Prof
Prof. dr. Marina Katni-Bakari
DISKURSNA STILISTIKA ILI DISKURSNE STILISTIKE?
DISKURSNA STILISTIKA VS. STILISTIKA DISKURSA?
DISKURSNA STILISTIKA KAO KONTEKSTUALIZIRANA (KRITIKA)
STILISTIKA
JEZIK
DISKURS
TEKST
STILISTIKA
KONTEKST
SOCIOKULTURNE ili KOGNITIVNE SHEME
MO
1. Osnovni pojmovi diskursne stilistike. Predmet, zadaci.
Distinkcija u odnosu na klasinu (strukturalnu) stilistiku.
2. Diskursna analiza (DA), kritika diskursna analiza (CDA) i
(kritika) diskursna stilistika.
3. Modeli teksta i diskursa. Kritiki trodimenzionalni model
diskurs-analize (Fairclough).
4. Diskurs i mo. Diskurs i ideologija.
5. Diskursni tipovi.
6. Stilistika akademskog diskursa. Paradoksi objektivnosti i
subjektivnosti (poreenje sa drugim tipovima diskursa, npr. sa
intervjuom i novinskom vijeu).
7. Razgovorni tip diskursa. Strategije utivosti. Pregovaranje
pozicija sugovornika. Kritika Griceovog naela.
8. Stilistika dramskog diskursa. Diskurs knjievnog teksta.
9. Reklamni diskurs. Persuasivni tipovi diskursa.
10. Feministika stilistika.
11. Diskursna stilistika i intertekstualnost.
12. Kulturalna diskursna stilistika.
LITERATURA:
Katni-Bakari M. (2003) Stilistika dramskog diskursa. Zenica:
Vrijeme.
Katni-Bakari M. (2003) Stilistika diskursa kao
kontekstualizirana stilistika. Fluminensia, god. 15(2003), br. 2,
Rijeka. Str. 37-48.
- (2006) Stilistike skice. Sarajevo: Connectum.Kovaevi, M.,
Badurina, L. (2001) Raslojavanje jezine stvarnosti. Rijeka:
Izdavaki centar Rijeka.
Kovaevi, M. (2002) Diskursnoteorijski i diskursnoanalitiki
okviri stilistike. U: Vano je imati stila. Zbornik. Ur. K. Bagi.
Zagreb: Disput. Str. 117-130.
Van Dijk, T. A. (1997) Discourse as Structure and Process.
Discourse Studies: A Multidisciplinary Introduction. Vol.1. London,
New Delhi: SAGE Publication.
van Dijk, T.A. (ed.) (1997) Discourse as Social Interaction.
Discourse Studies: A Multidisciplinary Introduction. Vol.2. London,
New Delhi: SAGE Publication.
Weber, J. J. (ur.) (1996) The Stylistics Reader: From Roman
Jakobson to the Present. London, New York, Sydney, Auckland :
Arnold.
IRA LITERATURA
Carter, R., Simpson, P. (eds.) (1989) Language, Discourse and
Literature. An Introductory Reader in Discourse Stylistics. London,
Boston, Sidney, Wellington: Unwin Hyman.
Fairclough, N. (1989) Language and Power. London and New York:
Longman.
Fairclough, N. (1995) Critical discourse analysis: the critical
study of language. London and New York: Longman.
Katni-Bakari M. (2004) Akademski diskurs: dileme i izazovi. U:
Aktualizacija jezikovnovrstne teorije na slovenskem. lenitev
jezikovne resninosti. Mednarodni simpozij Obdobja 22 Metode in
zvrsti, Ljubljana, 27.-28. november 2003. Str. 191-198.
Katni-Bakari M. (2004) Jezik i (de)konstrukcija roda. U:
Jasminka Babi-Avdispahi, Jasna Baki-Mufi, Marina Katni-Bakari,
Nirman Moranjak-Bambura. Izazovi feminizma. Sarajevo: Forum Bosnae,
sv. 26. Str. 69-116.
Mills, S. (1995) Feminist Stylistics. London and New York:
Routledge.
N. Fairclough Critical discourse analysisU kulturalnoj analizi
tekstovi ne moraju biti lingvistiki: svaki kulturni artefakt slika,
zgrada, muziko djelo, moe se vidjeti kao tekst.
Moje stanovite je da je diskurs upotreba jezika shvaena kao
oblik socijalne prakse, a diskursna analiza jeste analiza kako
tekstovi funkcioniraju unutar sociokulturne prakse.
Diskurs je simultano:
a) jeziki tekst, pisani ili govoreni
b) diskursivna praksa (produkcija teksta i interpretacija
teksta)
c) sociokulturalna praksa.
Marina Katni-Bakari (Sarajevo)
STILISTIKA DISKURSA KAO KONTEKSTUALIZIRANA STILISTIKA
Zanimljiva je i paradoksalna sudbina stilistike: dugo osporavana
kao malo koja disciplina, kada je konano stekla svoj status i
proirila svoj domen na sferu diskursa, i to svih tipova diskursa
(izlazei tako iz "rezervata" ekskluzivnoga prouavanja knjievnoga),
doivljava pesimistine tvrdnje samih strukturalnih stilistiara o
tome da je zapala u duboku krizu. ini se da se tu zapravo radi o
pogrenom tumaenju stvarnoga stanja: tradicionalna strukturalna
stilistika jeste u krizi iz prostoga razloga to je suvie statina,
shematizirana, ne uzima u obzir dinamiki odnos tekst autor
recipijent, i to smjeten u kontekst, jezini i vanjezini socijalni,
politiki, ideoloki, kulturni itd. Drugim rijeima, potroen je jedan
model, ali disciplina u cjelini nije, ona pronalazi nove modele i
uspjeno se razvija. Dok je tradicionalna stilistika polazila od
pretpostavke da je znaenje teksta sadrano u samome tekstu, da je
jednom zauvijek dato, i da tekst generira samo jedno itanje, ono
koje sprovodi stilistiar/ stilistiarka, suvremena stilistika
pokazuje da svaki tekst omoguava razliita itanja, a da su znaenja
viestruka i uvijek rezultat pregovaranja pozicija autora, teksta i
itatelja /recipijenta/ interpretatora. Nasuprot tradicionalnoj
strukturalnoj, kontekstualizirana stilistika, aktualna u
poststrukturalnome modelu, potpuno je dinamiki zasnovana i pokazuje
se u izuzetnoj razuenosti koncepcija koje uspjeno surauju i
meusobno i u kontekstu drugih drutvenih disciplina, prije svega u
okviru diskursnih studija. Istina, pri tome se ve tradicionalna
poliseminost pojma stilistika, u sintagmi diskursna stilistika
dodatno poveava i uslonjava, budui da je i sam diskurs izuzetno
raznoliko shvaen u razliitim tumaenjima.
U lingvistikoj koncepciji diskurs je najee shvaen kao jezina
upotreba, odnosno jezik u upotrebi (McHoul 1994: 940). U
formalnolingvistikom pristupu ponekad se izjednaavaju pojmovi
teksta i diskursa, tako da se svako nadreenino jedinstvo smatra
tekstom, odnosno diskursom. Postoje i lingvistika tumaenja to ih Mc
Houl naziva empirijsko-sociolokima (Mc Houl 1994: 940), a koja
diskursom smatraju iskljuivo usmenu ili pismenu interakciju izmeu
sugovornika, i to tako to je diskurs "lingvistika komunikacija
shvaena kao transakcija izmeu govornika i sluatelja, kao
interpersonalna aktivnost ija je forma determinirana njezinom
socijalnom svrhom" (Leech, Short 1981: 209) te je diskurs-analiza u
tome sluaju zapravo kontekstualizirana analiza konverzacijskih i
interakcijskih strategija. ire shvaeno, diskurs kao jezik u
upotrebi ne samo da reflektira socijalni poredak ve ga i oblikuje,
oblikuje interakciju pojedinaca sa svijetom (Jaworski, Coupland
1999: 3). Poststrukturalni lingvisti i stilistiari u velikoj su
mjeri prihvatili i Foucaultovu iru koncepciju, dominantno
socioloku, po kojoj su diskursi (u mnoini!) "prakse to sustavno
formiraju objekte o kojima govore" (Foucault 1972: 49). Drugim
rijeima, diskursi su mree konvencije, znanja i prakse koje
determiniraju ovjeku percepciju "stvarnosti", ali i njegovo
ponaanje, a verbalni jezik jeste samo jedna od praksi to
konstituiraju diskurse (Harvey, Shalom 1997: 7). Zbog toga se
govori i o diskursu moi, romantizma / realizma i drugih pravaca i
epoha, vlasti, kulture, ludila....
Kako se s obzirom na sve te koncepcije realizira diskursna
stilistika? Ona je do te mjere razgranata da bi moda ispravnije
bilo govoriti o diskursnim stilistikama, dakle o vie razliitih
stilistika. Prema lingvistici teksta ona se na izvjestan nain
odnosi kao to se odnosila antika retorika prema gramatici; nije
zato sluajno to se naporedo sa diskursnom stilistikom danas javlja
i retorika diskursa, koja prouava strategije interakcije u
razliitim sferama, a zajedno sa stilistikom angairana je na
prouavanju onih tipova diskursa koji imaju
argumentativno-persuasivnu funkciju (politiki, reklamni, svi
oratorski diskursni tipovi). Istovremeno, biljeim jo jedan paradoks
stilistika im je oito sklona u svim svojim pojavnostima! : u
programima zapadnih sveuilita, naroito amerikih, diskursna
stilistika odavno je zastupljena kao zaseban kolegij, o emu se
svatko moe obavijestiti ve povrnim traganjem na internetu. Meutim,
veoma je mali broj knjiga ili zbornika posveenih diskursnoj
stilistici. "Pojam se diskursne stilistike pojavljuje u literaturi
mahom sporadiki, nevezano uz kakav prepoznatljiv metodoloki model,
mada se pojam diskursa nerijetko javlja unutar stilistikih
diskusija raznolikih orijentacija", s pravom uoava M. Kovaevi u
pionirskom radu iz ove oblasti u hrvatskoj stilistici (Kovaevi
2002). Jednostavno, o diskursnoj stilistici svi piu i govore kao da
se opseg njezina zanimanja i metod podrazumijevaju, a eksplicitnih
studija, knjiga sa cjelovitim modelom nema (izuzetak su donekle
Carter, Simpson 1989 i Weber 1992). ak i u rijetkim knjigama toga
tipa najee su u centru pozornosti literarni tekstovi, to znatno
suava opseg i domete diskursne stilistike. Pojedinani radovi
pokazuju svu irinu moguih pristupa ovoj disciplini, tako da bi bilo
zanimljivo pokuati odrediti njezine trenutane karakteristike. U
ovome pokuaju pregleda najznaajnijih pristupa promatraju se kole
koje nisu i jedine, ali se ini da su posebno znaajne; one nisu ni
strogo podijeljene i esto tijesno i plodotvorno surauju:
a) stilistika diskursa koja je bazirana na diskurs-analizi i
konverzacijskoj analizi;
b) diskursna stilistika kao tipologija diskursa;
c) pragmatika stilistika;
c) kognitivna stilistika;
d) kritika diskursna stilistika, koja prouava diskurse kao
mo/znanje; ovdje su situirane i neke posebne kole npr. feministika
ili politika stilistika.
