1
1.) BELETRISTIKI STIL, Kreimir BagiAnaliza jezika knjievnosti:
Prosvjetiteljska mistinost Pii kako dobri pisci piu! (Ljudevit
Jonke) ( jezik knjievnosti (dobrih knjievnika) proglaava se
uzoritim obrascem koji bi svaki
samosvjestan govornik naeg jezika trebao pratiti, pamtiti
njegove osnovne elemente
i njima obogaivati vlastitu pisanu i govornu praksu.
Retorinost o jeziku knjievnosti treba govoriti u sklopu
fukkcionalne stilistike, treba ga odrediti kao odstupanje,
devijaciju ili otklon od knjievnog standarda i njegovih normi.
Treba li pisati kako dobri pisci piu? NIKAKO!!!
1.) Krilatica donosi zabunu jer poistovjeuje jezik literature i
jezik komunikacije. Knjievnik
jezikom oblikuje zaseban svijet, a konvencionalni pisac i
govornik jezikom reagiraju u
unaprijed danom kotekstu.
2.) Krilatica je nejasna, neprovediva jer se pitamo to ona
savjetuje (Koji su to dobri pisci?).
Svi iz perspektive istinske aksiologije knjievnosti
anonimni.
3.) Treba se oslanjati na pisanje vie pisaca, za pisanu upotrebu
jezika trebamo mentore, i to
dobre knjievnike! zatim, nemogua situacija! Sami moramo
prepoznati u spisateljskim
praksama ono najbolje, izdvojiti to i sintetizirati. Na poetku
neznalice pa demoni ( prilagoavamo si ono to sami nismo kadri
stvoriti.
4.) Ako jezik fikcionalnih tekstova moe biti uzorit obrazac za
standardni jezik teko da je
rije o dobrom piscu! On aktivira one potencijale koji su
prikladni za gradnju knjievnog
fantazma, oblikuje unikatan knjievni svijet. Jezik umjetnika
nije govor naroda, ak i po
nesrei sastavljen od njegovih elemenata. (Ujevi)
5.) Pisci sami kad piu nefikcionalne tekstove piu drugaijim
diskurzom, misle drugaije
nego kad piu fikcionalne tektove. (Ujevi)
!!! Svaki kanonizirani oblik uporabe jezika posjeduje vlastite
zakonitosti i vlastitu logiku,
kontraproduktivan je svaki pokuaj preuzimanja pojedinih elemena.
za njegovo bogaenje.
Direktno presaivanje kakva literarnog izraza u pravni spis ili
znanstveni tekst vjerojatno
e izazvati komine efekte i dovesti u pitanje jezinu kompetenciju
onoga tko to ini.
Michael Riffaterre ( stil = naglaavanje (ekspresivno, afektivno
ili estetsko) koje se dodaje
Informaciji koju prenosi lingvistika struktura, bez izmjene
znaenja.
Elementi stila kljuni elementi diskursa za otkrivanje stilske
posebnosti
Stilski kontekst lingvistiki uzorak iznenada prekinut
nepredvidivim elementima
Jezik izraava, stil naglaava! Stil je za Riffaterrea ukras!
Knjievni stil se obino tretira kao jedan od funkcionalnih
stilova, kao kategorija (negativno) - otklona, devijacije,
odstupanja od norme; kao kategorija (pozitivno) izbora.
Literarna stilistika ( stilistinost jezinih realizacija utvruje
u odnosu na jezini sustav dotinoga
knjievnog teksta; jezik knjievnog teksta retoriki opisuje, nikad
nije
interpretacija ve je izvanjski opis, nema granicu fikcije i
nefikcije.
Riffaterreova koncepcija stila je atomistika jer suprost.
oznaene elemente neoznaenom kontekstu; i Spritzerova koncepcija
stila je atomistika, stil = zbirka znaajnih detalja iz teksta.
Genette ( stil je u detaljima, u svim detaljima i svim njihovim
meusobnim odnosima;
diskurs je stilska odrednica!
Lingvisti ( objektivna analiza jezika teksta; stilemi kao
simptomi bolesti (Giacomo Devoto);
ne brinu o kontekstu jer bi ga to odvojilo od objektivnog
promatranja;
ovjetina ljudsko meso kojim se Kiklop hrani; stilem jasan iz
konteksta, no lingvisti bi
rekli da je to imenica . r., tvorbeni neologizam, znaenje:
ljudsko meso!
Je li beletristiki stil jedan od funkcionalnih stilova? NE!!!
Nije funkcionalan!
1.) Funkcionalni stilovi drutveno verificirani, ustaljeni nain
iskazivanja; specijalizirani jezici za
pojedina podruja ljudskog djelovanja; osnovna odilka je visok
stupanj komunikacijske
konvencionalnosti; diskurzivne jezgre su kanonizirane ine ih
stalni izrazi, frazeologizirane
sintagme i izriaji; kada se pojedinac koristi nekim
funkcionalnim stilom zanemaruje svoju
pojedinanost i shematizira je u skladu sa zakonitostima tog
funcionalnog stila.
Beletristiki stil shematska apstrakcija izvedena iz naelnih
odlika literarnih iskaza; nije jedan od
funkcionalnih stilova, ne ispunjava jednu od funkcija jezika
nadstil jer koristi sve potencijale
koje jezini sustav doputa ili koristi, polifunkcionalnost jezika
predstavlja kao svoju funkciju; niz
autonomnih, subjektivnih iskaza; prilino nestabilna kategorija;
knjievnik se potvruje u razlici, ne
u istosti, dok je s piscima nefikcionalnih tekstova obratno.
2.) Funkcionalni stilovi su proizvod stvarnih ovjekovih potreba
za komunikacijom;
literarni iskazi - posredan odnos prema stvarnosti; svako
posezanje za literarnim tekstom ovjeka
premjeta iz prostora stvarnosti u prostor fikcije u kojemu se
susreu 2 samoe i 2 pojedinanosti
(autorova i itateljeva) koje mogu i ne moraju uspostaviti
komunikaciju.
* tekst s minimumom kolektivnog iskustva = tekst s kojim itatelj
ne bi mogao uspstaviti
komunikaciju
Literarni govor ( objektivan izraz sklopa okolnosti relativno
neovisnog o subjektu i subjektivno
kao jedinstvo stilskih obiljeja u kojima se prikazuje
individualan nain na koji subjekti prisvajaju i
svladavaju taj sklop.
3.) Funkcionalni stilovi izravno rade protiv jezine
kreativnosti, beletristiki stil se odlikuje jezinim
ekskluzivizmom (njegov tekst autor sam kreira), nema arhaizama,
neologizama, barbarizama...
Svaki beletristiki tekst posjeduje svoju implicitnu gramatiku,
pravopis i rjenik.
Mihail Bahtin:
poetski jezik ( potpuno autonoman, monologia, apovijestan i
akontekstualan
prozni jezik ( uspostavlja pojedine relacije spram povijesnoga i
socijalnog konteksta,
dijalog s kontekstom
4.) Funkcionalni stilovi - semantika izraza ustaljena, prozirna
/ Beletristiki stil nerazrjeiva; ima
onoliko potencijalnih smislova koliko je njegovih potencijalnih
itaa; zahtjeva interpretaciju,
subjektivnu konkretizaciju, a ne opis (znanjem ga se ne moe
dohvatiti jer je plod imaginacije!)
2.) TEMELJNI POJMOVI, Beaugrande i DresslerTekst (
komunikacijski dogaaj; ispunjava 7 kriterija tekstualnosti (ako
neki nije ispunjen,
tekst je nekomunikativan)
KRITERIJI TEKSTUALNOSTI:
1.) KOHEZIJA ( nain na koji su povezane sastavnice povrinske
strukture tj. rijei kako ih doista
vidimo ili ujemo; temelji se na gramatikim meuovisnostima.
2.) KOHERENCIJA ( funkcije putem kojih su sastavnice svijeta
teksta tj. konstelacije koncepata
(pojmova) i relacija (odnosa) , koje se nalaze u osnovi
povrinske strukture teksta, meusobno
dostupne i relevantne.Koncept konstelacija znanja (kognitivnog
sadraja) koja se moe prizvati u svijest
Relacije = spone izmeu koncepata koji se pojavljuju u svijetu
teksta
Kohezija i koherencija = pojmovi usmjereni na tekst, odnose se
izravno na materijal teksta!
3.) INTENCIONALNOST stav autora koji eli stvoriti kohezivan i
koherentan tekst koji e ispuniti
njegove namjere tj. iriti znanje.
4.) PRIHVATLJIVOST stav recipijenta teksta, injenica da on
oekuje kohezivan i koherentan tekst
koji e za njega biti koristan.
5.) INFORMATIVNOST koliina oekivanog odnosno neoekivanog u
tekstu tj. poznatog odnosno
nepozatog u ponuenim elementima teksta; niska informativnost
ometa komunikaciju!
6.) SITUATIVNOST imbenici koji neki tekst ine relevantnim za
kakvu komunikacijsku situaciju.
7.) INTERTEKSTUALNOST imbenici koji uporabu nekoga teksta ine
ovisnom o spoznaji o jednom ili
vie ranije prihvaenih tekstova; odgovorna je za razvoj tekstnih
vrsta kao klasa tekstova s
tipinim obrascima osobina.
Ti kriteriji funkcioniraju kao KONSTITUTIVNA NAELA komunikacije
tekstovima: oni odreuju i proizvode oblik ponaanja koji naz.
komunikacija tekstom, a ona se prekida kada se ti kriteriji
dokinu.
REGULATIVNA NAELA kontroliraju komunikaciju tekstom:
efikasnost teksta ovisi o to manjem stupnju napora koji
sudionici u komunikaciji trebaju
uloiti pri upotrebi teksta
efektnost ostavlja li tekst snaan dojam i stvara li povoljne
uvjete za postizanje kakva cilja
primjerenost sklad tekstnog konteksta i naina na koji se
odravaju kriteriji tekstualnosti
KOHEZIJA
- stabilnost teksta odraava se kontinuitetom zbivanja (zbivanja
se odnose jedno na drugo)
- eli se naglasiti funkcija sintakse (sintagma, klauza, reenica)
u komunikaciji
- kohezija povrinskoga teksta zasniva se na pretpostavci o
koherentnosti svijeta teksta
REKURENCIJA ponavljanje elemenata i obrazaca (IZRAVNO); prvotni
element se jo jednom
pojavljuje, esta je u spontanom govoru jer se povrinski tekst
brzo gubi
PARCIJALNA REKURENCIJA ponavljanje komponenata rijei uz izmjenu
vrste rijei
(npr. doao je ... njegov dolazak) (poliptoton iste rijei razl.
gram. oblici)
PARALELIZAM strukture koje se ponavljaju s novim elementima
PARAFRAZA rekurencija sadraja s novim izrazima; pretvara u
sinonimiju, virtualno (potencija.) zna.
ZAMJENJIVAKI ELEMENT zamjena elemenata nosilaca znaenja kratkim,
pojmovno praznim eleme.
* najpoznatiji zamjenjivaki element su zamjenice ( anafora -
upotreba ZE nakon koreferentnog
izraza; katafora upotreba ZE prije koreferentnoga izraza / Z
prilog i Z pridjev
ELIPSA ponavljanje strukture i sadraja uz izostavljanje nekih
povrinskih elemenata; kohezivno sredstvo koje pridonosi konciznosti
i efikasnosti, karakterizira ih zajednitvo strukrurnih komponenata
klauza u povrinskome tekstu tipian je sluaj anaforika elipsa, tj.
potpuna se struktura pojavljuje prije eliptine. Kao i uporaba
zamjenikih elemenata i elipsa pokazuje odnos dobitak gubitak izmeu
konciznosti i jasnoe. Korisnici teksta moraju procijeniti
primjerenost elipse nekoj situaciji, kako bi odluili do koje mjere
elipsa vie koristi nego teti efikasnosti.
* Proceduralni pristup bavi se pronalaenjem uvjeta u kojima se
elipse esto pojavljuju.
* Ako tekstualnost poiva na kontinuitetu, uoljive praznine mogu
se ispuniti nadopunjavanjem tako
da se stvaraju interferencije o razvoju svijeta teksta.
* Jo neka naela organizacije predloio je Leonard Talmy:
- pleksnost sposobnost neega da se razlae na dijelove
- ogranienost sposobnost neega da ima vidljive granice
- podijeljenost nedostatak unutranjega kontinuiteta
- distribucija obrazac radnji / zbivanja unutar jedinice
vremena
Veze izmeu zbivanja i situacija u svijetu teksta mogu se
eksplicitno signalizirati putem:
GLAGOLSKOGA VREMENA, GLAGOLSKOGA VIDA i JUNKCIJE.
