3živovre...2016/05/02 · Molitva Svetomu Licu 3 • 2016 MOTIV NA NASLOVNICI: Marc Chagall: Bijelo raspeće, 1938. Art Institute of Chicago. ¯+81 84'.1 3–2016. UREDNIKOVA RIJEČ

Grijeh i Božje smilovanjeod 20. ožujka do 9. travnja 2016.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIII. • CIJENA: 13 KN32016

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIII. (2016.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Grijeh i smilovanje

naša tema: Grijeh i Božje smilovanje 2 »Smiluj mi se Bože, po milosrđu svome (Ps 51)

I. Šaško

Skrivenost zla i mudrost dobraA. Crnčević

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

I. Raguž, I. Šaško, A. Vučković, S. Slišković, D. Runje, N. Malović,

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica

Četvrtak Večere Gospodnje. Veliki četvrtak

Petak Muke Gospodnje

Vazmeno bdjenje

Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova

Druga vazmena nedjelja

trenutak 40 Molitva Svetomu Licu

3 • 2016

MOTIV NA NASLOVNICI:

Marc Chagall: Bijelo raspeće, 1938.Art Institute of Chicago.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 3–2016.

živo vrelo 1

PGrijeh i smilovanje

Psalam 51., poznat pod naslovom Miserere – »Smiluj mi se, Bo-že«, »jedna je od najljepših molitava koje je Crkva naslijedila od Staroga zavjeta«, kako zapisa papa Ivan Pavao II. Nastao je iz Davidova spoznanja i istinskoga kajanja za grijeh. Psalam pokazuje kako iskrenost kajanja ima izvor u Bogu, u njegovu Svjetlu, u njego-voj Riječi. Kajanje nerijetko prolazi kroz dramatična iskustva i »noć«, susreće razočaranje u sebe, osjećaj bezvrijednosti, stid pred ljudima, zatvaranje u sebe, ali naposljetku, rasvijetljeno Milošću, rađa zahval-nošću pred Bogom i spremnošću za živo svjedočanstvo pred drugima: »Učit ću bezakonike tvojim stazama…« (Ps 51, 15). Ta spremnost nije oholost ili zaborav grijeha, nego radost zbog njegova oproštenja. Ona rađa poniznošću koju će sveti Pavao, svjestan Milosti koja ga je ozdra-vila, izreći riječima: »Najradije ću se još više hvaliti svojim slabosti-ma da se nastani u meni snaga Kristova.« (2Kor 12, 9) Oproštenje ne mijenja našu prošlost nego preobražava nas, oblikujući u nama nove odnose: prema nama samima, prema Bogu, prema drugima, prema daru života, tijelu, svijetu, vremenu…

Premda nam je Psalam 51. postao molitveno blizak – osobito po Li-turgiji časova, koja ga smješta u Jutarnju molitvu svakoga petka – nje-govu ljepotu i mudrost može rasvijetliti razmišljanje koje nas vraća u jezik, misao i kulturu njegova sastavljača. U tome produbljenju, vođeni mislima s ovih stranica, i grijeh i smilovanje bivaju spoznati u novim dimenzijama. Ipak, zgodno je zamijetiti kako su stari prevoditelji htjeli izraziti želju za Božjim smilovanjem i milosrđem. Početni stih Psalma u latinskome prijevodu kao da želi istaknuti snagu vapaja Miserere mei (»Smiluj mi se«) ritmičkim ponavljanjem glasa ’m‘: Miserere mei, Deus, secundum misericordiam tuam; et secundum multitudinem miserationum tuarum dele iniquitatem meam. Molitveno izgovaranje tih riječi daje iskusiti da ondje gdje se nastanio grijeh, snažno odzva-nja Božje milosrđe i smilovanje.

Iz psalama koji govore o milosrđu odabrali smo za razmatranje sa-mo Psalam 51. Njemu smo htjeli pridružiti i jedno drukčije razmišlja-nje, izraslo iz susreta s zastrašujućom i prijetećom snagom ljudskoga zla i izraženo kistom slikara Marca Chagalla. Njegovo Bijelo raspeće iz godine 1938. uvodi nas u umijeće vjerničkoga prepoznavanja čudesne Božje prisutnosti ondje gdje nam se čini da su je ljudi, svojim zlom i grijehom, u potpunosti izgnali iz zbilje svijeta. Otajstvo Kristova križa otkriva da su u njemu pobijeđeni svaki grijeh i svako zlo. S tim mislima želimo Vam ljepotu Božjega smilovanja i radost vazmenih slavlja.

Urednik

NAŠA TEMA Grijeh i Božje smilovanje

2

M

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

U riznici Svetoga pisma o Božjemu milosrđu na po-seban način govore »psalmi milosrđa«. U njima se zrcali

istina da milosrdna ljubav boravi ’u utrobi‘, dovodeći

u snažnu vezu rađanje i milosrđe, tako da je iska-zivanje milosrđa gotovo

istoznačno s donošenjem na svijet novoga života.

Među najpoznatijim psal-mima iz toga niza zacijelo

je Psalam 51. Kršćanska liturgijska predaja smještala

ga je među sedam pokor-ničkih (okajničkih) psalma i doživljavala ga kao Molitvu

za oproštenje grijeha, s prepoznatljivim naslovom:

Miserere – Smiluj se.

Milosrđe je jedna od Božjih odlika koju Psalmi najviše ističu. Tako se mogu izdvojiti psalmi koje nazivamo »psalmima milosrđa«, a u kojima se zrcali istina da milosrdna ljubav boravi ’u utrobi‘, dovodeći u snažnu vezu rađanje i milosrđe, tako da je iskazivanje milosrđa gotovo istoznačno s donošenjem na svijet novoga života. Psalmi daju glas cjelovitosti čovjeka i njegovu tijelu. I cjelovitost je snažno povezana s milosrđem, osobito u Svetoj godini milosrđa. Kao slogan jubilejske godine uzet je izrijek iz Lukina Evan-đelja – Budite milosrdni kao Otac. Paralelno s time danas čujemo: Budite savršeni kao Otac. Time dobivamo i stanoviti odgovor da je kršćansko savršenstvo u milosrđu.

Biti poput nebeskoga Oca znači dopustiti da naš ljudski kriterij nije zadnji, nego je zadnji onaj koji nas nadilazi i koji jedini vidi cjeli-nu. ’Biti savršen‘: pojam savršenosti i u hrvatskome i u drugim jezici-ma otkriva ’završenost, zaokruženost, cjelovitost‘, ali i povezanost sa svrhom, postignuće svrhe. U grčkome je to télos/teleiós. Mogli bismo reći da tražimo isti cilj, da slijedimo Božju volju, da uskladimo svrhu s onim što nam je Bog darovao kada nas je pozvao u život.

Biti savršen, biti ’perfektan‘ znači biti stvoren za nešto – per-fac-tus; factus per. Očito je da smo stvoreni za Boga, iz njegove ljubavi za njegovu ljubav, iz koje niti jedno njegovo stvorenje nije isključeno. Na to se nadovezuje ljepota milosrđa koja ne vidi tek neko zlodje-lo, neki grijeh, nego vidi čovjeka koji nije stvoren za zlo, nego je kao grješnik pozvan na obraćenje. Milosrđe pita ne samo što je učinjeno, nego i zašto je učinjeno; što mi imamo s tuđim grijehom, jer svako dobro i zlo ima svoju povijest, svoje korijene, svoje nakane.

Naznaka naslova Psalma 51. upućuje na grijeh koji je učinio kralj David, a koji je ispripovijedan u 2Sam 12, 1-14: preljub sa ženom Uri-je Hetita. Psalam je to koji je, prema Svetome pismu, intoniran na-kon prijekora koji je kralju uputio prorok Natan; psalam molbe za oproštenje. Tako ga je tumačila liturgijska predaja koja ga je uvijek smještala među sedam pokorničkih (okajničkih) psalama (6; 32; 38; 102; 130; 143), dajući mu s pravom i prepoznatljivi naslov: Miserere – Smiluj se. Prvih devet redaka (3-11) srce je ove psalamske poeme, jer opisuje stanje duha pokajnika koji – prepoznajući vlastite grijehe – zaziva Božje milosrđe. Započinje molbom za očišćenjem: »Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje be-zakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!«

»Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome« (Ps 51)Vjernički jecaj grješnika

Priredio: Ivan Šaško

2živo vrelo 3

Tri pojma za grijehVažno je primijetiti da su zajedno stavljena tri pojma, da bi se njima izrazila cjelina prijestupa. Na primjer, u Lev 16, tijekom liturgije velikoga okajanja, nazvanoga Jom Kippur, svetište je one-čišćeno Izraelovim grijesima (hatt’im), pobuna-ma (peša’im), kao i prijestupima (‘awón).

Pojam peša’ upućuje na širinu značenja i izgle-da da se najviše odnosi na narušavanje sklada, na prekidanje pravnoga odnosa s nekim (s Bogom i bližnjima) ili sa zajednicom; sklada koji je trebao biti vraćen s pomoću određenoga (pravnoga) pro-cesa, osim ako onaj tko ima pravo na taj proces od njega ne odustane dajući oproštenje. Proročka predaja (usp. Am 1-2) uključuje politička zlodje-la, ugnjetavanje siromaha, idolatriju i oskvrnuće hrama. Peša’ se nalazi i u 1Kr 8, 50, gdje Salomon uzdiže molitvu Gospodinu pred narodom i pred oltarom: »Usliši s neba, gdje prebivaš, njihovu molbu i njihove prošnje, učini im pravdu i oprosti svome narodu što je zgri-ješio protiv tebe, oprosti sve uvrede koje ti je nanio.« U toj se javnoj molitvi, dakle, precizira da su grijesi Izraela, za koje se traži oproštenje, prekršaji protiv Gospodina. Slično značenje pojma peša’ nalazi se u Jer 5, gdje se zna-kovitim slikama osuđuje grijeh naroda koji se sastoji u napuštanju veze s Bogom i u prianjanju uz idolatriju i preljub (v. Jer 5, 6-8). Zato ta riječ upu-ćuje na društvene i vjerske pobune koje ostavljaju mrlje na narodu i zbog kojih je nužno pročišćenje.

Drugo je ime za grijeh hatta’at, koji je – zbog svoje općenitosti – najče-šće korišten u Starome zavjetu (čak 595 puta). Nalazi se u Ps 25, a upućuje na ideju o promašaju cilja, bilo moralnoga, bilo vjerskoga. U tome su psal-mu predivne riječi: »Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa, spomeni me se po svojoj ljubavi – radi dobrote svoje, o Gospodine!« (Ps 25, 6-7) Grješnik je čovjek koji ne slijedi ispravnu putanju i udaljava se od cilja (engl. target; Suci 20, 16: »i svaki je taj gađao kamenom iz praćke navlas točno, ne proma-šujući cilja«). Taj pojam preuzima i grčka terminologija u riječi hamartia.

Treća riječ povezana s grijehom je ‘awón, a koristi se za grijehe protiv Boga (usp. Izl 20, 5; Pnz 5, 9; Iz 1, 4; 27, 9; Jer 11, 10) i protiv ljudi. Ti su grijesi poglavito povezani s kršenjem obrednih pravila, zbog seksualnih ponašanja (usp. 1Sam 3, 14; 2Sam 3, 8). U Ez 18, 30, primjerice, poziv na obraćenje usmjeren je na oslobađanje Izraela od pobuna koje su istinska zamka zla, kamen spoticanja, zaprjeka (mikšol awón), od pobuna koje su u prijašnjim redcima opisane u odnosu prema ponašanjima kojih se treba kloniti: bezbožnik »blaguje po gorama, oskvrnjuje ženu bližnjega; ubogu i bijednu nanosi nasilje, otima, ne vraća što je u zalog primio, oči podiže ku-mirima čineći gadosti; posuđuje uz dobit i uzima pridavak – ne, takav sin neće živjeti« (Ez 18, 11-13).


