-
Ormarin
Volim biti u ( ormarinu )
Neću izaći. Tko želi, tko može, otvoriti će vrata i ući u utrobu
tišine. Tamo su ispisane sve
priče. Mjerila, impulsi izlišni su. Onaj koji se okrenuo
ozbiljna lica i otišao na drugu stranu u
znak pozdrava pokazao vam je otvoreni dlan. Priđite polako,
postrance kao da vas odviše sve
to ne zanima. Pripazite na krajeve, na ogranke crta, linija koji
vas vode, koje vam pričaju sve
ono što priča može ispričati. Dođe li vam u jednom trenutku
okrenite svoj dlan. Osjećati ćete
se pomalo neobično. Nećete moći isprva prepoznati hodate li kroz
vodu ili zrak. Kada budete
lišeni te dvojbe znati ćete da se nalazite između dviju riječi
koje putuju jedna prema drugoj.
Tako smo sačinili priču. Jednu u nizu. Neki su stigli prije vas.
No nitko, nitko ne izlazi iz
ormarina.
-
Nezaboravak
Ima jedna lijepa, malena. Ispod brda. Na brdu. Na otoku. Pored
rijeke. Preko puta. Kod
susjeda. Blizu. Daleko. Crkvica. Govore da se nalazi u Prvić
Luci na otoku Prviću. Govore da
se nalazi u mjestu Vranov nad Dyji pokraj rijeke Dyje. U njoj
pjevaju. Dječaci. Djevojčice.
Svećenik im vodom izvornom škropi obraze rumene. Ali gdje su.
Gdje je ona. Tu. Tamo.
Svugdje. Nigdje. Kako li se izgubila. Izgubila mene. Mene. Ona.
Naći će.
Luka Mauro
Ne postoji, osim na starim fotografijama. U snovima. Nadama. U
utrobi oceana. U potragu. U
plovidbu. Treba poći. Arkom, korabljom ili nekom drugom čunkom
od oraha i perja galebova.
Treba pronaći dobra kapetana Dobrovita. Treba popuniti zalihe
indiga, papra i miomirisa.
Treba tri puta po tri puta zaredom oploviti sva mora i sve more.
I ploviti. I ploviti. Bez
prestanka.
Prvić Luka
Škola je velika. Mala. U nju uđeš u neko vrijeme kako bi nešto
naučio. Pa odeš. Odeš
zauvijek. Kao. Kao otok. Na otoku Osnovna škola Lucijan Vrančić,
Šibenik, podružnica Prvić
Luka. Tu stojiš. Pred njom. Sekundu i pol. Dovoljno. Dovoljno za
molitvu. Oče naš, premili i
dragi, molim te. Molim te usrdno. Dozvoli meni, i ne samo meni,
već svima koje volim i ne
volim, svima koje znam i ne znam, da sada bez razlika na godine
upišemo po prvi puta prvi
razred Osnovne škole Lucijan Vrančić, Šibenik, podružnica Prvić
Luka. Ti znaš, da ta je želja
iskrena. Ti znaš ono što si vidio. Vidio si čovjeka u luci kako
sjedi na stolcu i čeka brod. Kad
brod dođe on ode. Kao. Kao čovjek koji odlazeći brodom podigne
ruku i mahne čovjeku koji
sjedi na stolcu i čeka brod. Čovjeku koji zna. Čovjeku koji je
upisao prvi razred Osnovne
škole Lucijan Vrančić, Šibenik, podružnica Prvić Luka.
Ormarin
Sve se događa u prostoru. Iz njega nije moguće izaći niti u
njega ući. On jest. On jest ormar s
puno ladica koje se multipliciraju u fluidu zračnosti. Svatko od
nas je ladica, ladica sa
miomirisom ružmarina, mandarina, vina, tišina, manje ili više
glasnih. Kada nekoga volimo
kažemo mu: "Ti si moj Ormarin". Kada se na udaju sprema oni iz
zaseoka Bistrovići kažu: "
Ona je kći od Ormarina". A opet, kada valja poći na ribe, a
čovjeka, broda i riba nema, pa
nema, i nikako nema, ljudi će reći: "Otiša je kod Ormarina".
Gospa od anđela
U odjelu od tišine nema tišine a nema ni odjela. Sve je tu. Tu
gdje je sve. Minuta posložena u
dužici oka nuđa ti kroz bistrinu suze jasnu sliku duše koja je
zagrlila sebe samu. Okupala se
svojom okupanošću i sada je čista. Vidi da je drvo drvo, kamen
kamen, i žena, žena. Da je
potrebno ostaviti sve da bi se dobilo sve. Potrebno je staviti
kamene oblutke na oba oka i ući u
mrak. Potrebno je položiti glavu na tvrdi jastuk, jastuk od
orahovine i jastuk od čempresovine.
Položiti svileni rubac preko lica. Sjene se u mraku množe, od
jedne sjenke budu dvije, tri i
više, pa se utrkuju i igraju lovice. Ta igra stane u trenu kada
crkveno zvono otkuca podne.
Tada zapjevaju. Kerubin. Mate. Macola. Darko.Vice. Muški. Oporo.
Pjesmu. Pjesmu Gospe
od anđela. Vjetar zafijuče, zafrlji, zafučka i ka da se pita:"Ki
ti je to otok.
-
Zelenolovka
Guzica joj zelenkasta. Tijelo bijelo, bijelo. Njuška drvena,
grafitna. Tako je malena da ju je
jedva moguće držati među prstima i pisati njome. Zato, zato ju
je trebalo odnijeti na otok
Prvić i u mjestu Prvić Luka ispred gostione Mareta ostaviti je
ispod kamena na morskom žalu
i pustiti da je vjetar, da je more, odnese u tišinu, u plavinu,
u prostor, u prostor u kojem
nikada, nikada nitko neće završiti ovu priču.
Hod po Petru
Molitva je bombon, bombon gust, kojeg progutaš i on se rastopi,
rastopi u tebi. Tada postaješ
neizreciv, posve neizreciv. Kada progovaraš, progovaraš tišinom,
onom otočnom u kojoj
minuta traje čitavu vječnost. Onaj koji umije čitati srcem zna
da je neizrecivo izrecivo, posve.
Treba uzeti sandale zlatno bijele boje i hoditi, hoditi ka moru.
More je kapelan ljudske duše.
Kada te poškropi ti samo klekni i utoni u njegovu dubinu. More
će te podići i ti ćeš hodati po
vodi, po krošnji vode, raspršen u radost, u ljubav, u sve.
Brod od dodira valova
Se njiše, njiše se. Modrinom posut i kupolama sitnim, o slanim,
slikanim ribljom krljušti. Sve,
sve guta se kao voda. Ornament je to jutarnjeg treperenja i
večernje zagasitosti pospremljen u
kutijicu oka kao radost i tišina. Slušaš mašinu. Tihu. Bučnu.
Šutljivu. U ovojnici lahora
svakodnevnog plovite. Nitko vam u susret neće poći. Osim vala
umornog od svečanosti
protekle oslikane u razglednici nekoga davnoga ljeta.
Kako započeti dan
Skinuti s kapaka ranojutarnju skramicu. Pustiti tihi zvuk u
sobu. Otvoriti prozor kako bi te
oplahnula svježina. Odjenuti staru mornarsku majicu i hlače
izblijedjele od soli i vremena.
Bosonog sjesti u pleteni stolac na balkonu i promatrati kako se
jutro nježno i pomalo
sramežljivo poslaguje u dan. Vrijeme nije šeširasto pa je moguće
izaći van gologlav. U tamno
modrom odijelu i cipelama boje zelenkasto žutog limuna.
Prozirnost dana pred nama je. Poput
slike neobojene, neoslikane. U koju ti ulaziš u sandalama.
Sunčano bijelim, posutim zrncima
tamno ljubičastih stakalaca. To je dovoljno da dan postane
zaigran. Svjetlucav. Pun želje za
odlaskom u daljinu. Prstovezom vezan sam za te. Poskakujem. Za
tobom hitrom.
Vjeverastom. Putim se put žitnih polja. Skupa s tobom kršim taj
zlatovez. Među različcima i
poljskim cvijećem prepoznajem tvoje grudi. Lomljenje moje i
tvoje nije lako. Na koncu dana
tu je ljubav koja nam se otela poput papirnatog zmaja i
odletjela vrh planina u modrinu
zvjezdanoga neba.
Polazište vjetra
Od svukud. Od nikud. Dolazi šumor. Zatvoren u sedefnoj kutiji.
Skriven u modroj košulji. U
praznom prostoru iza kreveta. U kučici od paučine i ulovljenih
buha. Prostire se u mrežnici
oka. U pužnici ušne školjke. Voli prazan dlan i izbrijan obraz.
Ali i guste, tamne kose Anine.
Voli darove. Ponajviše zrnce pijeska ili zrnce gorušice, te
pokoju slamku. Veličina ga umara.
Gorostasan fučne kroz ključanicu. Razlomi čitavu kartografiju na
dva, tri djela. Polagano još
krcka preostale djeliće. Sve dok ne nastupi tišina. Potom se
skrije. U hrapavu teksturu zida. U
škripu stara, zahrđala čekrka. U štropot nekog sustalog tanca. U
modru, tešku halju. Pa onda
čeka. Čeka staroga kapetana i njegov brod.
-
Slušanje starih gramofonskih ploča
Popraviti kosu. Zabaciti je unatrag. Prebaciti ubrzanje na
trideset tri, čedrdeset pet, ili neku
drugu brojku. Pomno ispitati oštrinu srebrno bijelog sjajnog
metala gramofonske igle.
Isprobati nježnost crvenog baršuna kojim dotičemo svaku česticu
prašine koja se udomila u
crnoj kori vinila. Vinila koji je sačinjen od kuglica čistog i
sabijenog zvuka urešenog
pucketanjem elektriciteta. U tišini sakriven je čitav čopor
zvučnih akorda. Toliko ih je mnogo.
Treba ih zapregnuti u dvadest četiri pari saonica i juriti
hitro. Zacrtana staza gotovo je
beskrajna. Putuješ danima i noćima. Onda negdje stigneš a čitavo
tijelo ti još vibrira. To
putovanje dugo oslobađa nas potrebe za razgovorom. Dovoljna je
tek po koja riječ, pogled.
Pogled na oblutak u ruci. Koji podignemo i prislonimo uz ušnu
školjku i slušamo zvuk
potoka, rjeke, oceana koji dopiru iz njegove nutrine.
Voluntas tua, maxima
Kada tebe volim, sve volim. Sve u meni, voli sve u meni. Hodim
hodom hoda. Zemlji dajem
miris zemlje. Rastem kroz drveće, kroz ptice. Dodir svakoga moga
dodira je dodir. Glasnotih
sam. Tihoglasan. Rasplakati me može samo hladnoća, ona mi nanosi
neku vrstu boli. Pa onda,
onda odem šetnicom uz more. Podigavši ruke nehajno primijetim da
zapešća mi krvare od
uboda igličasta i zimzelena lista kleke što rodi tamnomodre,
gotovo crne bobe što su lijek i
začin tijelu i duši. Čelo tad okruni mi se dragošću, toplinom,
gotovo nekom vručicom. U
očima gori mi vatra malena kresivom božjim zapaljena. Umor neki
dođe od miline. Šuma
trepavica zastire mi vid. Vid u kome spuštenih vjeđa vidim sve i
ulazim. Ulazim u boje, bilje,
u prapor, u les, u zemlju. A brkovi moji kao i brci mrava
malenog i lava velebnog posve su
isti posuti bojom zlaćanom, bojom duše. Anima tua, anima tua,
anima sacra.
