Životinje u Bibliji i u biblijskoj duhovnosti

Životinje u Bibliji i u biblijskoj duhovnosti

U uvodnom dijelu članak nudi tipologiju i analizu glavnih biblijskih referencija na životinjski svijet. Nekoliko je razina na kojima se u Bibliji govori o životinjama: one su bića stvorena u skladu s čovjekom, hrana, žrtveni prinosi i simboli ljudskih karaktera i situacija. Stav prema životinjama kao inferiornima čovjeku duboko je ukorijenjen u zapadnoj civilizacije a da nema svoje uporište toliko u biblijskoj (i židovskoj) kulturi koliko u interakciji kršćanstva i helenizma. Autorica u članku daje kratak pregled kršćanskih teoloških učenja i razmišljanja o životinjama, dotiče se ekoteologije i prava životinja te zaključuje da duhovna evolucija ljudskih životinja ne može isključivati evoluciju odnosa prema drugim životinjama jer oslobođenje životinja predstavlja i oslobođenje ljudi.

Biblija nema pretenzija biti znanost. Zato ne treba očekivati da ćemo u njoj naći bilo kakvu dorađenu klasifikaciju, zoološku ili koju drugu. Biblijski pisci pisali su s pedagoškom i pastoralnom nakanom; njihovi zapisi svjedoče o svakodnevnoj vezi biblijskoga čovjeka s prirodom. Referencije na životinjski svijet stoga su stalne i spontane.

Nekoliko je razina na kojima se u Bibliji govori o životinjama: ponajprije kao o bićima stvorenima u skladu s čovjekom; potom, pošto je čovjek podlegao "grijehu", tj. pristao na podvojenost svijeta (čovjek/životinja, muško/žensko, vječnost/povijest, priroda/kultura1), kao o bićima koja su postala njegovom hranom; zatim, sastavni su dio dekora u opisima svakidašnjega ljudskog života; simboli su ljudskih karaktera i situacija; sa sviješću o ljudskoj nadmoći nad njima raste i svijest o mogućoj njihovoj podložnosti – služe doslovno i simbolički za žrtvovanje "nižih" razina univerzuma, dakle životinjskih, onima "višim", duhovnim; a onda uključene su u naum o spasenju svijeta, tj. eshatologija je nezamisliva bez njih.

Čovjekova sličnost sa životinjom, posebice njihovo zajedničko porijeklo iz praha i njihov zajednički kraj u smrti, ponekad je surovo izražena (Prop 3,19; Ps 49,13). No, češće se ova dva stvorenja povezuju bratskom vezom. Ponekad čovjek priskače u pomoć životinji (Noa iz potopa spašava parove životinja, Post, 7,8-9), a još češće životinja pomaže čovjeku (vidovita magarica spašava Bileama, Br 22,22-35; gavranovi hrane Iliju, 1 Kr 17,6; velika riba spašava neposlušnog Jonu, usp. Jona 2). Štoviše, svojim savršenstvom navode čovjeka na priznanje Stvoriteljeve svemoći i na zahvalnost za Njegovu brigu (Job 38,39; 39,30; Ps 104,27; 147,9; Mt 6,26). Kult životinja, ma kako stvar stajala s obzirom na značenja i različite aspekte zoolatrije, pokazuje s koliko poštovanja predmonoteističke religije gledaju na ta ne-ljudska bića2. Stari Hebreji ponekad podliježu napasti da obožanstvenjuju životinje ili

1 Čovjek je prostor sukoba prirode i kulture, pri čemu se kultura, kao, zapravo, očovječen (da ne kažemo otuđen) dio same prirode, može shvatiti i kao negacija prirode. Bit kulture u takvu poimanju jest u tome da se biće kulture, čovjek, doživljava nadmoćnim nad prirodom. S druge strane, Darwinova teorija evolucije tumači kulturu unutar same prirode: kao učinak prekida kontinuirana odnosa priroda-kultura uzrokovana zakonima prirodne selekcije. Međutim, taj će proces, naposljetku, dovesti do povratna učinka: kultura proizlazi iz prirode, ali protiv nje proizvodi tehniku, običaje, konvencije koji preobražavaju samu prirodu. Etika je, čini se, nastala u naborima te proturječnosti koja bi svijet, ako se čovjek ponovno ne poveže s prirodom, mogla dovesti do samouništenja.2 Potrebu da se proces odvajanja čovjeka od životinja zaustavi radi dobra i ljudi i životinja – prije nego se pojavio ljudski jezik koji nas je otupio za jezik životinja i za većinu naših instinkata – odražavaju šamanski mitovi i animistički obredi koji nas vraćaju u doba kada smo bili životinje kao i druge. Michel Boccara (2002) smatra da se razvoj čovjeka kreće u smjeru povratka našoj jezikom izgubljenoj animalnosti. Šamanizam i animizam, dakle, mogu nas mnogočemu poučiti.

25

da se klanjaju njihovu liku (Izl 32; 1 Kr 12,28-32). Međutim, Mojsijev zakon i upozorenja proroka odvraćaju ih od toga (Mudr 15,18). Neprijatelje, idolopoklonike životinja, obožavane životinje neće spasiti nego kazniti (Mudr 15-16; Ez 39, 4.17-20). Biblijski pisci, zapravo, vrlo često izravno ili neizravno upozoravaju na to da ni u čemu ne valja pretjerivati.

Krv životinja, posebice žrtvovanih, prolijeva se u mnogim biblijskim tekstovima. Ali jednako se tako prolijeva i ljudska. Ponekad se te dvije rijeke miješaju – životinje bivaju ubijene zajedno s ljudima. Kao u Jerihonu (Jš 6,21-24) ili u Gibeji (Suci 20,48). Biblija ne oklijeva opisati stanje u kakvu se svijet nalazi. Ništa ne skriva. No, uz rijeke krvi, postoje i rijeke suosjećanja i milosrđa. I za ljude i za životinje (Jona 4,11).

Dekor biblijskoga pejzaža

Da bi ih se razlikovalo od biljaka i minerala, životinje se u hebrejskome nazivaju živim dušama (nefeš haja). Uvijek ih se spominje skupno (Post 9,2; 20, 24; Ps 104, 25). Etimološki hebrejska riječ korespondira i s latinskom animal, a još više s grčkom zoon, koja se kao i hebrejska rabi i za čovjeka kao živo biće. Ljude i životinje, a onda i anđele, biljke i neživa bića, biblijski pisci najčešće spominju ili opisuju sa stajališta Božjeg stvaranja kao – stvorenje. U izvještaju o potopu ljudi i životinje su "sva bića" (Post 6,12-13; 9, 11.17), ponekad uz objašnjenje: "u kojima je dah života" (Post 6, 17; 7,22).

U Bibliji se spominje preko stotinu dvadeset životinjskih vrsta. Pobliže istraživanje načina na koji se u biblijski tekst uvode životinje, učestalost spominjanja određenih vrsta i starost pojedinih tekstova u kojima se pojavljuju mogu dati pojam o zemlji (drevnome Bliskom istoku) o kojoj je riječi u različitim razdobljima njezine povijesti. Vrste poput divljih goveda (hebr. re'em) potpuno su iščezle još u doba babilonskog progonstva (VI. st. pr. Kr.); divlji magarac, lav i nekoliko drugih izumrli su prije vremena Palestine. Broj životinjskih vrsta u Bibliji znatan je: tako se, primjerice, spominju nojevi, autohtone životinje iz sušnih predjela, deve iz bezvodnih područja Negeba uz srne i srnjake, pa jelene i košute iz šumskih predjela Galileje ili današnjeg Libanona. Raznolikost vrsta bilja bila je veća u tom području zbog toga što se ono, premda geografskom površinom malo, odlikovalo velikim krajnostima u temperaturi, a onda i u vegetaciji. Fauna današnjeg Izraela, međutim, znatno je siromašnija nego u biblijsko doba jer je u međuvremenu došlo do isušivanja.

Klasifikacija životinja, više empirijska nego logična, kakvu donose biblijski tekstovi, uglavnom se svodi na četiri kategorije (usp. Post 1,20-25) s obzirom na četiri načina kretanja: neke hodaju, druge lete, mnoge plivaju, a poneke gmižu. U prvoj su kategoriji divlje zvijeri (hebr. behemot) uključno s malim životinjama poput krtica i miševa, a i pripitomljene životinje, tj. stoka. Među leteće životinje ne pripadaju samo ptice nego sve što leti ili se uzdiže ponad zemlje (primjerice mnoge vrste skakavaca). Što se tiče životinja koje plivaju, Biblija ne govori mnogo o njima jer u starih Hebreja postoji urođen strah od voda. Spominju se kitovi nasuprot drugim plivajućim životinjama koje se dijele s obzirom na to imaju li ljuske i peraje ili ne (usp. Lev 11,9-10). Gmizave životinje nisu samo gmizavci (gušteri i zmije) nego i sve životinje kratkih nogu; insekti također (usp. Chichester Hart 1888:27).

Zapravo, podjela životinja (najčešće na četiri spomenute skupine, premda neke egzegete navode i drukčije podjele3) proizlazi iz reda kojim se opisuje njihovo

3 Životinje u Bibliji dijele se s obzirom na redoslijed spominjanja, rasprostranjenost i korist koju čovjek od njih ima. Najčešća podjela je u četiri kategorije, no susrećemo i podjele na pet i šest kategorija (usp. "Animals", u:

26

stvaranje (Post 1,20-25): prvo su stvorene životinje u vodama, zatim na zemlji, dok zrak još nije bio razlučen kao element – ptice su "nebeske životinje". Postojanje divljih životinja, kojih se drevni Hebreji boje, shvaća se kao posljedica pobune prirode nakon Prvoga grijeha. Biblijski pisci navode "opasne i štetne" životinje – lavove, vukove, pantere, hijene, šakale, ptice grabljivice, zmije, krokodile i skakavce. Psi se, uglavnom, spominju kao strvinari, rjeđe čuvari, dok se mačke, budući da su bile božanstva u Egiptu, uopće ne spominju. Kada se, pak, hebrejski narod, pripitomivši određene vrste životinja, profilirao kao nomadski, biblijski pisci opisuju njihov svakodnevni život: tekstovi su bogatiji opisima stoke i problematiziraju pitanje njihova vlasništva. "Bogatstvo Abrahamovo, Lotovo, Jakovljevo, Jobovo i svih vođa i plemena sastoji se od ovaca, goveda, deva, koza i magaradi; s njima ljudi žive i putuju, s njima se trguje, dariva, daje u miraz i u danak, njih se u ratu pljačka i oni su predmet kletvi i blagoslova" (Visković 1996:73).

1. Životinje u Bibliji, za www.jewishencyclopedia.com priredio William Frank(ur. Theodore Gill, Washington, D.C.)

"Nadmoć" čovjeka nad životinjama

Tora (Petoknjižje) jasno upućuje na to kako bi ljudi trebali vladati "svakim živim stvorom na zemlji" (Post 1,26). Nijedna životinja ne može biti čovjeku onakva pomoć kao što to može drugi čovjek (Post 2,18-23). Stoga već Adam, prvi čovjek, potvrđuje svoje gospodstvo nad životinjama imenujući ih. Biblijski pisci jasno kažu da je čovjeku dano da se ima pravo koristiti njima za što god želi (Post 1,28; Ps 8,6-8). Međutim, dati nekomu ime, u biblijskom smislu, ne znači iskorištavati ga, nego smatrati bliskim, poznavati ga, biti odgovoran za njega. Imati vlast nad nekim u biblijskoj duhovnosti ima pozitivan smisao. Izražen je u Post 2,15: Bog Adamu povjerava prirodu da je "obrađuje i čuva". Bog je čovjeku dao da vlada nad životinjama tako što mu je na neki način "posudio" svoju vlastitu moć. A Božja moć

www.jewishencyclopedia.com ) .

