Zijad Šehic - Aneksiona kriza

Šehić Zijad

Bosna i Hercegovina u međunarodnoj diplomaciji XX stoljeća

I

Aneksiona kriza 1908.1909. i evropska diplomatija

2

3

Šehić Zijad

Bosna i Hercegovina u međunarodnoj diplomatiji XX stoljeća

I

Aneksiona kriza 1908-1909. i evropska diplomatija

4

5

S A D R Ž A J

PREDGOVOR

UVOD

OSNOVNA DOSTIGNUĆA EVROPSKE HISTORIOGRAFIJE U

IZUČAVANJU ANEKSIONE KRIZE

GLAVA I

1.Historijske pretpostavke Aneksione krize

2. Bosna i Hercegovina u vrijeme austrougarske uprave

3. Odnosi Austro-Ugarske i Srbije 1878-1908. Austrougarska politika na

Balkanu na početku XX stoljeća

GLAVA II

PRIPREME ZA ANEKSIJU BOSNE I HERCEGOVINE.

PROGLAŠENJE ANEKSIJE I OBJAVA NEZAVISNOSTI BUGARSKE

1. Unutrašnjo - i spoljnopolitičke pripreme za ane ksiju

2. Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine i objava nezavisnosti

Bugarske

GLAVA III

EVROPA I ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE

- Osmansko carstvo i aneksija Bosne i Hercegovine

- Austro-Ugarska i aneksija Bosne i Hercegovine

- Njemačka i aneksija Bosne i Hercegovine

6

-Velika Britanija i aneksija Bosne i Hercegovine

- Francuska i aneksija Bosne i Hercegovine

- Italija i aneksija Bosne i Hercegovine

- Rusija i aneksija Bosne i Hercegovine

- Srbija i aneksija Bosne i Hercegovine

- Crna Gora i aneksija Bosne i Hercegovine

- Grčka i aneksija Bosne i Hercegovine

- Rumunija i aneksija Bosne i Hercegovine

- Pokušaj posredovanja velikih sila. Program konferencije

GLAVA IV

AUSTRO-SRPSKE SUPROTNOSTI (JANUAR -MART 1909)

- Sastanak Narodne skupštine Srbije 2. i 3. januara 1909. Zaoš travanje

odnosa u toku februara 1909.

- Novi pokušaj posredovanja velikih sila (februar 1909)

- Sporazum Austro-Ugarske i Bugarske

GLAVA V VRHUNAC KRIZE (MART 1909)

- Nota vlade Srbije od 10. marta 1909.

- Ratna opasnost: prestrojavanje austrougarskih tr upa na granici sa

Srbijom

- Nota vlade Srbije od 15. marta 1909.

. Aehrenthalov pritisak na Izvoljskog objavom dokumenata

- Aehrenthalove «ratne fanfare». «Afera Fridjung»

- Njemačko posredovanje. Kraj Aneksione krize

GLAVA VI

REZULTATI I POSLJEDICE ANEKSIONE KRIZE

ZAKLJUČAK

7

IZVORI I LITERATURA

I Izvori

A.Objavljeni izvori

B. Štampa

II Memoari, monografije, rasprave i članci

Index

8

PREDGOVOR

Kriza koja je izbila u jesen 1908., kada je Austro-Ugarska izvršila

aneksiju Bosne i Hercegovine, predstavljala je prekretnicu u

međunarodnom političkom životu. Njen tok i rezultati imali su aktivno,

katalizatorsko djelovanje na politički scenarij Evrope do izbijanja Prvog

svjetskog rata, imajući u vidu prvenstveno suprotnosti Beča i Beograda,

višeslojni južnoslavenski kompleks i njime rezultirajuće teškoće

Habsburške monarhije.

Uzroci, tok, rezultati i posljedice Aneksione krize su u evropskoj

historiografiji bili predmet širih i straživanja. Djelimični aspekti, kao što

su pitanje savezništva i suparništva evropskih sila, privredno -političke

teme ili nacionalni problemi u jugoistočnoj Evropi naišli su u literaturi na

značajnu pažnju.

Stepen istraženosti ovih tema u evropskoj histor iografiji

opredijelio je cilj i sadržaj rada: da se prezentiraju dosadašnja istraživanja

ovog kompleksnog pitanja i da se na osnovu tih istraživanja, uz

neophodnu kritičnost, rekonstruišu zbivanja iz 1908 -1909., promatrana u

okviru ukupnih političkih kreta nja u Evropi. Pritom su u središtu pažnje

odnosi Austro-Ugarske i Srbije, koji su se odvijali u složenim

međunarodnim političkim prilikama.

9

UVODNA RAZMATRANJA

Dostignuća evropske historiografije u izučavanju Aneksione krize

Aneksiona kriza 1908 – 1909. godine zauzima izuzetno značajno

mjesto u okviru političke historije Evrope pred Prvi svjetski rat. O njoj

postoji dosta brojna literatura, bilo da je riječ o izučavanju užih tema

vezanih za ovu problematiku, ili u okviru širih istraživanja o problematici

Prvog svjetskog rata i njegovoj prethistoriji. U njoj su zbivanja iz 1908. -

1909. godine promatrana sa različitih stanovišta.

Već u vrijeme Aneksione krize pojavila su se brojna djela

političara, naučnika i uglednih ljudi iz javnog života, prije svega direk tnih

sudionika - Austro-Ugarske i Srbije, koji su iznosili svoje stavove u vezi

aktualnih političkih zbivanja. Ta djela su trebala ujedno pružiti podršku

zvaničnim stavovima vlada i evropskoj javnosti ponuditi viđenje

postojećih problema, mjerene prije sve ga vlastitim političkim potrebama. 1

Nakon Prvog svjetskog rata učestala su istraživanja njegove

prethistorije, čiji je krajnji cilj predstavljalo pitanje ratne krivice. U okviru

tih istraživanja Aneksiona kriza je zauzimala izuzetno važno mjesto. Još u

toku rata započele su rasprave o uzrocima i krivnji za njegovo izbijanje,

1 Riječ je prije svega o polemici Beča i Beograda o historijskoj pripadnosti Bosne i

Hercegovine. Vidi između ostalog: Jovan Cvijić, Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski

problem, Beograd 1908.; J. Doutchich , L' Annessione della Bosnia e dell' Erzegovina e

la questione Serba, Roma 1909.; W. Georgewitsch, Die serbische Frage, Stuttgart -

Berlin-Leipzig 1909.; Božidar Markowitsch, Die serbische Auffasung der bosnischen

Frage, Berlin 1908.; Alen Fournier, Wie wir zu Bosnien kamen, Wien 1909.; H. Görke,

Der gegebene Moment, Wien 1909.; O. Nemecek, Der Wirtschaftliche Aufschwung

Bosniens und der Herzegowina, Wien 1909.; Carl Sax, Die Wahrheit über die serbische

Frage und das Serbentum in Bosnien, Wien –Leipzig 1909.; Ferdinand Šišić, Nach der

Annexion, Agram 1909.; A. Wirth, Die serbischen Probleme, Wien 1909.

Vidi i.: N. Radojčić, Die wichtigsten Darstellungen der Geschichte Bosniens, u: Südost -

Forschungen, XIX, 1960., 146-163.

10

koje traju i danas. Kada se rat završio pobjedničke sile nisu dozvolile da

ih Njemačka uvlači u rasprave, već su na Weimarskoj mirovnoj

konferenciji pošle od činjenice da je krivica na njenoj strani, temeljeći na

tome uvjete mira. Njemačka je na to odgovorila snažnom

nacionalističkom propagandom, čija je osnovna teza bila ona o njenoj

nedužnosti za izbijanje rata.

Stoga je njemačka vlada forsirala jedan projekat, kako bi se

dokumentovao period historije od 1871. do 1914. godine i kako bi «svijet

iz velikog zbornika dokumenata prihvatio da je njemačka politika ... bila

mnogo miroljubivija i imala mnogo više zasluga za održanje svjetskog

mira nego što je to itko u inostranstvu mogao sanjati ».2

Već 1922. godine pojavio se prvi tom zbirke «Velika politika

evropskih kabineta», a pet godina kasnije cijeli projekat je završen.

Gotovo 16.000 dokumenata je bilo poredano tematski, u 40 tomova (54

sveske).3

Iako su publikovani dokumenti predstavljali mogućnost da se

napravi korak dalje u historijskim istraživanjima, njihov izbor, zbog

namjere izdavača i jednostranosti u njihovoj selekciji, nije dopuštao

izvođenje ubjedljivih zaključaka bez oslonca na neobjavljenu građu.

Upravo na primjeru njemačke gra đe se pokazalo važnim ko istražuje

historijska zbivanja i sa kojih polaznih stanovišta. 4

2 F. Thimme, Die Aktenpublikation des Au swärtigen Amts, u : Preussische Jahrbücher,

189, 1922., 78.

3 Die Grosse Politik der Europäischen Kabinette 1871. -1914. Sammlung der

Diplomatischen Akten des Auswärtigen Amtes, im Auftrage des Auswärtigen Amtes

hrsg. von J. Lepsius, A. Mendelssohn –Bartholdy und F. Thimme, 40 Bde., Berlin 1922 -

1927. Dokumenta koja se odnose na Aneksionu krizu objavljena su u dvije sveske 26 -og

toma.

4 Vidi: B. F. Klein, Über die Verfälschung der historischen Wahrheit in der

Aktenpublikation «Die Grosse Politik der europäis chen Kabinette 1871.-1914.», u:

Zeitschrift für Geschichtswissenschaft, VII, 1959., 330.

11

Njemačka vlada je požurivala austrijsku vladu na objavljivanje

njenog materijala. Uz finansijku pomoć Berlina objavljena su dokumenta

iz perioda od Aneksione krize 190 8-1909. godine do izbijanja Prvog

svjetskog rata 1914., u 8 tomova, na gotovo 8.000 stranica i sa ukupno

11.200 dokumenata.5

Publicistička djelatnost Njemačke je bila jedan od odlučujućih

razloga da su pobjednici u ratu sredinom 20 -tih godina odlučili da otvore

svoje arhive i da publikuju značajne dokumente za prethistoriju Prvog

svjetskog rata.

Imajući u vidu centralni značaj njemačko -britanskih odnosa na

političke odnose u Evropi od početka XX stoljeća do izbijanja Prvog

svjetskog rata, razumljivo je zašt o se britanska vlada žurila sa objavom

dokumenata. Samo dvije godine nakon pojave prvog toma «Velike

politike» poduzet je sličan poduhvat. Već 1926. godine se pojavio prvi

tom britanskih dokumenata o prethistoriji Prvog svjetskog rata, a cijeli

projekat je završen do 1938. godine. Iz 13 tomova dokumenata (u

njemačkom prevodu 24) trebalo je pokazati da je Velika Britanija

umjesto «sjajne izolacije» prema Francuskoj i Rusiji vodila savezničku

politiku.6

5 O. H. Wedel, The Journal of Modern History, III, 1931., 84.

Riječ je o dokumentima objavljenim u: Österreich -Ungarns Aussenpolitik von der

Bosnischen Krise 1908. bis zum Kriegsausbruch 1914. Diplomatische Aktenstücke des

Osterreichisch-ungarischen Ministeriums des Ausseren, bearbeitet von L. Bittner und H.

Uebersberger, 1-8, Wien 1930. Dokumenta koja se neposredno odnose na Aneksionu

krizu sadržana su u prva dva toma zbirke.

6 G. Schöllgen, Das Zeitalter des Imperialismus, München 1986., 96. Riječ je o «British

Documents on the Origins of the War 1898 -1914», koja je istovremeno prevedena na

njemački: Die Britischen Amtlichen Dokumente über den Ursprung des Weltkrieges

1898.-1914., im Auftrage des Britischen Auswärtigen Amtes hrsg. von G. P Gooch und

H. Temperly. Vom Britischen Auswärtigen Amt autorisierte einzige deutsche Ausgabe

hrsg. von H. Lutz, 11 Bde. in 24, Berlin 1926. -38. Na Aneksionu krizu se odnose dvije

sveske 5-og toma.

12

Na isteku 20-tih godina počelo je otvaranje ruskih i fr ancuskih

arhiva u svrhu publikovanja dokumenata. Međutim, u oba slučaja se

radilo samo o dokumentima koji su se odnosili na prethistoriju Prvog

svjetskog rata. U ruskom slučaju, kada je riječ o ranijem razdoblju,

posebno za vrijeme Aneksione krize, taj ned ostatak su unekoliko

nadoknađivale zbirke B. Sieberta 7, M. Bogičevića8, kao i diplomatska

prepiska ruskog ambasadora u Londonu, A. Benckendorfa 9.

Tek pred Drugi svjetski rat počelo je objavljivanje sovjetskih

dokumenata koja su obuhvatala period od Berlin skog kongresa do 1917.

godine.10

Nakon Drugog svjetskog rata nastavljen je rad na publikovanju

dokumenata. Francuski projekat dokumentovanja razdoblja od 1871. do

1914. godine, započet 1929., konačno je dovršen 1959. 11 Publiciranje

talijanskih dokumenata, započeto 1953., djelimično je dovršeno do 1964.

godine.12

Uzimajući u obzir zvanične publikacije vlada velikih sila, kao i

edicije manjih država (npr. Belgije i Srbije) istraživanja Aneksione krize

7 B. Siebert, Diplomatische Aktenstücke zur Geschichte der Ententepolitik, Berlin 1921.

8 Die auswärtige Politik Serbiens 1903 -1914, hrsg. von M. Boghitschewitsch, 3 Bde.,

Berlin 1928-1931.

9 Graf A. Benckendorff, Graf Benckendorffs Diplom atischer Schriftwechsel, hrsg. von

B. Siebert, 3 Bde., Berlin-Leipzig 1928.

10 Meždunarodnie otnošenia v epohu imperializma, Dokumenti iz arhivov carskogo i

vremennogo praviteljstv 1878. -1917. gg., Moskva 1938.-1940.

11 Documents diplomatiques français (1871 .-1914.), ed. par Ministère des Affaires

Etrangeres. Commision de publication des documents relatifs aux origines de la guerre

de 1914., Paris 1929.-1959. Na Aneksionu krizu odnosi se serija 2 (1901. -1911.), tom XI

i XII.

12 I Documenti diplomatici Italiani , Commissione per la publicatione dei documenti

diplomatici, Roma, 1953-1964. Na Aneksionu krizu odnosi se serija 4 (1908. -1914.),

tom 1-3.

13

fundirana su na dosta širokoj bazi izvora. 13 Između 20-tih i 50-tih godina

na osnovu njih su nastala brojna djela, čiju vrijednost nisu relativizirala ni

objavljena akta.14 Te publikacije i danas predstavljaju važnu osnovu za

historijska istraživanja.

Dosta široka baza izvora proširena je još više izdanjima memoara,

dnevnika, govora i pisama, kao i autentičnih izjašnjenja savremenika, koji

su u političkom, privrednom, kulturnom i društvenom životu ovog

13 Ta dokumenta objavljena su na inicijativu Njemačke. Pored navedenog djela M.

Bogičevića vidi: Die Belgischen Dokumente zur Vorgeschichte des Weltkrieges.

Vollständige Ausgabe der vom Deutschen Auswärtigen Amt herausgegebenen

Diplomatischen Urkunden aus Belgischen Staatsar chiven, hrsg. von B. Schwertfeger, 5

bde., Berlin 1925.

14 Tridesetih godina objavljene zvanične zbirke historijskih izvora, mada po metologiji

historijske nauke spadaju u izvore drugog reda, omogućile su historijske sinteze

zasnovane prije svega na objav ljenim izvorima i memoarskoj građi. Mada sa

nedostacima, ova djela su i danas nezaobilazna u izučavanju Aneksione krize.

Prije svega potrebno je pomenuti djelo M. Ninčića ( M. Nintchitch, La crise bosniaque

(1908.-1909.) et les puissances europeennes, I -II, Paris 1937.) koje se temelji na

bogatstvu arhivske građe i postojeće literature. U velikoj mjeri korišteni su izvori iz

Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Djelo nudi jasan pregled zbivanja tokom

Aneksione krize, ocjene autora su zrele i on teži ka o bjektivnosti - izuzev kada je riječ o

ulozi Francuske.

Djelo američkog historičara B. E. Schmitta (The Annexation of Bosnia, 1908. -

1909., Cambridge 1937.) temelji se na publiciranim izvorima, kao i brojnoj arhivskoj

građi, prije svega, austrijskoj. Djelo ima karakter sadržajnog pregleda diplomatskih

odnosa tokom trajanja krize. Ocjene autora su dosta objektivne. O aktuelnosti ovog djela

svjedoči i njegovo drugo izdanje. (B. E. Schmitt, The Anexation of Bosnia 1908. -1909.,

New York 1970.).

Djelo švedskog historičara G. Witrocka, Osterrike -Ungard i bosniska krisen 1908. -

1909., Uppsala 1939.) nudi sadržajan pregled diplomatskih odnosa tokom Aneksione

krize. Istraživanje dubljih uzroka krize je izostalo, a ocjene autora nisu objektivne. Iako

autori ovih djela nisu koristili zvanične francuske i talijanske izvore taj nedostatak nije u

tolikoj mjeri bitan, jer su obje imale u toku krize suzdržan stav.

14

razdoblja imali manje-više značajnu ulogu.15 Ta djela, osim što imaju

ulogu historijskih izvora pružaju i živo, neposr edno svjedočanstvo o

savremenim zbivanjima.

U razdoblju između dva svjetska rata Aneksiona kriza je najviše

bila zastupljena u djelima njemačkih historičara, i to u vremenu kada je

radi učvršćenja nacionalističkih dogmi trebalo isključiti njemačku

odgovornost za Prvi svjetski rat i događaje iz 1908 -1909. godine

predstaviti kao njemački doprinos svjetskom miru. U tu svrhu je od 1923.

godine služio časopis “Pitanje ratne krivice” (Die Kriegschuldfrage), koji

je tridesetih godina promijenio ime u “Berlinski mj esečnik”, ostajući

vjeran koncepciji i zadatku da objavljuje dokumenta i članke koji su

isključivali njemačku odgovornost za Prvi svjetski rat.

Istraživanje dubljih uzroka Aneksione krize je izostalo i pažnja je

usmjerena na teme kao što su pitanje austro -njemačkog savezništva ili

nacionalni pokreti u jugoistočnoj Evropi 16, promatrani kroz prizmu

15 Vidi između ostalog: J. M. Baernreither, Fragmente eines politischen Tagebuches.

Die südslavische Frage und Österreich-Ungarn vor dem Weltkrieg, Berlin 1928.; Conrad

v. Hötzendorf, Aus meiner Dienstzeit 1906. -1918., Bd. 1, Die Zeit der Annexions -krise

1906.-1909., Wien-Berlin-Leipzig–München 1921.; A. Hoyos, Der deutsch -englische

Gegensatz und sein Einfluss auf die Balkan–politik Osterreich-Ungarns, Berlin–Leipzig

1922.; D. Lončarević, Jugoslaviens Entstehung, Wien 1929.; H. Lützow, Im

diplomatischen Dienst der k. und k. Monarchie, München 1971.; B. Molden, Graf

Aehrenthal. Sechs Jahre äussere Politik Österreich -Ungarns, Stuttgart 1917.; A. Musulin,

Das Haus am Ballplatz. Erinnerungen eines österreichisch -0ungarischen Diplomaten,

München 1924.; J. Redlich, Schiksaljahre Osterreichs 1908 -1919. Das politische

Tagebuch Joseph Redlich, bearbeitet von F. Fellner, Bd. I, G raz-Köln 1953.; W. A.

Suchomlinow, Erinnerungen, Berlin 1924.

16 L. Förster, Das Bundesverhältnis Deutschland zu Osterreisch -Ungarn in der Epoche

Aehrenthal (1906-1912), Freibug 1934.; W. Grumpelt, Die deutsche Politik in der Zeit

der Bosnische Krisis, Jena 1939.; R. Gooss, Das österreichisch -serbische Problem bis

zur Kriegserklärung Osterreich–Ungarns an Serbien, 28. Juli 1914., Die Vorgeschichte

des Weltkrieges, X Bd., Berlin 1930.; G. Hiller, Die Entwicklung des österreichisch -

serbischen Gegensaetzes 1908.-1914., Halle 1934.

15

njemačke politike. Glavnu temu istraživanja predstavljalo je njemačko

posredovanje u Petrogradu, u martu 1909. godine, s ciljem da se ovaj

događaj predstavi kao doprinos Njemačke očuvanju mira u Evropi. 17

Nakon Drugog svjetskog rata dostupnost arhivke građe i

obnovljena naučna interesovanja za prethistoriju Prvog svjetskog rata

omogućila su sistematska istraživanja historijskih povoda i uzroka za

njegovo izbijanje. Ta istraživanja su još jače potcrtala ulogu Aneksione

krize u međunarodnom političkom životu, dajući joj centralno mjesto u

okviru razmatranja o kompleksnoj problematici Prvog svjetskog rata.

Iako kraj Drugog svjetskog rata nije značio i kraj mita o

njemačkoj nedužnosti, on je doprinio da se realnije gleda na njemačku

historiju. Godine 1949. nastale su dvije njemačke države, sa različitim

društvenim, političkim i ideološkim prilikama, pa se od tada moglo

govoriti o dvije njemačke historiografije, ideološki oš tro suprostavljene.

Veliko zanimanje historičara za Drugi svjetski rat i smanjeno

interesovanje za događaje od prije 1918. godine, doprinijeli su očuvanju

starih dogmi u zapadnonjemačkoj historiografiji. Tek šezdestih godina

došlo je do značajnih promjena u gledanju na zbivanja iz 1914. godine a

samim tim i cijelog predratnog perioda. Rezultati istraživanja

zapadnonjemačkog historičara Fritza Fischera 18 i njegovog mlađeg

suradnika Imanuela Geissa 19 doprinijeli su rušenju duboko ukorijenjenih

17 J. M. Raed, Das Problem der deutschen Vermittlung beim Ausgang der Bosnischen

Krise, Berlin 1933.; H. G. Sasse, War das deutschen Eingreifen in die Bosnische Krise

im März 1909. ein Ultimatum?, Stuttgart 1936.

18 F. Fischer, Griff nach der Weltmacht, Düsseldolf 1961; F. Fischer, Krieg der

Illusionen, Düsseldorf 1969; F. Fischer, Der Erste Weltkrieg und das deutsche

Geschichtstbild, Beitrage zur Bewältigung eines historischen Tabus, Düsseldorf 1977.

Vidi i: W. Jäger, Historische Forsch ung und politische Kultur in Deutschland. Die

Debatte 1914.-1980. über der Ausbruch des Ersten Weltkrieges, Göttingen 1984.

19 I. Geiss, Der polnische Grenzstreifen, Ein Beitrag zur deutschen Kriegszielpolitik im

Ersten Weltkrieg, Hamburg 1960.; I. Geiss, Julikrise und Kriegsausbruh 1914., I.

Hannover 1963.

16

shvatanja u njemačkoj historiografiji. Tvrdnje do kojih su došli na osnovu

kritičkog proučavanja historijskih izvora -da je Njemačka vodila osvajački

rat, da je krivica za izbijanje rata na njenoj strani, te da postoji kontinuitet

u njemačkoj historiji - pobijali su iz temelja dogme prisutne u njemačkoj

nacionalnoj i historijskoj svijesti. Njihova istraživanja su označila

prekretnicu u historiografiji Prvog svjetskog rata, pa i šire, produbljujući

saznanja u njemačkoj i evropskoj historiografiji, i ujedno inicirajući

kompleksniji pristup istraživanju politike drugih velikih sila.

Niz istočnonjemačkih historičara, prije svih Fritz Klein, V.

Gutsche i H. Lemke posvetili su se istraživanju bogatih fondova arhiva u

Potsdamu. Rezultati tih istraživanja su samo potvrdili tačnost Fi scherove

teze, a korak dalje je predstavljalo nastojanje da se istraživanja ne

ograniče samo na njemački imperijalizam nego da se proširi i na politiku

drugih velikih sila.20 Pri tome se naročito išlo na istraživanje dužeg

vremenskog razdoblja, uglavnom od početka XX stoljeća do kraja Prvog

svjetskog rata.21

Iako je Aneksiona kriza predstavljala ključni događaj u politici

Austro-Ugarske pred Prvi svjetski rat, u austrijskoj historiografiji ova

tema nije posebno obrađena.

Austrijski historičari koji su razmatr ali međunarodne odnose

Austro-Ugarske pred Prvi svjetski rat imali su za cilj da dokažu kako je

ona vodeći konzervativnu politiku istovremeno vodila i miroljubivu

politiku i kako je čuvala mir u Evropi. 22 Većina historičara koji su

opisivali djelatnost aust rougarskog ministra Aehrenthala nastojala je da

20 Vidi: W. Gutsche, Forschungen zur deutschen Geschichte vom Ausgang des 19.

Jahrhunderts bis 1917., u: Historische Forschungen in der DDR 1970. -1980. Analysen

und Berichte. Berlin 1980., 204 -229.

21 Vidi: F. Klein, Deutschland von 1897. -1917., Berlin 1977.; F. Klein, Studien zum

deutschen Imperialismus vor 1914.. Berlin 1976.; W. Gutsche, Forschungsergebnisse zur

Geschichte des deutschen Imperialismus vor 1917., Berlin 1980.

22 H. Hantsch, Die Geschichte Österreich, Bd. II, Graz 1953.; R. Charmatz, Österreiche

äussere und innere Politik von 1895. bis 1914., Leipzig 1918.

17

dokaže da se on borio za očuvanje monarhističkog sistema u Evropi i za

jačanje Austro-Ugarske kao velike sile. 23 Sa ovog aspekta su uglavnom

promatrani i odnosi Austro-Ugarske i Srbije.24

Dublje analize austrougarske politike, prije svega uslovljenost

spoljne politike unutrašnjom, izostale su sve do 60 -tih godina. Tu je

problematiku započeo istraživati čehoslovački historičar J. Križek, a

zatim niz historičara iz istočnih zemalja. 25

Ova istraživanja su imala veli ki značaj na austrijsku

historiografiju. Znatno je porastao broj radova u kojima se naučno

analizirala politika Austro -Ugarske, pri čemu je značajna pažnja

posvećena unutrašnjopolitičkim prilikama. 26

Brojne radove koji se odnose na Aneksionu krizu dala je s ovjetska

historiografija, istražujući uzroke krize i tumačeći ih suprotnostima

između blokova velikih sila i unutar njih samih. U sovjetskoj

23 H. Hantsch, Aussenminister Alois Lexa Graf Aehrenthal, u: Gestalter der Geschichte

Österreichs, Wien 1962.

24 Südland, (Ivo Pilar), Die Südslawische Frage und der Weltkieg, Wien 1918.; H.

Uebersberger, Osterreich zwischen Russland und Serbien, Graz -Köln 1975.; F. Würthle,

Die Spur fürth nach Belgrad, Wien -München-Zürich 1975.

25 J. Križek, Die wirtschaftliche Grundzüge österreischischungarischen Imperialismus

in der Vorkriegszeit, 1900-1914. Praha 1963.; J. Križek, Annexion de la Bosnie et

Herzegovine, Historica IX, Praha 1964.; Vidi i: zbornik radova: Osterreich -Ungarn in

der Weltpolitik 1900-1918, Berlin (Ost), 1965.

26 S. Verosta, Theorie und Realität von Bündnissen, Wien 1971.; R. A. Kaan,

Geschichte des Habsburgerreiches 1526 -1918, Wien-Köln-Graz 1977.; E. Zöllner (Hrsg)

Diplomatie und Aussenpolitik Osterreichs, Wien 1977.; A. Wandruszka, P. Urbanitsch

(Hrsg.), Die Habsburgermonarchie 1848. -1918., 3 Bde., Wien 1973-80.

Osim toga, posebno kada je riječ o Aneksionoj krizi treba pomenuti i rad A. Supana, Zur

Frage eines östereichisch-ungarischen Imperialismus in Südosteuropa: Regierungspolitik

und öffentliche Meinung um die Annexion Bosniens und der Herzegowina u: Die

Donaumonarchie und die südslawische Frage von 1848. -1918., Wien 1978.

Od novijih radova koji obrađuju opširnije Aneksionu krizu, posebno ulogu Austro -

Ugarske, treba pomenuti rad mađarskog istoričara J. Galantaia Die Österreichisch -

Ungarische Monarhie und der We ltkrieg, (bez mjesta izdanja), 1979.

18

historiografiji postoji mnoštvo djela u kojima je Aneksiona kriza

promatrana u okviru spoljnopolitičkih djelatnosti velikih sila i njihovih

suprotnosti na Balkanu tokom 1908. -1909.27

Kako je cjelokupna ruska politika tokom Aneksione krize bila

uslovljena unutrašnjopolitičkim prilikama, razumljivo je da je ta tema bila

predmet širih historijskih istraživanja. 28 Osim toga, značajna pažnja je

posvećena Aneksionoj krizi u okviru istraživanja o diplomatskim

odnosima u epohi imperijalizma. 29

Jugoslavenska historiografija je posvetila značajnu pažnju

izučavanju Aneksione krize, bilo da je riječ o istraživanju užih tema

vezanih za ovu problematiku, ili u okviru širih istraživanja o kompleksu

Bosne i Hercegovine, odnosa Srbije sa velikim silama, te o problematici

prethistorije Prvog svjetskog rata. 30

27 F. I. Notovič, Epilog Bosnijskogo krizisa, Seria istorii i filozofii, T. IV, Moskva

1947.; L. A. Neiman, Franko -russkie otnošenia vo vreme Bosnijskogo krizisa (1908 -

1909 gg.), Moskva 1958.; K. B. Vinogradov, Bosnijski j krisis 1908-1909 gg., Prolog

pervoj mirovoj vojni, L., 1964.

28 I. V. Bestužev, Borba v Rossiji po voprosam vn èjšnèj politiki 1906-1910, Moskva

1961.

29 V. M. Hvostov, Istoria diplomatii, Moskva 1963. B. I. Rasputnis, Borba

imperialističeskih deržav za Bal kana v pervom desetiletii XX veka, Lavov 1949.

30 O Bosni i Hercegovini za vrijeme Aneksione krize postoji niz rasprava i članaka

objavljenih u bosansko-hercegovačkim historijskim časopisima. Osim toga ovu temu

šire obrađuju i djela: M. Imamović, Pravni pol ožaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od

1878.-1914., Sarajevo 1976; N. Stojanović, Bosanska kriza 1908. -1914., Sarajevo 1958.

Poseban značaj ima zbornik Aneksiona kriza 1908 -1909., Sarajevo 1991.

Kad je riječ o ulozi Srbije u Aneksionoj krizi, pored mnoštva rasprava i članaka,

potrebno je istaći i dva zbornika radova: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat,

Beograd 1967; Velike sile i Srbija pred prvi svetski rat, Beograd 1976.; Aneksiona kriza,

posmatrana u širim okvirima, zastupljena je u djelu A. Mitrovića, Prodor na Balkan i

Srbija 1908.-1918., Beograd 1981.

19

Kada je riječ o izvorima, prije svega potrebno je skrenuti pažnju

na zbirku dokumenata Rusija i aneksiona kriza, 1908. -1909., koju je

priredio B. Pavičević.31

Na osnovu dokumenata srpskog Ministarstva inostranih djela

nastale su i monografije V. Ćorovića o odnosima Srbije i Austro -

Ugarske32, kao i M. Ninčića o Aneksionoj krizi. Pored toga, u biografiji

M. Milovanovića, tadašnjeg srpskog ministra spoljnih poslova, Aneksiona

kriza je uglavnom obrađena na osnovu njegovih ličnih bilježaka. 33 Korak

dalje predstavljala su istraživanja D. Đorđevića i Lj. Aleksića -Pejković,

koja su zahvatila širu problematiku, i u kojima se diplomatska aktivnost

Srbije promatrala u svjetlosti privredno - političkih ciljeva njene spoljne

politike.34

Sve do pojave djela A. Dučea 1977., 35 talijanska historiografija

nije dala značajnije djelo o Aneksionoj krizi. Ta probl ematika je

31 Rusija i aneksiona kriza 1908. -1909., dokumenti iz svjetskih arhiva Titograd, 1984.

(priredio B. Pavičević). Najveći dio dokumenata ove zbirke predstavljaju izvještaji,

pisma i depeše ruskog poslanika iz Beograda, koji osim značaja za proučavanje prilika

na Balkanu 1908.-1909. predstavljaju važan izvor i za unutrašnju historiju Srbije.

Značajan dio zbirke čine i izvještaji, pisma i depeše ruskog ministra rezidenta na

Cetinju, koja osvjetljavaju položaj Crne Gore u toku 1908. - 1909.

Ostali dio zbirke predstavljaju zapisnici sa sjednice ruske carske vlade, instrukcije i

uputstva ministra inostranih poslova poslanicima i ambasadorima, dokumentacija o

pregovorima Izvoljski -Aehrenthal u Buhlau-u 1908., izvještaji pisma i depeše ruskih

poslanika iz Beča, Berlina, Londona, Pariza, Rima, Carigrada, Sofije i Bukurešta kao i

izvještaji konzularnih predstavnika iz Skadra, Bitolja, Skoplja, Soluna, Sarajeva i

Budimpešte.

