Ivica Mladenovi
ANTITOTALITARIZAM KAO IDEOLOGIJA: KRITIKA PERSPEKTIVAApstrakt
Termin totalitarizam, i pored toga to se njegova politika i nauna
upotreba moe pronai jo u periodu od 1920. do 1930. (pa i ranije),
naroito postaje popularan poevi od 1950ih godina pod uticajem
filozofkinje i istoriarke Hane Arent. Njime se oznaava nova forma
politikog nasilja, koja je u prvoj polovini XX veka zapoela pojavom
faistikih, nacistikih i nominalno socijalistikih reima. U radu
dekonstruiemo antitotalitarizam kao izrazito idoeloki koncept koji
u svojoj najrazvijenijoj formi prenaglaava organizacone i
institucionalne slinosti faizma i nominalnog socijalizma. Reeni
koncept ignorie i skriva sutinske razlike izmeu ovih sistema, bavei
se formalnim analogijama, umesto kauzalnog objanjenja. U tom kljuu,
antitotalitarna ideologija predstavlja ogoljeno sredstvo u borbi
protiv nominalnog socijalizma i radikalne levice, to je u skladu s
potrebama i interesima hegemonih drutvenih snaga.Kljune rei
totalitarizam, stigma, ideologija, nominalni socijalizam,
faizam.UMESTO UVODAPoput drugih brojnih ideologija koje se
zavravaju na -izam, i totalitarizam se koristi kao stigma za
obeleavanje nacionalnih drava, politikih partija ili pak drugih
ideologija, kao i individua: komunista, faista, liberala (ili,
jednostavno, politikih protivnika koji zastupaju ekstremno drugaije
stavove). Naravno, stigmatizacija ne mora nuno da bude neto loe po
sebi, pogotovo ako je sama stigma rezultat kompleksne, vieslojne i
nijansirano izvedene kritike analize. Meutim, ukoliko se ona
koristi kao polazna osnova u (dis)kvalifikaciji neke
socijalne/politike pojave ili procesa, uz pokuaj da se isti, kroz
prenapregnutu argumentaciju, nekreativno, paualno i kockasto uklope
u prethodno iscrtan imaginarni okvir, onda iz toga neminovno
proizilazi nauni i politiki trivijalizam i ideoloka
karikaturalizacija drutvene stvarnosti. Totalitarna stigma se
upravo moe promatrati kao produkt jednog ovakvog vulgarno
dedukcijskog pristupa stigmatizaciji, kojim se nastoji vetako
uspostavljanje istorijske i politike vertikale u isticanju
esencijalne srodnosti tzv. opresivnih reima kratkog XX stolea (Erik
Hobsbaum) od 1917. do 1991, tj. od Lenjina, preko Musolonija,
Staljina i Hitlera, pa sve do Hruova, Mao Cedunga i Gorbaova.
Zamisao o kriminalnoj i totalitarnoj prirodi nominalnog socijalizma
(up. Kurtoa, 1997), dakle, ideja je vodilja u razumevanju koje
svaku radikalno leviarsku kritiku vladajueg poretka predstavlja kao
pandan faistikoj diktaturi desnice. Koncept antitotalitarizama,
tako, uprkos razliitim upotrebama (od kojih neke marginalne imaju
ak i leviarski karakter), u svom najpotentnijem i najuticajnijem
obliku, predstavlja glavni politiki instrument savremene
antileviarske histerije kojom se stavlja znak jednakosti izmeu
faizma i socijalizma. Faizam se u tom kljuu vidi prvenstveno kao
produkt levice, ogranak socijalizma, socijalizam za itavu naciju.
Neprijateljstvo prema otvorenom drutvu (Karl Poper) tako otkriva
krajnju srodnost ovih antiliberalnih projekata, koja je najbolje
izraena tvrdnjom Eugena Vebera da faizam i komunizam nisu
suprotstavljeni oni su bratski neprijatelji (Landa, 2014). Desnica
je na taj nain ostvarila punu kulturnu hegemoniju u gramijevskom
smislu te rei nad razumevanjem i implementacijom antitotalitarne
paradigme u procesu delegitimacije svake postkapitalistike
alternative. Naravno, s obzirom da drutvo predstavlja dinamiku mreu
raznih svojih sastavnih elemenata koji su podloni izmenama,
kretanju, kritikom preispitivanju, osporavanju, fetiizacijama itd,
ni jedna komparacija u istraivanju kompleksnih drutvenih fenomena
ne moe biti nelegitimna per se. U tom smislu, miljenja smo da bi
bilo pogreno beati od uporedne vieslojne analize socijalistikih i
faistikih reima, niti se pak slaemo sa shvatanjem da treba
ignorisati eventualne slinosti izmeu njih, ma koliko one formalne
bile. Ipak, u skladu s prethodno izneenim stavom i preliminarnim
saznanjima, glavna teza od koje polazimo (koju emo pokuati da
odbranimo) u ovom radu je da antitotalitarizam predstavlja
relativno konzistentnu ideologiju protiv socijalizma, iji
propagatori koriste dato aistorijsko orue: antitotalitarnu
paradigmu, koja zbog fluidnosti svoje apstrakcije i rastegljivosti
pojma totalitarizam deformie realnost i gui analizu, tj. analitiki
je potpuno sterilna, iako je, kako iskustva pokazuju, politiki
izuzetno plodna. Da bismo potvrdili navedenu tezu, pokuaemo da
odgovorimo na pitanje da li, u kontekstu upotrebe koncepta
totalitarizma kroz poistoveivanje nominalnog socijalizma i faizma,
moemo da kaemo komunisti na isti nain na koji koristimo re faisti.
Odnosno, da li je vanije ono to ove koncepte spaja (pa pojam
totalitarizam u ta dva sluaja ima naunog opravdanja) ili ono to ih
razdvaja (pa se ove dve substancijalno razliite pojave ne mogu
oznaavati istim terminom)? Takoe, na je stav da je insistiranje na
suprostavljanju totalitarizma i demokratije, na emu svoju
argumentaciju grade svetenici antitotalitarne analize, daleko od
toga da nam objasni sutinu stvari. Ali onda se, na ovom mestu,
postavlja pitanje emu uopte ono slui? Upravo to, ali i prethodno
pomenute dileme, bie neka od temeljnih pitanja na koja emo
nastojati da ponudimo odgovor u nastavku teksta.
KAKO JE SVE POELO?Poeci razvoja antitotalitarne paradigme se
mogu primetiti jo krajem druge decenije XX veka u Austriji i
Nemakoj (Gleason, 1995), pre svega u urnalistikim i politikim
krugovima, gde se moe videti nakana nekih leviarskih krugova koji
su se opirali boljevizmu, da stigmom totalitarizma delegitimiu tek
uspostavljeni politiki reim u Sovjetskom savezu. Ipak, u strunoj
javnosti se obino smatra da je re totalitarizam italijanskog
porekla (totalitario), osmiljen upravo u italijanskim krugovima
koji su bili neprijateljski orijentisani prema faizmu i koji su
ovim terminom nastojali da definiu autoritarni reim novoga tipa.
Italijanski antifaista ovani Amendola je tako, koristei se jednom
dosetkom, sainio jeziku kovanicu sistema totalitario u tekstu
publikovanom 1923. godine u dnevniku Il Mondo, insistirajui na tome
da oni (faisti, pr. I.M) hoe da uvedu totalitarni sistem
(Wippermann, 2010: 39). On je tim izrazom pokuao da, na primeru
jedne lokalne zajednice, gde su faisti predstavili dve identine
liste i na silu zabranili konkurentske izborne liste, opie
farsinost izbornog sistema o kome se u tim trenucima raspravljalo u
italijanskoj Narodnoj skuptini. Iz perspektive ovog liberalnog
demokrate, neologizam totalitarni ciljao je samo na to da demaskira
pravo lice takvog izbornog sistema i faistike propagande. Amendola
nikada nee saznati da je on lino priloio politikoj leksici jedan od
najpriznatijih i najkorienijih termina XX veka, ali takoe i
najkontroverznijih. Dakle, nesumnjivo je da je za popularizaciju i
razvoj antitotalitarizma kao ideologije u prvim godinama bilo
najznaajnije upravo italijansko iskustvo, iako e tek ekspanzija
engleskog jezika nakon drugog svetskog rata oznaiti poetak njegove
svetske difuzije.Nakon Amendolinog izuma, lansiranje nove idelogije
u politiku i naunu orbitu vie niko nije mo gao da zaustavi: u
tekstu objavljenom 2. januara 1925. godine, dan pre uvenog
Mussolinijevog tzv. govora-cenzure, Lelio Baso je sa svoje strane u
La Rovoluzione liberale osmislio imenicu totalitarizam, ime je
semantiki krug ovog koncepta definitivno zatvoren. Izvorno, ovaj
termin je upuivao na diktatorski pokuaj Mussolinija koji, snadbeven
monopolom nad silom, prisvaja sve poluge vlasti i podreuje ih
sopstvenoj partiji koja se predstavlja kao tuma zajednike volje
celog drutva. Nakon to Amendola 15. juna u faizmu prepoznaje
zabrinjavajuu totalitarnu volju, faisti najedenom postaju
zainteresovani za re totalitarizam, tako da na etvrtom kongresu
faistike nacionalne partije 22. juna 1925. godine sam Due insistira
na tome da e oni sprovesti ono to se naziva naom neobuzdanom
totalitarnom voljom (la nostra feroce volonta totalitaria), te da e
sledestveno Italija biti totalno transformisana, tako da e
Italijani i faisti postati sinonimni termini (Gleason, 1995: 19).