Redoslijed ovih pristupa nije kronoloki niti je izraz moga
vrednovanja. Rekla bih da sam se opredijelila za takav redoslijed
prema irenju konteksta koji je relevantan za svaki od modela. Tako
je u sluaju diskurs-analize i konverzacijske analize kontekst
jezini, ali uvijek i situativno-socijalni, istina u razliitoj mjeri
slino vrijedi i za pokuaje tipologije diskursa (Kovaevi, Badurina
2001), kao i za uvoenje pragmatikih istraivanja u stilistiku
pojedinih diskursa (Katni-Bakari 2003). U radovima koji kritiki
promatraju pragmatika istraivanja (i Griceovo naelo
kooperativnosti, i strategije utivosti, i niz drugih aspekata) ve
se neophodni kontekst iri, pa se tako postupno kree ka kritikoj
stilistici (Pratt 1996: 181-195). Kognitivna stilistika i nije
uvijek eksplicitno svrstavana u diskursnu stilistiku, ali ona joj
ipak moe biti segment, s tim to je kod nje naglasak na pronalaenju
dubinskih elemenata koji bitno predodreuju formu, znaenje i
funkcioniranje pojedinih diskursa. Konano, kritika stilistika u
svojim najcjelovitijim i znanstveno najrelevantnijim doprinosima
uzima u obzir najiri kontekst, socio-kognitivni, kulturni,
ideoloki, ekonomski..., tako da je po mnogo emu veoma bliska sa
diskursnim studijama u cjelini. ak i kada neki od ovih pristupa
nemaju rije stilistika kao svoju odrednicu, oni svi i te kako jesu
relevantni za diskursnu stilistiku, pa se u pojedinanim radovima iz
te oblasti pojavljuju u raznim formama i u razliite svrhe.
Polazei od konverzacijske analize, stilistika je promijenila
teite zanimanja sa pisanih na usmene tipove diskursa. Dok je ranije
i u okviru funkcionalne stilistike razgovorni stil promatran sa
primjetnom dozom opreznosti, ponekad i nevoljkosti, upravo razvoj
ovih novih disciplina pokazao je stilistici ogromne mogunosti u
interpretaciji usmenih diskursnih realizacija. Jasno je da u je
osnovi konveracijske analize kvantitativna i kvalitativna analiza
razliitih tipova prirodne konverzacije na osnovu njihove detaljne
transkripcije koja ukljuuje i opis neverbalne komunikacije, pri emu
se interakcija promatra od replike do replike, traga se za
zajednikim i posebnim svojstvima interakcije. Takva analiza
empirijskoga je karaktera, ona je pomogla uspostavljanju razliitih
tipova konverzacije (poev od razlikovanja specijalne i obine,
pragmatike i neformalne). Meutim, za diskursnu stilistiku to moe
biti samo baza daljih prouavanja, koja jo moraju ukljuiti ne samo
lingvistiki i situativni nego iri sociokognitivni i kulturni
kontekst, pozicioniranje sugovornika u odnose moi, i slino. Tek
uvoenjem pojma sociokulturnih shema, odnosno interaktivnih okvira
sugovornika, te interpretacije bazirane i na tome i na svijesti o
poziciji i sosciokognitivnim shemama samoga stilistiara, postiu se
posebno zanimljivi rezultati koji su relevantni za diskursnu
stilistiku (v. npr. Tannen 1994, Weber 1998).
Diskurs-analiza i konverzacijska analiza povezane su i sa
pragmatikom interpretacijom i sa naratologijom, te je i takva
stilistika ve krosdisciplinarna po svojoj prirodi. U traganju za
prirodom interakcije, konverzacije, pokazuje se kao bitna konstanta
prianje pria; zato bi i cijeli ovaj rad, po analogiji sa tekstom
Pria o diskursnoj analizi R. de Beaugrandea (1997), mogao biti
nazvan i Pria o diskursnoj stilistici jer on, kao i svaki
znanstveni tekst, pria priu. Za stilistiku interpretaciju bilo bi
zanimljivo prouavati strukturu znanstvene naracije u radovima
diskursnih stilistiara. Takva istraivanja, koja bi se mogla nazvati
metadiskursnostilistikim, pokazala bi suodnos narativne i retorike
strukture tih tekstova, posebno u kontekstu pozicije autora/
autorice, tj. stilistiara/ stilistiarke.
Pragmatika lingvistika usmjerena je na prouavanje uvjeta za
uspjenu komunikaciju (Griceovo naelo kooperativnosti, Brown i
Levinsonovo prouavanje strategija utivosti...), pa je doivjela niz
kritikih zapaanja zbog idealiziranja komunikativne situacije u
svijetu u kojem "svi djelujemo u bunom, neurednom svijetu
diskursa", u kojem dominira borba za mo (Birch 1991). Meutim,
konverzacijska analiza, naroito ona koja je bazirana na pragmatici,
pokazala je kako bi izgledao idealni diskurs, a kako izgledaju
stvarni diskursi: ona je pomogla razumijevanju, deskripciji i
interpretaciji razliitih tipova diskursa. Pragmatiku zanima i jaz
izmeu onoga to je reeno i onoga to je govornik/ govornica elio/
eljela rei. Ona je takoer pomogla uoavanju kulturalno razliitih
stilova, a samim tim doprinosi i dekonstrukciji nekih odnosa
dominacije. Upravo u okviru pragmatike stilistike naroito je
razvijeno razmatranje odnosa moi, pa se tako izdvajaju tri tipa moi
koji proizlaze iz tri tipa identiteta sudionika u interakciji:
kljuni, socijalno-kulturni, situacioni i diskurzivno konstruirani
tip moi (Weber 1998). Kljuni identitet zapravo je stalni identitet
sugovornika, koji podrazumijeva spol, nacionalnu i rasnu
pripadnost, starosnu dob, klasnu pripadnost; socijalni identitet
odnosi se na neke tipove socijalnoga identiteta koji predstavljaju
promjenljive varijable identitet kerke, majke, prijatelja, kupca,
stranke na sudu, i sl., te je u svakoj interakciji razliit. Konano,
diskurzivno konstruirani identitet konstruira diskurzivnu mo, i
upravo on je posebno znaajan jer u napetosti i stalnoj dinamici sa
prethodna dva u svakoj interakciji razliito funkcionira; mo se u
izvjesnom smislu mora i promatrati kao "posljedica diskursa" (Weber
1998: 114). Nije sluajno to je iz ove discipline pojmovni aparat
preuzela stilistika dramskoga diskursa, pokazujui i tako koje sve
stilske konotacije moe imati (ne)prihvatanje pragmatikih naela.
Pragmatika stilistika posluila je kao baza i u nekim aspektima
feministike stilistike, gdje se u radu Judith Butler
performativnost javlja kao kljuni pojam u konstituiranju roda. Rod
(gender) tako nije unaprijed dat, ve se konstituira u ponovljenim
stilizacijama tijela, kao niz ponovljenih performativnih inova koji
su u skladu sa prihvaenim socijalno-kulturnim normama; identiteti
su performativno konstruirani (Butler 1990). Ovdje se moe vidjeti i
bitna razlika izmeu tradicionalne sociolingvistike koncepcije,
prema kojoj je nain na koji ljudi govore odraz odreenih drutvenih
okolnosti, i diskursno utemeljene sociopragmatike teorije
inspirirane postmodernom, prema kojoj nain na koji govorimo zapravo
odreuje tko smo, odreuje nae identitete ("ono smo to nas govori").
elim ovdje naglasiti i vanost razvijanja svijesti o jeziku, posebno
kritike svijesti, jer ona pomae prihvatanju Drugoga/ Druge, ali
pomae i shvaanju da se perfomativno konstruirani identiteti mogu i
mijenjati. Dakle, diskurs nas odreuje, a istovremeno u sebi sadri
mogunost drugaijih performansi, kojima mijenjamo opeprihvaene norme
i konstruiramo drugaije identitete. Diskursna stilistika upravo na
ovim premisama moe izgraditi zanimljiv model koji e prouavati,
tumaiti i interpretirati, po potrebi i dekonstruirati razliite
tipove diskursa, ali u krajnjoj konzekvenci i pomoi konstruiranju
novih.
Kognitivna stilistika polazi od pretpostavke da jezine
kategorije ne odslikavaju kategorije svijeta jer je svijet
nekategoriziran, neetiketiran; kategorije, dakle, nisu date, nego
su nametnute. Da bismo odredili strukturu kategorija, neophodni su
nam modeli metafore i metonimije: "drugim rijeima, korespondencije
forma znaenje nisu arbitrarne, ve su motivirane, izmeu ostaloga,
konceptualnim metaforama" (Weber 1996: 6). Metafora je za
konceptualne stilistiare ne samo jezina pojava ve je direktno
vezana za miljenje i razum te odgovarajue procese. Konceptualne
metafore tako su mehanizam koji omoguava da se neke predstave
izraze pomou drugih predstava, ukljuujui predstavljanje apstraktnih
pojmova kao konkretnih, a interpretacija knjievnoga teksta
zahtijeva pronalaenje takvih metafora koje su "aktivirani obrazac
inheriran u miljenju". Traganje za kognitivnom metaforom odvija se
od elemenata i strukture tjelesnoga iskustva ka njihovoj projekciji
u apstrakcije kao to su porodini odnosi, ljubav, borba za mo i
slino (Freeman 1996: 293). Ovakva interpretacija moe biti
ocijenjena neadekvatnom ili lanom ukoliko se neka druga metafora
pokae adekvatnijom, odnosno ako druga metaforika projekcija bolje
objanjava sve ove obrasce na svim razinama knjievnoga teksta.
Zanimljivo je da se veina radova ovoga stilistikoga uklona bavi
prouavanjem, preosmiljavanjem, re-definiranjem figura (ironija,
alegorija...), i to ipak dominantno u literarnom diskursu, te se uz
naziv stilistika ponekad susree i sintagma kognitivna poetika. Na
prvi pogled apstraktna teorija, kognitivna lingvistika moe biti
izuzetno poticajna ukoliko se kombinira sa kritikom diskurs
analizom ili pragmatikom stilistikom. Naime metafore su razliite u
razliitim kulturama, one su odraz naih sociokulturnih i kognitivnih
shema, tako da bi u kognitivistiko istraivanje bilo potrebno
ukljuiti i kontekst, naroito kontekst Drugoga i sve konzekvence
toga aspekta. Zbog toga se u posljednje vrijeme pokuava kreirati
socio-kognitivna teorija, koja bi uzela u obzir i kontekst, te
pokazala da neke kognitivne teorije nisu toliko univerzalne koliko
se inilo.
Kritika lingvistika, odnosno kritika stilistika kako je drugi
imenuju, poiva na pretpostavci da znaenje nikada nije statino i
jednom zauvijek dato, ve je rezultat sloenih procesa pregovaranja i
niza relacija izmeu teksta po sebi, sociokulturnoga i kognitivnoga
okruenja u kojem je proizveden i konzumiran, te izmeu autora i
recipijen(a)ta. Iako je verbalni jezik samo jedan, istina
najznaajniji diskurs proizvoenja znaenja, on je mjesto borbe za
dominaciju razliitih socijalnih grupa (ili ak pojedinaca): u
prirodnom jeziku stalno se odvija pregovaranje pozicija. Jezik je
mono sredstvo opresije jednih grupa nad drugima; uvajui govornike
"na njihovim mjestima", on istovremeno moe i mora biti jedan od
vanih naina pomou kojih oni mogu dovesti u pitanje svoju poziciju,
promijeniti postojee stanje (Mills 1995: 14). Ovako shvaene
diskurzivne prakse imaju ogromne ideoloke efekte na produkciju i
reprodukciju nejednakih odnosa moi izmeu, recimo, drutvenih klasa,
spolova, etnikih, rasnih, kulturnih skupina (Fairclough 1997: 258).