Tuga
Bolest duše liječi se šestarom i kružnicom. U kružnici ocrtava
se dubina. Dubina oceana tuge.
Ako u tu tekućicu pridodamo led, voće, mlijeko i šećer i sve to
protresemo dobit ćemo pitak
melankolični liker. Nije na odmet posuti ga zrncima grubo
mljevene kave. Jezik je tada
nedvojbeno osjećajan ali nesklon razgovoru. Oči poluzatvorene
posute su skramicom tišine i
suza. U njih prodire malo svijetla. Ali lice, lice je lijepo,
neizgovorljivo poput muzike. U tuzi
ima svetosti i boli. Usnice treba premazati limunovom koricom.
Na očne kapke na trenutak
prisloniti nešto maleno. Maleno zagasito sunce. Koje bježi u
zabrdicu, u neku viticu dima. Te
tako čekati dok se ne ojutri.
Uporište
Na niskom starom kauču ležala je baka Tea. Već dugo bavila se
umjetnošću kako od kruha i
vode živjeti. Voljela je svijetlozeleni porculan u kojem je
nekad posluživala domaću juhu s
rezancima. Kao i srebrne plesne cipele koje su već dugo stajale
na tavanu. Plesala je, mnogo.
Bila je učiteljica ručnog rada. Glas joj je sada bio jedva
čujan. Muku svakodnevnu podnosila
je bodrena svojom urođenom vedrinom. No, ipak u zadnje vrijeme
je bila malo zdvojna zbog
slika mladosti, djetinjstva, koje bi joj dolazile nenadano čim
bi sklopila oči. Nasmiješila bi se.
Protrljala oči, i one bi nestale. U starinskoj bočici čuvala je
malo mirisne vodice od latica
ruža. Kada bi imala potrebu biti lijepa stavila bi kap mirisne
vodice na dlan kojim bi
dotaknula čelo. Tada je sve plesalo, plesalo oko nje, puno
uzdaha i divljenja. Tako, tako je
željela da joj netko pokloni jabuku medmašicu. Baš nju. Kada ju
je ugledala u košarici na
-
stolu nije bila iznenađena. Prerezala ju je po pola i stavila na
tanjuriće. Potom je sjela za stol. I
čekala. Onog koji ju je darovao.
Identitet dodira
Niježna, sniježna, tanka poput lista papira liježala je čitave
dane pod prozorom obojanim
sunčevim svijetlom. Pustila je dan pred sobom, a on nikako,
nikako da se odmota, prođe.
Kada bi se probudila usne bi lagano olimunila, oči
onarančastila, tijelo poškropila vodom.
Potom, odijenula haljinu boje mrkve mlade. Bosonoga pošla do
drvena stola na kome
prostrijeta bila je tkanica nedovršena. Vrijedna bi bila čitav
dan niti svebojne uplićući, tkanicu
šireći u beskraj nebeski. Ispružila bi ruke ispred sebe i
pustila da ju odvedu u san. Čim je
dodirnula jastučnicu zaspala je a s njom i svi anđeli zapleteni
u kosu njenu.
Proizvođač ljepote
Je li to zbog mene ili tek tako kako bi vidio i prenio drugima,
kako bi oni vidjeli ono što
vidim. U mom životu pobrojano je pedeset i četiri godina ukoliko
je izračun točan, a nadam se
da je. Moj prehrambeni ciklus zahtjeva povremene posjete
tržnicama. U svakome gradu
kojega posjetim odem na tržnicu i šćućuren negdje u uglu čitam
novine u kojima ništa ne piše
jer sve je zapisano u slikama života koji je preda mnom i koji
ne treba pjevača jer sebe sam
opjevava. Tu na klupama i između njih je ljepota, ona vidljiva i
ona nevidljiva. Vjernici poput
mene svaku subotu, katkada i nedjelju pohode ta mjesta i bivaju
darovani darovima koji se
katkada teško nose. To su darovi radosti, beskrajne radosti.
Vidjeti u svemu i svakome ono što
je prvodogođeno i zauvijek zapisano. Pritom plakati suzama
radosnicama koje teku iz dubine
srca, srca onoga tko nam je darovao ovo srce. I tako, u tu jednu
subotu od subota, u redu,
čekajući pregršt bukovača, ugledah nju, najljepšu ženu na
svijetu. To su moje oči rekle. Oči
koje gledaju sada vas. Gledajući njih možete vidjeti nju jer
ništa izvan mojih očiju nije
zapisano. Brine me jedino zna li ona da je najljepša žena na
svijetu. Obično se brinem bez
potrebe. A opet, nikad se ne zna. Koraci nas katkad upute
neočekivanim putem. Idući od
tržnice izbrojio sam pedeset žurnih koraka i pričekao da se
upali zeleno svijetlo kako bi
prešao na drugu stranu, do tramvaja. Tada, u trenu, u trenu od
trena, presijecajući kolonu brzo
jurećih automobila mladić na biciklu bi udaren u zadnji kotač i
odbačen tik do mene. Rekoh
mu:" Mogao si poginuti." Ništa nije odgovorio. Bio je to crnokos
mladić, preplašen, ljut, lijep.
Najljepši mladić na ovom svijetu. Ne znam koja me huda sudba
tjerala dalje. Nedostajao mi je
još maleni komadić, ljepote. Buket cvijeća koji obično kupim na
tržnici zaboravio sam kupiti.
Vozeći se tramvajem primijetih prodavačicu cvijeća. Kupih buket,
prekrasan. Buket je bio
sačinjen od plodova i grančica pokupljenih sa zemlje. Plodova
divljeg kestena, divljih jabuka,
nešto bobica raznih, raznobojnih i po koja grančica bora. Sretan
vratih se kući kako bi
pripremio objed. Spremajući juhu od kostiju htjedoh dodati nešto
raslinja među kojima i
prstohvat peršina koji je zamjetno požutio te krenuh baciti ga u
smeće. U zadnji trenutak
primijetih njegovu samozatajnu i skrivenu ljepotu te peršin kao
ukrasni cvijetak dodah u onaj
moj buket. Oči umorne mi od tolike ljepote sklopile su se, te
zadrijemah u modro žutom
naslonjaču.
Abeceda
Čitajte abecedu. Ona počinje sa slovom A, a završava sa slovom
La. Ja se zovem LaA.
Dvadeset i osam mi je godina. Nosim srebrne trepavice svaki dan.
Hlače uske. Veste široke,
na crno-bijele pruge. Oči mi, oči mi mliječno zelene. Oči mi,
oči mi tirkizne. Oči mi, oči mi
azurne. Oči mi, oči mi boje mente. Sunce me gleda i pije
svjetlost iz očiju. Ja sam njegova
-
kći. Pohađala sam škole šarene. Naučila zore kako da izađu iz
noći. Noći tješila kada su
morale otići. Pridošlice voljela, svih vrsta. Opijena sjenkom
svakom koja prođe i dotakne me.
O, najviše volim plesopis. Tada sila kralježnice teče, teče. U
beskrajnu haljinu prostora koja
se kroji prema svakoj mojoj želji. Iz želje može izrasti šušanj,
nokat ili zrno svekoliko.
Pobrojati nije to lako. Pauze su sve duže, a igre sve kraće.
Umor nije moguće izbjeći. Trebam
presložiti svoje mikrokristale i početi ponovo život kao
pahulja, pahulja velika četvrt
milimetara.
Oči srca
Ono što je iznutra vidi ono što je izvana. Polako, polako
otvaraj oči srca. Ako ti je teško
zaplači. Oplahni ruke suzama. Pa ih pusti, pusti otići u
daljinu. Ali noge, noge moraju ostati
čvrste, neka odu u dubinu zemlje i tu se ukorijene. Tako ukrižen
u prostoru postaješ dodir
sviju dodira. Sve dolazi k tebi i sve odlazi od tebe. No
poželjeti ne smiješ ništa. Ti si na koncu
poput cvrčka, cvrčka koji radosno pjeva. Onoliko, onoliko dugo
koliko pjev traje.
Organička poezija
Oblici slova savršeni su, cjeloviti. Pružaju se u prostoru, jure
u kosinu, ulaze u zavijutke ili se
snalaze kako znaju i umiju. Potrebno je otvoriti usta kako bi se
izdanci slovni razrasli u svim
bojama, oblicima i zvukovima. U zemljinoj kori je magma svega
izgovorenog i
neizgovorenog. Najteže je apsorbirati tišinu. Ona je
radioaktivna, alkalna, sveta. Ona je živo
biće koje pjeva glasom nutrine. Odjeća joj je satkana od dugina
kolopleta. Od trajanja. Od
trenutka. A kada odjene mrki kaput noći sve pod njim vibrira,
treperi i zvuči. Popije li tkogod
iz njenog kaleža i kap opijen je, pleše i pjeva bez prestanka.
Život mu je poput mladice lijane.
Jednostavan i ljubak u svome trajanju.
Palčevi
Ovaj slovopis posvećujem svima, osim Zdenku Bužeku. Rođenom od
majke Rade i oca Vilka.
Rođenom u Helsinkiju, u Finskoj. Od rane mladosti družio se sa
daždevnjacima koji su u
njemu prepoznali jednoga od njih. Uz sve moguće zabrane njihovo
druženje, prijateljstvo i
ljubav nije bilo moguće raskinuti. Poklonili su mu sve što su
mogli, svoje velike oči, palčeve i
želju da bojom i oblikom mijenja svijet. Osoba koja bi bila
sklona detaljnije pregledati
anatomiju Zdenka Bužeka uočila bi i druge detalje koji
nedvojbeno ukazuju da je on čovjek-
daždevnjak. Slikajući svoje najpoznatije tiskokaze među kojima
je i "Odlazak u noć" uzeo bi
hamper boje, uronio ruke do lakta, te bi naizmjence pritiskao
palčeve o plohu platna
utiskujući tako boju u dubinu same teksture. Njegove slike
najbolje bi se razaznavale opipom
jer su bile izuzetno reljefne. Ali opet, raspoloženje, emocije
gledača mijenjale bi obojenost
slike. "Odlazak u noć" stoji iznad moga radnoga stola. Dan danas
ne znam koliko je ta slika
promijenila mene a koliko ja nju.
Zbijene trokutne formacije
S dvije kolone krenuo si u napad. Svaki udarni klin sličio je
trokutu. Trokutu palačinke s
pekmezom od jagoda posutom koricom limuna i listićima timijana.
