Prof. dr Ilija Komljenović OPŠTE RATARSTVO 35 Agrotehnika Tehnika ratarenja je primena agrotehničkih mera, a agrotehničke mera predstavljaju sredstva čijom primenom čovek, u skladu sa agrotehničkim osnovama podešava uslove biljne proizvodnje u cilju postizanja prinosa maksimalne veličine i kakvoće (Todorović, 1958). U ekosistemu: klima-zemljište-gajena biljka-čovek, naročitu ulogu kao tvorac, regulator i rukovodilac ima čovek (Milojić, 1991). Dakle, čovek je tvorac poljoprivrede. Ona je najstarija grana ljudske delatnosti i vrlo je složena. Ona se može podeliti u tri dela: ekološki , biološki i ekonomski. Svaka od navedenih kategorija su posebne, međutim, one se isprepliću u vrlo komplikovane odnose.. Zbog didaktičkih razloga one se ipak odvajaju. U ekološkom delu proučavaju se faktori sredine, njihovo poboljšanje i iskorištavanje u organizovanom procesu poljoprivredne proizvodnje. U biološki deo idu gajene biljke i domaće životinje uključivši metode oplemenjivanje, a ekonomskom delu pripada organizacija rada i rentabilnosti. Ako se iz ekološkog kompleksa izdvoje zahvati koji se tiču gajenja biljaka, ne ulazeći u biološki i ekonomski aspekt poljoprivredne proizvodnje, dobivamo agrotehnički kompleks. Reč agrotehnika je složenica od latinske reči- ager (polje) i grčke –techne (veština, umeće). Mere kojima se kulturnim biljkama stvaraju povoljni uslovi za rast i razvoj nazivamo agrotehni čkim merama. Zadatak agrotehničkih mera je da se sa što manje uloženog rada i sredstava postigne maksimalno mogući prinos neke gajene biljke, kako u kvantitetu tako i u kvalitetu. To je moguće, ako se svi vegetacioni faktori dovedu u optimalnu konstelaciju (voda, hranjiva, svetlost, CO 2 itd). Prema prirodi delovanja, sve agrotehničke mere se mogu podeliti u tri grupe: 1. Mere pomoću kojih možemo uticati na klimu (navodnjavanje, gajenje u zaštićenom prostoru, proređivanje, vetrozaštitni pojasevi). 2. Mere pomoću kojih utičemo na promenu plodnosti zemljišta (obrada -osnovna i dopunska, kalcizacija, humizacija, fosfatizacija, primena ostrukturujućih materija ). 3. Mere kojima delujemo na biljke (selekcija, zaštita od korova, bolesti i štetočina, priprema semena, načini setve, nega useva). Agrotehničke mere imaju smisao vegetacionih činilaca, jer se čovek služi njima kao sredstvom kojim utiče na sile prirode, odnosno, da menja vegetacionu sredinu. One se moraju primenjivati ne jednostrano nego u obliku potpunog kompleksa i jedna drugu ne može zamenjivati, niti se pak one mogu samo obavljati, ne vodeći računa o njihovom kvalitetu. Za uspeh izvedenih agrotehničkih mera značajni su: 1. Izbor najpogodnijih agrotehni čkih mera. 2. Način primene agrotehničkih mera. 3. Blagovremena primena. 4. Sažetost rokova izvođenja agrotehničkih mera, odnosno primena u onom roku kada su uslovi najpovoljniji. 5. Izbor mehanizacije. 6. Uložena marljivost i savesnost. U biljnoj proizvodnji razlikujemo: 1. Opšte agrotehničke mere primerene svim biljnim vrstama (obrada zemlji šta, đubrenje, biološka reprodukcija, njega kultura i borba protiv štetnika). 2. Specijalne agrotehničke mere karakteristične samo za određen broj vrsta. 3. Specifične, svojstvene samo pojedinim vrstama, pa i sortama (hmelj, duvan, povr će itd). Obrada zemljišta Počeci poljoprivrede nastali su u vreme “neolitske revolucije” u području plodnog zemljišta na Bliskom istoku oko 9000-8000 godina p.n.e. gajenjem ječma i pšenice, oko 6500 godina p.n.e. u Grčkoj, šire se oko 5500 godina p.n.e. uz Dunav, oko 4500 godina p.n.e. do Nemačke, Holandije i Francuske (uz Sredozemne obale), a oko 4000 godina p.n.e. ratari prelaze u Britaniju.