4

Tri slike otklanjanja grijehaU Psalmu se moli da ta tri grijeha budu: izbri-sana (mahah), oprana (kaba) i očišćena (ta-har). Prvi se glagol povezuje s pravom i trgo-vanjem (usp. Izl 32, 32-33; Br 5, 23): izbrisati nešto što je napisano, neki dokument (usp. Izl 17, 14; Pnz 9, 14). Pojam grijeha posličen je ugovornomu dugu kojega postoji primjerak koji to svjedoči i potvrđuje.

Drugo se ozračje, kojemu pripada glagol kabas, tiče pranja. Kao što se pere odjeća i drugi predmeti, tako se peru i grijesi. Prelazak u prostor religije rađa se onom osjetljivošću koja je vlastita svećeničkoj predaji, koja putem tih postupaka čišćenja traži obrednu čistoću i svetost koja omogućuje približavanje području božanskoga (usp. Izl 19, 10.14; Lev 6, 20-21; 11, 25.28.40).

Treći glagol (tahar) priziva ideju sjaja (blizu joj je arapski, odnosno aramejski kori-jen zhr – sjajiti, blještati). Grijeh zatamnjuje,

stvara patinu, prigušuje te zato stvarnostima i okolnostima koje su izgubile svoj sjaj (na pri-mjer: rađanje – Lev 12, 7; guba – Lev 13; 14; 22, 4; spolna lučenja – Lev 15; 22, 4; Pnz 23, 11; dodir se leševima – Lev 21, 1-4; Br 6, 6-9) treba vratiti prirodnomu sjaju. Molitelj zaziva puninu Božjega oproštenja, prikazujući širinu svoje grješnosti i pozivajući se na milosrdnu Božju ljubav (hanan znači ’imati milosrđa‘, ’smilovati se, biti milostiv prema komu‘), na njegovu hesed, to jest na vjernost punu ljubavi.

U redcima 5-8 nalazi se ispovijedanje grije-ha: »Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: prave-dan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš. Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja. Evo, ti ljubiš srce iskre-no, u dubini duše učiš me mudrosti.« Nakon molbe za oproštenjem, prvi čin pokornika jest pre-poznavanje i priznanje vlastitoga grijeha. Prihvatiti svoje stanje, bez sakrivanja i bježanja od njega, izražava stav onoga tko je oraspolo-žen za pomirenje (usp. Ps 32, 5; 38, 19). Tomu nasuprot, tko prikriva grijeh ne samo da nema psihološku svijest o sebi, nego ima vrlo selek-tivnu ideju i o Bogu koji je shvaćen u perspek-tivi straha. U retku 5. ne samo da nije skriven, nego se upravo kaže da je peša’ ’opsesivno‘ pri-sutan u životu molitelja. Grijeh počinjen protiv ljudi (prema naslovu Psalma bio bi to grijeh preljuba) je, u konačnici, grijeh protiv Boga (r. 6); zbog toga David, nakon ubojstva Urije i nakon preljuba s njegovom ženom kaže: »Sa-griješio sam protiv Gospodina.« (2Sam 12,13) Božju pravednost treba shvatiti kao nedužnost: zlodjelo je ranilo nevinost odnosa, zbog kojega se sada traži oproštenje, premda se zna da bi uvrjeda mogla biti kažnjena objavom neke vr-ste osude (usp. Ez 28, 22; Sir 36, 4).

Redak 7. ponavlja ispovijed molitelja o vlastitoj grješnosti. On je posvema uronjen, potopljen stvarnošću grijeha od začeća. To uvjerenje ima korijen u Bibliji, u kojoj se mo-že naći tragična ljudska uvjetovanost, počev-ši od Post 3: čovjek se ne može pojaviti pred Bogom, jer je nepravedan (usp. Ps 143, 2), jer

4 54živo vrelo 5

njegovo srce od mladosti naginje zlu. Budući da rijetko korišten glagol yhm izražava pare-nje stoke (usp. Post 30, 38.41), moglo bi se pomisliti da je taj instinkt povezan sa spolnim odnosom. Tijekom povijesti bilo je puno tu-mačenja toga retka u smislu dokazivanja ne-čistoće spolnosti i spolnoga čina čak i u braku. No, takvo je tumačenje pretjerivanje na te-melju druge nakane koja se tiče pojačavanja gledišta pokornika koji očituje svoju svijest o dubokome nagnuću prema grijehu.

Iskrenost molitelja vodi nas prema za-ključku da on u ljudskome srcu vidi sklonost prema zlu, ali jednako tako vidi istinu da Bog može darovati mudrost koja usmjerava novi život (r. 8). Poučavanje mudrosti ne uklju-čuje tek pasivnu zamjenu (neku vrstu ’tran-splantacije srca‘), nego dinamičan proces povezan sa životom koji ima svoj razvoj. Bog je predstavljen kao stručnjak u poučavanju i odgajanju koji je spreman biti uz onoga tko je raspoložen učiti i slušati, prema proročkoj ri-ječi: »Svi će ti sinovi biti Gospodinovi učenici, i velika će biti sreća djece tvoje.« (Iz 54, 13)

PročišćenjeU redcima 9-11 susrećemo zazivanje pročišće-nja koje rabi iste glagole koji se nalaze u rr. 3-4. Najprije moli: »Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega!« Izop je biljka u srodstvu s origanom (vrani-lovka), poznatom po ljekovitim svojstvima čišćenja (omogućuje sterilizaciju rana); kori-šten je u slučajevima gubavosti (usp. Lev 14, 4.6) i u pomirbenim žrtvenim obredima (usp. Br 19, 6.18). Nalazi se i u odnosu na Sinajski savez (usp. Izl 24, 8). Vrijednost izopa i nje-gove pokorničke/okajničke funkcije vidi se u obredu vazmenoga jaganjca, kada se nad-vratnici i dovratnici domova Hebreja škrope krvlju (Izl 12, 22).

Drugi element koji upućuje na katarzu (pročišćenje) jest slika snijega, najizravnije se odnoseći na navod iz Iz 1, 18: »’Hajde, da-kle, da se pravdamo,‘ govori Gospodin. ’Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će

Psalam 51Ispovijed raskajana grješnika

3 Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!

4 Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

5 Bezakonje svoje priznajem,grijeh je moj svagda preda mnom.

6 Tebi, samom tebi ja sam zgriješioi učinio što je zlo pred tobom:pravedan ćeš biti kad progovoriš,bez prijekora kada presudiš.

7 Evo, grešan sam već rođen,u grijehu me zače majka moja.

8 Evo, ti ljubiš srce iskreno,u dubini duše učiš me mudrosti.

9 Poškropi me izopom da se očistim,operi me, i bit ću bjelji od snijega!

10 Objavi mi radost i veselje,nek’ se obraduju kosti satrvene!

11 Odvrati lice od grijeha mojih,izbriši svu moju krivicu!

12 Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni!

13 Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

14 Vrati mi radost svoga spasenjai učvrsti me duhom spremnim!

15 Učit ću bezakonike tvojim stazama,i grešnici tebi će se obraćati.

16 Oslobodi me od krvi prolivene,Bože, Bože spasitelju moj!Nek’ mi jezik kliče pravednosti tvojoj!

17 Otvori, Gospodine, usne moje,i usta će moja naviještati hvalu tvoju.

18 Žrtve ti se ne mile,kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.

19 Žrtva Bogu duh je raskajan,srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

20 U svojoj dobroti milostiv budi Sionui opet sagradi jeruzalemske zidine!

21 Tada će ti biti mile žrtve pravednei tad će se prinosit’ teoci na žrtveniku tvojemu.


6

kao vuna.‘« Smisao 9. retka je jasan: proči-šćuje se od naslaga i nečistoće grijeha posta-jući čistima poput snijega koji je rijetka poja-va u Izraelu, pa je stoga u očima promatrača još ljepši – usp. Sir 43, 18).

Uobičajena veza između grijeha i ka-zne tumači blagostanje, spomenuto u r. 10: »Objavi mi radost i veselje, nek’ se obraduju kosti satrvene!« Ako grijeh izaziva i tjelesnu muku, kada je grijeh oprošten logično je osje-titi radost i spasenje cijele osobe (kao is-cije-ljenost). Kosti su u Psalmu mišljene kao ’naj-unutarnjiji‘ dio tjelesnoga ustrojstva čovjeka (usp. Job 4, 14; 19, 20) koji sudjeluje u buja-nju životnosti koja se ponovno budi i cvjeta. Korišteni glagoli puni su ’snage osjeta‘, kako bi se naznačilo novo stanje duha. Analogiju čitamo u Iz 66, 14: »Kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti k’o mlada trava. Očitovat će se ruka Gospodnja na nje-govim slugama i gnjev nad neprijateljima nje-govim.« Ako, dakle, grijeh čovjeka pretvara u beživotnost, koje je slika kostur, oproštenje na kosti vraća meso (usp. Ez 37). Zbog toga se ponavlja molba za milosrđem koja prožima prvi dio Psalma, vapijući Gospodinu da više ne gleda na zlo i krivicu (r. 11: »Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu.«)

Srce i duhNakon ispovijedi svoje duboke grješnosti, sli-jedi molba za novim odnosom s Bogom koja nije više obilježena slabošću, nego snagom koja provire iz novih okolnosti. Redci 12-14 govore o srcu i o duhu: »Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odba-ci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost svoga spase-nja i učvrsti me duhom spremnim!«

Početni imperativ označuje psalamski obrat. Glagol ’stvoriti‘ (bara’) pripada samo Bogu. To je glagol Stvaranja (Post 1, 1), jer samo Bog ni iz čega stvara i poziva u život (Ps 104, 30; 148, 5). Ponovno stvaranje (re-creatio) novoga čovjeka zahvaća srce (lev), to jest njegovo intelektualno-voljno središte, ali i njegov životni dah (ruah; usp. Post 2, 7).

Srce i duh upućuju na novi Savez iz Jer 31, 33: »Ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Jahvi-na: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upi-sati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.« Više se ne radi o kamenim pločama, nego o ljudskoj nutarnjosti.

Zajedno s čistim srcem moli se za »posto-jan (nakón) duh«. To je čvrst, stabilan, sna-žan duh koji je suprotnost nagnućima prema zlu, suprotnost nečemu što nema čvrste oko-snice, kralježnice. Uz to obilježje u 14. retku postoji još jedno: velikodušnost, raspoloži-vost, poslušnost. Imperativi: obnovi i učvrsti izražavaju ideju da se odlike takvoga duha, novi nosivi ustroj pokornika, izražavaju u procesu koji vodi prema punoj obnovi; to je početak novih okolnosti, baš kao što je u r. 8 uočena uloga mudrosti.

U r. 13 nalazi se i Božji duh koji je nazvan ’svetim‘ (kadóš), jer samo je Bog posvema svet (usp. Iz 6, 3), a čovjek je svet samo ako svoj život suoblikuje božanskoj svetosti, odvajaju-ći se od nečistoća (usp. Izl 19, 6; Jer 2, 3). Ne biti pripušten Božjoj prisutnosti znači biti od njega odbačen, ne biti saslušan ni uslišan i ne biti vraćen u plan ljubavi. Kada se Gospodin ’povlači‘, kada izmiče, nastaje rez i prekid od-nosa temeljenoga na povjerenju (kao Šaul u 1Sam 28, 6) i Savezu (kao za Izraelsko i Judej-sko kraljevstvo u 2Kr 17, 20 i 24, 20). Zato su Božja prisutnost (njegovo lice) i njegov sveti duh slike iste božanske osobe koja se okreće, koja »svraća lice« prema pokorniku.

