PREDGOVOROva knjiga ima dvostruki cilj: kao prvo, da s take
gledita pravoslavnog hrianskog uenja o zagrobnom ivotu prui
objanjenje savremenih "posmrtnih" iskustava, koja su pobudila
toliko interesovanje u nekim religioznim i naunim krugovima, i kao
drugo, da priblii osnovne izvornike i tekstove koji sadre
pravoslavno uenje o zagrobnom ivotu.Ako je danas ovo uenje tako loe
shvaeno, to je u mnogome posledica toga to su u nae "prosveeno"
doba ovi tekstovi zaboravljeni i sasvim "izali iz mode". Mi smo
pokuali da ove tekstove. uinimo razumljivijim i dostupnijim
savremenom itaocu. Nema potrebe ni govoriti o tome koliko ovi
tekstovi predstavljaju neuporedivo korisnije i dublje tivo nego to
su to danas popularne knjige o iskustvima , "ivota posle smrti", u
kojima, ak ako i nisu obian senzacionalizam, . svejedno ne moe biti
nita drugo do spoljnje efektnosti, zbog toga to u njima nema
celovitog i istinitog uenja o zagrobnom ivotu.Pravoslavno uenje
izloeno u ovoj knjizi bie, bez sumnje podvrgnugo kritici nekih, kao
isuvie "jednostavno" i "naivno"da bi u njega mogao da poveruje ovek
HH veka. Zbog toga treba naglasiti da ono nije uenje samo nekolika
izolovanih ili netipinih uitelja Pravoslavne Crkve, nego uenje koje
je Hristova Pravoslavna Crkva postavila od svog poetka, koje je
izloeno u bezbrojnim svetootakim delima, u itijima Svetih i
bogosluenjima Pravoslavne Crkve, i koje Crkva neprekidno predaje,
sve do naih dana.
"Jednostavnost" ovog uenja jeste jednostavnost same istine,
koja, bilo da je iskazana u ovom ili onom uenju Crkve, predstavlja
osveavajui izvor jasnosti u pometnji koju su u savremenim umovima
izazvale razliite zablude i isprazne spekulacije poslednjih stolea.
U svakom poglavlju ove knjige ukazuje se na svetootake i
hagiografske izvornike koji ovo uenje sadre.Kao osnovni izvor
nadahnua pri pisanju ove knjige posluili su radovi episkopa
Ignjatija Brjananinova, koji je bio, verovatno, prvi znaajniji
ruski pravoslavni bogoslov koji se neposredno bavio upravo ovom
problematikom, tako zaotrenom u nae vreme: kako sauvati autentino
hriansko Predanje i uenje u svetu koji je postao u potpunosti tu
Pravoslavlju i tei ka tome da ga ili opovrgne i odbaci, ili da ga
protumai na takav nain da ono postane saobraeno sa ovozemaljskim
nainom ivota i ivljenja.Jasno sagledavajui rimokatolike i druge
zapadne uticaje kojima je pokuavano da se "modernizuje"
Pravoslavlje ak jo i u njegovo vreme, preosveeni Ignjatije
pripremao se za zatitu Pravoslavlja kako putem pomnog izuavanja
pravoslavnih prvoizvornika, (ijim se uenjem napajao u nizu
najboljih pravoslavnih manastira svoga vremena), tako i putem
upoznavanja sa naukom i literaturom svoga doba (on se kolovao na
vojno-ininjerskoj koli, a ne na duhovnoj akademiji).Naoruan, na taj
nain, kako poznavanjem pravoslavnog bogoslovlja tako i
(opte-obrazovnih) nauka, on je posvetio svoj ivot zatiti
Pravoslavlja i razobliavanju savremenih zastranjivanja od njega.
Nije preuveliavanje rei da u XIX vijeku niko u pravoslavnim
zemljama, niko kao on, nije umeo tako da titi Pravoslavlje od
iskuenja i zabluda novog vremena. Jedini koji bi se mogao uporediti
s njim bio je njegov zemljak episkop Teofan Zatvornik, koji je u
sutini radio to isto, ali na manje "visokom" nivou.Jedan tom
sabranih dela ep. Ignjatija (knj. III) posveen je iskljuivo
crkvenom uenju o zagrobnom ivotu, koje je on titio od rimokatolikih
i drugih savremenih iskrivljavanja. Upravo iz ovog toma, uglavnom,
preuzeli smo za nau knjigu razmatranje takvih pitanja kao to su
mitarstva dua - uenje koje, iz mnogih razloga, "greni um" ne moe da
prihvati, no uporno istrajava na njihovom drugaijem tumaenju ili
potpunom odbacivanju.Preosveeni Teofan, naravno, uio je to isto, pa
smo se koristili i njegovim reima, a u naem veku, drugi istaknuti
ruski pravoslavni bogoslov, blaenopoivi arhiepiskop Jovan
(Maksimovi) toliko je jasno i itko ponovio ovo uenje, da smo
njegove rei iskoristili kao osnovu zakljunog poglavlja nae
knjige.To, to pravoslavno uenje o zagrobnom ivotu toliko jasno i
shvatljivo izlau savremeni uitelji Pravoslavlja sve do naih dana,
od ogromne je koristi nama koji danas nastojimo da sauvamo otako
Pravoslavlje ne prosto pravilnim navoenjem njihovih rei, ve vie od
toga - putem istinski pravoslavnog tumaenja ovih rei.U knjizi smo,
osim pomenutih pravoslavnih izvora i tumaenja, dosta koristili i
savremenu nepravoslavnu literaturu o "posmrtnim" javljanjima, a
takoe i niz okultnih tekstova o tom pitanju. U tome smo sledili
primer vladike Ignjatija - iznositi lana uenja onoliko potpuno i
nepristrasno, koliko je to neophodno radi razoblienja njihove
neistinitosti; kako pravoslavni hriani ne bi njima bili sablanjeni.
Kao i on, i mi nalazimo da nepravoslavni tekstovi, kada se radi o
injeninom opisu iskustava (a ne o shvatanjima ili tumaenjima), esto
pruaju potresne potvrde pravoslavnih istina.Na osnovni cilj u ovoj
knjizi bio je da pruimo toliko detaljno suprotno gledite, koliko je
to potrebno da bi se pokazala korenita razlika izmeu pravoslavnog
uenja i iskustva pravoslavnih Svetitelja, s jedne strane, i
okultnoga uenja i savremenih iskustava, sa druge.Da smo jednostavno
izloili samo pravoslavno uenje, bez tog suprotstavljanja, ono bi
bilo ubedljivo samo za malobrojne, ne raunajui ove koji se tih
ubeenja ve pridravaju; ali danas e, moda, i poneko od onih koji su
uvueni u savremena (parapsiholoka i dr. - prim. prev) iskustva,
uvideti ogromnu razliku izmeu njih i istinskih duhovnih
iskustava.Ve i sama injenica da je pretean deo ove knjige posveen
razmatranju iskustava - kako hrianskih, tako i nehrianskih -govori
o tome da se ovde ne radi samo o izlaganju crkvenog uenja o ivotu
posle smrti, ve da se takoe donosi i autorovo tumaenje razliitih
iskustava koja se ovde pominju. A to se samih protumaenja tie, ona
ostavljaju prostor za doputene razlike u miljenjima meu
pravoslavnim hrianima. Mi smo se trudili, koliko nam je to mogue,
da ove interpretacije izloimo u uslovnoj formi, ne trudei se da
tano "odredimo" neke strane tih iskustava onako kako se moe
odrediti opte pravoslavno uenje Crkve o zagrobnom ivotu. Konkretno,
sve to je u vezi sa okultnim iskustvima "izvan tela" i u "astralnoj
ravni", mi smo jednostavno naveli u onom obliku u kome su ih
izloili sami uesnici, i uporedili ih sa slinim sluajevima u
pravoslavnoj literaturi, ne pokuavajui da tano odredimo prirodu tih
iskustava.Mi ih shvatamo kao realna iskustva u kojima se zaista
odigrava kontakt sa demonskim silama, a ne prosto kao -
halucinacije. Neka itatelj sam prosudi koliko je takav pristup
ispravan.Trebalo bi da je jasno da ova knjiga ni u kom sluaju ne
pretenduje na to da prua u potpunosti iscrpno izlaganje
pravoslavnog uenja o zagrobnom ivotu. Ona predstavlja samo uvod u
njega, "Celovito uenje" o tom pitanju, u stvari i ne postoji, kao
to nema ni "eksperata" u toj oblasti. Mi, koji ivimo na zemlji,
teko da moemo postaviti i poetak shvatanju stvarnosti duhovnog
sveta, dok sami tamo ne budemo prebivali. To je proces, koji
zapoinje sada, u ovome ivotu, a zavrava u venosti, gde emo " licem
u lice" sozercavati ovo, to danas vidimo "kao u ogledalu, u
zagonetki" (I Kor. 13; 12). Meutim, pravoslavni izvori na koje
ukazujemo u ovoj knjizi, daju nam osnovni nacrt ovog uenja, koji je
dovoljan - ne da steknemo tano znanje o onome to je, na kraju
krajeva, iznad nas, ve da nas podstakne da otponemo borbu za
dostizanje cilja hrianskog ivota - Carstva Nebeskog, i izbegnemo
demonske klopke, koje neprijatelj naeg spasenja postavlja na putu
hrianske borbe. Ovostrani svet stvarniji je i blii, nego to mi to
obino mislimo, a put ka njemu otvara se ivotom podvinikim i
molitvenim, koji nam je Crkva dala kao sredstvo spasenja. Ova
knjiga posveena je i namenjena onima, koji takav ivot ele da
vode.
O NEKIM VIDOVIMA SAVREMENIH DOIVLjAJA IVOTA POSLE SMRTI Potpuno
neoekivano, pitanje zagrobnog ivota steklo je veliku popularnost na
Zapadu. Tanije, tokom poslednje dve godine pojavio se itav niz
knjiga koje pokuavaju da opiu iskustva "ivota posle smrti".Napisali
su ih ili uveni naunici i lekari, ili pisci koji su imali njihovu
svesrdnu podrku. Jedan od njih, u svetu poznati lekar i "strunjak"
za probleme smrti i umiranja - dr Elizabeta Kibler-Ros, smatra da e
ova istraivanja posmrtnih doivljaja "prosvetliti mnoge i potvrditi
ono emu su nas uili dve hiljade godina - da posle smrti ima
ivota".Ovakva shvatanja, razume se, predstavljaju otar zaokret u
odnosu na do sada preovlaujue poglede u medicinskim i naunim
krugovima koji su se, uglavnom, prema smrti odnosili kao prema
"tabu" temi, a svaku pomisao o nadivljavanju smrti odbacivali kao
neto to pripada sferi fantazije i sujeverja ili, u najboljem
sluaju, kao stvar line vere pojedinca o kojoj nema nikakvih
objektivnih dokaza.Spoljanji uzrok ove iznenadne promene miljenja
je jednostavan: to su nove metode reanimacije "kliniki umrlih"
(najee putem stimulacije zaustavljenog rada srca) koje su stekle
iroku primenu tokom poslednjih godina.Zahvaljujui tome, mnogi ljudi
koji su praktino bili "mrtvi" (kojima je prestao rad srca), vraeni
su u ivot, a mnogi od njih i otvoreno govore o tome, s obzirom da
je to prestala da bude "tabu" tema, a time i iezao strah da e ih
proglasiti za "sulude".Nas, meutim, najvie interesuje unutarnji
razlog ove promene, kao i "ideologija" ovog novonastalog naina
miljenja; zbog ega je ova pojava odjednom postala toliko popularna,
i pojmovima kojeg religijskog ili filozofskog uenja se ona najee
tumai? Ona je ve postala jedan od "znakova vremena", i simptom
religioznog interesovanja naih dana. Kakav je u tom pogledu njen
znaaj? Ovim pitanjima vratiemo se posle detaljnog ispitivanja same
ove pojave.Meutim, u poetku se moramo zapitati, na kojoj osnovi
treba prosuivati ovu pojavu? Oni koji je opisuju sami ne umeju da
je jasno tumae, a esto objanjenje trai u okultnim ili spiritistikim
tekstovima.Neki religiozni ljudi (kao i neki naunici) prosto ova
iskustva odbacuju kao "halucinacije" jer ih doivljavaju kao pretnju
svojim ustaljenim ubeenjima. Ovo je sluaj sa nekim protestantima
koji se pridravaju shvatanja da se dua posle smrti nalazi u
besvesnom stanju, ili onoga da ona odmah odlazi da "prebiva s
Hristom".Na slian nain i ubeeni ateista odbacuju pomisao o tome da
dua posle smrti uopte produava da postoji, ma kakvi dokazi da im se
pruaju. Ali ova iskustva se ne mogu objasniti prostim poricanjem,
ova moraju biti shvaena kako treba, sama po sebi, kao i u itavom
kontekstu onoga to nam je poznato o sudbini due posle
smrti.Naalost, i neki pravoslavni hriani su takoe, pod uticajem
modernih materijalistikih ideja (infiltriranih kroz protestantizam
i rimokatolicizam) stekli prilino mutna i neodreena shvatanja o
buduem ivotu.Autor jedne od novih knjiga o posmrtnim iskustvima
(Dejvid R. Uiler, "Putovanje na drugu stranu", Njujork, 1977);
postavio je sebi za cilj da upozna shvatanja razliitih "sekti" o
stanju due posle smrti. Tako se obratio i sveteniku grke
pravoslavne arhiepiskopije u Americi, i kao odgovor dobio vrlo
uoptene stavove o postojanju Nebesa i ada, ali mu je takoe reeno i
to da "Pravoslavlje nema bilo kakve odreene ideje o tome ta je
zapravo onaj svet". Autor je jedino mogao zakljuiti da je "grki
pravoslavni pogled na zagrobni ivot nejasan" (str. 103).Naravno da
nije tako. Pravoslavno Hrianstvo ima vrlo jasno odreeno uenje i
poglede na zagrobni ivot, poev od samog trenutka smrti. Ovo uenje
nalazi se u Svetom Pismu (koje se tumai u itavom kontekstu
hrianskog uenja), u spisima Svetih Otaca (naroito u onima koji su
iskljuivo posveeni ivotu posle smrti), i mnogim itijima Svetih, kao
i antologijama pojedinanih iskustava ove vrste.itava etvrta knjiga
"Razgovora" svetog Grigorija Dvojeslova, pravoslavnog pape rimskog
(+604), na primer, posveena je ovoj temi. U nae vreme pojavila se
na engleskom jeziku zbirka ovakvih iskustava, uzetih iz itija
svetih, kao i onih novijeg datuma (, Vene zagrobne tajne",
Dordanvil, Njujork, 1968). A ve sasvim nedavno, u prevodu na
engleski objavljen je jedan izuzetan tekst, koji je krajem XIX veka
napisao ovek koji se vratio u ivot posle 36 asova od smrti (K.