27

je, u biblijskom smislu, milosrđe4. Čovjek nije time postao vlasnik prirode nego njezin upravitelj.

Zato u hebrejsko zakonodavstvo ulazi zahtjev da se čovjek prema životinjama odnosi s poštovanjem kakvo iziskuje poštivanje života kao takva. Židovska tradicija jasno govori o tome da je zabranjena okrutnost prema životinjama. Takav je koncept sadržan u rečenici ca'ar ba'alei hajim, što je zapovijed zapisana u Tori: "Ni jednom živom biću ne prouzročiti bol" (usp. Pnz 20, 19-20). "Pravednik pazi na život zvijeri" (Izr 12, 10) jer "Bog je dobar prema svima i njegova je nježna milost nad svim njegovim stvorenjima" (Ps 145, 9).

Stari zavjet prepun je propisa i naputaka o poštivanju životinja. Tako, na primjer: magarac i vol ne smiju orati zajedno kako slabija životinja ne bi patila zbog jače (Pnz 22,10); volu se ne smiju zavezati usta dok vrši (Pnz 25,4), nego mora biti slobodan da može jesti dok radi, kao što je to dopušteno i čovjeku (Pnz 23,25-26); zabranjeno je škopiti mužjake (Lev 22, 24); zabranjeno je pariti životinje koje pripadaju različitim vrstama (Lev 19,19; Pnz 22,10); zabranjeno je uzimati mlade od njihove majke (Pnz 22,6) itd. Različiti propisi o ubijanju životinja za hranu (hebr. šehita) nisu samo u skladu s načelom zabrane zadržavanja krvi u životinji nego njima upravlja načelo o zabrani okrutnosti. Pojedinosti tih propisa nisu zabilježene u Tori, ali ih rabini temelje na biblijskim izričajima (usp. Pnz 22,21). Tako postoji mnoštvo propisa o oruđu ubojstva (na primjer o oštrici noža, o postupku klanja) kojima je svrha izazivanja što manje boli. Dakle, židovski zakon ne samo da zabranjuje okrutnost nego nalaže blagost prema životinjama i suosjećanje. Tako, primjerice: zalutalu životinju valja naći čak i ako nije vlasništvo nalazitelja (Izl 23,5); Talmud uči da čovjek ne smije jesti ili piti dok prvo nije nahranio životinje; ako životinja padne u zamku na Šabat, kad ju je zabranjeno izbavljati, treba joj priskrbiti hranu do večeri i tada spasiti; na Šabat i životinje imaju pravo na odmor (Izl 20,10; 23,12; Pnz 5,14); neki rabini smatraju da se životinja ne smije kupiti dok je čovjek nije kadar uzdržavati itd. (usp. Schwartz 1988:13).5

Ipak, koliko god dobrohotan bio biblijski čovjek prema životinjama, vladavina ljudske vrste nad drugim životinjama kroz povijest zapadne civilizacije prihvaćala se kao "prirodna" činjenica. Čovjekov napor sav je u tome da se odvoji, bude različit od životinje6. Pritom vladati sve manje znači brinuti a sve više – posjedovati, zapovijedati i raspolagati, što je stav koji u krajnjoj izvedenici "omogućuje" sve one imperijalističke tiranije koju si ljudi dopuštaju nad životinjama opravdavajući se zadovoljavanjem vlastitih potreba za hranom i toplinom. Stav o našoj nadmoći toliko je duboko usađen u naše mišljenje da ga smatramo neupitnom istinom. Zapadnjački drski i oholi stavovi prema životinjama, međutim, nemaju korijene u biblijskoj tradiciji, nego u dvjema tradicijama: grčko-rimskoj kulturi i u – kršćanstvu. Prosvjećenije gledište o našim odnosima prema životinjama javljalo se tek postupno kako su mislioci počeli zauzimati stajališta neovisno o velikim autoritetima – Crkvi i "znanosti".

Simboli demonskoga, ljudskoga i božanskoga

4 Milosrđe – hebr. rahamim = maternica; Bog sva stvorenja i čitav kozmos čuva u "svojoj utrobi" kao što maternica čuva buduće biće. 5 U Talmudu nalazimo i radikalnijih misli poput ove: "Da nam nije dana Tora, mogli bismo učiti od životinja" (prema Visković 1996:73). A u povijesti kršćanske duhovnosti susrećemo mnoge svece (primjerice sv. Terezija od Maloga Isusa) koji su prirodu doživljavali poput Knjige koju valja čitati kao Božju poruku. 6 "Čovjek je životinja koja prepoznaje da to nije" (Agamben 2002:46).

28

I Stari i Novi zavjet često se služe osobinama životinja za izražavanje nekih ljudskih stavova: neprijatelja naziva psom (Ps 22,17); napadačka vojska postaje oblakom skakavaca (Iz 33,4); narod se često uspoređuje sa stadom ( 2 Sam 12,1-4; Jr 23, 1-8; Ez 34; Iv 10,1-16); janje služi kao slika Krista (Iv 1,29; Otk 5,6), a golubica Duha Svetoga (Mt 3,16). U dvoznačnosti nekih životinjskih karakteristika skrivaju se (i otkrivaju) simboli koji govore o prirodi čovjeka, o tome kako je čovjek kadar počiniti i ono najbolje i ono najgore, a te su osobine moguće i u jednom jedinom biću (kao lav opisuje se i sam Bog, a onda i neprijatelj). Kada biblijski pisci govore o životinjskom svijetu kojega su dio i na koji više ili manje svjesno primjenjuju vlastitu situaciju, oni, na kraju krajeva, otkrivaju dramu ljudi i svega stvorenoga7.

Basnovite životinje u Bibliji, ma kakvo bilo porijeklo tih slika, obilježje su nečega natprirodnoga, srodnoga demonskomu svijetu (zbog njegova bezumlja, Nabukodonosoru se daje "srce životinjsko", Dn 4, 13; nadljudska moć je demonska moć, Dn 7, Otk 9,3-11). No, jednako tako one mogu biti i slike božanske moći (Ez 1,4-14; Otk 4,6).

Biblijski bestijarij čovjeku neprijateljskih zvijeri sadrži u sebi slikovite predodžbe demonskih sila u svijetu: divlje zvijere, lavovi, vukovi i risovi (Hoš 5,14; Hab 1,8), hijene i čagljevi (Iz 13,22), grabljivice i lešinari (Iz 13,21; 34,11; Sef 2,14), gmazovi (Ps 91,12; Ez 29), kobni kukci (Nah 3,15), čitavo carstvo zlotvornih životinja suprotstavljeno je čovjeku. Vrhunac su zmije, zmajevi i morske nemani (Post 1,21), prototipovi Zvijeri u najapstraktnijem smislu: Rahab ili Levijatan simbol je vrhunskog demona (Iz 27,1; 51,9; Job 7,12) koji se usprotivljuje samomu Bogu kao protivnik njegova nauma o spasenju.

U katakombama prvih kršćana, koji od straha pred Rimljanima nisu smjeli izravno prikazivati teme svoje vjere, nalazimo freske životinja iz Starog zavjeta preuzete već zajedno s njihovom simboličkom prtljagom: tako janje, na primjer, predstavlja dušu vjernika ili samog Krista, paun – besmrtnost, zmija – zlo. U srednjovjekovnim knjigama životinja, u kojima su stvarnim ili izmišljenim životinjama pripisivane ljudske karakteristike, te su životinje religijski simboli za Krista, đavla, mane i vrline ljudske duše. Rana kompilacija alegorijskih tumačenja svijeta biljaka i životinja proizlazi ponajviše iz antičkog predloška, neke vrste atlasa prirodne povijesti Physiologus. On bijaše uzor svim srednjovjekovnim bestijarijima8. Utjecaj njihova simbolizma vidljiv je u različitim vidovima srednjovjekovnoga intelektualnog života, ponajprije u liturgiji i propovijedima, zatim u umjetnosti minijature i kiparstva.

Životinja kao arhetip predstavlja duboke slojeve nesvjesnog i nagona. Životinje su simboli kozmičkih, materijalnih i duhovnih načela i snaga. One dotiču tri razine univerzuma: podzemlje (gmazovi i zmije), zemlju (zvijeri i stoka) i nebo (ptice). Prema Filonu (Questiones in Genesium, 3,4), životinje kojima Adam daje imena znače ljudske strasti nalik na divlje životinje koje treba ukrotiti9. Obilje životinjskog simbolizma pokazuje kako je za ljude važno da, na putu prema usklađenosti vlastite osobnosti, u svoj život uključe psihički sadržaj tih simbola10.

Žrtvovanje

7 Usp. "Životinje", u: Rječnik biblijske teologije.8 Physiologus (II. ili III. st.) opisuje stvarne i izmišljene životinje svakoj pridajući alegorijsko značenje. Vidi o tome: "Bestijarij", u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i u Gabriela Bianciotta (1980).9 Usp. "Bestiaries", u: The Catholic Encyclopedia.10 Usp. "Životinje", u: Rječnik simbola.

29

Odnos biblijskog čovjeka prema životinjama postaje svjesno vlasnički nakon sukoba Kajina i Abela. Opis toga sukoba (Post 4,1-24) zapravo je opis sukoba nomadske i sjedilačke organizacije života. Abel je bio stočar, a Kajin zemljoradnik. Obojica su Bogu prinijela žrtvu, Abel stočnu, a Kajin biljnu. Činjenica da je Kajin bio taj koji je osjetio ljubomoru11 zbog Abelove žrtve, govori u prilog tomu da je biblijski pisac bio na strani nomadskog ustroja društva.

S vjerskoga stajališta biblijske su životinje podijeljene u dvije skupine: čiste i nečiste. Razlikovanje čistih i nečistih životinja prvi put se spominje kad Bog daje Noi naputke koje životinje da smjesti u arku (Post 7,2-3, 8). U Post 8,20 se navodi i razlog takve podjele: "čiste" (hebr. tahor) životinje namijenjene su za žrtvu. Tek kasnije se ona proširila i na zakon o prehrani: smiju se jesti samo "čiste" životinje (Lev 11,46-47), a ne smiju nečiste (one nisu samo "nečiste" nego "onečišćene" (hebr. tame). Halaha12 donosi detaljni opis i popis svih "čistih" i "nečistih" životinja.

Žrtva je, na razini tvoračke ili duhovne energije, povezana s idejom razmjene: što je žrtvovani predmet dragocjenijim, to će zauzvrat dobivena duhovna snaga biti moćnija. Budući da materijalno dobro simbolizira duhovno dobro, prinošenje životinja (materijalnoga dobra) iznuđuje kao naknadu duhovno dobro (oproštenje, milost). Čin žrtve u Starom zavjetu simbolizira čovjekovo priznanje božanske nadmoći. Žrtva nikad ne znači osakaćenje prirode jer između tijela i duše vlada jedinstvo. A ta je povezanost utoliko jača i čvršća time što je, prema hebrejskome shvaćanju, materijalna podloga žrtve – krv. Žrtvovanje životinja nije bilo puko prolijevanje krvi. Uzeti život životinji zbog nečega što je čovjek skrivio (a u tome je smisao prinošenje životinjske žrtve) neka je vrsta lekcije. Žrtva je zamjena za prinositelja i zato žrtvovanje postiže svoj cilj u njegovu korist. Žrtva slavi prije svega unutarnju pobjedu13.

