Bogdan M
Bogdan M. Lubardi, Bogoslovski fakultet, Beograd
Geopolitiki enciklopedizam "Microsoft"-a
UDK 215(172.4)
O AUTORU: Bogdan M. Lubardi (1964), asistent na katedri za
filosofiju Bogoslovskog fakulteta u Beogradu.
SAETAK: Osnovni napor autora jeste analiza jednog segmenta
masmedijskog rata protiv srpskog dravotvornog napora. U tu svrhu
javnosti se stavlja na uvid "Majkrosoftova" enciklopedija 'Encarta
1996' posredovana tehnikom tzv. CD-roma i dostupna za kompjutersku
upotrebu u velikim tiraima. Pregled politike geografije Balkana
prua uvid u "enciklopedijsko" potiranje elementarnih prava i istina
o srpskom narodu. Sraunate i tendenciozne montae "Enkarte '96" jesu
prilika da se jo jednom suoe kondenzati i mehanizmi srbofobije.
Kritika analiza politike geografije, date "Enkartom", odvodi i u
ravan sinteze gde se pokazuju obrisi jedne geopolitike koja se kroz
"Enkartu'96" projektuje u prostore meunarodne komunikacije. Takoe
se ukazuje na presedan u masmedijskom totalitarizmu: preduzee
"enciklopedije" se transformisalo u pravcu potpune konvergencije
politikog urnala i enciklopedijske odredbe. "Enkarta" je
fascinantan simulakrum "prosvetiteljstva" masmedija, pa se kao
takva razobliuje u svojstvu digitalnog podlistka
Pentagona/Vaingtona. U zakljuku autor tvrdi da borba protiv
medijskog nasilja nad Srbima ne treba da ostane samo na nivou
"imenovanja" zla. Uvide u strategije medijskih lai valja pretakati
i u druge delotvorne oblike nacionalnih praksi, u politici i u
kulturi.
KLjUNE RIJEI: Microsoft, Encarta, Balkan, geopolitika, rat,
enciklopedizam, medijska obmana
"Jedva da ima veeg uspeha za neki sistem moi od prihvatanja od
strane njegovih nemonih rtava onih vrednosti i merila ponaanja koje
je on postulirao"
(Leo Lowenthal)
Tokom 1996. godine ameriki softverski kolos Majkrosoft (Sietl,
SAD) pustio je u opticaj, u potencijalno ogromnom tirau, svoju
"kibernetsku" Enciklopediju (Encarta 1996), i to u prefinjenom
tehnikom obliku tzv. CD-rom-a (rom: read only memory). Ovaj
elektronski projekat korporacije "iza" koje stoji najbogatiji
Amerikanac dananjice, Bill Gates, nastavlja pretenziju
"sveobuhvatnosti" koja odlikuje klasini enciklopedizam (u "Enkartu"
je upresovano gotovo sve: od zooloko-arheolokih nalaza vezanih za
trogloditske oblike ivota do podataka o filosofiji "dekonstrukcije"
maga tekstualnosti, Jacques Derrida-e). Meutim, sam kibernetski
medijum bitno omoguava preinaenje i prekoraenje dejstava i
posledica tradicionalnog enciklopedizma kao totalizujueg drutvenog
projekta. Posmatranje ovih promena od posebnog je znaaja budui da
pokazuje kao fascinantan primer tekuih metastaza atlantistike
medijske propagande usmerene na kaleidoskopiranje i, po krajnjem
cilju, brisanje duhovnokulturnog i, ne manje vano, dravnopolitikog
identiteta srpskog nacionalnog bia. "Enkarta96" je nova metafora
masmedijskih oblika majkroipovske civilizacije. Ona je eklatantan
pokazatelj dalje "blejdranerizacije"[3] jednog ve planetarnog i
sasvim meuzavisnog drutva u kojem Enciklopedija iznova izranja kao
totemski simbol polemiki[4] jednostrano organizovanog znanja i moi.
Stojei u "sreditu" novoproizale orvelovske geopolitike sile, ona
pomae Velikom Bratu da orkestrira prisilnu i prisiljavajuu
dedukciju jedne i jedine svemone i svemogue "istine". Metodologija
"dedukovanja" (iz) ove istine koju, u vidu "Enkarte",
postsocijalistikom svetu isporuuje savremena "Okeanija"[5] ,
podrazumeva i okvir sledeih direktiva: a) uenje, b) razumevanje, v)
prihvatanje[6] .
Stoga se razgraivanje "Enkarte '96" rukovodi "odbrambenom"
metodologijom, datom kao: a) uenje, b) razumevanje, v)
neprihvatanje. Prihvatanje neistina o srpskom narodu, i to usled
sile ujedno suptilnog i paranoino-nasilnog pritiska, vodi apoteozi
nasilja. To sankcionie onu logiku koja posedniku (medijske) moi
uruuje pravo da je neobuzdano koristi, te da je samim inom upotrebe
prevodi u registre pravde i pravinosti. Poslednja, dakle
najcininija, strategija pritiska nije samo u tome da se objekat
pritiska razori, nego, ubitanije, da se preoblikuje, i to
usvajanjem naela, normi, interesa, celog "way of life" onoga ko
pritisak vri. Nemo, koju bi Srbi mogli eventualno da pokau, u
anticipaciji kraja i ovog (medijskog) muenja, mogla bi da ih
prevede iz situacije preko potrebnog pametnog, ilavog i dugoronog
otpora (u i kroz kontakt), u alosno iekivanje smanjenja kazne. Time
rtva, kroz samooptuivanje, prihvata logiku delata, i ujedno ga
amnestira od krivice .
"Encarta 1996" from Microsoft: "Okupacija u 11 slika"
Ukoliko preko personalnog raunara zaemo u softverske pejzae
"Enkarte", kao "sabirnog centra" znanja (gr. en-kyklo-paideia:
"sabrati-sve-u-krug"), te pozovemo polje politike geografija
Balkana, Majkrosoftov program e nam pruiti gotovo doslovnu
projekciju geopolitikih obrisa "Dayton accord"-a (novembar,
1995.)
Zemljama bive SFRJ posveeno je 5 odrednica ("Slovenija",
"Hrvatska", "B-H", "Srbija", i "BJRM"). Takoe postoje jo dve
odrednice, ona posveena "Bosansko-hrvatsko-srpskom ratu (1991- )",
kao i ona ekskluzivno posveena predsedniku RS: "Karadi, Radovan
(1945- )". Svaka odrednica je ilustrovana akustiki i, daleko
vanije, vizuelno. Srbiji je posveeno najmanje teksta (100 redova),
to ne umanjuje izrazito negativan naboj, te 2 fotografije: a) S.
Miloevi, sa komentarom, i b) Prizren (turski most i turska damija),
bez komentara. Muziku Srbije predstavlja trubaki orkestar popularan
u Cigana[7] . B-H je posveeno najvie teksta (185 redova, pet manje
od Hrvatske), i 4 fotografije sa komentarima: a) Sarajevo (gradska
skuptina i damija), Sarajevo (sruena zgrada), Mostar (turski most i
damija), A. Izetbegovi (na pres-konferenciji). Muzika B-H
predstavljena je turkofonskim dvoglasnim pevanjem uz argiju.
Hrvatskoj su takoe odreene 4 fotografije: a) Ivan Metrovi (pored
monumentalne skulpture), b) Korula (vinogradi i katolika crkva), v)
Zagreb (Banski dvori), i g) Jadranska obala (Makarska
rivijera).
"Enkarta96" ne daje nikakve podatke o ureivakom odboru, poreklu
i svrsi projekta, sponzorima ili drugom. Dodue, mogu da se saznaju
imena autora priloga i njihove akademske kvalifikacije. Sve
tekstove vezane za prostor eks-Jugoslavije napisala je Sabrina P.
Ramet (P., A. B, M. A., Ph. D.). Ona je profesor na katedri za
meunarodne studije univerziteta Vaington, i autor knjige "Balkanski
vavilon: politika, kultura i religija u Jugoslaviji". Autor teksta
uz fotos dr. R. Karadia je izvesni Dennison Rusinow, ali o njemu
nita blie ne moemo da saznamo. Harizmatska aura "Enkarte" crpi
svoju snagu iz kolektivnog divljenja titansko-prometejskom preduzeu
Enciklopedije i, kao to vidimo, iz legitimacije preko
univerzitetskih institucija i linosti.
Razglednica iz Moskve: "brani(n) podno Kremlja"
Zloupotreba ambivalentnosti neposrednog opaanja, te sugestivne
zavodljivosti slike dobro je poznata, ali zato ne manje ubojita
taktika ideopolitikog nasilja. Znajui da "jedna slika vredi koliko
hiljadu rei", odnosno da moe da bude slukinja obmane kada je
zaposeda zlo, smatramo da analiza montae slika i propratnih
tekstova samih priloga daje efikasan nain da priemo strategiji ovog
odeljka "Enkarte". Kao i u dobroj umetnosti, cilj montae jeste da
se potini istinitom ritmu stvarnosti, a ne da sama sobom neto
izaziva. Izbor i sled slika i rei u "Enkarti" svedoe o
suprotnom:
Slika: Na ekran kompjutera izbija figura dr. R. Karadia. U
varljivoj nametljivosti boje, usred zimskog pejzaa, predsednik
Republike Srpske stoji uz zidine moskovskog Kremlja.
Komentar D. Rusinow-a uz sliku tvrdi da je "Karadi radio u
mesnim bolnicama, sluio kao psihijatar u lokalnoj fudbalskoj ekipi,
pisao poeziju za decu, i komponovao srpsku narodnu muziku. Veruje
se da je Karadi, kao i ostali iseljenici sa planina, imao tekoa
prilikom pokuaja da bude prihvaen u etniki izmeanom drutvu, neki
analitiari smatraju da je ta okolnost doprinela namernom ruenju
Sarajeva koje su poinili veinom ruralni Srbi tokom graanskog rata
koji je otpoeo 1992".
Nema zgusnutijeg naina da se koncentriu svi mehanizmi i sadraji
onoga to je u biti srbomrzake demonije, antislovenskog i
antiljudskog potiranja dostojanstva i istine Drugog. Smetanje dr.
Karadia u simboliki prostor Moskve slui mnogostrukoj svrsi:
Prvo, time jedina preostala supersila simulira (nepostojeu)
dvopolarnost ideolokih svetova. Da je ona nepostojea, izmeu
ostalog, svedoi nemona kozirevska retorika koja prati procese
uruavanja SSSR-a i tradicionalnih sfera uticaja i prisustva Rusije
kao verodostojnog nosioca evroazijskog geopolitikog vektora. To se
vidi i u neprikrivenom trijumfalizmu Zapada koji se najreitije
oglaava megafonom F. Fukuyama-e[8] koji saoptava pobedu ekonomskog
i politikog liberalizma kao naelnog dovrenja povesti: dogaaja e i
dalje biti, ali superiornijih filosofsko-politikih naela ne.
