Aleksandar Solenjicin:
Aleksandar Solenjicin:
U PRVOM KRUGU
1A TKO STE VI?Izrezbarene kazaljke zaustavile su se na pola
pet.U umiruem svjetlu prosinakog dana bronani brojcanik sata na
polici izgledao je crn.Dvostruka stakla visokog prozora gledala su
na prometnu ulicu i na pazikue koji su ispod nogu pjeaka lopatama
istili prljavi smei snijeg, tek napadao, ali ve raskvaen.Zurei
odsutno u taj prizor, dravni savjetnik drugog stupnja Inokentij
Volodin naslonio se na rub prozora i tiho zvidao neku otegnutu
melodiju. Vrcima prstiju listao je sjajne, raznobojne stranice
nekog stranog asopisa. Ali nije vidio nita.Dravni savjetnik drugog
stupnja Inokentij Volodin, kojega je poloaj u diplomatskoj slubi
odgovarao poloaju potpukovnika u vojsci, bio je visok i vitak. Nije
bio odjeven u uniformu ve u odijelo od eljane vune, i doimao se vie
kao mladi, dokoni gospodin, nego kao visoki inovnik u ministarstvu
vanjskih poslova.Bilo je vrijeme ili da se upale svjetla u uredu,
to on nije uinio, ili da se poe kui. Ali kao da ni za to nije imao
prave volje.etiri sata nisu znaila zavretak radnog dana, ve
njegovog dnevnog ili manjeg dijela; sad e svi poi kui da veeraju i
malo odspavaju, a onda e se, od deset sati nadalje, tisue prozora u
ezdeset i pet moskovskih ministarstava opet osvijetliti. Postojala
je samo jedna osoba iza niza utvrenih bedema koja nou nije mogla
spavati, i on je nauio itavu slubenu Moskvu da bdije s njim do tri
ili etiri sata ujutro. Poznavajui none navike Suverena, est
desetina ministara sjedilo je pozorno poput uenika iekujui poziv.
Da ih ne bi uhvatio san, pozivali su svoje zamjenike, a zamjenici
su dosaivali svojim efovima odjela: knjiniari odjelnih knjinica na
ljestvicama su eprkali po katalogu, inovnici iz kartoteka jurili su
hodnicima, tajnice su lomile vrhove olovaka.Pa ak i danas uoi
zapadnjakog Boia, kad ve dva dana sve ambasade miruju kao izumrle i
telefoni ne zvone, a ljudi sevjerojatno upravo ovog asa okupljaju
oko svojih boinih borova, u ministarstvima e se ipak nou raditi.
Jedni e igrati ah a drugi e pripovijedati ale, neki e opet
drijemati na divanima - ali radit e se.Volodinovi nervozni prsti
hitro su i besciljno listali po asopisu. A itavo je vrijeme osjeao
kako u njemu gr straha as raste, ujeda ga, a as jenjava i
nestaje.Kako je dobro jo iz djetinjstva Inokentij pamtio ime
doktora Dobroumova! U to doba on jo nije bio tako istaknuta linost.
Nisu ga slali u inozemstvo s delegacijama. Nije ak ni bio poznat
kao nauenjak, ve naprosto kao obian lijenik koji odlazi u kune
posjete. Inokentijeva majka esto se loe osjeala i uvijek je
nastojala da dobije Dobroumova. Vjerovala je u njega. Onog asa kad
bi on stigao i skinuo u hodniku svoju ubaru od tuljanova krzna,
itav bi se stan ispunio nekom atmosferom dobronamjernosti, mira,
sigurnosti. Nikad ne bi ostajao manje od pola sata uz bolesniki
krevet. Raspitivao se o svakoj tegobi; a onda bi, kao da mu to ini
veliko zadovoljstvo, pregledao pacijenta i objasnio terapiju koju
je propisao. Kad bi izlazio nikad ne bi proao kraj djeaka a da ga
neto ne upita i zaustavio bi se da uje odgovor, kao da ozbiljno
oekuje da e uti neto inteligentno. Doktorova je kosa ve onda poela
sijedjeti. Kako li sad izgleda?Inokentij baci asopis na pod i,
nervozan i zamiljen stane koracati gore-dolje po sobi.Da telefonira
ili ne? ; - iDa se sve to ticalo nekog drugog profesora medicine
kojega nije lino poznavao, Inokentiju ne bi ni na um palo da ga
upozorava. Ali Dobroumova?Ima li uope naina da se utvrdi identitet
osobe koja govori iz javne govornice - ako ovjek ne gubi vrijeme,
te brzo objesi slualicu i nestane? Mogu li prepoznati glas preko
telefona? Zacijelo za to nema nikakve metode.Priao je svom stolu. U
sumraku je jo uvijek mogao razaznati prvu stranicu uputa koje su se
odnosile na njegov novi zadatak. Trebalo je da otputuje prije Nove
godine, u srijedu ili etvrtak.Bilo je loginije ekati. Bilo je
razumnije ekati.0 Boe! Drhtaj mu potrese ramena, tako nenavikla na
ovakve terete. Bilo bi bolje da nikad nita nije uo. Da nita o tome
nije znao, da nita nije uo ...Pokupio je upute i sve ostalo sa
stola i spremio ih u sef.Kako je, zaista, bilo tko mogao osuditi
ono to je Dobroumov obeao? U tome se oitovala irokogrudnost
talentiranog ovjeka. Talent je uvijek svjestan vlastitog bogatstva
i ne protivi se dijeljenju.Ali nelagodnost Inokentijeva sve je vie
rasla. Naslonio se na sef; spustio je glavu i mirovao zatvorenih
oiju.1 onda odjednom, kao da proputa posljednju priliku, ne
telefonirajui u garau po svoja kola, ne zatvarajui tintarnicu,
Inokentij izjuri iz ureda i zatvori vrata, preda klju deurnom
slubeniku na kraju hodnika, obue svoj civilni kaput i gotovo strci
niz stepenice, prolazei kraj stalnog osoblja zgrade u
uniformama8Lizvezenim zlatom sa zlatnim iritima. I istri u hladan
sumrak, nalazei olakanje u akciji.Njegove cipele francuskog kroja
duboko su zagazile u prljavi mokri snijeg.Prolazei kraj spomenika
Vorovskoga u napola zatvorenom dvoritu Ministarstva, Inokentij
podigne pogled i zadrhti. Osjetio je kako nova zgrada Boloje
Lubjanke koja gleda na Furkasovsku ima neko novo znaenje i stresao
se. Ta deveterokatna sivocrna gomila bila je ratni brod, i
osamnaest pilastra stralo je s njegova desna boka poput osamnaest
oklopnih tornjeva. Usamljenog i krhkog Inokentija neto je privlailo
preko tog malog trga pod provu tekog, brzog broda.Okrenuo se kao da
se eli spasiti - i krenuo nadesno, niz Kuznetski most. Tu je, uz
sam rub plonika, jedan taksi upravo kretao. Inokentij ue u kola i
naredi oferu da nastavi Kuznet-skim mostom i da skrene ulijevo
ispod netom upaljenih ulinih svjetala na Petrovki.Jo uvijek je
oklijevao - pitajui se gdje bi mogao telefonirati, a da mu netko
izvana ne pone kovanim novcem lupati po staklu govornice. Ali
tragati za mirnom, usamljenom govornicom - to bi bilo jo
upadljivije. Ne bi li bilo bolje pronai neku usred najveeg prometa,
samo da je prislonjena uza zid? Zakljuio je takoer da je glupo
lutati naokolo sa taksi-oferom kao svjedokom. Poeo je prevrtati
depove da pronae petnaest kopjejki.Ali sve to vie nije bilo vano. U
posljednjih nekoliko minuta Inokentij je osjetio kako ga obuzima
mir; jasno je shvatio da nema drugog izbora. To bi moglo biti
opasno, ali ako to ne uini...Ako je ovjek neprestano oprezan, moe
li uope ostati ovjekom?Kod semafora na Ohotnom Rjadu njegovi su
prsti napipali dva komada od petnaest kopjejki - dobar znak!Proli
su kraj zgrade sveuilita, i Inokentij dade znak oferu da skrene
desno. Dojurili su na Arbat; Inokentij prui oferu dvije novanice ne
zahtijevajui ostatak i krene preko trga, nastojei da mu korak
ostane odmjeren i polagan.Arbat je ve bio osvijetljen. Redovi
gledalaca ispred kina ekali su da vide Ljubav jedne balerine.
Crveno slovo "M" na stanici podzemne eljeznice bilo je gotovo
skriveno sivom maglom. Neka ena nalik na Ciganku prodavala je
strukove ute mimoze.Pokuaj to izvesti to je bre mogue! Izgovori to
je bre mogue - i spusti slualicu. Tada e opasnost biti
minimalna.Inokentij je iao ravno naprijed. Neka djevojka u prolazu
pogledala ga je.I jo jedna.Jedna od drvenih javnih govornica pred
stanicom podzemne eljeznice bila je prazna, ali Inokentij je zaobie
i ue u stanicu.Tu su bile jo etiri, uvuene u zid - sve zauzete. Ali
na lijevoj strani neki ovjek, pomalo nakresan, ve je sputao
slualicu, im je on otiao Inokentij brzo ue, paljivo zatvorivi za
sobom debela staklena vrata i drei ih zatvorena jednom rukom, dok
je drugom, drhtavom, ne skidajui rukavicu, ubacio novac i okrenuo
broj.Poslije nekoliko dugih signala netko je podigao slualicu s
druge strane."Da?" ree enski glas, previe revno a moda i
razdraeno."Je li to stan profesora Dobroumova?" upita on,
pokuavajui da izmijeni glas."Da.""Molim vas, zamolite ga da doe na
telefon.""A tko ga treba?" enin glas bio je spor i lijen.
Vjerojatno je lekarila na kauu i nikamo joj se nije urilo."Pa,
vidite... vi me ne poznajete ... Sluajte, to zapravo nije vano. Ali
meni je vrlo hitno. Molim vas zamolite profesora da doe na
telefon!"Previe nepotrebnih rijei - a sve zbog njegove proklete
uljudnosti!"Ali profesor zaista ne moe razgovarati sa svakim
nepoznatim koji nazove", rekla je ena uvrijeeno.Zvualo je kao da e
istog asa spustiti slualicu.Ispred debelog stakla ljudi su urili
kraj reda govornica trei, dostiui jedan drugoga. Netko je ve ekao
pred Inokentije-vom kabinom."Tko ste vi? Zato ne moete rei svoje
ime?""Ja sam prijatelj. Imam veoma vane vijesti za profesora!""Pa
onda? Zato se bojite da mi kaete svoje ime?"Bilo je vrijeme da
spusti slualicu. Ljudi ne bi smjeli imati glupe ene."A tko ste vi?
Jeste li njegova supruga?""Zato ja vama moram prva odgovoriti?"
pobuni se ena. "Kaite vi meni."Trebalo bi da smjesta prekine
razgovor! Da nije bio posrijedi profesor... Inokentij je sad ve bio
bijesan i vie se nije trudio da izmijeni glas ili da govori tiho.
Poeo je uzbueno zaklinjati telefon: "Posluajte me! Posluajte! Moram
ga upozoriti na opasnost!""Na opasnost?" ena je spustila glas,
zatim uutjela. Ali nije pozvala svog mua - ni govora. "To je jo
jedan razlog da ga ne pozovem. Moda je sve to la. Kako moete
dokazati da govorite istinu?"Tlo je gorjelo pod Inokentijevim
nogama, a crna slualica na tekom elinom lancu topila mu se u
ruci."Posluajte me, posluajte!" povikao je sav oajan. "Kad je
profesor nedavno bio na putovanju u Parizu obeao je svojim
francuskim kolegama da e im neto dati! Nekakav lijek. I to bi
trebalo da im dade za nekoliko dana. Strancima! Shvaate li? To ne
smije uiniti! Ne smije nita dati strancima! To bi se moglo
koristiti kao provoka ...""Ali...", neto je muklo kljocnulo, i onda
je zavladala potpuna tiina, bez uobiajenog zujanja ili zvonjave na
liniji.Netko je prekinuo vezu.10DANTEOVA IDEJA"Novi!""Doveli su
nove!"Zatvorenici iz logora navirali su u glavni hodnik. Skupina
zekova iz Mavrina, od kojih su neki ili na veeru, a drugi ve
veerali u prvoj smjeni tiskala se oko njih."Odakle, drugovi?""A to
to vi imate na prsima i na kapama - nekakve zakrpe?""To su nam bili
brojevi", ree jedan od pridolica. "I na leima i na koljenima. Kad
su nas otpremali iz logora, strgnuli su nam ih s odjee.""Kako to,
brojevi?""Gospodo", rekao je Valentin Prjanikov, "mogu li upitati u
koje mi to doba ivimo?" Okrenuo se svom prijatelju Levu Rubinu.
"Brojevi na ljudskim biima? Leve Grigoriu, dopustite da vas upitam
zovete li vi to naprednim?""Valentulja, ne glumi", ree Rubin. "Idi
na veeru.""Ali kako mogu jesti ako se negdje kreu ljudska bia s
brojevima na kapama? Pa to je Apokalipsa!""Prijatelji!" ree drugi
zek iz Mavrina. "Dijele devet kutija Belomora za drugu polovicu
prosinca. Imate sreu.""Misli Belomor-Jave ili Belomor-Dukate?""Pola
jednih, pola drugih.""Svinje - gue nas Dukatima. Prituit u se
ministru, na asnu rije.""A kakve to uniforme imate?" upita
pridolica koji je prvi progovorio. "Zato ste svi obueni kao
padobranci?""Tu uniformu sad moramo nositi. Odvratne hulje, poeli
su krtariti. Nekad su nam dijelili vunena odijela i kapute."Iz
blagovaonice je dolo jo mavrinskih zekova."Gledaj, novi!""Doveli su
nove.""Hajde, to se pravite vani! Prestanite se vladati kao da
nikad prije niste vidjeli ive zatvorenike. Zakrili ste itav
hodnik!"11"Ma gledaj! Koga ja to vidim! Dof Dneprovski! Pa gdje si
bio dosad, Dof? Traio sam te po itavom Beu etrdeset pete, s kraja
na kraj grada!""U samim dronjcima i neobrijani! Iz kojeg ste
logora, prijatelji?""Iz raznih. Iz Rehlaga ..." "... Dubrovlaga
...""Pa kako to da sam zatvoren ve vie od osam godina a nikad nisam
za njih uo?""To su novi logori, Specijalni logori. Osnovani su tek
prole godine, etrdeset osme. Staljin je dao direktivu da se pojaa
pozadina ...""ija pozadina?""Tano na ulazu u beki Prater su me
pokupili i - u policijska kola.""Priekaj asak, Mitenka, da ujemo
nove." "Ne, idemo van na etnju, van na etnju! Van na svjei zrak!