Bez obzira na simboličku dimenziju žrtvovanja životinja, ne može se zanemariti činjenica da su žrtvovane životinje bile ubijene. Prema Maimonidesu je to bilo dopušteno zbog primitivna stanja ljudskog duha u biblijsko vrijeme14. Budući da su žrtve bile univerzalan izraz vjere u to doba, sve da je Mojsije i pokušao ukinuti žrtvovanje, zacijelo da u tome ne bi bio uspio. Već je bio velik pomak što ga je, u odnosu na običaje onoga doba i susjednih naroda, učinio hebraizam – stroga zabrana ljudske žrtve. U Bibliji, uostalom u različitim sukobima i ratovima, teku rijeke krvi, i ljudskih i drugih životinja, i ponekad ih ne možemo ni razlikovati (Jš 6,21). Poslije razaranja Hrama rabini su učili da žrtve treba odmijeniti molitvom i dobrim djelima. Rabin Kook vjeruje da u mesijansko doba, kad Hram bude ponovno podignut, više neće biti žrtvenoga prolijevanja krvi (usp. Schwartz 1988:73).

U Hebreja se razvio složen sustav krvne (bik, ovca, koza, golub, grlica) i nekrvne žrtve (brašno, ulje, tamjan). Bile su potanko propisane po obliku i svrsi. Životinja ne smije pripadati životinjama koje se smatraju nečistima. Odabiru se po određenim kvalitetama i spolu. Budući da je žrtvovanje vanjski izraz unutarnjega zajedništva ljudi i Boga, proroci su kritizirali obredni formalizam i zahtijevali čistoću nakane koja bi

11 Ljubomora je izazvala ubojstvo. Po biblijskom pamćenju ni kap ljudske krvi ne bje još do Kajinova i Abelova sukoba prolivena, tj. čak ni smrt ne bješe pogodila nikog u okrilju prvobitne obitelji svedene na četvero članova: Adama, Evu i dvojicu sinova – neprijatelja, što znači da je prvo ubojstvo čovjeka povezano s ubojstvom životinje.12 Halaha – poglavlja Mišne koja sadrže izreke učenih rabina o normama vjerskog i duhovnog ponašanja u bogoštovlju, prehrani, higijeni, svetkovanju blagdana, civilnom pravu.13 René Girard (La violence et le sacré/Nasilje i sveto), propitujući izbor žrtava u žrtvenim obredima, dolazi, međutim, do radikalno suprotnoga zaključka. On ne priznaje evoluciju shvaćanja žrtve, nego tvrdi da je u temeljima svakog žrtvovanja – nasilje te da valja modificirati poimanje svetoga i ukinuti žrtvovanje da bi se dokinulo i samo nasilje. 14 Maimonides, Moreh Nebukim, III, 26, 48; prema Schwartz 1988:41.

30

trebala pratiti žrtveni prinos15. "Kada odlaziš u Božji dom, pazi na korake svoje. Priđi da mogneš čuti – radije nego da prineseš žrtvu s ludama koje ne znaju da čine zlo16" (Prop 4,17). Budući da Bog ne želi smrt, on se ne raduje smrti ni jednoga živog bića (Mudr 1,13). Proroci Izaija, Jeremija i Hošea osudili su žrtvovanje životinja (Iz 1,11.13; Jer 6,20; 7,21-24; Hoš 7,6; 8,13). U Psalmima i mudrosnim knjigama dolazi do daljnjeg produhovljenja i interiorizacije obredne žrtve. U judaizmu to postaje čin poslušnosti, a u Novom zavjetu postaje životom u evanđeoskom, sebedarnom duhu.

Ljudska hrana

Vladavina čovjeka nad životinjama u rajskom vrtu nije uključivala ubijanje životinja. Ni zbog hrane. Biblijski nam tekstovi sugeriraju da su se na početku ljudska, a i ne samo ljudska nego i životinjska bića hranila isključivo biljkama i njihovim plodovima (Post 1,29). Čovjek je vladao, ali je njegov "despotizam" bio dobrohotan. U stanju nevinosti čovjek je bio vegetarijanac. Postojala je ontološka povezanost čovjeka i životinje. Ona se potvrđuje u Noinoj arci (Post 6,21), simbolu saveza svega stvorenja (Post 9,16). No, nakon Adamova grijeha, sam je Bog odjenuo Adama i Evu u životinjsku kožu i dopustio im da se hrane životinjama. Čovjek smije ubiti životinju i njome se hraniti (Post 2,18-23) i žrtvovati je u svojim obredima. Bog je to dopustio, kako tumači židovska rabinistička tradicija, jer je išao ususret ljudskoj slabosti. Riječ je o autorizaciji, a ne o zapovijedi. No, judaizam zato poznaje mnoge restrikcije u hrani (hebr. kašrut) kojima je svrha, osim očuvanja ljudskog zdravlja, dakle, života, i očuvanje uvažavanja života uopće.

Egzegete i teolozi različito tumače razloge razlikovanja među čistim i nečistim životinjama. Prema jednima riječ je o higijenskim i zdravstvenim razlozima (na temelju iskustva), prema drugima – nacionalističkim (kako bi se hebrejski narod razlikovao od susjednih naroda), prema trećima – vjerskim (da bude upozorenje ljudima da ne počinjaju grijehe kojih su određene životinje simboli), a prema četvrtima – totemističkim (zabranjeno je jesti one životinje koje su bili idoli u drugim poganskim religijama)17. Rabini u Talmudu18 tumače razloge razlikovanja među čistim i nečistim životinjama. Rabin Zarza19 tumači porijeklo zabrana: "Sve ove životinje zabranjeno je uzimati kao hranu jer je nemoguće iz njih potpuno iscijediti krv, a krv ne samo što je simbol samoga života nego je i rasadište mnogih bolesti koje truju i dušu i tijelo". Po kabalističkoj teoriji nečiste životinje šire nečistu energiju i stoga ih je zabranjeno jesti da negativna energija ne bi zavladala onim tko ih jede. U Aristeasovu pismu20, pak, kaže se da su "ovakvi propisi dani radi buđenja pobožnosti i oblikovanja karaktera", dakle, radi duhovne discipline kojoj je svrha svijest o Bogu i njegovoj prisutnosti, a ne oslanjanje isključivo na vlastite snage i znanja (usp. Schwartz 1988:79).

15 Usp. "Žrtvovanje", u: Opći religijski leksikon.16 Ovo bi bio točniji prijevod egzegetama nejasna retka Prop 4,17 koji se u Starom zavjetu izdanja Kršćanske sadašnjosti prevodi: "Kada odlaziš u Božji dom, pazi na korake svoje. Priđi da mogneš čuti – žrtva je valjanija nego prinos luđaka, jer oni i ne znaju da čine zlo". King James verzija, pak, prevodi: "Keep thy foot when thou goest to the house of God, and be more ready to hear, than to give the sacrifice of fools: for they consider not that they do evil".17 Usp. "Clean and Unclean Animals ", u: www.jewishencyclopedia.com . 18 Talmud – starovjekovna zbirka rabinskih tumačenja vjerskih zakona i propisa koja se sastoji od dva dijela: Mišne (najraniji sačuvani rabinski tekst iz III. st. pr. Kr.) i Gemare (dodatni komentari napisani oko glavnoga teksta Mišne).19 Samuel Zarza, Mekor Hajim; prema: "Cruelty to Animals", u: www.jewishencyclopedia.com . 20 Usp. "Letter of Aristeas", u: www.jewishencyclopedia.com .

31

Ljudi koji jedu meso neće, međutim, u biblijskim tekstovima naći ništa što će njihovo mesožderstvo dovesti u pitanje. Iako rabin Abraham Ichak Kook21, jedan od najvećih židovskih mislilaca XX. stoljeća, vjeruje da će mesijansko vrijeme biti vrijeme vegetarijanstva (Iz 11,69), današnja prehrana bez mesa može biti tek anticipacija budućega povratka u raj (Post 2,16; 9,3). Ni vegetarijanci ne mogu biblijske tekstove tumačiti sebi u prilog, tj. ne mogu se koristiti onim mjestima koja svjedoče o prvobitnom vegetarijanstvu kako bi opravdali svoj izbor, a još manje da bi nametnuli svoje vegetarijanstvo kao jedino biblijski legitimno22. Ono što ulazi u vjerski i moralni kodeks ponašanja prema životinjama svakako je poštivanje životinja i odsutnost okrutnosti, ali je životinje dopušteno ubijati radi hrane. Biblija, dakle, ne može biti opravdanje nekim agresivnim ispadima vegetarijanaca koji bi svima htjeli nametnuti pravila ishrane koje su oni izabrali23, ali, naravno, još manje brutalnom ponašanju kojima su danas izvrgnute životinje da bi se iskoristile za ljudsku prehranu, modnu odjeću ili znanstvena istraživanja. Činjenica da netko jede meso ili nosi kožne cipele ne znači nužno i da prihvaća brutalnost koja se često primjenjuje u proizvodnji tih proizvoda – iako i u tome je moguć izbor.

Vegetarijanstvo je, međutim, u svakom slučaju duhovan čin, a da bi postao nužan etički i politički još je, čini se, dug put.

U Novom zavjetu

Životinjski svijet spominjan u Novom zavjetu siromašniji je i brojem i simboličkom prisutnošću nego u Starom zavjetu.

Iz tekstova evanđelja se ne može razabrati je li Krist jeo meso, ali svakako jest ribu24. Ne samo da ju je jeo nego i lovio (Lk 5,4), nudio drugima (Mk 6,41; Iv 21,6) i