Uvoenje Moskve kao fantazme velike i (ne)vidljive pretnje ne slui
samo sakrivanju atlantistike gramzivosti u/oko Bosne, gde Rusa
gotovo i nema, ve, bitnije, otvara figuru rusko-srpskog
"boljevizma"[9] . Pomenuta simulacija, dakle, parazitira na
htonskim rezervoarima pola stolea sistematski stvaranog straha[10]
od slovenskog, "orijentalog" komunizma. Asociranje dr. Karadia uz
Kremlj u funkciji je aktiviranja nagomilanih negativnih predstava i
energija iz kolektivno nesvesnog sveta Zapada (ukljuujui i
zapadofilne satelitske elemente po obodima Rusije), te izazivanja
dinamike negativnih arhetipova i projektivnih mehanizama u smislu
uvida C. G. Jung-a[11] . Projektovana "senka" kolektivnog "ja" do
poslednje konture iscrtava figuru predsednika RS koji je, ne
zaboravimo, i simbol/predstavnik dravotvorne i istorijske volje
srpskog naroda u Bosni. Negativna identifikacija celog naroda sa
sovjetskim mitskim protivnikom olakava homogenizaciju politikog
"javnog mnjenja" u SAD radi kasnije instrumentalizacije istog u
svrhu ostvarivanja geostratekih interesa na Balkanu. Teza o
"srpskom boljevizmu" odelotvoruje razlikovanje izmeu demokratskog i
totalitarno-ropskog[12] sveta: podrka antisrpskim snagama i svaka
odmazda nad srpstvom eo ipso postaje prvorazredan civilizacijski
in.
Drugo, u podtekstu tekueg stezanja betonskih amalgama po
linijama nametnutih "republikih" razgranienja, teza o srpskom
"boljevizmu" deluje i preko svoje podvarijante o "velikosrpskom
hegemonizmu". U kontekstima hrvatskih ili muslimanskih idioma
uperenih na Drugog, termin "srpski hegemonizam" nastoji da totalno
polemizuje sve to pripada kulturno-politikom domenu srpstva, te
izaziva strah, mobilisanje, i poeljne oblike nagonskog ponaanja.
Time se konjukturne politike opcije spreu sa (ne)kontrolisanim
nacionalistikim stihijama, a dirigovana interpretacija o srpskoj
hegemoniji prelazi u lanu svest o okupaciji. Tako Nedeljko Fabrio,
predsednik Drutva hrvatskih knjievnika, tvrdi da je raspadom
komunistikog sistema "velikosrpstvo.... zauvek izgubilo Hrvatsku
kao svoju donedavnu guberniju". Ili, pak, Jusuf Budhovi, sekretar
DS Kosova, koji tvrdi da je "...komunizam bio nametnut Albancima.
Albanci nikada nisu bili Vizantinci, a komunizam se hranio iz
vizantizma i panslavizma".[13] Ukratko, osim za indoktrinaciju
amerikog javnog mnjenja, ova fotografija slui kao okida i
motivizator antisrpstva i amerikoljublja u svim "entitetima" sada
ve nedvosmisleno lojalnim konfiguraciji Novog svetskog poretka.
Tree, stavljanje predsednika RS uz Moskvu okree strelu
(potencijalnog) nasilja i ka samoj Rusiji i Rusima. Pre svega, time
to im ponovo navlai koulju boljevizma/hegemonizma[14] , jer sada (u
udnom istorijskom saltu) njih asocira uz Srbe, planetarne
parije[15] inficirane ideolokom gubom. Ako se u ideolokoj optici
atlantizma Srbija pojavljuje kao naprslina u strategiji obruavanja
Rusije, onda je ovaj fotoritualni ostrakizam takoe poruka
novopokorenom prostoru istonoevropskih zemalja[16] o posledicama
neeljenog politikog ponaanja. Eksponenti Novog svetskog poretka su
uspeli, kroz patronanu inteligenciju nacionalnih "elita", da
presade vlastitu utopiju o amerikoj srei, infantilnu nadu u brzo
bogatstvo, ljudska prava, i borbu za mir. Ali, ispod havelizovanih
demagokih govora istonoevropskog "partnerstva za mir", stoji nova
mutacija udvoritva: u tekuoj smeni totalitarizama istrajava
parazitiranje malog interesa na velikom. Cena toga je poslunika
reprodukcija postojeeg planetarnog poretka moi.
Dok se Karadi izmeta u Moskvu, istovremeno se "multietniko
Sarajevo" ilustruje mono-etnikom arhitekturom fotografijom Sarajeva
dominira Husref-begova damija. "Enkarta" ne daje niti jedan
vizuelni dokaz samobitnog prisustva Srba na prostorima i u povesti
Balkana: oni su prisutni samo u svojstvu skitski raskorenjenog
nevidljivog ali preteeg slovenskog supstrata koji sa jedne strane
ugroava "evropeizirani islam", a sa druge, katolicizam
germanocentrinog dela Balkana. Plakatiranje lika voe bosanskih
Srba, kao emanacija duha Hakog tribunala, funkcionie kao
poternica[17] . Nema fotografija A. Izetbegovia prilikom njegovih
poseta Istambulu, Riadu ili Teheranu, niti F. Tumana sa H. Koll-om.
Ovo selektivno izdvajanje dr. Karadia prilika je da se uvidi prava
priroda tzv. teorije "ekvivalentne" i/ili "gradirane" krivice. Ona
je problematina jer se pojavila post festum, nakon to su Srbi
definitivno proglaeni krivcima. Dakle, naivno je na nju se pozivati
ili je zahtevati povodom "Enkarte" u smislu pravednog
"poravnanja".
Ukoliko ele da imaju pravo "graanstva", teorije koje se na
Zapadu plasiraju u prilog objanjenja uzroka i krivaca za "Peti
balkanski rat" podvode se pod jednu od sledee tri teze[18] :
1) Teza "multietnike kompleksnosti i evropske inertnosti": Rat
je izazvan gordijevski zapletenim i sublimiranim etnikim i
istorijski tenzijama i omrazama. EEZ (sada EU) je saodgovorna jer
je dugo oklevala da preuzme konkretne poteze za saniranje
situacije. Sve je moglo da se zavri u avgustu 1991. da je EEZ
odluno tematizovala pitanje dravnih granica, uz prekid vatre uz
pomo NATO-a na terenu; ili, da je data pravovremena i adekvatna
podrka Wens-Owen-ovom planu (1993.). Ova teza potie od lorda David
Owen-a, predstavnika EZ u bivoj Jugoslaviji[19] .
2) Teza "srpskog nacional-komunistikog hegemonizma": Nakon
raspada SFRJ Srbija je, pod vostvom S. Miloevia, pokuala da
uspostavi svoj autoritet nad celom Jugoslavijom. Kada se suoila sa
otporom, srpski reim je pokuao da se nametne svuda gde su se
nalazili Srbi: zatim je usledio rat. Ovu tezu iznose Laura Silber,
dopisnik "Finantial Times"-a sa Balkana, i Allan Little, dopisnik
BBC-a sa Balkana[20] . To su i pozicije "Enkarte".
3) Holistika teza "konteksta nakon raspada dvopolarnog sveta":
jugoslovenska kriza je deo ireg obrasca temeljnih promena i
politikog raspada u Evropi nakon okonanja hladnog rata. Zapad je
pogreno procenio krizu. Zbog smanjenog geopolitikog znaaja,
nestanka alternativnih trita, i bez osnova za ekonomsko-politiku
sigurnost, moralo je doi do kraha. Zahtevi za brzim ekonomskim
reformama, koje su naloili strani kreditori, podrili su snagu
federalnih vlasti: usledila je decentralizacija, te pogibeljna svaa
oko autoriteta, sirovina i, najzad, teritorija. Ovu tezu zastupa
Susan Woodward, stariji lan Brukings instituta i stariji saradnik
Iasushi Akashi-a[21] .
Ove tri teze, meutim, ne iskljuuju se meusobno. To su, zapravo,
tri razliita aspekta posmatranja problema iz iste, zapadne,
perspektive[22] . Razlika u pristupima ne ukida konsenzus oko
srpske krivice. Koliko god u njima bilo kritike upuene EEZ-u,
ostalim balkanskim dramatis persona-ma, makar se stidljivo
ukazivalo na greke SAD ili Nemake, zakljuak kod svih ostaje isti.
Profiliranje razlika u pristupu stoga stvara utisak "objektivnosti"
i pluralizma stavova. Plediranje za "ekvivalentnu" krivicu, a
propos "Enkarte",- pucanj je u prazno, budui da ova teorija dobija
upotrebnu dozvolu tek ukoliko je nadodreena prihvatanjem srpske
krivice. "Enkartino" selektivno izdvajanje dr. Karadia takvom
zakljuku ide u prilog.
Problematinost argumentacije ove teorije uoava se i u nedavnoj
egzemplarnoj izjavi S. Thornberry-a, smenjenog efa civilnog sektora
UNPROFOR-a, sada profesora Centra za strateke sudije u Londonu:
"Nemam dilema da Beograd snosi glavnu odgovornost za rat i strane
etnike masakre. Ali, ako je na srpskoj strani sve manje-vie
jasno... kako to da jedan Mate Boban jo uspeva da umakne hakoj
optunici? Po emu se on razlikuje od Radovana Karadia? Besmisleno je
utvrivati razliite krugove pakla...." [23] . To to S. Thornberry na
kraju izjave kae da je Balkan "neizmerno komplikovana premetaljka
koja izmie apriornim kvalifikacijama", dodatno je svedoanstvo kako
o nedoslednosti direktnog smisla njegove izjave, tako i o
demagogiji indirektnog smisla njegovog iskaza. Jer, "nemanje
dilema" praktino funkcionie kao jedan politikoloki apriorizam koji
naelno iskljuuje mogunost promene stava. Ovakva argumentacija je
tipian primer nadkompenzacijskog mehanizma kojim zapadna demagogija
ujedno plakatira "glavnog" krivca, a zatim fingira objektivnost po
kojoj ima i drugih krivaca. To se nedvosmisleno vidi iz zavrne
reenice D. Rusinow-a, "Karadi je meu onima koje je meunarodna
zajednica optuila za ratne zloine protiv oveanstva zbog
monstruoznosti poinjenih nad muslimanskim i hrvatskim civilima"[24]
. Karadi je, dakle, "meu onima", a ko su (i) oni nigde i nikada u
"Enkarti" neemo saznati. Poto su zloini poinjeni nad "muslimanima i
Hrvatima", moe biti samo jo vie Srba-zloinaca, a pominjanje
nesrpskih rtava, prirodno, mogunost muslimansko-hrvatskog zloinstva
ini sasvim udaljenom. Pogledajmo kako se to radi tekstovima
profesorke iz Vaingtona[25] : "Tokom rata stizali su izvetaji o
muenjima i surovostima koje su poinile sve tri strane". Ali, u
nastavku teksta re je iskljuivo o Srbima. Takva jednostranost i
nepotpunost protivna je elementarnim kriterijumima metodike
istraivanja i izlaganja istoriografskih nauka, kao i postulatima
etike pravinosti[26] . Rametova ni u jednom od napisa nee ni iz
daleka pomenuti hrvatsko ili muslimansko nasilje nad Srbima, osim
preko eufemizma "meusobnih sukoba". Evo i nastavka njenog teksta:
"Bosanski Srbi su optueni za prisilno proterivanje 700000 muslimana
sa zaposednutih teritorija; za zatvaranje ljudi u koncentracione
logore; za ubijanje muslimana u ime etnikog ienja. Takoe postoje
optube za prekraje ljudskih prava, ukljuujui silovanja hiljada
muslimanskih ena. U februaru 1995, tribunal UN za ratne zloine
optuio je komandira srpskog koncentracionog logora za genocid,
budui da je nameravao da likvidira itavu etniku grupu".[27] I jo:
"Tokom druge polovine 1992. meunarodna zajednica je postala svesna
irokih povreda ljudskih prava u B-H, pogotovo, sistematskog
silovanja muslimanki od strane srpskih vojnika, u ime tzv. etnikog
ienja"[28] . Ovakvim tekstualnim strategijama dolazi do "pranja
istorije": oni nad kojima je izvren genocid u vie ratova i epoha,
sada su promovisani u (iz)vrioce genocida[29] . Poto se na kraju
20. veka ubrzava vreme i ustaljuje zaborav kao stanje svesti
diznilendskog oveka, ovo je prilika da doe do relativizacije svih
genocidnih strategija: nacistike (nad Slovenima i Jevrejima),
turske (nad Grcima, Slovenima, Jermenima, Kurdima), amerike (nad
Vijetnamcima, Korejancima, Panamljanima, Iraanima i mnogim
drugima). Prema miljenju Daniel S. Schiffer-a, "Sve se radi da bi
se na kraju veka reklo da su pravi nacisti, Srbi... Evropa danas,
preko svoje inteligencije, pere svoju prolost. Intelektualci su
danas alibi Zapada. Veoma je ozbiljno to to se dogaa, to se eli da
se Srbi optue za sva zla ovog sveta"[30] .