Takav je dnevni red - ak i ako je potres! Lev e ve ispitati nove,
ne brini.""Druga smjena! Na veeru!" "Ozevlag, Luglag, Steplag,
Peanlag ...""ovjek bi pomislio da u MVD-u postoji neki veliki,
nepriznati Pukin. Ne gubi on vrijeme na duge pjesme, pa ak ni na
stihove; on samo daje pjesnika imena koncentracionim logorima.""Ha,
ha, ha! To je smijeno, gospodo, vrlo smijeno", ree Prjanikov. "U
kakvo mi to doba ivimo?" "uti, Valentulja!""Oprostite", upita jedan
od novonadolih Rubina, "kako se vi zovete?""Lev Grigori." "I vi ste
takoer inenjer?" "Ne, ja nisam inenjer, ja sam filolog." "Filolog?
Zar ovdje dre ak i filologe?""Bolje bi bilo da upitate koga ne dre
ovdje u araki", ree Rubin. "Imamo matematiare, fiziare, kemiare,
radio-inenjere, telefonske strunjake, umjetnike, prevodioce,
knjigovee, arhitekte, tehnike crtae, pa ak i jednog geologa koji je
grekom dospio ovamo.""I to radi?""Nije mu loe - naao je sebi
mjestance u fotografskom laboratoriju.""Lev! Ti tvrdi da si
materijalist, a neprestano davi ljude duhovnim pitanjima", ree
Valentin Prjanikov. "Posluajte, prijatelji! Kad vas odvedu u
blagovaonicu, nai ete trideset tanjura koje smo vam postavili na
posljednji stol kraj prozora. Napunite eluce - samo nemojte
puknuti!""Najljepa hvala, ali zato da sebe prikraujete?" "Nije to
nita. Tko dan-danas jede usoljene haringe i prosenu kau? To je
prostaki!""to? Prosena kaa prostaka? Nisam vidio prosene kae ve pet
godina!""To vjerojatno nije proso; to je vjerojatno
magara!"12"Magarci - jesi li lud? Samo neka nam pokuaju dati
magaru! Bacili bi im je u nos!""A kakva je hrana u tranzitnim
logorima u posljednje vrijeme?""U tranzitnom logoru eljabinsk
...""Celjabinsk novi ili eljabinsk stari?""Vae pitanje odaje
poznavaoca. U novom ...""Kako je sad tamo? Jo uvijek ne daju da se
koriste zahodi, i tjeraju da upotrebljavate kible i nosite ih dolje
s treega kata?""Jo uvijek.""Rekli ste "araka". to znai "araka"?""A
koliko vam tamo daju kruha?""Tko jo nije bio na veeri? Druga
smjena!""Bijelog kruha - etrdeset deka, a crni kruh je na
stolu.""Oprostite, kako to mislite - na stolu?""Ba tako: na stolu.
Narezan. Ako hoe, uzme; ako nee, ne uzme.""Da, ali za taj maslac i
tu kutiju Belomora moramo robijati dvanaest i etrnaest sati
dnevno.""Nije to nikakvo robijanje! Ne mrcvari se ako sjedi za
stolom. Robija onaj koji zamahuje pijukom.""K vragu! Sjedimo u ovoj
araki kao u movari - odsjeeni od ivota. ujete li, gospodo? Kau da
su pritegnuli lopove i de-pare, i da se ne muvaju vie ak ni na
Krasnoj Presnji.""Porcija maslaca za profesore iznosi etrdeset
deka, a za inenjere dvadeset deka. Svatko daje prema svojim
sposobnostima, svakome se daje prema mogunostima.""Znai, radili ste
u Dnjeprostroju?""Da, radio sam s Winterom. A sluim kaznu zbog
Dnjepro-gesa.""Kako to mislite?""Pa znate, to vam je bilo ovako -
ja sam ga prodao Nijemcima.""Dnjeproges? Ali on je odletio u zrak,
razoren!""to onda? Ja sam im ga prodao razorenog.""Boga mi, ovo je
kao svjei povjetarac! Tranzitni logori! Sto-lipinska kola! Logori!
Aktivnost! Oh, da mi se otkotrljati do Sovjetske Gavan!""I natrag
Valentulja, i natrag!""Da, ima pravo! Dakako, natrag jo
bre!""Znate, Leve Grigoriu", govorio je jedan od pridolica Rubinu,
"u glavi mi se vrti od ove iznenadne promjene. Proivio sam pedeset
i dvije godine, prebolio sam smrtonosne bolesti, bio oenjen lijepim
enama, dobio sinove, primao akademske nagrade - ali nikad jo nisam
bio ovako beskrajno sretan kao danas! Kamo sam ovo dospio? Sutra me
nee tjerati van u ledenu vodu! etrdeset deka maslaca! Crni kruh -
na stolu! Knjige nisu zabranjene! Smije se brijati! uvari ne tuku
zekove. Kakav je ovo veliki dan? Kakav blistavi vrhunac? Moda sam
umro? Moda je ovo san? Moda sam na nebu.""Ne, dragi gospodine", ree
Rubin, "vi ste u paklu, ba kao to ste i prije bili. Ali popeli ste
se do najboljeg i najvieg kruga13- do prvog kruga. Pitate to je
araka? Recimo da je pojam arake izmislio Dante. Sjeate se da je
Dante razbijao glavu da smisli kamo bi smjestio uene ljude antike.
Bila je kranska dunost baciti te pogane u pakao. Ali renesansna se
savjest nije mogla pomiriti s idejom da strpa prosvijetljene ljude
zajedno s raznim grenicima i osudi ih na fizike muke. I tako je
Dante za njih izmislio posebno mjesto u paklu. Ako mi dopustite...
To je u etvrtom pjevanju, i ide po prilici ovako:S njima se zamku
otmjenom prikuih ... Pogledajte oko sebe ove stare svodove!... to
sedmere visoke ima mirea potok lijep oko njega strae hui. Doli ste
ovamo u Marici, pa niste vidjeli ulazna vrata -... Gle, etiri e k
nama silne sjeneni radosna ni rastuena lika.... "Tko su ti", rekoh,
"to su mogli spastitoliku ast, da skup napose ine?"""Ah, Leve
Grigoriu, vi ste previe pjesnik", ree Valentin Prjanikov. "Ja u
drugu mnogo jasnije protumaiti to je araka. Morate se samo sjetiti
onog lanka u novinama u kojem je stajalo: "Dokazano je da visok
prinos ovje vune ovisi o njezi i ishrani ivotinje"."14PROTESTANTSKI
BOINjihovo boino drvce bilo je granica bora zataknuta u pukotinu
drvene stoliice. Niz malih obojenih aruljica niskog napona na
mljenim, plastikom omotanim icama ovijao se dva puta oko nje i
sputao do baterije na podu.Stoliica je stajala u kutu sobe, izmeu
leajeva na kat, i jedan od gornjih madraca titio je itav kut i
siuno boino drvce od bljetavog svjetla sa stropa.est mukaraca u
grubim, tamnomodrim kombinezonima padobranaca okupilo se kraj
boinog drvca i slualo, pognutih glava, kako jedan od njih,
tamnoputi, mravi Max Richtman naglas moli protestantsku boinu
molitvu.Nikoga vie nije bilo u velikoj prostoriji, koja je bila
pretrpana leajevima na kat, zavarenih okvira. Poslije veere i
jedno-satne etnje svi su otili na noni rad.Max je zavrio molitvu i
svih estero je posjedalo. Petero od njih bilo je ispunjeno
gorko-slatkim uspomenama na svoju domovinu - na svoju ljubljenu,
ureenu Njemaku, pod ijim je krovovima od kriljevca ovaj najvaniji
praznik u godini bio tako svijetao i ugodan, esti meu njima bio je
velik, krupan ovjek guste, crne brade biblijskog proroka - bio je
idov i komunist.Sudbina Leva Rubina bila je isprepletena s Njemakom
i u miru i u ratu.U miru bio je filolog koji je specijalizirao
germanske jezike, razgovarao na besprijekornom Hochdeutsch a mogao
se, kad bi to prilika zahtijevala, prebaciti na dijalekte
Srednje-visokog ili Staro-visokog njemakog. Mogao se prisjetiti
svakog njemakog pisca koji je ikad objavljen kao da se s njim lino
upoznao. Mogao je govoriti o manjim gradiima na Rajni kao da je
esto etao njihovim opranim, sjenovitim ulicama.Ali bio je samo u
Pruskoj - a i onda samo na frontu.Bio je sovjetski major u "Odjelu
za dezintegraciju neprijateljskih oruanih snaga". Iz logora za
ratne zarobljenike odabirao je15r.Nijemce koji bi pokazali volju da
mu pomognu. Izvlaio ih je iz logora i osiguravao im pristojnu
opskrbu u specijalno] skoh. Neke je prebacivao preko fronta s TNT,
lanim reichsmarkama krivotvorenim propusnicama i vojnikim
ispravama. Mogli su baciti u zrak mostove i odetati kui da uivaju
dok ih ne uhvate. S drugima je raspravljao o Goetheu i Schilleru -
i o propagandnim lecima; i osiguravao im je kola sa zvunicima s
kojih su mogli nagovarati svoje drugove vojnike da okrenu oruje
protiv Hitlera. S treima je opet prelazio front i, zahvaljujui
iskljuivo svojoj moi nagovaranja, zauzimao tvrave, tedei sovjetske
bataljone. Ali on nije bio u stanju da preobrati Nijemce a da ne
postane jedan od njih, da ih ne zavoli i da ih, od dana njihovog
poraza, ne saaljeva. Zbog toga je Rubin bio uhapen. Neprijatelji su
ga u njegovoj vlastitoj ustanovi optuili da agitira poslije
ofenzive u sijenju 1945. protiv parole "krv za krv i smrt za
smrt".Optuba je bila tana i on je nije opozvao, a ipak, situacija
je bila neizmjerno kompliciranija nego to se to moglo zakljuiti po
novinama ili njegovoj konanoj osudi.Dva nona stolia bila su
primaknuta stoliici na kojoj je stajalo osvijetljeno boino drvce,
da bi se dobio stol za jelo. Poeli su se astiti konzerviranim
delikatesama iz "Gastronoma" (zekovima iz arake bilo je doputeno da
naruuju hranu iz finih moskovskih delikatesnih trgovina, za novac s
vlastitog bankovnog rauna) i hladnom kavom i domaim kolaem. Zapoela
je formalna diskusija. Max ju je vrsto upravljao prema miroljubivim
temama: stari narodni obiaji, dirljive prie o boinoj noi. Alfred
koji je nosio naoale - beki student fizike koji nije uspio zavriti
studije - pripovijedao je vrlo zabavno svojim austrijskim
naglaskom. Gustav, mladi iz Hitlerjugenda, koji je zarobljen tjedan
dana poto je rat zavrio, sjedio je okruglih obraza, prozranih
ruiastih uiju i zurio iroko rastvorenih oiju u boina svjetla, jedva
se usuujui da sudjeluje u razgovoru starijih.A ipak je, usprkos
svemu, razgovor skrenuo na rat. Netko se prisjetio Boia 1944. prije
pet godina, kad se svaki Nijemac ponosio ofenzivom u Ardennima i
kad su, kao u stara, vremena, pobijeeni gonili pobjednike.
Prisjeali su se kako je toga Badnjaka Njemaka sluala
Goebbelsa.Rubin je to potvrdio, cupkajui dlaice svoje crne brade.
Sjeao se toga govora. Bio je vrlo efektan. Goebbels je govorio s
dubokim bolom, kao da je lino na sebe preuzeo terete koji su titali
Njemaku. Kao da je na neki nain predosjeao svoj
kraj.SS-Obersturmbannfuhrer Reinhold Zimmel, kojega se dugako
tijelo jedva moglo smjestiti izmeu stola i leaja, nije imao pravog
razumijevanja za Rubinovu profinjenu uljudnost. Bila je
nepodnoljiva pomisao da se taj idov usuuje iznositi svoje miljenje
o Goebbelsu. Nikad se ne bi udostojio sjesti s njim za isti stol da
je samo imao dovoljno snage odrei se Boia provedenog u drutvu
svojih zemljaka. Ali ostali Nijemci uporno su zahtijevali da i
Rubin bude prisutan. Jer za siunu njemaku koloniju,16koju je
sudbina doplavila u zlatni kavez arake u srcu ove divlje, hladne
zemlje, jedina shvatljiva osoba pri ruci bio je taj major iz
neprijateljske vojske koji je proveo itav rat sijui neslogu i
razdor meu njima. Samo on mogao im je protumaiti obiaje i navike
ovdanjih ljudi, posavjetovati ih kako da se vladaju, i prevesti
najnovije meunarodne vijesti s ruskog.Trudei se da to je mogue vie
naljuti Rubina, Zimmel izjavi da je po itavom Reichu bilo na
stotine vatrenih govornika. Bilo bi zanimljivo znati, doda on, zato
su boljevici uvijek itali ba samo one govore koji su bili
pripremljeni i odobreni unaprijed.Ta je optuba to vie boljela zato
to je bila istinita. A ovjek doista nije mogao objasniti
historijske razloge ovom neprijatelju i ubojici. Rubin je prema
Zimmelu osjeao nepokolebljivu odvratnost. Sjeao ga se kad je stigao
u araku poslije mnogih godina provedenih u Butirskom zatvoru,
odjeven u kaput od pucketave koe na kojem su se jo uvijek vidjeli
tragovi znakova civilne SS - a civilna SS bila je najgora grana
organizacije. Cak ni zatvor nije uspio ublaiti bezobzirne
okrutnosti na Zimmelovom licu. Na njega je bio utisnut ig krvnika.