ObećanjeKao što se često događa u molitvama, mo-litelj predlaže izvršavanje određene obveze kojom bi potvrdio iskrenost vlastitih nakana. Zahvalnost za primljeno oslobođenje preo-bražava se u pjesmu katehetske vrijednosti s odlikama poslanja. Grješnik postaje navjesti-teljem (»učit ću bezakonike tvojim stazama, i grešnici tebi će se obraćati«) a njegova drama postaje primjerom; zadobivena mudrost, na-kon oproštenja, priopćuje se kao djelotvorno sredstvo za suzbijanje ludosti grijeha.

6živo vrelo 7

Hvalbeni ton koji se susreće u retku 17 (»Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja navi-ještati hvalu tvoju.«) najbolji je prinos koji može prinijeti Bogu; vrjedniji je od žrtava paljenica i drugih obreda (usp. Ps 22, 23). U životu čovjeka koji je zadobio oproštenje sve je novo: srce, duh, kosti, usta, usne, jezik. Izričaj iz r. 16 »oslobodi me od krvi prolive-ne« može se povezati s Davido-vim ubojstvom Urije (usp. 2Sam 12, 9.13) ili pak s nekim krvoproli-ćem koje nije podrobnije opisano (usp. Jer 26, 15). Tako bi tumače-nje išlo u smjeru konačne molbe za oslobađanjem od teškoga grije-ha kojim se molitelj okaljao.

U rr. 18-19 (»Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio. Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.«) nalazi se nakana da se više ne zaustavlja na izvanjskome bogoslužju. To je, u biti, glavna krivnja koju izražava Ps 50. s kojim je Ps 51. usko povezan. Tamo Gospodin opomi-nje svoj narod: »Ne korim te zbog žrtava tvojih – paljenice su tvoje svagda preda mnom. Pra-vo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: i onomu koji hodi stazama pravim – njemu ću pokazati spasenje svoje.« (Ps 50, 8. 23) Istin-ska žrtva paljenica je srce vjernika (usp. Iz 1, 11-14; Hoš 6, 6; Am 5, 21-27; Jer 6, 20).

ZaključakZadnja dva retka, primjećuju biblijski tumači, dodatak su koji je nastao u doba progonstva u Babilon ili neposredno nakon njega. Kako to često biva u psalmima, zajednica primjećuje potrebu aktualizacije, podanašnjenja sadrža-ja pjesničkih izražaja, iščitavajući ih u svjetlu događaja koji su obilježili određena povijesna razdoblja. Progonstvo u Babilon postalo je u tumačenjima kazna za grijehe, nakon koje Izrael može iznova gospodinu uputiti molitvu za obnovu svetoga grada: »U svojoj dobroti milostiv budi Sionu i opet sagradi jeruzalem-

ske zidine!« (usp. Neh 2, 17-20) i hrama za prinošenje žrtava: »Tada će ti biti mile žrtve pravedne i tad će se prinosit’ teoci na žrtveni-ku tvojemu.« (usp. Iz 62, 6).

Žrtva koja je spomenuta i u r. 19 jest ho-lokaust (žrtva koja se prinosi kao cjelina, pri čemu se prineseno spaljuje: grč. holos – cjelo-vito i kaoi – spaljujem). Govor o žrtvi redovito se odnosi na klanje neke životinje (usp. Post 31, 54; 46, 1), no ovdje se javlja s holokaustom (usp. Izl 10, 25), jer se zaklanu životinju često spaljivalo. Žrtva zvana holokaust prinosila se spaljivanjem cijele životinje ili nekih njezinih dijelova (usp. Le 16, 3) na hramskome oltaru, gdje je obično gorjela vatra. Holokaust je izra-žavao darovanost žrtve koja se prinosila onako kako proizlazi iz knjige Levitskoga zakonika, gdje se najprije prinosi holokaust (paljenica), a zatim žrtva okajnica (v. Lev 9, 12-14).

Zajedničko čitanje Psalma s tim staroza-vjetnim odlomcima dovodi do razmatranja prijašnjih vremena i do zaključka da je tijekom progonstva materija žrtve bila predstavljena gorkim plačem (usp. Ps 137), a sada je vrijeme za ’čišću‘ liturgiju, Bogu miliju, jer proizlazi iz poniznoga, raskajanoga srca.


8

P»Bijelo raspeće« Marca Chagalla postalo je po-znato po motivu Krista,

stavljenoga u središte trpljenja i zala koja su

sustigla židovski narod u progonima prošloga

stoljeća. Krist je smješten u trag božanskoga svjetla koje dolazi izvan okvira slike, odozgor, kao sna-ga koja se ne da nadja-čati ljudskom zloćom i zasjeniti tamom svijeta.

Svjetlo koje dolazi odozgor jedino je kadro rasvijetliti tamu i poka-zati zlo i grijeh u njiho-

voj istinitosti. Bjelina darovanoga svjetla otkriva tajnu križa.

P apa Franjo, nedugo nakon izabranja u papinsku službu, upi-tan koja su mu djela iz likovne umjetnosti najdraža, odgovorio je: »Od velikih slikara, divim se Caravaggiu. Njegove slike kao da mi se obraćaju. Ali volim i Chagalla i njegovo Bijelo raspeće.« Bilo bi prejednostavno iz tih misli otkrivati papu Franju, njegove afinite-te, duhovna nagnuća ili istančanost njegova smisla za umjetnost. No, slika Marca Chagalla tim Papinim svjedočanstvom postala je pred-metom novoga zanimanja i novoga čitanja. Korisno je, zaustaviti se pred njom, i zajedno s njezinim autorom razmišljati o tajni trpljenja te o Kristovoj blizini svima koji trpe.

Chagallovo viđenje ljudske tame i Božjega svjetlaMarc Chagall (†1985.), rođen kao Mojša Zaharavič Šahałaŭ, Židov iz Vitebska u današnjoj Bjelorusiji, Bijelo raspeće naslikao je 1938. godine, nedugo nakon Kristalne noći i početka sustavnoga progona Židova u Njemačkoj. Slikar je na platnu izrekao osjećanje u kojemu je proživljavao patnje svoga naroda. Prvi pogled na sliku ne otkri-va ni tragediju, ni trpljenje niti snagu zla koje je u onodobnim pre-viranjima pokazalo mnoštvo licâ mržnje i nečovječnosti. Slika se, u mekanim crtama i blagim prijelazima boje, doima kao umjetnikov san, ispunjen fantazijama i nestvarnošću. Na trenutke prelazi u idi-ličan prikaz. Pored nje bismo mogli proći, a da uopće ne pomislimo ni na patnje proganjanoga naroda niti na trpljenje Raspetoga koji je u središtu prikaza. Prevladavajući sivo-bijeli tonalitet i nánosi boja koje podsjećaju na oblak govore o nestalnosti, prividu, prolaznosti i zaboravu. Sve je stavljeno u oblak koji ne progovara dramatičnošću nego skrivenošću i podlošću zla. Brutalnost i silina zla otkrivaju se tek u zaustavljanju i pomnome čitanju slike.

Nije li već pod takvim prikazom skriveno duboko umjetnikovo razmišljanje nad misterijem zla? Ono se, naime, ne manifestira u očitosti. Naprotiv, djeluje u skrivenosti, umiveno ljepotom i blago-šću, prepušteno svakidašnjosti i običnosti. Ono se ne zamjećuje. Ne zamjećuju ga ni oni koji ga čine, ni oni koji stoje sa strane. Oni su promatrači običnosti. Šutnjom i okretanjem glave peru ruke, umiru-ju svoju savjest i prešućuju snagu zla. Zlo zamjećuju tek oni koji ga podnose, ali to u ljudskoj namisli nije bitno, jer oni i ne će moći biti svjedoci njegova postojanja i njegove razornosti.

Skrivenost zla i mudrost dobraRazmišljanje uz »Bijelo raspeće« Marca Chagalla

Ante Crnčević

8živo vrelo 9

Ipak ova je slika postala poznata po motivu Kristova raspeća, stavljenoga u središte ljudskoga trpljenja i zla. Smješten je u snažni trag božanskoga svjetla koji dolazi izvan okvira slike, izvan ljudske moći, odozgor, kao snaga koja se ne da nadjačati ljudskom zloćom i zasjeniti tamom svijeta. Ni pla-men sinagoge niti dim spaljenih domova ne uspijevaju nauditi tomu svjetlu i zamračiti njegovu snagu. Svjetlo koje dolazi odozgor kao da je jedino kadro rasvijetliti tamu i pokazati zlo i grijeh u njihovoj istinitosti. Samo u svjetlu Kristove objave i njegova trpljenja koje je pobijeđeno, kada se činilo da je sve gotovo, nijedno ljudsko zlo ne ostaje nerazotkriveno, nerasvijetljeno i neraskrinkano. Kristovo trpljenje pokazalo je ludost i promašenost svakoga pokušaja da se nasiljem, nepravdom i zatiranjem drugih uspostavi sklad i mir svijeta. Zlo ne može biti rješenje. Sve što počiva na laži i neistini, raspli-njuje se pred Božjim svjetlom, poput oblaka pred svjetlošću sunca.

Bjelina darovanoga svjetla otkriva tajnu križa. Bijelo se, još od antičkoga doba, predstavlja kao punina svih boja. Raspršena zraka svjetlosti, u staklenoj prizmi ponovno sabrana, opet se iz pojavnosti boja vraća u nezamjetljivost svjetla. Umorni od »obojenosti života«, od stalnoga traganja za »pravom bo-jom« života, otkrivamo u sebi čežnju za bjelinom savršenstva i punine. Ona ne niječe obojenost i životnost, nego sve povezuje u jedan smisao i jedan cilj. Isusovo preobraženje na gori, bjelina njegovih haljina i sjaj lica, predznak su da je otajstvo križa čudesno mjesto rasvjetljenja svih boja života, izbjeljenja svih mrlja i rasvjetljenja svih tama. U Kristu će svako zlo biti rasvijetljeno.


10

No, vratimo se Chagallu i njegovoj sli-ci. Zamijetimo najprije ono što okružuje središnji motiv. Gledajući slijeva prikazan je motiv opustošenja židovskih gradova i naselja, poglavito u Srednjoj i Istočnoj Eu-ropi: razorene i zapaljene kuće, uništena imovina, oskvrnjeni i porušeni grobovi, beživotna i ostavljena tijela… Ponad toga prikaza prijeteća najezda sovjetskih vojnika, Crvenih brigada, u čijoj se odlučnosti i silini nastupa ne razaznaje jesu li krenuli pomoći ili su započeli osvajački pohod. Ne znamo bismo li u njima gledali izvor nade ili straha. Chagall kao da je bio svjestan njihove prijetvornosti i skore bliskosti naci-onal-socijalističkih planova s onim komunističkim u sijanju straha i smrti.

Na nasuprotnoj strani vidimo sinagogu koju guta plamen, razbacane predmete iz doma molitvenoga okupljanja. S jedne strane razoren običan ži-vot, dom svakidašnjosti. S druge, plamenu izručen dom molitve, a s njime i odnos s Bogom. Pokušaji zatiranja čovjeka i njegove slobode, gledaju u Bogu najveću ugrozu. Zato je potrebno raskinuti i njegov odnos s Bogom. Ono što narod određuje u njegovoj biti, nacionalna i vjerska pripadnost, namijenjeno je uništenju. Kada ono na čemu počiva sjećanje biva uništeno, budućnošću je lako upravljati. Čovjek ostaje bez oslonca, bez temelja. Postaje poput lađe koja pluta. Na slici se gotovo ne zamjećuje drama mučenja i ubijanja. Postoji mreža zla prije nego što ono dovede do ubijanja i istrebljenja. Ovdje je ona u zatiranju, u preseljenju, u progonu, u nijekanju identiteta, povijesne vrijed-nosti, te kulturalne i duhovne baštine. Nekada je dovoljno uništiti simbole jednoga naroda, da bi se poljuljala njegova sigurnost i oslabila njegova nada. To se ponovilo mnoštvo puta, pa i u našemu narodnome iskustvu.