Analiza komentara uz fotografiju prevodi nas u implicitno
rasistiku teoriju o srpskom "varvarstvu" i apsolutnoj
civilizacijskoj "drugosti". To je i najopasnija sugestija. Nije
stvar samo u tome da se za rat okrivi neurotini i neprihvaeni
psihijatar. Otrovnije od toga je eksploatisanje idioma o
civilizacijskoj regresiji i retardiranosti Srba kao kolektiviteta.
D. Rusinow, veli da neki "analitiari"(a poto se ne pominju drugi,
ovi ostaju jedino vaei) smatraju da su ruenje "namerno izveli
veinom ruralni Srbi"[31] . Napad na Grad, kao simbol civilizacije,
izveli su zapravo svi Srbi, poto u njihovim redovima nije bilo
Hrvata ili muslimana. Takoe, nije naglaeno da se nekakva manjina
Srba opirala tome. Graanski Srbi, kao mogua manjina, nikako se i ne
spominju, osim izdaleka u sintagmi "multietniko drutvo", ali i oni
su u Gradu, te i nisu oni Srbi o kojima je re. Pomisao o jednoj
civilno-neposlunoj manjini koja ne uspeva niti moe da zaustavi
opsadu, besmislena je u kontekstu namere ovakvih tekstova. Srbi
tako bivaju prognani u vilajetske tmue groznih planina: iza njih
ostaje samo kal gusenica, blato opanaka, te pretei bat varvarskih
cokula po uglaanom ksilofonu baarijske kaldrme, sada ve inicirane
harizmom olimpijskog duha, i posetama F. Mitteraind-a i
rok-satelitskog borca za ljudska prava Bono-a (U2). Srbi su brani,
vrhovci (mountainers, prema Rusinow-u), "podljudi" raalovani ak i
od vitekog naziva "gortaka" (highlanders). Srbi, kao lutajui uzrok
nesklada i nepoudnosti, postaju simboliko platno srama u koje se
projektuju iracionalne sile jednog poretka koji se ritualno preko
njih konstituie: oni su ivi uzidani u mondijalnu kulu. U optubi za
varvarstvo "planinske" civilizacije stiu se mitologizujue dvojnosti
kojima se iskljuuje i stigmatizuje neprijatelj:
demokrate-boljevici, liberalni-konzervativni,
racionalni-iracionalni, aktivni-inertni, katolici-vizantinci,
Zapad-Istok, i najstranije za mondijalno uho:
civilizovani/slobodni-necivilizovani. Mondijalni govor D. Rusinow-a
je rezonantan i u odnosu na retoriku skoranjih posveenika Novog
poretka. Tako hrvatski nacionalista Vlado Gotovac tvrdi: "ne mogu u
istoj civilizaciji iveti ljudi koji grade i oni koji osporavaju
same temelje te civilizacije"[32] . Tuman, pak, u intervjuu "Wiener
Zeitung"-u tvrdi da linija razdvajanja izmeu Zapada i Istoka, Rima
i Bizanta, prolazi sredinom Balkana. Tim "krhkim mostom izmeu
baroknih i orijentalnih obala"[33] na kojem Srbima mesta nema, osim
pod uslovima koji se ne smeju osporavati.
Ovaj segment analize "Enkarte" omoguava da se ugledaju
nagovetaji i jedne geopolitike sheme koja, ukratko, pokazuje da
atlantistiki stratezi (i ovakvom) simbolikom i semantikom
likvidacijom srpstva, asociranog uz Rusiju, pokazuju promiljenu
koliko i spontanu nameru da se a) potisne ruska Evroazija i
srpstvo, i b) privileguje turskoislamski vektor na Balkanu i
germanocentrina Evropa, kao dve pincete kojima SAD mogu nadalje
manipulisati u svoje svrhe. A one se, u poslednjoj instanci,
sukobljavaju i sa jednima i sa drugima, i to na posebne i
delikatno-zamrene naine. Na primer, u Turskoj teolog Latif Erdoan,
predsednik religiozne fondacije Fetulaha Gulena, otvoreno tvrdi da
je mentalitet Turaka takav da ne moe biti bliskosti sa SAD: "mi smo
u saveznitvu sa njima dok je to u naem nacionalnom interesu. Ali,
SAD nisu bile sila pre Drugog svetskog rata i uskoro e izgubiti taj
poloaj"[34] . Naveemo i paradigmatian antiameriki vapaj Nemca
Pierre Krebs-a, : "Faust visi ponovo na drvetu sudbine, njegov
genije je prognan i dua raskidana meu delovima Nemake. ini se da je
Nemaka istorija u bamberkom konjaniku zauvek okamenjena. Na
naputenim komadiima odravae se Valpurgijske noi ispresecane hladnim
zracima stranih straarskih tornjeva. Tristan umire od dosade,
skapavajui u sramu i besu u diskotekama preplavljenim Amerikom, na
tim histerinim mestima novog Vavilona gde je peva Michael Jackson
privremeno najspektakularniji i najbedniji pandan Siegfried-u...
Dok je od Nemake pravila satelita, Amerika je vrlo dobro znala da u
srcu Evrope lei.... duhovni i istorijski epicentar naeg
kontinenta"[35] . Prema reima jednog vojnog analitiara, "NATO je
ostao vojni pakt koji slui da Rusi budu izvan Evrope, Amerikanci u
njoj, a Nemci pod kontrolom"[36] . U tom duhu treba tumaiti
poslednju reenicu S. P. Ramet posveene "Bosanskom ratu": "neki
kritiari, ipak, veruju da bi prisustvo Nemake moglo da izazove
dodatna trvenja zbog zloina koje su Nemci poinili u bivoj
Jugoslaviji za vreme Drugog svetskog rata"[37] . Uprkos tome, na
zadatku lomljenja SFRJ i unitavanja potonjeg srpskog dravotvorstva
SAD i Nemaka i Turska postigli su zavidan stepen saradnje i
specijalne sinhronizacije.
Razglednica iz Prizrena: "turska mostogradnja"
Ako zanemarimo komentar uz fotos predsednika Srbije,
("nacionaliste koji je koristio brutalnu silu da okupira veinu
prostora eks-Jugoslavije, nakon to su republike proglasile
nezavisnost"), jedina slika koja predstavlja Srbiju, njenu
istoriju, narod, duh i kulturu jeste slika Prizrena.
Slika: most i damija u blizini. U potpisu stoji: "Turski most,
Prizren, Srbija".
Jedini prizor kojim se planetarni radoznalac obavetava o Srbiji,
koja se prostire od Mileevskog Anela do Tesline mistike strujnih
sila, jeste otomanski most i Sinan-paina damija. Osim to je krajnje
okantna za iole upuenog slavistu, ova slika iri niz sugestija koje
obavljaju jednu minuciozno sraunatu propagandnu strategiju. Prvo,
totalna vizuelna islamizacija Prizrena funkcionie u pravcu
potiranja verodostojnih spomenika prisustva srpskog duha, kulture i
dravotvorstva kroz vekove.
Povesno bie Srba jo u 12. veku pamti prizrenskog episkopa Jovana
koji pie sholije uz tekstove svetog Jovana Zlatousta. Do ukidanja
Peke patrijarije 1766. u Prizrenu je stolovalo 15 episkopa, a
potom, do oblikovanja rako-prizrenske eparhije 1808, jo
etvorica.
Prizren je u sastavu stare srpske drave jo od Stevana
Prvovenanog. Veliki znaaj dobija u doba kralja Milutina, a pravi
procvat u doba Stefana Deanskog i cara Duana. Prizren, koji narodna
epska pesma naziva "srpskim Carigradom", posle cara Duana, ostaje
stolovalite i cara Uroa. Za vreme kralja Vukaina, koji ga je drao
do 1371, u Prizrenu se kovao novac srpske drave. Najezdom Turaka i
padom Novog brda 1455, nastaje kraj stare istorije Prizrena (premda
nikako njegovog duhovno utemeljiteljskog zraenja), te poinje
unitavanje srpske kulture.
Predstavljanje Prizrena Sinan-painom damijom omoguava uvid u
jedno frapantno i zloslutno ironisanje nalogodavaca "Enkarte '96".
Naime, upravo ta damija sazidana je od belog kamena manastira
Svetih Arhanela Mihajla i Gavrila na reci Bistrici, vie Prizrena
ispod Viegrada. A to remek-delo vizantijske arhitekture bilo je i
jeste zadubina srpskog cara Duana koji ga je podigao oko 1350,
oklopivi ga olovom iz Trepe. Mozaik ovog manastira smatra se jednim
od umetnikih uda stare Srbije i vizantijskog kulturnog kruga. Poto
je dugo bio izloen islamskim provalama, manastir je opusteo, a
1615. je od kamena-tesanika ove crkve podigao damiju pomenuti
Sinan-paa, spalitelj motiju svetog Save.
Ispod ove i ovakve selekcije krije se po srpske interese i prava
jedan razarajui duh. Isti duh koji je freske srpskih svetitelja
izgrebao a zatim pod slojeve maltera sakrio, pre nego to e
prizrensku crkvu-lepoticu Bogorodicu Ljeviku, zadubinu kralja
Milutina, 1756. pretvoriti u damiju. U toj crkvi danas moemo da
vidimo (ponovo otkriveno) lice kralja Stefana Prvovenanog:
izgrebanih i povaenih oiju ije su plavetnilo bogovidstva Turci
prekrili orijentalnom ornamentikom.
Hrisovulja vizantijskog cara Vasilija Drugog iz 1018, kojom se
prizrenska eparhija pripisuje ohridskoj arhiepiskopiji, svedoi i o
legitimnom vizantijskom sloju u i oko Prizdrijanskih prostora (kako
se u vreme Vizantije zvao). Prema tome, ova fotografija negira i
vizantijski sakonstitutivni pol samorazumevanja evropskog oveka. To
oduzimanje istorijskog vida, odnosno nametanje zaborava, pomae
uklanjanju istorijskih i drugih iz njih izvedenih i izvedivih prava
srpskog naroda, te obaveza drugih prema njima.