* sintaksa koja se najbolje prikazala pri raunalnom
procesuiranju jezika - PROIRENA TRANZITNA MREA* IKONINOST je
vanjska, izravna slinost izmeu povrinskih izraza i njihovih
sadraja
SITUATIVNOST - moe se odraziti na perspektivu parafraze i
sinonimije, npr. jezik pravne struke mora,
tono i precizno definirati ponaanje; zbog toga se esto koristi
parafraza, u nadi da
e obuhvatiti sve mogue aspekte odreenoga sadraja.
KRITERIJ EFIKASNOSTI primarna motivacija za zamjenjivake
elemente; na nekoj odreenoj toki nastaje relacija dobitak gubitak
(jasnoa konciznost) ( elipsa i ZE; zamjenjivaki element umanjuje
napor procesuiranja jer je krai od izraza umjesto kojega stoji.
* vrijeme / vid ( relativno vrijeme, ogranienost, jedinstvo
vremenskog poretka
*JUNKCIJA* Sredstvo za signalizaciju odnosa izmeu zbivanja i
situacija! (u tradicionalnoj gram. ( konjunkcije!):
Konjunkcija (koordinacija) ( povezuje predmete jednakoga statusa
(npr. oba istinita);
veinom se izraava pomou veznika 'i' , a rjee 'osim toga',
'takoer', 'k tomu', 'pored toga';
moe povezivati i nepotpune reenice; konjukcija je standardni
sluaj junkcije.
Disjunkcija ( povezuje predmete alternativnoga statusa (npr. 2
predmeta od kojih samo 1 moe biti istinit u svijetu teksta);
signalizira se pomou 'ili'.
Kontrajunkcija ( povezuje predmete jednakoga statusa koji se u
svijetu teksta pojavljuju nekongruentno ili nespojivo (npr. uzrok i
neoekivana posljedica); signalizira ga 'ali', a rjee 'naprotiv',
'pa ipak', 'usprkos tomu', 'meutim'.
Subordinacija (podreenost) ( povezuje predmete kod kojih status
jednoga ovisi o statusu drugoga (npr. predmete koji su istiniti
samo pod odreenim uvjetima ili iz odreenih razloga; uzrok
posljedica, preduvjet - zbivanje); 'jer', 'budui da', 'zato to',
'stoga', 'zbog toga'.
* Velik je repertoar junktivnih izraza za relacije VREMENSKE
BLIZINE: 'tada', 'kada', 'potom', 'zatim'...
VREMENSKA BLIZINA:
( sekvencijalna ako situacije slijede jedna za drugom
( vremensko preklapanje 'za to su vrijeme...'
( ulanavanje zavretak nekoga zbivanja ili situacije poklapa se s
poetkom sjedeega zbivanja
MODALITET jedna vrsta uporabe subordinacije, oznaava mogunosti,
vjerojatnosti i nunosti (ili njihove suprotnosti) zbivanja ili
situacija. Junktiva 'ako' oznaava uvjet pod kojim neko zbivanje ili
situacija mogu biti istiniti.
JUNKTIVI za recipijente mogu predstavljati jednostavna pomona
sredstva kojima mogu poveati efikasnost teksta; karakteristino je
da se junktivi u oputenu govoru esto isputaju izbjegavanjem
neprestane uporabe junktiva odrava se odreen stupanj
informativnosti.
FUNKCIONALNA REENINA PERSPEKTIVA poseban aspekt interakcije
izmeu sintakse, informativnosti i komunikacijske situacije.
INTONACIJA sustav koji podrava koheziju govorenih tekstova;
poetak i kraj reenice imaju viu intonaciju nego poetak i kraj
odlomka.
INVOCIRANJE nastupa kada se nudi ve od ranije poznat ili oekivan
materijal, dok INFORMIRANJE nastupa u sluajevima u kojima govornik
donosi bilo kakav nov, neoekivan materijal.
TON je uzlazna ili silazna tendencija neke TONSKE GRUPE :
( silazni ton pri informiranju / intenzivirana radnja
informiranja uzlazni, a zatim silazni ton!
( silazno uzlazni ton pri invociranju / intenzivna radnja
invociranja uzlazni ton!
POLOAJ TONA:
( SREDNJI normalna visina tona
( VISOKI poloaj tona koji je iznad norme (pri
kontrastiranju)
( NISKI poloaj tona koji je ispod norme (upuuje na
ekvivalenciju)
* Uobiajen redosljed u diskursu visok srednji nizak jer visok
poloaj ima intenciju nastavljanja, a
nizak poloaj intenciju zavravanja danoga diskursnog ulomka.
STABILNOST se signalizira putem artikulacije provedene uz
minimalan napor.
INTONACIJA ima znaajan utjecaj na situativnost (ono to se dogaa
unutar odreenoga komunikativnog okvira) i intertekstualnost (tj.
kako se oblikuje tekst s obzirom na tekstove ostalih sudionika
diskursa).
KOHERENCIJA
Znaenje sposobnost / potencijal jezinog izraza da prenosi
znaenje
Smisao znanje koje se prenosi putem izraza nekoga teksta
Neodreenost nejasan smisao
Vieznanost (ambigvitet) trajna neodreenost koju govornik nije
mislio postii
=Polivalentnost autor teksta s namjerom prenosi vie smislova
istovremeno
Kontinuitet smisla zbog toga tekst ima smisla, aktivira se putem
izraza nekog teksta / tekst bez
smisla ili besmislen tekst - recipijent ne moe otkriti taj
kontinuitet
Temelj koherencije (je kontinuitet smisla) uzajaman pristup i
relevantnost koncepata i relacija
unutar konfiguracije
Svijet teksta konstelacija unutar temelja teksta, sadri se vie
od smisla izraza povrinskoga teksta
jer kognitivni procesi donose i odereenu koliinu opeg znanja
Znanje nije identino znaenju ili sadraju jezinog sadraja
KONCEPT konstelacija znanja koje se moe aktivirati ili ponovno
prizvati u svijest veina govornika kad uje neki jezini izraz
AKTIVIRA priblino isti isjeak znanja i prizivaju ga u AKTIVNU
MEMORIJU.
VJEROJATNOSTI se uvijek moraju usporeivati pri definiranju
koncepata, tj. uvijek je manje ili vie vjerojatno da neki odreen
koncept ukljuuje i odreeno znanje kada se ono aktualizira u nekom
svijetu teksta. KONCEPTI moraju imati sastavnice koje se i same dre
na okupu putem posebne JAINE POVEZANOSTI. Sastavnice koje su vane
za identitet nekoga koncepta ine DETERMINIRAJUE ZNANJE. TIPINO
ZNANJE ine sastavice koje odgovaraju primjeni nekog koncepta.
SLUAJNO ZNANJE ine sastavnice koje odgovaraju sluajno ili pak uope
ne odgovaraju.
KOMUNIKACIJA zahtjeva deklarativno i proceduralno znanje
IRENJE AKTIVACIJE kada se neka jedinica znanja aktivira,
istovremeno se aktiviraju i druge s njom usko povezane jedinice u
memoriji; pri irenju vano determinirajue i tipino znanje, ali i
sluajno zn.
EPIZODINA MEMORIJA sadri sjeanja na neka iskustva
SEMANTIKA MEMORIJA odraava strukture zbivanja i situacija
Neki tipovi GLOBALNIH OBRAZACA:
OKVIRI obuhvaaju zajedniko znanje o nekom sredinjem konceptu;
daju informaciju o tome to je povezano, ali ne i o tome kojim se
redoslijedom te povezane stvari trebaju uiniti ili spomenuti.
SHEME zbivanja i stanja koji imaju odreen redoslijed, pri emu
glavne veze predstavljaju vremenska blizina i kauzalnost; za
razliku od okvira shema je kao redoslijed uvijek postavljena tako
da se mogu stvarati hipoteze o tome to e se u svijetu teksta
najprije uiniti ili spomenuti.
PLANOVI zbivanja i stanja koja vode odreenu cilju; planovi se od
shema razlikuju po tome to onaj tko planira sve elemente
procjenjuje prema njihovu doprinosu u pribliavanju cilju.
SCENARIJI stabilizirani planovi koji se esto aktiviraju da bi se
odredile uloge i oekivane radnje sudionika komunikacije; scenariji
se od planova razlikuju po tome to oni imaju unaprijed odreenu
rutinu.
!!! Vanost svih tih globalnih obrazaca prepoznata je u
proceduralnom prikljuku produkcije i recepcije tekstova. ( problem
proceduralnih modela jest NASLIJEE, 3 modela nasljeivanja:
1.) Reprezentant nasljeuje sva obiljeja svoga razreda
2.) Podrazredi od nadrazreda nasljeuju samo one osobine koje
doputa blie odreenje podrazre.
3.) Odnos analogije jedinice mogu nasljeivati od drugih jedinica
ako meu njima postoji odnos
analogije tj. ti su razredi jedinica razliiti, ali se u
izvjesnu, uporaivu smislu mogu usporediti.
(ptica imi = mogu letjeti)
KONTROLNI CENTRI strateki povoljne toke za pristup tekstu i za
njegovo pocesuiranje; najizgledniji kandidati za kontrolne centre
moemo nazvati (PRIMARNI KONCEPTI:
1.) OBJEKTI entiteti stabilne konstitucije i identiteta
2.) SITUACIJE konfiguracije meusobno povezanih objekata u
njihovu aktualnom stanju
3.) ZBIVANJA dogaanja koja mijenjaju neku situaciju ili stanje
unutar neke situacije
4.) RADNJE zbivanja koja agens izvodi s namjerom
SEKUNDARNI KOCEPTI: stanje, agens, predmet radnje, relacija,
osobina, lokacija, vrijeme, instrument,
pokret, oblik, dio, supstanca, uzrok, razlog...
OPERATORI: determiniranosti, tipinosti, poetka, zavretka, ulaza,
izlaza, aproksimacije, projiciranja
REFERENCIJA proces usporedbe obrazaca u kojem korisnici teksta
svijet teksta odreuju kao
fikcionalan.3.) ANTOINE COMPAGNON, Antoine: Stil(u: Bacite stil
kroz vrata, vratit e se kroz prozor, Zagreb 2006, str.17-51.)
knjievni jezik, za razliku od svakodnevnog, obiljeen je
stilom
tako se izmeu jezika i knjievnosti kao srednji pojam javlja
stil, a izmeu lingvistike i kritike svoje mjesto pronalazi
prouavanje stila, odnosno stilistika neko je vrijeme teorija, pod
utjecajem lingvistike, vjerovala da je sa stilom gotovo
u 19. st. potisnuta je retorika i inilo se da je stil prepustio
mjesto lingvistici, stil je postao bezvrijedan, a stilistika se
zadovoljila injenicom da je osigurala meuvlae izmeu razdoblja
retorike i razdoblja lingvistike
no, stil se ponovno raa: Barthes u djelu Nulti stupanj pisma
(1953.)
Riffaterre u djelu Kriterij za analizu stila (1960.)
Nelson Goodman u djelu Status stila (1975.)
- govore o povratku stila i postupno rehabilitiraju stil kada su
ga lingvisti htjeli unititi ili preuzeti
njegove ostatke
STIL NA SVE NAINE
Rije stil ne dolazi iz specijaliziranih rjenika niti je stil
vezan iskljuivo za knjievnost. On zadire i u druge ljudske
djelatnosti (povijest umjetnosti, sociologija, antropologija,
sport, moda).
U modernom koritenju ovaj termin je dvoznaan:
1.) denotira INDIVIDUALNOST: stil je sam ovjek (Buffon) i
posebnost nekog djela, potreba za
pisanjem
2.) KLASA: kola (kao porodica djela), anr (kao porodica
povijesno smjetenih djela), razdoblje (kao stil npr. Lousa XIV)
Povijest rijei stil prema Blocku i Wartburgu:* stil istovremeno
upuuje na nunost i slobodu; mnotvo ponuenih izraajnih postupaka i
sredstava
1548. nain izraavanja vlastitih misli
17.st. - vezan prije svega za likovne umjetnosti
- prvotno znai pisaljka (lat stilusdrvena pisaljka- odakle
francuska ortografija) i grke rijei (stylos stup, pisaljka)oblici
stile, estile u pravnom smislu znaile nain postupanja, odakle
zanat
- u novije doba opa oznaka da se neto napravi (moda npr.) ili
sport (discipline: plivanje; prsno, leno), kulinarski stil,
umjetniki stilovi (kiparstvo, slikarstvo, glazba)
- danas se koristi jedino u izrazima kao promijeniti neiji
stil
- 1872. stilistika posuena od njemakog Stylistik iod tada se
upotrebljava kao znanost
- aspekti verbalnog i neverbalnog pojma stila danas vrlo
brojni:
Stil je NORMA: normativna vrijednost stila je ona koja mu se
tradicionalno pridaje: dobar stil je imitacijski model, kanon. Kao
takav, stil je nerazdvojan od vrijednosnog suda.Stil je ORNAMENT:
ornamentalna koncepcija oituje se u retorici, sukladno opoziciji
izmeu rijei i stvari.Stil je ODSTUPANJE: Aristotel definira
stilistiku varijaciju kao odstupanje u odnosu na uobiajenu
uporabu.* ornament i odstupanje kao dvije znaajke stila su
nerazdvojne. Od Aristotela nadalje, stil se razumijeva kao formalni
ornament odreen odstupanjem u odnosu na neutralnu tj. normalnu
uporabu jezika. Iz toga proizlazi da je aksiom stila sljedei:
postoji vie naina da se kae isto, pri emu stil razlikuje te naine;
tako stil, u smislu ornamenta i odstupanja, predstavlja
sinonimijuStil je ANR ili TIP: prema staroj retorici, stil je izbor
izmeu razliitih izraajnih sredstava i bio je vezan za pojam
aptum(prikladnost). U Aristotelovoj Retorici :Nije dovoljno
posjedovati predmet govora, valja i dobro govoriti / prema
potrebama situacije / to je uvjet da govor dobro djeluje.