Pisac/ govornik misli da ima slobodu u odabiru jezinih / stilskih
sredstava, ali ga jezini sistem pre-egzistira (ne "govorimo ono to
jesmo", nego "ono smo to nas govori"). Naravno, neki nai izbori u
jeziku duboko su osobni (izraavanje ljubavi, ljutnje, naredbe), ali
su ipak predodreeni sociokulturnim i kognitivnim kontekstom.
Odline rezultate zato pokazuju kritike stilistike interpretacije
politikoga diskursa: Fairclough i Wodak (1995) analiziraju intervju
sa M. Thatcher, pokazujui kako je umjesto stvarne interakcije sa
novinarom ova politiarka uspijevala drati govore, kako je razliitim
strategijama uspijevala ostvariti retoriku politikoga ubjeivanja
(tvrdi se da taerizam ima lingvistiko-diskurzivni karakter); u
novije vrijeme predmetom takve interpretacije postaju govori
predsjednika Busha, i sl. Zbog toga perspektiva kritike lingvistike
djeluje uvjerljivo i metodoloki korektno kada je u pitanju
stilistika diskursa: "onda lingvistika koja se zadovoljava opisom
jezinih praksi ne pokuavajui ih objasniti i smjestiti ih u kontekst
drutvenih odnosa i odnosa moi koji su njihova baza, zapravo kao da
proputa vanu poantu" (Fairclough 1992: 6). Jedna od kljunih
postavki u kritikoj stilistici jeste tvrdnja da nema objektivne
pozicije samoga znanstvenika / same znanstvenice jer i oni ulaze u
mreu odnosa sa tekstom i recipijentima na osnovu vlastitih
sociokognitivnih i kulturnih shema. Ide se i dalje, pa se tako
inzistira na angairanosti interpretacije, koja u krajnjoj
konzekvenci treba biti usmjerena na dekonstrukciju i mijenajanje
postojeih odnosa moi. Treba priznati da takva stilistika postaje
udaljena od lingvistike (barem od tradicionalno shvaene
lingvistike), a pribliava se politiko-sociolokoj ili donekle
filozofskoj misli. Uostalom, kritika lingvistika i nastala je na
izvorima Habermasovih teorija, Bahtinovih, Foucaultoovih,
Derridaovih radova. Meutim, same tehnike interpretacije politikoga
ili svakoga diskursa dominacije, pa i svakoga specijalnoga ili
javnoga diskursa (npr. esto je akademski diskurs predmet kritike u
ovome smislu), potpuno su primjenjive i adaptibilne na suvremenu
stilistiku diskursa kakvoj, vjerujem, treba teiti. Modificirana
kritika diskursna stilistika, koja bi bila rastereena pretjerane
angairanosti i iskljuivosti, mogla bi biti shvaena kao najpotpuniji
reprezent diskursne stilistike jer moe ukljuiti i druge pristupe
(pragmatiki, konverzacijski, intertekstualni, i slino).
Feministika stilistika postavlja niz zanimljivih pitanja,
konstantno insistira na svojoj angairanosti, a pri tome je izuzetno
dobro teorijski utemeljena u kritikoj stilistici, ponekad je i
prevazilazei (v. npr. odlian model teksta kod S. Mills ona ga
naziva feministikim, ali takav je model primjenjiv u svakoj
diskursnoj stilistici). Kritiki promiljajui rezultate i metode
tradicionalne (ne-diskursne) stilistike, D. Burton (1996) postavlja
pitanje: to dalje? to ete uiniti nakon to ste prebrojali jezina
sredstva, pokazali kohezivne elemente, ispitali efekte razliitih
stilskih postupaka? Tako se pokazuje jo neto: feministike
stilistiarke vjeto se koriste jezikom, poznaju jezino-stilske
mogunosti jezika, poznaju retoriko-stilistike
argumentativno-persuasivne strategije, to ponovno svjedoi o tome
koliko je jezik mono sredstvo u borbi registara i diskursa, u borbi
za osvajanje moi, dominante pozicije. Na taj nain njihovi teorijski
radovi po svome stilu mogu posluiti kao vrijedna ilustracija
njihovih polazita i tvrdnji.
Da je feministika stilistika po mnogo emu segment kritike
stilistike, vidi se i po inzistiranju na suodnosu teksta adresata -
pozicije itatelja/ itateljice: neki diskursi usmjereni su na muko
itanje; oni su upueni mukom itatelju / recipijentu, tako da se
itateljice / recipijentice osjeaju iskljuenima i tuima u tome
diskursu. S. Mills stoga poziva na dekonstrukciju takvoga diskursa,
odnosno na otpor, koji konano moe promijeniti diskurse i njihovo
pozicioniranje recipijenata (Mills 1995). I unutar feministike
stilistike dolaze kritike na simplifikacije u strogim binarnim
podjelama muko/ensko, opresivno/potinjeno jer se o enskom stilu i
enskim diskursima ponekad govori redukcionistiki, svodei svu
sloenost i vieslojnost enskih sociokognitivnih, kulturnih i ostalih
shema na jedinstveno rodno odreenje, koje se nuno ita kao
potinjeno, bez uzimanja u obzir razliitih kultura, drutava, osobnih
iskustava. Posebno se ta kritika odnosi i na termin "ene treega
svijeta" jer on implicira snienu markiranost (implicira i
zaostalost, odsustvo progresivnosti, neobrazovanot, i sl.) dakle,
jednu poziciju moi zamjenjuje samo druga ideoloka opresija, pokuaj
svoenja Drugoga / Druge na jedan jedini kriterij i
jednodimenzionalni aspekt (Herman 1995: 275-276).Kako se zapravo
svi ovdje prikazani modeli uklapaju u diskursne studije? De
Beaugrande (1997: 59-60) naglaava da diskursna analiza nema za cilj
samo opis diskurzivnih praksi ve njihovo transformiranje u
progresivnije prakse, pri emu se to ostvaruje pomou konkurentnih
transdisciplinarnih programa u etiri sfere: kulturnoj, socijalnoj,
kognitivnoj i lingvistikoj. Lingvistiki program pri tome razvijao
bi strategije za upotrebu jezinih resursa na progresivan nain, te
je u tom smislu i posebno znaajan jer direktno utjee na sva tri
ostala programa (de Beaugrande 1997: 60). Diskursne studije, kao to
je ve reeno, ukljuuju i socijalnu semiotiku, koja je zanimljiva
baza za kritiko istraivanje diskursa, i to ne samo verbalnih nego
posebno i vizualnih. Diskursna stilistika tako bi sa svojih novih
pozicija mogla biti primjenjiva i na prouavanje multimedijalnih
diskursa npr. reklama, koje su prava riznica elemenata vrijednih
panje stilistiara. Uostalom, Fairclough i Wodak (1997: 259)
pokazuju kako je jezik u nae vrijeme postao vaniji u nizu
socijalnih procesa, njegova ekonomska vanost je zapanjujua, tako da
u mnogim uslunim djelatnostima jezik poprima kljunu ulogu: njegove
persuasivne strategije stalno se razvijanju. U retorike strategije
pri tome spada i odsustvo govora: za interpretaciju nije samo vano
ono to je reeno/ napisano ve i ono to je odsutno iz jezika,
preueno. Istovremeno, ne treba zaboraviti ni stalno obraanje
problemu intertekstualnosti, koja se pokazuje jednim od bazinih
pojmova diskursne stilistike.
Stilistika diskursa i u tome se kontekstu bez sumnje smatrati
dijelom diskursnih studija: ostaju ipak otvorenima neka pitanja o
njezinom predmetu i dosezima. Ponekad se naime ini da diskursna
stilistika preuzima na sebe i zadatke koji su predmetom prouavanja
drugih drutvenih disciplina sociologije, filozofije, semiotike,
kulturalnih studija..., pri emu se u njima ponekad i rastvara do
neprepoznavanja. injenica jeste da stilistika danas nije
jedinstvena disciplina jedinstvene metodologije, ve je bitno
interdisciplinarna, ponekad postajui vezivni model koji povezuje
razliite aspekte diskursnih studija. Koliko joj pri tome prijeti
opasnost od gubitka omeenosti, neophodne za autonoman status,
odnosno od gubljenja vlastite metodologije i svojevrsnoga
rastvaranja u drugim disciplinama, ostaje da se vidi.
Moda bi se mogli naznaiti bar neki postulati diskursne
stilistike, koji bi se uspjeno mogli integrirati u sve njezine
aspekte. Ti postulati donekle su eklektini, ali se ine opravdanima
u pokuaju konstituiranja metoda ove discipline:
a)Diskursna stilistika uvijek je kontekstualizirana; ona uzima u
obzir lingvistiki i ekstralingvistiki kontekst - situativni,
socijalno-kognitivni, kulturni...;
b) Ona je uvijek interdisciplinarna jer samo tako moe dati
relevantne rezultate;
c)Svaki diskurs samo je dio mree diskursa koji mu prethode ili
ga okruuju, te je tako intertekstualnost, odnosno
"interdiskurzivnost", uvijek bitna polazina taka u ovoj
stilistici;
c)Ona je dio diskursnih studija;
d)Predmet prouavanja jesu svi diskursni tipovi, svaka sfera
upotrebe diskursa, usmena i pismena (nipoto ne samo literarni
diskurs!);
e)Diskursna stilistika nije samo deskriptivna, ona je
eksplanatorna i interpretativna;
f)Najbolji rezultati postiu se kombinacijom vie modela: u
poetnim fazama sprovodi se konverzacijska analiza praena
pragmatikom koja ukljuuje i odnose moi u diskursu, dok u naknadnim
etapama dolazi primjena kritike diskurs analize, i to u onom obliku
koji je interpretaoru/-ici najblii (nije neophodno primijeniti one
aspekte takve analize koji se ine pretjerano politiziranima,
udaljenima od stilistike i lingvistike openito). U analizi
konkretnih tekstova korisno mogu posluiti i tehnike strukturalne
stilistike, s tim to uvijek treba imati u vidu kontekst.
Svjesna vlastite subjektivne pozicije, u koju unosim svoje
sociokognitivne i kulturne sheme i presupozicije, ne pretendiram na
apsolutnu vrijednost takvoga modela. Diskursna stilistika i jeste
otvorena u toj mjeri da ne moe imati jedan jedini metod. Nema
nikakve sumnje da je stilistika nakon svoga relativno dugoga
lutanja tek kao diskursna stilistika (u svim svojim varijacijama)
omoguila prevazilaenje ogranienja strukturalizma, pokazujui kako
joj interpretativni i eksplanativni aspekt u dinamikom kretanju
socio-kognitivnoga, ideolokoga, ekonomskoga i kulturnoga konteksta,
daje nesluene mogunosti i poticaje. Pri tome ona nadilazi okvire
iskljuivo lingvistike discipline i nuno je krosdisciplinarno
usmjerena na prouavanje svih tipova diskursa.
Na kraju, pria o diskursnoj stilistici nije ovim tekstom do
kraja ispriana; njezine narativne niti nisu do kraja ni naznaene,
niti se dalji razvoj prie moe sa apsolutnom sigurnou predvidjeti
ili pak izabrati jedan jedini kraj po vlastitoj elji: upravo ta
otvorenost i jeste znak da diskursna stilistika nije jo ni priblino
iscrpila svoje modele. Stil i diskurs u dananjem su trenutku
nerazdruivo povezani: rezultati te povezanosti tek e se
pokazati.