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Prof. dr Ilija Komljenović OPŠTE RATARSTVO
35
Agrotehnika
Tehnika ratarenja je primena agrotehničkih mera, a agrotehničke mera predstavljaju sredstva čijom
primenom čovek, u skladu sa agrotehničkim osnovama podešava uslove biljne proizvodnje u cilju postizanja
prinosa maksimalne veličine i kakvoće (Todorović, 1958).
U ekosistemu: klima-zemljište-gajena biljka-čovek, naročitu ulogu kao tvorac, regulator i rukovodilac
ima čovek (Milojić, 1991). Dakle, čovek je tvorac poljoprivrede. Ona je najstarija grana ljudske delatnosti i
vrlo je složena. Ona se može podeliti u tri dela: ekološki , biološki i ekonomski. Svaka od navedenih kategorija
su posebne, međutim, one se isprepliću u vrlo komplikovane odnose.. Zbog didaktičkih razloga one se ipak
odvajaju.
U ekološkom delu proučavaju se faktori sredine, njihovo poboljšanje i iskorištavanje u
organizovanom procesu poljoprivredne proizvodnje. U biološki deo idu gajene biljke i domaće životinje
uključivši metode oplemenjivanje, a ekonomskom delu pripada organizacija rada i rentabilnosti.
Ako se iz ekološkog kompleksa izdvoje zahvati koji se tiču gajenja biljaka, ne ulazeći u biološki i
ekonomski aspekt poljoprivredne proizvodnje, dobivamo agrotehnički kompleks.
Reč agrotehnika je složenica od latinske reči- ager (polje) i grčke –techne (veština, umeće).
Mere kojima se kulturnim biljkama stvaraju povoljni uslovi za rast i razvoj nazivamo agrotehničkim
merama. Zadatak agrotehničkih mera je da se sa što manje uloženog rada i sredstava postigne maksimalno
mogući prinos neke gajene biljke, kako u kvantitetu tako i u kvalitetu. To je moguće, ako se svi vegetacioni
faktori dovedu u optimalnu konstelaciju (voda, hranjiva, svetlost, CO2 itd).
Prema prirodi delovanja, sve agrotehničke mere se mogu podeliti u tri grupe:
1. Mere pomoću kojih možemo uticati na klimu (navodnjavanje, gajenje u zaštićenom prostoru,
proređivanje, vetrozaštitni pojasevi).
2. Mere pomoću kojih utičemo na promenu plodnosti zemljišta (obrada -osnovna i dopunska, kalcizacija,
humizacija, fosfatizacija, primena ostrukturujućih materija ).
3. Mere kojima delujemo na biljke (selekcija, zaštita od korova, bolesti i štetočina, priprema semena,
načini setve, nega useva).
Agrotehničke mere imaju smisao vegetacionih činilaca, jer se čovek služi njima kao sredstvom kojim
utiče na sile prirode, odnosno, da menja vegetacionu sredinu. One se moraju primenjivati ne jednostrano nego u
obliku potpunog kompleksa i jedna drugu ne može zamenjivati, niti se pak one mogu samo obavljati, ne vodeći
računa o njihovom kvalitetu.
Za uspeh izvedenih agrotehničkih mera značajni su:
1. Izbor najpogodnijih agrotehničkih mera.
2. Način primene agrotehničkih mera.
3. Blagovremena primena.
4. Sažetost rokova izvođenja agrotehničkih mera, odnosno primena u onom roku kada su uslovi
najpovoljniji.