Stil je svojstvo govora, odnosno prilagodba izraza ciljevima.-
retorike rasprave tradicionalno su razlikovale 3 vrste stila:
1) stilus humilis puki
2) stilus mediocris srednji
3) stilus gravis - uzvieni- Ciceron je u Govorniku ta 3 stila
povezivao s trima velikim kolama elokvencije
- Diomed je ta 3 stila poistovjetio s velikim anrovima Vergilija
( Bukolike s pastoralnom poezijom,
Georgike s didaktikom poezijom i Eneida s epopejom. ( ta podjela
na 3 vrste stila naziva se
rota Vergili Vergilijev kota! ( ona odgovara hijerarhiji (puko,
srednje, uzvieno) ( te tri vrste
stila poznate su i pod nazivom genera dicendi; tako je pojam
stila na ishoditu pojma anra tj.
anrovske su se razlike promatrale kroz pojam stila.
- ta podjela na tri vrste stila doivjela je tisuljetnu
stabilnost. Tako je pojam stila na ishoditu pojma
anra ili tonije anrovske su se razlike dugo promatrale kroz
pojam stila.Stil je SIMPTOM: povezivanje stila i osobe dogodila se
postupno, poevi od 17. st. stil posjeduje dvije strane: kao
izraajni kod on je objekitvan, kao odraz jedinstvenosti on je
subjektivan.
* prema suvre. koncepciji, nasljeenoj iz romantizma, stil je vie
povezan s genijem nego sa anrom
- krajem 18. st. stil ulazi u rjenik likovnosti stil postaje
trgovaka vrijednost, identifikacija stila
otada se vezuje za mjerljivo vrednovanje, cijenu
- danas stil nije vezan za openita makroskopska obiljeja, ve za
mikroskopske pojednosti (dodir
vrka kista, obrub nokta ili une resice) omoguuju identifikaciju
umjetnika). Stil je pitanje detalja
koji su izmakli slikarevoj kontroli, koje krivotvoritelj i ne
moe reproducirati
- tijekom 19. st. postao je temeljni koncept povijesti
umjetnosti na svim estetskim razinama (npr. Henrich Wolffin
renesansu i barok promatra kao dva stila. Suprostavlja stilove
renesanse i
baroka i to u arhitekturi, slikarstvu, skulpturi i dekorativnim
umjetnostima)- pojam stila vratio se u knjievna prouav. u obliku
simptomatinog detalja, posebno kod L. SpritzeraStil je KULTURA: u
sociolokom i antropolokom smislu da bi se saeo duh, pogled na
svijet svojstven nekoj zajednici. Posuen je od teorije umjetnosti i
primijenjen na cjelinu neke kulture te oznaava dominantnu
vrijednost i naelo jedinstva koje je svojstveno ukupnosti
simbolikih manifestacija neke zajednice. Neka civilizacija ili
kultura prepoznala bi se, dakle, prema svom stilu. Tako je stil u
najirem smislu cjelina koja se sastoji od uoljivih formalnih
znaajki, a istodobno i simptom neke osobnosti (pojednica, grupe,
perioda) / 3 principa: neobinost, jedinstvo i ekspresivnost!
Stil je daleko od istog koncepta: on je sloen, bogat, dvoznaan,
viestruk pojam. Umjesto da se stjecanjem novih znaenja ta rijei
oslobaala onih prethodnih, ona ih je skupljala te ih danas moemo
sve obuhvatiti: normu, ornament, odstupanje, tip, simptom, kulturu.
Govorei o stilu elimo sve to rei, zasebno ili zajedno.JEZIK ,STIL,
PISANJE
- nakon nestanka retorike u 19. st., stilistika je naslijedila
pitanje stila
- Block i Wartburg navode da je ime te discipline posueno iz
njemakog, pojavilo se u 2/2 19.st.
- Prigovori za stilistiku: moe li postojati znanost o
pojedinanome?
- Stilistika ostala nestabilna zbog polisemije stila
- Stil posjeduje dva aspekta: kolektivni (sociolekt) i
individualni (idiolekt)
- Stara retorika ta dva aspekta drala na okupu: s jedne strane
smatrala da stilova nema beskrajno
mnogo (ve ih je samo tri), a s druge strane razlikovala je npr.
Demostenov stil od Izokratova.- Tu divigenciju-postoje tri stila;
svatko ima svoj stil-rjeavala je smatrajui da je osobni stil za
pravo
kolektivni stil koji je manje-vie prilagoen, pogodan razlogu
svojega postojanja
- Nakon retorike, kolektivna strana osloboena stila bila je sve
manje priznata u korist stila kao izraza
subjektivnostiCharles Bally Pregled stilistike (1905)- reagira
protiv takvog usmjerenja
- pokuao utemeljiti stilistiku znanost razdvajajui stil
istodobno od pojedinca i od knjievnosti- po njemu, stilistika je
popis izraajnih sredstava usmenog izraavanja
Barthes Nulti stupanj pisma
- razlikuje jezik kao drutvenu injenicu kojoj pisac ne moe
nita-on je pronalazi i mora joj se
prilagoditi te stil smisao koji se nametnuo s romantizmom, kao
prirodu, tijelo, neotuivu
jedinstvenost kojoj pisac nita ne moe jer je dio njegova bia
- stoga, izmeu nametnutih pojmova jezika i stila, on izmilja
pismo
- po njemu postoje tri pisma: uglaeno, neutralno i govorno
- ovakvom podjelom on oivljava retoriku i klasini pojam stila
(podjela pisma nalik je podjeli na
stilove stare retorike uzvieni, srednji i puki stil)
- retorika ieznula iz nastave 1870., Barthes oivljava stil u
retorikom smislu i taj njegov pojam stila
razlikuje se od germanske tradicije koja se razvijala tijekom
19.st.: stil kao Kultur, misao esencija
neke skupine, razdoblja ili kolePismo je, dakle, u biti moral
forme, ono je izbor drutvenog ozraja unutar kojega pisac
odluuje
smjestiti prirodu svojega jezika.DR'TE STIL!
- stil ovisi o dualizmu koji je knjievna teorija estoko
napadala- stil se zasniva na mogunosti sinonimije (postoji nekoliko
naina za iskazivanje istoga) ( on
pretpostavlja referencu (rei neto) i intenciju (izbor izmeu
razliitih naina da se to kae)- lingvistika napadala stilistiku koja
se smatrala prijelaznom disciplinom izmeu retorike i uspona
nove poetike (izmeu 1870. i 1960.)
- 3. broj asopisa Francuski jezik (1960.) napada stilstiku
- Michel Arriv Postulati za jezini opis knjievnih tekstova
stilistika na izdisaju- Riffaterre nakon 1970. vie ne govori o
stilu i stilistici ve ju zamjenjuje sa semiotikom poezije-
Osporavanje stilistike najvie se odnosilo na definiciju svjesnog
izbora izmeu razliitih mogunosti
- Stepphen Ullman ( ne moe se govoriti o stilu ako govornik ili
pisac nemaju mogunost izabrati
izmeu razliitih izraajnih oblika; sinonimija se nalazi u
korijenu itavog problema vezanog za stil- Stanley Fish -
najnepopustljiviji cenzor temeljnog naela stilistike: - mogue je
rei isto u razliitim oblicima, postoje razliiti naini da se kae
isto- to tvrdi u dva
lanak iz 1972. i 1977. to naelo kruno
- ako je stilistiki postupak kruan , to je stoga to je
artikulacija, tj. prijelaz s opisa na interpretaciju
proizvoljan i to interpretacija nuno prethodi opisu
- stilistiar nikada nije u dodiru s nekom injenicom koja je
definirana neovisno (tj. objektivno)(in opisa po sebi je ve
interpretacija)- Fishovi protivnici tvrde da prouavanje stila poiva
na dvjema nepomirljivim pretpostavkama:
1.) razdvajanje forme od pozadine, to omoguuje izdvajanje neke
formalne sastavnice (njezino opisivanje)
2.) organskoj povezanosti forme i pozadine, to omoguuje
interpretaciju neke stilitike injenice
- u biti, tradicionalan pojam stila, koji su lingvisti i
knjievni teoretiari osudili kao apsurdan i neodriv,
zasniva se na dualizmu. Meta njihova napada je razlikovanje
misli i izraza koji omoguuju sinonimiju- pojam izraza pretpostavlja
postojanje sadraja odvojenog od tog izraza. Otuda koncepcija izraza
kako dodatka i ornamenta i poimanje jezika kao prijevod misli
izraajnim sredstvima
-dualizam sadraja i forme, bio je prisutan i u Aristotela u paru
mythos (povijest, tema) i lexis (izraz)
- po Aristotelu(Poetika): izraz je oitovanje smisla u rijei
- nasljeujui retoriku, stilistika je nastavila dualizam izmeu
inventio i elocutio
- borei se sa stilistikim dualizmom jezini opis ezdesetih godina
htio je uspostaviti stilistiku
jezinog i misaonog jedinstva
- u vanom lanku Kategorije misli i kategorije jezika (1958.)
Benveniste tvrdi da je misao bez jezika
nejasna i neodreena te da postaje neizreciva. Jezina forma je
uvjet prenosivosti i ostvarivosti misli.
- ta teza o neraskidivom jedinstvu misli i jezika dokida
tradicionalno naelo sinonimije
- to sve dovodi do istraivanja o knjievnom jeziku u dva
pravca:
s jedne strane prema jezinom opisu objektivan i sustavan, lien
svake interpretacije
s druge strane prema stilistici dubinska, otvorena
interpretacija koja povezuje oblike i teme,
opsesije i mentalitete ( oba ta pravca dovela su do povratka
stila NORMA, ODSTUPANJE I KONTEKST!