Rubinu je bilo neugodno prisustvovati veeri zbog Zimmela, ali svi
su ostali uporno zahtijevali da doe, pa se saalio, tako su bili
usamljeni i izgubljeni u ovoj zemlji, i osjeao je da im ne moe
pokvariti praznik odbijanjem.Potiskujui bijes, Rubin je stao na
njemakom citirati Puki-nov savjet stanovitim ljudima da ne sude o
stvarima viim nego to su im sare na izmama.Max je uznemiren pourio
da razrijei konflikt koji je lebdio u zraku. Max je pod Levovim
vodstvom ve itao Pukina na ruskom, slog po slog. Zato je, upita on,
Reinhold uzeo torte bez tuenog vrhnja? I gdje je Lev bio toga
Badnjaka?Reinhold je uzeo tuenog vrhnja. A Lev se prisjetio da je
bio u svom bunkeru kod mostobrana Narev kraj Rozana.I kao to se pet
Nijemaca sjealo svoje rastrgane i pogaene Njemake, kitei je
najivljim bojama, tako se i Rubin iznenada prisjetio Narevskog
mostobrana i mokrih uma oko Ilmenskog jezera.Male obojene
svjetiljke odraavale su se u oima estorice mukaraca.Rubina su
pitali kakve su dananje vijesti. Ali on se stidio da ispria to se
dogaalo u prosincu. Napokon, nije se mogao vladati kao nekomunist i
napustiti nadu da e preodgoj iti ove ljude. A isto tako nije im
mogao ni protumaiti da u naem kompleksnom vremenu socijalistika
istina katkada napreduje zaobilaznim, iskrivljenim putem. Stoga je
morao za njih izabrati - za volju historije, jednako kao to je
podsvjesno pravio takav izbor i sam za sebe - samo one tekue
dogaaje koji su pokazivali glavni put, zanemarujui one koji su ga
gubili iz vida.Ali ba tog prosinca, osim sovjetsko-kineskih
razgovora koji su se i dalje vukli, i sedamdesetog roendana Voe
naroda, nita se pozitivno nije dogodilo. A priati Nijemcima o
procesu protiv Traje Kostova, gdje je itava sudska farsa bila tako
providno2 U prvom krugu117namjetena, i gdje je novinarima urueno
poslije stanovitog odugovlaenja lano priznanje, koje je Kostov
navodno napisao u eliji smrti - bilo bi sramotno, i jedva bi moglo
posluiti u svrhu preodgajanja.I tako se toga dana Rubin zadrao
uglavnom na historijskom trijumfu kineskih komunista.Max je sluao
Rubina i kimao glavom u znak odobravanja. Njegove smee oi
maslinasta oblika bile su nevine. Bio je silno odan Rubinu, ali od
berlinske blokade poeo je sumnjati u informacije koje su dobivali
od Rubina. Rubin nije znao da Max stavlja na kocku svoj ivot i da u
laboratoriju za mikro-valove, u kojem radi, sastavlja, slua i opet
rastavlja siuni radio-prijemnik koji uope ne izgleda kao
radio-prijemnik. Na njemu je mogao sluati Koln i BBC na njemakom i
znao je ne samo za Traju Kostova i kako je u otvorenoj sudnici
zanijekao ona lana priznanja koja su od njega silom izvukli tokom
sasluavanja, ve takoer i za planove o Sjevemo-atlantskom paktu i
ekonomske vijesti iz Zapadne Njemake. Sve je to, naravno, prenosio
drugim Nijemcima.I svi su oni s odobravanjem kimali
Rubinu.Uostalom, ve je bilo davno prolo vrijeme kad je Rubin morao
otii. Napokon, on nije bio osloboen nonog rada. Rubin je pohvalio
tortu i beki je student, polaskan, primio kompliment. Rubin se
ispriao rekavi da mora otii. Nijemci su insistirali da ostane
koliko je to uljudnost zahtijevala, a zatim su ga pustili da ode.
Onda su se pripremili da pjevaju boine pjesme priguenim
glasovima.Rubin je iziao u hodnik nosei mongolsko-finski rjenik i
jedan svezak Hemingwaya na engleskom.Hodnik je bio irok s grubim,
privremenim drvenim podom. Nije imao prozora i bio je dan i no
osvijetljen elektrikom. Bio je to isti onaj hodnik u kojem je Rubin
zajedno s ostalim radoznalim zatvorenicima sat ranije, za vrijeme
ivahnog prekida prije veere, ispitivao nove zekove iz logora. Vrata
unutranjeg stepenita vodila su u taj hodnik, kao i vrata niza
elija-soba. Bile su to sobe, jer nisu imale brave, a bile su i
elije, jer su imale okanca na vratima, male staklene prozorie.
Straari ovdje nikad nisu upotrebljavali ta okanca, ali ona su ipak
postavljena, kao to se uvijek postavljaju u pravim zatvorima, u
skladu sa zatvorskim pravilima, jer se u slubenim dokumentima araka
nazivala "specijalnim zatvorom".Kroz jedno od tih okanaca mogla se
vidjeti jo jedna proslava Badnjaka: to je bila grupa Latvijaca koja
je takoer molila da ih se oslobodi posla na blagdan.Svi ostali
zekovi bili su na poslu, i Rubin se pobojao da bi ga mogli uhvatiti
i odvesti majoru ikinu da objasni svoju odsutnost.Velika dvostruka
vrata nalazila su se na oba kraja hodnika. Jedna su vrata bila
obloena drvom i vodila su kroz luk u nekadanje spremite iznad
oltara kapelice u ladanjskoj kui. I to je sad bila elija-soba.
Druga su vrata bila zakljuana i pokrivena181
od vrha do dna eljeznim limom - a zarobljenici su ih nazivali
"Sveta vrata".Rubin je priao tim eljeznim vratima i pokucao na
okance. S druge se strane budno, nepokretno lice straara priljubilo
uz staklo.Klju se tiho okrenuo u bravi. Taj je straar sluajno bio
popustljiv.Rubin je iziao na vrh glavnog stepenita stare zgrade,
odakle su se dva niza stepenica razdvajala i opet sastajala. Preao
je mramorno odmorite pokraj dvije antikne izrezbarene svjetiljke
koje vie nisu svijetlile. Na tom katu uao je u laboratorijski
hodnik i gurnuo vrata na kojima je pisalo:
AKUSTIKA.194BUGI-VUGIAkustiki laboratorij bio je iroka prostorija
visoka stropa s nekoliko prozora. Bio je neuredan i pretrpan
elektronskim instrumentima na drvenim policama, blistavim
aluminijskim montanim stolovima, radnim plohama, novim furniranim
ormariima iz neke moskovske tvornice, udobnim pisaim stolovima koji
su bili ratni plijen.Velike arulje na stropu u mljenim kuglama
irile su ugodno, difuzno, bijelo svjetlo.U najudaljenijem kutu sobe
nalazila se akustika kabina, nepropusna za zvuk. inilo se da je
samo djelomino dovrena. Izvana je obina juta bila prikucana na
slamu. Pola metra debela vrata trenutno su bila otvorena, a vuneni
zastor koji je visio preko njih bio je odgurnut da bi se kabina
provjetrila. Kraj kabine, redovi mjedenih utikaa blistali su na
crnoj bakelitnoj ploi glavne centrale.Za stolom kraj kabine,
okrenuta leima, uskih ramena jedva pokrivenih alom, sjedila je
siuna, krhka djevojka ozbiljna lica.Svi drugi ljudi u sobi, njih
desetak, bili su mukarci, i svi su bili odjeveni u jednake
tamnomodre kombinezone. Osvijetljeni svjetlom sa stropa i dodatnom
rasvjetom pokretnih stolnih lampi, oni su neto petljali, hodali,
lupali ekiem, lemili i sjedili za radnim plohama i pisaim
stolovima.S razliitih mjesta u sobi tri razliita radio-prijemnika,
bez kutije i sastavljena na prvom aluminijskom leaj u koji se naao
pri ruci, prenosili su kontrastne ritmove deza, jednog klavirskog
koncerta i narodnih pjesama s Istoka.Rubin je polako hodao
laboratorijem do svog stola, jo uvijek drei svoj mongolsko-finski
rjenik i svog Hemingwaya. Na crnoj kovravoj bradi zadralo mu se
nekoliko bijelih mrvica od kolaa.Premda su kombinezoni koji su se
dijelili zatvorenicima bili potpuno jednako napravljeni, svatko ih
je nosio na svoj nain. Na Rubinovom je jedno dugme bilo strgnuto,
pojas je bio labavi.mi nabori tkanine visili su preko trbuha. S
druge strane, mladi leprave kestenjaste kose koji se trenutno
isprijeio Rubinu na putu, nosio je potpuno jednak tamnomodri
kombinezon kao kico. Platneni pojas bio mu je vrsto stegnut, a
ispod kombinezona imao je plavu svilenu koulju koja je, premda
izblijedjela od estog pranja, bila zatvorena kravatom ive boje. Taj
je mladi potpuno zakrio prolaz kojim je Rubin pokuavao proi. Desnom
rukom vitlao je vrue eljezo za zavarivanje, a lijevu je nogu
podigao na stolac. Naslonivi se na koljeno usredotoio je svu svoju
panju na radio-dijagram u jednom primjerku asopisa Radio-inZenjer i
istovremeno pjevao:"Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba! Bugi-vugi,
bugi-vugi. Samba! Samba!"Rubin nije mogao proi kraj njega, i ostao
je asak stajati s namjetenim izrazom pokornosti. Mladi kao da ga
nije primjeivao."Valentulja", ree Rubin, "biste li mogli malo
pomaknuti svoju zadnju nogu?"Valentulja je ne podiui pogled
odgovorio zvunim, odsjeenim glasom: "Leve Grigoriu! Smetate nam.
Samo gubite vrijeme. Zato ovamo dolazite nou? to vi ovdje imate
traiti?" Sad je pogledao Rubina blistavim mladim oima, prepunim
iznenaenja. "Koga e nam vraga filozofi! Ha, ha, ha!", ree on
ironino. "Napokon, vi uope niste inenjer! Sramota!"Napuivi mesnate
usne poput naduvenog djeteta i otvorivi oi nevjerojatno iroko,
Rubin ree: "Dragi moj djeae! Ima raznih vrsti inenjera. Neki su od
njih postigli uspjenu karijeru u prodaji soda-vode.""Ja ne! Ja sam
prvoklasni inenjer! Uzmite to u obzir, malianu!", odgovorio je
Valentin otro, stavivi eljezo za zavarivanje na iani podloak i
uspravivi se.Bio je mladenaki ist. ivot mu jo nije zaprljao lice.
Pokreti su mu bili djeaki. Bilo je teko vjerovati da je diplomirao
na jednom institutu prije rata, preivio njemake zarobljenike
logore, bio u Evropi, i da je sad izdravao ve petu godinu zatvora u
svojoj vlastitoj zemlji.Rubin je uzdahnuo. "Bez propisno potvrenih
preporuka iz Belgije uprava ne moe ...""O kakvim to preporukama
govorite?" Obrve Prjanikova poletjele su uvis. "Ha, ha, ha!
Ostavite to! Ali eto, gledajte - ja ludo volim ene!"Ozbiljna mlada
ena kraj njih nije mogla suspregnuti smijeak.Drugi jedan
zatvorenik, do prozora, kraj prolaza kojim je Rubin pokuao proi,
odloio je posao i s odobravanjem sluao Valentina."Samo teoretski,
reklo bi se", odgovorio je Rubin polako, s izrazom dosade na
licu."I silno volim troiti novac!" "Ali ga nemate."21"Pa onda kako
mogu biti lo inenjer? Razmislite: da bih neprestano volio ene - i
to razliite - treba mi mnogo novaca! A da bih imao mnogo novaca
moram ga zaraditi! A da bih ga mogao zaraditi kao inenjer, moram
biti briljantan na svom podruju. A kako mogu biti briljantan ako me
ono istinski ne privlai? Ha, ha! Sad ste problijedili!"Iskreno
uvjerenje blistalo je na Valentinovom licu, izazovno podignutom
prema Rubinu."A-ha!" povikao je zek do prozora, kojega je pisai
stol stajao nasuprot stolu mlade ene. "Lev, doi i posluaj kako sam
odlino uhvatio Valentuljin glas! Zvui kao zvono! To u i napisati u
svom izvjetaju. Kao zvono. Takav glas moe prepoznati na svakom
telefonu. Bez obzira kakve su smetnje."I on rastvori veliki papir
podijeljen u etvorine, na kojem su se nalazili stupci s imenima, a
uz njih klasifikacije glasa u obliku stabla."Kakva je sad to
glupost?" ree Valentin, odbacujui tu primjedbu. Opet je uzeo svoje
eljezo za lemljenje, i zaas se osjetio dim kalofonija.Prolaz se
otvorio i Rubin se na putu prema svojoj stolici zaustavio da
pogleda papir s klasifikacijama glasa.On i njegov prijatelj Gleb
Nerin zajedno su ga utke promatrali."Uistinu smo napredovali,
Glebe", ree on. "Ako se koristi zajedno sa snimkama glasa, bit e to
dobro orue. Uskoro emo uspjeti shvatiti o emu ovisi glas na
telefonu." On se trgne, "to je to na radiju?"Dez je prevladavao u
sobi, ali lelujavi, lepravi klavirski komad navirao je iz
prijemnika kune proizvodnje koji je stajao na prozoru, jednom
jedinom melodijskom linijom koja bi svako toliko zablistala, a onda
opet iezla.Nerin odgovori: "To je udo. To je Beethovenova
Sedamnaesta sonata u d-molu. Iz nekog razloga nikad se... Sluaj,
sluaj!"Obojica su se nagnuli blie prijemniku, ali dez je strahovito
smetao."Valentin", ree Gleb. "Molim te, dopusti nam da sluamo!