LITERATURA
Birch, D. (1991) The Language of Drama. London: Macmillan.
Beaugrande, R., de (1997) The Story of Discourse Analysis. In:
Discourse as Structure and Process. (Discourse Studies. A
Multidisciplinary Introduction. Volume 1.) London, Thousand Oaks,
New Delhi: Sage. Pp. 35-62.
Butler, J. (1990) Gender Trouble: Feminism and the Subversion of
Identity. New York: Routledge.
Carter, R., Simpson, P. (1989) Language, Discourse and
Literature: An Introduction to Discourse Stylistics. London: Unwin
Hyman.
Fairclough, N. (1995) Critical Discourse Analysis: the Critical
Study of Language. London, New York: Longman.
Fairclough, N., Wodak R. (1997) Critical Discourse Analysis. In:
Van Dijk, T.A. (ed.) Discourse as Social Interaction. Volume 2.
London, Thousand Oaks, New Delhi: Sage. Pp. 258-284.
Foucault, M. (1972) The Archeology of Knowledge and the
Discourse on Language. New York: Pantheon.
Freeman, D.C. (1996) 'According to my bond': King Lear and
re-cognition. In: Weber, J. J. (ed.) The Stylistics Reader. From
Roman Jakobson to the Present. London, New York, Sydney, Auckland:
Arnold. Pp. 280-298.
Freeman, M. (2003) Dostupno na adresi:
http://www.pala.ac.uk/member/CogPoetMinutes.htmGill, A.M., Whedbee,
K. (1997) Rhetoric. In: Discourse as Structure and Process.
(Discourse Studies. A Multidisciplinary Introduction. Volume 1.)
London, Thousand Oaks, New Delhi: Sage. Pp. 157-184.
Harvey, K., Shalom, C. (eds.) (1997) Language and Desire.
Encoding sex, romance and intimacy. London, New York:
Routledge.
Herman, V. (1995) Dramatic Discourse. Dialogue as Interaction in
Plays. London: Routledge.
Jaworski, A., Coupland, N. (1999) Introduction: Perspectives on
Discourse Analysis. In: Jaworski, Coupland. (Eds.) The Discourse
Reader. London, New York: Routledge. Pp. 1-44.
Katni-Bakari, M. (2001) Stilistika. Sarajevo: Ljiljan.
Katni-Bakari M. (2002) O jeziku koji (de)konstruira rod.
Dostupno na internet-adresi:
http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/196/1.htmlKatni-Bakari,
M. (2003) Stilistika dramskog diskursa. Zenica: Vrijeme.
Kovaevi, M. (2002) Diskursnoteorijski i diskursnoanalitiki
okviri stilistike. U: Vano je imati stila. Zbornik. Ur. K. Bagi.
Zagreb: Disput. Str. 117-128.
Kovaevi, M., Badurina, L. (2001) Raslojavanje jezine stvarnosti.
Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.
Leech, G. N., Short, M.H. (1981) Style in Fiction. London and
New York: Longman.
Mc Houl, A. (1994) Discourse. In: Asher, R.E. (ed.) The
Encyclopedia of Language and Linguistics. Vol. 2. Oxford, New York,
Seoul, Tokio. Pp. 940-949.
Moranjak-Bambura, N. (2002) Skandal prepoznavanja. Sarajevo,
ivot, 2002, god. L, br. 1-2, str. 116-124.
van Dijk, T.A. (ed.) (1997) Discourse as Structure and Process.
(Discourse Studies. A Multidisciplinary Introduction. Volume 1.)
London, Thousand Oaks, New Delhi: Sage.
van Dijk, T.A. (ed.) (1997a) Discourse as Social Interaction.
Volume 2. London, Thousand Oaks, New Delhi: Sage.
Weber, J.J. (1998) Three Models of Power in David Mamet's
Oleanna. In: Culperer, Short, Verdonk. (Eds.) Exploring the
Language of Drama. From Text to Context. London, New York:
Routledge. Pp. 112-127.
Weber, J.J. (1992) Critical Analysis of Fiction: Essays in
Discourse Stylistics. Amsterdam Atlanta: Rodopi.
Weber, J. J. (ed.) (1996) The Stylistics Reader. From Roman
Jakobson to the Present. London, New York, Dydney, Auckland:
Arnold.
3 funkcije jezika po Hallidayu: ideaciona, interpersonalna,
tekstualna.
Teun A. van Dijk Discourse as Interaction in Society
Diskursne studije su nova krosdisciplina koja komprimira teoriju
i analizu teksta i govora u praktino svim humanistikim
disciplinama.
Diskurs je akcija. On je i praktini, socijalni, kulturni
fenomen. On je indeksian u odnosu na kontekst.
Diskurs je najee namjerna, kontrolirana, svrhovita ljudska
aktivnost: mi obino ne govorimo, piemo, itamo ili sluamo sluajno
ili samo da bismo isprobali svoje glasnice ili ruke.
Neke interakcije ne iscrpljuju se samo u govorenju: npr.
Razmjena ljekar pacijent ukljuuje i pregled i druge medicinske
inove koji razgovor ine relevantnim. To se odnosi i na druge tipove
interakcija.
P. Bourdieu to znai govoritiNa jezinom tritu nije u opticaju
jezik, nego diskursi koji su stilistiki obiljeeni u isto vrijeme na
polu proizvodnje, utoliko to svaki govornik od zajednikog jezika
gradi vlastiti idiolekt, i na polu recepcije, utoliko to svaki
primalac sudjeluje u proizvodnji poruke koju prima i vrednuje
unosei u nju sve to sainjava njegovo pojedinano i kolektivno
iskustvo
Fairclough
Mo u diskursu
Mo iza diskursa (52. str.)
Skrivena mo (npr. U diskursu masovnih medija)
Kros-kulturalni aspekti moi
Mo se definira kao sposobnost pojedinaca i institucija da utjeu
na ponaanje i ivote drugih ljudi ili da ih kontroliraju
(Weber).
Pragmalingvistiki aspekti
Govorni inovi
Direktivi i indirektni inovi
Strategije utivosti
Utivost je strateka manipulacija jezikom kako bi se ostvarili
vlastiti ciljevi.
Za J.J. Webera mo je pitanje vezano za SOCIJALNI KONTEKST, dok
je za kognitivni kontekst vezano pitanje shemata.
Istovremeno, treba razlikovati direktnu mo od indirektne,
simboliku od aktivne, uvjetno reeno, stvarne moi. Naime, direktnu
mo ima nad svojim zaposlenicima vlasnik privatne firme koji
govornim inom performativa Otputeni ste ili Otputam vas / te zaista
i vri tu radnju otputanja. O ovome e vie biti rijei u poglavlju o
pragmalingvistikoj interpretaciji odnosa moi u diskursu. Direktnu
mo ima i vrhovni komandant armije u jednoj zemlji, koji je
autoriziran za proglaenje mobilizacije, proglaenje rata i slino, te
sudija kad donosi presudu. S druge strane, indirektnu mo sreemo u
medijima ili u govorima politiara: ma koliko ta mo bila vjeta i
manipulativna, njoj se pojedinci i grupe mogu oduprijeti.
Istovremeno, ba zbog svoje simboline prirode, ova mo moe snano
djelovati na drutvene grupe i gotovo ih zavesti, oparati, te
stvoriti dojam da je postojee stanje jedino odrivo, i da se odnosi
moi ne mogu mijenjati.
Baza moi nije ista u tim sluajevima. Nekada je to jedan on
sljedeih faktora, a nekad oni dolaze zajedno, u kombinaciji po dva
ili vie:Sila
(npr. vojska ili odreene militantne grupe)
Novac (bogatai)
Status (npr. drutveno prestini poloaj, jet-set i sl.)Slava
(fudbaleri i openito sportisti, glumci, estradni intelektualci
...)Znanje (znanstvenici, profesori, novinari...).Prema van Dijku
socijalna mo definira se putem kontrole. Tako zapravo grupe imaju
manje ili vie moi ako mogu vie ili manje kontrolirati postupke i um
(miljenje) drugih grupa ili njihovih lanova. Za ovoga autora vaan
je pojam simbolikih elita, koje imaju pristup javnom diskursu i
mogu ostvariti kontrolu, dominaciju i/ili manipulaciju zahvaljujui
tome, te tako kreirati odnose socijalne nejednakosti; ove elite ine
politiari, novinari, znanstvenici, pisci, birokrate, advokati, ali
i biznismeni koji su npr. vlasnici medija (Van Dijk 2008: vii).
Prema tome, onaj ko ima pristup politikom, akademskom ili medijskom
diskursu, ko ima mogunost njihove kontrole, a time utjee na njihovu
formu, stil i sadraj, zapravo posjeduje i mo jer utjee na nain
miljenja ili bar na teme o kojima se razmilja. Kada je rije o
medijima, onda se lako moe vidjeti ko organizira pres-konferencija,
koga poziva na njih, na ija pitanja se detaljno odgovara a ija se
kritiziraju ili proglaavaju neprijateljskima; ko se poziva na razne
drutvene dogaaje, ko je est gost TV i radijskih emisija kao gost
veeri ili komentator, ija se miljenja citiraju a ija ne, ko se
smatra relevantnim tumaem politike ili ekonomske situacije i slino
( o svemu ovome v. vie van Dijk 2008:10 i dalje).
Ako sada dovedemo u vezu tri tipa identiteta sa kontrolom,
vidjet emo da tek kontrola omoguava stvarnu mo u nekim situacijama:
zatvorenik moe imati izuzetno razvijene retoriko-stilske strategije
i verbalno dominirati nad uvarom, ali uvar objektivno ima kontrolu
nad njim u odreenoj situaciji, tj. u zatvoru i zato ima stvarnu mo
u konkretnom diskursu. U inspirativnoj knjizi o retorici T. Blaira,
biveg premijera Velike Britanije, N. Fairclough govori o razlikama
u njegovom govoru dok se borio da osvoji vlast i nakon osvajanja
vlasti. Taylor to smatra opozicijom izmeu vlasti i realnosti, ali
isto tako nam ovo pokazuje da je sticanje stvarne kontrole uinilo
Blairovu mo ne samo diskurzivnom ve i situacionom, pa na izvjestan
nain i kljunom.Eufemizmi, disfemizmi i mistifikacije spadaju u
sredstva kojima se u jeziku ostvaruje manipulacija i kontrola nad
miljenjem i ponaanjem pojedinaca ili drutvenih grupa. Tako u
eufemizme spadaju rijei i fraze: nae snage iz taktikih razloga
danas su promijenile poloaj (itaj: povukle se); dolo je do
korekcije cijena (itaj: poskupjelo je); u amerikoj politici
uobiajeni su izrazi pacifikacija (bombardiranje civila), naa
ukljuenost, angairanost, uee (=invazija); omiljena fraza za slinu
aktivnost u SSSR-u bila je prijateljska pomo drugoj zemlji;
disfemizmi (dodavanje negativnih osobina neprijatelju); terorist
(neprijateljski vojnik); mistifikacije: racionalizacije
(otputanja); prestrukturiranje (zatvaranje odjela) OVO PROISTITIU
svrhu (p)odravanja postojeih odnosa moi, ali i sticanja moi, esto
se pribjegava manipulaciji, koja se sa socijalnog aspekta definira
definira kao nelegitimna dominacija koja potvruje socijalnu
nejednakost (Van Dijk 2006: 359). Dok uvjeravanje, koje postoji u
svim oblicima persuasivnog diskursa, moe biti i legitimno i
pozitivno, manipulacija je uvijek izrazito negativna. Manipulacijom
pojedinci mogu ostvariti svoje izrazito negativne ciljeve (Jago iz
Shakespeareovog Otela postao je simbol svih takvih manipulatora),
ali i itave drutvene grupe (nekad vlade).Osnovne strategije
manipulacije prema Van Dijku su:
a) generalizacija
b) nedostupno znanje ili znanje puno predrasuda i stereotipa
c) podjela na Mi i Oni.N. Fairclough jo u prvom izdanju knjige
iz 1992. godine naglaava koliko je CDA postala relevantna ve i zbog
promjene odnosa prema jeziku, koji sve vie postaje cilj promjena i
kontrole, mo se sve vie implicitno spominje, promjene u drutvu
reflektiraju se kroz jezik, ali istovremeno jezine promjene
odraavaju promjene u drutvu. Ako se ovome doda i sve vea
marketizacija drutva u cjelini, pa i jezika, onda je jasno zato je
kontrola nad jezikom danas toliko relevatna i zato se o tome
izbjegava govoriti.
