BOLESTI DIVLJAČI – KOLOKVIJ Bolesti divljači, naročito u posljednje vrijeme, postaju sve prisutnije u veterinarskoj literaturi, kako stručnoj i znanstvenoj tako i u veterinarskim udžbenicima. Ovakav trend nije samo rezultat želja i nastojanja za aktivnije uključivanje struke u područje patologije i uzgoja divljači, kao u razvijenijim zemljama već je i odraz prijeke potrebe koju život svakodnevno nameće. Za očekivati je da će veterinarska struka u dogledno vrijeme ustaliti svoje mjesto u lovnogospodarskoj privredi naše zemlje te će na veterinarima koji stasaju biti obveza da opravdaju i unapređuju odnose tj. suradnju ovih djelatnosti. Imajući to u vidu, potrebno je postupno, sve više davati naglasak na patologiju divljači. Razlog tome djelomice se nalazi u načinu i uvjetima života divljači kao i značaju i svrsi takvog uzgoja koji se u mnogome razlikuje od uzgoja domaćih životinja. Stoga i tekst koji slijedi ima za zadaću približiti ovu patologiju studentima veterine te im omogućiti da njome suvereno ovladaju. Najbolji način na koji se, iz didaktičkih razloga, mogu podijeliti bolesti divljači teško je odrediti. Takova podjela vršena je ili po uzročnicima oboljenja (opravdano s veterinarskog stanovišta) ili prema vrstama divljači (što također ima svojih prednosti). Kako su studenti veterine, po prvom konceptu, već savladali najveći dio bolesti stoga ćemo u daljnjem izlaganju uz kratki repetitorij obraditi ovu problematiku prema vrstama divljači, naglašavajući radi li se o patologiji koja nastaje pretežno u uzgoju ili u slobodno živuće populacije. UVOD Za nastanak bolesti u prirodnim uvjetima važno je stanje područja u kojem divljač obitava, a koje dobrim dijelom ovisi o stupnju obrađenosti tla. U područjima intenzivne obrade tla, ostatci poljoprivrednih kultura pogoduju tome da uzročnici bolesti ostaju duže vremena životno sposobni. Pored toga važni su i drugi čimbenici kao klima, vrsta krajolika, brojnost tj. gustoća populacije, brojnost dlakavih i pernatih predatora, nomadsko stočarenje itd. Mnoge od tih životinja mogu biti prijenosnici i kliconoše što je posebno važno za brojna parazitarna oboljenja. Potrebno je spomenuti da se još i danas nedovoljno zna o učestalosti pojedinih bolesti, njihovu kretanju i širenju i da se nažalost svemu tome još ne pridaje
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
BOLESTI DIVLJAČI – KOLOKVIJ
Bolesti divljači, naročito u posljednje vrijeme, postaju sve prisutnije u
veterinarskoj literaturi, kako stručnoj i znanstvenoj tako i u veterinarskim
udžbenicima.
Ovakav trend nije samo rezultat želja i nastojanja za aktivnije uključivanje struke u
područje patologije i uzgoja divljači, kao u razvijenijim zemljama već je i odraz prijeke
potrebe koju život svakodnevno nameće. Za očekivati je da će veterinarska struka u
dogledno vrijeme ustaliti svoje mjesto u lovnogospodarskoj privredi naše zemlje te će
na veterinarima koji stasaju biti obveza da opravdaju i unapređuju odnose tj. suradnju
ovih djelatnosti. Imajući to u vidu, potrebno je postupno, sve više davati naglasak na
patologiju divljači. Razlog tome djelomice se nalazi u načinu i uvjetima života divljači
kao i značaju i svrsi takvog uzgoja koji se u mnogome razlikuje od uzgoja domaćih
životinja.
Stoga i tekst koji slijedi ima za zadaću približiti ovu patologiju studentima
veterine te im omogućiti da njome suvereno ovladaju.
Najbolji način na koji se, iz didaktičkih razloga, mogu podijeliti bolesti divljači
teško je odrediti. Takova podjela vršena je ili po uzročnicima oboljenja (opravdano s
veterinarskog stanovišta) ili prema vrstama divljači (što također ima svojih prednosti).
Kako su studenti veterine, po prvom konceptu, već savladali najveći dio bolesti
stoga ćemo u daljnjem izlaganju uz kratki repetitorij obraditi ovu problematiku prema
vrstama divljači, naglašavajući radi li se o patologiji koja nastaje pretežno u uzgoju ili
u slobodno živuće populacije.
UVOD
Za nastanak bolesti u prirodnim uvjetima važno je stanje područja u kojem
divljač obitava, a koje dobrim dijelom ovisi o stupnju obrađenosti tla. U područjima
intenzivne obrade tla, ostatci poljoprivrednih kultura pogoduju tome da uzročnici
bolesti ostaju duže vremena životno sposobni. Pored toga važni su i drugi čimbenici
kao klima, vrsta krajolika, brojnost tj. gustoća populacije, brojnost dlakavih i pernatih
predatora, nomadsko stočarenje itd. Mnoge od tih životinja mogu biti prijenosnici i
kliconoše što je posebno važno za brojna parazitarna oboljenja.
Potrebno je spomenuti da se još i danas nedovoljno zna o učestalosti
pojedinih bolesti, njihovu kretanju i širenju i da se nažalost svemu tome još ne pridaje
potrebno cjelovito značenje. Također još nije poznat stvarni opseg šteta na divljači
nastalih raznim bolestima, premda njihovo značenje prelazi interese pojedinih struka
i zapravo je od općeg interesa. Dešava se i da pored utvrđivanja neke od tih bolesti
ostaje neistražen razlog njenog nastanka, odnosno koliki utjecaj na poboljevanje
imaju promjene u prirodi nastale industrijalizaciom i urbanizaciom odnosno
intenzivnom poljoprivredom, uspostavom komunikacija te promjenom staništa
divljači. Sigurno da pri tom određenu ulogu imaju gustoća populacije divljači,
nedovoljna ili pak prekobrojna populacija predatora (dlakavih i pernatih),
premještanja i seobe u potrazi za boljim klimatskim ili prehrambenim uvjetima te
izravni ili posredni kontakti s domaćim životinjama. Također povećanje broja divljači
na nekom prostoru (usljed prevelike gustoće populacije ili prirodnih nepogoda)
uvjetuje nastanak i širenje bolesti neposrednim kontaktom. Opasnost za divljač može
postojati i onda kada je prihranjujemo na hranilištima, jer ukoliko se to primjereno ne
radi (ili su neadekvatno uređena hranilišta) ta mjesta mogu postati izvorištima širenja
zaraznih i parazitarnih bolesti. Velika opasnost, a to je ćesto uočljivo u urbanim i
ruralnim sredinama prijeti i od nekontroliranog odbacivanja različitog (organskog)
otpada ili njegova odlaganja na veća ili manja odlagališta bez primjene zaštite
okoliša. Specifičnost u očuvanju zdravlja divljači je da su moguće čovjekove
intervencije vrlo ograničene ako se nešto i želi učiniti potrebno je primjeniti specifične
zaštitne mjere sa stajališta znanosti kao i u smislu praktične provedbe takovih radnji.