Faistiki ideolog entile pak svoju totalitarnu viziju drutva definie
kroz opoziciju totalitarizam liberalna dmeokratija, odnosno,
totalne drave sprema slabostima demokratije koja je minirana
unutranjim podelama izmeu drave i drutva. Dakle, iz agresivne
zvunosti termina koji je pritom bio u slogu i rimi: to-ta-li-ta-rio
proizai e itava doktrina italijanskog faizma. Ona naravno nikada
nije predstavljala istorijski razvijen koncept, i to je vanije,
nikada nije bila stvarno i iz temelja elaborirana. Zanimljivo je
da, izgleda uveren da je totalitarizam faistika kovanica, Antonio
Grami na Kongresu u Lionu 1926. godine koristi ovaj pojam u cilju
osporavanja pretenzije faistikom reimu da u totalitarnom drutvu sve
drutvene protivurenosti mogu bile prevaziene. Godinu dana nakon
dolaska Hitlera na vlast, zahvaljujui rubrici State koju je Dord
Sabin uredio u Encyclopedia of Social Sciences, termin
totalitarizam postaje izuzetno popularan u anglosaksonskim
zemljama, doivljava veliku novinsku ekspanziju i konano ulazi u
akademsko naslee nauke o politici. Ipak, treba istai da nacisti
nisu voleli ovaj pojam i da su, za razliku od nekih intelektualaca
(Karl mit i Ernst Junger) koji su podravali njihovu konzervativnu
revoluciju i koji su se zalagali za totalnu dravu po uzoru na
italijanski model, Hitler i Gebels davali prvenstvo konceptu rasne
drave (vlkisch state). Ipak, ovo nije spreilo istaknutog nemakog
generala Hadlera da u avgustu 1941. godine, u vreme estoke kampanje
protiv SSSR-a, pred neoekivanim i estokim otporom na koji je naiao,
verbalno denuncira protivnika totalitarnom stigmom, objanjavajui
kako su se Sovjeti briljivo pripremili za rat s potpunim odsustvom
skrupula, kako i dolii jednoj totalitarnoj dravi (Ruge-Schumann,
cit. pr. Losurdo, 2004: 118). U meuvremenu, antitotalitarna
paradigma je zbog svoje vieznanosti, postala neizbeno oruje za
politiko obraunavanje u repertoaru gotovo svih relevantnih
politikih i intelektualnih struja: od faizma, preko antifaizma,
marksizma, liberalizma, pa sve do anarahizma i konzervatizma. Neki
od leviarskih predstavnika koji koriste antitotalitarni diskurs,
poput Viktora Sera, Daniela Gerana, Herberta Markuzea, Sigmunda
Nojmana i Lava Trockog, nesumnjivo se zalau za ukidanje
kapitalizma, a nominalni socijalizam kritikuju s levih pozcija, to
je u koliziji s desniarskim i liberalnim predstavnicima
antitotalitarne idelogije, ija kritika ima potpuno drugaiju
drutvenu funkciju i ciljeve. U sutini, ovakvo usiljeno korienje
antitotalitarne paradigme svakako je utemeljeno u istorijskoj i
socijalnoj realnosti koja nam kazuje da je malo termina u istoriji
koji su u tolikoj meri elastini, poliformni i u krajnjem
dvosmisleni. Dok su jedni akteri gledali u totalitarizmu iskljuivo
negativnu suprotnost stanju laissez faire, drugi su neodreeno
priali o apsolutnom zlu, a trei su se, pokuavajui da iskoriste
pojam o teoriji razvoja, alili da je u toj meri proizvoljno korien
da je postao besmislen u saoptavanju bilo kakvog osobenijeg smisla
(Kulji, 1983: 11). Upravo zbog toga to je od samog poetka odreen
svojim ideolokim karakterom, totalitarizam je u pojedinim periodima
u zavisnosti od konkretnih interesa pojedinih politikih i
akademskih grupa i duha vremena same epohe nailazio na neoekivano
snanu recepciju, kao i na kontradiktorne i fanatine reakcije.
ANTITOTALITARIZAM KAO IDEOLOGIJA PER SE?Kovanicu ideologija (od gr.
rei: idea pojava, svojstvo, predstava; logos re, govor, nauka)
osmislio je Antoan Desti de Trasi, nastojei da tim jedinstvenim
izrazom oznai novu nauku o idejama. Iako je pojam ideologija u prvo
vreme korien u pozitivno vrednovanom, ili bar u vrednosno
neutralnom znaenju, nakon Napoleonovog obrauna s ideolozima koji su
inae bili pristalice Francuske revolucije, ovaj oznaitelj poinje da
se koristi i u negativnom i diskreditujuem znaenju kao skup
iluzornih i nenaunih doktrina i politikih programa (Vratua-unji,
2007: 181). Ve tada je, dakle, re ideologija dobila znaenje neega
to je irealno, kvaziidealistiko ili metafiziko, i to se rado
dodeljivalo neistomiljenicima. Ovakvo znaenje se delimino i danas
pridaje ideologiji, iako je u pojedinim dosadanjim fazama razvitka,
idelogija bila ne samo kritikovana i osporavana, nego i
glorifikovana. Uprkos tome to spada u najspornije i najneodreenije
pojmove u oblasti moderne politike nauke i sociologije saznanja,
Mihajlo uri tvrdi da se, kada je re o ideologiji, istovremeno radi
o jednom od najplodnijih pojmova ije je mesto izmeu mita, s jedne,
i moderne nauke, s druge strane (Stanovi, 2006; uri, 1997).
Osobenih definicija ideologije ima gotovo isto onoliko koliki je
broj onih koji pokuavaju da je definiu (pri emu se najvee razlike
primeuju kod intelektualaca koji se pozivaju na razliite
intelektualne kole). Mi se na ovom mestu neemo, meutim, zadravati
na pitanje oprenih shvatanja i definicija, ve emo poi od relativno
objektivnog, opteg i konsenzualno prihvaenog stava da je sutina
ideologije bitno odreena njenim programsko-propagandno-politikim
karakterom kojim se nastoji da se misao same u parolu i uini
maksimalno mobilizatorskim, a ne nauno diferenciranim (Ili, 1999:
511). Naravno, po sadraju, ima razliitih oblika ideologija: od
progresivnih, preko konzervativnih, do reakcionarnih. U skladu sa
Marksovim shvatanjem da drutvena formacija koja ne reprodukuje
uslove proizvodnje istovremeno sa proizvodnjom, ne bi postojala ni
godinu dana, naa teza je, nadovezujui se na alitiserovsku tradiciju
(up. Altiser: 2009), da idelogija predstavlja substancijalan deo u
procesu proizvodnje tih uslova, odnosno drutvene nadgradnje, koji
je nuan za legitimaciju odreenog materijalnog stanja stvari. Na taj
nain, ideologija nije iskljuivo sistem ideja, nego ona sama
poseduje i materijalnu egzistenciju s obzirom da putem ideolokih
aparata daje smisao ili upravlja materijalnim praksama drutvenih
subjekata. Posledino: ideologija je sveprisutna, a to to pojedinci
ne vide sebe kao eksponente ili objekte ideologije i veruju da su
izvan nje, samo po sebi predstavlja jednu ideoloku floskulu.U
najkraem, est je glavnih karakteristika svake ideologije: 1.
nenauna, tj. politiko propagandna usmerenost, 2. predstavlja
kvintesecijalan element drutvene nadgradnje u procesu legitimacije
i reprodukcije postojeih ili eljenih materijalnih praksi, 3.
vrednosna nehomogenost: moe biti okrenuta ovekovom oslobaanju, ali
moe sluiti i njegovom porobljavanju, 4. omniprisutnost, kako u vrhu
dravnog aparata i u druvu generalno, tako i u manjim
kontrakulturalnim i antisistemski jasno usmerenim grupama 5.