32 V. Ćorović, Odnosi između Srbi je i Austro-Ugarske u XX veku, Beograd 1936.

33 D. Đorđević, Milovan Milovanović, Beogard 1962.

34 D. Đorđević, Carinski rat Austro -Ugarske i Srbije 1906.-1911., Beograd 1962.; Lj.

Aleksić-Pejković, Odnosi Srbije sa Francuskom i Engleskom 1903. -1914., Beograd

1965.

35 A. Ducce, La crisa Bosniaca del 1908., Milano 1977. Djelo je pisano na osnovu

publikovanih zbirki dokumenata i literature, a u velikoj mjeri su korištena neobjavljena

dokumenta iz italijanskih arhiva. Autor je tvrdnje dokumentovao izvodima iz

20

uglavnom promatrana u širim okvirima, bilo da je riječ o spoljnoj politici

Italije ili o međunarodnim odnosima u epohi imerijalizma. 36 Na to je

svakako utjecala i činjenica da je Italija za vrijeme Aneksione krize imala

suzdržan stav.

Dobar pregled diplomatskih odnosa za vrijeme Aneksione krize

daje djelo V. Šuleka, pisano na osnovu zvaničnih dokumenata velikih

sila, koje posmatra Aneksionu krizu u općim, evropskim okvirima. 37

Imajući u vidu ulogu koju je Francuska imala u Aneksionoj krizi,

razumljivo je zašto njena historiografija nije dala značajniji doprinos

istraživanju ove teme. Francuski historičari su Aneksionu krizu

posmatrali uglavnom u okviru diplomatskih odnosa na Balkanu ili u

Europi.38

Ni britanska historiografija nije dala značajnije dj elo o Aneksionoj

krizi, mada je ova tema bila predmet istraživanja. Britanski historičari su

ovu temu uglavnom istraživali u vezi sa spoljnom politikom, prije svega

na Bliskom Istoku i na Balkanu, kao i u okviru međunarodnih odnosa

pred Prvi svjetski rat.39

dokumenata, koji zauzimaju veći dio rada. Mada je djelo posvećeno Aneksionoj krizi

ono prevazilazi ove okvire i značajan je doprinos historiji Balkana i Evrope od sredine

XIX stpčjeća do 1909. godine.

36 B. Croce, Storia d’Italia dal 1871 al 1915, Bari 1928.; W. Maturi, La politica estera

italiana da Tittoni a Sonnino, Pisa 1942.; E. Gentile, Storia dell’Italia contemporanea,

L’età giolittiana, 1898-1914, Napoli 1977.; L. Albertini, Le origini de guerra del 1914, I -

III, Milano 1943.; L. Salvatorelli, La politic a internazionale dal 1871. ad ogg, Torino

1946.

37 V. Šulek, Diplomatska historija centralnih sila 1908. -1915., II, Zagreb 1939.

38 P. Renouvin, Historie des relations inernationales, De 1871. -1914., Pariz 1955.; P.

Milza, Les relationes internationales de 1 871. à 1914., Pariz 1968.; M. Baumont,

L’Europe de 1900 à 1914, Pariz 1966.; R. Girault, Historie des relations internationales

contemporaines, I, 1871.-1914., Paris 1979.

39 F. R. Bridge, Great Britain and Austro -Hungary 1906.-1914. A diplomatic history,

London 1972.; F. H. Hinsley, British Foreign Policy under Sir Edvard Grey, Cambridge

21

Tokom Aneksione krize štampa je u političkoj oblasti ostavila

jasne tragove. Nosioci državne vlasti su na jednoj strani nastojali da

ostvare kontrolu nad javnim publikacijama i koriste njihov propagandni

aparat za podršku svojim političkim ciljevima. S dr uge strane, dolazio je

do izražaja utjecaj javnog mnijenja na kreiranje i provođenje političkih

zamisli vlada. Usljed toga je štampa, ujedno refleks i kreativni element

javnog mnijenja, vrijedan izvor podataka i korisna dopuna diplomatskom

materijalu.

U prvim istraživanjima štampa je uglavnom viđena u funkciji

ogledala historijskih zbivanja, slikajući u presjeku novinskih izvještaja

zbivanja i reagiranja tokom Aneksione krize, nudeći osim toga spektar

javnog mnijenja.40 Novija istraživanja su prije svega usm jerena na mjesto

i ulogu štampe u političkim koncepcijama vlada, tj. na odnos vlada –

štampa - javno mnijenje.41

Imajući u vidu dostignuća evropske historiografije u izučavanju

Aneksione krize potrebno je na kraju ukazati i na zadatke budućih

istraživanja. Razumijevanje složenih zbivanja u Evropi deceniju pred

izbijanje Prvog svjetskog rata nije moguće bez temeljne analize utjecaja

privrednih i društvenih odnosa na diplomatsku aktivnost. Osnovni zadaci

1977.; R. Langhorne, The Collapse of the Concert of Europe: International Politics,

1890.-1914., London 1981.

40 W. Egloff, Die bosnisch–herzegowinische Annexionskrise 1908. -1909. in der

schweizerischen Presse, diss., Hamburg 1935. A. Fränkel, Die Anexion Bosniens und

der Herzegowina im Lichte der Wiener Presse, diss., Wien 1935.; H. Husinsky, Die

«Reichspost» und die österreichische Balkanpolitik in den Jahren 1908/1909, dis s., Wien

1949.; J. Sander, Die Stellung der deutschen Presse zur Annexion Bosniens und

Herzegowina, diss., Wien 1965.

41 H. Grohmann, Die Pressepolitik des österreichische ungarische Aussenministers Graf

Alois Aehrenthal (1906-1912), diss., Wien 1949.; G. Heidorn, Monopole–Presse-Krieg.

Die Rolle der Presse bei der Vorbereitung des ersten Weltkrieges, Berlin 1960.; D.

Gasić, Die Presse Serbiens 1903. -1914. und Österreich-Ungarn, diss., Wien 1971.; A. H.

Gemeinhardt, Deutsche und österreichische Pressepolitik während der Bosnischen Krise

1908./09., Husum 1980.

22

istraživača se sastoje u temeljnoj analizi unutrašnjeg r azvoja evropskih

društava, imajući prije svega u vidu odnos i raspored političkih snaga

unutar pojedinih država. Dosta slobodnog prostora ostalo je i istraživanju

javnog mnijenja, posebno njegovog utjecaja na političke akcije vlada.

23

GLAVA I

Historijske pretpostavke Aneksione krize

Berlinski kongres 1878.

Od druge polovine XIX stoljeća Habsburška monarhija se

pripremala da u pogodnom trenutku zaposjedne Bosnu i Hercegovinu. Te

težnje pojačane su u toku velike Istočne krize 1875. -1878. godine.42

Austro-Ugarska je smatrala da zaposjedanjem Bosne i

Hercegovine postiže značajne ciljeve: sprječava stvaranje velike države

na svojim južnim granicama, poduzima značajan korak u ekonomskom i

političkom prodoru ka jugoistoku, u strateškom smislu osigurava

posjedovanje Istre i Dalmacije i osigurava svom kapitalu značajno

privredno područje.43

42 Annexion Bosnien und Herzegowinas, Beilage zur Allgemeinen Zeitung, München,

1876., III, 3.249.; Einverleibung Bosnien und Herzegowina in die kaiserthum

Oesterreich, Beilage . . . , 1876., III, 3. 497, 3.513.

Vidi: F. J. Kos, Politik Östereich -Ungarsns während der Orient -krise 1874/75.-1879.

Zum Verhältinis von politischer und militärischer Führung, diss. , Köln 1984.

43 M. Imamović, o. c., 13. Iako je u svom izjašnjavanju o bosanskom pitanju ministar

Andrassy naglašavao da je odlučujući razlog za okupaciju Bosne i Hercegovine bilo

stvaranje reda i mira u ovim pokrajinama, za Austro -Ugarsku su to bili primarno

geografsko-strateški i politički razlozi. Uvlačeći se izmeđe Srbije i Crne Gore i

zaposjedajući najvažnije vojne tačke u Sandžaku, Austro -Ugarska je vladala u

strateškom smislu izuzetno važnom visoravni na putu do Mitrovice. Od ove tačke moglo

se preko Vardarske kotline prodirati prema Solunu i učvrstiti se na Egejskom moru. (S.

Mainwald, Der Berliner Kongres 1878. und das Völkerrecht. Die Lösung des

Balkanproblems in 19. Jahrhundert, Stuttgart 1948., 110). Osnovni politički motivi

koji su opredijelili Austro-Ugarsku da okupira Bosnu i Hercegovinu vidljivi su iz jedne

predstavke koju je ministar Andrassy uputio ambasadoru u Londonu grofu Beustu, 21.

aprila 1878. Iz ove predstavke se vidi želja Austro -Ugarske «da ojača vlastitu poziciju i

da rastući slavenski utjecaj na Balkanu drži pod kontrolom» (Ibidem, 113. )

24

Povoljna međunarodna situacija pred Berlinski kongres davala je

Austro-Ugarskoj garancije da će njene namjere prema Bosni i

Hercegovini biti podržane.

Odluka o sudbini Bosne i Herc egovine predstavljala je, pored

bugarskog problema, najvažniji zadatak Kongresa. To pitanje je

postavljeno na dnevni red na osmoj sjednici, 28. juna 1878. 44 U svom

istupu na Kongresu, ministar grof Andrassy je naglasio da je pitanje

Bosne i Hercegovine od evropskog interesa, i da su posljednji događaji

pokazali da Osmansko carstvo nije bila u stanju suzbiti nemire.

Sanstefanskim mirom predviđena autonomija Bosne i Hercegovine ne bi

umirila vjerske sukobe i socijalne nemire. U cilju stvaranja mira u ovim

provincijama ministar Andrassy je tražio da se jednim formalnim

ugovorom ove oblasti povjere Austro -Ugarskoj.45

Taj zadatak je preuzeo na sebe britanski predstavnik lord

Solsberi. On je istaknuo da je bosanskohercegovačko pitanje evropski

problem za čije rješenje Osmansko carstvo, oslabljeno ratom, nije

sposobno. Stoga je on podnio formalan prijedlog da se Austro -Ugarskoj

povjeri mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom. 46 Sve evropske sile,

osim Osmanskog carstva , prihvatile su ovaj prijedlog.

Iako se Velika Britanija obavezala da će u «svakoj formi» podržati

priključenje Bosne i Hercegovine Austro -Ugarskoj, britanski prijedlog

nije značio potpunu aneksiju, nego samo «okupaciju i upravu». Takva

formula odgovarala je ministru Andrassyju prije svega iz

unutrašnjopolitičkih razloga. Parlament i vlada nisu bili skloni na direktno

priključenje Bosne i Hercegovine a vodeći ugarski krugovi, kao i Nijemci

Vidi: I. Geiss, Der Berliner Kongres – Eine Historische Retrospektive, u: Der Berliner

Kongres von 1878. Die Politik der Grossmächte und die probleme der modernisierung

in Südost in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts, Wiesbaden 1982., 38).

44 G. Jakšić, Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu, Beograd 1955., 53.

45 S. Mainwald, nav. djelo 54.

46 Ibidem, 55.

25

u Austriji smatrali su da bi njime došlo do porasta «neprijateljskog

elementa» i time novih sporova unutar Monarhi je.47

Njemačka i Velika Britanija su vršile pritisak na delegate

Osmanskog carstva da prihvate odluke Kongresa. Na sjednici od 4. jula

delegati su pročitali izjavu da je «carska vlada Osmanskog carstva uzela u

vrlo ozbiljno razmatranje mišljenje Kongresa o pogodnim sredstvima za

povratak mira u Bosni i Hercegovini. Ona u to stavlja potpuno povjerenje

i zadržava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumi u tom

pogledu sa bečkom vladom». 48 Ministar Andrassy je bio zadovoljan ovom

izjavom, pa je njemački kancelar Bismarck kao predsjedavajući objavio

da je Austro-Ugarska dobila mandat da okupira i upravlja Bosnom i

Hercegovinom. Na sam dan potpisivanja ugovora, 13. jula 1878. delegati

Osmanskog carstva su dobili od austro - ugarskih predstavnika pismenu

izjavu da «suverena prava Nj. C. Vel. Sultana na pokrajine Bosnu i

Hercegovinu neće pretrpjeti nikakve povrede faktom okupacije ... i da će

se okupacija smatrati privremenom.» 49

Članom XXV Berlinskog ugovora Austro -Ugarska je dobila pravo

da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Ujedno je

određeno da Austro-Ugarska ima pravo da na području Novopazarskog

sandžaka drži svoje garnizon, o čemu će se naknadno sporazumjeti sa

Portom. Sporazumom zaključenim u Carigradu, 21. aprila 1879., Austro -

47 Ibidem, 56. Osim toga, ostavljajući bosanskohercegovačko pitanje otvor enim Austro-

Ugarska je izbjegavala pitanje odgovornosti za dugove Bosne i Hercegovine.

48 G. Jakšić, o. c. 57.

49 Ova klauza je smatrana tajnom, a njen tekst je poznat iz zaostavštine delegata

Osmanskog carstva Karateodori -paše. Objavio ga je bivši francuski ministar spoljnih

poslova Gabrijel Anoto 1908. u oktobarskoj svesci «Revue des Deux Mondes», a zatim

u četvrtom tomu «Histoire de la France contemporaine». (Vidi: A. Fournier, o. c.,

72-74.)

26

Ugarska je uvela svoje garnizone u Sandžak, a Porti ostavila upravu i

administraciju.50

Berlinski kongres, kao i neposredne poslijekongresne promjene

bili su od presudnog značaja na tok evropskog političkog života najmanje

do Aneksione krize, 1908. 51

Istovremeno, Berlinski kongres je stvorio mnogo zapaljivog

materijala na Balkanu. Zaoštrile su se crkvene i političke suprotnosti

između Bugarske i Grčke. Srbija, odvraćena od aspiracija na Bosnu i

Hercegovinu, usmjerila je svoju pažnju prema jugu, u Vardarsku dolinu, i

bila je u tome podržana od Beča. Ali u Makedoniji se sukobila sa grčkim i

bugarskim pretenzijama. Bugari su se zavadili sa Rumunijom zbog

Dobrudže, koja je na Kongresu dodijeljena Rumuniji kao kompenzacija

za Besarabiju ustupljenu Rusiji. Na sjevernoj oba li Egejskog mora

sudarali su se bugarski, grčki i interesi Osmanskog carstva. 52

Berlinski kongres je imao krupne posljedice na diplomatske

odnose velikih sila. Ojačano je načelo međusobnog sporazumijevanja, što

će opasnost općeg evropskog sukoba odgoditi za nekoliko narednih

decenija.

50 Član XXV Berlinskog ugovora i Carigradska konvenci ja su predstavljali jedine

međunarodne akte kojima se određivao državno -pravni položaj Bosne i Hercegovine.

Po ovim aktima određeno je da Austro –Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu i njima

upravlja na neodređeno vrijeme. One su državno i međunarodno -pravno pripadale

Osmanskom carstvu, čija su suverena prava očuvana. (H. Schneller, Die

staatsrechtliche Stellung von Bosnien und der Herzegowina, Leipzig 1892., 32.)

51 I. Geiss, o. c., 34.

52 M. Bernath, Die Südslaven, u: Die Welt der Slawen, Bd. I; D ie West-und

Südslawen, Frankfurt 1960., 254.

27

2. Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom

Bosna i Hercegovina je predstavljala područje na kome su se

koncentrisali osnovni interesi austrougarske politike na Balkanu u

privrednoj, vojnoj i kulturno-političkoj oblasti.

Kao što je međunarodnopravni položaj Bosne i Hercegovine ostao

neriješen, tako je i njen položaj unutar Monarhije i odnos prema Austriji i

Ugarskoj ostao nedovoljno definiran. Okupirana Bosna i Hercegovina

nije pripadala ni austrijskoj ni ugarskoj polovini Monarhije, nego je

smatrana općedržavnim područjem u čijoj upravi učestvuju Zajednička

vlada i vlada obiju država Monarhije. 53 U takvim uvjetima Monarhija je

izgrađivala posebnu upravu, sa brojnim «zemaljskim ustanovama». 54

Nakon okupacije austrougarska administracija je poduzela brojne

privredne, socijalne i kulturno -političke mjere s ciljem da se u

okupiranom području osigura vlast i ujedno obezbijedi paritetan utjecaj

Austrije i Ugarske.

Državno-pravni položaj Bosne i Hercegovine prema Monarhiji

kao cjelini i njenim sastavnim djelovima Austriji i Ugarskoj zasnivao se

na osnovnim zakonima iz 1879. i 1880. Zakonom o carinama i

monopolima od 20. XII 1879. Bosna i Hercegovina je uključena u

austrougarsko carinsko područje. Uporednim austrijskim i ugar skim

53 M. Imamović, Pravni položaj ..., 27.

54 Upravno-politički režim u Bosni i Hercegovini je cijelo vrijeme zadržao dva bitna

obilježja svog državno-pravnog provizorijuma: Vrhovna vlast je pripadala Zajedničko j

vladi, u čije je ime administraciju vršilo zajedničko ministarstvo finansija, što nije bio

slučaj ni sa jednom pokrajinom ili zemljom u Monarhiji. Cijelo vrijeme austrougarske

vladavine nisu u Bosni i Hercegovini bile potpuno odvojene vojna i civilna vl ast.

(Ibidem, 66).

28

zakonom od 22. II 1880. regulirani su principi uprave i ozakonjen je vrlo

složen državnopravni položaj Bosne i Hercegovine unutar Monarhije. 55

Političko pitanje na kojem je trebalo poništiti sultanov suverenitet

bilo je uvođenje vojne obaveze u BiH. O bjava Vojnog zakona za Bosnu i

Hercegovinu 4. novembra 1881. izazvala je nezadovoljstvo i bila povod

izbijanju ustanka u istočnoj Hercegovini i južnoj Bosni 1882. godine. 56

Povoljna međunarodna situacija, upotreba velikih finansijskih i vojnih

sredstava omogućili su Monarhiji da uguši ustanak. Vanredni krediti koje

su odobravale zajedničke delegacije, izazvale su neraspoloženje u

predstavničkim tijelima Monarhije i krizu u odnosima Austrije i Ugarske.

Takva situacija je zahtijevala jasno definiranje položaj a Bosne i

Hercegovine, što je bilo moguće riješiti samo provođenjem aneksije.

Zbog toga se ukazala potreba da se pitanje aneksije detaljno prostudira i

iznađe pogodan modalitet njenog provođenja.

Taj zadataj je dobio dvorski savjetnik Doczi, jedan od naj bližih

saradnika ministra Andrassyja, koji je 12. marta 1882. podnio izvještaj u

vidu memoranduma (“Zur bosnische Occupation”), u kojem su se

odražavale glavne ideje Ballplatza u pitanju aneksije. U memorandumu se

isticalo da po Carigradskoj konvenciji sul tan ne može zahtijevati od

Monarhije da napusti Bosnu i Hercegovinu, ali, s druge strane, ona ne

može izvršiti formalnu aneksiju bez povrede sultanovih suverenih prava.

Zato je samo pitanje da li će se ona izvršiti “via facti” ili po prethodnom

sporazumu sa Portom. Svako miješanje neke treće strane bilo bi u

suprotnosti sa Berlinskim ugovorom. 57 Razlažući ulogu Bosne u

budućnosti, Doczi je konstatirao da spoljna politika Monarhije nema

potrebe da se žuri da uredi državno -pravni odnos s njom i da je njoj

55 K. Wessely, Die wirtschaftliche Entwicklung von Bosnien -Herzegowina, u: Die

Habsburgermonarchie 1848. -1918., Bd. 1, Die wirtschaftliche Entwicklung, Wien

1973., 547-562.

56 Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sa rajevo 1958., 17-21.

57 G. Jakšić- J. Vučković, Pokušaji aneksije..., 72.

29

okupacija dovoljna, sve dok ne nastupe novi momenti koji bi doveli do

konačnog raspada Osmanskog carstva. Iz Memoranduma je jasno

proizilazilo da je Doczi bio protiv aneksije, što je bilo uslovljeno strahom

od trijalizma i narušavanja postojeće ravnoteže unut ar Monarhije.58

Ustanak iz 1882. imao je značalne posljedice na organizaciju

okupacione uprave. Za novog zajedničkog ministra finansija je došao

Benjamin Kállay, koji je više od dvadeset godina zauzimao najistaknutije

mjesto u provođenju austrougars ke politike u Bosni i Hercegovini. Za

vrijeme njegove uprave kao bitan problem nemetalo se rješenje državno -

pravnog položaja Bosne i Hercegovine, što je u više navrata vodilo

diskusijama u zajedničkoj vladi.

Tok vođenih diskusija daje spektar divergentnih shvatanja

političkih vrhova Monarhije u pitanju aneksije. U memorandumu koji je

Kállay podnio zajedničkoj vladi 3. juna 1882. godine naglašeno je da je

glavni uvjet sigurnosti i održavanja redovnog stanja u Bosni i

Hercegovini pretvaranje okupacije u anek siju, čime bi prestale težnje

bosanskohercegovačkog stanovništva za promjenama.

Poseban interes za regulisanje bosanskog pitanja pokazao je

predsjednik ugarske vlade grof Tisza, zalažući se za podjelu okupiranog

područja na ugarski i austrijski dio. Smatra o je da ne bi trebalo obnavljati

diskusije u predstavničkim tijelima o stanju u okupiranim pokrajinama jer

bi to imalo nepovoljan utjecaj na dualističke osnove državno -pravnih

odnosa Monarhije. Tražio je da se obje vlade, ugarska i austrijska, u toku

ljeta 1882. dogovore o zakonskom prijedlogu kojim bi se pitanje aneksije

iznijelo pred predstavnička tijela. Tim povodom Tisza je insistirao da se

predloži izmjena “bosanskog zakona” iz 1880. smatrajući da te promjene

nije moguće provesti prije nego što uslijed i aneksija.59

58 Ibidem, 73-74.

59 Hamdija Kapidžić, Diskusije o državno -pravnom položaju Bosne i Hercegovine za

vrijeme austrougarske vladavine, Glasnik arhiva i Društva arhivskih ranika BiH, knjiga

IV-V, Sarajevo 1965., 135.

30

Po mišljenju Kállaya, potpuno uvođenje okupiranih pokrajina je

bilo najbolje rješenje, ukoliko bi bilo moguće primiti ih kao integralni dio

u jednu ili drugu polovinu Monarhije. Zbog mogućih teškoća u postizanju

konačnog sporazuma austrijske i ugarske vlade, savjetovao je da se zadrži

prijelazni stadij i da se okupirane oblasti i dalje tretiraju kao zajedničko

područje, sa određenim utjecajima obje vlade Monarhije. U diskusijama

car Franz Joseph je zastupao pomirljivo držanje i u osnovi je bio saglasan

sa stavovima Kállaya. Na sjednici je zaključeno da se u toku ljeta povedu

pregovori i da se nađe zajedničko rješenje.

Zajednička vlada je pitanju aneksije posvetila dvije sjednice, 23. i

24. oktobra 1882. Na sjednici od 23. oktobra se diskutiral o o potrebi

upućivanja bosanskog budžeta delegacijama i tom prilikom je dotaknuto i

pitanje aneksije. Predsjedavajući na sjednici grof Kalnoky je postavio

pitanje kakav će stav zauzeti vlada u delegacijama ako dođe do diskusije

o izmjeni državno-pravnog položaja Bosne i Hercegovine. Po njegovom

mišljenju trenutno je bilo nemoguće uputiti se u diskusiju o ovom

problemu, ali je bilo važno da vlada ima zajednički stav kako da se odbije

diskusija, stavljajući do znanja da pitanje aneksije može biti aktualno u

budućnosti.60

Grof Tisza je smatrao da bi diskusije o aneksiji trebalo odbiti, sa

primjedbom da vlada ne vidi nikakvu osnovu za izmjenu državno -pravnih

odnosa. Na kraju sjednice je grof Kalnoky predložio da se diskusija o

izmjeni položaja okupiranih zemalj a jednostavno odbije sa čime se složila

i vlada.

Na sjednici Zajedničke vlade od 24. oktobra car je insistirao da se

postigne saglasnost obiju vlada o konačnoj izmjeni državno -pravnih

odnosa u Bosni i Hercegovini. Smatrao je da bi, ukoliko ne bi odmah

došlo do aneksije, bilo potrebno postići saglasnost o načinu njenog

uključivanja u Monarhiju, kako bi se mogle izvršiti pripreme. Stoga je

60 Ibidem, 138-140.

31

preporučio da se u administraciji BiH djeluje kao da je aneksija već

izvršena.

Predsjednik ugarske vlade Tisza je bio is trajan u nastojanjima da

se državno-pravni položaj Bosne i Hercegovine riješi na taj način što bi se

podijelila između Austrije i Ugarske. Svoje shvatanje o aneksiji izložio je

u jednom povjerljivom memorandumu iz januara 1883. Po njegovom

mišljenju podjelu između Austrije i Ugarske je trebalo izvršiti na osnovu

kvote po kojoj su obje države učestvovale u zajedničkim troškovima oko

izdržavanja vojne sile u okupiranom području. Ona bi se izvršila tako da

po važećoj političkoj podjeli Ugarskoj pripadnu okruz i banjolučki i

bihaćki, sa približno 240,72 kvadratnih milja, i sa 357.753 stanovnika.

Austriji bi pripala ostala četiri bosanskohercegovačka okruga (sarajevski,

travnički, tuzlanski i mostarski) sa 668..50 kv. milja i 800.573 stanovnika.

Nakon podjele neka pitanja bi se, iz političkih razloga, riješila po istim

načelima u oba dijela (pitanje agrarne reforme, vjeroispovijesti, poreza,

poreskih prihoda i pravosuđa). Tisza se zalagao za ovakvo rješenje

smatrajući da bi svako drugo narušilo dualističke princi pe na kojima se

zasnivala Monarhija. Bio je protiv rješenja da Bosna i Hercegovina ima

status carske zemlje, jer bi se time formirala osnova za treću grupaciju u

Monarhiji, što bi bilo opasno po interese Ugarske. 61

Ne može se sa sigurnošću tvrditi zašto kra jem 1882. nije došlo do

aneksije iako su postojali povoljni međunarodni uvjeti, a sama

unutrašnjopolitička situacija nametala njenu potrebu. Po svemu sudeći

nije bilo moguće postići sporazum između ugarske i austrijske vlade o

modalitetima pod kojim bi se izvršila aneksija, a da se ne naruše postojeći

odnosi. Pokazalo se da je neodređen položaj okupirane Bosne i

Hercegovine najbolje odgovarao interesima Monarhije kao cjeline.

Nerješavanju problema aneksije vjerovatno su doprinijeli i odnosi Srbije i

Austro-Ugarske, jer bi aneksija Bosne i Hercegovine mogla izazvati krizu

61 G. Jakšić - J. Vučković, Pokušaji aneksije..., 92 -93.

32

srpske vlade, što bi imalo za posljedicu preorijantaciju srpske spoljne

politike.62

Pitanje aneksije Bosne i Hercegovine pokrenuto je ponovo u

avgustu 1896., a za osnovu je uzet spolj nopolitički momenat. Te godine je

došlo do krize u Osmanskom carstvu, koja je izazvana jermenskim

ustankom i ustankom na Kritu. Pod predsjedanjem ministra inostranih

poslova grofa Goluchovskog održana je 26. avgusta 1896. sjednica

zajedničke vlade, na kojo j se raspravljalo o modalitetima pridruživanja

Bosne i Hercegovine Monarhiji, u slučaju aneksije. Ministar Kállay je na

toj sjednici iznio tri modaliteta da se okupirane pokrajine prikljuće

Austro-Ugarskoj: da se izvrši podjela između oba područja Monarhij e, da

se obje provincije prepuste jednom od područja zemalja Monarhije ili da

se izvrši pridruživanje provincija kao carske zemlje.

Budući da ni jedan predloženi modus nije zadovoljavao interese

Austrije i Ugarske, posljednja mogućnost je viđena u tome da se u slučaju

aneksije okupirano područje proglasi zajedničkim domenom i da se njime

upravlja kao kolonijom. Na toj osnovi je trebalo izraditi zakonodavstvo

koje bi reguliralo te odnose. 63

3. Odnosi Austro-Ugarske i Srbije 1878.-1908.

Na Berlinskom kongresu Srbiji je mogla pomoći samo Austro -

Ugarska. Za obećanu pomoć srpski ministar Ristić je 26. juna 1878. s

ministrom Andrassyjem potpisao sporazum kojim se Srbija obavezala da

62 H. Kapidžić, Diskusije ..., 144; G. Jakšić - J. Vučković, Pokušaj aneksije ..., 94 -99.

63 H. Kapidžić, Diskusije ..., 144 -145.

33

će izgraditi prugu Beograd-Niš s vezama za Pirot i Vranje i da će sklopiti

s Austro-Ugarskom trgovinski ugovor ili carinski savez. 64

Tajnom konvencijom sklopljenom sa Bečom 28. juna 1881. knez

Milan se obavezao da bez saglasnosti Austro -Ugarske neće trpiti nikakvu

agitaciju iz Srbije protiv Austro -Ugarske, računajući tu i okupiranu Bo snu

i Hercegovinu i Sandžak. Austro -Ugarska je preuzela iste takve obaveze

prema Srbiji, obećavajući da će podržati srpske interese na jugu, te da će

priznati kneza Milana za kralja. 65

Taj tajni ugovor koji je sklopljen na deset godina produžen je 9.

februara 1889. do 13. januara 1895. Dopunjen je obavezom da će se

Austro-Ugarska po potrebi i oružjem suprotstaviti neprijateljskom držanju

Crne Gore protiv Srbije i njene dinastije, i da će na slično držanje

privoljeti i Osmansko carstvo. Obaveza da Srbija neće bez prethodnog

sporazuma sa Austro-Ugarskom sklapati političke ugovore s drugim

državama ublažena je kasnijim izjavama ministarstava spoljnih poslova

dviju država da se njom ne ometa pravo Srbije da sklapa svake, pa i

političke ugovore s drugim državama, ukoliko nisu u protivrječnosti sa

sadržajem ugovora sklopljenog između Srbije i Austro -Ugarske.66

Još važnije od političkih bile su privredne obaveze koje je preuzeo

knez Milan. Trgovačkim ugovorom iz 1881. Srbija je dovedena u

ekonomski podređen položaj pr ema Austro-Ugarskoj. Udio Austro-

Ugarske u srpskom izvozu je porastao na 87%, a u uvozu na 66%. Ovo

jednostrano oslanjanje srpske privrede na izvoz prema Austro -Ugarskoj

64 V. Popović, Istočno pitanje-Istorijski pregled borbe oko opstanka osmanske carevine

u Levantu i na Balkanu, drugo izdanje, Sarajevo 1965., 178. R. Gooss, nav. djelo,

57.

65 F. Pribram, Die politischen Geheimverträge Österreich -Ungarns 1879.-1914., Wien

1924., Bd. 1, 18-23. Nakon što se Rumunija proglasila za kraljevinu u maju 1881. i

knez Milan je u martu 1882. proglašen za kralja.

66 V. Popović, o. c., 183.

34

oduzimalo joj je privrednu samostalnost i ometalo izgradnju vlastite

industrije.67

Nezadovoljstvo vladom kralja Milana dostiglo je vrhunac kad je

na ujedinjenje kneževine Bugarske i Istočne Rumelije Srbija odgovorila

ratom. Kralj Milan se nadao da će pobjedom proširiti granice Srbije i

poboljšati svoj položaj u zemlji. Ova njegova avantura z avršena je već za

nekoliko dana porazom kod Slivnice, novembra 1885. Na energičnu

intervenciju Austro-Ugarske došlo je do primirja i uz posredovanje

velikih sila zaključen je mir u Bukureštu, 3. marta 1886., bez teritorijalnih

izmjena.68

Uvođenje parlamentarnog režima u Srbiji, po Ustavu iz 1888. i

abdikacija kralja Milana 1889. nisu prekinuli unutrašnju krizu u Srbiji.

Vladavina Aleksandra Obrenovića predstavljala je još više lanac

neuspjeha, nego vladavina njegovog oca. Vrhunac nezadovoljstva izazvao

je njegov privatni život, a naročito njegova ženidba kojom je izazvao

javno mnijenje i do tada Obrenovićima odane oficire. Oficirska

zavjerenička grupa, na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem -Apisom u noći

29. i 30. maja 1903. ubija kralja Aleksandra i kraljicu D ragu. Tim

događajem, poznatim pod imenom majski prevrat, sa historijske

pozornice u Srbiji je sišla dinastija Obrenovića, a zajedno s njom i

autokratski režim i austrofilska politika koja je ekonomski i politički

vezala Srbiju za Austro-Ugarsku.69

Ubistvo srpskog kraljevskog para značilo je oštar zaokret u

odnosima između Beča i Beograda. Novi kurs beogradske vlade i

emancipacija od austrougarske prevlasti vodili su zaoštravanju odnosa sa

Austro-Ugarskom, koja je u promijenjenim političkim odnosima vidjela i

gubitak svoje ekonomske prevlasti.

67 M. Bernath, nav. djelo, 256.

68 K. Gladt, Kaisertraum und Königskrone. Aufstieg und Untergang einer serbischen

Dynastie, Graz-Wien-Köln 1972., 132-144. R. Gooss, nav. djelo, 60 -61.