Pokai malo obzira!""Ve sam pokazao malo obzira", ree Valentin. "Ja
sam vam sastavio taj prijemnik. Sad u vam odlemiti icu i nikad je
vie neete nai."Mlada ena podigne svoje stroge obrve i ree:
"Valentine Mar-tiniu! Zaista je nemogue sluati tri radija odjednom.
Iskljuite va kad su vas zamolili."Valentinov je radio u tom
trenutku svirao polagani fokstrot, i mladoj se eni to potajno veoma
svialo."Serafima Vitaljevna! To je uasno!" Uhvatio se za naslon od
stolca i stao gestikulirati kao da govori s podija. "Kako moe
normalna, zdrava osoba ne uivati u energinom, snanom dezu? Svi ste
vi pokvareni svim moguim starim smeem! Zar zaista nikad niste
plesali "Plavi tango"? Zar nikad niste gledali skeeve Arkadija
Rajkina? Vi naprosto ne poznajete ono najbolje to je22ovjek
stvorio! to je jo gore - nikad niste bili u Evropi. Pa gdje ste
uope mogli nauiti kako se ivi? Dajem vam vrlo, vrlo ozbiljan
savjet: morate se u nekoga zaljubiti." Odrao je taj govor stojei
iza stolice, ne primjeujui gorku crtu oko usana mlade ene. "U bilo
koga - ga depend de vous! Svjetla koja trepere u noi. utanje
elegantnih haljina.""Opet ga je uhvatilo!" ree Rubin zabrinuto.
"Znai, moramo silom."I iza Valentinovih lea on sam iskljui
dez.Valentin se okrene kao oparen. "Leve Grigoriu, tko vam je dao
pravo da to uinite?"Namrtio se i pokuao dati svom licu prijetei
izraz. Slobodni zvukovi Sedamnaeste sonate poeli su sada izvirati u
svoj svojoj istoi, natjeui se samo sa sirovom pjesmom iz treeg
radija iza ugla.Rubinovo se lice opustilo, pokazujui blage crne oi
i bradu posutu mrvicama kolaa."Inenjeru Prjanikov! Jo uvijek ste
zabrinuti zbog Atlantskog pakta? Jeste li napisali oporuku? Kome
ete uskratiti svoje kune papue?"Lice Prjanikova iznenada se
uozbiljilo. Zagledao se sjajnim oima u Rubina i rekao tiho: "ujte,
neka sve ide k vragu! Natjerat ete me da pobjesnim. ovjek bi morao
imati malo slobode i u zatvoru."Jedan od radnika ga je pozvao i
otiao je potiten.Rubin se utke smjestio u svoj naslonja leima
okrenut Gle-bu i pripremio se da slua glazbu. Ali umirujua melodija
iznenada se prekinula, kao govor koji se prekida usred rijei. I to
je bio neceremoniozan svretak Sedamnaeste sonate.Rubin je sebi
dopustio itav niz kletvi koje je samo Gleb mogao uti."Izgovori
slovo po slovo. Ne ujem te", ree Gleb jo uvijek okrenut
leima."Takve sam ja sree, kaem ti", ree Rubin promuklo, takoer se
ne okreui. "Evo, propustio sam sonatu, a nikad je jo nisam
uo.""Zato to si neorganiziran. Koliko sam ti to ve puta pokuao
utuviti?" izjavi njegov prijatelj. Samo as ranije dok je snimao
glas Prjanikova bio je pun entuzijazma", a sad je opet bio
bezvoljan i tuan. "A sonata je bila vrlo, vrlo dobra. Zato nema ime
poput drugih? "Blistava sonata", zar to ne bi odgovaralo? Sve u
njoj blista, sja - dobro i loe, tuno i veselo, ba kao u ivotu. A
nema kraja... ba kao ni ivot. Tako bi je trebalo i nazvati - Sonata
Ut in Vita. A gdje si ti bio?""S Nijemcima. Doekivali smo Boi", ree
Rubin, cerei se ironino.Govorili su ne videi jedan drugoga, dok su
im se zatiljci gotovo dodirivali."Dobar ovjek", pomisli Gleb, zatim
ree glasno: "Svia mi se tvoj odnos prema njima. Provodi itave sate
uei Maxa ruski. A ipak ima toliko razloga da ih mrzi."23"Da ih
mrzim? To ne, ali je moja biva ljubav prema njima, naravno, malo
potamnjela. Pa ak i apolitini Max - zar i on donekle ne dijeli
odgovornost s krvnicima? Napokon, nita nije uinio da ih
sprijei.""Jednako kao to ni mi sad nita ne inimo da sprijeimo
Abakumova ili ikin-Mikina.""Sluaj, Glebe, jednom zauvijek, ja nisam
nita vie idov nego to sam Rus. A nisam nita vie Rus nego graanin
svijeta!""Lijepo reeno! Graani svijeta! To zvui isto i
beskrvno.""Drugim rijeima, kozmopoliti. Imali su pravo to su nas
strpali u zatvor.""Naravno da su imali pravo. Premda ti uvijek
pokuava tvrditi suprotno od Vrhovnog sovjeta."Radio na prozoru
najavio je "dnevni izvjetaj o takmienju u proizvodnji" za trideset
sekundi.U toku tih trideset sekundi, Gleb Nerin posegao je za
dugme-tom na radiju mirnim i odmjerenim pokretom i prekinuo
promuklo krijetanje spikera. Njegovo umorno lice bilo je
sivkasto.Valentin Prjanikov bio je tog trenutka potpuno obuzet
nekim novim problemom. Izraunavajui koliko bi pojaanje morao
upotrijebiti, pjevao je sam za sebe glasno i bezbrino: "Bugi-vugi,
bugi-vugi. Samba! Samba!"245MIRNA EGZISTENCIJANerin je bio istih
godina kao Valentin Prjanikov, ali izgledao je stariji. Crvenkasta
kosa nije mu bila ni prorijeena ni sijeda, ali na njegovom mravom
licu bilo je ve mnogo dubokih bora - itavi su se vijenci isprepleli
oko oiju, oko uglova usana, dok je elo bilo duboko izbrazdano. Koa
mu je bila bezbojna zbog nedostatka svjeeg zraka. Ali najvie od
svega inila ga je starim ekonominost pokreta - ona mudra
ekonominost kojom priroda uva snagu zatvorenika u napornom reimu
koncentracionog logora. Istina, u relativnoj slobodi arake, gdje je
prehrana ukljuivala i meso, a energija nije sagorijevala u fizikom
poslu, nije bilo prave potrebe za ekonominost pokreta; ali Nerin je
shvaao nesigurnu prirodu svoje presude i neprestano je usavravao tu
promiljenost pokreta, da bi mu potpuno prela u naviku.itave
barikade knjiga i fascikala bile su nagomilane na njegovom velikom
stolu, pa ak je i preostali prostor za rad u sredini bio zauzet
fasciklima, tekstovima ispisanim na stroju, ruskim i stranim
knjigama i asopisima - koje su sve stajale otvorene. Svaka osoba
bez sumnje u srcu vidjela bi u tom kaosu posljedice pravog uragana
naune misli.Ali zapravo je sve to bila samo kulisa. Nerin je tako
postavljao predmete svake veeri u sluaju da naiu efovi. Meutim, on
nije gledao u ono to se pred njim nalazilo. Povukao je u stranu
svijetli svileni zastor i gledao kroz prozor u mrak. Daleko u
dubini noi vidjela su se raznolika svjetla Moskve, i itav grad
skriven iza brda blistao je poput golemog stupa blijedog, difuznog
svjetla koje je nebu davalo tamnosmeu boju.Nerinova specijalna
stolica, s elastinim naslonom koji se ugodno prilagoavao svakom
njegovom pokretu, njegov specijalni radni stol s roloom oigledno
napravljen izvan Sovjetskog Saveza, i njegovo udobno mjesto kraj
junog prozora - sve je to nekome, koji poznaje povijest Mavrinske
arake, moglo nagovijestiti da je Nerin jedan od njenih
lanova-osnivaa.25araka je dobila ime po oblinjem selu Mavrino koje
je ve odavno obuhvaeno moskovskim gradskim granicama, araka je
osnovana jedne srpanjske veeri pred neto vie od tri godine. Oko
petnaest zekova dovedeno je iz koncentracionih logora i smjeteno u
jednu staru gospodsku kuu u moskovskom predgrau, koju su za tu
priliku okruili bodljikavom icom. U araki ti su se rani dani
kasnije spominjali kao "Krilovljev period" i pamtili su se kao
pastoralna era. U to je doba ovjek slobodno mogao etati uvee po
podruju koje je kasnije postalo zabranjena "zona", leati na rosnoj
travi, koja suprotno svim zatvorskim pravilima nije bila pokoena
(travu se moralo kositi do korijena tako da se zekovi ne bi tiho
priuljali do bodljikave ice) i promatrati ili vjene zvijezde ili
znojenje prolazeeg vakuna, narednika MVD-a na nonoj strai dok je
krao trupce s gradilita i kotrljao ih ispod bodljikave ice da ih
kasnije odnese kui za loenje.Nitko u araki u to doba nije znao
kakvim e se znanstvenim istraivanjem baviti. Zaposlili su ih
otvaranjem golemog broja sanduka koje su dopremila dva teretna
vlaka... prikupljanjem udobnih stolica i stolova ... sortiranjem
zastarjele i oteene opreme - za telefonistiku, UKV radio-vezu i
akustiku. Utvrdilo se da su najbolje aparate i najnoviju
dokumentaciju znanstvenih istraivanja Nijemci ili ukrali ili
unitili dok je kapetan MVD-a, koga su poslali da pripremi njemaku
aparaturu za poiljku u Rusiju, pretraivao okolinu Berlina da bi
namjestio svoj moskovski stan i stanove svojih pretpostavljenih.
(On se vrlo dobro razumio u pokustvo, ali nije imao pojma ni o
njemakom jeziku ni.o radiju.)Od tada je trava pokoena. Vrata u
dvorite, po kojem su zekovi etali otvarala su se samo na zvonjavu,
araka je prela iz Berijine jurisdikcije u Abakumovljevu i dobila
zadatak da se bavi tajnim telefonskim vezama. Zadatak je trebalo da
potraje godinu dana, ali ve se protegao na dvije, postajui sve vei,
zamreniji, i obuhvaajui sve vie i vie srodnih projekata. A tu, na
stolovima Rubina i Nerina, doao je do stupnja na kome se moglo
identificirati glas na telefonu i otkriti to ini ljudski glas
jedinstvenim.Nitko kao da se do tada nije time bavio. U svakom
sluaju, nisu mogli nai nikakvih naunih rasprava o tom predmetu.
Bilo im je odreeno pola godine za rad, pa zatim jo pola godine, ali
slabo su napredovali i sad su se nali u vremenskom
tjesnacu.Svjestan da ih posao goni, Rubin se poali preko ramena:
"Ne znam zapravo zato, ali danas nemam ni najmanje volje za
rad.""Nevjerojatno", zateke Nerin. "Zar je mogue da si poslije
svega etiri godine borbe i svega pet godina u zatvoru ve umoran?
Uzmi plaeni dopust na Krimu."Obojica su uutjeli."Bavi li se nekim
svojim poslom?" upita Rubin tiho."Aha.""A tko e raditi na
glasovima?""Da ti pravo kaem, raunao sam na tebe.""Kakva sluajnost!
A ja sam raunao na tebe."26"Ti uope nema savjesti. Koliko si
materijala uzeo iz Lenji-nove knjinice izgovarajui se na taj posao?
Govore slavnih advokata, Memoare Konija, Glumac se priprema od
Stanislavskoga. I napokon si potpuno izgubio stid prouavanjem
Princeze Tu-randot. Koji se drugi zek u zemlji GULAG-a moe
pohvaliti takvim izborom knjiga?"Rubin napui svoje debele usnice,
to je njegovom licu uvijek davalo komino budalasti izraz. "udno.
Sve te knjige, pa ak i Princezu Turandot, itao sam jo s nekim, i to
za vrijeme radnog vremena. Nisi li to bio ti?""Da, to sam bio ja. A
morao bih raditi. I danas bih radio bez odmora. Ali dvije stvari
poremetile su mi dnevni red. Prije svega, vrlo sam uznemiren pri
pomisli na parkete.""Kakve parkete?""Kod dveri Kaluga, u stambenoj
kui MVD-a, onoj okrugloj s tornjem. Na logor gradio ju je 1945; ja
sam radio kao naunik i polagao sam parkete. A ba danas sam saznao
da Roitman stanuje upravo u toj kui. I sad neprestano razmiljam o
svom poslu ili, ako hoe, o svom prestiu, kripe li moji podovi ili
ne kripe? Napokon, ako kripe, znai da je pod nesolidno napravljen.