utemeljenost i/ili neutemeljenost na injenicama: moe biti zasnovana
na objektivnim i diferenciranim analizama drutvene stvarnosti, ali
i na potpuno pristrasnim, pa i lanim indikatorima, i 6. tenja ka
uspostavljanju drutvene hegemonije. U daljem radu emo nastojati da
pokaemo izrazito ideoloko-regresivni karakter antitotalitarne
paradigme kao jedne od podparadigmi/podideologija vladajue
liberalno-demokratske ideologije. ANTITOTALITARIZAM U FUNKCIJI
DELEGITIMACIJE NOMINALNOG SOCIJALIZMA
Antitotalitarizam je od svoga pojavljivanja bio centriran mnogo
vie na politike, nego na intelektualne izazove i kontroverze. U
samoj osnovi promiljanja ove teme je pre svega pitanje o
primerenosti korienja pojma totalitarizam. U okrilju savremene
nauke o politici koja se, izmeu ostalog, bavi i pokuajem
definisanja raznih oblika moi, te nastoji i da elaborira tipologiju
politikih reima, reeni pojam je u veoj ili manjoj meri gotovo
jedinstveno prihvaen, pre svega pod uticajem Hane Arent. Njime je
oznaivan novi tip opresivnog reima koji nije mogao da se podvede
pod tradicionalne kategorije: diktatura, despotizam i tiranija:
dakle, oblika vlasti ve prisutnih u politikoj leksici zahvaljujui
pojeidnim klasicima u oblasti folozofije, sociologije i
politikologije, od Aristotela do Maksa Vebera. Recimo, Monteskjeovo
shvatanje despotizma izloeno i Duhu zakona, kao apsolutne i
arbitrarne moi, utemeljene na strahu, a ne na zakonima, teko je
bilo primenjivo u objanjenju faizma, nacizma ili nominalnog
socijalizma (Aron, 1965). Naime, ovi reimi su nastali kao osobeni
politiki reimi XX veka, sutinski odreeni specifinom fuzijom, kako
tvrdi Hana Arent u svom klasinom delu Poreklo totalitarizma,
ideologije i terora i namerom da se drutvo remodelira putem
nasilja. Uoljivo je mali broj politologa koji su pokuali da ospore
dominantne tendencije u njihovoj disciplini, kada govorimo o
popularizovanju koncepta antitotalitarne paradigme. Nasuprot tome,
u okvirima istoriografije i sociologije politike ovaj koncept je
oduvek bio daleko od toga da bude jedinstveno prihvaen. U najkraem,
on se pokazao nauno vrlo ogranienim, dvosmislenim, da ne kaemo
potpuno beskorisnim u kontekstu onoga to je trebalo da objasni:
socijalnu prirodu, genezu, poreklo, globalnu dinamiku i krajni
produkt tzv. totalitarnih sitema. Takoe, nesumnjiva je njegova
drutvena i politika uslovljenost: antihitlerovska koalicija,
Hruovljeve reforme i optimizam perestrojke povremeno su slabili
aktuelnost Teorija o totalitarizmu, a Staljinove istke, pakt
Ribentrop-Molotov i Hladni rat aktuelizovali su Teorije o
totaliutarizmu. (...) Slom realnog socijalizma iznova je oiveo
Teorije o totalitarizmu (Kulji, 2001: 30).Uprkos tome to je
navedena knjiga Hane Arent najvie uticala na ire popularizovanje
antitotalitaristike ideologije, nesumnjivo najautoritativnija
knjiga meu samim ideolozima ikada napisana u ovoj oblasti, jeste
klasino delo amerikih sociologa Karla Fridriha i Zbignjeva Beinskog
Totalitarna diktatura i autokratija. Ova knjiga, koja sadri
tipoloku analizu obilja nespornih i formalnih analogija izmeu
faizma, nacizma i nominalnog socijalizma, dugo vremena e biti
teorijski najznaajnije i najmerodavnije delo za razumevanje i
tumaenje antitotalitarne paradigme (Hejvud, 2004). Koje su osnovne
karakteristike totalitarnih sistema, prema miljenju ovih autora? 1.
zvanina ideologija koja saima sve vane aspekte ovekove egzistencije
u drutvu;2. apsolutna vlast jedne masovne partije, voene jednom
linou, tj. diktatorom;
3. razvijen sistem teroristike policijske kontrole koju podrava
i nadgleda vladajua partija;
4. gotovo apsolutni monopol vladajue partije nad radom svih
sredstava masovnog optenja, tampe, filma i radija;
5. gotovo potpun monopol partije nad svim oblicima oruane
sile;
6. centralizovano partijsko-dravno rukovoenje svim vanijim
aktivnostima u privredi, ukljuujui i njihovu stalnu kontrolu
(Friedrich & Brzeznski, 1956: 9-10).Za Fridriha i Beinskog
totalitarni sistemi su potpuno monolitni. Odluke se donose na vrhu
i sprovode se preko podreenih efova, kako na nivou drave, tako i na
nivou partije. tavie, ovi autori tvrde da su totalitarna ureenja
nepopravljiva, tj. da se ne mogu transformisati, ni u smislu
racionalizacije, ni u smislu liberalizacije, odnosno da mogu da
budu samo jo vie totalna (isto: 293-303). I pored toga to izvesnih
razlika u delima Beinskog i Fridriha, s jedne strane, i Hane Arent
s druge strane, svakako ima (u pogledu pristupa i u pogledu itanja
moi u totalitarnim sistemima, pre svega), njihove analize se
pribliavaju na karakteristian nain. Naime, oba dela se naslanjaju
na traganje za sutinom totalitarnih reima, usresreujui se uglavnom
na nacistiku Nemaku i SSSR, i zapostavljajui faistiku Italiju. Ove
analize koje naglasak stavljaju na zajednikim i oiglednim
elementima izmeu dva sistema, gotovo da potpuno zanemaruju razlike
meu njima. Takoe, slinost u pristupima se ogleda i u tome to se u
oba dela rezervie vema vano mesto ideologiji i shvatanju da je
totalitarizam esencijalno rezultat volje da se pomire istorija i
utopija. Ovoliki naglasak na ideologiji kod autora zahteva da se
posebna panja usmerava na arbitrarni i masovni teror koji se samo
iri s protokom vremena. Dakle, radije nego da se bave zatitom
interesa naroda, totalitarni reimi prema ovakvom shvatanju
naslanjaju se iskljuivo na teror i propagandu koja je svepristna.
Oni unitavaju svu opoziciju, atomizuju stanovnitvo, sprovode
reforme bez otpora, i na kraju: odravaju se na osnovu isfabrikovane
masovne podrke. to se tie spoljne politike, totalitarni reimi su
prirodno ekspanzionistiki i njihova ideologija cilja iskljuivo na
svetsku dominaciju. Ovo su, dakle, neki od kljunih elemenata na
kojima insistiraju glavni antitotalitarni ideolozi (Arent, 2002;
Friedrich & Brzeznski, 1956). Ono to je najzanimljivije, u
trenutku kada antitotalitarna ideologija dostie svoj vrhunac tokom
Hladnog rata, stvarna epoha onoga to se kolokvijalno naziva realnim
totalitarizmom je ve bila gotova: faizam i nacizam su zavrili na
ubrite istorije; smrt Staljina 1953. godine obeleila je kraj
masovnog terora; dogaa se relativno oslobaanje kulturnog ivota pod
Hruovim; disidentstvo dostie svoj vrhunac 1964. godine; zatim,
imamo Brenjeva, ideoloku transformaciju boljevistike ideologije, a
na kraju i sam raspad sovjetskog sistema koji je uzrokovan
unutranjim faktorima. Sve je ovo kontradiktorno, na jedan ogoljen
nain, interpretaciji totalitarizma kao reima nuno fondiranog na
teroru, ideolgiji i nepostojanju opozicije. Da ne pominjemo u tom
kontekstu sistem u SFR Jugoslaviji, koji je istovremeno bio
nominalno socijalistiki, ali jedva da je imao nekakve obrise
totalitarizma i u najrigidnijem razumevanju toga koncepta. U isto
vreme, poputanje u odnosima izmeu SSSR, SAD i kapitalistikog sveta
generalno, demantuju navode o imanentno ekspanzionistikom karakteru
SSSR. Ve poetkom 1960. godina, poinje se sa kritikama
moralizatorskog tona antitotalitarne ideologije, a zatim se ona i
otvoreno denuncira uz argument da slui iskljuivo pravdanju spoljne
amerike politike tokom vijetnamskog rata (Christofferson,
2009).Istoriari su posebno invalidirali mogunost bilo kakve naune
primene pojma totalitarizam ukoliko se pod njim podrazumeva
nadprisutan etatistiki aparat sposoban da potpuno podredi svoje
graane (u smislu da upravlja svim dimenzijama njihovog postojanja).
Na primer, u Nemakoj, nacistiki teror nije bio ni totalan ni
nadprisutan, niti nediskriminatoran. U stavri, veina pravih Nemaca
nije imala ega da se boji u takvom poretku. Teror je ciljao
politike, rasne i socijalne neprijatelje reima, ali, uprkos nekim
ekscesima, nasilje nije upereno na populaciju u globalu. Osim toga,
veina stanovnitva je, iz raznih razloga, podravala taj isti teror
jer su bili uvereni da on slui njihovom interesu. tavie, teror
sprovoen prema jasno obeleenim neprijateljima koji su inili
izrazitu manjinu drutva, u velikoj meri se oslanjao i bio toliko
efikasan zahvaljujui denuncijacijama samih graana. Prema brojnim
istoriarima, uspeh nacistikog reima se upravo moe i objasniti tim
aktivnim substancijalnim konsenzusom, koji nije bio oslonjen
iskljuivo na ispiranje mozga kroz propagandu i strah od terora.
Situacija je u tom pogledu bila slina i u SSSR. Naime, iako je
teror prema politikim protivnicima bio jedna od sutinskih
karakteristika reima, on nije preterano dovoen u pitanje od strane
stanovnitva (moda zato to je pre svega bio usmeren na elite), a
prisustvo Partije na dnevnom nivou na terenu je bilo relativno
slabo. Jedino je tokom velikih istki od 1937. do 1938. godine, kada
su optube, utamnienja i egzekucije dostigle vrhunac, stvarana
situacija totalnog haosa koja je doprinele tome da i obini graani
budu uplaeni da e zavriti iza reetaka. Meutim, kada su se velike
istke primirile, krajem jeseni 1938. godine, kasnije sovjetske
vlade su javno kritikovale ekscese i preteranost, to ne moe da bude
odlika reima koji je utemeljen na istom teroru. Takoe, u prilog
ovoj tvrdnji idu i iskustva sa sela u SSSR, koja su u tom periodu
bila vrlo dinamina, tokom kolektivizacije i nakon nje: seljaci su
se naime estoko borili kako bi odbranili svoje interese, a ponekad
bi i uspevali da dobiju koncesije od strane vlasti (isto: 14).
Dakle, ni nacistika Nemaka, a ni sovjetska Rusija nisu bile
totalitarne drave, na nain kako to tvrde antitotalitarni ideolozi,
jer su politike njihovih politikih oligarhija imale manje-vie
veinsku i aktivnu podrku masa. Ovo je istovremeno i ohrabrujua i
zabrinjavajua vest: ohrabrujua, jer pokazuje da ni jedna politika u
savremenom svetu ne moe biti hegemona bez optije podrke
stanovnitva, u irem i uem smislu; zabrinjujua, jer to znai da
totalitarizam injenino ne prestavlja neki tip teroristike drava
koja se prostom prisilom namee nevinoj populaciji. Drugim reima,
obini graani su bili na svoj nain vana karika tih sistema. S druge
strane, ak i jednostavan pogled na poreklo, evoluciju i sadrajni
okvir nacistikog i nominalno socijalistikog reima, otkriva sutinske
razlike meu njima i ideoloki karakter toga prenaglaavanja
organizaconih i institucionalnih slinosti dva sistema od strane
antitotalitarista. Na ovom mestu emo ukratko navesti samo neke od
kljunih razlika izmeu nominalnog socijalizma i nacizma (up.
