PEDOCENTRISTIČKI PRISTUP Pedagoški koncept koji naglašava individualni aspekt odgoja i obrazovanja, a zapostavlja društveni. Dijete se smatra polazištem u odgoju i obrazovanju, a društvo treba mijenjati u skladu s ljudskim potrebama. Dijete samo izabire ciljeve. Sadržaji se biraju prema interesu ili mogućnostima djece. Djeca napreduju prema mogućnostima, a uspjeh se ne rangira. Praćenje napretka je opisno. Djeca su smještena u male, jednostavno uređene prostore s mogućnošću da ih sami preurede. Mediji su namijenjeni djeci i ona se slobodno njima služe. SOCIOCENTRISTIČKI PRISTUP Pedagoški koncept koji naglašava društveni aspekt odgoja i obrazovanja, a zapostavlja individualni. Postojeće društvo proglašava se idealnim i zahtijeva oblikovanje pojedinca prema potrebama društva. U tom pristupu ciljeve određuje društvo, a odnose se na patriotizam i prihvaćanje osnovnih vrijednosti na kojima počiva društvo. Sadržaje odabire društvo, a biraju se prema akademskoj utemeljenosti (ima status akademskih znanosti) i socijalnoj kompetentnosti (pojedinac se priprema za uspješno obavljanje njegovih društvenih funkcija). Odgojno-obrazovni proces je čvrsto strukturiran, dominira frontalni način rada i sjedilačko- slušalačko-gledalačka nastava. Komunikacija je jednosmjerna (nastavnik-učenik). Svi učenici rade na istim sadržajima, na isti način. Učenici se ocjenjuju opisno, a uspjeh se rangira. Oni koji nisu zadovoljili uvjete ponavljaju razred. Mediji su namijenjeni nastavnicima. Učenici su smješteni u velike, hladne prostore uređene prema estetskim zahtjevima odraslih. Boravak je reguliran krutim pravilima. SHVAĆANJA ODGOJA I OBRAZOVANJA 1. Odgoj sadrži odgoj u užem smislu i obrazovanje.
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
PEDOCENTRISTIČKI PRISTUP
Pedagoški koncept koji naglašava individualni aspekt odgoja i obrazovanja, a zapostavlja društveni.
Dijete se smatra polazištem u odgoju i obrazovanju, a društvo treba mijenjati u skladu s ljudskim
potrebama. Dijete samo izabire ciljeve. Sadržaji se biraju prema interesu ili mogućnostima djece.
Djeca napreduju prema mogućnostima, a uspjeh se ne rangira. Praćenje napretka je opisno. Djeca su
smještena u male, jednostavno uređene prostore s mogućnošću da ih sami preurede. Mediji su
namijenjeni djeci i ona se slobodno njima služe.
SOCIOCENTRISTIČKI PRISTUP
Pedagoški koncept koji naglašava društveni aspekt odgoja i obrazovanja, a zapostavlja individualni.
Postojeće društvo proglašava se idealnim i zahtijeva oblikovanje pojedinca prema potrebama društva.
U tom pristupu ciljeve određuje društvo, a odnose se na patriotizam i prihvaćanje osnovnih vrijednosti
na kojima počiva društvo. Sadržaje odabire društvo, a biraju se prema akademskoj utemeljenosti (ima
status akademskih znanosti) i socijalnoj kompetentnosti (pojedinac se priprema za uspješno obavljanje
njegovih društvenih funkcija). Odgojno-obrazovni proces je čvrsto strukturiran, dominira frontalni
način rada i sjedilačko-slušalačko-gledalačka nastava. Komunikacija je jednosmjerna (nastavnik-
učenik). Svi učenici rade na istim sadržajima, na isti način. Učenici se ocjenjuju opisno, a uspjeh se
rangira. Oni koji nisu zadovoljili uvjete ponavljaju razred. Mediji su namijenjeni nastavnicima.
Učenici su smješteni u velike, hladne prostore uređene prema estetskim zahtjevima odraslih. Boravak
je reguliran krutim pravilima.
SHVAĆANJA ODGOJA I OBRAZOVANJA
1. Odgoj sadrži odgoj u užem smislu i obrazovanje.
2. Odgoj je dio obrazovanja i neki njegovi aspekti se ostvaruju obrazovanjem.
3. Odgoj i obrazovanje su dva aspekta istog procesa tako da nema odgoja bez obrazovanja i
obrazovanja bez odgoja.
Prva dva shvaćanja se odnose na dominaciju obrazovanja. Obrazovni zadaci su konkretniji, pa imaju
prednost u izboru sadržaja. Najčešće se ostvaruju samo obrazovni zadaci jer se smatra da nastavnik
nije osposobljen za pomoć učeniku s nenastavnim problemima. Odgojno-obrazovna ekologija je
koncipirana prema potrebama obrazovanja (prostori su uređeni prema potrebama predmeta i
programa, a ne djece). Pošto se vrednuje znanje, a ne sposobnosti, valorizacija se odnosi na obrazovna
postignuća.
Didaktika se opredjeljuje za treće shvaćanje, jer se želi podjednako baviti i fenomenom odgoja i
fenomenom obrazovanja, te želi da se u odgojno-obrazovnom procesu simulativno ostvaruje i odgoj i
obrazovanje.
ZNANSTVENI PRISTUP
Znanstveni pristup shvaća didaktiku kao teoriju obrazovanja i nastave, a zakonitosti odgojno-
obrazovnog procesa izvodi iz različitih teorija učenja. Cilj tog pristupa je stjecanje znanja i razvoj
sposobnosti mišljenja. Emocije su poticajni ili ograničavajući faktor u stjecanju znanja. Taj pristup
daje prednost znanstvenim sadržajima i nastoji strukturirani odgojno obrazovni proces prema
zakonitostima spoznajnog procesa. Prema njemu obrazovanje je poučavanje, a nastava organizirano
poučavanje.
UMJETNIČKI PRISTUP
Umjetnički pristup odgoj i obrazovanje objašnjava kao umjetničku djelatnost. Zagovara bogatstvo
doživljaja i razvoj senzibiliteta. Znanja su u funkciji izražavanja doživljaja i ljudskog komuniciranja.
Daje prednost umjetničkim sadržajima. Metodska rješenja se oslanjaju na postavke racionalističke
didaktike i zato nisu adekvatna.
RADNI PRISTUP
Zagovara radni pristup odgoju i obrazovanju, a odgojno-obrazovni proces shvaća kao motivaciju za
rad. Cilj pristupa je osposobiti učenika za rad, a razvoj senzibiliteta se primjenjuje u estetskom
oblikovanju proizvoda. Odgoj se shvaća kao radni i tjelesni odgoj. Izabiru se sadržaji iz tjelesnih i
radnih aktivnosti. Pri ostvarenju sadržaja važna je praktična aktivnost učenika. Zastupa radnu školu
(pedagoški sustav rada koji je orijentiran na rad učenika i umjesto frontalne nastave organizira se
učenje djece uz razne aktivnosti, različite socijalne oblike rada).
Didaktika traži zastupanje i umjetničkog i znanstvenog i radnog pristupa u teoriji odgoja i
obrazovanja.
ADAPTABILNI PRISTUP
Adaptabilni pristup polazi od shvaćanja da je odgojno-obrazovni proces oblik prilagodbe pojedinaca
uvjetima društvenog života. Smatra da škola ne može mijenjati društvo, pa se mora mijenjati dijete u
skladu s tim potrebama. Teži da od djeteta stvori poslušnu ličnost koja ne dovodi u pitanje postojeće
društvene vrijednosti. Sadržaji su kruto propisani i obavezni. Važan je rad i disciplina. Rad je
unaprijed isplaniran. Dijete mora obraditi sve sadržaje koje je pripremio nastavnik, koji zatim to
provjerava i ocjenjuje. U umjetničkom djelu učenik mora doživjeti ono što se od njega očekuje.
EMANCIPACIJSKI PRISTUP
Emancipacijski pristup smatra da konflikt između pojedinca i društva treba rješavati u korist pojedinca
i njegovih potreba. Teži slobodnoj i kritičnoj ličnosti. Sadržaje zajedno izabiru nastavnik i učenik.
Poučavanje se temelji na sudjelovanju nastavnika i učenika, dogovaranju i samoupravljanju. Rad se
zajednički dogovara, planira, realizira i na kraju analizira. U umjetničkom djelu učenik može izraziti
ono što je stvarno doživio.
