ivjeti na kraju vremenaSlavoj @i`ek
ananja historijska situacija ne samo da nas ne obvezuje da
odbacimo ideju proletarijata, stajalite proletarijata; naprotiv,
prisiljava nas da je radikaliziramo do egzistencijalne razine
poprili~no udaljene od Marxove zamisli. Treba nam radikalnija ideja
proleterskog subjekta, subjekta svedenog na prolaznu to~ku
kartezijanskog cogito-a, uskraenoga za njegov supstancijalni
sadraj. Tri su procesa proletarizacije na snazi: zastraujua
prijetnja ekolo{ke katastrofe, neadekvatnost privatnog vlasni{tva
za takozvano intelektualno vlasnitvo, drutveno-eti~ke implikacije
novog tehno-znanstvenog razvitka. Ovi se procesi odnose na domene
koje Hardt i Negri nazivaju zajedni~kim dobrima, zajedni~kom
supstancoma naeg drutvenog bia: - kulturna zajedni~ka dobra,
neposredno socijalizirani oblici kognitivnog kapitala, ponajprije
jezik, naa sredstva komuniciranja i obrazovanja (ako bi se Billu
Gatesu dozvolio monopol, doli bismo do apsurdne situacije u kojoj
bi privatna osoba doslovno posjedovala softversku potku nae osnovne
mree komuniciranja); zajedni~ka dobra izvanjske prirode ugorena
zagaenjem i eksploatacijom (od nafte do uma i samog prirodnog
stanita) zajedni~ka dobra unutarnje prirode (biogeneti~ko nasljee
~ovje~anstva) s novom biogeneti~kom tehnologijom, stvaranje Novog
^ovjeka u doslovnom smislu mijenjanja ljudske prirode postaje
realno izgledno.
D
Ono to je zajedni~ko svim ovim naporima jeste svijest o
destruktivnim potencijalima, sve do samoukinua samog ~ovje~anstva
ako se dozvoli171
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
neometano kretanje kapitalisti~ke logike zauzimanja ovih
zajedni~kih dobara. Nicholas Stern je bio u pravu kad je opisao
klimatsku krizu kao najveu trinu propast u ljudskoj historiji.1
Dakle kad Kishan Khoday, voa UN tima nedavno pie: Narasta duh
globalnog ekolokog dravljanstva, elja da se na klimatske promjene
odgovori kao na problem od zajedni~kog interesa za cijelo
~ovje~anstvo.2, svu teinu treba staviti na pojmove globalno
dravljanstvo i zajedni~ki interes potrebu da se uspostavi globalna
politi~ka organizacija i angaman koji, neutralizirajui i
kanalizirajui trine mehanizme, zastupa pravi komunisti~ki stav. Ba
ta orijentacija na zajedni~ka dobra opravdava oivljavanje ideje
komunizma: ona nam omoguava da vidimo rastue zauzimanje zajedni~kih
dobara kao process proletarizacije onih koji su na taj na~in
isklju~eni iz svoje vlastite supstance. Iz tog razloga, nove
emancipatorske politike vie nee biti djela nekog posebnog drutvenog
~imbenika, nego eksplozivna kombinacija razli~itih djelatnih
~initelja. Ono to nas ujedinjuje, nasuprot klasi~noj slici
proletera koji nemaju to izgubiti osim svojih lanaca, jeste
opasnost da izgubimo SVE: prijeti nam svoenje na apstraktno prazni
kartezijanski subjekt kojem je oduzet sav supstancijalni sadraj,
koji je razbatinjen nae simboli~ke supstance, s izmanipuliranom
naom genetskom osnovom, i koji vegetira u okoliu nepovoljnom za
ivot. Ova trostruka prijetnja naem svekolikom biu sve nas na neki
na~in ~ini proleterima, svedenim na nesupstancijalni subjektivitet
kako Marks kae u Grundrisse. Prepoznati sebe u ovoj figuri je
eti~ko-politi~ki izazov na neki na~in svi smo isklju~eni, iz
prirode kao iz nae simboli~ke supstance. Danas, svi smo mi
potencjalni HOMO SACER, i jedini na~in da sprije~imo da doista to i
postanemo jeste u preventivnom djelovanju. Ako ovo zvu~i
apokalipti~no, treba se sjetiti da zapravo i ivimo u apokalipti~nom
vremenu lako je navesti kako se svaki od tri procesa
proletarizacije odnosi prema apokalipti~noj to~ki: ekoloki slom,
biogeneti~ka redukcija ljudi na maine kojima se moe manipulirati,
totalna digitalna kontrola nad naim ivotima Na svim ovim razinama,
stvari se pribliavaju nultoj to~ki,1 2
Citirnao iz Time magazina, 24/12/07, str.2. citirano iz
op.cit.
172
Zeni~ke sveske
kraj vremena se blii evo kako Ed Ayers opisuje: Suo~eni smo s
ne~im to je potpuno izvan naeg kolektivnog iskustva da ga zapravo i
ne vidimo, iako su dokazi svud oko nas. Za nas, to neto je
iznenadni napad kolosalnih biolokih i fizi~kih promjena na svijet u
kojem obitavamo.3 Na geolokoj i biolokoj razini, Ayers navodi
~etiri prodora (ubrzana rasta) koji se asimptoti~no pribliavaju
nultoj to~ki u kojoj e kvantitativno irenje dosei to~ku zasienja i
prerasti u druk~iji kvalitet: rast populacije, iscrpljivanje
resursa, emisija ugljen dioksida, masovno istrebljenje vrsta. Kako
bismo se nosili s ovom prijetnjom, naa kolekivna idelogija
mobilizira mehanizme desimulacije i samozavaravanja koji idu tako
daleko do otvorenog odbijanja da se zna: opi model ponaanja
ugroenih ljudskih drutava dok propadaju jeste jo ja~e zamiriti nego
vie se fokusirati na krizu. Nedavni preokret na~ina na koji oni na
vlasti reagiraju na globalno zagrijavanje je o~igledan primjer
takve desimulacije. Veliki su mediji 27. juna 2008. izvijestili
kako se, prema znanstvenicima iz Nacionalnog dokumentacijskog
centra za snijeg i led iz Bouldera, Colorado, arkti~ki led topi
daleko bre nego to se predvialo: led na Sjevernom polu bi se do
septembra ove godine nakratko mogao potpuno istopiti. Do nedavno bi
prevlaujue reakcije na ovakvu vijest bile zloslutni pozivi na hitne
mjere: pribliava nam se nezamisliva katastrofa, vrijeme za akciju
brzo curi U zadnje vrijeme, meutim, sve vie i vie ~uju se glasovi
koji nas pozivaju da se zagrijemo za globalno zagrijavanje.
Pesimisti~na predvianja, kau, treba staviti u neto uravnoteeniji
kontekst. Istina je da e klimatske promjene donijeti poveanu utrku
za resursima, poplave na obali, nanijeti tete infrastrukturi usljed
topljenja permafrosta, poremetiti ivotinjske vrste i domoroda~ke
kulture u tom podru~ju, a sve e to pratiti etni~ko nasilje,
graanski neredi i vladavina lokalnih bandi. Ali takoer treba imati
na umu da e nam se otkriti dosad skrivena blaga novoga kontinenta,
da e njegovi resursi postati dostupni, a zemlja pogodna za
naseljavanje ljudi. Za godinu ili dvije teretni brodovi e moi
voziti direktnom sjevernom rutom i tako smanjiti potronju nafte pa
samim tim i emisiju uglji~nog dioksida Velike korporacije i dravne
sile ve tragaju za novim gospodarskim prilikama koji ne
podrazumijevaju samo (ili ~ak ni prvenstveno) zelenu industriju,
nego mnogo prostije i direktnije, eksploataciju prirode koju e
otvoriti utjecaj klimatskih promjena.3
Citirano sa
www.blackwell-synergy.com/doi/abs/10.1046/j.1523-1739.2000.00053.x.
173
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
Obrisi novog Hladnog Rata tako se naziru na horizontu a ovaj put
taj e se sukob i doslovno voditi u vrlo hladnom okruenju. Ruski tim
je 2. augusta 2007. postavio titanijumsku kapsulu s ruskom zastavom
ispod ledene kape Sjevernoga pola. Ova objava ruskog polaganja
prava na arkti~ki region nije u~injena niti iz znanstvenih razloga
niti kao politi~ko-propagandna demonstracija. Njen istinski cilj
bio je osigurati za Rusiju veliko energetsko bogatstvo Arktika:
prema dananjim procjenama, oko jedne ~etvrtine raspoloivih zaliha
gasa i nafte moda lei ispod Arkti~kog oceana. Ruskom su se potezu,
kako se moglo i predvidjeti, suprotstavile ~etiri druge zemlje ~ija
se teritorija grani~i sa arkti~kim regionom: SAD, Kanada, Norveka i
Danska (preko svog suvereniteta nad Grenlandom). Iako nije lako
procijeniti vjerojatnou ovih predvianja, jedno je sigurno: izuzetna
druvena i psiholoka promjena se dogaa pred naim o~ima, promjena
koju je prije jednog stoljea opisao Henri Bergson. U njegovim Dvama
izvorima moralnosti i religije Bergson opisuje kako je 4. augusta
1914, kad su Francuska i Njema~ka objavile rat jedna drugoj,
iskusio ~udno osjeanje divljenja prema sposobnosti prelaska sa
apstraktnog na konkretno: ko bi pomislio da se tako krupan dogaaj
moe u stvarnosti zbiti uz tako malo uzbuenja?4 Ovdje je krucijalan
na~in prijeloma izmeu prije i poslije: prije no to je izbio, rat je
Bergsonu izgledao istovremeno vjerojatan i nemogu}: kompleksna i
kontradiktorna ideja koja je potrajala do kraja5; nakon to je
izbio, on je iznenada postao realan i mogu, a paradoks lei u ovoj
retroaktivnoj pojavi vjerojatnoe: Nikad se nisam pretvarao da se
stvarnost moe umetnuti u prolost i tako djelovati unatrag u
vremenu. Meutim, bez svake sumnje mogunost jeste ona koja se moe
tamo umetnuti, ili radije, mogue samo sebe u svakom trenutku tamo
umee. Kao dotad nepredvidljiva i nova, realnost samu sebe stvara,
svoju sliku reflektira iza sebe u neodreenu prolost: ova nova
stvarnost shvata samu sebe kao da je sve vrijeme i bila mogua; a
zapravo ba u tom momentu svoga nastanka ona po~inje bivati kao da
je uvijek bila i zato kaem da e joj njena mogunost, koja ne
prethodi njenoj realnosti, prethoditi onog4 5
Henri Bergson, Oeuvres, Paris: PUF 1991, str. 1110-1111 Bergson,
ibid.