Nenadano, posve
nenadano postao si brankomalešast i svi, svi su te čudno
gledali. Nosio si košulju koju nosiš
svaki dan i neku torbu pomalo starinsku u kojoj su bili papiri i
štogod drugo što miriše, šušti i
šapuće. Bio si samo prolaznik, a opet neki su te primijetili. Pa
čak i to da se nisi obrijao jutros,
a možda ni pogledao u ogledalo. Čuperci kose, a i sve ostalo
nije baš bilo nalik oklopnoj
-
postrojbi. Sav si zapravo bio od pliša. Medo starinski iz našega
djetinjstva. Netko tko je popio
lončić mlijeka ili nečega jačeg. Kao. Kao što je na primjer sok
od 7 000 hrastova. Pa su neki
rekli da si od dobrog materijala, materijala koji se zove
tekst.
Literatura
Nesumnjivo je da smo sjedili jedan nasuprot drugome. U tramvaju.
Podmajca i nadmajca bile
su bijele i isticale su oblik tvojih grudiju. Sva si bila
monokromno bijela, čvrsta. Prijeko
ramena, oko vrata bila ti je nehajno prebačena smeđkasta vesta.
Nosila si velike tamno
mliječne naočale i srebrnaksto metalne narukvice i čitala
knjigu. O kroničnom umoru. Ja sam
se bavio mislima Svetoga Franje Saleškog koji je govorio o
ljubavi, bez mjere. Možda to nije
bilo odveć neočekivano da spopao me umor. Htio sam te zamoliti
da mi posudiš svoju knjigu,
a ja bih ti drage volje poklonio svoju, nadajući se nekom gotovo
neobjašnjivom dramatskom
obratu kakav ni u literaturi nije zabilježen.
Šimun/Limun
Dotrče. Otrče. Pretrče. Zatrče. Sedam i sedam puta zaredom.
Šimun i Limun. Ni jednog
uloviti ne možeš. Tri im je godina. Obojici. Kose im kovrčave.
Braća su. Buhice hitre i
skočne. Baka Rozarija miluje ih koprivama. Majka Dominika uhvati
jednog, ispusti drugog.
Potrka, strka, utrka ne staje ni tren. Pas Hren najhitriji je.
Kao da se svi vrpolje u čađavom
loncu bez poklopca. A to je samo ljubav, radost bezgranična što
htjela bi se uloviti za repić
vlastiti. Obitelj je to složna što živi ispod strehe na adresi
Veliki Potočec 93. Tu je i prabaka
Ivka, rođena 13. studenog tamo neke godine i nekog stoljeća.
Djeda Franjo spi na pečici nalik
reš pečenom krumpiru bez maslaca. Na njemu je gruba lanena
košulja i bijeli šešir malo
nakošen. Popio je dva, tri čaja s rumom, previše. Sve je to
zemaljsko, jednostavno, kao crtež
dječji orisan bojama, šimuno, šimunolimunastim.
18/36
Da, treba odmah reći na početku. Imala sam osamnaest, a on
trideset šest, k tome ženu i troje
djece. A mi smo se voljeli jako, skrivečki. Držeći se za ruke,
preko plota, pitao me bih li se
udala za njega. Prepala sam se, pobjegla na biciklinu. Razbila
koljena. Bila sam, bila sam
nekako skromno odjevena. No lijepa. Jakih obrva, kose valovite,
crne. Sve, sve na meni je
bilo tako čvrsto, dodiru nježnom sklono. Sam pogled i lagani
dodir ruke činili bi me sretnim.
Znale su to one. Moje prijateljice. Adela i Albina. Smijali su
mi se. Zadirkivale me. Gurkale.
Rekle su mi da će on otići, i otišao je.
Rendes
Nekako je djevojaštvo prolazilo pokraj mene. Ljubavi neke poput
ptica odletjele su u druge
krajeve. Franjo, moj otac bio je brižan i strog. Čuvao me od
svega, pomalo. Ali od njega nije
mogao. Bio je crn, vitak, u uniformi. Pozvao me na rendes. Bili
smo u kinu. Stiskao me. Tu.
Ali i tamo. Osjećala sam se kao liker od vanilije. Kada smo se
odlučili vjenčati otišao je do
moga oca. Igrali su karte, satima. Progovorili možda tek riječ,
dvije. Onda je majka iznijela na
stol ručak. Sve je bilo dogovoreno. Odjenula sam prekrojenu sivo
ljubičastu, amerikansku
haljinu i udala se. Dočekala sina kojem sam sve to
ispričala.
-
Ostati malena
Uvijek sam boravila u kutovima sobe. Izrađivala crno bijele
crteže. Usitnila bi ih na najsitnije
komadiće i bacala kroz prozor. Oh, kako me je veselio njihov let
krivudav. Učila sam kako
prostor svakodnevno vibrira i odslikava se u očima. Nisam htjela
zaspati. Pratila sam zraku
sunca koja prodire kroz prozor i prosipa se u svim bojama. Pa i
u boji moga lica koja se
mijenjala kako bi se mijenjao dan. Tako sam uvijek mogla poći
bilo gdje, ali i ostati u kutu
sobe. A tu je bilo zapravo najbolje. Crtati crno bijele crteže.
Ništa ne posjedovati. Samo
dlanove ispružene u prostor.
Tri sobe
Ognjica neka tinjala je u daljini. Kiša od ruža vatrenih i
sniježnih bila bi prerezana reskim
zvukom groma. Vrijeme je izgaralo u punini početka. Bio si tu
negdje skupa sa svima. Svijet
je bio mlad. Udarajući snažnim srcem iskona. Nisi se gurao, bio
si kao obično među zadnjima.
Kretnjom nehajnom pomaknuo si zastor od kiše. Pustio si da se
kapi kiše stope s tvojim
suzama. Prostor u koji si kročio bilo je pun dragosti, smijeha i
dodira. Koraci brzi, koraci
spori, izmjenjivali su se. U očima oslikanim svjetlucavim i
otamnim bojama vrijeme je
prolazilo brzinom, brzinom života jedne vinske mušice. Jednu
večer pronašli su te mrtva u
stolcu uređenih brkova i svjetlucave kose, a ispred tebe na
tanjuru stajala je kriška naranče
posuta komadićima kandirana šećera i mrvicama čokolade.
Prostorija se ispunila plačem. Plač
je samo vrsta tužnoga kolača koji malo teže pojedemo, ali nam je
poslije lakše iako nas
ponekada stisne oko srca. No kada uđeš u prostor, u oblik iz
nutrine, u bruj zvuka čija si mala
čestica, košulja koju nosiš prostrana ti je i u nju stane sve,
baš sve, a ti, ti nemaš velikih briga.
Ipak ostane ti pokoja. Pa tako gledaš iz daljina u tanjur sa
voćem. Primijetiš da se zastor
oslikan scenama iz lova pomalo mreška. Strelovito, Ivana malena
istrči. I cap. Tanjur bi
prazan. Ona nasmiješena i ponosna stajala bi nasred sobe. Znala
je da je to tvoj poklon.
Kuća na Mažuranićevoj 10
Tu me više nema. Slikopis prostora zabilježen je samo u mome
sjećanju. Mogu putovati sam
bez ikoga. Ali ako me tkogod dodirne za prst maleni može poći sa
mnom na taj put. No treba
znati neke stvari. Ravno, pa na desno bakina je soba. Korak
dalje, soba je gostinska. Korak
unatrag vrata su drvena kroz koje se kroči u kuhinju djedovu. A
onda, posve neočekivano s
desne strane je ostava puna oblika i mirisa. Malo unatrag, prema
sredini, vrata su kojima tu
baš i nije mjesto.To je razlog više za otvoriti ih i ući. Ući u
svijetlo, u bjelinu kupatila gdje
pere se tijelo, a i duša. Nitko, nitko ne bi očekivao da je to
prostorija prolazna i da su iza tih
vrata druga vrata. Vrata očiju velikih, velikih i djetinjih.
Soba oslikana svijetlom
Dišeš u maternici sobe. Koja se poslije devetminutnog sna
otvara. Kako bi pokazala
jedinstvene i prekrasne osobine svijetla. Kako bi te primila za
ruku i naučila hodati. Kako bi
slušala tvoje želje. Bacila pred tebe kockice oslikane bojama
duge. Ostavila te zaigranu,
rasplakanu i nasmiješenu. Svu musavu od poljubaca. S kosom nalik
raspršenim snježnim
pahuljicama. Punu, punu vibracija. Usredotočenu na svaki prizor
života. Na svaku česticu, na
svaki val. Blistavu od dodira narančina drveta koje se je
rascvalo samo tebi za ljubav.
-
Čajnik
U starom, hrđavom, željeznom čajniku komadić je ledenjaka plave
boje. Uskoro se na
površini vode pojavljuju krugovi i pregršt mjehurića. Pod
vrelinom ledena struktura u kojoj je
zaspalo vrijeme i tišina mijenja svoju atomiku. Izmaglica
ispunjava prostoriju. Nosnice
nastanjuje jesen od mirisa tako sustala i nježna. Plod drenjka
resi porculanski tanjurić oslikan
zlatovezom. Okruglice od prosa otkotrljale su se niz dlan želeći
pobjeći od jezikolovaca.
Takav dan vrlo je kompaktan. Mjehurići zraka u čajnoj posudi
upijaju dugačke valne duljine
bijelog svijetla tako da se taj lom svijetlosti oslikava o
zidove kao vitraj raznobojnih vedrih
boja. Takvo milovanje može čovjeka učiniti na tren snenim u
potrazi za slamnatim papučama.
No neka toplina i osjećaj svevremenosti brzo nas prene. Sve
poprima svoj oblik. Oblik kakav
ima starac, breskva i dječak.
Više se ne sjećam
Ljubo. Pavao. Sunčica. Najbliži smo rod. Kao jabuke s jednoga
stabla. Jedna pjegavija, druga
šarenija, a treća kuštravija. Više se ne sjećam kako se to sve
dogodilo. Čekao sam Pavla.
Pratio put ptica u zraku kroz prozor hotela Palace gdje sam
najčešće odsjedao. Bio sam
umirovljeni provincijski profesor glazbe. Čovjek koji pokušava
zaokružiti svoj život. Na stolu
je bila bočica crne tinte i neko hrskavo pecivo posve
razmrvljeno. Trenutak je bio tako škrt.
Krenuo sam pisati poruku. Uzeo štap za šetnju i primio za
mesinganu kvaku s nakanom izaći.
Pa se opet vratio i sjeo na stolac gledajući u tri naranče u
staklenoj posudi. Znao sam da je ona
koja netremice gleda sunce otišla. Nisam to mogao izgovoriti
sebi, a kamoli nekom drugom.
Nije ni bilo potrebe. Pavao je ušao bez kucanja i sjeo pored
mene s zapaljenom cigaretom.
Dodirnuo me je samo rukom i šutio. Otvorio je kutiju
napolitanki. Naših napolitanki. Bilo su
malo slane od suza. Arabeska noćnoga svijetla uskoro je ispunila
sobu. Sobu boje indiga.