SUSTAVNI PRISTUP
Sustavni pristup se bavi činiocima koji sudjeluju u definiranju cilja i njihovim funkcijama. Učenje se
proces prenošenja i prerade informacija. Teži se izradi preciznih uputa koje dovode do cilja.
Preokupiran je tehnologijom i korištenjem audiovizualnih i drugih sredstava za učenje. Želi didaktiku
učiniti objektivnom i egzaktnom znanošću koja će povećati efikasnost odgoja i obrazovanja. Služi
zadržavanju postojećeg sustava. Davanje preciznih uputa bi rad učinilo mehaničkim, te bi razvilo
hladno okruženje, a učenika bi svelo na objekt i pasivnog izvršitelja uputa. Razvio se zahvaljujući
kibernetici (znanost o upravljanju procesima i sustavima svake vrste).
KREATIVNI PRISTUP
Polazi od činjenice da je čovjek kreativno biće i da bi moglo s veseljem obavljati neki rad to mora biti
kreativan rad. Negira didaktiku jer smatra da se ona teško može primijeniti na pojedine slučajeve. Želi
preispitati ciljeve koji se svode na pamćenje činjenica i okrenuti su intelektualnoj sferi. Zagovara
razvoj ljudskog potencijala i naglašava važnost interesa učenika i smislenost sadržaja za djecu. Traži
podjednaku zastupljenost znanstvenih, umjetničkih i radnih sadržaja. Od nastavnika traži da prihvati
svoje osjećaje, da razumije učenike i prihvati ih kakvim jesu. Prednost daje prirodnom okruženju koje
mora provocirati i omogućiti aktivnost djece.
OSNOVNI POJMOVI DIDAKTIKE:
DIDAKTIKA
Grana pedagogije koja se bavi teorijom odgojno-obrazovnog procesa i proučava zakonitosti odgoja i
obrazovanja. Dijeli se na opći i posebni dio. Opći dio se bavi antropološko-psihološkim i socijalno-
kulturnim posljedicama odgojno-obrazovnog procesa, a posebni dio se bavi užim didaktičkim
pitanjima kojima pripadaju cilj i zadaci odgojno-obrazovnog procesa, sadržaji i aktivnosti, dinamika
odgojno-obrazovnog procesa, socijalni oblici i odgojno-obrazovna ekologija i mediji, klima i
komunikacija. Dijeli se na metodiku odgoja i metodiku obrazovanja. Mi se bavimo didaktikom koja je
dio školske pedagogije koju čini teorija škole, problematika permanentnog osposobljavanja nastavnika
i ostalih radnika škole, problematika suradnje s roditeljima, itd. Ona proučava odgojno-obrazovni
proces u njegovim različitim oblicima.
METODIKA ODGOJA
Odgoj je međuljudski odnos u kome jedinka zadovoljava svoje osnovne ljudske potrebe uz
prihvaćanje određenih općeljudskih norma. Dijeli se na metodiku egzistencijalnog odgoja, metodiku
socijalnog odgoja i metodiku humanističkog odgoja. Metodika egzistencijalnog odgoja se bavi
egzistencijalnim pitanjima i okrenuta je zadovoljavanju osnovnih bioloških potreba čovjeka (to su
metodika radnog odgoja, metodika tjelesnog i zdravstvenog odgoja, metodika ekološkog odgoja, itd.
Metodika socijalnog odgoja je okrenuta zadovoljavanju društvenih potreba osobe i prihvaćanju
društveno-moralnih normi. Odgojem se stvaraju socijalne okolnosti za normalan razvoj čovjeka koji
se osposobljava da svoje potrebe zadovolji na društveno prihvatljiv način (odgoj za mir, za ljudska
prava, za nenasilje, za odnose među spolovima, itd.). Metodika humanističkog odgoja je okrenuta
zadovoljavanju samoaktualizirajućih potreba, tj. omogućavanju ostvarenja svojih potencijala.
METODIKA OBRAZOVANJA
Obrazovanje je zadovoljavanje spoznajnih, doživljajnih i psihomotornih interesa pojedinca aktivnim
usvajanjem i daljnjim razvijanjem kulturnih i civilizacijskih dostignuća. Dijeli se na metodiku
znanstvenog područja, metodiku umjetničkog područja i metodiku tehnološkog područja.
ODGOJNO-OBRAZOVNI PROCES
Odgojno-obrazovni proces je sustavno organizirana zajednička aktivnost nastavnika i učenika na
ostvarenju zadataka odgoja i obrazovanja. Dijeli se na nastavne i izvannastavne aktivnosti. Glavni
subjekti u odgojno-obrazovnom procesu su učenik, nastavnik i roditelji. Odgojno-obrazovni proces
postoji zbog učenika kojem pomaže nastavnik, a na vrednovanje odgojno-obrazovnog procesa utječu
roditelji svojim zapažanjima.
RAZREDNO-SATNI SUSTAV
Početkom 17. st. Pojavljuje se veći interes za školovanje mladih i uvođenje obaveznog školovanja za
svu djecu. Zbog velikog priljeva djece u školu, malobrojni učitelji nisu mogli zadovoljiti naglašenu
strategiju individualnog poučavanja, pa se nastava počela provoditi po grupama u određene sate –
čime nastaje razredno-satni sustav koji uz izmjene postoji i danas. No taj sustav se stalno pokušavao
usavršiti raznim didaktičkim modelima čime bi se doveo do škola bez razreda.
ŠKOLA BEZ RAZREDA
Zagovornici koncepta u kojoj je važna individualizacija učenja nude model škole bez razreda kojoj su
preteče Dalton-plan, Winnetka-plan i Pueblo-plan. U tom modelu grupu učenika vodi jedan učitelj, ali
oni proučavaju različite stupnjeve školskog programa. Prilikom dolaska u školi učenici ne počinju s
istim stupnjem programa nego se ispituje njihovo predznanje i ako su svladali 80-85% nastavne
cjeline, oni mogu početi s drugim dijelom programa. Pravilo je da učenik proučava dio programa koji
je omogućen njegovim predznanjem, a ne kronološkom dobi. Važno je da napredak znaju i učitelj i
učenik. Učionice su preuređene za samostalan rad, istraživanja, analizu i pomoć. Učitelj stvara uvjete
za razvoj, osigurava nastavna sredstva, potiče učenike, raspoređuje vrijeme za učenje i izrađuje
instrumente za vrednovanje rada.
KAMENSKYJEV RAZREDNO-SATNI SUSTAV
Kamensky je svoje pedagoške ideje izložio u više knjiga od kojih je najvažnija Velika didaktika
koju je napisao 1632.g. i time stavio temelj razredno-predmetno-satnom sustavu. Kamensky se
zalagao za osnovnu školu koja traje 6.god. i u kojoj se nastava održava na materinskom jeziku. Po
njemu osnovna škola mora biti opće obrazovna i obavezna za sve dječake i djevojčice. Mora imati
jasno određen početak i plan rada za godinu, mjesec, tjedan i svaki radni dan. Zagovara plansko i
postupno napredovanje, učenika, adaptaciju sadržaja dječjoj prirodi i mogućnostima, te izbjegavanje
prisile i princip zornosti (u knjigama se ne može učiti o prirodi). Negativnost je to što je smatrao da je
nastava bolja ako veći broj učenika sluša jednog učitelja koji predaje na isti način.
J. J. ROUSSEAU
Sredinom 18 st. su potisnute ideje Kamenskog, no djeluje J. J. Rousseau koji zagovara značenje dječje
prirode za odgojno djelovanje. Smatra da je odgajatelj dužan stvoriti povoljne uvjete za razvoj djeteta
kroz stjecanje iskustva. Zagovara sustavno učenje (Emil ili o odgoju). Kritizira razredno-satni sustav
jer za Emila zagovara slobodan odgoj, oslonjen na iskustvo, a važna je i aktivnost i povezivanje
učenja uz okolinu.
PESTALOZZI
Vjeruje u prirodu djeteta, društveni razvoj, slobodan odgoj, jedinstvo moralnoga, intelektualnog i
radno tjelesnog odgoja.
DALTON-PLAN
Dalton-plan je razvila Helen Parkhurst koja je ponudila nastavu na tri nivoa programa. Nastava se
odvija u jednom razredu, ali je sve fleksibilno tako da učenici lako prelaze iz jednog u drugi program.