Samo u iznimnim slučajevima moguće je i preventivno cjepljenje divljih životinja ili
davanje određenih lijekova na hranilištima, solištima i tome slično. Tako i sve bolesti
koje se mogu pojaviti ili se pojavljuju u divljih životinja treba razvrstati prema važnosti
ali tako da ih ne precjenjujemo. U obrani zdravlja divljih životinja koje žive u
slobodnoj prirodi važan je rad veterinarske službe u spriječavanju i liječenju mnogih
bolesti koje mogu biti zajedničke domaćim i divljim životinjama. Također je posebno
važno provesti karantenu za novo nabavljene životinje, te kontrolirati promet stoke i
stočnih proizvoda te promet ubijene divljači i njezinih dijelova. Zakonom je propisano
prijavljivanje čitavog niza zaraznih i parazitarnih bolesti a postoje dogovori i obveze
među državama o redovnom prijavljivanju mnogih opasnih bolesti. U svemu tome
važno je prosvjećivanje stočara i poljoprivrednika te dobra suradnja lovačnih
organizacija sa službama koje se brinu o zdravlju ljudi i domaćih životinja. Lovačke bi
se organizacije morale brinuti da se na vrijeme uoče bolesne životinje koje treba
ukloniti iz lovišta. Naime, divljač slično domaćim životinjama pokazuje neke opće
znakove bolesti kao što su nakostriješena dlaka ili perje, teško disanje, kašalj,
otresanje glavom i mršavost. Posebno je važno zapaziti kretanje ili zadržavanje
divljači na mjestima gdje se ona normalno ne nalazi, kao i pitomost tj. gubitak straha
od čovjeka i tome slično. Redovnim pregledavanjem lovišta potrebno je pronaći
trupla uginule divljači i neškodljivo je ukloniti a svježe lešine treba slati na pretragu u
veterinarske institute. Nadzor nad zdravljem domaćih životinja mora se provoditi
dosljedno i savjesno u skladu s propisima i mjerama o sprečavanju širenja zaraznih i
parazitarnih bolesti. Provedba zaštitnih mjera posebno je otežana i složena kod
suzbijanja zaraznih bolesti, dok se suzbijanje parazitarnih bolesti može provoditi bolje
i uspješnije.
U divljih životinja može doći do stvaranja otpornosti na specifične infekcije ili
imunosti po preboljenju nekih bolesti i stvaranju specifičnih protutijela. Osim takve
imunosti postoji i prirodna otpornost koja ovisi o konstituciji, ishranjenosti, općem
zdravstvenom stanju, životnoj dobi i spolu te određenim individualnim obrambenim
sposobnostima. Općenito uzevši divljač je u odnosu na domaće životinje otpornija na
zajednička im parazitarna i zarazna oboljenja.
Recimo još i to da oštre i dugotrajne zime, prirodni neprijatelji, stradavanja u
prometu i krivolov mogu prouzrokovati jednako velike gubitke, kao i razne bolesti,
premda se često tako ne misli.
Bolesti divljih životinja, osobito one koje su zaraznog karaktera, mogu nanijeti
velike ekonomske štete, uključujući i opasnost za zdravlje stanovništva.
Budući da prisutnost divljači nije izdvojena iz ostale prirode, ostaje zaključak,
da štiteći divljač, štitimo i prirodu u cijelosti.
Dakle, među mnogobrojnim uzrocima koji utiču na gubitke i smanjenje
populacija divljači, značajno mjesto zauzimaju bolesti. Posebice treba istaknuti da se
bolest pojavljuje u uvjetima u kojima se organizam nije u stanju prilagoditi životnoj
sredini, bez obzira radi li se o nepovoljnim uvjetima okoline (vanjski uzroci) ili
narušene homeostaze organizma (unutarnji uzroci). Ukoliko su dakle adaptacione
sposobnosti organizma nedovoljne za nastale nepovoljne uvjete životne sredine ili su
one smanjene unutarnjim razlozima u okviru normalnih uvjeta okoliša uslijediti će
pojava bolesti. Ustvari, u prirodi pojavi bolesti, predhodi kombinirano djelovanje
vanjskih i unutarnjih faktora koji sinergističkim djelovanjem izazivaju bolest. Što se
divljači tiče, vanjski uvjeti daleko su bolje istraženi nego unutarnji. Uzroke bolesti
možemo podijeliti na unutarnje i vanjske.
UZROCI BOLESTI
Bolesti mogu nastati zbog: unutarnjih uzroka vezanih za
konstituciju, dispoziciju i nasljednost ili vanjskih uzroka, a to su čimbenici:
FIZIKALNE PRIRODE - prirodni kalamiteti (poplave, požari,suše, oštre zime i tome
slično) mehaničke ozljede od žica, ograda, otpada, od poljoprivredne mehanizacije,
povrede na saobračajnicama i slično.
KEMIJSKE PRIRODE - alimentarne
- kvalitativni i kvantitativni deficit u ishrani, glad i slično
- toksične prirode = kemizacija tla, zaštitne mjere u poljoprivredi i šumarstvu
- nečista industrija = zagađene vode, zagađeno tlo, zagađena atmosfera (kisela kiša i
slično)
ŽIVI ČIMBENICI BILJNOG I ŽIVOTINJSKOG PORIJEKLA -
bakterije, virusi, viroidi, vironi, gljivice, parazitne bolesti, jednostanični i višestanični
paraziti (vanjski i unutarnji)
POJAVA DEGENERACIJE I ANOMALIJA
Unutarnji uzroci
Unutarnji uzroci su nasljednost, konstitucija, kondicija i anomalije. O
nasljednosti , konstituciji i kondiciji nije potrebno posebno govoriti jer su studenti
veterine s njima upoznati u predhodnim kolegijima.
Anomalije
Hermafroditizam
U srneće divljači pojavljuje se tzv. prava-lažna dvospolnost
(pseudohermaphroditismus verus) muškog tipa. Za nju je tipično postojanje oba
testisa premda sekundarne spolne oznake odgovaraju ženskom spolu (klitoris-sličan
penisu, labioskrotalni nabori slični vulvi). Kod ove divljači pojavljuje se i ženska lažna
dvospolnost s prisutstvom oba jajnika ali uz vanjske genitalije muškog spola (stav pri
mokrenju tipičan za srne, dobro razvijena vagina, normalno razvijeni skrotumi s
zakržljalim testisima).
Kriptorhizam
U srndaća i jelena poznati su unilateralni i bilateralni abdominalni i ingvinalni
kriptorhizam (kryptorchismus abdominalis, k. inguinalis). U takvim slučajevima
nerazvijenih testisa i izostanka spolnih hormona rogovi ne rastu, odnosno ukoliko
izrastu nepravilno se razvijaju (ne mogu okoštati) i formira se tzv. "perika" tj. "guba".
Albinizam i melanizam
Albinizam je urođeni nedostatak pigmenta u koži, dlaci i perju. Poznat je u
zečeva, fazana, jarebica, srneće i jelenske divljači i divljih svinja.
Melanizam (melanismus) je urođena prevelika količina pigmenta, pa divljač
ima izrazito tamnu kožu i dlaku. Pojava je poznata u jelenske i srneće divljaći.
Osim navedenog poznate su i druge anomalije i deformiteti, mahom u srneće i
jelenske divljači npr. abnormalno izrasli i savijeni papci (onihogrifoza), mladunčad s
potpunom sljepoćom - nerazvijene oči (anophtalmija) itd. U zečeva primjerice nađeni
su slučajevi smanjenog broja prstiju (oligodaktilija) ili uginuli mladi zečevi s dvije
glave (dicefalus) itd.
Vanjski uzroci
Vanjski uzroci bolesti mogu biti fizikalne, kemijske i biološke prirode.
Uzroci fizikalne prirode
U ovu grupu uzroka ubrajamo mehaničke uzroke i prirodne kalamitete -
klimatski uzroci.