U dnu je i zapaljeni svitak Tore, čiji se bijeli plamen pridružuje bjelini Kristova križa koji očituje božansko svjetlo. Ondje gdje se čini da zlo slavi konačnu pobjedu i da je zatrto ono najsvetije, ono nepobjedivo, Bog umije očitovati svoju prisutnost i gajiti nadu u onima koji se u njega pouzdaju.

Bijeg se čini jedinim izlazom i spasom. Bijeg je, stoga, smješten na dno, pokazujući njegovu nemoć i uzaludnost. Zatirani kao da nemaju kamo po-bjeći. Nemaju se komu uteći. Stiješnjeni su u kut, na dno slike. Uplakani starac, bespomoćni muškarac s natpisom kojim očituje svoju pripadnost, na način da je se mora stidjeti, žena koja bespomoćno grli dijete i čovjek čiji je život stao tek u jedan svežanj… Svi su na putu, bez doma, u gibanju, u tra-ganju za domom i sigurnošću. Drama progona i zatiranja očituje se u raspr-šenosti prognanih. Kao da se nitko od prognanih ne poznaje, premda dijele istu narodnu i duhovnu pripadnost, istu dramu života i istu sudbinu. Svatko odlazi na svoju stranu, izgubljen i prepušten beznadnosti i nesigurnosti.

U svemu tome zlu krije se snaga nade koja gaji povjerenje u Gospodina: čovjek u krilu nosi i od plamena spašava svitak Tore, Božje riječi. On gleda unazad, kao da se osvrće na povijest ispunjenu Božjom vjernošću i njegovim milosrđem u svim iskušenjima izabranoga naroda. Na dnu je i bačena knji-ga, podsjećajući na trenutke u kojima je za nacističke vladavine bila uništa-vana sva literatura i sva umjetnost, koja je zbog svoje ’modernosti‘ bila pro-glašavana nevrijednom i nedostojnom novoga poretka i novih vrijednosti.

10živo vrelo 11

Na vrhu slike vidimo dvojicu rabina i jednu ženu u tuzi i žaljenju. Smje-šteni ponad križa, u oblak, podsjećaju na Giottove freske na kojima anđeli na nebu tuguju i trpe s bolima Sina Čovječjega koji, raspet, biva odbačen od ljudi, na njihovu propast. Ovdje su rabini oni koji oplakuju iskvarenost ljud-skoga srca i njegovu prepuštenost zlu, a pored njih, u bjelini, Mojsije silazi s neba, iz božanskoga svjetla, i nosi im riječ utjehe. Mojsije, u bjelini božan-skoga svjetla, podsjećajući na riječ Pisma, budi u prognanima nadu. Rabini, učitelji, kao da su se odmaknuli od patnje naroda, te izdaleka, nedotaknuti trpljenjem, lamentiraju nad sudbinom jadnikâ.

U središte je smješten križ s raspetim Kristom. Križ u formi tau. Tau je posljednje slovo židovske abecede te nosi značenje punine, dovršetka, ispu-njenja. U viđenju proroka Ezekijela opisana je Božja kazna koja očituje Božju blizinu nevinima i trpećima: »Jahve pozva čovjeka odjevena u lan… te mu reče: ’Prođi gradom Jeruzalemom i znakom tau obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine.‘« (Ez 9, 3-4) Križ, tau, smješten u sredinu, kao da želi zahvatiti i zagrliti sve, i obilježiti ih znakom spasenja, objavljujući da zlo ne dolazi do pobjede, nego da će se ugušiti u samome sebi.

U podnožju je križa menorah, sedmokraki svijećnjak. Premda ovdje oskvr-njen, sa samo šest svijeća, svjetlo s njega stapa se s božanskim svjetlom u koje je smješten Raspeti. Svjetlo Tore i proročke riječi stapaju se sa Svjetlom, objav-ljenim po otajstvu Kristova križa. Samo božansko svjetlo kadro je zapaliti nadu u Božje izbavljenje i otkriti put izbavljenja u lađi spasenja. Ona je mnoge Ži-dove odvela u nordijske zemlje, u oaze sigurnosti, ili ih dovela natrag, u zemlju otaca, u staru postojbinu. Lađa na slici kao da je ’pristala‘ u sigurnu luku, u božansko svjetlo, nagoviještajući da je Bog jedina sigurna »luka spasenja«.

Krist je prikazan kao Židov. Mirnoga lica, i očiju spuštenih. Raspeti pri-ma boli i trpljenja svoga naroda. Oko boka mu je tallit, plašt kojim se vjer-ni Židov pokriva u molitvi. Tallit s tipičnom židovskom molitvom smješta Krista u središte patnja židovskoga naroda. Na glavi mu je, umjesto krune, povez, onakav kakav nose Židovi. Pripadnost židovskomu narodu sada je postala krunom trpljenja. Ponad križa stoji goticom ispisan naslov INRI, is-pisan crvenom bojom, na način kako je bio ispisan znak koji su morali nositi Židovi na svojim mišicama, u znak prijezira, trajno se izlažući porugama i progonima. Poput gubavaca koji su u Starome zavjetu morali vikati »Nečist! Nečist!«, kako bi se ljudi mogli ukloniti iz njihove blizine.

Ispod toga natpisa stoji na hebrejskome jeziku ispisano »Yeshua Ha-notzri Melech Ha-yehudim« (Isus Nazarećanin Kralj židovski). U vlastitim patnjama i u daru Božjega svjetla židovski narod, i s njim svi trpeći, mogu sada spoznati istinu o Kristu Spasitelju. Uz križ su naslonjene ljestve, objav-ljujući Krista i njegovu otkupiteljsku žrtvu kao put spasenja, koji na slici, čini se, nitko ne prepoznaje.

12


12

Ponavljanje povijesti – poziv na novu snagu milosrđaZašto sam odabrao ovaj Chagallov motiv za naše razmišljanje? Sli-ka današnjega svijeta uokviruje iste drame i pripovijeda o novim progonima, mučenjima, istrebljenjima, o rušenju i uništavanju, o mržnji i raseljavanju, o skrivenosti zla i bezizglednosti da će ono biti nadvladano. Može li motiv Raspetoga i trag božanskoga svjetla biti smješten u središte današnjih nevolja i zala, koja daju sliku našega svijeta i našega vremena?

Chagall, kojega su htjeli prisvojiti i Židovi i kršćani, i na kojeg su se znali okomiti i jedni i drugi, pa i zbog ove slike, imao je pogle-de koji nisu zavrijedili optužbe nego mogu biti nadahnuće svima. Premda Židov, odgajan u strogome židovstvu, u kući sinagogalnoga kantora, spoznao je Krista kao Najvišega u svome narodu. Krist je čest motiv njegovih slikarskih promišljanja.

U svojim autobiografskim sjećanjima bilježi molitvu iz svojih mladenačkih dana: »Bože, ti koji se kriješ u oblacima ili iza postola-rove kuće, daj da otkrijem svoju dušu, sjetnu dušu mucava dječaka, otkrij mi svoj put. Ne želim biti sličan svima ostalima; želim vidjeti jedan novi svijet.« (Marc Chagall, Moj život, 96). Njegove su slike traganje za tim novim svijetom. U jednostavnosti ove molitve, čita se iskrenost njegova gotovo djetinjega odnosa s Bogom. Tim djeti-njim odnosom, premda ostajući u krilu židovstva, prepoznao je u Kristu simbol svega ljudskoga trpljenja i svake nepravde. Zato je u njegovu slikarskom opusu Raspeće, prikazano u raznim tehnikama preko osamdeset puta, često smješteno u životne kontekste, u obič-nost života. Ponegdje je Krista na križu prikazan kao ispunjenje Za-kona i starozavjetnih obećanja (zajedno sa svitkom Tore i anđelom koji objavljuje Ispunjenje).

Poput Chagalla, koji je gledajući i dijeleći patnje svoga naroda, u Kristu pronašao trag svjetla i božanske ljepote koja preobražava svi-jet, potrebno je izručiti se daru vjere da bismo u svim izazovima da-našnjega svijeta, zaražena zlom, nepravdama i nasiljem, umjeli pre-poznati trag Božjega svjetla koje se utiskuje u naše živote. Isusovo trpljenje na križu i silazak u iskustvo smrti otkrivaju zadnju granicu njegove spasenjske solidarnosti s onima »posljednjima«, malenima i potlačenima, a mjesto najveće čovjekove malenosti i potlačenosti jest smrt. »Bog nije prisutan samo u našim uspjesima, u sjaju života što nam se smiješi. Bog je također ondje gdje je čovjek poražen, izgu-bljen, nesposoban da mu se obrati.« (D. Tettamanzi) Bog je i ondje gdje je nestalo nade i gdje se čini da zlo ima zadnju riječ.

Kristov silazak u iskustvo smrti ima smisla jedino ako postoji i izlazak, povratak iz toga stanja smrti i odijeljenosti od života. On ne izlazi sâm, nego kao predvodnik svih koje je spasio i otkupio. Taj »otkupiteljski« pohod »nad pakao« jest razorenje kraljevstva smrti. Vjerovati u Kristov silazak nad pakao, kako ispovijedamo u Simbolu vjere, znači vjerovati da »ne postoji kutak u svemiru koji bi bio izu-zet od njegove vlasti, te da nema čovjeka ni iz kojega razdoblja po-

12živo vrelo 13 12

vijesti kojega ne bi dohvatila ponuda njegova spasenja.« (D. Tettamanzi) U svjetlu Kristove nadmoći nad smrću sve patnje i trpljenja pronalaze smisao.

»Svjedoci Kristova križa i uskrsnuća namriješe Crkvi i svijetu svojevrsno evanđelje trpljenja. Sam je Otkupitelj pisao to evanđelje najprije osobnom patnjom prihvaćenom iz ljubavi da čovjek ’ne umre, nego da ima život vječ-ni‘. To je trpljenje, zajedno sa živim riječima Isusova naučavanja, postalo obilnim vrelom za sve koji u prvom naraštaju njegovih učenika i priznavala-ca postadoše sudionici njegovih patnja, i zatim u naraštajima što su slijedili tijekom stoljeća.« (Ivan Pavao II., Salvifici doloris, 25). Evanđelje trpljenja ne znači samo to da je patnja neizbježno prisutna u svakome nasljedovanju Kristova puta. Evanđelje trpljenja nosi ujedno objavu spasonosne snage i spasonosnoga značenja trpljenja u Kristovu mesijanskom poslanju i, do-sljedno, u poslanju i pozivu Crkve.

»Slijedeći evanđeosku usporedbu (o milosrdnome Samarijancu), može se reći da je trpljenje, koje je u toliko različitih oblika prisutno u našem ljud-skom svijetu, u njemu prisutno također radi toga da u čovjeku oslobodi ljubav, upravo to nesebično darivanje osobnoga ’ja‘ u korist drugih ljudi, u korist patnika. Svijet ljudskoga trpljenja neprekidno, da tako kažemo, do-ziva jedan drugi svijet: svijet ljudske ljubavi. A tu nesebičnu ljubav koja se budi u njegovu srcu i njegovim djelima, čovjek u izvjesnom smislu duguje trpljenju. Čovjek ’bližnji‘ ne može ravnodušno proći pokraj patnje drugog čovjeka, ne može to u ime osnovne ljudske solidarnosti, još manje u ime ljubavi prema bližnjemu. On se mora ’zaustaviti‘, ’ganuti se‘, postupajući baš kao Samarijanac iz evanđeoske prispodobe.« (Ivan Pavao II., Salvifici doloris, 29). U tome smislu papa Franjo poučava da su siromasi i potre-biti »povlašteni učitelji našega poznavanja Boga; njihova krhkost i njihova jednostavnost razotkrivaju naše egoizme, naše lažne sigurnosti, naše težnje prema samodostatnosti i vode nas do iskustva Božje blizine i nježnosti, do toga da primimo u svoj život njegovu ljubav, njegovo milosrđe Oca koji se, obzirno i sa strpljivim povjerenjem, brine za nas.« (Crkva milosrđa, 127).