Drugo, u kontekstu tekuih geopolitikih promena na Balkanu,
"Enkartina" islamizacija juga Balkana, kao svojevrsna
"evropeizacija" muslimanske kulture i pretenzija, pomae strategiju
muslimanskog politikog separatizma na svim prostorima bive
Jugoslavije, a posebno Srbije i Crne Gore. Tako S. P. Ramet
neodmereno, jednostrano, i nizom zamena teza, velia albanske
politike pokrete te separatizam koji iz toga sledi: "Na Kosovu,
koje je pod vojnom okupacijom[38] od 1989, mnogi Albanci su
otputeni sa svojih poslova, isterani iz domova, ili podvrgnuti
drugim oblicima diskriminacije. Albanskoj deci se esto brani
odlazak u kole... Rezultat toga je da su hiljade Albanaca napustili
Srbiju, a mnogi su poeli agitaciju za nezavisnost ili ujedinjenje
sa Albanijom. I druge manjine, poput muslimana i Maara, progoni
miloevievski reim, i hiljade njih se iseljavaju".
To je signalni podstrek, ma koliko naizgled slabaan, i
vanbalkanskim fundamentalistikim centrima moi za obnovu prodiranja
ka srcu Balkana, tj. ka periferijama germanske sfere
kulturno-politikog uticaja na "Evropu". Meudravna "Organizacija
islamske konferencije" u svome biltenu iz 1989. iznosi sledei
revizionistiki stav: "Osvajanje Balkana od Turaka-osmanlija u 14.
veku donelo je pravdu i civilizaciju u region i spasilo njihove
stanovnike od vlasti koja ih je tlaila"[39] . Ovaj stav, po duhu i
rei, ni po emu se ne razlikuje od iskaza D. Rusinow-a o
civilizacijskoj drugorazrednosti Srba, pa smatramo da ovakva
podudaranja izviru iz trenutnih i dugoronih sinhronizacija
atlantistikih i islamistikih geopolitika. U poslednjoj instanci, to
je kulturoloka, a potencijalno i politika, podrka islamu u celoj
Evropi.
Svako ko spolja pogleda fotografsku ilustraciju Srbije, bez
izuzetka e doiveti sve srpsko samo kao kasniju kulturoloku koricu i
civilizaciji nanos na islamsku prvobitnost: naziv "Srbija" figurira
kao puki semantiki satelit oko uporinih "fakata" turske damije i
mosta smetenih u "pejza uglaan brzinom" (Virillio).
Ovakvi gestovi pomau protagoniste islamskog fundamentalizma u
Jugoslaviji. Prema T. Mayer-u, ovaj integriste fundamentalizam
odlikuju sledee problematine osobine a) iracionalna mrnja prema
naunoj racionalnosti, b) suspendovanje univerzalnih moralnih i
pravnih normi u prilog nasilnih projekcija partikularistikih normi
i vrednosti izvan date zajednice, v) deautonomizacija svakog
umetnikog delovanja u prilog religiozne kanonike, g) odbacivanje
formalno-racionalnih kriterijuma u ekonomici i trgovini u prilog
tradicionalistikih, d) religiozni principi se smatraju apsolutno
obaveznim za svako javno mnjenje i nadreuju javnu sferu kroz
politiku prisilu[40] .
Nije teko zapaziti da su gornji postulati doslovno opetovani u
izjavi[41] poglavara muslimanske verske zajednice u Jugoslaviji,
reis-ul-uleme Jakuba Selimovskog: "Sa verskog aspekta nikoga ne
treba da iritira to tamo gde muslimani ine veinu ili sto odsto
stanovnitva, njihova je religijska obaveza da se vrate
organizovanju svih drutvenih odnosa na bazi islama. Jer, islam ima
svoje stavove za drutveno-politiki, ekonomski, socijalni ak i
finansijski sistem"[42] . Tamo gde muslimani stvore veinu stvarae
se i islamistiki ureena drava. A u programskom spisu ideologa i voe
SDA stoji sledee: " islamska inteligencija mora poi u borbu za
stvaranje islamskog poretka... (koji)...ima dvije temeljne
pretpostavke: islamsko drutvo i islamsku vlast... nema mira ni
koegzistencije izmeu islamske vjere i neislamskih drutvenih i
politikih institucija"[43] . Nije preterano tvrditi da "Enkarta"
podrava takve namere(ne samo u napred navedenom), budui da ih prati
i pretie kao udnovata vizuelna i tekstualna "majorizacija" islamske
na utrb srpske kulture, to ve nosi zalog nasilnosti, jednosmernosti
i iskljuivosti. Zato se metod vizuelne projekcije "manjinske"
kulture ne univerzalizuje, ve partikularno primenjuje samo na sluaj
Srbije. Zato se, npr., Hrvatska ne ilustruje manastirom u Krki, a
za islamsku kulturu ne kae koliko mnogo duguje Vizantiji, ba u
gradnji mnogih damija npr. po uzoru na Aja Sofiju. Upravo to udi:
nije problem u isticanju neporecivih meusobnih uticaja, nego u
jednostranom isticanju jednog od modela sasvim na utrb drugog.
Demokratija "proceduralnog" i "policentrinog" prikaza utoliko
postaje sumnjivo nedemokratsko i monoloko ad hoc sredstvo za
nametanje jednostrane volje.
Tree, za italake mase "at home", "Enkartino" svrstavanje Srba
pod turske mostove i damije, kao i u bosanske planine, provocira
generacijama nasleivanu kvazirasistiku anglosaksonsku odbojnost
prema samim muslimanima. U tom smislu, nakon to je takav Prizren,
kao grad u Srbiji, smeten u turobne magle "neartikulisanog"
islamskog orijenta, rasne predrasude prosenog itaoca prema
muslimanima lepe se i na same Srbe. Jer ih utisak prikazuje kao
"poluslovensku" manjinsko-perifernu pritoku i protezu sutinski
turkocentrinog podneblja. Se;anje na pad Pan-Amovog aviona iznad
Lokerbija (kotska, 1991), otmicu amerikih talaca u Teheranu, rat u
Zalivu 1990, sumnja u obaranje amerikog aviona TWA prilikom
Olimpijade u Atlanti 1996, i hiljade drugih ameriko-islamskih
antagonizama, kroz mrnju i strah od terorizma, odlino je sredstvo
za uklanjanje i elementarnih simpatija prema tim i takvim ljudima
koji su vizuelno i psiholoki poistoveeni sa islamom.
Nadalje, Srbi se prikazuju kao krvoedan narod koji po pravilu
napada slabije opremljene ili sasvim nenaoruane civile. Tako S. P.
Ramet, kazuje da "40.000 UN mirotvoraca i avijacija NATO nisu
uspeli da znaajnije utiu na ishod rata" (do kraja 1994.)[44] , te
da su "neznatno naoruane bosansko-muslimanske i hrvatske snage
nastavile da se opiru u divljakom ratovanju sa Srbima koji su
nastavili da osvajaju teritorije". Podaci o ameriko-hrvatskom
totalnom etnikom ienju Srba u Srpskoj Krajini, prilikom operacije
"Oluja" koja se otpoela 4. 08. 1995, uz znaajnu direktnu podrku
avijacije NATO-a, ne iznose se u "Enkarti" koja vai za 1996, a
najpozniji uneseni podatak pokriva hrvatsku ofanzivu "Bljesak"
poetkom maja 1995. Zanemarujui masakre HVO-a poinjene nad Srbima i
tom prilikom[45] , autorka odmah istie da su Srbi "uzvratili
bombardovanjem Zagreba"[46] . Poto je Zagreb u "Enkarti" prikazan i
opisan kao drevni evropski grad, revolt na Srbe iznova spontano
eksplodira. U odrednici "B-H", Ramet-ova takoe pominje
poznomajsko[47] ameriko bombardovanje Srba u Bosni, ali samo da bi
istakla kako su potom Srbi, "u znak odmazde... uhapsili vie od 300
lanova UNPROFOR-a, to je povisilo napetost u regionu". Branei svoju
decu od "tomahawk"-a Srbi, dakle, ugroavaju "mirovni proces",
poveavaju "napetost". Kako veli Noam Chomsky, filosof i lingvista,
"izraz mirovni proces odnosi se samo na ono to radi amerika vlada,
...a to je da blokira meunarodne pokuaje da se postigne mir"[48]
.
Danas su tehniko-organizacione mogunosti Majkrosofta tolike da
je gotovo nemogue zamisliti da je ovakva nepotpunost u
politizovanim enciklopedijskim odrednicama plod vremenskih
cajtnota. To jest, da tokom 6-7 meseci nije bilo mogue uneti nove
ali po SAD inkriminirajue podatke. Treba, dakle, potisnuti svako
seanje i spomenik na krajiki "holokaust" koji je dopisnica
londonskog lista "Independent", Sarah Helm, opisala sledeim reima
datovanim 24. 08. 1995.: "Konano, jue je sve bilo mirno, jer vie
nema niega to se moe zapaliti"[49] . Ovakve taktike Amerike i
njenih "saveznika", saima sledei iskaz Jean Baudrillard-a:
"Amerikanci koriste dva osnovna oruja: avijaciju i informaciju. To
jest, fiziko bombardovanje neprijatelja i elektronsko bombardovanje
ostatka sveta"[50] .
"Enkarta96" (koja podsea na naziv vojne vebe) jeste
neteritorijalni "virtuelno-vremenski" nastavak teritorijalnog
"konkretno-prostornog" rata. Ratovanje against the Serbs preko
"Enkarte" postaje pisanje Enciklopedije, pa stoga i doprinos
poznomodernom "prosvetiteljstvu" masmedija. To je mogue kada je
"istina viak u snazi" (Foucault): kada "uzroke" obrazlae interes
osiguran silom. Odnosno, kada se projekat Istorije, tako slian onom
Enciklopedije, shvati kao "proizvodnja i prodaja uzroka rata", pri
emu se "uzroci koje stvara interes a obrazlae istorija projektuju u
stvarno dogaanje, te tako dolazi do simulacije rata"[51] .
Razglednica iz Mostara: "na Neretvi i dalje uprija"
Slika: Mostarski most na Neretvi, i u daljini, opet, damija.
Pisac komentara uz navedenu sliku koja ilustruje "sakralnu
geografiju" Bosne, odmah nas obavetava da je most "1566. sagradio
turski arhitekta Mimar Hajredin". To to se most pokazuje kao da
postoji, iako su ga sruili Hrvati 1993, amnestira Hrvate od
anticivilizacijskog ponaanja. Istini za volju, u komentaru uz sliku
Mostarskog mosta kae se da su snage HVO-a poruile most. Meutim,
jedno je to napisati, a sasvim drugo, po sugestivnoj snazi, jeste
to prikazati. Takoe nije prikazan do temelja srueni saborni
pravoslavni hram Svete Trojice u Mostaru (ali jeste sruena zgrada u
Sarajevu). Niti emo uti da je tu 1777. preneseno sedite
zahumsko-hercegovakog mitropolita, niti, pak, da Srbi uopte u
Mostaru odavno pre toga ive, grade i stvaraju. Odluka da se prikae
nepostojei most, takoe je u funkciji dalje glorifikacije islamske
kulture na Balkanu. Osim toga, u daljini, iznad mosta, vidi se jo
jedna damija, nalik Karaozbegovoj. Ako fotografije "Enkarte",
vizuelno projektujemo u oblik mape, ugledaemo doslovni i precizni
izgled projekta tzv. "zelene transverzale": Prizren (Sinan-paina
damija) Mostar (Karaoz-begova) Sarajevo (Husref-begova). Naravno,
metonimijski se Sarajevo nadovezuje na Centralnu Evropu, a Prizren
na Albaniju tj. Tursku.