- problem stilistike, kako je to uoio Fish, bio je njezina
krunost: interpretacija je pretpostavljala
opis, a opis je pretpostavljao interpretaciju - da se to rijei,
literati obiljeeni teorijom i lingvistikom razmiljali su ne bi li
bilo dovoljno ii na
iscrpnost i sve opisivati
- prema tom modelu, najpozn. je studija lanak Jakobsona i
Lvy-Straussa o Makama (1962.) - prigovor Riffaterrea (1966.) ( to
je bespredmetna metoda jer nijedna gramatika analiza
pjesme ne moe dati vie od gramatike pjesme ( kategorije jezinog
opisa nisu nuno relevantne
s knjievnog stajalita
- prigovor se odnosio na relevantnost ili knjievnu valjanost
lingvistikih kategorija to su ih Jakobson i Levy-Strauss koristili-
strukturalna lingvistika namjeravala je ukinuti stilistiku i
zamijeniti razmiljanja o pjesnikovom stilu
objektivnim opisom i formalnim izuavanjem jezika pjesme
- tradicionalno pojmovi norme i odstupanja omoguavali su
rjeavanje pitanja knjievne relevantnosti
neke jezine znaajke. Stil je odstupanje u odnosu na koritenje
koje se u jeziku smatra normalnim. No, kod Jakobsona, pojam stila
je nestao, a s njim i par norma-odstupanje- Riffaterre ne eli
odustati od stila i eli kao spasiti. U svom lanku Kriteriji za
analizu stila (1960)
izjavljuje: stil se poima kao ekspresivno naglaavanje koje se
pridodaje informaciji koju prenosi
jezina struktura, bez promjene njezina smisla ( stil je dodatak
koji pridonosi kognitivnom smislu
ne mijenjajui ga, on je ornamentalna varijacija- Stil je i ovdje
shvaen kao ornament, dodatak, on naglaava znaenja drugim
sredstvima, u prvom
redu izraajnim sredstvima stil kao odjea, maska ili minka- Naiao
na prigovore te pojanjava svoju definiciju u kojoj je elio izbjei
da definicija stila kao
naglaavanja pretpostavlja naelo sinonimije, naglaavanje se mjeri
s obzirom na sintagmatski
kontekst . Tako prelazi s pojma odstupanja u odnosu na normu na
pojam odstupanja u odnosu na
kontekst. Ne nijeui da stil ovisi o odnosu in absentia (sinonim
ili zamjena), Riffaterre tvrdi da je taj
odnos odreen (ili naglaen) odnosom in praesentia (to e kasnije
nazvati agramatinou).( odstupanje stil je iznevjerio oekivanja, u
svakom sluaju bez toga nema stila
- S Riffaterreom vie ne izranja stari retoriki smisao stila, ve
klasini i tradicionalni smisao, smisao
elokucijske retorike u kojoj se u prvi plan probijaju trop i
figura nautrb podjele stilova u tri skupine
- Kasnije Riffaterre izbjegava govoriti o stilu. Njegova
strukturalna stilistika, kako ju je tada nazivao,
prepustit e mjesto semiotici poezijeSTIL KAO SMISAO
Spitzerova stilistika
temelji se na naelu organskog jedinstva misli i jezika,
istodobno sa stajalita kolektiva i sa stajalita pojedinca
elio izgraditi most izmeu lingvistike i knjievne povijesti
stil ne posjeduje nita od svjesnog autorovog izbora nego kao
devijacija izraava psiholoki korijen ( nazivnik za sve te
devijacije, razliite stilske znaajke koje obiljeavaju
individualnost nekog autora stilska znaajka nudi se interpretaciji
kao individualni ili kolektivni simptom kulture u jeziku
ba kao i u povijesti umjetnosti, taj simptom se vezuje uz neki
detalj ili fragment
Spitzer se poziva na hermeneutiki krug kao sponu izmeu
perifernih detalja i stvaralakog naela
On pridodaje jednaku vanost jezinom detalju i smislu umjetnikog
djela pokuavajui poistovjetiti individualno vienje svijeta s
kolektivnim
Ta teorija stila kao misli poiva na pretpostavci o dubokoj
povezanosti jezika i misli
Optuivan da zanemaruje bit knjievnosti i da iznova podmuklo
uvodi dualizam
Stil prema Georgesu Moliniu
stil se ne odnosi na supstancu sadraja (pieva ideologija), ali
se ponekad odnosi na supstancu izraza (zvuni materijal), a uvijek
na formu sadraja (argumentacijska mjesta) te formu izraza (figure,
distribucija teksta)
tako se stil nalazi u temi (forma sadraja), a tema u stilu
(forma izraza)
to je lukav nain da se stilistika uspostavi izvan
lingvistike
POVRATAK STILA
- stil je uspio preivjeti napade lingvistike
- kako odgovoriti prigovoru protiv sinonimije: rei isto na drugi
nain znai rei neto drugo?
- tradicionalan pojam stila pretpostavljao je i pojam
sinonimije. Da bi bilo stila, potrebno je da se ista stvar moe rei
na vie naina: to je naelo ( stil predstavlja izbor izmeu razl.
naina da se kae isto- moe li se zadrati razlikovanje teme (ono to
se kae) i stila (kako se kae), ne upadajui pritom u dualizam?Nelson
Goodman (filozof) rjeava to u lanku Status stila (1975.)
sinonimija bez koje se stil ini nezamislivim, zapravo uope nije
neophodna za postojanje stila, odnosno za legitimnost stila kao
kategorije
sinonimija je dovoljna za postojanje stila, no to znai
zahtijevati previe, preskupo platiti
rjeenje: da bi se stil spasio nije potrebno vjerovati u tonu i
apsolutnu sinonimiju, ve priznati da postoje razliiti naini da se
kau vrlo razliite stvari. Stil jednostavno pretpostavlja da
varijacija sadraja ne podrazumijeva jednaku varijaciju forme, tj.
odnos sadraja i forme nije u vije u oba smjera jednoznaan
pastii dokazuju stil
postoji neka srodnost u djelima istog autora pa ak i kole ili
razdoblja, iako se bave razliitim temama
vie djela na istu ili gotovo istu temu mogu imati razliite
stilove, a vie djela na razliite teme mogu imati isti stil
Goodmanov zakljuak: zbog odustajanja od sinonimije, stil i tema
ne prestaju initi cjelinu
Naivno i nedovoljno naelo postoji vie naina da se kae isto
zamjenjuje se liberalnijom i odmjerenijom pretpostavkom postoje
vrlo razliiti naini da se kae priblino istoSTIL I
EGZEMPLIFIKACIJA
- po Goodmanu stil kao potpis primjenjuje se na pojednica i na
pokret ili kolu te na drutvo: na svakoj od tih razina, on omoguava
pripisivanje djela ( prepoznajemo stanovitu srodje pojenost; stil
je sloeno obiljeje koje slui kao obiljeje pojedinca ili skupine -
Jednostavnije reeno, stil je paket indeksa koji omoguuju odgovore
na pitanja: Tko?, Kada?, Gdje?
- Goodman radije koristi termin egzemplifikacija nego indeks
(Peirce)- egzemplifikacija referiranje uzorkom na neku od znaajki
tog uzorka. Primjer se referira na odreene klase kojima pripada ili
na odreena svojstva koja posjeduje, a kada neki predmet
egzemplificira neku klasu ili svojstvo, ta klasa se i to svojstvo u
obrnutom smislu primjenjuju na taj predmet
(detoniraju ga, predikat su mu): Ako moja vesta egzemplifira
zelenu boju, onda zelena detonira boju moje veste, zelena je
predikat mojoj vesti
Genette
povezuje i poistovjeuje pojmove stila i egzemplifikacije
(posuuje ih od Goodmanna)
to mu omoguilo da izmiri poetiku i stilistiku u okviru skice za
semiotiku definiciju stila koju je ponudio u djelu Fikcija i
dikcija prema Genetteu egzemplifikacija pokriva sva moderna
koritenja pojma stila kao izraz, evokaciju, konotaciju stoga on
predlae novu definiciju stila: stil je egzemplifikacijska funkcija
duskurza, koja se suprotstavlja njegovoj denotativnoj funkciji
polarnost denotacije i egzemplifikacije podsjea na polarnost
znaenja i smisla
NORMA ILI AGREGAT
- lingvisti su traei iscrpan opis knjievnog teksta, stil sveli
na sredstvo pristupanja knjievnim univerzijama. No, govor se ve
vratio u prvi plan lingvistike, kao i stilistike: obje se vie bave
jezikom na djelu nego potencijalnim jezikom, a pomirila ih je
pragmatika, nova grana lingvistike
- kao to u lingvistici postoji samo govor, tako se moe rei da u
stilistici postoje samo pojedinani stilovi
Tri aspekta stila koja su izdrali napad teorije:1.) stil je
formalna varijacija na neki (manje-vie) stabilan sadraj2.) stil je
skup znaajki svojstvenih nekom djelu koji omoguuje identifikaciju i
prepoznavanje (vie intuitivno nego analitiko) autora3.) stil je
izbor izmeu vie pisama- jedino stil kao norma, propis ili kanon
nije rehabilitiran. U svim ostalim sluajevima, stil je svoje
postojanje dokazao.4.) STANLEY FISH POSTOJI LI TEKST U OVOM
KOLEGIJU?
ISKAZ ( ima 2 doslovna znaenja okolnosti koje pretpostavlja
kolega i okolnosti koje pretpostavlja
studentica = 2 vrste okolnosti!
RIJEI ( imaju oito znaenje jer rijei ujemo kao utkane u
kontekst; unoenje rijei u kontekst
pokazuje nam kako brzo iskrsava novo oito znaenje; nezamislivo
je promatrati reenicu neovisno o kontekstu; (bez konteksta) ujemo
je u kontekstu u kojem smo je najee susretali, sami smjetamo u
kontekst koji smatramo najvjerojatnijim!
* kad ujemo izraz odredimo mu oblik i damo znaenje
INERPRETACIJA ( ne moe se tvrditi da je loija ili bolja, ako
nemamo odgovor onda ne moemo
tvrditi kakva je interpretacija (loa ili dobra); uvijek pronaemo
interpretaciju iako nije svaki put isto, ako postoji osnovno
zajedniko slaganje oko interpretacije (osiguravanjem mehanizama za
opredjeljenje izmeu interpretacija) moe izbjei potpuni i mlohavi
relativizam.
ZNAENJA ( pojavljuju se ve uraunata, ne zbog normi koje su
ugraene u jezik ve zbog toga to
je jezik razumijevan unutar strukture normi. (norme = standardi
odreeni kontekstom,
puno standarda / standarda nema) Vaan je kontekst iz kojeg
otrimo iskaz, iskaz se prvo paljivo ispita pa mu se da znaenje,
kontekst vodi do smisla.
ZAJEDNIKO RAZUMIJEVANJE ( osnova za pouzdanje s kojim se
razgovara i rasuuje, kategorije razumijevanja njihove su vlastite
(preuzimaju akteri nain proizvodnje smisla); onaj s odreenim
poloajem u instituciji teko moe objasniti nekome izvan institucije
praksu ili znaenje koje smatra prirodnim; razumijevanje je mogue
odreeno unutar granica sustava, ali ne izvana jer treba poznavati
naelo djelatnosti.
KOMUNIKACIJA ( odvija se unutar situacije i biti u situaciji
znai posjedovati strukture pretpostavke; znaenja se pojavljuju ve
uraunata zbog drutvenih struktura normi; komunikacija se dogaa
unato odsutnosti neovisnog od konteksta osloboenog sustava znaenja;
akteri u komunikaciji sudjeluju sa sigurnou, ne provizorno,
sigurnost izvire iz skupa vjerovanja koja nisu individualna ve
kolektivna i konvencionalna. Biti slobodan u tvorbi vlastitih
namjera / ciljeva neogue jer postoi nunost determiniranog
znaenja.
SOLIPSIZAM ( filozofsko vjerovanje da postoji samo osoba i
njezino iskustvo, znanje se mora traiti unutar osobnoga iskustva (e
izvan osobe); poseban oblik subjektivnog idealizma
RELATIVIZAM ( nita ne vrijedi apsolutno i nuno, nego tek u
odnosu prema neem drugom; ne priznaje apsolutne principe ni
apsolutnu istinu; nitko ne moe biti relativist jer nitko ne moe
postii udaljenost od vlastitih vjerovanja i pretpostavki;
5.) GRARD GENETTE, Fikcija i dikcija (Zg 2002.)
Ovo se djelo bavi pitanjem sustava, kriterija i naina
literarnosti = estetski vid knjievnosti (Jakobson), tj. utvrivanjem
uvjeta koji moraju biti zadovoljeni da bi neki tekst bio promatran
kao knjievno djelo. Dva su sustava literarnosti:
1. tvorbeni - zajamen sklopom namjera, generikih konvencija i
kulturnih tradicija
2. uvjetni - pokazuje subjektivno estetsko vrednovanje.Na
kategoriji iskustvenog kriterija temelji se spoznaja literarnosti,
a on moe biti:1. Tematski - moe se odnositi na sadraj teksta (o emu
je rije?). Od Aristotela najee spominjani tematski kriterij je
fikcija koja uvijek djeluje kao tvorbeni sustav - neko fikcijsko
djelo gotovo se bez iznimke promatra kao knjievno. 2. Formalni
(opisni) - odnosi se na karakter samoga teksta i na vrstu diskurza
koji predstavlja. Opisni kriterij dikcijom moe odreivati 2 naina
literarnosti: tvorbeni (poezija) - poetsko je djelo uvijek
knjievno; ne-fikcijska proza - kao knjievnost moe se promatrati
samo uvjetno (kao osobni stav).
* Krianje ovih dvaju kriterija odreuje tablicu naina
literarnosti.
1. FIKCIJA I DIKCIJA
Za Romana Jakobsona predmet poetike je literarnost koju definira
kao ono to od neke verbalne poruke ini umjetniko djelo, tj. kao
estetski vid knjievnosti. Jakobsonovo pitanje: to to od
usmenog/pisanog teksta ini umjetniko djelo? moe se shvatiti na dva
naina:
1. Koji su tekstovi djela? - poziva se na teorije koje
implicitno podrazumijevaju takvo teorijsko konstitutivno ili
esencijalistiko tumaenje literarnosti > esencijalna poetika,
karakteristina za zatvorene poetike.
2. Pod kojim uvjetima neki tekst moe postati/prestati biti
djelo? - poziva se na teoriju koja podrazumijeva ovu uvjetovanu
interpretaciju literarnosti > kondicionalna poetika,
karakteristina za otvorene poetike.