Mehanički uzroci
Veliki broj uginuća divljači temeljen je na povredama- ranjavanju organizma.
Ranjavanja i uginuća najčešće nastaju djelovanjem poljoprivrednih mašina,
mehaničkim povredama od ograda-žica, otpada, povrede na putevima, nastrela,
zamki, hvatanja divljači, grabljivica, rivalstva itd.
Poljoprivredne mašine siječenjem, pritiskom, drobljenjem i bodenjem nanose
takove povrede naročito na mladoj divljači kojih je posljedica uginuće a rijetko kada
zacijeljivanje i invaliditet. Posebnu pažnju treba posvetiti košnji livada tokom proljeća,
jer u to vrijeme se u travi nalazi skriveni podmaldak (pilići, lanad, zečevi). U cilju
preveniranja takvih gubitaka potrebno je na poljoprivredne mašine postaviti plašilice
za divljač. Tehnički takvi dodatci mogu biti jednostavni tj. u vidu lanaca obješenih
ispred pokretnih dijelova mašine ili tome slično, pa sve do složenih s infracrvenim
senzorima koji isključuju pogon stroja.
Na putevima koji prolaze lovištem uginuća divljači nastaju, na posljedicama
udara i gaženja odnosno unutarnjim krvarenjima, nagnječenjima, kontuzijama,
prelomima kostiju i kičme, naročito u zečeva, srneče i jelenske divljači. U
preveniranju ovih ozljeda na puteve se uz mjesta prelaska divljači postavljaju znakovi
upozorenja vozačima ili se prilikom izgradnje ispod ceste grade tuneli.
Ustrelne i prostrelne rane predstavljaju oštečenja tkiva sačmom ili tanetom. Za
ove rane potrebno je provjeriti dali su nanesene zaživotno ili po uginuću, nadalje
pregledati ulazni i izlazni otvor kao i prostrelni kanal. Za ove rane treba primjeniti
znanje stečeno iz kirurgije i forenzičke veterine. Potrebno je još reći da će zrno
lovačke municije za razliku od vojnih projektila svojim djelovanjem, kako je to
opisano u poglavlju balistike, izazvati izrazito opsežna tj. atipična ranjavanja npr.
evisceraciju unutarnjih organa ili odbijanje pojedinih dijelova tijela.
Zamke obzirom na svoju konstrukciju mogu zadati različite ozljede ali
prevladavaju one zadobivene udarcem pretežno u području glave i vrata. Te ozljede
mogu se prepoznati na usmrčenoj ili živoj iz zamke odbjegloj životinji a čine ih
kontuzije , krvni podljevi, frakture i oguljena koža.
Prilikom hvatanja divljači mogu nastati različite ozljede poput povreda na
očima, koži, prsnuće jetre te prelomi kosti i kralježnice. Ozljede na očima u zečeva
nastaju prilikom utrčavanja zeca u mrežu za hvatanje, premda takove i druge
povrede mogu biti posljedica grube manipulacije. Gotovo u 50 % mrežom uhvačenih
zečeva javlja se upalni proces na očima kao posljedica povrede prilikom hvatanja ili
grube stelje u transportnim sanducima. Ukoliko se ne intervenira u takvim
slučajevima za 2-3 dana razvijaju se teške upale koje mogu izazvati sljepoću. Zbog
toga sa u svrhu prevencije svim uhvaćenim zečevima aplicira oftalmička mast s
antibiotikom.
Grabljivice odnosno predatori također nanose ozljede, posebice je to uočljivo
na prestarjelim, bolesnim, vrlo mladim i gravidnim životinjama. Sitna divljač poput
zeca, fazana i jarebice u prvom redu ugrožena je od lisice, vuka, risa, divlje mačke,
kune, lasice, jazavca, pasa i mačaka lutalica, sokola, jastreba, škanjca, svrake, vrane
itd. Krupna divljač poput jelenske i srneće ugrožena je od vuka, lisice, risa i pasa
lutalica. Lisica napada ugrizom za vrat pri čemu žrtvi puca vratni dio kralježnice.
Nakon toga odvaja glavu i raspori grudnu i trbušnu šupljinu. Vuk napada također
ugrizom za vrat nakon čega rastrga plijen. Ris napada skokom s drveta, usmrćuje
ugrizom za vrat i nakon toga liže krv. Pas također napada ugrizom za vrat, međutim
nanosi i postrane ugrize na tijelu dok obilazi oko žrtve i to najviše na plećima i
butovima.
Pernati predatori najprije oštećuju oči plijenu i to većinom napadom na tlu.
Izuzetak od toga je sokol koji lovi plijen samo u zraku.
Ranjavanje s teškim pa i smrtnim posljedicama javlja se u muških životinja u
borbama za pravo parenja. Uglavnom se radi o ugriznim ranama, plitkim ili dubokim
razderotinama, a u cervida nastaju i rane usljed uboda rogovima, naročito u predjelu
abdomena. Poznati su i slučajevi usmrćivanja, što naročito čine jeleni šilaši-ubojice.
Ozljede za vrijeme parenja također se mogu nači i kod zečeva, kako mužjaka tako i
ženki. U ženki su one posljedica agresivnog parenja. Dešava se da u međusobnoj
borbi jeleni ili srndaći tako isprepletu rogove da ih nisu u stanju rastaviti. Kao
posljedica toga je uginuće zbog iscrpljenosti ili preloma vratnog dijela kralježnice.
Također se dogodi da jelen pobjednik usmrti pobjeđenoga jelena ukoliko ovaj zbog
iscrpljenosti nije u stanju napustiti borilište.
Prirodni kalamiteti-klimatski uzroci
Ovi faktori svojim djelovanjem znatno utječu na populaciju divljači, naročito
ukoliko su izrazito dugotrajni ili ekstremni, jer tada nadilaze adaptivne sposobnosti
životinja. Klimatski uvjeti različito djeluju na pojedine vrste divljači odnosno dok za
neku vrstu mogu biti pogubni, druga vrsta će ih podnijeti.
Zečevi primjerice u uvjetima dugotrajne zime s dubokim snježnim pokrovom i
uz nemogučnost glodanja kore s drveća ugibaju od gladi. Ukoliko je snježni pokrov
prekriven s ledenom korom tada predstavlja nepovoljnu okolnost za brojne vrste. U
takvim uvjetima zečevi kao ni pernata divljač ne mogu razgrtanjem snijega doći do
hrane, a visoka divljač (srne i jeleni) kretanjem po takvom terenu zadobivaju rane po
nogama.
Dosta teški gubitci mogu nastati na zečjem podmlatku ukoliko je početkom
godine hladno i vlažno vrijeme. To se dešava ukoliko je početak zime blag i u
prosincu vladaju relativno visoke tamperature, pa nakon parenja zečeva koje usljedi
zbog blagih temperatura nastupi tokom ili krajem veljače i ožujka iduće godine naglo
zahlađenje. Tada se govori o katastrofalnoj "zečjoj godini" jer podmladak iz prva dva
legla može potpuno nastradati. Obrnuto od toga u uvjetima blagih temperatura
početkom godine i suhog perioda od svibnja do srpnja može se očekivati vrlo dobra
"zečja godina".
Fazani dosta dobro podnose zimu odnosno hladnoću, međutim veliki problem
im predstavlja debeli snježni pokrivač pa se stoga i ne zadržavaju u predjelima višim
od 400 m nadmorske visine.
Veliki gubitci u populaciji jarebica nastaju također usljed duge i snježne zime s
velikim hladnoćama. Za održavanje visoke tjelesne temperature (42 o C) potrebna je
veća količina hrane koju u uvjetima dugotrajnog snjega jarebice ne mogu pronaći.