69 K.Gladt, Kaisertraum..., 408-426.

35

Političko i privredno povezivanje koje je 1904. - 1906. zahvatilo

područje Balkana, od hrvatsko -srpsko-ugarske borbe za nezavisnost,

srpsko-bugarske saradnje praćeno unutrašnjom krizom Austro -Ugarske i

Osmanskog carstva postepeno je ocrtavalo okvire balkanskog pokreta koji

se sve više pojavljivao kao ravnopravan faktor balkansko -evropske

politike.70

Nakon 1904. pogoršali su se odnosi između Monarhije i Srbije.

Težnje za političkom i ekonomskom emancipacijom Balkana našle s u

odraza u srpsko-bugarskoj saradnji. Najprije su Srbija i Bugarska 1904.

zaključile tajni vojni ugovor, koji je predviđao međusobnu zaštitu u

slučaju napada treće države. Naredne godine, 9. jula u Beogradu je

zaključen ugovor o carinskom savezu, kojim su postavljeni temelji

zajedničkom privrednom području.

Kada je Nikola Pašić odbio zahtjev Beča da raskine tek zaključeni

ugovor sa Bugarskom, Austro -Ugarska je otpočela carinski rat protiv

Srbije. U njemu su se sukobile dvije privredno -političke koncepcije:

austrougarska težnja za privrednom hegemonijom na Balkanu i težnja

Srbije da dovrši započeti proces ekonomskog osamostaljivanja. 71

4. Austrougarska politika na Balkanu početkom XX vijeka

Na početku XX stoljeća Austro -Ugarska se nalazila u krizi

prouzrokovanoj brojnim činjenicama. Zahtjevi za promjenama društva

postajali su sve glasniji. Nacionalni pokreti su sve više jačali, težeći

oslobođenju od pritiska vodećih slojeva Monarhije. Osim toga, zaoštrili

su se odnosi dva vodeća sloja Monarhije, Austrijanaca i Mađara. Mađari

su zahtijevali proširenje svojih prava do potpunog osamostaljenja od

Beča: da bude uvedena carinska granica između Ugarske i Austrije, da

70 D. Đorđević, Srbija i Balkan na početku XX veka (1903 -1906), u: Jugoslovenski

narodi. . . , 228.

71 Ibidem, 227. Vidi i : D. Đorđević, Carinski rat . . .

36

Ugarska ima svoju vojsku, da međunarodne ugovore potpisuju posebno

Austrija, a posebno Ugarska.... 72

Istovremeno, austrougarski državnici su strahovali od

revolucionarnog proletarijata, videći u njemu «grobara starog poretka». 73

Nije stoga slučajnost što je 1906. bio aktualan plan o ponovnom

uspostavljenju Trojecarskog saveza koji bi suzbio socijalističke i deje

raširene među nižim slojevima, posebno radništvom.

Bitno se promijenio i međunarodni položaj Austro -Ugarske u

sistemu velikih sila. Savezništvo sa Njemačkom dovodilo ju je u

vezanost za sukobe sa Antantom. Odnosi Njemačke sa saveznicama,

Italijom i Austro-Ugarskom nisu se temeljili na ravnopravnosti partnera.

Italija je za savez bila vezana samo zato da bi u slučaju sukoba na

Sredozemlju sa Francuskom imala u Njemačkoj podršku, dok je prema

Austro-Ugarskoj imala odnos konkurenta, sukobljavajući se na

Jadranskom moru i Balkanu.

Usljed naglog privrednog razvoja, Njemačka je od kraja XIX

stoljeća pokazivala prema svojim saveznicima sve veću nadmoćnost, koju

su ideolozi Pangermanskog saveza nastojali iskoristiti za svvoje

imperijalističke ciljeve. Nakon z aključenja saveza između Njemačke i

Austro-Ugarske njemački kapital je ubrzano prodirao u Monarhiju, i u 90 -

tim godinama je zauzimao značajnu poziciju. Već krajem XIX stoljeća

strani kapital je u Ugarskoj iznosio više od 5 milijardi kruna. 74 Njemačko

privredno prodiranje stvaralo je pretpostavke za političko potčinjavanje

Austro-Ugarske.

72 T. M. Islamov, Aus der Geschichte der Beziehungen zwischen Österreich und

Ungarn am Anfang des 20. Jahrhunderts, u: Oesterreich –Ungarn in der Weltpolitik

1900.-1918., Berlin (Ost) 1965., 120.

73 K. B. Winogradow-J. A. Pissarew, Die internacionale Lage Österreich -Ungarns in

der Jahren 1900. bis 1908., u: Österreich -Ungarn in der Weltpolitik. . ., 7: S. Verosta,

nav. djelo, 297-317.

74 J. Galantai, Die Aussenpolitik Osterreich -Ungarns und die herrschenden Klassen

Ungarns, u: Osterreich-Ungarn in der Weltpolitik, 256.

37

Pošto su pangermanske težnje o velikom privrednom prostoru

srednje Evrope obuhvatale i priključenje Monarhije, dolazila je od

Njemačke opasnost po njenu egzistenciju. Time j e balkanska politika

Austro-Ugarske predstavljala samo kariku u lancu ukupne politike Reicha

u jugoistočnoj Evropi. 75

Austro-Ugarska industrija je nailazila na konkurenciju na

zapadnim tržištima, a utjecaj stranog kapitala dovodio je u finansijsku

zavisnost prije svega od Njemačke. Istovremeno, udio njemačke robe u

austrougarskom uvozu imao je sve veću ulogu, dok je učešće Monarhije

na svjetskom tržištu bilo sve manje. 76

Nivo proizvodnih snaga Austro -Ugarske je sve više zaostajao iza

Njemačke, Velike Britanije i Francuske, a privredno i finansijsko stanje

počelo se od 1907-1908. još više pogoršavati. 77

Na početku XX stoljeća ekspanzija Austro -Ugarske je bila

usmjerena uglavnom na ekonomsko potčinjavanje balkanskih zemalja. U

tom nastojanju Austro-Ugarska je imala zapažen uspjeh. Dugo vremena

ona je imala monopol nad dunavskom trgovinom, a početkom XX

stoljeća koristila je 1.263 km željezničkih puteva na Balkanu.

Austrougarskim kapitalom su osnivane fabrike u Osmanskom carstvu;

Austro-Ugarska je pojačala svoje ekonomske pozicije u Crnoj Gori, a u

Srbiji je njen utjecaj bio dosta jak. 78

Balkan je bio jedino područje koje je pružalo mogućnost za

privrednu ekspanziju Austro -Ugarske, i stoga su kapitalisti i vojni krugovi

pokazivali posebnu zainteresovanost za njegovo potčinjavanje.79 Bečki

75 Ibidem, 257.

76 J. Križek, Annexion de la Bosnie et Herzegovine, u: Historica IX, Praha 1964, 146.

77 K. B. Winogradow-J. A. Pissarew, o. c., 8.

78 Ibidem, 25.

79 Uvoz Austro-Ugarske iz balkanskih zemalja iznosio je 1899. 7,48 % ukupnog uvoza,

a izvoz 9,61 % ukupnog izvoza. Dok je 1908. udio balkanskih zemalja u

austrougarskom uvozu 5,1 % ukupni izvoz u balkanske zemlje i Osmansko carstvo je

rastao kontinuirano i 1908. iznosio 11,3 % ukupnog izvoza (J. Križek, Die

38

profesor K. Grünberg, izražavajući interese kapitalističkih krugova, pisao

je 1902. «da su zemlje na donjem dijelu Dunava predodređene da budu

prirodno dopunsko tržište Austro -Ugarske».80

Glavni inspirator ekspanzije je bio finansijs ki kapital, koji je sve

više podređivao državni aparat. Nastojanjem da se vodi «velika politika»

došlo je do spajanja starih vojno -dinastičkih tradicija sa imperijalističkim

težnjama nove epohe.81

I na Balkanu je Austro-Ugarska nailazila na ozbiljne teškoće . Prije

svega, sudarala se sa ruskim interesima, a također i sa interesima

Francuske i Velike Britanije; osim toga ona se susretala sa nadmoćnom

konkurencijom njemačkog i francuskog kapitala. Ozbiljnu smetnju širenju

i jačanju na Balkanu predstavljao je pr oces političkog i ekonomskog

osamostaljivanja Srbije.

Unutrašnjo-spoljnopolitičke teškoće u kojima se Monarhija

nalazila, izazivale su kod vodećeg sloja strah za njenu budućnost i

integritet.

Izlaz iz ove situacije nađen je u namjeri da se pomoću novih lj udi

na najodgovornijim mjestima stvori nova koncepcija političkog razvoja,

što bi očuvalo integritet Monarhije i ujedno podiglo njen ugled u očima

Europe.

Izmjene u spoljnopolitičkim institucijama trebale su konsolidirati

stanje u zemlji, što bi ostavilo o driješene ruke vojsci i diplomatiji u igri

velikih sila za hegemoniju na Balkanu.

U 1906. na raznim stranama Evrope na najodgovornije funkcije u

spoljnoj politici stupile su nove ličnosti: E. Grey u Velikoj Britaniji,

Clemanso i Pichon u Francuskoj, Izvol jski u Rusiji.

wirtschaftlichen Grundzüge österreich – ungarischen Imperialismus in der Vorkriegszeit,

1900.-1914., Praha 1963., 79. ).

80 K. Grünberg, Die handelspolitischen Beziehungen Osterreich -Ungarn zum dem

Länder an der unteren Donau, Leipzig 1902, 268 -269.

81 J. Križek, Grundzüge. . . , 47.

39

Iste godine, došlo je do smjene rukovodećih ljudi u Monarhiji.

Najprije je za predsjednika vlade bio postavljen Wladimir von Beck. U

jesen 1906., na inicijativu Franza Ferdinanda uklonjen je ministar rata

Pitreich i imenovan general Schönaic h, a za načelnika Generalštaba

imenovan je general Conrad fon Hötzendorf. Umjesto ministra

Goluchovskog, čija je politika bila nedovoljno aktivna, postavljen je za

ministra spoljnih poslova Alois Lexa von Aehrenthal, čija su se gledišta

slagala sa prijestolonasljednikovim. Tako je 1906. došlo do jačeg utjecaja

F. Ferdinanda i njegove okoline na politiku Monarhije. 82

Istovremeno je u spoljnopolitičkoj službi obrazovana grupa

mlađih službenika, koja je s oduševljenjem prihvatila Aehrenthalove

planove. Riječ je o Alexandru Musulinu, Aleksandru Hoyosu, Jochanu

Forgatschu i drugima.

Centralna ličnost među novoimenovanim ljudima Monarhije bio

je ministar Aehrenthal. Jedan savremenik je njegov dolazak na čelo

Monarhije okarakterisao kao «nešto više od smjene ličnos ti, čak i nešto

više od smjene sistema». 83 I zaista, njegovo imenovanje je označilo

početak aktivnije spoljne politike usmjerene prema Balkanu.

Ministar Aehrenthal je 5. februara 1907. sastavio tri tajna

memoranduma, koji daju sliku najvažnijih osnovnih shv atanja i načela

novog vođstva spoljne politike Monarhije. U sva tri rukopisa je istaknuto

nedjeljivo jedinstvo između međunarodnog položaja Monarhije i

unutrašnjopolitičkih problema, prije svega problema Ugarske. Radikalnim

rješenjem nacionalnih problema t rebalo je postići unutrašnjopolitičku

82 Smjenu u političkom rukovodstvu F. Ferdinand je prokomentarisao sljedećim

riječima: «Gott sei Dank dass Golu (chowski) und vor allem der entsetzliche Pitreich

weg sind. Ihre Nachfolger sind ganz meine Männer. Mit einen Trifolium: Beck,

Aehrenthal und Schönaich läss t sich famos arbeiten». (T. M. Islamov, o. c., 123).

83 Freiherr von Musulin, o. c., 156. O ličnosti ministra Aehrenthala zabilježio je jedan

drugi savremenik: «On je bio državnik. . . koji je imao odvažnosti da preuzme

odgovornost i koji je prije svega bio ispunjen snažnim vjerovanjem u stvari svoje

domovine. . . (B. Molden, o. c., 10).

40

konsolidaciju, što bi spoljnoj politici - armiji i diplomatiji -stvorilo više

slobodnog prostora.84

U prvom memorandumu, ministar Aehrenthal je karakterizirao

spoljnu politiku Monarhije koja je vođena od ministra Andras syja,

pasivnom, negativnom i defanzivnom, politikom koja je bila pozvana

samo na to da spriječi stvaranje velike slavenske države na ruševinama

Osmanskog carstva. Također, i okupacija Bosne i Hercegovine označena

je kao sastavni dio negativnih koncepcija ministra Andrassyja. Stoga je

ministar Aehrenthal isticao potrebu da se postave pozitivni ciljevi spoljne

politike, čiji bi početak bio označen aneksijom Bosne i Hercegovine. Ali,

po njegovom mišljenju, aneksija ne bi postigla svoj cilj ukoliko ne bi bila

praćena reorganizacijom južnoslavenskih oblasti Monarhije. 85

U središtu koncepcije kao najvažniji problem stavljene su sve jače

mađarske težnje za osamostaljenjem Ugarske kao dijela Monarhije, kao i

jačanje južnoslavenskog pokreta i balkanska politika Mona rhije.

Osnovno polazište Aehrenthala je bilo da se postave «pozitivni

ciljevi spoljne politike». Pošto se procjenjivalo da će uskoro biti

pokrenuto pitanje opstanka Osmanskog carstva u Evropi i da se neće više

moći voditi politika status -quo-a na Balkanu, ministar Aehrenthal je

usmjeravao poglede na taj teritorij.

Da bi se pristupilo postizanju ciljeva u spoljnoj politici bilo je

potrebno prije svega izvršiti konsolidaciju unutar Monarhije. U tom cilju

je trebalo pristupiti rješenju južnoslavenskog problem a reorganizacijom

južnoslavenskih oblasti stvaranjem od stanovnika Hrvatske, Slavonije,

Dalmacije i Bosne i Hercegovine «južnoslavenske grupe sa središtem u

Zagrebu, koja bi bila uključena u okvir Ugarske». 86

84 A. Suppan, o. c., 104.

85 T. M. Islamov, o. c. 134.

86 W. M. Calgren, Iswolsky und Aehrenthal vor der bosnischen Annexionskrise.

Russische und österreichisch -ungarische Balkan – Politik 1906. bis 1908., 219.

41

Time bi i Ugarska bila više zaposlena na rješava nju nacionalnih

pokreta među južnoslavenskim narodima. Ministar Aehrenthal je računao

da bi obrazovanje južnoslavenske grupe u okviru Ugarske i dobivanje

izlaza na Jadansko more vodilo u sukob sa Italijom i Srbijom i zbog toga

bi se pojačale težnje Madžara da se očuva cjelina Monarhije; šo bi ih

ujedno vodilo da traže čvršći oslonac na Austriju. 87

Od ove koncepcije očekivani su unutrašnjo -politički plodovi, jer

stvaranje jake južnoslavenske grupe u okviru Ugarske neće dozvoliti

jačanje ugarkih težnji, nego će Monarhiju voditi najprihvatljivijoj formi

razvoja - trijalizmu.

Spoljnopolitički plodovi bi bili dvostruki. Na taj način bi najprije

bio razbijen južnoslavenski pokret usmjeren protiv integriteta Monarhije.

U tom cilju Aehrenthal je isticao potrebu da se «slavenski elemenat na

jugu Monarhije grupiše na taj način da predstavlja protivtežu privlačnoj

snazi Beograda», odnosno da se pomoću «gravitacionog centra u Zagrebu

stvori prirodna protivteža pokretu koji polazi iz Beograda i sa Cetinja, i

nastoji da u velikosrpsku sferu uvuče Hrvatsku i okupirane oblasti». 88

Unutrašnjopolitičko preuređenje trebalo je da ojača i međunarodni

položaj Austro-Ugarske, s tim što bi rješenje jugoslavenskog pitanja

osiguralo «utjecaj Monarhije na kapijama Orijenta i za daleku

budućnost».89

Spoljnopolitički ciljevi Aehrenthala vidljivi su i iz projekta

izdavanja jednog časopisa koji bi izlazio na francuskom i njemačkom

jeziku pod naslovom «Monarhija» (Revija za politička, privredna i

diplomatska pitanja Austro -Ugarske i balkanskih zemalja). Časopis je

trebao popularizirati i razvijati koncepciju jačanja Monarhije i dokazati da

87 T. M. Islamov, o.c., 136.

88 W. M. Calgren, nav. djelo, 218 -219. A. Mitrović, nav. djelo, 70.

89 T. M. Islamov, o. c., 135.

42

je Austro-Ugarska samostalna sila, a ne «prethodnica njemačkog

Dranga».90

Ministar Aehrenthal je ubrzo pristupio provođenju svog plana. U

jesen, 5. oktobra 1907., sklopljena je austrougarska finansijska nagodba,

čime je došlo do učvršćenja dualističkog sistema. Odmah su se u štampi

javili glasovi koji su nakon unutrašnje konsolidacije tražili aktivniju

spoljnu politiku. Već 6. oktobra 1907. list «Neue Wiener Tagb latt» je

izrazio nadu da će Monarhija «sa novom snagom zauzeti mjesto koje joj

je odredila povijest». 91

Nakon 1906. aneksija postaje aktualna kao sredstvo protiv

unutrašnjih teškoća u Bosni i Hercegovini. «Rješenje bosanskog pitanja

pojavljivalo se stvarno, kao prvi nužan korak ka sređivanju šireg

južnoslovenskog pitanja». 92

Zajednički ministar finansija i najodgovornija ličnost uprave u

Bosni i Hercegovini baron Burian uručio je u maju 1907. caru Franzu

Josephu jednu opširnu predstavku, u kojoj je, nakon opi sa stanja u Bosni i

Hercegovini rezimirao: «O krizi se trenutno ne može govoriti; uprava je

gospodar situacije, i upravo stoga mora sada pasti odluka u vezi

pokrajina.»93

90 Ibidem, 139.

91 A. Suppan, nav. djelo, 106.

92 B. E. Schmitt, nav. djelo, 5. U mnoštvu motiva koji su uticali na aneksiju Bosne i

Hercegovine potrebno je istaći i jubilej 60 -godišnjice vladavine cara F. Josepha, kojem

je pridavan izuzetan značaj, budući da zbog smrti kraljice Elizabete 50. - godišnji jubilej

nije odgovarajuće obilježen.

Osim toga, svakako su od značaja bili i lični motivi ministra Aehrenthala.

93 J. Galantai, Die Österreichisch - Ungarische Monarchie und der Weltkrieg, (bez

mjesta izdanja ), 1979, 67. Berthold Molden je u jednom intervju -u 23. aprila 1935.

tvrdio da je «ministar Burijan bio taj koji je inspirisao Aehrenthala da provede aneksiju».

(G. Witrock, o.c., 14). Sam Burijan je u jednom razgovoru sa J. Redlihom, 7. I 1910.

isticao da je on 4. IV 1908. podnio caru zahtjev za aneksiju zb og unutrašnjo-političkog

razvitka Bosne i Hercegovine, gdje su se od 1906. jasno razvile antiaustrijske tendencije

(J. Redlich, o. c. 43).

43

Burianov savjet je bio da se pokrajine nakon aneksije ne uključe

ni u jedan dio Monarhije, nego da se podrži njihova autonomija, uz

mogućnost kasnijeg reguliranja njihovog statusa. 94

Na sjednici predstavnika zajedničkih ministarstava na kojoj su bili

prisutni i predstavnici vlada Austrije i Ugarske, 1. decembra 1907.,

ministar Aehrenthal se založio za aneksiju Bosne i Hercegovine,

naglašavajući da prava Monarhije na bosanskohercegovački teritorij ne

proizilaze samo iz Berlinskog ugovora, nego se zasnivaju i na

«historijskom kontinuitetu i osvajanju snagom oružja». 95 Svi prisutni na

sjednici su se složili da se provede aneksija čim to prilike dopuste.

Aneksija Bosne i Hercegovine je, prema Aehrenthalovoj zamisli

trebala predstavljati kariku u lancu austrougarske politike na Balkanu.

Vodeći krugovi Monarhije su pritom računali na dvije mogućnosti :

ukoliko Srbija ne prihvati aneksiju može joj se objaviti rat; u suprotnom

slučaju Srbija bi pretrpjela težak politički poraz. Time bi autoritet

Monarhije na međunarodnom planu i na Balkanu porastao. To bi ujedno

izvelo Monarhiju iz unutrašnjih teškoća, v ratilo joj raniju stabilnosti i

učvrstilo njenu poziciju na Balkanu.

Imenovanjem generala Conrada za načelnika Generalštaba vojni

faktor je u koncepcijama austrougarske spoljne politike sve više dobivao

na značaju. On je armiju smatrao «najvažnijim sredstv om moći države i

najdjelotvornijim sredstvom politike». 96

Pripremajući akciju protiv Srbije, general Conrad je smatrao da je

potrebno prvo se obračunati sa Italijom, koju je smatrao najopasnijim

konkurentom na Balkanu. U promemoriji od 6. aprila 1907. je is ticao da

94 J. Galantai, o. c., 68.

95 Conrad, nav. djelo, I, 519; E. Bauer, Zwischen Halbmond und Doppeladler. 40

Jahre östereichische Verwaltung in Bosnien - Herzegowina, Wien 1971., 85.

96 A. Wittich, Feldmarschall Conrad und die Aussenpolitik Osterreich -Ungarns,

Berliner Monatshefte, X, 1932, 125.

44

je potrebno još iste godine se obračunati sa Italijom, «jer će ona u svim

okolnostima biti neprijatelj». 97

Rat sa Italijom je trebao istovremeno biti priprema za sljedeći

korak: poraz i aneksiju Srbije, čime bi se osigurala aneksija Bosne i

Hercegovine i zauvijek spriječilo obrazovanje «velikosrpske države».

U memorandumu od 31. decembra 1907. o vojno -političkim

aspektima unutrašnjo-i spoljno-političkih prilika, general Conrad je

osuđivao politiku status quo -a na Balkanu, ističući da «u historijskom

razvoju nema stajanja, i da samo agresivna politika omogućava postizanje

uspjeha».98

U memorandumu od 18. decembra Conrad je isticao da se rješenje

južnoslavenskog problema može postići samo u Srbiji i to «pomoću jedne

velike akcije čiji bi konačni cilj bi o njena aneksija.99 Danju i noću Conrad

je sanjao o aneksiji gotovo cijele Srbije videći svoje bataljone u dolini

Morave i u području Niša, gdje osiguravaju put prema Solunu. 100 Doduše,

ponekad je govorio i o tome da se Srbija mirnim putem priključi

Monarhiji, i bude u položaju kakav je imala Bavarska prema njemačkom

Reichu.101 Ali je bio ubijeđen da je ratno rješenje sa Srbijom neizbježno.

U audijencijama kod cara, u razgovorima sa prestolonasljednikom

i sa ministrima, general Conrad je isticao da je pravo vri jeme «sa Srbijom

se obračunati», «sada poći protiv Srbije», «sada načiniti red sa Srbijom».

Neprestano, zahtijevao je mobilizaciju, ultimatum, rat.

Ministar Aehrenthal je, suprotno Conradu, tražio impozantno,

spoljnopolitički dobro pripremljeno rješenje p rotiv Srbije. Ipak, i on je

računao sa mogućnošću vojne akcije, koju je - ako dođe do nje - mislio

97 Ibidem, 116.

98 Conrad, o.c., I, 537.

99 Ibidem, 531-532.

100 Ibidem, 537.

101 H. Wendel, Dir Habsburger und der Südslawenfrage, Werk der

Untersuchungsausschusses, Bd. 10, Berlin 1930., 316.

45

provesti uz sporazum sa Rumunijom i Bugarskom i koje bi, nakon

uspješnog pohoda podijelile Srbiju. 102

102 J. Galantai, o.c., 65.

46

GLAVA II

PRIPREME ZA ANEKSIJU BOSNE I HERCEGOVINE.

PROGLAŠENJE ANEKSIJE I OBJAVA NEZAVISNOSTI BUGARSKE

1. Unutrašnjo-i spoljnopolitičke pripreme za aneksiju

Na početku 1908. godine ministar Aehrenthal je poduzeo

spektakularan čin kojim bi se proširila privredna ekspanzija Austro -

Ugarske u pravcu Balkana. On je 27. januara objavio plan o izgradnji

željezničke linije Uvac-Mitrovica, čime se stvarala veza Beč -Budimpešta-

Atena-Pirej. Nove saobraćajno-političke perspektive su trebale osigurati

privredne pozicije Austro-Ugarske u slučaju promijenjenih političkih i

privrednih prilika na Balkanu. 103

Jedan od razloga za pokretanje željezničkog projekta ležao je i u

općim političkim prilikama na kraju 1907. godine. Ministar Aehrenthal je

vjerovao da će ruski ministar spoljnih poslova Izvoljski uskoro pokrenuti

pitanje Moreuza, i da će naići na podršku Londona. Smatrao je da su se

103 A. Suppan, o. c. 110. Tako je list «Österreichische Rundschau» u članku «Unsere

Verkehrspolitik am Balkan» pisao: «Mit Baron Aehrenthal ist ein neuer frischer,

moderner Zug in unsere äussere Politik, inbesonders in unsere Balkanpolitik gekommen.

. . er achtet die territorialen Grenzen der Nachbarn, aber er ist bestrebt, den Kreis unserer

Interesen zu erweitern, unserem Unternehmungsgeist neue Wege zu weisen und uns

endlich das unslängst bestimmte Kolonisationsgebiet zu öffnen». . . (J. Križek,

Annexion. . , 146).

Jedina veza Monarhije sa Balkanom vodila je preko Beogra da i Niša. Kada je Srbija

zatvorila put za austrougarsku robu, Monarhija je pretrpjela velike gubitke i bila je

primorana usmjeriti svoju trgovinu preko stranih, prije svega njemačkih luka. Dok su

jadranske luke bile daleko od svjetskog saobraćaja, luke n a Egeju i u neposrednoj

blizini Sueckog kanala su ležale u središtu tog saobraćaja. M. Kamnerer, Die

österreichisch-russischen Beziehungen im den Jahren 1900. -1914. an Hand

österreichischer und deutscher Quellen, diss. , Graz 1982., 72.).

47

Rusija i Velika Britanija tajno dogovorile o podjeli Osmanskog carstva,

ne misleći pri tom na interese Monarhije.

Ukoliko je željela da učestvuje u igri, Austro -Ugarska je trebala

pokazati da neće stajati po strani, i da njeni interesi vode prema solunskoj

luci.104

Objava željezničkog projekta je bila od velikog političkog

značaja. Željelo se vidjeti kako će balkanske države i velike sile reagirati

na aktivniju politiku Austro -Ugarske na Balkanu. Te reakcije je trebalo

procijeniti i iskustva koristiti prilikom provođenja aneksije Bosne i

Hercegovine.

Aehrenthalov projekat je naišao na žestok otpor Rusije, Francuske

i Srbije, i pokrenuo je pod ruskim patronatom plan srpske transverzalne

linije preko sjeverne Makedonije i Albanije do Jadrana. Istovremeno,

francuski i italijanski bankarski krugovi su obećali Srbiji finansiranje

dunavsko-jadranskog puta.105 Tako su se oko željezničkih projekata na

Balkanu grupirala dva fronta evropskih sila.

Kriza koju je izazvala objava sandžačke željeznice pokazala je

jasno kako se teško prihvata napredovanje Monarhije na Balkanu. S druge

strane njen autoritet u Bosni i Hercegovini se sve više dovodio u pitanje,

što je zahtijevalo hitnu akciju.

Pripremajući povoljnu situaci ju za proglašenje aneksije Bosne i

Hercegovine Austro-Ugarska je nastojala da uvjeri javnosti da je srpski

pokret neposredna opasnost za egzistenciju i integritet Monarhije.

Na sjednici Zajedničkog ministarstva 30. aprila 1908. godine

ministar Aehrenthal je kritikovao spoljnu politiku Srbije, koja je u

Hrvatskoj-Slavoniji i Bosni i Hercegovini širila velikosrpske ideje. Na

istoj sjednici predsjednik ugarske vlade Weckerle je isticao da

104 M. Kamnerer, o. c., 74.

105 K. B. Winogradov-J. A. Pissarew, o. c., 4.

48

«subverzivni pokret u južnoslavenskim zemljama neće biti utišan dok ne

uslijedi aneksija».106

Takva mišljenja su podržana i u štampi. Vlada u Beču je smatrala

da je iz Beograda vođena agitacija i propaganda glavni uzrok pojačanih

nemira među južnoslavenskim stanovništvom. Svakodnevno su se u Beču

javljale alarmante vijesti o rev olucionarnom cilju srpskih tajnih

organizacija, subverzivnim djelatnostima agenata i hajci beogradske

štampe».107

U okviru priprema za aneksiju Bosne i Hercegovine štampa je

imala izuzetno važnu ulogu. Kao oprobano sredstvo za podršku političkih

ciljeva ona je trebala biti prethodnica diplomatske aktivnosti. Pri tome se

aktivnost Aehrenthala usmjerila na četiri važne tačke. Prvo, štampa je

trebala da izvrši mobilizaciju javnog mnijenja i zatim, da povede

protivofanzivu velikosrpskoj propagandi. Dalje, trebal i su beogradski

krugovi, zbog beskompromisnog pisanja bečkih listova uvidjeti ozbiljnost

položaja i promijeniti neprijateljsko držanje prema Monarhiji. Glavni

zadatak Aehrenthala je bio usmjeren na to da evropskoj javnosti

demostrira miroljubivost i strplj enje Austro-Ugarske nasuprot Srbiji, i

time u slučaju sukoba ima pokriće za svoje ciljeve. 108

106 A. Suppan, o. c., 118. , J. M. Baernreiter, o. c., 77.

107 Austrougarske diplomate, vojni izvještači i konfidenti iznosili su optužujući

materijal protiv Srbije, ne razlikujući istinitost od glasina, tendencionih vijesti i

falsifikata. (A. H. Gemeinhardt, o. c., 87.). Učestali su i natpisi u štampi o situaciji u

Bosni i Hercegovini. Tako da list «Neue Freie Presse» u jednom članku pod naslovim

«Bosnische Zustände», 21. marta 1908. u uvodu pisao: «Aus Sarajevo kommen

seltsame Meldugen. Fast könte man glauben, sie seien nicht aus dem Jahre 1908.,

sondern aus Venedig und aus dem Jahre 1859.». (L. von Südland, o. c., 504. )

108 A. H. Gemeinhardt, o. c., 402 -403.

U ljeto 1908. godine više pu ta je u bečkoj štampi nagoviještena aneksija Bosne i

Hercegovine. List «Neue Freie Presse» je krajem jula u članku pod naslovom «Eine

Verfassung für Bosnien» nagovijestio «skoro uređenje prilika u Bosni i Hercegovini».

Krajem augusta 1908. list «Reichspo st» je isticao nužnost promjene okupacionog

statusa, a nekoliko listova je procjenjivalo da će aneksija biti izvedena najkasnije do 60 -

49

Ministar Aehrenthal je također želio povesti u Bosni i Hercegovini

publicističku kampanju u cilju «stvaranja prijateljskih osjećaja» prema

Monarhiji, i oštrog istupa prema Srbiji.

U tom cilju, bečko vođstvo je stupilo u vezu sa šefom redakcije

lista Bosnische Post» Hermenegildom Wagnerom, snabdijevajući ga

informacijama, direktivama i odgovarajućim novčanim sredstvima. 109

U okviru priprema aneksije Bosne i Hercegovine značajnu ulogu

je u Hrvatskoj imao ban Rauch, koji je od 1908., podržan Franckovom

strankom i njenim organima, poveo kampanju protiv srpsko -hrvatske

koalicije. Njena najviša tačka dostignuta je u ljeto 1908., nakon iskaza

Đorđa Nastića, bivšeg člana organi zacije «Slovenski jug», kojim je

opteretio vodeće članove srpsko -hrvatske koalicije za veze s Beogradom,

dajući zvaničnoj štampi novi materijal za stvaranje protivsrpskog stava. 110

godišnjeg jubileja vladavine cara F. Josepha, decembra 1908. Tek od 3. oktobra nalaze

se u bečkoj štampi konkretni dokazi na aneksiju.

U jednom zvaničnim članku u listu «Wiener Allgemeinen Zeitung» isticalo se «da

sljedeća etapa u uređenju političkih i socijalnih odnosa u Bosni i Hercegovini mora biti

otklanjanje nejasnog državno -pravnog statusa, jer bi bez toga propao sva ki reformni

pokušaj i ne bi utišao velikosrpsku propagandu». Ovaj članak je bio znak za jednu

organizovanu publicističku kampanju koja je trebala pripremiti evropsku javnost za

očekivani diplomatski korak. I u njemačkoj štampi diskutovano je o budućoj balk anskoj

politici Austro-Ugarske. U zapaženom članku u «Berliner Tagesblatt» -u 29. augusta

1908. pod naslovom «Die bosnische Frage» trenutak za priključenje okupiranih

provincija označen je vrlo povoljnim. (Z. Šehić: Aneksiona kriza i Srbija 1908. -1909. u

svjetlu njemačkog lista «Schwäbischer Merkur», seminarski rad ). Za vrijeme

diplomatskih priprema aneksije u toku septembra bečka štampa se držala rezervirano, ne

ističući «bosansko pitanje» u prvi plan.