Sobu gotovo bez ijedne sjenke, osim sjenke osmjeha koju sam
ugledao na Pavlovim
usnicama. Sigurnim prstima uhvatio sam ga za mršavu ruku
dijeleći s njime taj mali zalogaj
vedrine i spoznaje da ćemo zajedno dočekati jutro kako bi
pozdravili onu, onu koja netremice
gleda sunce.
Pusti svijetlo
Stanovao je na kraju sela. Do njega je teško bilo doći. Selo je
bilo nalik čipki končanoj od
mnoštva trokutića, nepravilnih i grubih. Izgledalo je kao da je
netko razbacao posteljice,
dunjhice, plahtice u koje se je najbolje ušuškati i zaspati. A
opet iz visina sve je to ličilo na
koricu torte ispod koje se krije slatkoća i prhkost. Sve, sve je
to bila hrana, hrana prozračna
kojom se hrani duša i tijelo. Kada bi se netko dokoturao do vas
samo bi se smješkali, gurkali i
pričali doskočice. Krajolik je bio rudimentaran i bahato lijep,
poput konobarice iz lokalnog
birca. A opet, kao da je sve bilo zamotano u zeleni damast
kupusa, kupusa koji bi svaki čas
poskakivao od veselja. Pa bi stigao Nikola, Nikola koji stanuje
na kraju sela i rekao bi
Barbari: “Sve stvari šute, sve stvari govore.“
Kruhodar
Nastanila me sreća kao što djecu nastanjuju zubi mliječni koji
otpadnu. Nema tu tuge. Zub
prvi čuva se u krpi pamučnoj urešenoj nitima bojanim i zlaćanim.
Pisana je to poruka srca i
tišine bez koje nije moguće pripremiti ukusan objed. Za objed
onaj rani, jutarnji, u postelji
zora te ne smije zateći, čim se osjeti prva friškina treba
ustati. Popiti malo noćne gareži
pokapane rosom. Pojesti kruh težak 454 grama urešen špekom
debljine 13 centimetara. Tako
-
malena objeda teško je zamisliti. Zato je lako u polje poći
odjeven u rublje čisto s trnokopom
preko ramena. Kada ti podne udjeli cjelov u čelo njiva zemlje
črljene okopana je rukom
tvojom težačkom. Ti si lijep, sve ljepši, kada i dođe starost
svi će znati po tvojoj ljepoti da
ljubilo te sunce. Ti si, ti si njegov kruhodar.
Prvina
Sipila je kišica kada se tvoja majka vratila kući u doba dana
kada su se oblikovale prve mrvice
mraka. S njom došao si i ti i dobio ime po cvijetu kojeg je
ugledala. Okupala te u vinu punom
smokava, grožđa i gorkih trava. Sve kako bi spoznao gorčinu i
slatkoću. Danomice je mrazilo.
Trebalo je prezimiti. Prelomiti zimu po pola, kao kruh. Sobe u
kući bile su velike i daleke.
Svaki razgovor raspršio bi se u kristalne komadiće zvuka koji bi
se sudarali i odjekivali
tvoreći novi govor znan samo anđelima i oglašenicima nebeskim.
Išlo bi se spavati čim padne
mrak, oko tri sata poslijepodne. Bilo je to planinsko selo
ocrtano kozjim stazama i korovom
grubim i oštrim. Pridošlica nije bilo. Planinu su kao
četverorogi šešir krasila četiri vrha. Na
njima su živjela braća, Stjepan, Josip, Franjo, Slavko.
Kako sam prepustio stol Krsti Papiću
Uobičajeno je i znano svima, gotovo svima, da kada uđem u
restoran Tip-Top na uglu
Masarykove i Gundulićeve sjednem za stol u uglu tako da mi je s
lijeve strane Tin Ujević a
ispred mene visoko Josip Sever. Ali eto, nenadano, vidim sjedi
za mojim stolom Krsto Papić.
Čovjek samo što nije počeo objedovati. Kako da mu kažem da je
sjeo za moj stol. Moguće je
da su i neki drugi sjeli za moj stol a da ja to ne znam. Trebalo
je nešto smisliti, tako da bude
po mojem, a opet i po njihovom. Razgovor s natkonobarom,
mladićem vijorne kose,
odjevenim u tamno elegantno odijelo bojim se ne bi iznjedrio
ploda. Nije bilo druge no
odluku donijeti sam. Stol nisam htio prepustiti drugima. Opet,
razvijati neprijateljstvo ili koji
drugi hudi osjećaj prema tim meni znanim i neznanim ljudima nije
potrebno. Nije dugo
trebalo a da shvatim da su to moji dragi gosti. I zato, zato im
svima kažem:U slast. U slast.
Dragost
O, draga borovnice. O, draga brusnice. Ta bile ste, ta rasle ste
u šumi. Sada ste tu preda
mnom i sa vama sva šuma. Šuma sa svim svojim mirisima, okusima i
zvukovima. Plodove
vaše majušne kada stavljam na jezik pod nepce to je, to je kao
kada primam hostiju. Pustim je
da se rastopi i ja skupa s njom. Milina. Od dragosti sav sam
spor. No to je sporost koja u sebi
nosi brzinu sustalu. Ona u jednom trenu procvjeta, bukne. Ima
snagu zelenog oraha. Ima
snagu visoke trske. Od siline trbušna stjenka očvrsne a i taban
čvrsto gazi po zemlji.
Odjedanput sve je važno i sve je tu.
Korica kruha
Korica kruha polagano se trga. Lomi se umor, krijepi duša i
tijelo. Sve bude lijepo. Bijelo.
Zimzeleno. Ušuškano. S mirisom čaja od mente u nosnicama. S
mrvama kruha na brkovima
crnim. Sa stola blagdanskog puši se juha od mrkih trubača posuta
listićima šafrana i maslaca.
Krenuo si van poslom, sušiti ribu na buri. Na glavi ti je bila
kapa sačinjena od neobojene
kozje vune, a na nogama cipele čvrste. Ogrnuo si se radošću.
Vrijeme je bilo protočno. U
torbi prebačenoj preko ramena nosio si komad pčelinjeg saća,
olovku i litru crnjaka. Sve za
ugoditi duši i tijelu. Noć se već bližila, još uvijek svjetlosti
puna i rujna. Puna titraja,
svjetlucanja, odbljesaka. No pred san trebalo je još štogod
zgotoviti. Izmoliti časoslov dana. U
-
peć ubaciti drvo graba, hrasta, bukovine i borovine kako bi noć
bila topla a k tome i mirisava.
Kada se u kuhinji vatrica u starom šparhetu razgori uzeti
vanjgl, dva, punih jabuka, krumpira,
žutih tikava i kobasica, pustiti da se to sve krčka, kuha, peče,
pari. Čitava kuća omirisati će još
više. Biti će potrebna čitava torba soli i vode. Navijestiti
koju kaplju mlada vina zasigurno
neće biti na odmet. Kada na nebu ostane još mali kvadrat sivoga
prostora trenutak je da
svetkovina počne.
Tanjur
Trebalo se domoći niekih novacah i kupiti veliki keramički
lonac. Lonac oplahnuti
maslinovim uljem te začinima raznim i pustiti stajati na prozoru
u noći kada pun je mjesec.
Dignuti se u zoru ranu kad na nebu još trag je mrkline, a jutro
tek što se nije došuljalo. Ubrati
trave razne, posne, slasne i krasne. Ponuditi ih suncu da ih
prožme toplinom. Zatim poškropiti
vodom morskom, riječnom ili potočnom. Kako već bude zgoda ili
prigoda. Pri tome valja biti
sabran vrlo. Napet možda malo što jagodičnim kostima daje
čvrstinu a nama neku strogost
koju upravo traži ovaj trenutak. Trenutak pred put. U potragu za
sastojcima bitnim što kriju se
u šumi, na planini. Krenuti treba među ribe, ptice, ući u brlog
medvjeđi. Naučiti njihov jezik.
Vratiti se pun darova svijeta prirode. Pustiti ih u lonac
keramički, u bujicu vatre i pare. Kada
dveri se otvore usana naših niz nepce proći će srh a u utrobi
našoj pjevati će hrana. Trebamo
reći hvala. Fazanu purpurnom. Pastrvi potočnoj. Medvjedu
brdskom, rumeno žutom. U svijetu
livada, šuma i vrletnih planina dom svoj tražeći.
Svečanost
U meni je svečano. Miran sam, tih, proziran. Nemam nikakvih
želja prema tebi, osim onih
bosonogih. Želje da tvoj palac dotakne moj. Tada ću se
pretvoriti u suncokiš i nestati. Tek
dragi Bog pronaći će me na sjenokoši zaspalog. Probuđen dugo ću
žmirkati ne znajući gdje se
nalazim. Izaći ću na prašnjavi put u dugim zelenim hlačama bez
želje znati kuda me put vodi.
Mozaik nizbrdice ispred mene pretvorio se u kuštravu hrpicu boja
u kojoj sam nenadano
prepoznao tebe kako mi trčiš u susret. Volim tvoj struk boje
bijele čokolade. U njemu se
rastopim. Hoću/neću te u isti čas, u isti tren, na vrhu svoga
jezika zaspalu/probuđenu. Otvoriti
ćemo prodavaonicu kruha i peciva. Ustajati ćemo u tri sata
ujutro i mirisati po neprobuđenom
danu. Nikakav vjetar neće nas prepasti. Doručkujemo obilno zrnca
soli i grudvice grožđana
šećera. Kada je blagdan najedemo se friškog hrena i suzama
blagosiljamo svaki trenutak
našeg zajedničkog života. Naš život ispisan je ravnocrtno i
krivocrtno. Tkanica koju smo
ispleli očarana je smijehom i tišinom. Tkivo našeg svakodnevnog
govora poput je nevidljive
tinte. Zagonetka u kojoj više nema zagonetke. Naša ljubav je
vrlo pismena. Kolovrat je to od
sunčevih niti i zagasite vatre tvojih očiju.
Unatoč tome Lana kasni
Njezino ime nije bilo Lana, već pastirica gorska. Skrita u
imenu, skrita u prostoru. Sva u
haljinama skrovitim, mirnim. Kao potok. Kao tišina. Kao dodir.
Kao put svakodnevni u
maramici zamotan i odmotan. Istovremeno. Stvarna i nestvarna.
Kao cvijet livadni. Smiraj
noćni koji se reže kao kolač. Sladak. Tih. Kada bi se probudila
u noći pogledala bi u zrcalo i
otišla s njegove druge strane gdje je nitko nije mogao naći.
Osim onoga tko je voli. Koji joj
kaže:Laka ti noć.
-
Stigla nova kolekcija ukosnica
Jedva si to dočekala. Bila si nestrpljiva vrlo. Netko bi u tebi
prepoznao plavetnu dugorepku, a
netko crnoglavu grmašicu, no ti si zapravo bila nalik šumskom
zvižku. Izbor detalja za tebe je
bio bitan. Već dugo nisi mogla naći ukosnicu onakvu kakvu želiš.
Jednostavnu. U obliku
slomljene grančice ili paučine urešene jutarnjom rosom. Kada si
je ugledala konačno bila si
sretna. Spremna otići, otisnuti se u prirodu, prirodu tvoje
nutrine koja tvoju vanjštinu čini
mirnom, skladnom, lijepom, na trenutke velebnom. Podatnom svakom
vjetru koji te nježno
miluje i lice tvoje ukrašava osmjehom.