Kako temperatura okoline utječe na populaciju jarebica vidi se iz idućeg
primjera. Naime, ukoliko tokom 6 i 7-og mjeseca vlada suho i toplo vrijeme prosječan
broj mladih po jednom roditeljskom paru jarebica može biti 12-13. Ukoliko su u
navedenom periodu nepovoljne vremenske prilike s niskin temperaturama brojnost
podmlatka je svega 1-2 po roditeljskom paru.
Općenito je mlada pernata divljać vrlo osjetljiva na vlagu i hladnoću jer im se
mehanizam termoregulacije uspostavlja tek 14 - 18 dana života, te se stoga oslanjaju
na roditeljsku tjelesnu toplinu. Za lošeg vremena potraga za hranom je dugotrajnija
pa majka duže izbiva iz gnjezda i podmladak može stradati od hladnoće. Ukoliko pak
majka ostaje u gnijezdu na uštrb potrage za hranom tada pilići postaju neishranjeni.
Za dugotrajnih kiša blatan teren onemogućava kretanje i traženje hrane
fazanskim pilićima i jarebicama jer se blato ljepi između prstiju formirajući loptaste
naslage koje onemogućavaju kretanje.
Srneća divljač također je osjetljiva na hladnoću, kako mlada tako i stara.
Smrznuta divljač obično se pronalazi u blizini hranilišta. Smrt nastupa usljed teških
poremećaja u cirkulaciji zbog hipofunkcije kore nadbubrega. Na obdukciji se obično
ustanovi dobra punjenost buraga. Jelenska divljač je otpornija na hladnoću.
Divljim svinjama probleme stvara duboki snijeg, posebice krmačama ukoliko je
snježni pokrov deblji od 50 cm. U takvim uvjetima kretanje i traženje hrane gotovo je
onemogućeno.
Kod muflonske divljači poteškoće nastaju također usljed ledene kore na
snježnom pokrivaču. Mužjaci ove vrste imaju relativno duge skrotume te ih staklasto
zamrznuta kora snijega lako ozljeđuje, a kao posljedica ozljede nastaje rana i upalni
proces koji najčešće završava uginućem životinje. Osim takvih promjena moguć je
nastanak kongelacije skrotuma i testisa.
Recimo i to da osim negativnog utjecaja oštrih zima i tako uzrokovanih
kalamiteta na divljači hladnoća može imati i pozitivnog uticaja na populaciju divljači.
Naime u uvjetima oštre zime ali uz dostatnu ishranu ugibaju slaba i nekvalitetna grla
pa se time vrši prirodna selekcija.
Za razliku od zime poplave djeluju uvijek neselektivno pa time isključivo
nepovoljno jer nanose velike gubitke na fondu divljači.
Treba pomenuti i drugi ekstrem u pogledu vlage odnosno sušu. Dugotrajna
suša pogubno djeluje na fond divljači, posebice na podmladak.
Kemijski uzroci
U ovu skupinu pripadaju uzroci alimentarne prirode - odnosno kvalitativni i
kvantitativni deficiti, gladovanje, uzroci toksične prirode - kemizacija tla, trovanja
različitog karaktera, zaštitne mjere u šumarstvu, zagađenje voda, tla i atmosfere
( kisele kiše) i druga industrijska zagađenja.
U ovoj skupini uzroka, kada već govorimo o alimentarnim faktorima spomenuti
ćemo i nedostatak vode odnosno žeđ iako bi se ona mogla ubrojiti u skupinu
prirodnih kalamiteta kao suša.
Potrebe divljači na vodi su raznovrsne, te osim vrste hrane diktiraju ih i
vremenske prilike. Primjerice, zečevi svoje potrebe zadovoljavaju vodom iz hrana
većim dijelom godine ali za suše te količine su nedovoljne pa moraju potražiti vodu
za piće.
Srneća i jelenska divljač također svoje potrebe za vodom zadovoljava sočnom
hranom i rosom, ali u sušno doba godine migrira u potrazi za vodom.
Kvantitativno gladovanje nastupa u ekstremnim prirodnim uvjetima kad se o
divljači ne vodi briga (dohrana). Nastala uginuća su posljedica gladovanja, pada
otpornosti, lakog plijena predatorima, itd.
Kvalitativno gladovanje predstavlja nedostatak pojedinih sastojaka u ishrani.
Treba imati na umu da se potrebe na esencijalnim komponentama hrane ne razlikuju
samo od vrste do vrste divljači već i o starosti jedinke unutar iste vrste. Primjerice u
jarebica starosti 14 dana udio animalne bjelančevine u ishrani iznosi oko 93 % a u
starosti od 21 dana svega 50%. Ukoliko divljač nije u stanju zadovoljiti potrebe na
ishrani na jednom području nastaje migracija i potraga za kvalitetnijim područjem.
Ukoliko u ishrani i dalje ostaju prisutni deficiti pojedinih komponenti na divljači se
javljaju znaci zaostajanja u rastu, u pernate divljači slabije operjavanje, pad
otpornosti organizma itd.
U umjetnom uzgoju vezano uz deficite u ishrani nastaje patologija
karakteristična za pojedine vrste divljači, naime fazani i jarebice naročito su osjetljivi
na A i B hipovitaminoze. Kod srneće divljači u ograđenim prostorima javlja se
osteomalacija (usljed nedostatka kalcijevih soli) pa se kod mužjaka mogu pojaviti
svrdlasti rogovi. Takve jedinke grizu svoju dlaku, pokazuju nastran apetit odnosno
jedu zemlju, zauzimaju neprirodan stav, oslanjaju se, zadebljavaju im kosti lica, zubi
ispadaju, učestali su prelomi itd.
U rano proljeće s prvom pašom naročito usljed prisutstva leguminoza javlja se
u srneće divljači akutni nadam s poremećajem disanja i cirkulacije što dovodi do
uginuća.
Otrovanja
Otrovanja divljači mogu biti uzrokovana prirodnim toksinima primjerice
porijeklom iz otrovnog bilja ili sintetiziranim spojevima porijeklom iz umjetnog gnojiva,
insekticida, rodenticida, otrovnih meka itd.
U normalnim uvjetima, u prirodi divljač izbjegava otrovno bilje. Premda su
zabilježeni i takvi slučajevi trovanja, ipak su oni češći u uvijetima zatočeništva
odnosno nuđenja hrane. Igličasti listići tise (Taxus baccata) djeluju toksično na
fazane, a na jelensku i srneću divljač vučja trava (Lupinus luteus). Za neke po
čovjeka škodljive pa i otrovne gljive je poznato da ih srneća i jelenska divljač
konzumira bez posljedica, vjerojatno zahvaljujući sposobnosti detoksiciranja.