U njemačkoj štampi su, na molbu Beča, izostale vije sti o aneksiji Bosne i Hercegovine

sve do 5. oktobra 1908. (Vidi: A. H. Gemmeinhardt, o. c., 128).

109 Ibidem, 90.

110 Đ. Nastić je bio austrijski konfident. Prvog augusta 1908. austrijski organi objavili

su Nastićevu brošuru «Finale», u kojoj se tvrdilo d a su «1907. i 1908. godine vršene

pripreme vođene iz Beograda za opću revoluciju Južnih Slavena, u cilju stvaranja

samostalne federativne republike». Nastićeva brošura je bila osnova za Zagrebački

50

Dvadeset petog jula 1908. izbila je Mladoturska revolucija.

Mogućnost uvođenja ustava značila je ujedno i opasnost da će Osmansko

carstvo tražiti svoja prava na Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga,

Aehrenthal je ubrzao pripreme za aneksiju.

Četvrtog avgusta 1908. godine ban Rauch se dogovorio s

Weckerleom o pojedinostima za hapšenje Sr ba-veleizdajnika. Šestog

auugusta Aehrenthal je s ministrom Burianom utvrdio konačno pripreme

za aneksiju, a već 7. avgusta je počelo hapšenje prvog od pedeset i tri

člana Srpske samostalne stranke. 111

Osnove balkanske politike Austro -Ugarske iznio je ministar

Aehrenthal u edmemoaru koji je 9. avgusta 1908. iz Semeringa uputio

grupi javnih radnika, u cilju da sačini odgovor ministru Izvoljskom na

prijedloge iz ruskog memoranduma od 2. jula, i da pripremi politički vrh

Monarhije na to da je odlučio da iskorist i novo stanje u Osmanskom

carstvu za povlačenje garnizona iz Sandžaka. 112

U objašnjenju edmemoara, povlačenje trupa iz Sandžaka je

objašnjeno vojnim, političkim i finansijskim razlozima, ali je ujedno i

osporeno dotadašnje načelo da je držanje Sandžaka pravn o sredstvo za

sprečavanje teritorijalne veze Srbije i Crne Gore i u vezi s tim stvaranja

«jedne velike slavenske države na jugu». Pošto je stanovište da treba

spriječiti stvaranje takve države i dalje podržavano, sredstvo za ostvarenje

tog cilja nađeno je u tome da se «zlo presječe u korijenu», tj. da se

presijeku velikosrpski snovi.

Za provođenje svojih namjera, ministar Aehrenthal je računao na

suprotnosti Srbije i Bugarske u pogledu Monarhije. «Ako mi podržimo

bugarsku stvar u ovom sukobu», pisalo je u e dmemoaru, «i pomognemo

proces, a i u kampanji austrijske štampe protiv Srbije i mala je važnu ulogu. (Ibidem, 91;

V. Ćorović, o. c., 136.)

111 M. Gross, Povijest pravačke ideologije, Zagreb 1973., 359.

112 H. Rothfels, Studien zur Annexionkrisis 1908 -1909., Historische Zeitschrift, Bd.

147, 1933., 335; K. B. Vinogradov, o. c. 7 6.

51

stvaranje Velike Bugarske, onda smo načinili i nužnu pripremu da u

nekom trenutku povoljne evropske konstelacije možemo staviti ruku na

ostali dio Srbije».

Po Aehrenthalovom planu, interesna sfera Austro -Ugarske bi se

proširila na istok posredstvom triju država, koje bi čvrsto držala za sebe:

Crne Gore prijateljskim vezama, Albanije jednom vrstom protektorata i

«Velike Bugarske» koja bi, zbog pomoći, dugovala zahvalnost Austro -

Ugarskoj. To je značilo da se krajnji cilj austrougarske p olitike na

Balkanu ne može postići preko Sandžaka, nego putem koji vodi preko

Beograda.113

Radi provođenja političkih odluka iz edmemoara, ministar

Aehrenthal je 19. augusta 1908. godine sazvao sjednicu zajedničkog

ministarstva. Na njoj je trebalo razmotriti utjecaj novog stanja u

Osmanskom carstvu na planiranu aneksiju Bosne i Hercegovine.

Otvarajući zasjedanje Ministarskog savjeta, Aehrenthal je istakao

da su zbog političkih promjena u Osmanskom carstvu izbila u prvi plan

dva pitanja koja zahtijevaju hitno rješenje: aneksija Bosne i Hercegovine i

povlačenje austrougarskih garnizona iz Sandžaka. Posebno je naglasio da

je «najvažniji preduvjet za rad na aneksiji, da se postigne unutrašnji

sporazum o državnopravnim pitanjima između vlada Austrije i Ugarske».

Međutim, u tim pitanjima mišljenja ugarskog predsjednika vlade

Weckerlea i austrijskog Becka su se potpuno razilazila. Kao glavni uvjet

za aneksiju Weckerle je tražio da se ona izvrši unutar dualističkog

ustrojstva Monarhije. Aneksija bi se provela na osnov u prava ugarske

Krune sv. Stjepana, pošto se Bosna nalazi u tituli ugarskih kraljeva i u

njihovom grbu i zastavi.

Austrijski predsjednik von Beck je pobijao ugarsku tezu o

pravnom osnovu aneksije. On je naglasio da se ne može dozvoliti da se

Bosna i Hercegovina, koje su zadobijene novcem i krvlju austrijskih

državljana, priključe Ugarskoj pošto bi to poremetilo odnos snaga između

113 ÖUAP, I, br. 32. R. Gooss, o. c., 87; A. Mitrović, o. c., 85.

52

dvije države Monarhije. Moglo bi se u najboljem slučaju govoriti teorijski

o pripadnosti Bosne i Hercegovine Ugarskoj, dok bi se u praksi njima

upravljalo kao posebnom oblašću. 114

Na kraju sjednice ministar Aehrenthal je apeliovao na oba

predsjednika vlada da usklade svoja mišljenja o državnopravnom obliku

Bosne i Hercegovine. Budući da nije donijeta konačna odluka, zakazan je

ponovni sastanak, 10. septembra u Budimpešti.

Na početku septembra 1908. sam ministar Burian je došao u

Bosnu, kako bi se upoznao sa prilikama u vezi predstojeće aneksije. Već

4. septembra 1908. se na Ilidži sastao sa prorežimski raspoloženim

političarima, Nikolom Mandićem, predsjednikom Hrvatske zajednice i

Lazarom Dimitrijevićem, vođom Srpske samostalne stranke.

U javnosti je već bila istaknuta misao («Srpska riječ») da se mora

tražiti ustav i parlament za Bosnu i Hercegovinu, a da se pritom ne dira u

državnopravno pitanje. U protivnom, sporazumjeće se Srpska narodna

organizacija sa Muslimanima da se naročito naglasi sultanov suverenitet

na Bosnu i Hercegovinu. Taj program je trebalo da se uskoro objavi na

skupštini Srpske narodne organizacije. Nasuprot tom shva tanju, dvojica

spomenutih političara su zahtijevali da se zemlji da sabor, ali da se

istovremeno izvrši aneksija i Bosna i Hercegovina priključe Monarhiji

kao kondominij.115

Na sastanku srpskih i muslimanskih političara, 5. septembra,

zaključeno je da se nastupi zajednički kod ministra Buriána. Rezultat toga

je bila posjeta mješovite srpsko -muslimanske deputacije, ustvari već

ranije formiranog ustavnog odbora, koja se pod vođstvom Ali -bega

Firdusa i Gligorija Jeftanovića najavila Burianu 7. septembra 1908.

godine, i predala mu memorandum. U ime deputacije Ali -beg Firdus je

114 ÖUAP, I, br. 40.

115 H. Kapidžić, Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini (1908 -1910),

Godišnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine, X, 1959., 122.

53

usmeno podvukao zahtjev za ustavom, čime se ne bi diralo u

državnopravni položaj Bosne i Hercegovine. 116

Politička kretanja u Bosni i Hercegovini, u toku spoljnopolitičkih

priprema za provođenje aneksije, nisu bila po volji ministru Aehrenthalu.

Na sjednici Ministarskog savjeta u Budimpešti, 10. septembra 1908.

godine on se založio za hitno djelovanje, navodeći tri glavna razloga:

prvo, opasnost da Parlament u Carigradu u novembru ne donese od luku u

vezi sa Bosnom; drugo, opasnost od samovoljnog konstituiranja

parlamenta u Bosni; treće, mogućnost da Monarhija na osnovu slobodne

odluke izađe iz Sandžaka u kome bi se to shvatilo kao čin velikodušnosti i

koji bi bio povoljno primljen. 117

Aehrenthal je na sastanku pročitao nacrt note Porti o otklanjanju

Carigradske konvencije od 21. aprila 1879. godine, kojom se Porta

116 Ibidem, 123.

117 ÖUAP, I, 75.

Austrougarska vlada se plašila da Mladoturci ne postave zahtjev da se Bosna i

Hercegovina vrate Osmanskom carstvu. To se uskoro i dogodilo: bosansko pitanje je

zaokupilo pažnju političara i štampe. O tim pokretima u Osmanskom carstvu min istar

Aehrenthal je dobio obavještenje iz prve ruke od šefa austrougarske zvanične misije za

reforme žandarmerije u Makedoniji, Augusta fon Urbanskog (A. Urbanski, Audienz bei

Freiherr von Aehrenthal vor der Annexion von Bosnien und der Herzegovina, u :

«Berliner Monatshefte», XVI, 1938., 1.131 -1.136). O tim pitanjima je austrougarski

poslanik u Carigradu grof Palavichini 2. septembra 1908. razgovarao sa bivšim

Velikim vezirom Ferid-pašom, koji mu je rekao da «svaki državnik Osmanskog carstva

zna da pitanje Bosne ne može riješiti parlament u Carigradu.». Sa njegovim izjavama

Aehrenthal je upoznao Ministarski savjet na sastanku u Budimpešti. (Đ. Mikić, o. c.,

90.)

Glavni razlog za hitnu aneksiju je bio strah od samovoljnog konstituiranja parlame nta u

Bosni i Hercegovini. To je potvrdio i sam ministar Aehrenthal u jednom razgovoru sa J.

Redlihom, 9. januara 1910., naglasivši: ...mi smo izvršili aneksiju iz dva razloga: prvo,

zbog unutrašnjeg stanja u Bosni i Hercegovini, zatim da bi stvorili jasnije odnose na

Balkanu. ( J. Redlich, o. c., 45).

54

obavještavala i o tome da je Monarhija ponovo dobila slobodu

odlučivanja o pitanju Bosne i Hercegovine. 118

Početkom septembra 1908. godin e ministar Aehrenthal je odlučio

da obavijesti saveznike o planiranoj akciji. 119

Četvrtog septembra 1908. godine , on se susreo u Salzburgu s

Tomasom Titonijem, ministrom spoljnih poslova Italije. U razgovoru koji

je vođen tom prilikom, Aehrenthal se ogranič io samo na nagovještavanje

planova u vezi Bosne i Hercegovine. Iako pred njim aneksija nije direktno

spomenuta, iz Aehrenthalovih riječi «ne treba sumnjati da mi trajno

118 ÖUAP, I, br. 75.

119 Iako ministar Aehrental nije obavijestio saveznike o planiranoj akciji, zbog

austrougarske kampanje u šta mpi već u avgustu 1908. u evropskoj javnosti se pitanje

aneksije uzimalo ozbiljno.

Kada je britanski kralj Edward VII u augustu obaviješten da predstoji aneksija, on je

izrazio sumnju, smatrajući da bi to narušilo političke odnose u Europi. (D. Angyal, Die

Geschichte der bosnischen Krise, u: Ungarische Jahrbücher, 13, 1933, 24.)

Grof Lützow, austrougarski poslanik u Rimu, smatrao je da bi aneksija kod Talijana i

Jugoslavena izazvala veliko ogorčenje i iz temelja uzdrmala međunarodne odnose. (H.

von Lützow, o. c., 140.)

Austrougarski poslanik u Carigradu Palavicini je smatrao da je trenutak za aneksiju

nepovoljan, jer bi se «zbog povrede nacionalnog prava moglo računati sa mogućnošću

obrazovanja balkanskog saveza». Stoga je on smatrao da je najbolje dr žati se principa

«quieta non movere» (ništa ne pokrenuti ). (ÖUAP, br. 33 -34).

I dok su mnogi smatrali da bi aneksija imala krupne posljedice na mir u Europi,

Aehrenthal je smatrao da je situacija povoljna za njeno izvođenje. Na sjednici

zajedničkog ministarstva 19. augusta ministar Aehrenthal je procjenjivao tadašnje

odnose Monarhije i europskih sila. Po njegovom uvjerenju bilo je moguće računati na

njemačku podršku, a Rusija je već više puta garantirala tajnim ugovorom Monarhiji da

može priključiti okupirane oblasti.

Što se tiče Italije, Aehrenthal je smatrao da ona na osnovu ugovora o Trojnom savezu ne

bi mogla postavljati bilo kakve zahtjeve za naknadu u slučaju aneksije. Francuska je, po

njegovom mišljenju zauzeta u Maroku, te se zbog toga ne očekuje njeno aktivno

istupanje na Balkanu, a i za Veliku Britaniju iz sličnih razloga nema zabrinutosti. Ostalo

je samo da računa na otpor Osmanskog carstva . (ÖUAP, 1, br. 40).

55

ostajemo u okupiranim provincijama» mogao je Titoni zaključiti da se

priprema aneksija.120

Petog septembra ministar Aehrenthal se u Berchtesgadenu sastao

sa njemačkim državnim sekretarom spoljnih poslova Wilchelmom von

Schönom i rekao mu da je Monarhija odlučila da konačno pristupi

rješenju prilika u Bosni i Hercegovini, putem aneksije uz isto vremeno

povlačenje garnizona iz Sandžaka. «Napredovanje Monarhije prema

Solunu», istakao je Aehrenthal, «zauvijek je napušteno, i spada u staro

gvožđe».

Ciljeve svoje balkanske politike - «potpuno uništenje srpskog

revolucionarnog gnijezda»- opisao je Aehrenthal rečenicom: «Srbiju

bismo mogli dati Bugarskoj, što bi Austro -Ugarskoj donijelo značajnu

korist jer bi tako za susjeda dobila državu sa čvrstim etnografskim

granicama».121

Spoljnopolitičke pripreme aneksije Bosne i Hercegovine ministar

Aehrenthal je pokušavao provesti uz saglasnost ruskog ministra spoljnjih

poslova, Izvoljskog. Aehrenthal se nadao da bi pristanak Rusije na

aneksiju, u zamjenu za saglasnost Austro -Ugarske za promjenu režima

Moreuza kompromitovao Rusiju u očima Južnih Slovena, i time potk opao

njen prestiž na Balkanu. Ujedno, pokušaj Rusije za promjenu režima

Moreuza bi izazvao sukob s Osmanskim carstvom i Velikom

Britanijom.122

120 ÖUAP, br. 62; A. Mitrović, o. c., 80.

Ministar Aehrenthal nije dao Titoniju formalno objašnjenje o Bosni i Hercegovini, ali je

precizirao pod kojim uvjetima (npr. vraćanje Sandžaka) treba doći do aneksije.

Aehrenthal je sam obavjestio njemačkog kancelara von Bülowa 26. septembra da je on

sa Titonijem «pitanje aneksije u svakom slučaju vrlo akademski pretresao i pri tome

konstatirao njegovo slaganje». (Gr. Pol., 26, 1, br. 8.934)

121 Von Schön - Bülowu, Berchtesgaden, 5. X 1908., Gr. Pol., 26, 1, br. 8.927; R.

Gooss, o. c., 88; A. Mitrović, o. c. 79 -80.

122 V. P. Potemkin, Istorija diplomatije. II, Diplomatija novog doba (1870. -1918.),

Beograd 1949., 168.

56

Bečka vlada je već u ljeto 1908. godine stupila u direktne

pregovore sa Petrogradom radi regulisanja balkanskog pit anja. U

memorandumu upućenom 2. jula 1908. godine Aehrenthalu, ministar

Izvoljski se izjašnjavao za održavanje postojećeg stanja na Balkanu,

naglašavajući da pitanje aneksije Bosne i Hercegovine, kao i pitanje

Moreuza ima općeevropski karakter, i da Rusija i Austro-Ugarska nemaju

pravo da same revidiraju odluke Berlinskog kongresa. Ipak, zbog važnosti

balkanskih pitanja za Rusiju i Austro -Ugarsku, Izvoljski je pristao «da ih

pretrese u prijateljskom duhu sa austrougarskom vladom». 123

Sastanak ministara Aehren thala i Izvoljskog je održan 15. i 16.

septembra u zamku Buchlau. U razgovoru o manje važnim pitanjma

ministri su konstatirali jedinstvenost gledišta Rusije i Austro -Ugarske.

Što se tiče aneksije Bosne i Hercegovine ministar Izvoljski je prvo

tražio kompenzacije za Srbiju i Crnu Goru, što je Aehrenthal odbacio.

Izvoljski je zatim postavio pitanje saziva međunarodne konferecije radi

davanja forme namjeravanoj reviziji Berlinskog ugovora. Međutim, oko

ova dva pitanja nije postignuta potpuna saglasnost, iako i h je Izvoljski

iznio kao preduvjet za pristanak na aneksiju Bosne i Hercegovine.

U daljem toku razgovora postignut je usmeni dogovor, čije su

glavne tačke bile povlačenje austrougarskih garnizona iz Sandžaka i

odricanje Monarhije na sva prava u odnosu na o vu oblast, slaganje

Austro-Ugarske sa promjenom statusa Moreuza i slaganje bečke vlade sa

objavom nezavisnosti Bugarske 124

Motivi koji su vodili Izvoljskog na sastanak s Aehrenthalom

vidljivi su iz njegovih pisama upućenih zastupniku u Petrogradu,

Čarikovu. Izvoljski je u pregovorima vidio šansu za kontrolu

austrougarske politike na Balkanu i ujedno mogućnost da u zamjenu za

123 E. Rathmann, Die Balkanfrage 1904. -1908. und das Werden der Tripel - Entente,

Halle - Salle 1932., 147.

124 C. Ferenczi, Aussenpolitik und Öffentlichkeit in Russland, 1906.-1912., Husum

1982., 176.

57

saglasnost za aneksiju postigne kompenzacije ne samo za Rusiju, već i

Srbiju i Crnu Goru.

U svom stavu Izvoljski je bio podržan i od Čar ikova.

Izvještavajući cara o pregovorima u Buhlau -u, Čarikov je naglašavao da

će nakon aneksije doći do poboljšanja ruske pozicije na Balkanu: aneksija

će dovesti do prevage slavenskog elementa u Monarhiji, čije jačanje će

koristiti Rusiji. Ujedno, on je i sticao da aneksija Bosne i Hercegovine

pruža veće šanse za obrazovanje saveza balkanskih država, uključujući i

Osmansko carstvo.125

Želeći da ublaži posljedice aneksije Bosne i Hercegovine,

Aehrenthal je nastojao nagovoriti Bugarsku da proglasi nezavisnost. U

koncepcijama austrougarske balkanske politike Bugarska je imala

značajnu ulogu. Još početkom juna 1908. godine ministar Aehrenthal je

uputio instrukcije austrougarskom poslaniku u Sofiji grofu Thurnu, u

kojima je isticao da je potrebno «pojačati već dugo prisutna nastojanja

Balhausplatza da se spriječi stvaranje jedinstvenog južnoslavenskog

fronta», i da se pridobije Bugarska za Monarhiju u slučaju «stvaranja

novog poretka na Balkanu». 126

Na poziv cara Franza Josepha bugarski kneževski par je 23. i 24.

septembra boravio u Budimpešti. Tom prilikom je postignut dogovor:

Austro-Ugarska će anektirati Bosnu i Hercegovinu, a Bugarska proglasiti

svoju nezavisnost.127

Na sastanku u Buhlau-u nije bilo određeno vrijeme za sprovođenje

dogovora. Izvoljski je smatrao da će Aehrenthal iznijeti prijedlog o

aneksiji Bosne i Hercegovine na zasjedanju Delegacije koje je zakazano

za 6. oktobar. Do tada, on je nastojao da dobije saglasnost velikih sila za

promjenu statusa Moreuza.

125 Ibidem, 178.

126 W. M. Calgren, o. c., 299.

127 K. B. Vinogradov, o. c., 78.

58

Dvadeset šestog septembra Izvoljski se sastao u Be rchtesgadenu

sa njemačkim državnim sekretarom fon Schönom. U razgovoru s njim,

Izvoljski je istakao da je upućen u Aehrenthalov plan, čije su glavne

tačke: «aneksija Bosne i Hercegovine, odricanje na put prema Solunu,

povlačenje garnizona iz Sandžaka i spr emnost da se podrže želje Rusije

za promjenu statusa Moreuza». 128

Izvoljski je također istakao da uprkos želji Rusije da otvori

Moreuze, trenutno nije pogodan trenutak da se odmah pokreću pitanja

postavljena u Buhlau-u. Fon Schön je nagovijestio Izvoljskom d a se

Njemačka neće protiviti otvaranju Moreuza, ali će zahtijevati

kompenzacije.

Dok se Izvoljski nalazio na diplomatskom putu po Evropi njegov

zastupnik u Petrogradu Čarikov pregovarao je sa osmanskim

ambasadorom, pokušavajući postići sporazum o promjeni statusa

Moreuza. Rezultat ovih pregovora je bio nacrt projekta od 6. oktobra, u

kojem je bilo predviđeno da u slučaju aneksije, i time potrebne revizije

Berlinskog ugovora budu postavljeni zahtjevi za kompenzacije

Osmanskom carstvu, Rusiji i balkanskim dr žavama.129

Izvoljski još nije svoju diplomatsku misiju priveo kraju, kad je

uslijedilo proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine i nezavisnosti

Bugarske. On se osjećao prevarenim, mada je, obećanje Aehrenthala o

saglasnosti za promjenu statusa Moreuza vrijedi lo mnogo više od

pretvaranja okupacije Bosne i Hercegovine na neodređeno vrijeme u

aneksiju. Ispoljio je svoje ogorčenje protiv Aehrenthala, što će u

narednom periodu opteretiti ne samo odnose dvojice ministara, nego i

odnose Austro-Ugarske i Rusije.130

128 Gr. Pol. , 26, 1, br. 8.935.

129 C. Ferenczi, o. c., 177.

130 M. Nintchitch, o. c., I, 253.

59

60

2. Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine i objava nezavisnosti

Bugarske

Pismima od 29. septembra 1908., koja je uputio vladama Velike

Britanije, Francuske, Njemačke, Rusije i Italije, a koja je trebalo predati

5. ili 6. oktobra, car Franz Joseph je oba vijestio vladare tih zemalja o

svojoj odluci da proglasi aneksiju Bosne i Hercegovine. Istovremeno,

ministar Aehrenthal je posebnim pismom obavijestio ruskog ministra

Izvoljskog da će aneksija biti izvršena 7. oktobra, izražavajući nadu u

njegovo prijateljsko držanje.131

Austrougarski suveren je 5. oktobra potpisao dokumenta o

aneksiji Bosne i Hercegovine. U štampi ona je bila objavljena 6. oktobra,

a u službenim «Wiener Zeitung» 7. oktobra. 132

Carevim ručnim pismom od 5. oktobra data su ministru Burianu

ovlaštenja za izradu bosanskohercegovačkog ustava. 133

S proglašenjem aneksije bio je vezan i akt o povlačenju

austrougarskih trupa iz Novopazarskog sandžaka.

Pored aneksije Bosne i Hercegovine, došlo je do još jednog

događaja koji je zaoštrio i političke odnose n a Balkanu i izazvao pažnju

Evrope. Po sporazumu, Bugarska i Istočna Rumelija su 5. oktobra zbacile

sultanov suverenitet i u Trnovu proglasile nezavisnu kraljevinu. 134

Gubitak Istočne Rumelije značio je za Osmansko carstvo dalji

udarac. Povećana je opasnost n a njegovoj granici, a i mogućnost da

Bugarska pojača svoj utjecaj u Makedoniji. Zbog toga je za Portu u

prvom planu bila zaštita od agresivnih tendencija Bugarske, dok

«bosansko pitanje nije u većoj mjeri pogađalo njene životne interese». 135

131 V. Sulek, o. c., 23-24.

132 V. Popović, o. c., 198.

133 H. Kapidžić, Pripremanje ustavnog perioda. . ., 126.

134 Gr. Pol., 26, 1, br. 8.969.

135 Ibidem, 26, 2, br. 9.209.

61

Stoga su sultan i Mladoturci protestovali protiv nezavisnosti Bugarske,

apelujući na sile potpisnice Berlinskog ugovora da se uspostavi raniji

poredak i da se očuvaju interesi Osmanskog carstva.

Istovremeni akt Bugarske i Austro -Ugarske ukazivao je na

njihovu povezanost. Još krajem septembra 1908. godine potvrđen je

zajednički plan Austro-Ugarske i Bugarske: Bugarska treba proglasiti

nezavisnost i tada će uslijediti aneksija.

Nakon proglašenja nezavisnosti Bugarske, ministar Aehrenthal je

obavijestio austrougarskog ambasa dora u Petrogradu grofa Bertholda, da

zamoli rusku vladu da se zajedno sa Bečom obrati velikim silama, te da

zatraže priznavanje novog stanja u Bugarskoj. Kada je narednog dana

uslijedila aneksija, i u Berlinu se izjasnili da će u potpunosti podržati

Austro-Ugarsku, te da neće priznati nezavisnost Bugarske, u Beču su

promijenili stav.136

Njemačka je željela iskoristiti bugarsko pitanje da bi zadobila veći

utjecaj na Portu. Austro-Ugarska je i dalje slijedila pravac koji je zacrtao

Njemačka. Molbe Bugarske za priznavanje nezavisnosti ministar

Aehrenthal je stoga odlučno odbacio 137

Proglašenjem aneksije Bosne i Hercegovine i objavom

nezavisnosti Bugarske na Balkanu su izbila dva požara, koja su prijetila

da se pretvore u buktinju.

Velike sile su imale pred sobom težak zadatak: da opasnu situaciju

riješe na najbolji način, a da pri tom ne izgube, ili ne umanje svoj utjecaj.

136 Z. Todorowa, Über die Politik Österreich -Ungarn gegenüber Bulgarien (1878. -

1912.), u: Österreich-Ungarn in der Weltpolititik. . ., 222.

137 Ibidem, 221.

62

GLAVA III

EVROPA I ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Kad je austrougarski ambasador Pallavicini 7. oktobra 1908.

godine predao Porti notu o aneksiji Bosne i Hercegovine i izjavio da će se

u naknadu povući garnizoni iz Novopazarskog sandžaka, vlada u

Carigradu se držala veoma mirno. Veliki vezir Ćamil -paša je protestovao

više protiv proglašenja nezavisnosti Bugarske nego protiv aneksije Bosne

i Hercegovine, tvrdeći da to Bugari ne bi nikada učinili da nisu bili

sigurni u austrougarsku pomoć. 138 Smatrao je da bi se Carigrad i Beč brzo

dogovorili da je riječ samo o Bosni; međutim, kako je pitanje aneksije

povezano s deklaracijom o nezavisnosti Bugarsk e, njeno priznanje učinilo

bi vrlo loš utisak na javno mnijenje. 139

Odgovarajući na austrougarsku notu u vezi aneksije Bosne i

Hercegovine Porta je telegramom ministra spoljnih poslova Tefik -paše 8.

oktobra 1908. godine protestovala zbog povrede člana 25. Berlinskog

ugovora i Carigradske konvencije od 21. aprila 1879., ali više zbog

javnog mišljenja, dok su se Porta i veliki vezir pomirili sa novim

stanjem.140

Izglede da će Osmansko carstvo prihvatiti aneksiju Bosne i Hercegovine

kao svršen čin pokvarila je deklaracija Francuske, Velike Britanije, Rusije

i Italije, kojom se tražilo da se ovo pitanje razmotri na konferenciji

potpisnica Berlinskog ugovora. Prema Pallavichiniju, od tada je veliki

vezir Ćamil-paša čvrsto stajao pri protestu protiv aneksije, a Mlad oturski

138 Ćorović Vladimir, Odnosi između Srbije i Austro -Ugarske u XX veku, Beograd

1936., 178; Mikić Đorđe, Austro -Ugarska..., 99.

139 Angyal David, Die Geschichte der bosnischen Krisse, u: Ungarische Jahrb ücher,

XIII, 1933, 37.

140 Šulek Vladimir., Diplomatska historija centralnih sila 1908 .-1915., II, Zagreb 1939.,

25.

63

komitet je sve više tolerirao protivaustrijske istupe radikalnih elemenata.

Sve društvene slojeve u Osmanskom carstvu je zahvatilo protivaustrijsko

raspoloženje. Pod rukovodstvom Mladoturaka održavani su protestni

zborovi, Mladoturci su nahuškali š tampu, organizirali bojkot austrijske

robe i brodova ...141

Mladoturci su polagali velike nade u održavanje konferencije. Njihov

vođa Ahmed Riza-bej je smatrao da Osmansko carstvo može sudjelovati

na konferenciji samo sa unaprijed utvrđenim programom, i da n a njoj

očekuje međunarodno rješenje balkanskih pitanja. Također, Riza -bej je

istakao da mladotursko rukovodstvo traži od Evrope da se ni na koji način

ne ometa razvoj nove Turske. 142

Program konferencije, utvrđen u Londonu (Londonski

program), naišao je na negodovanje u Carigradu. Ministar Tefik -paša je

izjavio uredniku lista “Tanin” da Osmansko carstvo ne može prihvatiti

takav program konferencije, ističući da bi njene programske tačke za

konferenciju bile proklamiranje Bugarske u kraljevinu, aneksija Bosn e i

Hercegovine, obaveza učešća u državnim dugovima i druge ekonomske i

političke obaveze prema Osmanskom carstvu i očuvanje njegovog

integriteta. Ministar je također istakao da je potrebno da se odnosi sa

Austro-Ugarskom i Bugarskom direktno regulišu. 143

Iako je Porta osuđivala aneksiju, veliki vezir je vidio da su

anektirane oblasti već ranijom okupacijom za Osmansko carstvo bile

izgubljene. Stoga je njegovo gledište bilo da se od Austro -Ugarske, kao

uvjet za priznanje aneksije, zahtijevaju kompenzacije. Ćamil-paša je

očekivao da će taj zahtjev podržati i Njemačka. 144

141 Mikić Đorđe, Austro-Ugarska …, 102.

142 Ibidem

143 Schwäbischer Merkur Stuttgart., 16.X 1908, br. 483, 1.

144 Gerhardt Heinz, War in der Bosnischen Annexionskrise d ie deutsche demarsche

vom 22. März 1909. ein Ultimatum? Eine historisch -aussenpolitische Studie zur

Geschichte der Diplomatie auf dem Balkan, Berlin 1965., 36.

64

Austro-Ugarska je smatrala nadoknadom to što će povući svoje garnizone

iz Sandžaka, a ministar Aehrenthal preko ambasadora Pallavichinija 21.

oktobra 1908. sapćio velikom veziru namjeru Beča d a jamči integritet

teritorija Osmanskog carstva. Međutim, nakon aneksije Bosne i

Hercegovine i objave nezavisnosti Bugarske, takvo saopćenje je zvučalo

ironično, pa je rezultat toga bio da se pojačalo ogorčenje protiv

Monarhije.145

Aehrenthalov korak je nai šao na povoljan prijem u javnosti

Monarhije. Bečka štampa i Parlament su sa velikom radošću pozdravljali

razrješenje nesigurnog, okupacionog statusa Bosne i Hercegovine i

najavu aktivnije spoljne politike. Ministar Aehrenthal je dobio brojne

pohvale da je konačno trgnuo Monarhiju iz letargije. Od njega su

očekivani novi impulsi - konsolidiranje države i jačanje položaja

Monarhije u koncertu evropskih sila, kao i unutar Trojnog saveza. S

velikim oduševljenjem gotovo cjelokupna bečka štampa podržala je

Aehrenthalovu politiku.146 List Reichspost” je u aneksiji Bosne i

Hercegovine vidio “veliko historijsko djelo, koje je Monarhiji davalo

novo mjesto u svjetskoj historiji”. “Zeit” je sa zadovoljstvom konstatirao

da “Austro-Ugarska ponovo stoji u središtu svjetskih z bivanja”, a “Sonn-

und Montagscourier” je izražavao uvjerenje “da će Monarhija svojom

odlučnom politikom konačno riješiti balkansko pitanje”. 147

145 Angyal D., Die Geschichte …, 32.

146 O stavu bečke štampe prema aneksijii: Frankel Arie, Die An nexion Bosniens und

der Herzegowina im Lichte der Wiener Presse, diss., Wien 1949.