ESENCIJALNA POETIKA - tip klasine poetike. Podijeljena je izmeu
dva kriterija: tematskog i formalnog, a njezina bi se povijest
mogla opisati kao dug i naporan prijelaz od tematskog prema
formalnom kriteriju. Najsnanija ilustracija ove poetike u njezinoj
tematskoj verziji Aristotelova je poetika. On je spoznao nedostatak
specifinosti literarne prakse, a rjeenje su dva pojma: poiesis
(stvaranje) i mimesis. Iz toga slijedi kao da je Aristotel
uspostavio podjelu izmeu dvije funkcije jezika: uobiajene, tj.
govora (legein) - istie retoriku i umjetnike (poiein) - istie
poetiku. Aristotel smatra da se jezikom moe stvarati jedino ako
slui kao sredstvo prenoenja mimesisa, tj. predstavljanja
(simulacije) zamiljene radnje i dogaaja. Jezik je stvaratelj kada
se nalazi u slubi fikcije (mimesisa). Kreativnost pjesnika se za
Aristotela ne manifestira na verbalnoj razini, ve na razini
fikcije, odnosno invencije i organizacije prie (pjesnik se bavi
fikcijom, a ne dikcijom). Aristotelova poetika podruje fikcije
dijeli na dva naina predstavljanja: narativno i dramsko, i na dvije
razine digniteta predstavljenih tema: plemeniti i vulgarni. Iz toga
proizlaze 4 roda: tragedija (D+P), epopeja (N+P), komedija (D+V) i
parodija (N+V). Ova poetika ne ukljuuje ne-fikcijske rodove poezije
(npr. lirsku poeziju).
Novoaristotelovska poetika - predstavnik joj je Kte Hamburger
Logika knjievnih rodova; odbacuje fikcijski monopol u korist
bipolarnosti u kojoj se literatura vee uz dva tipa: fikciju
(dramsku ili narativnu) i (lirsku) poeziju, odnosno dva temeljna
roda: fikcijski/mimetiki i liriki > karakterizira ih prekid s
tzv. izjavama realnosti (u fikciji, naime, imamo posla s fikcijskim
izjavama u kojima pravi ja nije ni autor ni narator, ve fikcijsko
lice). Ali takva biparticija ne suprotstavlja formalni kriterij
aristotelovskom tematskom kriteriju - to ini tradicija koja
korijene vue od njemakih romantiara, preko Mallarma do ruskog
formalizma, a koju obiljeava ideja poetskog jezika koji se
razlikuje od proznoga ili obinoga po formalnom karakteru.
Najgorljiviji opis ove ideje dao je Valry, a njen teorijski ishod
Jakobsonov je pojam poetske funkcije definirane kao naglasak teksta
u njegovoj verbalnoj formi, koja se smatra najperceptibilnijom i
neprijelaznom. U poeziji komunikacijska funkcija smanjena je na
minimum, u korist funkcije koja se od tada moe nazivati samo
estetskom > samodovoljno postojanje umjetnikog djela. No, objema
esencijalnim poetikama (Aristotelovoj i Jakobsonovoj) dvostruko
izmie ne-fikcijska prozna literatura (pria, esej, autobiografija).
Stoga kaemo da su esencijalne poetike zatvorene: na temelju njih
literaturi pripadaju tek tekstovi oznaeni unaprijed na temelju roda
fikcijom i/ili poetikom.
KONDICIONALNA POETIKA - vie je instinktivna i esejistika nego
teorijska, a kriterij bilo kakve literarnosti temelji se na ukusu
koji je subjektivan i nemotiviran. Njeno je naelo: literarnim
smatram svaki tekst koji kod mene izaziva estetsko zadovoljstvo;
elim da svatko smatra lijepim ono to ja smatram takvim (Kant) =
elitistika je u svome naelu. Genette smatra da kondicionalna
poetika polazi od subjektivizirajue interpretacije
Valry-Jakobsonova kriterija proirena i na prozu > ovo irenje
kriterija neprijelaznosti na prozu prethodno je bio priznao Mallarm
(Stih se nalazi svuda u jeziku gdje se nalazi ritam.). Stil je klju
poetskog kapaciteta svih vrsta tekstova, klju transcendencije
poetske funkcije. Genette smatra da ne trebamo esencijalnu poetiku
zamijeniti kondicionalnom, ve napraviti mjesta za obje tako da
svaka zadri svoj dio legitimiteta.
LITERARNOST, budui da je vieslojna, trai pluralistiku teoriju
koja razmatra razliite naine kojima jezik izbjegava i nadivljava
svoju praktinu funkciju i proizvodi tekstove koji se mogu smatrati
estetskim predmetima. Iz te potrebe slijedi podjela: ljudski jezik
poznaje dva reima literarnosti:
1. kondicionalni
2. konstitutivni vid -vlada dvama tipovima literarnih praksi:
fikcijom (narativnom ili dramskom i poezijom (ne-fikcijom, tj.
dikcijom).
Dva naina literarnosti: fikcija i dikcija. Fikcijska je
literatura ona koja se prvenstveno namee imaginarnim karakterom
predmeta, a dikcijska ona koja se prvenstveno namee formalnim
obiljejima. Mallarm: poezija je tek posebno oznaena i kodirana
forma dikcijske literature te je stoga u svome tradicionalnom
stanju konstitutivna. Postoje dikcije konstitutivna i kondicionalne
literature, dok je fikcija uvijek konstitutivno literarna. Ta
nesimetrina situacija moe se prikazati tablicom (2 reima
literarnosti):
Reim
Kriterij
KonstitutivniKondicionalni
TemaFIKCIJA
Komentar DIKCIJA
POEZIJAPROZA
OBJANJENJE:
1.) formalno je Genette zamijenio komentarom jer je iri
pojam
2.) razlika izmeu poezije i proze moe se temeljiti na nekim
kriterijima koji su manje kategoriki
od kriterija versifikacije
3.) rei da je fikcija uvijek konstitutivno literarna ne znai da
je fikcijski tekst uvijek konstitutivno
fikcijski (npr. mit - sadraj mu se nalazi na pominoj granici
fikcije)
4.) zajedniko ovim dvama nainima literarnosti je kriterij
neprijelaznosti > neprijelaznost
(tematskom prazninom, tj. komentarskom nejasnoom) stvara tekst
kao autonomni
predmet, a njegov odnos prema itatelju postavlja kao estetsku
relaciju u kojoj je smisao
nedjeljivi dio forme.
5.) estetski predmet nije isto to i djelo > mogue je
odvajanje fikcijskog i autentinog, prie i
pripovijesti, ali to je odvajanje isto teorijsko: svaka pria u
svoju pripovijest uvodi zaplet
koji sam po sebi znai ulazak u fikciju i/ili dikciju. Estetska
se vrijednost nekog dogaaja, izvan
naracije i dramske predstavljenosti, ne moe dodijeliti niti
jednom tekstu jer tekst bilo koje
prie ili drame uvijek odaje fikciju ili dikciju, odnosno najee
njihovu meusobnu suradnju.
6.) to od teksta ini djelo? ( poetska funkcija (Jakobson) i
fikcija
Tekstovi koji udovoljavaju jednom, drugom ili oba kriterija
nazivamo djelima = proizvodi
intencionalno estetikog karaktera; dio su estetske i umjetnike
kategorije. Termin
umjetniko djelo implicira estetsku namjeru. Stoga je mogue da je
pitanje postavljeno
krivo u smislu da je intencionalni (stoga i umjetniki) karakter
nekog teksta manje vaan od
estetskog. Polje knjievnosti preusko je da bi se na njemu mogli
valjano utvrditi odnosi
estetskoga i umjetnikoga. Jakobsonovo se pitanje koje eli
definirati predmet poetike
moe proiriti pitanjem to tekst ini estetskim predmetom?, a da je
jedan od moguih
odgovora bivanje umjetnikim djelom.
6.) RIJEI, DJELA , SVJETOVI NELSON GOODMAN
PITANJA
Istina doslovna, metaforika, alegorijska ( od istine vanije
uvjerljivost, informativnost, obuhvatnost!
Svjetotvorac ( Istina, cijela istina I nita osim istine.
Cijela istina ( previe, pregolema je, promjenjiva, sapeta
trivijalnostima
Nita osim istine ( premalo, neke isprazne verzije, nisu
istinite, lane su ili ni lane ni istinite
RELATIVNA STVARNOST
Neutralni ( ishodini svijet
Strast za jednim svijetom ( zadovoljava na mnogo naina
Alternativni svjetovi (novi putovi istraivanja / irina uma ne
moe zamijeniti naporan rad.
SPOZNAVANJE
Razumijevanje I spoznavanje odvijaju se zajedno. ako se svjetovi
stvaraju koliko I nalaze, spoznavanje je isto toliko preraivanje
koliko I izvjeivanje
NAINI SVJETOTVORSTVA - NELSON GOODMAN
STATUS STILA
1.Uvod
Status stila, poglavlje koje nudi magistralnu
rekonceptualizaciju pojma stil, a s njime i pojmova fikcija,
knjievni svijet, jezik knjievnosti i sl.
1.Definicija: Tema je ono to se govori, a stil je nain na koji
se govori! puna je nedostataka. --U pogledu stila apstraktnih slika
ili pak arhitekture (nemaju temu) ne moemo govoriti kako oni neto
govore, jer u doslovnom smislu oni ne govore nita. Oni znae na
druge naine i ine druge stvari.Knjievna djela neto govore, obino
ine i druge stvari, a neki od naina na koje ona ini neke od tih
stvari ASPETKI SU STILA. Tema je na vie naina ukljuena u stil pa se
Goodman ne slae s tvrdnjom da stil ovisi o pjesnikovom svjesnom
izboru meu vie alternativa. Postoje razlike u nainu pisanja,
slikanja i sl. koje nisu razlike u stilu.
2. STIL I TEMA
Jasno je da su, kada se neto govori, neki aspekti naina na koji
se to ini-pitanje stila. to se pak tie narativne, deskiptivne,
izlagake funkcije knjievnosti, stilske su varijacije-varijacije
naina kako tekstovi vre tu funkciju. Forma se mijenja, sadraj
ostaje. Hough postavlja zanimljivo pitanje: nije li svaki razliiti
nain govorenja zapravo govorenje razliitih stvari? Hirsch tu
pokuava obraniti i definirati pojam sinonimije tvrdei da stil i
stilistika ovise o postojanju razliitih naina govorenja potpuno
iste stvari.
Goodman sinonimiju smatra problematinom i tvrdi u jednoj studiji
da ne postoje dva pojma potpuno istog znaenja.. Goodman ovdje uvodi
pojam varijacije. Kae da nije nuno da se potpuno ista stvar moe rei
na razliite naine, ve samo da se ono to se govori moe varirati
neovisno o nainima govorenja o stvarima koje su gotovo sasvim iste.
Jo je vanije, istie Goodman da se potpuno razliite stvari mogu rei
na gotovo isti nain (ne jednim tekstom, nego tekstovima kojima su
zajednike odreene znaajke koje tvore stanoviti stil). Mnoga djela o
mnogim stvarima mogu biti pisana istim stilom, a mnoge se rasprave
o stilovima vode ne uzimajui u obzir temu. Govorni stilovi esto se
mogu usporeivati i kontrastirati bez obzira na to koje su im teme i
postoji li tema uope.
Stil i tema se sjedinjuju, ak i ako iskljuimo sinonimiju. Ono to
Goodman zapravo eli rei jest da je stil katkad i pitanje teme, jer
neke se razlike u stilu u potpunosti sastoje od razlike u onom o
emu se govori. Goodman nudi sljedee rjeenje: umjesto naina
govorenja onoga to se govori, ono to se govori moe biti nain
govorenja o neemu drugome-(npr. Pisanje o bitkama renesanse i o
umjetnosti renesanse nisu razliiti naini pisanja o bitkama ili
umjetnostima, nego razliiti naini pisanja o renesansi).
Naime poanta ovog naela bila je contrast izmeu naina govorenja i
onoga to se govori, izmeu stila i teme. Meutim, ako su pakiranje i
sadraj pakiranja pitanja stila, to nije??Kada se na to baci bolje
pogled, moemo opaziti da razlike u stilu ovisne o razlikama u temi
ne proizlaze iz puke injenice da ono to se govori nije isto. Dakle,
rei da je stil pitanje teme nejasno je i vodi u zabludu. Tonije je
rei da se samo neka obiljeja onoga to se govori raunaju kao aspekti
stila, samo su odreene karakteristine razlike u onome to se
govori-razlike u stilu.