Napušta se frontalna nastava, nema razrednih učitelja, ali rad nadziru predmetni nastavnici. Svaki
učenik dobiva pismeni radni nalog sa svojim mjesečnim i tjednim planom i kartice za praćenje
nastave. Učenik ne može dobiti radne zadatke za slijedeći mjesec, ako nije izvršio sve iz prošlog
mjeseca. No ako je završio prije vremena može dobiti nove zadatke. Učionice nisu predavaonice, nego
radne sobe i laboratoriji. Ako nastavnik uoči da više učenika ima problema u samostalnom radu, on
organizira frontalnu nastavu inače je rad potpuno samostalan, a zajednička nastava je tjelesni, glazbeni
i vjerski odgoj. Koristi se u nizozemskim školama i kod Freineta.
PREDNOSTI: veća aktivnost učenika, individualizacija, razvoj odgovornosti za vlastito napredovanje.
SLABOSTI: nema odgojne uloge kolektiva i pretjerano je zastupljeno samostalno učenje iz knjiga.
WINNETKA-PLAN
Školski dan započinje sa 3 sata samostalnog rada, nakon čega slijedi 2 sata kolektivnog rada. To je
škola bez razreda. Kod svakog učenika piše stupanj na kojem on radi i time se omogućava da sjedi s
učenicima iste dobi, ali radi program za svoj stupanj. Definiran je minimalni program razreda koji
svaki učenik mora proći, a kada ostvari taj minimum, učenik može i ostati na toj razini. Svi učenici
zato mogu imati ocjene od 1-5, ali uz njih piše i za koji se stupanj to odnosi. Kritika tom planu je
mnogo samostalnog učenja iz knjiga.
Razlika između Dalton-plana i Winnetka-plana je da se u Winnetka planu svaki dan radi i u kolektivu.
A najveća sličnost je da oba plana zagovaraju potpunu individualizaciju učenja i brigu za neovisno
napredovanje svakog djeteta.
JENA-PLAN
Osnivač je Peter Petersen koji je sugerirao da se u škole utemelje pogodnosti koje dijete ima kod kuće.
Za organizaciju školskog života uzeo je za uzor organizaciju obitelji. U tom modelu nema gledanja u
potiljak, nema klasičnih stolova i stolica, nego ležajeva, stjecanje znanja nije primaran cilj, ali mu se
pridaje pozornost. Dijete samo određuje s kim će surađivati i kojim će slijedom rješavati zadatke.
Djeca svakodnevno istražuju svijet koji ih okružuje, sami izabiru temu, a zatim podnose izvještaj o
toku rada i otkrivenim činjenicama. U razredima su djeca različite dobi i oni trebaju jedni druge radi
socijalnih potreba da uče jedni od drugih. Škola funkcionira kao zajednica djece, roditelja i učitelja.
Glavna strategija je igra. Tjedan se započinje svečanostima, a završava razgovorom, scenskom igrom i
izvještajima. Prije nego se dijete obavijesti o napretku, učitelj razgovara s njegovim roditeljima. Tu se
koriste i Freinetove i Cousinetove metode. Koriste ju mnoge škole u Nizozemskoj i Njemačkoj.
INTERNATSKA ŠKOLA U NJEMAČKOJ
Utemeljitelj je Hermann Lietz. Važan je odgoj djece na svježem zraku u skladu s prirodom. U sklopu
škole je glavna zgrada, dvije veće, sportska zgrada, te manje: zgrade za nastavu, radionice, zgrade za
stanovanje, bazen, vrt, igrališta, zgrada za životinje. Uz obaveznu nastavu učenici mogu imati koliko
žele školskih i izvannastavnih aktivnosti.
SUMMERHILLSKI MODEL
Osnivač je A. S. Neill. On želi stvoriti školu za dijete, a ne dijete za školu. U toj školi nije obavezno
pohađanje nastave. Raspored je obavezan samo za nastavnike. Za njega je sloboda sve što ne smeta
drugima. Od učitelja i djece se očekuje iskrenost. Djeca sam upravljaju školom zajedničkim
donošenjem pravila. Učenje je podređeno igri i slobodnom radu. Dijete samo odabire što će učiti i
kada će učiti.
SLOBODNA ŠKOLA U BOCHUMU
Osnivači su roditelji i učitelji nezadovoljni tradicionalnom školom. Djeca su u grupama sa plaćenim
voditeljem grupe. Djeca imaju određena prva, ali i odgovornost. Kazne nema, vodi se
individualizirana nastava. Nema frontalne nastave. Stolci su stavljeni oko tri stola, u učionici je
hladnjak iz kojeg se djeca mogu slobodno poslužiti kad žele, imaju i čajnu kuhinju u učionici. U
svakoj učionici na 2 metra visine nalazi se među kat sa krevetima gdje djeca dolaze stepenicama i
tamo se mogu odmoriti. Uči se strategijom aktivnog učenja. Djeci je zadovoljena stalna potreba za
kretanjem ili građenjem. Imaju vrt i baraku za vrtni alat, te kuće s biljkama i životinjama. Važna je
karakteristika te škole samouprava.
SATHYA SAI
Koristi odgoj u duhu ljudskih vrijednosti. Ljudske vrijednosti su ljubav, istina, mir, nenasilje i
ispravnost. One se nalaze u svakom čovjeku samo ih treba izvući na površinu. Ciljevi se ostvaruju
metodama poslovica, molitvi i gesti, sjedenjem u tišini, zajedničkim pjevanjem, pričom i razgovorom
o priči, te radionicama i igrom. Elementi se uvode na tri načina: uključivanjem vrijednosti u redovni
proces, uključivanje vrijednosti u izvannastavni proces i metodom izravnog poučavanja (radi se
navedenim metodama).
HERBARTIZAM
Herbartova didaktika je označena kao intelektualistička, te je potisnula ideje Pestalozzia i Rousseaua.
Teorija nastave počiva na formalnim stupnjevima. Nastavni proces je artikuliran na 4 osnovna stupnja:
jasnoću, asocijaciju, sustav i metode. Jasnoća se odnosi na objašnjavanje pojmova, što se postiže
odgovarajućom zornošću. Asocijacija novonaučene sadržaje udružuje sa već naučenima pronalazeći
određene veze. Sustav pridonosi povezivanju pojedinih spoznaja u cjelinu (sistematizira). Metoda
dovodi do toga da to učenici mogu iskoristiti, jer osigurava uvježbavanje i praktičnu primjenu. Njegov
učenik Ziller je nastavio njegovu paradigmu, ali je jasnoću podijelio na analizu i sintezu. Analiza treba
učenika pripremiti za učenje, a sinteza omogućuje povezivanje novih sadržaja sa starima.
KONCENTRACIJA NASTAVE
U povijesti školstva naglašavane su negativne strane predmetne nastave. Nastojanja da se prevladaju
nedostaci mogu se svrstati oko pokreta za koncentraciju nastave i pokreta za skupnu nastavu.
Koncentracija nastave potječe od Kamenskyjevog učenika Zillera koji je želio koncentracijom
prevladati postojeće ekscentričnosti u nastavi. Šimleša navodi 13 pokušaja koncentracije nastave:
a) stvarna koncentracija je pokušaj uspostavljanja stvarnih veza između različitih predmeta – npr.
Povijesti i zemljopisa. Isti sadržaji se rade istovremeno kroz više predmeta
b) Personalna koncentracija je pokušaj u kojem razredni učitelji imaju uvid u sadržaje svih
predmeta i zato mogu korelirati sadržaje tih predmeta.
c) Idejna koncentracija je pokušaj u kojem se oko jedne glavne ideje koncentriraju različiti
sadržaji i aktivnosti i s njome se koreliraju.
d) Psihološka koncentracija koja traži da se pobude svi interesi i psihička aktivnost učenika da bi
se lakše povezali sadržaji u svijesti učenika.
e) Etička koncentracija nastoji usmjeriti sve predmete u jedinstvo moralno-etičkog djelovanja.
f) Subjektivna koncentracija vodi sjedinjavanju stečenih spoznaja u svijesti subjekata – učenika.
g) Objektivna koncentracija je koncentracija sadržaja nastavnim programima i udžbenicima.
h) Tiranska ili hegemonijska koncentracija zahtijeva da jedan određeni predmet toliko dominira
nad ostalima da su mu svi ostali podređeni.
i) Sukcesivna koncentracija je koncentracija u kojoj se u vodstvu naizmjenično izmjenjuju
različiti predmeti tako da se jedan za drugim izmjenjuju u centru nastave.
j) Enciklopedijska koncentracija traži spajanje sadržaja unutar jednog predmeta i spajanje
srodnih sadržaja između različitih predmeta.
k) Kirurška koncentracija traži da se odbace svi sadržaji koji se ne mogu s nikakvim drugim
povezati.
l) Metodička koncentracija je koncentracija koju provode predmetni nastavnici dogovarajući se
na sjednicama o načinu povezivanja sadržaja iz različitih predmeta, oblicima rada i metodskim
postupcima.
m) Konfuzna koncentracija je pokušaj da se pri obradi nastavne jedinice iz nekog predmeta
povežu uz to i ostali predmeti.