147 Gemeinhardt Alfred Heinz, Deutsche und österreichische Presspolitik während der

Bosnischen Krise 1908/1909, Husum 1980., 135. Dvije godine nakon aneksije, 9. X

1910., u članku pod naslovom "Wien 8. oktober" list "Neue Freie Presse" rezimirao je

utiske iz vladinog kruga izazvane aneksijom: "Fr üher hatte die Monarchie Passivpolitik,

ein mudes Abwähren stohrender Einflusse mit dem sinliche Bestreben in den Ruf des

guten Kerl von Europas zu kommen. Jetzt hat die Monarchie eine Aktivpolitik... Seit der

Annexion hat sich der Einfluss der österreichisch-ungarischen Monarchie auf dem

Balkan und im Orient wesentlich befestigt ... Die Annexion hat uns jedenfalls die

65

U pismima upućenim velikim silama, kao i u zvaničnoj noti upućenoj

Carigradu, bečka vlada je istakla da je “bosan ski problem interna stvar

Beča i Carigrada koja se temelji na konvenciji iz 1879.” Bečki listovi su

propagirali tu ideju, izražavajući želju za skori sporazum sa

Carigradom.148

U ugarskom dijelu Monarhije upućene su oštre kritike ministru

Aehrenthalu da je uvukao zemlju u opasnu avanturu i time ugrozio

egzistenciju mađarskog naroda. Aehrenthalov korak odobravan je samo

uz uvjet brzog i mirnog priznanja aneksije. Budimpeštanska industrijska i

trgovačka komora su već sredinom oktobra protestirale protiv aneks ije i

njenih posljedica za privredu. Također su u poslaničkoj kući pale oštre

riječi protiv politike Balhausplatza. 149

Istovremeno su se obnovile suprotnosti i razlike u mišljenju

između Beča i Budimpešte zbog pitanja u čije upravno područje će doći,

do tada pod zajedničkom upravom, Bosna i Hercegovina. U oštroj

polemici između Beča i Budimpešte, Mađari su se pozvali na “ugarska

historijska prava”, dok su se zahtjevi Beča temeljili na “austrijskim

žrtvama u novcu i krvi”. Polemika u štampi ne samo da je opter etila

austrijsko-ugarske odnose, nego je spriječila Monarhiju da u kritičnoj

fazi krize nastupi odlučnije. 150

Suprotnosti između Austrije i Ugarske su se ispoljile i u metodi

rješenja srpskog pitanja. Ugarski političari su odbacivali aneksiju Srbije,

kao i uvlačenje južnoslavenskog stanovništva u Monarhiju, zalažući se za

dualističku državnu strukturu, koja im je, za razliku od trijalističke,

Freiheit der Politik wiedergegeben, sie hat bewisen, das wir handlungsf ähig sind ... und

jetzt zeigt sich, wie sehr das österreichische Gesamtbewusstsein und das Gef ühl für die

Zussamengehörigkeit der Monarchie sich festigen ...", Križek Jurij, Annexion de la

Bosnie et Hercegovina, 181.

148 Gemeinhardt A. H., Deutsche und österreichische …, 137.

149 Nintchitch Momtchilo, La crise bosniaque (1908 -1909) puissances europeennes, I,

Paris 1937., 292.

150 Pavićević Branko, Rusija i aneksiona kriza ... br. 327, str. 490-492..

66

osiguravala mnogo povoljniju poziciju. Iako su željeli da se utjecaj

Austro-Ugarske proširi na Srbiju, oni nisu želj eli da ona, čak i oslabljena i

umanjena, bude uvučena u Monarhiju. Ipak nisu postojale suprotnosti

Beča i Budimpešte u glavnim pravcima spoljne politike, nego samo u

metodama njene realizacije. 151

Aehrenthalov korak je naišao na kritiku austrijske

socijaldemokratije. U govoru koji je u parlamentu u ime opozicije održao

17. oktobra 1908., dr Karl Renner je oštro osudio aneksiju. 152 On je

optuživao Aehrenthala “jer je izveo aneksiju bez stvarnih razloga i

potrebe, u vrijeme velikih diplomatskih zategnutosti: o n je to učinio na

temelju prestiža velike sile, a ne na temelju želja naroda ...”. Renner je

optuživao Aehrenthala da je doveo Austriju u situaciju koja nosi u sebi

opasnost rata, ugrožavajući industriju i privredu. 153

Proglašenje aneksije izazvalo je u B osni i Hercegovini različita

raspoloženja. Prvi izvještaji o reagiranjima na aneksiju govorili su da je

velika masa kršćanskog seoskog stanovništva bila politički

nezainteresirana prihvatajući novi poredak s jedinom željom da im donese

bolji život. Do nekog jačeg pokreta nije ni moglo doći zbog mlakog

držanja opozicionih političkih grupa. Na to su utjecale i mjere koje je

151 Galantai Josef, Die Aussenpolitik Österreich-Ungarns in die herrschenden Klassen

Ungarns, u: Österreich-Ungarn in der Weltpolitik, Berlin (Ost), 1965., 259 -260.

152 Verosta Stephan, Theorie und Realit ät von Bundnissen, Wien 1971., 336. .“Mi smo

ranije imali puni, stvarni suverenitet nad Bosnom na temelju europskog mandata, tj.

osiguran potpisom od sedam sila, mi smo otklonili ovo puno pravo zaposjedanja i

upravljanja zemljom pod zaštitom i garancijom sedam velikih sila. Danas mi

posjedujemo i upravljamo Bosnom na te melju bajoneta, i povremeno na temelju

korištenja prava, a nikako na temelju bilo kojeg prava. Do sada je austrijska država

zajedno s Ugarskom imala mandat za zaposjedanje i upravu, što je sada promjenjeno u

“suvereno pravo krune”, pri čemu niko ne zna da li naše krune (Austrije, pr. Z.Š.), ili

ugarske krune ...” ... “Zbog ove pravne umotvorine, dakle, zbog samo jedne pravne

titule umjesto sigurnog prava na temelju mandata velikih sila ..., zbog toga pravog

idiotizma Aehrenthala, mi smo došli u sukob s c ijelom Europom”.

153 Ibidem, 337-338.

67

poduzela vlada prije aneksije, zabranjujući štampanje mnogih listova,

obustavljajući ili zabranjujući rad nekim udruženjima, raspuštajući

opštinski odbor ...154

Kod srpskog gradskog stanovništva aneksija je izazvala težak utisak, ali

je ono, prema preporuci političkih organizacija, uglavnom ostalo

mirno.155 Hrvatsko stanovništvo pozdravilo je vijest o aneksiji s velikim

oduševljenjem. Međutim, to nije dugo trajalo. Ekstremni hrvatski

nacionalni pravac koji je postavljao zahtjev za državnopravnim

priključenjem Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, i preko franjevačkog reda

forasirao tu politiku, nije imao uspjeha. 156

Na većinu muslimanskog stanovništva aneksija je djelovala

zaprepašćavajuće. Mladoturski pokret je kod njih stvorio uvjerenje o

restituciji stare moći Osmanlija. Teško su bili pogođeni da Osmansko

carstvo nije mogla izmjeniti svoj položaj. Stoga su se, već nakon aneksije,

osjećali simptomi iseljeničkog pokreta.157

Više južnoslavenskih političara u Monarhiji je u aneksiji Bosne

i Hercegovine vidjelo put prema trijalizmu. Naročito su hrvatski političari

zagovarali plan “Velike Hrvatske”, koju bi činile Hrvatska, Slovenija,

Bosna i Hercegovina, Dalmacija i Istra.158

154 Križek Jurij, Annexion de la Bosnie... , 181.

155 Kapidžić Hamdija, Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini (1908 -

1910), Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine X, Sarajevo 1959., 133.

156 Ibidem, 132.

157 Ibidem,131.

158 Križek J., Annexion …, 193. Hrvati su bili razočarani da Bosna i Hercegovina nije

bila anektirana kao dio hrvatske države i da kod aneksije o Hrvatima uopće nije bilo

govora. Ova činjenica pripada spletu okolnosti, koje su veliki dio hrvatskih nacionalista

vodile jugoslavenstvu. U Hrvatskoj su 1908. organiz ovane “Legije” koje su se u slučaju

rata, trebale boriti protiv Srbije. Članovi Frankove stranke upisivali su se oduševljeno u

ove legije, ali su ovi mladi ljudi 1912. u Prvom balkanskom ratu bili pristalice

jugoslavenskog pravca. (Diskusija Mirjane Gross na referat Arnolda Suppana, u : Die

Donaumonarchie und die südslawische Frage, 133-134).

68

Aneksiju Bosne i Hercegovine je u Delegacijama, u ime slovenačkih

građanskih stranaka pozdravio Ivan Šušterčič, zahtijevajući ujedinjenje

svih južnoslavenskih pokrajina u zasebno državno tijelo. U Kranjskom

zemaljskom saboru Janez Krek j e predlagao da zemaljski sabor pozdravi

aneksiju “u čvrstoj nadi da je time načinjen prvi korak ka ujedinjenju svih

južnih Slavena naše Monarhije u državnopravni samostalni organizam

pod žezlom habzburške dinastije”. 159 Pri tom se računalo da je takav

program moguće ostvariti reformom Monarhije u federaciju naroda na

principu ravnopravnosti ili u okviru trijalizma.

Stav Njemačke prema aneksiji Bosne i Hhercegovine su

obilježile dvije činjenice. Prvo, odgovorne ličnosti njemačke spoljne

politike bile su ranije upoznate sa Aehrenthalovim planovima o

provođenju aneksije Bosne i Hercegovine. Drugo, njemačka vlada je od

samog početka zauzela jasan stav u korist Monarhije. O planiranoj akciji

njemački kancelar von Bülow je obaviješten privatnim pismom ministra

Aehrenthala od 26. septembra 1908. B ülow je, dakle, ranije saznao o

državnopravnim promjenama koje su predstojale u vezi Bosne i

Hercegovine.160

Još prije aneksije, označio je von B ülow u privatnom pismu od

30. IX poslaniku Stemrichu politiku koju je namjeravao voditi u pitanju

aneksije. Von Bülow je smatrao da se upravo u Istočnom pitanju

Njemačka ne smije suprotstaviti austrijskoj politici, jer “Monarhija na

Balkanu ima bliže i važnije interese nego Njemačka. Odbojno ili također

samo oklijevajuće i prigovaraju će držanje u pitanju aneksije Bosne i

Hercegovine Austro-Ugarska nam ne bi oprostila”. 161

159 Gestrin Ferdo - Melik Vasilj, Istorija Slovenaca od kraja osamnaestog stoljeća do

1918., Sarajevo 1979., 323.

160 Die Gr. Pol., Bd. 26, 1- br. 8.934.

161 Ibidem, br. 8.937. Stanovište Njemačke o Istočnom pitanju označio je von B ülow{

25. XI 1908. slijedećim riječima: “Za naše držanje na Istoku i specijalno na Balkanu,

gdje mi imamo samo privredne interese, u prvom redu ostaju mjerodavne že lje, potrebe i

interesi nama prijateljske i s nama usko povezane Austro -Ugarske”. (Gooss Roderich,

69

U istom smislu je bila i uputa od 6. oktobra njemačkom ambasadoru u

Beču von Tschirskom u kojoj je bilo naglašeno da se austrougarski korak

na Balkanu u potpunosti odob rava i saveznici se obećava puna podrška.

“Savezni kancelar polaže naročito vrijednost na to”, kaže se u uputi, “da u

odnosu na pitanje aneksije u Beču ne posumnjaju u naše povjerenje ... Mi

ne tajimo da je Austro-Ugarska izvršila aneksiju na vlastitu inic ijativu, što

je kod velikih i samostalnih Monarhija sasvim prirodno”. 162

Već narednih dana von Bülow je dao daljnje instrukcije a

buduću politiku prema saveznici Austro -Ugarskoj, i prema, aneksijom u

njenom suverenom pravu povrijeđenom Osmanskom carstvu.

“Stara Bismarckova tradicija je bila da ako dođe do rata na

Balkanu, nastojimo da se on lokalizira. Mi ostajemo prijatelji Turske i

naročito mladoturske Turske. Ali, mi ne možemo biti veći Turci od samih

Turaka ...” “Mi nismo događaje izazvali i mi nismo u prvom redu pozvani

da njima upravljamo”, istakao je von B ülow i dodao: “Austrija je na

vlastitu inicijativu izvršila aneksiju, ali mi je ne možemo ostaviti na

cjedilu, jer bi to bilo u protivrječnosti s obavezama prema saveznici, a

istovremeno i našim vlas titim interesima”.163

Prema Carigradu nije trebalo doći do promjene politike. Von

Bülow se zauzimao za kompenzacije, tj. novčanu odštetu u njegovu

korist.164 Također je i njemački car Wilhelm II odobravao aneksiju, iako

je s obzirom na dotadašnju prijateljsk u politiku prema Osmanskom

carstvu žalio zbog aneksije i “samo zbog strašne gluposti Aehrenthalove

bio doveden u dilemu”. 165

Das österreichisch-serbische Probleme bis zur Kreigserkl ärung Österreich-Ungarns an

Serbien, 28. Juli 1914., Die Vorgeschihte des Weltkrieges, X Bd., Berlin 1930., 83).

162 Gr. Pol., 26, 1, 8.988.

163 Ibidem, br. 9.011.

164 Ibidem, br. 9.013.

165 Primjedba Wilhelma II na pismo von B ülowa od 7.X 1908., Gr. Pol, 26, 1, 8992.

Wilhelm II je bio naročito iznenađen odlukom Austro -Ugarske o vraćanju

Novopazarskog Sandžaka Osmanskom carstvu, koji je on smatrao strateški izuzetno

70

Iako uvrjeđen što nije ranije obaviješten od saveznice Wilchelm

II je prihvatio aneksiju kao svršenu činjenicu. Već 12. oktobra on je

izjavio kancelaru von Bülowu da su njegove čvrste želje “na austrijskoj

strani stajati i ostati”, naglasivši: ”Također, i u slučaju teškoća i

komplikacija, naša saveznica može računati na nas.” 166 U razgovoru koji

je vodio s austrijskim diplomatom Alexand rom von Hoyosom 16.

oktobra, njemački car je izrazio svoje zadovoljstvo činjenicom da je

“Monarhija jednim udarcem postala vodeća sila na Balkanu”. 167

U Berlinu su u potpunosti podržali i austrougarske planove u

vezi Srbije. Von Bülow je 24. oktobra poslao upute ambasadoru u Beču

von Tschirskom, naglašavajući: “Mi nemamo nikakvih razloga da se

suprotstavljamo ovim planovima Austro -Ugarske kao da nas zabrinjava

ideja da bi kraljevina Srbija morala biti podijeljena između Austro -

Ugarske i Bugarske”, a “još man je bismo imali primjedbi na to da cijela

srpska nacija bude objedinjena pod habsburškim skiptrom uključenjem

sadašnje Kraljevine u Podunavsku monarhiju.” 168 Njemački kancelar je i

ministru Aehrenthalu uputio 30. X 1908. lično pismo u kome mu je u

pogledu Srbije davao potpuno odriješene ruke. Na kraju pisma von B ülow

je zaključivao: “Posredstvom gospodina Sch öna znam da u Vama stalno

jača nedoumica da li je trajno održivo ovo sadašnje, neizdržljivo stanje sa

Srbijom. Ja u svemu imam povjerenja u Vaš sud, a u o vom posebnom

slučaju bih još i rekao da Vi srpske - i s njima povezane - odnose možete

važnim. (Vidi: Suppan Arnold, Zur Frage eines österreichisch-ungarischen

Imperialismus in Südosteuropa: Regierungspolitik und öffentliche Meinung um die

Annexion Bosniens und der Herzegowina, u: Die Donaumonarchie und die sudslawische

Frage von 1848-1918, Wien 1878., 131). Wilhem II će i kasnije, za vrijeme Balkanskih

ratova vraćanje Sandžaka Osmanskom carstvu označiti velikom greškom (Uebersberger

Hans, Osterreich zwischen Russland und Serbien, K öln-Graz 1958., 40.)

166 Gr. Pol, 26, 1, br. 9.033.

167 Fellner Fritz, Die Mission Hoyos, u: Velike sile i Srbija pred prvi svje tski rat,

Beograd 1976., 390.

168 Mitrović Andrej, Prodor na Balkan ..., 85.

71

prosuditi tačnije nego ja iz ovolike udaljenosti. Zato ću ja svaku odluku

koju Vi konačno donesete shvatiti kao da je nametnuta okolnostima”. 169

Njemačka je bez ograde podržavala Austro-Ugarsku. Von Bülow je 8.

decembra izvjestio austrougarsku vladu da u slučaju komplikacija može

čvrsto računati na pomoć Njemačke.

Iz Berlina su u Beč stizala ohrabrenja i riječi podrške da se istraje u

politici koja je dovela Evropu na ivi cu rata. Von Bülow je savjetovao

Aehrenthala da što prije popravi odnose s Osmanskim carstvom, plaćajući

odštetu za anektirane provincije, da nastoji da privuče i Bugarsku,

Rumuniju i Grčku, te da u saradnji s Bugarskom sprovede svoje namjere

prema Srbiji.

Von Bülow je davao i određene primjedbe: “Od posebne je

važnosti da Austrija za sebe čvrsto i tijesno veže Bugarsku i to ne samo

zbog svojih Slavena, već da bi time otežavala i svaku akciju Rusije protiv

sebe. Zato Austrija ne treba da bude bojažljiva s obećanjima kajiševa

srpske kože”. Po njegovom mišljenju , srpske teritorije je trebalo ponuditi

i Rumuniji, kojoj bi se moglo staviti u izgled dobijanje dijela Srbije kao

kompenzacija za eventualno teritorijalno uvećanje Bugarske. 170

Krajem 1908. situacija se znatno zaoštrila. Srbija i Crna Gora

su odbijale da prihvate aneksiju kao gotovu činjenicu. Pregovori između

Beča i Petrograda o programu na eventualnoj konferenciji nisu mnogo

napredovali. Nakon ruske note od 19. decembra, koja je sadržavala ideju

o autonomiji Bosne i Hercegovine, pregovori su prekinuti i nastupio je

period još veće političke zategnutosti. 171 U Berlinu su ovako zaoštrenu

situaciju smatrali dobrodošlom, jer je pružala priliku za odmjeravanje

snaga s Antantom: smatralo se da je moguće post ići diplomatsku pobjedu

da se čak i Antanta raspadne i na taj način otvori put njemačkoj

169 Ibidem, 86. Uporedi: Gr. Pol ., 26, 1, br. 9.079.

170 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.294. Vidi i: Stieve Fridrich, Die Trag ödie der Bundgenossen

Deutschland und Österreich-Ungran 1908.-1914., Munchen 1930., 44.

171 Ibidem, …, 48.

72

ekspanziji, ili, u gorem slučaju, da može doći do oružane “probe snaga” u

kojoj ni Njemačka imala povoljnije izglede. Tadašnju situaciju je ovako

ocijenio ruski ambasador u Berlinu, Nikolaj grof Osten -Zaken: “Ratna

stranka, zavedena neospornom spremnošću suvozemne vojske i ostalih

slojeva društva, a povređena u svom osjećanju tradicionalne predanosti

Vrhovnom vođi (caru, pr. Z.Š.), smatra da je rat jedino moguće sredstv o

da se u očima narodnih masa obnovi poljuljani prestiž mmonarhističke

moći. Raspoloženje vojnih krugova hrani se ubjeđenjem da sadašnja

privremena nadmoćnost njene armije obećava Njemačkoj najveću priliku

za uspjeh. Ovakvo ubjeđenje može cara da namami da svojoj spoljnoj

politici da militantan karakter. S druge strane, neki pobjedonosni rat bi

mogao, i to najmanje za izvjesno vrijeme da ublaži pritisak radikalnih

težnji u narodu za promjenom u liberalnijem smislu kako posebnog

pruskog toka, tako i cijelog njemačkog državnog ustava ... Ukoliko bi bilo

sigurno da će Velika Britanija ostati neutralna, oko čega se Njemačka

vlada trudi, ona će smjesta početi rat”. 172

Pojačana politička vezanost Njemačke za Austro -Ugarsku imala je važne

posljedice. Austro-Ugarska je nastojala da Njemačku iskoristi kao

sredstvo svoje politike na Balkanu, a Njemačka da iskoristi Austro -

Ugarsku kao sredstvo svoje politike u Europi. Tako je austrougarska

balkanska politika bila sastavni dio cjelokupne politike Reicha. Time je i

172 Fischer Fritz, Krieg der Illusionen. Die deutsche Politik von 1911 bis 1914,

Düsseldorf 1969., 105-106. Njemačka ratna stranka je u ratu vidjela pogodno sredstvo

da - nakon što su monarhistički sistem i “prestiž sile” bili uzdrmani u tzv. “aferi Daily

telegrapha” - putem nekog velikog spoljnopolitičkog uspjeha jednim udarcem za duže

vrijeme potisne i liberalno-demokratski i socijaldemokratski pokret. (Fišer Fritz, Savez

elita. O kontinuitetu struktura moći u Njemačkoj 1871.-1945., Beograd 1985., 76.).

Stoga je razumljivo zašto je Berlin nastojao da navede Beč na najriskantniju politiku. U

tim svojim nastojanjima von B ülow je nalazio podršku kod austrougarskog

Generalštaba.

73

sloboda pokreta i odlučivanja njemačke vlade znatno sužena. 173 Ta

diplomatska “otvorena punomoć” početkom 1909. bila je još proširena

“vojnom punomoći”. Opasna igra “odriješenih ruku” za Beč, od

Bismarcka uvijek suzbijana, postala je glavnim sadržajem njemačke

spoljne politike.174

Aneksija Bosne i Hercegovine primljena je u Londonu s velikom

ozbiljnošću.175 Na dopis Aehrenthala, upućen 28. IX 1908. na Charlsa

Hardinga, zamjenika ministra spoljnih poslova, ministar Grey je reagirao

izuzetno oštro. On je obavijestio brita nskog ambasadora u Beču da

protestira kod Aehrenthala i da ga podsjeti na Londonski protokol od 17.I

1871., po kojem “ni jedna sila ne može kršiti njene ugovorne odredbe i

mijenjati obaveze, izuzev kroz prijateljski sporazum i s pristankom

potpisnica ugovora”. Ministar Grey je istakao da njegova vlada ne može

prihvatiti otvoreno kršenje Berlinskog ugovora, niti priznati bilo kakvu

promjenu bez pristanka drugih sila ugovornica. Stoga je savjetovao

britanskog ambasadora u Beču da energično ukaže austrougarsko j vladi

na potrebu da svoju odluku o aneksiji još jednom razmotri. 176 U govoru

173 Born Karl Erich, Kriegsgefahr um Bosnien, u: B. Geberhardt, Handbuch der

Deutschen Geschichte, Bd. III, Stuttgart 1960., 299.

174 Gerhardt Heinz, War in der Bosnischen Annexionskrise …,61.

175 Za držanje Velike Britanije u toku Aneksione krize vidi: Burisch Ingo, Englands

Haltung in der Bosnischen Annex ionskrise, Halle/Salle 1935 .; Lubbing Heinrich,

Englands Stellung zur bosnischen Krise, Emsdetten, 1933 .; Kabisch Ernst, England und

die Annexionskrise 1908.-1909., u: Berliner Montashefte, VIII, 1930 ., 915-932.

176 Die britische amtliche Dokumente über dem Ursprung des Weltkrieges 1898 .-

1914..), V, 1, br. 302. U istom smislu se izjasnio i britanski kralj Edward VII u odgovoru

na pism.o cara Franza Josepha o proglašenju aneksije: “Moram Ti izraziti sve svoje

žaljenje što si donio takvu odluku naročito u trenutku kad su događaji u Bugarskoj

pokolebali stanje u balkanskim državama. Tako isto, ne mogu Ti zatajiti da ja mnogo

polažem na načela osveštana u protokolu od 17. januara 1871. godine, po kojima

Berlinski ugovor može biti izmijenjen samo po pristanku sila ugovornica i naročito u

sadašnjem slučaju, po pristanku Turske, koja je najzainteres iranija sila” (Stojanović

Nikola, Bosanska kriza 1908 .-1914., Sarajevo 1958., 55.).

74

od 7. X u parlamentu, ministar Grey je naglasio da Velika Britanija ne

može ni jednoj državi dati za pravo da jedan međunarodni ugovor

promijeni bez saglasnosti sila. Rezultat ta kvog akta Austro-Ugarske V.

Britanija ne može prihvatiti bez sporazuma s drugim silama, i u ovom

slučaju, posebno Osmanskog carstva, koja je najviše pogođena. 177

Aneksiona kriza je britanskoj diplomatiji nametnula stav koji je trebalo da

posluži zadovoljenju višestrukih interesa: trebalo je bez rata konsolidirati

mladoturski režim i ojačati njegovu anglofilsku nastrojenost i uz sve to,

očuvati čvrstinu Antante. 178

Velika Britanija je je u Aneksionoj krizi vidjela veliku

mogućnost da ojača svoj utjecaj u Osmans kom carstvu. Minisatar Grey je

9. X istakao da nitko ne bi imao ništa protiv aneksije, da je izvedena u

sporazumu sa Osmanskim carstvom koje je u ovom slučaju tretirano kao

podređena zemlja. Stoga je on istakao da će se Velika Britanija zalagati

da ona dobije odštetu.179

Ipak, britanskoj vladi je bilo jasno da je još okupacijom Bosna i

Hercegovina bila za Carigrad izgubljena. To se vidi i iz izjave ministra

Greya, koju je dao 7. X 1908. ističući da aneksijom nije došlo do velike

materijalne i stvarne promjene , ali je Velika Britanija, kao i druge sile

potpisnice Berlinskog ugovora, povrijeđena načinom na koji je to

izvedeno.180 Stoga će u narednom periodu britanski protesti protiv

aneksije Bosne i Hercegovine biti više utemeljeni na načinu na koji je ona

izvršena nego na samom činu njenog izvođenja. U sličnom smislu

ministar Grey se izjasnio u razgovoru s njemačkim poslanikom u

Londonu, Meternichom, osuđujući korak Austro -Ugarske, te ističući da

177 Schulthess H., Europaischer Geschichtcalendar 1908, 1909, M ünchen, 1909, 325.

178 Aleksić-Pejković Ljiljana, Odnosi Srbije ..., 487.

179 Gr. Pol., 26, 1, br. 9020. O britanskoj politici prema Osmanskom carstvu vidi: Grey,

lord Edward, Funfundzwanzig Jahre Politik 1892 -1916. Autorisierte Übersetzung von

Else Baronin Werkmann, München 1926., 172-188.

180 Schulthess H., Europäischer Gesichtcalender 1908 …, M ünchen, 1909., 325.

75

će nestati povjerenja u međunarodne ugovore, ako oni budu jednostr ano

kršeni.181

Stav Britanije prema Srbiji nije mogao izazvati umirenje u

Beogradu. Srpski otpravnik poslova u Londonu Grujić žalio se da

britanska štampa nije gotovo nikako uzimala u obzir srpske prigovore i

zahtjeve. “Kod nekih novina”, izvještavao je Gr ujić 8. oktobra u Beograd,

“primjećuje se čuđenje zbog čega je Srbija osobno zainteresirana za

pitanje aneksije”.182 Pri prijemu note kojom je srpska vlada protestirala

protiv aneksije Ch. Harding je izrazio svoje simpatije za Srbiju ali i

sumnju da će ona moći dobiti kompenzacije, savjetujući umjerenost i

izbjegavanje svake avanture. 183

Slične poglede zastupao je i ministar Grey u razgovoru koji je vodio sa

srpskim otpravnikom poslova Grujićem, ističući da Velika Britanija

shvata srpsko stanovište, ali ona ne može zauzeti stav dok ne čuje

mišljenje drugih europskih vlada. 184 Budući da se u toku Aneksione krize

čvrstina Antante mogla manifestirati jedino u diplomatskoj podršci Rusiji,

ta je podrška za Veliku Britaniju ujedno značila podržavanje

kompenzacija za Srbiju u onoj mjeri, u kojoj je to i sama Rusija

podržavala.185

Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine, kao i objava

bugarske nezavisnosti, primljeni su u Parizu bez iznenađenja, jer je

francuska diplomatija već prije 5. X bila upoznata s namjerama Austr o-

Ugarske i Bugarske. Tako je francuski poslanik u Beču Crosier

izvještavao u Pariz već 14. i 26. septembra 1908. o planovima

austrougarske vlade da anektira Bosnu i Hercegovinu. Također, iz Sofije

181 Gr. Pol, 26, 1, br. 9003.

182 Bogitschewitsch M., Die auswärtige Politik Serbiens 1903 .-1914., Bd. I, Berlin

1928., br. 7.

183 Ibidem, br. 9.

184 Ibidem, br. 7.

185 Pejković-Aleksić Ljiljana, Odnosi Srbije …, 487.

76

su stizale vijesti 29. septembra i 3. oktobra o namjeri Bu garske da

proglasi nezavisnost.186

Francuska je željela mir. Ona je prije dvije godine izašla iz

krize koja je mogla dovesti do rata s Njemačkom. U takvoj atmosferi, radi

dovršenja francusko-njemačkog sporazuma o Maroku, Francuska nije

željela da zbog aneksije Bosne i Hercegovine zaoštrava odnose s Austro -

Ugarskom.187 Zbog toga saopćenje austrougarskog ambasadora u Parizu

Kewenhilera 3. X 1908. o predstojećoj aneksiji, nije izazvalo nikakav

protest francuske vlade.

Držanje francuske vlade bilo je u znaku na stojanja da se “u

bosanskom pitanju iznađe zajedničko rješenje s Velikom Britanijom,

ukoliko je to moguće, s Njemačkom, da bi se očuvao mir u Europi”. 188

Francuska vlada je prvenstveno imala u vidu svoje interese u Osmanskom

carstvu i Maroku. Za vrijeme razg ovora s ambasadorom Kewenhilerom

15. oktobra ministar Pichon je istakao da će Francuska raditi na mirnom

rješenju krize, da bi se “izbjeglo grupiranje velikih sila”. 189

Od samog početka krize, Francuska je zauzela ulogu

posrednika, nastojeći da se izbjegne novi sukob između blokova velikih

sila. Prijateljski odgovori i izjašnjenje francuskih političara, kao i

opominjući savjeti upućeni Srbiji i Crnoj Gori, prihvaćeni su na

Balhausplatzu s velikim zadovoljstvom. 190

Ministar Aehrenthal se nadao da će Francusk a “u sadašnjem

kriznom periodu na Balkanu preuzeti približno posredničku ulogu kakvu

je imala Monarhija u marokanskoj stvari”. 191 Francuska vlada je nastojala

186 Raabe Ingrid, Beiträge zür Geschichte der diplomatischen Beziehungen zwischen

Frankreich und Osterreich-Ungran 1908.-1912., Wien 1972.

187 Aleksić-Pejković Lj., Odnosi Srbije …, 421.

188 Schulthess H., Europäischer Gesichtcalender 1908 …, Munchen, 1909, 349.

189 Raabe I., Beiträge zür Geschichte …, 164.

190 Gemeinhardt A. H., Deutsche und österreichische …, 268.

191 Raabe I., Beiträge zür Geschichte …, 164-165. Francuska je već od druge polovice

oktobra nastojala uspostaviti kontakt između Sofije i Carigrada u cilju rješenja

77

da sarađuje i s Njemačkom na rješenju krize. Ministar Pichon je

razgovarao 8.X s njemačkim otpravni kom poslova u Parizu Lenken -

Wakenizom o događajima na Balkanu,obaviještavajući Lenkena o

razgovoru sa srpskim poslanikom u Parizu, Vesnićem, koji mu je rekao

“da se srpski narod neće povući nazad, iako zna da bi bio lako poražen u

borbi s Austro-Ugarskom”. Stoga je on uputio opomenu u Beograd, a

slično je učinio i u Sofiji i Ateni. Prema mišljenju ministra Pichona, za

rješenje krize postoje samo dvije mogućnosti: “ili rat između direktnih

sudionika, sa svim posljedicama, ili europska konferencija s unaprije d

određenim programom”. 192 Zamisao o konferenciji bila je predmet

razgovora Pichona i Lenkena također i 15. oktobra. Ministar Pichon je

istakao da su sva njegova nastojanja usmjerena na to da se “spriječi

grupiranje sila do koga dolazi zbog pitanja aneksije” . Stoga je on polagao

veliku važnost na to da Njemačka i Francuska zajedno riješe najvažnija

pitanja.193

Ministar Pichon je 26. XI 1908. pred komorom obrazlagao držanje

Francuske u pitanju aneksije BiH, ističući da francuska vlada radi na

sazivu konferencije, koja bi regulirala sva sporna pitanja. Stoga je

Francuska intervenirala u Beču, Carigradu, Sofiji i Beogradu, da bi se

očuvao mir. Ministar Pichon je istakao da će se u obzir uzeti interesi

Srbije i Crne Gore, i time otkloniti jedna od smetnji miru. 194

međusobnog spora. Na tom posredovanju radili su zajedno francuski i austrougarski

poslanik u Sofiji.