174
Zeni~ke sveske
~asa kad se ta realnost zbude.6 Dogaaj se, dakle, prvo doivljava
kao nemogu i nerealan (mogua nadolazea katastrofa za koju, koliko
god bili svjesni njene vjerojatnoe, ne vjerujemo da e se doista i
desiti i na taj je na~in odbacujemo kao nemoguu), a zatim kao
realan i ne vie nemogu (jednom kad se katastrofa dogodi, ona se
renormalizira, shvaa kao dio normalnog toka stvari, kao da je
uvijek ve bila mogua). Ove paradokse ~ini moguima procjep izmeu
znanja i vjerovanja: znamo da je (ekoloka) katastrofa mogua, pa
ipak ne vjerujemo da e se ona doista i dogoditi. I nije li upravo
to ono to se dogaa danas, pred naim o~ima? Deceniju ranije, javna
debata o mu~enju ili u~eu neofaisti~kih stranaka u zapadnoeuropskim
demokratskim vladama, odbacivana je kao eti~ka katastrofa koja je
nemogua, kao neto to se doista ne moe dogoditi; a kad se dogodi,
istog se trena privikavamo na nju, prihvaajui je kao o~iglednu Ili,
prisjetimo se poznate opsade Sarajeva od 1992. do 1995: ~injenica
da e jedan normalan europski grad od pola milijuna stanovnika biti
okruen, izgladnjivan, svakodnevno bombardiran, da e snajperska vata
terorizirati njegove graane etc., i da e to trajati tri godine,
bila je nezamisliva prije 1992. zapadnim silama bilo bi sasvim lako
da prekinu opsadu i otvore uski koridor za grad. Kad je opsada
po~ela, ~ak su i graani Sarajeva mislili da je to kratkotrajan
dogaaj, nastojavi poslati djecu na sigurno na sedmicu-dvije, dok se
guva ne smiri. A potom, ubrzo, opsada je normalizirana Taj isti
izravni prijelaz od nemogunosti ka normalizaciji jasno pokazuje na
koji se na~in dravne sile i krupni kapital odnose prema ekolokoj
prijetnji kao to je topljenje leda na polovima. Isti politi~ari i
menaderi koji su donedavno odbacivali strahovanja od globalnog
zagrijavanja kao apokalipti~no zastraivanje bivih komunista, ili
barem preuranjeno zaklju~ivanje zasnovano na nedovoljno dokaza,
uvjeravajui nas da nema razloga za paniku, da e, u osnovi, sve tei
kao i obi~no, odjednom po~inju tretirati globalno zagrijavanje kao
prostu ~injenicu, kao dio na~ina na koji sve te~e kao i obi~no U
julu 2008, CNN je opetovano prikazivao izvjetaj Ozelenjavanje
Grenlanda*, slavodobitno navodei nove6
Bergson, op.cit., str. 1340. Originalan naslov glasi: Greening
of Greenland, prim.prev. 175
*
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
prilike koje e topljenje leda otvoriti za Grenlanane ve sada
mogu uzgajati povre na otvorenom itd. Opscenost ovog izvjetaja nije
samo u tome to se fokusira na minorne koristi globalne katastrofe;
kao dodatna sol na ranu, on se poigrava s dvostrukim zna~enjem
rije~i zeleno u naem javnom govoru (zelenilo vegetacije, zeleno za
ekoloku svijest) i tako se ~injenica da vie vegetacije moe
uspijevati na Grenlandu usljed globalnog zagrijavanja povezuje s
rastom ekoloke osvijetenosti Nije li ovaj fenomen jo jedan primjer
koliko je Naomi Klein bila u pravu kad je, u svojoj Doktrini {oka
opisala na koji na~in globalni kapital iskoritava katastrofe
(ratove, politi~ke krize, prirodne katastrofe) kako bi se oslobodio
starih drutvenih obzira i nametnuo vlastitu agendu na ~istinu
nastalu nakon katastrofe. Moda e predstojee ekoloke katastrofe,
umjesto da podriju kapitalizam, posluiti kao njegov najvei
podstrek. Ono to se gubi u ovom obratu jeste pravi smisao deavanja,
sa svim neo~ekivanim zamkama koje skriva katastrofa. Na primjer,
jedan od neprijatnih paradoksa naih predvianja jeste da i sam
pokuaj suprotstavljanja drugim ekolokim prijetnjama moe doprinijeti
zagrijavanju polova: ozonska rupa slui i kao tit pred globalnim
zagrijavanjem za unutranjost Antarktika, ako se ona zatvori,
Antarktik bi ubrzo mogao sustii ostatak planeta u zagrijavanju.
Jedno je barem sigurno. Posljednjih decenija, u modi je govoriti o
prevlaujuoj ulozi intelektualnog rada u postindustrijskim drutvima
meutim, materijalnost se sada osvetni~ki namee na svim poljima, od
predstojee borbe za nedovoljne resurse (hrana, voda, energija,
minerali) do zagaenja okolia. I dok, dakle, svakako da treba
iskoristiti prilike koje se otvaraju globalnim zagrijavanjem, nikad
se ne smije zaboraviti da se radi o ne~uvenoj drutvenoj i prirodnoj
katastrofi, te da su te prilike nus proizvodi ove katastrofe protiv
koje se treba boriti svim sredstvima. Usvajajui uravnoteen stav,
ponaamo se kao oni koji plediraju za uravnoteen stav u odnosu na
Hitlera: istina je da je on ubio milijune u logorima, ali je isto
tako ukinuo nezaposlenost i inflaciju, naravio auto-putove, vozovi
su stizali ta~no na vrijeme... Ova nova konstelacija daje polaznu
to~ku Dipeshu Chakrabartyju kad elaborira historijsko-filozofske
posljedice globalnog zagrijavanja7 a kao glavnu navodi kolaps
razlikovanja7
Dipesh Chakrabarty, The Climate of History: Four Theses,
Critical Inquiry Vol. 35 No 2 (Winter 2009). Brojevi u zagradama
odnose se na brojeve stranica ovog izdanja. 176
Zeni~ke sveske
izmeu humane i prirodne historije: Poto pitanje vie nije samo
~ovjekov interaktivni odnos prema prirodi. To su ljudi oduvijek
imali /.../ Danas se tvrdi da su ljudi prirodna sila u geolokom
smislu (209) To e rei da ~injenica kako su ljudi zahvaljujui svojoj
brojnosti, sagorijevanju fosilnih goriva i ostalim sli~nim
aktivnostima postali geoloki faktor na planetu (209), zna~i da su
oni u stanju utjecati na samu ivotnu ravnoteu na Zemlji, tako da po
sebi s industrijskom revolucijom iz 1750, za sebe s globalnim
zagrijavanjem - po~inje nova geoloka era, koju neki znanstvenici
krste kao antropocen. Na~in na koji je ~ovje~anstvo prisiljeno
vidjeti se u ovim novim uvjetima jeste kao vrstu, jednu od ivih
vrsta na zemlji. Kad je mladi Marx odredio ~ovje~anstvo kao bie
vrste /Gattungswesen/, on je mislio na neto sasvim drugo: da,
nasuprot ivotinjskim vrstama, samo ljudi su bie vrste i.e. bie koje
se aktivno odnosi prema sebi kao vrsti pa je tako univerzalno ne
samo u sebi, nego i za sebe. Ova se univerzalnost prvi put javlja u
svom otueno-pervertiranom obliku s kapitalizmom, koji povezuje i
ujedinjuje cijelo ~ovje~anstvo u jedno svjetsko trite; s modernim
drutvenim i znanstvenim razvojem mi vie nismo tek vrsta meu ostalim
vrstama ili samo jo jedno prirodno stanje. Po prvi put u svekolikoj
svojoj historiji mi, ljudi, kolektivno konstituiramo sami sebe i
svjesni smo toga da smo takoer i odgovorni za same sebe: na~in naeg
opstanka ovisi o zrelosti naeg kolektivnog uma Meutim, znanstvenici
koji govore o antropocenu kau neto sasma suprotno. Oni tvrde da to
to ljudi ~ine posebnu vrstu, oni mogu, u procesu dominacije drugim
vrstama, postii status geoloke sile. Ljudi, drugim rije~ima,danas
postaju prirodno stanje. (214) Standardni marksisti~ki
kontraargument je kako se ovaj prelaz iz pleistocena u antropocen u
potpunosti moe pripisati eksplozivnom razvoju kapitalizma i
njegovom globalnom utjecaju i ovo nas suo~ava s klju~nim pitanjem:
kako misliti vezu izmeu drutvene historije Kapitala i mnogo
krupnijih geolokih promjena uvjeta za ivot na Zemlji? Ako je
industrijski na~in ivota ono to nas je dovelo u ovakvu krizu, onda
se postavlja pitanje zato misliti o vrsti, to je sigurno kategorija
koja pripada daleko duoj historiji? Zato narativ o kapitalizmu a
time i njegova kritika ne bi bio dovoljan okvir za istraivanje
historije klimatskih promjena i razumijevanje njihovih posljedica?