Traverso, 2008):
1. TRAJNOST
S jedne strane, pad nacionalsocijalistikog reima, ijih su 12
godina postojanja (od 1933 do 1945) obeleeni kumulativnom i
regresivnom radikalizacijom, izgleda skoro apokaliptino i deava se
tokom i nakon velikog rata koji je ovaj reim isprovocirao. S druge
strane, nominalni socijalizam je postojao vie od 70 godina. On je
roen tokom socijalne i politike revolucije, a nakon Staljinove
smrti, proiveo je dugu posttotalitarnu fazu i doiveo svoj kraj
1991. godine, ne zbog vojnog gubitka, ve zbog unutranje krize koja
je isprovocirana unutranjim kontradiktornostima samog sistema. 2.
IDEOLOGIJA
Iako i kod nominalnog socijalizma i kod nacizma primeujemo
bezrezervnu uverenost u istinitost prihvaene ideologije, tako da su
svi oni koji je odbaciju ne samo politiki neprijatelji, nego i
neprijatelji naroda, s jedne strane imamo rasistiku viziju sveta,
baziranu na hibridnoj sintezi anti-prosvetiteljstva, kulta moderne
tehnike, nemakog mita i biolokog nacionalizma. S druge strane je
pak nominalni socijalizam, koji se, oslonjen na sholastikoj
koncepciji i dogmatskom marksizmu, poziva se na prosvetiteljstvo i
proklamuje se kao humanistika, univerzalistika i emancipatorska
filozofija. Takoe, nacistika ideologija je bila krajnje heterogena
u klasno-socijalnom smislu, a moemo je smestiti u desno-populistiki
okvir s obzirom na njenu optenarodnu usmerenost. Marksistika pak
ideologija, kao oficijelna ideologija SSSR-a, bila je po svom
sadraju daleko koherentnija, usmerena prema jednoj klasi,
proleterijatu, a protiv buroazije. U najkraem, socijalistika
ideologija je bila proeta humanim idejama, programom za osloboenje
radnike klase i oveka generalno, dok je Hitlerov ideoloki program
bio izrazito antihuman, baziran na ideji rasne dominacije i mrnje
prema drugaijem (Popovi, 1997: 25-26). 3. POLITIKA FORMA I
SOCIJALNI SADRAJ
S jedne strane, nacistiki reim preuzima vlast 1933. godine na
legalno odranim izborima, nakon politike smene. On se etablira
nakon to je efektivno dobio podrku veinskog dela nemakog drutva i
zahvaljujui direktnoj, ili bar pasivnoj, podrci starih
tradicionalnih ekonomskih elita iz industrije, finansija, kao i
vlasnika velikih zemljinih poseda (up. Kulji, 1983). S druge
strane, sovjetski reim, produkt je revolucije i, na osnovu
kriterija buroaskog prava, nelegalnog preuzimanja vlasti, koji je
potpuno eksproprisao stare eksploatatorske klase, i koji je
radikalno transformisao socijalno-ekonomsku bazu drave: najpre kroz
etatizaciju i planifikaciju ekonomije, ali i kroz stvaranje novih
dominantnih klasa ija je osnova reprodukcije potpuno izmenjena u
odnosu na kapitalistiki period. Na ovu razliku upuuje ak i jedan od
najistaknutijih predstavnika Teorija o totalitarizmu Rejmon Aron. U
najkraem, prema njegovom miljenju, razlike se, svode na tri
faktora: 1. socijalna baza reima: proleterska u SSSR malograanska
kod nacista; 2. drutveni poloaj i uloga buroazije i tradicionalnih
elita: u SSSR su im oduzete sve privilegije u nacistikoj Nemakoj su
ove grupe uvale i podravale reim; 3. (i)racionalna osnova sistema:
racionalizam s univerzalistikim aspiracijama kod sovjeta rasistiki
iracionalizam kod nacionalsocijalista (up. Aron, 1965).4.
DEMOKRATIJA
Faizam i nominalni socijalizam nisu nita drugo do ekstremnih
formi buroaskog drutva na prvom mestu, ali i njegova puna negacija
na drugom. Drugim reima, oni su u stvari specifine reakcije na
razvoj kapitalizma XX veka, njegove sukobe i protivurenosti,
odnosno rezultat elje za modernitetom i ispravljanjem
nekompletnosti istoga u tada poznatoj liberalnoj formi. Dakle,
paralela je sledea: dva sistema nemaju nita zajedniko, osim to se i
u jednom i u drugom sluaju radi o perverzijama sistema koji je
postojao pre njih. Demokratija? Demokratija je sve do 1917. godine
dominantno shvatana kao transfer moi jedne drutvene elite ka
drugoj. Iz tog nedostatka, dolaze dva tipa potpuno suprotstavljenih
kritika: naci-faistika, koja kae da nije dobra elita, t koja je
trenutno izabrana, i s druge strane komunistika, koja tvrdi da ne
treba birati samo u sutini jednu te istu elitu. Dalje, faizam ne
dovodi u pitanje umesnost konkurencije i trita, ali smara da se
logika kapitala mora odvojiti od demokratske forme, koja dovodi na
vlast mediokritete. Boljevizam se pak upisuje u marksistiu idejnu
tradiciju koja tvrdi da demokratija ostaje nekonzistetntna ili
formalna od trenutka kada slojevi, pa i elite u kontekstu socijalne
alijenacije proizlaze iz kapitala (Maritelli, 2012). Dakle, poetna
pozicija (kritika liberalne demokratije) je ista, ali su posledice
suprotstavljene u svemu.5. TIP NASILJA
Nacizam i nominalni socijalizam takoe duboko razlikuje i
funkcija nasilja koje sprovode ovi reimi. U sovjetskom socijalizmu
nasilje je esencijalno unutranje, okrenuto prema sopstvenom drutvu
koje eli da se podredi, disciplinuje, ali takoe i transfromie i
modernizuje putem autoritarnih, korektivnih i nasilnih metoda.
Gotovo sve rtve nominalnog socijalizma su sovjetski graani, i to
uglavnom Rusi kao najbrojnija populacija. Ovo vai kako za rtve
procesa politikih ienja (aktivisti i funkcioneri partije i drave,
oficiri i vojni kadrovi), tako i za rtve iz neprijateljskih klasa
(kulaci deportovani tokom kolektivizacije i tokom kampanja, kao i
drugi nedrutveni elementi). U svojoj biti, sovjetski politiki
program nikada nije podrazumevao osvajanje tuih teritorija i
porobljavanje drugih naroda. Sam Staljin se ak odrie i ideje da je
za konanu pobedu socijalizma neophodna uspeno izvedena revolucija u
drugim zemljama (to je u praksi podrazumevalo uskraivanje podrke
revolucionarnim pokretima u insotranstvu i prihvatanje strategije
miroljubive kooegzistncije s kapitalistikim dravama). Nacistiko
nasilje, s druge strane, fundamentalno je projektovano prema
spolja. Naime, nakon prve faze instalacije reima kroz represiju nad
nemakim graanima (koja je bila intenzivna i brza), nacistiko
nasilje je sve vreme voeno rasnom logikom i usmereno prema odreenim
kategorijama (najpre, Jevreji, Romi, a zatim i slovensko
stanovnitvo i antifaisti: pri emu je tretman antifaista bio
direktno odreen etnikom i rasnom logikom). Tek sa ovim zmanjem
moemo da razumemo zato Hitler nakon prvih ratnih osvajanja
ehoslovake i Poljske nije mogaoi da se zaustavi i nastavi mirnu
koegzistenciju s drugim evropskim zemljama. Faizam nije mogao
prestati sa svojom spoljanjom agresijom, jer je to bio jedini nain
njegovog postojanja. Na kraju, faizam je mogao biti pobeen samo u
jednom svestkom ratu (Popovi, 1997: 29). 6. TIPOVI
RACIONALNOSTINominalno socijalistiki drutveni projekat je utemeljen
na istoj racionalnosti jer je modernizacija ekonomije i sovjetskog
drutva, praena intenzivnom industrijalizacijom i kolektivizacijom
poljoprivrede, predstavljala njegovu glavnu strategiju. Naravno,
koriena sredstva su bila ne samo autoritarna i nehumana, ve i
duboko iracionalna: prisilni rad (skoro robovski), gulazi,
vojno-feudalna eksploatacija (Buharin), eliminacija celokupne
administrativne i vojne elite, a najzad i masovna deportacija.
Rezultati ovoga su manje-vie katastrofalni: pad poljoprivredne
proizvdnje, glad, demografska stagnacija itd., ime su u velikoj
meri kompromitovani i zacrtani ciljevi. S druge strane, u nacizmu,
dijametralno suprotno u odnosu na sovjetski model, kontradikcija se
ogleda u racionalnosti korienih sredstava i duboke iracionalnosti
postavljenih ciljeva: dominacija arijevske rase, remodeliranje
Evrope na bazi hijerarhije rasnog tipa itd. Upravo su nacistiki
koncentracioni logori bili najbolja ilustracija tog kontrasta.