SKUPNA NASTAVA
U tom modelu se zagovara napuštanje znanstvenog raspoređivanja sadržaja u predmete. Prednost se
daje takvom rasporedu nastavnih sadržaja u kojem se poštuje psiha djeteta. Cjelovito shvaćenoj psihi
djeteta treba pružiti cjelovite sadržaje. Tome je pridonio pedocentrizam, psihologizam i pokret za
umjetnički odgoj. Jedan od prvih utemeljitelja skupne nastave je Berthold Otto koji je svake subote
poslije nastave okupljao učenike i nastavnike na slobodan razgovor. Sadržaj razgovora su određivali
učenici koji su slobodno mogli postavljati pitanja vezana za sadržaje koje su radili i koje nisu radili u
školi. Poslije je Otto to produžio na 2-3 sata, a zatim na jedan sat svaki dan. Program je tako padao u
drugi plan, a u prvi plan je došlo dijete i njegovi interesi.
PRIGODNA NASTAVA
To je koncept nastao iz koncepta skupne nastave u kojem je nastavnikova orijentacija bila na
prigodnim sadržajima. Napušta se kruti nastavni plan, a zagovaraju se sadržaji iz prigodnih događaja
(elementarne nepogode, Majčin dan, Dan državnosti, dolazak proljeća,…).
DOŽIVLJAJNA NASTAVA
U središtu nastavne orijentacije je doživljaj učenika, a temelj za pokretanje tog doživljaja je dio iz
učenikovog života ili života šire zajednice.
BELL-LANCASTEROV SUSTAV
Ubrzani razvoj industrijske proizvodnje tražio je veliki broj pismenih radnika s elementarnim
znanjem. Bell je u Indiji započeo sa monitorskim načinom rada u kojem je učitelj individualno
poučavao jednog ili više najboljih učenika koji su zatim poučavali ostale učenike. To se radilo jer je
bilo mnogo djece, a malo učitelja. Istodobno u Engleskoj je Lnacester eksperimentirao uzajamnim
pomaganjem učenika siromašnoj djeci. Na zidove učionica koje su bile jako velike i u koje je moglo
stati 300 djece su bili ispisani sadržaji koje su djeca morala naučiti. Učitelj je individualno pripremao
sposobnije učenike koji su zatim prvo pročitali lekciju, a zatim je ponavljali s drugim učenicima dok
je oni nisu naučili napamet. Učenici koji su poučavali druge zvali su se monitori i imali su svoje
pomoćnike koji su bilježili higijenu, izostanke i dijelili tablice. Monitori su poučavali oko četrdesetak
učenika.
COUSINETOV SLOBODNI RAD PO GRUPAMA
Prema Cousinetu dijete do devete godine nema interes za drugu djece. Ono će se igrati svojom
igračkom bez kooperacije s ostalom djecom. Od devete do desete godine dijete počinju zanimati
ostala djeca, a igre postaju zajedničke sa podjelom rada. Od desete do dvanaeste godine je zlatno doba
dječjeg socijalnog života. Cousinet je slobodno grupirao djecu prema njihovim interesima i
potrebama. Učitelj je pripremao materijale i ostale uvjete za rad, te bilježio napredak, pomoć je pružao
samo ako je to neka grupa tražila. Svaki konkretan rad je imao tri faze. U prvoj fazi djeca pronalaze,
klasificiraju i sređuju materijale. U drugoj fazi razrađuju temu i odgovaraju na postavljena pitanja. U
trećoj fazi sređuju odgovore i bilježe ih u grupnu bilježnicu. Cousinet smatra da su stečena znanja
ispod razine znanja u ostalim modelima škola, ali su trajnija i djeca su kasnije samostalnija i
snalažljivija.
INDIVIDUALIZIRANA NASTAVA ROBERTA DOTTRENSA
Dottrens naglašava brigu za napredak svakog djeteta. Njegov model škole vrši individualizaciju
pomoću radnih listića. Takav rad omogućuje svakom učeniku da radi kako želi i da radi ono što
njegovim sposobnostima odgovara. Dottrens smatra da takav individualizirani rad mora biti u stalnom
kontaktu s kolektivom, jer je prednost kolektivne nastave u stalnom dodiru učitelja i djece, buđenju i
odgoju razrednog duha te iskazivanju kolektivnog osjećaja. Listići su napravljeni od laganog
bezdrvnog materijala, veličine 10,5*13,5 cm. Listiću su prilagođeni uzrast (listići za djecu prvog
razreda su puni ilustracije) i na njima je jedan zadatak. Individualizacija se radi nakon frontalne
nastave u kojoj učitelj objašnjava nove sadržaje. Nakon toga svaki učenik pojedinačno uzima od
učitelja listić, a pošto učitelj zna njihovo predznanje on im daje listić primjeren njihovu predznanju i
uzrastu. Nakon što su riješili listić, učenici ga predaju učitelju koji provjerava rješenja i daje novi
listić. Listići mogu biti za nadoknađivanje, vježbanje i razvojni listići.
POKRET ZA INDIVIDUALNI ODGOJ
U svim predmetima i školskom životu je naglasak na umjetničkim dimenzijama i vrijednostima.
Umjetnički predmeti su postali crtanje, pjevanje i tjelesno vježbanje. Veća pažnja se posvećuje
estetskoj strani obrade teksta, dramatizaciji, samostalnom prepričavanju, slobodi crtanja i pisanja
sastavaka.
POKRET ZA RADNI ODGOJ
Uvodi ručni rad u školu i traži ravnotežu između intelektualnog i fizičkog rada u školi. Učenici sami
određuju cilj rada, samostalno biraju metodu rada, ostvaruju plan, te analiziraju i ocjenjuju rezultate
rada. U tom odgoju se djeca odgajaju za samostalni rad.
PROJEKT METODA
Središnja osoba u osnivanju tog koncepta je John Dewey. Smatra da su dijete i njegov interes u
središtu svega. Dijete ima 4 osnovna interesa: interes za rad, interes za komunikaciju, interes za
istraživanje i interes za umjetničko izražavanje. Škola to krutim programom ne može zadovoljiti, pa se
zahtijeva samostalni rad djeteta u neposrednoj prirodnoj stvarnosti uz uvažavanje dječjeg interesa.
Nema čvrstog oslonca u programu i sadržajima, dječji rad se obavlja u vrtu, radionicama,
laboratorijima. Prema Kilpatricku projektna nastava razlikuje 4 vrste projekata: oblikovanja, estetskog
doživljavanja, rješavanje problema i uvježbavanje vještina. Učenici u skladu s interesom i pod
vodstvom učitelja rade na određenom projektu. Rad ima određene faze: 1. zajedničko postavljanje
problema, 2. postavljanje pretpostavki za rješavanje problema, 3. izrada plana, 4. izvođenje rada
prema planu, 5. izvođenje zaključaka, 6. primjena zaključaka u praktičnom životu. Uloga učitelja je da
organizira, savjetuje i posredno pomaže učenicima.
MONTESSORI SUSTAV
Ona je ostvarila sustav u kojem će prvo djelovati i pokušati ukloniti uzroke za kasnije probleme u
životu. Polazi od ideje slobodnog samoodgoja i samopoučavanja za koji treba osigurati prave
materijale i sredinu. Sredina treba biti uređena prema dječjim potrebama, a to su slobodno kretanje,
red, jezik i ljubav okoline. Za to su potrebni materijali iz svakodnevnog života, materijali za kretanje,
materijali za jezik i matematiku i materijali za razvijanje osjeta. U prostoriji je mnogo materijala
različitih složenošću, ali za svaku aktivnost postoji samo jedan materijal, pa se djeca uče čekati svoj
red za materijal. Djeca slobodno uzimaju materijal koji ih zanima. Učitelj individualno radi sa svakim
djetetom, ali tako da ne ukazuje na pogreške nego samo objasni za što taj materijal služi i kako se s
njim radi. Velika pozornost je posvećena samostalnosti djece i samovrednovanju. Ako dijete samo
uzme neki materijal javlja se koncentracija pri rješavanju i veliko zadovoljstvo nakon riješenog
zadatka (Montessori-fenomen) i to pridonosi razvoju odgojne discipline. Radovi se ne ocjenjuju.
Nastava je organizirana tako da od 8-10 traje slobodan rad, a od 10-13 zajednička razredna nastava.