Proći ću kroz grad
Ogrnut crnim velikim šalom. U ranim jutarnjim satima. Kažiprstom
pokazivati ću put kojim
trebam krenuti. Truditi ću se da na vrijeme stignem na sastanak.
Kada otkuca devetnica trebao
bi stići. Dodirnuti tvoj kažiprst. Obgrliti te rukom, drugom.
Pokloniti ti veliki krasuljak.
Poljubiti te u sjekutić koji te malo boli. Potom, poljubiti te
još jednom i ni jednom. Iznenada,
udariti ćeš me malom i snažnom šakom u rame i reći:“Dosta, dosta
je medicine.“ Ja ću ti se
nasmijati. Sjekutići će doći do izražaja. Pogledati ćeš me ispod
oka, polako mi prići i poljubiti
me. Potom utrčati u prostor košulje i dugim i tankim prstima
škakljati me. Predati ću se,
nevoljko. Pritajiti se. Vrebajući resicu tvoga uha prekrivenog
pramenom oštre kose. Podići ćeš
se tada na prste i krenuti korak, dva, unatrag. Čas na jednu,
čas na drugu stranu. Tako u okrug,
otplesati svoj ples. Snenost neka, nenadana spopast će me. Ti
ćeš me samo ogrnuti onim, baš
onim crnim, velikim, velikim šalom i zaspati uza me. Negdje pred
jutro samo bjelina, bjelina
tvoje i moje puti stopit će se s bjelinom još neprobuđena
dana.
Nježnost
Stanovala sam u Maloj ulici broj 2. Bila je to trošna, kamenita
kuća u sjenci. U to vrijeme
nosila sam karirane košulje sa zeleno bijelim uzorkom a kosu mi
je resila kopča boje staroga
zlata. Na ulazu gotovo uvijek bi zastala i nogu držala u zraku
kao da ne znam kuda trebam
krenuti. Onda bi odjednom ušla u prostoriju. Okrenula se čas na
jednu čas na drugu stranu kao
da nešto tražim. Pa bi samo utonula u polumrak, kao u neki topli
kaput ili zagrljaj. Hodala bi
kao po vodi na vršcima prstiju visoko uzdignutih ruku. Volim
vodu, prohladnu, mlaku, toplu.
Volim narasti visoko, visoko kao grančica da mogu otvoriti
prozor zraci sunčanoj. Volim biti
mala ništica zamotana u gužvici pamuka. Volim, oh najviše volim
limenu kutiju, zatvorenu,
na vrhu ormara. Posutu prašinom boje sivoga miša.
Nepravilno iscrtano
Tvoje je lice. Kada otvaraš usta prinoseći im žličicu kandiranog
voća posutog ledom i
cimetom. Od sutra radiš u turnusu drugom. Viđati ćemo se rjeđe.
U haustoru svakako. Na
snježnom puteljku tragovi će nam se susretati stopala naših
svako jutro i svaku večer. Naučiti
ćemo jezik svih ptica usputnih. Ostavljati im poruke o
zagorjelom ručku, preboljenim
bolestima i omiljenim jelima. O svemu. Život će nam postati
pjevan. Naučiti ćemo slušati
zvukove koje drugi ne čuju. Vidjeti kretnje u prostorima dalekim
i izvanvremenim. Ako te
spopadne štucavica ja ću to znati isti čas. Poslati ću ti zebu s
kapljicom rose u kljunu.
Ogladnim li na prozoru ugledati ću palčića što donosi mi par
travki i zrna hranjivih koje mi ti
kao užinu šalješ. Naši razgovori biti će dugi, neprestani. Kada
se u mijeni vremena nađemo u
zajedničkoj postelji pogledati ćemo se i zaspati za nekoliko
minuta. Probuditi se, potom
poljubiti i ruku prepletenih okupati u zori prvoga dana.
-
Vibracije
Glas. Stablo glasa urešeno je krošnjom koja pleše kao suknja
djevojačka. Od same radosti.
Kretnje su tu i sjenke nečije. Prelet noćnoga leptira. Treptaj
tek neprimjetni oka. U košarici
glasa tvoga sve puno je boja i mirisa. Ne moram pogađati kako si
odjevena i boli li te štogod.
Sve mi to govori tvoj glas. Glas koga mogu dodirnuti a da ti to
ne primijetiš. Barem ne uvijek.
Strastveni sam skupljač svih tvojih glasova i uredno ih
katalogiziram. Kada nisi raspoložena
pružam ti na tanjuriću koji bojazvuk prigodno ukrašen za tu
priliku. Kada iz nepoznatih
razloga zalutam u breziku i krenem niz vijugavi put ne mogavši
pronaći u džepu malu grafitnu
olovku začujem škripu pedala. Znam da to ti juriš na svom
žutomlazu i donosiš mi moju
kolekciju olovaka i komad papira kako bih mogao zapisati: Volim
te.
Žena boje tamnoga vina
Kao ljubavnik odlikujem se neuobičajenim odlikama. Širem krugu
poznata je odlika mog
strmoglavog opažanja i ponašanje jurišnika. Susret, susret s
ženom boje tamnog vina vrlo je
neobičan susret. Ta žena na prvi pogled je neugledna, ne ističe
se ni bojama, ni obličjem.
Izgleda kao da miruje, kao da se gotovo ne pomiče. Najmanji
njezin pokret sve mijenja. Imam
potrebu promotriti je, izučiti, kao prekrasnu sliku u ulju
izloženu u muzeju. To nije moguće.
Ne gledam ja samo nju već i ona mene. Pokušaj da namjestim
neprimjetni, nezainteresirani
pogled bezuspješan je. Jedino što mogu učiniti pogledati je,
strmoglavo. Prvo što osjetim je
ljuljanje koje je na trenutke tako jako da se bojim da ću pasti.
Boja tamnoga vina u njenim
usnama, očima, kretnjama čini je tako omamljujućom, tihom i u
svakom trenutku drugačijom,
a opet posve istom, i naizgled ne zamjetnom. Mene sve to čini
nijemim, nijemim i opijenim.
Tako da u trenutku kada postanem priseban, svjestan, nje više
nema. Tada mi ne preostaje
ništa drugo no da kao jurišnik lake konjice jurnem ulicama grada
tražeći ženu boje, boje
tamnoga vina.
Ženstvo
Pleši šumno. Obrve potamni. Narančasta budi. U preponama svojim
koje se dotiču kada se
budiš a mene nema u sobi. U sobi koja nosi miris tvoj, miris
tvoje kreposti. Kreposti koja se
vedri u prvoj kapi krvi tvoga ženstva. Ujutro još neprobuđena
doručice svoje tanke usporedno
polažeš na obli i izduženi obris lica koje se zrcali u ogledalu.
Kada u hitnji odeš u zrnatoj
strukturi ogledala još na tren ostanu dvije oštre crte iscrtane
tankim crnim kistom. Kada
zakoračiš u dan u tvom blijedom sedefastom licu sakriven je još
uvijek odraz mjeseca u vodi.
Vodi koja vodi svaki tvoj pokret. Vodi koja je posuda i gibanje,
koja je mir, tuga i radost neka
odsutna. Znam kada iz daljina putuješ domu svome vesela si.
Vesela, ali te ipak malo bole
koljena od duga puta i sjedenja a katkada se zna dogoditi da
tvoje neprimjetne pjege otkriju
svoju tajnu poziciju. Pomalo smetena na brzinu posipaš ih
praškom bijelonosog zeca i
postaješ ljutkasto ljupka. Na koncu kada doputuješ i nađeš se u
blizini svoje kuće potrčiš,
poskočiš u zrak. Kada te more ugleda pomodri od boje tvojih
očiju. Katkada je more bijele,
zelene ili koje druge boje, ovisi od toga s kojim si očima
ugledala svijet toga jutra.
Veoma
Baš volim te. Veoma. Veoma. O, kako se smiješ. O, kako hodaš.
Sva u tamnom. Sa šeširom
boje duge. Dođi u moj dom. Pazi na stepenice. Vidim te još u
daljini. Ponuditi ću te čajem i
kolačićima posutim prženim sjemenom. Promijenila se boja tvoga
lica. Postalo je nekako
prozračno, potočno. Poželim te ukrasti. Posjesti u pletenu
stolicu. Vidjeti te tu svako jutro
-
kada se budim posutu sunčevim pjegama. Na sebi imaš samo baletne
papučice, i to je
dovoljno. Za ples, u dvoje.
Kuća okružena zelenilom
U toj kući stanuje Helena Abecedna. Stoji na trijemu u
tamnocrvenom sariju sa zlatnom
bordurom. Njiše se u ritmu nekog tihog i jedva čujnog plesa.
Priroda je oponaša. Listovi
drveća manga, papaja i kokosovih oraha slijede svaki njezin
pokret i mirišu njezin miris.
Sladak i težak. Ulice su još prašne. Vrijeme će monsunskih kiša.
Svi su se ustrčali osim nje.
Sjesti će na trenutak na pleteni stolac i pustiti da joj noge
okupa kiša. Pustiti će vjetar da joj
počešlja crnu kosu osrebrnjenu pokojim snopićem sjedim. Nitko ne
izgovara ni dobar dan ni
dobro jutro jer za time nema potrebe. Čuje se samo kako neko u
daljini prebire po citri. A
mnoštvo malenih i raznobojnih ptica oslikalo je krajolik i u
njegov notni zapis upisalo svoje
glasove. Nema potrebe bojati se zatvoriti oči, čekati zoru
budan. Ljepota je tek kao šalica čaja.
Umilna, nježna, topla pri gutljajima prvim. Jutro je čini tek
malo hladnijom, oporijom,
drugačijom. No ni tada ona ne gubi čarobnost i ne želi se odreći
dodira usana žene koje su
učinile da ona postoji.
Žena boje svijetlosti tame
U praskozorje kada se sunčana prašina hitnula po kori zemlje ona
je istrčala, otplesala ples i
stala iza kamena. Tako se skrila i pred sobom i pred svima. Ime
joj počinje sa A, a završava
kao more jadransko. U ljetopisu godišta drugog, mjeseca drugog,
na stranici naslovnoj
lepršala je haljina njena boje polumraka urešena gondolama
izrađenim od prozračnih kristala.
U vrijeme ljetne suncostaje kada trag mokrine se gubi procvao bi
u bašći kavalir, cvijet
hlačaste stabljike s laticama tamne modrine oivičen obrubom
zlatnim. U vrijeme suncostaje
zimne kada nebesnik hiće se bombonima ledenim i slasnim sve
mirno je i svečano. Ona klizi
na klizaljkama britkim s jednoga na drugi kraj dana ostavljajući
ispod krinoline svijetlosni
trag.