A ja sam tu bespomoan i nita ne mogu popraviti!""Da, takve stvari
ovjeku ne daju mira.""Tano. A druga stvar- nije li nezgodno raditi
subotom nou kad zna da e nedjelja biti slobodan dan samo za
slobodne slubenike?"Rubin uzdahnu. "Ba u ovom trenutku slobodni
namjetenici razletjeli su se na razna mjesta da se zabave. Naravno,
to je oigledna podvala.""Ali izabiru li oni prava mjesta? Nalaze li
vie zadovoljstva u ivotu od nas? To je pravo pitanje." S uobiajenim
oprezom zatvorenika govorili su tako tiho da ak ni Serafima
Vitaljevna, koja je sjedila nasuprot Nerinu, nije nita mogla
uti.Sad su se malo pomakli, okrenuvi lea ostalima u sobi. Gledali
su u prozor i u svjetla u zabranjenoj zoni, straarsku kulu koja se
mogla samo nazrijeti u mraku, pojedinana svjetla udaljenih
staklenika i jedva vidljiv, bjeliasti stup iz Moskve.Nerin, premda
matematiar, razumio se i u lingvistiku, i otkada su glasovi ruskog
jezika postali predmet prouavanja u Mavrinskom institutu za
znanstvena istraivanja, udruio se s jedinim prisutnim filologom,
Rubinom. Dvije godine sjedili su lea uz lea po dvanaest sati
dnevno. Na samom poetku svoga poznanstva otkrili su da su obojica
vojnici iz prvih borbenih redova, da su zajedno bili na
sjeverozapadnom frontu i bjeloruskom frontu, da su obojica imali
odgovarajuu zbirku ratnih odlikovanja i da su obojica uhapeni na
frontu istog mjeseca, te da ih je uhapsila ista jedinica SMER-a i
na osnovu iste generalno primjenljive desete take - drugim rijeima,
bez obzira na obrazovanje, po-sjednitvo ili imovno stanje. I
obojica su osueni na deset godina. (Zapravo, gotovo svi su dobili
istu presudu.) Meu njima je postojala samo razlika od est godina i
jednog vojnog ina - jer27!Nerin je nekad bio kapetan. Ustanovilo
se, uza sve ostalo, da je Nerin prije rata moda ak sluao neko
predavanje docenta Rubina.Gledali su van u mrak.Rubin ree tuno: "U
svakom sluaju, ti si intelektualno prikraen. To me mui.""Ali ja ni
ne pokuavam da shvatim stvari; ima mnogo inteligencije na svijetu,
ali vrlo malo korisne.""Imam ovdje jednu dobru knjigu za
tebe.""Hemingway? Je li to opet neka o jadnim, zbunjenim
bikovima?""Ne.""O progonjenim lavovima?""Ni govora!""Sluaj, ja ne
shvaam ni ljude - zato da se onda muim s bikovima?""Ali mora je
proitati!""Ja nita ni za koga ne moram uiniti, upamti! Ve sam
isplatio svoje dugove, kako kae na prijatelj Spiridon.""Proitaj je!
To je jedna od najboljih knjiga dvadesetog stoljea!""I hoe li mi
zaista otkriti ono to je potrebno razumjeti? Je li zaista pronaao
to ljude zbunjuje i uznemiruje?""Inteligentan, moralno ispravan,
beskonano iskren pisac, vojnik, lovac, ribar, pijanac i ljubitelj
ena, koji bez buke i od srca prezire svaku la i namjetenost,
jednostavan, vrlo ovjean, nevin kao pravi genij...""Ma prestani!"
nasmije se Nerin. "Proivio sam trideset godina bez Hemingwaya, pa u
valjda proivjeti jo nekoliko. Prvo si mi pokuao podvaliti apeka, pa
onda Falladu. Ve i ovako mi je ivot potpuno rastrgan. Nemoj da se
moram rasipati na sve strane! Dopusti mi barem da naem nekakav
pravac."I on se okrene natrag svom stolu.Rubin uzdahnu. Jo uvijek
nije bio u pravom raspoloenju za rad.Pogledao je zemljovid Kine
koji je stajao prislonjen na policu pisaeg stola. Izrezao je taj
zemljovid iz novina i zalijepio ga na karton. itavu prolu godinu
oznaavao je crvenom olovkom napredovanje komunistikih trupa; sad ga
je, poslije njihove potpune pobjede, ostavio pred sobom da bi mu u
asovima potistenosti i umora podizao moral.Ali danas je tuga
izjedala Rubina, i ak ni velika crvena masa pobjednike Kine nije je
mogla prevladati.Nerin, povremeno zamiljeno siui otar kraj plastine
olovke, biljeio je siunim tankim rukopisom na mali papiri sakriven
i zakamufliran knjigama i fasciklima:Sjeam se jednog odlomka o
Marxu (kad bih ga samo mogao nai) gdje on kae da bi moda pobjedniki
proletarijat mogao28proi i bez toga da eksproprira bogate seljake.
To znai da je on vidio neki ekonomski nain da ukljui ive seljake u
novi socijalni sistem. Ora, naravno, nije 1929. traio takve puteve.
A kad je on uope traio ita vrijedno ili inteligentno? Zato bi se
mesar trudio da bude terapeut?Veliki akustiki laboratorij brujao je
u svojoj mirnoj svako-dnevici. Motor je na tokarskoj klupi mumljao.
Padale su naredbe: "Ukopaj! - Iskopaj!" Sladunjava muzika ula se iz
radija. Netko je glasno traio cijev 6K7.Iskoristivi trenutak kad je
nitko nije gledao, Serafima Vita-ljevna paljivo pogleda Nerina,
koji je jo uvijek neto pisao svojim mikroskopskim rukopisom.Major
ikin iz slube sigurnosti naredio joj je da tog zatvorenika dri na
oku.29ENSKO SRCESerafima Vitaljevna bila je tako siuna da je bilo
teko ne zvati je "Simokom". Bila je odjevena u bluzu od batista,
oko ramena je ogrnula topao al i bila je porunik u MGB-u,
Ministarstvu dravne sigurnosti.Svi slobodni namjetenici u toj
zgradi bili su slubenici MGB-a.Slobodni namjetenici, u skladu sa
staljinistikim Ustavom SSSR-a, imali su itav niz prava, meu ostalim
i pravo da rade. Meutim, to pravo bilo je ogranieno na osam sati
dnevno, kao i injenicom da im rad nije bio kreativan, ve se
sastojao u nadziranju zekova. Zekovi, da bi im se nadoknadilo
uskraivanje svih ostalih prava, uivali su ire pravo rada - dvanaest
sati dnevno. Slobodni namjetenici izmjenjivali su deurstva u svakom
laboratoriju tako da su zekovi bili pod nadzorom itavo vrijeme,
ukljuivi odmor za veeru od 6 do 11 sati uvee.Sad je Simoka bila u
nonoj slubi. U akustikom laboratoriju ta je enica ptijega lika bila
jedini predstavnik vlasti, jedini prisutni vii inovnik.Prema
pravilima, njena je dunost bila da se pobrine da zekovi rade i da
ne gube vrijeme, da ne koriste laboratorij za proizvodnju oruja, da
ne miniraju zgradu ili kopaju tunel za bijeg, te da ne koriste
obilje radio-dijelova koji su im bili na raspoloenju za
uspostavljanje uzajamne veze s Bijelom kuom. U deset do jedanaest
trebalo je da pokupi sve strogo povjerljive dokumente i smjesti ih
u veliki sef, te zapeati vrata laboratorija.Prolo je tek pola
godine otkako je Simoka zavrila studij na institutu za radio-veze i
dobila, zahvaljujui svojim kristalno istim karakteristikama, mjesto
u ovom tajnom institutu za znanstvena istraivanja koji je iz
razloga sigurnosti bio okrten samo brojem, ali koji su zatvorenici,
u svom drskom argonu, nazivali arakom. Slobodni namjetenici koji su
ovdje radili odmah su dobivali in i viu plau nego inenjeri na
drugim mjestima. Dobivali su dodatak na poloaj, dodatak za
uniformu, a od njih se u biti traila samo odanost i
budnost.30injenica da nitko od nje nije zahtijevao da koristi
poznavanje ovog specijalnog podruja bila je sretna okolnost za
Simo-ku. Ne samo ona ve i mnoge njene prijateljice diplomirale su
na institutu a da uope nisu stekle nikakvo znanje. Za to je bilo
mnogo razloga. Mlade djevojke dolazile su iz gimnazija s vrlo loim
temeljima u matematici i fizici. Nauile su u viim razredima da je
na sastancima nastavnikog vijea ravnatelj kole korio nastavnike to
daju nedovoljne ocjene, te da je uenik dobivao svjedodbu i ako uope
nije uio. U institutu, kad bi pronale vremena da sjednu i ue,
probijale su se kroz matematiku i radio-tehnologiju kao kroz gustu
borovu umu. ee, meutim, vremena nije ni bilo. Svake jeseni studenti
su odlazili na mjesec dana ili vie u kolhoze na kopanje krumpira.
Stoga su morali kasnije tokom godine sluati predavanja po osam i
deset sati dnevno, tako da im uope nije preostajalo vremena da naue
ono to sluaju. Ponedjeljkom uvee imali su satove politikog odgoja.
Jedanput tjedno bio je obavezan neki sastanak. Zatim se ovjek morao
baviti i drutveno-korisnim radom: izdavati zidne novine,
organizirati koncerte, a trebalo je pomoi i kod kue, kupovati,
prati i odravati u redu odjeu. A to je s kinom? I kazalitem? I
klubom? Ako se djevojka malo ne pozabavi i ne zaplee u toku
studentskih dana, kad e kasnije nai za to vremena? Za ispite bi
Simoka i njene kolegice pripremile brojne papire i papirie s
ispisanim rjeenjima, i sakrile ih u raznim dijelovima enske odjee,
te bi kod ispita izvlaile onaj koji im je potreban, izravnale ga i
predale kao ispitni rad. Ispitivai su naravno vrlo lako mogli
otkriti neznanje studentica, ali oni su i sami bili preoptereeni
sastancima odbora, skuptinama i nizom planova i izvjetaja koje su
morali izraivati za dekana i za rektora. Bilo bi im teko odrati
ispit po drugi put. Osim toga kad bi njihovi studenti pali na
ispitu, ispitivai bi bili strogo kritizirani kao da su loi aci
pokvarena roba u proizvodnom procesu - u skladu s dobro poznatom
teorijom, da nema loih aka, ve samo loih nastavnika. Stoga
ispitivai nisu ni pokuavali namjetati studentima stupice
provjeravajui njihovo znanje, ve su naprotiv nastojali da ih
provuku kroz ispit s najboljim moguim rezultatima.Pri kraju
studija, Simoka i njene prijateljice shvatile su s oajanjem da uope
ne vole svoje zvanje i da im je zapravo dosadno. Ali tada je ve
bilo prekasno. Simoka je drhtala pri pomisli da bi zaista morala
taj posao raditi.Tada se nala u Mavrinu. Bilo joj je drago to joj
nisu dodijelili nikakav samostalan nauni rad. Ali ak i netko manje
sitan i njean od nje osjetio bi stravu pri prelaenju zabranjenog
podruja tog izoliranog moskovskog dvorca, gdje su posebna straa i
nadzorno osoblje uvali vane dravne zloince.Svih deset diplomiranih
studentica Instituta za radio-vezu dobile su instrukcije zajedno.
Kazali su im da je biti na tom zadatku gore nego biti u ratu, da
ulaze u zmijsko leglo gdje ih samo jedan neoprezan pokret moe
dovesti do propasti. Kazali su im da e ovdje sresti talog ljudske
rase, ljude nedostojne da govore ruskim jezikom. Upozorili su ih da
su ti ljudi posebno31opasni zato to ne pokazuju otvoreno svoje vuje
onjake, ve neprestano nose krinku uljudnosti i dobrog odgoja. Kad
bi ih ovjek upitao za njihove zloine - to je bilo strogo zabranjeno
- pokuali bi se spretnim laima predstaviti kao nevine rtve. Bilo je
podvueno da djevojke, kao lanice Komsomola, ne smiju izlijevati
svoju mrnju na te zmije otrovnice, ve se moraju prema njima
odnositi uljudno - ne uputajui se ni u kakve rasprave koje nisu u
vezi s poslom, ne obavljajui za njih nikakve poslove vani - i da
pri prvom krenju, sumnji u krenje ili mogunosti sumnje u krenje tih
propisa moraju hitno podnijeti izvjetaj oficiru slube sigurnosti,
majoru ikinu.Major ikin bio je nizak, crnomanjast, naduven ovjek
velike glave, kratko podiane kose koja je poela sijedjeti i malih
nogu na kojima je nosio cipele djeakog broja. Tom prilikom je rekao
da mu je palo na pamet kako bi se, premda je njemu kao i ostalim
iskusnim ljudima potpuno jasna gmizava narav tih zloinaca, pokoje
suutno srce tako neiskusnih mladih ena moglo i pokolebati; i da bi
ona mogla poiniti kakav prekraj, na primjer, dati zatvoreniku
knjigu iz knjinice slobodnih namjetenika. Nee ak ni spomenuti
odailjanje pisama u svijet. (Jer svako pismo, bez obzira na koju je
Mariju Ivanovnu bilo upueno, oigledno je bilo upueno u neki strani
pijunski centar.) Ako bi bilo koja od mladih ena primijetila pad
neke od svojih drugarica, mora odmah pruiti drugarsku pomo - to
jest izvijestiti o svemu to se dogodilo majora ikina.Napokon, major
nije prikrio injenicu da bi veza sa zatvorenicima bila kanjena po
kaznenom zakoniku, a kazneni je zakonik kao to je svima poznato,
vrlo elastian. To bi moglo znaiti dvadeset i pet godina robije.Bilo
je nemogue ne zadrhtati pri pomisli na mranu budunost koja ih
oekuje. Neke su djevojke ak osjetile kako im suze naviru na oi. Ali
sjeme nepovjerenja ve je bilo zasijano meu njih. Odlazei sa
sastanka na kojem su primile instrukcije, nisu razgovarale o onome
to su maloas sluale.Vie mrtva nego iva, Simoka je slijedila
inenjera majora Roitmana u akustiki laboratorij, i prvu minutu joj
se inilo da e istog asa pasti u nesvijest.Odonda je prolo pola
godine, i neto uasno dogodilo se sa Simokom. Istina, njena se
uvjerenja u zavjeru mranih sila imperijalizma nisu pokolebala. Jo
uvijek joj nije bilo teko vjerovati da su zatvorenici koji rade u
svim ostalim prostorijama krvoloni zloinci. Ali svakog dana, dok je
susretala dvanaest zekova u akustikom laboratoriju - mranih i
ravnodunih prema slobodi, prema vlastitoj sudbini, prema osudama na
deset i dvadeset pet godina, kad je susretala sve te naune radnike,
inenjere i tehniare koji su se brinuli samo za svoj posao, premda
zapravo uope nije bio njihov, nije im nita znaio, i nije im donosio
ni dinara plae i ni mrvu slave - uzalud bi pokuavala da u njima
vidi one oajne internacionalne zloince koji se tako lako prepoznaju
u filmovima i koje tako spretno hvata kontrapijunaa.32Meu njima
Simoka nije osjeala straha. Nije mogla osjeati mrnju prema njima.