Učitelji uz završenu učiteljsku školu imaju i doškolovanje za rad u Montessori školi. Učionica: stolci i
stolovi su slobodno raspoređeni, uza zid su ormari puni materijala, ukrašena je učeničkim radovima,
crtežima i slikama, ima životinja i biljaka, ima razne kutiće (čitanje, pisanje, crtanje, hobi,
matematiku, modeliranje) i tepih za razgovor u krugu.
WALDORFSKA ŠKOLA
Osnivač je Rudolf Steiner. Vidi se utjecaj radne škole i pokreta za umjetnički odgoj. Nastavni sadržaji
su orijentirani na duhovne potrebe i duševni razvoj. Naglasak je umjetnosti i ručnom radu, koedukaciji
spolova i djece iz različitih društvenih slojeva, prelaženje u viši razred bez ocjena i ponavljanja,
neselektivnu školu, učenje dva jezika, nastavu po epohama, kolektivnu samoupravu, suradnju učitelja
i roditelja, stjecanje znanja iz izvorne stvarnosti, euritmiju koja ujedinjuje glazbu, govor, scenski izraz
i tjelesne vježbe. Sav materijal je primjeren dobi i sposobnostima djece. Razradio je ideju nastave po
epohama u kojoj se sadržaji jednog predmeta proučavaju nekoliko tjedana, pa se tek onda prelazi na
druge sadržaje i drugi predmet. Nema osnovnih udžbenika, jer se sve može naučiti iz izvorne
stvarnosti. Jedan učitelj vodi jedan kolektiv 8 godina i tako može dobro upoznati učenike i njihove
potrebe. Učenikov napredak se prati i o njemu se raspravlja na razrednim sastancima. Učitelj bar
jednom godišnje posjećuje učenikov dom. Organizira se i dan roditelja u školi.
Antropozofija – znanost o tijelu, duši i duhu. Naglašava umjetnički i radni odgoj te nastavu po
epohama i učenje stranih jezika od samog početka školovanja. Euritmija – način skladnog i lijepog
načina izražavanja. Djeca upoznaju zanate već od prvog razreda. U okviru škole su i plastenik, mlin,
pekara, prostori za učenje i rad. Stavlja se veliki naglasak na pričanje priča primjerene dobi djeteta,
tako npr. U prvom razredu se pričaju bajke, u drugom basne, a u 7 otkrića naroda u 8 biografije. Imaju
nekoliko puta u tjednu boravak i rad u prirodi. Vrlo je važna suradnja roditelja i učitelja i roditelji
sudjeluju u skoro svakom aspektu djetetovog obrazovanja.
OGLEDNA ŠKOLA NA TUŠKANCU – osnivač je Franjo Higy mandić, zastupljena je škola u
prirodi, a učenici su u zgradi provodili vrijeme samo kad je bilo nevrijeme ili jako hladno. Imali su
vrt, pčelinjak, domaće životinje i česte izlete. Šumska škola ima 4 temeljna principa: higijenski,
socijalno-etnički, pedagoško-psihološki i estetski. Za učenje na livadi ili u šumi izgrađene su klupe
koje se mogu složiti i nositi na leđima.
MANNHEIMSKI SUSTAV
Osnivač mu je Sickinger. Podijelio je učenike na paralelna odjeljenja grupirana po sposobnostima i
predznanjima učenika. Jedan razred se dijeli na 4 odjeljenja. U jednom su djeca normalnih
sposobnosti i predznanja, u drugom su djeca normalnih sposobnosti, ali zbog nekog razloga zaostala u
razvoju, u trećem su djeca smanjenih intelektualnih sposobnosti, a u četvrtom su darovita djeca. Taj
sustav je ukinut nakon dolaska nacista, ali je zadržano odjeljenje za darovite. Prednosti su što je veća
individualizacija, ali se smatra da odvajanje djece prema sposobnostima donosi emocionalne i
psihičke probleme.
FREINETOV POKRET
Polazi od učeničke slobode i prava na izražavanje vlastitog mišljenja, ne uči se iz službenih
udžbenika, nego se uči iz iskustva. Škola izrađuje školske novine s učeničkim radovima. Njeguju se
natjecanja u prirodi bez umjetnih rekvizita. Organiziraju se učeničke zadruge u kojima učenici
obavljaju sve poslove. Svoje istraživačke radove referiraju, a najbolji se izlažu u novinama. Naglašena
je samostalnost i aktivnost učenika, učeničko stvaralaštvo, povezivanje škole i školske sredine i
školska samouprava. Nastava počinje razgovorom u krugu. Djeca se dopisuju s djecom iz susjednih
razreda ili škola. Glavna teza je učenje kroz rad. Koristi osim razgovora u krugu i slobodni, planirani i
rad na projektima, zatim krug prezentiranja i samoupravljanje. 5 elemenata u teoriji odgoja:
samouprava ostvarena suradnjom, opća suradnja, slobodan izraz i mišljenje, učenje otkrivanjem i
samostalnost. Organizacijska sredstva koja koristi: tiskara, razredni sastanak sa određenim dnevnim
redom koji se na početku iznosi, razgovor, kutija s prijedlozima ili kritikama, odgovornost, novine,
izviđanje, dopisivanje, propitivanje stručnjaka, samoupravna blagajna, slobodni tekst, slobodno
izražavanje, radni atelijer i samostalno vođena biblioteka. Djeca svaki tjedan pišu slobodne sastave u
kojima imaju slobodu vremena, prostora, sredstava, gramatike, slova i pisma. Tri načela slobodnog
rada: organiziraj se, radi i izrazi se i komuniciraj. Aspekti nastave: ne cijeni se određeni program, traži
se sloboda za učenike i učitelje u izboru strategija, sadržaja, aktivnosti, metoda,…; samoocjenjivanje,
usporedba rada s učenikovim radnim nalogom, kooperativnost, otvoreni model praćenja. Učenikov
individualan plan predstavlja ugovor između nastavnika, roditelja i učenika, jer svi daju svoju ocjenu
toga. Učionica: nema stolaca i stolova za frontalnu nastavu, opremljena da zadovolji potrebu za igrom
i učenjem, radna mjesta za individualni, rad u parovima i grupni rad. Namještaj i oprema omogućuju
razne aktivnosti (biblioteka, stroj za pisanje, radionica za obradu drveta ili rad sa strujom, slikanje,
igranje). Ima po potrebi i hladnjak i ležaj za opuštanje i odmor.
KOMPLEKSNA NASTAVA
Umjesto nastavnih predmeta ima tri kompleksa: priroda, rad i društvo koji se dijele na manje
komplekse. Ukinuti su nastavni predmeti i sat koji traje 45 minuta.
LABORATORIJSKO-BRIGADNI SUSTAV
Dominira kolektivni rad djece okupljene u brigade. Rad se malo odvija u laboratoriju, a mnogo se uči
iz knjiga. Umjesto kolektivnog rada, zadatke izvršavaju rukovoditelji brigada, a ni učitelji nisu mogli
odustati od frontalne nastave i predmeta.
METODOLOGIJA DIDAKTIKE
Specijalna logička disciplina koja proučava i razvija logičke okvire znanstvene spoznaje, ali i
istraživačka sredstva i postupke koje opća znanost o odgoju primjenjuje u svojim istraživanjima i
pomoću kojih nastoji doći do novih spoznaja. Osnovni pojmovi koji određuju predmet didaktike su
odgojno-obrazovni proces, nastava, obrazovanje, znanje i drugi. Spoznaje su rezultat proučavanja
temeljen na metodološkim rješenjima. Metodologija omogućuje znanstveno objašnjavanje pojava i
procesa, reguliranje procesa na temelju prikupljenih spoznaja i predviđanje budućih razvoja.
REZULTAT ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA
Rezultat su otkrića, zakoni, teorije, objašnjenja i predviđanja. Cilj otkrića je otkriti činjenice, veze i
odnose, tendencije, uzroke i zakone. Znanstvena spoznaja teži za uopćavanjem, a u javnosti se
pojavljuje kao definicije, klasifikacije, principi, formule, jednadžbe, aksiome i teorije. Zakoni su
stavovi kojima se tvrdi neka opća, nužna i veza između pojava u stvarnosti. Zakon je spoznata
zakonitost, a zakonitost je određena veza među stvarima, pojavama i procesima. Za zakonske veze
traži se empirijska zasnovanost i potvrđenost. Hipoteze i teorije su samo djelomično zasnovane na
činjenicama, a veliki dio njihove istinitosti je u zaključivanju po vjerojatnosti. Znanstvene hipoteze se
odnose na pretpostavke o objektivnom postojanju činjenica, o uzrocima pojava ili o postojanju
zakonskih veza među pojavama. Didaktičke teorije objašnjavaju odgojno-obrazovni proces u nastavi i
školi, na temelju znanstvenih činjenica.