Vidanje
Kockica sna rastapa se o jezik. Otvore se usta, oči. Poljubi
dan. Mekano je. Zaljuljano. Sve
diše tihom, tihom melodijom.Tamna čokolada s mrvicama tamne
čokolade trusi se niz nepce i
liječi sve što treba zaliječiti. Jezik vibrira kao cimbala. I
cvili. Za nekom zvijezdom, za
dragošću nekom. Potrebno je dodati još marcipana s narančinom
korom. Bude li još uvijek
hudo pomaže samo marcipan čisti. Tada je jezik kao bugačica
okusa dovoljno gibak, dovoljno
sladak, dovoljno gorak, da bude pupoljak cjelova i da nekog
cjeliva.
Podignuti veo
Mrka je zerica u tvome oku. Na stolici si probdjela gotovo
čitavu noć čekajući me. Ne
možemo reći da se to dogodilo odjedanput. To da si se odrekla od
voljenja. Mene. Možda je
trebalo zapisivati kada je brod ušao ili izišao iz luke, a ti mi
nisi ni mahnula. Nisi ni mogla jer
ti si kao lastavica koju ne nosi uzgon već titraj njezina srca.
To reći nije zbog punine slike niti
želje za bogatom i melodramatičnom pripovijesti. To je zbog vela
nevjeste kojeg si tako
kratko nosila, sva osjajena. Pa se dogodila igra, obična dječja
igra. Stali smo jedan nasuprot
drugome, podignuli dlanove, odgurnuli se, a ti si pala. Htio sam
te prigrliti ali sam te
promašio, nehotice. Ti si me pogledala prazno i bolno. Pa se
nasmijala u idućem trenu. Pa
-
sam povjerovao da je sve u redu. Pa. Toliko puta sam izgovorio
tu malu, malu riječ kao znak
traženja oprosta, molbe, voljenja ali i rastanka.
Pusti ih da odu
Pusti ih da odu kroz sunce i vodu. Da operu ruke, ruke i dušu. U
šuškavu pijesku žensku i
mušku neka sačine pjesmu. Pjesmu koja se odriče želje i hodi,
samo hodi. Pa stane. Slušajući
svoje unutrašnje rime, sjećanja na zaboravljeno daleko ljeto.
Sveto, tiho i od mira sačinjeno.
U košulji si što strugač od vlakana livadnih, šarenih satka
rabeći pletikosu. Hodiš niz mali pot,
niz dloboki pot, slijedeći perle sunčane i neki zvuk, dalek,
meketav. U kužini mačka ti tanca
oko vrele pare, juhe od ribic. Cijedi joj se brk od
nestrpljenja. Strmeknula bi se u lončinu no
jara ognja to priječi, tako da frbrbr, tako da frbrbr, frbrbrće.
Vidiš, vidiš u polumraku sobe
postoje znakovi, mjesta obojena bojama parapsihološkim što
svojim treperenjem upućuju na
nečije ne tako davno prisustvo. Oko zglobova ruku, nogu, kao da
se omata neka toplina
ljubljenih i otišlih koji nas niježe i u svojem odsustvu. U sobi
još uvijek vonja na pivo i špek.
Ćuti se i trešćava od svih brakoloma i ljubavi koje kada se
raznište odu u ništa. Kada na
prozoru pojavi se cvijet tamnoga oštrolista otvoriti će se vrata
i prozori, sa svjetlošću izaći
ćeš u košulji bijeloj. Padati će topla jutarnja kiša, kovanicu
ćeš hitnuti u zrak i pustiti da ti iz
uha izleti pčela zlaćana.
Živjela sam vrlo lijepo
Kao klizačica. Kao glumica. Kao flautistica. Kao žena mliječne
puti. Imala sam više od 25
prosaca. Sve sam ih odbila. Život sam provela u razlici od
drugih, pa i sebe same. Nisam
imala preveliku želju za prepoznavanjem i sudioništvom. Bila sam
poput vode koja ima
jedinu potrebu teći. Sve što bi me pokušalo zadržati nastojala
sam otkloniti od sebe. Jedino
sam mogla živjeti na otoku. Kada bi se zaljubila bila bih plaha,
treperava, iako još uvijek na
trenutke divlja. Kada bi svijetlost jutra izblijedjela ili
baršun noći postao grub i otužan otišla
bi ja ili on. Don Frane, župnik naše župe rekao mi je:“ Ti si
poput ptice. Čovjeka trebala bi
potražiti. Čovjeka koji zna da ptica si i da je u slobodi tvoga
leta i njegova sloboda. A kada u
noć zimnu, dugu, baci mrvicu kruha kroz prozor, to znaj zove te.
Tebe koja odlaziš/dolaziš.
Uvijek.“
Dok sam živio sa Lidijom
Sve je bilo puno oštrine i nježnosti. Ne znam zašto ali uz nju u
ustima bi osjećao intenzivan
okus vanilije, ponekad cimeta. Katkada je to bilo toliko
neizdrživo da sam je morao odmah
poljubiti. Ona bi me čudno pogledala. Kasnije mi je rekla da je
imala osjećaj kao da je želim
progutati. To nije bilo daleko od istine. Htio sam je imati svu
u sebi. Kada bi stala ispred
prozora bila je izuzetno lijepa. Tada bi stajao ispred nje sa
željom da je promatram satima.
Moja zadivljenost ju je uzbuđivala. Htjela je da joj priđem,
izljubim svu. Pošto se nisam
pomicao ona bi prišla meni. Bio sam zatečen. Odjedanput, sjetio
bi se da imam obaviti
nekakav važan posao. Stan u kojem smo živjeli nije bio tako
velik. No znalo se dogoditi da se
izgubimo tražeći jedno drugo u nekoj od soba. Nitko ne može reći
da se nismo voljeli. Naša
djeca poput maslačka nakrivljenih glava gledala bi nas. Onda me
je zamolila da odem. Ja sam
otišao kao da izuvam kućne papuče. Miris kave, njen dodir, još
dugo su bili uz mene.
Hladnoća u nožnim palčevima pojavila se, nenadano.
-
Oporavak srca slomljenog
Ljubav je uvijek tu, pa i onda kada je odsutna. To je drugi vid
njezine prisutnosti, one bolne.
Posve isto je s jabukom. Ponekad je uzimaš lijevom a ponekad
desnom, rukom. Ponekad si
radostan, ponekad tužan. Ponekad gledaš u vodu i slušaš morsku
školjku kako bi čuo glas one
koja je otišla. Pisala je. Nalazim se kod bake u jednom
mjestašcu i poželjela sam javiti se i
kazati ti kako bih voljela i bila sretna, mada ne znam zašto,
kada bi se javio. Kada si primio
pismo stan je bio prazan i spremao si se na počinak. Čim si
otvorio pismo vrijednost srčanih
neurona porasla je. Namjera ti je bila da sutradan kao i obično
posjetiš muzej jer te strastveno
zanimaju djela iz 16., 17. i 18. stoljeća. Već si za tu zgodu
iščetkao odijelo od jelenje kože.
Nisi mogao spavati. Negdje na međi između noći i dana vidio si
krošnju jabuke rascvjetanu a
na nebu je još uvijek treperilo zvijezda sedam. Odlučio si
krenuti k njoj. Čim si stigao
prepoznao si je iz daljine. Hodala je u suknji od črnine mora,
svjetlucavoj od kristala morske
soli. Suknja je bila isprana od sunca i svijetla tako da je
njezina boja bila boja kamene kuće
koju je izjelo i izgrizlo more. Baš zato, suknja kao i ona bila
je čvrsta krhka i lijepa. Prišao si
joj nježan i nijem. Trebala ti je snaga planine kako bi otvorio
usta i pitao da li te voli. Mučila
te želja/ne želja i najradije bih pobjegao u posudicu u kojoj
pada snijeg. Ne. Rekla je. Ne
onako kako ti želiš. Otišao si u tišinu. No ona je rasla, rasla
tako glasno u izdancima
samoglasnika, samoglasnika njezina imena. Pokrio si se poplunom
i nikoga nisi htio vidjeti.
Ujutro primijetio si da imaš dvije ruke. Podigao si ih do usana.
Vidio da su prazne. Onda si ih
skupio i uobličio u posudu. Tada si u toj posudi ugledao oblake,
sunce, kišu. Posudu si samo
malo nakrenuo i popio sve, sve što je bilo u njoj. Vidio si da
je ta ovalna posuda boje jantara
pa si je podigao do očiju. Ona je opet bila puna. Kad god bi je
ispio ona bi se napunila,
napunila radošću koja je melem srca duše, srca duše srca
slomljenog.
Zadaća
Bilježnica je s ravnim crtama. Po crti se slažu slova pocinčana.
Učitelj iz druge sobe čuje
kako svi vrijedno cinče. Upravo razmišlja kome dodijeliti
kružnicu, tamburu ili zdjelu. Na
stolu mu posuda puna mrko zelenkastih grudica, nekih voćki
zaboravljena imena i porijekla.
Već dugo radi u toj seoskoj školi smještenoj na planini, u šumi
koja pjeva nekim glasom,
glasom škrebetavim. Drveće tu diše, gunđa, pucketa, spi, hrče,
glonđe, i sve je to jedan pitki
škrbet i šerbet od kojeg vas spopadne kostobolja. Tada zovne se
Amzu, Amzu mujezina iz
susjedna sela da vam izvuče, izvuče čuperak. Pravilnim
prstohvatom čuperka i najteža osoba
podigne se u zrak, protrese se i kad koščice učine klic-klac sve
je u redu. Dobro je kaže Amzo
i držati noge u mlijeku ili oko maloga prsta zavezati petljicu
zelenbuhicu. No, ponekad,
petljica zelenbuhica izaziva zaljubljenost, zaljubljenost jačih
razmjera. Tada se stvari znaju
zakomplicirati. Tada se u svim selima skuplja posuđe, za
preporučiti je skupiti 450
porculanskih zdjela i vode izvorne iz svih rijeka i potoka koji
protječu krajem kako bi se
posude uz pojanje napunile i zaljubljeniku redom glava, guzica i
noge uronili u svaku, u svaku
od 450 posuda. Još neko vrijeme, najbolje godinu dana, dobro je
zaljubljenika kloniti od
divotne čeljadi. Ako slučajno, najslučajnije, dođe do recidiva,
dakle u krajnjem, najkrajnijem
slučaju primjenjuju se dva postupka koja nedvojbeno dovode do
izlječenja. Zaljubljenik se
preko noći zatvara u sobu skarabeja, gdje upoznaje sva tri, sva
tri njihova roda, skarabeja
običnog nosorožca, mediteranskog svetog skarabeja, balegara i na
koncu skarabeja herkula.
Zaljubljenik tada postaje osoba mirna, staložena, spremna
podnijeti težinu od 850 nevjesta u
naručju svome a i ono sitno djece što se nađe. Drugi postupak je
nedvojbeno okrutan,
izuzetno. Zaljubljenika koji u svom afanu moguć je štetiti
životu svome ili životu koga
bližnjeg privodi se u dolinu, Gertrudi, trostrukoj raspuštenici.
Iskušenik najčešće ostatak
zemnoga života provede u okrilju ljubavi božje. Skrovito je, ali
istinito, pa prema tome i
-
potrebito reći da učitelj naš poklonik je ljubavi Gertrudine
bio, ali ne ove od tegobnih zadaća,
već njezina ljubav prva i nikada zaboravljena i prežaljena.