Da bi se uoila potencijalna delotvornost ovakvih masmedijskih
materijala vano je da se podsetimo da je stvaranje islamskog
poretka na prostorima bive Jugoslavije samo korak u stvaranju
internacionalne muslimanske federacije. Ujedinjenje jugomuslimana
prati ujedinjenje sa muslimanima svih okolnih zemalja (Bugarska,
Grka, Albanija, Turska). To ne nagovetava samo gubitak politike
nezavisnosti. Istiui dalekosene posledice strategija islama na
Balkanu, jedan islamolog navodi rei A. Izetbegovia izreene u
'Islamskoj deklaraciji': "Islam sadri princip ummeta, tj. tenju za
ujedinjenjem svih muslimana u jedinstvenu zajednicu: versku,
kulturnu, politiku... "jedna zajednica je utoliko vie islamska to
islam vie odreuje njene vanjske odnose. Islam je njena ideologija,
a panislamizam njena politika... ova tenja znai borbu za stvaranje
velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske
Afrike do centralne Azije"[52] . Panislamizam, dakle, u krajnjoj
liniji tei jedinstvenoj politikoj federaciji.
U duhu podrke je i fotografija A. Izetbegovia. Prikazan je kako
uredno daje izjavu na preskonferenciji: integrisan, komunikativan i
kooperativan sa "institucijama meunarodnog sistema". Izetbegovia
tekst uz fotos opisuje kao "obuenog pravnika... koji pokuava da
zatiti muslimansko stanovnitvo regiona od naoruanih Srba".
Profesorka Vaingtonskog univerziteta takav utisak dalje
potkrepljuje govorei da je "bosanska vlada protestvovala protiv
meunarodnog embarga na uvoz oruja.... dokazujui da embargo najvie
pogaa njih, a ne dobro naoruane Srbe. Posledica toga je jednostrana
suspenzija embarga od strane SAD, krajem 1994"[53] . Naravno, nema
ni rei o preutnoj dozvoli krenja embarga na uvoz oruja. Embargo je
de facto podstakao i mobilisao islamski svet da se direktno angauje
u Bosni, ne samo preko fanatinih "mudahedina". Uostalom, to bi se
desilo i bez embarga, ali tada bez mogunosti zastiranja iza
patetike o "pomaganju slabijoj i ugroenoj brai". Prema tome, SAD su
embargom a) uvukle fundamentalistike operativce na teritoriju
Bosne, b) fingirale "protivoruanu miroljubivost" pred licem sveta,
v) prilikom suspenzije embarga i direktne vojne intervencije
sakrile injenicu da je to nita drugo nego nastavak dolivanja oruja
muslimanima, a ne "poetak" jer je navodno vreme "strpljenja"
isteklo. Iz ovakvog ugla se vidi da je termin "embargo na oruje"
samo maskirna floskula mondijalistikog novogovora.
Razglednica sa Korule: "hrvatsko groe za jelinsko vino"
Slika: Ivan Metrovi pored svoje monumentalne skulpture.
Ve prvi utisak navodi itaoca na kulturoloki "skok", preko
Metrovia kao "talentovanog evropskog vajara" koji je "iveo u
Beu"[54] . Poto nema metodike prikazivanja analogne onoj
primenjenoj na Srbiju i Srbe, jasno je da nema ni Tumana, ni M.
Bobana, te da e ovde biti prikazana hrvatska kultura, nasuprot
onome to je uinjeno srpskoj. Hrvatska se predstavlja u vidu nacije
koja je Evropi dala Metrovia. A ovaj uesnik pokreta beke "secesije"
i prijatelj Auguste Rodin -a dobro je poznat evropskoj
inteligenciji. uveni novelista D. H. Lawrence pominje vajarstvo
Metrovia kao debatnu temu engleskog "visokog drutva" u romanu
Zaljubljene ene (1916/21.)[55] . Metrovi je poznat i amerikoj
javnosti kao predava na Sirakukom univerzitetu u Njujorku.
Ivan Metrovi poznat je i Srbima: ne samo u recepciji estetske
kritike. Interesantno je da je on autor iji mauzoleji peate planinu
Avalu u blizini Beograda, i osovinsku planinu Loven u blizini
Cetinja. Tu su jugoslovenski komunisti, uz saradnju JNA, poruili
pravoslavni hram (protivno Njegoevoj oporuci) i podigli Metrovievo
pagansko zdanje u kojem je, hirom povesne ironije, sahranjen jedan
od najveih pravoslavnih mislilaca svih vremena, vladika Petar II.
P. Njego.
U duhu "evropeizacije" i uminkavanja Hrvatske, kandidata za
lanstvo u NATO-u, i turistike oaze za radnike mase Evrope, jesu i
sledei podaci koje "Enkarta'96" netedimice iznosi: "Oko 94 odsto
stanovnitva preko uzrasta od 10 godina je pismeno. Republika ima
etiri univerziteta (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek), i tri
politehnike institucije za dobijanje visokog obrazovanja"; ili,
pak, "dravno beneficiran sistem zdravstvene zatite je dostupan svim
graanima Hrvatske. Poetkom 1990. broj lekara iznosio je 11 000, a
zubara 2 500". Konano, "Poetkom 1990, Hrvatska je imala 23.633 km
puteva, ukljuujui 291 km autoputa, te 800.000 automobila". Naravno,
nita slino se ne iznosi u vezi sa Srbijom. Komentar uz fotografiju
Zagreba, koja prikazuje Banske dvore, kazuje sledee: "Zagreb je
bogat istorijom. U starom delu grada, gde mnoge graevine zalaze u
mnogovekovnu prolost, nalaze se brojni muzeji, galerije, i
pozorita"[56] . O Beogradu, bez fotografije ili komentara,
saznajemo samo da je glavni grad Srbije.
Slika: Panorama podbiokovske Makarske rivijere, sa dominantnim
pogledom na Jadran.
Odlomak iz teksta Ramet-ove o Hrvatskoj: "gradovi du obale
uivaju u blagoj, mediteranskoj klimi..."
Slika: Panorama Korule u kojoj se suncem obasuti vinograd sputa
ka Jadranskom moru: u daljini se uoava katolika crkva.
Komentar uz fotografiju (odlomak): "Groe iz ovog vinograda
koristi se za spravljanje popularnog grkog vina".
Da bi se znalo koji interes stoji iza ovakvog marketinkog
intervenisanja, S. P. Ramet daje i sledee podatke: "Najvaniji
trgovinski partneri Hrvatske su Nemaka, Austrija, Slovenija,
Italija, Velika Britanija, i SAD". A to su listom zemlje koje su
angaovane i zainteresovane strane u jugoslovenskom konfliktu.
Nadalje, "Hrvatska je punopravna lanica UN (od maja 1992), uesnik
'Centralno-istone inicijative'... primljena je u MMF i 'Meunarodnu
banku za razvoj i saradnju' (1993.), a takoe ima i status
specijalnog gosta u 'Savetu Evrope'"[57] . U funkciji heroiziranja,
integrisanja te etike denacifikacije i "pranja" Hrvatske, jeste i
serija poluistina ili nekomentarisanih i istrgnutih fakata iz njene
moderne istorije. Tako: a) "Tokom Prvog svetskog rata Hrvati i Srbi
su veinom ratovali zajedno...", b) "naroito su se snage J. B. Tita,
hrvatskog komuniste, borile protiv proitalijanskog ustakog reima"
(rad konclogora Jasenovac nikada nije prekinut, /1.335 dana/
prim.)[58] , v) zatim, "Tokom 60-tih i 70-tih prelepa Jadranska
obala privukla je turiste, to je doprinelo ekonomiji SFRJ. Hrvati
su poeli da se bore za veu autonomiju poto su uoili da se njihovi
turistiki prihodi koriste za iskorenjivanje hrvatskog
nacionalizma"[59] , g) Hrvatski disidenti, ukljuujui Tumana,
postali su znaajna snaga u hrvatskom drutvu" (na Zapadu termin
"disident" je sinonim za politikog heroja,- prim.), d) "uprkos
pokuaju da Srbima uini ustupke, Tuman je otuio Srbe..", )
"Unutranji problemi (a ne priroda same vlasti, prim.) doveli su do
smanjenja demokratskih sloboda u Hrvatskoj".
Prizori katolike crkve na Koruli, te same Korule koja "daje groe
za grka vina", opet nas vraaju geopolitikom planu. Nije re samo o
"grkom vinu" kao gastronomskom mamcu. Dalje i dublje, eksplicitno
vezivanje Hrvatskih ostrva za toponim "jelinsko" takoe je u
funkciji "jelinizovanja" hrvatskih prostora, te pridavanja jo
jednog statusnog termina Hrvatskoj, koja i tako, preko "kolevke
Evrope", ulazi u klub "istorijskih" nacija. Katolika crkva na
Koruli prvi je i jedini hrianski objekat koji se prikazuje u
"Enkarti". Kao to vidimo, fotografije Hrvatske projektuju sledeu
geostrateku du: Korula Makarska rivijera Zagreb. Naspram ove je
transverzala Prizren-Sarajevo-Mostar. Prema tome, neposredno je
uoljivo da stojimo, opet/veito, pred starom podelom Balkana duinom
tzv. Limes-a. Povodom ovoga valja da ukaemo na istovremeno
podvlaenje postojanja nepremostivih istorijskih, verskih i
politikih granica, sa jedne strane, i, sa druge, promovisanje
nepostojanja i minimiziranja srpskoslovenskog naroda izmeu i pod
njima. A sve to, naizgled paradoksalno, u arenama svetske politike
prati upravo relativizovanje pojmova "teritorija" i "istorija". To
se dogaa (i) na nivou "Enkartine" vizuelne "simboliko-sakralne"
geografije, premda i tekstovi slede takvu tendenciju. Trostruko se
uivaju granice[60] : prvo, kao granica koju je na Drini 395.
povukao vizantijski car Teodosije, razdvojivi Rimsko carstvo na
Istono i Zapadno; drugo, kao crkvena granica uspostavljena 1054.
izmeu Carigrada i Rima; i tree, u smislu Balkana kao vojne Krajine,
terra militaris, koja je evropske Rajhove, preko vojujuih Srba,
titila od otomanskih najezda. Tako postavi poprite nedokonanog
balkanskog nastavka bitke kod Poatjea 732. Zarivanje "transverzalne
strele" u periferije Centralne Evrope, ali i opasivanje seiva
tragedijom Srba, podrazumeva "kurdistanizaciju" srpstva.