ZNANSTVENE METODE
1. Deskriptivna – nastoji dati odgovore na pitanja što se događa, kako i kada se neki proces
događa.
2. Kauzalna – odgovara na pitanja zašto se neki proces događa (dublje prodire u pitanje od
deskriptivne, pa omogućuje njezino istraživanje).
3. Historijska – odgovara na pitanja kada se događa neki proces, uz koje uvjete se dogodio,
tko je bio važan za to, kako i zašto je to netko napravio (važna je zbog poštivanja starih
tekovina) – za razumijevanje i objašnjavanje nekih didaktičkih pojava i odgojno-
obrazovnog procesa važno je istražiti povijesne činjenice i genezu didaktičkih teorija i
modela – povijest proučavanja ima 3 faze (pronalaženje izvora, kritička analiza izvora i
sinteza povijesnih činjenica) – Hermenautika je vještina tumačenja i dokazivanja
povijesnih činjenica.
4. Komparativna metoda – Ona smješta bilo koji problem u komparativnu okolinu –
Komparacija je spoznajni postupak koji se oslanja na analizu i sintezu, a omogućuje
konstatiranje sličnosti i razlika te veza i odnosa među uspoređivanim pojavama.
Komparativna metoda utvrđuje sličnosti ili istovjetnosti, postavlja osnovne hipoteze,
provjerava postavljene hipoteze, radi komparativnu analizu i klasificira nove pojave.
METODOLOŠKI PRISTUPI
1. historijski – tko, kada i kako se tom temom netko bavio.
2. teorijski – što o toj temi kaže postojeća literatura.
3. empirijski – nalazi kako to stoji u današnjoj praksi.
IZVORI PODATAKA
Primarni izvori se dobivaju razgovorom, intervjuom, sekundarni se dobivaju čitanjem o toj temi i
istraživanjem po knjigama, tercijarni izvori daju podatke o primarnim i sekundarnim izvorima.
METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA
1. Sustavno promatranje – tu se izabire predmet promatranja i uzorak vremena za promatranje
- promatranje treba biti u što prirodnijim uvjetima, a da bi se to ostvarilo treba poštovati
neka pravila: promatrati iz susjedne prostorije ograđene dvostrukim staklom, predstaviti se
subjektima. Da te ne dožive kao stranca, uključiti se subjektima tako da oni ne znaju da
niste dio njih.
2. Intervjuiranje – tu je naglasak na razgovoru. Uzorak je npr. Broj ljudi kojima se postavljaju
ista pitanja. Treba biti objektivan tako da se priloži sve, a ne samo ono što se ispitivaču
sviđa. Bilježiti se može odmah ili kasnije, ali sugovornik mora znati vremensko trajanje
intervjua. Ispitivač mora steći povjerenje ispitanika, strpljivo slušati, poticati ispitanika da
sam govori, nastojati uočiti, ako ispitanik nešto nastoji zatajiti, interpretirati rezultate
prema općoj ispitanikovoj razini.
3. Anketiranje – to je metoda prikupljanja podataka u kojoj se koriste pisana pitanja, koja se
mogu postavljati usmeno i pismeno i tako i odgovarati. Pitanjima otvorenog tipa se od
ispitanika traži da sam formulira odgovor, a pitanjima zatvorenog tipa se traži da ispitanik
izabere jedan od ponuđenih odgovora. Anketiranje ne bi smjelo trajati više od 30 minuta, a
može se provoditi individualno i grupno.
4. Testiranje – to nije ispitivanje nego postupak za izazivanje i mjerenje neke aktivnosti. Ono
se oslanja na testove koji imaju mjerne karakteristike.
5. Skaliranje – to su instrumenti kojima se ispituju mišljenja ispitanika o pojavama,
postupcima ili karakteristikama ispitanika. Upotrebljavaju se različite grafičke, numeričke i
druge skale. Pitanja imaju ponuđene odgovore u skali, npr. Da, možda, ne ili potpuno se
slažem, slažem se , neodlučan sam, ne slažem se nikako se ne slažem.
6. Studij slučaja – tu se proučava jedan slučaj, pri čemu se definira predmet i ciljevi
istraživanja te nacrt istraživanja. Slučaj se promatra, ispituje, pregledava, itd.
7. Analiza sadržaja – Sadržaji istraživanja mogu biti različiti. Sadržaj se nastoji analizirati
kvalitativno i kvantitativno. Kvantitativnom analizom se razni elementi mogu mjeriti ili
brojiti, a u kvalitativnoj analizi se pronalazi osnovni smisao informacije.
METODE ANALIZE PODATAKA
1. Kvalitativna analiza – ona omogućuje da se utvrdi što i kako se nešto događalo te što
karakterizira događaj koji je predmet istraživanja. To je spoznajni proces u toku kojega
otkrivamo i utvrđujemo postojanja određenih kvalitativnih svojstava predmeta i pojava po
kojima se oni razlikuju od drugih predmeta i pojava. Oslanja se na deskripciju,
klasifikaciju, definiciju, komparaciju.
2. Kvantitativna analiza – Nalazi odgovore na pitanje koliko. Utvrđuje učestalost nekog
događaja na određenoj populaciji ili uzorku.
3. Kauzalna analiza – ona utvrđuje uzroke i posljedice u odgojno-obrazovnom procesu. Uzrok
je pojava ili proces koji prethodi nekom događaju, a taj je događaj posljedica uzroka.
VRSTE ISTRAŽIVANJA
1. Fundamentalna istraživanja – to su temeljna istraživanja koja otkrivaju nove zakonitosti.
2. Operativna ili primijenjena – usavršavaju neke postupke, a polaze od otkrivenih
zakonitosti.
3. Razvojna – stvaraju i provjeravaju nove proizvode, odnosno uvode i poboljšavaju nove
postupke.
4. Akcijska – vrsta razvojnih istraživanja koja mijenjaju nastavnu praksu, provodi se uz
neposredno pedagoško djelovanje, a organizatori i kreatori su ujedno i istraživači.
5. Transverzalna istraživanja – odnose se na neku pojavu u danom trenutku.
6. Longitudinalna – omogućuju proučavanje neke pojave u nekom trenutku.
MIKROISTRAŽIVANJA
Na početku godine svi učitelji najave neki problem u odgojno-obrazovnom procesu. Taj problem se
onda detaljnije tijekom godine proučava i u praksi provjerava.
SHVAĆANJE POJMA ČOVJEK
1. Čovjek kao zlo i grešno biće, koje treba držati u strahu. Sve što dijete voli i želi je loše –
dijete voli igru, igra je loša – dijete ne voli mehaničko učenje, mehaničko učenje je dobro.
2. Čovjek je teško spoznatljiv fenomen. Uspoređuje se s životinjama ili strojevima, a
ponašanje mu se oblikuje učenjem. Trebaju mu negativna i pozitivna pokrepljenja.
3. Čovjek je aktivno i stvaralačko biće, koji treba oblikovati prirodu prema svojim potrebama.
Karakteriziraju ga ljubav prema životu, drugim ljudima, prirodi i slobodi.
USPJEŠAN I NEUSPJEŠAN ČOVJEK PREMA GLASSERU
Najuspješnija osoba je osoba koja nadilazi sebe i ostvarila je sve svoje ljudske mogućnosti. Ima
samopouzdanje i kontrolira svoj život, lijevo do nje stoji osoba koja je osigurala samo svoje
materijalne uvjete, zatim je osoba koja odustaje od nastojanja da zadovolji sve svoje potrebe, do nje je
osoba s poteškoćama koja niječe neuspjeh, a na kraju je osoba koja bježi od bola.
BIOLOŠKE POTREBE
To su potrebe bez kojih nije moguć život. To su potrebe za hranom, odjećom, vodom, kretanjem,
odmorom, snom, sigurnošću. Prema Maslowu pripadaju u motive nedostatka jer njihovo
zadovoljavanje ima prioritet. Ako se ne zadovolje čovjek ne može zadovoljiti ni ostale potrebe.