21 Usp. Rabbi Abraham Isaac HaKohen Kook, "Fragments of Light: A View as to the Reason for the Commandments" (Kook 1978).22 O problemu odnosa vegetarijanstva i judaizma u posljednje je vrijeme sve više literature. Uz spomenutoga autora, Richarda Schwartza, valja izdvojiti: The Tree of Life: An Anthology of Articles Appearing in the Jewish vegetarian (ur. Philip Pick), A. S. Barnes, New York 1977. (zbornik okuplja različite rasprave i eseje o aspektima odnosa judaizma i vegetarijanstva); Roberta Kalechofsky, Judaism and Animals Rights, Micah Publications, Marblehead 1992. (studija o pravima životinja, vegetarijanstvu i eksperimentiranju na životinjama sa stajališta judaizma); Roberta Kalechofsky, Vegetarian Judaism, Micah Publication, Marblehead (Massachusetts) 1998. (autorica analizira razloge zbog kojih bi Židovi trebali prihvatiti vegetarijanstvo); Rabbi David Sears, The Vision of Eden; Animal Welfare and Vegetarianism in Jewish Law and Mysticism , Orot-Spring Valley, New York 2003. (zbirka prijevoda tekstova iz Talmuda, kabalističkih i hasidskih spisa koji se bave pitanjem prava životinja, ljudskom prehranom i zdravljem). 23 Neki kršćani-vegetarijanci, u gorljivoj želji da u biblijskim tekstovima nađu apsolutno opravdanje za svoj izbor, tumače pojedine odlomke isključivo u tom ključu, a za one koje ne mogu navesti sebi u prilog tvrde da su, samim time što su iz pisali i prevodili mesožderi, krivo zabilježeni ili prevedeni. Neka, pak, udruženja za zaštitu životinju ili udruženja vegetarijanaca znaju pretjerati u svojim protestima, pa tako u novinama nailazimo na vijesti npr. o razbijenim izlozima minhenskih mesnica, o brutalno napadnutim poznatim osobama koje se odijevaju u krzno životinja i sl. Ponekad, pak, pogotovo ako je vegetarijanstvo vezano uz neku religijsku praksu, nailazimo na ohol stav vegetarijanaca koji mesoždere, dakle sve druge, smatraju neosviještenima i neprosvijetljenima. Takvo izražavanje vlastita stava zacijelo ne pridonosi razumijevanju problema, a još manje dijalogu. 24 O pitanju Isusove prehrane vidi: Alan Richard Young, Is God a Vegetarian? Christianity, Vegetarianism and Animal Rights, Open Court, Chicago 1999.; Charles Vaclavik, The Vegetarianism of Jesus Christ: The Pacifism, Communalism and Vegetarianism of Primitive Christianity, Kaweah Publishing Company, Three Rivers (Kalifornija) 1987. (autor smatra da je Isus bio vegetarijanac jer je pripadao tradiciji pitagorejskoga judaizma koji se zalagao za vegetarijanstvo i pacifizam); Bruce Friedrich i Linzey Andrew, "Was Jesus a vegetarian?", u: The Animals' Agenda (ur. Kim Stallwood), vol. 20, br. 1, The Institute for Animals and Society, Boston 2000. Autorima koji smatraju da je Isus bio vegetarijanac glavni je argument njegov "proglas" ne-nasilja izrečen za

32

čudesno umnažao (Iv 21,11; Lk 9,16). A jeo ju je i poslije uskrsnuća (Lk 24,42). Posve je moguće da je i o blagdanu Pesah jeo i janjetinu (Lk 22,10; Mt 26,19). Isusovi roditelji prinijeli su u Hramu grlice kao žrtvu (Lk 2,24). Isus u prispodobi o rasipnom sinu spominje kao normalnu gozbu na kojoj se jeo vol (Lk 15,23). Međutim, kao što je odgovorio učenicima na pitanje o razvodu, vjerojatno bi i na pitanje: "Zašto je Bog dopustio da se ljudi hrane životinjama?" odgovorio: "Zbog okorjelosti srca njihova… U početku nije bilo tako" (usp. Mk 10, 5-6). Što se žrtvovanja životinja tiče, Isus je svojom dobrovoljnom smrću, shvaćenom kao žrtva (Ivan Krstitelj ga naziva Jaganjcem Božjim, Jn 1, 29), dokinuo taj običaj za kršćane (usp. Heb 10,1-18).

Govora na gori (Mt 5,1-7,27): zalaganje za ne-nasilje i ljubav isključuje mogućnost nasilničkoga odnosa prema životinjama i prirodi uopće. Vidi: Keith Akers, The Lost Religion of Jesus: Simple Living and Nonviolence in Early Christianity, Lantern Books, New York 2000.; Andrew Linzey, Animal Gospel, Westminster John Knox Press, Louisville 1998.

33

2. Isus, Dobri pastir, anoniman ilustratorAmerican Family Bible (1872.)

Isusu je dobro poznat život stočara i ribara među kojima se kretao. A i sam je četrdeset dana živio u pustinji među divljim životinjama (Mk 1,13). U svojim se parabolama rado kao predloškom za uspoređivanje s ljudima rado koristi životinjima: tako spominje devu (Lk 18,25) i komarca (Mt 10,24) kada govori o formalnim cjepidlačenjima vjerskih vođa, preporučuje učenicima da budu golubinje ćudi i oprezni poput zmija (Mt 16,18), šalje ih kao ovce među vukove koji su poput lažnih proroka (Iv 21,8) i daje im vlast da gaze po zmijama i štipavcima kako im ne bi naudili (Lk 10,19). Isus je dobar pastir ovaca (Iv 10,1), i sam krotak poput janjeta, a kao krotak kralj ne jaše na konju25 nego na magarcu (Iv 12,14). Pijetao postaje znakom izdaje (Iv 18,27). A svoju usamljenost uspoređuje s lisicama i pticama koje imaju gnijezda dok on nema gdje nasloniti glavu (Lk 9,58). Isus kaže da je "čovjek vredniji od vrabaca" (Mt 10,31; 12,12), ali to ne znači da vrapci ne vrijede ništa. Naprotiv, Isusova izjava potvrđuje Božju brigu za vrapce.

U simboličkoj funkciji životinje možemo, uglavnom, podijeliti u dvije skupine: među one koje simboliziraju neugodne, mrske i zle stvarnosti ljudskoga (duhovnoga) života (crv koji ne umire – slika je muka u paklu, Mt 10,48; svinje su slika nečistih duhova koji ne razumiju dragocjenost njegove poruke, Mt 7,6) te one čiji život evocira Božju brigu za živa bića (gavrane, Lk 12,24; vrapce, Mt 10,29; ptice nebeske, Mt 6,26). Za sliku brige o Jeruzalemu uzima odnos kvočke i pilića (Lk 13,34). Moljac izgriza materijalna, ali ne i duhovna dobra (Lk 12,33). Dobri i zli u svijetu su kao dobre i zle ribe u mreži (Mt13,48). Diobu i konačnu sudbina dobrih i zlih uspoređuje s diobom na ovce i jarce (Mt 25,33).

Savjetujući učenicima pouzdanje u providnost, Isus za uzor uzima gavrane i ljiljane: gavrani ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani; ljiljani ne predu niti tkaju, no ni Salomon se u svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih – Bog ih odijeva ljepotom iako su danas u polju, a sutra se u peć bacaju; (Lk 12, 22-31). Kaže: "Promotrite ih", tj. pogledajte s poštovanjem, divljenjem, zahvalnošću i nježnošću, što upućuje na to da su životinje i biljke same za sebe vrijedne za Boga.

25 Konj je još iz doba Izlaska bio Židovima nesimpatična životinja jer ih je podsjećala na egipatsku i perzijsku vlast (usp. Post 17,16).

34

U naumu spasenja

Životinje su tako bliske čovjeku da su sastavni dio saveza što ga je Bog sklopio s čovjekom (Post 9,9-10; Hoš 2,20). Morske i kopnene životinje te ptice zadobile su isti blagoslov kao i ljudi: "Plodite se i množite!" (Post 1,22) te su i same podložne Mojsijevu zakonu (Izl 23,12; Pnz 5,14). Životinje koje čine zlo bit će kažnjene kao i ljudi (Izl 21,28-32), a čovječan se stav propisuje i prema njima (Izl 23,5; Pnz 22,6; 1 Kor 9,9; 1 Tim 5,18). Psalmi 104 i 148 iskazuju Božju blisku identifikaciju s poljskim zvijerima, morskim stvorenjima i pticama u zraku. Propovjednik ističe da i ljudi i životinje dijele istu sudbinu i istu smrtnost. Kada se sažalio nad Ninivom, Bog se sažalio nad svim njezinim stanovništvom, uključujući i životinje (Jona 4,11). Mnogi vođe židovskoga naroda izabrani su i zbog svoje blagosti prema životinjama (Mojsije i David, blagi pastiri; Rebeka, izabrana za Izakovu ženu, i stoga što je nahranila Eleazarove deve). Životinje su pridružene bilo pokori (Jon 3,7) bilo kazni ljudi (Izl 11,5). U Izl 13,1-2 životinje se nazivaju jednako kao i ljudi – djecom Izraelovom, što znači dionicima izabranja (usp. Iz 11,6-9). Njihove su sudbine tijesno povezane, i u prokletstvu i u spasenju26.

3. Edward Hicks: Kraljevstvo mira, 1832.–1834., Colonial Williamsburg Foundation

Prije Adamova neposluha sve su mu životinje bile podložne i sve su živjele u miru i u skladu s čovjekom. U miru je ubijanje posve neprimjereno. No, poslije Adamova grijeha i sva su stvorenja uvučena u posljedice grijeha: u raspad sklada (usp. Rim 8,19-22). Prvotnu dobrotu stvorenja pokvarila je ljudska grješnost. Međutim, Prvi grijeh nije izlazak iz prvotnoga savršenstva raja, nego neodaziv na Božji poziv da čovjek radi na ispunjenju potencijala prirode, vlastite i cjelokupne zemaljske prirode, potencijala radosti, zdravlja, pravde i ljubavi. Nismo "pali", nego nismo "rasli", ostajući zarobljeni u ambivalentnom svijetu vlastitih potreba i sebičnih htijenja. Otkupljenje i spasenje (grč. soter – punina zdravlja i dobra) uključuje svu prirodu, a ona i sama teži punini života (usp. Rim 8,19-21). U budućim, mesijanskim vremenima bit će uspostavljen sklad: divlje životinje postat će krotke i miroljubive (Dn 6,17-25; 14,31-42; Ps 91,13; Mk 1,13; 16,18; Dj 28,3-6), što će biti znak svršetka vremena (Hoš 2,20; Iz 11,5; 65,25). Zvuči kao utopija. Međutim, riječ utopija dolazi iz grčkog utopia, što znači "ono što nema mjesto". Dovoljno je utopiji dati mjesto pa da ona prestane biti

26 Usp. "Životinje", u: Rječnik biblijske teologije.

35

nedostižnim idealom. Tada će i ono životinjsko u čovjeku u potpunosti biti svladano i preobraženo (1 Kor 15,44). Teologija koja se bavi jedino ljudima ne može biti potpuna teologija. Za biblijsko i rano kršćanstvo spasenje je temeljno kozmičko pitanje, tj. riječ je o spasenju svega svijeta.

Poganska antika

Grčko mišljenje nije bilo jednoumno nego podijeljeno u suparničke škole; svaka je od njih za svoja osnovna učenja prihvaćala učenja nekoga velikog osnivača. Temeljne su bile škole Platonova i škola njegova učenika Aristotela. Aristotel, tako, ne poriče da je čovjek životinja (definira ga kao racionalnu životinju – grč. zôon logistikón). Međutim, to što čovjek dijeli zajedničku životinjsku prirodu nije dovoljno za jednako uvažavanje. Kako je Aristotel smatrao da su neki ljudi po prirodi robovi te da im je stoga smanjena i moć mišljenja, iz toga proizlazi da je prirodno da postanu vlasništvo moćnijih: očito, za njega pravo ljudskih bića da vladaju drugim životinjama nije trebalo ni dovoditi u pitanje.

Prvi etički pisci poganske antike (Pitagora i Empedoklo) naglašavali su dužnost čovjeka da bude blag prema životinjama. Takav su stav temeljili na vjerovanjima u metempsihozu, seljenje ljudskih duša poslije smrti u tijela životinja. Budući da ubiti životinju znači ubiti i ljudsku dušu u njoj naseljenu, ubijanje životinje je bilo zabranjeno. Tako su pisali Ovidije, Seneka i Plutarh – ovaj posljednji zagovarao je blago postupanje prema životinjama na osnovi opće dobronamjernosti. Nešto od takva stava ušlo je u rano rimsko zakonodavstvo. Međutim, Ciceron (De Finibus, III, 20) je smatrao da nije ispravno pripisivati životinjama pravo kakvo se pripisuje ljudima (pravo na život)27.