Ikskul, "Mnogima neverovatan, ali istinit dogaaj, "Orthodox Life",
jul-avgust, 1976).Pravoslavni hrianin tako ima na raspolaganju
pravo obilje tekstova, uz iju pomo se mogu razumeti neka "posmrtna"
iskustva i proceniti u svetlu celovitog pravoslavnog uenja o ivotu
posle smrti.Knjiga koja je jo vie pobudila interesovanje
savremenika o ovoj temi objavljena je u novembru 1975, a napisao ju
je mladi psihijatar sa juga Sjedinjenih Drava, dr Rejmond Mudi
("ivot posle ivota").On u to vreme nije nita znao o drugim
istraivanjima ili literaturi na ovu temu, ali kada je knjiga
tampana postalo je jasno da ona izaziva ivo interesovanje, i da je
o ovom pitanju ve mnogo napisano.Ogroman uspeh knjige doktora
Mudija (prodato je preko dva miliona primeraka) uinio je da
iskustva kliniki mrtvih postanu dostupna najiroj publici, ta se za
etiri idue godine pojavio niz knjiga i lanaka o ovim iskustvima.
Meu najvanijim su lanci dr Elizabet Kibler-Ros, koji potvruju
otkria doktora Mudija, i nauna istraivanja dr Osisa i
Heraldsona.Sam dr Mudi napisao je i nastavak svoje knjige
("Razmiljanja o ivotu posle ivota", 1977), koja sadri dopunski
materijal i njegova dalja razmiljanja o ovoj temi. Otkria koja se
nalaze u ovim i drugim novim knjigama (a sve su one u osnovi
saglasne u pogledu tumaenja ove pojave), razmatraemo u ovoj knjizi.
Za poetak, obratiemo panju na prvu knjigu dr Mudija, koja veoma
objektivno i sistematino pristupa itavom problemu.Dr Mudi je u
proteklih deset godina sakupio lina svedoenja oko 150 osoba koje su
doivele pravu smrt, ili stanja bliska smrti, kao i onih koje su mu
saoptavale iskustva drugih dok su umirali. Iz ovih spisa on je
izabrao svedoanstva pedesetak ljudi sa kojima je vodio detaljne
razgovore. Autor tei objektivnosti u predstavljanju ovih
svedoanstava, mada priznaje da knjiga "prirodno, odraava sredinu,
shvatanja i predrasude samog pisca", koji je po svojim religioznim
uverenjima metodista prilino liberalnih pogleda. I zaista,
objektivnosti ovog istraivanja to dosta teti.Kao prvo, autor ne
daje ni jedno potpuno iskustvo "smrti" od poetka do kraja, ve daje
samo odlomke (obino vrlo kratke) iz svakog od petnaest nepovezanih
sastavnih delova koji obrazuju njegov "model" "potpunog" doivljaja
smrti. U stvari, injenica je da su doivljaji umiruih, kako su oni
opisani u toj i drugim knjigama te vrste, esto toliko razliiti
jedni od drugih u pojedinostima, da je pokuaj njihovog svrstavanja
u okvire jednog "modela" najblae reeno preuranjen. "Model" dr
Mudija povremeno izgleda vetaki i iskonstruisan, to naravno ne utie
na faktografsku vrednost same grae koju navodi.Kao drugo, dr Mudi
je spojio ujedno dve potpuno razliite pojave: stvarno iskustvo
"klinike smrti" i iskustvo "pribliavanja ka smrti". On priznaje da
postoji razlika meu njima, ali zakljuuje da one obrazuju
"kontinuitet", zbog ega ih treba izuavati zajedno. U sluajevima
kada se iskustvo pribliavanja ka smrti zavrava smru (bilo da osoba
jeste ili nije potom ponovo oivljena), zaista se radi o
"kontinuitetu" doivljaja. Meutim, neke od opisanih pojava (fenomen
munjevitog seanja na dogaaje iz ivota u trenutku kada preti
opasnost od davljenja; iskustvo "ulaska u tunel" u sluajevima kada
je osoba dobila anestetik tipa etera) esto su se deavale i ljudima
koji nikada nisu doiveli "kliniku smrt", pa je mogue da pripadaju
"modelu" nekog mnogo optijeg iskustva, a samo sluajno prate
iskustvo umiranja. Neke od knjiga koje se sada pojavljuju o ovoj
oblasti jo su neopreznije prilikom izbora materijala, pa se tako
trpaju u isti ko iskustva boravka "izvan tela" sa iskustvima prave
smrti i umiranja.Kao tree, sama injenica da autor ovim pojavama
pristupa sa "naunog" stanovita, nemajui pritom nikakve jasne
predstave o tome ta se u stvari deava sa duom posle smrti, izaziva
kod njega najrazliitije zabune i nedoumice u pogledu ovih
iskustava, koje se nikako ne daju otkloniti prostim gomilanjem
sluajeva - oni koji o svojim iskustvima daju izjave, neizbeno ih
dopunjuju sopstvenim tumaenjima. Sam autor priznaje da "nauno"
ispitati ovu problematiku praktino nije mogue. I zaista, kada treba
da je objasni, on se okree slinim iskustvima koja se pominju u
okultnim spisima poput Svedenborgovih, ili "Tibetanske knjige
mrtvih", napominjui da eli da baci paljiviji pogled na "bogatu
literaturu o natprirodnim i okultnim fenomenima" kako bi bolje
razumeo predmet svog izuavanja.Sve ovo ima za posledicu da ne moemo
previe oekivati od ove i njoj slinih knjiga. One nam nee dati
zaokruenu i doslednu predstavu o tome ta se dogaa sa duom posle
smrti. Meutim, u ovoj knjizi i drugim novim knjigama navedeni su
mnogobrojni injenini opisi fenomena "klinike smrti" koji zasluuju
ozbiljnu panju, naroito u svetlu injenice da neki ve interpretiraju
ova iskustva na nain neprijateljski tradicionalnom hrianskom
gledanju na zagrobni ivot, kao da ona "opovrgavaju" postojanje kako
Nebesa, tako i ada. Kako, dakle, treba da shvatimo ova
iskustva?Petnaest sastavnih komponenti uz pomo kojih dr Mudi
opisuje "potpuni" doivljaj smrti, mogu se, za potrebe naeg
razmatranja, svesti na nekoliko osnovnih karakteristika iskustva o
kome emo ovde govoriti, uporeujui ga sa onim to o toj temi postoji
u pravoslavnoj literaturi. 1. Iskustvo boravka "izvan tela"Prva
stvar koja se deava osobi koja je umrla, prema ovim izvetajima,
jeste da ona naputa svoje telo i nastavlja da postoji potpuno
odvojena od njega, ne gubei pri tom svest. esto je sposobna da
posmatra sve to je okruuje, ukljuujui i njeno mrtvo telo, kao i
pokuaje reanimacije koji se na njemu vre. Prebiva u stanju prijatne
topline i lakoe, ne oseajui nikakav bol, kao da "lebdi". Potpuno je
liena mogunosti da kontaktira sa svojom okolinom govorom ili
dodirom, zbog ega se esto javlja oseanje velike "samoe". Misaoni
proces obino postaje mnogo ubrzaniji nego to je to bio u telu. Evo
nekoliko kratkih izvoda iz ovih opisa:"Iako je dan bio veoma
hladan, dok sam bio u tom mraku, jedino to sam oseao bila je
toplina i najvea prijatnost koju sam ikada iskusio... Seam se da
sam mislio: "Mora da sam mrtav" (str. 27)."Poeo sam da doivljavam
najdivnija oseanja. Oseao sam jedino mir, prijatnost, lakou, samo -
spokoj" (str. 27)."Video sam kako me oivljavaju. Bilo je zaista
udno. Nisam bio veoma visoko, ali kao da sam stajao malo iznad
njih. Pokuao sam da razgovaram sa njima, ali me niko nije uo, niti
je to iko mogao" (str. 37)."Ljudi su sa svih strana dolazili na
mesto sudara... Kada bi mi se sasvim pribliili, ja sam pokuavao da
se sklonim, da im se pomerim s puta, ali oni su prosto prolazili
kroz mene" (str. 37)."Nisam bio u stanju da dodirnem bilo ta, niti
da optim sa ljudima oko sebe. Bio je to uasan oseaj samoe, oseaj
potpune izolacije. Uvideo sam da sam potpuno sam" (str. 43).Treba
napomenuti da postoji zauujui "objektivni dokaz" da se ovek zaista
u tom trenutku nalazi izvan tela. Neki ljudi bili su u stanju da
ponove razgovore ili detaljno opiu dogaaje koji su se odigrali u
susednim sobama ili na jo udaljenijim mestima u vreme dok su bili
"mrtvi". Meu ostalim primerima ove vrste, dr Kibler-Ros pominje
jedan izuzetan sluaj slepe ene koja je "videla" i detaljno opisala
sve to se dogaalo u sobi u kojoj je umrla, mada je, kad se vratila
u ivot, bila opet slepa. Ovo je potresan dokaz da sposobnost vida
ne daju oi (kao to mozak nije taj koji misli, jer, se posle smrti,
umne sposobnosti izotravaju), nego pre dua, koja, dok je telo ivo,
obavlja ove funkcije pomou telesnih organa, a kada ono umre - dua
to ini sebi svojstvenom sposobnou (dr Elizabet Kibler-Ros, "Smrti
nema").Pravoslavnog hrianina ovde nita ne treba da udi, jer
iskustvo koje je ovde opisano isto je ono koje je hrianima poznato
kao razdvajanje due od tela u trenutku smrti. Za nae vreme bezverja
karakteristino je da ljudi veoma retko pribegavaju hrianskim
pojmovima i teko shvataju da je ono, to se odvojilo od tela i
doivljava sve to, u stvari njihova dua, nego su obino zbunjeni
stanjem u kome su se nali.Upravo takav ovek - krten u Pravoslavlju,
ali u duhu kraja XIX veka ravnoduan prema istinama sopstvene vere i
koji ak nije ni verovao u zagrobni ivot - je i napisao povest o
iskustvu ivota posle smrti naslovljenu "Mnogima neverovatan, ali
istinit dogaaj" (K. Ikskul, "Troicki cveti", 1910). Ono to je on
doiveo pre toliko godina danas je za nas od velike vanosti, a u
kontekstu savremenih posmrtnih iskustava ak i delo promisla, jer
predstavlja jedinstveni opis iskustva due posle smrti koji see
mnogo dalje od kratkih fragmentarnih doivljaja kakvi se mogu nai u
savremenim knjigama. Iskusio ga je osetljiv ovek koji je, polazei
od uobiajene moderne nezainteresovanosti za veru, doao do
prihvatanja istina pravoslavnog hrianstva, i to u tolikoj meri da
je svoj ivot okonao kao monah.Ova nevelika knjiica moe nam danas
posluiti kao "probni kamen", kojim se mogu prosuivati savremena
iskustva. Nju je odobrio, kao tekst koji ne sadri nita protivno
pravoslavnom uenju o zagrobnom ivotu, jedan od vodeih pravoslavnih
pisaca-misionara sa poetka veka, arhiepiskop Nikon Vologodski.Posle
opisa poslednje agonije svoje fizike smrti, i oseaja uasne teine
koja ga je pritiskala ka zemlji, autor ovog opisa iznenada shvata
da mu je laknulo:"Otvorio sam oi, i u mojoj svesti, do najsitnijih
detalja, sa savrenom jasnoom, urezalo se ono to sam tog trenutka
gledao...Video sam da stojim nasred sobe. S moje desne strane, neto
polukruno, okupilo se svo medicinsko osoblje... Zaudila me je ova
grupa. Na mestu oko koga su stajali bio je krevet. ta je to to je
privlailo panju ovih ljudi, ta su to tako paljivo gledali, kad mene
tamo vie nije bilo, ve sam stajao nasred sobe?Primakao sam se i
pogledao ono to su i oni gledali. Tamo, na krevetu, leao sam ja.Ne
seam se da sam osetio bilo kakav strah pri pogledu na svog
dvojnika, jedino me je obuzela nedoumica: kako je to mogue? Oseao
sam da sam ja ovde, a u isto vreme i tamo sam bio ja...Hteo sam da
dodirnem levu ruku desnom, ali ruka je prola kroz telo kao kroz
prazan prostor... Pozvao sam doktora, ali sredina u kojoj sam se
nalazio nije primala niti prenosila zvuk moga glasa, i ja sam
shvatio da sam potpuno odvojen od svega to me je okruivalo. Od te
udne samoe obuzeo me je panian stran. Bilo je zaista neeg uasnog u
toj neizrecivoj samoi...Osvrnuo sam se, i tada mi je po prvi put
sinula misao: "Da li je mogue da se ono to mi se dogodilo na jeziku
ivih naziva - smrt?" Ovo sam pomislio zbog toga to je telo koje je
lealo na krevetu po svemu liilo na mrtvaca...Po naim shvatanjima,
sa reju "smrt" nerazdvojno je povezana predstava o nekakvom
unitenju, prekidu ivota.I kako sam mogao pomisliti da sam mrtav,
kada ni jednog jedinog trenutka nisam izgubio svest, i kada sam se
oseao iv kao i ranije, sposoban da ujem, gledam, shvatam, kreem se,
mislim, govorim?Da sam verovao u postojanje due i bio religiozan,
ovo odvajanje od svega to me okruuje, i ovu raspoluenost moje
linosti shvatio bih mnogo bre, ali to nije bio sluaj, i ja sam se
rukovodio samo onim to sam oseao. A oseanje ivota u meni bilo je
toliko jasno, da je ova neobina pojava kod mene budila samo
nedoumicu, poto nikako nisam bio u stanju da poveem svoja oseanja
sa uobiajenim pojmovima o smrti - da iako sam svestan sebe i mogu
da oseam, treba da mislim da ne postojim...Seajui se i razmiljajui
kasnije o svom tadanjem stanju, zapazio sam samo to da su moje umne
sposobnosti tada delovale s nekom zadivljujuom energijom i
brzinom... " (str. 16-21).U drevnoj hrianskoj literaturi ne opisuje
se tako detaljno stanje due u prvim trenucima posle smrti, jer je
naglasak uvek stavljen na one mnogo snanije doivljaje koji
nastupaju kasnije. Verovatno da je samo u ova naa vremena, kada se
"ivot" sa tolikom uverenou poistoveuje sa "ivotom u telu", i mogue
oekivati da se tako velika panja pridaje prvim trenucima, momentima
kada se shvatanja savremenog oveka izvru naglavce, neoekivano za
njih: smrt nije kraj, ivot se nastavlja, a dua otkriva jedno sasvim
novo stanje!U opisanom iskustvu svakako nema niega to bi
protivreilo pravoslavnom uenju o stanju due odmah posle smrti. Neki
su, kritikujui ovaj sluaj, posumnjali da je taj ovek uopte i bio
mrtav ako su ga u roku od nekoliko minuta reanimirali. Ali to je ve
samo pitanje tehnike, o kome emo kasnije govoriti. Ostaje injenica
da se u ovih nekoliko prvih minuta (ponekad takoe i na samo minut
pred smrt) esto doivljava neto to nije mogue objasniti prosto kao
"halucinacije". Na zadatak je da otkrijemo kako ova iskustva treba
shvatiti. 2. Susreti sa drugimaU poetnom stanju samoe posle smrti
dua ostaje vrlo kratko vreme. Dr Mudi navodi nekoliko sluajeva
ljudi koji su ak i pre no to je nastupila smrt, iznenada ugledali
svoje ve umrle roake i prijatelje."Lekar je izgubio nadu da e me
spasti i rekao je mojoj porodici da umirem... Shvatio sam da svi ti
ljudi tamo, izgledalo je gotovo kao da itava mnotva njih lebde
ispod tavanice. Sve su to bili ljudi koje sam u nekadanjem ivotu
poznavao, ali koji su umrli ranije. Prepoznao sam baku, devojicu
koju sam poznavao jo iz kole, i mnoge druge roake i prijatelje...