^ini se istinitim da je drutveni model neracionalnog troenja
energije koji stvara i promovira kapitalisti~ka177
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
industrijalizacija, iazazvao krizu klimatskih promjena, ali je
ona razotkrila i neke druge uvjete za opstanak ivota u ljudskom
obliku koji i nemaju bitnu vezu s logikom kapitalisti~kih,
nacionalisti~kih ili socijalisti~kih identiteta. Oni su prije
povezani s historijom ivota na ovom planetu, na~inom na koji se
razli~ite forme ivota meusobno odnose i na~inom na koji masovno
istrebljenje jedne vrste moe ugroziti drugu // Drugim rije~ima,
kakvi god bili nai drutvenoekonomski i tehnoloki izbori, kakva god
prava mi eljeli za ostvarenje vlastite slobode, ne moemo si
priutiti destabilizaciju uvjeta koji ~ine grani~ne parametre
ljudskog postojanja (npr. temperaturnu zonu u kojoj planet
egzistira). Ovi su parametri neovisni od kapitalizma ili
socijalizma. Oni su nepromjenjivi daleko due no to traju historije
ovih ureenja i omoguili su ljudima postati dominantnom vrstom na
zemlji. Naalost, sad smo i sami postali geoloki faktor koji naruava
ove parametre neophodne za nau vlastitu egzistenciju. (217-218)
Nasuprot nuklearnom ratu koji bi bio rezultat svjesne odluke jednog
odreenog ~imbenika, klimatske promjene su nenamjerna posljedica
ljudskog djelovanja i samo putem znanstvene analize pokazuju efekte
naeg djelovanja kao vrste. (221) Ova prijetnja samom opstanku
~ovje~anstva stvara novi smisao rije~i mi koja istinski uklju~uje
cijelo ~ovje~anstvo: Klimatske promjene, koje se reflektiraju kroz
globalni kapital, bez sumnje e naglasiti logiku nejednakosti kojom
se vodi logika kapitala; neki ljudi e bez sumnje profitirati na
ra~un drugih. Ali ukupnost krize se ne moe svesti samo na pri~u o
kapitalizmu. Za razliku od kapitalisti~kih kriza, ovdje nema ~amaca
za spasavanje za bogate i privilegirane (svjedoci smo sue u
Australiji ili poara u bogatim kalifornijskim kvartovima). (221)
Najprikladnije ime za ovaj univerzalni subjekt koji se javlja moglo
bi biti vrsta: Vrsta bi doista mogao biti naziv koji bi obuhvatio
narastajuu, novu univerzalnu ljudsku historiju koja se javlja u
trenutku opasnosti od klimatskih promjena. (221) Problem je to to
univerzalno nije ono hegelijansko univerzalno, koje dijalekti~ki
narasta iz historijskih kreatnja i subsumira-posreduje sve
partikularnosti: ono prevazilazi nau sposobnost shvatanja svijeta
(222), tako da jedino moe pogodovati negativno univerzalnoj
historiji (222), a ne hegelijanskoj svjetskoj historiji kao
postupno imanentno samo-ostvarenje slobode.178
Zeni~ke sveske
S idejom o ljudima kao vrsti, univerzalnost ~ovje~anstva ponovno
se vraa partikularnosti ivotinjske vrste: fenomeni kao to je
globalno zagrijavanje ~ine nas svjesnima da smo, sa svom
univerzalnou naeg teoretskog i prakti~nog djelovanja, na stanovitoj
bazi~noj razini tek jedan oblik ivota na planetu Zemlja. Na
opstanak ovisi o nekim prirodnim parametrima koje automatski
uzimamo zdravo za gotovo. Lekcija globalnog zagrijavanja jeste kako
je sloboda ~ovje~anstva bila mogua samo uz pozadinske stabilne
prirodne parametre za ivot na zemlji (temperaturu, sastav zraka,
dovoljno vode i energetskih izvora itd.): ljudi mogu ~initi ta im
je volja samo dok su dovoljno marginalni, dok ozbiljno ne naruavaju
parametre ivota na zemlji. Granica nae slobode to postaje opipljiva
s globalnim zagrijavanjem paradoksalan je rezultat eksponencijalnog
rasta nae slobode i moi, i.e., nae rastue sposobnosti da mijenjamo
prirodu oko sebe sve do destabilizacije najosnovnijih geolokih
parametara ivota na zemlji. Priroda tako doslovno postaje
drutveno-historijska kategorija, ali ne u onom smislu oduevljenja
kao kod mladog Lukacsa (sadraj onoga to je za nas priroda uvijek je
pre-odreen historijski specifi~nim drutvenim totalitetom koji
strukturira transcendentalni horizont naeg shvatanja prirode). Ona
postaje drutvenohistorijskom kategorijom u mnogo radikalnijem i
doslovnijem (onti~kom) smislu ne~ega to nije tek nepomi~na pozadina
za ljudsko djelovanje, nego su njene najosnovnije komponente njime
pogoene. Ono to se time naglaava je osnovna razlika izmeu prirode i
ljudske historije: priroda slijepo slijedi svoj pravac i samo ga
treba objasniti, dok se ljudsku historiju mora shvatiti. ^ak i ako
je njen globalni smjer izvan kontrole i funkcionira kao Sudbina
protivna eljama veine ljudi, ta je Sudbina rezultat kompleksnoga
meudjelovanja mnotva individualnih i kolektivnih projekata i
~inova, utemeljenih na razumijevanju naeg svijeta u historiji,
suo~avamo se s rezultatima naeg vlastitog djelovanja. Izgleda da
Chakrabarty ovdje proputa ukupnu sliku pravih dijalekti~kih odnosa
izmeu osnovnih geolokih parametara ivota na zemlji i
drutvenoekonomske dinamike ljudskog razvoja. Naravno, prirodni
parametri nae okoline su neovisni od kapitalizma ili socijalizma
oni su prijetnja svima nama, neovisno od gospodarskoga razvitka,
politi~kog sustava isl. Meutim, ~injenica da je njihova postojanost
ugroena dinamikom globalnog kapitalizma ima daleko ja~e posljedice
od onih koje doputa Chakrabarty: na neki na~in, mora se priznati da
je Cjelina sadrana u njenim Dijelovima, i.e., da sudbina Cjeline
(ivota na zemlji) zavisi od onoga ta se dogaa u jednom od njenih
formalnih dijelova179
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
(drutveno-ekonomskom na~inu proizvodnje jedne od vrsta na
zemlji). Zato moramo prihvatiti paradoks da je, u odnosu izmeu
univerzalnog antagonizma (ugroenih parametara uvjeta za ivot na
zemlji) i partikularnog antagonizma (orsokaka kapitalizma), klju~ni
napor partikularan: univerzalni problem (opstanka ljudske vrste) se
moe rijeiti samo ako prvo rijeimo partikularni orsokak
kapitalisti~kog na~ina proizvodnje. Drugim rije~ima, potpuno je
lano zdravorazumsko rezoniranje koje nam kae da se svi, bez obzira
na na klasni poloaj ili politi~ku orijentaciju, moramo boriti
portiv ekoloke krize da bismo preivjeli: klju~ za ekoloku krizu ne
lei u ekologiji kao takvoj. Za ovakvu ograni~enost moda bi bila
klju~na Chakrabartyjeva simplifikacija hegelijanske ideje
dijalektike. Odnosno, da li je ideja o negativnoj univerzalnoj
historiji stvarno antihegelijanska? Nije li, naprotiv, ideja o
mnotvu (ljudi) totaliziranom (zajedno) kroz negativno vanjsko
ograni~enje (prijetnju), hegelijanska par excellence? [tavie, nije
li za Hegela svaka univerzalnost u krajnjem negativna, upravo u
smislu da se ona mora pojaviti kao takva, u suprotnosti (negativan
odnos) sa svojim vlastitim partikularno-odreenim sadrajem
prisjetimo se Hegelove teorije rata. Moe se u~initi da Hegel slavi
prozai~ni karakter ivota u dobro organiziranoj modernoj dravi u
kojoj se herojske pometnje prevazilaze spokojnou privatnih prava i
sigurnou zadovoljenih protreba: privatno vlasnitvo je
zagarantirano, seksualnost je ograni~ena na brak, budunost je
sigurna U ovom organskom poretku, univerzalnost i partikularni
interesi izgledaju pomireno: odaje se priznanje vje~nom poretku
subjektivne singularnosti, pojedinci vie ne doivljavaju objektivni
dravni poredak kao stranu silu koja se mijea u njihova prava, oni u
njoj prepoznaju supstancu i okvir vlastite slobode. Gerard Lebrun
ovdje postavlja sudbinsko pitanje: Moe li se osjeaj Univerzalnoga
razdvojiti od tog smiraja ?8 Odgovor je jasan: da, i zato je rat
nuan u ratu, univerzalno iznova objavljuje svoje pravo u odnosu na
konkretnoorgansko mirovanje prozai~noga drutvenog ivota. Nije li
onda nunost rata krajnji dokaz da je, za Hegela, svako drutveno
izmirenje osueno na propast, da nema tog organskog dru{tvenog
poretka koji efektivno sadr`i silu apstraktnouniverzalnog
negativiteta? Zato je drutveni ivot osuen na lanu vje~nost
neprekinutog osciliranja izmeu stabilnog drutvenog ivota i ratnih
nemira.8
Gerard Lebrun, Lenvers de la dialectique. Hegel a la lumiere de
Nietzsche, Paris: Editions du Seuil 2004, str. 214. 180
Zeni~ke sveske
Drugim rije~ima, Chakrabartyevo odbacivanje hegelijanske
univerzalnosti moglo bi proi samo ukoliko ono to Hegel naziva
konkretnom univerzalnou svedemo na organsko-korporativni model
univerzalnog poretka unutar kojeg svaki pojedini moment igra svoju
predodreenu ulogu, doprinosei blagostanju Svih. Ako, meutim, imamo
na umu da se hegelijanskom konkretnom univerzalnou odreuje
univerzalno koje stupa u dijalekti~ku napetost sa svojim vlastitim
partikularnim sadrajem, odnosno da se svaka univerzalnost moe
afirmirati (pozicionirati) kao takva samo na negativan na~in, onda
se ideja prirode kao ne tek samo-o~igledne stabilne pozadine za
ljudsku aktivnost, nego kao jedinstva nevidljive pozadine i