Rimsko je carstvo bilo izgrađeno osvajačkim ratovima pa je velik dio energije i prihoda valjalo namijeniti vojnim snagama. Muškarci i žene gledali su na klanje i ljudskih bića i ostalih životinja kao na normalan izvor zabave te se ono stoljećima nastavljalo bez ikakva protesta. Međutim, Rimljani nisu bili bez moralnih osjećaja. Veoma su uvažavali javne dužnosti, pravdu pa čak i uljuđeno ponašanje prema drugim ljudima. No, ta su moralna pravila imala oštre granice.

Crkveno učenje

Kršćanstvo je u rimski svijet unijelo ideju jedinstvenosti ljudske vrste, ideju naslijeđenu od židovske tradicije. Na to se navezala kršćanska ideja o svetosti svakoga ljudskog života. Ovo je učenje dovelo do znatna širenja ograničene moralne sfere Rimljana. Međutim, što se drugih životinjskih vrsta tiče, isto učenje poslužilo je produbljivanju jaza između ljudi i ne-ljudi. Biblija nam kaže da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. To ljudskim bićima dodjeljuje poseban položaj u svijetu kao bićima koja su, jedina od svih živih bića, nalik Bogu.

Iako je uspostavio ljudsku vladavinu nad drugim vrstama, Stari zavjet je, već je rečeno, pokazivao naznake brige za njihove patnje. U Novom zavjetu nedostaju bilo kakve opomene protiv okrutnosti prema životinjama ili ikakvi savjeti da se njihovi interesi uzmu u obzir. Sam Isus je opisan kao onaj koji je pokazivao očitu nezainteresiranost za sudbinu ne-ljudskih bića kad je naveo dvije tisuće svinja da se

27 Usp. "Animals in the Bible", u: The Catholic Encyclopedia.

36

strovale u more – što je bio nepotreban čin jer je Isus lako mogao istjerati duhove a da ih ne uvede u bilo koje drugo stvorenje (Mk 5,1-13). Ovaj Isusov primjer, dakako, nije bio bez posljedica na kasnije kršćane. Sveti Augustin (354–430) zaključuje da Isus smatra kako ne postoje zajednička prava među ljudima i životinjama te se u ponašanju prema životinjama ne treba ugledati moralna pravila koja upravljaju našim ponašanjem prema ljudima28.

Na toj osnovi nije teško pretpostaviti kakve su bile interakcije kršćanskih i rimskih stavova. Kršćani su se nepomirljivo suprotstavljali borbama gladijatora u rimskim arenama, ali je i nakon njihova dokinuća moralni status ubijanja ili mučenja ma kojeg ne-ljudskog bića ostao nepromijenjen (ostatke takva stava susrećemo u suvremenim oblicima borbe s bikovima u Španjolskoj i Južnoj Americi29). Kršćani ne samo da nisu ublažili rimske stavove prema životinjama nego su čak uspjeli zatomiti iskru i najmanjeg suosjećanja, gotovo zaboravljajući pritom da čovjek od životinja nema samo gospodarsku i ekološku nego i duhovnu "korist"30 .

Vrlo je malo kršćana pokazivalo ikakvu brigu za životinje: zabilježena je molitva svetog Bazilija Velikog, koja spominje blagost prema životinjama; zatim, poznata je odluka svetog Neota da sabotira lov spašavajući uhvaćene ili ranjene jelene i zečeve 31. Istočna crkva također poznaje svete ljude koji su vjerovali da rajski sklad nije puka utopija i da ne može biti uspostavljen bez ravnopravnoga sudjelovanja svih bića i svih elemenata svemira (sv. Makarije, sv. Simeon Stari, sv. Serafin iz Sarova32 itd.). Međutim, dužnost koja je nalagala čovjeku da bude blag prema životinjama više je imala vjersko obilježje nego što je dokazivala svijest o poštivanju životinja.

Crkveni oci rijetko i usput spominju tu dužnost33. Skolastički teolozi oštro su osuđivali svako nanošenje boli i patnji životinjama, ali u prvome redu zbog posljedica što bi ih takvo ponašanje moglo imati za ljudsku dušu. Toma Akvinski (Summa Contra Gentiles II, 112) tako tumači zabranu okrutnosti nad životinjama mogućnošću da bi onaj tko je okrutan prema životinjama to mogao postati i prema ljudima. Također tvrdi da vježbanje blagosti prema životinjama pridonosi blagosti, samilosti i nježnosti među ljudima (Summa Theologica I-II:102,6-8). Što se tiče ubijanja radi hrane, Toma Akvinski je, u okviru ograničenih spoznaja o prehrambenim potrebama čovjeka onoga doba, uvjeren da čovjek ne bi mogao živjeti a da se ne hrani životinjama34. Iz toga proizlazi da je, budući da ne možemo jesti a da ne ubijemo, legitimno ubijati životinje.

Utjecaj Tome Akvinskoga bio je trajan. Neki zoofili kritiziraju katoličku etiku zbog toga što odbija priznati životinjama bilo kakva prava, pa čak i pravo na život. Katolički teolozi, pak, smatraju da dužnost izbjegavanja okrutnosti prema životinjama ne znači nužno i da im treba priznati neko pravo. Naša je dužnost prema njima jednostavno sastavni dio naše dužnosti prema Bogu. Ako se čovjek, bez razumna razloga, okrutno

28 Usp. op. cit.29 Iako većina građana osuđuje zabavu koja uključuje mučenje životinja, njezini pristaše, zbog koristi koju iz nje izvlače, još su uvijek vrlo brojni. Katolička crkva stoljećima šuti o tom problemu. Poznata su samo dva biskupa koja su javno protestirala još u XIX. stoljeću: Claude Henri Augustin Plantier (1866.) i Alphonse Besson (1885.); usp. Yves le Corvec, La Bible et les animaux.30 "Životinje su, i biljke, trajni izvori i uvijek prisutne potvrde bezbrojnih segmenata naše duhovne povijesti, nezamislive bez životinjskog i biljnog svijeta", kaže Nikola Visković (1996:17-18). 31 Bilo bi zanimljivo proučiti animalističku ikonografiju, tj. u ikonografskim prikazivanjima svetaca popisati i analizirati motive u kojima se pojavljuju životinje. 32 "Kada čovjek promatra životinje, osjeća da mu se iz dubina oči pune suzama a srce takvim jakim milosrđem da postaje nesposobnim tolerirati, čuti, vidjeti i najmanje nanošenje boli bilo kojem stvorenju", S. Isaac le Syrien, Sentences (prev. Hotman de Veilliers), Présence Ortodoxe, Pariz 1949., prema: Yves le Corvec, La Bible et les animaux.33 Uz, dakako, neke iznimke poput Klementa Aleksandrijskog ili Ivana Zlatoustog. 34 Usp. "Animals in the Bible", u: The Catholic Encyclopedia.

37

odnosi prema životinjama, griješi, ali "ne zato jer krši prava životinja, nego zato jer narušava red što ga je uspostavio Stvoritelj" (Zigliara, Philosophia Moralis, str. 136)35.

Za apsolutnu najnižu točku razvoja svijesti o patnji što je ljudi nanose životinjama, Peter Singer, jedan od najutjecajnijih boraca za prava životinja, smatra pojavu filozofa Renéa Descartesa (vidi: Singer 1998:167). Ovaj je filozof, pozivom na kršćanstvo i na mehanicističku filozofiju koja glorificira prednost što je čovjek ima posjedujući razum, odrekao životinjama ne samo postojanje duše36, pa čak i svijesti, nego i svakog osjećaja, što znači da je smatrao da životinje ne osjećaju bol37. Prema tome, može ih se ne samo ubijati radi hrane nego ih i žive, bez anestezije, secirati radi "znanstvenog istraživanja". Descartes je samo učinio korak dalje od dotad uvriježena mišljenja u zapadnoj filozofiji i teologiji – učinio je čovjeka gospodarom i vlasnikom prirode, a životinju "pokretnim strojem" (machina animata). Zato ne čudi da je Darwinova teorija evolucije (u: Darwin On the Origin of Species by Means of Natural Selection, London 1859), utvrdivši zajedničko porijeklo čovjeka i životinja, izazvala toliko otpora ponajprije u teološkim krugovima38. Postalo je jasno da sva ranija opravdavanja vrhovnoga mjesta koje si čovjek pripisuje u hijerarhiji živih bića moraju biti revidirana.

S pravnoga stajališta, kakvo je uglavnom još uvijek na snazi, vidljivi je svijet podijeljen na osobe i ne-osobe pa samo ljudske osobe, imajući razum i sposobnost samokontrole, mogu biti subjekti prava i dužnosti39. Prava i dužnosti moralne su kategorije koje mogu postojati samo za moralna bića, tj. ljude, tvrdi takvo egocentrično stajalište. Druga živa bića nemaju prava ni dužnosti i podložna su čovjeku. Međutim, katolički teolozi ništa ne govore o našoj dužnosti da štitimo živote životinja te tako ne snosimo nikakve ni moralne ni pravne posljedice ako to ne činimo.

35 Usp. op. cit.36 Rasprave koje su se otvarale oko pitanja o postojanju duše u životinja bile su u filozofa reakcija na Descartesa (Leibniz, isusovac Bougeant, Locke, Hartley, Condillac, La Mettrie). Nakon Darwinove teorije evolucije tom su se temom počeli baviti psiholozi (H. Huxley, Lloyd Morgan, Jacques Loeb, J. B. Watson), a u novije vrijeme i kibernetičari (P. F. Strawson, Taylor). Vidi: Jean Prieur, L'ame des animaux, Robert Laffont, Pariz 2001.; Jean Nakos, Plaidoyer pour une théologie de l'animal, C. de Ramaix, Lyon 2001. Polazeći od različitih definicija duše i ustvrdivši da "posjedovanje" duše ne znači automatski i mogućnost besmrtnog života, što je teolozima glavna prepreka da bi uopće mogli razmišljati o životinjskoj duši, autori jasno izriču da životinje imaju dušu. Jean Nakos u poglavlju "Duša životinja" bilježi da je papa Ivan Pavao II., za audijencije 19. siječnja 1990., izjavio kako "životinje imaju dušu te da se mi, ljudska bića, moramo osjećati solidarnima s našom mlađom braćom". 37 O tom se pitanju razvila cijela jedna znanost – etologija. Riječ je o znanosti nadahnutoj radom Lorenza i Tinbergena iz prve polovice XX. stoljeća koja proučava ponašanje životinja i dokazuje bogat registar njihovih osjećaja. Važan preokret bio je utjecaj Darwinove knjige The Expression of the Emotions in Man and Animals. Vidi: Jeffrey Moussaieff Masson i Susan McCarthy, Kad slonovi plaču. Emocionalni život životinja. Zagreb, Algoritam, 2004. (1996.).38 Najpoznatiji takav sukob znanosti i religije čak je završio 1968. sudskim procesom u Americi (usp. Edward J. Larson Summer for the Gods. The Scopes trial and America's continuing debate over science and religion , Harvard University Press, Cambridge i London 1998.).39 Među naslovima koji obrađuju pitanje prava životinja valja, uz Singera, izdvojiti sljedeće: Jeremy Bentham (1748.–1832.), The Principles of Morals and Legislation; Diolé Philippe, Les animaux malades de l’homme (s predgovorom J. Cousteaua), Édition Flammarion, Pariz 1974.; Keith Thomas, Man and the natural world, Allen Lave, London 1983.; Tom Regan, The Case for Animal Rights, Routledge, London 1988.; Karin Karcher, "Tiere, Tod un Tötung", u: Auf der Suche nach der Bedeutung des Tieres in der Ethik, Universität Hamburg, Hamburg 1991.