Bio je to vrlo radostan dogaaj, oseao sam da su oni doli da me
zatite i prate".Ovakvo iskustvo susreta sa umrlim prijateljima i
roacima u trenutku smrti ni u kom sluaju ne predstavlja novo
otkrie, ak ni meu savremenim naunicima. Pre oko pedeset godina ovo
je posluilo za brouru pioniru moderne "parapsihologije" ili
psihikih istraivanja, Viljemu Beretu ("Vizije na samrtnom odru",
London, 1926. ). Posle pojavljivanja prve knjige dr Mudija,
objavljen je i jedan rad nadahnut knjigom Bereta koji mnogo
detaljnije opisuje ovo iskustvo. Pokazalo se da su autori ovog dela
vrili studiozna istraivanja ovih sluajeva tokom mnogih godina.
Treba ovde da kaemo nekoliko rei o rezultatima ove nove knjige
(Karlis Osis i Erlendur Haroldson, "U asu smrti", Njujork,
1977).Ova knjiga predstavlja prvu ozbiljniju "naunu" publikaciju o
doivljaju umiranja. Zasnovana je na rezultatima detaljnih upitnika
i razgovora sa nasumce odabranom grupom lekara i medicinskih
sestara iz istonog dela Sjedinjenih Drava i severne Indije (Indija
je izabrana radi vee objektivnosti, to jest da bi se proverila
razilaenja u doivljavanju smrti koja mogu biti posledica
nacionalnosti, psihologije i religije). Kao rezultat ovoga dobijen
je materijal koji se sastoji od preko hiljadu vizija i javljanja
koje su imali umirui ljudi, kao inekolicina ljudi koji su vraeni u
ivot iz stanja klinike smrti. Autori su doli do zakljuka da se
otkria doktora Mudija uglavnom slau sa njihovim nalazima.
Ustanovili su da pojava umrlih prijatelja i roaka (a u Indiji i
mnogobrojna javljanja hindu "bogova") nastupaju umiruima ponekad
jedan as pre smrti, a najee oko dan ranije. U pola od tih sluajeva
javljaju se vizije nekog nepoznatog, "rajskog" okruenja, koje
izaziva i odgovarajue oseaje (o iskustvu "raja" govoriemo
kasnije).Naroita vrednost ovog istraivanja je u tome to pravi
preciznu razliku izmeu nepovezanih, ovozemaljskih halucinacija, i
jasno vienih javljanja i vizija sa onoga sveta, a takoe i
statistiki analizira prisustvo takvih uzronika kao to je korienje
halucinogenih sredstava, visoke temperature, oboljenja ili povrede
mozga, to jest onih faktora koji bi mogli izazvati obine
halucinacije, a ne pravo doivljaj neega to se dogaa izvan svesti
samog bolesnika. Veoma je vano otkrie autora da najpovezanija i
najistija iskustva doivljaja onog sveta imaju pacijenti koji su
najvie vezani za zemaljsku realnost i najmanje skloni
halucinacijama. Na primer, oni kojima se javljaju umrli ili duhovi,
obino sasvim vladaju svojim umnim sposobnostima i vide ova bia
istovremeno sasvim svesni da se nalaze u bolnikom okruenju. tavie,
ustanovljeno je da oni koji haluciniraju najee vide ive osobe, dok
je za umirue karakteristino da im se javljaju umrli. Autori, mada
oprezni u izvoenju zakljuaka, skloni su da "prihvate hipotezu o
zagrobnom ivotu, kao najrazumljivije objanjenje svih injenica".
Tako i ova knjiga dopunjuje otkria doktora Mudija i upeatljivo
dokazuje iskustva susreta sa umrlima i duhovima na prelazu iz ivota
u smrt. A da li su ta bia zaista ona za koja ih umirui smatraju -
pitanje je o kome emo kasnije govoriti.Za ljude sumnjiave i bez
vere, a to je karakteristina crta savremenih naunika, ova otkria su
svakako zapanjujua. Meutim, za pravoslavnog hrianina u tim otkriima
nema niega udnog - mi znamo da je smrt samo prelazak iz jednog
oblika postojanja u drugi, i upoznati smo sa mnogobrojnim
javljanjima i vienjima koja su imali vernici na samrti, kako sveci,
tako i obini grenici. Sv. Grigorije Dvojeslov, opisujui mnoga od
ovih iskustava u svojim "Razgovorima", opisuje i pojavu susreta sa
drugima: "Ponekad se dogaa da na pragu smrti dua prepoznaje one s
kojima joj predstoji da deli istu venu obitelj, zbog jednake
krivice ili nagrade". Posebno za one koji su iveli ivotom
pravednika, sv. Grigorije napominje da se "esto dogaa da se
Svetitelji s Nebesa pojavljuju pravednicima u asu smrti, kako bi ih
ohrabrili. Praeni nebeskim pokroviteljima, oni umiru bez bola i
straha. On navodi primere kako su samrtnicima dolazili aneli,
muenici, apostol Petar, Majka Boija i sam Hristos (IV, 13-18).Dr
Mudi navodi jedan primer susreta umirueg, ne sa roakom niti sa
duhovima, nego sa potpuno nepoznatom osobom: "Jedna ena mi je rekla
da ono to je videla tokom svog vantelesnog iskustva nije bilo samo
njeno prozrano duhovno telo, nego i jo jedno, koje je pripadalo
nekoj drugoj, nedavno umrloj osobi. Nije znala ko je ta osoba bila"
("ivot posle ivota", str. 45). Sv. Grigorije u "Razgovorima"
spominje slinu pojavu. On navodi nekoliko sluajeva kada je umirui
zvao po imenu nekoga ko je u istom asu umirao na nekom drugom
mestu. To nipoto nije posledica prozorljivosti (vidovitosti) koja
se daruje Svetiteljima, jer sv. Grigorije opisuje i kako je jedan
okoreli grenik, oevidno odreen za ad, naredio da se porui nekom
Stefanu - koga nije poznavao, a koji je trebalo da umre u isto
vreme kad i on - da je "naa laa spremna da nas odveze na Siciliju"
(kao mesto sa mnogo vulkanske aktivnosti, Sicilija je metafora za
pakao) ("Razgovori", IV, 36). Oigledno da je ovde u pitanju ono to
se danas naziva "ekstrasenzornom percepcijom" (ESP), koja se u
mnogim sluajevima izotrava pred smrt, a svakako nastavlja i posle
nje, kada je dua ve sasvim izvan oblasti fizikih ula.Prema tome,
ovo izolovano "otkrie" savremenih naunih istraivanja samo potvruje
ono to je itaocima drevne hrianske literature ve poznato o
susretima u asu smrti. Mada se nipoto ne moe rei da se dogaaju
svakome pred smrt, ovi susreti se ipak mogu nazvati optim, jer se
deavaju bez obzira na nacionalnost, religijsku pripadnost ili
svetost ivota.Sa druge strane, iskustvo hrianskog Svetitelja, iako
poseduje one opte crte koje su karakteristine za svakoga, ima i
jednu sasvim drugaiju crtu - crtu koja ne podlee objanjenju
savremenih psihologa i istraivaa. Kod hrianskih Svetitelja u
trenutku smrti esto se pojavljuju naroiti znaci Boijeg
blagovoljenja, a javljanja iz drugog sveta esto su vidljiva i
drugima koji se tu nalaze, a ne samo umiruem. Navedimo samo jedan
primer takoe iz "Razgovora" sv. Grigorija Dvojeslova:"Dok su u pono
stajali kraj Romuline postelje, odjednom se s neba spusti svetlost
i obasja itavu keliju, sijajui takvim bleskom da se njihova srca
ispunie strahom i trepetom... Zatim se ulo komeanje mnotva ljudi.
Vrata kelije bila su irom otvorena i lupala su, kao da ih gura
mnotvo onih koji su navaljivali unutra. Mogli su ih uti kako
govore, oseali su njihovo prisustvo, ali od prevelikog straha i
bleska svetlosti nisu ih mogli videti. Od straha su se ukoili, a
blistava svetlost im je zasenila oi. Ali odmah zatim vazduh se
ispuni prekrasnim miomirom, ija prijatnost umiri njihove due
preneraene sjajem svetlosti. Ali kako oni nisu mogli podneti takav
sjaj, Romula stade ljubaznim glasom teiti svoju duhovnu majku
Redemptu koja je stajala kraj nje drhtei, i ree: "Ne boj se,
majice, ja jo ne umirem. Miomir se zadra tri dana, a etvrte noi
Romula opet pozva svoju nastavnicu i zatrai da primi Sveto Priee.