Stupanj toksičnosti umjetnih gnojiva osim njihova kemijskog sastava ovisi i o
njihovoj topivosti u vodi. Pretežno se radi o spojevima dušika, fosfora, kalija, kalcija i
magnezija, te ih divljač rado uzima u uvjetima kroničnog deficita mineralnih tvari
Poljska jarebica - kapilarioza i ostale bolesti kao kod fazana
Divlja patka - salmoneloze, anaerobi, (i prethodno navedene bolesti pernate divljači)
Bolesti dlakavih predatora
Lisica - bjesnoća, aujetszkijeva bolest, toksokarioza, ankilostomoza, trihineloza, e.
granulosus, e. multilokularis, krenosomoza, šuga
Vuk - isto kao u lisice
K O N S T I T U C I J A
Konstitucija je skup urođenih i stečenih osobina jedne individue kojim se ona
po svojim strukturnim i funkcionalnim osobinama razlikuje od ostalih pripadnika iste
vrste. U biološkom smislu to znači da se pripadnici jedne vrste mogu uvelike
razlikovati, a zbog čega djelovanje istih čimbenika neće na sve pripadnike imati
jedinstvene posljedice. Osnova konstitucije zadana je nasljeđem odnosno genotipom
a u ekspresiji tog genotipa tj. formiranjem fenotipa bitnu ulogu imaju uvijeti u kojima
se jedinka razvija. štoviše taj fenotip odnosno konstitucija i kada se razvije ne mora
doživotno biti nepromijenjena. Drugim riječima premda konstitucija ima trajni karakter
ona ipak ne predstavlja konačnu osobitost jedinke već se ona formira naizmjeničnim
utjecajem nasljeđa i okoline.
Primjerice u ljudi se razlikuje nekoliko tipova konstitucije: astenik, piknik
(gojazni), atletik itd. To još uvijek ne znači da astenik vježbom ne može poprimiti
atletske osobine ili da piknik izglađivanjem neće podsjećati na astenika.
U životinjskom svijetu ta je podijela nešto drugačija, pa se primjerice stanjeno
ili izduženo tijelo naziva Leptosomnim tipom (engleski punokrvni konj, bekon svinja),
dok se široko tijelo naziva Eurosomnim tipom (masni tip svinja). Kako je ovo samo
načelna podijela ona danas više nije od većeg značaja, pa se stoga u opisu pojedine
vrste odnosno pasmine više pažnje poklanja opisu svake pojedine pasminske
osobine. Unatoč tome i dalje ostaje uočljiva razlika između dobre i slabe konstitucije.
Pri tom je slaba ili loša konstitucija u smislu podobnosti za neku bolest, dok je dobra
ili zdrava konstitucija u smislu opće otpornosti tj. rezistencije.
U tom smislu govorimo o konstitucijskim bolestima, čime se označavaju razna
patološka stanja koja nastaju na osnovu abnormalnih, urođenih ili stečenih
konstitucijskih grešaka (primjerice sipljivost u konja ili debljina u ljudi s posljedicama
srčanih tegoba).
K O N D I C I J A
Kondicija je skup pozitivnih ili negativnih osobina neke jedinke. Premda je
kondicija sastavni dio konstitucije ona nije direktno ovisna samo od genotipa štoviše
podložnija je djelovanju okoline. Ona ovisi o različitim čimbenicima kao što su
ishrana, klimatski i higijenski uvijeti, upotreba jednike odnosno trening itd.
D I S P O Z I C I J A
Dispozicija je sa gledišta patologije latentna sklonost ka nekoj određenoj
bolesti. Međutim da bi se bolest razvila potrebno je prisutstvo uzročnika. Prema tome
dispozicija nije nikakav uzrok bolesti već samo izraz smanjene adaptivne
sposobnosti organizma.
Dispozicija može biti urođena ili tijekom života stečena pojava. Kao stečena
dispozicija može biti posljedica preboljenja neke parazitarne ili zarazne bolesti,
klimatskih uvijeta, iscrpljujučeg rada itd.
Urođene dispozicije dijele se na dispoziciju vrste, podvrste, obitelji, doba,
spola.
ZNACI SMRTI – POSTMORTALNE PROMIJENE
( Atria mortis)
Smrt
Sama smrt konačan je i nepovratan prekid svih životnih funkcija. Po prestanku
životnih funkcija u stanicama i tkivima počinju se odigravati biokemijski (autolitički)
procesi na osnovu kojih nastaju postmortalni znaci. Smrt može biti i samo lokalna tj.
da odumiranje zahvati samo neke organe ili tkiva koja nisu vitalna za iopstanak
cijelog organizma. takve promijene nazivamo nekroza. Umiranje organizma
započinje prestankom funkcije mozga, srca ili pluća. Dakako i drugi organi poput
bubrega , jetre ili žlijezda bitni su za preživljavanje, ali njihovim otkazivanjem ne
nastupa direktna smrt, već se njihovo otkazivanje manifestira prestankom rada
mozga, srca ili pluća. Mozak pored ostalih funkcija održava djelovanje srca i centra
za disanje. Prestankom rada pluća, dolazi do zasićenja krvi sa CO2 usljed čega
prestaju s radom srce i mozak. Zbog toga se ova tri organa nazivaju “vratima smrti”,
pa se prema tome razlikuju tri vrste smrti.
Prestankom rada mozga nastupa mors per cerebrum tj. mors per apoplexiam.
Ukoliko je smrt nastala prestankom rada srca, premda ostali organi normalno
funkcioniraju, naziva se mors per syncopem (infarkt).
Ako je smrt nastala prestankom rada pluća, uz normalan rad ostalih organa
naziva se mors per asphyxiam.
U većini slučajeva smrt ne nastupa izolirano kako je to prethodno navedeno,
samo po jednom organu, već uslijed iscrpljenosti , kroničnih bolesti ili starosti, smrt
nastupa kombiniranim zastojem funkcija mozga srca ili pluća.
U krajnjoj liniji smrt nastala prestankom rada mozga i posljedičnim
prestankom cirkulacije i disanja, a isto tako i prestanak rada srca i protoka krvi,
uzrokuju nedostatak kisika i gušenje. Time se zapravo gušenje može smatrati
univerzalnim uzrokom smrti.
Kako prepoznati brzim gušenjem uzrokovanu smrt? Razudbom takve lešine
pored ostalih znakova, nalazi se u velikim tjelesnim venama nezgrušana ili samo
djelomično zgrušana krv, zgrčena i prazna lijeva strana srca te prepunjena desna.
Ukoliko je duže trajalo i organizam bio iscrpljen znaci asfiksije obično nisu jasno
izraženi, ili nisu u potpunosti prisutni.
Još slabije su izraženi znaci prilikom smrti nastale zatajivanjem srca. Srce
prestaje raditi u dijastoli, te se nakon nekog vremena javlja ukočenost lijeve strane.
Izraženost ovog kočenja ovisi o stanju srčanog mišiča prije nastupa smrti tj. ukoliko je
on bio iscrpljen ili stanjene stijenke ukočenost će biti slabija. Srednje izražana ili
izostala ukoćenost srčanog mišića također može ukazivati na smrt koja je nastupila
postupnim prestankom rada srca ili pluća.
Znaci smrti
Obzirom da postmortalne promjene pradstavljaju niz fizičkih, morfoloških,
kemijskih i biokemijskih promjena koje se odigravaju time njihovo pojavljivanje i
redoslijed mogu poslužiti za određivanje vremena kada je smrt nastupila.
Osnovne postmortalne promjene su:
- hlađenje leša
- slijeganje krvi
- zgrušavanje krvi
- mrtvačka ukočenost
- raspadanje leša
- zadah
Hlađenje leša
Hlađenje predstavlja postupno izjednačavanje temperature leša s
temperaturom okoline. Samo hlađenje u osnovi nastpa zbog prestanka oksidativnih
procesa koji tijelu daju toplinu. Hlađenje ovisi o nekoliko čimbenika: veličina životinje,
njeno gojno stanje (količina potkožnog masnog tkiva), vanjskoj temperaturi te da li je
koža s lešine skinuta ili ne. primjerice leš psa na vanjskoj temperaturi od 9-25 oC
hladi se od 12 do 30 sati. Ukoliko je s njega skinuta koža hlađenje traje od 12 do 14
sati. Iznimno od toga postoje i rijetki slučajevi u kojima temperatura leša po nastupu
smrti poraste. To su primjerice uginuće od tetanusa, trovanja strihninom te u kasnijoj
fazi razvoja truleži pod djelovanjem truležnih bakterija.