Naime, metode industrijske proizvodnje, pravila birokratskog
administriranja, principi podele rada i drugi rezultati moderne
nauke, korieni su u cilju eliminacije itavog jednog naroda shvaenog
kao inkompatibilnog sa arijevskim poretkom i nedostojnog da ivi na
ovoj planeti. Tokom samog rata, nacistika politika istrebljenja
Jevreja i Roma pokazuje se kao potpuno iracionalna, ak i na
ekonomskom i vojnom planu, jer je realizovana putem mobilizacije
ljudskih resursa i otetih materijalnih sredstava u korist ratnih
ciljeva i kroz unitavanje jednog dela radne snage u logorima.
7. LOGORI ZA KANJAVANJEU SSSR deportovani su bili korieni za
krenje ume u regionima, vaenje rude, pravljenje voznih pruga, a
ponekad i za graenje pravih urbanih centara. Ovi varvarski naini
kanjavanja, kao korektivna sredstva u cilju disciplinovanja drutva,
koji su esto u praksi podrazumevali oblik istrebljenja putem rada,
bili su prihvaeni od strane sovjetske birokratije kako bi se
modernizovala zemlja i konstruisao socijalizam. U nacistikoj
Nemakoj, nasuprot tome, najnapredniji nauni metodi, tehnike i
industrije, bili su korieni za unitavanje ljudskih ivota. Kako je
pokazala Sonja Komb (Combe, 1991), ova razlika izmeu sovjetskog
socijalizma i nacizma, najbolje je prikazana preko dve kobne ili
nesrene figure: Sergeja Evstigneva, glavnog zapovednika Ozerlaga
(sibirskog gulaga koji se nalazi na obali jezera Baikal), i Rudolfa
Hesea, najpoznatijeg komandanta Auvica, koji je stigao da napie i
memoare pre nego to je osuen na smrt. U intervjuu koji je vodila
pomenuta autorka poetkom 1990-ih, Evstignev se predstavlja kao
gordi izvrilac zadatka. Njegova misija je podrazumeala reedukaciju
kaenjenika i, pre svega, konstrukciju jedne eleznike pruge. Da bi
osvario cilj, on je imao ovlaenja da raspolae radnom snagom
zarobjenika, ekonomizujui je, ili eksplotiui je, prema zacrtanim
potrebama. Nekoliko hiljada deportovanih su ak i umrli u Ozerlagu,
radei u veoma loim uslovima. Smrt je bila posledica klime, loih
uslova i surovog rada. Drugim reima, smrt je bila pojmljena kao nus
pojava radnih logora, iji su pak doprinos i produktivnost
procenjivani na osnovu kriterija kilemetara izgraene pruge. Hese
je, s druge strane, bio komandant kompleksnog koncentracionog
logora koji je bio kompleksan, i ije je glavno jezgro, Auvic, bio
klasian logor industrijskog istrebljenja. U njegovom centru su
ljudi, koji su deportovani iz razliitih zemalja, eliminisani u
gasnim komorama, a zatim pretvarani u pepeo u peima za kremiranje.
Glavni kriterij u procenjivanju produktivnosti ovog logora je bio
broj mrtvih. U Auvicu, dakle, istrebljenje nije bio nusprodukt, ve
kvintesencijalna osobenost datog mehanizma kaanjavanja. Naravno da
su oba ova modela i nacistiki logori za istrebljenje i
staljinistiki gulazi bili nesporno nehumani, kriminalni i
neprihvatljivi, i kao takvi, njihovo postojanje mora d abude
osueno. Meutim, bilo bi potpuno apsurdno da slinosti izmeu dva
drutvena sistema analiziramo na bazi neke etike hijerarije jer je
substancijalno drugaija logika njihovog funkcionisanja mnogo
znaajnija za njihovom nauno definisanje. 8. SMRTIako se i u
naci-faizmu i u nominalnom socijalizmu krv prolivena za ideju lake
harizmatizuje nego u sistemima liberalne demokratije i u
pluralistikim reimima generalno, te je smrt ovde vana ne samo zbog
integracije drave, nego i za vrstinu partije i legitimnost jedine
prihvatljive i monopolske ideologije, poeljna vizija drutva i uloga
smrti kod faista i komunista je potpuno drugaija. Osim toga, dok je
kod komunista rat bio simbol besmisla, porobljavanja i osvajanja
(nikad rat meu narodima, nikad mir meu klasama!), kod faista je rat
uzviena vrednost, a ratni front najbolje sredstvo za obezbeivanje
monolitnosti nacije. U tom kontekstu, razlike u poimanju smrti kod
faista i komunista su mnogo dublje nego slinosti. Nije dovoljno
kazati da je faistiki ratnik ivot dao za rasnu i prostornu, a
komunistiki za klasnu revoluciju. S obzirom da je cilj faizma bila
zajednica istokrvne etnije, a komunizma drutvo zasnovano na klasnoj
jednakosti, u faizmu se neprijatelj ne moe ubediti, nego samo
likvidirati, dok je u komunistikim logorima, uprkos svoj njihovoj
brutalnosti, politika propaganda bila vano sredstvo preobraenja
zatvorenika, a samokritika ih je uglavnom spaavala od smrti. Kod
faista vrline zatvorenika lee u kvalitetu krvi, a kod komunista u
klasnoj svesti, odnosno, kod drugih nema nedostojnog ivota koji
treba unititi zbog nieg kvaliteta krvi ili drugaijeg porekla.
Takoe, prilikom suoavanja sa smru faisti su umirali sa uzvikom Bog
sa nama, dok komunisti nikada nisu prizivali onostrano. Uprkos svim
slinostima, dakle, odnos prema smrti u dubljim slojevima faistikog
i nominalno socijalistikog sitema je bio dijametralno oprean.
Svakako da je likvidiranim neprijateljima potpuno svejedno da li su
stradali zbog klasnih ili rasnih razloga, meutim, to je etiki, a ne
socioloki argument (Kulji, 2011).9. CILJEVI I SREDSTVANa osnovu
reenog, nije neobino to je diskrapanca izmeu ciljeva i sredstava u
nominalnom socijalizmu mnogo uoljivija nego u sistemu naci-faizma.
U ovom drugom sluaju, sredstva su u direktnoj vezi s cljevima, koji
su, s druge strane, takoe u apsolutnoj sprezi sa politikom praksom:
fiziko unitavanje neprijatelja na osnovu rasne logike ne
predstavlja odstupanje od ideologije, ve njena puna realizacija.
Kod nominalnog socijalizma, razorna sredstva se ne mogu ideoloki
legitimisati, osim kao nunost u nekom kratkom periodu radi napretka
i ostvarenja emancipatorksog i pacfistikog cilja. Radikalizacija
destruktivnog nasilja je jednostavno unutranja dimenzija
naci-faizma, dok njegovo instaliranje na dui rok u sistemu
nominalnog socijalizma nuno vodi kontradikciji koja je smrtonosna
za sam taj sistem. Kako primeuje Todor Kulji, kod faizma su se
doktrina i realnost potpuno slagali, kod komunista ne. Otuda i
kritika komunistikog terora izgleda samorazumljivije, nego to je
moralisanje faistima (isto: 119). Otuda, velika enigma XX veka nije
da se razume zato je faizam doao na taj nivo neljudskosti: faisti
su radili manje-vie tano ono to je bilo zacrtano u njihovom
programu. Misterija se nalazi na drugoj strani: kako je nominalni
socijalizam doao do stadijuma da u praksi promovie apsolutno
suprotne stavari u odnosu na svoj emancipatorski projekat?...Na
ovom mestu se postavlja pitanje koliko su navedene razlike izmeu
ova dva oigledno autoritarna i u pojedinim sferama drutvene
stvarnosti (kada govorimo o nominalnom socijalizmu) ili u celini
(faizam) nepravedna sistmema vane s obzirom na masovna ubijanja
koja su praktikovana i u jednom i u drugom? Na epistemolokom planu,
date razlike nisu nimalo marginalne, jer (...) ako se ne uoe
konkretni uzroci terora, izostaje objanjenje, pa ostaje samo
nediferencirana moralizovana istorija uasa (isto: 114). Koncept
antitotalitarizma upravo ignorie i skriva sutinske diferencijacije,
bavei se formalnim analogijama, umesto kauzalnog objanjenja (Khnl,
1999: 87, pr. Molnar, 2000). U sutini, cilj ovakvog nastojanja je
da se sve to se poidrazumeva pod pojmom totalitarizam izjednai kako
bi se, s jedne strane, sam naci-faizam normalizovao kao ideologija
iji je jedini nedostatak bio ekstremizam, a sa druge, kako bi se
njegovi najvei neprijatelji koji se zalau za njegovu zabranu,
izjednaili sa njim. Takva normalizacija naci-faizma predstavlja
direktnu rehabilitaciju istoga, ak i kada paralelno ide sa
nominalnim distanciranjem od njega. Teza o totalitarizmu
podrazumeva prikrivanje na kvazineutralno stanovite koje, kada je o
naci-faizmu re, ne postoji. Po toj logici su svi predratni
radikalni antifaisti, posebno najpoznatiji evropski levi
intelektualci, i sami bili nacisti, pa su i svi pokreti porobljenih
naroda za slobodu i svi ustanci eksploatisanih bili naci-faistiki
jer su u svojoj borbi koristili nasilje. Po istoj takvoj logici je
i meuratna evropska demokratija bila nacistika jer je ak i ona,
posle svih demokratskih poputanja Hitleru konano shvatila da uspon
faizma od marginalne pojave u masovan pokret nee nikada biti
zaustavljen ako mu se orujem ne stane na put (Milosavljevi,
2010).ANTITOTALITARIZAM U FRANCUSKOJ
U ovom odeljku emo videti kako se antitotalitarna ideologija
operacionalizuje i koje su njene drutvene i politike funkcije na
konkretnom primeru Francuke. Naime, istorija francuskog
antitotalitarizma je izuzetno sadrajna i interesantna. Generalno, u
ovoj zemlji mogue je uoiti tri vane faze u razvoju i korienju
antitotalitarne paradigme: 1. 1930 1945, 2. 1947 1990, 3. 1991
2002. Tokom prve faze, antitotalitarna paradigma je bila u funkciji
drutveno-politike kritike dominantnih reima u Italiji, Nemakoj i
SSSR-u. Drugu fazu pak karakterie poistoveivanje totalitarizma sa
nominalnim socijalizmom, koji postaju sinonimi, to ima za cilj
rastereivanje kapitalistikih reima od faistikog iskustva i odbranu
tzv. slobodnog zapadnog sveta. I na kraju, antitotalitarna
paradigma tree faze koristi se u procesu konzervativno-liberalnog
prevladavanja prolosti i delegitimizacije svake postkapitalistike
alternative.U meuratnom periodu, Francuska, zbog prisustva velikog
broja intelektualnih iseljenika iz istonoevropskih zemalja i zbog
specifinog geografskog poloaja izmeu nacistike Nemake i faistike
Italije, postala je centar antitotalitarnog promiljanja. Pitanje
totalitarizma je zaokupilo francusku politiku i ideoloku scenu,
ukljuujue i sve njene najvanije delove, od hriana (Jacques Martin),
koji su bili relativno slabana struja, preko mnogo uticajnijih
liberala (Eli Halevi, Hoze Gase, Rejmon Aron), do vrlo uticajnih
leviara (Lav Trocki, Boris Suvarin, Viktor Ser).