Smijemo se pitati koliko je trpljenje svijeta u nama oslobodilo sućutno-sti, supatnje i djelatne ljubavi. Može li nas patnja drugih učiniti bližnjima ili smo postali promatrači koji umiju komentirati zlo, tražiti mu razloge, raz-mišljati o rješenjima, ali bez spremnosti da vidimo sebe posred trpećih, di-jeleći njihovu sudbinu? Katkada zla koja se događaju motrimo tek kao jedan u nizu događaja, kao vijest kao što su i druge vijesti.

U toj pomirenosti sa zlom i nepravdama još se jednom potvrđuje ono što je Hanna Arendt u svome djelu »Eichmann u Jeruzalemu« nazvala banal-nošću zla. Prateći suđenje Adolfa Eichmanna, koji je bio jedan od onih koji su osmišljavali i organizirali istrebljenje židovskoga naroda u Njemačkoj i Europi, očekivala je pred sobom čudovište zadojeno mržnjom. No, on je na pitanja tužitelja i sudaca odgovarao sasvim smireno, bez ikakvoga oči-tovanja mržnje ili bijesa, ali i bez ikakve sućutnosti prema patnjama koje je prouzročio, jer je sve činio smatrajući da tako izvršava svoju dužnost i ispu-njava zakon. Bio je potpuno miran. Njegov um nije bio kadar vidjeti razmje-re počinjenoga zla. Za njega je sve to bilo sasvim obično, neproblematično, banalno kako je rekla Arendt.


14

OŽUJAK 20 N NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA 21 P Svagdan Velikoga tjedna:

Iz 42,1-7; Ps 27,1-3.13-14; Iv 12,1-11 22 U Svagdan Velikoga tjedna:

Iz 49,1-6; Ps 71,1-6b.15ab.17; Iv 13,21-33.36-38 23 S Svagdan Velikoga tjedna:

Iz 50,4-9a; Ps 69,8-10.21bc-22.31.33-34; Mt 26,14-25 24 Č ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE. VELIKI ČETVRTAK 25 P PETAK MUKE GOSPODNJE. VELIKI PETAK 26 S VELIKA SUBOTA. VAZMENO BDJENJE 27 N NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOVA 28 P Drugi dan Vazmene osmine:

Dj 2,14.22-32; Ps 16,1-2a.5.7-8.11; Mt 28,8-15 29 U Treći dan Vazmene osmine:

Dj 2,36-41; Ps 33,4-5.18-20.22; Iv 20,11-18 30 S Četvrti dan Vazmene osmine:

Dj 3,1-10; Ps 105,1-4.6-9; Lk 24,13-35

31 Č Peti dan Vazmene osmine: Dj 3,11-26; Ps 8,2a.5-9; Lk 24,35-48

TRAVANJ 1 P Šesti dan Vazmene osmine:

Dj 4,1-12; Ps 118,1-2.4.22-27a; Iv 21,1-14 2 S Sedmi dan Vazmene osmine:

Dj 4,13-21; Ps 118,1.14-21; Mk 16,9-15 3 N DRUGA VAZMENA NEDJELJA 4 P NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO. BLAGOVIJEST, svetkovina

Iz 7,10-14; Ps 40,7-11; Heb 10,4-10; Lk 1,26-38 5 U Svagdan; ili: Sv. Vinko Ferrer, prezbiter

Dj 4,32-37; Ps 93,1-2.5; Iv 3,7b-15 6 S Svagdan: Dj 5,17-26; Ps 34,2-9; Iv 3,16-21 7 Č Sv. Ivan Krstitelj de la Salle, prezbiter, spomendan

od dana: Dj 5,27-32; Ps 34,2.9.17-20; Iv 3,31-36 8 P Svagdan: Dj 5,34-42; Ps 27,1.4.13-14; Iv 6,1-15 9 S Svagdan: Dj 6,1-7; Ps 33,1-2.4-5.18-19; Iv 6,16-21

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Brutalnost zla pokazuje se u njegovoj banalnosti. Otupjeli smo na zlo i nepravde, na istrebljenja i uništenja, na zatiranje pravâ, na prešućivanje istine, na zaborav prošlosti i negiranje onoga što je nositelj identiteta i spo-mena. Pomirili smo se sa zlom, uvjeravajući sebe i opravdavajući se da se ništa ne može napraviti i da ništa ne možemo promijeniti. Time i sami do-prinosimo ’banaliziranju zla‘.

»Banalizirati«, prema latinskoj riječi bannum, znači svesti na puko izvr-šenje norme ili odredbe, ne vodeći brigu o njezinu smislu i značenju. Od toga korijena dolazi i njemačka riječ Bahn, tračnice, odnosno, prije toga, uhodani ili utabani put. Svojom šutnjom i okretanjem glave dopuštamo da zlo utaba put, da postaje ’banalno‘ i tako dobije sigurnost u našim životnim konteksti-ma, u društvu, u javnome prihvaćanju, pa i našim osobnim životima.

No, i činjenje dobra može postati banalno. Ono postaje banalnim kada ga se ne primjećuje, kada se ne prepoznaje njegova vrijednost i snaga koja je kadra preobraziti zlo i rasplinuti oblak tame iz koje je zlo rođeno. Dobro postaje banalnim i kada ga se ne čini iz uvjerenja, nego iz običnosti, iz život-ne uvjetovanosti, ili uhodanosti, ili pak samo iz osobne korisnosti, iz životne potrebe. Činimo dobro bez osjećanja, bez ljubavi. Činimo ga tek iz sigurnosti da ono može biti od pomoći drugima. Možemo katkada pomoći, ali dati su-osjećanje, približiti se i pokazati blizinu – to se ne usuđujemo. Banalizirali smo i samo dobro. Pomažemo potrebitima bez suosjećajnosti s njima. Bez uvjerenja da ćemo išta oko sebe promijeniti, nego tek s nakanom da ćemo barem donekle umiriti sebe, svoja nutarnja propitivanja i glas savjesti, koji na taj način od glasa postaje šapat, sve dok u nama sasvim ne utihne. Misao o milosrđu, onakvom na kakvo nas nadahnjuje Bog, Otac milosrđa, preo-bražava našu dobrotu da bi ona preobražavala naše odnose i po njima svijet.

14živo vrelo 15

Izručiti se SvjetluU ovome Jubileju milosrđa, želeći živjeti milosne tre-nutke i tražeći mjesta i prigode oprosta, valja se prisje-titi da, kako poučava sveti Jeronim, spasenje nije u sve-tim mjestima nego u svetim djelima. Ljubav sve pokriva i svemu se nada, kaže Apostol. Ona pokriva grijehe i zla; oslobađa snagu koja premošćuje podjele i razlike, ospo-sobljuje za zajedništvo i blizinu među ljudima.

Vratimo se Chagallovoj slici i tragu svjetla koje do-lazi izvana, kao dar, i koje je kadro rasplinuti tminu, otkriti zlo i iz zaborava izvući istinu o zlu, grijehu i ne-pravdama. Milosrđe nije tek priznavanje vlastite nemo-ći i bijede, da bismo se prepustili Bogu i njegovoj sućut-nosti prema nama. Milosrđe otkriva u nama zapretanu snagu dobra, ne dopuštajući da bude banalizirano i zastrto u misao o vlastitoj nedostojnosti i nemoći. Mi-losrđe nas vraća u Očev dom i osposobljuje za novost života. Ono, međutim, nije tek zacjeljenje ranjenoga u nama. Ono je novost, novi početak, novi život.

Siromašni i svi potrebiti, uči nas papa Franjo, posta-ju povlašteni učitelji našega poznavanja Boga. Njihova krhkost i njihova jednostavnost otkriva naše egoizme i lažne sigurnosti. Zato nas te životne situacije dovode pred pitanja: Prigibam li se nad onima koji su u nevolji ili se bojim da ću i sam uprljati ruke? Jesam li zatvoren u sama sebe, u svoje brige, ili primjećujem onoga koji je potrebit upravo moje pomoći? Služim li samo sebi ili znam služiti drugima, poput Krista koji je uvijek pro-nalazio načina kako služiti drugima, sve do predanja u smrt? Imam li snage pogledati u oči one koji trpe, i svih potrebitih, ili im pružam ’pomoć‘ izbjegavajući pogled i susret, kako se ne bih prepoznao u njihovim očima, i kako bih otklonio misao od razloga zla i od mogućnosti da učinim nešto više za pobjedu nad zlom.

Činiti dobro jer je dobro, činiti ga radi dobra samoga, stati na stranu najslabijih, pa i u našim životnim situaci-jama, znači odupirati se banalnosti zla i ne dopustiti da dobro postane banalno i neprepoznatljivo. U tome nam pomaže izručenje božanskomu svjetlu, pred kojim ništa nije skriveno i prepušteno tami, laži i zaboravu.

Pred motivom snažnoga svjetla u koje je Chagall smjestio raspeće i »bijeloga Krista« u razmišljanju sam se prisjetio pjesme hrvatskoga pjesnika svećenika Alek-se Kokića s naslovom Bijelo raspelo. Kao da je motrio ovaj Chagallov prikaz kada je zapisao: »Svatko šuti / i svatko razmišlja: / kako je lijepo biti ispod križa, / s ko-jeg je Isus raskrilio / svoje bijele / probodene ruke.«

Aleksa Kokić

Bijelo raspelo S bijelog je križaIsus raskriliobijele probodene rukenad procvalim granama voćaka,nad rumenim cvijećem proljetnimi nad nama, koji Ga korak po korak slijedimo.

Isusova bjelina osvaja poglede, svatko šuti; svatko bi htio rećikako Isusova bjelinanapunja mlade radosne dušenovom ljepotom, novom ljubavi.

U sjaju jutarnjeg sunca bliješte te drage ruke, kao da su obujmile svežanj bisernog klasja,a ne nas djecu, koja ništa nemaju, ništa drugo ne znaju osim nježno ljubiti.

Tišina razvila koprenu sjenastim stazama vrta. Svatko šuti i svatko razmišlja: kako je lijepo biti ispod križa, s kojeg je Isus raskrilio svoje bijele probodene ruke.

OTAJSTVO I ZBILJA

16

Popričesna molitva Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo: Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo. Daj da njegovim uskrsnućem stignemo cilju zemaljskog putovanja. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 50, 4-7Lica svojeg ne zaklonih od pogrda,ali znam da se neću postidjeti.

Čitanje knjige proroka IzaijeGospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne.Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učeniciGospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah.Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu,i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja.Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti.Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 22, 8-9.17-18a.19-20.23-24Pripjev: Bože moj, Bože moj,

zašto si me ostavio?Svi koji me vide, podruguju se meni,razvlače usne, mašu glavom:»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa,rulje me zločinačke okružile.Probodoše mi ruke i noge,sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine mojei za odjeću moju baciše kocku.Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;snago moja, pohiti mi u pomoć!

A sada, braći ću svojojnavješćivati ime tvoje,hvalit ću te usred zbora.»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

Drugo čitanje Fil 2, 6-11Ponizi sam sebe… zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus, trajni lik Božji, nije se kaoplijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.Zato Bog njega preuzvisii darova mu ime, ime nad svakim imenom,da se na ime Isusovo prigne svako koljenonebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.I svaki će jezik priznati:»Isus Krist jest Gospodin!« –– na slavu Boga Oca.Riječ Gospodnja.