Slijeganje krvi
Slijeganje krvi u lešu je pojava koja se objašnjava poniranjem još nezgrušane
krvi u krvne žile koje se nalaza najniže. Dakako to se odigrava pod djelovanjem sile
teže. Ova pojava se naziva hipostaza i može započeti još za života, usljed
dugotrajnog ležanja na jednoj strani ili što je češće u agoniji pred smrt. To znači da će
ova pojava biti izražena na onoj strani na kojoj je leš ležao. Slijeganje krvi rezultira
formiranjem crvenila tj crvenih pjega koje se još nazivaju mrtvačke pjege. Posebice
su uočljive na goloj koži i u životinja s nedostatkom pigmenta (albinizam). Obzirom
da vremenom dolazi do razlaganja krvne boje hemoglobina tj. njegovog prelaza u
razgradne metabolite od kojih svaki ima drugu boju (ljubičasta, plava, zelena i žuta),
boja mrtvačkih pjega ukazivati će na starost leša. Tijekom prva 3 sata od nastanka
smrti, ukoliko je mijenjan položaj leša pa time i smjer slijeganja krvi mrtvačke pjege
mogu nastati na strani tijela na koju je leš položen. Nakon tog perioda
rasprostranjenost mrtvačkih pjega ostaje manje više konstantna tj. ne može se
promijeniti. Nasuprotna gornja površina leša karakterizirana je izraženim mrtvačkim
blijedilom. Osim na koži istovjetna pojava odigrava se i u unutarnjim organima, a
najizraženija je na plućima. potrebno je reći i to da je pojava mrtvačkih pjega od
manjeg značaja u životinja koje imaju gusto krzno jer je teže uočljiva.
Zgrušavanje krvi
Zgrušavanje krvi ne nastaje odmah po nastupu smrti, već krv ostaje tekuća još
pola do jedan sat. Dakako postoje izuzetci i od ovog pravila, a to su smrt ugušenjem,
trovanje antikoagulansima (dikumarol-rodenticidi9, udara el. strujom tj. groma te
manjka trombocita (leukemija-trombocitopenija). Zgrušana krv tj. koagulum se nalazi
najprije u srcu i u velikim krvnim žilama, odnosno u malim krvnim žilama i kapilarama
krv se vrlo malo ili gotovo nimalo ne gruša. Kao što je već rećeno u pravilu nema krvi
u ljevoj srčanoj komori i u arterijama jer je posljednjom kontrakcijom i postmortalnim
grčenjem srca i aorte (žila koja vodi krv iz srca) krv odatle potisnuta prema periferiji tj
kapilarama i venama.
Krvni ugrušak može biti bijeli, crveni ili mješoviti.
Crveni krvni ugrušak nastaje od eritrocita (crvena krvna tjelešca) i to u
slučajevima brze koagulacije, tijekom koje nije bilo vremena za izdvajanje ostalih
krvnih tjelešaca. Nastajanje ovakvog koaguluma posljedica je brzog nastupa smrti.
Bijeli krvni ugrušak nastaje pri sporom procesu koagulacije, kada se teža
crvena krvna tjelešca izdvajaju te ugrušak formiraju bijela krvna tjelešca (trombociti i
leukociti). Nastanak ovakvog ugruška posljedica je sporog nastupa smrti.
Mrtvačka ukočenost (rigor mortis)
Mrtvačka ukočenost je jedan od najupečatljivijih znakova smrti i postmortalnih
zbivanja. Taj proces odvija se u nekoliko faza: početak, stupanj izraženosti, vrijeme
trajanja te završetak. Intenzitet i vrijeme nastupa ovih stupnjeva osim muskulature
ovise i o nekim drugim čimbenicima. Prema vrsti muskulature razlikuje se kočenje
skeletne, srčane i glatke muskulature. Po vremenu nastupa razlikuju se uobičajena i
kataleptična ukočenost.
Kataleptična ukočenost nastaje odmah u trenu smrti, bez prethodnog intervala
kočenja. Usljed toga tijelo ostaje fiksirano u položaju u kojem ga je zatekla smrt.
Ovakva pojava je rijetka i javlja se u slučajevima naprasne smrti uzrokovane
povredama mozga, kičmene moždine, srca, grudi te u uvijetima krajnje izmorenosti
organizma. Poznati su primjeri kod jelena ubijenih u lovu tek nakon duge hajke. Osim
toga mrtvačka ukočenost dosta brzo nastaje i u slučajevima trovanja strihninom kao i
kod tetanusa. Prosec kočenja također je ovisan i o temperaturi kojoj je lešina
izložena. Mrtvačka ukočenost pojavljuje se ranije i ranije popušta ukoliko je viša
temperatura (ljetni uvijeti, zagrijana prostorija itd.).
Uobičajeno kočenje skeletne muskulature započinje na lešu nakom perioda od
2 do 8 sati po nastupu smrti. Taj proces teče određenim redom i to najprije na
mišićima ošita (dijafragme), mišićima za žvakanje, mišićima vrata, trupa, prednjih te
konačno stražnjih ekstremiteta. kod zečeva i kunića kočenje se odvija obrnutim
redoslijedom, odnosno prvo počinje na mišićju stražnjih te potom prednjih nogu.
Ovakav redoslijed tumači se jače razvijenim i intenzivnije korištenim mišićjem
stražnjih nogu u odnosu na prednje.
Ukočenost skeletne muskulature traje od 20 do 48 sati. Nakon tog perioda ona
počinje popuštati istim redoslijedom kako je i nastupila. Kod životinja koje su pred
smrt bile iscrpljene dugom bolesti ili gladovanjem ukočenost može nastati nešto brže
ali će zato brže i popustiti. U pravilu se smatra da ukoliko je životinja imala razvijeniju
muskulaturu i smrt brže nastupila utoliko će brže i intenzivnije nastupiti kočenje
lešine. Obrnuto kod životinja sa slabo razvijenom muskulaturom (atrofija) ili
degenarativnim promjenama u mišićju intenzitet kočenja je daleko slabiji a naročito u
uvijetima sporog nastupa smrti.
Ukoliko se stanje mrtvačke ukočenosti nasilno prekine savijenjem
ekstremiteta, premještanjem ili prijevozom lešine neće doći do ponovnog ukočenja,
osim ako se taj prekid nije desio u početnoj fazi kočenja.
Prema svemu sudeći nastanak mrtvačke ukočenosti uvijetovan je količinom
mliječne kiseline koja je prije smrti u mišiću bila prisutna (nastala radom mišića tj.
utroškom glikogena). Međutim nastavak procesa kočenja odvija se postmortalnim
djelovanjem aktinomiozina na mišična vlakna. Kako nema cirkulacije krvi koja bi
razgradne metaboličke produkte koji su uvijetovali ukočenost odnijeli iz mišića to
njegovo popuštanje nastupa tek kada autolitički procesi dovedu aktinomiozin kao
kontraktilnu tvar do takvog stadija da ukočenost mora popustiti.
Raspadanje leša
Nastupom smrti ne prestaju istovremeno sve vitalne funkcije u različitim
tkivima. Naime i po nastanku smrti u nekim tkivima još je moguće utvrditi znakove
života. Tkiva koja su visoko izdiferencirana i s ppsebno intenzivnim metabolizmom su
najosjetljivija pa stoga najprije gube svoja svojstva, ne samo po nastupu smrti već i
zaživotno.