apokalipti~ne prijetnje za ljudsku vrstu, javlja kao duboko
hegelijanska. Danas imamo razne (najmanje tri) verzije
apokaliptizma: kranskofundamentalisti~ki, New Age,
tehno-digitalno-posthumani. Iako je svima zajedni~ka osnovna ideja
da se ~ovje~anstvo pribliava nultoj to~ki radikalne transmutacije,
njihove se pojedina~ne ontologije potpuno razlikuju: tehnodigitalni
apokaliptizam (~iji je gavni predstavnik Ray Kurzweil) ostaje
unutar okvira znanstvenog naturalizma i u evoluciji ljudske vrste
pronalazi konture njene transmutacije u postljude; apokaliptizam
New Agea ovoj transmutaciji daje spiritualni obrat, interpetirajui
je kao prelazak iz jednog u drugi modalitet kosmi~ke svijesti
(obi~no od modernog dualisti~ko-mehanicisti~kog stajalita ka
holisti~koj uronjenosti); i napokon, kranski fundamentalisti
apokalipsu tuma~e strogo biblijskim pojmovima, odnosno, u
suvremenom svijetu trae (i pronalaze) znakove da se blii kona~na
bitka izmeu Krista i Antikrista, da se stvari pribliavaju svom
kriti~kom obratu. Iako se ova posljednja verzija smatra
najsmjenijom, ali i opasnom po svom sadraju, ona je najblie
milenaristi~koj radiklano emancipatorskoj logici. Osvrnimo se prvo
na tehno-digitalni apokaliptizam. Ako postoji nau~nikkapitalist
koji je, ~ak vie nego Bill Gates, savren primjer za trei duh
kapitalizma sa svojom nehijerarhijskom i antiinstitucionalnom
kreativnou, humanitarno-eti~kom brigom itd., to bi bio Craig Venter
sa svojom idejom o DNA-kontroli proizvodnje. Venterova oblast je
sintetska biologija: ivot koji nije stvoren darvinovskom
evolucijom, nego ljudskom inteligencijom. Venterov prvi proboj bilo
je rafalno sekvencioniranje, bra i jeftinija nego ikad metoda
analize ljudskog genoma; objavio je vlastiti genom, po prvi put je
ne~ija osobna181
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
DNA sekvencionirana (slu~aj je htio da se otkrije kako Venter
spada u rizi~nu skupinu za Alzheimerovu bolest, dijabetes i
nasljedno oboljenje o~iju). Potom je najavio svoj novi veliki
projekt: na~initi potpuno sinteti~ki organizam, koji bi se mogao
upotrijebiti u obranu svijeta od globalnog zagrijavanja. Januara
2008 prvi u svijetu je konstruirao potpuno sinteti~ki genom ivog
organizma: koristei laboratorijske kemikalije, stvorio je gotovo
to~nu kopiju genetskog materijala koji se nalazi unutar siune
bakterije. Ova najdua DNA struktura koju je ~ovjek stvorio ima
582,970 osnovnih parova u duini; sastavljena je od ~etiri manja
(ali jo uvijek ogromna!) niza DNA tako to se iskoristila snaga
kopiranja kod gljivica, a oblikovana na genomu bakterije poznate
kao Mycoplasma genitalium. (Micoplasma genitalium je bakterija
uobi~ejena za ljudski reproduktivni trakt; odabrana je samo zbog
svog relativno malenog genoma). Laboratorijski genom jo nije
rezultirao ivim mikrobom koji funkcionira i razmnoava se; ali
Venter kae da je samo pitanje vremena prije no to smisle kako da ga
startaju tako to e ubaciti sinteti~ki DNA u ljuturu druge
bakterije. Ovaj uspjeh otvara put razvoju novih tipova
mikroorganizama koji se mogu upotrijebiti na razne na~ine: kao
zeleno gorivo koje e zamijeniti naftu i ugalj, probavljati toksi~ni
otpad ili apsorbirati stakleni~ke gasove itd. Venterov san je
uspjeno kreirati prve organizme vrijedne trilion dolara patentirane
bubice koje mogu izlu~ivati biogoriva, generirati ~istu energiju u
vidu vodika i ~ak proizvesti hranu po mjeri: Zamislite kraj
fosilnih goriva: prestanak ekoloki pogubnih operacija buenja,
opadanje politi~ke i ekonomske moi neokonzervativnih naftakih
barona, a pristupa~no grijanje i struja, te transport s malo
ispunih gasova. Utjecaj ove tehnologije je i dublji i tu ne
prestaje. Kad otkrijemo detalje biokemijskih i metaboli~kih puteva,
moi emo poblie imitirati njihovu eleganciju i efikasnost kako bismo
rijeili probleme koji mu~e industrijsku civilizaciju. Moda emo
napraviti primitivnog, samoodrivog bio-robota koji se hrani s CO2,
a izlu~uje O2. Moda moemo ukloniti ivu iz naih zaliha vode. Granica
nema, a mogunosti su za~uujue inspirativne.9 Ima, prizanje Venter,
i zlokobnijih mogunosti: takoer e biti mogue sintetizirati viruse
kao Ebola, ili stvoriti nove patogene... Ali probem je dublji:
ovako ekstreman geneti~ki inenjering e polu~iti znatno druk~ije
organizme nai emo9
Ian Sample, Frankensteins Mycoplasma, The Guardian, 8. juni
2007.
182
Zeni~ke sveske
se na novom terenu punom nepoznanica. Problem je u naem
ograni~enom znanju o tome kako DNA djeluje, ~ak i ako moemo
proizvesti niz sinteti~ke DNA, ne moemo predvidjeti kako e se ovaj
niz doista ponaati, kakvo e biti meusobno djelovanje njegovih
komponenti. Druk~ije re~eno, DNA s elijom komunicira tako to je
nagoni da stvara proteine, a jo smo daleko od potpunog
razumijevanja odnosa izmeu datog DNA niza, proteina koje stvara i
kona~nih osobina organizma. Opasnost je tim vea to ne postoji
nikakva javna kontrola kretanja u bioetici izvan bilo kakvog
demokratskog nadgledanja, industrijalci eljni profita petljaju sa
stvaranjem ivota. Venter je pokuao smiriti strahovanja od nastanka
BladeRunner drutva: Film Blade Runner poiva na pretpostavci s kojom
se ja uope ne slaem: da ljudi ele klasu robova. Kad ja zamiljam
mogunosti ininjeringa na ljudskom genomu, onda mislim ne bi li bilo
divno ako bismo mogli imati deset puta vee kognitivne sposobnosti
nego sad? A ljudi me pitaju mogu li na~initi glupana da radi kao
sluga. Dobijao sam pisma od tipova iz zatvora koji trae da im
na~inim enu koju bi drali sa sobom u eliji. Ja nas, kao drutvo, ne
vidim tako.10 Venter moda ne vidi, ali zahtjevi kojima ga
bombardiraju jasno dokazuju da u drutvu postoji tranja za podklasom
sluin~adi. Ray Kurzweil je druk~ije zanijekao ove strahove:
Scenarij u kojem kiborzi proganjaju ljude ne stoji, stoga to ova
dva entiteta nee biti razdvojena. Danas tretiramo Parkinsonovu
bolest sa implantatom veli~ine graka u mozgu. Poveajte kapacitet
tog ureaja za milijardu, a smanjite ga sto tisua puta i eto vam
ideja ta e biti mogue za 25 godina. A ne OK, kiborzi, nadesno,
ljudi nalijevo. To e dvoje biti izmijeano.11 I dok je ovo u na~elu
to~no (i ovdje se u beskraj moe varirati deridaovski motiv kako je
ljudskost uvijek-ve bila nadomijetana vjeta~kim protezama), problem
je u tome da se, umanjena za sto tisua, proteza vie nee takvom
smatrati, jer e biti nevidljiva, dijelom naeg neposredno-organskog
samo-doivljavanja, tako da onaj ko tehnoloki kontrolira protezu,
kontrolira i nas u samom srcu naeg doivljaja samih sebe. Paradoks
je u tome da i sam Habermas, koji se suzdrava smatrati projekt
moderne zavrenim, odnosno koji preferira modernu kao nedovreni
projekt, bez obzira to je vjeta~ko stvaranje ivota postignue (jedno
u nizu) moderne,10 11
Navod iz: Sample, op.cit. Navod iz: Sample, op.cit. 183
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
postavlja granice otkrivanju njenih potencijala. Ima jo
radikalnijih pitanja koje ovdje treba postaviti, pitanja koja se
ti~u samih granica nae elje (i spremnosti) da znamo: ta e budui
roditelji uraditi kad ih se obavijesti da im dijete nosi gen
Alzheimerove bolesti? Najnovija krilatica nedoivjeli* (osoba koja
nema rak ali posjeduje genetske predispozicije da razvije ovu
bolest, prije-preivjeli) savreno do~arava strepnju od
anticipativnog znanja. Kineski znanstvenici sa Pekinkog instituta
za genom kompletirali su ~etvrti ljudski genom koji e se
sekvencionirati internacionalno; namjera im je upotrijebiti bazu
podataka genoma kako bi rijeili probleme koji se ti~u specifi~no
kineskih geneti~kih bolesti (?) kao i poboljati dijagnosticiranje,
predvianje i terapiju. Ovi su fenomeni samo vrh ledenog brijega
cijelog procesa ekspanzije biogeneti~ke revolucije koji se odvija u
Kini, a o kojem neete mnogo ~uti u medijima ponajprije
zainteresiranim za nevolje Tibeta, etc. Dok se mi na Zapadu
zamaramo beskrajnim debatama o eti~kim i pravnim granicama
biogeneti~kih eksperimenata i postupaka (mati~ne elije da ili ne;
do koje mjere se smije intervenirati u ljudski genom samo za
prevenciju bolesti ili i za unapreenje eljenih fizi~kih pa ~ak i
psihi~kih osobina kako bi se kreiralo novoroen~e koje odgovara naim
eljama...), Kinezi to prosto rade bez ikakvih ograni~enja i kao
kolski primjer saradnje izmeu dravnih agencija (recimo, njihove
Akademije nauka) i privatnoga kapitala. Ukratko, oba ogranka onog
to bi Kant nazvao privatnom upotrebom uma (drava i kapital) udruili
su snage na ra~un javne upitrebe uma (slobodne intelektualne
rasprave u neovisnom civilnom drutvu o tome to se dogaa: kako sve
ovo naruava status individue kao eti~ki autonomnog djelatnog
~initelja, etc., da ne spominjemo mogue politi~ke zloupotrebe).