Dakle nije trebalo biti brige o tekoi razlikovanja forme od
sadraja jer to se razlikovanje, ako je uope i jasno, ne podudara s
razlikovanjem onoga to stil jest od onoga to stil nije nego ga
nadilazi. Stil obuhvaa odreena karakteristina obiljeja i onog to se
govori i naina kako se to govori, i teme i izriaja, i sadraja i
forme. Razlikovanje stilskih od nestilskih obiljeja mora se graditi
na neemu drugome.
3. STIL I OSJEAJ
Neki kau da stil ulazi tamo gdje prestaju injenice i poinju
osjeaji, da je stil pitanje ekspresivnog i afektivnog. U opreci
spram loginog, intelektualnog, i spoznajnog aspekta umjetnosti. Kao
kriterij razlikovanja stilskih od nestilskih obiljeja ova je
tvrdnja ograniena, kae Goodman. U kojem god da smislu obiljeja
nekoga teksta imaju vlastite osebujne osjeajne znaajke, ini se da
ih isto tako imaju i sva druga-svaka rije, svaki niz rijei.
injenica da takva svojstva moemo osjetiti , ne znai nita drugo nego
da ih moemo percipirati bez ralanjivanja na sastavne znaajke.
Definicija stila kao izraenih osjeaja pogrena je u mjeri u kojoj
predvia ne samo strukturu obiljeja koja nisu ni osjeaji ni izraena,
nego i obiljeja koja , iako nisu osjeaji, jesu izraena. Stil dakle
nije ogranien ni na ono to se izraava ni na emocije.
4. STIL I STRUKTURA
Kao to se obiljeja onog to se govori i onog ta se izraava
uzimaju u obzir, u obzir se uzima vanost reenine strukture, ritmiki
obrasci, upotrebe iteracije i antitetze itd. Valja napomenuti da
sva obiljeja stila koja nisu svojstva onoga to se govori ili
izraava nisu formalna ili strukturna. U iskuenju smo da takva
svojstva klasificiramo kao intrizina, unutarnja na temelju injenice
da ona, za razliku od svojstava neega-tema ili osjeanja-na ta se
tekst ili slika referiraju denotacijom (opisom, prikazivanjem) ili
ekspresijom, pripadaju samome tekstu ili slici, da ih oni
posjeduju, da su inherentna. Filozofi su se namuili pokuavajui
povui jasnu crtu izmeu unutarnjih i vanjskih svojstava. Na kraju
krajeva, ono to tekst govori ili izraava svojstvo je teksta, a ne
neega drugoga, s druge strane, svojstva teksta razliita su od njega
i nisu u njemu zatvorena, nego ga povezuju s drugom tekstovima koja
imaju ista svojstva.
Moe li se taj razred obiljeja koja nisu iskljuivo formalna ni
jasno unutarnja bolje definirati u smislu razlik izmeu onoga TO
DJELO JEST I ONOGA TO DJELO INI.---- Ono to Goodman misli jest
sljedee:
Pjesma ili slika koja izraava npr. sumornost JEST (metaforiki)
sumorna. Ali, nikada nije tako da neko djelo jednostavno ima
unutarnja stilska obiljeja. Ta se obiljeja svrstavaju u svojstva
koja se oituju, pokazuju, EGZEMPLIFICIRAJU. (komad tkanine za
uzorak egzemplif. Boju, teksturu, ali ne i oblik ili veliinu).
Dakle , i izraavanje i egzemplificiranje pitanja su bivanja i
injenja-posjedovanja svojstava i referiranja na njih. Rjeenje:
obiljeja o kojima se ovdje govori, bilo strukturna ili
nestrukturna, bez iznimke su svojstva koja djelo doslovno
egzemplificira.
Egzemplifikacija spada meu najvanije funkcije umjetnikih djela,
ali se najmanje razumije. Puko posjedovanje nekog svojstva NIJE
ISTO to i egzemplifikacija. Egzemplifikacija ukljuuje referiranje
na posjedovano svojstvo onime to posjeduje i prema tome
egzemplifikacija (koja je razliita od denotacije) nije nita manje
odreena vrsta referencije.
Samimo: Obiljeje stila moe biti obiljeje onoga to se govori,
onoga to se egzemplificira ili onoga to se izraava. Ovo sve nam ne
nudi odgovor na pitanje to openito razlikuje stilska od drugih
obiljeja. Identificiranje svojstava kakva knjievnog, slikovnog ili
glazbenog stila vanije je od njihova daljenjg svrstavanja u naine
govorenja, egzemplificiranja i izraavanja.
5. STIL I POTPIS
Stil obuhvaa nekoliko vrsta opisanih obiljeja, no ona nisu
uvijek stilistika. Ako je neko djelo u danome stilu, samo su neki
aspekti teme, forme i osjeaja djela elementi njegova stila. Odreeno
se svojstvo rauna kao stilsko samo kada povezuje djelo s jednim, a
ne s nekim drugim umjetnikom, razdobljem podrujem. Stil je sloena
odlika koja na neki nain slui kao pojedinani ili grupni potpis.
Stilska svojstva openito pomau da se odgovori na pitanja: tko?
kada? gdje?
Ima svojstava koja mogu biti uobiajena, a ne konstantna obiljeja
danog stila, kao i onih koja mogu biti stilski vana, ne zato to se
pojavljuju uvijek, pa ak ni esto,u djelima danog autora, razdoblja,
nego zato to se nikada ili gotovo nikada ne pojavljuju u drugim
djelima. Nije mogue sastaviti katalog stalnih elementarnih
svojstava sitla, jer stil obino uspijemo pojmiti, a da ga nismo
kadri ralaniti na sastavna obiljeja.
Stilsko nije ak ni svako svojstvo koje pomae da se odredi
tvorac, razdoblje ili podrijetlo djela. Npr. skladateljevo pismo
moe nam pomoi da sjetstimo djelo u odreeni period, ali to nije
pitanje stila. Iako je stil u metaforinom stilu potpis, doslovan
potpis nije obiljeje stila. Ta svojestva jednostavno nisu svojstva
funkcioniranja djela kao SIMBOLA. Stil ima iskljuivo veze sa
simbolikim funkcioniranjem djela kao takvog.
Dakle sada pred nama stoje obrisi definicije stila. On se
sastoji od onih obiljeja simbolikog funkcioniranja djela koja su
karakteristina za autora, razdoblje, mjesto ili kolu. Prema ovoj
definiciji stil nije iskljuivo KAKO u opreci prema TO niti ovisi o
sinonimnim alternativama i svjesnome izboru izmeu njih; stil
obuhvaa samo, ali ne sve, aspekte naina KAKO i onoga TO djelo
simbolizira.
U ovom cijelom razmatranju Goodman se bavio stilom umjetnikog
djela, ali mora li se stil kako se ovdje poima ograniiti samo na
djela ili bi se termin djela u naoj definiciji moga zamijeniti
predmetom ili bilo ime? Naime, mnoge stvari koje nisu umjetnika
djela-SIMBOLIZIRAJU. Ta su simb. svojstva vana bez obzira je li ih
umjetnik izabrao ili ne i je li ih je svjestan ili ne. Valja znati
da u onoj mjeru u kojoj su svojstva o kojima je rije karakteristina
za nekog autora ili tvorca, stil se doista odnosi samo na
artefakte, meutim, prirodni predmeti i dogaaji mogu funkcionirati i
kao simboli, a svojstva onoga to simboliziraju mogu biti
karakteristina za neko razdoblje ili vrijeme nastanka , itd. Ipak,
kae Goodman, u ovom e kontekstu najbolje biti da stil ograniimo na
umjetnika djela, izvedbe i predmete.
Pojedina stilska obiljeja istaknutija su i rjeitija od drugih,
ali rijetko se kad povukla jasna granica izmeu trivijalnih obiljeja
i obiljeja poput onih dosada navedenih, a koja uope nisu stilska.
Neka su svojstva stila toliko suptilna da se mogu otkriti tek uz
velik napor. Zasada, dakle, nita ne razlikuje nae apsurdno svjstvo
od neupitno stilskih svojstava. Unato tome, definicija stila tu
iznosti na vidjelo odreenu kategorijsku razliku. Iako nae svojstvo
uistinu pripada romanima o kojima je rije i ak ih identificira kao
romane danog autora, ne bi se ba moglo rei da ga oni kao djela
ikako egzemplificiraju ili simboliziraju. U tome je smislu ono (nae
svojstvo) poput veliine i oblika krojaeva uzorka tkanine koji ne
slui kao uzorak tih svojstava nego kao uzorak boje i teksture. S
obzirom da romani ne simboliziraju nae svojstvo, ono ne udovoljava
naoj definiciji stila.
6. VANOST STILA
Stilistika je oito uzak dio kritike. Kritika moe ukljuivati uz
sve ostalo i raspravu o svojstvima djela koja se prouavaju.
Nasuprot tome stilstika se ograniava na obiljeja onoga TO i naina
KAKO djela simboliziraju te, jo vie, na ona od spomenutih obiljeja
koja su karakteristina za danog autora, razdoblje, podruje.
Ovdje nailazimo na zanimljiva pitanja. Jesu li pojmovi stila tek
orue povjesniara umjetnosti, sredstva za razvrstavanje djela,
kategorizaciju ili imaju estetsku vanost? Je li stilistika tek dio
znanstvenog prouavanja ili se tie umjetnikih djela?? Ova pitanja
pretpostavljaju da je atribucija strana estetici i daje puka
identifikacija umjetnika, razdoblja, mjesta estetski nevana. To je
pogreno. Svakako, znanost o podrijetlu djela utjee na to kako e se
djelo itati, sluati ili gledati, daje osnovu za otkrivanje neoitih
naina kako se djelo razlikuje od drugih djela ili im nalikuje.
Atribucije, kako god bile izvedene, pridonose razumijevanju
umjetnikih djela.
Postoje jo neka pitanja: Imaju li stilska svojstva ikakvu
izravniju estetsku vanost od nestilskih svojstava koja su pomo
atribucije??
Smjetanje je djela samo po sebi estetski vano onoliko koliko
pridonosi otkriu znaajki kao to su znaajke stila. Iako je stil pod
definiciji svojstven odreenom autoru, razdoblju, podruju, ono se ne
svodi na sredstvo atribucije. Atribucija je , iz perspektive
estetike, pomono sredstvo ili prprema za percepciju stila, ili je
pak njezin nusproizvod.
Zato je stil vaniji od neke znaajke koja bi se, nakon dostatna
prouavanja, mogla razabrati kao svojstvena nasumce izabranim
djelima? Djelomice iz istog razloga iz kojeg su ad hoc stilska
svojstva od male vanosti: nedostatka zanimljivih meuodnosa s
ustrojem drugih obiljeja ukljuenih u organiziranje naih estetskih
iskustava, ustrojem koji se neprestano razvija, a djelomice stoga
to se naa nesigurna percepcija ne moe potkrijepiti ili proiriti
testiranjem na temelju daljnjih sluajeva.
to je stil sloeniji i neuhvatljiviji, to vie potie istraivanje i
nagrauje uspjeh prosvjetljenjem. Oiti stil, koji se lako
prepoznaje, s pravom se omalovava kao puki manirizam. Sloen i
profinjen stil neda se svesti na puku formulu. Razabiranje stila
integralni je aspekt razumijevanja umjetnikih djela.