Daljnje promijene koje nastaju na lešu odigravaju se pod djelovanjem
staničnih enzima, koji u mrtvoj stanici izazivaju raspadanje (lizu)tj. razlaganje same
stanice i njene neposredne okoline. Na tako započete autolitičke procese ubrzo se
nadovezuje enzimsko djelovanje truležnih bakterija i njihovih fermenata koje su
porijeklom iz probavnih organa. obzirom na to najprije će se raspasti organi čije
stanice su bogate encimima. jetra, bubrezi i žlijezde. Ovaj proces naziva se autoliza.
Za razliku od autolize truljenje je proces koji nastaje pod djelovanjem truležnih
bakterija, koje su posljedica onečišćenja. Pri tom dominiraju anaerobne bakterije.
Jedna od osnovnih karakteristika truležnog procesa je zadah leša.
Zadah leša
Zadah leša je vrlo pouzdan znak da je proces truljenje uzeo maha. Kako
prilikom truljenja (putrefakcije) nastaju vrlo smrdljivi i prodorni plinovi, mahom
sumporovodih i amonijak zadah leša može se osijetiti već na velikoj udaljenosti od
leša. Ovo je posebno izraženo u blizini stočnih groblja i kada strujanje zraka nosi taj
smrad. Uvijeti na nastanak ovih plinova najpovoljniji su u crijevu, ali se ipak oni
najviše stvaraju u želucu i u debelom crijevu. Posljedica tog stanja je nadutost lešine
zvana postmortalni meteorizam. On je jaće izražen kod životinja koje su prije smrti
uzele veću količinu hrane. kao posljedica meteorizma i tlaka koji on razvije može
nastati ispadanje dijelova crijeva, rektuma te dijelova materice i mokraćnog mjehura.
Osim u probavnom traktu kako proces napreduje do nakupljanja plinova dolazi
i u kompaktnim tkivima. Anaerobni uvijeti u lešu pogoduju njihovom širenju u sve
dijelove pa tako krv, jetra, slezena, bubrezi i pluća postaju pjenušavi. Isto se dešava
sa stijenkama crijeva i želuca. U ostalim tkivima zbog nakupljanja plinova dolazi do
promjene strukture te ona poprimaju spužvasti izgled. Opipom takvog tkiva osijeća se
šuštanje i pucketanje. Ovakvo stanje naziva se emphysema cadaverosum. Dakako
svi ovi procesi doprinose nadutosti i posljedičnom zadahu leša.
SLANJE MATERIJALA NA PRETRAGU
Slanje na pretragu leševa uginule ili radi bolesti odstreljene divljači višestruko je
korisno. Osim što te mjere treba poduzimati za otvorena lovišta posebno je važno to
činiti u uzgajalištima i gaterima za divljač. Time se kroz povratnu informaciju
lovoovlašteniku ili uzgajivaču omogučuje uvid u patologiju na terenu. Na temelju
takvih podataka moguće je odrediti zoohigijenske sanitarne i preventivne mjere koje
je potrebno poduzeti.
Svaku na bolest sumnjivu divljač, svejedno je li sumnja nastupila prije ili poslije
odstrela potrebno je dostaviti veterinarskoj službi ( stanica, institut, fakultet) i to cijelu
po mogućnosti u što kraćem roku od nastupa smrti. Ukoliko je sumnja nastupila za
vrijeme rasijecanja lovine tada sve dijelove trupa pa prema tome i izvađene organe
također treba poslati.
Postoje i iznimke od toga pravila a one se primjenjuju kada se ciljano želi
izvršiti dijagnostička pretraga na neku određenu bolest. Primjerice kod sumnje na
bjesnoću dovoljno je poslati samo glavu odstreljene lisice, ali pri odsjecanju glave
operater mora primjeniti sve zaštitne mjere. Kod sumnje na trihinelozu dovoljno je
poslati uzorak mišićnog dijela dijafragme ili žvačne mišiće. U slučaju da su pri
otvaranju divljači uočeni promijenjeni organi, njih treba poslati na daljnju pretragu,
meso odvojiti, zapakovati i označiti te pohraniti na način da se ne pokvari (hladnjak),
te osigurati da se to meso ne dira sve dok veterinarska služba ne potvrdi da se meso
može koristiti.
Ukoliko se radi o krupnoj divljači takvo slanje nije uvijek moguće, pa stoga
treba razmotriti mogućnost da se lešina transportira vozilom veterinarske higijenske
službe. Ukoliko pak niti to nije moguće jedino što preostaje je da se na pretragu
pošalju vidljivo promijenjeni organi ili da se na uviđaj pozove veterinar patolog.
U svakom slučaju treba stalno imati na umu da se možda radi o zaraznoj
bolesti koja moze biti prijetnja ne samo ostalim divljim i domaćim životinjama već i
ljudima. Stoga treba pažljivo postupati u manipulaciji s promjenjenim organima,
krvlju, dijelovima divljači. Treba se služiti nepropusnom ambalažom (plastične kante,
čvrste PVC vrećice) pri rasjecanju krupne divljači i nošenju organa na pretragu.
Manipulacija lešinama koje su sumnjive na bolest, kao i zbog bolesti
odstreljene divljači a čiji simptomi ukazuju na zoonozu treba biti sto je moguće manja
i sa svim zaštitnim sredstvima (gumene rukavice, zaštitne pregače, gumene čizme
nepropusne vreće itd.). Ukoliko je bolesna divljač još živa treba je dokrajčiti
samislosnim hitcem, ali ne u glavu već u vrat. Isto se može učiniti udarcem u potiljak.
Materijal za pregled se može slati na razne načine tj. po kuriru, sredstvima
javnog prometa, vozilima higijenske službe ili osobno. Bez obzira na vrstu transporta
potrebno je osigurati da da materijal čim prije stigne na odredište te da ne može doći
do širenja eventualne zaraze. Upravo stoga se primjenjuje plastična ambalaža, koju
posleduje lovoovlaštenik, ili lovac osobno. Osim PVC vreča u obzir dolaze i papirnate
vreče za cement tzv. ventilirajući višeslojni natron. Vetrinarski instituti čak posjeduju
drvene sanduke za tu namjenu te je po dogovoru dostavljaju na teren. Ti sanduci se
po pakiranju materijala zatvaraju čavlima kako ih nitko znatiželjan ne bi otvorio. Kada
se truplo divljači pakuje u priručnu ambalažu tj. PVC ili natron vreće poželjno je
koristiti dvije vreće jednu u drugoj kako di bili sigurni da iz njih ništa neće iscuriti.
Pri svakom slanju materijala na pretragu treba obratiti pozornost popratnom
dopisu. On je sastavni dio pošiljke i sadrži što iscrpnije anamnestičke podatke. To
znači da je u dopisu potrebno navesti o kojoj se vrsti divljači radi, njenom spolu te po
mogućnosti i dobi. Osim toga ukoliko je poznato treba navesti okoliš (nađena u polju,
uz rub šume ili potok) i okolnosti u kojima je divljač pronađena ili je na očigled uginula
(primjerice primjena pesticida, nomadsko ovčarenje u lovištu itd.). Treba navesti ime
predjela (lovišta) s mjestom nalaza kao i eventualnu blizinu ceste ili naselja. Također
treba navesti da li je već bilo slličnih uginuća ili nalaza u tom području iste ili druge
divljači, te kada seto dogodilo i u kojem broju. Ukoliko lovovlaštenik rasplaže
konkretnim nalazima prethodnih razudbi treba navesti one poslijednje s datumom.