Stvari se brzo odvijaju na oba fronta, ne samo ka distopijskoj
viziji drave koja kontrolira i nadgleda biogeneti~ku masu vlastitih
graana, nego i ka brzom stjecanju profita: milijarde ameri~kih
dolara se investiraju u laboratorije i za razvoj klinika (najvea u
[angaju) koje e pruati komercijalne usluge bogatim Zapadnjacima
koji, usljed zakonskih zabrana, ne mogu ovu vrstu tretmana dobiti u
vlastitim zemljama. Problem je, naravno, u tome to u ovako
globalnoj situaciji, zakonske zabrane postaju bezna~ajne: njihov
glavni efekt e bit komercijalna i znanstvena prednost kineskih
ustanova da ponovimo klie, [angaj ima sve anse postati distopijski
megalopolis ba kao nepoznati grad (LA?) u Blade Runneru.
*
u originalu: previvor analogija sa survivor (preivjeli)
184
Zeni~ke sveske
Pribliava se vrijeme kad emo morati obrnuti standardnu alopojku
kako u naim odnosima s drugim ljudima sve vie i vie posreduju
digitalni strojevi, tako da izmeu svakog face to face stoji neki
interface: u skorijoj budunosti u izgledu je eksplozivni razvoj
direktnih veza meu samim ra~unalima (i ostalim medijima) tako da e
oni komunicirati, donositi odluke etc., a do nas e dolaziti samo
kona~ni rezultati njihove interakcije. (Recimo, kad podignemo novac
s bankomata, bankomat o tome informira nau banku, ~iji kompjuter
elektoni~kom potom alje informaciju na na PC). ^ak i danas je vie
veza meu samim ra~unalima nego izmeu ra~unala i njihovih ljudskih
korisnika moe se primijeniti Marxova formula i ustvrditi kako i
ovdje odnosi izmeu strojeva-stvari zamjenjuju odnose meu osobama. A
ta ako iz ove interakcije nastane samoorganizacija koja moe
nametnuti vlastitu agendu, koju ljudski korisnici vie nee
kontrolirati i dominirati digitalnom mreom, nego e ona njih
upotrijebiti? Noviji tehno-triler Eagle Eye (2008, D.J. Caruso)
bavi se ovom mogunou u svoj njenoj dvosmislenosti nije ni ~udo da
je film pao na box officeu iz zanimljivih ideolokih razloga. Evo
zapleta ukratko po~inje standardnom nezgodom u ratu protiv
terorizma: ameri~ka vojska prati trag osumnji~enog za terorizam na
Srednjem Istoku, no poto je tip kojeg prate samotnjak, teko je
dobiti pozitivnu identifikaciju, te ra~unalni sustav koji procesira
sve vojne podatke predlae da se misija obustavi. Sekretar obrane se
slae, ali predsjednik izdaje nareenje da se misija svakako nastavi.
Kad se ispostavi da su svi ubijeni bili civili, kao politi~ka
reakcija slijedi bombaka odmazda. Film nas sad upoznaje sa dvoje
junaka, dvoje obi~nih ameri~kih graana, Jerry Shaw (propali student
Stanford Univerziteta) i Rachel Holloman (mlada samohrana majka
~iji sin Sam svira trubu). Jednog dana, po povratku kui, Jerry
zati~e svoj stan pun oruja, eksploziva i krivotvorenih dokumenata.
Na telefon ga zove nepoznata ena koja kae da e ga u roku od
trideset sekundi FBI uhapsiti te da mora bjeati. Kako joj on nije
povjerovao, FBI ga ulovi, no nepoznata ena opet telefonom isposluje
Jerryev bijeg, te ga spoji s Rachel, koju ista ta ena, prijetei da
e joj ubiti sina, prisiljava da mu pomae. ena-glas pomae paru da
izbjegne jedinice ~ikake policije i FBI-a, demonstrirajui tako
sposobnost da na daljinu kontrolira bilo kakav umreeni ureaj, kao
semafore, mobilne telefone, ~ak i automatske kranove. Navodei ih do
prodavnice elektroni~kih ureaja, ena-glas se tu predstavlja Jerry i
Rachel: ona je tajni superkompjuter imenom Autonomous
Reconnaissance Intelligence Integration Analyst (Ariia), koji
prikuplja strogo povjerljive informacije185
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
iz cijelog svijeta i moe kontrolirati prakti~no sve to je
elektroni~ko ona je i njih pratila i dovela ih k sebi. U svjetlu
one predsjednikove greke s po~etka filma, Ariia je odlu~ila kako je
izvrna vlast prijetnja javnome dobru i da mora biti eliminirana.
Ariia planira unititi predsjedni~ki ured, izuzev sekretara obrane,
koji se sloio s preporukom o obustavljanju misije, te planira da on
naslijedi predsjedni~ki poloaj. Jerry-ju i Rachel ona objanjava
kako nastoji pomoi ameri~kom narodu Nije li Ariia prosto i jasno
racionalni faktor, ne radi li ona u interesu ameri~kog naroda? Zar
ne bi bilo najbolje za SAD da njen plan uspije? Ariia je spremna
rtvovati desetine nedunih u Capitolu ali isto je u~inio predsjednik
odobrivi ubijanje desetina arapskih civila. Dvosmislenost filma je
u tome to ostaje nejasno je li ova ironija namjerna ili ne. (Na
intuitivnijoj razini, teko je odoljeti bajkovitoj logici scena u
kojima Jerry i Rachel opetovano uspijevaju pobjei FBI-u. Kao da se
kreu u za~aranom svijetu u kojem ne samo da se suprotstavljaju
neprijateljima na neutralnoj pozadini stvarnosti samu stvarnost
vodi magi~na ruka koja je izvre u njihovu korist: kad im se kola to
ih progone previe priblie, pred njih se isprije~i kran, kad bjeei
od policije ulaze u stanicu podzemne eljeznice, displej reda vonje
im kae kamo ii). Nije li to krajnje paranoi~an san, san kako
realnost nije sazdana od neutralnih i inertnih stvari ravnodunih na
naa nastojanja, nego je vjeta~ki mehanizam kojim upravlja
blagonaklona inteligencija? Logika koja se (u svojoj slabijoj
verziji) obi~no okree protiv junaka (prisjetimo se Dr`avnog
neprijatelja u kojem, usljed sloenog satelitskog i drugog sistema
praenja, izgleda da neprijatelj uvijek zna gdje je Will Smith),
ovdje radi za junake s neminovnom posljedicom da, poto je kontrolna
agencija po definiciji zla, junaci treba da budu nesvjesni
instrumenti prisile zlog velikog Drugog koji kontrolira nau
stvarnost. Moda je najpoeti~nija scena u filmu kad junaci ulaze u
Ariiu: unutranjost velike kupole s trepuim neuronima kao da ulaze u
glavu - u sami mozak enskog glasa koji im se obraa. [arm (i
istovremeno, klju~na ideoloka manipulacija) te scene jeste da, iako
vidimo impersonalni-mehani~ki rad mozga, kompjuter ostaje
subjektiviziran a utvarni enski glas i dalje se obraa ljudima kao
partner u dijalogu.) Kako, dakle, digitalizacija naih ivota utje~e
na hermeneuti~ki horizont naeg svakodnevnog iskustva? Prema
CNN-ovom izvjetaju iz maja 2008., majmuni sa186
Zeni~ke sveske
senzorima implantiranim u mozak, nau~ili su mislima kontrolirati
roboti~ku ruku, koristei je da se nahrane voem i kola~iima: u
eksperimentu na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Pittsburghu,
par makaki majmuna opremljen je elektrodama debljine ljudske dlake
koje prenose signal iz onog podru~ja mozga koje je odgovorno za
kretnje. Znanstvenici koji stoje iza eksperimenta tvrde kako je
cilj proizvesti takvu protezu za amputirce ili pacijente s
degenerativnim poremeajima, koja e se moi kontrolirati direktno iz
mozga. Prvi prototip je ve u funkciji: na Univerzitetu June Floride
napravljena je roboti~ka ruka povezana s invalidskim kolicima, koja
se kontrolira samo pomou misli.12 Ljude koji su potpuno
paralizirani usljed ALS-a (amiotrofi~ne lateralne skleroze) - ~iji
je mozak u potpunosti funkcionalan ali nisu u stanju izraziti svoje
misli ureaj osposobljava da poduzimaju jednostavne svakodnevne
radnje koje bi u suprotnom bile nemogue. EEG snimci otkrivaju kako
pacijenti sa ALS-om mogu komunicirati s vanjskim svijetom; na glavu
im se pri~vrsti kapa s elektrodama premazana provodljivim gelom,
tako da znanstvenici mogu motriti posebne vrste elektri~nih impulsa
koji proti~u mozgom. U ovom su slu~aju znanstvenici pratili poseban
modani val koji se naziva P300; ~itati P300 je kao ~itati ne~ije
misli, ali samo u najgrubljim obrisima. Kad je u pitanju roboti~ka
ruka povezana s invalidskim kolicima, osoba u kolicima usmjeri
pogled u pokazne strelice koje bljeskaju na malom ekranu; kad
strelica pokae pravac kojim ele ii, njihov mozak pokrene EEG, te se
kolica ili roboti~ka ruka pokreu u eljenom smjeru. ^ak ni
poslovi~ni mali prst Stephena Hawkinga minimalna veza izmeu
njegovog uma i stvarnosti izvana, jedini dio njegova paraliziranog
tijela koji Hawking moe pokretati nee vie biti potreban: vlastitim
umom mogu izravno u~initi da se objekti kreu, odnosno sam mozak e
sluiti kao daljinski upravlja~. Sva najnovija istraivanja su
usmjerena ka ~udovinoj ~injenici da su tajne slube ameri~ke obrane
uklju~ene u obiman dugoro~ni projekt razvoja sredstava za kontrolu
ljudskih emocija i stanja izvana, tako to bi mozgove napadali
preciznim elektromagnetnim valovima. Poto je ve mogue
identificirati modane valove koji materijalno podravaju pojedina
emocionalna stanja (strah, mrnju, hrabrost), ideja je bombardirati
mozak sli~nim vjeta~ki proizvedenim valovima kako bi se proizvela
ili sprije~ila ciljana osjeanja. Sli~an postupak je ve isproban u
lije~enju veterana od post-traumatskih12
Vidjeti Eric Bland, Wheelchair Arm Controlled by Thought Alone,
Discovery News, dostupno online na
http://dsc.discovery.com/news/2009/02/27/wheelchair-thought.html.