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa. Daj da slijedimo uzor njegova poniženja, s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, smiluj nam se po muci svoga Sina. Djelima to ne zaslužujemo: ali se uzdamo u tvoje milosrđe i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica

20. ožujka 2016.

16živo vrelo 17

Početak obreda: 468 Hosana Davidovu SinuOphod: 469 Židovska su djeca 470 ili 471 Slava, čast i hvala ti Ulazna: 472 Kad je ono GospodinOtpj. ps.: 474 Bože mojPrije evanđelja: 475 Krist postade poslušanPrinosna: 228.2 Po obećanjuPričesna: 479 O Spase roda ljudskoga ili: 245 Moj IsuseZavršna: 463 Sretnih li vas ili: 492 Svaka duša

Braćo i sestre, u vjeri sjedinjeni s Kristom Gospodinom, obratimo se nebeskomu Ocu proseći mudrost razumijevanja i snagu prihvaćanja njegove volje. Molimo zajedno: Oče nebeski, usliši nas. 1. Bože, tvoj je Sin na današnji dan svečano ušao u

grad Jeruzalem da ondje izvrši tvoj naum spasenja: daj svojoj Crkvi da vjerno hodi putem evanđelja te jednom prispije k vratima nebeskoga Jeruzalema, molimo te.

2. Bože, tvoj je Sin na današnji dan bio slavljen kao kralj i osloboditelj svoga naroda: daruj svojim vjernima dar evanđeoske mudrosti da se ne dadu zavesti slavom svijeta nego da uvijek imaju pred očima dar vječnosti koju si nam u Kristu pripravio, molimo te.

3. Bože, tvoj je Sin radi našega spasenja ostao poslušan tvojoj volji sve do smrti na križu: pomozi nam razumjeti tvoju volju i onda kad na putu života susretnemo križ i trpljenje, molimo te.

4. Bože, tvoj je Sin s ljubavlju oprostio svima koji ga na smrt osudiše: oprosti nam naše krivnje i obdari nas ljubavlju koja oprašta svima zbog kojih trpimo, molimo te.

5. Bože, ti si svoga Sina, koji je sišao u iskustvo smrti, uskrsnuo od mrtvih: svjetlom uskrsnuća obasjaj i našu preminulu braću i sestre, molimo te.

Oče nebeski, tvoj se Sin radi našega spasenja predao u smrt i nas učinio dostojnima tvoga smilovanja. Primi naše molitve i okrijepi nam vjeru da životom nasljedujemo njegovo predanje. Koji živi.

MOLITVA VJERNIKA

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Popričesna molitva Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo: Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo. Daj da njegovim uskrsnućem stignemo cilju zemaljskog putovanja. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Fil 2, 8-9Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje Lk 22, 14 – 23,56Muka Gospodina našega Isusa Kristapo Luki.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

Cvjetnica

Ulomak iz Lukina evanđelja, koji nas da-nas, na Cvjetnicu, izvješćuje o Kristovoj muci i smrti, neizmjerno je dubok porukom te za nas vjernike uvijek ostaje trajnim pozivom, ali i izazovom za razmatranje. To neiscrpno bogatstvo evanđeoskoga odlomka potiče nas da uvijek iznova otkrivamo poruku Božje riječi kako bismo sami mogli živjeti u skladu s njom te kako bismo ju mogli naviještati drugima. U ovoj homiliji izdvojio bih nekoliko crtica koje bi nas mogle potaknuti da u nama što snažnije zaživi veliko otajstvo našega spasenja: muka i smrt Isusa Krista.

Mogli bismo cjelokupni evanđeoski ulo-mak sažeti u dvije riječi, a to su predaja i iz-daja. Radi se o drami predaje i izdaje. S jedne strane, to je Kristova predaja sebe zbog nas, a s druge pak strane to je naša izdaja Krista zbog nas. Predaja i izdaja provlače se kroz cijeli tekst i čine svu dramu Kristove patnje i smrti. To je drama u četiri čina.

Prvi čin: Posljednja večeraLuka nam kazuje da je Krist »svom dušom če-znuo blagovati pashu« sa svojim učenicima. Toliko je Kristova žudnja bila golema da evan-đelist Luka dvaput rabi istu riječ epithymía, epithyméo, kao imenicu i kao glagol, pa bi se doslovno moglo prevesti da je Krist »strastve-no žudio strastvenom žudnjom«. Ta Kristo-va golema i strastvena žudnja bila je žudnja za blagovanjem, da u prilikama kruha i vina »strastveno« naznači svoju potpunu predaju, u lomljenju kruha i razlijevanju vina izrekne svoje »lomljenje» i svoje »razlijevanje« za nas. I ne samo to. Krist je strastveno žudio da bla-guje s nama, da u prilikama kruha i vina, do konca svijeta, trajno sebe predaje nama, da bi-smo ga uvijek mogli blagovati te tako živjeti od njegova predanja. No, toj Kristovoj predaji su-protstavlja se izdaja, izdaja Krista od jednoga učenika. Međutim, i ostali učenici, umjesto da preispitaju sami sebe i svoju sebičnost, izdali su Isusa jer im nije bilo stalo do toga kako će

sebe predati, nego do toga tko je među njima najveći: »Uto nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći.« Vrhunska drama: Krist sebe predaje, a učenici se prepiru, natječu oko toga tko sebe ne će predavati, tko je najveći. I tako to uvijek iznova biva u povijesti ljudskoga roda; tako to uvijek biva i danas u Crkvi, među Kristovim učenicima koji se natječu u sebično-sti, a time i u izdaji samoga Krista. Moguće je biti tako blizu Kristu, a opet biti tako daleko!

Drugi čin: Petar i JudaKrist je vidno pogođen prepirkom svojih uče-nika te se obraća Petru, moleći za njega da ne malakše njegova vjera, da ne popusti sebično-sti, sebičnoj predaji, izdaji njega samoga. I što čini Petar? Umjesto da uvidi svu muku, težinu i ozbiljnost predaje samoga sebe, Petar se hvali svojom budućom predajom za Krista. Ne uviđa kako je teško umrijeti sebi, kako je mučno sebe predavati i kako je malo potrebno, pa i nekoli-ko bezazlenih pitanja, da se čovjek vrati sebi, da očuva sebe, da izda Isusa. Juda pak ide još korak dalje. On doslovno izdaje Isusa, zlorabeći pritom najdublji simbol prijateljstva i ljubavi – poljubac. Vrhunac je to izdaje Isusa koja se tako često događa u povijesti ljudskoga roda, u Crkvi i među učenicima: ljubav kao sredstvo izdaje. Nakon Jude više nitko ne može biti siguran u svoje poljupce, u svoju ljubav prema Kristu, jer možda je ta ljubav tek vrhunski izričaj sebično-

O drami predaje i izdaje

18živo vrelo 19

Zrnje…

sti i izdaje Isusa. I što čini Isus? Isus ne ostavlja Petra, ne okreće pogled od njega; i u trenutku Petrove izdaje, Isus sebe i dalje predaje. Tko gleda drugoga, ne napušta ga, tko ne okreće po-gled od drugoga, milosrdan je. Tako je Kristov pogled pogled milosrđa (Beda Časni). Taj je po-gled slomio Petra i u njemu izazvao gorak plač, plač kajanja, obraćenja i novoga početka.

Treći čin: Getsemani»Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« »Za-strašujuće riječi u zastrašujućoj molitvi«, jedini tekst u Svetome pismu koji ide »u suprotnom smjeru«, reče Charles Péguy. I zaista, tko bi ostao ravnodušan pred činjenicom da naš Spa-sitelj oklijeva, traži da se od njega otkloni čaša, čaša patnje i smrti. No, to oklijevanje, želja da se otkloni čaša muke i smrti u krvavoj agoniji, predstavljaju upravo naše spasenje. Bog se u Isusu Kristu suočava s užasom smrti, jer jedi-no Život zna što je Smrt, jer jedino Bog pozna-je sav užas, pakao smrti kao otuđenja, izdaje, sebičnosti, potonuća u sebe. Krist je »preuzeo svoju smrt bez zadrške, srcem je prihvatio svo-ju smrt, svoju smrt prihvatio je u njezinoj širini kao što je bio prihvatio i svoj život… On vidje smrt u njezinoj punoj stvarnosti« (Péguy). U tom je Kristovu »punom« preuzimanju smrti

naše spasenje, jer bismo ga manje voljeli da nije preuzeo naše boli (Ambrozije). Preuzeo je užas smrti i pretvorio ga u mjesto krajnje pre-daje samoga sebe Bogu Ocu: »U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj.« A dok je Krist u agoniji, dok je Bog na koljenima i znoji se za nas, mi u svojim agonijama spavamo i ležimo, mislimo na sebe i izdajemo Krista.

Četvrti čin: RazbojnikKrist je potpuno sam, izoliran, odvojen od svih. Kao što nas svaka izoliranost dovodi pred nešto dragocjeno, tako je i Krist izoliran da bi u cijelosti bio posvećen Jednomu, da bi sebe predao krajnje Jednomu, a to je njegov Otac. U toj izoliranosti, koja ga dovodi do Jednoga, on ipak nije sam. S njim je i razbojnik. Razboj-nik, koji je živio za sebe, biva slomljen Kristo-vom predajom te se i sam brzo predaje. Sve se događa tako brzo. Da, »gdje je brzo obraćenje, tamo je i brzo praštanje« (Ambrozije), jer je Kristova milost uvijek obilnija od naše molbe: razbojnik nas uči da je čudo moguće, da je mo-guće čudo obraćenja u tamama našega života, jer je u tim tamama uvijek s nama Isus Krist. Stoga, nemoj brzo griješiti poput Jude (Iv 13, 27), ne izdaji Isusa, nego brzo se obrati i, poput razbojnika, predaj se Isusu.

Ivica Raguž

U svakome euharistijskom slavlju Crkva ponavlja mesijanski poklik: »Blagoslovljen koji dolazi u ime Go-spodnje!« Pozdravlja Onoga koji je uvijek Dolazeći i koji nas pripra vlja na svoj dolazak. On dolazi k nama kao hodočasnik i vodi nas na hodo-čašće prema svojoj vječnosti; vodi nas preko svoga »uzlaska« na križ do uskrsnuća. Cijeli vjernikov život jest vrijeme preobrazbe u darovanu novost života. Stoga svakoga dana imamo razloga reći: »Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!«

U drevnome načinu slavljenja Cvjetnice svećenik bi, došavši u procesiji pred crkvu, uzimao procesionalni križ i njegovim dnom kucao na zatvorena vrata crkve kličući riječi iz Ps 24: »Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se dveri vječne, da uniđe Kralj slave!« Bila je to slika koja je vjerno izražavala otajstvo Isusa Krista koji je drvom križa, snagom ljubavi koja se daruje, od strane svijeta kuca na Božja vrata; od strane svijeta koji nije uspijevao pronaći pristup Bogu. Po križu je Isus rastvorio Božja vrata, vrata između Boga i ljudi. Ona su sada otvorena. No, i s druge strane vrata stoji Gospodin koji kuca svojim križem; kuca na vrata svijeta, na vrata naših srdaca koja su tako često zatvorena za Boga. Govori nam: Ako dokazi koje ti Bog očituje u svojim stvorenjima ne uspijevaju otvoriti te za njega, ako te riječi Pisma i poruka Crkve ostavljaju ravnodušnim, pogledaj na mene, na Boga koji je radi tebe postao patnikom i koji sutrpi s tobom; vidi da trpim radi tebe i otvori se meni, tvomu Gospodinu i svomu Bogu.

Papa Benedikt XVI, Homilija na Cvjetnicu, 1. travnja 2007.

MU

DR

OST

CR

KV

E

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 503 Mi treba da se hvalimo Otpj. ps.: 504 Čaša blagoslovnaPrije evanđelja: 505 Zapovijed vam novu dajemPranje nogu: 506 Neka u vama ostanuPrinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPričesna: 247 Uzmite, jedite ili: 242 O sveta gozboPrijenos Svetotajstva: 264-271 Usta moja uzdižite


24. ožujka 2016.

Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtakUlazna pjesmaMi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojem je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i oslobođeni.

usp. Gal 6, 14

Zborna molitvaBože, slavimo presvetu večerukad je tvoj Jedinorođenac,spreman da pođe u smrtpredao Crkvi žrtvu novogSaveza i gozbu svoje ljubavi.Daj da iz tog otajstva crpimo ljubav i život. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 12, 1-8.11-14Naredbe o pashalnoj večeri.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. Ovo objavite svoj zaje-dnici izraelskoj i recite: Desetog dana ovo-ga mjeseca neka svatko po porodici pribavi je dno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je poro dica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i mu-ško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mje-seca. A onda neka ga sva izraelska zajedni-ca zakolje između dva sutona. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Meso, peče-no na vatri, neka se pojede te iste noći s be-skvasnim kruhom i gorkim zeljem. A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja. Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipat-skoj, i čovjeka i životinju. Ja, Gospodin, ka-znit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, prijeći ću vas; tako će-te izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku. Taj dan neka vam bu-de spomendan. Slavite ga u čast Gospodinu po trajnoj uredbi od koljena do koljena.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 116, 12-13.15-18Pripjev: Čaša blagoslovna

zajedništvo je krvi Kristove!Što da uzvratim Gospodinuza sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.Gospodine, tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,zazvat ću ime Gospodnje.Izvršit ću Gospodinu zavjete svojepred svim pukom njegovim.

Drugo čitanje 1Kor 11, 23-26Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, kad god se slavi spomen ove žrtve, izvršuje se djelo našeg otkupljenja: zato daj da dostojno slavimo ta otajstva. Po Kristu, Gospodinu našemu.

20živo vrelo 21

Okupljeni poput apostola u dvorani posljednje večere, priznajući nesavršenost svoje ljubavi, uputimo Ocu nebeskom svoje molitve riječima:

Obnovi u nama ljubav svoju, Gospodine.1. Bože, u otajstvu euharistije slavimo spomen-čin

Kristova predanja po kojemu nam je otvorio vrata vječnoga života: daj da se tvoja Crkva neprestano hrani i nadahnjuje tim darom te u svijetu bude znak neba i tvoje blizine svim ljudima, molimo te.

2. Bože, iz otajstva ljubavi tvoga Sina u tvojoj je Crkvi izrastao sveti red svećeništva; snagom Kristove ljubavi prodahni papu našega Franju, sve biskupe i svećenike da vjerno žive dar svećeništva i svojim životom doprinose posvećenju tvojih vjernika i čitavoga svijeta, molimo te.

3. Bože, tvoj je Sin, u znak velike ljubavi s kojom je pošao u smrt, svojim učenicima oprao noge: daj svima nama, njegovim učenicima, snagu iste ljubavi kako bismo u svakome čovjeku mogli prepoznati Kristovo lice te radosno služiti jedni drugima, molimo te.

4. Bože, započeli smo sveto trodnevlje u kojemu slavimo otajstvo svoga otkupljenja: otvori nam srca da s potpunim predanjem prigrlimo tvoga Sina te živom vjerom razmatramo njegovu muku i smrt, molimo te.

5. Bože, oprani tvojom ljubavlju, primamo svaki dar od tebe. Daj nam prihvatiti sva životna iskušenja i u njima otkrivati blizinu tvoje ljubavi, molimo te.

Oče nebeski, tvoj nam je Sin ostavio sama sebe u presvetomu sakramentu euharistije. Neka nas to otajstvo trajno hrani za život u vjernosti tebi i u ljubavi prema braći ljudima. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKAPjesma prije evanđelja Iv 13, 34Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

Evanđelje Iv 13, 1-15Do kraja ih je ljubio.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u pra onik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.« Kad im dakle opra noge, uze svoje halji ne, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospo-dinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Svemogući Bože,ovdje nas na zemljikrijepiš večerom svoga Sina: daj nam uživati na njegovoj vječnoj gozbi. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Zrnje…

U z Kristov križ, spomen na Posljednju večeru vjerojatno je onaj temeljni do-gađaj za kršćanstvo koji su umjetnici najviše pokušavali uprisutniti, oživjeti svojim djelima i tako su u nama ostavili polog mnoš-tva slika, tumačenja, osjećaja i smisla. Neki su od njih krenuli od Svetoga pisma, od evanđe-oskih izvješća, dok su drugi – vjerujući da je Krist prisutan u svakome vremenu – taj do-gađaj zaodjenuli posebnostima određene kul-ture. Ipak, polazište je svima u svjedočanstvu onih koji su s njime blagovali za tim čudesnim stolom Božje ljubavi.

Pitajući se kakve su slike u nama; što oživ-ljuje taj događaj danas i u Hrvatskoj, nailazimo na odgovor koji ne može obuhvatiti niti jedno umjetničko djelo; niti jedna boja niti oblik, niti jedan kist ili dlijeto, niti jedan filmski ili zvu-kovni zapis. Najljepša i najistinitija slika toga događaja, koja ostaje živjeti u bilo kojemu vre-menu, jest vjernička zajednica. Nju oblikuje isti umjetnik, Duh Sveti, po nadahnutoj riječi koja postaje tijelom, po zemaljskim darovima koji postaju euharistijskom Božjom prisutno-šću, po Crkvi koja – u istome Duhu – ostaje ži-vjeti u svijetu kao Kristovo Tijelo. Slaveći otaj-stvo Velikoga četvrtka, potaknuti darom vjere, ponovno postajemo suradnicima u Božjemu

Otac Mu je predao sve, a On je uzeo praonik i križstvaranju najljepšega remek-djela koje ne pri-pada niti jednoj galeriji ili zbirci, jer otajstvo života, radosti i ljubavi pripada Gospodinu: od njega dolazi i k njemu se vraća, po nama, po našim životima, svaki put kada očitujemo nesebičnost.

Istinitost događaja u DvoraniVjerujem da nije teško primijetiti (i s primije-ćenim se složiti) da je naša kultura umorna od suvišnih riječi, prezasićena govorom bez znače-nja, i čini se da su puno prodornije i govorljivije geste; čini se da je riječima lakše manipulirati, lakše ih je odvojiti od života, a time i od istine. No, kršćanstvo to dvoje nikada nije odvajalo, jer je Božja Riječ postala tijelom, vidljivim i čuj-nim; i najljepšom gestom u kojoj pronalazimo mir i ispunjenost. Vjerujem da je to razlog što Posljednja večera privlači i one koji nisu kršća-ni; u njoj se nalaze odgovori na duboku čežnju, zasađenu u svakome ljudskom biću. Isus svoj zemaljski život zaokružuje i zaključuje u dvora-ni koja čuva spomen njegova zadnjega prijatelj-skog susreta prije muke i smrti. Ona dvorana, kao i svako euharistijsko slavlje, objavljuje otaj-stvo njegova i našega dolaska na svijet.

»Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke.« Ta je evanđeoska rečenica uvod u gestu

Ako je euharistija izvor zajedni štva Crkve, onda se u tome otajstvu na najjasniji način nudi i očitovanje Crkve. Slavlje euharistije otkriva lice naših zajednica: tu se vidi naša trajna usmjerenost na Krista, svijest da smo potrebiti Krista i da živimo od njegova dara; tu se prevla dava naša zatvorenost i ozdravlja od se-bičnosti života; tu se očituje naša upućenost na druge, otvorenost za potrebite i odgovornost za svijet. Slavljenje »Otajstva Božje ljubavi« osposobljuje nas za trajan život u ljubavi.

Ustanovljenje euharistije zbiva se u kontekstu obredne večere koja je bila spomen događaja što ga je utemeljio izraelski narod, a to je oslobođenje iz egipatskoga ropstva. Ta obredna večera, povezana sa žrtvovanjem jaganjca (usp. Izl 12, 1-28.43-51) bila je spomen na prošlost, no istodobno i proročki spomen, to jest navještaj budućega oslobođenja. Doista, narod je iskusio da to oslobođenje nije konačno jer je njegova povijest još uvijek bila bremenita ropstvom i grijehom. Spomen na drevno oslobođenje tako se otvorio pitanju i iščekivanju dubljega, korjenitijeg, univerzalnijeg i konačnog spasenja. Upravo u tome kontekstu Isus unosi novost svoga dara. U zahvalnoj molitvi Be-rakah on zahvaljuje Ocu ne samo za velike događaje iz davne prošlosti nego i za vlastito »uzvišenje«. Ustanovljujući sakrament euharistije, Isus anticipira i uključuje žrtvu križa i pobjedu uskrsnuća. On se isto-dobno objavljuje kao pravi žrtveni jaganjac, koji je u Očevu naumu predviđen prije postanka svijeta.

Papa Benedikt XVI, Sacramentum caritatis, 10.

MU

DR

OST

CR

KV

EVeliki četvrtak

22 23živo vrelo

koja sažima cijeli Isusov život – pranje nogu učenicima. U tome božanskom činu Isus oči-tuje bit religije koja živi u: ljubavi, pobožnosti, milosrđu, sućuti… Bog koji je po ljubavi stvo-rio sav vidljivi i nevidljivi svijet, susreće njego-vu unakaženost grijehom. To predivno remek-djelo grijeh stvorenja, kojima je dana sloboda, želi unakaziti i učiniti neprepoznatljivim. I sa-mo mu Bog može vratiti ljepotu.

S Gospodinom smo koji je svukao svo-ju svemoć, sakrio svoje božanstvo, zanijekao gospodstvo i posegnuo za vodom, da bi oprao i obnovio svoje stvorenje. Obnavlja svijet spu-štajući se do ljudskih nogu i njihova dodira sa zemaljskim prahom. On pere i pročišćuje, ob-navlja i posvećuje svoje djelo. Tako poučava svoje učenike, nas, što nam je činiti do kraja vremena: ponovno graditi narušeni Savez, ob-navljati ljudska srca, obasjati savjesti i pročisti-ti duh, posvećivati živote s pomoću istinskoga služenja, ne zanemarujući ljudsku tjelesnost, po kojoj ljubav postaje vidljivom.

Isus učenicima pere noge, vraćajući čistoću njihovu koraku. A za korak nam je potrebna misao, duh, nakana, srce. Isus je svojim da-hom bliz vodi, kao što je Duh lebdio nad voda-ma u početcima Stvaranja, da bi apostoli svije-tu vraćali njegov dah i životnu snagu. Između tame grijeha i svjetla Duha; između vode i ljudskoga tijela nastaje novi svijet. On vodom daruje svježinu, da bismo kao Crkva bili uro-njeni u Božju snagu. Jer Crkva svoju snagu, mudrost, milost i istinu ima samo u Bogu. Isus pere noge kao znak pranja duše, savjesti, volje, nutarnjosti. Zaustavlja ljudski korak oholosti i samodostatnosti, dajući primjer služenja, tu jedinu umjetnost kojom se može obnavljati Božje remek-djelo; umjetnost u kojoj služiti znači voljeti bližnje i svijet.

Tri opasnosti nad praonikomPostoje i opasnosti pranja nogu, one iste koje uz sebe veže ljubav. Prva je opasnost oholosti u od-bijanju da se bude voljen; sram iskrenoga prizna-nja da mi je potreban drugi čovjek; opasnost da ni ljubav ne može raniti. Opasnost je to u kojoj ljudska uznositost govori: Ne treba mi ljubav!

Druga je opasnost ne željeti služiti dru-gima. Tako Petar najprije odbija Isusovu ge-stu, jer zna da nakon nje slijedi zahtjevan put nasljedovanja. Primjer sam vam dao, da i vi činite kao što ja vama učinih. Petar se nala-zi pred zadnjom poukom da mora napustiti svoje predodžbe i očekivanja o Isusu i usvojiti istinu ljubavi koja je sažeta u služenju.