Ti su ljudi u njoj pobuivali samo isto potovanje, zbog svojih
raznolikih vjetina i znanja i hrabrosti kojom su podnosili nesreu.
I premda je njen osjeaj dunosti vapio na sav glas, premda je njena
ljubav prema domovini zahtijevala da prijavi oficiru slube
sigurnosti sve grijehove koje su zatvorenici poinili ili su
namjeravali poiniti, Simoka je iz nekih njoj posve neshvatljivih
razloga poela osjeati da joj je ta dunost odvratna i nemogua.To je
bilo posebno nemogue u sluaju njenog najblieg susjeda i suradnika,
Gleba Nerina, koji joj je sjedio nasuprot.Ve neko vrijeme Simoka je
s njim tijesno suraivali vrei pod njegovim vodstvom pokuse u
artikulaciji govora. U Mavrin-skoj araki esto je trebalo ocijeniti
tanost kojom se karakteristike govora prenose preko razliitih
telefonskih vodova. ak i uza sve nove instrumente jo uvijek nije
bilo mjerila koje bi moglo izmjeriti kakvou prijenosa. Iskrivljenja
su se mogla utvrditi samo kad bi jedna osoba izgovarala pojedine
slogove, rijei i fraze u mikrofon na jednoj strani voda, a slualac
s druge strane pokuao ocijeniti i zabiljeiti postotak greaka u
prijenosu. Takve eksperimente nazivali su eksperimenti u
artikulaciji.Nerin se bavio matematikim programiranjem tih
eksperimenata. Oni su se odvijali uspjeno, te je Nerin ak sastavio
studiju u tri dijela o svojim metodama. Kad bi on i Simoka bili
pretrpani s previe poslova odjednom, Nerin bi tano formulirao
slijed poslova koje se mora odmah obaviti i poslova koji se mogu
odgoditi, odreujui sve to s velikom sigurnou. U takvim bi asovima
njegovo lice postalo mlado. A Simoka je, zamiljajui rat kao to ga
je vidjela na filmu, u mati gledala Nerina u kapetanskoj uniformi,
zavijorene crvenkaste kose, kako usred dima eksplozija nareuje:
"Pali!"Ali Nerin je osjeao kako ga neto goni da radi brzo, da bi se
mogao, im obavi zadatak koji mu je dodijeljen, osloboditi svih
poslova. Jednom je rekao Simoki: "Ja sam aktivan, jer mrzim
aktivnost." - "A to volite?" upitala ga je stidljivo.
"Razmiljanje", odgovorio je. I zaista, kad bi navala poslova
jenjala, on bi satima sjedio gotovo uope ne mijenjajui poloaj. Koa
na licu bi mu posivjela i ostarjela i. pojavile bi se bore. Kamo je
nestalo njegovo samopouzdanje? Postao je spor i neodluan. Dugo bi
razmiljao prije nego bi pribiljeio nekoliko onih siunih biljeaka
na~ papirie koje je Simoka i danas vidjela na njegovom stolu u
gomili prirunika i studija. Primijetila je ak da ih je gurnuo
nekuda nalijevo na stolu, ali ne u ladicu. Simoka je gorjela od
znatielje da sazna to on to pie i za koga. Nerin je, a da toga uope
nije bio svjestan, za nju postao objekt naklonosti i divljenja.ivot
je Simoke kao ene do toga doba bio vrlo nesretan. Nije bila lijepa.
Lice joj je kvario predugi nos. Kosa joj je bila rijetka i
skupljena na zatiljku u mali mravi vor. Nije bila samo malena - to
enu ini privlanijom - ve je bila pretjerano malena; bila je vie
nalik na sedmokolku nego na odraslu enu. Osim toga, bila je ukoena
i nesklona zabavama i povrnim a-3 U prvom krugu33lama; i to ju je
takoer inilo neprivlanom za mlade ljude. I tako joj do dvadeset
pete godine nitko nije udvarao, nitko je nije zagrlio, nitko je
nije poljubio.Ali nedavno, prije svega mjesec dana, neto se
pokvarilo na mikrofonu u kabini i Nerin je pozvao Simoku da ga
popravi. Ula je s odvijaem u ruci i u tihoj, zaguljivoj kabini,
sitnoj, pretrpanoj, u kojoj je jedva bilo mjesta za dvoje, nagnula
se prema mikrofonu koji je Nerin pregledavao i prije nego je
shvatila to se dogaa njen je obraz dodirivao njegov. Dodirnula ga
je i gotovo se onesvijestila na licu mjesta. to e se sad dogoditi?
Trebalo je da se odmakne, ali ona je glupavo i dalje gledala u
mikrofon. Protekla je najdua i najuasnija minuta njenog ivota -
njihovi su obrazi gorjeli, priljubljeni, a on se nije odmicao!
Iznenada joj je zgrabio glavu i poljubio je u usta. Simokino itavo
tijelo kao da se otopilo u nekoj radosnoj slabosti. Toga asa nije
rekla nita o Komsomolu i o domovini, ve samo: "Vrata nisu
zatvorena!"Tanki tamnomodri zastor koji se lelujao amo-tamo odvajao
ih je od dnevne buke, od ljudi koji su oko njih hodali i govorili i
koji su svakog asa mogli odgurnuti taj zastor. Zatvorenik Nerin
nije riskirao nita vie od deset dana u kaznenoj eliji. Mlada ena
riskirala je itavu svoju istu prolost i dobre karakteristike, svoju
karijeru, pa ak moda i samu slobodu. A ona nije imala snage da se
izvue iz ruku koje su joj obujmile glavu.Po prvi put u njenom ivotu
poljubio ju je mukarac.I tako se moe rei da je lukavo sainjen elini
lanac pukao kod karike, iskovane iz enskog srca.34"REKAO BIH TOM
TRENUTKU ...""ija je to elava glava iza mene?""Djeae, ja sam ti u
pjesnikom raspoloenju. Hajde da malo popriamo.""Ja sam u principu
zaposlen.""Zaposlen - glupost! Silno sam neraspoloen, Glebe. Sjedio
sam kraj onog improviziranog njemakog boinog drvca i neto sam
govorio o tome kako sam se ukopao kod mostobrana sjeverno od
Pulutska, i iznenada sam se opet naao na frontu! itav mi je front
doao opet pred oi, tako ivo, tako zorno. Sluaj - ak se i rat moe
pretvoriti u lijepu uspomenu, zar ne?""To ne bi smio dopustiti.
Taoistika etika kae: "Oruje je instrument nesree, a ne
plemenitosti. Mudar ovjek nevoljko pobjeuje".""to je sad to? Preao
si sa skepticizma na taoizam?""Jo nita nije konano.""Prvo sam se
sjetio svojih najboljih vaba - kako smo zajedno izmiljali naslove
za letke: Majka koja grli djecu, pa plava Margareta u suzama - to
nam je bilo remek-djelo. Imala je tekst u stihovima.""Znam. Naao
sam taj letak.""Prisjetio sam se kako smo u tihe veeri odlazili na
poloaje u kamionima sa zvunicima.""A izmeu dirljivih zvukova tanga
oni su pokuavali nagovoriti svoju brau vojnike da okrenu puke
protiv Hitlera. I mi smo izlazili iz rovova i sluali. Ali tvoji
apeli bili su pomalo naivni.""Kako to misli? Napokon, osvojili smo
Graudenz i Elbing a da ni hica nismo ispalili.""Ali to je bilo ve
1945.""Kapi vode izbuit e veliku stijenu! Jesam li ti kad priao o
Milki? Bila je studentica na fakultetu za strane jezike,
diplomirala je 1941. i smjesta je dodijeljena naoj sekciji kao
prevodilac. Mala djevojka prasta nosa; sve su joj kretnje bile
hitre."35"ekaj, je li to bila ona: koja je ila zajedno s tobom da
prihvati predaju tvrave?""Da. Bila je silno tata i jako je voljela
da je hvale za njen posao (Boe oslobodi ako si se usudio da je
prekori!), i drago joj je bilo kad bi je preporuili za odlikovanje.
Sjea li se sjeverozapadnog fronta iza rijeke Lovat, izmeu Rahlica i
Novo--Svinuhova, Juno od Podcepoja? Tamo je jedna velika uma."
"Tamo ima vie uma. Misli li s druge strane rijeke Redje ili s
ove?""S ove strane." "Da, znam je.""Dakle, ona i ja proveli smo
itav dan lutajui po toj umi. Bilo je proljee - zapravo, ne proljee,
tek oujak. Gacali smo po barama u pustenim izmama, dok su nam ubare
bile natopljene znojem. Eh, onaj vjeni miris proljea koje se budi!
Lutali smo naokolo poput ljudi koji su po prvi put zaljubljeni,
poput mladenaca. Zato ovjek s novom enom uvijek sve doivi potpuno
iz poetka, ba kao momi? Ona beskrajna uma! Dimilo se iz razasutih
sklonita gdje je na istini stajala baterija sedam-desetestica.
Zaobili smo ih. Lutali smo tako sve do sumraka, mokri do koe i
zajapureni od sree. Cijeli dan me tjerala u ludilo; a tada smo, kad
je pao mrak, pronali jednu praznu topovsku platformu.""Iznad
zemlje?""Sjea se? Jasno. Mnogo ih je bilo sagraeno te godine i
izgledale su kao skrovita za divlje ivotinje.""Tamo je podvodno
tlo. Ne moe se ukopavati." "Da. Unutra su na podu bile borove
iglice, iz cjepanica je mirisala smola, vatra se dimila - nije bilo
pei; ovjek se morao grijati pri otvorenoj vatri. Na krovu je bila
rupa. Naravno, svjetla uope nije bilo. Vatra je bacala sjene na
grede. to kae na to, Glebe? To je bio ivot!""Ve davno sam opazio da
ako u nekoj zatvorskoj prii postoji nevina djevojka, svatko se -
ukljuivi i mene - od sveg srca nada da do kraja prie vie nee biti
nevina. Za zekove je to glavna poanta prie. Tu se osjea neka tenja
za viom pravdom, zar ne? Slijepca moraju oni koji vide s vremena na
vrijeme uvjeravati da je nebo jo uvijek plavo, i da je trava
zelena. Zek mora vjerovati da jo uvijek postoje istinske, ive,
divne ene na svijetu i da se predaju momcima koji imaju sree. To je
no koje se ti sjea - ljubavnik u zadimljenom sklonitu, i nitko na
tebe ne puca. Rat, kojeta! Iste te noi tvoja ena je predavala svoje
kupone za eer - za punjene bombone, sve slijepljene i zgnjeene i
izmijeane s papirom, pitajui se kako da ih razdijeli meu tvoje keri
da im potraju itav mjesec. A u Butirki, u eliji 73 ...""Na drugom
katu, u uskom hodniku..." "Tano. Mladi moskovski profesor historije
Razvodovski, koga su netom uhapsili i koji naravno nikad nije bio
na frontu, dokazivao je inteligentno, uvjerljivo i s velikim
entuzijazmom koristei se sociolokim, povijesnim i etikim dokazima
da postoji i dobra strana rata. A u toj su eliji bili oajni mladii
koji su se borili36posvuda i u svakoj vojsci, i samo to nisu pojeli
profesora ivog. Bili su bijesni, govorili su ne, nema ni jedne
jedine mrvice dobra u ratu. Ja sam sluao i drao sam jezik za
zubima. Razodovski je imao nekoliko vrlo dobrih argumenata.
Povremeno bih vjerovao da ima pravo. A osim toga, katkad su i moje
uspomene bile lijepe. Ali nisam se usudio raspravljati s vojnicima.
Ma koja bila osnova na kojoj sam se mogao sloiti s tim civilnim
profesorom, ona je bila isto ono to me odvajalo - kao
artiljerijskog oficira pripojenog Vrhovnoj komandi s pojaanjem - od
pjeadije. Leve, napokon ti si na frontu, osim to si zauzeo one
tvrave, bio prava naivina. Napokon, nikad nisi morao ostati u
borbenom redu iz koga bi se mogao povui samo pod cijenu glave! I ja
sam bio djelomino naivina, jer nisam sam sudjelovao u napadima i
nisam slao ljude u napade. A onda nas pamenje poinje varati, i
sakriva ono to je bilo uasno ...""Da, ja nisam rekao ...""Sve to je
bilo ugodno izroni na povrinu. Ali kad su me tuke gotovo rastrgale
kraj Orela - ne mogu se ba prisjetiti nekog posebnog unutarnjeg
zadovoljstva u tom asu. Ne, Leve, jedini dobar rat je rat koji je
gotov i zavren.""Ma ja ne kaem da je dobar, ja samo kaem da je
dobro ono ega se sjea.""Svakako, i mi emo se isto tako s njenou
sjeati logora jednog dana. Pa ak i tranzitnih logora.""Tranzitnih
logora? Gorkoga? Kirova? Ne!""To je zato to ti je uprava oduzela
stvari pa ne moe biti objektivan. Ali nekim ljudima nije bilo loe
ak ni tamo - onima koji su pregledavali pakete s hranom i
slubenicima u kupatilu; bilo je i takvih koji su ak mogli spavati
sa zatvorenicama, i ti e sad svima okolo priati kako na zemlji nema
ljepeg mjesta od tranzitnog zatvora. Napokon, sama koncepcija sree
je uvjetna, fikcija.""Nestalna priroda i nestvarnost te koncepcije
implicirane su ve u samoj rijei. Rije "srea" potjee u ruskom jeziku
od rijei koja znai ovaj sat, ovaj trenutak.""Ne, dragi profesore,
oprosti, itaj Vladimira Dahla. "Srea" potjee iz rijei koja znai
neiju sudbinu, neiji dio, ono to je ovjek uspio prigrabiti u ivotu.