Optika i slojevi "Enkarte", na implicitnom nivou geopolitike,
pokazuju (i svakako ne demantuju) da atlantistika strategija na
Balkanu, ukratko reeno, a) kompromisno podstie turski uticaj i
interese to Americi omoguava (i) dugorono pritiskanje Nemake preko
imigracionih talasa i drugih vidova iscrpljivanja, te blokiranje
dalje germanske ekspanzije ka jugu Balkana u pravcu naftonosnog[61]
. Bliskog Istoka[62] , b) ali, takoe povratno koristi i uslovljava
kvazisekularnu Tursku kao vojnu bazu (Indirlik) za kontrolu
antiamerikih teokratskih bliskoistonih sila (Irak, Iran, Sirija),
v) ini i nune ustupke Nemakoj koja se, ipak, postepeno iri na
severozapad Balkana sa daljom tendencijom ka jugu[63] . Meutim,
amerike politike strategije u isti mah apsorbuju i, utoliko,
oteavaju te procese preko finansijskih, organizacionih i politikih
uslova i naplata. Na primer, kolonizatorskim eksploatisanjem Nemake
i Evropske monetarne kase prilikom dravno-teroristikih naleta na
one snage i interese koji se irom sveta protive pre svega amerikoj
geopolitici (sluaj "Zalivskog rata" je paradigmatian). William
Neikirk, finansijski urednik "Chicago Tribune"-a, kristalno jasno
kae: "Moramo koristiti nau 'monopolistiku' poziciju na 'tritu
bezbednosti' da bismo odrali vlast nad svetskim ekonomskim
sistemom... mi treba da drimo svetski zatitni reket prodajui
'zatitu' drugim bogatim zemljama koje e nam plaati 'ratne
premije'"[64] . Ogorenje ili, pak, oprez pomenutog Krebs-a i
Erdoan-a nisu, dakle, nezasnovani. Konano, najvanije od svega, g)
istovremenim proteiranjem nemake i turske geopolitike, na utrb
srpske, destabilizuje Evropu i posredno nanosi udarac Rusiji. Na
nesreu, sukobljavanje centralno-evropskog geopolitikog "areala" na
elu sa Nemakom, i evroazijskog na ijem zapadnom polu je Srbija a na
istonom Rusija, uvek se tragino zavravalo po ivotne interese i
jednih i drugih. Prema uvidu Aleksandra Dugina[65] , na ruevinama
viestrukih komadanja nemakih ili, pak, srpskih (ruskih) zemalja
uvek je profitirao anglosaksonski te francuski blok sveta Osidenta,
naroito SAD. Pa ipak, meusobne istorijske hipoteke, svea seanja i
strahovi, deluju protivno Duginovim uvidima te predstavljaju
ogromnu tekou za eventualno realpolitiko operacionalizovanje
navedenih upozorenja.
Kibernetski enciklopedizam: presedan u medijskom
obmanjivanju
Sa pojavom projekta 'Encarta 1996' "enciklopedizam" ulazi u
svoju poslednju fazu ukidajui sebe u banalnosti nulte vrednosti: u
digitalnom politikom izvetaju. Ono to ini fascinantni novum jeste
potpuna konvergencija i poklapanje enciklopedijske odredbe (kao
pretenzije na zahvat "konstanti" stvarnosti) i novinskog urnala
(kao pretenzije zahvata "promenjivih" tj. neprestano fluidnih mrea
stvarnosti). Trenutni presek odnosa snaga, Enciklopedijom odmah
dobija status istorijske konstante i politike istine. Svojom gotovo
seizmikom osetljivou na apsolutnu sadanjicu, hic et nunc, ali, jo
poraznije, i na sve konture jedne tekue politike, "Enkarta" postaje
digitalni podlistak Pentagona i/ili Vaingtona. Zato drimo da P.
Sloterdijk nije izveo sve konsekvence uvida koji objavljuje da su
"masmediji razvili takav kapacitet kakav u tom obimu nisu poznavali
ni racionalistika enciklopedija, ni umetnost, ni filosofija ivota,
nesamerivom snagom obuhvata, oni idu ka... totalnoj sintezi"[66] .
Masmediji nisu "naslednici enciklopedije", jer ih upravo ona ukida
time to sve njihove odlike preuzima i kvalitativno ak premauje.
"Enkarta" je posednik univerzalnog haotinog ali i usmerenog
empirizma podataka (i to sinkretiki: u rei-novine, u ekranskoj
slici TV, u zvuku - radio). "Enkarta" podlee reimu tzv. "updating",
to e rei, potencijalno svakominutnim izmenama i dopunama sadraja.
Naravno, zahvaljujui oekivanim usavrenjima tehnike. nestae u ime
"Enkarte 1997", a ova u ime "Enkarte za sezonu jesen/zima '97",
itd. Ako su masmediji "naslednici enciklopedije i cirkusa"[67] ,
onda je "Enkarta" naslednik cirkusa i masmedija. Stvari se dogaaju
"retro": Enciklopedija nasleuje masmedije, premda im istorijski
prethodi.
Ono to predoenu digitalnu Enciklopediju neraskidivo povezuje sa
negativnim aspektima tradicije enciklopedizma jeste sposobnost da
obmane kako preobiljem informacija, tako i liavanjem. Meutim,
moguom brzinom izmena podataka ona se izdvaja ka novom i
najsuptilnijem vidu uskraivanja: u naelu, nije potrebno da sakrije
ni istinu usled kontinuuma zamenjive reke podataka. Konano,
pomenimo i hroninu nesposobnost da naelno dovede sebe u pitanje.
Enciklopedizam odlikuje iskljuenje "refleksivne veze". Ni jedna
enciklopedija ne dozvoljava sud o sebi iz same sebe.
Enciklopedijska odredba o "enciklopedizmu", poput skupa svih
skupova koji je lan samog sebe, prua samo kruni monoloki govor
neupitnog Znanja. To je govor koji preko zdravorazumske sveze 'i'
"sve moe uiniti susedom"[68] . Uspostavljanje veza izmeu stvari,
uzorom Orwell-ovog junaka Winston-a ili odbeglog analitiara CIA-e
"Condor"-a"-a, nije samo kritiki otklon od lanog "informisanja". To
nije samo filosofski korak naputanja neonskih simulacija Novog
poretka. Ako posmatramo kontekst digitalnog nasilja nad Srbima,
onda traenje "veza" jeste sudbinska borba oko interpretacija koje
ivot znae i iji preseci pletu stvarnost.
Posebna odlika "Enkarte" jeste to to (i)ona oznaava i omoguuje
prelazak na reim elastine planetarne kontrole, ne (samo) mehanike
ili grubo-totalitarne. Pored ostalog, to znai da je nestankom
tradicionalnih uporita ivota (na emu sistematski radi revolucioniui
duh podnebesja) nametnut jedan eksperimentalni planetarni sistem
koji eliminie supstancijalnu "volju" linosti i tradicionalno
"seanje" zajednice koji ga, pak, ometaju u funkcionisanju. "Neko
voljno sredite sa svojim unutarnjim izvesnostima... i snagom, jo
uvek predstavlja arite otpora ubrzanju eksperimentisanja: vie vredi
narcistika apatija, labilno 'ja', jedino sposobno za sinhrono
kretanje sa sistematskim i ubrzanim eksperimentisanjem"[69] koje
rukovodi logika hedonizma, individualizma i zaborava. Ovaj globalni
proces zavoenja podrazumeva i priprema individue paralisane
dirigovanim obiljem slika i uitaka, stoga potencijalno ravnodune
ali i sugestijama sistema izrazito podlone. Enciklopedizam
"Enkarte" jeste momenat u ovom sistemu: kao jedan od modela uopte,
kao jedan od modela obrazovanja, kao jedan od modela samog sebe
('96, '97, jan. 97, 1. 01. '97...) U dobu Praznine, kako upuuje
Gilles Lipovetsky, "svakodnevni ivot i ovek nemaju sopstvenu teinu,
poto su zahvaeni procesom mode i ubrzanog zastarevanja (outdated,
prim.)... pomaljaju se lebdei (drutveni) atomi ispranjeni
cirkulacijom modela i samim tim podloni stalnoj reciklai"[70] .
*
Da zakljuimo: nije re (samo) o tome da su nosioci odgovornosti
medijski rat izgubili time to nae istine nisu pravovremeno ili,
pak, pravovaljano plasirali preko marketinkih pojaala.. Ideoloka
prepariranost sveta Zapada nije samo odraz globalne medijske
manipulacije, nego i znak nestanka ili/i nepostojanja onih kotvi
duha i istorijskog samorazumevanja za koje smo mislili da su nam
zajednike. A to ukazuje na dublje (meta)povesne dimenzije problema:
na duboko usaenu "optu kolektivnu predstavu" i odredinu "intuiciju"
Zapada u odnosu na nas, a koja se pokazala kao ona poslednja, i od
nas potcenjena, negativna barijera smislu i sarazumevanju. Re je i
o tome da sekularizam poznomoderne stvarnosti jo uvek nedovoljno
sagledavamo kroz kategorije brzine i naina promena drutvenih i
medijskih modela koji se predaju u planetarni opticaj, kao i
njihovu dinamiku povezanost sa tom "dubinskom predstavom".
Pozivanje na argument iz "istorije" i "hrianstva", iz
"(Vizantijske) Evrope" i "srpske samobitnosti"- kao odbrana od
zapadne propagande, takoe treba da raspolae uvidom da ivimo u dobu
ubrzanog raskidanja spona narataja i predanja: da je sve manje
ljudi kojima ti pojmovi neto realno znae, ne samo u inostranstvu.
To ne znai da ne treba jo ee i promiljenije obznanjivati pomenute
inioce naeg eshatolokog Smisla. Naprotiv. Pa ipak, kada se
(medijsko) nasilje univerzalizuje kao samo naelo stvarnosti (i kada
smo objekat istog) tada imenovanje i analiza tog nasilja, iako
nuni, nisu dovoljni za pojavu delotvornijih nacionalnih praksi u
kulturi i politici. Opojmljenje ovog razlikovanja, kao granice naeg
saoptenja, jedna je od poluga kojima se moemo pokrenuti sa mrtve
take. Balkanski rat i jeste jedna od taaka iz kojih Smrt ulazi u
trei milenijum.
Beleke
3 "Blade Runner" ("Istrebljiva"), Ridley Scott, 1983. Prema
noveli Philip K. Dick-a, Da li androidi sanjaju elektrine ovce;
posveen William S. Burroughs-u. Bavi se mogunou bekstva iz
civilizacije pretvorene u globalnu "kinesku etvrt" ("Ba-ariju") gde
tehno-drava potpuno kontrolie linost, ostavljajui joj samo iluziju
privatnosti. Ova antiutopija, smetena u Los Aneles poetkom 21.
veka, ima zapanjujuu analogiju sa nainom na koji je "novi
primitivizam", poetkom 80-tih destruirao sarajevski mundus urbi,
pretvarajui grad u sopstveno predgrae "jaliju". Nain na koji ona
("jalija") nivelie linost, ne dozvoljavajui drugaijost osim u
gluposti, u "Blejdraneru" nalazi analogiju u policijsko-dravnom
progonu replikanata koji su metafore natoveanskog stremljenja ka
viem smislu postojanja.