AKADEMSKI DISKURS
esto se kao vaan uvjet koji neki diskurs treba ispuniti da bi
bio moan ukazuje izvjesna mistifikacija takav je sluaj sa jezikom
politiara, sudnice, sa akademskim jezikom ili pak sa sakralnim
diskursom. Naime, da bi bio prepoznat kao vaan, on mora biti
ovlaten (Bourdieu, 1992), dodajem i povlaten, i verificiran u
jednoj zajednici kao takav. Otuda strahopotovanje prema latintini
lijenika ili metajeziku znanosti, to im priskrbljuje oreol moi.
Akademska zajednica stoga pokuava sauvati svojevrsnu mistiku,
tajanstvenost, stvoriti dojam o svom zasluenom specijalnoim statusu
u drutvu. S tim u vezi, poststrukturalisti uope ne sumnjaju u
bliskost odnosa mo/znanje, te ove dvije rijei slijedei Foucaulta
piu uvijek sa kosom crticom, gotovo kao nerazdruivu cjelinu. Naime,
onaj ko ima znanje, ima mo; obrnuto, oni koji su moni mogu odrediti
koje su Istine u jednom drutvu, ko ima pravo na njih, tj. ko ima
pravo na znanje i u kojoj mjeri. Unutar akademske zajednice odnosi
moi prepoznatljivi su u dvije sfere u meusobnoj komunikaciji samih
znanstvenika, koja je strogo hijerarhijski definirana, ali i u
instruktivnom diskursu, gdje se u svoj ozbiljnosti ukazuje problem
nerazumijevanja akademskog jezika kod uenika i studenata, to taj
jezik ini dodatno monim, pa i zastraujuim.
Dugo je vladala predrasuda o neutralnosti jeziko-stilskih
sredstava akademskog diskursa, naroito u okviru strukturalne
stilistike. Meutim, poststrukturalna stilistika i naroito CDA
pokazuju da se tu radi o specifinim retorikim postupcima ovoga
stila, odnosno akademskog diskursa u cjelini, kojima se zapravo
kreiraju i odravaju mitovi tog diskursa:
a) mit o objektivnosti znanstvenika/-ce,
b) mit o neutralnosti jezikih sredstava,
c) odsustvo emocionalno-ekspresivnih sredstava.
Akademski diskurs direktno je proet odnosima moi u recenzijama i
prikazima, te kritikim osvrtima na objavljene radove, tekstove i
knjige kolega iz struke. De Beaugrande sjajno analizira anr to ga
naziva peer review; on izmeu ostalog pokazuje kako je uloga
recenzija esto uvanje kapije akademskog svijeta. Pisac recenzije
bilo da je rije o recenziji na referat na konferenciji ili lanak
ili knjigu esto je zapravo u funkciji svojevrsnog znanstvenog
Kerbera koji se osjea pozvanim da odluuje o tome koji e outsideri
biti puteni u moni svijet insidera. Stoga je u pravu Fairclough
kada naglaava da inicijacija u znanstvenu zajednicu po pravilu biva
bolna. Jo kada se ovome doda i drugi aspekt aspekt svojevrsnog
znanstvenog kolonijalizma, onda je jasno da nema imunih sredina,
naroito u drutvenim znanostima: ideje istraivaa-ica iz manjih
zemalja, manjih sredina, podlonije su kritici, radovi ee odbijeni u
indeksiranim asopisima... (Naroito je zanimljivo koliko je velik
otpor, tipian kolonijalni, u tim sredinama kada se ovo spomene i
sama sam doivjela takvu recenziju...) De Beaugrande stoga vjeruje
da je recenzija na izvjestan nain pre-scientific, do-nauna ve samim
tim to po pravilu treba biti objektivna, a kritika nas diskursna
analiza jasno ui koliko je objektivnost nemogua. KOLONIJALIZAM U
ZNANOSTI?
Problemi sa kojima se suoavaju zemlje biveg Istonog bloka i Tree
zemlje u ulaenju u mo akademskog dominantnog diskursa u svijetu
relativno su malo istraeni.
Zanimljivo je da ak ni van Dijk (1998) ne uzima ovaj aspekt u
obzir kada govori o kontroli i moi u akademskoj sredini. Njega
prvenstveno zanima sastav univerziteta u zapadnoj Evropi, rasna
dominacija bijelaca i dominacija veine nad manjinama po broju
studenata i nastavnika, ali ne uzima u obzir ovaj aspekt
kolonijalizma o kojem govorim,
AKADEMSKI DISKURS I DISKURS INTELEKTUAL(A)CAPrije nekoliko
godina tekst sa ovim naslovom, u neto drugaijem obliku, izlagala
sam na okruglom stolu to su ga organizirali bosanskohercegovaki PEN
Centar i asopis Novi Izraz (Katni-Bakari 2006a). Svjesna da kritika
diskursna analiza nije zaivjela u naoj akademskoj i intelektualnoj
sredini, gdje se svaka dekonstrukcija, svaka kritika teorija,
doivljavaju kao napad, govorila sam pomalo uopeno ali istovremeno
esejistiki, pomalo sa humorom, elei bar pobuditi na razmiljanje, na
autorefleksiju. Meutim, reakcije su bile zanimljive: jedan broj
sudionika, najvie oni koji sebe nisu pronali u nekim mojim
odredbama, naroito onim o estradnim intelektualcima, bio je
oduevljen; dok sam itala tekst, bilo je smijuljenja jer su
prepoznati postupci na koji neki nai intelektualci stvaraju privid
vlastite uenosti. Istovremeno, najvaniji estradni intelektualci
sluali su veoma ozbiljnog izraza lica, da bi poslije indirektno
polemizirali sa mnom u zavrnoj rijei na zatvaranju skupa, tumaei
moju poziciju kao neangairanu (sic!) ili ak u izjavi za TV, gdje
sam ula izjavu kako nama ne trebaju klasifikacije i tipologije
intelektualaca, nama treba javni angaman intelektualaca. Jasno je
da i sama, piui upravo iz pozicije CDA, duboko vjerujem u angairanu
poziciju, ali to ne znai da ne mogu kritiki uoiti nedostatke u
diskursu intelektualaca.U romanu A.S. Byatt Still Life (Mrtva
priroda, Penguin Books, 1986) glavna junakinja Frederika kae da je
sada intelektualno moderno pisati o udnji i Drugome, o udnji teksta
prema samome sebi ili prema drugome, o jeziku prema neuhvatljivom
referentu (str. 211-212). Bojim se, slino tome, da je danas
intelektualno (i akademski!) moderno govoriti o diskursu i
diskursima. I pored svijesti o toj intelektualnoj modi, odnosno
pomodnosti, naslovom zadata tema ini mi se po mnogo emu
izazovnom.Odmah na poetku postavlja se pitanje da li je zaista rije
o dva razliita tipa diskursa, a u krajnjoj konzekvenci moemo se ak
pitati da li je uope mogue govoriti o diskursu intelektual(a)ca i
ta se zapravo pod tim podrazumijeva. Sa druge strane, vidjeli smo
ve, akademski diskurs danas je jedan od najzanimljivijih tipova
diskursa, a pokazuje povrinu presijecanja sa diskursom
intelektual(a)ca u onom svom dijelu koji se odnosi na komunikaciju
unutar akademske zajednice. Pogledajmo sada u emu se ova dva
diskursa podudaraju, a u emu se razlikuju; u tom kontekstu govorit
u i o stereotipima o znanstvenicima (pripadnicima akademske
zajednice) i intelektualcima.
Prije svega, oba diskursa jesu ovlateni i povlateni diskursi, u
kontekstu da znanost iuma pravo odrediti koje su istine u jednom
drutvu, o emu je ve bilo rijei u ovoj knjizi. Diskursi su i inae
esto znakovi autoriteta (Bourdieu 1992: 51), a ovdje se jasno
pokazuje da drutvena, odnosno kulturna zajednica nuno mora
verificirati vani jezik znanstvenika i intelektualaca kako bi on
bio prihvaen kao takav. Dok jezik znanstvenika treba biti
verificiran prije svega u akademskoj zajednici, jasno odreenim
mehanizmima napredovanja i recenzija, jezik intelektualca postaje
ovlaten tek javnim istupima, prisustvom u medijima, stalnim javnim
angamanom.
Smatra se da znanstvenici dre klju znanja, a intelektualci klju
razumijevanja i interpretacije; potajno, i jedni i drugi ele
vjerovati i uvjeriti druge da govore nita manje do Istinu.
Ilustrativno je kako Chomsky 1967. u tom smislu pie: Odgovornost
intelektualaca jeste da govore istinu i razotkriju lai. Danas, kada
smo svjesni da intelektualci nerijetko bivaju izmanipulirani ili
pak da sami uspjeno manipuliraju injenicama u izrazito neetike
svrhe ili svrhu svjesnog proizvoenja lai, takva se gorljivost ini
gotovo dirljivo naivnom i, kako bi to rekao Eagleton,
predteorijskom. Meutim, dananjem svijetu, pa tako i Bosni i
Hercegovini, kao da je prijeko potrebna upravo svojevrsna nova
naivnost i utopijska vjera u svetu zadau znanstvenika i
intelektualaca da govore istinu i razobliuju la.