192 Gr. Pol, 26, 1, br. 9.009.

193 Ibidem, br. 9.044.

194 Raed James Morgan, Das Problem der deutschen V ermittlung beim Ausgang der

Bosnischen Krise, Berlin 1933., 58. Francuska je u toku aneksione krize pružila Srbiji i

Crnoj Gori samo moralnu podršku, i to prvenstveno zbog obzira prema Antanti. Stav

francuskog javnog mišljenja prema zahtjevima Srbije i Crn e Gore izazvao je ogorčenje

srpske štampe. Tako su Radničke novine slikovito prikazale razliku između Austro -

Ugarske i Francuske prema Balkanu: "Austro -Ugarska predstavlja samo razbojnika koji

hoće da se dočepa plena, ne pretrpevši ni jedan udarac; Francus ka predstavlja zelenaša

78

Talijanska vlada nije bila iznenađena aneksijom Bosne i

Hercegovine, iako je ministar Titoni u svom govoru pred komorom 3. XII

tvrdio suprotno. On je tada izjavio: “da će doći do aneksije Bosne i

Hercegovine znalo se već dugo, ali se nije vjerovalo da će us lijediti tako

brzo. Austrija je svoju odluku, koja je sve iznenadila, provela ranije nego

je to očekivano”.195 Ministar Titoni je ranije bio upoznat s

Aehrenthalovim namjerama da anektira Bosnu i Hercegovinu. Na

sastanku s Titonijem u Salzburgu 4. septembra, Aehrenthal je precizirao

pod kojim uvjetima treba doći do aneksije. Već 26. septembra ministar

Titoni je primio dopis Aehrenthala o objavi aneksije. 196 On je odmah

obavijestio talijanskog poslanika u Beču da intervenira kod ministra

Aehrenthala da se obustavi akcija u vezi Bosne i Hercegovine. Međutim,

on je taj prijedlog odlučno odbacio. 197

Titoni je pokušao 1. oktobra 1908. preko talijanskog ambasadora u

Berlinu da utječe na von Bülowa da on upotrijebi svoj utjecaj u Beču i

saopći austrougarskoj vladi da ne može biti prihvaćena nikakva promjena

na Balkanu, bez prethodnog sporazuma s Njemačkom, Italijom i

Rusijom.198 Međutim, i ovaj korak ministra Titonija je propao, i Italija je

morala prihvatiti aneksiju kao svršen čin.

Proglašenje aneksije Bosne i Hercegov ine izazvalo je u

talijanskom javnom mnijenju veliko uzbuđenje. Cjelokupna štampa je

osuđivala aneksiju, vidjevši u njoj širenje Austro -Ugarske na

Balkanu.Talijanski političari su osuđivali način na koji je Austro -Ugarska

sprovodila svoju politiku na Balka nu. Tako je talijanski poslanik u Beču

izjavio njemačkom ambasadoru von Tchyrskom da je način na koji je

sa velikim ćemerom zlata za pojasom, koji se boji svake gužve i nereda, jer mu tada

ćemer mogu lako otseći", Aleksić -Pejković Lj., Odnosi Srbije …, 475.

195 Italien, der Dreiband und die Balkanfrage. Eine Auswahl von Reden Exzellenz

Tomaso Tittoni (1903.-1909.), Berlin 1922.

196 Gr. Pol., 26, 1, br. 8.946.

197 Ibidem, br. 8.941.

198 Ibidem, br. 8.943.

79

Aehrenthal sproveo svoju odluku o aneksiji izazvao kod njega lično, a i u

Rimu, veliko nezadovoljstvo. 199

Ministar Titoni je također oštro osuđivao polit iku bečke vlade. U

razgovoru s njemačkim ambasadorom u Rimu, grofom Montom, Titoni je

izjavio da je već u ranijim balkanskim stvarima od strane Austro -Ugarske

na “mučna iznenađenja i parlamentarne laži bio prisiljen”, ali je aneksija

Bosne i Hercegovine tako na njega djelovala da je on imao namjeru da

napusti svoj položaj u vladi. 200 Ministru Titoniju je bilo teško umiriti

talijansku javnost, koja je protestirala protiv Aehrenthalove politike na

Balkanu. Zbog toga će on u narednim mjesecima pokušati dobiti us tupke

od Aehrenthala u drugim neriješenim pitanjima u austrijsko -talijanskim

odnosima i time umiriti javnost.

Aneksija je opteretila odnose Austro -Ugarske i Italije, kao i odnose

unutar Trojnog saveza. U Rimu, svaka akcija Austro -Ugarske na Balkanu

je primana s nepovjerenjem, i tražio se put i način da se spriječi širenje

Monarhije prema jugoistoku. 201 Stoga je aneksija pojačala Titonijevu

želju da se postigne sporazum s Rusijom ili Austro -Ugarskom o

balkanskim pitanjima i na taj način se spriječe jednostarne promjene na

Balkanu. Cijela politika Titonija će u narednoj godini biti usmjerena na

199 Ibidem, br. 8.945.

200 Ibidem, br. 8.964.

201 Krajem oktobra 1908. francuski vojni ataše u Rimu izvještavao je u Pariz "da je

ekspanzija Austro-Ugarske na Balkanu nanijela ranu talijans kom nacionalnom

osjećanju", Vinogradov K. B., Bosnijskij krisis 1908 .-1909. gg., Prolog pervoj mirovoj

vojni, Leningrad 1964., 95. U novembru 1908. znatno su se zaoštrili odnosi Italije i

Austro-Ugarske, nakon progona talijanskih studenata u Beču, i masovn ih

protivaustrijskih demonstracija u Italiji. Ti događaji su u većoj mjeri zaokupili pažnju,

nego "bosansko pitanje". Bivši predsjednik vlade A. Fortis je u decembru 1908. istakao

u razgovoru s jednim austrijskim novinarom: "Stvorite samo jednom red u

univerzitetskom pitanju - poslije činite od Bosne što želite", Graf Heinrich von L ützow,

Im diplomatische Dienst der k. u k. Monarchie, 328.

80

osiguranje Balkana.202 Italija je pokušala da mimo Austro -Ugarske

postigne direktan sporazum s Rusijom u pogledu Balkana. Titoni je u

komori 4. decembra 1908. oštro osuđiva o austrougarsku politiku, ističući

“da je približavanje Rusije i Italije već gotova stvar, što neće ostati bez

važnih posljedica u budućnosti”. 203

Italija ipak ostaje vjerna Trojnom savezu. U svom govoru 4.

decembra Titoni je naglasio da “do sada postignut e saveze i prijateljsku

politiku Italija mora dalje slijediti, jer to jedino odgovara njenim

interesima.204 Istovremeno je izrazio svoje simpatije za Srbiju i Crnu

Goru, naglašavajući da Italija može u njihovu korist samo da pokrene

diplomatsku akciju i da im obeća diplomatsku podršku. 205

Rusko javno mnijenje se u neobično oštroj formi izjasnilo

protiv aneksije Bosne i Hercegovine. Postupak Austro -Ugarske je

označen kao udarac slavenstvu i povreda ruskog prestiža na Balkanu. U

vijećanjima, proglasima i u štam pi, ukazivalo se na historijske zadatke

koje “ruski narod treba ispuniti prema svojoj ugroženoj braći”. Napadima

na Austro-Ugarsku pridružili su se prijekori upućeni Njemačkoj. 206

Austrougarski ambasador u Petrogradu, grof Berchtold, je

naglašavao u svom izvještaju Beču, da se gotovo cjelokupna ruska štampa

202 Fellner Fritz, Der Dreibund. Europ äische Diplomatie vor dem Ersten Weltkrieg,

München 1960., 70.

203 Tittoni - Reden, 278.

204 Ibidem, 292.

205 Ibidem, 276-277.

206 Gemeinhardt A. H., Deutsche und osterreichische …, 285. Krajem septembra 1908.

prilike na Balkanu zaokupile su pažnju ruske javnosti. Na najavu aneksije, list kadetske

stranke "Reč" se pitao kako će se Osmansko carstvo, balkanske zemlje i velike sile

držati prema jednostranom kršenju Berlinskog ugovora i konstatirao: "Njemačka će

sigurno podržati svoju saveznicu, držanje Francuske i Velike Britanije je nejasno, i stoga

će se Rusija morati još jače suprotstaviti aust rijskim planovima. Rusija ne može zbog

svojih stvarnih interesa, zbog prestiža na Balkanu i svog međunarodnog položaja biti

samo "posmatrač promjene Berlinskog ugovora u korist Austro -Ugarske", Ferenczi

Casper, Aussenpolitik und Öffentlichkeit in Russland 1906.-1912., Husum 1982., 180.

81

žali “da je austrijskom akcijom sveti osjećaj slavenstva duboko

povrijeđen”.207 List “Novoe vremja” je u austrougarskom koraku vidio

napad na “najsvetije” u ruskoj politici - slavensku ideju. Svaki udarac

protiv te ideje je u ruskim društvima smatran nepodnošljivim. Bečka

vlada je manje optuživana zbog kršenja Berlinskog ugovora; više zbog

toga što su “slavenske želje i prava povrijeđeni”. 208

Vođa kadeta Miljukov je oštro napao Austro -Ugarsku politiku

na Balkanu, ističući da je aneksija izvedena protiv želja naroda Bosne i

Hercegovine, kojeg ona nije uspjela asimilirati za trideset godina. Stoga je

Miljukov označio aneksiju “danajskim poklonom” za budući razvoj

Monarhije.209

Miljukov je isticao da aneksija B osne i Hercegovine, kao i

objava nezavisnosti Bugarske, predstavljaju povredu Berlinskog ugovora,

praveći pri tom razliku: korak Bugarske je ocijenjen kao “logičan ishod

evolucije kneževine i ostvarenje želja njenog stanovništva”, dok je

aneksija Bosne i Hercegovine bila “u suprotnosti sa željama stanovništva

ovih pokrajina”.210 Smatrao je da su nade Srbije da dobije Bosnu i

Hercegovinu nerealne; po njegovom mišljenju, krajnje što bi Srbija mogla

dobiti su kompenzacije. Stoga se on zalagao za konferenciju koj a bi

automatski vodila priznanju aneksije, uz davanje kompenzacija Srbiji i

Crnoj Gori.

Miljukov je smatrao da bi Rusija, zbog priznanja aneksije trebala

zahtijevati autonomni status Bosne i Hercegovine u okviru Monarhije,

kao i vezu između Srbije i Crne G ore podjelom dijela južne Hercegovine.

Mogućnost podjele Sandžaka između Srbije i Crne Gore Miljukov je

207 Gemeinhardt A. H., Deutsche und österreichische …, 286.

208 Ferenczi C., Aussenpolitik …, 188.

209 Ibidem, 181.

210 Ibidem, 182.

82

odbacio, jer bi to opteretilo odnose sa Osmanskim carstvom. 211 Suštinu

ovog programa - priznanje aneksije na međunarodnoj konferenciji za

kompenzacije Srbiji i Crnoj Gori - kadeti su dosljedno zastupali sve do

završetka krize.212

Rusku politiku na Balkanu podržale su gotovo sve političke stranke, od

umjerene desnice do kadeta. Među njima je, ipak, postojala razlika u

stavu prema održavanju konferencije sila potpisnica Berlinskog ugovora.

U ocjenama desnice isticalo se da Austro -Ugarska treba konferenciju za

legaliziranje germanizacije Bosne i Hercegovine, Francuska za osiguranje

svog kapitala u Maloj Aziji, a Velika Britanija da bi u očima islamskih

podanika odigrala ulogu zaštitnika”. Učešće Rusije na takvoj konferenciji

je ocijenjeno “donkihoterijom”. 213

Stav ruske vlade prema aneksiji Bosne i Hercegovine bio je

uzrokovan unutrašnjo-političkim prilikama u zemlji, kao i vojnom

nespremnošću Rusije. Stoga je la jt-motiv u držanju Rusije u aneksionoj

krizi bio strah od rata. Rusija je bila vojno nespremna. Predsjednik vlade

Stolipin govorio je srpskom poslaniku u Petrogradu: “Rusija je

nespremna za rat zbog nedavnih spoljnih i unutrašnjih nedaća, japanskog

rata i revolucije”.214

Vojnu i političku nemoć Rusije konstatirao je također, u martu 1909. za

ruskog ratnog ministra imenovani dotadašnji načelnik Generalštaba,

general Suhomlinov. On je bio mišljenja da je Rusija zbog posljedica

rusko-japanskog rata bila paraliz irana. Po njemu, “kriza na Balkanu je

rusku političku bespomoćnost usljed vojne slabosti u tako jasnom svijetlu

označila, da su svakom patrioti zasuzile oči”. 215 Stoga je ruska vlada od

211 Liszkowski Uwe, Zwischen Liberalismus und Imperialismus. Die zaristische

Aussenpolitik vor dem Ers ten Weltkrieg im Urteil Miljukovs und der Kadettenpartei

1905.-1914., Stuttgart 1974., 119; Ferenczi C., Aussenpolitik …, 189.

212 Liszkowski U., Zwischen Liberalismus und Imperialismus …, 120.

213 Ferenczi C., Aussenpolitik …, 189.

214 Popović Dimitrije, Borba za narodno ujedinjenje1908 .-1918., Beograd 1927.,29.

215 Suchomlinov W. A., Erinnerungen, Berlin 1924., 223.

83

samog početka krize nastojala izbjeći oružani sukob. Već 5. oktobra

1908. ministar Izvoljski je izjavio srpskom poslaniku u Parizu, M.

Vesniću: “Vi, Srbi, ne možete još raditi na tome da oružanom snagom

istisnete Austro-Ugarsku iz Bosne i Hercegovine. Mi, Rusi, ne možemo

ponovo zbog ovih provincija voditi rat s Austro -Ugarskom. Razumljivo,

ja nisam priznao da mi sada nismo sposobni da vodimo rat, a ipak, to je

glavni razlog zašto ga ne želimo”. 216

Ministar Izvoljski je morao voditi politiku koja će biti

usmjerena na to da umiri srpsko javno mnijenje. Tako je već 9. oktobra

1908. njemački otpravnik poslova iz Petrograda javljao u Berlin, “da je

ruska vlada savjetovala Srbiji da se uzdrži od svakog nepromišljenog

koraka”.217 Također je i 29. oktobra ministar Izvoljski u Petrogradu

prenio Nikoli Pašiću poruku da “Srbija mora ostati m irna, i ne smije ništa

učiniti što bi izazvalo Austro -Ugarsku, i time joj dalo povod da uništi

Srbiju. Rusija još nije gotova s pripremama i ne može voditi rat”. 218

Ministar Izvoljski je istakao da će ruska vlada podržati zahtjev za

teritorijalnim kompenzaci jama u korist Srbije i Crne Gore. 219

216 Boghitschewisch M., Die auswärtige Politik …, I, br. 6.

217 Gr. Pol., br. 9.094.

218 Boghitschewisch M., Die auswärtige Politik …, I, br. 24.

219 Ruska vlada pružila je Srbiji moralnu podršku, upozorivši je na razboritost i nužnost

održanja mira. Raspoloženje ruskog javnog mnijenja došlo je do izraza i u telegramu

predsjednika Dume Homjakova upućenom predsjedniku srpske skupštine u kome je

istaknuto da “samo mirno rješenje međunarodnih pitanja može osigurati slavenstvu

najbolju budućnost”. Petrogradski listovi računali su sa sljedećim razvojem prilika:

direktan konflikt s Austrijom je izbjegnut, aneksija neće biti priznata i ruski prestiž na

Balkanu ostaje nedirnut. Time bi u Rusiji bili svi zadovoljni iz dva razloga: prvo, zbog

pobjede javnog mnijenja i drugo, zbog otvorene mogućnosti da kroz izvjesno vrijeme

Rusija postane vojna sila koja će se ponovo jače zauzeti u korist slavens tva. Sukob s

Monarhijom bio je mnogo ranije predviđen. U zimu 1869/1870. ruski publicist Nikolaj

Jakovljevič Danilevski je u seriji članaka pod naslovom "Rusija i Balkan" u časopsu

"Zarja" najavio "propast dekadentne Evrope čije vođstvo će preuzeti moraln o moćnija

Rusija." Danilevski je smatrao Balkan za prostor historijski zadat velikim silama. Tu su

84

Među ruskim političkim strankama bila je raširena ideja o obrazovanju

balkanskog saveza između Srbije, Crne Gore, Bugarske i Osmanskog

carstva, koji će spriječiti daljnju političku i ekonomsku ekspanziju

Centralnih sila. Na sjednici Dume, 25. decembra 1908., ministar Izvoljski

je predložio već više puta modificirani program ruske vlade za rješenje

bosanskohercegovačkog pitanja. Izvoljski je naglasio da “najnovije

političke promjene na Balkanu nameću potrebu revizije Berlin skog

ugovora, kompenzacije Srbiji i Crnoj Gori, te obrazovanje balkanskog

saveza između Srbije, Crne Gore, Osmanskog carstva i Bugarske, koji će

voditi računa o nacionalnoj i privrednoj samostalnosti ovih država”. 220

Osmanlije sačuvale južne Slavene od germanizacije i katolicizma, a Monarhija je Zapad

ponovo spasila od Osmanskog carstva i islama. Ovi historijski zadaci su bili ispunjeni, i

time su obje sile izgubile smisao daljeg postojanja. Danilevski je već tada označio

geografsku kartu koja se 1919. ostvarila: češko -moravsko-slovačka država, kraljevina

Srba, Hrvata i Slovenaca, bugarska, rumunjska i mađarska država. Nje gov rukopis je u

Rusiji bio koncept za praktičnu politiku i smatran je "političkom Biblijom sa deset

zapovjedi carske spoljne politike" (Helmut Andics, Der Untergang der Donaumonarchie,

Wien - München - Zürich 1976., 74.).

220 Ferenczi C., Aussenpolitik …, 1 89. Vođa kadetske stranke Miljukov se zalagao za

obrazovanje balkanskog saveza još na partijskoj konferenciji 21. oktobra 1908.

Međutim, početkom 1909. smatrao je ideju balkanskog saveza nerealnom. Na jednoj

strani makedonski i albanski problem nisu bili riješeni, a s druge strane postojale su

šanse da Bugarska uz pomoć Austro -Ugarske ostvari velikobugarsku ideju (Liszkowski

U., Zwischen Liberalismus und Imperialismus…, 129). Nakon istupa ministra

Izvoljskog u Dumi, početkom 1909. u ruskoj štampi se mnogo polemiziralo o

balkanskom savezu. Spoljnopolitički komentator lista “Ruskaja Mysl”, moskovski

profesor S. A. Kotljarevskij, i pristalica liberalnog neoslavizma A. Stahović davali su

balkanskom savezu jako antiaustrijsko obilježje. Nužnost stvaranja balkans kog saveza

zasnivali su oni na tome da su balkanske zemlje same slabe da bi sačuvale ekonomsku i

političku nezavisnost pred njemačkim “prodorom na istok”. Zato, balkanske zemlje

moraju računati na Rusiju i njene saveznice. Balkanski savez je za njih u prvo j liniji

instrument za provođenje ruske politike.(I bidem, 127-128.). Za razliku od njih, L. F.

Panteleev je polazio od interesa balkanskih zemalja. Za njega, balkanski savez nije

predstavljao “sanitarni kordon” protiv njemačkog “Drang nach Osten”, već je u njemu

85

Vijest o aneksiji Bosne i Hercegovine ob javljena je u Beogradu 2. X.

1908. U vanrednom broju list “Politika” je u članku “Bugarska kraljevina

- aneksija Bosne” obavijestio beogradsku javnost o predstojećem koraku

austrougarske vlade. Istog dana, održan je u Beogradu prvi protestni

miting, koji je ujedno značio uvod u čitavu seriju mitinga i demonstracija,

koji su se održali narednih dana. 221 Vodeći političari svih stranaka, kao i

vidio emancipaciju ovih država od ruskog tutorstva, smatrajući da balkanske države

treba pustiti da vode nezavisnu politiku. (Ibidem, 129).

221 Miličević Jovan, Javnost Beograda prema aneksiji Bosne i Hercegovine, u:

Jugoslovenski narodi pred prvi svj etski rat, Beograd 1967., 553 -554. Njemački otpravnik

poslova u Beogradu izvještavao je von Bülowa 6. oktobra 1908.: “Die bulgarische

Selbstandigkeitserklärung hat hier in Belgrad sowie in ganz Serbien grosse Aufregung

hervorgerufen. Weniger aus Animosit ät gegen Bulgarien, als vielmehr aus Bef ürchtung

vor den Konsequenzen die dieser Schritt f ür das Schicksal von Bosnien und

Herzegowina mit sich bringen könnte. Das wort “Annexion” wirkt wie ein rotes Tuch

auf die Serben, die es mit ihrer Ehre Unvereinbar erk lären, dass diese Teritorien mit rein

serbischer Bevölkerung von einer fremden Macht annektiert werden k önnten. Es wird

behauptet, dass die Erregung sich wieder legen w ürde, wenn bei einer Umgestaltung des

Verhältnisses der Provinzen zu Österreich-Ungarn nur das Wort “Annexion” vermieden

wurde …”. “Einstweillen gehen die Wogen der Erregung noch hoch, und das Volk wird

durch Extrablättern sowie durch Volksversammlungen in seiner Ansicht Best ärkt, die

bosnische Frage als eine Nationalfrage anzusehen, und dazu angefeuert, im Falle einer

österreichischen Annexion der Provinzen wie ein Mann sich zu erheben und Österreich

den Krieg zu erklaren”(Gr. Pol, 26, 1, 9090). Istovremeno sekretar austrougarske

delegacije u Beogradu izvještavao je u Beč: “Volksbewegung rechnet, dass durch Krieg

späteres Eingreifen der Mächte zu Gunsten Serbiens ermöglicht wird und Situation für

Serbien durch Geschlagen werden nicht ung ünstiger werden kann, als durch Zulassung

von Annexion. Ob Volksbewegung niedergehalten werden kann, ob es Regierung will,

lässt sicht derzeit noch nicht beurteilen Minister des Aussern nach übereinstimmenden

Schilderungen ist vöollig niedergebrochen und nicht mehr Herr seiner “Nerven”,

(ÖUAP, I, br. 147.). O odjeku aneksije Bosne i Hercegovine u Beogradu, kao i o stavu

srpske vlade prema aneksiji vidi: Ducce Alessandro, La crisi Bosniaca del 1908, Milano

1977., 328-335. Kao odjek beogradskih manifestacija došlo je u gotovo svim gradovima

Srbije do sličnih masovnih istupa. U Smederevu, na mitingu je uzelo učešća gotovo

86

štampa zahtijevali su od ministra Milovanovića energično zauzimanje za

srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Tri os novne misli su

dominirale u srpskoj javnosti: aneksija je uperena protiv Srbije, čije se

zaokruženje steže i priprema spuštanje na Kosovo; aneksija će ubrzoati

proces denacionalizacije u Bosni i Hercegovini, i zauvijek ih otrgnuti od

Srbije; ona će izazvati ustanak u Bosni i Hercegovini što će prisiliti Srbiju

na intervenciju.222

U razgovoru s njemačkim ambasadorom u Carigradu srpski poslanik J.

Nenadović je istakao: “Aneksija Bosne i Hercegovine je smrt za Srbiju.

Ona je pretača aneksije Srbije od strane Au stro-Ugarske ili Bugarske, s

kojom je bečka vlada sarađivala da bi nas uništila. Ali, mi smo već

mobilizirali, i prolit ćemo i posljednju kap krvi, da bi spasili našu zemlju,

ili ćemo časno podleći ... Mi smo mali i slabi, ali smo revolucionarni”. 223

Utjecajni srpski političar Božidar Marković je smatrao da aneksijom

Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska nije utolila svoju glad, i u izgledu je

da će prodirati dalje prema jugoistoku. “Ako je Srbija sa tri strane

opkoljena od Austro-Ugarske”, smatrao je Marković, “tada je njeno

uključenje u Monarhiju samo pitanje vremena”. 224

Austrougarski korak doživljen je u Srbiji više kao udarac protiv

nje same, nego protiv Osmanskog carstva. Smatralo se da austrougarske

želje za osvajanjem imaju za cilj da Srbiji odsijeku “živo tni prostor”,

aneksija je viđena kao daljnji korak za prodor Austrije na Balkan, i

ekonomsko i političko potčinjavanje Srbije. 225 Takve pomisli pojačale su

aktivnosti u Srbiji. Za svaki slučaj, vlada je pozvala u vojsku prvi poziv, a

skupština je odobrila ra tnom ministru 16.000.000 dinara za vojne

5.000 ljudi. U Šapcu narod je htio da ubije tamošnjeg austrougarskog vicekonzula

(Miličević J., Javnost Beograda …, 556.).

222 Đorđević Dimitrije, Carinski rat ..., 530.

223 Gr. Pol., 26, 1, br. 9.095, Izvještaj njemačkog ambasadora Marschalla, 9. X 1908.

224 Markowitsch B., Die serbische Auffasung der bosnische Frage, Berlin 1908., 13.

225 Boghitschewisch M., Die auswartige Politik …, I, br. 6.

87

pripreme.226 I na diplomatskom planu Srbija je ispoljila veliku aktivnost.

Već 7. X vlada je uputila silama potpisnicama Berlinskog ugovora notu,

protestirajući najenergičnije zbog aneksije Bosne i Hercegovine, tražeć i

“povratak u pređašnje stanje ili odgovarajuću naknadu za Srbiju i Crnu

Goru, koja bi obezbjeđivala nezavisan državni život Srbije i opstanak

srpskog naroda bar u onakvoj mjeri kako mu je to zajamčio Berlinski

ugovor.”227

U Beču su odbili da prime notu srps ke vlade. Po nalogu ministra

Aehrenthala prvi načelnik Ministarstva spoljnih poslova je izjavio

srpskom poslaniku Simiću da neće primiti notu jer “Srbija nema nikakve

pravne osnove za takav protest”. 228 Na to, srpski poslanik je samo

pročitao notu.

Također je srpski otpravnik poslova u Berlinu predao 8. oktobra notu

njemačkom državnom sekretaru von Sch önu, koji je izjavio da prema

njegovim pogledima austrougarski korak ne predstavlja materijalnu

povredu Berlinskog ugovora, pa on stoga može “samo savjetovati na

mirno i korektno držanje, i osobno odvratiti od svakog zveckanja sabljom

nasuprot Austro-Ugarske.”229

Srpski političari odlaze u inozemstvo da tamo potraže podršku za svoje

zahtjeve i da se obavijeste o raspoloženju velikih sila. Ministar

Milovanović putuje u Berlin, London, Pariz i Rim; Nikola Pašić i

prestolonasljednik Đorđe u Petrograd, a Stojan Novaković u Carigrad.

U Berlinu, ministar Milovanović je posjetio državnog sekretara von

Schöna i izložio mu želje Srbije za dobivanjem jednog pojasa Bosne i

226 Nintschitch M., La crise bosniaque …, 3 80-381.

227 Gr. Pol., 26, 1, 9.091.

228 ÖUAP, I, br. 180.

229 Gr. Pol., 26, 1, 9.091. Prvih dana nakon proglašenja aneksije raspolo ženje u Srbiji

prema Njemačkoj je bilo još prijateljsko, pred njemačkim konzulatom čuli su se

pozdravi upućeni Njemačkoj; u srpskoj javnosti se vjerovalo da se ona ne}e solidarirati s

Austro-Ugarskom zbog aneksije. (Vidi: Lončarević Dušan, Jugoslaviens Entstehung,

Wien 1929., 247.).

88

Hercegovine, čime bi se obarazovala veza između Crne Gore i Srbije i

time bio otvoren put na Jadransko more, ističući da bi time bili stvoreni

temelji za prijateljske odnose s Austro -Ugarskom. Međutim, von Schön je

rekao ministru Milovanoviću da on “u ovom pitanju ne može prihvatiti

posredničku ulogu”.230

Ministar Milovanović se u Berlinu susreo i sa ruskim

ministrom Izvoljskim. Poslije dugog ubjeđivanja, uspio je da od njega

dobije obećanje da će Rusija podržati zahtjev Srbije za teritorijalnim

kompenzacijama, sve dok joj Velika Britanija i Francuska budu u tome

pružale podršku.231 Milovanović je iz Berlina otputovao u London. U

razgovoru, koji je vođen britanski ministar Edward Grey je izrazio svoje

simpatije za zahtjeve Srbije, obećavajući podršku Britanije samo dotle

dok ona ne napusti miran put. Također su E. Grej i Ch. Harding obećali

ministru Milovanoviću da će podržati zahtjeve Srbije za teritorijalnim

kompenzacijama tako dugo dok ih se bude držala i Rusija. 232

U Parizu, ministar Milovanović je mogao kon statirati da će

Francuska odigrati ulogu posrednika, u korist Austro -Ugarske. Takvo

držanje Francuska je imala s jedne strane zbog njene kolonijalne politike,

s druge strane obzirom na njeno prijateljsko držanje prema Austro -

Ugarskom, čime bi se najvažniji neprijatelj Francuske - Njemačka,

oslabila. Osim toga, Francuska je vidjela unaprijed da u slučaju rata ona

mora biti isključena i zato je u cijeloj stvari trebala Rusiji ostaviti

slobodne ruke.233

U Rimu, ministar Milovanović je dobio uvjerenje da je Ital ija s

Austro-Ugarskom i Njemačkom samo u formalnom savezu, i da neće biti

teško angažirati javno mnijenje i pridobiti zvanične krugove da podrže

Srbiju. Milovanović je mogao konstatirati da u talijanskom narodu postoji

230 Gr. Pol., 26, 1, br. 9.100.

231 Ibidem, br. 9.101, 9.102.

232 Boghitschewitsch M., M., Die ausw ärtige Politik …, br. 26.

233 Lončarević D., Jugoslaviens Entstehung …, 254.

89

tradicionalna netrpeljivost prema Aus triji i da je u pitanju balkanske

politike Italija složna s Rusijom. 234

U specijalnoj misiji u Petrogradu su boravili Nikola Pašić i

prijetstolonasljednik princ Đorđe. U razgovoru s Pašićem vođenim 29. X

1908. Izvoljski je istakao da Rusija nije ispustila i z vida odredbe o

teritorijalnim kompenzacijama u korist Srbije, ali se ona mora prvo

zadovoljiti s ostvarljivim dijelovima (pitanje željeznice, dunavske

konvencije, ukidanje člana 29. Berlinskog ugovora), a ostalo prepustiti

budućnosti. On je savjetovao Pa šiću da se izbjegnu provokacije Austro -

Ugarske, jer “ono što se događalo 1875. i 1876. ne može se danas

ponoviti”.

Pašić je istakao da se srpski narod u Srbiji i Crnoj Gori nikada nije mogao

suzdržati da ne pomogne braći. 235

Ruski car je 30. X savjetovao i srpskom prijestolonasljedniku mir i

uzdržanost, i obećao da će Rusija učiniti sve što je moguće za srpski

narod, ali da rat trenutno ne može voditi. Također je car ponovio svoj stav

i Pašiću, 11. XI 1908., ističući da direktiva za Srbiju mora glasiti ”vojn a

priprema i čekanje, jer bosanskohercegovačko pitanje može biti riješeno

samo ratom”.236 Krajem oktobra 1908. Miroslav Spalajković, načelnik u

Ministarstvu spoljnih poslova Srbije sačinio je referat o potrebi da se

zaključi vojna konvencija između Srbije i Osmanskog carstva, koja je

trebala biti osnova za stvaranje Balkanskog saveza kojem bi pristupile i

Bugarska i Grčka. U tom cilju je u Carigrad stigao radi pregovora

specijalni delegat Stojan Novaković. I pored izražene solidarnosti za

Srbiju, ministar Tefik-paša je izjavio ministru Novakoviću da je Porta

trenutno zaokupljena vlastitim pitanjima. Ona je željela najprije da

234 Ibidem, 255.

235 Goos Roderich, Das österreichisch-serbische Probleme bis zur Kr iegserklärung

Österreich-Ungarns an Serbien, 28. Juli 1914, Die Vorgeschihte des Weltkrieges, X Bd.,

Berlin 1930., 86.

236 Boghitschewitsch M., Die auswärtige Politik …, br. 31.

90

regulira svoje odnose s Bugarskom, a nakon toga zahtijevati autonomiju

za Bosnu i Hercegovinu. 237

Da bi Srbiju držali uz sebe, Mladotu rci su nastojali na

ofanzivno-defanzivnoj konvenciji, koja je trebala biti ponuđena i Crnoj

Gori. Oni su održavali veze sa Srbijom, jer su željeli time Austro -Ugarsku

prisiliti na svoje uvjete, a Srbija se nadala da će Porta pristati na savez s

njom. Na toj osnovi se razvila značajna diplomatska aktivnost. 238

U toku oktobra širom Srbije su održavani mitinzi, ulične

demonstarcije i protestni sastanci. Austrougarski poslanik grof Forgatsch

javljao je u Beč 27. oktobra da “cijela zemlja liči na ludnicu i svi su

spremni da umru”.239 Beogradska javnost bila je borbeno raspoložena,

posebno njen omladinski dio. To se moglo vidjeti naročito po akciji

prijavljivanja i pripremanje dobrovoljaca za predviđeni rat protiv Austro -

Ugarske.240

Kad je pokret za upisivanje dobrovo ljaca uzeo maha, pristupilo

se stvaranju organizacije, koja bi rukovodila akcijama u vezi s borbom

protiv aneksije. Tako je još 9. oktobra u Beogradu stvorena Narodna

odbrana, u čiju upravu je ušlo više građana, generala, univerzitetskih

profesora, novinara i predstavnika svih građanskih političkih stranaka. U

unutrašnjosti zemlje izabrani su mjesni odbori Narodne odbrane, a na

237 Mikić Đ., Austro-Ugarska …, 120. Uporedi: Gr. Pol, 26, 1, br. 9.104.

238 Mikić Đ, Austro-Ugarska …, 121.

239 ÖUAP, I, br. 418.