U ovom periodu se dakle totalitarna stigma u Francuskoj koristi
kao kritiko orue protiv, ne samo faizma, nego i nominalnog
socijalizma, ali i sistema liberalne demokratije. Takoe, on slui i
za procenu politikih mogunosti i potencijalnih evolucija, kako u
okviru tzv. totalitarnog sveta koji nikada nije shvatan kao neka
homogena celina socijalistikih i naci-faistikih zemlja tako i u
okviru samih liberalnih drava. Na taj nain, pridev totalitarni je
oznaavao pre svega jednu od faza kritikovanih reima u njihovoj
evoluciji ka diktaturi. Takoe, treba naglasiti da je
antitotalitarna idelogija u meuratnom vremenu, i to ne samo u
Francuskoj, zauzimala potpuno marginalno mesto u intelektualnim i
politikim raspravama, a na jedan fundamentalniji nain, bila je
sasvim ignorisana od velike veine komunistikih i
socijaldemokratskih politikih aktivista, kao i ireg kruga ljudi
koji su pripadali kulturi levice (osim kod ekstremne
antistaljinistike levice koja nije imala nikakvog ireg drutvenog
uticaja). Isto tako, vano je rei da je re totalitarizam u ovim
krugovima oznaavao je skoro uvek faizam, a mnogo ree sovjetski reim
ili demokratske drave. tavie, odnos prema SSSR-u u francuskom
mainstreamu nije bio uslovljen pozicijom levih disidenata, nego se
u znaajnoj meri francuskog poklapao sa manje-vie pozitivnim
stanovitima socijaldemokrataskog premijera Leona Bluma, ili pak
engleskih fabijanskih socijalista Sidni i Beatris Veb, kojima je
boljevizam bio potpuno stran, ali su i pored toga 1935. objavili
svoj poprilino apologetski spis o tom sistemu, koji je bio
naslovljen: Da li je sovjetski komunizam jedna nova
civilizacija.Staljinove kriminalne istke, a naroito
nemako-sovjetski pakt, ipak daju novi ton antitotalitaranoj
ideologiji, kako na meunarodnom planu, tako i u Francuskoj, dok se
istovremeno konceptualna i teorijska promiljanja ove problematike
produbljuju. Ipak, s obzirom da SSSR na kraju postaje deo
saveznikog bloka, za vreme Drugog svetskog rata je nacizam glavna
meta antitotalitarne kritike, a to je posebno vidljivo u Italiji i
Francuskoj gde su komunisti inili vaan element antifaistikog
Pokreta otpora. Meutim, nakon zavretka pravog rata, ulazi se u
razdoblje Hladnog rata, koje u velikoj meri menja prioritete
kritike, sadraj koncepta, ali i karakter antitotalitarne paradigme
na globalnom planu. S obzirom da su je u prvom talasu koristili na
prvom mestu evropski intelektualci, u godinama nakon rata ona
doivljava procvat u SAD i veliki preobraaj od insistiranja na
vanost antifaizma i borbe protiv nacistike opasnosti, do
podsticanja neposredovane i estoke antikomunistike histerije u
Hladnom ratu. Zapadna Nemaka je sada saveznik demokratskog sveta,
dok je bivi saveznik i novi kljuni protivnik SSSR, ta nova glavna
totalitarna opasnost. Dakle, suprotno utemeljivaima pojma
totalitarizam iz 1920-ih i 1930-ih, kod kojih se upotrebna vrednost
antitotalitarne paradigme uglavnom ograniava na faizam i nacizam, i
samo povremeno na Sovjteski savez, hladnoratovski ideolozi gotovo
celokupnu energiju troe na dokzivanje totalitarnog karaktera
nominalnog socijalizma. Tokom hladnog rata, kako kae Todor Kulji,
isticanje totalitarnog karaktera socijalizma bilo je u funkciji
isticanja abnormalnosti nerijateljske drave (Kulji, 2001: 31). Tako
u stvari nominalni socijalizam postaje sintagma za totalitarizam.
Ipak, situacija u Francuskoj je bila posve drugaija u odnosu na ne
samo SAD, nego i druge evropske zemlje. Dok se Hladni rat u SAD i u
Zapadnoj Nemakoj polako pretvarao u krstaki rat protiv nominalnog
socijalizma, u Francuskoj su iskljuivo nacionalni faktori
uslovljavali uspeh antitotalitarne ideologije. Dakle, s obzirom da
je francuska politika elita, nezadovoljna bipolarnom podelom sveta
i slabim globalnim uticajem ove drave, nastojala da vodi relativno
autonomnu meunarodnu politiku, antitotalitarna paradigma koja su
predstavljala vano orue ove bipolarne logike nije mogla da bude
vaan servis u cilju ostvarivanja interesa spoljnje politike
Francuske. U tom smislu, lokalna istraivanja SSSR-a voena u
posleratnom periodu, nisu se na prvom mestu orijentisala na pitanja
nacionalne bezbednosti, kako je to bilo u SAD-u, ve su imala pre
svega akademski karakter, dok su istraivai uglavnom bili ili lanovi
Komunistike partije Francuske (PCF) ili njeni saputnici.Dakle,
vladajua u SAD i zatim u Zapadnoj Nemakoj, antitotalitarna
ideologija je drutveno i politiki marginalna u Francuskoj gde je
PCF, kao najvea partija levice, nastavila da ima veliki uticaj na
drutvo, politiku, pa i kulturu. Rejmon Aron, koji je najznaajniji
predstavnik antitotalitarne ideologije na desnici u Francuskoj,
nije uspeo da ubedi svoje kolege da ga u tome prate, uprkos tome to
znaajan deo predavanja na Sorboni krajem 1950-ih, pod uticajem
Fridriha i Beinskog, posvetio razvijanju teorija o totalitarizmu.
Ipak, treba rei da je za razliku od amerikih naunika, Aronova
analiza znatno nijansiranija i prilagoena kriterijima nauke. Na
primer, ovaj francuski sociolog, za razliku od amerikih
antitotalitarnih ideologa, nije gledao na nominalni socijalizam kao
na hermetiki zatvoren sistem koji je iscrpeo svaki unutranji
potencijal za promenu, tako da je nuno pobediti ga golom silom (to
mu je, u krajenjem, kasniji razvoj dogaaja i dao za pravo). Kritika
totalitarizma ovog francuskog sociologa u delu Demokratija i
totalitarizam, uprkos izraene pristrasnosti, nesumnjivo je jedna od
najrazvijenijih akademskih analiza sovjetskog i nacistikog
reima.