Zatim, dok je akademski diskurs specijalni diskurs, diskurs
intelektualca jeste prije svega i najvie javni diskurs. Na
engleskom jezikom podruju sintagma public intellectuals (javni
intelektualci) potpuno je uobiajena, a njome se implicira
postojanje i intelektualaca koji ne djeluju javno. Kod nas, ali i u
drugim zemljama, drugaijim kulturama i drutvenim zajednicama,
susreemo se i sa pojavom akademskih intelektualaca kao svojevrsne
kombinacije oni su iz akademskih institucija, te i tako imaju
ovjeren, ovlaten status da govore, a pojavljivanjem u medijima i
istupima o relevantnim drutveno-politikim i kulturnim pitanjima
ukljuuju se i u javni diskurs kao intelektualci. Moe se govoriti i
o estradnim intelektualcima, po analogiji sa pojmom estradni
pjesnici; to su intelektualci koji su pozivani u razliite medije
ili pak i sami osjeaju potrebu da izraze svoj stav o najrazliitijim
kulturnim, drutveno-politikim ili nekim treim pitanjima. Njihovo
esto pojavljivanje u medijima obezbjeuje im uvaavanje irokog
auditorija, pa ak i status blizak statusu glumaca ili nekih drugih
estradnih zvijezda. Bourdieu s tim u vezi govori o svojevrsnoj
hit-paradi intelektualaca, o raznim izborima u asopisima ili na
internetu pod odrednicom intelektualci - 10 ili 100 najboljih,
najznaajnijih intelektualaca 20. stoljea, 10 ili 100 najznaajnijih
intelektualaca u protekloj deceniji i slino. Intelektualna
hit-parada predstavlja jednu vrstu vjetake rekonstrukcije (...)
hijerarhije intelektualnih vrijednosti u jednom drutvu (Bourdieu
1988: 259). Prole godine svojevrsnu hit-paradu toga tipa mogli smo
nai u Hrvatskoj, u Jutarnjem listu, gdje se porede znanstvenici iz
razliitih oblasti po razliitim, esto nejasnim kriterijima. ak i
kada ne postoji formalno, u jednom drutvu, pa i naem, ovakva
hit-parada implicitno postoji, a prepoznaje se u uestalom
pojavljivanju odreenih intelektualaca u medijima, u izraavanju
miljenja o svim pitanjima dananjeg ivota, od kulturnog dogaaja
godine do novog ratnog sukoba u svijetu. Danas je u Bosni i
Hercegovini, ali ne samo u njoj ve i u cijelom svijetu, takav
angaman mjerilo vrijednosti nekoga intelektualca ili znanstvenika.
Postavlja se kljuno pitanje da li bi Noam Chomsky ikada bio toliko
popularan da je poznat samo kao tvorac generativne gramatike, a ne
po svome angamanu. Odgovor je potpuno predvidljiv, zar ne?
Savremena kultura zahtijeva angaman, ali pri tome esto trai i
prihvatanja zakona javnoga, odnosno estrade i u sferi
intelektualnoga i akademskoga diskursa. Zapravo, akademski diskurs
pri tome se potinjava intelektualnome i postaje javni, a manje
specijalizirani diskurs.
Bourdieu uvodi pojam alodoksije (nesporazum koji dovodi da se
jedna stvar pogreno posmatra kao druga)(Bourdieu 1988: 258). Tako e
javno mnjenje (za koje emo esto uti da kod nas uope nije formirano,
slino kao ni prava akademska zajednica) zamijeniti broj neijeg
pojavljivanja u medijima sa njegovom (p)ovlatenom pozicijom
Intelektualca sa velikim I.
Zanimljivo je jo jedno pitanje: kakav je jezik akademskog i
intelektualnog diskursa? Akademski jezik jeste mrtav jezik za veinu
ljudi, i nije niiji maternji jezik (Bourdieu, Passeron, Saint
Martin 1994: 8); on ima ulogu slinu sakralnom jeziku da jasno ukae
na svoju posebnost, udaljenost od profanog svakodnevnog jezika, da
pokae kako su i oni koji se njime slue posebni i (p)ovlateni. Jezik
intelektual(a)ca pak oscilira izmeu potpunoga zbliavanja sa
akademskim jezikom i potrebe da nekad bude dopadljiv irim masama,
laicima, primjeren auditoriju pred kojim se govori. Ovdje su
relevantna dva kriterija: kriterij razumljivost / nerazumljivost, i
kriterij lijepog govorenja, ma ta to znailo (uporedimo komentare
nakon nekih javnih debata, promocija knjiga, TV emisija, kada iroka
publika esto za nekoga kae kako je lijepo govorio/-la, ne uputajui
se pri tom u sadraj, ve samo u formu, u ornmamentalnost govora).
Kada je pak rije o razumljivosti / nerazumljivosti ova dva
diskursa, onda je to jedan vid upotrebe jezika analogan latintini
nekadanjih ljekara i advokata: Cijeli jedan vid ovlatenog jezika,
njegove retorike, njegove sintakse, njegova rjenika, ak i njegova
izgovora, postoji samo zato da bi podsjeao na autoritet govornika i
povjerenje to ga on zahtijeva: stil je u tom sluaju element aparata
(u Pascalovu smislu) s pomou kojega jezik nastoji proizvesti i
nametnutu predodbu o vlastitoj vanosti i time pridonosi osiguranju
vlastite vjerodostojnosti (Bourdieu 1992: 63). I meu lanovima
akademske zajednice i meu intelektualcima i u naoj sredini u ovom
kontekstu esto sreemo potrebu za to veim udaljavanjem od
svakodnevnog jezika, budui da se razumljivost i relativna
jednostavnost stila tumae kao izraz manje znanstvenosti, manje
dubine i intelektualiziranosti. Tako neki nai intelektualci poseu
za to drugaijim izgovorom, akcentuacijom nekih ak relativno
opeprihvaernih rijei, za usvajanjem prestinijeg, intelektualnijeg
stila izgovora i za kumulativnom upotrebom to sloenijih termina,
sve do gubljenja smisla reenoga ili napisanoga. Ovdje kao
ilustraciju prodora pomodnih termina i u svakodnevnu konverzaciju
vrijedi navesti duhovitu repliku iz drame Art savremene dramske
spisateljice Jasmine Reza:
Mark: Nevolja je poela je mnogo ranijePoela je tano onog dana
kada si izgovorio, bez humora, govorei o nekom umjetnikom predmetu,
rije dekonstrukcija. Nije me toliko potresla sama rije, ve
ozbiljnost s kojom si je izgovorio. Izgovorio si krajnje ozbiljno,
bez distance, bez prisjenka ironije, rije dekonstrukcija, ti,
prijatelju moj!
Retorike strategije akademskog diskursa stoga su usmjerene i na
uvanje sudionika na njihovim mjestima, tj. na ouvanje postojeih
pozicija i odnosa. Robin Lakoff govori o tome kako je teko postati
vidljiv u akademskom svijetu, tj. stei takvu poziciju na brojnim
univerzitetskim sastancima da drugi, stariji, po pravilu muki,
dominantni lanovi te akademske zajednice zaista sluaju i uju ono to
se govori. Pri tome nije relevantan stvarni znanstveni opus, ugled
osobe izvan vlastite sredine, ak ni akademsko zvanje, ve pripadnost
/ nepripadnost skupini koja ima dominantnu poziciju u toj
akademskoj zajednici (Lakoff 1990: 149). Meutim, slino je i sa
diskursnom zajednicom intelektualaca. Dok se sve ovo o emu govorim
u akademskom diskursu prepoznaje u izrazitoj hijerarhiji, tako da
za mlade znanstvenike/ znanstvenice ulazak u novu "diskursnu
zajednicu" predstavlja svojevrsnu inicijaciju, esto neprijatnu kako
to inicijacije ve umiju biti (Fairclough 1997: 227), a prelazak u
svaki novi akademski stepen teak je kao i svaki prelazak preko
praga, te oslonjen itavim nizom obiaja, rituala i simbolikih radnji
koji taj prag ine, u diskursu intelektualaca na prvi pogled nema
tako jasnih rituala. Pa ipak, u sutini povlatene zajednice postoje
i u akademskom svijetu (univerziteti, akademije nauka) i u
zajednici intelektualaca (razna udruenja, centri, klubovi...). Tako
je i ovdje esto teko postati lan nekoga udruenja i postavlja se
pitanje kako prei preko praga, kako biti izabran/-a. Nevidljivi zid
o kojem govori R. Lakoff tako se ukazuje pred mnogima koji po
svojim publiciranim radovima, knjigama, po priznatosti u
meunarodnim okvirima svakako zasluuju prelazak preko praga, dok
drugi, upravo zato to su u veoj mjeri javni i estradni
intelektualci, to uspijevaju na osnovu kriterija poznatosti, da ne
kaem popularnosti (uporedimo ovo sa Bourdieovom hit-paradom
intelektualaca).
Razmotrimo i stereotipe o intelektualcima i o znanstvenicima:
slika znanstvenika promijenila se posljednjih decenija u svijetu do
neprepoznavanja: stereotip rastresenog, odsutnog, dosadnog
znanstvenika koji ne zna nita o stvarnom ivotu i koji je, po tom
stereotipu, mukarac, i kod nas polako odlazi sa scene (osim u loim
vicevima ili humoristikim emisijama). Moda je upravo pojava
akademskih intelektualaca i njihovog javnog angamana doprinijela
toj promjeni. Kad govorim o stereotipu o intelektualcu, onda se
nuno sjetim Intelektualca iz tefice Cvek u raljama ivota Dubravke
Ugrei. Taj stereotip nuno ukljuuje jalove kafanske diskusije,
zadimljene, alkoholizirane, kada se stvara neto to bismo mogli
nazvati usmena teorija, dok radovi, knjige, ostaju nenapisani.
Svjedoci smo da sklonost usmenom teoretiziranju koje nikada ne bude
pretoeno u tekst ili knjigu ni danas kod nas nije rijetka ni u
akademskoj zajednici, pa se esto zaudimo kada pogledamo skromnu
bibliografiju nekih popularnih znanstvenika. Savremeni stereotip o
intelektualcu ukljuuje jo jedan aspekt: on je nuno angairan, javan,
te je diskurs intelektualca iskljuivo javni diskurs (banalno reeno,
ne prihvata se intelektualac koji je to samo u svom privatnom
prostoru, nije angairan, ne djeluje). Mit o intelektualcu koji
treba biti Supermen, tititi obespravljene, marginalizirane,
zastupati njihova prava, pada u vodu u razliitim kulturama, u
razliitim epohama.
Meutim, ostaju jo dvije nepobitne injenice naroito kada je rije
o drutvenim i humanistikim disciplinama danas u Bosni i
Hercegovini, a i u drugim malim intelektualnim i akademskim
sredinama: prva je nepostojanje prave kritike zbog suvie zatvorene
male zajednice u kojoj se svi i previe poznaju da bi se zamjerali
jedni drugima. Druga injenica jeste marginalna pozicija u tokovima
svjetske nauke, nemogunost prodora u asopise, odnosno problemi sa
citiranou u svjetski indeksiranim asopisima, to nekritiki nameu
prirodne nauke bez poznavanja specifinosti ovih disciplina. S tim u
vezi evo dvostrukog paradoksa na koji ukazuje Terry Eagleton: Ako
je marginalnost tako plodno, subverzivno mjesto, kako to sugeriraju
postmodernistiki mislioci, zato bi ga itko elio ukinuti? (Eagleton
2005:25). Suvino je i rei da bismo ga eljeli ukinuti u ovome
kontekstu. Ponekad se ta elja manifesira i kao pomodnost u
nekritikom prihvatanju teorija, terminologije, sve u silnoj elji da
se akademska i intelektualna zajednica ukljui u svjetske tokove
slinih zajednica. I drugo, ako stalno naglaavamo da uvijek
postojimo Mi i Oni, marginalne i veinske grupe, domaa i strana
akademska i intelektualna zajednica, kako to da pri tome volimo
misliti o sebi kao o poststrukturalistima i postmodernistima koji
ne priznaju binarne opozicije? Diskurs znanstvenika i intelektualca
u dananjem svijetu, a posebno u zemlji kakva je Bosna i
Hercegovina, upravo po tome jeste dvostruko paradoksalan.