7.) Pierre Guiraud: Stilistika (Sa, 1964)
UVOD
STIL nain pisanja svojstven nekom piscu, knjievnom rodu,
epohi
Stilus ilo koje je sluilo pisanje
-u antici taj je nain pisanja predmet posebnog studija,
RETORIKE, koja je istovremeno:
a) umjetnost knjievnog izraza,
b) norma, kritiki instrument u procjenjivanju individualnih
stilova
STILISTIKA moderna retorika u dvostrukom obliku:
a) nauka o izrazu
b) kritika individualnih stilova
Novalis meu prvima upotrijebio taj izraz (stilistika) i za njega
se ne razlikuje od retorike
-u ovome djelu Guiraud razumijeva stilistiku kao prouavanje
lingvistikog izraza, a stil kao nain da se misao izrazi posredstvom
jezika
-neki se stilistiari strogo postavljaju na lingvistiki nivo
izraza, dok drugi tee ka nauci o knjievnosti
RETORIKA
STIL nain pisanja, pieva upotreba izraajnih sredstava u
knjievnosti
-za stil je zanimljiv jedino knjievni jezik i njegov izraajni
EFEKT
-cjelokupnost stilskih postupaka bila je u antici predmet
posebnog studija retorike
-retorika je prenesena iz antike u srednji vijek i obnovljena u
epohi klasicizma
-predstavlja istovremeno znanost o izrazu i o knjievnosti
-u srednjem vijeku ona je s gramatikom i dijalektikom dio triju
lijepih umjetnosti triviuma-u poetku umjetnost sastavljanja
govora
-na kraju je obuhvatila itav jezini izraz, a s poetikama i itavu
knjievnost
-tako shvaena ona poiva na tri pojma: a) rodovima
b) stilovima ili tonovima
c) figurama ili sredstvima izraza
-retorika roena je u Grkoj kao umjetnost sastavljanja govora za
sud ili tribinu
-o njoj u svojim traktatima govore : Aristotel
(''Retorika'')
Ciceron (''De oratore'')
Kvintilijan (''De institutione oratoria'')
-kau da se retorika sastoji od 4 dijela
1) INVENCIJA pronalaenje argumenata i dokaza koje treba
razviti
2) DISPOZICIJA pronalaenje reda u kojem argumenti trebaju biti
poredani
3) ELOKUCIJA nain izlaganja argumenata na najupeatljiviji
nain
4) AKCIJA intonacija, nain govora, geste, mimika
-retorika umjetnost uvjeravanja
RODOVI
-Grci ih razlikuju ve u 4.st.pr.Kr. (uglavnom 5 rodova za
poeziju, 4 za prozu)
1. lirski rod iv i slikovit izraz duevnih osjeaja (elegija,
balada, sonet)2. epski rod pripovijedanje junakih i udesnih
avantura u stihovima3. dramski rod predstavljanje ivota u akciji4.
didaktiki rod nauava istine moralnog i fizikog reda (basna,
poslanica, satira, epigram)5. pastoralni / bukoliki rod dramsko
slikanje obiaja i ljepota sela (ekologe, idile)6. govorniki rod
demonstrativan ili sudski (razliiti oblici besjede i rasprave)7.
historijski rod istinito pripovijedanje i ocjena vanih injenica u
ivotu nacije (anali, kronike, memoari)8. didaktiki rod u prozi
prouava kritiku, filozofiju9. rod romana pripovijedanje dogaaja i
studija strasti, imaginarnih i stvarnih (pastoralni, avanturistiki,
analitiki, pripovijetka, novela)-retorika tvrdi da za svaki sie
postoji odreeni formalni okvir sa svojim pravilima, strukturom,
stilom koji pisac mora prihvatiti
STILOVI
-ve u antici razlikovala su se 3 elementarna stila (tona)
1. jednostavni (''Bukolike'')2. umjereni (''Georgike'')3.
uzvieni (''Eneida'')-podjela utemeljena na drutvenom poloaju osobe
te na rodovima (stil analogan svom predmetu)
-odrava se do poetka 19.st.
-pojam roda je neodvojiv od pojma stila
-svakom rodu odgovara njegov stil, odnosno, svakom rodu odgovara
nuni nain izraza, strogo definirani, koji odreuju kompoziciju,
rjenik, sintaksu, figure i ukrase-''Vergilijevo kolo'' dugo je bilo
relevantno za razlikovanje stilova
FIGURE
-upotreba figura dobiva poveano znaenje u klasicizmu epohi u
kojoj se traio plemeniti stil
FIGURE ivlji nain govorenja nego to je obian govor, a cilj mu je
ideju uiniti pristupanom posredstvom neke slike, usporedbe ili da
joj vie pobudi panju svojom tonou ili originalnou
-figure su osnove TEORIJE UKRASA
-razlikujemo:
a) ''laki ukras'' (figure konstrukcije ili misli)
b) ''teki ukras'' (tropi figure rijei)
-vrste:
1. FIGURE DIKCIJE odnose se na izgovor (sinkopa, asonanca,
aliteracija)
2. FIGURE KONSTRUKCIJE odnose se na sintaksu (inverzija, elipsa,
asindeton, polisindeton)
3. FIGURE RIJEI / TROPI izmjena znaenja (metafora, metonimija,
sinegdoha, eufemizam=
4. FIGURE MISLI namijenjeni su obliku samih ideja (hiperbola,
litota, perifraza)
KOMPOZICIJA
-retorika nije samo gramatika izraza nego i opi traktat o
knjievnoj kompoziciji
INVENCIJA definira postupke koji omoguuju da se razvija neka
misao ili tema i da se na kraju nau ideje; pronalaenje argumenata i
dokaza koje na kraju treba razviti
-poiva na AMPLIFIKACIJI (proirenje, izlaganje); razlikujemo 9
njezinih vrsta, ali su najvanije:
1. interpretacija sastoji se u sakupljanju rijei oko jedne iste
ideje; moe biti nabrajanje susjednih izraza, ponavljanje jedne
ideje pod razliitim oblicima, u razvijanju etimologije
2. prozopopeja sastoji se u tome da se odsutne / mrtve osobe /
predmeti dovode u situaciju da govore (obraanje ljubavi, smrti)
3. opis najei postupak amplifikacije; opis linosti, predmeta,
dogaaja
opis prati red, plan (npr. Ciceron nabraja 11 toaka u opisu
linosti: ime, priroda, nain ivota)
-invencija poiva na amplifikaciji
-ovim postupcima razvijanja ideja pridruuju se i sredstva
invencije
-ex ninilo sastavljaju se popisi poslovica i opih mjesta koja
treba samo staviti na pravo mjesto i razviti prema formuli
-ta opa mjesta nazivaju se toposi
-kada su ideje naene i razvijene, preostaje samo da se
rasporede
-stari traktati o govornoj umjetnosti razlikovali su:
uvod
razdiobu
potvrdu
odbijanje
zakljuak
Mjesto i granice retorike
-retorika je istovremeno umjetnost pisanja i umjetnost
sastavljanja, tj. umjetnost jezika i knjievnosti
-tu dvostruku oznaku ponovno nalazimo u modernoj stilistici
-stil izraza kakvu je zamislio Bally proizlazi iz stare
retorike
-retorika vie nema razloga za postojanje kao skup normativnih
recepata zato to traktat recepata o dobrom pisanju ne odgovara vie
ideji koju mi danas imamo o ivotu i ovjeku, o misli i jeziku
-veliki retoriari 15.st. doli su do vrhunca apsurdnosti sa
svojim poemama, rime sa svake strane (oni su imali drugu ljestvicu
vrijednosti, povijesno isto tako opravdanu kao to je i naa)
IZVORI MODERNE STILISTIKE
Nova koncepcija jezika i stila
-s 18.st. zapoinje prekret koji e u romantizmu raskinuti okvire
retorike
-18.st. okonava granicu izmeu dvije vizije svijeta: a)
esencijalistike
b) egzistencijalistike
-u antici i srednjem vijeku ivi se u jednom, stvorenom svijetu
svaka je stvar vezana uz jedinstvenu i nezamjenjivu rije koja je
odreuje i identificira
-svaka je stvar od pamtivijeka imenovana; jezik je, kao i
svijet, dan
-funkcija knjievnosti nije da izrazi individualno iskustvo;
pjesnik govori o kategoriji idealne ljubavi
-18.st. stvari se mijenjaju
-1746. CONDILLAC u ''Eseju i podrijetlu ljudskog saznanja''
ustanovljuje da je jezik proizvod misli i zasniva jednu gramatiku
polazei od kategorije razuma
-u umjetnosti pisanja jeziku logike suprotstavlja se jezik
strasti prirodni jezik utemeljen na osjeajima
Dekadencija retorike
-18.st. jezik se vie ne promatra kao odraz neke vanjske forme,
nego kao sredstvo za izraavanje ovjekovog individualnog iskustva i
osjeaja
-ako se jezik identificira s mislima, osjeajima, znai da se
identificira s ovjekom
''Stil je ovjek'' (Buffon)
-to znai da ideje, sutinu govora autor moe popravljati, ali
oblik koji im je dao je svojstven autoru, on ne moe biti ni
izmijenjen, ni pokvaren, ni imitiran
-dakle, stil se ne moe promijeniti, ali ideje i smisao moe
''Stil je dar s neba, to je talenat!'' (Chateubriand)
-tako je oborena ideja o umjetnosti, o zanatu sa svojom tehnikom
jednom utvrenom i u kojoj bismo radom, strpljivou postali
majstori
-stil postaje izraz individualnog genija
-liena metafizikih i estetskih osnova, retorika se poniava i
postaje vjetina pisanja, zbirka praktinih recepata koji su iz dana
u dan dolazili u pitanje
-evolucija knjievnosti doprinosi ubrzanju gubljenja njezina
ugleda
Historijska lingvistika i pojam stila
-retorika gubi svoj normativni autoritet, ali nita je ne
zamjenjuje
-tijekom 19.st. lingvistika se definira kao znanost pod
utjecajem vladajue filozofije
-promatra jezik kao objekt, koji se moe rastaviti na jednostavne
elemente
-deterministika je (zauzima se za materijalne uzorke pojava i
povijesti jezika)
-zato stil, koji je individualnog porijekla, nije mogao postati
njezinim predmetom
-lingvistiku zanimaju materijalne i fizike osobine jezika, a ne
njegova veza s milju
-lingvistiku zanima jezik u apstraktnoj openitosti, a ne u
odnosu s pojedincem
-no, evolucija znanstvene misli i obnova lingvistikih doktrina
opet e vratiti primat pojmu stila i to zbog dvije struje idealizma
i pozitivizma
Idealistika kola i pojam stila
WUNDT i SCHUCHARDT
-jezik je tvorevina pojedinca generalizirana imitacijom
kolektiva
-oni se protive historijskoj lingvistici i odbijaju u jeziku
gledati neku stvar ili esenciju
-oni u jeziku vide proces zavisan o:
pojedincu
njegovom ivotu
temperamentu
kulturi
starosti
spolu
-jezik je bitna injenica stila
-Schuchardt, Vossler, Spitzer oko njih se formira njemaka
idealistika kola: jezik je izraz volje
(zgrada nije samo zbir dijelova ili materijala, ve je tvorevina
duha koji ju je htio, smislio i ostvario)
-jezik nije samo objekt koji se moe analizirati i ispitivati
Saussureova kola i pojam stila
-strukturalna lingvistika jo jedna kola koja ne eli izjednaiti
jezik s nekom materijalnom supstancom
-francusko-vicarska kola na elu sa F. de Saussureom
-smatrali su da je jezik ljudska tvorevina i produkt duha,
instrument komunikacije
-preuzimaju Humboltovu opoziciju izmeu: a) stvaralakog i
slobodnog jezika pojedinca
b) normaliziranog jezika kolektiva
-tamo je utemeljena klasina distinkcija izmeu govora (parole) i
jezika (lange)-ova kola izraava odbojnost da se prouavanje jezika
podredi tako neodreenom i intuitivnom entitetu kao to je
''duh''
-izmiu pod prouavanjem individualnog stila jer im izgleda kao
slobodan, izoliran i neizmjerljiv in koji izmie analizi i
klasifikaciji
-oni se posveuju prouavanju kolektivnih stilova, a posebno
odnosu misli i jezika (odnos izmeu lingvistikog znaka (glas, rije)
i misli koju taj znak treba izraziti
-unutar ove kole lingvistika se utemeljuje kao znanost koja
promatra jezik kao sredstvo sporazumijevanja i na tome zasniva
prouavanje jezika kao strukture koja slui prenoenju obavijesti
Dvije stilistike
-poetkom 20.st. nastaju 2 discipline koje pod imenom stilistike
predstavljaju 2 razliita i odvojena prouavanja, a razvijaju se
paralelno s tradicionalnom kritikom stila
1) Stilistika izraza prouavanje odnosa oblika s milju -promatra
strukture i njihovo funkcioniranje
-unutar sustava jezika ona je deskriptivna
-stilistika efekata
-ovisi o semantici (prouavanja znaenja)
2) Stilistika pojedinca prouavanje odnosa izraza i pojedinca /
kolektiva koji stvara i upotrebljava taj izraz
-to je zapravo kritika stila
-odreuje uzroke
-genetika
-vee se uz knjievnu kritiku
DESKRIPTIVNA STILISTIKA ILI STILISTIKA IZRAZA
-prouavanje stilistikih mogunosti jezika
Stilistika izraza
-izraz in izraavanja misli posredstvom jezika; zato je
prouavanje izraza s jedne strane prouavanje jezika, a s druge
strane prouavanje misli
-nikad se ne izraava ista i apstraktna misao
Postoji trostruka vrijednost izraza:
1) pojmovna (gnomika), logika izraza (npr. na razini fonetike to
su samoglasnici)
2) ekspresivna, uglavnom nesvjesna, socio-psiho-fiziologija
izraza (npr. spontan akcent odaju osjeaj, elju, karakter,
podrijetlo)
3) impresivna ili intencionalna: estetika, etika, didaktika
izraza (npr. svjesna intonacija zbog dojma koji se eli izazvati kod
sugovornika)
-posljednje dvije predstavljaju stilistike vrijednosti
-postojanje nekoliko sredstava izraza za istu ideju tzv.