240 O stavu srpskih društvenih slojeva prema aneksiji, izvještavao je belgijski poslanik

iz Beograda: “Srpski seljak, uopće konzervativan element, zaokupljen je mislima da

borba za slobodu neće imati kraj toliko dugo dok se njegova krvna braća nalaze pod

stranim gospodarom. Rat mu se čini neodložnim. U intelektualnim kr ugovima “apel na

oružje” viđen je kao jedino sredstvo za otklanjanje austrougarskog okruženja i za

ostvarenje velikosrpske otadžbine. Trgovci ostaju isključeni, u najvećoj mjeri su

miroljubivi, i zbog lošeg poslovanja obeshrabreni, traže vanredne mjere kao jedino

sredstvo da se zemlja izvuće iz čorsokaka”, (Die belgische Dokumente zur

Vorgeschichte des Weltkrieges, Bd I, Berlin 1928, Izvještaj iz Beograda 27. XI 1908.,

br. 28).

91

prvoj sjednici glavnog odbora bio je donijet i program rada. Narodna

odbrana je razvila veliku aktivnost na pripremanju i održavanj u

dobrovoljačkih četa, sve do kraja marta 1909., kada su one raspuštene. 241

Aneksiona kriza se u Srbiji manifestirala i u ekonomskom vidu.

Očekujući napad austrougarskoh trupa vlada je preselila svoju arhivu u

Niš, gdje su i Narodna banka i Uprava monopola prebacili svoje trezore.

Kriza se odrazila i na evropskim berzama, gdje su padali kursevi

balkanskih papira i počela se javljati oskudica novca. Usljed toga, banke

koje su imale uložene kapitale na Balkanu požurile su da ostvare svoja

potraživanja, pojačavajući pritisak na finansije balkanskih zemalja. 242

Uporedo s diplomatskim pritiskom, Austro -Ugarska je

nametnula Srbiji vojnu blokadu. Već 22. X austrougarska vlada je

zabranila tranzit za Srbiju oružja, municije, ratnog materijala uopće, konja

i stoke iz oba dijela Monarhije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.

Zabrana tranzita ratnog materijala dovela je Srbiju u neugodan položaj, pa

je srpska vlada bila prinuđena da promijeni pravac dovoza, upućujući

oružje na Solun.243

U novembru i decembru 1908. odnosi Austro-Ugarske i Srbije

su se još više zaoštrili, i pritisak austrougarske vlade je sve više rastao.

Bečka i peštanska štampa pisale su o poduzetim vojnim mjerama u Srbiji,

upućujući joj prijetnje.

U noti upućenoj velikim silama od 6. XI bečka vlada je u kazivala na

vojne pripreme u Srbiji, naglašavajući da one ugrožavaju sigurnost

241 Miličević J., Javnost Beograda …, 561 -562; Vidi: Davidović M. Ljuba, Narodna

Odbrana, u: “Die Kriegsschuldfrage, V, Berlin 1927., 192 -225.

242 Đorđvić D., Carinski rat …, 532. Vidi i, Pavičević B., Rusija i aneksiona kriza …,

br. 404.

243 Đorđević D., Carinski rat …, 536.

92

Monarhije.244 Austrougarske trupe koncentrirane su na granici prema

Srbiji i Crnoj Gori, i stalno su popunjavane novim jedinicama. 245

U Beogradu se 25. decembra 1908. sastala Naro dna skupština i

zasjedala do 1. januara 1909. 246 Na toj tajnoj sjednici, na osnovu rezultata

provedenih diplomatskih akcija, formulirani su zahtjevi Srbije. Na

sjednici 25. decembra 1908. govorio je samo ministar Milovanović. U

dvosatnom govoru, izlagao je on o aneksionom pitanju. “Aneksija Bosne i

Hercegovine”, smatrao je Milovanović, “biće osuđena s dva stanovišta.

Ona je s jedne strane pogodila suverenitet sultana, s druge strane Evropu,

odnosno potpisnice Berlinskog ugovora. O bilo kakvim zahtjevima i

pravima za Srbiju ne može biti govora. U međunarodnom pozitivnom

pravu nacionalnost, na žalost, ne igra nikakvu ulogu. Stoga je obaveza

srpske vlade da aneksiju Bosne i Hercegovine predstavi kao neposrednu

opasnost za politički život i egzistenciju Srbije. N užno je da se aneksija,

kao srpsko pitanje u ovoj boji iznese pred evropski forum. Kada

programsko pitanje bude prihvaćeno, srpsko pitanje se može, prema

potrebi, širiti ili mijenjati”. 247

Ministar Milovanović je ocijenio da je trenutno spoljna politika

Srbije u pitanju aneksije u mnogo boljem položaju nego što je to bila kod

njenog provođenja. Milovanović je istakao da zahtjev Srbije za

autonomijom Bosne i Hercegovine ne isključuje u potpunosti

kompenzacije. “Evropa mora u interesu evropskog mira odvratiti Austro-

Ugarsku od Balkana. Austro -Ugarska na Balkanu je isto kao i rat u

244 Nintchitch M., La crise bosniaque …, II, 46.

245 Do marta 1909. u Bosnu i Hercegovinu je bilo upućeno 29. bataljona regularnih

jedinica, jedan konjički eskadron i 30.000 rezervista (Regele Oscar, Feldmarschall

Conrad. Auftrag und Erfüllung 1906-1918, Wien 1955., 56; Vinogradov K. B.,

Bosnijskij krisis …, 124).

246 Dokumenta o ovom važnom sastanku, koja su bila u vidu privatnih bilješki, prikupio

je bivši sekretar skupštine i radikalski poslanik Marinko Stanojević i nakon rata objavio

u beogradskom listu “Vreme”.

247 Lončarević D., Jugoslaviens Entstehung …, 253.

93

Evropi”248, konstatirao je Milovanović. Na kraju, on je podnio saopćenje

o aktivnostima srpskih misijama u inozemstvu.

Vijest o aneksiji Bosne i Hercegovine nije iznenadila

crnogorskog kneza Nikolu. O namjerama Austro -Ugarske da će 7.

oktobra proglasiti aneksiju, njega je 5. oktobra obavijestio ruski

poslanik.249 Aneksija je u Crnoj Gori izazvala veliko ogorčenje, koje se

ispoljilo u demonstracijama i manifestacijama. Već 7. oktobra na Ce tinju

su otpočele demonstracije, a zatim je održan protestni miting na kome je

donesena rezolucija kojom se učesnici izražavali spremnost da brane

interese srpskog naroda, a od vlade zahtijevali obnovu diplomatskih

odnosa sa Srbijom.250 Crnogorska Narodna skupština sazvana je u

vanredni saziv 12. oktobra i nakon rasprave o aneksiji na tajnoj sjednici,

13. oktobra je usvojila rezoluciju. 251 Narodna Skupština Crne Gore i

Narodna Skupština Srbije razmijenile su pozdravne telegrame, a

diplomatski odnosi između Srbi je i Crne Gore su ponovo uspostavljeni.

Nakon proglašenja aneksije, srpska vlada je poslala na Cetinje poslanika

Jovana Jovanovića kojem je stavljeno u dužnost da crnogorskoj vladi

saopći stav srpske vlade u pitanju aneksije, i da se upozna s njenim

gledištima. Srpska vlada je izradila prijedlog kompenzacija koje je trebalo

dati Srbiji i Crnoj Gori u slučaju priznanja aneksije. Prema tom

248 Ibidem, 254.

249 Jovanović Radoman, Crna Gora i istočna Hercegovina za vrijeme aneksione krize

(1908-1909), u : Jugoslovenski narod pred prvi svetski rat, Beograd 1967., 289.

250 Ibidem, 290. Odnosi Crne Gore i Srbije bili su prekinuti nakon tzv. “bombaške

afere”.

251 Rakočević Novica, Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1903 -1918, Cetinje 1981.,

178. ”Crnogorska Narodna Skupština kao predstavništvo cijelog srpskog naroda u Crnoj

Gori konstatuje da je aneksijom Bosne i Hercegovine Austro -Ugarska monarhija u

suštini povrijedila Berlinski Ugovor, da je tijem činom nanesen smrtni udarac interesima

cjelokupnog Srpskog Naroda ...”

Dalje je u rezoluciji istaknuto da je aneksijom pogaženo “načelo narodnosti” i da

Narodna Skupština izjavljuje da je crnogorski narod spreman podn ijeti sve žrtve “kad

gospodar za odbranu Srpstva i za čast Otadžbine na to pozove”

94

prijedlogu, Austro-Ugarska je trebala narodu Bosne i Hercegovine

zajamčiti javna i politička prava u istoj mjeri u kojoj to imaju ostali

austrougarski državljani, unutrašnju autonomiju s općim zemaljskim

saborom, slobodan razvoj privrede i kulture, a posebno organiziranje

crkve i škole. Austro-Ugarska je trebala povući svoje garnizone iz

Novopazarskog sandžaka, i odreći se prava koja joj na Sandžak daje član

25. Berlinskog ugovora, izjavljujući da se ne protivi nikakvom aranžmanu

koji bi se u pogledu njega utvrdio između Osmanskog carstva, Srbije i

Crne Gore. Srbija i Crna Gora su, po tom prijedlogu, trebale podijeliti

Sandžak na jednake dijelove, i tražiti od Austro -Ugarske ispravak granica

u njihovu korist, prvenstveno duž sjeverne granice Sandžaka, tako da on

bude odvojen od bosanskohercegovačke teritorije i da one time dođu do

zajedničke granice. Ispravka granice trebala je da potvrdi definitivno

odricanje Austro-Ugarske na Sandžak, i na dalje prodiranje na Balkan. U

prijedlogu su također bili sadržani zahtjevi da se Austro -Ugarska treba

odreći svih prava koja joj daje član 29. Berlinskog ugovora na barsko

pristanište i crnogorsko primorje, kao i svih pretenzija u pogledu

crnogorskih željeznica. 252 Crnogorska vlada prihvatila je prijedloge

Srbije, izražavajuči rezervu samo prema traženju proširenja u

Novopazarskom Sandžaku, plašeći se da bi to još više zaoštrilo odnose s

Austro-Ugarskom i Osmanskim carstvom. Knez Nikola je prihvatio

252 Ibidem, 179. Zahtjev o teritorijalnoj vezi Srbije i Crne Gore temeljio se na projektu

predsjednika Srpske akademije nauka dr Jovana Cvijića, razrađenom u njegovom djelu

"Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem". U osnovi ovog projekta nalazilo se

ustupanje jednog pojasa na području Bosne i Hercegovine od ukupno 10.519,8 km2.

Ovako projektirana državna granica između Srbije i Crne Gore s jedne i Bosne i

Hercegovine s druge strane, išla je gotovo direktnim južnim pravcem od Brčkog do

jugoistočno od Dubrovnika. Prosječno 30 kilometara široka zona imala je 317.717

stanovnika i u njoj su se nalazila mjesta Brčko, Bijeljina, Zvornik, Srebrenica, Rogatica,

Višegrad, Čajniče, Gacko, Bileća, Trebinje i Nevesinje. U projektu je bilo predviđeno i

reguliranje obalskog pojasa Spiča. (J. Cvijić, Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski

problem, Beograd 1908., 49-50).

95

prijedloge Srbije, i zatražio je sklapanje vojne konvencije. U tu svrhu u

Beograd je upućen brigadir Janko Vukotić. Na osnovu razmijenjenih

pisama između crnogorske i srpske vlade 0d 9. i 16. oktob ra, u Beogradu

je 24. oktobra sklopljen sporazum između Srbije i Crne Gore. Sporazum

je u ime crnogorske vlade potpisao brigadir Vukotić, a u ime srpske njen

predsjednik Petar Velimirović. U sporazumu se isticalo da su Srbija i

Crna Gora u potpunosti složne u ocjeni situacije koja je nastala aneksijom

Bosne i Hercegovine, te da je aneksija nanijela “teške povrede”

interesima srpskog naroda i ugrozila razvitak i samostalnost Srbije i Crne

Gore. Dalje je konstatirano da je postignuta potpuna saglasnost za zaš titu

zajedničkih interesa i da će. ako se ukaže potreba, interese braniti i

oružjem.253

Nakon sklapanja sporazuma sa Srbijom, crnogorska vlada je

uputila u Carigrad u posebnu misiju Janka Vukotića, s namjerom da se

zaključi vojna konvencija između Srbije, Crne Gore i Osmanskog carstva.

Vukotićevi razgovori s Mladoturcima imali su u početku dobar utisak. Na

Vukotićev prijedlog Crna Gora je odlikovala nekoliko osmanskih oficira,

a u pograničnim krajevima došlo je do prijateljskih susreta. 254 U daljem

toku krize, Srbija je u diplomatskim akcijama istupala i u ime Crne Gore,

kako je i bilo predviđeno sporazumom.

Proglašenje nezavisnosti Bugarske i aneksije Bosne i

Hercegovine bili su grčkoj signal za priključenje Krete. U Ateni se mislilo

da se Osmansko carstvo, zbog unutrašnjih i spoljnih teškoća neće

suprotstaviti ujedinjenju Krete s Grčkom, i ako velike sile priznaju akcije

Austro-Ugarske i Bugarske tada će priznati i Grčkoj. Međutim, takva

253 Nintchitch M., La crisi bosniaque …, II, 83 -84.

254 Martinović Niko, Otpor naroda u Crnoj Gori protiv aneksije Bosne i Hercegovine,

u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967., 504.

96

očekivanja se nisu ostvarila. Kretsko pitanje još nije došlo na dnevn i

red.255

Aneksija Bosne i Hercegovine i objava nezavisnosti Bugarske izazvala je

u Rumuniji dubok utisak. U toku oktobra i novembra 1908. u Bukureštu i

drugim mjestima organizirani su skupovi posvećeni zbivanjima na

Balkanu. Rumunsko građanstvo i intelektua lci su tražili da se vlada još

jače založi za očuvanje nacionalnih interesa. 256 Za vrijeme aneksione

krize Rumunija je zadržala dobre odnose s Austro -Ugarskoj. Predsjednik

vlade Jan Bratijanu izjavio je 1908. da bi u slučaju sukoba između

Austro-Ugarske i Srbije Rumunija objavila rat Srbiji. 257 Istovremeno,

rumunski kralj Karol je izjavljivao: “Mi nemamo nikakvih interesa da

zauzmemo čvrst stav ili se umješamo. Politika čekanja je upravo na

Balkanu, gdje uvijek neko drugi dolazi, bez sumnje vrlo preporučiva i

zdrava”.258 Rumunski nacionalisti su imali drukčiji stav prema aktualnim

političkim zbivanjima. Oni su se nadali da će Rusija vratiti Rumuniji

Besarabiji i time zauvijek učiniti Rumune prijateljima. To je za

bukureštanske političare označeno kao kompenzacija prvog reda. Savez

između Rusije, Rumunije, Srbije i Crne Gore je, kako se mislilo u

Bukureštu, bio idealan cilj tih nastojanja. 259 Prvi korak za riješenje krize

preuzeo je ministar Izvoljski za vrijeme svog boravka u Londonu.

Najbolji put za riješenje krize on je vidio u sazivu konferencije, na kojoj

su se trebala postaviti pitanja otvorena aneksijom Bosne i Hercegovine i

istovremenim proglašenjem nezavisnosti Bugarske. Na sazivu

konferencije Izvoljski je želio raditi zajedno s britanskom i francuskom

255 Sosnosky Theodor, Die Balkanpolitik Österreich-Ungarns seit 1866., Bd. II,

Stuttgart, 195.

256 Križek J., Annexion …, 183.

257 Winogradow K. K. - Pissarew J. A., Die Internationale Lage der österreichisch-

ungarischen Monarchie in den Jahren 1900 bis 1918, u: Österreich-Ungarn in der

Weltpolitik 1900 bis 1918, Berlin (Ost), 1965., 19.

258 Die Balkankrise. Ein Rückblick von D. F. Hoppe, S. Merkur, 24. XI 1908., br. 550.

259 Hoppe D. F., Politisches aus Bukarest, S. Merkur 12.XI 1908., br. 529.

97

vladom.260 Kada je Izvoljski izložio francuskom ministru Pichonu svoju

ideju konferencije, predstavio mu je sliku suđenja Europe Austro -

Ugarskoj: “Dunavska Monarhija biće zbog kršenja ugovornih obaveza,

optuženi dio, a Njemačka, kao briljantni sekundant biće njena jedina

potpora, tako da će uloge odigrane u Algesirasu biti zamijenjene. 261

Francuska vlada se potpuno slagala s prijedlogom Izvoljskog za

održavanje konferencije. Ministri - Clemanso i Pichon su se izjasnili da

ovaj prijedlog bude zajednički podržan od Rus ije, Francuske i Velike

Britanije, i time učini jak moralni utjecaj u Europi. 262 Ideja o održavanju

europske konferencije je od samog početka bila opterećena

nejedinstvenim pogledima velikih sila. Za Francusku u prvom redu su bili

njeni interesi u Osmanskom carstvu i Maroku, i zato je nastojala

obezbjediti podršku Austro -Ugarske. Stoga se francuska vlada i

izjašnjavala za konferenciju sa unaprijed utvrđenim programom, na koji

bi pristala i Austro-Ugarska.263 U Londonu su imali drugačije poglede.

Britanska vlada je smatrala da bi bilo potrebno prvo odrediti pitanja koja

će se uzeti u razmatranje, jer bi se moglo desiti da se raspravlja i o

pitanjima koja nisu bila za nju poželjna. Pritom se mislilo na pitanje

moreuza, koje bi na konferenciji ugrozilo njene pozici je. Tako se u

Londonu mislilo izbjeći konferenciju, i Aneksionu krizu riješiti

pojedinačnim sporazumima između vlada. 264 Političko vodstvo u Beču je

zastupalo stanovište da je konferencija moguća samo pod uvjetom da ima

zadatak registrirati postojeće stanje. Ministar Aehrenthal se slagao s

pogledima ministra Pichona da konferencija može biti sazvana samo u

260 Gr. Pol., 26, 1, 9.014.

261 Brit. Dok., V, 1, br. 304.

262 Ibidem, br. 311.

263 Aleksić-Pejković Lj., Odnosi Srbije …, 423.

264 Bogitschewitsch M., Die auswärtige Politik …, br. 7.

98

slučaju prethodnog sporazuma o pitanjima koja će se diskutirati na

konferenciji.265

U Berlinu nisu bili oduševljeni idejom o održavanju

konferencije. Strahovalo se od zajedničkog nastupa Antante, kojim bi se

osudio Aehrenthalov “fait accompli”, i ujedno uputile primjedbe

Njemačkoj. U pismu njemačkom ambasadoru u Beču od 13. X 1908., von

Bülow je istakao da. prema njegovom uvjerenju, do učešća Austro -

Ugarske na konferenciji može doći tek pod uvjetom da Monarhija

prethodno postigne sporazum sa Osmanskim carstvom u pogledu Bosne i

Hercegovine.266

E. Grey je 13. oktobra 1908.. saopćio tačke o kojima bi se diskutiralo na

konferenciji:

- stanje stvoreno aneksijom i proglašenje bugarske nezavisnosti. Iko se

ono više ne može izmijeniti, neće se moći priznati bez slaganja sila

potpisnica Berlinskog ugovora.

- novčana odšteta Bugarske Osmanskom Carstvu

- ukidaje odredaba berlinskog ugovora koje se odnose na Makedoniju i

Jermeniju, nakon što je Porta tamo proglasila jednakost pred zakonom

za sve vjere i rase.

- ukidanje kapitulacije nakon što u Osmanskom carstvu bude uvedeno

savremeno državno uređenje.

- ukidanje Člana 25. Berlinskog ugovora. 267

Međutim, nakon pregovora s ministrom Izvoljskim i francuskim

poslanikom u Londonu Cambonom, ministar Grey je 15. oktobra izložio

novi program konferencije koji se sastojao iz devet tačaka, na kojoj su

trebala biti diskutirana sljedeća pitanja:

- pitanje Bugarske, njenog pravnog st atusa i finansijskih obaveza s

obzirom na Osmansko carstvo

265 ÖUAP, I, br. 214.

266 Gr. Pol., 26, 1, br.9.033.

267 Brit. Dok., V, 1, br. 377.

99

- pitanje Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandžaka;

- odredbe člana 25. Berlinskog ugovora koje se odnose na provincije

evropskog dijela Osmanskog carstva

- odredba člana 61. Berlinskog ugovora koji se odnosi na provincije

nastanjene jermenskim stanovništvom;

- odredba člana 29., koje ograničavaju suverena prava Crne Gore;

- kompenzacija koje se trebaju dati Srbiji i Crnoj Gori;

- sporazuma o reviziji važećih dunavskih pravilnika;

- pitanja kapitulacije i stranih poštanskih ureda u Turskoj. 268

Ministar Aehrenthal nije prihvatio program konferencije, ističući posebno

o tački 7., u kojoj se govori o teritorijalnim kompenzacijama u korist

Srbije i Crne Gore ne može biti riječi. Aehrentha l nije prihvatio ni

izmjenjeni sastav tačke 7 predložen od francuskog ministra Pichona, a sa

kojim su se složili ministri Grey i Izvoljski: “avantages a procurer” Srbije

i Crne Gore, jer je i takva interpretacija sadržavala teritorijalne

kompenzacije na račun Austro-Ugarske.269 Tek kasnije, 14. novembra

1909. ministar Aerenthal je bio spreman da prihvati konferenciju, ako se

postigne raniji dogovor potpisnica Berlinskog ugovora. Također, Član 7

programa konferencije bi trebao biti, po njegovom mišljenju, ta ko

izmijenjen da iza riječi “avantages” stoji “economiques”. O davanju čisto

ekonomskih naknada Srbiji i Crnoj Gori, ministar Aehrenthal je želio

pregovarati na konferenciji. 270

268 Ibidem, br. 387. Uporedi : Gr. Pol, 26, 1, br. 9.045.

269 Gr. Pol., 26, 1, br. 9.060.

270 ÖUAP, I, br. 576.

100

Glava IV

AUSTRO-SRPSKE SUPROTNOSTI (JANUAR -MART 1909.)

Sastanak Narodne skupštine Srbije 2. i 3. januara 1909.

Zaoštravanje odnosa u toku februara 1909.

U Beogradu se 2. i 3. januara 1909. sastala Narodna skupština,

raspravljajući o spoljnopolitičkim pitanjima. U jeku nastojanja za

popuštanjem zategnutosti, reakcija srpske vl ade izazvala je izuzetnu

pažnju u evropskim političkim centrima.

Već u uvodnom govoru ministar Milovanović je, uz buran aplauz

poslanika skupštine izjavio «da Balkan i njegovi narodi nemaju većeg

neprijatelja od Austro-Ugarske».271 »Njen napad, poduzet aneksijom,

«znači upravo udarac u lice srpske nacije, jer nasrće na njene važne

životne interese i nesumnjiva nacionalna prava.» 272

«Tako je prvi korak austrougarske Monarhije na Balkanu u tome

da zarobi Srbiju i Crnu Goru. Stoga je neodgodiva cijelom srpstvu u

bližoj i daljoj budućnosti velika borba, borba na život i smrt». 273

Ministar Milovanović je također napao Berlinski ugovor, «koji je

za Srbiju bio zlokoban, i koji se bez suza oplakuje», jer je bio

uspostavljen protiv srpskih interesa». 274

I drugi govornici su napali Austro-Ugarsku, «čiji apetiti su iz

godine u godinu postajali sve veći», i Berlinski ugovor «kojim se Austro -

Ugarska uvukla u Bosnu i Hercegovinu». 275

271 W. Georgewitsch, o. c., 85. Vidi i: Bosna i Hercegovina u Narodnoj skupštini

Kraljevine Srbije 1908-1909., Beograd 1909. (sjednica 20. i 21.decembra 1908 -2. i 3.

januara 1909.).

272 W. Georgewitsch, o. c., 82.

273 Ibidem, 83.

274 Ibidem, 97.

275 Ibidem, 91.

101

Ministar Novaković je izjavio da «sa svih strana omče i zasjede

vrebaju, koje je Berlinski ugovor tako makijavelistički uspostavio, i time,

od tada punih trideset godina mučio srpski narod». 276

Oštre riječi Monarhiji je uputio i vođa staroradikala S. Protić.

«Kod sadašnjeg stanja», istakao je Protić, «moramo da želimo našu

egzistenciju, i ako se želimo održati kao nezavisna zemlja, moramo biti

potreseni ako vidimo da Austro -Ugarska čini pokušaj da nas još jače

pritisne i još čvršće okruži, zbog čega pokušava definitivno priključiti

Bosnu i Hercegovinu». 277 «Sve što Austro-Ugarska nudi za sporazum o

aneksiji je ruganje. Tako je odricanje na Sandžak zavaravanje, koje samo

politički može varati djecu». «Između nas i Austro -Ugarske, između

balkanskih država i Monarhije može vladati mir i dobrosusjedski odnosi»,

naglasio je Protić, «jedino ako Austro -Ugarska prestane da bude velika

sila».278

Liberalni poslanik Bojinović je izjavio: «Srbi ne mogu zaboraviti

da u Bosni i Hercegovini leže kosti njihovih očeva, koji su išli tamo 1876.

godine da se bore za oslobođenje ovih zemalja. Cijeli srpski narod, kao

jedan čovjek će stajati na grudobranu njegovih prava, i neće dozvoliti da

se austrijska ruka prostire preko Save i Dunava».

Na kraju, Bojanović je naglasio: «Mi ćemo svi stupiti u borbu za

srpstvo i za slovenstvo». 279

Narodna skupština zahvalila je Rusiji, Veliko j Britaniji, Italiji i

Francuskoj na simpatijama za srpsko pitanje. Skupština se nadala da će od

ovih sila biti poduzeti svi koraci da povodom revizije Berlinskog ugovora

za Srbiju i Crnu Goru bude osigurana potpuna politička i ekonomska

276 Ibidem, 90.

277 Ibidem, 101.

278 Ibidem, 97.

279 Ibidem, 103.

102

nezavisnost. Računalo se, posebno, sa sigurnošću na «bratsku Rusiju», da

će pružiti moralnu i materijalnu pomoć. 280

Na kraju zasjedanja skupštine, gotovo jednoglasno – izuzev

socijaldemokratskog poslanika Keclerovića, koji je glasao protiv, -

prihvaćena je rezolucija kojom je zahtijevana autonomija za Bosnu i

Hercegovinu pod osmanskim suverenstvom, kao i teritorijalna veza Srbije

i Crne Gore preko Bosne, uz garancije za srpski tranzitni promet u svim

pravcima i u sve države. 281

Tok debate u Narodnoj skupštini, kao i njen zva ničan stav za

autonomiju Bosne i Hercegovine, izazvao je na Balhausplatzu veliko

nezadovoljstvo. Kao neposredan povod za energičniju akciju protiv

Srbije, bio je sadržaj govora ministra Milovanovića, koji je označen kao

provocirajući, naročito u dijelu koj i govori o porobljivačkim namjerama

Austro-Ugarske na Balkanu. Austrougarska štampa upućivala je najoštrije

prijetnje Srbiji, alarmirajući time i diplomatiju. 282

Kampanja koju su vodili diplomate i štampa u Beču, u vezi govora

ministra Milovanovića, nije ima la očekivani uspjeh. Optužba koju je

izrekao ministar Milovanović o imperijalističkoj politici Austro -Ugarske

izazvala je među evropskim diplomatama povećani interes za

280 Ibidem, 106.

281 D. Lončarević, o.c., 267. Zahtjev o teritorijalnoj vezi Srbije i Crne Gore temeljio

se na projektu srpskog geologa i presjednika Srpske akademije nauka, dr. Jovana

Cvijića, razrađenom u njegovom djelu «Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski

problem».

U osnovi ovog projekta je ustupanje jednog pojasa u bosansko –hercegovačkoj oblasti od

ukupno 10.519, 8 km². Ovako projektovana nova državna granica izme đu Srbije i Crne

Gore s jedne, i Bosne i Hercegovine s druge strane išla je od Brčkog gotovo direktnim

južnim pravcem do jugoistočno od Dubrovnika. Prosječno 30 kilometara široka zona

imala je 317.717 stanovnika i u njoj su se nalazila mjesta Brčko, Bijeljina, Zvornik,

Srebrenica, Rogatica, Višegrad, Čajniče, Gacko, Bileća, Trebinje i Nevesinje. U

projektu je također bilo predviđeno regulisanje crnogorske granice na jadranskoj obali,

priključenjem obalskog pojasa Spiča. (J. Cvijić, Aneksija. . . , 49 -50).

282 D. Lončarević, o. c., 269.

103

austrougarsku balkansku politiku, a evropska štampa je komentarisala

govor ministra Milovanovića najčešće u nepovoljnom svjetlu za Austro -

Ugarsku.283

Ministar Aehrenthal je intervenisao u Beogradu, ovlastivši

austrougarskog poslanika grofa Forgatscha da od ministra Milovanovića

zatraži opširan izvještaj o tome da li je zvaničan tekst njegov og govora u

skupštini ispravan, te ukoliko se on toga drži, da od njega zahtijeva

izvinjenje. Ukoliko to izvinjenje ne uslijedi, diplomatski odnosi sa

Srbijom će biti prekinuti.284

Ministar Milovanović je izjavio austrougarskom poslaniku da

njegov govor u skupštini nije imao agresivan smjer protiv Austro -

Ugarske. On nije imao namjeru da ikoga vrijeđa i žali što su njegove

riječi tako shvaćene u Austro -Ugarskoj, kao da su neprijateljski zadahnute

prema Monarhiji.285

Na to je Bečka vlada dala izjavu da je, ob jašnjenjem ministra

Milovanovića ovaj slučaj riješen na zadovoljavujući način. Pregovori

Beča i Carigrada koji su bili u toku, izazvali su u Srbiji novo

nezadovoljstvo. Tako je 13. januara 1909. pisao beogradski list «Politika»

da «Srbija zbog prodaje Bosne i Hercegovine od strane Osmanskog

carstva neće promijeniti svoje nacionalno stanovište. Samo konferencija

velikih sila može odobriti sporazum Osmanskog carstva i Austro -

Ugarske. Srbija će ovu konferenciju mirno čekati, ali će se danju i noću

pripremati».

“Ali” isticao je list na kraju, “ako ova konferencija nezadovolji

srpske interese, tada će Srbija učiniti ono što joj jedino i ostaje. Evropa će

283 Ibidem, 271.

284 Die serbische Antwort, S. Merkur, 7. I 1909., Nr 8, 2.

285 Serbiens Rückzug, S. Merkur, 8. I 1909., Nr 9, 2. Ministar Aehrenthal je u

razgovoru sa britanskim ambasadorom u Beču Kartrajtom isticao da je oštar govor

ministra Milovanovića prije svega posljedica unutrašnjopolitičkog stanja u Srbiji, gdje je

opozicija vodila snažnu kampanju protiv zvanične Velimirovićeve vlade (H. G. Sasse,

nav. djelo, 29. ).

104

se tada uvjeriti da Bosna i Hercegovina samo preko mrtve Srbije mogu

postati austrijske provincije”. 286

Sredinom januara 1909. odnosi Austro -Ugarske i Srbije su se još

više zaoštrili. Vojni krugovi u Beču su zastupali mišljenje da se mora

iskoristiti prilika da se Srbija konačno uništi.

Rat protiv Srbije postaje lajt -motiv vojnih krugova još od sredine

oktobra 1908. U promemoriji šefa generalštaba Konrada od 3. novembra

1908. isticalo se da će se teško naći povoljna prilika i vrijeme za

likvidiranje samostalne Srbije i Crne Gore, koje će «inače na svakom

koraku predstavljati kočnicu za Monarhiju u njenom daljn jem razvoju i

biti sve opasnije agitaciono žarište za južnoslavenska područja

Monarhije».287

U izvještaju njemačkog vojnog atašea isticalo se da su u Beču

uvjereni da je jedino ispravno rješenje bilo već u jesen 1908. umarširati u

Srbiju, i tako na početku zime imati jasan odnos. Ali, general Conrad je

tada bio nadglasan, jer je ministar Aehrenthal sebi postavio za cilj

«provesti aneksiju bez novca i krvi». 288

Ministar Aehrenthal se kolebao između velikih želja i ograničenih

mogućnosti. Na savjetovanju sa gen eralom Conradom 4. januara 1909.,

Aehrenthal je isticao da sukob sa Srbijom treba da se riješi oružjem, jer,

kroz 2-4 godine Rusija i Italija će biti u stanju da priteknu Srbiji u pomoć,

što je trebalo izbjeći pod svaku cijenu. 289

Međutim, na savjetovanju od 1. januara, Aehrenthal je promijenio

mišljenje, ističući da je inkroporacija Srbije neprovodljiva, jer «mi nismo

u stanju da svarimo Srbiju». Dalje je Aehrenthal isticao «da se zadatak

njegove politike sastoji jedino u svestranom obezbjeđenju aneksije Bo sne

286 H. Schulthess, o. c.. 1910., 613.

287 Conrad, o.c., I, 620.

288 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.390.

289 Conrad, o. c., I, 138.

105

i Hercegovine», te da se od aneksije Srbije ne odustaje nego se samo

odlaže za budućnost.290

Izuzetno važnu ulogu u promjeni stava Aehrenthala je imala pored

opasnog zaoštravanja međunarodnih odnosa i unutrašnjo -politička

situacija u Monarhiji.