Na kraju elim rei da sam ovoj temi svjesno pristupila prije
svega u okviru akademskog diskursa, elei tako jasno pozicionirati
sebe i svoj dominantni diskurzivni identitet. Istovremeno, to ne
znai kako nisam svjesna da me javni nastup na ovakvom okruglom
stolu i sa ovakvom temom, svrstava i u diskurs intelektual(a)ca,
odnosno u mom sluaju intelektualke. Upravo takva dvojna pozicija
ini mi se pogodnom za svojevrsni uvod u dekonstrukciju i akademskog
diskursa i diskursa intelektual(a)ca. Naravno da pri tome angaman i
intelektualaca i znanstvenika (p)ostaje nuan u dananjem svijetu;
bez angamana, znanstvenici se lako mogu nai u svojevrsnom autizmu,
oznaenom potpunim gubitkom kontakta sa drutvenom zajednicom i
njenim interesima, o emu sjajno pie npr. Edward Said. Sa druge
strane, ne treba prihvatiti ni nekritiku glorifikaciju dananje
pozicije intelektualaca kod nas; moj tekst trebao je posluiti
upravo dekonstrukciji najeih oblika onih diskurzivnih praksi u
bosanskohercegovakom akademskom i intelektualnom diskursu kada se
vlastita promocija esto ukazuje kao vanija od interesa zajednice.
Pri tome se kao zakljuak namee parafraza Krilovljeve basne: nije
ogledalo krivo ako nam se slika u njemu ne svia.
JEZIK, POLITIKA I MO
Jezik u politikom, akademskom, pravnom diskursu kao simboliki
atribut autoriteta, nastoji proizvesti i nametnuti predodbu o
vlastitoj vanosti i time pridonosi osiguranju vlastite
vjerodostojnosti (Bourdieu 1992: 63).KOGNITIVNI KONTEKST
(KOGNITIVNI MODELI ili SHEME)
Skupovi uvjerenja, vjerovanja, pretpostavki, oekivanja i
sociokulturne prakse konstituiraju pogled na svijet
Elaborate-code speaker
Restricted-code speaker
OKVIR (FRAME) i script (SCENARIJ)
DOMINANTNI I SUBORDINIRANI DISKURSNI TIPOVI
Borba oko jezika moe se manifestirati kao borba oko ideoloki
razliitih diskursnih tipova. Tipovi diskursa bore se za uspostavu
jednoga kao dominantnoga, odnosno uspostavu i (p)odravanje odreenih
ideolokih pretpostavki kao zdravorazumskih.
Prividno pranjenje ideolokog sadraja iz diskursa , paradoksalno,
jeste fundamentalni ideoloki efekt. Ideologija radi tako to
prikriva ideoloku prirodu, pretvarajui se da je ono to nije. Kad
lingvisti posmatraju jezike prakse povrinski, zdravo za gotovo, oni
pomau odravanju takvoga ideolokoga efekta.
Penelope Brown, Stephen C. Levinson
Politeness: Some Universals in Language UsageFace javna slika o
sebi koju svaki odrasli lan zajednice eli posjedovati. Sastoji se
od dva aspekta:
(a) negative face - polaganje prava na teritorije, prava na
neuznemiravanje, na svoje vlasnitvo ukratko, polaganje prava na
slobodu djelovanja i slobodu od nametanja
(b) positive face pozitivna konzistentna slika o sebi
(self-image) ili personality , ija je kljuna namjera da bude
prihvaena, cijenjena svi interaktanti je ele posjedovati.
U face svi emocionalno investiraju, ona je podlona promjenama
moe se poboljati, izgubiti..
POZITIVNE STRATEGIJE UTIVOSTI
Primjeivanje drugoga i njegovih potreba
Preuveliati zanimanje i simpatije za sagovornika i njegove
interese
Traenje slaganja
Izbjegavanje neslaganja
Utvrivanje i naglaavanje zajednikih shema
Punude, obeanja
Optimizam
Davanje neega (predmeta, sauea, razumijevanja, saradnje.)
NEGATIVNE STRATEGIJE
Direktnost ili indirektnost kad to odgovara
Pitanja, oklijevanja
Pesimizam
Minimiziranje neugodnosti za sagovornika
Izvinjenja
Obezliavanje govornika i sagovornika, izbjegavanje zamjenica ja
i ti
Nominalizacija
OFF-RECORD STRATEGIJE
Davanje nagovjetaja, okolianje
Pretpostavljati
Pretjerivati ili umanjivati
Tautologije, kontradikcije
Ironija, sarkazam, metafore, retorika pitanja
Dvosmislenost, nepreciznost, nejasnost
Pretjerane generalizacije ili elipsa
KRITIKA DISKURSNA ANALIZA (CDA)
N. Fairclough
Pitanja:
A. Rjenik
Kakve vrijednosti rijei imaju, ima li eufemizama, da li su
formalne ili neformalne, kakva im je ekspresivna vrijednost? Koje
ideoloki markirane rije se nalaze u tekstu, ima li meusobno
suprotstavljenih? Koje metafore se koriste?
B. Gramatika
Koji tipovi procesa i participanata dominiraju? Je li jasno ko
je agens? Ima li nominalizacije? Jesu li reenice aktivne ili
pasivne? Jesu li potvrdne ili odrine?
Koji glagolski nain je upotrijebljen? Ima li zamjenica mi i vi?
Kako su upotrijebljene?
Ima li ekspresivne upotrebe gramatikih kategorija?
Koji konektori su upotrijebljeni?
Dominira li koordinacija ili subordinacija?
C. Tekstualne strukture
Kakav je sistem uzimanja rijei (turn-taking)? Ko kontrolira
uzimanje rijei drugih?
D. Intertekstualnost
Kakav je odnos teksta prema drugim tekstovima (koji mu prethode,
okruuju ga, ili .)?
DISKURSNI TIPOVI
M. Kovaevi i L. Badurina. Raslojavanje jezine stvarnosti
Planovi jezinog raslojavanja:
1. Pismo
2. Govor
Promjena plana donosi i bitne pomake u percepciji iskaza (tra u
pisanoj formi, izvjetaj u usmenoj promjena).
Vrednote govornoga jezika.
Diskursni tipovi shvaaju se kao domene ukupnoga polja
diskursa:
1. PRIVATNI DISKURS
2. JAVNI DISKURS
3. SPECIJALIZIRANI DISKURS
4. MULTIMEDIJALNI DISKURS
5. LITERARNI (zasebno mjesto)
Privatni govor jeste ekskluzivan; razumiju ga samo neki
govornici, meusobno bliski.
Javni diskurs demokratian (u smislu razumljivosti), tei da bude
razumljiv i dostupan svim recipijentima. Npr. politiki, sakralni,
publicistiki tip.
Specijalizirani diskurs jeste javan, ali nije demokratian
(akademski diskurs, donekle i administrativni).
Multimedijalni se kree od privatnosti do javnosti i
specijaliziranosti, a uvijek ukljuuje i nejezine kodove.
Pretapanja diskursnih tipova.
Barbara Sandig, Margaret Selting. Discourse Styles.
Tipizirani stilovi (prema anru, situaciji, tipu aktivnosti);
regionalni, socijalni, rodni, kulturalni, subkulturalni stilovi
Stilistika varijativnost je vrsta jezine varijativnosti koja se
aktivno i svrhovito koristi da bi se sugerirali interpretativni
okviri za interpretaciju iskaza, tj. tekstova.
Smjestiti tekst u intertekstualni kontekst:
1. U polumranoj prostoriji on se oslanja na bar, visok, taman i
zgodan. Odjednom vidi enu, visoku, tamnokosu, zavodljivu. Oboje
prestaju disati, niko se ne mie. Onda mu ona prilazi i ini se kao
da su se oduvijek poznavali, a istovremeno je sve uzbudljivo novo.
Uzima je za ruku i oni lagano izlaze.
2. Bio jednom jedan kralj koji je bio silno usamljen. Poelio je
upoznati nekoga bliskoga.
3. Moe li se naa vlastita pria ikad zavriti nekim happyendom?
Ako pitanje shvatimo bukvalno, ne.
Predvidljivi (oekivani) i neoekivani (zaudni) kraj tekstova.
Npr. 1. zavriti kao reklamu, 2. kao oglas, 3. zapravo i jeste
zavretak naunoga teksta!
OBJEKTIVNOST I SUBJEKTIVNOST U MEDIJIMA
Novinska vijest kao jedan od najutjecajnijih savremenih tipova
teksta (White, R.)
Retorika objektivnosti u novinskoj vijesti, informaciji:
povrinski, tei se injeninosti, bezlinosti, objektivnosti, odsustvu
autorske pozicije. Rije je i ovdje o strategijama kao i u
akademskom diskursu, samo drugaije realiziranim.
U naelu, izvjetavanje je uvijek ideoloki motivirano, ima
vrijednosni aspekt, manje ili vie vjeto prikriven; ono je socijalna
snaga koja tipino slui za podrku interesima razliitih ekonomskih
ili politikih grupa.
Vijest i izvjetavanje pomau reprodukciju kljunih socijalnih
vrijednosti i kulturalnih motiva.
RETORIKI POTENCIJAL VIJESTI KAO ANRA
(utjecaj na uvjerenja, pretpostavke, sudove i oekivanja).
Medijski pojmovi objektivnosti impliciraju:
a) neutralnost (odsustvo spoljnih sredstava ekspresivnosti,
vrednosnih sudova ili emocionalne reakcije),
b) uravnoteenost (prezentiranje barem dvije strane, tj. verzije
dogaaja),
c)pouzdanost (izvori pouzdani).
Ideoloka pozicija i retorika svrha odredit e koji se izvori
prihvataju kao pouzdani i stoga su citirani, ija miljenja i verzije
dogaaja su izabrani da budu predstavljeni, ije tvrdnje su naglaene
i prominentne su u tekstu itd. (White 382).
Orbitalna tekstualna struktura
specifikacija
specifikacija
specifikacija
specifikacija
Nukleus
(naslov+uvodna reenica) Satelit Satelit Satelit Satelit
Orbitalna tekstualna struktura i obezlien autorski glas tako
imaju funkciju retorike strategije i podravaju mit o objektivnosti;
itav tekst podrava taku gledita izraenu u nukleusu.
Svaki tekst implicira odreenu autorsku poziciju; ako je ona
svjesno priguena, obezliena, opskurna, onda je to vana strategija
(uporedi sa akademskim diskursom, ali i knjievnoumjetnikim).
Politiki govor: upotreba linih zamjenica kao retoriko
sredstvo
(mi i oni; ekskluzivno mi implicira mo i snagu broja; inkluzivno
mi snano emocionalno sredstvo zbliavanja sa recipijentima isp. sa
znaajem ovoga mi u ljubavnim razgovorima, npr. Seks i grad)
Politiki intervju: ko dominira, ko ima floor; ko prekida koga,
ko poinje i zavrava komunikaciju.
RAZGOVORNI DISKURS
KONVERZACIJSKA SINTAKSA
MINIMALNA KONVERZACIJSKA SEKVENCA: 2 POVEZANA ISKAZA (POJAM
BLIZINSKIH PAROVA)
RAZGOVOR KAO RAZMJENA
Pitanje / odgovor, kompliment/ odbijanje ili prihvatanje, molba
/(ne)prihvatanje, ponuda /(ne)prihvatanje
POELJNE I NEPOELJNE REPLIKE-ODGOVORI
A: Danas sam kupio novi auto.
B: Ba me briga.
A: Hoemo li u kino?
B: Vidi, danas mi se dogodilo neto udno.
A: ekaj, hoemo li ili neemo?
B: Pa doi u i do toga
(Nepoeljna replika-odgovor nejasna, zaobilazna, puna opravdanja,
objanjenja.)