SOCIJALNE POTREBE
Čovjek ne može živjeti sam, vezan je za druge ljude. Nepostojanje dragih osoba je veliki rizik za
normalan razvoj djetetove ličnosti. Osoba koja nije doživjela ljubav, ne može voljeti. Djeca koja nisu
doživjela ljubav potrebu za ljubavlju nadomještaju krađom i nezasitnošću u posjedovanju drugih
stvari.. Socijalna potreba je i potreba za samopoštovanjem i poštivanjem od drugih ljudi
SAMOAKTUALIZIRAJUĆE POTREBE
Potreba za samoaktualizacijom se javlja samo nakon zadovoljenja ostali potreba. Čovjek teži da
ostvari sve svoje mogućnosti. U funkciji samoaktualizacije je i obrazovanje jer razvija potencijale koje
čovjek ima u sebi. Samoaktualizirana osoba bolje prihvaća sebe i druge, ima veću spontanost,
usredotočena je na probleme, odolijeva kulturi, suzdržana je i ima želju za samoćom, ima bolje
zapažanje i bogatije emocije, ostvaruje bolje interpersonalne odnose, ima naglašenu kreativnost, itd.
SPOZNAJA ILI KOGNITIVNO PODRUČJE
Ljudska spoznaja ima društveni karakter i ona je prihvaćanje intelektualne baštine čovječanstva i
njezino preispitivanje i daljnje razvijanje. Proces spoznaje počinje uočavanjem problema, dileme,
proturječnosti između onoga što čovjek zna i onoga što čovjek vidi, postavljanjem pitanja. U
tradicionalnom pristupu, spoznaja je znanstveno prihvaćanje stvarnosti, a učenje je prihvaćanje
spoznaja čovječanstva, učenje je pamćenje, a spoznaja mišljenje. U modernom pristupu, uči se
otkrivanjem koje ima sve etape spoznajnog procesa. . Poučavanje mora poštivati zakonitosti spoznaje.
Obuhvaća znanje, shvaćanja, primjenu, analizu i sintezu, vrednovanje. Prolazi kroz proces
interiorizacije.
DOŽIVLJAJ ILI AFEKTIVNO PODRUČJE
Kad govorimo o ljudskoj afektivnoj strani (osjećajnost) mislimo na ljudske osjete i osjećajnu stranu
ličnosti – emocije, kojima čovjek doživljava stvarnost. Čovjek osjećajnost razvija u odnosu s drugim
ljudima i osjećajnost je rezultat afektivne vezanosti (posebno u ranom djetinjstvu). Doživljajni proces
počinje primanjem osjetima, pismenim ili govornim putem, zatim reagiranjem na njih, pa
zauzimanjem stava, sistematizacijom osjećaja te karakterizacijom. Osjeti mogu biti pojave, događaji,
stanja i odnosi s drugim ljudima. Doživljaj je uvijek individualan. Ljudska osjećajnost javlja se u
odnosu s drugim ljudima. Ljubav rađa ljubav, mržnja rađa mržnju. Izražavanje doživljaja je unutarnja
potreba čovjeka da se svaki impuls izazvan u organizmu izrazi. Doživljaj se može izraziti likovno,
glazbeno, poetski, a veliki značaj ima pokret (gesta, ples, mimika). Stvaralački proces teče ovako: 1.
javljaju se doživljaj, inspiracija ili ideja popraćena oduševljenjem i željom da se ostvari, 2. ideja se
preispituje i obrađuje, a i javlja se osjećaj odgovornosti, 3. ostvarivanje tih zamisli, 4. komunikacija
jer je stvaralački produkt način komuniciranja s drugima na razini osjećajnosti.. U školi je moguće
stvaralaštvo ako: 1. nastavnik prihvaća učenika kakav je, 2. nema ocjenjivanja prema nekim vanjskim
kriterijima, 3. je učenik siguran da ga razumiju, 4. učenik ima potpunu slobodu izražavanja.
PSIHOMOTORIKA
Uvjetovana je emocionalnom stranom ličnosti. Za sve psihomotorne radnje potrebna su 2 preduvjeta:
sazrijevanje i vježbanje. Ako je dijete nezrelo za neku radnju, onda vježbanje može imati suprotan
efekt, jer će se neuspjehom javljati nesigurnost i strah. U nižim razredima dijete doživljava nagli
razvoj vlastite motorike. Između 6 i 7.god. završen je proces lateralizacije (uspostavljanja dominacije
jedne strane tijela). Prema Maliću i Mužiću sve psihomotorne radnje se uče imitacijom. 1.Radnja se
upoznaje i oponaša se njezino izvođenje. 2.Prvo dijete pokušava samo izvoditi radnju, tj. manipulirati
pokretom. U početku radnje izvode s mnogim nepotrebnim pokretima, a 3.vježbanjem se ti pokreti
izbacuju i vrši se precizacija radnje. 4.Dijete radnju u početku analizira i zatim sintezira u racionalnije
pokrete, a na kraju 5.svaka radnja postaje osobno obojena (naturalizacija) i time se steče navika.
Prema Andriloviću i Čudini-Obradović vještine se razvijaju u tri faze: u kognitivnoj fazi se zadatak
analizira i nastoji izraziti, u asocijativnoj fazi se povezuju, uvježbavaju i učvršćuju točni oblici
ponašanja – učenik se kontrolira vidom, u autonomnoj fazi se povećava brzina izvođenja, aktivnosti je
otporna na interferencije, a kontrola se ne provodi vidom.
DRUŠTVO-SOCIJALNO-KULTURALNA PRETPOSTAVKA ODGOJA I OBRAZOVANJA
Društvo
Čovjek je društveno biće i svoju egzistenciju može ostvariti samo u zajednici s drugim ljudima.
Društvo je dosada stavljalo naglasak na zadovoljavanje bioloških potreba koje imaju i životinje, no za
čovjeka su važne i ljudske potrebe – potreba za udrživanjem, osjećajem identiteta, vjerovanjem
drugima. Dvije su oprečne koncepcije društva: 1. Spartanski totalitarizam i 2.Atenski demokratizam.
Sparta je država pretvorena u vojni logor. Karakterističan je spartanski odgoj – okrutnost, trpljenje
bola, fizička izdržljivost, lukavstvo. Atena je država koja je razvila jedno od najranijih društava.
Većinu državnih poslova građani su obavljali dobrovoljno. U posebnim školama se stjecalo
umjetničko obrazovanje, čitanje, pisanje i računanje u drugim, a petoboj i plivanje u trećim školama.
Totalitarna društva se mogu podijeliti na nekoliko osnovnih tipova: vojne diktature (Sparta),
teokratska društva (Egipat), fašizam (koji je u Njemačkoj pretvoren u nacizam), realni socijalizam.
Demokratska društva – najranija su Atena i Rimska država. U srednjem vijeku teško je demokracija
dolazila do izražaja, no onda u 14. i 16. stoljeću i to u obliku humanizma i renesanse u Italiji i ostalim
vodećim državama. No demokratsko društvo nikada nije u potpunosti bilo demokratsko, uvijek je
imalo totalitarne strukture. Danas je jedan od najvećih pokazatelja demokratskih društva. Totalitarni
odgoj su djeca poredana u potiljak od koje se traži poslušnost, nastavnici poslušno izvršavaju
program, a sva djeca moraju proći propisani program. Odgoj u demokratskom društvo poštuje želje i
mogućnosti djece., a program je samo opća orijentacija, društveni odnosi se temelje na
samoupravljanju, dogovaranju, uvažavanju ljudske ličnosti. Egzistira pluralistički sustav s velikim
različitostima.
Društvene grupe
Grupa je zajednica koja ima nekoliko desetaka članova, nastala interakcijom članova, dok skupina je
broj pojedinaca koji se nalazi na istom mjestu, ali nema interakcije. Za obrazovanje su najvažnije:
Obitelj – koja ima reproduktivnu, ekonomsku i odgojnu funkciju; grupe za igru – nastaju spontano, a
uvjetuju ih blizina stanovanja, spol, interesi, svaki pojedinac ima svoj status i ulogu u grupi; odgojno-
obrazovne grupe – to je odjeljenje koje može biti sastavljeno od djece i omladine različite dobi,
voditelj odjeljenja je odrasla osoba.