Mudrost etimologije daje nam vrlo jadnu verziju sree.""Samo as! I
moje je tumaenje takoer po Dahlu.""Nevjerojatno. Pa i moje.""Tu bi
rije trebalo prouiti na svim jezicima. Pribiljeit u
to!""Luae!""Nije vano! Dopusti da ti kaem neto o komparativnoj
filologiji ...""Misli ono kako sve potjee iz rijei "ruka" - kao to
bi rekao Marr?""Idi k vragu. Sluaj - jesi li proitao drugi dio
Fausta?""Bilo bi bolje da pita jesam li itao prvi dio. Svi kau da
je to genijalno djelo, ali nitko ga ne ita. Ili ga opet samo
poznaju preko Gounoda."37"Ne, prvi dio uope nije teak:O Suncu i
Zemlji nita ne znam rei Ja vidim samo kako ovjek pati.""A, to mi se
svia!""Ili:to treba nam ostaje nepoznato A sve to znamo, nepotrebno
jest.""Velianstveno!""Drugi dio je malo tei, priznajem. Ali ak i
tako, kakva je to ideja! Ti zna kakav je dogovor izmeu Fausta i
Mefistofela. Mefistofel e primiti Faustovu duu samo kad Faust
uzvikne: "Rekao bih tom trenutku: ah, stani, tako si lijep." Ali
bez obzira to Mefistofel nudi Faustu - povratak mladosti, ljubav
Marga-retinu, laku pobjedu nad njegovim suparnikom, neogranieno
bogatstvo, spoznaju tajne egzistencije - nita ne moe izazvati taj
konani usklik iz Faustovih grudi. Godine prolaze. Sam Mefistofel ve
se umorio progonei to nezasitno bie. On vidi da je nemogue uiniti
ljudsko stvorenje sretnim i eli odustati od besplodnog pokuaja.
Faust, koji je sada po drugi put ostario i oslijepio, nareuje
Mefistofelu da okupi tisue radnika da kopaju kanale i isue movare.
U njegovom dva puta ostarjelom mozgu, koji se cininom Mefistofelu
ini zamagljenim i bolesnim, zablistala je velika ideja: da uini
ovjeanstvo sretnim. Na Mefistofelov znak pojavljuju se sluge pakla
- lemuri - i poinju kopati Faustov grob. Mefistofel eli samo da ga
pokopa i da ga se oslobodi, ne nadajui se vie njegovoj dui. Faust
uje zveket bezbrojnih lopata koje kopaju, "to je to?" pita on.
Mefistofel, podrugljiv kao uvijek, kae Faustu da se isuuju movare.
Nai kritiari rado interpretiraju taj trenutak u
socijalno-optimistikom smislu: zato to vjeruje da je ovjeanstvu
uinio veliku uslugu i zato to mu ta pomisao donosi najveu sreu,
Faust moe sada uskliknuti: "Rekao bih tom trenutku: ah, stani, tako
si lijep!" Ali ako to ovjek analizira, nije li se Goethe nasmijao
svim iluzijama na kojima poiva ljudska srea? Zapravo, nikakva
usluga ovjeanstvu nije ni uinjena. Faust izgovara dugo oekivanu
sakramental-nu frazu jedan korak od groba, potpuno zavaran i moda
uistinu lud. A lemuri ga smjesta lopatama bace u jamu. to je to,
himna srei ili izrugivanje?""Eh Leve, prijatelju, takvog te volim;
kad govori iz srca i raspravlja inteligentno i niemu ne pokuava
prikaiti pogrdnu etiketu.""Bijedni potome Pirov! Nikad ni pojma
nisam imao da ti priinjam uitak. Ali sluaj: na jednom od mojih
predratnih predavanja - a ona su bila i te kako hrabra za ono doba
- na osnovu toga citata iz Fausta razvio sam melanholinu teoriju da
ne postoji srea, i da je ona ili nedostina ili iluzorna. A tada mi
je jedan student dodao poruku napisanu na komadiu papira istrgnutom
iz siunog notesa: "Ali ja sam zaljubljen - i ja sam sretan! to
kaete na to?"""I to si rekao?""A to moe rei?"388PETA GODINA POD
JARMOMToliko ih je zaokupio, njihov razgovor da vie nisu uli buku u
laboratoriju, ni nametljivi radio u najudaljenijem kutu. Nerin se
jo jednom zavrtio u svom stolcu tako da je bio leima okrenut
laboratoriju. Rubin se pomaknuo u svom naslonjau i naslonio bradu
na prekrtene ruke.Nerin je govorio sa arom, poput ovjeka koji
iznosi odavno sazrele misli:"Kad sam bio slobodan i kad sam itao
knjige u kojima su mudri ljudi razmiljali o znaenju ivota ili o
prirodi sree, vrlo sam malo shvaao iz tih redaka. Priznavao sam:
mudri ljudi moraju razmiljati. To je njihov poziv i to se od njih
oekuje. Ali to je smisao ivota? ivimo - u tome je smisao. Srea? Kad
stvari idu dobro, to je srea, to svatko zna. Hvala Bogu to sam
dospio u zatvor! Tu mi se pruila prilika da razmiljam. Da bismo
razumjeli prirodu sree moramo prvo analizirati sitost. Sjea li se
Lubjanke i kontrapijunae? Sjea li se onog rijetkog, vodenastog
rieta ili zobene kae bez ijedne kapi masti? Moe li rei da to jede?
Ne. Ti komunicira s tim, uzima ih kao sakrament! Kao pranu jogija.
Jede polako; jede s vrha drvene lice; jede potpuno zaokupljen
procesom jela, razmiljajui o jelu - i ono ti se iri po tijelu poput
nektara. Drhe od slasti koja se oslobaa iz tih prekuhanih, sitnih
zrnaca i guste tekuine u kojoj plivaju. A tada - gotovo bez ikakve
hrane - ivi i dalje est mjeseci, dvanaest mjeseci. Zar zaista s tim
moe usporediti grubo prodiranje odreska?"Rubin nikad nije mogao
dugo sluati. U svakom razgovoru on je sam morao izlagati duhovna
blaga koja je otkrio. Sad je pokuao da prekine svog sugovornika,
ali Nerin ga je zgrabio za kombinezon i stresao ga da ga u tome
sprijei."I tako u roenoj bijednoj koi i od naih jadnih drugova
spoznajemo prirodu sitosti. Sitost uope ne ovisi o tome koliko
jedemo, ve kako jedemo. Isto je tako sa sreom, potpuno isto. Leve,
prijatelju moj, srea ne ovisi o tome koliko smo povrnih,39vanjskih
uitaka prigrabili od ivota. Ona ovisi samo o naem stavu prema
njima. Postoji o tome izreka u taoistikoj etici: "Tko god je
sposoban za zadovoljstvo uvijek e biti zadovoljen"."Rubin se
ironino iskesi. "Ti si eklektik. Ti odasvuda bere areno
perje."Nerin strese glavom. Kosa mu je visila preko ela. Ta ga je
diskusija zanimala i u tom trenutku izgledao je poput
osam-naestogodinjaka."Nemoj pokuati da pobrka stvari, Leve. To uope
nije tako. Ja ne izvlaim zakljuke iz filozofije koju sam itao, ve
iz pria0 stvarnim ljudima koje sam uo u zatvoru. A kasnije, kad
moram formulirati svoje zakljuke, zato da opet iznova otkrivam
Ameriku? Na planeti filozofije sve su zemlje ve odavno otkrivene.
Ja prelistavam stare filozofe i pronalazim tamo svoja najnovija
otkria. Ne prekidaj me! Upravo sam ti htio dati jedan primjer. Kad
bi se u logoru - a jo vie u araki - dogodilo takvo udo kao to je
slobodna, besposlena nedjelja, tada bi se u toku toga dana dua
otkravila. I premda se nita u mojoj vanjskoj situaciji ne bi
promijenilo nabolje, ipak bi jaram zatvora malo popustio,1 ja bih
mogao voditi pravi razgovor ili proitati neku iskrenu stranicu, i
osjeao bih se na vrhu vala. Nisam ivio pravim ivotom ve mnogo
godina, ali na to sam zaboravio. Ja sam bez teine, bestjelesan, ja
lebdim u zraku. Leim na svom gornjem leaju i zurim u strop. On mi
je vrlo blizu, go je, buka je loa - a ja drhem od beskonane radosti
egzistencije! Padam u san sav blaen. Ni jedan predsjednik, ni jedan
premijer ne moe zaspati tako zadovoljan svojom nedjeljom."Rubin se
dobronamjerno isceri. U toj grimasi bilo je odobravanja, a neto i
popustljivosti prema njegovom zaluenom mlaem prijatelju."A to na to
kau velike knjige Vede?" upita on napuivi usnice pomalo
podsmjeljivo."Ne znam to kau knjige Vede", odvrati Nerin vrsto,
"ali knjige Sanhije kau: "Za one koji razumiju, ljudska je srea
patnja".""Zacijelo si o svemu mislio", promrmlja Rubin u bradu.
"Jesi li to naao u Sologdinu?""Moda. Idealizam? Metafizika? Je li?
Hajde, samo prilijepi etikete, bradonjo! Sluaj! Srea neprestane
pobjede, srea ispunjene elje, srea uspjeha i potpune sitosti - to
je patnja! To je duhovna smrt, neka vrst beskonanog moralnog bola.
Ne filozofi Vedante i Sanhije, ve ja lino, Gleb Nerin, zatvorenik u
jarmu ve petu godinu, podigao sam se do onog stupnja razvoja na
kojem loe pone izgledati dobro. I ja osobno drim da ljudi ne znaju
za im tee. Rasipaju se u besmislenom lomatanju za volju aice dobara
i umiru ne uvidjevi svoje duhovno bogatstvo. Kad je Lev Tolstoj
sanjao o tome da je zatvoren, rezonirao je kao istinski perceptivna
osoba sa zdravim duhovnim ivotom."Rubin se nasmije. Cesto se smijao
kad bi kategoriki odbijao poglede svog protivnika u
raspravi."Pripazi, mladiu! Iz tebe govori nezrelost mladenaka duha.
Tebi je milije tvoje lino iskustvo od kolektivnog iskustva
ovje-40anstva. Ti si otrovan smradom pria iz zatvorskih zahoda - i
eli gledati svijet kroz tu maglicu. Zar da samo zato to su nai
ivoti uniteni, to se nae sudbine nisu razvile, ljudi mijenjaju
svoja uvjerenja?""A ti si ponosan to se dri svojih uvjerenja?""Da!
Hier stehe ich! Ich kann nicht anders.""Tvrdoglavo stvorenje! Pa u
tom i jest bit metafizike! Umjesto da naui ovdje u zatvoru, umjesto
da neto naui iz naeg stvarnog ivota ...""Kojeg ivota? Iz gorkog
otrova neuspjeha?""... ti si namjerno stavio povez preko oiju,
zaepio ui, zauzeo pozu, i to sad naziva inteligencijom? Prema onome
to ti govori i kako postupa, inteligencija znai odbijati svaki
razvoj!""Inteligencija je objektivnost.""Ti -
objektivan?""Apsolutno!" izjavi Rubin dostojanstveno."Nikad u ivotu
nisam vidio ovjeka kojemu toliko nedostaje objektivnosti kao
tebi.""Izvuci glavu iz pijeska! Pogledaj stvari u povijesnoj
perspektivi. Ne bih smio citirati sam sebe, znam, ali: ivot leptira
traje tek trenutak, A hrast cvjeta stotinu godina.Zakon prirode -
razumije li ti znaenje tog termina? Neizbjean, uvjetan, prirodni
zakon? Sve ide svojim neizbjenim tokom. I beskorisno je tragati za
nekakvim trulim skepticizmom.""Nemoj ni trenutka pomisliti, Leve,
da skepticizam dolazi lako. Moda je to za mene baraka kraj puta u
kojoj mogu prosjediti period loeg vremena. Ali skepticizam je nain
da se oslobodi dogmatski duh, i u tome je njegova
vrijednost.""Dogmatski duh? Glupane! Kako ja mogu biti dogmatik?"
Rubinove velike tople oi zurile su u njega pune predbacivanja. "Ja
sam ista vrst zatvorenika kao i ti - uhapen u guvi 1945. Za mnom su
etiri godine na frontu, krhotina granate u boku i pet godina
zatvora. Dakle, stvari vidim isto tako dobro kao i ti. to mora
biti, mora. Drava ne moe postojati bez dobro organi ziranog
kaznenog sistema.""Ne elim to sluati. Ja to ne prihvaam.""Naravno.
Eto, ode tvoj skepticizam! Zasvirajte, frule i talam-basi! Kakav je
to Sextus Empiricus doao meu nas? Zato si tako uznemiren? Zar su
takvi pravi skeptici? Skeptik se mora suzdrati od suda. Skeptik
mora biti ravnoduan i nepokolebiv.""Da, ima pravo", ree Gleb oajno.
"Sanjam o tome kako sam sputan. Pokuavam se baviti samo... uzvienim
mislima. Ali okolnosti me nadjaaju i hvata me omaglica; borim se
oajno i bijesno.""Uzviene misli! A napada me zato to u Dezkazganu
nema dovoljno vode za pie.""Trebalo bi da tebe tamo poalju, huljo!