Učitelja seljani veoma poštuju iako
se on uvijek drži pomalo postrani. Stamen je to čovjek, čovjek
čvrstih kostiju, talasaste
smeđocrne kose ispod koje kao da viri roščić. Na jakom vratu mu
obješen o konopčić običan
ključ, ključ sobe od skarabeja.
Energija
Buljuk burljuka nahrupio je u moju sobu. David i prijatelji mu
Aleksandar, Vladimir i Velimir
Viktor. Vježbali smo igrokaz „Svijetao pijetao“ koji je trebalo
izvesti u četvrtak u sezoni
tmurnih proloma oblaka. Svatko od nas bio je odjeven u kocku
numeriranu točkicama brojnim
i raznobojnim. Šutirali bi se međusobno i padali u blato.
Nagrađivali aplauzima
gromoglasnim i drugarskim zavrtanjem ruku i podmetanjem nogu. Po
koji krvavi nos bilo je
samo pitanje stila naše vehementne izvedbe. Prstohvatom cimnuti
za čuperak, žvajznuti nekog
u guznicu samo je odlika i izraz rastuće kreativnosti. Na kraju
bi ostali porazbacani po livadi
ne mičući se. Od nekuda bi se stvorio Nikola udarajući štapom o
zemlju. Ponudio bi nas s
tanko narezanim preprženim kruhom posluženim s umakom od malih
rajčica i svježih
začinskih trava. Družina bi tunkala gubičice i nježno se
jezičila. Svatko je sjedio u svom
realnom vremenu spreman za diskusiju. Zašto se zaljubim u svaku
koja pokaže i najmanje
zanimanje pitao se Velimir Viktor. Ljubav žene je kao košuljica
i podkošuljica, moraš samo
znati redosljed rekao bi Aleksandar. Nikola je kao po običaju
šutio. Vladimir buntovan kakav
je bio tvrdio je da treba donijeti manifest srca. David bi samo
ustao, popravio hlače, široko se
nasmiješio i otrčao. Mi smo još dugo gledali trag energije koja
je ostala za njim.
Simo
Sve pleše, sve bježi, kao dim. Bebač. Cipele crne, cipele
lakirane, cipele plesne, ubojito režu
ritam muzike. Koja se razmazala po tvojim usnama kao pekmez od
šljiva, ili, ili je tu zapravo
riječ o poljupcima djevojačkim. One, one znaju tvoje dodire. Ali
teško slijede put tvoj
poskočni. Oči tvoje boje ugljena. Opogled tvoj. Prisutan i
odsutan istovremeno. Sjećaš se
kada si silazio s verande vreo željan tek dodira lahora. Ali
opet, sve je to trajalo samo tren i ti
si se vratio u svoj ritam svakodnevan i plesan. Majica koju si
nosio bila je pomalo izblijedjela.
Sjetio si se njene boje, onda kada si je prvi put susreo,
odjenuo, dodirnuo. Majicu koju je
nosila ona i poklonila ti u trenutku kada si joj dodirivao
grudi. Upitala te zašto drveće baca
sjenku i da li bi htio s njom proći kroz zrcalo. Zvala se Hana.
Voljela je slamnate šešire i
muškarce, mršave i kurate. Zapravo sve što se bezgranično
proteže i pobjeđuje diskontinuitet
plohe. Nosila je haljinu boje malinovca. Dodirivala te usnama
boje kakaovca. Govorila da si
osjetljiv, zahtjevan i nerazborit. Podsjetila bi te da je upravo
promaknuo ponedjeljak bez
poljubaca. Nasmiješenih očiju objasnio si joj da je to
posljedica atmosferskih promjena.
Skočila bi, srušila te na krevet i počela škakljati nemilosrdno.
Ti si se predao po ko zna koji
put. Ušao u sobu njenih očiju obojenu koncentriranom plavom
bojom. Bilo ti je hladno i toplo
od te modrine. Koža ti se naježila, postelja bila mokra od
znoja. Nikako nisi htio izaći iz boje.
Kada si otvorio oči pred tobom je bio prostrt stol. Za doručak
pojeo si jednu jabuku i jedno
jaje. Osjećao si se vrlo okruglo i sretno.
Plavokapica
Nitko je nije volio. Tako tvrdi priča. A ona ih je voljela sve,
čitav taj puk. Zidara. Vozača.
Vojnika. Činovnika. Pjesnika. Slikara. Ona koja je govorila da
nije sposobna kuhati, rađati
djecu, voditi kućanstvo, već voljeti i slikati. Tako da nije
bilo čudno da se godinu dana prije
-
smrti u kasnoj životnoj dobi udala za mladića od dvadeset i dva
ljeta. Bila je žena željeznog
međunožja koja je na molitvenom tepihu dala izvesti: eros, eros,
tanatos, eros. Kada bi ušla u
badecimer umočila bi vatu u kap krvi što je klizila niz njenu
dražicu. Čekala je da prođu svi ti
heroji, ratovi i opsade. Trošila je višekratno, lijepo
dizajnirane kutijice ispunjene kofeinom i
nikotinom. Privlačilo ju je blještavilo. Supstancu žeravice
stavila bi na ruku i pustila bi da je
sažge. Nikada nije osjećala bol, bar ne onu tjelesnu. Voljela je
izlagati golo tijelo kiši.
Bradavice uresila metalnim šiljcima izazivajući grom. Osjećala
se sigurno u sebe i svoje
tijelo. Duša joj je imala okus maraskina. Kada je plakala oči bi
joj postale trobojne. Kada bi
osjećala tjeskobu odjahala bi na konju u planinu. Slijedila je
put potreba i prirodnog
ustrojstva. Ponekad bi spavala danima. Živjela je u hotelu
Splendid Royal. Beskrajno je
voljela pretjerivati. Smatrala je da je to jedini način da ode
ono što uistinu treba otići.
Glasovi prvoga svijeta
Mbala. Baš ti hvala. Za vatru. Za duboke tvoje oči i beskrajno
čekanje dana i noći. Za sve
zrnje i kosti predaka. Za tišinu pohranjenu u ćupu sa medom
divljih pčela. Za leptira koji
sniva na mome čelu. Za pramenove sunčane, ali i mjesečeve. Za
sovu, sivu sovu. Za zvijezde
lutalice i nebo plaho i gromovito. Za modar melem, za žuti vosak
i zemlju, zemlju. Za košaru
punu kiše i vjetra. Za pjev svakoga bića koje gleda svijet prvi
puta. U slavi i svježini kucala
koje mu kuca, kuca. Prolazeći kroz život prostrane suhe
pustinje, opasne planinske staze,
široke rijeke i jezera. U jednom od tih mjesta koja sva su jedno
mjesto jer su jednota ugledati
će narančasti sjaj. To duša ište vratiti se u dom svoj istim
putem kojim je i došla. Zato treba
preodjenuti se. Na put ponijeti ono što ti je najmilije i
najpotrebnije. Biti ravnodušan poput
oštrice. Radovati se tiho. Bez straha krenuti u zagrljaj tamnog
mladog bora.
Jučerdanassutra
To je konopac, uže, špaga, sastavljena od tri djela. Jedan koji
se više ne vidi, drugi koji se vidi
i treći koji će se vidjeti, a možda i neće.To je plavo, žuto,
ljubičasto. To je maternica nježna.
Prostor lica. Bijela školjka neotvorena. Nanizani čine ogrlicu.
Velebnu. Unutar nje je život.
Sastavljen od ligamenata, tetiva i zglobova na koje se oslanja
tijelo. Tijelo koje funkcionira
kao kutijica od čokolade od 100 grama. Tijelo koje je nalik
rumenoj zori koja se prosipa u
prostor. Tijelo koje je tijelo oceana u kome kao plod majčinstva
i očinstva počiva
jučerdanassutra.
Pomiješati sa solju
Sve je zabilježeno u metalnoj knjižici. Svjetlosni gumbi
pravilno su raspoređeni unutar
knjižice. Označavaju dvojne planete i mase. Na ovitku graviran
je otisak velike gromade koja
je pala u pustinju prvotnog kodeksa. U njoj je kasnije pronađen
i pečatni cilindar. Oskudni su
podaci o tom drevnom objektu. Osamljeničkim radom znalaca i
zanesenjaka iščitane su
oznake za zima-sol, malo-puno, mjesec-sunce, ljubičasto-sivo. U
unutrašnjosti cilindra
pronađeni su i fragmenti koji ukazuju na oznaku crtež-srž, no sa
sigurnošću se ne može
tvrditi da je riječ o oznaci koja simbolizira prapočelo
čovječanstva. Istraživanja protekloga
vremena iziskuju ljude osjetljive na zvukove i pokrete. Zvukove
koji se ne čuju. Pokrete koji
se ne vide. Ali koji su njima znani i prisutni zbog dara
vremenskog dekodiranja i umijeća
iscjeljivanja zemlje. Prostor je samo ploča po kojoj je moguće
prošetati u bilo kome smjeru i
nije potrebno sa sobom nositi kovčege, potrebno je samo
melodično čitati tragove u sebi i oko
sebe. Ako tragovi izblijede, zapletu se ili štogod drugo
dovoljno ih je pomiješati sa solju jer
njezini ih kristali učine posve jasnim. Katkada je potrebno
uzeti bakreni pirit ali to je stvarno
-
rijetko. Posebno je potrebno pripaziti na šupljine. Njih treba
slijediti bez straha, sve u krug.
Ne bojati se biti istovremeno učitelj i učenik. Smjelo
uzveličati ljubav svaku, pa i onu
nehoteću, slučajnu. Kada dođe vrijeme zanosno zatresti bokovima,
podići ruke u zrak i glasno
zapjevati. Od vibracija glasa i udara nogu o zemlju svjetlosni
plašt, ta posteljica svemira
oćutit će život u sebi. Maternica njena protrest će se, zgrčit i
prosut. Daždom, munjom,
peludom. Slaveći život, slaveći oblik beskrajne mijene.
Korijen
Čitav sokovnik prirode zaspao je u korjenu. Snivao je dugo.
Gotovo preko noći stvorio se
zeleni plamen stabala koja su gorjela posuta listićima sunca.
Sve je bilo odjeveno u ultramarin
neba. U neku sanjivost. Vremenska skala nije bila čitljiva. Onaj
koji korača još nije bio tu.
Sve je bilo prostor. Prostor bezimen. A čim se je u kozmogoniji
srca pojavilo biće koje je
htjelo imenovati, obojati, odrediti, sve se je zatvorilo u formu
oblika i vremena. Sve je dobilo
svoj početak i kraj. Onaj koji korača bio je odveć slab
prihvatiti bezvremenost i sveprostor u
kome kap kiše usahne da bi druga kap kiše pala.