Interesantno je pomenuti da klasino delo Fridriha i Beinskog
nikada nije prevedeno na francuski jezik, a izvorno izdanje knjige
Hane Arent, uprkos ogromnim naporima koje je uloila u traenju
izdavaa, u Francuskoj je tampano tek 1984. Takoe, pojam
totalitarizam se uvodi u udbenike francuskih srednjih kola tek
1995. godine (Martelli, 2012). Preovladajue insistiranje na
miroljubivoj koegzistenciji i relativna apologija Pokreta
nesvrstanih, u prvi plan stavljaju koncept imperijalizama, dok
antitotalitarna ideologija, i pored napora krugova bliskih Aronu,
gotovo da je nestala iz javnosti. Naravno, razlog takve situacije
je politika i drutvena snaga PCF. Intelektualci levice, koji su u
posleratnom periodu uspeli d aostavre potpunu kulturnu hegemoniju u
Francuskoj, gledali su na ovu partiju, bez obzira na sve kritike,
kao na neizbenog politikog subjekta u transformaciji ka
socijalizmu, tako da nisu eleli da upadnu u zamku antitotalitarne
paraadigme.Meutim, sramna uloga PCF tokom guenja maarske revolucije
1956, a onda i: rata u Aliru, izneverenih nada u socijalizam s
ljudskim likom nakon Prakog prolea, te najzad studentske pobune
1968, definitivno udaljuju intelektualce levice od ove partije i
pripremaju teren za nikad snaniji proboj antitotalitarne ideologije
u Francuskoj i pojavu novog fenomena: rata intelektualaca levice
protiv partija levice, a naroito protiv komunista. U tom smislu,
povratak antitotalitarne ideologije na glavnu scenu u Parizu je bio
direktno posredovan napadom bivih i aktuelnih ekstremnih leviara na
PCF i sve izvesniji dolazak na vlast Unije levice koju bi inili
komunisti i socijalisti. Razoarani u nominalni socijalizam na
Istoku, u strahu da e komunisti imati prevagu u Uniji levice i
kasnije u dravi, ovi intelektualci, koji se u najveem jo uvek
izdaju za leviare, poinju da dijabolizuju glavne partije levice
antitotalitarnom paradigmom, i na taj nain se prikljuuju
antitotalitarnom kampu koji je do tada uglavnom bio rezervisan za
drutveno nevidljive intelektualce desnice. Nominalni razlog za ovo
skretanje i napad na s PCF je bilo objavljivanje knjige Aleksandra
Solenjicina Arhipelag gulag 1974. godine. Naravno, pravi povod
antitotalitarnog rata protiv komunista nije bilo otkrie
staljinistikih zloina u tom delu (oni su ve bili odavno poznati),
ve na prvom mestu, kako smo ve podvukli, strah od dolaska PCF na
vlast. Novi antitotalitarni ideolozi su pre svega trockisti i,
posebno, maoisti, lanovi npr. ultra leve grupe Proleterska levica,
poput Andre Gluksmana i Kloda Lefora, kojima se kasnije pridruuju
an Pol Sartr i Miel Fuko (Christofferson, 2009). Meu vienije
antitotalitariste treba svakako i neke bive lanove PCF i drugih
evropskih komunistikih partija, poput Andrea Gorca, Kornelijusa
Kastorijadisa i Edgara Morana. Vrhunac i definitivni trijumf
antitotalitarne ideologije svakako dolazi krajem 1970-ih i poetkom
1980-ih s novim filozofima (Bernar Anri Levi Andre Gluksman) i
njihovom aktivnom propagandom u masmedijima, a naroito u novinama
poput Esprita, Liberationa i Nouvel Observateura. Stigma
totalitarizma u ovom periodu u Francuskoj je tako iskljuivo
usmerena na nominalno socijalistiki sistem i ima vrlo preciznu
lokalnu partijsko-politiku metu, a njeni protagonisti, iako se
esencijalno radi o izrazito globalnom fenomenu, nisu zainteresovani
za debate voene na tu temu u svetu, niti pak nameravaju da
teorijski razviju sam koncept totalitarizma. Na taj nain,
totalitarizam kao nikada pre postaje ogoljena ideologija per se
koja se iz akademske sfere prebacuje u politiko i iredrutveno
polje.Najzad, trei i poslednji period u razvoju antitotalitarne
ideologije u Francuskoj je nastupio nakon uruavanja SSSR-a i celog
sovjetksog bloka 1991. godine. U njemu se kulturom seanja i
podseanjem na totalitarne sisteme, kao i na njihove glavne linosti
(Musolini, Hitler, Staljin, Mao itd) nastoji oiveti negativna
prolost nominalnog socijalizma kao dijametralna suprotnost
aktuelnoj i bezalternativnoj budunosti liberalnog kapitalizma. U
tom kontekstu, fabrikuje se predstava da je svet najzad pronaao
svoj ekvilibrijum, te da se postepeno vraa na put s koga su ga
privremeno udaljili totalitarni reimi. S obzirom da antitotalitarni
ideolozi nisu uspeli da osmisle nove teorijske temelje u iju pomo
bi se legitimisao novi poredak, iz rukava izvlae stari i dokazani
antitotalitarni koncept. Oni sada tvrde da je istorija napokon
zavrena, totalitarizam je izgubio bitku od strane najboljeg od svih
sistema, odnosno liberalnog kapitalizma. Dakle, naivna apologetska
promocija vrednosti i dostgnua zapadne civilizacije prosto nije
dovoljna. S obzirom da uspeh svakog politikog poretka u pravdanju
pobede nad protivnikom zavisi i od njegove sposobnosti da
protivnika pokae u to gorem svetlu, nije neobino to to je nakon
1991. godine pojaan tempo moralnog urnisanja nominalnog
socijalizma, iako je on ve bio stvar prolosti. Dakle, raspad SSSR
nije rezultirao objektivnijim tumaenjima propalog sistema, nego
upravo suprotno: dogaaj je simbolizovao nezaustavljivo i enormno
poveavanje atraktivnosti (Molnar, 2000) starih istoriografskih
paradigmi iz perioda Hladnog rata za koje se verovalo da su
prevaziene. Dok je u Nemakoj kritika totalitarne prolosti nacizma i
socijalizma imala vanu ulogu u procesu reujedinjenja nacije, u
Francuskoj, pre svega Fransoa Fure i Stefan Kurtoa, bivi leviari,
nastoje da definitivno demaskiraju komunistiku iluziju i
antifaistike tabue (pa i mit Francuske buroaske revolucije), uz
pomo kojih je, po njihovom miljenju, rezistirao komunistiki
totalitarizam u ovoj zemlji. Naravno, cilj toga je osopravanje bilo
kakve postkapitalistike alternative. Kako su komunisti bili vaan
raf Pokreta otpora, to im je u velikoj meri davalo politiki
legitimitet u posleratovskom razdoblju, francuski antitotalitaristi
tree faze su putem obnove konzervativnih teorija o totalitarizmu
eleli da na prvom mestu demitologizuju upravo komunistiki
antifaizam. Summa summarum: Drutveni uticaj antitotalitarne
ideologije u Francuskoj je bio izrazito nestabilan i direktno
uslovljen instrumentalizacijom koncepta antitotalitarizma u
razliitim periodima i od strane razliitih politikih i
intelektualnih grupa. Reena instrumentalizacija i njena socijalna
upotreba su bile direktno usklaene s potrebama i interesima
odreenih politikih grupacija. U tom kljuu, antitotalitarna
ideologija u Francuskoj je u najveem oduvek bila ogoljeno sredstvo
u borbi protiv nominalnog socijalizma i radikalne etatistike
levice. ZAKLJUNA RAZMATRANJA
Totalitarizam je, posebno nakon sloma nominalnog socijalizma,
jedna od onih esto korienih rei koja se samopodrazumeva i u vezi s
kojom se ne podstie interesovanje za stvarnom diskusijom. Na osnovu
svega reenog, jasno je da centralno mesto polemike o
antitotalitarizmu zauzima neizbeno pitanje poreenja nemakog faizma
i nominalnog socijalizma. Iako nije teko uoiti neke zajednike
karakteristike nacizma i nominalnog socijalizma (kao to bismo
formalnih slinosti mogli da traimo i naemo u uporednoj analizi
nominalnog socijalizma i liberalnih demokratija, ili pak izmeu
liberalnih demokratija i naci-faizma), moramo da konstatujemo da je
totalitarni reim koji se redukuje na elemente o kojima govore
svetenici antitotalitaristike ideologije, u najmanju ruku statian i
osakaen od stvarnih sadraja. Iz do sada navedenog, jasno je da se
on, kao idealno-tipski model, na emu insistiraju brojni
antitotalitaristi suoeni s nijansiranim kritikama, ograniava na
jednu ispraznu, apstraktnu i bezsadrajnu formu koja ima malo ili
nimalo dodira sa realnim ivotom u targetiranim sistemima. Upravo je
to jedan od razloga zato su svi ozbiljni analitiari, pogotovo
socijalni istoriari i sociolozi, koji su eleli da razumeju
sovjetsko i nemako drutvo izvan totalitarne fasade, morali da
iskorae iz tog ivog blata spoljnih slinosti izmeu dva sistema. Kako
pokazuju brojna istraivanja iz oblasiti istoriografije, pokuaji da
se dokae totalna kontrolu drutva i individua od strane vlasti (to
je i glavni argument zato se uopte reeni sistemi nazivaju
totalitarnim), vie su u duhu literarnih fantazija koje se mogu
pronai u beletristici Dorda Orvela, nego to imaju bilo kakvih
dodirnih taaka s realnim funkcionisanjem socijalistikih, pa ak i
faistikih/nacistikih reima.
Upravo zbog neistorinosti i ideolokog karaktera koncepta
antitotalitarizma, meu reimima koji su obeleavani totalitarnom
stigomom, u teoriji se ne pominju samo SSSR, nacistika Nemaka i
faistika Italija, nego i Peru za vladavine Inka, Persijsko carstvo,
Vizantija i Rimska imperija za vladavine Dioklecijana, Platonova
drava, Kina ne samo socijalistika ve i u doba dinastije in, SAD
kako 1960. tako i 1840, spartanska drava, Hobsov Levijatan, Japan
iz perioda Tokugava ogunata, eneva pod Kalvinom (Kulji, 1983: 11),
Francuska pod Lujem XIV, ali i posleratna vedska drava blagostanja.
Osim toga, koncept antitotalitarizma je zbog svoje popularnosti na
globalnom planu jedan od razloga brojnih zabluda koje su obeleile
savremenu istoriju. Nije da je on potpuno neupotrebljiv za
razumevanje pojedinih segmenata i perioda razliitih
drutveno-ekonomskih formacija, pa tako i naci-faizma i nominalnog
socijalizma, ali njegova upotreba je ograniena, a njegovo korienje
zahteva i neke preduslove. Ukratko, rastrzan na ovaj nain, a s
obzirom da ne vredi nita kod svojih najgorljivijih liberalnih
zastupnika ako ne predstavlja antagonistiki deo para sa
liberalizmom, moemo samo da konstatujemo izrazito beskoristan i
tetan karakter analiziranog koncepta antitotalitarizma. Zbog svega
toga, treba potpuno odbaciti saznajno sterilni antitotalitarni
moralizam i antitotalitarnu ideologiju kao beskorisna i tetna orua
za razumevanje i objanjenje kompleksne drutvene stvarnosti XX veka,
te definitivno zavriti s konceptom antitotalitarizma kao
kvazi-naunom kategorijom par excellence. LITERATURAAltiser, Luj.