Ti si jedini meu nama koji misli da je Ora u pravu, da su njegove
metode normalne i nune. Trebalo bi da te poalju u Dezkazgan - brzo
bi ti zapjevao drugu pjesmu."41"Posluaj me!" Sad je Rubin zgrabio
Nerina za kombinezon. "On je najvei! Jednog e dana to shvatiti. On
je Robespierre i Napoleon nae revolucije u jednoj osobi. On je
mudar. On je zaista mudar. On vidi mnogo dalje nego to mi uope
moemo vidjeti!""Valjalo bi da vjeruje svojim oima", prekine ga
Nerin. "Sluaj, kad sam bio djeak poeo sam itati njegove knjige poto
sam proitao Lenjinove, i nisam ih mogao probaviti. Poslije stila
koji je bio izravan, vatren, precizan, iznenada sam naiao na tu
gnjecavu kau. Svaka je njegova misao sirova i glupa - on ak ne
shvaa da uvijek isputa iz vida ono to je vano.""To si sve otkrio
kao djeak?""Kad sam bio u viim razredima. Ti mi ne vjeruje? Pa nije
mi vjerovao ni isljednik koji je sastavio optubu protiv mene. Sva
ta pretencioznost, didaktika napuhanost njegovih izjava tjera me u
bjesnilo. On uistinu vjeruje da je inteligentniji od svih drugih
Rusa ...""Pa i jest!""... i da nas usreuje samim tim to doputa da
mu se divimo."Zaneseni raspravom prijatelji su zaboravili na oprez
i njihov je razgovor sad mogla uti Simoka, koja je neko vrijeme
prijekorno pogledavala u Nerina. Bila je povrijeena to on ne samo
da nije pomislio da iskoristi injenicu to je ona u slubi, ve nije
ak ni pogledao u njenom pravcu."Ima posve krivo - posebno zato to
se plete u stvari o kojima nita ne zna! Ti si matematiar i ne
poznaje dobro ni historiju ni filozofiju - pa kako se onda usuuje
iznositi takvu osudu?""Sluaj, ve mi je dosta tih pria kako su
ljudi, koji su otkrili neutrino i izvagali Beta Sirius a da ih
nikada nisu vidjeli, toliko infantilni da se ne mogu orijentirati u
jednostavnim problemima ljudske egzistencije. Mi nemamo izbora. Ako
se vi historiari vie ne bavite historijom, to preostaje nama
matematiarima i tehniarima? Ja dobro vidim tko dobiva nagrade i tko
prima plae akademika. Oni ne piu povijest; oni samo oblizuju
stanovito dobro poznato mjesto. I zato mi, tehnika inteligencija,
moramo sami prouavati historiju.""Ma, hajde! Kad ti to kae, to zvui
strano!""A osim toga mi prilazimo stvarima na tehniki nain, a
matematike metode nisu tako loe. Povijesti bi one mogle ak vrlo
dobro doi."Na nezauzetom stolu inenjera majora Roitmana, ravnatelja
akustikog laboratorija, zazvonio je institutski interkom. Simoka
ustane i javi se."... Da! I tako onaj moj isljednik na sasluanju
nije vjerovao da me upravo studij dijalektikog materijalizma doveo
do optube po lanu 58, paragraf 10. Nikad nisam upoznao pravi ivot;
priznajem, neprestano sam bio zadubljen u knjige; ali uporeivao sam
uvijek iznova ta dva stila, te dvije metode dokazivanja, i u
tekstovima...""Glebe Vikentiu!"42"... u tekstovima sam otkrio
greke, iskrivljenja, grube sim-plifikacije - i eto me ovdje!""Glebe
Vikentiu!""Da?" ree Nerin, shvativi da ga zovu. Okrenuo se od
Rubina."Zar niste uli? Telefon je zvonio." Simoka mu se obratila
strogo. Stajala je za svojim stolom, namrtena, prekrtenih ruku,
ramena omotanih smeim alom. "Anton Nikolajevi vas zove k sebi u
ured.""A, tako?" Na Nerinovom licu iezao je zanos rasprave i bore
su se opet povratile. "Vrlo dobro, hvala lijepa, Serafima
Vitaljevna. uje li, Leve? Jakonov. Tko zna zato?"Poziv u ured efa
instituta u subotu u deset sati uvee bio je izvanredan dogaaj.
Premda je Simoka pokuala zadrati izraz slubene ravnodunosti, Nerin
je dobro vidio da se u njenom pogledu krije strah.U tom trenutku
bile su zaboravljene sve provale gorine. Rubin zabrinuto pogleda
svog prijatelja. Kad mu se oi ne bi preobrazile u aru rasprave,
bile su gotovo enski mekane i blage."Ne volim kad se veliki efovi
poinju za nas zanimati", izjavi on. ""Ne gradi kuu kraj kneeva
dvora."""Pa to ni ne inimo. Na je posao nevaan: glasovi.""A sad e
nam Anton biti za petama. Dobit emo po glavi zbog memoara
Stanislavskoga i one knjige advokatskih govora." Rubin se nasmije.
"Ili moda je posrijedi artikulacija u Sedmici?""Pa, rezultati su ve
predani i vie se ne moemo povui. Ali u sluaju da se ne vratim
...""Ne budi smijean.""Kako to misli, smijean? Takav je ivot. Spali
ono, zna ve gdje." On zatvori rolo na svom stolu, preda klju Rubinu
i ode dokonim korakom zatvorenika, koji je petu godinu u jarmu i
koji nikad ne uri jer se moe nadati samo goremu.43ROZIKRUCEJCINerin
se penjao irokim stepenitem zastrtim crvenim sagom, pod mjedenim
svjetiljkama i stropom s gipsanim ukrasima. U taj kasni sat nigdje
nije bilo nikoga. Prisilio se da hoda naizgled bezbrino dok je
prolazio kraj deurnog kod vanjskih telefona i zakucao na vrata efa
instituta, pukovnika inenjera Dravne slube sigurnosti, Antona
Nikolajevia Jakonova. Ured je bio prostran, namjeten sagovima,
naslonjaima, divanima. U sreditu sobe stajao je dugaki stol za
sjednice zastrt jarko modrom ohom. U najudaljenijem uglu vidjeli su
se smei Jakonovljev pisai stol i naslonja od savijenog drva. Nerin
je samo nekoliko puta prije toga imao prilike da se susretne s tom
raskoi, i to ee na sastancima nego sam.Pukovnik inenjer Jakonov
imao je preko pedeset godina ali je jo uvijek bio u punoj snazi.
Bio je visok; lice mu je bilo malo napudrano poslije brijanja; imao
je zlatni cviker; i itavom svojom krupnom, dostojanstvenom pojavom
podsjeao je na nekog od kneeva Obolenskih ili Dolgorukih.
Velianstvenim, samosvjesnim dranjem isticao se meu svim ostalim
dostojanstvenicima u ministarstvu."Izvolite sjesti, Glebe
Vikentiu", ree on irokogrudno, za-valivi se u svoj golemi naslonja,
i poigravajui se debelom arenom olovkom na smeoj povrini
stola.Oslovljavanje Nerina imenom i oevim imenom bilo je dokaz
uljudnosti i dobre volje, meutim, pukovnika inenjera nije uope
stajalo truda, jer je pod staklom na njegovom stolu bio popis svih
zatvorenika s krsnim i oevim imenom. (Svi, koji to nisu znali, bili
su zapanjeni Jakonovljevom memorijom.) Nerin ga utke pozdravi, ne
zauzimajui stav mirno; i oprezno sjedne za mali lakirani stol.
Jakonovljev glas rezonirao je kao glas glumca. ovjek se morao
pitati zato taj aristokrat ne izgovara dugaki glas "r" kao to je to
inilo staro plemstvo.44"Znate, Glebe Vikentiu, prije pola sata imao
sam razloga da se podsjetim na vas, pa sam se upitao to vas je
zapravo dovelo u akustiki laboratorij, ovome - Roitmanu?"Jakonov je
izgovorio to ime s oiglednim prezirom, ne trudei se da ga nazove
majorom ak ni pred podreenim. Loi odnosi izmeu efa instituta i
njegovog zamjenika toliko su se zaotrili da se smatralo nepotrebnim
to prikrivati.Nerin se uznemiri. Osjetio je da je razgovor ve
krenuo loim smjerom. Ista je ta ironija zazvuala u Jakonovljevim
rijeima kad je prije nekoliko dana rekao Nerinu, da premda je on,
Nerin, moda objektivan kad je rije o rezultatima rada na
artikulaciji, njegov stav prema Sedmici pokazuje aktivnu
ravnodunost. Na Sedmicu je Jakonov najvie polagao, ali rad se tu
loe odvijao."... Naravno, ja visoko cijenim vae line uspjehe u
tehnici artikulacije..."(On mu se ruga.)"... i silno mi je ao da je
vaa originalna monografija tampana u malom ogranienom izdanju, to
vas liava slave i mogunosti da budete priznati kao ruski George
Fletcher ..."(On mu se bezobrazno ruga.)"... Meutim, elio bih izvui
vie "profita", kako to kau Anglosasi, iz vaeg rada. Napokon, vi
znate da sam ja uza svu svoju veliku ljubav za apstraktnu nauku
prije svega praktian poslovni ovjek."Pukovnik inenjer Jakonov imao
je visok in, ali nije bio tako blizak Voi naroda da bi morao
prikriti svoju inteligenciju ili se odrei svojih linih
miljenja."Dakle, dopustite mi da vas sad iskreno upitam: to ovog
trenutka radite u akustikom laboratoriju?"Nije mogao naletjeti na
nemilosrdnije pitanje! Jakonov naprosto nije imao vremena da sve
prati - inae bi vrlo dobro znao odgovor."Zato se do vraga muite tim
papagajskim blebetanjem - "sir", "mir"? Vi, matematiar, ovjek s
fakultetom. Okrenite se."Nerin se okrene, zatim ustane. U uredu se
nalazila i trea osoba. Skroman ovjek u crnom civilnom odijelu ustao
je s divana i priao Nerinu. Sjajne okrugle naoale blistale su mu na
licu. U bogatoj rasvjeti sa stropa Nerin prepozna Pjotra Trofimovia
Verenjova, koji je prije rata bio docent na njegovom univerzitetu.
Meutim, u skladu s navikom koju je stekao u zatvoru, Nerin ne ree
nita i ne uini ni jednu kretnju. Pretpostavljao je da je ovjek koji
se pred njim nalazi takoer zatvorenik, i bojao se da mu naudi nekim
preuranjenim znakom prepoznavanja. Vere-njov se nasmijei, ali i on
kao da je bio u neprilici.Jakonov umirujue zamumlja: "Zaista, vi
matematiari pokazujete zavidnu suzdrljivost. jtav svoj ivot smatrao
sam matematiare nekom vrsti rozikrucejaca i uvijek sam alio to
nikad nisam imao prilike da budem upuen u njihove tajne. Molim vas,
oslobodite se. Rukujte se i osjeajte se kao kod kue. Ja u vas
ostaviti na pola sata da obnovite ugodne uspomene, a i da
profe-45oru Verenjovu dadem prilike da vas upozna sa zadacima koji
su nam postavljeni."Jakonov ustane iz svog golemog naslonjaa -
srebrne i modre epolete isticale su impozantnu veliinu njegova
krupna tijela - i poe brzo i lako prema vratima. Kad su Verenjov i
Nerin prili jedan drugome da se rukuju, bili su sami.Taj blijedi
ovjek kojega su naoale blistale odraavajui svjetlo, uinio se
zatvoreniku Nerinu kao duh koji se protuzakonito vraa iz
zaboravljenog svijeta. Izmeu toga svijeta i svijeta dananjice
nalazile su se ume pod Ilmenskim jezerom, brda i gudure Orela,
pijesak i movare Bjelorusije, masne poljske farme, crijepom
pokriveni krovovi njemakih gradova. U devetogodinjem periodu koji
ih je dijelio nalazile su se jarko osvijetljene, gole elije,
"kavezi" Boloje Lubjanke; sivi, smrdljivi tranzitni zatvori;
zaguljivi odj"elci "Stolipinskog" transporta; britki vjetar stepe.
Zbog svega toga bilo je nemogue obnoviti u sebi one osjeaje koji su
ga obuzimali kad je nekad ispisivao funkcije nezavisne varijabile
na podatnoj povrini linoleumske ploe.Nerin osjeti nelagodu.Oba
ovjeka zapalie cigaretu i sjedoe, odijeljeni malim lakiranim
stolom.To nije bio prvi sastanak Verenjova s nekim od njegovih
prijanjih studenata s moskovskog univerziteta ili s R-skog
univerziteta, kamo su ga poslali prije rata, za vrijeme borbe izmeu
teoretskih smjerova, da provede vru liniju. Ali i za njega je u
dananjem sastanku bilo neobinih elemenata: izolacija ove ustanove u
predgrau Moskve, okruene velom tajnovitosti i opasane bodljikavom
icom; udnovati tamnomodri kombinezon umjesto obine odjee.Posve
nepredvieno, Nerin, mlai od dvojice, neuspjeli diplo-mant bez
akademske titule poeo je postavljati pitanja dok su mu se bore oko
usana jo dublje urezale. A stariji je ovjek odgovarao kao da se
stidi svoje neupadljive line povijesti naunog radnika: evakuacija u
doba rata, reevakuacija, tri godine rada s K-om, doktorska
dizertacija o matematikoj topologiji. Nerin, koji je postao
nepaljiv toliko da je to graniilo s neuljudnou, nije uope pitao
Verenjova za temu njegove dizertacije u toj suhoj nauci koju je sam
jednom sluao na fakultetu. Iznenada mu je postalo ao Verenjova.
Pravilne mnoine, nepravilne mnoine, nepoznate mnoine - topologija!
Stratosfera ljudske misli! U dvadeset etvrtom stoljeu moda bi
nekome mogla i posluiti, ali sada...0 Suncu i Zemlji nita ne znam
rei, Ja vidim samo kako ovjek pati.Kako je Verenjov upao u ovu
organizaciju? Zato je napustio fakultet? Pa tako, dodijelili su ga
na rad. Zar se nije mogao izvui? Da, mogao je odbiti, ali nudila se
dvostruka plaa. Ima li djece? etvero.Iz nekog razloga poeli su u
duhu prelaziti popis studenata na Nerinovoj godini koji su
diplomirali, kao i on, istog dana kad je poeo rat. Oni
talentiraniji bili su ili ranjeni, invalidi, ili pogi-46nuli. To su
bili ljudi koji su uvijek hrlili naprijed, koji se nisu pokuavali
uvati. A oni od kojih se nita nije moglo oekivati, sada su ili
zavravali postdiplomski rad ili su ve imali mjesto kao asistenti u
visokokolskim ustanovama. A to je s naim ponosom i radou, Dmitrijem
Dmitriem Gorjainovim-ahov-skim?Gorjainov-ahovski! Taj mali starac,
ve neuredan u svojoj poodmakloj dobi, katkad bi uprljao crni kaput
od rebrastog plia kredom, drugi put bi opet strpao u dep krpu za
brisanje ploe umjesto rupia. Bio je iva legenda sastavljen od
itavog niza ala o