Turn-taking (Uzimanje rijei)
Svaki naredni korak u konverzaciji zahtijeva ponovo
pregovaranje, ugovor oko narednog govornika.
Taka na kojoj se moe odvijati promjena govornika:
a) govornik bira narednog govornika
b) sljedei govornik se sam bira
Upadanje u rije: pozitivno ili negativno
2 stila: high involvement i high consideration
OPA STRUKTURA KONVERZACIJE
(W. LABOV)
A. KONVENCIONALNO I/ILI SITUACIJSKO OTVARANJE KOMUNIKACIJE
Zdravo, kako si? Ili: Dobar dan ili: ta ima?
B. SAETAK (APSTRAKT)
Vidjela sam jue tvoju Aidu.
C. ELABORACIJA
- Aidu?
- Da, tvoju Aidu.
- Nije ona vie moja Aida.
- Ma znam, ali vidjela sam je. Lijepo izgleda.
- Kako nee kad samo uiva i putuje.
D. PRESTROJAVANJE
Pria se prestrojava na analognu priu, njoj kontrastnu ili na
uopavanje.
E. PREKID
Pria se prekida ili zvonjavom telefona ili dolaskom autobusa ili
iscrpljenjem teme, to se objavljuje kodom (Tako ti je to; Takav je
ivot; ta se tu moe.)
F. KONVENCIONALNO
ZAKLJUIVANJE KOMUNIKACIJE
Ba mi je drago to smo se vidjeli.
- Pa javi se nekad.
Postoje odstupanja od konverzacijske sintakse.
Razliite nijanse u razliitim anrovima (tra, pria, anegdota.)
Govorni inovi.
Strategije utivosti.
Griceove maksime i naelo kooperativnosti
E. Keenan pokazuje kako na Madagaskaru Malagazi daje to manje
informacija, to vie nejasnih. Griceove maksime tako vrijede samo u
odreenoj kulturi, u odreenim zajednicama i nisu univerzalne. ivimo
u bunom, neurednom svijetu meusobno suprotstavljenih diskursa, gdje
esto vrijede druga naela (npr. politiki zatvorenik ne odaje svoje
saborce i sl. u antifaistikoj ikonografiji, laemo prijateljici da
joj stoji nova haljina).
ROD, DISKURS, MO
RAZLIITE RIJEI, RAZLIITI SVJETOVI?
Kulturalna razlika vs. dominacija
Muko-enska komunikacija je kroskulturalna komunikacija D.
Tannen
Teorija dominacije, opresije:
D. Burton
Svako ko misli da je politiki neutralan u pisanju samo naivno
podrava i demonstrira () politiku predrasudu status quo-a.
Jasno je da ivimo u klasnom, rasistikom i seksistikom drutvu, i
da je to, u najmanju ruku, veoma nezadovoljavajue stanje stvari.
Vjerujem da je od te tri velike i masivne nepravde seksizam
najdublje ukorijenjen (psiholoki), najnametljiviji, najtee se moe
primijetiti, najotporniji je na promjene a ipak dostupan za ()
radikalnu reorganizaciju svih nejednakih i opresivnih struktura moi
u naem drutvu.
Kompletno znanje sadri se i proizvodi unutar ideolokog okvira
(D. Burton)
S. Mills: Pozicija itatelja/ itateljice
itajui klasina djela, itateljice usvajaju poziciju mukoga
itatelja.
Tri mogue pozicije:
Pozicija mukoga itatelja
Pozicija objekta, tj. ene kao objekta mukog pisanja
Pozicija resisting reader (itatelj/-ica koja prua otpor) kao
nain prevladavanja.
Mo u reklamama: reklame ne prodaju samo proizvod nego i pogled
na svijet; reklame su uvijek ideoloki retoriki koncipirane.
Svakodnevna konverzacija (prirodna konverzacija)
Specijalna i nespecijalna konverzacija
Razgovor u tramvaju, na ulici, u kafanivs. razgovor u
prodavnici, kod ljekara, u banci.
Stereotipi o brbljavim enama u kontekstu razlika u mukom i
enskom stilu konverzacije u privatnoj i javnoj sferi
Tra kao: a) pria o nekome
b) pria protiv nekoga
Zamjenice moi i solidarnosti (Brown, Gilman)
Vi ti
distanciranost, neravnopravnost (asimetrija)
Vi vi
distanciranost, ravnopravnost (simetrija)
Ti ti
solidarnost, ravnopravnost (simetrija)
Odjea kao znak moi razliita interpretacija three-piece suit,
kostim u razliitim okruenjima (Tannen)
DISKURSI MOI I DISKURSI INTIMNOSTI
Mo implicira asimetriju, dominaciju, hijerarhiju, distancu.
Kako izgraditi dijalog intimnosti?
Prema Tannen primjeri u prilog teorije razlike:
Ona: Kako moe to raditi kad zna da me vrijea?
On: Kako moe eljeti da mi ogranii slobodu?
Ona: Ali zbog toga se grozno osjeam.
On: Pokuava manipulirati mnome.
U autu
Ona: Bi li elio da svratimo na pie?
On: Ne-e
Ona: (utnja)
Pretpostavke i obraanja:
Na vratima ili u programu pie Prof. dr. A. Bai pretpostavka je
da je muko
eni koja je dr.sc. obraaju se sa gdja, mukarcu i nieg zvanja sa
dr. ili prof.. I u medijima!
DIREKTNI I INDIREKTNI STIL KONVERZACIJE
Direktni stil smatra se monim, indirektni subordiniranim;
direktni ei kod mukaraca u poslu, na funkciji.
Kada ene govore mukim jezikom?
Da li je mogue drugaije ui u mo?
ene Treeg svijeta smatraju da se njima esto i sa feministike
pozicije pristupa sa kolonijalnog aspekta:
Npr. automatski su definirane kao religiozne (itaj
neprogresivne), orijentirane na porodicu (itaj tradicionalne),
pravno neupuene (itaj jo nisu svjesne svojih prava) i ponekad
revolucionarne (zemlja im je-u ratu-moraju- se-boriti. Dobijaju
uloge pokrivene ene, mone majke, estite djevice, poslune ene itd.
(Mohanty).
LITERATURA
Bourdieu, P. (1988) Homo Academicus. Stanford: Stanford
University Press.
Bourdieu, P. (1992) to znai govoriti. Ekonomija jezinih
razmjena. Zagreb: Naprijed.
Bourdieu, P., Passeron, J.-C., De Saint Martin, M. (1994)
Academic Discourse. Stanford: Stanford University Press.
Eagleton, T. (2005) Teorija i nakon nje. Zagreb: Algoritam.
Fairclough, N. (1989) Language and Power. London and New York:
Longman.
Katni-Bakari M. (2003) Stilistika diskursa kao
kontekstualizirana stilistika. Fluminensia, god. 15(2003), br. 2,
Rijeka. Str. 37-48. (2006) Stilistike skice. Sarajevo:
Connectum.
Katni-Bakari M. (2004) Akademski diskurs: dileme i izazovi. U:
Aktualizacija jezikovnovrstne teorije na slovenskem. lenitev
jezikovne resninosti. Mednarodni simpozij Obdobja 22 Metode in
zvrsti, Ljubljana, 27.-28. november 2003. Str. 191-198.
- (Stilistike skice).
Katni-Bakari M. (2004) Jezik i (de)konstrukcija roda. U:
Jasminka Babi-Avdispahi, Jasna Baki-Mufi, Marina Katni-Bakari,
Nirman Moranjak-Bambura. Izazovi feminizma. Sarajevo: Forum Bosnae,
sv. 26. Str. 69-116.
Katni-Bakari M. (2006). Akademski diskurs i diskurs
intelektual(a)ca. Novi Izraz, br. 31, januar-mart 2006. Str.
75-80.
Lakoff, R.T. (1990) Talking Power. The Politics of Language in
Our Lives Basic Books.
Mills, S. (1995) Feminist Stylistics. London and New York:
Routledge.
Tannen, D. (1994) Gender and discourse. New York, Oxford: Oxford
University Press.
Tannen, D. (1995) Talking from 9 to 5. Women and Men in the
Workplace: Language, Sex and Power. New York: Avon Books.
van Dijk, T.A. (ed.) (1997) Discourse as Social Interaction.
Discourse Studies: A Multidisciplinary Introduction. Vol.2. London,
New Delhi: SAGE Weber (1996: 1-7) naslovljava svoj pregled razvoja
stilistike Towards Contextualized Stylistics: An Overview; ini mi
se da se danas moe ve govoriti o zavrenom procesu: diskursna
stilistika je u svim svojim relevantnim realizacijama
kontekstualizirana, jedino se moe govoriti o veem ili manjem irenju
konteksta.
Diskursne studije zapravo su relativno nova krosdisciplina koja
komprimira teoriju i analizu teksta i govora u praktino svim
humanistikim disciplinama. Osim toga, ova disciplina ukljuuje i
druge tipove diskursa osim verbalnoga, npr. vizualne, naroito u
okviru diskursne semiotike. O tome v. u: Van Dijk (ed.) 1997 i
1997a.
O razliitim razinama u poimanju diskursa v. npr. u Kovaevi 2002
ili McHoul 1994.
O nekim principima kognitivne stilistike pie Margaret Freeman u:
http://www.pala.ac.uk/member/CogPoetMinutes.htm
I ovdje se pokazuje koliko za diskursnu stilistiku neiscrpno
vrelo i jo uvijek veoma malo istraeno predstavljaju znanstveni
tekstovi posveeni samoj stilistici.
Kao ilustraciju mogu navesti stilistiku interpretaciju balade
Hasanaginica, odnosno govora glavne junakinje sa ovoga aspekta v.
M. Katni-Bakari (2002), O jeziku koji (de)konstruira rod , dostupno
na adresi: HYPERLINK
"http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/196/1.html"
http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/196/1.html.
Potaknuta interpretacijom N. Moranjak-Bambura (2003), prema kojoj
Hasanaginica nema imena, stilistiki sam, kombinirajui performativnu
i kritiku diskurs analizu, ukazala na specifine implikacije
injenice da je ova junakinja, moda najznaajnija u svekolikoj
bonjakoj knjievnosti za kulturni identitet ene, oznaena odsustvom
imena (tj. posredno, imenom muevljevim) i odsustvom govora, odnosno
govorom totalne ne-moi. Retorike strategije u tom sluaju sjajan su
pokazatelj stilogenosti izostavljanja. Tako se moe promatrati i
stilistiki interpretirati ono to je izostavljeno u reklamama,
politikim govorima, novinskim izvjeima, ali i u privatnoj sferi
komunikacije (Gill, Whedbee 1997: 169).
Ponovo smo tako u domenu vrata ili kapije kao snanog znaka koji
signalizira opoziciju unutra spolja.
Slino je i sa postkolonijalnom kritikom ili npr. sa teorijom
orijentalizma sve je dobro dok se govori apstraktno o nekakvom
rasizmu, etnocentrizmu i slino ili o zapadnim piscima Kiplingu,
Koetzeu itd, ali im se neko usudi neke sjajne domae knjievnike
posmatrati u okviru tog modela, nastaju burne reakcije, ostaje se
pri stereotipnim diskvalifikacijama da je neko veliki pisac i da mu
se ne smije rei da pie s pozicija orijentalizma....
Rije znanstvenik u ovome radu upotrebljavam u znaenjskom polju
to ga nosi engleska rije academic.
Ponekad to podsjea na ono to T. Eagleton duhovito naziva
postmodernistika sklonost da se ne zna nita o onome o emu se govori
(Eagleton 2005: 92).