38

Kršćanska doktrina ima jedan temeljni nedostatak: ona vrijedi isključivo za ljudska bića; štoviše, gotovo da svoju apsolutnu brigu za čovjeka temelji na relativnoj nebrizi za sva ostala stvorenja. Ona je, na neki način, pokidala ontološku vezu ljudi i životinja, što u krajnjoj izvedenici, kada se takva struktura mišljenja prevede na konkretne situacije, dopušta okrutnost prema životinjama40.

Još sredinom XIX. stoljeća papa Pio IX. odbio je dopustiti da se u Rimu ustanovi Društvo za sprečavanje okrutnosti prema životinjama stoga što bi takvo što podrazumijevalo da ljudska bića posjeduju dužnosti prema životinjama41. Nikakve značajne modifikacije u polazištu Rimokatoličke crkve nije bilo sve do danas. Tek je 1988. jedna službena izjava naznačila da ekološki pokret počinje utjecati na katolička učenja. U svojoj enciklici Solicitudo Rei Socialis papa Ivan Pavao II. naglasio je da "moralni značaj ljudskog razvoja ne može zaobići ni poštivanje stvorenja koja čine vidljivu prirodu, tj. kozmos42" i dodao:

"Nemoguće je da se po miloj volji i prema vlastitim ekonomskim zahtjevima koristimo različitim stvorenjima, živima ili neživima – a da to ne ostane nekažnjeno. Naprotiv, potrebno je voditi računa o naravi svakoga bića o njegovoj uzajamnoj povezanosti u uređenom sustavu kao što je kozmos".43

Sveti Franjo Asiški

Sveti Franjo Asiški (1181.–1226.) sin trgovca iz Assisija (Umbrija), napustivši bogatstvo i obiteljsku kuću, propovijedao je "evanđeosko siromaštvo" i njegujući vrline siromaštva, radosti i jednostavnosti, osnovao franjevački red. Iz ljubavi prema Kristu i svim stvorenjima poistovjetio se s njegovim patnjama i Mukom te na samrti ispjevao Pjesan bratu Suncu. S pravom se štuje kao ljubitelj životinja i paradigmatski je primjer osobe koja u svima bez razlike, u neživim i živim stvorenjima jednako kao i u Bogu, poštuje i voli život. I to ne zbog brige za vlastite vrline nego zbog ljubavi same. On, prisjećajući se Isusova poziva da Evanđelje treba propovijedati svem stvorenju (usp. Mk 16,15), radosnu vijest ljubavi hoće podijeliti sa svima: zato propovijeda ne samo ljudima nego i pticama, zečevima i ribama. I oni ga slušaju. I on se s njima ophodi kao s osobama, odnosom dijaloga i poštovanja. Naziva ih braćom i sestrama. Franjo predstavlja glavnu iznimku za pravilo da katoličanstvo obeshrabruje brigu za dobrobit ne-ljudskih bića. No, ne znamo ništa pouzdano o njegovim prehrambenim navikama. Ili, barem, znamo da svojoj braći nije dao pravilo o suzdržavanju jedenja mesa.

40 Usp. Eugen Drewermann, De l'immortalité des animaux, Pariz 1993., str. 18-20, prema Visković 1996:72. Kritiku kršćanskoga zapostavljanja prirode Drewermann izlaže u: Der tödliche Fortschrift, Regensburg 1981.41 Vidi: Andrew Linzey, Animal Theology, str. 73.42 Ivan Pavao II, Socijalna skrb, str. 53.43 Ivan Pavao II, op. cit., str. 54.

39

4. John August Swanson: Sv. Franjo Asiški

Postoje nebrojena i uvjerljiva svjedočanstva koja pokazuju kako Franjo pristupa stvorenjima. Stabla su stvorena da ostanu stajati; ako ih je nužno oboriti, treba ih otpiliti tako da "bi još imala nade da prolistaju". Katkad mu je znalo doći da ide šumom i grli stabla. Izbavlja crva uz suhoga pijeska na cesti jer u njemu gleda onoga koji je crv, a ne čovjek. Koja se god životinja spominje u Cvjetićima svetog Franje44, svojevrsnom prvom životopisu, Franjo će joj biti nježan zaštitnik i prijatelj: vuka koji seljacima krade hranu opravdava zbog njegove gladi i uspijeva s njim, kao s ravnopravnom osobom, utanačiti dogovor da neće napadati domaće životinje; polusmrznuta pčela mu dolazi da je zagrije... Priča se da je izjavio: "Kad bih samo mogao biti predstavljen caru, molio bih ga, radi ljubavi Božje, i zbog sebe, da izda naredbu koja svima zabranjuje hvatanje i zatočivanje mojih sestara ševa te da svima koji imaju volove ili magarce zapovijedi da ih na Božić posebno dobro nahrane!" Takav svoj stav, bratski odnos prema svim stvorenjima, Franjo je izrazio kroz Pjesan bratu Suncu. Sve je tu sadržano: nebo i zemlja, elementi od kojih je sastavljen svemir. Franjo je u ekstazi univerzalne ljubavi i naviješta izmiren svijet. I u najmanjoj stvari vidi Boga, sve u svima.

Ekoteologija

Nikola Visković određuje šest osnovnih pristupa životinjama45. Kršćanski odnos, čini se, uglavnom zastaje u simboličkom i sentimentalnom pristupu, premda je suosjećanje, koje bi trebalo biti temeljnom pokretačkom snagom kršćanstva, vrlo rijetko u njegovoj povijesti bilo jasno izraženo u odnosu na ne-ljudska bića. Međutim, Jean Gaillard nagoviješta: ako će se kršćani i dalje zanimati za pitanja otkupljenja i spasenja, slijedi neizbježnost novoga kršćanskog stava: "Nije čovjek stvorio životinje.

44 Usp. također Anton Rotzetter i Thaddée Matura, Živjeti evanđelje s Franjom Asiškim.45 Riječ je o sljedećim pristupima: 1. ekonomski (u kojem se životinja smatra upotrebljivom stvari za egoistično održavanje ljudske egzistencije), 2. simbolički (u kojem je životinja znak važnih kolektivnih, magijskih, religijskih, moralnih i političkih ideja o samom čovjeku), 3. umjetnički (srodan simboličkom, ali usmjeren estetici), 4. sentimentalni (u kojem se osjećajni interes pokazuje samo prema uskom krugu životinja, a ne prema životinjskim bićima kao takvima), 5. znanstveni (u kojem su životinje tek predmet istraživanja i koji je stvorio niz predrasuda o nepostojanju svijesti u životinja) te 6. etički (koji je još slabo prisutan, ali čije načelo nije selektivno nego demokratski uključuje jednako sva bića te rješava probleme sukoba interesa čovjeka i životinja) (Visković 1998:11-15).

40

One su sastavni dio stvorenja kao i mi. Osjećaju i trpe kao i mi. Svijest o kozmičkoj solidarnosti nalaže nam poštivanje sve prirode" (Gaillard 1986:13).

Međutim, čak i kad neki katolički etičari naglašavaju potrebu samilosnog ponašanja prema životinjama, nikada dužnost da budemo blagi prema njima ne stavljaju na istu razinu s dužnošću da budemo blagi jedni prema drugima. Jedan od razloga je i strah da bi takav stav mogao odvesti u nekršćansko razmišljanje ili u pretjerivanje u drugom smjeru: ima mnogo Schopenhauerovih oponašatelja koji vole svog psa a mrze svoje dijete46.

Tek kad je problem narušavanja ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste, tek tada se pojačalo zanimanje kršćanskih teologa za dobrobit životne zajednice na Zemlji. Međutim, u većini teoloških rasprava orijentiranih prema ekološkim pitanjima govori se u posljednjih trideset godina o odnosu kršćanstva i ekologije, ali tek u nekoliko izravno o odnosu kršćanstva i životinja47.

Prve važnije promjene u teološkoj misli dogodile su se između 1965. i 1975. godine, kad je ekumensko Svjetsko vijeće Crkava48 ekologiju stavilo u središte svoje pozornosti. Međutim, premda se ekološka kršćanska teologija bavi ključnim temama ekologije i njezina odnosa s etikom i duhovnošću49, kreće se, uglavnom, još uvijek unutar općeprihvaćena stava o nadmoći ljudskog bića nad drugima i zanima se za druga bića samo ako ona pridonose dobrobiti ljudskog bića te ako svijetu prijeti ekološka katastrofa50.

Među kršćanima koji o životinjama ne govore samo sa stajališta ekološke svijesti o potrebi očuvanja prirode i prirodne ravnoteže, koja je u konačnici opet antropocentričan stav, svakako je Charles Birch, australski biolog i genetičar, koji

46 Arthur Schopenhauer, filozof poznat ne samo po svojoj privrženosti životinjama nego i zalaganju za njih (vidi: "Preisschrift über die Grundlage der Moral", u: Sämmtliche Werke, Leipzig 1891.), kao i po svojoj mizantropiji, što je sprega koju ponekad nalazimo i u nekih ljudi koji pretjeruju u svojoj "ljubavi" prema kućnim ljubimcima a preziru svoje bližnje.47 Usp. Clare Palmer, "Animals in Christian Ethics", str. 163; usp. također: C. Birch i L. Visher, Living with animals, WCC i Rish Publication, Ženeva 1997.; J. McDaniels, Of God and Pelicans, John Knox Press, Louisville i Westminster 1982.; Andrew Linzey, Animal Theology; Robin Attifield, "Christian Attitude to Nature", u: "Journal of the History of Ideas", br. 44, 1983., str. 369-386; Ruth Page, "The Bible and the Natural World" u: "Christianity and Ecology" (ur. Elizabeth Breuilly i Martin Palmer), Cassel, London 1992., str. 20-34.48 Svjetsko vijeće Crkava međunarodna je organizacija većine protestantskih, anglikanskih i pravoslavnih Crkava utemeljena u Amsterdamu 1948. sa sjedištem u Ženevi. Mnoga su važna izlaganja na skupštinama Vijeća (kao, primjerice, govor "Poziv na jedinstvo" Josepha Sittlera na susretu u New Delhiju 1961.) u široj javnosti jednostavno bila ignorirana. Ipak, iako spor, utjecaj lobiranja kršćanskih crkava za ekološka pitanja koja se ne tiču samo gospodarstva nego i etike, doseže i Ujedinjene nacije, koje su u nekoliko navrata primile delegaciju Svjetskog vijeća Crkava i koje u nizu deklaracija za prava različitih ugroženih društvenih skupina (žena, djece..) proglasile 15. listopada 1978. u Parizu i Deklaraciju o pravima životinja (u kojoj se, zbog činjenice da ugrožene životinje ne mogu same ni protestirati, ni glasovati, ni braniti se, izriču prava životinja na život u njihovu prirodnom okruženju, poštovanje, dostojanstvo i brigu, i to tako da njihova prava uđu u državna zakonodavstva). 49 Teme kojima se bavi kršćanska ekoteologija možemo podijeliti u sedam skupina gdje se: 1. ponovno, u svjetlu ekologije, propituju biblijski elementi i tradicija, 2. istražuje složeni odnos kozmologije, duhovnosti i morala, 3. kritički odnosi prema modernoj filozofiji, tehnologiji i politici u područjima u kojima te discipline pridonose ugrožavanju integriteta ekosustava, 4. potiče osjetljivost za teološke tradicije i prakse kojima su važna ekološka pitanja gdje se uvažavaju proroštva, mudrosne tradicije, teologija oslobođenja, ikonografija Istočne crkve, sakramentalan život, 5. ponovno razmatra eshatologija, odnos duše i tijela, otkupljenje i spasenje u svjetlu ekoloških pitanja, 6. u propitivanja ozbiljnije uključuje pitanje socijalne i ekonomske pravde i 7. zalaže za ekološku pravdu, revalorizira odnos znanosti i teologije, posebno Darwinove teorije evolucije.50 Ekoteologija najviše zamaha ima u Americi, posebice u protestantskim crkvama, a najznamenitiji teolozi objavljuju svoje radove u časopisima "Christianity and Theology" i "Christianity and Ecology" (izdavač: Cambridge-Harvard.). U Katoličkoj crkvi je vodeća glasnogovornica zalaganja za ekološku pravdu temeljenu na uvjerenju u Božji plan spasenja koji uključuje sva stvorenja – s. Mary Marjorie Keenan, glavna savjetnica papinskoga Vijeća za pravdu i mir.