2009. Ideologija i dravni ideoloki aparati. Loznica: Karpos.
Arendt, Hannah. 2002. Les origines du totalitarisme. Paris:
Gallimard.Aron, Raymond.1965. Dmocratie et Totalitarisme. Paris:
Gallimard.Bongiovanni, Bruno. 2008. Le totalitarisme: le mot et les
choses. In: Prezioso, Stfanie et all. Le Totalitarisme en question.
Paris: L'Harmattan. 27-41 p. Chambarlhac, Vincent et all. 2005.
Histoire documentaire du parti socialiste. Tome II: la maison
socialiste. Dijon: EUD.
Christofferson, Michael. 2009. Les intellectuels contra la
gauche: lidologie antitotalitaire en France, 1968-1981. Marseille:
Agone.Combe, Sonia (en coll.). 1991. Ozerlag 1937-1964. Li systeme
du Goulag. Paris: Autrement. Courtois, Stphane (ed.). 1997. Le
livre noire du communiusme. Crimes, terreur, rpression. Paris:
Robert Laffont.
uri, Mihajlo. 1997. Preobraaji pojma ideologije, u: Mit, nauka,
ideologija. Izabrana dela. Beograd: Slubeni list i TersitFlere,
Sergej. 2012. Da li je Titova drava bila totalitarna? Politike
perspektive, 5(1), str. 1-21.
Furet, Franois. 1995. Le Pass dune illusion. Essai sur lide
communiste au XXe sicle. Paris: Calmann-Lvy / Robert Laffont.
Gleason, Abbott. 1995. Totalitarianism. The Inner History of the
Cold War, New York i Oxford: Oxford University Press. Ili,
Vladimir. 1996. MARXISMUSSTREIT: Rekapitulacija. Sociologija, Vol.
XLI, N4. 499-530 p. Hejvud, Endru. 2004. Politika. Beograd: Clio.
Huntford, Roland. 1975. Le nouveau totalitarisme, Paris:
Fayard.Kulji, Todor. 1983. Teorije o totalitarizmu. Beograd: IIC
SSO.
Kulji, Todor. 2001. Istorijsko-drutvena kritika TOT.
Sociologija, Vol. XLIII, N1. 27-58 p.
Kulji, Todor. 2002. Prevladavanje prolosti: uzroci i pravci
promene slike istorije krajem XX veka. Beograd: Helsinki odbor za
ljudska prava u Srbiji. Kulji, Todor. 2011. Smrt kod levice i
desnice: prilog kritici antitotalitarne tanatologije. Filozofija i
drutvo, Vol. 22, N4.
Landa, Iaj. 2014. Uvod u egrtov arobnjak: Liberalna tradicija i
faizam (online).
http://drustvenaanaliza.blogspot.fr/2014/06/uvod-u-slugin-carobnjak-liberalna.html
Losurdo, Domenico. 2004. Pour une critique de la catgorie de
totalitarisme. Actuel Marx, Vol. I, N 35. 115-147 p.Martelli,
Roger. 2012. Pour en finir avec le totalitarisme. Paris: La ville
brule.Milosavljevi, Olivera. 2010. Savremenici faizma. Beograd:
Helsinki odbor za ljudska prava u Srbiji.
Mladenovi, Ivica. 2014. Drutvena funkcija antitotalitarnog
diskursa u Francuskoj: istorijsko-socioloka perspektiva (online).
https://www.academia.edu/6950059/Drustvena_funkcija_antitotalitarnog_diskursa_u_Francuskoj_istorijsko-socioloska_perspektiva
Molnar, Aleksandar. 2000. Totalitarna vlast i modernizacija,
Sociologija, Vol. XLII, N1.Popovi, Mihajlo. 1997. Totalitarni
sistemi: zato se raspao socijalizam?. Beograd: Plato.Prezioso,
Stfanie et al. 2008. Le Totalitarisme en question. Paris:
L'Harmattan. Stanovi, Vojislav. 2006. Politika teorija, Tom I,
Beograd: Slubeni glasnik.
Sarti, Roberto. 2011. Proces privatizacije u Italiji, u: eljko
Popovi i Zoran Gaji (pr.) Kroz tranziciju. Prilozi teoriji
privatizacije, Novi Sad: AKO.Traverso, Enzo. 2008. Le
totalitarisme. Usages et tabus dun concept. In: Prezioso, Stfanie
et al. (dir.) Le Totalitarisme en question. Paris: L'Harmattan.
11-27 p.Vratua-unji, Vera. 2007. Ideologija, U: Aljoa Mimica i
Marija Bogdanovi (pr.) Socioloki renik, str. 181-183.
Wippermann, Wolfgang. 2010. Sistema totalitario, In: Total
extrem. Die (neue) Funktion der Totalitarismus und Extremismus
Ideologien, Berlin: ALB. 39-46 p. (prevod na srpski:
http://www.csi-platforma.org/sites/csi-platforma.org/files/tekstovi/wippermann-wolfgang-totalitarni%20sistem.pdf)
IvicaMladenovi je doktorant sociologije, glavni urednik regionalnog
asopisa demokratske levice Novi Plamen i lan urednitva britanskog
akademskog asopisa Debatte: Journal of Contemporary Central and
Eastern Europe. Takoe, jedan je od pokretaa levog think-tanka
Laboratorija progresivnih ideja Dimitrije Tucovi, kourednik dva
zbornika naunih radova i autor desetak tekstova i prikaza u
asopisima akademskog i popularnog karaktera.
U junu 1924. godine, malo pre fizikog napada koji e dovesti do
njegove smrti u jendoj klinici u Kanu 7. aprila 1926, Amendola
koristi termin totalitarizam kako bi poredio faizam i boljevizam,
pri emu poreenja zasniva na totalnoj osnovi na kojoj je se temelji
ivot u drutvu u ovim evropskim nacijama. Ovo poreenje e u narednom
periodu initi centralno jezgro semantike budunosti totalitarizma,
iji razvoj svakako nee nikada biti linearan, a naroito ne
jednolinearan, ali je svakako prisutna tendencija da se u toj
jednoj rei konsoliduje itav jedan koncept sa svojim konturama, esto
haotinim i nepreciznim, koje dakle uglavnom ostaju nezaokruene i
nestabilne (Bongiovanni, 2008).
Uprkos tome, nakon sloma nominalnog socijalizma, u bivoj
Jugoslaviji, i posebno u Srbiji, dolo je do izraenog priklanjanja
antitotalitarnoj ideologiji, koja je okupljala i homogenizovala
razliite liberalne i konzervativne struje. U skladu s tim, nije
neobino to, u kontekstu globalne hegemonije antitotalitarne
paradigme, kako pokazuje Vladimir Ili, zajednika primena pojma
totalitarizam naim analitiarima drutvene stvarnosti obezbeuje
drutvenu prihvatljivost njihove kritike, medijsku prohodnost, a kod
nekih autora i distancu od vlasitite marksistike prolosti. U
sociologiji pak, primena Teorija o totalitarizmu slui kao oznaka
zatitnika nacije od totalitarnog marksizma i militantnog
internacionalizma, ili pak, s druge strane, kao simbol lojalnog
prihvatanja neoliberalne ideologije (Ili, 1999: 516-517). O
argumentima zato Jugoslavija nije bila totalitarna drava, videti
veoma nijansiranu analizu profesora iz Slovenije liberalnog
usmerenja, Sergeja Flerea (Flere, 2012).
Naime, nakon nacionalizacije u industriji elika, rudarstvu,
brodogradnji, borodskom prevozu i eleznici koju su tokom Vajmarske
Republike sproveli socijaldemokrati, prva moderna masovna
privatizacija javnog dobra u istriji oveanstva se moe nai upravo u
nacistikoj Nemakoj od 1933. do 1937. godine, kada su nacisti
privatizovali dravnu svojinu (Sarti, 2011).
Nacionalne manjine nad kojima je vrena represija (one koji se
uglavnom nazivaju kanjenim narodom jer su nadproporcionalno
saraivali s neprijateljem tokom rata) predstavljaju marginalnu
manjinu ukoliko posmatramo represije sovjetskog reima u celini.
Francuski sociolog Rejmon Aron na temelju ovih razlika podvlai
ekstremne produkte dva sistema: za prvi, sovjetski sistem,
karakteristian je radni kamp, tj. nasilje je povezano sa projektom
korektivne i autoritarne transformacije drutva; prirodu drugog,
pak, nacistikog sistema, odreuju gasne komore, tj. unitenje kao
cilj po sebi, inspirisano idejom rasnog ienja (Aron 1965).
Ovde se referiramo na rezultate jednog naeg prethodnog
istraivanja fenomena antitotalitarizma u specifinom kontekstu
Republike Francuke (vid. Mladenovi, 2014).
veani su pioniri novog totalitarizma. Oni predstavljaju primer
onoga to nas eka ako se odluno ne opiremo kontroli i
centralizaciji, i ako zaboravimo da politika mo nikako ne moe biti
delegirana (...). Novi totalitaristi koji se oslanjaju na ubeivanje
i manipulaciju su ak efikasniji od starih, koji su koristili snagu
(Huntford, 1975: 251).