187
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
efekata: identificiranjem materijalne potpore traumati~nim
sjeanjima u mozgu i potom izlaganjem mozga specifi~nim valovima,
ova se sjeanja mogu izbrisati iz mozga, uz ograni~en i kratkotrajan
gubitak pamenja kao neeljenom popratnom pojavom. I dok je razmjer
ove prakse nepoznat, izgleda jasno da e to dati dosta osnova za
paranoidna nagaanja kako su tajne slube umijeane u te napore kako
eksploatirati budui nestanak razlike izmeu unutra i izvana, tj.
direktnog povezivanja modanih procesa s izvanjskim, tehnoloki
manipuliranim materijalnim procesima. Princip koji regulira ovaj
proces je puna kontrola prolosti i budunosti na psihi~koj razini.
Strategija je uvijek ista: izum se uvijek prikae kao nuna ispomo za
neke najtee bolesti (tako da se nitko ne moe suprotstaviti) a zatim
se univerzalizira. Ve postoje iroka istraivanja geneti~kih i
bio-kemijskih intervencija pomou kojih bi se subjektova traumati~na
prolost mogla selektivno izbrisati i tako omoguiti, recimo,
povratak u normalnost rtvama brutalnog mu~enja ili silovanja
problem e se javiti, naravno, kad se ova procedura univerzalizira u
openitiju kontrolu tragova prolosti. Ili, budui roditelji ako su
bogati, ve mogu priutiti da se mozak neroenog djeteta skenira ne bi
li se otkrili tragovi moguih mentalnih slabosti u budunosti (nizak
IQ, kriminalne tendencije) i, opet, koje su posljedice mogue
univerzalizacije ovog postupka? Ovdje treba izbjei dvostruku zamku:
utopijski san o dobronamjernom pranju mozga, zatiti od bolesti i
(tragova) prolih trauma, ali i lanu perspektivu stranoga suda koja
ovakvo interveniranje u mozak vidi kao kraj ~ovje~anstva. Svjetsko
udruenje transhumanista (World Transhumanist Association, koje su
osnovali 1998. godine Nick Bostrom i David Pearce) dalo je sebi u
zadatak da se pozabavi ovim problemima. Ono sebe opisuje kao
meunarodnu neprofitnu organizaciju koja zagovara eti~ku upotrebu
tehnologije u cilju unapreenja ljudskih sposobnosti. 13 Njegova
premisa je da ljudski razvoj, re~eno pojmovnikom evolucije, ni
blizu nije dosegao svoju krajnju to~ku: sve nadolazee tehnologije
neurofarmakologija, vjeta~ka inteligencija i kibernetka, te
nanotehnologije imaju potencijal, kae se, da unaprijede ljudske
sposobnosti. Kako Bostrom kae: prije nekoliko godina, rasprava bi
se uglavnom vodila oko pitanja da li je ovo zanastvena fantastika?
Ili pred sobom imamo realnu buduu mogunost? Sada rasprava13
John Sutherland, The ideas interview: Nick Bostrom, The
Guardian, utorak, 9. maj 2006.
188
Zeni~ke sveske
po~inje s afirmativne pozicije - da, sve vie i vie bit e mogue
mijenjati ljudske sposobnosti. Dananje pitanje je treba li to
uraditi. I, ako uradimo, koja bi to bila eti~ka ograni~enja? U
suprotnosti s Nietzscheovom idejom nad~ovjeka koja cilja na moralnu
i kulturalnu transcendenciju (nekoliko odabranih s darom snane
volje i uz veliku promjenu zbacit e okove tradicionalnog morala i
konvencija i izdii se iznad ostatka ~ovje~anstva),
transhumanisti~ka ideja post-humanog cilja ka drutvu u kojem e
svima biti dostupne napredne tehnologije: transhumanisti se zalau
za poveanje fondova za istraivanje usmjereno na radiklano produenje
zdravog ivotnog vijeka i favoriziraju razvoj medicinskih i
tehnolokih sredstava za poboljanje pamenja, koncentracije i ostalih
ljudskih sposobnosti. Transhumanisti predlau da svatko moe
upotrebljavati ta sredstva kako bi poboljao razne dimenzije svog
kognitivnog, emotivnog i psihi~kog blagostanja. Ne samo da je to
prirodan nastavak tradicionalnih ciljeva medicine i tehnologije,
nego je i velika humanitarna prilika da se istinski pobolja stanje
~ovje~anstva.14 Sljedstveno tome, glavna zabrinutost eti~ke prirode
je dostupnost, te pitanje ko koga transformira: Jedna je stvar ako
govorimo o odraslim, kompetentnim graanima koji sami odlu~uju to da
~ine s vlastitim tijelom. Ako, s druge strane, razmiljamo o tome da
modificiramo djecu, ili selektiramo embrije, tu se onda javlja
sasvim drugi set eti~kih pitanja. A i kad je u pitanju dostupnost
ima jo eti~kih pitanja. Ako neke od tehnologija, kao to je gotovo
sigurno, budu vrlo skupe, kakav mehanizam pravednosti treba
uspostaviti? Kako bi se preveniralo da dravne ili privatne ustanove
odlu~uju o naoj sudbini, odluka o upotrebi i koristi od ovih
poboljanja treba ostati na individualnoj razini ali da li je to
dovoljna zatita? Sa svim tim upozorenjima kako smo na rubu
post-humane ere, transhumansiti zapravo ostaju previe humanisti.
Odnosno, kad opisuju mogunost interveniranja u nau biogeneti~ku
osnovu i mijenjanja nae prirode, oni na neki na~in pretpostavljaju
kako e autonomni subjekt koji slobodno odlu~uje o svojim postupcima
jo uvijek biti tu, odlu~ujui kako da izmijeni svoju prirodu. Oni
tako dovode podjelu na ozna~ujui subjekt i ozna~eni subjekt do
krajnjeg ekstrema: s jedne strane, kao objekt svojih intervencija,
ja sam bioloki mehanizam ~ijim svojstvima, sve do onih mentalnih,
se moe manipulirati; s druge strane, ja sam (ili se ponaam
kao14
Nick Bostrom, Transhumanism: The Worlds Most Dangerous Idea?,
dostupno na www. nickbostrom.com. 189
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
da sam) na neki na~in izuzet od ove manipulacije, autonomni
pojedinac koji, sa distance, moe u~initi pravi izbor. Ali ta ako se
krug zatvori, tako da se u samu moju mo autonomnog odlu~ivanja ve
umijeala biogeneti~ka manipulacija? Zbog ovoga je neto zapravo
plitko, ~ak dosadno u svim tim transhumanisti~kim meditacijama:
oni, u sutini, ignoriraju problem i, kao i njihovi kriti~ari,
takoer izbjegavaju sr pitanja kojim se naoko i bave sve vrijeme;
kako e biogeneti~ke i druge intervencije utjecati na samu
definiciju humanosti? Bostrom naglaava kako je izbor da li se
podvri takvim poboljanjima na individui no da li e ta individua jo
biti ovdje? I transhumanisti i njihovi kriti~ari tako se bez
problema dre standardne ideje o slobodnoj autonomnoj individui
razlika je da transhumanisti prosto prihvaaju da e ona preivjeti
prelazak u posthumanu eru, dok njihovi kriti~ari vide
post~ovje~anstvo kao prijetnju i time ele zaustaviti njegov
dolazak. Kad se dovede do ovog ekstrema, tehno-digitalni
apokaliptizam pretpostavlja oblik takozvane tehno-gnoze i prelazi u
New Age apokaliptizam. Jedna od omiljenih janusovski dvostranih
ideja koje prenose New Age duhovnjaci jeste ideja sinhroniciteta
preuzeta iz kvantne fizike (veza izmeu dva dogaaja ili elementa
koja je trenutna, odnosno bra od vremena koje treba svjetlosti da
pree izmeu to dvoje): precizna kvantna ideja sinhroniciteta (dvije
odvojene ~estice su povezane tako da vrtnja jedne uti~e na vrtnju
druge bre nego njihova svjetlosna veza) tuma~i se kao materijalna
manifestacija / upisivanje duhovne dimenzije koja dogaaje povezuje
s onu stranu mree materijalne uzro~nosti: Sinhroniciteti su jokeri
u prirodnom pilu karata poto odbijaju igrati po pravilima i navode
na to da smo, u naoj potrazi za sigurnim odgovorima na pitanja o
svemiru, zanemarili neke klju~ne znakove.15 U New Age kognitivnom
mapiranju lijevo predstavlja nesvjesno i nepoznato, a desno svijest
i budno stanje; tragedija politi~ke ljevice u protekla dva stoljea
jeste to se ograni~ila na socijalnu pravdu i ekonomsku jednakost,
zaboravljajui na potrebu za jednim dubljim prelaskom od
mentalno-racionalne svijesti ka priznavanju skrivenih dimenzija
dostupnih jedino intuiciji: Ljevica se borila15
F. David Peat, Synchronicity: The Bridge Between Nature and
Mind, New York: Bantam1987, str. 3 igra rije~i: u engleskom jeziku
right istovremeno zna~i i desno ali i prvo na neto
(prim-.prev).