Ni Redempta ni njena druga uenica nisu naputale postelju bolesnice,
kad odjednom pred vratima njene kelije ugledae dva hora koja su
pevala... Sveta Romulina dua napustila je telo. Dok se ona uznosila
na Nebo, horovi su pratili njenu duu, uzdiui se sve vie i vie, dok
najzad zvuci psalmopojanja i miomir, malo po malo, sasvim ne iezoe"
("Razgovori", IV, 17). Pravoslavni hriani setie se ovakvih sluajeva
iz mnogih itija svetih: sv. Sisoja, sv. Taise, Teofila Kijevskog i
drugih.Udubljujui se u ovo istraivanje smrti i umiranja, treba da
imamo na umu veliku razliku izmeu opteg iskustva umiruih, koje sada
budi toliko interesovanje, i blagodatnog doivljaja smrti
pravoslavnih hrianskih pravednika. To e nam pomoi da bolje razumemo
neke zagonetne strane smrti, koje se mogu sresti u pomenutoj
savremenoj literaturi.Shvatajui ovu razliku, moi emo, na primer,
lake da odredimo prirodu pojava koje se javljaju samrtnicima. Da li
to zaista roaci i prijatelji dolaze iz carstva mrtvih da bi se
javili umiruima? I razlikuju li se ova javljanja od predsmrtnih
javljanja hrianskim pravednicima?Da bismo odgovorili na ovo
pitanje, setimo se da dr Osis i Heraldson saoptavaju da mnogi
indusi na samrti vide "Bogove" svog indijskog panteona (Krinu, ivu,
Kali, itd. ), a ne svoje roake i prijatelje, kao to to obino biva u
Americi. Meutim, apostol Pavle jasno kae da ti "bogovi" u stvari
nisu nita (I Kor. 8: 4-5), a sva realna iskustva s ovim "bogovima"
izazivaju demoni (I Kor. 10: 20). Koga, dakle, umirui Indusi
zapravo vide? Dr Osis i Heraldson smatraju da je poistoveenje bia
sa kojima se odigrava susret u mnogome proizvod subjektivne
interpretacije zasnovane na religijskim, kulturnim i linim
pretpostavkama. Ova procena deluje razumno, i umesna je u mnogim
sluajevima. Takoe je verovatno da i u amerikim sluajevima pokojni
roaci nisu zaista prisutni kako se to umiruem ini. Sv. Grigorije
Dvojeslov kae samo da samrtnik "prepoznaje" ljude, dok se pred
pravednikom "Svetitelji s Neba pojavljuju" - to je razlika koja ne
ukazuje samo na razliitost iskustava pravednika i obinih grenika u
trenutku smrti, ve je takoe direktno povezana sa razliitim stanjima
u zagrobnom ivotu jednih i drugih. Svetitelji imaju veliku slobodu
da se zauzimaju za ive i pritiu im u pomo, dok umrli grenici, osim
u nekim izuzetnim sluajevima, nemaju kontakta sa ivima.Ovu razliku
jasno je izloio blaeni Avgustin, latinski otac iz V veka, u
traktatu napisanom na molbu svetog Pavlina Nolanskog na temu
"staranje za umrle", gde pokuava da uskladi nesumnjivu injenicu da
su se sveti, kao muenik Feliks Nolanski, jasno javljali vernicima,
dok je isto tako nesumnjiva injenica da se mrtvi, po optem pravilu,
ne javljaju ivima.Izloivi pravoslavno uenje zasnovano na Svetom
Pismu o tome da se "due umrlih nalaze na takvom mestu, odakle ne
vide ono to se dogaa smrtnicima na ovome svetu" (gl. 13), i svoje
lino miljenje, da sluajevi tobonjih javljanja umrlih ivima
predstavljaju ili "pojavu anela" ili "lane vizije" koje proizvode
avoli sa namerom da, na primer, kod ljudi stvore lane predstave o
zagrobnom ivotu (gl. 10) - blaeni Avgustin prelazi na razlikovanje
izmeu prividnih javljanja umrlih i istinitih javljanja
svetaca."Ukoliko due umrlih ne znaju ta ivi rade, kako onda muenici
uopte mogu da pruaju pomo ljudima u nevolji? Jer, ne samo putem
nevidljivih dobroinstava, nego se Feliks ispovednik javio naoigled
mnogih kada su varvari opsedali grad Nolu.Ti se (ep. Pavlin) pobono
raduje ovom njegovom javljanju. Mi smo o tome uli ne preko
neproverenih glasina, nego od verodostojnih svedoka. Zaista, po
Boijoj volji projavljuju se uda koja se razlikuju od obinih pojava
ovoga sveta. To to je na Gospod, kad je poeleo, odjednom pretvorio
vodu u vino, ne moe nam biti izgovor da ne shvatamo vrednost vode
same po sebi. Ovo je redak, jedinstven sluaj ovakvog boanskog
delovanja. Isto tako, injenica da je Lazar ustao iz mrtvih ne znai
da svaki mrtvac ustaje kad hoe, niti da se pokojnik moe pozvati
natrag u ivot od strane nekog ivog, kao to budan moe da probudi
zaspalog. Jedno su dogaaji koji su posledica ljudskog delovanja, a
drugo oni koji su znaci Boije sile. Neke stvari odvijaju se
prirodno, neke udesnim putem, mada Bog jednako prisustvuje u
prirodnom toku stvari, kao to priroda ide uporedo s udesnim. Zbog
toga ne treba misliti da se bilo ko od umrlih moe meati u poslove
ivih samo na osnovu toga to Muenici dolaze da bi nekog iscelili i
pomogli mu. Pre treba misliti ovako: Muenici Boijom blagodau pomau
ivima na zemlji, a ostali mrtvi nemaju blagodat da se meaju u
poslove ivih" ("Staranje za mrtve", gl. 16).I zaista, uzmimo samo
jedan primer. Sveti oci iz bliske prolosti, kao starac Amvrosije
Optinski, ue da bia sa kojima se opti na spiritistikim seansama
nisu due umrlih, nego -demoni, a oni koji su dublje izuavali
spiritistike pojave, ukoliko su uopte imali ikakva hrianska merila
rasuivanja, dolazili su do istog zakljuka. (Vidi, na primer, Sajmon
A. Blekmur, "Spiritizam: injenice i podvale").Shodno tome, ne treba
sumnjati da se Svetitelji zaista javljaju pravednicima na samrti,
kako je opisano u mnogim itijima svetih. Obinim grenicima, s druge
strane, najee se javljaju roaci, prijatelji, ili "bogovi" nalik
onima koje umirui oekuje da vidi. Pravu prirodu ovih drugih
javljanja teko je odrediti. To svakako nisu prosto halucinacije,
nego izgleda da su propratne pojave prilikom umiranja, nekakav znak
za samrtnika da upravo ulazi u drugo carstvo u kome zakoni obine
materijalne stvarnosti prestaju da vae. Nema niega preterano
neobinog u vezi sa ovim iskustvom, koje izgleda istovetno bez
obzira na vreme, mesto ili religiju."Susret sa drugima" obino se
deava neposredno pred smrt, ali ga ne treba brkati sa drugim
susretom koji elimo da opiemo, susretom sa "svetlosnim biem". 3.
Svetlosno bieOve susrete dr Mudi opisuje kao "moda najneverovatniji
zajedniki element svih kazivanja koja sam prouio, i svakako element
koji ima najdublje delovanje na pojedinca" ("ivot posle ivota",
str. 45). Veina ljudi opisuje ovo iskustvo kao pojavljivanje
svetlosti iji se blesak brzo pojaava, i svi ga doivljavaju kao neku
linost ispunjenu toplinom i ljubavlju, prema kojoj umrloga vue neka
vrsta magnetne sile. Prepoznavanje ovog bia izgleda da zavisi od
religioznih shvatanja pojedinaca - ono samo za sebe nema nikakav
prepoznatljiv oblik. Neki ga nazivaju "Hristom", drugi "anelom".
ini se da svi shvataju da je ono odnekud poslato da ih vodi. Evo
nekih svedoanstava o ovom iskustvu:"uo sam da su lekari rekli da
sam mrtav, i tada osetih kao da sam se preturio, u stvari, kao da
plovim... Sve je oko mene bilo crno, osim to sam u daljini mogao
videti tu svetlost. Bila je to veoma, veoma jarka svetlost, ali u
poetku ne mnogo velika. Postajala je sve vea to sam joj se vie
pribliavao" (str. 48).Drugi ovek je posle smrti osetio kako
uplovljava "u kristalno istu svetlost... Ne moe se opisati, jer na
zemlji nema takve svetlosti. Nisam zapravo video nikakvu odreenu
linost u toj svetlosti, ali ona ipak ima posebnu individualnost,
svakako je ima. To je svetlost savrenog razumevanja i savrene
ljubavi" (str. 48)."Bio sam izvan tela, o tome nema sumnje, jer sam
mogao videti svoje sopstveno telo tamo na operacionom stolu. Moja
dua je izala! Zbog ovoga sam se spoetka veoma loe oseao, ali zatim
se pojavila ta zaista jarka svetlost. Najpre je bila neto
priguenija, ali se zatim pretvorila u ogroman blesak... U poetku,
kada se svetlost pojavila, nisam shvatao ta se deava, ali onda mi
je ona postavila pitanje, kao da me je pitala jesam li spreman da
umrem" (str. 48).Gotovo uvek ovo svetlosno bie poinje da se obraa
tek umrlom (vie putem "prenosa misli" nego izgovorenim reima). Ono
to im "govori" je uvek isto. Oni koji su ovo iskustvo doiveli,
prenose to kao pitanje: "Jesi li spreman da umre?" ili "ta si uinio
u svom ivotu to bi mogao da mi pokae?". Ponekad, u vezi sa ovim
biem, umirui vidi neku vrstu "vraanja filma" sa dogaajima iz svog
ivota. Svi, meutim, istiu da ovo bie ni na koji nain ne "sudi"
njihove ivote ili postupke, ve ih prosto podstie da se zamisle nad
svojim ivotom.Dr Osis i Haroldson su takoe zapazili neka iskustva
ovakvih susreta u svojim istraivanjima, zabeleivi da je doivljaj
svetlosti "tipina odlika posetilaca sa onog sveta", i smatraju,
zajedno s dr Mudijem, da je bolje da bia viena ili opaena u ovoj
svetlosti nazivaju "svetlosnim konturama" nego da ih smatraju za
neka duhovna bia ili boanstva, kako ih esto doivljavaju umirui.Ko
su ili ta su ova "svetlosna bia"?Mnogi ova bia nazivaju "anelima",
ukazujui na njihove pozitivne odlike: ona su "svetla", puna
"ljubavi i razumevanja" i ulivaju ispitanicima pomisao o
"odgovornosti" za svoj ivot. Ali, Aneli kakve ih poznaje
pravoslavno Hrianstvo mnogo su odreeniji, kako po spoljanjosti tako
i po delatnosti, nego ova "svetlosna bia". Da bismo ovo razumeli, i
shvatili ta bi ta "svetlosna bia" mogla biti, neophodno je da ovde
izloimo pravoslavno hriansko uenje o Anelima, a zatim da posebno
ispitamo prirodu anela koji sprovode duu u zagrobni ivot.
PRAVOSLAVNO UENjE O ANELIMA Iz rei Samoga Hrista znamo da duu u
trenutku smrti susreu aneli: "A kad umre siromah, odnesoe ga Aneli
u naruje Avraamovo" (Lk. 16, 22).Takoe iz Jevanelja znamo u kakvom
se obliku pojavljuju aneli: "A lice njegovo (Anelovo) bee kao
munja, i odelo njegovo belo kao sneg" (Mt. 28, 3); "mladi obuen u
belu haljinu" (Mk. 16, 5); "dva oveka u blistavim haljinama" (Lk.
24, 4); "dva Anela u belom" (Jn. 20, 12). Tokom itave hrianske
istorije Aneli su se uvek javljali u obliku mladia obuenih u belo.
Ikonografska tradicija predstavljanja Anela je takoe kroz vekove
bila u skladu s tim i uvek ih je predstavljala kao blistave mladie
(esto sa dva krila, koja su naravno samo simvolini detalj, jer se
obino prilikom javljanja Anela ne vide). Sedmi vaseljenski sabor je
787. godine doneo odluku da se Aneli mogu izobraavati samo na ovaj
nain, u obliju ljudskom. Zapadnjaki "kupidoni" renesanse i potonjih
perioda nastali su pod uticajem paganstva i nemaju niega zajednikog
s istinskim Anelima.Savremeni rimokatoliki (i protestantski) Zapad
veoma se udaljio od biblijskog uenja i ranohrianskog predanja u
pogledu predstavljanja Anela, a jo vie u pogledu samog uenja o
duhovnim biima. Razumevanje ove greke od sutinskog je znaaja za nas
ako elimo da shvatimo kakvo je istinsko pravoslavno uenje o sudbini
due posle smrti.Episkop Ignjatije Brjananinov (umro 1867), jedan od
velikih Otaca iz bliske prolosti, zapazio je ovu greku i posvetio
itav tom svojih sabranih dela izlaganju pravoslavnog uenja o ovom
pitanju. Kritikujui gledite izraeno u klasinom rimokatolikom
bogoslovskom delu iz 19. veka (Opat Bere "Bogoslovski renik"),
Episkop Ignjatije posveuje veliki deo tog toma (str. 185-302) borbi
sa savremenom idejom (zasnovanom na Dekartovoj filosofiji) da sve
to je van carstva materije pripada carstvu "istog duha". Takva
misao u sutini stavlja beskonanog Boga u istu ravan sa raznim
konanim duhovima (anelima, demonima, duama umrlih). Ova misao je
iroko rasprostranjena naroito u dananje vreme (premda njeni
zastupnici i ne vide sve njene posledice) i umnogome objanjava
zablude savremenog sveta u pogledu "duhovnih" stvari: veliko
interesovanje vlada za sve to ne pripada materijalnom svetu, ali
esto se pri tome gotovo i ne pravi razlika izmeu Boanskog,
Anelskog, demonskog i onoga to je posledica neobinih ljudskih moi
ili uobrazilje.Opat Bere je uio da su Aneli, demoni i due umrlih
"isto duhovni"; to znai da oni ne podleu zakonima vremena i
prostora i da mi o njihovom "obliku" ili "kretanju" moemo govoriti
samo metaforino, poto "oni moraju da se odenu u tanana tela kada im
Bog dozvoli da deluju na druga tela" (Ep. Ignjatije, t. III, str.
193-5). ak i jedno inae zaista dobro rimokatoliko delo iz 20. veka,
posveeno savremenom spiritizmu, ponavlja ovo pogreno uenje, tvrdei,
na primer, da i aneli i demoni "mogu (da bi postali vidljivi
ljudima) pozajmiti za svoje telo bilo koju potrebnu materiju iz nie
prirode, bilo ive ili neive" (Blekmur "injenice i obmane u
spiritizmu").Sami spiritisti i okultisti preuzeli su ove ideje iz
moderne filosofije. I jedan takav apologeta natprirodnog hrianstva
kakav je C. S. Luis (anglikanac) ispravno kritikuje savremenu
"predstavu o Nebesima kao o nekakvom stanju uma", ali izgleda da je
i on barem delimino prihvatio moderno shvatanje "da telo, njegovo
mesto, kretanje i vreme sada za najvie domete duhovnog ivota kao da
i ne postoje" (C. S. Luis, "udesa", Njujork, . 1967). Ovakva
gledita su rezultat preterano uproenog shvatanja duhovne realnosti
do ega je dolo pod uticajem modernog materijalizma, a usled
udaljavanja od istinskog hrianskog uenja i duhovnog iskustva.Da bi
se shvatilo pravoslavno uenje o Anelima i drugim duhovima, treba
najpre zaboraviti suvie uproenu savremenu dihotomiju izmeu materije
i duha: istina je sloenija, i u isto vreme tako jednostavna da e
onoga ko je jo sposoban da veruje u nju verovatno mnogi smatrati
"naivnim bukvalistom".Episkop Ignjatije pie: "Kada Bog oveku otvori
(duhovne) oi, on je u stanju da vidi duhove u njihovom sopstvenom
obliku (str. 227). Isto tako, "iz Svetog Pisma je potpuno jasno da
dua ovekova ima oblik oveka u njegovom telu, kao i drugi stvoreni
duhovi" (str. 233). On citira mnogobrojne svetootake tekstove da bi
ovo dokazao. Obratimo se sada i mi svetootakom uenju.Sv. Vasilije
Veliki u knjizi o Svetom Duhu tvrdi da "u nebeskim Silama njihovu
prirodu ini vazduasti duh, ako se moe tako rei, ili nevetastveni
oganj (nematerijalni). Zato su one ograniene mestom i postaju
vidljive, javljajui se svetima u obliju svojih sopstvenih tela".