Naravno ne smije se zaboraviti napisati tko šalje materijal, kako bi se mogla uputiti
povratna informacija o nalazu.
Takav dopis nikada se ne stavlja u vreću s truplom, već se posebno kuvertira
te pričvršćuje s vanjske strane pošiljke ili se umeće između vreća ako su to prozirne
PVC vreće.
NEŠKODLJIVO UKLANJANJE
Kada se dogodi da se u lovištu pronađe truplo ili dio trupla neke divljači koji je
u poodmakloj fazi raspada da više nije pogodan za razudbu potrebno ga je
neškodljivo ukloniti. To je najbolje učiniti zakopavanjem ili spaljivanjem.
Zakopavanje je moguće tamo gdje se zamlja može otkopati. Ukoliko se radi o
sitnoj divljači to može biti na licu mjesta, ako posjedujemo lopatu. Jama treba biti
toliko duboka da je truplo pokriveno s 50 cm zemlje. Za krupnu divljač bolje je
predvidjeti mjesto u lovištu i iskopati veliku jamu za tu namjenu. Takve jame ne smiju
biti na podvodnom niti poplavnom terenu kako se poplavama i podzemnim vodama
nebi širila zaraza. Po odlaganju trupla u jamu i prije nagrtanja zemlje na njega
poželjno baciti par lopata vapna. Ukoliko se radi o kraškom terenu na kojem nije
moguće ručno kopanje, tada se na takvo truplo treba naslagati deblji sloj kamenja.
Pri tom treba koristiti teže kamenje kako da mesojedi i psi lutalice ne bi razgrnuli.
Spaljivanje je nešto kompliciranije te zahtijeva osim više vremena, da pri ruci
bude dovoljno suhih drva, te benzina ili nafte. Na mjestu spaljivanja iskopa se plitka
jama u nju polože drva, na njih truplo te se sve polije uljem, naftom ili benzinom.
Premda je spaljivanje sigurniji način uklanjanja lešina, jer se osim trupla visokom
temperaturom uništavaju eventualni uzročnici bolesti, ova metoda ipak nosi određene
rizike, u prvom redu od širenja šumskog požara.
OSNOVE EPIZOOTIOLOGIJE
EPIZOOTIOLOGIJA – znanost koja proučava pojavu, razvoj, kretanja i suzbijanje mnoštvenih bolestipredmet proučavanja je populacija životinja i kretanje bolesti i patoloških stanja u njojEnzootija – trajna pojava neke zarazne bolesti životinja na određenom području (bolest nije ograničena vremenom nego prostorom i nema tendenciju širenja)Epizootija – učestala pojava pojedine bolesti životinja u nekom određenom vremenu i na nekom ograničenom području(odlikuje ih često brzo širenje)Panzootija – pojava bolesti s izuzetno velikom prostornom raširenošću(više zemalja, čitav kontinent ili čak u svjetskim razmjerima), ograničena vremenom, a ne prostoromMorbiditet (pobol) – broj oboljelih u odnosu na ukupnu populaciju ugroženih životinjaMortalitet (pomor) – broj uginulih u odnosu na ukupnu populaciju ugroženih životinjaLetalitet (smrtnost) – postotak uginulih od broja oboljelih životinjaInfekcija – prodiranje(aktivno ili pasivno), zadržavanje i umnožavanje patogenog mikroorganizma u tkivo domaćina (lokalna, opća, supklinička, perzistirajuća, monoinfekcija, miješana, primarna, sekundarna, septikemija)Inkubacija – vrijeme koje protekne od ulaska patogenog mikroorganizma do pojave prvih znakova bolestiTijek bolesti
perakutan – nekoliko sati ili kraćeakutan – pet do osam danasubakutan – deset do četrnaest danakroničan – nekoliko tjedana ili mjeseci
Epizootiološki faktori – Vogralikov lanac
- Virulencija i količina mikroorganizma- Izvori infekcije
- Načini širenja i prenošenja infekcije- Ulazna vrata- Dispozicija i rezistencija
Virulencija i količina mikroorganizma• virulencija – stupanj patogenih svojstava nužnih za uzrokovanje bolesti• ona može varirati unutar sojeva jedne vrste(avirulentni – izrazito virulentni), a
može se smanjivati ili povećavati• pojedini mikroorganizmi imaju posebnu sklonost za infekciju određenih tkiva -
tkivni tropizam• tenacitet (otpornost) mikroorganizma – sposobnost preživljavanja izvan
domaćina(u uvjetima okoliša)• Količina mikroorganizma potrebna da izazove infekciju ovisi o vrsti m.o.
(njegovim svojstvima) i o načinu infekcije, tj. o ulaznim vratimaIzvori infekcije
Način širenja i prenošenja infekcije
• kliconoša – inficirana životinja koja izlučuje patogeni ili potencijalno patogeni m.o., a sama je klinički zdrava
• rezervoar – neka životinjska vrsta o kojoj ovisi mogućnost preživljavanja m.o.(npr. lisica kod bjesnoće)
• Osnovni načini širenjadodirom(kontaktom)
Izvori infekcije – početno mjesto nekog
epizootiološkog procesa
Primarni- životinje i čovjek
(bolesne i kliconoše) - sirovine i proizvodi
(bolesnih životinja i kliconoša) - leševi zaraženih životinja
- člankonošci
Sekundarni- zemlja - voda- zrakhrana
neživim posrednicimauz pomoć vektora
• širenje infekcije dodirom• širenje infekcije zrakom• širenje infekcije vodom• širenje infekcije hranom• širenje infekcije preko posteljice i jaja• širenje infekcije člankonošcima• jatrogeno širenje infekcije • ostali načini – prjevozna sredstva,oprema i dr.
Ulazna vrata (mjesto na kojem patogeni m.o. prodire u domaćina)
Dispozicija i rezistencija• dispozicija – genetska primljivost pojedine životinjske vrste spram određenog
uzročnika zarazne bolesti• rezistencija – nespecifična otpornost na određenu zaraznu bolest
OPĆA PROFILAKSA
sastavni dio epizootiologije, a obuhvaća sve postupke koji su usmjereni na sprečavanje, suzbijanje i iskorjenjivanje bolesti u određenom području ili u nekoj populaciji
Mjere sprečavanja• nadzor nad ukupnim prometom životinja, životinjskih proizvoda, krmiva i dr.• karantena• zabrana prometa pri izbijanju zaraze• odvojeno držanje raznih vrsta životinja• nadzor nad kretanjem ljudi i njihova kontrola zdravlja• kontrola hrane i vode• uklanjanje kržljavaca• neškodljivo uklanjanje leševa i životinjskih otpadaka• načelo “sve unutra-sve van”• odmor objekta• uništavanje rezervoara i vektora• stalno prorjeđivanje mikroflore u okolišu životinja• sprečavanje pasaže m.o. preko životinja• tehnološki i uzgojni postupci – higijena smještaja, higijena okoliša, imunizacija,
optimalna prehrana
Mjere suzbijanja i iskorjenjivanja zaraznih bolesti• zabrana prometa životinjama i sirovinama životinjskog podrijetla• zabrana kretanja životinja• ograničavanje kretanja ljudi• uništavanje izvora infekcije• DDD• sanacija zaraženog stada (jata)• povećavanje obrambene sposobnosti životinje• selektivno uklanjanje životinja• depopulacija
• karantena• masovno lječenje • masovna imunizacija• nadzor nad okolišem i prosvjećivanje ljudi