4 Vidi: P. Sloterdijk, Kardinalni cinizmi/Crna empirija,
Filosofija u vremenu II, prev. S. Novakov/. Pavi, Polis, Veselin
Maslea, Sarajevo, 1991, str. 246-247.
5 Vidi: George Orwell,
Nineteen Eighty-Four, Penguin Books, London, 1983, p. 221. G.
Orwell (
1903-1950) u (naizgled) futuristikom scenariju antiutopijskog
romana "1984.", totalitarni svet Velikog Brata podvodi pod zastavu
"Okeanije". U ogledalu ove odredbe mogu se ugledati mnogi
totalitarizmi, ukljuujui i onaj talasokratije SAD. U istom delu
sreemo termine "Evroazija" i "Istona Azija". Ovi nazivi doslovno
odgovaraju onima koji su i danas u redovnoj upotrebi u geopolitici.
Navedeno ukazuje na Orwell-ovu upuenost u geopolitiku, tim pre to
je znameniti geopolitikolog G. H. Mackinder, Orwell-ov sunarodnik,
operisao gotovo istovetnim terminima (v.: "Sredinja osa istorije",
1904.). Orwell je duboko uvideo i predvideo dugoronu primarnost
geostratekih naspram ideolokih interesa, a "1984." je blistav
dokument o mogunostima monstruoznog izopaenja njihove sinteze.
6 Vidi: George Orwell, Ibid., p. 225.
7 Tekstopisac "Enkarte" srpsku narodnu muziku predstavlja i
utoliko poistoveuje sa pomenutom muzikom trubakog orkestra, a zatim
podvlai da ona potie od turskih koranica, tj. vojnih mareva.
8 Vidi: F. Fukuyama, "Kraj istorije"; rasprava u vezi sa
problemima koje je postavio navedeni traktat nalazi se u: TREI
PROGRAM ("Trijumf Zapada"), br. 90-91, Beograd, 1991, str.
47-127.
9 Odlino razmatranje mehanizma "boljevizacije" Srba prua Z.
Obrenovi, u knjizi: Srbija i Novi poredak, ("Ogled o 'srpskom
boljevizmu'"), IFDT/Relacije, Gradina-Ni, 1992, str. 95-151.
10 O znaajnoj ulozi straha i strahova u formiranju osnovnih ploa
koje nose zgradu zapadnog kolektivnog mentaliteta vidi: J. Delimo:
Strah na Zapadu (od 14. do 18. veka) Opsednuti grad, t. 1 i 2,
prev. Z. Stojanovi, KZNS/Dnevnik, Novi Sad, 1987.
11 Vidi: C. G. Jung, Man & His Symbols, Aldus Books Ltd.,
London, 1964, 320 pp; takoe: V. V. Odajnik, Jung i politika
(politike i socioloke ideje K. G. Junga), prev. M. Jovanovi,
Esoterija, Beograd, 1994, 205 str; Sabrana dela izdala je Matica
srpska, Novi Sad.
12 Ono to se na Zapadu pojavljuje kao karakterizacija Rusije,
obino se pretae i na ostale Slovene, naroito na Srbe. Uzmimo dva
skoranja primera. Francuz D. F. Laferier, u delu Ropska dua Rusije,
iznosi tezu da je zbog moralnog mazohizma, koji su vlastodrci i
politiari negovali poslednja etiri veka, ruski narod osuen da
nikada ne postane lan svetske zajednice naroda (osim ako u patnji
ima vieg smisla). Da parafraziramo: "Retko su Rusi ustajali protiv
svojih vlastodraca. Za razliku od drugih naroda, ruski, i jo neki
slovenski narodi kao da su, umesto individualnog 'ja', na presto
postavili imaginarno 'mi'... Nije li udno to ruska re 'sloviti'
znai sluiti, robovati, slino kao to engleska re 'slave' znai sluga,
rob, Sloven"(?!). Drugi primer je onaj Francuskinje Hlene C.
d'Encausse, u delu Ruska nesrea (prev. . ivojinovi, IK Z.
Stojanovia, S. Karlovci/N. Sad, 1992, 442 str.). Taj rad celokupnu
povest Rusije pokazuje kroz "instituciju" politikog ubistva.
Meutim, to nije specijalna karakteristika ruskog, niti jednog
drugog naroda. O tome autorka proputa da da adekvatnu re, makar sa
metodolokog aspekta.
13 Vidi: N. Fabrio u: "Vjesnik", 10. 02.1991, Zagreb; J. Budhovi
intervju u: "Nedelja", 27. 01. 1991, Sarajevo; (u: Z. Obrenovi, Op.
cit., str. 124 (fn. 8), str. 120 (fn. 3).
14 Ni za tren ne treba zaboraviti i potceniti stepen iracionalne
mrnje ka Rusiji, uz koju nas Zapad tradicionalno svrstava. Prema
otroumnim refleksijama dr. M. S. Markovia, mrnja prema Rusima ide
toliko daleko da se i sam boljevizam smatra korisnim i poeljnim,
ali, u Rusiji, gde je odneo milione rtava. Tako Z. Brzezinski,
Poljak poreklom i jedan od ideologa "Trilateralne komisije" kae:
"Istorijska uloga staljinistikog komunizma sastojala se moda u tome
da se ogranie posledice jednog nacionalnog buenja i ak intenzivnog
imperijalizma koje je ruski narod poznavao" (u: M. S. Markovi,
Pravoslavlje i Novi svetski poredak, Obraz, Beograd, 1994, str.
18., tk. v.: fn. 8.)
15 U studiji posveenoj analizi "balkanskog raspada", Marten van
Haeven (nekada ameriki obavetajni oficir a sada stariji saradnik
Centra za strateke i meunarodne studije i RAND-a), kae: "injenica
je da je Slobodan Miloevi kasnije postao parija u veem delu
Zapada". Meutim, ostaje i ostae bez komentara injenica da je i ceo
srpski narod takoe (u zameni pojedinanog za opte) dobio status
parija, a to je i dalje tako, to ima nesagledive posledice. Marten
van Haeven,
Understanding the Balkan Breakup, FOREIGN POLICY,
103/Summer,1996, pp.175-188 (180).
16 N. Chomsky tim povodom tvrdi sledee: "mislim da se Istonoj
Evropi crno pie. Zapad za nju ima plan, dobrim delom eli da je
pretvori u lako izrabljivu lanicu treeg sveta" (u obasjavajuem
delu: ta to u stvari hoe Amerika?, prev. A. Bogdani, IPS, Beograd,
1995, str 70.)
17 Prema pisanju londonskog "Sunday Times"-a (4.07.1996) sadanji
ef CIA-e, John Deutsch, po linom nareenju amerikog predsednika Bill
Clinton-a, organizuje komandosko-teroristiku grupu za kidnapovanje
a moda i likvidaciju R. Karadia i R. Mladia. (v.: M. Arsenijevi,
"Zaveti protiv nestajanja", SVETIGORA, 50-51/1996, str.14).
Smatramo da je to u funkciji dve izborne kampanje: one u SAD, ali i
one u Bosni. Navedeno je u indikativnoj vezi i sa ponudom S.
Spielberg-u da snimi film o srpskim teroristima koji pokuavaju da
srue zgradu UN, nuklearnim orujem iz Rusije finansiranim sa Kipra.
Film bi trebalo da se zove "Mirotvorac".
Ovakav film bio bi holivudski duplikat originala
falsifikata.
18 Vidi: Marten van Haeven, Ibid., p.175.
19 Vidi: D. Owen, Balkan Odyssey, Harcourt Brace & Company,
New York, 389 pp.
20 Vidi: L. Silber & A. Little, Yugoslavia: Death of a
Nation, T. V. Books, New York, 384 pp.
21 Vidi: S. Woodward, Balkan Tragedy: Chaos & Dissolution
After the Cold War, The Brookings Institution, Washington, D.C.,
536 pp.
22 Iako Marten van Haeven tvrdi da sve tri teze "predstavljaju
sasvim razliita objanjenja porekla i evolucije krize", za njega je
sasvim neupitno da srpska politika snosi kljunu odgovornost. To je
uoljivo prilikom Haeven -ove opomene Woodward-ovoj da "nije
dovoljno naglasila namerni pokuaj Miloevia da nametne hegemoniju...
nad Srbima izvan granica Srbije, i to silom po cenu integriteta
Jugoslavije" (Idem., p.185).
23 Vidi: R. Arseni, "Rat izbio zbog raspada zemlje" (S.
Thornberry o cepanju SFRJ), "Politika", 10.09. 1996.
24 Vidi: D. Rusinow, "Karadi, Radovan 1945-", Enkarta 1996",
Majkrosoft korporacija, SAD.
25 Vidi: S. P. Ramet: "Bosansko-hrvatsko-srpski rat, 1991-...",
i "Bosna i Hercegovina", "Enkarta 1996", Majkrosoft korporacija,
SAD.
26 Tekstove S. P. Ramet i D. Rusinow-a potkrepljuju ali i u
jednostranosti daleko premauju pisanja delova beogradske
graansko-liberalne inteligencije. U svetlu njihovih zbornika
stavovi "Enkarte" izgledaju ak dobroudni i bezazleni. Osnovni
problem pozicija npr. "Beogradskog kruga" jeste neodgovorno
preutkivanje objektivne krivice i neprijateljstva drugih strana
sukobljenih sa Srbima, te preemfatino, poludokumentovano, negde ak
i histerino, preterivanje u samooptuivanju. I kada ima povoda za
(samo)kritiku, a ima ih, ona je nezrela ukoliko nije primenjena i
na ostale strane: takvi previdi vode stratekom arlatanstvu u
situaciji rata. Publikacije takvih grupa posluile su kasnije kao
"legitimaciono gorivo" za pisanje zapadne tampe. A ona,
prepariranjem "javnog mnjenja", pomogla je punjenju rezervoara
bombardera koji su poletali sa nosaa aviona 6. flote. (("Postali
smo kukavice to sa bezbedne daljine sipaju granate na nevine
bolnice, porodilita, biblioteke, spomenike svetske kulturne
batine... varvari koji razaraju tue gradove, sravnjuju sa zemljom
sela, kolju ljude, ivima im deru kou, vade srce i oi, seku ui i
prste... mi Srbi smo na mostarskom smetlitu bagerima zakopali
stotine ljudi (moda pod sruenim hramom Sv. Trojice, ili pod
potopljenim Mostom na Neretvi? prim.)... mi smo u Evropi krajem 20
v. napravili koncentracione logore da u njima muimo, ubijamo i
izgladnjujemo nedune civile..." Ovakvi i slini opisi srpskog udela
u ratu nalaze se u pomenutim zbornicima, v.: "Intelektualci i rat",
Beogradski krug, Beograd, 1993, 152 str; "Druga Srbija", Plato/Bgd.
Krug/Borba, Beograd,1992.)