Treća opasnost leži u pitanju koliko smo dostojni ljubavi. Apostol Petar u svome odgo-voru pokušava gestu pranja nogu preoblikovati u gestu čišćenja, što bi značilo: ako se operem, čist sam; ako sam čist, zaslužujem Božju lju-bav. Ali Isus zapravo kaže: Budući da me pri-hvaćaš, čist si, dostojan ljubavi. Nismo dostoj-ni Božjega dolaska i njegove žrtve; nego nas taj Božji dar čini dostojnima.

Večeras nas Bog poučava da je euharistija povezana ne samo s kršćanskim srcem, s mi-slima, nego s rukama i nogama, s djelovanjem i hodom. Pozvani smo biti euharistijski ljudi koji ne stoje, koji čistih nogu stupaju na Božji put. Jer, nije moguće činiti rukama čista djela, a stajati na nečistome putu, pri čemu nečisto-ća ne dolazi od prašine ili siromaštva, nego od grijeha i zloće. Isus je rekao da ćemo ljude pre-poznavati po njihovim djelima, a ujedno nam je dao sebe kao put, istinu i život.

Dao nam je primjer i dao nam je slobodu. On je oprao noge i Judi, a Juda je, opranih no-gu, zakoračio u tamu. Bio je opran vodom, ali nije pri-hvatio Isusa, nije u sebi sačuvao taj spomen njegove ljubavi. Ve-čerašnje nam slav-lje ujedno govori da svaka obnova polazi od vjere da se Bog prigiba k čovjeku i u toj vje-ri čovjek drugo-mu čovjeku.

Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJA

24

25. ožujka 2016.

Petak Muke GospodnjeUvodna molitvaSpomeni se, Gospodine, velikih djelâsvoga milosrđa; spomeni se vazmenog otajstva, što ga je Krist, Sin tvoj započeo, kad je za nas prolio krv: štiti nas vazda i posvećuj. Po Kristu.

Molitva nad narodomTvoj narod, Gospodine, slavio je smrt tvoga Sina u nadi uskrsnuća s njime. Molimo te, blagoslovi ga i daj mu oproštenje i utjehu, učvrsti vjeru u vječno otkupljenje. Po Kristu, Gospodinu našem.

Prvo čitanje Iz 52, 13 – 53,12Za naše je grijehe on proboden.

Čitanje Knjige proroka IzaijeGle, uspjet će sluga moj, uzvisit će se, podi-gnuti i uzdići veoma! Kao što se mnogi nad njim užasnuše – tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti na-rode i kraljevi će pred njim stisnuti usta vi-deć ono o čemu im nitko nije govorio, shva-ćajuć ono o čemu nikad čuli nisu: »Tko da povjeruje u ono što čusmo, kome li se otkri ruka Gospodnja?« Izrastao je pred njim po-put izdanka, poput korijena iz zemlje osuše-ne. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bi-smo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše, obescijenjen. On slabosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim, od Boga po-gođenim, poniženim. Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo. Poput stada svi smo mi lutali, svatko je svojim okrenuo putem. A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on se pokori i usta svojih ne otvori. Ko janje na klanje odvedo-še ga, ko ovca, nijema pred onima što stri-gu, usta svojih ne otvori. Iz pritvora je i sa suda otet; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje je živih uklonjen, za grijehe naroda svog na smrt izbijen. Ukop mu dadoše među zločincima, a grob mu bî s bogatima, premda ne počini nepravde nit mu usta laži izustiše.

Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti jer sâm se predao na smrt i među zlikovce bio ubrojen, a on grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 31, 2.6.12-13.15-17.25Pripjev: Oče, u ruke tvoje

predajem duh svoj!Tebi se, Gospodine, utječem,o da se ne postidim nikada:u svojoj me pravdi izbavi!U tvoje ruke predajem duh svoj:otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.

Dušmanima svojim ruglo postadoh,susjedima podsmijeh,a znancima strašilo;koji me vide vani, bježe od mene.Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi,postadoh ko razbijena posuda.

A ja se, Gospodine, u tebe uzdam;govorim: Ti si Bog moj!U tvojoj je ruci sudbina moja:istrgni me iz ruke dušmanai onih koji me progone!

Rasvijetli lice nad slugom svojim,po svojoj me dobroti spasi.Budite hrabri i jaka srca,svi koji se u Gospodina uzdate!

24živo vrelo 25

Otpj. ps.: 510 ili 511 Oče, u ruke tvojePrije evanđelja: 475 Krist postade poslušanPokazivanje Križa: 512 ili 513 Dođite, poklonimo seKlanjanje Križu: 515 Puče moj 516 Usta moja opjevajte 481 Častimo te Pričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijet ili: 245 Moj Isuse


Drugo čitanje Heb 4, 14-16; 5, 7-9Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Imajući velikoga Velikog svećenikakoji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere.Ta nemamo takva velikog svećenikakoji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoću pravi čas! Ta Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Fil 2, 8-9Krist postade poslušan do smrti,smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisii darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje Iv 18, 1 – 19.42Muka Gospodina našega Isusa Kristapo Ivanu

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Veliki petak

nasilja. U svome odgovoru o kraljevstvu Isus daje i odgovor o mjestu njegova kraljevstva. Ono nije odavde, od ovoga svijeta, ali je tamo gdje se nalaze oni koji su od istine. Njegovo je kraljevstvo u zajednici onih koji slušaju njegov glas. Ovaj prvi susret završava glaso-vitim Pilatovim pitanjem: »Što je istina?« No, dočim postavi pitanje Pilat odlazi ponovo van, tužiteljima. Time pokazuje da ni ne traži od-govor na svoje pitanje nego da njime završava svoje ispitivanje optuženoga. Njegovo pitanje pokazuje i kako ga on shvaća. Moć je jedina odlučujuća zbilja. Pilat ne želi napustiti svoju razinu i svoju sigurnost u moći pa se zbog toga ne upušta na razinu iz koje Isus govori.

Sudac i tužiteljiPilat tužiteljima kaže da na Isusu ne nalazi ni-kakve krivnje. Isus za moć koju Pilat predstav-lja i štiti nije nikakva opasnost. Pilat tužiteljima nudi da im, po običaju, za Pashu pusti nekog zatvorenika. Nudi im Isusa, ali ga ne naziva njegovim imenom, nego ga naziva židovskim kraljem. U ponudi valja čuti Pilatov cinizam i izrugivanje s tužiteljima. Nudi im da im pusti Isusa s nazivom s kojim su ga oni uopće doveli da ga osudi. Tužitelji ne će pristati na ponudu. Predali su ga da bude pogubljen, a Pilat im ga hoće pustiti kao njihova kralja. Odgovor tuži-telja je bučan. Žele Barabu, a ne Isusa, pri če-mu Isusa ne imenuju. U izbjegavanju Isusova imena Pilat i tužitelji su u suglasju. Naizgled su suparnici, bore se riječima i zakonom, smatra-ju se neprijateljima, ali se u biti slažu u izbjega-

Moć i Istina

Isus je Pilatu doveden rano ujutro. Uhvaćen je u noći i najprije ga je ispitivao Ana, a po-tom veliki svećenik Kajfa. Ana je bio veo-ma utjecajan. Bio je veliki svećenik, ali je, i na-kon što više nije obnašao tu službu, imao jaki utjecaj u hramu. Čini se da je uspio svojih pet sinova postaviti za velike svećenike, a Kajfa mu je bio zet. Ana je bio naložio Isusovo uhićenje pa je razumljivo da su ga doveli najprije nje-mu. Ana će Isusa ispitivati i onda proslijediti Kajfi. Kajfa će ga proslijediti Pilatu. Evanđelist Ivan je odnosu Pilata prema Isusu posvetio veliku pozornost. Pilat je opisan kao ciničan i podrugljiv čovjek, svezan moću. Ivan opisuje kako neprestano hoda između tužiteljâ koji su ostali vani i optuženoga koji je u dvoru, pa time scenu suđenja stavlja u svjetlo podsmje-ha. Tužitelji su prikazani kao ljudi koji se služe svim sredstvima kako bi njihovo odbacivanje Isusa završilo njegovom osudom i smrću. Ta će ih volja natjerati na priznanje rimskog cara kao svoga jedinoga kralja. Tužitelji su glavari svećenički i njihovi sluge. Ostali su vanka, jer bi ih ulazak u pogansku kuću učinio nečistima za tjedan dana, pa ne bi mogli slaviti Pashu.

Sudac i optuženiSusret Isusa i Pilata počinje Pilatovim pitan-jem: »Ti li si židovski kralj?« Ne pita ga je li kralj Izraela. Pilat je zainteresiran za politička pitanja i za moguća pitanja pobune protiv rim-ske vlasti. U razgovoru će se pokazati da Isus sebe smatra kraljem, ali i to da se kraljevstvo o kojemu govori uvelike razlikuje od kraljevstva na koje misli Pilat. Isus će Pilatu odgovoriti i na njegovo pitanje o tome što je učinio. Reći će mu da se i rodio i došao na svijet svjedočiti za istinu. U onome što je Isus govorio i činio prisu-tan je Bog. Njegovo kraljevstvo je tako Božje kraljevstvo. Pilat predstavlja moć koja stoji na sili i nasilju, a Isus u svojoj nemoći pred-stavlja Božje kraljevstvo i daje svjedočanstvo za istinu. Rimska moć je tako dospjela pred svjetlo istine u kojem se pokazuje laž moći i

MU

DR

OST

CR

KV

E

26 27

vanju Isusova imena i složit će se, unatoč svim razlikama, oko njegove osude.

Pilat tada određuje bičevanje. To je središ-nja scena suđenja. U njoj je Isus sâm. Ponižen je, izrugan i odbačen, a ipak pravi kralj. Vojnici će Isusovo kraljevstvo pod Pilatovom palicom izrugati riječima, gestama i simboli ma. Pilato-va samovolja, cinizam i zarobljenost vlastitom ulogom sasvim su vidljivi. Isusa, koga je pro-glasio nedužnim, kažnjava bičevanjem. Pilatov se cinizam ne zaustavlja na nepravednome bi-čevanju, nego ide dalje. Izvodi izbičevanoga, poniženoga Isusa, okrunjena trnovom krunom i svečano izjavljuje da na njemu ne nalazi ni-kakve krivice. Potom im kaže: »Evo čovjeka!«. Pilat je sada zajedno s tužiteljima i optuženim. Izruguje se i njemu i njima. Isusa je izbičevao, izrugao kraljevskim imenima i podrugljivim znakovima kralja, a tužiteljima ponavlja da na njemu ne nalazi krivice i izruguje im se kada im nudi da ga oni uzmu i razapnu. Time im na sarkastičan način pokazuje svoju moć i njiho-vu nemoć.

OsudaNakon što je izbjegao razgovor o istini, Pilat vodi s Isusom razgovor o moći. No, u pozadi-ni je strah. Tekst nam daje naslutiti da iza de-monstrativnoga pokazivanja moći i njezine

zloporabe stoji strah od njezina gubitka. Na Pilatovo pitanje o Isusovu podrijetlu Isus šuti. U šutnji se sluti tajna njegovoga božanskog podrijetla. Isusova šutnja tjera Pilata da se pozove na svoju moć i time pokaže da ga ne sudi po zakonu, nego po svome nahođenju. Isusov odgovor preokreće uloge. Ne odgov-ara više kao optuženik, nego kao sudac: »Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dana odo

3živovre...2016/05/02 · Molitva Svetomu Licu 3 • 2016 MOTIV NA NASLOVNICI: Marc Chagall: Bijelo raspeće, 1938. Art Institute of Chicago. ¯+81 84'.1 3–2016. UREDNIKOVA RIJEČ

Documents