Opet, "mi verujemo da se svaka (od nebeskih Sila) nalazi na
odreenom mestu. Jer Aneo koji se pojavio pred Kornilijem nije bio u
isto vreme i sa Filipom (Dela Ap. 10, 3; 8, 26); i Aneo koji je
razgovarao sa Zaharijem blizu "oltara kadionog" (Lk. 1, 11) nije se
u isto vreme nalazio i na svom mestu na Nebesima (gl. 16, 23, t.
II, str. 608, 602).Slino ui i sveti Grigorije Bogoslov:
"Drugostepene, posle Trojice, svetlosti, koje imaju carsku slavu,
jesu blistavi, nevidivi Aneli. Oni se slobodno kreu oko Prestola,
jer su hitropokretni umovi, oganj i boanski duhovi koji se hitro
kreu kroz vazduh" (Beseda 6 "O umnim biima").Tako su Aneli, iako su
"duhovi" i "plamen ognjeni" (Ps. 103, 5; Jevr. 1, 7), te prebivaju
u oblasti gde zemaljski zakoni vremena i prostora ne vae, ipak
ogranieni vremenom i prostorom i dejstvuju na tako "materijalan"
nain (ako tako smemo rei) da neki Oci bez kolebanja govore o
"vazduastim (eterinim) telima Anela.Prepodobni Jovan Damaskin,
sumirajui u 8. veku uenje sv. Otaca, svojih prethodnika, kae: "Aneo
je bie obdareno umom, uvek u pokretu, koje poseduje slobodnu volju
i slui Bogu, bestelesno, po blagodati, dobivi kao svoju prirodu
besmrtnost, a tome biu oblik i svojstva zna samo Sazdatelj.
Bestelesnima i nevetastvenima se Aneli nazivaju u poreenju sa nama,
jer se u poreenju sa Bogom, koji je Jedini Neuporediv, oni pokazuju
i grubi i vetastveni, budui da je samo Boanstvo odista nevetasveno
i bestelesno". I dalje on kae: "Oni su opisivi, jer kada se nalaze
na Nebesima, tada nisu na zemlji, a kada ih Bog poalje na zemlju,
oni ne ostaju na Nebesima - ali oni nisu ogranieni zidovima i
vratima niti rezama i peatima, jer za njih zakoni prirode nisu
prepreka. Slobodni od Zakona prirode su zato to se onima koji su
dostojni i kojima Bog hoe da se oni pokau, Aneli ne pokazuju onakvi
kakvi zaista jesu, nego u onom izmenjenom obliju u kome ih ljudi
mogu videti" ("Tano izloenje pravoslavne vere", II, 3).Govorei da
se Aneli javljaju "ne onakvi kakvi zaista jesu" prepodobni Jovan
Damaskin svakako ne protivrei svetom Vasiliju Velikom koji ui da se
aneli pojavljuju "u obliju svojih sopstvenih tela". Oba iskaza su
tana, to se moe videti iz brojnih opisa javljanja Anela u Starom
Zavetu. Tako je arhanel Rafail bio nekoliko nedelja saputnik Toviji
i niko uopte nije posumnjao da on nije ovek. A kada se na kraju
Arhanel razotkrio, rekao im je "Sve ove dane bio sam vidljiv za
vas; no nisam ni jeo ni pio - to vam se samo priinjavalo" (Tovija
12, 19). Tri Anela koja su se javila Avraamu, takoe su izgledala
kao ljudi i inilo se da jedu (Post. 18 i 19 gl. ). Na slian nain
sveti Kiril Jerusalimski u svojim "Katihetskim besedama" pouava nas
u vezi sa Anelom koji se javio proroku Danilu: "Videvi anela
Gavrila, Danilo se prestravi i pade niice, i premda bee prorok, ne
osmeli se da mu odgovori dok aneo ne uze na sebe oblije sina
oveijeg" ("Katihetske besede" IX, 1), Ipak, u knjizi Danilovoj (gl.
10) itamo da je i prilikom prvog zaslepljujueg pojavljivanja Aneo
imao ljudsko oblije, ali tako blistavo ("lice mu je bilo poput
munje; oi - kao dva jarka plamena; ruke i noge - kao blistava
bronza") da je to bilo neizdrivo za ljudske oi. Dakle, Aneo je po
spoljanjem izgledu isti kao i ovek, ali poto njegovo "telo" nije
materijalno, i sam pogled na njegovu ognjeno-blistavu pojavu moe da
prenerazi bilo kog u jo uvek telu prebivajueg oveka. Zato javljanja
Anela nuno moraju biti prilagoena ljudima koji ih posmatraju tako
to e se pokazati manje blistavim i zastraujuim nego to zaista
jesu.to se tie oveije due, blaeni Avgustin ui da kada dua naputa
telo "sam ovek koji se nalazi u tom stanju, vidi sebe, iako samo u
duhu, a ne u telu, toliko slino svome sopstvenom telu, da on uopte
ne moe da primeti bilo kakvu razliku" ("Grad Boiji", knj. XXI, 10).
Ova istina je nebrojeno puta potvrena i kroz lina iskustva hiljada
ljudi vraenih iz smrti u ivot u ovo nae vreme.No, kada govorimo o
"telima" Anela i drugih duhova, moramo paziti da im ne pripiemo ma
kakve grube materijalne karakteristike. U svakom sluaju, kao to ui
prepodobni Jovan Damaskin, "ovom biu oblik i svojstva zna samo
Sazdatelj". Na zapadu je bla. Avgustin pisao da je potpuno svejedno
da li kaemo "vazduasta tela" demona i drugih duhova, ili ih
nazivamo "bestelesnim" ("Grad Boiji", XXI, 10).Sam episkop
Ignjatije je moda bio previe zainteresovan da objasni anelska
"tela" na osnovu naunih saznanja 19. veka u oblasti gasova. To je
izazvalo mali spor izmeu njega i ep, Teofana Zatvornika, koji je
smatrao neophodnim da naglasi prostu, nesloenu prirodu duhova (oni
se, naravno, ne sastoje od molekula hemijskih elemenata kao to je
sluaj sa gasovima). Ipak, u osnovnom pitanju, postojanju "tanane
navlake" koje poseduju svi duhovi, on se slagao sa episkopom
Ignjatijem (vidi o. Georgije Florovski "Putevi ruskog bogoslovlja",
str. 394-5). Moda je slino nerazumevanje u pitanjima drugostepene
vanosti ili u isto terminolokim pitanjima dovelo u 5. veku na
Zapadu do otpora slinom uenju latinskog oca, svetog Fausta
Lerinskog koji je takoe zastupao shvatanje o relativnoj
"materijalnosti" due, zasnovano na uenju Istonih Otaca.Ako prava
svojstva Anelske prirode zna jedino Bog, delovanje Anela (bar u
ovome svetu) moe svako razumeti, jer o tome postoji mnotvo
svedoanstava, kako u Svetom Pismu i svetootakoj literaturi, tako i
u itijima Svetih. Da bismo u potpunosti razumeli vienja duhovnih
bia koja doivljavaju umirui ljudi, mi moramo naroito znati kako se
javljaju pali aneli (demoni). Pravi Aneli se uvek javljaju u svom
istinskom obliju (samo ne tako zaslepljujuem kao to u stvari jeste)
i deluju samo da bi ispunili volju i zapovesti Boije. Pali aneli,
iako se ponekad javljaju u svom pravom obliju (sv. Serafim Sarovski
ih na osnovu sopstvenog iskustva opisuje kao "odvratne"), ipak
obino uzimaju druga oblija i tvore mnoga "udesa" vlau koju dobijaju
potinjavajui se "knezu koji gospodari u vazduhu" (Ef. 2, 2).
Njihovo mesto boravka je - vazduh, a osnovni zadatak da iskuavaju
ili zastrauju ljude, povlaei ih za sobom u propast. Hriani se
upravo protiv njih bore: "Naa borba nije protiv krvi i tela, nego
protiv poglavarstava i vlasti gospodara tame ovog sveta, protiv
duhova zlobe u podnebesju" (Ef. 6, 12).U malo poznatom delu
"Demonsko proricanje", koje je napisao kao odgovor na molbu da
objasni neka od mnogobrojnih demonskih javljanja u drevnom
paganskom svetu on daje dobar opti pogled na delovanje demona:
"Priroda demona je takva da oni ulima opaanja svojstvenim
vazduastim telima umnogome prevazilaze ula opaanja zemaljskih tela.
Takoe i u pogledu brzine, zahvaljujui izuzetnoj pokretljivosti
njihovih vazduastih tela, oni su neuporedivo hitriji ne samo od
ljudi i ivotinja, nego i od ptica. Obdareni ovim dvema
sposobnostima koje su karakteristine za vazduasta tela, tj.
Prefinjenim opaanjem i brzinom kretanja, oni predskazuju i
najavljuju mnoge stvari o kojima su saznali mnogo ranije. A to kod
ljudi izaziva divljenje, jer je njihovo zemaljsko opaanje mnogo
sporije. Uz to, demoni su tokom svog dugog ivljenja u mnogim
stvarima stekli bogato iskustvo, koje ljudi u svom kratkom ivotu ne
mogu zadobiti. Uz pomo ovih sposobnosti, koje su svojstvene prirodi
vazduastih tela, demoni ne samo da predskazuju mnoge dogaaje, nego
i ine mnoga "udesa" ("Demonsko proricanje" gl. 3).Mnoga demonska
"udesa" i javljanja opisana su u dugakoj besedi svetoga Antonija
Velikog koju je sv. Atanasije ukljuio u njegovo itije. Tu se jo
spominju i "lagana tela" demona (gl. 11). itije sv. Kiprijana,
biveg maga, takoe sadri mnogobrojne opise demonskih "udesa" i
transformacija o kojima su kazivali neposredni uesnici tih
dogaaja.Klasian opis demonskog delovanja dat je u sedmoj i osmoj
besedi svetoga Jovana Kasijana, velikog galskog Oca 5. veka, koji
je prvi predao Zapadu puno uenje istonog monatva. Sv. Kasijan pie:
"Ovo vazduno prostranstvo izmeu zemlje i Nebesa prepuno je zlih
duhova koji lete po njemu, irei nered sa pakosnim ciljem, ali radi
nae koristi Boanski Promisao ih je sakrio i udaljio od naih
pogleda. U suprotnom, zbog straha od njihovih napada ili jezivih
oblika u koje mogu da se preinae i pretvore kad god to zaele, ljudi
bi premrli od nepodnosivog uasa..."A da neistim duhovima upravljaju
jo monije zle sile, pored onih svedoanstava iz Svetog Pisma koje
nalazimo u Jevanelju kada Gospod odgovara na klevete fariseja: "A
ako ja pomou Veelzevula izgonim demone..." (Mt. 12, 27), ue nas i
vienja i bogato iskustvo svetih ljudi."Kada je jedan od nae brae
putovao kroz ovu pustinju, naiao je na jednu peinu. Poto je ve pala
no, i hteo je da u njoj proita veernje molitve. Dok je on po obiaju
pevao psalme, ve bee prola pono. Okonavi molitveno pravilo, on lee
da bi odmorio izmoreno telo, i odjednom ugleda nebrojeno mnotvo
demona koji su se okupljali dolazei sa svih strana; oni su
prolazili u beskonanoj povorci, idui jedni ispred, a drugi iza svog
stareine. Najzad doe njihov knez koji je bio i vei i stranijeg
izgleda od drugih demona. Poto mu postavie presto, on sede na
uzvieno sudijsko mesto i poe paljivo da ispituje delovanje svakog
demona ponaosob. One koji bi rekli da jo nisu uspeli da navedu
svoje protivnike u iskuenje on bi ih, uz pogrde i psovke, odgonio
od sebe kao lene i nemarne, besno viui na njih da su toliko truda i
vremena utraili nizata. A one koji bi rekli da su uspeli da navedu
svog protivnika u iskuenje, on bi otputao s velikim pohvalama, uz
burno klicanje i odobravanje svih, kao najhrabrije ratnike koji
treba svima da slue za primer. Onda istupi jedan demon, najgori od
svih, i saopti sa zluradou, kao o blistavoj pobedi, vest da je
najzad, nakon petnaest godina neprekidnog iskuavanja, savladao
jednog uvenog monaha (ije ime je rekao) i ove noi ga naveo na
blud... Na to se svi demoni silno obradovae, a on otide, obasut od
svog kneza najviim pohvalama i slovopojima. Sa prvim zracima sunca
sve ovo mnotvo demona ieze pred njegovim oima". Kasnije je brat
koji je posmatrao ovaj prizor saznao da je izvetaj o palom monahu
bio taan. ("Razgovori", gl. 8, 12, 16).Slina iskustva pravoslavni
hriani su imali sve do ovog stolea. To svakako nisu ni snovi ni
vizije, nego iskustva doivljena u budnom stanju, susret sa demonima
u njihovom stvarnom obliju; naravno ovo tek nakon to su toj osobi
prethodno otvorene duhovne oi da vidi bia koja su inae za ljudske
oi nevidiva.Sve doskora, moda, samo nekoliko "staromodnih" ili
"naivnih" pravoslavnih hriana moglo bi da poveruje da su ova
svedoanstva "iva istina", a ak i sada neki pravoslavni hriani teko
mogu da ih prihvate - toliki je uticaj izvrilo moderno verovanje da
su Aneli i demoni "isti duhovi" koji ne delaju na tako "vidiv"
nain. Tek poto se demonska aktivnost poslednjih godina izuzetno
pojaala, ova kazivanja ponovo su poela da ljudima izgledaju, ako
nita drugo, ono bar - verovatna. Sada su takoe i brojna "posmrtna"
iskustva mnogim obinim ljudima koji nisu imali dodira sa okultnim
problemima otvorila oblast nevidive stvarnosti. Zato je postala
neophodna potreba sadanjeg vremena da se jasno i istinito objasni
ova (nevidiva) oblast i bia koja ih nastanjuju. A, takvo objanjenje
moe pruiti samo pravoslavno Hrianstvo, koje je sve do sada sauvalo
izvorno hriansko uenje.Pogledajmo sada podrobnije kako se Aneli (i
demoni) pojavljuju u trenutku smrti.JAVLjANjE ANELA I DEMONA U
TRENUTKU SMRTI U trenutku smrti samrtniku obino dolaze dva anela.