41

konkretno zalaganje za oslobođenje ugnjetenih, uključujući ravnopravno i ne-ljudske životinje, smatra temeljnom kršćanskom i etičkom dužnošću51.

"Povijest morala ukazuje se kao postupno širenje kruga jednako uvažavanih subjekata putem univerzalizacije moralnih pravila, dužnosti i ovlaštenja, iz čega smanjenje vrsta i broja bića koja su samo sredstva za nečije ciljeve te povećanje vrsta i broja onih koji se smatraju vrijednostima i ciljevima po sebi" (Visković 1996:389).

A među najugnjetenijim bićima svakako su životinje (i biljke), tim više što, premda mogu komunicirati bol zbog svojega stanja prirodnom reakcijom pružanja otpora, urlicima ili apatijom, ne mogu izraziti zahtjeve za poštivanjem svojih prava. Žene ne postoje da bi služile muškarcima, Crnci da bi služili Bijelcima, ni slabi da bi služili jakima. Filozofija prava životinja ne samo da prihvaća te istine i opravdava ih, nego ide i dalje.

Birch smatra da su kršćani tu dužnost zalaganja za oslobođenje životinja prepustili sekularnim institucijama, dok se oni i dalje ophode prema životinjama kao prema objektima stvorenima za ljudske potrebe i užitak (pridajući im jedino uporabnu vrijednost), a ne subjektima koji imaju svoj vlastiti život (vrijedan po sebi). Kao da se boje da će ih zanimanje za prava ugnjetenih životinja odvući od zanimanja za prava ugnjetenih ljudi. Doista, milijarde ljudi žive u siromaštvu; oko četrdeset tisuća svakodnevno umire od gladi; mnogi žive pod političkim i ekonomskim pritiskom koji ih lišava brojnih sloboda, no zalažemo li se i za prava životinja i prirodnoga svijeta, samim time se zalažemo i za rješavanja temeljnog pitanja ljudske sreće uopće. Želimo li da ljudi budu zdravi i slobodni, ne možemo iz naše brige isključiti sav svijet.

Uz to, briga za ne-ljudska bića briga je koja se tiče i našega odnosa prema Bogu koji sâm, kako svjedoče biblijski tekstovi i iskustva mističara, neprestano izražava brigu za sva bića. Teocentrična etika tvrdi da svaki život, i ljudski i ne-ljudski, ima vrijednost po sebi i za Boga koji je, u kršćanskoj duhovnosti, temelj i čuvar svih vrijednosti52. Naš stav prema životinjama ovisi o našem metafizičkom, teološkom i filozofskom shvaćanju života. Kršćani, stoga, prema Birchu, imaju jasno određenu odgovornost da razvojno i promotivno djeluju prema ne-antropocentričnim etičkim načelima. Kada Isus kaže da "promatramo ljiljane u polju", ne kaže da ih jednostavno pogledamo, nego promatramo. Takvo promatranje uključuje nesebičan odnos poštovanja prema integritetu ljiljana. Ugroziti ga, znači – učiniti zlo.

Jedna od ključnih tema koja bi morala biti uključena u preispitivanje teoloških stavova prema prirodi i ne-ljudskim bićima, svakako je i priznavanje činjenice da su i Crkve, svojim inzistiranjem na ljudskoj nadmoći, a udaljavanjem od temeljnoga načela Isusova učenja, te svojom šutnjom pred užasima koje je čovjek činio u ime te nadmoći, pridonijele trenutačnoj krizi, tj. ugrožavanju ekološke ravnoteže i nepoštivanju drugih bića u prirodi. Teologija se, hoće li ostati vjerna biblijskoj tradiciji prema kojoj svemir nije stvoren samo za ljudska bića, mora osloboditi antropocentričnoga pogleda na svijet i usmjeriti biocentričnoj etici53. Zatim je važno i preispitivanje shvaćanja pojma "zaštite nečijih prava". Valja ga iz "ljudskih prava" koja se tiču isključivo odnosa među ljudima, premjestiti u područje ispravno uspostavljenih odnosa ljudskih aktivnosti i

51 Usp. Liberating Life: Contemporary Approaches in Ecological Theology.52 Kristova smrt otkriva da se Bog identificirao sa slabim, ranjivim i nemoćnim bićima, osobito onima nevinima koji se ne mogu zaštititi i braniti. Kristovo trpljenje simbol je trpljenja svih bića. Naša solidarnost sa svakim nevinim, nemoćnim bićem, solidarnost je sa samim Kristom (usp. Linzey 1994:67).53 Clare Palmer u "Animals in Christian Ethics" predlaže osnovne smjernice prema kojima bi se trebala razviti kršćanska bioetika: pitanje prava životinja s obzirom na sposobnosti životinja, njihovu individualnost; problem životinja s obzirom na pitanje moći; pitanje divljih i domaćih životinja, njihovih teritorija i posebnih potreba. Kršćanska etika trebala bi biti etika uspostavljanja odnosa konkretne brige za životinje.

42

ostatka svijeta54. I ne samo u teoriji, nego i u praksi. Egalitaristička etika jednoga Alberta Schweitzera55 i sličnih poštovatelja svih oblika života kao ravnopravnih56 nije dovoljna kao praktičan vodič. Proces preispitivanja temeljnih teorija ekonomskog svijeta, tako da ono ima implikacija na ekonomske institucije, još nije pravo započelo. Etički zadatak stavljen pred današnjeg čovjeka jest osloboditi sva bića od svih oblika ugnjetavanja, a to će prouzročiti radikalne promjene u našem ponašanju prema prirodi. A onda i međusobno. Jedan od pokazatelja prihvaćanja takve etike svakako je i vegetarijanstvo. Uzdržavanje od jedenja mesa uzdržavanje je od sudjelovanja u neetičkoj industriji mesa i pristajanje na zdrav odnos prema vlastitom tijelu koje je sastavni dio prirode57. Drugi pokazatelj je bojkotiranje proizvoda (uglavnom kozmetičkih i konfekcijskih) u čiji se proces proizvodnje uključuje mučenje ili ubijanje životinja58.

Prava životinja su i ljudska prava

Početak trećeg tisućljeća obilježen je dvjema krajnostima: s jedne strane, revolucionarnim promjenama u shvaćanju životinja i njihovih prava na život, a s druge strane, nezamislivim masakrima životinja u ekonomske i istraživačke svrhe. Nesumnjivo postoji tiranija ljudskih nad ne-ljudskim životinjama. Dovoljno je prisjetiti se mnogobrojnih sustava mučenja i zločinačkog ubijanja životinja u bogatim zemljama

54 Na sposobnosti da osjećaju patnju Peter Singer (usp. Oslobođenje životinja) temelji svoju etiku o pravima životinja, no zalaganje za smanjenje patnje u svijetu samo je jedan od ciljeva takve etike. Ona uključuje i pozitivnu dimenziju: sve bogatstvo iskustva koje i ljudska i ne-ljudska bića mogu imati, a po kojem su pozvana na ispunjenje svrhe vlastita života – puninu zdravlja i radost življenja. Također valja revidirati poimanje imovine i vlasništva: kršćanskoj duhovnosti trebalo bi biti, budući da je Bog jedini gospodar i "vlasnik" Života, posve strano prisvajanje bilo čijeg života – čovjeku ne bi smio biti rob ni vlasništvo ni drugi čovjek ni bilo koje biće. 55 "Čovjek je moralan tek onda kada smatra svetim život kao takav, i onaj biljaka i onaj životinja, jednako kao i život sebi sličnih, i kada pomaže svakomu". Usp. Weg zur Humanität, Stuttgart 1957., prema: Civilization and Ethics, str. 334. 56 Niz duhovnih i često karizmatičkih osoba zalagalo se i govorilo o potrebi poštivanja životinja u sklopu poštivanja života i njegove svetosti, ali su to, uglavnom, ostali pojedinačni primjeri, više pripisani veličini tih osoba nego shvaćeni kao stvaran poziv da se nešto učini. Među one koji su digli svoj glas svakako, uz Schweitzera, valja izdvojiti sljedeći niz: Leonardo da Vinci, Francis Bacon, Michel de Montaigne, J. W. Goethe, Isaac Newton, Pascal, Victor Hugo, L N. Tolstoj, George Bernard Shaw, Mahatma Gandhi, C. G. Jung, Albert Einstein, Herman Hesse, Lanza del Vasto, Isaac Bashevis Singer, Alfred Kastler, Théodor Monod.57 O dostatnosti potrebnih prehrambenih vrijednosti biljne ishrane više nije potrebno raspravljati. No, premda postoje brojna nutricionistička istraživanja u prilog takvoj ishrani, a stari prigovori da ona ne može organizam opskrbiti s dovoljno proteina i B-vitamina više ne stoje, još ih ima koji se zalažu za čovjekovo svežderstvo (npr. Jean-Marie Bourre, Les aliments de l'intelligence et du plaisir, Odile Jacob, Pariz 2001.). Ipak, jedan od najčešćih prigovora biljnoj prehrani jest činjenica da ona uključuje nasilje nad nekim biljnim vrstama čiji se plodovi ne mogu ubrati a da se ne ugrozi sama biljka. Prigovor stoji, ali često je samo izgovor da se ne bi prihvatili argumenti za vegetarijansku prehranu. Schweitzer je bio svjestan tog problema te je izjavio da postoje neizbježne situacije kada drugim bićima nanosimo bol, ali temelj je svakoga ne-nasilnog ponašanja – stav poniznosti i zahvalnosti. Što god primamo, treba primati sa zahvalnošću, a ako je nužno da žrtvujemo jedan život, valja nam tražiti oproštenje od ugrožena bića.58 Usp. Problèmes politiques et sociaux, N0 896, siječanj 2004. Urednica, filozofkinja Florence Burgat okupila je francuske znanstvenike koji se zanimaju za životinje, tj. za različite aspekte rasprave o njihovim pravima. U prvom dijelu govori se o granicama između ljudskosti i animalnosti (F. Chevrier, C. Maurice, D. Lestel i F. Armengaud), drugi dio govori o moralnom i pravnom statusu životinja (E. de Fontenay, C. Lévi-Strauss, C. Larrère, J. Y. Goffi, G. Chapontier, J.-C. Nouët, S. Antoine), a treći dio otvara različite teme: uzgoj stoke (J. Farrachi), eksperimentiranje na životinjama (E. de Fontenay), lov (N. Boutinot), životinje na selu (F. Armengaud), trgovina egzotičnim životinjama (M. Batiste), ZOO i cirkusi (S. Né) i korida (E. Hardouin, E. Barratay). O statusu životinja u suvremenom svijetu vidi također: Si les lions pouvaient parler. Essais sur la condition animale (ur. Boris Cyrulnik), Gallimard, Pariz 1998.; Elisabeth de Fontenay, Le silence des bêtes. La philosophie à l'épreuve de l'animalité, Fayard, Pariz 1998.