Kultura i civilizacija
Kultura se odnosi na nadogradnju, a civilizacija i na materijalnu kulturu. Civilizacija i kultura
predstavljaju društvo i po njima se društva razlikuju. Kulturne i civilizacijske stečevine društva su:
sustav vrijednosti – skup općih zahtjeva kojima se društvo odnosi prema pojedincu, a društvo je
humanije ako je razlika između vrijednosti društva i općih potreba mala (vrijednosti – konkretizirana
nepisana pravila o međuljudskim odnosima, popraćena vrednovanjem pojedinca; znanost – sustavno
ljudsko iskustvo nastalo tijekom povijesti, prirodne znanosti čine sustav znanja do kojih je čovjek
došao svojim naporima da ovlada prirodom; umjetnost – društveni fenomen koji omogućuje iskaz
individualnog, subjektivnog doživljaja stvarnosti te osjetilnog komuniciranja među ljudima; rad –
jedna od osnovnih čovjekovih djelatnosti kojima čovjek preoblikuje prirodu prema svojim potrebama;
sport – nastao je oponašanjem rada, a vidjelo se da pridonosi uspješnijem oblikovanju čovjeka. Škola
može reafirmirati sport kao zdrav način života, potrebu organizma, radost. U školi je sport u službi
zdravlja, ljepote tijela i pokreta, druženja, suradnje i zajedništva.
RAZVOJ DJEČJE DRUŠTVENOSTI
Razvoj dječje društvenosti je kontinuirani proces koji ima karakter socijalizacije i individuacije.
Postoje dva oprečna shvaćanja dječje društvenosti: 1. dijete se rađa kao egocentrično biće zaokupljeno
samim sobom i u toku razvoja se postupno socijalizira; 2. dijete se rađa kao društveno biće i od samog
početka ovisi o drugima i u toku razvoja se postupno odvaja od te ovisnosti (individuacija).
ODGOJNO-OBRAZOVNI PROCES
Odgojno-obrazovni proces je planska i cilju usmjerena djelatnost koja polazi od određenih društvenih
i individualno relativnih postignuća. Do tih postignuća se dolazi definiranjem ciljeva i zadataka.
Odgoj je ostvarenje ličnosti i humanizacija društva, a obrazovanje je učenje i poučavanje čovjeka.
DEFINIRANJE CILJA I ZADATAKA ODGOJA I OBRAZOVANJA
Znanstveno-akademska orijentacija: cilj je uvođenje djece u akademske discipline – čovjek je tu biće
intelekta i drugi aspekti ljudske prirode tu orijentaciju ne zanimaju.
Orijentacija socijalne aktivnosti: cilj je ono što odredi opunomoćenik društva – čovjek je biće akcije i
aktivnosti.
Orijentacija na poučavanje djece: cilj i zadaci su određeni interesom i potrebama djece, no važno je
poticati prirodni rast i razvoj djeteta – dijete je biće koje treba izrasti u dobro funkcionirajuću odraslu
osobu.
Orijentacija na promjene u društvu: svrha cilja i zadataka je anticipacija mogućega – čovjek je ono što
može postati.
Knjiga: cilj je uopćenija i sažetija formulacija didaktičke intencije, a zadaci su konkretizacija cilja.
ODREĐIVANJE CILJA I ZADATAKA
Deduktivni pristup: pristup koji polazi od spoznaja o strukturi, razvoju društva i čovjeka.
Induktivni pristup: osniva se na analizi odgojno-obrazovnih pojava i stvarne umjerenosti edukacijskih
procesa i analizi učinaka koje pojave oni izazivaju.
ODNOS CILJA I ZADATAKA
Pastuović – cilj i zadaci su u međusobno hijerarhijskom odnosu, a teži se ostvariti odgojni
ideal(zamišljeno savršeno stanje, uzor kojemu se mora težiti). Ciljevi moraju biti ostvarivi tako da se
transformiraju u više odgojnih zadataka koji moraju biti sasvim ostvarivi.
Poljak – Dijeli zadatke nastave na materijalne (stjecanje znanja o objektivnoj stvarnosti), funkcionalne
(razvijanje raznih sposobnosti) i odgojne (prihvaćanje odgojnih vrijednosti).
Heimann – ciljeve vidi u jednakom prihvaćanju kognitivnog, afektivnog i djelatnog područja, te ih
dijeli u tri stupnja: primarni, razvojni i završni.
Schulz – zadatke ostvaruje uz povezanost sa sadržajima koji su grupirani u 3 područja: stvarno
iskustvo, osjećajno iskustvo i socijalno iskustvo.
DRUŠTVENI ASPEKT CILJEVA I ZADATAKA
Cilj odgoja je razvoj ličnosti koji će omogućiti reprodukciju postojećeg društva i utjecati na njegov
razvoj. Cilj se ostvaruje zadacima (egzistencijalni – proizvodnja i razmjena proizvoda; socijalni –
tolerancija, uvažavanje različitosti, borba za mir; humanistički i emancipacijski – prekid otuđenosti,
mehaničkog rada i normalni razvoj čovjeka.
Cilj obrazovanja je daljnji razvoj kulturnih i civilizacijskih dostignuća, a zadaci obrazovanja su:
zadaci znanstvenog, umjetničkog i tehnološkog obrazovanja.
INDIVIDUALNI ASPEKT CILJEVA I ZADATAKA
Cilj odgoja je optimalan razvoj svih potencijala čovjeka koji se ostvaruje zadovoljenjem osnovnih
potreba: Zadaci su zadovoljavanje bioloških, socijalnih i samoaktualizirajućih (potreba sa aktivnošću,
osmišljanjem života,…) potreba.
Cilj obrazovanja je stjecanje znanja, razvoj sposobnosti i senzibiliteta, a zadaci su kognitivni
(zadovoljavanje spoznajnih interesa), afektivni (zadovoljavanje interesa i potreba) i psihomotorni
(razvoj motoričkih sposobnosti i vještina).
SADRŽAJI ODGOJA I OBRAZOVANJA
Sadržaji su osnova za iskustvo, doživljaje i aktivnosti koji se organiziraju da bi se ostvarili zadaci.
Društveni aspekt se ostvaruje adekvatnim sadržajima humanističkog, znanstvenog i umjetničkog
obrazovanja.
ODGOJNI SADRŽAJI I AKTIVNOST
Egzistencijalni sadržaji omogućuju održanje i reprodukciju života, te njegovu zaštitu i očuvanje.
Njima učenici zadovoljavaju osnovne potrebe (higijena, kretanje, zdravlje, hrana). Socijalni sadržaji
omogućuju prihvaćanje određenih društvenih normi koje reguliraju odnose u društvenim grupama.
Njima učenici zadovoljavaju socijalne potrebe. Humanistički sadržaji omogućuju korištenje
profesionalne djelatnosti za aktualizaciju. Njima učenici zadovoljavaju emancipacijske i
samoaktualizirajuće potrebe.
OBRAZOVNI SADRŽAJI I AKTIVNOSTI
Znanstveni sadržaji se odnose na činjenice i generalizacije do kojih je došlo društvo u nastojanju da
spozna vlastitu sredinu. Umjetnički sadržaji obuhvaćaju književna, likovna, filmska, plesna i glazbena
ostvarenja i ovladavanje jezikom umjetnosti, tu je važan emocionalni angažman uz sudjelovanje
intelektualnih i psihomotornih aktivnosti. Tehnološki sadržaji se odnose na ovladavanje procesima
koji omogućuju preradu prirode za ljudske potrebe.
STRUKTURIRANJE ODGOJNO-OBRAZOVNIH SADRŽAJA I AKTIVNOSTI
Strukturiranje sadržaja se može izvršiti u dva načina: predmete i odgojno-obrazovna područja.
Nastojanje da se sadržaji grupiraju u predmete koji preslikavaju akademske discipline je neprimjerno
shvaćanjima učenika i neodgovarajuće za praćenje promjena u disciplinama. Grupiranje u područja je
primjerenije zadovoljavanju potreba i interesa i prilagođavanju promjenama.
ODGOJNO-OBRAZOVNI PROGRAM
To je dokument u kojem su naznačeni ciljevi koji su konkretizirani i operacionalizirani, broj
mikrojedinica, napomene o realizaciji. Određuje ga opseg (određuje kvantitetu činjenica i
generalizacija i aktivnosti koje su predmet poučavanja), dubina (dimenzija koja označuje u koju
dubinu sadržaja ulaziti) i slijed. Pri raspoređivanju sadržaja uvažavaju se i pravila o postupnosti (od
bližeg daljem i od jednostavnog k složenijem). Pri programiranju sadržaja u prvom razredu se trebaju
izabirati sadržaji koji se mogu graditi na iskustvu stečenom u predškolskom razdoblju, a ono što dijete
nauči u prvom razredu je edukativni dobitak s kojim dijete ulazi u drugi razred i na to nadograđuje
znanje. Raspored sadržaja može se prikazati u obliku koncentričnih krugova i u obliku spirale.
KURIKULUM
Kurikulum je planirana interakcija učenika s nastavnim sadržajima i resursima. Te nastavni proces za