Evo kako ih opisuje autor knjige "Mnogima neverovatan, ali istinit
dogaaj": "Tek to je ona (stara negovateljica), izgovorila ove rei
("Nek mu je veni pokoj u Carstvu Nebeskom"), kad se pored mene
pojavie dva Anela.Po neemu ja u jednom od njih prepoznah svog
Anela-uvara, dok mi drugi bee nepoznat" (str. 22) (Kasnije mu je
jedan blagoestivi putnik-bogomoljac objasnio da je to bio
"Aneo-susretnik". Sveta Teodora, iji je put posle smrti kroz
vazduna mitarstva opisan u itiju svetoga Vasilija Novog (X vek, 26.
mart) kazuje: "Kada bejah na izmaku snage, ugledah dva blistava
Anela Boija nalik na divne mladie neopisive lepote. Njihova lica
behu sjajnija od sunca, pogled prepun ljubavi, kose im behu bele
kao sneg, a oko njihovih glava se lio zlatan sjaj; odede im behu
poput munje i na grudima noahu zlatne pojaseve sloene u obliku
krsta".Galski episkop iz VI veka, sv. Salvije, ovako opisuje svoj
doivljaj smrti: "Kada se pre etiri dana moja kelija zatresla i vi
mene videli kako leim mrtav, tada su me dva anela odnela na sam vrh
Nebesa" (sv. Grigorije Turonski "Istorija Franaka" VII, 1).Ovi
Aneli imaju dunost da prate duu umrlog na njenom putu u zagrobni
ivot. U njihovom izgledu i postupcima nema nieg neodreenog: oni
imaju ljudsko oblije i odmah po smrti prihvate "tanano telo" due i
uznose je navie. "Svetli Aneli odmah uzee moju duu u svoje ruke
(sv. Teodora); "Uzevi me pod ruke, Aneli me iznesoe pravo kroz zid
bolnike zgrade... ("Neverovatan dogaaj..."); sv. Salvija su "uznela
dva anela". Moglo bi se navesti jo slinih primera.Zato se za
"svetlosno bie" iz savremenih sluajeva, koje zapodeva razgovor s
duom (a nema oblije i nikuda ne bodi duu) i pokazuje joj "obrnuti
film" njenog dotadanjeg ivota, ne moe tvrditi da je to Aneo koji
prati duu u zagrobni ivot. Zaista, nije Aneo svako bie koje se
predstavlja kao Aneo, jer se "i sam satana prikazuje kao Aneo
svetlosti" (II Kor. 11, 14). Zato se za bia koja nemaju ak ni
izgled Anela moe sa sigurnou rei da nisu Aneli. Izgleda da u
savremenim "posmrtnim" iskustvima, iz razloga koje emo kasnije
pokuati da objasnimo, nema nesumnjivih susreta sa Anelima.Nije li
onda mogue da je "svetlosno bie" zapravo demon koji se maskirao u
bezoblinog "Anela svetlosti" da bi zaveo umirueg, u trenutku kada
njegova dua naputa telo? Dr Mudi ("ivot posle ivota",
"Razmiljanja"), i drugi istraivai, ali samo zato da bi odbacili to
kao mogunost, njegova pojava ima navodno "pozitivan" uticaj na
samrtnika. Naravno, ovi istraivai imaju krajnje naivna shvatanja
zla. Dr Mudi misli da bi "satana verovatno naredio svojim slugama
da idu putem mrnje i razaranja" ("ivot posle ivota", str. 108),
pokazujui na taj nain potpuno nepoznavanje hrianske literature koja
opisuje pravu prirodu demonskog delovanja koje se rtvama uvek
podmee kao neto "dobro". Kakvo je pravoslavno uenje o demonskim
iskuenjima u asu smrti?Sveti Vasilije Veliki u svom tumaenju psalma
"Sauvaj me od svih koji me gone i izbavi me, da mi neprijatelj ne
iupa duu kao lav" (Ps. 7, 1-2) daje ovo objanjenje:"Mislim da
sjajne Boije podvinike, koji su se celoga ivota junaki borili
protiv nevidljivih neprijatelja i izmakli svim njihovim gonjenjima,
na kraju ivota knez ovoga sveta preispituje i istrauje da bipronaao
na njima rane zadobijene u borbi ili kakav drugi oiljak od greha,
eda bi ih zarobio. Ali, ako se pokau bez rana i oiljaka greha, njih
e Hristos kao nepobeene i slobodne uvesti u Raj. Zato se Prorok
moli i za ovaj i za budui ivot. Ovde kae: "Sauvaj me od svih koji
me gone", a tamo u vreme suenja: "i izbavi me da mi neprijatelj ne
iupa duu kao lav". A ovo moe saznati od samog Gospoda, koji pred
svoje stradanje kae: "jer dolazi knez ovoga sveta, i u meni nema
nita" (Jn. 14, 30) (Sv. Vasilije Veliki "Omilije na
psalme").Zaista, ne podleu demonskom ispitivanju u asu smrti samo
hrianski podvinici. Sveti Jovan Zlatousti u "Besedama na
jevanelistu Mateja" slikovito opisuje ta se zbiva sa obinim
grenicima u vreme smrti: "Zato e uti mnoga kazivanja o uasima i
stranim javljanjima iji je i sam izgled nepodnosiv za samrtnike,
zbog ega se oni grevito tresu u postelji na kojoj lee i unezvereno
gledaju okupljene ljude; tada dua nije voljna da napusti telo, i
upinje se da ostane u njemu, uasnuta vienjem dolazeih Anela. Jer,
ako nas od pogleda na strane ljude podilazi jeza, kako li je tek
teko gledati stroge Anele i neumolive sile koje dolaze da odvedu
duu, odvojivi je od tela. Tada e ona silno ridati, ali uzalud"
(Beseda 53).Pravoslavna itija Svetih puna su kazivanja o slinim
demonskim prizorima u momentu smrti koja obino imaju za cilj da
preplae umirueg i navedu ga da oajava za svoje spasenje.Na primer,
sveti Grigorije Dvojeslov u svojim "Razgovorima" govori o jednom
bogatau koji je robovao mnogim strastima: "Kratko vreme pred svoju
smrt, on ugleda odvratne duhove koji stajahu pored njega okrutno mu
pretei da e ga odvui u dubine ada. Sva rodbina, plaui i uzdiui,
skupila se oko njega. Mada oni nisu mogli da vide zle duhove i
njihove strane napade, oni su na osnovu rei samog bolesnika, kao i
po tome kako je sav prebledeo i drhtao celim telom, mogli zakljuiti
da su zli duhovi bili tu prisutni. U samrtnom strahu pred ovim
uasnim prizorom, on se u postelji stalno prevrtao s jedne na drugu
stranu... I onda, skoro potpuno iscrpljen, onemoao i bez nade na ma
kakvo olakanje, zavapi: "Dajte mi vremena do jutra! Priekajte makar
do ujutru!", i tu mu se ivot prekide" (IV, 40). Sveti Grigorije
navodi i druge sline sluajeve, a to ini i Beda u svojoj "Istoriji
Engleske crkve i naroda" (knj. V, gl. 13, 15).ak i u Americi u XIX
veku ovakvi sluajevi nisu bili retkost. U nedavno tampanoj
antologiji nalaze se brojni primeri predsmrtnih vienja neraskajanih
grenika, svi iz XIX veka, sa ovakvim naslovima: "U plamenu sam,
izbavite me!", "O, spasite me! Oni me vuku dole!", "Odlazim u ad!",
"avo dolazi da odvue moju duu u ad!" (Don Mejers, "Glasovi sa
granice venosti").Dr Mudi, meutim, tako neto ne saoptava. U stvari,
sva iskustva umiruih u njegovoj knjizi su prijatna (osim znaajnog
izuzetka u sluaju samoubica), bilo da su oni hriani ili nehriani,
poboni ili nepoboni. S druge strane, dr Osis i Haraldson su u
svojim istraivanjima utvrdili neto to se ne razlikuje mnogo od gore
navedenih stranih iskustava.Ovi naunici su, istraujui amerike
sluajeve, pronali isto to i dr Mudi: javljanje onostranih
posetilaca prihvata se kao neto pozitivno, umirui se ne boji smrti,
iskustvo je prijatno i izaziva spokojstvo ili ushienje i esto
dovodi do prestanka bolova pred smrt.Meutim, prilikom prouavanja
sluajeva iz Indije, od onih bolesnika koji su imali neka vienja,
treina je oseala strah, potitenost i nespokojstvo usled susreta sa
"jamdutima" (induski vesnici smrti) ili drugim biima. Ovi Indusi
opirali su se susretu s vesnicima onostranog ili su pokuavali da ih
izbegnu. Tako, jedan induski verouitelj je na samrti govorio: "Neko
stoji tamo sa zaprenim kolima - to mora da je 'jamdut'. Sigurno e
odvesti nekoga sa sobom. On preti da hoe mene da uzme! Molim vas,
drite me. Neu da idem". Bolovi su se pojaali, i on ubrzo izdahnu
("U asu smrti", str. 90). Jedan umirui Indus iznenada poe da
govori: "Evo, dolazi jamdut' da me odvede. Skinite me sa postelje
da me 'jamdut' ne bi pronaao". Pokazivao je rukom negde napolje i
navie: "Eno ga". Bolnika soba se nalazila u prizemlju. Napolju, uz
zid bolnice nalazilo se veliko drvo na ijim granama je sedelo
veliko jato vrana.U isto vreme kad je bolesnik imao to vienje, sve
vrane odjednom, kao da je neko opalio iz puke, prhnue, i uz silno
kretanje odletee sa drveta. Svi smo bili iznenaeni ovim dogaajem, i
istrasmo kroz otvorena vrata napolje iz sobe, ali ne naosmo nita to
je moglo uznemiriti vrane. Vrane su obino bile vrlo mirne, tako da
nam se svima urezalo u pamenje to to su one uz veliku buku odletele
ba u trenutku kada je bolesnik imao vienje. Kao da su i one doivele
neto strano. Bolesnik je odmah pao u komu, i kroz nekoliko minuta
izdahnuo" (str. 41-2). Neki "jamduti" imaju jeziv izgled i
izazivaju jo vei strah kod umiruih.To je najizrazitija razlika
izmeu amerikog i indijskog iskustva umiranja u ovoj knjizi dr Osisa
i Haraldsona, ali autori ne nalaze objanjenje za tu razliku.
Prirodno se namee pitanje: zato u savremenim amerikim iskustvima
potpuno odsustvuje jedan element -strah izazvan uasnim onostranim
vienjima - koji je zajedniki i za hriansko iskustvo u prolosti, i
za savremena iskustva u Indiji?Nama nije neophodno da tano odredimo
prirodu javljanja koja se ukazuju umiruima da bismo shvatili da ona
u odreenoj meri, kao to smo videli, zavise od toga ta umirui oekuje
ili je pripremljen da vidi. Zato su hriani prolih vremena, koji su
imali ivu veru u postojanje ada, mueni griom savesti na kraju
ivota, esto pred samu smrt viali demone.Savremeni Indusi, koji su
svakako "primitivniji" od Amerikanaca u svojim verovanjima i
shvatanjima, esto vide bia koja odgovaraju njihovim jo uvek veoma
realnim strahovima u pogledu zagrobnog ivota, dok savremeni
"prosveeni" Amerikanci imaju vienja u skladu sa svojim "ugodnim"
nainom ivota i verovanjima, koja, uopte uzev, ne ukljuuju neki
realan strah od pakla niti svest o postojanju demona.U stvari,
demoni podmeu takva iskuenja koja su u saglasnosti sa duhovnim
stanjem ili oekivanjima iskuavanog. Onima koji se boje ada, demoni
se mogu pojaviti u uasnom obliku, kako bi umiruega bacili u
oajanje, a onima pak koji ne veruju da ad postoji (ili
protestantima koji veruju da su pouzdano "spaseni", pa se ne moraju
plaiti ada), demoni prirodno podmeu drukija iskuenja koja ne
pokazuju tako jasno njihove zle namere. No ak i hrianskom
podviniku, koji se ve dosta napatio demoni se mogu javiti ne sa
ciljem da ga uplae, nego da ga prevare.Dobar primer za to je
demonsko iskuenje koje je u trenucima smrti pretrpela sveta Mavra,
muenica iz III veka. Poto je devet dana bila raspeta na krstu sa
svojim muem, svetim muenom Timotejem, avo je pokuao da je sablazni.
U itiju ovih Svetih zabeleeno je kako je sama muenica Mavra priala
o ovim iskuenjima svome muu i sauesniku u stradanjima:"Preni se,
brate moj, i odagnaj od sebe san! Strai i razumi ta ja videh: kao u
ushienju videh gde preda mnom. stoji neki ovek; on je u ruci imao
au punu mleka i meda, i ree mi: Uzmi ovo i popij. No ja ga upitah:
Ko si ti? On mi odgovori: Ja sam Aneo Boiji. Onda mu ja rekoh:
Pomolimo se Bogu. I on mi ree: Ja se saalih na tebe i dooh, jer
videh da si gladna i edna, poto od ovog trenutka nisi nita okusila.