*
190
Zeni~ke sveske
za desno* u ljudima, za prava ~ovjeka, ignorirajui lijevu stranu
mukaraca i ena.16 U radikalnoj verziji New Age spiritualizma,
prijetea materijalna kriza (ekoloka katastrofa) svodi se na puki
materijalni izraz psiho-spiritualnih procesa, prisiljavajui nas na
prelaz ka novom, intenzivnijem stanju svijesti.17 Ovo nas vraa na
tri duha kapitalizma koji uspjeno formiraju neku vrst hegelijanske
trijade negacije negacije: individualisti~ki protestantsko-eti~ki
subjektivitet poduzetnika, nadilazi korporativni organizacijski
~ovjek i vraa se u novom obliku prili~no izvjeta~enog kreativnog
kapitalista. Bitno je zabiljeiti kako se ove dvije promjene ne
odvijaju na istoj razini: prva se ti~e normativne sadrine unutar
istog simboli~kog oblika (Ego-ideal i idealni-ego), dok druga
promjena naputa samu formu simboli~kog Zakona, smijenivi ju
maglovitim zabranama superega. Postoji li i ~etvrti duh
kapitalizma, onaj koji bi ponovio prelazak s individualnog na
kolektivno, od protestantske etike ka organizacijskom ~ovjeku na
razini treeg duha, odnosno onaj koji bi treem duhu u~inio isto to
je drugi duh uradio prvome? Moglo bi se rei da ovaj ~etvrti duh
upravo vie nije duh kapitalizma, nego ve ime (jedno od imena) za
komunizam. Evo kako New Age duhovnjak opisuje novi socijalni
poredak ~ija se pojava o~ekuje kao sporedni efekt mnogo sutinskije
duhovne promjene: Ako uznapredujemo od nacionalne drave ka
noosferi~noj dravi, mogli bismo se nai kako istraujemo neku vrstu
nehijerarhijske drutvene organizacije jedan sinkroni poredak
zasnovan na povjerenju i telepatiji kakav Hopi i druga domoroda~ka
plemena koriste tisuama godina. Ako se svjetska civilizacija moe
samoorganizirati iz trenutnog kaosa, bit e zasnovana na suradnji
prije nego na pobjednik-nosi-sve natjecanju, dovoljnosti prije nego
vikovima, komunalnoj solidarnosti prije nego individualnom
elitizmu, naglaavajui svetu prirodu svega ivoga na zemlji.18 Ne
donosi li ovaj opis ako zagrebemo ispod njegova spiritualisti~kog
pokrova neku vrstu komunizma? Kako, dakle, da se rijeimo tog
pokrova?16 17 18
Daniel Pinchbeck, 2012, New York: Jeremy P. Tarcher / Penguin
2007, str. 213. Op.cit., str. 392 Op.cit., str. 394. 191
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
Najbolji lijek za ovo duhovnja~ko iskuenje jeste imati na umu
osnovne lekcije darvinizma: krajnju kontingenciju u prirodi. Zato
p~ele masovno ugibaju, naro~ito u Sjedinjenim Dravama gdje, prema
nekim izvorima, ta brojka dosee i do 80%? Ova katastrofa moe imati
razoran efekt na nae snabdijevanje hranom: oko jedne treine ljudske
ishrane ~ine biljke koje oprauju insekti, a p~ele su odgovorne za
80% tog opraivanja evo kako se moe zamisliti mogua globalna
katastrofa: ne veliki prasak, tek malo uplitanje s razornim
globalnim posljedicama. ^ak ne moemo biti sigurni da je povratak
prirodnoj ravnotei sve to treba u~initi kojoj ravnotei? [ta ako su
se p~ele u SAD i u Europi ve bile adaptirale na izvjestan stupanj i
oblik industrijskog zagaenja? Masovno ugibanje p~ela obavijeno je
velom tajne: iako se ista stvar simultano deava irom (razvijenog)
svijeta, lokalna istraivanja ukazuju na razli~ite uzroke: otrovno
djelovanje pesticida na p~ele, gubitak orijentacije u prostoru
usljed elektronskih valova naih komunikacijskih strojeva, itd. Ovo
mnotvo uzroka vezu izmeu uzroka i posljedice ~ine nesigurnom i, kao
to znamo iz povijesti, gdje god postoji jaz izmeu uzroka i
posljedica, javlja se iskuenje da se trai dublje Zna~enje: ta ako
je, u pozadini prirodnih uzroka, dublji duhovni uzrok? Kako
druk~ije da shvatimo tajanstveni sinhronicitet fenomena koji, sa
stanovnita prirodnih znanosti, ima razli~ite uzroke? Ovdje dolazi
takozvana duhovna ekologija: nisu li konice neka vrst robovskih
kolonija, koncentracijski logori u kojima se p~ele nemilosrdno
eksploatiraju? [ta ako Majka Zemlja uzvraa udarac zbog ove
eksploatacije? Najbolji protuotrov za ovo spiritualisti~ko iskuenje
je imati na umu lekciju iz Rumsfeldove teorije znanja pojam se,
naravno, odnosi na dobro poznati incident iz marta 2003. kad se
Donald Rumsfeld malo pozabavio amaterskim filozofiranjem o odnosu
izmeu poznatog i nepoznatog. Pozivajui se (vjerojatno) na Davida
Thoreaua (Znati da znamo ono to znamo i da ne znamo ono to ne
znamo, to je istinsko znanje), Rumsfeld kae: Postoji poznato
znanje. To su stvari za koje znamo da ih poznajemo. Ima i poznatih
nepoznanica. To bi bile stvari za koje znamo da ih ne znamo. Ali
ima takoer i nepoznatih nepoznanica. To su stvari za koje ne znamo
da ih ne znamo.19 Ono to je Rumsfeld zaboravio dodati krucijalni je
~etvrti termin: nepoznato znanje, stvari za koje ne znamo da ih
znamo, sva nesvjesna19
Rumsfeldove primjedbe su dostupne online na
http://www.defenselink.mil/transcripts/transcript.
aspx?transcriptid=2636. 192
Zeni~ke sveske
uvjerenja i predrasude koje odreuju na~in na koji shvaamo
realnost i djelujemo u njoj. Rumsfeld je mislio kako je glavna
opasnost suo~iti se sa ira~kim nepoznatim nepoznanicama, sa
Saddamovim prijetnjama za koje ~ak ne moemo ni zamisliti ta bi one
mogle biti. Kao to se sada jasno vidi, najveu opasnost
predstavljalo je, naprotiv, nepoznato znanje, negativna uvjerenja i
predrasude koje su dovele do toga da ameri~ka vojska po~ini sve te
greke u Iraku. U slu~aju umiruih p~ela takoer su tu stvari koje
znamo da ih znamo (njihova osjetljivost na pesticide) i stvari za
koje znamo da ih ne znamo (naprimjer, kako p~ele reagiraju na
radijaciju ~iji je uzro~nik ljudsko djelovanje). Ali tu su, povrh
svega, i nepoznate nepoznanice i nepoznato znanje. Postoje
dimenzije kako se p~ele odnose prema svojoj okolici koje ne samo da
su nam nepoznate, nego ih nismo niti svjesni. A ima i mnogo
nepoznatog znanja u naoj percepciji p~ela: sve te antropocentri~ne
predrasude koje bojaju pristrasnou nae prou~avanje p~ela. Posebno
zabrinjavajui aspekt takve pojave je poremeaj u jo jednom tipu
znanja, u onome to Jacques Lacan naziva znanjem u realnom:
instinktno znanje koje upravlja djelovanjem ivotinja i biljaka. Ovo
tamno znanje moe pokrenuti amok. Kad je zima previe topla, biljke i
ivotinje toplo vrijeme u februaru pogreno protuma~e kao znak da je
proljee ve po~elo i u skladu s tim se po~nu i ponaati, te tako ne
samo da su ranjive na kasne udare hladnoe, nego i poremete cijeli
ritam prirodne reprodukcije. Po svoj prilici neto od ovoga se deava
p~elama. Teorija kompleksnih sustava otkriva da takvi sustavi imaju
dva suprotna lica: robustne osobine stabilnosti i ekstremnu
ranjivost. Oni se mogu prilagoditi velikim poremeajima, integrirati
ih i pronai novu ravnoteu i stabilnost sve do izvjesnog praga
(to~ke klju~anja), preko kojeg e i najmanji poremeaj izazvati
totalnu katastrofu i voditi uspostavi potpuno druk~ijeg poretka.
^ovje~anstvo stoljeima nije moralo brinuti o utjecaju svog
proizvodnog djelovanja na okoli priroda je bila u stanju da se
prilagodi sje~i ume, upotrebi uglja i nafte, etc. Meutim, danas ne
moemo biti sigurni nismo li dosegli to~ku klju~anja zaista se ne
moe sa sigurnou rei, jer takve se to~ke jasno uo~avaju samo onda
kad je ve kasno. U takvoj situaciji, pri~e o predvianju, oprezu i
kontroli rizika postaju besmislene, jer se radi o nepozantim
nepoznanicama.