stilistikih varijanata od kojih svaki predstavlja jedan poseban
nain izraavanja istog pojma
-pojam sinonimije u osnovi je stilistike izraza
Stilistika izraza prouavanje ekspresivnih i impresivnih
vrijednosti svojstvenih raznim sredstvima kojima raspolae jezik
-te su vrijednosti vezane uz postojanje stilistikih
varijanti
-stilistika vrijednost moe biti i nula, ali i to je vrijednost
koja obiljeava neizraajnost
Npr. ''Pavle tue Petra.'' red rijei nema nikakve ekspresivne
vrijednosti jer postoji samo jedan mogui red
Ballyjeva stilistika
Charles Bally Saussureov nasljednik na katedri ope lingvistike u
enevi
-1902. objavio ''Traktat o franc. stilistike'', a uskoro
''Pregled stilistike''
-kae da stilistika izraza prouava injenice jezinih izraza s
gledita njihova afektivnog sadraja, tj. izraz osjeajnih injenica
jezikom i djelovanje jezinih injenica na osjeajnost
-smatra da se u jeziku svaka ideja realizira u jednoj afektivnoj
situaciji i upravo je afektivni sadraj jezika predmet Ballyjeve
stilistike
Afektivna obiljeja Bally dijeli na:
Prirodne efekte temelje se na prirodnoj vezi izmeu zvuka i
smisla (deminutivi, onomatopeja)
Efekte evokacijom izraajnost dobivaju od drutvene grupe koja ih
upotrebljava;
-oblici odraavaju situacije u kojima se aktualiziraju, tako
svaka rije pripada jednoj posebnoj zoni govora (jezici klasa,
sredina, profesija, spolova)
Te evokativne vrijednosti vezane su za:
a) ton (niski kua, srednji posao, uzvieni sveane prigode)
b) jezike epoha
c) drutvene klase (aristokratski)
d) drutvene grupe (crkva, odvjetnici, znanost)
e) pokrajine
f) biologiju (djeji rjenik)
-Ballyjeva stilistika je bliska nekadanjoj retorici
-ali Bally nastoji spoznati funkcioniranje jezika, ne vie
nekoliko ukoenih figura, ve jezik u njegovoj beskrajnoj
raznolikosti i njegovim ivim strukturama
-predmet Ballyjeve stilistike je prouavanje prirodnog ili
evokativnog afektivnog sadraja
-on prouava leksikalizirani i gramatizirani jezik, a ne posebnu
upotrebu jezika nekog danog pojedinca, u odreenim uvjetima i za
odreene ciljeve
Proirenje Ballyjeve stilistike
-kako Bally ograniava podruje svog prouavanja na afektivnost,
znai da zanemaruje i iskljuuje didaktike i estetske vrijednosti
-Bally je zadrao samo prouavanje opeg jezika (govornog i
spontanog) izuzimajui sve knjievne oblike
-kasnije se njegov pojam afektivnosti proiruje i na podruje
knjievnog izraza
-to donosi opasnost da se prouavanje sredstava izraza pomijea s
prouavanjem individualnog stila; budui da svaki knjievni stil
nastoji biti individualni stil, ta opasnost nije uvijek bila
izbjegnuta
Fonetika izraza
-propisuje, opisuje i vrednuje izraajna sredstva i stilistike
postupke na planu fonetike i fonologije (fonostilem)
-preuzimajui Bhlerov model, Trubeckoj ovako omeuje
fonostilistiku:
reprezentativna fonologija-prouava foneme kao objektivne
elemente jezika koji pripadaju gramatici
apelativna fonologija (impresivna)-prouava fonetske varijacije s
obzirom na poseban utisak na sluatelja
ekspresivna fonologija-prouava varijacije kao posljedice
temperamenta i spontanog dranja pojedinca koji govori
-dvije posljednje su predmet fonostilistike kojoj je cilj da
sastavi inventar postupaka prikladnih da otkriju ekspresivnost:
-akcenti
-produenja
-intonacija
-pojaanja
-Trubeckoj pravi razliku izmeu nesvjesnog i spontanog izgovora
kojim se izraava temperament, karakter, fizioloko ili moralno
stanje i svjesnog akcenta koji nastoji da prevari, laska,
uvjeri
-stilistici izraza pripadaju raspored glasova
- njihov traeni ili izbjegavani susret
- njihovo muziko ponavljanje
- njihova simbolika vrijednost
Morfologija izraza
-na planu morfonologije morfostilem
-upotre3ba gramatikih kategorija, roda, broja, razliitih vrsta
rijei
-Guiraud je ove uinke promatrao u francuskom jeziku stilistiki
uinak morfoloke strukture u francuskom je slab (nema deklinacija,
konjugacije su jednostavne), no francuski raspolae s deminutivima i
augmentativima afektivne vrijednosti
Sintaksa izraza
-na planu sintakse sintaktostilem
-prouava glagolska vremena i naine (npr. aorist je arhaian),
konstrukciju reenice, red rijei
-P. Guberina govori o afektivnom sadraju sloenih reenica,
autorova originalnost je to razmatra ''totalni izraz'', tj.
sintaksu u vezi s intonacijom, gestom, mimikom koji je
nadopunjuju
Semantika izraza
-na planu semantike semantostilem
-rjenik je glavni izvor ekspresivnosti
-na semantikom planu postavlja se problem prirodnih efekata i
evokativnih efekata rijei, te problem promjene znaenja
a) prirodni efekti
-vezani su za kvalitetu glasova i za strukturu rijei (pripadaju
fonetici)
-postoje fonetski motivirane rijei u kojima postoji veza glasa i
smisla, npr. ogromno
b) efekti putem evokacije-predstavljaju podruje semantike stila
pa upuujemo na ono to je reeno
-vidi prije: jezici rodova, epoha, pokrajina i drutvenih
grupa
-nije arhaizam ako govorimo o ratovima u Italiji u 16.st.
spominjati bombarde i arkeberze ve onda kad tim rijeima oznaavamo
moderno oruje
c) figure ili promjena znaenja
-jedan od glavnih izvora ekspresivnosti
-poznata je vanost tropa u staroj retorici
-uinak figura moe biti afektivan, moe teiti ka kominome,
grotesknom
-stilistiku izraza zanima rije kao apstrakcija, a ne kontekst,
tko je govori, s kojom intonacijom i slino to zanima kritiku stila
stilistiku pojedinca
GENETIKA STILISTIKA ILI STILISTIKA POJEDINCA
-prouavanje stilistike vrijednosti sredstava kojima raspolae
misao da bi se izrazila
Kritika stila
-zadaa joj je da procijeni nain na koji korisnik ostvaruje
stilistike mogunosti jezika (koji prouava stilistika izraza)
-vaan je pojedinac i poseban nain na koji se izraava
-prouavanje individualnog stila (autor, djelo) ili individualnog
kolektivnog stila (rod, epoha) zamiljeno je na dvostrukoj
perspektivi
prouavanje jezika kao korpusa jezinih navika posebnih za posebna
, skup primjera apstraktno promatranih i izvan situacije u tekstu
(npr. metafora kod V. Hugoa)
prouavanje rijei, jezika, u kontekstu, u ''situaciji''
-postoji jedna makro- i jedna mikrostilistika koje se meusobno
nadopunjuju:
a) idealistika lingvistika Vossler-Spitzerove kole prouava jezik
kao injenicu; daje kritiku djela u totalitetu njegova konteksta
-stilistika kritika (makro) stilistika jezika
b) pozitivistika lingvistika de Saussureove kole posvetila se
prouavanju originalnih lingvistikih crta nekog autora ili djela, a
kritici ili esplikaciji teksta ostavila je brigu da ih ukljui i
interpretira u njihovim specijalnim situacijama mikro stil govora-u
praksi to razdvajanje iste od primijenjene stilistike, stilistika
jezika od stilistike govora kako se moe odrati, ono ipak odgovara
dvama stavovima i dvjema tendencijama sadanje stilistike
Idealistika stilistika: Leo Spitzer
-poetkom 20.st. zamislio je kritiku zasnovanu na prouavanju
stilistikih obiljeja djela
-Spitzer odbija tradicionalnu podjelu prouavanja jezika i
knjievnosti
-on se smjeta u sredite djela i trai klju u stilu
-on ovako definira svoju metodu:
1) kritika je imanentna djelu polazna toka stilistike je
konkretno umjetniko djelo (utjecaj Bergsona i Crocea)
-svako je umjetniko djelo jedinstveno i ne moe se mjeriti s
nekim drugim
2) svako je djelo jedna cjelina u ijem se sreditu nalazi duh
njegova tvorca koji predstavlja princip unutarnje kohezije
djela
-to je opi nazivnik svih detalja koji ih motivira i
objanjava
3) svaki detalj mora nam omoguiti da prodremo u sredite djela
(jer je ono cjelina u kojoj je svaki detalj motiviran i
ukljuen)
4) u djelo prodiremo intuicijom (neka vrsta ''mentalnog
signala'' koji nam govori da smo na dobrom putu)
5) tako rekonstruirano djelo je ukljueno u cjelinu postoji jedan
zajedniki nazivnik za djela jedne epohe ili zemlje.
-duh svakog pisca odraava duh nacije
6) ovo prouavanje je statistiko, ono ima svoju polaznu toku u
nekoj jezinoj crti
7) karakterna crta je individualna stilistika devijacija,
poseban nain govora koji odstupa od normalne upotrebe
8) stilistika mora biti kritika simpatije; djelo je cjelina koja
mora biti shvaena u svom totalitetu i iznutra, to pretpostavlja
potpunu simpatiju s djelom i njegovim stvaraocem
-Spitzer je prouavao Cervantesa, Diderota, Prousta
-oko Lea Spiztera osnovana je kola ''New stylistics'' ili
''Stylistic criticism''
Mamas Alonso, Amado Alonso, Spoerri, Hatzfeld
-smatraju da stilistika nadilazi jezik u strogom smislu rijei,
da je ona samo jedan znak ukljuen u sloeniji sustav djelo ukljueno
u njegov totalitet i putem djela u itavo jedno drutvo i itavu jednu
epohu
-stil je jezino odstupanje (poslije svako odstupanje: stil
namjetaja, ivota)
Saussureova stilistika kritika
-na to nas podjea Spitzer (rezime)_
da kritika mora biti unutranja i da se mora staviti u sredite
djela, a ne oko njega
princip djela je u autorovom duhu
djelo mora prouiti svoje vlastite kriterije za analizu
jezik je odraz autorove linosti i ostaje nerazdvojan od svih
drugih sredstava izraza kojima autor raspolae
djelo je pristupano samo intuicijom ili simpatijom
-Spitzerove ideje su izazvale kritiku de Saussureove kole koja
je predstavljala jednu posve lingvistiku tradiciju
PROBLEMI
-svako se stilistiko prouavanje svodi na dva osnovna tipa:
1) deskriptivno prouavanje izraza
2) genetiko prouavanje odnosa izmeu jezika i onoga tko se njime
koristi
-izvjestan broj problema naruava okvir te klasifikacije:
idiomatologija prouavanje nacionalnih stilova
-zapaanja o specifinim crtama jezika postoji oduvijek: blagost
fonetizma, bogatstvo rjenika, gipkost sintakse gr. jezika usporeuju
s latinskim, a kasnije u doba renesanse francuski jezik usporeuju s
latinskim i talijanskim
-smatra se da u nainu miljenja i izraavanja treba traiti
nacionalnu originalnost nekog jezika (Vossler, Lerch, Bally); npr.
strogi red rijei u francuskom rezultat je ljubavi Francuza za red i
logiku
stilistika kompozicije prouavanje fiksnih oblika (glasovi,
rijei, figure, sintaktike strukture,) i roda
-pripada knjievnoj povijesti i estetici, ali oni istovremeno
ostaju neodvojivi od ekspresivnosti
-prouavanje izraza kao autonomne discipline ne moe izai iz
podruja sredstava gramatikih izraza
-na nivou sloenih knjievnih struktura problemi se mijeaju
-stilistika jo nije svjesna ni svog predmeta; ni svog sredstva,
ni svojih metoda
Stil i pisanje
-R. Barthes suprostavlja stil pisanju; i jedno i drugo se
razlikuje od jezika
-stil je nuan (on je transmutacija jedne naravi), a pisanje je
rezultat intencije i izbora
-on razlikuje tri stila pisanja:
1) pisanje kao signal o kojem ovise svi knjievni oblici
- (17.st. oblici su gotovo ritualni)
2) pisanje kao vrijednost
-svaka rije je zatvorena u posebno znaenje (npr. marksistika
literatura)
-svaka ideologija, reim posjeduje tako svoje pisanje, mijenja
vrijednost rijei (npr. demokracija, mir, sloboda)
3) pisanje kao angairanje
-klasno, grupno, drutveno ili ideoloko pisanje, lieno stila,
srodno pisanju kao vrijednost
-Barthes ponovno nal