Ja ga opet upitah: Ko te pobudi da mi ukae panju koja mi nije
potrebna? I ta je tebi stalo do moga trpljenja i poenja? Zar ti ne
zna da Bog onima koji Mu se mole, daje i ono to je nemogue? Rekavi
to, ja se stadoh moliti. I dok se molih, ja videh gde ovek sa aom
okrenu od mene lice svoje na zapad. I ja odmah shvatih da je to
avolsko privienje koje hoe da nas i na krstu iskua. I nestade
privienja. Zatim mi prie neki drugi ovek, i uini mi se da me odvede
na reku kojom tee mleko i med, i ree mi: Pij! A ja odgovorih: Ve ti
rekoh da neu piti ni vode niti ikakvo drugo zemaljsko pie, dok ne
ispijem au smrti za Hrista, Gospoda mog, koju e On sam rastvoriti
spasenjem i besmrem venog ivota. Kada ovo govorih, onaj ovek pijae
iz reke, i odjednom ieze i on i reka s njim".O treem javljanju koje
je imala sveta Mavra, javljanju pravog Anela, govoriemo kasnije u
ovoj knjizi. No i iz ve reenog jasno je kakvu opreznost treba
istinski hrianin da ispoljava prema "otkrovenjima" koja dobija u
trenutku smrti.Dakle, as smrti zaista je vreme demonskih iskuenja.
Zbog toga, "duhovna iskustva" ljudi u tim momentima imaju (ak i
kada izgleda da se ona zbivaju "posle" smrti - o emu emo kasnije jo
govoriti) treba da budu podvrguta proveri na osnovu istih merila
hrianskog uenja kao i sva druga "duhovna iskustva". Isto tako, i
"duhove" koji se susreu u to vreme treba podvri svestranoj proveri
koju apostol Jovan izraava reima: "Ispitujte duhove, da li su od
Boga, jer mnogi lani proroci izioe u svet" (II Jn. 4, 1). Iskustva
spiritizmaNeki kritiari savremenih "posmrtnih iskustava ve su
ukazali na slinost koja postoji izmeu "svetlosnih bia" i
"duhova-vodia" i "duhova-prijatelja" medijumskog spiritizma.
Razmotrimo zato ukratko onaj deo spiritistikog uenja gde se govori
o "svetlosnim biima" i njihovim porukama. Jedno klasino delo iz
oblasti spiritizma (J. Artur Hil, "Istorija, pojave i uenje",
Njujork 1919), ukazuje na injenicu da je "spiritistiko uenje uvek
ili skoro uvek u saglasju sa visokim moralnim normama; u stvarima
vere, ono je uvek teistiko, uvek smerno, ali bez mnogo
interesovanja za takve intelektualne istananosti koje su zanimale
episkope na crkvenim saborima". Zatim se u knjizi navodi da je
ljubav "klju" i "sredinja doktrina" spiritistikog uenja (str. 283);
da duhovi daruju "predivno znanje" spiritistima, zbog ega ovi
preduzimaju misionarsko delo irenja znanja o tome da ivot posle
smrti zaista postoji ; da "savreniji duhovi prevazilaze
"ogranienja" linosnog i postaju vie "uticaji" nego linosti, sve vie
se ispunjavajui "svetlou" (str. 300-1). Zaista, spiritisti u svojim
himnama bukvalno prizivaju "svetlosna bia":"Sveti svetenici
svetlostiod smrtnih pogleda naih skrivenipoaljite svoje vesnike
svetlostida nam otvore unutarnji vid..."Ovo je sasvim dovoljno da
postanemo krajnje sumnjiavi prema "svetlosnim biima" koja se sada
javljaju ljudima, naalost, potpuno nesvesnim prave prirode
demonskog delovanja i njihove izuzetne lukavosti. Nae podozrenje se
jo vie pojaava kada od dr Mudija ujemo kako neki ljudi to bie
opisuju kao "zabavnu linost" sa "smislom za humor" koja umiruem
prua "dobar provod" i "razonodu" ("ivot posle ivota", str. 49, 51).
Takvo bie, sa svojom porukom o "ljubavi i razumevanju" izuzetno je
nalik trivijalnim i esto "dobroudnim" "duhovima" koji se javljaju
na seansama, a koji su, van svake sumnje - demoni (u sluajevima da
seansa nije tek obina prevara).Ova injenica je navela neke autore
da sva "posmrtna" iskustva odbace kao demonsku obmanu. U jednoj
knjizi, koju su napisali evangelistiki protestanti, kae se da "se
javljaju nove i nepoznate opasnosti u vezi sa tom obmanom o ivotu
posle smrti. Mislimo da ak i nejasno i neodreeno verovanje u
izvetaje o ovakvim iskustvima moe naneti ozbiljnu tetu ljudima koji
veruju u Bibliju. Mnogi iskreni hriani ve su kao zdravo za gotovo
uzeli da "svetlosno bie" nije niko drugi do Isus Hristos, i oni,
naalost, vrlo lako mogu biti prevareni" (Don Veldon i Zola Levit,
"Ima li ivota posle smrti").Pored toga to ukazuju na nesumnjivu
injenicu da se odreeni broj istraivaa "posmrtnih" iskustava zanima
i za okultizam i ak ima odreene veze sa medijumima, autori takoe u
potvrdu svog stava navode neke upeatljiv paralele izmeu savremenih
"posmrtnih" iskustava iskustava medijuma i okultista iz bliske
prolosti.U ovim zapaanjima svakako ima dosta istine. Naalost, bez
punoe hrianskog uenja o ivotu posle smrti, ak i najdobronamjerniji
"u Bibliju verujui" ljudi zastranjuju, te zajedno sa iskustvima
koja mogu biti proizvod demonskih iskuenja odbacuju i istinska
posmrtna iskustva due. Kao to emo videti, takvi ljudi su i sami
prijemivi za neistinita, obmaniva "posmrtna" iskustva.Dr Osis i
Heraldson, koji su i sami imali "neposredno iskustvo optenja sa
medijumima" zapaaju postojanje odreenih slinosti meu posmrtnim i
spiritistikim iskustvima. Ipak, oni ukazuju na bitnu, oiglednu
razliku meu njima: "Umesto da nastave da vode svetski nain ivota
(to opisuju medijumi), ljudi vraeni iz smrti radije otpoinju da ive
i da delaju na sasvim nov nain" ("U asu smrti").U stvari, oblast
"posmrtnog" iskustva izgleda da je u potpunosti razliita od oblasti
obinog spiritizma i medijumstva. No, to je jo uvek oblast u kojoj
su demonske obmane i sugestije ne samo mogue, nego ih i svakako
treba oekivati, pogotovo u ove posljednje dane u kojima mi ivimo.
Svedoci smo sve novijih i prepredenijih duhovnih iskuenja ak i
"velikih znakova i udesa, da bi prevarili, ako je mogue, i
izabrane" (Mt. 24, 24).Zato treba da budemo veoma oprezni prema
"svetlosnim biima" koja se izgleda pojavljuju u trenutku smrti. Ona
veoma podseaju na demone koji se preruavaju u "Anele svetlosti"
kako bi prevarili ne samo umirueg, nego i one kojima e on kasnije,
ako bude vraen u ivot - a sa takvom mogunou su demoni vrlo dobro
upoznati - priati svoj doivljaj.U svakom sluaju, mi treba o ovim i
drugim "posmrtnim" pojavama da prosuujemo na osnovu uenja koje
proistie iz njih, bilo da to uenje iznosi neko "duhovno bie" koje
se pojavljuje u momentu smrti, ili se ono prosto podrazumeva i moe
se izvesti iz tih pojava. Na ovo emo se vratiti poto prouimo same
te pojave.Neki ljudi koji su "umrli" pa bili vraeni u ivot -obino
oni koji su ve bili, ili su postali veoma "poboni" - identifikovali
su "svetlosno bie" ne kao Anela, nego kao nevidljivo "prisustvo"
samoga Hrista. Kod ovih ljudi ovo iskustvo je povezano sa jo jednom
pojavom koja je za pravoslavne hriane moda, na prvi pogled, i
najzagonetnija u savremenim "posmrtnim" iskustvima, a to je -
vienje "Raja".VIENjA "NEBESA" U "ivotu posle ivota" dr Mudi
napominje da ljudi koje je on ispitivao nisu, po svemu sudei,
doiveli nita nalik na "mitoloku predstavu zagrobnog ivota", i da ak
izraavaju nevericu prema uobiajenom vienju raja i pakla, kao i
itavom "modelu nagrade-kazne u buduem ivotu" (str. 70).U
"Razmiljanjima o "ivotu posle ivota", meutim, on istie da su se u
njegovim poslednjim ispitivanjima pojavila mnogobrojna posmrtna
iskustva "drugih sfera postojanja, koja bi se mogla nazvati
"rajskim" (str. 15). Jedan ovek naao se u "seoskom predelu s
potocima, travom i drveem, brdima" (str. 16); jedna ena bila je na
isto tako "prekrasnom mestu", a "u daljini... videla sam grad. Tamo
su stajale zgrade, zasebne kue. One su bile svetle i blistave.
Ljudi su tamo bili sreni. Bilo je bistre, svetlucave vode,
fontana... grad svetlosti - mislim da bi ga tako mogla nazvati"
(str. 17).U stvari, kako se moe videti iz niza novih knjiga, ovo
iskustvo predstavlja neto sasvim uobiajeno. Ve spomenuti
protestantski autori veruju da je ovo iskustvo - u krajnjoj meri
tamo gde je scenografija tipino biblijska - hriansko, i da ga zato
treba razlikovati od mnotva drugih "posmrtnih" iskustava koja su,
po njihovom uverenju, demonske obmane. "Ljudi koji ne veruju,
oigledno, doivljavaju lano iskustvo ove vrste, kakva se u Bibliji
pripisuju upravo dejstvu Satane, dok vernici doivljavaju
doktrinarno ispravne doivljaje, koji mogu da proiziu direktno iz
Pisma" (Levit i Veldon, "Ima li ivota posle smrti?", str. 16). Da
li je ovo zaista istina, ili su iskustva vernika i nevernika u
stvari mnogo blia nego to se to autorima ini?Iskustvo koje ovi
pisci citiraju kao autentino "hriansko" jeste doivljaj Beti Malc,
objavljeno u knjizi koja opisuje njeno 28-mo minutno "vantelesno"
iskustvo tokom "klinike smrti". Poto je umrla, odmah se nala "na
divnom zelenom bregu uz koji se pela... Koraala sam po travi,
najjarkije zelene boje koju sam ikad videla". Pratila ju je jo
jedna prilika "visoka, muka prilika u irokoj odei. Upitala sam se
da li je to Aneo... Dok smo zajedno ili, nisam videla sunce, a
svetlost je bila svuda unaokolo. S leve strane, raznobojno cvee u
cvatu, drvee, grmlje... Doli smo do velianstvenog srebrnog zdanja.
Izgledalo je kao dvorac, ali bez kula. Dok smo se pribliavali, ula
sam glasove. Bili su melodini, harmonini, slivali se u hor, i ja
sam ula re "Isus"... Aneo je koraknuo napred i dlanom odgurnuo
vrata koja dotad nisam primetila. Vrata su bila visoka oko etiri
metra, od jednog komada bisera". Kada su se vrata otvorila, "unutra
sam ugledala ulicu boje zlata prekrivenu prostirkom od stakla ili
vode. uta boja koja se ovde pojavila bila je zaslepljujua. Ne moe
se opisati. Nikoga nisam videla, ali sam oseala neije prisustvo.
Odjednom sam shvatila da je to Isus".Poto je pozvana da proe kroz
vrata, setila se svoga oca koji se molio za nju, vrata su se
zatvorila i ona se vratila natrag niz breg, spazivi sunce koje je
izlazilo nad stenom posutom brilijantima - to se uskoro pretvorilo
u izlazak sunca nad gradom Ter Hot, u kome se u bolnici vratila u
svoje telo. U bolnici su njenu priu doiveli kao "udo". (Beti Malc,
"Moj tren venosti", ...)Razlikuje li se zaista kvalitativno ovo
iskustvo od veine onih koje opisuje dr Mudi? Je li ovo zaista
hriansko vienje Raja? (Gospoa Malc je protestantske veroispovesti,
i njena vera se uvrstila posle ovog dogaaja). Pravoslavni hrianski
italac, razume se, nije u to ubeen onako kao pomenuti protestantski
autori. Sasvim nezavisno od onoga to znamo o tome kako dua odlazi
na Nebesa kroz ta treba da proe da bi tamo dospela (o emu emo
govoriti kasnije) - ovo iskustvo ne ini nam se mnogo drugaijim od
onih iskustava o kojima se danas pie, a koja su doiveli ljudi koji
nisu religiozni.Osim "hrianskih" ukrasa kojima je ona prirodno kao
protestantska vernica, obojila svoj doivljaj (aneo, himne,
prisustvo Isusa), postoji nekoliko elemenata koji su zajedniki sa
iskustvima "neverujuih": oseaj ugodnosti i mira (koje ona opisuje
kao jak kontrast u odnosu na mesece koje je provela bolujui, u
mukama), "svetlosno bie" (koje i ostali takoe poistoveuju sa
"Isusom"), pristup nekoj vrsti drugaije stvarnosti koja lei s one
strane neke "granice". I, pomalo je neobino to je videla
ovozemaljsko sunce kako izlazi iznad dijamantskih zidina, ukoliko
je ovo zaista bio raj... Kako da tumaimo ovo iskustvo?U nekima od
novih knjiga postoje brojna iskustva slina ovome ije e nam detaljno
ispitivanje pomoi da jasnije shvatimo ta je u pitanju.Jedna od ovih
knjiga predstavlja kompilaciju "hrianskih" (uglavnom
protestantskih) iskustava umiranja i "posmrtnih" iskustava (Don
Majers, "Glasovi sa ruba venosti", Njujork 1973). U jednom iskustvu
koje se spominje u ovoj knjizi, "umrla" ena napustila je svoje telo
i dola na mesto obasjano jarkom svetlou, koja je dopirala kroz
"prozor Raja"."Ono to sam tamo videla uinilo je da mi sve zemaljske
radosti izgledaju blede i beznaajne. elela sam da se pridruim
veseloj grupi dece koja su pevala i zabavljala se u vonjaku
jabuka... Na drveu su istovremeno bili i mirisni cvetovi i zreli
crveni plodovi. Dok sam tamo sedela upijajui svu tu lepotu,
postepeno sam postajala svesna Prisutnosti, prisutnosti radosti,
sklada i saoseanja. Moje srce udelo je da postane deo ove lepote".