Ritam monotonog jaguara
Oduvijek postoji staza. Posuta tragovima brzine i sporosti. On
dolazi i odlazi. Poput noćnog
sunca prostire se na sve četiri strane svijeta i nema djelića
džungle u kojem nećete susresti
njegov pogled. Obitava u svačijem srcu. Bilo kao nagrada ili
kazna. U svakoj je kapi kiše koja
udara o napetu kožu bubnja. Jeka raspršuje taj zvuk što se
kristalizira u staništu svega. U
sumaglici što se podiže iznad rijeke ocrtava se stasit i lijep
čovjek. S trstikom. Sa sviralom što
izdužuje se do drugoga kraja horizonta.
Jezik pupoljka
Otvori se. Srčiko nježna. Plamena i tiha. Puna neizgovorenih
psalama i zatomljenih oda.
Prilazim ti u papučama, žutim, zelenim, pepeljasto sivim. Okolo
srca mi stisak, kao da mi je
netko omčom obujmio dušu. Bojim se raskoši tvoga govora. Dodira.
Trenutka kada će se
moje oči otvoriti. Promijeniti svoju sivo zelenu u sivo plavu
boju. Kada više neću moći stajati
sučelice a da te ne dodirnem, a da te ne poljubim. Osjetiti ću
vatru tvoje mjesečnice. One koja
svaku stvar pretvara u sebe. U plač. U smjeh. One koja je ruža
bijela, ruža žuta.
Hranjiva supstanca
Količina je oko tisuću puta manja od one koja je potrebna. Možda
i više. Puno više.
Neizrecivo više. Za kovanje mača. Za oštar rez lotos sablje. Za
udarac bambusa o tvoj dlan.
Za gradnju utvrde od zmaja. Za čitav lavor plača koji ujutro
iznosiš pred sunce koje je tek
izašlo. Na nogama su ti cipele za kišu. Hodaš kroz prašumu
doživljaja, ljudi. Sva si mokra,
znojna, ipak osjećaš se kao višegodišnja snažna biljka
krušarica. Zato ti je lako podnjeti
svačiji ugriz. Vinuti se u visinu poput stabla. Učiti vještinu
kretanja i prostiranja. Spoznati da
udarac udara. Zato snagu udarca treba izučiti pomno. Od leptira.
Od leptira i od groma.
Dvadeset prstiju
Toliko je potrebno za dodir sićušnih kapi rose. Za dodir jutra
koje pred nas iznosi drevno
svijetlo koje je oduvijek tu u mjeni vremena. Okupani tada s
jedne i druge strane tijela
možemo prići jedan drugome. Ispreplesti jezike kao što šuma
isprepliće grane. Progovoriti
-
jezikom vode koja teče. Zasaditi u utrobi sjeme. Pustiti da
strpljivost učini svoje. Udahnuti i
izdahnuti četristo puta za redom. Zahvaliti svemu što se je
dogodilo najmanje dva puta. Stati
ispod nadstrešnice sunca i kiše visoko podignutih ruku. Pokušati
zapamtiti svaki trenutak.
Upijati mirnoću prohladne zimske zore i treperavog neprobuđenog
ljetnog jutra. Popiti šalicu
kamilice tako da na usnicama ostane trag neizrecive nježnosti.
Prihvatiti zbilju. Spoznaju da
najbolje je jesti prstima iz praznog tanjura.
Zvuk bijelog
Nije zvuk. To je samo tišina mlada koja još nije progovorila,
zapjevala. To je jutro koje se
kriomice prikrada iza krpica mraka. Zvonce koje nije zazvonilo
čekajući da počne svetkovina
dana svakodnevnog. Da se ispeku svi kruhovi, poberu sve jabuke.
Da Matija krene u školu s
trakom sunca u kosi. Da se sva raznolikost smjesti u okvir dana.
Da dođe nedjelja kada se u
bijeloj košulji poškropljenoj zvukom bijelog pođe u crkvu i
podjeli kruh tišine sačinjen od
modrine nebeske. Sa svakim, svakim tko čeka da prođe zajutrak i
dođe zanoćnjak.
Topot
Udara o zemlju jako, ritmično. Pokazuje stvaran život. Biljke.
Životinje. Svakodnevnu
grubost, potrebu i nježnost. Stanje je kiše. Zrak vibrira.
Pigmenti maglica, sjena i crnila dotiču
se, isprepliću, jure. Propuh je. Tu na planini. Put vodi ka vrhu
šumskom kroz gudure, usjeke,
glednice prostrane i široke. Smeđe, crne i modre linije iscrtane
su na tijelu kamenja. Pijesak i
glina zemljanu strukturu čine prhkom. Vode potoka i rijeka
protočne su i biserne. Zrcale u
sebi svaku mijenu dana i noći. Zatišje kratko je, resko. Zametak
je to zvuka. Svega
domašivog. Grmljavine, tihog pjevanja, osluškivanja, mrmljanja i
lupkanja.
Esencija šume
Šuma drhti, diše, šušti i miriše. Baš danas ponajviše. Kada
satkana je od budnosti i tišine, od
vreline zvuka, od cvjetova nizine i visine. Kada kroz petoprstje
lista prostiru se zrake sunca.
Koje bježe u prostor. Gdje ništa nije moguće precrtati iako sve
brzo mine. Kao roj mušica koji
ovjenčava cvijet. A voda, duga, duga traka vode omata nježna
stopala šume. Škriputave. One
koja noću hoda, a danju pleše. Pa se ne zna kada spava. Osim,
što katkada zijevne, vrlo čujno.
Portret iscrtan strelicama
Teško je bilo pratiti linije na tvome licu koje nije mirovalo ni
trenutak. Kretala si prema šumi.
U roju strelica odapetih. Koje su pratile trag ptice raskriljene
na nebu. Između gornje i donje ti
usnice smjestila se vrelina prašume. Disali ste skupa. Prepleli
kose i granje. Zanoćila si kratko
u društvu s leptirom plavičastim. Oštre stabljike s sitnim
cvjetovima ispisale su se na prostirci
jutra kao kaligrafski zapis. Otvorila si oči. Maglica riječna,
vatasta i nježna hvatala se o tvoj
jezik koji je stršao iz usta. Slušala si boje okoliša i vlastite
utrobe. Tako si znala kuda trebaš
krenuti. Kako bi bila ptica, riba, konj, čamac i zagrljaj.
Jureče drvo
Bilo je prvo u nizu. U gustom tkivu zelenila. Obgrlila si ga.
Svojom kosom gustom. Ušla si u
njega. Putovala sokovima. Učila o vjetru. Dočekala svaku kap
kiše. Proždirala vrijeme.
Naučila ritam. Ritam ispresijecanoga kolaža. Punog pupoljaka.
Dodira. I čupkanja raznolikog.
U nebrojenim rukavcima. Voljela si, voljela drveće.
-
Dvostruki portret
Htio sam na slici biti s tobom. Poveo sam te u noć. Noć nad
rijekom Mrežnicom/Amazonom.
Bili smo prvi puta skupa pod tepihom zvijezda. Srce mi je jako
lupalo. Tražio sam tvoju ruku.
I odmah shvatio da za time nema potrebe. Jer u toj noći sve je
dodir. Ništa ne odlazi, ništa ne
dolazi. Sve je tu. Pa tako i moj obraz pokraj tvoga. Želio sam
te prstenovati kao nevjestu.
Prstenom oceana, oceana drveća. Kako bi mogla rasti, rasti i
samo rasti. Odjevena u tamnu
suknju istočkanu točkama tamnine s koprenom od pokreta laganih i
dalekih. Umorne su mi
bile zjenice od nabora jutarnjeg svijetla koje je polako i
neumitno dolazilo. Bojao sam se da
ćeš otići. Spustio sam se s verande pušeći lulu sve do rijeke,
rijeke od šesnaest titraja boje
zelene. Boje tvoga oka.
Sveptica
Leti u molekuli zraka. Okrenuta prema zori, okrenuta prema
sumraku. Poput nebeske švelje
rabi crni i bijeli konac. Oblikujući sve što treba, sve što se
ima zbiti. Crta zatvoreni oblik
kruga. U kome je prostor, u kome je lovac. Koji zna svaki dan po
kosi vlažnoj ili vjetru
suhom i britkom. Po utrobi svojoj i po utrobi životinje što
trčala je tren prije. I u čijem trku
zapisan je njegov trk. Sveptica. Leti u molekuli vode. Krugove
iscrtavajući sve manje i manje.
Sve svjetlije i svjetlije, od zlatne krljušti riba. Kad hitne je
brzina kretnje samo se pusti, pusti.
U molekulu vatre. Koga u letu dotakne ona s njim stopi, i juri,
juri. Sve do livade cvjetne
pune mirisa i boja. Tu snohvatica krepka pruža odmor. Sveptica.
Leti, leti u molekuli zemlje.
Ispisujući crtu svaku, vremena, vremena i sjećanja.
Djevica i dupin
Kaktusi u bijelim teglama posloženi u drvenim okvirima stoje na
rubu prozora. Prozora koji
gleda prema pučini. Unutrašnjost prostorije je bijela s jedva
primjetnom glazurom modrine.
Ona se još nije probudila. Ruka joj položena na rumen, između
nogu. Kako se pomaknu
trepavice tako se pomaknu i prsti. Ustati će. Odjenuti će hlače
od papira prozirnog,
zelenkastog, a kosu će ukrasiti kristalom morske soli i prići
prozoru. Otvoriti ga širom. Kako
bi ga ugledala. U modrini modrog.
Odjevena u noć s plavom kobrom okolo vrata
Okolo, trčala si okolo. Nastojeći održati visoku razinu
energije. Prašuma te pratila u stopu.
Trčali ste zajedno milijunima godina. Kako bi održali život.
Oblikovali postojanu ravnotežu
sa svijetom malih i velikih planina u kojima je srce dijamantno
boje prozirnog jezera. A tvoj,
tvoj jezik dira sve, sve što se može dirati. Otvara kamenita
vrata i vrata od srca svakoga. Kada
nekog obgrliš on poprima oblik zvijezde. Giba se s tobom kroz
noć glasno pjevajući.
Isti pokret nije isti pokret
Kada podižem lijevu podižem i desnu ruku. Bacajući igračku.
Lopticu kišnu okupanu suncem.
I nikada, nikada je ne ulovim. Jer to ni ne želim. Moj osmjeh je
plavosiv kao i nebo koje
dodirujem prstima. Ponekad zatvorim oči i preda mnom je zavjesa
prugasta, svilena, sačinjena
od tisuća i tisuća točkica raznobojnih. Moram paziti da ne
kihnem kako one malene, treperave
ne bi pobjegle. Najbolje je budan dočekati jutro i onda zaspati
u piđami od povjetarca
lahornog.
-
Kako gavran razbije orah
Jednostavno. Razbije ga. Lagano. Mahnito. U vjetru. Narav
prirode poštujući. One iste koja je
i on sam.
Komadić crne, gorke čokolade
Kino je propalo. Sada je tu dućan. Kino je propalo. Sada je tu
dućan. Kino je pr U
Kino je propalo. Sada je tu dućan. Kino je propalo. Sada je tu
dućan. Kino je p spomen na
Kino je propalo. Sada je tu dućan. Kino je propalo. Sada je tu
dućan. Kino je kino Triglav.
Predrag Vrabec