193
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
Ova nas situacija iznova suo~ava s orsokakom suvremenog drutva
izbora. Ponosimo se to ivimo u drutvu u kojem slobodno odlu~ujemo o
stvarima koje fundamentalno uti~u na nae ivote, ali bez prave
osnove u znanju. Takva je situacija zapravo frustrirajua: iako
znamo kako sve ovisi o nama, ne moemo predvidjeti posljedice naih
~inova nismo nemo}ni, nego ba{ nasuprot omnipotentni smo, a
nesposobni da odredimo okvir svojih mo}i. I dok ne moemo sasvim
ovladati naom biosferom, naalost jeste u naoj moi da je unitimo, da
naruimo njenu ravnoteu tako da e ona pokrenuti amok, otpuhavi nas
tokom tog procesa. Ili uzmimo nedavno otkriveno ogromno sleeno
tresetite u zapadnom Sibiru (veli~ine Francuske i Njema~ke
zajedno): po~elo se otapati, i mogue da e po~eti isputati u
atmosferu milijarde tona metana, stakleni~koga gasa dvadeset puta
monijeg od uglji~nog dioksida... Ovu hipotezu treba tuma~iti
zajedno s izvjetajem istraiva~a sa Medicinskog koleda Albert
Einstein iz maja 2007., po kojem su pronaeni dokazi kako odreene
gljivice imaju sposobnost koristiti radijaciju kao izvor energije
za proizvodnju hrane i stimulaciju rasta. Njihov interes se javio
prije pet godina kad se robot kojeg su poslali u jo uvijek visoko
radioaktivni ~ernobilski reaktor vratio s uzorcima crnih gljivica
bogatih melaninom, a koje rastu na uruenim zidovima reaktora.
Istraiva~i su tad poduzeli niz testova koristei nekoliko razli~itih
gljivica. Dvije vrste jedna koju su nagnali da proizvodi melanin i
druga koja ga prirodno sadri izlagane su razinama ionizirajueg
zra~enja otprilike 500 puta ja~im od normalne; obje ove vrste koje
sadre malanin rasle su daleko bre nego u uvjetima standardne
radijacije. U daljem istraivanju, mjeren je signal rezonance vrtnje
elektrona nakon to je melanin izloen ionizirajuoj radijaciji i
otkrilo se da radijacija u kombinaciji s melaninom mijenja
strukturu njegovih elektrona bitan korak za hvatanje radijacije i
njeno pretvaranje u druga~iju vrstu energije kako bi se proizvela
hrana. Ve krui ideja o gljivicama dera~ima radijacije kao sastavnom
dijelu menua buduih svemirskih misija: poto ionizirajue zra~enje
prevladava u vanjskom svemiru, astronauti bi se mogli osloniti na
gljivice kao neiscrpan izvor hrane na dugim misijama koloniziranja
drugih planeta... Umjesto da se prestravimo te perspektive, u
ovakvim bi slu~ajevima trebalo imati um otvorenim za nove
mogunosti, imajui na umu da je priroda kontingent viezna~nih
mehanizama u kojima katastrofe mogu voditi ka neo~ekivano
pozitivnim rezultatima, kao u Altmanovim Kratkim rezovima u kojima
katastrofalna prometna nesrea dovodi do neo~ekivanog
prijateljstva.194
Zeni~ke sveske
Teko je odravati ovakvu otvorenost za radikalnu kontingenciju
~ak je ni racionalist poput Habermasa nije mogao due odrati.
Njegovo kasno zanimanje za religiju kosi se s tradicionalno
liberalnom zabrinutou za humanisti~ki, duhovni etc., sadraj skriven
u religijskoj formi; ono to njega zanima jeste sama ta forma; ljudi
koji ZAISTA duboko vjeruju i spremni su za to zaloiti i vlastiti
ivot, pokazuju sirovu energiju vjere i pratei bezuvjetni angaman
koji nedostaje anemi~noskepti~noj liberalnoj poziciji kao da navala
takvog bezuvjetnog angamana moe revitalizirati nau post-politi~ku
suu demokracije. Habermas ovdje reagira na isti problem kao i
Chantal Mouffe u svom agonalnom pluralizmu: kako ponovno unijeti
strast u politiku? Ne upetljava li se on, pak, ovdje u neku vrst
ideolokog vampirizma, isisavajui energiju iz naivnih vjernika a da
nije spreman napustiti svoju temeljnu sekularno-liberalnu poziciju,
tako da potpuno religijsko uvjerenje ostaje neka vrsta fascinantne
i misteriozne Drugosti? Kao to je ve Hegel pokazao apropos
dijalektike prosvjetiteljstva i vjere u svojoj Fenomenologiji duha,
takva opozicija formalnog prosvjetljenja i
fundamentalno-supstancijalnog vjerovanja je lana, klimava
ideologijsko-egzistencijalna pozicija. Ono to treba napraviti jeste
potpuno pretpostaviti identitet dvaju suprotstavljenih momenata, a
to je ba ono to apokalipti~ni kranski materijalizam moe uraditi
odbacivanjem boanske Drugosti i bezuvjetne predanosti. Kako emo
kombinirati takvu radikalnu otvorenost s apokalipti~nom izvjesnou
kako se pribliava kraj vremena? Apokalipsu karakterizira specifi~ni
vid vremena, jasno suprotstavljen drugim dvama predominantnim
vidovima, tradicionalnom cirkularnom vremenu (vremenu kojim
upravlja i kojeg reguliraju priroda i nebesa oblik vremena u kojem
se mikrokozmos i makrokozmos harmoni~no ogledaju jedan u drugom) i
modernom linearnom vremenu postepenog napretka i razvoja:
apokalipti~no vrijeme je vrijeme kraja vremena, vanredno vrijeme,
stanje izuzetnosti kad se blii kraj i za njega se spremamo. Ovdje
treba imati na umu pravi dijalekti~ki obrat od kontingencije ka
nunosti, odnosno, retroaktivnu prirodu nunosti predstojee
katastrofe. U takvoj konstelaciji, standardna logika vjerojatnoe
vie ne vai; treba nam druga~ija logika temporalnosti, kako ju je
opisao Jean Pierre Dupuy: Katastrofalni dogaaj upisan je u buduost
kao sudbina, zasigurno, ali takoer i kao slu~ajan dogaaj: mogao bi
i da se ne dogodi ~ak i ako se, u futur anterieur, javlja kao nuan.
//195
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
ako se izuzetni dogaaj desi, katastrofa na primjer, ona nije
mogla da se ne desi; meutim, sve dok se nije desila nije ni
neizbjena. Dakle aktualizacija nekog dogaaja ~injenica da se desio
retroaktivno stvara njegovu nunost.20 Dupuy daje primjer francuskih
predsjedni~kih izbora u maju 1995.; evo januarske prognoze glavnog
izbornog instituta: Ako 8. maja bude izabran g. Balladur, moe se
rei da su predsjedni~ki izbori odlu~eni prije no to su se i odvili.
Ako se kojim slu~ajem dogaaj odvije, stvara se lanac prethoenja
koji ~ini da on izgleda neizbjenim: OVO, a ne uobi~ajeno miljenje
kako se sutinska nunost iskazuje kroz i putem slu~ajne igre pojava,
jeste in nuce hegelijanska dijalektika kontingencije i nunosti. U
tom smislu, iako nam je sudbina odreena, mi smo ipak slobodni da je
biramo. Na ovaj na~in se, prema Dupuyu, treba odnositi i prema
ekolokoj krizi: ne da realisti~no sudimo o mogunosti za katastrofu,
nego da je prihvatimo kao Sudbinu u pravom hegelijanskom smislu:
kao izbor Balladura, ako se katastrofa dogodi, moe se rei da je
njena pojava odlu~ena i prije same realizacije. Sudbina i sloboda
djelovanja (opozvati ono ako) tako idu ruku pod ruku: sloboda je, u
svom najradikalnijem smislu, sloboda promijeniti Sudbinu. Dakle ako
emo se zaista suprotstaviti prijetnji (kozmi~ke ili ekoloke)
katastrofe, moramo uvesti novu ideju vremena. Dupuy ovo vrijeme
naziva vremenom projekta, zatvorenog kruga izmeu prolosti i
budunosti: budunost obi~no kreira nae djelovanje iz prolosti, a
na~in naeg djelovanja odreujemo svojim o~ekivanjem od budunosti i
naom reakcijom na ta o~ekivanja. Evo, dakle, kako Dupuy predlae
suo~iti se s katastrofom: prvo je trebamo posmatrati kao svoju
sudbinu, kao neizbjenu, a zatim, projektirajui se u nju, prihvaajui
njenu perspektivu, u njenu prolost (prolost budunosti) treba
retroakvino umetnuti suprotne mogunosti (Da smo uradili to i to,
katastrofa u kojoj smo sad ne bi se ni desila!) na osnovu kojih
onda danas djelujemo. U tome je Dupuyeva paradoksalna formula:
moramo prihvatiti da je, na razini mogunosti, naa budunost odreena,
katastrofa e se dogoditi, to je naa sudbina i, potom, na temelju
ovog prihvaanja, mobiliziramo se za djelovanje koje e promijeniti
samu tu sudbinu i tako umetnuti novu mogunost u prolost.20
Jean-Pierre Dupuy, Petite metaphysique des tsunami, Paris: Seuil
2005, str. 19.
196
Zeni~ke sveske
Za Alaina Badioua vrijeme pouzdanja u neki dogaaj je futur
anterieur: dajui se budunosti, djeluje se kao da je budunost koja
se prieljkuje ve tu. Upravo je ta kruna strategija futur anterieur
jedino istinski efikasna kad se suo~imo s moguom katastrofom
(recimo, ekolokom): umjesto da kaemo budunost je jo uvijek
otvorena, jo uvijek ima vremena za delovanje i prevenciju
najgorega, katastrofu treba prihvatiti kao neizbjenu i zatim
retroaktivno ponititi ono to je ve zapisano u zvijezdama kao naa
sudbina.
Prevela s engleskog: Venita Popovi}
197