Kada se vratila u telo poto je petnaest minuta bila "mrtva",
"itavog tog dana, kao i sledeeg, drugi svet mi se inio stvarnijim
nego onaj u koji sam se vratila" (str. 228-231, pretampano iz
"Gajdpost magazina" 1963). Ovaj doivljaj izazvao je prividnu
"duhovnu" radost koja se moe uporediti sa onim to je osetila ga
Malc, a takoe i uneo u ivot ove ene jednu novu religioznu
dimenziju, mada je vieni "raj" izgledao sasvim drukije.Upeatljivo
"posmrtno" iskustvo imao je lekar iz Virdinije, Dord Rii. Kratka
beleka o ovome objavljena je u "Gajdpost magazinu" 1963, a opirnija
verzija u knjizi "Povratak iz sutranjice". U ovoj ispovesti, posle
duge razdvojenosti od tela, koje je proglaeno mrtvim, mladi Dord
Rii vratio se u malu prostoriju u kojoj je njegovo telo lealo, i
tek je nakon toga shvatio da je "mrtav". Pri tom se soba ispunila
svetlou, koju je on oseao kao prisustvo Hrista, "prisustvo toliko
uteno, toliko radosno i sveispunjavajue, da sam eleo da se zauvek
izgubim u tom udesnom oseaju". Posle "vraanja filma" svog ivota,
kao odgovor na pitanje "Kako si iskoristio vreme koje si proveo na
zemlji?" imao je tri vizije.Prve dve, kako se inilo, predstavljale
su "sasvim drugaiji svet koji zauzimao isti prostor" kao i ova
zemlja, i imao mnogo zemaljskih detalja (ulice i sela,
univerziteti, biblioteke, laboratorije). "Poslednji doivljaj bio je
samo trenutaan. Sada kao da vie nismo bili na zemlji, ve
neverovatno daleko, van ikakvog kontakta sa njom. I tamo, jo uvek
na velikoj udaljenosti, video sam grad, ali grad - ako se tako neto
moe zamisliti - sagraen od svetlosti... gde zidovi, kue, ulice, kao
da su zraili svetlou, a u njihovom podnoju kretala su se isto tako
zaslepljujue bljetava bia, kao i ono koje je stajalo kraj mene. Sve
je to bilo samo magnovenje, jer ve u sledeem trenutku zidovi sobice
zatvorili su se nada mnom, zaslepljujua svetlost je utihla, a mene
je ophrvao udan san".Rii do tada nije itao nita o ivotu posle
smrti, a posle ovog dogaaja postao je veoma aktivan lan
protestantske crkve (Glasovi sa ruba venosti, str. 56-61).Ovo
potresno iskustvo dogodilo se 1943. godine i, kako se moe videti,
sluajevi "vaskrsavanja" nisu karakteristini samo za nekoliko
poslednjih godina. Protestantski pastor Norman Vinsent Pil belei
neka slina iskustva, i daje svoj komentar: "Halucinacije, snovi,
vizije - ja ne mislim tako. Proveo sam toliko godina razgovarajui
sa ljudima koji su doli do ivice "neega" i bacili pogled s one
strane, i svi oni su jednoduno govorili o lepoti, svetlosti i miru,
da bih o tome imao ikakve sumnje". (Norman Vinsent Pil, "Mo
pozitivnog miljenja", Njujork, 1953, str. 256).U "Glasovima s ruba
venosti" mogu se nai mnogobrojni primeri iz devetnaestovekovnih
zbirki samrtnikih vizija i predsmrtnih doivljaja iz devetnaestog
veka. I mada ni jedan od tih primera nije toliko detaljan kao neki
od savremenih sluajeva, ona nude mnogobrojne dokaze da vizije
onostranih pojava kod umiruih nisu bile nimalo retke. U ovim
sluajevima oni koji su sebe smatrali hrianima, pripremljenim za
smrt, imali su oseaj mira, radosti, svetla, videli Anele i Raj, a
neverujui (u mnogo religioznijoj Americi XIX veka) obino vide
demone i pakao.Utvrdivi injenicu da ovi sluajevi postoje, moramo
sada postaviti pitanje, kakva je njihova priroda? Da li je zaista
vienje Nebesa toliko esto meu onima koji su, mada umiru kao hriani
(onoliko koliko im je to mogue), ipak izvan Hristove Crkve,
Pravoslavne Crkve?U naem procenjivanju vrednosti ovih iskustava,
ponovo emo se vratiti problemu "susreta sa drugima".Ispitajmo sada
iskustva nehriana, da bismo videli da li se ona zaista bitno
razlikuju od iskustava onih koji sebe smatraju hrianima. Ako
nehriani takoe esto vide "Nebesa", u predsmrtnim trenucima i posle
smrti, onda emo ovo iskustvo morati da tumaimo kao neto prirodno,
to se moe desiti bilo kome, a ne kao neto to je specifino samo za
hriane. Knjiga Osisa i Heraldsona nudi mnogobrojna svedoanstva o
ovom pitanju.Ovi istraivai izvetavaju o nekih 75 sluajeva "vienja
drugog sveta" od strane pacijenata na samrti. Neki od njih opisuju
neverovatno lepe lugove i bate; neki vide kapiju koja se otvara
prema divnom pejsau ili gradu; mnogi uju muziku sa drugog sveta.
esto su tu pomeani i veoma zemaljski prizori, kao u sluaju
Amerikanke koja se u predivan vrt uputila u taksiju, Indijke koja
je u svoj "Raj" ujahala na kravi (U asu smrti, str. 163), ili
Njujoranina koji se obreo na jarko zelenoj poljani, due ispunjene
"ljubavlju i sreom", a u daljini je video zdanja Menhetna i zabavni
park (Dejvid Uiler, "Putovanje na drugu stranu", str. 100-105).Vano
je primetiti da istraivanja Osisa i Heraldsona pokazuju da Indusi
vide "Nebesa" isto toliko esto kao i hriani, no ako ovi drugi vide
"Isusa" i "anele", prvi vide hindu hramove i bogove (str. 177).Jo
je vanije to da dubina religioznosti pacijenta, oigledno, nema
nikakvog uticaja na njegovu sposobnost da ima onostrane vizije:
"duboko religiozni ljudi ne viaju rajske dveri i vrtove nita ee
nego oni koji su manje religiozni, ili su sasvim nereligiozni". I
zaista, jedan lan indijske komunistike partije, ateist i
materijalist, dok je umirao prenesen je "na predivno mesto, ne na
ovoj zemlji... uo je muziku i pesmu iz daljine. Kad je shvatio da
je iv, bilo mu je ao to je morao da napusti ovo divno mesto" (str.
179).Jedan ovek pokuao je da izvri samoubistvo i, dok je umirao,
govorio je: "Ja sam na Nebesima. Ima tako mnogo kua oko mene,
toliko ulica s drveem na kome rastu slatki plodovi i malim ptiicama
koje pevaju" (str. 178). Veina onih koji su ovako neto doiveli
oseaju pri tom veliku radost, mir, sigurnost, i spremnost da
prihvate smrt, jedva da neki od njih ele da se vrate u ivot (str.
182).Prema tome, jasno je da moramo biti veoma obazrivi kada se
radi o tumaenju "vizija Nebesa", koje imaju samrtnici i oni koji su
"umrli". Kao i ranije, kada smo raspravljali o "susretu sa drugama"
u drugom poglavlju, tako i sada moramo precizno istai razliku izmeu
istinskih, blagodatnih vienja onog sveta, i onih manje-vie
prirodnih iskustava, koja, mada odskau iz uobiajenih okvira
ljudskih doivljaja, ipak nisu ni najmanje duhovna, i ne govore nam
nita o prirodi ni Nebesa, ni ada kakvi oni zaista jesu i kakvim ih
vidi izvorno hriansko uenje.Najvaniji deo naeg istraivanja
"posmrtnih" iskustava i umiranja, tek je pred nama, a to je procena
i prosuivanje ovih iskustava merilima izvornog hrianskog uenja o
zagrobnom ivotu i objanjenje njihovog smisla i znaenja za nae
vreme.Ve ovde moemo dati uvodnu ocenu doivljaja "Nebesa" o kome
danas tako esto izvetavaju - veina njih, verovatno i sva, nemaju
nieg zajednikog sa hrianskim vienjem Nebesa. Ova vienja nisu
duhovna, ve zemaljska. Ona su toliko kratka, tako lako dostignuta,
toliko svakodnevna i zemaljska u pogledu vizualnih predstava koje
se u njima pojavljuju, da ne moe biti nikakvog ozbiljnijeg poreenja
meu njima i istinskim hrianskim vienjima Nebesa u prolosti (od
kojih emo neke spomenuti kasnije).ak i "najduhovniji" trenutak
nekih od njih - oseaj "prisutnosti" Hrista - jo jednom nas, vie
nego u bilo ta drugo, uverava u injenicu duhovne nezrelosti onih
koji ova iskustva doivljavaju. Umesto da izazivaju duboko
strahopotovanje, strah Boiji, i pokajanje, kakve je kod hrianskih
Svetitelja budio oseaj istinske prisutnosti Boije (kao to je to bio
sluaj sa apostolom Pavlom na putu za Damask (Dela 9: 3-9), dananja
iskustva proizvode oseaje koji najvie podseaju na "ugodnost" i
"mir" savremenih pentakostalskih i spiritistikih pokreta.Ne treba,
meutim, prenebregavati injenicu da su ovo zaista neobina iskustva i
da se mnoga od njih ne mogu svesti na proste halucinacije. Izgleda
da se pojavljuju van uobiajenih granica zemaljskog ivota u oblasti
koja kao da je negde izmeu ivota i smrti.Gde se nalazi ova oblast?
Ovo je pitanje na koje se sada vraamo. Da bismo na njega
odgovorili, najpre emo se obratiti izvornim hrianskim svedoenjima,
a zatim - kao to to ine dr Mudi i mnogi drugi autori koji se bave
ovom temom - tekstovima savremenih okultista i drugih koji tvrde da
su pohodili ovu oblast. Ukoliko je ispravno shvaen, ovaj drugi
izvor na zadivljujui nain prua potvrdu hrianskih istina.Za poetak,
postavimo pitanje: koja je to oblast u koju, prema hrianskom uenju,
dua ulazi odmah posle smrti? VAZDUNO CARSTVO DUHOVA Da bismo
razumeli u kakvu to oblast dua ulazi nakon smrti, moramo imati
celovit pogled na ljudsku prirodu. Moramo znati kakva je bila
ovekova priroda pre pada, zatim kakve su promene nastupile posle
pada, kao i kakve su ovekove sposobnosti za stupanje u vezu sa
duhovnim biima.Moda je najkrai a najjasniji pravoslavni odgovor na
ova pitanja dat u istoj onoj knjizi ep. Ignjatija Brjananinova koju
smo ve citirali prilikom izlaganja pravoslavnog uenja o anelima
(III tom njegovih sabranih dela).Episkop Ignjatije posvetio je
jedno poglavlje te knjige razmatranju o "ulnom opaanju duhova" tj.
anelskih i demonskih javljanja ljudima. Ovde emo citirati ovo
poglavlje u kome jedan od velikih pravoslavnih otaca modernih
vremena trezvenoumno i precizno izlae pravoslavno svetootako uenje.
Prvobitna ovekova priroda"Do pada, ovekovo telo bilo je besmrtno,
slobodno od ma kakve nemoi ili bolesti, slobodno od sadanje
ogrubelosti i otealosti, slobodno od grehovnih i telesnih oseanja
koja su sada neto prirodno za njega (sveti Makarije, 4. omilija).
Njegova ula bila su neuporedivo istananija, njihovo delovanje
neuporedivo ire i sasvim nesputano. Obuen u takvo telo, s takvim
ulima, ovek je bio sposoban za ulno opaanje duhova meu koje je i
sam duom spadao; bio je sposoban za optenje s njima, kao i za
bogovienje i optenje s Bogom, koje je prirodno za svete duhove.
Sveto telo ovekovo nije bilo prepreka tome, nije odvajalo oveka od
sveta duhova. I obuen u telo, ovek je bio sposoban da ivi u raju u
kome sada mogu prebivati samo Sveti, i to samo duama svojim, dok e
se tela Svetih uzneti tamo tek po vaskrsenju.Tada e ova tela
ostaviti u grobovima ovu ogrubelost koju su primila posle pada;
tada e ona postati duhovna, ak - duhovi, kako to veli sveti
Makarije Veliki (6. omilija) i projavie u sebi sva ona svojstva
koja im behu data pri stvaranju. Tada e ljudi opet stati u red
svetih duhova i otvoreno optiti sa njima. Obrazac tela koje je
ujedno bilo i telo i duh vidimo u telu Gospoda naeg Isusa Hrista,
nakon Njegovog Vaskrsenja. ovekov padovekovim padom su se i njegova
dua i telo izmenili. Zapravo, pad je za njih ujedno bio i smrt.Ono
to mi vidimo kao smrt i to tim imenom nazivamo ustvari je samo
odvajanje due od tela. Ali je ovo dvoje i pre toga ve osmreno
odstupanjem od Boga - Istinitog ivota.Mi se raamo ve ubijeni venom
smru! Mi ne oseamo da smo mrtvi, jer je to svojstveno svim
mrtvacima! Nemoi i bolesti naeg tela, njegova potinjenost raznim
neprijatnim uticajima ovog materijalnog sveta, njegova ogrubelost -
posledice su pada. Usled pada nae telo dospelo je u isti red sa
telima ivoti