43

ne bi li čovjek pribavio maksimalnu korist od životinja za vlastite prohtjeve; dovoljno se prisjetiti uvjeta na farmama gdje se uzgajaju životinje za buduću ljudsku hranu, brutalnih postupaka u klaonicama te perfidnih i perverznih laboratorija za "proučavanje životinja" u medicinske svrhe ili pak mučenja životinja ne bi li se iz njih iscijedio minimalan sastojak neke kreme za njegu i uljepšavanje ženske kože. Borba protiv te tiranije jest borba koja je jednako toliko važna koliko i bilo koje drugo moralno društveno pitanje. Naši sadašnji stavovi prema ne-ljudskim bićima temelje se na dugoj povijesti predrasuda i proizvoljne diskriminacije. Ne mogu postojati nikakvi razlozi, osim sebične želje da se sačuvaju privilegije za skupinu koja eksploatira, da se osnovno načelo jednakosti uvažavanja svih interesa ne prenese i na pripadnike drugih vrsta. Takvi su snovi bili neutralizirani konzervatizmom većine nas kad na red dođe pitanje o onome što stavljamo u svoje želuce, financijskim interesima onih koji bi se do posljednjeg daha borili da obrane svoje pravo na eksploatiranje životinja radi maksimalnog profita. Tradicija samo podupire stavove koji opravdavaju tu eksploataciju. Prošle generacije prihvatile su kao pravedne i prirodne zakone koji su zapravo samo ideološka kamuflaža za prakse koje služe isključivo sebičnim interesima ljudi.

Trenutačna situacija može se pojednostavljeno opisati ovako: prvi milijuni životinja ubijeni su radi našega preživljavanja, zatim je na bilijune životinja ubijeno radi ljudske hrane. Zatim su se milijuni ljudi razboljeli zbog pretjeranoga konzumiranja životinja (srčane bolesti i rak). Onda su milijuni životinja dodatno mučeni i ubijeni u potrazi za lijekovima protiv tih bolesti… U SAD, primjerice, 70% ljudi pati od posljedica pretilosti uzrokovane ponajprije prekomjernim unošenjem životinjskih masnoća u organizam, za čiju se proizvodnju mučki ubijaju nebrojene životinje i troše ogromna novčana sredstva, dok u svijetu godišnje umire dvadesetak milijuna ljudi od – gladi. Razvoj industrijskih zemalja pogoršava situaciju u siromašnim zemljama, posebice u području prehrane. Na 1200 milijuna tona godišnje proizvedenih prerađenih žitarica 400 milijuna tona služi u bogatim zemljama za hranjenje stoke, dok bi ta količina mogla nahraniti milijardu i pol ljudi. Tako je patnja čovjeka, posebice djece u siromašnim zemljama, izravno povezana s patnjom ubijenih životinja59. Znanstvenici procjenjuju da će oko 2050. na Zemlji biti oko deset milijardi ljudi. Porast ljudskog stanovništva zacijelo je još jedan ključan uzrok ekoloških nevolja. "Ljudska bića moraju postati manje brojna želimo li sačuvati veći dio biljaka i životinjskih vrsta" – gotovo skandalozno, ali ispravno zaključuje teolog Eugen Drewermann60.

Moralne implikacije zalaganja za prava životinja dalekosežne su. O nasilju se posvuda govori jer je svuda prisutno i sve očitije, ali najčešće je riječ o nekakvom anonimnom nasilju što ga netko drugi čini nekom drugom, a s kojim kao da mi osobno nemamo ništa61. Međutim, nasilje nije događaj nego struktura ponajprije mišljenja, a onda i ponašanja. Jedino ispravno promatranje nasilja jest promatranje sa stajališta žrtve, pa bio to čovjek, životinja ili biljka. A onaj tko je kadar mučiti i jedno jedino ne-ljudsko biće, bio bi jednako tako kadar mučiti i čovjeka. Naše dužnosti prema životinjama neizravne su dužnosti prema čovjeku – rekao je već Kant.

59 Usp. Alfred Kastler "Souffrance humaine, souffrance animale: la question de l'élevage industriel", u: Les droits de l'animal aujourd'hui (ur. J. C. Nouët i G. Chapoutier, Édition Arléa-Corlet – LFDA, 1997.).60 De l'immortalité des animaux, str. 2, prema Visković 1996:17.61 Suvremena kultura proizvodi strukturalnu hipokriziju nekoherentnog morala. Svi se (liberali, socijalisti, desničari, katolici) hoće smatrati "dobrima" nudeći organiziranje dobra života, ali lošim sredstvima. Postoji tijesan savez između mučitelja životinja i kapitalizma – usp. Peter Sloterdijk, u: "Le monde des débats", br. 26, lipanj 2001. "Životinje su naš Četvrti svijet koji se ne može više držati u zaboravu i smatrati područjem kolonizacije i bezuvjetnog izrabljivanja", u: Gianni Vattimo, "L'Espresso", 12. siječnja 1992., prema: Visković, 1996:393.

44

"Prava ljudska dobrota ne može se potpuno slobodno i jasno očitovati osim u odnosu na one koji ne predstavljaju nikakvu silu. Istinski moralni test čovjeka jest njegov odnos prema onima koji su prepušteni njegovoj milosti i nemilosti: odnos prema životinjama. Na tom testu čovjek je napravio najviše pogrešaka, a on je mjerilo svih drugih moralnih pogrešaka" (Kundera 1984:265). 62

Vječna Treblinka: naše postupanje prema životinjama i holokaust Charlesa Pattersona opisuje skandaloznu paralelu između ponašanja nacista prema Židovima i ponašanja modernog društva prema životinjama.63 Genocid i biocid proizlaze iz iste strukture zla.

Duhovna evolucija ljudske životinje ne može isključivati evoluciju odnosa prema drugim životinjama, a oslobođenje životinja oslobođenje je i ljudi.

NAVEDENA LITERATURA

Agamben, Giorgio. 2002. L'ouvert. De l'homme et de l'animal. Rivages.Bianciotto, Gabriel. 1980. Bestiaires du Moyen Âge. Pariz.Boccara, Michel. 2002. La part animale de l'homme. Pariz.Chichester Hart, Henry. 1888. The animals mentioned in the Bible. London.Corvec, Yves le. La Bible et les animaux (webzinemaker.com).Cvjetići svetog Franje. 1972. prev. Domagoj Šimunović. Zagreb. Darwin, Charles. 1959. On the Origin of Species by Means of Natural Selection. London.Gaillard, Jean. 1986. Les animaux, nos humbles frères. Pariz.Girard, René. 1972. La violence et le sacré. Pariz.Ivan Pavao II. 1988. Socijalna skrb. Solicitudo Rei Socialis. Zagreb.Jeruzalemska Biblija. 1994. Zagreb.Kook, Rabbi Abraham Isaac HaKohen, "Fragments of Light: A View as to the Reason for

the Commandments", u Collected Works (prev. Ben Zion Bokser). New York 1978.Kundera, Milan. 1984. L'insoutenable légèreté de l'être. Pariz.Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. 1985. ur. Anđelko

Badurina). Zagreb.Liberating Life: Contemporary Approaches in Ecological Theology. 1990. ur. Charles

Birch, William Eahen i Jay B. McDaniel. New York 1990.Linzey, Andrew. 1994. Animal Theology. London.Nakos, Jean. 2001. Plaidoyer pour une théologie de l'animal. Lyon.Opći religijski leksikon. 2002., gl. ur. Adalbert Rebić. Zagreb 2002. Palmer Clare 2003. "Animals in Christian Ethics: Developing a Relational Aproach". U:

Ecotheology, br. 7/2003. London, str. 163-185. Patterson, Charles. 2005. Vječna Treblinka: naše postupanje prema životinjama i

holokaust, prev. Bernard Jan. Zagreb.Rječnik biblijske teologije. 1980. gl. ur. Josip Turčinović. Zagreb.Rječnik simbola. 1987. ur. J. Chevalier i A. Gheerbrant. Zagreb 1987.Rotzetter, Anton – Matura, Thaddée. 1984. Živjeti evanđelje s Franjom Asiškim, prev.

Filibert Gass i Leonard Oreč. Zagreb.

62 Slično izražava i Marguerite Yourcenar u razgovoru s M. Galeyom: "Ako smo kadri čuti urlanje životinja uhvaćenih u zamku, bit ćemo osjetljiviji i za nevolju ljudi", ili: Svaki put kada hotimično ubijemo životinju, izdajemo misiju koju čovjek ima – urediti malo bolji svijet" (Yourcenar 1997:303). 63 Naslov je nadahnut izjavom jidiš pisca Isaaca Bashevisa Singera (deklariranoga vegetarijanca): "U odnosu prema životinjama svi su ljudi nacisti; za životinje traje vječna Treblinka." Knjiga je prevedena i na hrvatski jezik: Charles Patterson, Vječna Treblinka: naše postupanje prema životinjama i holokaust (prev. Bernard Jan, Genesis–Prijatelji životinja, Zagreb 2005.).

45

Schwartz, Richard. 1988. Judaism and vegetarianism. Massachusetts.Schweitzer, Albert. 1949. Civilization and Ethics. London.Singer, Peter. 1998. Oslobođenje životinja, prev. Neven Petrović. Zagreb. The Catholic Encyclopedia (www.newadvent.org). Visković, Nikola. 1996. Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji. Split.Visković, Nikola. 1998. "Šest načina odnosa prema životinjama". U: Kulturna

animalistika. 1998. ur. Nenad Cambi i Nikola Visković. Split 1998., str. 11-15.www.jewishencyclopedia.comYourcenar, Marguerite. 1997.3 Les yeux ouverts. Entretiens avec Matthieu Galey. Pariz.

Animals in the Bible and Biblical Spirituality(Summary)

The Bible speaks of animals in several ways. First they are created alongside with humans; then, after humanity's downfall (and the splitting of the world along the nature/culture, male/female, immortality/history binaries), animals become a source of food. They also function as "background" in descriptions of the human world, and as symbols of human characters and situations. As the Biblical consciousness of human "superiority" increases, animals become sacrificial objects, representing the subordination of the "lower" strata of the universe to the "higher". As such, they are included in the divine intention of saving the world. Despite deeply ingrained beliefs to do with Western/Christian human superiority, the Bible points to an understanding of humankind's spiritual evolution which goes beyond a mere interdiction of cruelty to animals. To struggle against the tyranny of humans over the non-human world is as important as any other social question. The object of redemption is the saving of all creatures. A morally acceptable human world is incompatible with the suffering of even a single creature. Humanity's freedom entails the freeing of animals.

46