5. Izbor mehanizacije.
6. Uložena marljivost i savesnost.
U biljnoj proizvodnji razlikujemo:
1. Opšte agrotehničke mere primerene svim biljnim vrstama (obrada zemljišta, đubrenje, biološka
reprodukcija, njega kultura i borba protiv štetnika).
2. Specijalne agrotehničke mere karakteristične samo za određen broj vrsta.
3. Specifične, svojstvene samo pojedinim vrstama, pa i sortama (hmelj, duvan, povrće itd).
Obrada zemljišta
Počeci poljoprivrede nastali su u vreme “neolitske revolucije” u području plodnog zemljišta na
Bliskom istoku oko 9000-8000 godina p.n.e. gajenjem ječma i pšenice, oko 6500 godina p.n.e. u Grčkoj, šire se
oko 5500 godina p.n.e. uz Dunav, oko 4500 godina p.n.e. do Nemačke, Holandije i Francuske (uz Sredozemne
obale), a oko 4000 godina p.n.e. ratari prelaze u Britaniju.
Prof. dr Ilija Komljenović OPŠTE RATARSTVO
36
Ukorenjivanjem zasejanog semena počela je kulturna revolucija (gajenje) useva, a ratar je postao
stalnosedelac i vlasnik useva u polju. Formirana su i prva stalna naselja.
Kod nas se zemljoradnja razvijala autohtono, pa se sa najstarijim arheološkim ostacima sreće u selu
Obrana kod Kaknja nalazima kostiju govečeta, ovce, koze, svinje i psa, a pre 7000 godina kod Butmira nađeni su
dokazi gajenja kruške, jabuke, pšenice, zobi, trešnje i sl. U neolitu zemljoradnjom su se bavili i u Podunavlju.
Obrada zemljišta u historijskom razvoju poljoprivrede, prešla je sledeće epohe razvoja: ručna,
zaprežna i mehanizovana obrada zemljišta.
Epoha ručne obrade zemljišta
Prije domestifikacije životinja, zemljište je obrađivano ručno. U početku je to bio drveni štap raznih
dimenzija, na vrhu opaljen vatrom da ne gnjije, a kadkada opterećen kamenom. Takvim štapom obavljala se
najjednostavnije obrada, zapravo, pravila rupa u zemljištu da se može u nju položiti seme i đubrivo (plodna
zemlja, uginula riba i dr). Ovakva obrada zemljišta bila je poznata kod starih naroda Maya, Asteka i Inka
Indijanaca u centralnoj i južnoj Americi.
Ručna obrada zemljišta kod Zuňi Obrada zemljišta motikom (motičarstvo)
Indijanaca
Kamene motike Drvene motike
Drveni štap se razvio i oblike drvene kuke koje je vuklo više ljudi i obrađivao je veću površinu
zemljišta. Nakon pripitomljavanja životinja, drvene kuke su se razvile u zaprežno oruđe – ralicu.
Brončane motike u Asteka
Tamo gde se zadržao ručni rad, usavršena su ručna oruđa kakve postoje i danas u upotrebi širom sveta.
To su motike, budak, pijuk, lopata i dr.
Prof. dr Ilija Komljenović OPŠTE RATARSTVO
37
Danas u svetu postoje predeli gde je ručna obrada zemljišta jedini zahvat. Takav oblik poljoprivrede
naziva se zove motičarstvo. Motičarstvo je znak vrlo ekstenzivne poljoprivrede sa malim učinkom po jedinici
površine. Motičarstvo još postoji u zemljama sa prenapučenim stanovništvom ili u ekološki nepovoljnim
rejonima za intenzivnu biljnu proizvodnju.
Epoha zaprežne obrade
Zaprežna obrada se javlja nakon domestifikacije životinja. To je bez sumnje predstavljalo značajan
napredak obrade zemljišta, najpre što se mnogo povećao izvor energije za vuču u uporedbi sa čovekom, a
zemljište se moglo u principu obraditi dublje i po jedinici vremena mnogo više.