27 Ibid.
28 Ibid.
29 Prema D. S. Schiffer, "ono to je bio sjajan potez Hrvata i
muslimana, naravno uz pomo Amerikanaca, to je da su pourili da
svetu pokau srpske zarobljenike logore. Predstavili su ih kao
koncentracione, poredei Omarsku sa Auvicom, Manjau sa Dahauom,
Prijedor sa Buhenvaldom. Hrvati i muslimani su znali ta da urade
kako bi dirnuli osetljivost Jevreja, posebno amerikih. Odmah je
jevrejska savest bila neprijateljski raspoloena prema Srbima, jer
je to bilo vraanje kolektivnog seanja u Auvic. Oni nisu uspeli da
vide razliku izmeu Manjae i Auvica, a razlika je ogromna. Ja sam
bio tamo : nije bilo gasnih komora, krematorija, nije bilo srpskog
plana da likvidiraju muslimane, kao to su Nemci imali plan da
likvidiraju Jevreje. To, na alost, nigde nije reeno" (v.: Intervju
"Ilustrovanoj politici", priredila S. Miloevi, br. posveen
37-godinjici izlaenja, str. 14-15.)
30 Ova i druga interesantna miljenja izneta su u autorovoj
knjizi, objavljenoj na francuskom jeziku, Intelektualci: izdaja
jedne kaste: Dreifuss u Sarajevu (v.: Les intellos ou la drive
d'une caste, Objections, L'Age d'Homme).
31 Vidi: D. Rusinow, Ibid.
32 V. Gotovac, "Suivot bez sentimentalnih isprika", "Borba", 31.
12. 1990, (u: Z. Obrenovi, Op. cit., str. 125 (fn. 16)).
33 Vidi: M. Kneevi, "Balkanska pometnja", u: Tajna Balkana
(geopolitiki klju za sudbinu "veriga sveta"), ured. B. Mati, SKC,
Beograd, 1994, str. 124.
34 Vidi: A. Kneevi, "Turska kao centar sveta", "Politika", 28.
09. 1996, str. 4.
35 Vidi: P. Krebs, "Povratak Zaratustre", "Duga", (god. i br.
nepoznati), str. 46.
36 Vidi: M. Lazanski, "Politika", 9.04. 1994.
37 Vidi: S. P. Ramet, Ibid.
38 Autorka ne razmilja ili nee da razmilja da je mogue da su
upravo kosovski Srbi pod 'okupacijom' od strane iptara, i to: a)
bioloki, eksplozijom nataliteta, a u sprezi sa posleratnim
jednosmernim otvaranjem albansko-jugoslovenske granice od strane
iptarskih autonomakih vlasti, te da su Srbi zapravo manjina na
Kosovu (u odnosu 1:9), b) politiki, preko Ustava 1974, v)
psiholoki, kroz tvrdoglavu i neumoljivu nelojalnost dravi koju sami
na tim prostorima nikada, osim integracijom u otomanske strukture
vladanja, nisu imali, te uslovljavanjem politikog dijaloga
nemoguim: 'politikom' autonomijom koja zapravo treba da odvede u
prelaznu a zatim potpunu secesiju, g) oruano, preko iptarskih
dobrovoljaca koji su se borili protiv Srba u ovom poslednjem ratu,
dostavljanjem oruja muslimanima, svakodnevnim nasiljem nekada
(sluaj Martinovi) i sada (atentati na pripadnike MUP-a), d)
ekonomski, preko ogromnih suma neplaenog poreza dravi, raznih vrsta
privrednih sabotaa i kriminala itd.
39 Vidi: IRCICA, Bulletin d'information, no. 21/1989, Istambul,
p. 21, (Cf.: M. Jevti, vidi nie; str. 33).
40 Vidi: H. Dubiel, "Fundamentalizam moderne", TREI PROGRAM,
1-4/1992, Beograd, str. 222-223 (cf.: MERKUR,
Septembar-Oktobar/1992).
41 Vidi: M. Jevti, "Globalni interesi islamskog fundamentalizma
prema Balkanu", HUMANITAS, 3-4/1991, Ni, str. 31-37.
42 Vidi: "Preporod", list IVZ B-H, 15. 01.1991, str. 8, (cf.: M.
Jevti, Op. cit., str.
32).
43 "Islamska deklaracija" Alije Izetbegovia objavljena je u
"Ekspresu 071", u specijalnom broju pod nazivom "Moe li Bosna biti
islamska republika?", maj 1991, str. 87-98.
44 Vidi: S. P. Ramet, Ibid.
45 Pisac ovih redova u svojoj fototeci uva sliku smrskane
lobanjice sa pramenom deije kose koju, u beloj platanici, dri
mitropolit Amfilohije (Radovi). Slika je nainjena u Bosanskoj
Gradici pored sruene srpske kue, za vreme ofanzive "Bljesak".
Ovakvih primera, na alost, ima na stotine.
46 Re je o 12 raketa sa kasetnim punjenjem ispaljenim na
militarizovani aerodrom Pleso (gde je dolazilo do flagrantnih
prekraja "embarga" na oruje) i na periferije grada. Da je bilo teih
posledica i ruenja grada, HTV ne bi asila asa da ih svetu prikae.
Toliki broj granata, mesec dana kasnije, padao je bukvalno svakog
minuta u srce srpskog grada Knina, za vreme prvog dana napada
HVO.
47 Drugim reima, ako je mogao da bude unesen podatak o
poznomajskom bombardovanju Srba u Bosni (premazan brigom za
"neutralne" taoce UNPROFOR-a), onda je svakako bilo mesta i
mogunosti da se unesu podaci o simultanom sadejstvu hrvatske
kopnene vojske i amerike avijacije prilikom operacije "Oluja" (koja
je sugestivno sazvuna nazivu "Pustinjska oluja"). Naime, posle te
ofanzive, u kojoj je Hrvatska debitovala kao prednji ealon NATO-a
na severozapadnom Balkanu, dolo je do najstranijeg "etnikog ienja"
tokom celog rata, i to ba nad Srbima. U tome treba traiti razlog za
izostavljanje te i takve istine.
48 Vidi: N. Chomsky, Op. cit., str. 87. Ameriko "blokiranje"
meunarodne politike u navedenom sluaju se odnosi na probleme
Bliskog Istoka, ali nije teko videti da su isti mehanizmi sve vreme
praktikovani tokom graanskog rata u bivoj Jugoslaviji.
49 Vidi izvetaj novinara "NIN"-a Mila Gligorijevia ("Kako je
stradala republika Srpska Krajina?") koji je prenela Svetigora,
50-51/1996, str. 10-15.
50 Vidi: J. Baudrillard, Amerika, prev. M. Bati, Buddy Books
& Kontekst, Beograd, 1993, str. 50.
51 Veoma lucidna izlaganja povodom ove problematike daje B.
ijakovi u radu "RAT (i) RATIO(nalnost)", LUA, 2/1992, str. 7 i
9.
52 Vidi: M. Jevti, Op. cit., str. 35.
53 Vidi: S. P. Ramet, "Hrvatska", Ibid.
54 Vidi: "Enkarta 1996"
55 Vidi: D. H. Lawrence, Women in Love, Penguin Books, London,
1984, 541 pp.
56 Vidi: S. P. Ramet, Ibid.
57 Ibid.
58 Dr. M. S. Markovi (Op. cit., str. 32) kazuje da popularna
francuska enciklopedija "QUID" za 1985. (QUID 1985: Tout pour
tous", Robert Laffont, Paris, p. 963.) tvrdi da su "u Pavelievoj
NDH vreni 'pokolji nad Srbima' (bez broja rtava), a da je 'Tito
pobio 300.000 Hrvata (meu kojima 1 000 svetenika), 70.000 Nemaca,
12 000 Slovenaca, 6 000 Crnogoraca, i 3 000 Srba!" Izgleda da su
Srbi dobro proli u Drugom svetskom ratu, zakljuuje dr. Markovi. I
"Enkarta '96" preutkuje genocid nad Srbima, jer to moe da se
meunarodno prihvati kao pravo Srba na rezerve, otpore i borbu
protiv hrvatskih vlasti.
59 Osnovni smisao i sugestija ovog iskaza se gotovo stoprocentno
poklapaju sa napred navedenim iskazom N. Fabria o "eksploatisanju"
Hrvatske. Vidi str. 93 u naem tekstu.
60 Ovo je detaljno izloeno u zanimljivom ogledu M. Kneevia,
vidi: Op. cit. str. 130-132.
61 O znaaju Bliskog Istoka za SAD (ali i Nemaku), to objanjava
popustljivost prema Turskoj, svedoi sledei iskaz N. Chomsky-og
iznesen povodom analize ekonomskog ratovanja u "tripolarnom" svetu
(SAD-Nemaka-Japan). Posleratni atlantistiki strateg G. Kenan
"predloio je da SAD podre industrijalizaciju Japana, ali, pod
jednim uslovom, da Amerikanci kontroliu naftu koju Japan uvozi. Ovo
bi ... omoguilo pravo veta ako se Japan otme kontroli... Sve do
poetka 70-tih, Japan je kontrolisao samo 10 odsto svoje nafte. Ovo
je jedan od glavnih razloga zato su SAD bile zainteresovane za
bliskoistonu naftu". Vidi: Op. cit., str. 31; (Chomsky prema: B.
Cummings, The Origins of the Korean War, vol. 2, Princeton
University Press, 1990).
62 Ovu konstantu Nemake geopolitike potvruje i nedavno pisanje
nemake tampe. T. Kilinger, novinar hamburkog "Die Zeit", postavlja
lakonsko pitanje: "Zato Bon istrajava tako uporno na toj marruti
prema Teheranu? Zato nisu dovoljni dokazi, pa da se odnosi sa ovom
zemljom dravnog terorizma podignu na kritiku ravan nezadovoljstva?
To se, pre svega, i sa uoljivom ljutnjom pitaju Amerikanci... mi ak
stavljamo na kocku odnose sa naim saveznicima sa one strane
Atlantika" (v.: "Politika", 30. 09.1996, str. 6.) Nije zgoreg da se
podsetimo da je jedan od pravaca osujeene pruge Berlin-Bagdad
(1896.), zamiljene kao odgovor anglosaksonskoj kontroli Sueca
(1875., 1881), te plovnih puteva Bliskog Istoka, bio upuen ka
Mohameru, u Iranu.
63 Nedovoljno je poznato da jedna od ulica Tirane od nedavno
nosi naziv Generova, dok most Gavrila Principa u Sarajevu zovu most
Franca Ferdinanda. Ovi nazivi su simbolike projekcije politikih
elja, te pozivnice germanskoj politiko-ekonomskoj sili koju
eksponenti takvih preimenovanja tradicionalno asociraju sa
mogunostima spajanja mnogostrukih koalicija na utrb srpskih
interesa.
64 Vidi: W. Neikrik, We are the World Guardian Angels, "Chicago
Tribune", 9. 09. 1990. (Cf.: N. Chomsky, Op. cit., str. 74 (fn.29);
Chomsky ovo takoe navodi i u delu Odlaganje demokratije
(Deterring Democracy, Verso, 1991, p. 5).
65 Vidi: A. Dugin, "Geopolitika jugoslovenskog sukoba", prev. Z.
Buljugi, u: Tajna Balkana, SKC, Beograd, 1994, str. 171-174.
66 Vidi: P. Sloterdijk, Op. cit., ("kola proizvoljnosti: cinizam
tampe"), str. 226.
67 Op. cit., str. 226.
68 Op. cit.,str.. 227.
69 Vidi: G. Lipovetsky, prev. A. Morali, Doba praznine (ogledi o
savremenom individualizmu), Antropos, KZNS, N. Sad, 1987, str.
50-51.
70 Vidi: G. Lipovetsky, Op. cit., str. 94.
PAGE 1