Kako je cijela koncepcija bila zasnovana na uvođenju trijalizma,

što je značilo da pomoću jačanja slavenskog elementa u Monarhiji treba

sprovesti ustavne promjene i ugarskom visokom plemstvu oduzeti

privilegije, prirodno da se javio otpor protiv aneksije Srbije. Mađari su se

plašili da će «slavizacijom» Monarhije biti stvoreni uvjeti za preuređenje

države u trijalističku, i time se učiniti kraj moći mađarske aristokracije. 291

Što je kriza postajala zaoštrenija, ministar Aehrental je sve više

razdvajao bosansko pitanje od srpskog, nastojeći da glavni

spoljnopolitički cilj bude osiguranje aneksije Bosne i Hercegovine. Ta

nastojanja došla su do izražaja i u pismu cara Franza Josepha ruskom caru

Nikoli II od 29. januara 1909., u kojem je ovaj branio aneksiju Bosne i

Hercegovine, naglašavajući da Austro -Ugarska nema daljnjih

aneksionističkih namjera. 292

I dok su mjerodavni krugovi u Beču nastojali da slijede cilj koji je

odredio ministar Aehrenthal, tj. da se osigura suverenitet habzburškog

cara nad Bosnom i Hercegovinom, Njemačka je nastavila da zaoštrava

krizu, nastojeći da izazove što dublji razdor sa Antantom. U periodu

januar-mart 1909. izvršena je razmjena pisama između načelnika

njemačkog i austrijskog generalštaba Helmuta von Moltkea i generala

Conrada. U ovim pismima je austrijsko-njemački defanzivni ugovor o

savezu iz 1879. tumačen kao ofanzivni. Moltke je, uz saglasnost fon

Bülowa, znatno proširio njemačke obaveze ističući «da će Njemačka kao

290 Ibidem, Uporedi: V.P.Potemkin, o. c., 172.

291 Conrad, o. c., 138. A. Mitrović, o. c., 90.

292 Briefwechsel zwischen K. F. Joseph und Zar Nikolaus II über die Annexion von

Bosnien und Herzegowina, Kriegschuldfrage, IV, 1926., 249. . .

106

casus foederis smatrati čak i takav austro -ruski sukob koji bude izazvan

indirektnim miješanjem Rusije u austro -srpske zaplete.293

Ratoborni Generalštab u Beču se držao ranijeg radikalnog kursa,

zalažući se da politički cilj rata bude -aneksija Srbije. General Conrad je

smatrao da je Austo-Ugarska u izuzetno povoljnoj situaciji d a okupira i

anektira Srbiju, jer je «Njemačka saveznički vjerna, Francuska antiratno

nastrojena, Osmansko carstvo i Rumunija saglasne sa Monarhijom,

Rusija i Italija vojnički nepripremljene, a Velika Britanija suviše oprezna

da bi se izložila riziku». 294

U proljeće 1909. godine austrougarski Generalštab je namjeravao

povećati vojne snage protiv Srbije. Planirana je upotreba dvije armije, 2.i

5., sa ukupno 11 divizija, pored 12 korpusa sa 3 brdske brigade, tri

operativna bataljona i jedne domobranske divizije kao rezerve. Napad

protiv Srbije u proljeće 1909. planiran je sa 283.000 pušaka i 641 topom.

Nakon što je i Ministarstvo spoljnih poslova pristalo na predložene vojne

mjere, sredinom marta car je odlučio da potpiše naredbu o popunjavanju

i slanju novih jedinica u Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju. Prilikom

audijencije kod cara, 22. marta 1909., general Conrad je isposlovao

carevo odobrenje za stavljanje u pripravnost 7. korpusa sa sjedištem u

Temišvaru i 13. korpusa u Zagrebu, kao i za koncentraciju novih j edinica

koje bi u slučaju potrebe povećale trupe predviđene za operacije u

Srbiji.295

Na početku Aneksione krize od trupa zajedničke vojske u Bosni i

Hercegovini su bile smještene jedinice 15. korpusa sa 2 divizije, 36

pješadijskih bataljona, 3 eskadrona kon jice, 3 tehničke čete i 11 brdskih

bataljona. U Dalmaciji su se nalazile jedinice vojne oblasti Zadar, sa 2

293 Quellen zur Entstehung des Er sten Weltkriegs. Internationale Dokumente 1901. -

1914.. (Hrgs. E. Hölzle), Darmastadt 1978., 61.

294 A.Radenić, Austro-Ugarski planovi protiv Srbije u vezi sa aneksijom Bosne i

Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi. . . , 814.

295 A. R a d e n i ć, Planovi…, 814.

107

brdske brigade, sa po 4 pješadijska bataljona i jedan pješadijski puk

Landwehra. U graničnom području prema Srbiji i Crnoj Gori nalazilo se 8

graničnih odjeljenja, tako da je ukupna jačina svih jedinica iznosila

23.000 osoba.296 Svim komandama korpusa predložena je 29. septembra

1908. djelimična mobilizacija. Nakon carevog slaganja od 16. oktobra

naređeno je 12. novembra povečanje stanja jedinica, koj e je trebalo

slijediti u dvije faze: u prvoj je sazvano 15 pješadijskih bataljona i jedan

eskadron konjice uz povečanje stanja jedinica u Bosni i Hercegovini i

Dalmaciji. Istovremeno, uspostavljeno je 6 četa graničnih lovaca. Druga

faza provedena je nakon zaoštravanja situacije, 15. marta 1909., kada je

sazvano 15.000 dodatnih rezervista. Nakon djelimične mobilizacije u

Bosnu i Hercegovinu upučeno je ukupno 29 pješadijskih bataljona, i 1

eskadron konjice, što je odgovaralo otprilike polovini stacioniranih trupa

u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Ukupno je mobilizirano 26.000

rezervista.297

296 Karl S c h o e l l e r, Das Mobwesen Oesterreich-Ungarns 1914., Salzburg 1966.,

(rukopis u biblioteci Ratnog arhiva u Beču), 69.

297 ABH, ZMF, BH Präs. 1909., 1.945, Abschrift des an das 1, 2, 4, bis 13.

Korpskommando ergangenen Reichskriegsminis terial = Erlasses Präs. Nr 10.850 von

18. November 1908. Prema carevoj odluci od 16. marta 1909. trebalo je u oblast XV

korpusa i u Dalmaciji premjestiti sljedeće trupe: iz sastava I. korpusa - jedan bataljon

1. pješadijskog puka u Foču u sastav 8 brdske b rigade i jedan bataljon 13.

pješadijskog puka u Mostar u sastav 13 brdske brigade; iz II korpusa III bataljon 8.

pješadijskog puka sa mitraljeskim odjeljenjem trebalo je premjestiti u Trebinje i

uključiti u sastav 2. brdske brigade; iz IV korpusa: jedan b ataljon 6. pješadijskog

puka iz Budimpešte i jedan bataljon 69. puka iz Pecsa trebalo je uključiti u sastav 6

brdske brigade u Bileći; iz V. korpusa pješadijski puk 5 iz Komaroma trebalo je

dodijeliti u sastav 2. brdske brigade u Trebinju; iz VI korpusa – jedan bataljon 65.

pješadijskog puka sa mitraljeskim odjeljenjem iz Miskolcza trebalo je rasporediti u

sastav 7. brdske brigade u Vlasenici a 85 bataljon iz Locse u Višegrad u sastav iste

brigade. Iz sastava VII korpusa trebalo je dodijeliti jedan batalj on 37. pješadijskog

puka, koji je raspoređen u Mostar, u sastav 13 brdske brigade. Dodatak iz VIII

korpusa predstavljao je jedan bataljon 75. pješadijskog puka iz Praga, raspoređen u

Doboj u sastav 12. brdske brigade. Iz IX korpusa raspoređen je jedan bata ljon 42.

108

Pripremajući aneksiju Bosne i Hercegovine vojni krugovi

Monarhije računali su sa mogućnošću izbijanja ustanka, pa su poduzeli

određene preventivne mjere. Početkom 1909. kom andant 18. pješadijske

divizije, general Blasius Shemua ocjenjivao je da je srpsko stanovništvo

u Bosni i Hercegovini sasvim neraspoloženo prema Monarhiji, posebno u

graničnim srezovima prema Srbiji i Crnoj Gori. Kada je 9. marta 1909 za

zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine postavljen general pješadije

baron Marijan Varešanin od Vareša, on je nastojao da se izvrši saziv

rezervista iz graničnih srezova i da se oni upute u unutrašnjost Monarhije.

Odgovarajući na njegovu notu od 26 marta 1909. zajedničk i ministar

finansija Burian je narednog dana dao svoju saglasnost, izražavajući želju

da ta mjera u pripremnom stadiju bude držana tajnom i provedena sa

najvećom energijom i odlučnošću, čime bi se postiglo hermetičko

zatvaranje granice za vrijeme provođenj a ove mjere. Istovremeno,

ministar Burian je obećao da će Zemaljskoj vladi dati uputstva da ove

mjere snažno podrži svim sredstvima koja joj stoje na raspolaganju,

pješadijskog puka iz Königgrätza u Avtovac. Iz sastava 10. korpusa jedan bataljon

45. pješadijskog puka iz Przemysla, raspoređen je u Jajce u sastav 12. brdske

brigade, a iz 11. korpusa jedan bataljon 95. pješadijskog puka iz Lemberga i Praga

raspoređen je kod ratne luke u Boki Kotorskoj u sastav 14. brdske brigade, koju je

tek trebalo formirati. Iz 12. korpusa jedan pješadijski bataljon 63 puka iz Besztercze

raspoređen je u Mostar u sastav 13. brdske brigade koju je trebalo formirati, a za 13.

korpus jedan bataljon 96. pješadijskog puka sa mitraljeskim odjeljenjem iz Karlovca

raspoređen u sastav 3. brdske brigade u Nevesinju, kao i prvi eskadron ulanskog

puka br. 5 iz Csakarthurna, premješten u Mostar u sastav 18. pješadijske divizije.

Istovremeno je naređeno da se uspostave nove formacije kod brdske artiljerije: kod 1.

brdskog artiljerijskog puka trebalo je uspostaviti bateriju brdskih haubica sa po 4

topa u Trstu, kod 3. brdskog artiljerijskog puka trebalo je uspostaviti bateriju brdskih

haubica sa po 4 topa, u Villachu, kod 4, 5 i 6. brdskog artiljerijskog puka trebalo je

uspostaviti bateriju brdskih haubica sa po 4 topa. U Sarajevu i Mostaru trebalo je

formirati po 2 poljske topovske baterije kalibra 8 cm sa po 4 topa, dok je u Kotoru

trebalo uspostaviti po 2 brdske baterije sa po 4 oruđa

109

misleći pri tome prije svega na poduzimanje potrebnih mjera za

zbrinjavanje porodica mobilis anih.298

Carevom odlukom od 30. marta 1909. godine sazvani su

rezervisti iz 8 graničnih srezova u Hercegovini i premješteni u Karlovac.

Na osnovu dostavljenih rezultata o sazivu rezervista koji su raspoređeni u

sastav III bataljona 4. bosanskohercegovačkog puka u mostarskom

garnizonu, ustanovljeno je da se na poziv odazvalo u prvim danima aprila

1.574 vojna obveznika, od kojih je 1.118 podvrgnuto trinaestodnevnoj

obuci, a još 99 naknadno petnaestodnevnoj obuci. Od sazvanih vojnih

obveznika najmanji broj, većinom pravoslavnih, odazvao se u Gackom

(42%), u gradu Mostaru su se od 211 odazvala 104 vojna obveznika (49

%), dok se u Bileći od 214 odazvalo 120 rezervista (56%), a isti rezultatj

bio je i u Trebinju gdje se od 145 pozvanih odazvalo 82 rezervista (56 %).

Istovremeno, u mostarskom srezu od 620 pozvanih odazvalo se 547

rezervista (88%). Takvi rezultati pokazali su jasno da pravoslavno

stanovništvo pokazuje simpatije za Srbiju i Crnu Goru, pa se tu već

formira strategija nepovjerenja i angažiranja na Balk anskom frontu

prema Srbiji i Crnoj Gori. 299

Koristeći iskustva sa formiranjem “Streifkorps” -a (izviđačko

odjeljenje) nakon ugušenja ustanka u Hercegovini 1882. godine i

iskustva na suzbijanju razbojništva i nemira, u vrijeme Aneksione krize

poduzimaju se mjere da se ovo tijelo ponovo aktivira. Streifkorps je imao

11 izvidničkih odjeljenja, u čijem sastavu su se nalazila 3 oficira sa činom

zastavnika i 104 osobe, uključujući računskog oficira i poslužitelja

oficira. Njihov zadatak odnosio se na nadgledanj e granice, sprječavanje

298 ABH, ZMF, BH Pras. 1909., 854. Zajedničko ministarstv o finansija u nadležnosti

BiH K.u.k. Ministarstvu rata, Beč 27. mart 1909.

299 ABH, ZMF, BH Präs., 1909., 1.199. Übersicht des Einrükungsbewegung der b.h.

Nichtaktiven Grenzbezirken der Herzegovina, K.u.k. Ministarstvo rata Zajedničkom

ministarstvu finansija u nadležnosti BiH, Beč 8. juni 1909.

110

obrazovanja bandi i djelovanje na očuvanju javnog reda i mira. 300 U

prvom planu imali su se u vidu upadi bandi iz Srbije i Crne Gore ili sa

teritorije Osmanskog carstva direktno ili zaobilaznim putem, kao i na

gerilske akcije među domaćim stanovništvom. O odnosu na zadatke koji

su mu postavljeni, “Streifkorps” je trebao predstavljati elitno tijelo koje

će djelovati bezobzirno tako da će ga se neprijatelj plašiti. 301 Uspostava

ovih odjeljenja slijedila je na osnovu odluke K.u.k. Minist arstva rata.

Svako odjeljenje imalo je određeni rejon službe u kojem je odgovaralo za

sigurnost. U vojnom i administrativnom smislu odjeljenja “Streifkorps” -a

bila su podređena komandi brdske brigade u čijem sastavu su se nalazila,

odnosno komandi pješadij ske divizije komande 15. korpusa. 302

U februaru 1909. odnosi Austro -Ugarske i Srbije su se primjetno

zaoštrili i atmosfera je postala ratna. Stalne vijesti u bečkoj štampi o

ratnim pripremama Srbije izazvale su u političkim krugovima i

cjelokupnoj javnosti veliko uzbuđenje. Napadi i antisrpska kampanja u

Beču i Budimpešti dostigli su u februaru 1909. godine najvišu tačku. Čak

i listovi koji su ranije imali relativno umjereniji kurs, pokazali su sada

prijeteće note, u diskusiji. Austrougarski poslanik u Beogra du grof

Forgatsch je povjerio svom berlinskom kolegi Ratiboru da je ovaj pokret

u štampi došao neposredno po direktivi Balhausplatza. 303

Odgovarajući na napade bečke i peštanske štampe poluzvanični

list srpske vlade «Samouprava» je isticao da se u štampi Sr biji ne prijeti

samo utimatumom i ratom, nego u posljednje vrijeme i kaznenom

300 KA-W, KM 1908., 69–2/1 ad. Schutzcorps-Aufstelung. Isto i: Streifkorps

Abteilungen (K.u.k. 15. korps komando, Pras. Nr 3.700, 1908., rukopis, Biblioteka

KA-W); M. E k m e č i ć (Uticaj balkanskih ratova ... 410) pogrešno poistovjećuje

odjeljenja “Streifkorps”-a sa organizacijom “Schutzkorps”-a; osim toga poziva se na

dokument iz Arhiva spoljne politike Rusije u M oskvi, koji nije identičan originalu i u

kojem je riječ odjeljenje prevedena sa riječi bataljon.

301 KA-W, KM 1908., 69–2/1ad, 5.

302 Ibidem, 2.

303 A. H. Gemeinhardt, o. c., 343.

111

ekspedicijom. Samouprava je isticala da Srbija nije poduzela nikakvih

koraka koji bi isključivo bili upereni protiv Austro -Ugarske, te da se

granica Srbije prema Austro -Ugarskoj nalazi u potpuno normalnom

stanju. »Samouprava» je dalje upućivala na vojne pripreme Austro -

Ugarske i naglašavala: «Ako su prijetnje austrougarske štampe preteča

diplomatske akcije, onda će Srbija sasvim otvoreno izjaviti da je ova

akcija povod za ostvaren je druge etape u osvajačkom balkanskom

programu Austro-Ugarske u koje Srbija odmah iza Bosne figurira kao

predmet otmice. Takvim pokušajima Srbija će se suprostaviti svom

snagom.304

Ministar Aehrenthal je slijedio zacrtani pravac, što je značilo da je

odustao od drugog koraka svojih balkanskih planova. To je došlo do

izražaja i u pismima Aehrenthala von Bülowu, u kojem je isticao: «Ja sam

i danas čvrsto ubijeđen da rat sa Srbijom za sada ne bi imao smisla. Obim

vojnih trošenja i finansijskih žrtava, kao i ne izbježno pogoršanje odnosa

sa ostalim silama, makar mi vodili samo lokalni rat bili bi pretjerani s

obzirom na rezultate koji se mogu postići». Ja ponavljam da dajem

prednost tome da ne postane nužan rat protiv Srbije, jer je moj cilj da

aneksiju osiguram bez rata i jer smatram da se slabljenje Srbije pomoću

Bugara može lako postići, ako se pripremi na odgovarajući način».

U istom pismu ministar Aehrenthal je obavijestio von Bülowa da

situacija, s obzirom na značaj aneksije za životne interese Monarhije, ne

isključuje u krajnjem slučaju sukob sa Srbijom. Aehrenthal je istakao da

su mobilizacija i korak protiv Srbije određeni za sredinu marta. Srbiji će

biti postavljeni zahtjevi da se odrekne pretenzija na kompenzacije i

protesta protiv aneksije, i da da izja vu da nema agresivne namjere protiv

Austro-Ugarske. Ako Srbija ne udovolji ovim zahtjevima, Austrija će joj

predati ultimatum, a u slučaju njegovog odbijanja dolazi rat. 305

304 S. Merkur, 23. II 1909., Nr. 87, 2.

305 OUAP, I, br. 1022, Pol., 26, 2, 9 .386.

112

U februaru 1909. ministar Aehrenthal je u pogledu Srbije otvorio

mogućnost da se Srbija veže za Monarhiju privremenim sredstvima,

putem trgovačkog ugovora i dobijanje tranzitnog izlaza željeznicom

preko austrougarske teritorije na Jadransko more. Ta ideja, uprkos svom

taktičkom značaju za smirenje krize sadržavala je u sebi mogućnost da se

privrednim sredstvim ograniči političko djelovanje Srbije. 306

Krajem februara 1909. otklonjeni su sukobi Austro -Ugarske i

Bugarske sa Osmanskim carstvom. Austro -Ugarska se neposredno

sporazumjela sa Carigradom, plaćajući novčanu odštetu, a Rusija se

zauzela za Bugarsku, primajući na sebe veći dio njenih obaveza prema

Porti. Nakon razriješavanja ova dva sukoba prestao je austro -srpski, koji

je početkom marta buknuo svom snagom. Austro -Ugarska je poduzela

snažnu akciju da bi otklonila posljednji otpor priznan ju aneksije.307

2. Novi pokušaj posredovanja velikih sila (februar 1909)

Nakon što su izgledi za održavanje konferencije postali

nepovoljni, britanski ministar Grej je pokrenuo inicijativu za

posredovanjem Njemačke, Velike Britanije i Francuske u Beču, u cilju

mirnog rješenja krize.

O Erentalovim planovima prema Srbiji upisao je J. M. Bernrajter u svoj dnevnik 21.

februara 1909.: «Er (Aehrenthal, pr. Z. Š.) plant eine Sommation und ein Ultimatum an

Serbien anfangs März...Erfolg Unterwerfung, gut. – wenn nicht, besser, Einmarsc h,

andere Dynastie, Zollunion...» (J. M. Bernreither, o. c., 106.).

306 A. Mitrović, o. c., 93. Vidi i : Schultz Maurice, La politique economique ď

Aehrenthal envers la Serbie, Revue Historique, Geurre mondial, 1935., t. 13., 325 -

347. Tim povodom pisao je beogradski list «Samouprava»: «Austro -Ugarska i danas

pokušava da u pitanja o trgovinskom ugovoru uvuče eminentno politička pitanja koja

trebaju privolu velikih sila, te ih želi riješiti neposrednim pregovorom u savezu sa

trgovinskim pitanjem. Ekonomsku nezavisnost Srbiji ne može dati Austro -Ugarska,

nego samo evropska konferencija». (S. Merkur, 10. III, 1909., br. 113, 2.)

307 D. Đorđević, Milovan Milovanović, 118.

113

Britanski prijedlog je išao za tim da se otklone suprotnosti i da se

svim raspoloživim sredstvima spriječi sukob Austro -Ugarske i Srbije.

Ovaj prijedlog za intervenciju u Beču Njemačka je otklonila,

upozoravajući notom od 22 . februara 1909. predstavnike Velike Britanije

i Francuske na potrebu zajedničkog demarša svih sila, a posebno Rusije, u

Beogradu.308

U Londonu, njemački ambasador Maternich je izjavio ministru

Greyu da opasnost leži u Beogradu a ne u Beču. Po njegovom mišl jenju

Srbija i Crna Gora nisu oštećene i stoga nemaju pravo na kompenzacije.

Teritorijalne odštete se, stoga, moraju unaprijed isključiti. 309

U istom smislu izjasnio se i ministar Aehrenthal francuskom

poslaniku Crosjeu, ističući da je za intervenciju Beogra d, a ne Beč

odgovarajuće mjesto.310

S tim mišljenjem složili su se i predstavnici Velike Britanije,

Francuske, Italije i Njemačke. Britanski poslanik izvještavao je iz Beča

20. februara 1909. «da će predstavke, ako budu učinjene biti upućene na

adresu srpske vlade i da će sadržavati zahtjev za odricanjem od

kompenzacija.311

Britanski pokušaj posredovanja nije uspio, ali je pojačao

nastojanja Francuske da pridobije Njemačku, Veliku Britaniju, a također i

Rusiju za energičan demarš u Beogradu.

Francuski ministar Pichon je istakao da velike sile trebaju izjaviti

da Srbija ne može računati sa podrškom za njene teritorijalne zahtjeve.

Također, Srbija je trebala da razoruža, raspusti čete i izbjegava svaku

provokaciju.

308 Gr. Pol., 26, 2, br. 9384, 9385.

309 Ibidem, br. 9.376.

310 Ibidem, br. 9.381.

311 Brit. Dok., V, 2, br. 592.

114

«Ukoliko se Srbija bude pridržavala ovih zahtjeva», izvještavao je

njemački poslanik Kiderlen-Wechter u Berlin, «treba se govoriti o raznim

privatnim koristima od strane Austro -Ugarske».312

Ministar Grey je isticao da demarš u Beogradu može biti od

koristi samo pod uvjetom da mu se pridruži i Rusij a. Prema njegovom

mišljenju jedini način da se izbjegne rat jeste da se Srbija odrekne

teritorijalnih zahtjeva. Međutim, bez pritiska Rusije, on nije mogao Srbiji

uputiti taj savjet.313

Vlada Velike Britanije je stoga nastojala privoljeti ruskog ministra

Izvoljskog na intervenciju u Beogradu. Preko ruskog otpravnika poslova

u Londonu vlada Velike Britanije je izvjestila Petrograd da su, uprkos

želji da se pomogne Srbiji, glavna nastojanja velikih sila usmjerena na to

da zaštite Srbiju od uništenja. Pomoćnik ministra spoljnih poslova

Harding je izjavio ruskom otpravniku Poklevskom «da bi opšte stanje bilo

manje zategnuto ako bi Rusija objasnila u Beogradu da Srbija ne može

računati na teritorijalne ustupke, niti autonomiju Bosne i Hercegovine.

Takav korak Rusije u Beogradu «umirio bi bečku vladu i povećao

mogućnost mirnog rješnja krize». 314

Francuska se takođe ponovo izjasnila protiv srpskih zahtjeva. U

saopštenju francuskog ambasadora u Petrogradu ministru Izvoljskom od

26. februara 1909. isticalo se da «francus ko javno mnijenje ne bi moglo

shvatiti da jedno takvo pitanje može voditi ratu u kome bi učestovale i

ruska i francuska armija». 315

Ministar Izvoljski je istakao da je njemačko -francuski prijedlog

bio inspirisan u Beču i podržan od francuskog ministra Picho na, s ciljem

312 Gr. Pol. , 26, 2, br. 9398.

313 Brit. Dok., V, 2, br. 611.

314 Benckendorffs diplomatischer Schriftswechsel, Bd I, br. 17.

315 Ibidem, br. 18. Nakon sporazuma sa Njemačkom u pogledu Maroka od 9. februara

1909., Francuska je nastojala po svaku cijenu izbjeći rat. Stoga je u posredovanju za

mirno rješenje krize igrala vrlo značajnu ulogu.

115

da se akcija velikih sila nadomjesti direktnim sporazumom Beča i

Beograda. To bi, po njemu, značilo prepuštanje Srbije na milost i

nemilost do zuba naoružane Austrije. «Jedan takav korak poduzet u

Beogradu, smatrao je Izvoljski, izazvao bi u R usiji opće

nezadovoljstvo».316

U Beogradu je došlo do promjena u vladi, i 23. februara

obrazovan je nacionalni koncentracioni kabinet pod vođstvom Stojana

Novakovića. U vladinoj objavi od 25. februara 1909. ministar Novaković

je naglasio jednodušnost nacije i objavio za srpske odredbe o kojima

Europa treba da da svoj sud «da se one temelje na pravu i interesima

srpskog naroda, i da su one isječene iz srca cijele Srbije.» 317

Energične predstavke britanske i francuske vlade u pitanju

teritorijalnih kompenzacija, zajedno sa austro-ugarskim i njemačkim

pogledima, podstakli su ministra Izvoljskog da savjetuje Beogradu

odricanje od teritorijalnih kompenzacija. Stoga je on zatražio 28. februara

od Srbije da se odrekne zahtjeva za teritorijalnim kompenzacijama, pošto

velike sile nisu sklone da podrže ideju teritorijalnog uvećanja Srbije, te

savjetuje da se izbjegne sve što bi vodilo oružanom sukobu sa Austro -

Ugarskom. Ministar Izvoljski je izjavio da se nada da će Srbija slijediti

savjete velikih sila, i da će srpska vl ada ovim silama jasno izjaviti da se

odriče svojih teritorijalnih zahtjeva, te da se u svim neriješenim pitanjima

prepušta odlukama velikih sila. 318

Popuštanje Rusije, neizainteresovanost evropskih sila, kao i sve

jači pritisak Austro-Ugarske primorali su Srbiju na popuštanje. Srpska

vlada je 3. marta 1909. izjavila da ne misli davati povoda ratu sa Austro -

Ugarskom. Isto tako, vlada je izjavila da od Austro -Ugarske ne traži

teritorijalne, trgovačke ili ekonomske odštete, nego se u tom pitanju

oslanja na pravednost velikih sila. U tom smislu vlada je namjerovala

316 Ibidem, br.20.

317 D. Lončarević, o. c., 280.

318 Benckendorffs diplomatischer Schriftswechsel, Bd I, br. 23.

116

uputiti velikim silama okružnu notu. 319 Tako je iznošenjem stava srpske

vlade pred forum evropskih sila težište spornih pitanja preneseno iz

Beograda u Petrograd.

3. Sporazumi Austro-Ugarske i Bugarskeb sa Osmanskim carstvom

Aneksijom Bosne i Hercegovine nisu bila povrijeđena samo

suverena prava Osmanskog carstva , nego je aneksija značila i povredu

Člana 25. Berlinskog ugovora. Dvostruku povredu međunarodnog

pravnog poretka ministar Aehrental je pokuša o legalizovati sporazumom

sa Turskom, i time otkloniti povredu turskog suvereniteta, što bi otvorilo

put za priznanje aneksije od sila potpisnica Berlinskog ugovora, koje je

trebalo uslijediti izmjenom nota.

Aehrental je 19. novembra 1908. godine odredio da se ustupci

Turskoj mogu ispoljiti u dva vida: na privrednom i kulturnom polju. Što

se tiče prvog, Aehrental je Porti ponudio povećanje carina na 15%, i

uvođenje daljih monopola. Što se tiče drugog, ispoljena je spremnost

Austro-Ugarske da se pregovara o pravu zaštite katolika na bazi

ravnopravnosti svih vjera, što je zajamčeno ustavom.

Načelan uvjet za oba ustupka i nastavak pregovora o tim pitanjima

je bio ukidanje bojkota. 320

Uprkos savjetima njemačke vlade da postigne sporazum sa

Portom, Aehrenthal se držao stanovišta: «nema pregovora prije ukidanja

bojkota». Također, Aehrenthal nije želio prihvatiti zahtjev Osmanskog

carstva za odštetu, smatrajući ga poniženjem; on je sam tražio odštetu za

gubitke pretrpljene zbog bojkota austrougarske robe. 321

Von Bülow je također uložio sav svoj utjecaj u Beču i Carigradu

za sporazum Austro-Ugarske i Osmanskog carstva i za finansijsku odštetu

319 Gr. Pol., 26, 2, 9.415.

320 Đ. Mikić, o. c., 146-147.

321 Gr. Pol., 26, 2, 9.239, 9.240.

117

Porti, savjetujući Beču da se osobno u pitanju novčane odštete pokaže

predusretljivim.322

Ministar Aehrenthal je uputstvom od 8. januara 1909. ovlastio

austro-ugarskog ambasadora u Carigradu da izričito izjavi velikom veziru

kako je Austro-Ugarska učinila tri veoma važna ustupka: izašla je iz

Sandžaka, ponudila Carigradu trgovinski sporazum, i sada nudi novčanu

naknadu od 2,5 miliona funti. Ministar spoljnih poslova Osmanskog

carstva Tefik–paša prihvatio je sa zadovoljstvom austrougarsku

ponudu.323

Pregovori o sporazumu završeni su 16. januara 1909. i pošto ga je

prihvatio Ministarski savjet Osmanskog carstva, austrougarska ambasa da

ga je dostavila u Beč.324

Međutim, potpisivanje sporazuma se otegnulo zbog formulacije

Člana 1. protokola, koji se odnosio na Sandžak. Osmansko carstvo je

željela da od Austro-Ugarske dobije garanciju za posjedovanje ove

oblasti. Veliki vezir je želio d a Austro-Ugarska osigura vojnu zaštitu

Sandžaka, najmanje na pet godina. 325

Također su i privredna pitanja odugovlačila potpis sporazuma.

Porta je željela dobiti uz pomoć Monarhije punu privrednu autonomiju,

što je bilo u suprotnosti njenim interesima. Nako n savladavanja svih ovih

teškoća, 26. februara 1909. potpisan je sporazum. Osmansko carstvo je

priznala novo stanje u Bosni i Hercegovini, proširenje prava suvereniteta

F. Josepha na obje provincije.

Kao odštetu za gubitak državnih dobara u anektiranim

provincijama, austrougarska vlada se obavezala isplatiti Porti iznos od 2,5

miliona funti. Osim toga, sporazumom se utvrđuje jednakost i vjerska

sloboda muslimana, jednako civilno i političko pravo, sloboda stanovanja

322 Ibidem, 9.243.

323 Đ.Mikić, o. c., 160.

324 V.Ćorović, o. c., 255.

325 D. Angyal, o. c., 36.

118

i iseljavanja, poštivanje vakufskih prav a, te odredbe trgovačko–političkog

značaja.326

Proglašenje nezavisnosti Bugarske izazvalo je zaoštrenu situaciju

sa Carigradom. Osmansko carstvo je željela naknadu za otpali bugarski

tribut, istočnorumelijski prihod, i od Bugarske, već krajem septembra

1908. zauzete istočnorumelijske željezničke linije.

Aehrenthal je savjetovao Bugarsku da se o tim pitanjima

sporazumije sa Portom. Međutim, njegova nastojanja nisu imala željeni

efekat u Bugarskoj, koju je Monarhija dovela gotovo u izoliran položaj.

Pažnja Bugarske se okrenula Rusji, koja je već u decembru 1908.

nastojala ostvariti balkanski savez.

Usljed ruskih nastojanja, Aehrenthal je pokušao da zaključi

krajem januara 1909. sa Bugarskom sporazum u formi vojne konvencije.

Međutim, Bugari su to odbili. 327

Osmansko-bugarske suprotnosti su se opasno zaoštrile: Bugarska

je željela umjesto 125 miliona franaka isplatiti samo 82 miliona. Stoga je

prijedlog ministra Izvoljskog od 30. januara 1909. naišao na zadovoljstvo

i Osmanskog carstva i Bugarske. U znaku tog pr ijedloga Osmansko

carstvo dobiva 125 miliona franaka: Rusija joj je oprostila iz ratne

kontribucije 40 rata, tako da je Bugarska bila dužna platiti 82 miliona,

primajući ruski poklon od 43 miliona franaka. To ipak nije bio gubitak za

rusku državnu blagajnu, jer Osmansko carstvo i tako nije mogla platiti

svoj ratni dug. Tako je ruska vlada napravila dobar diplomatski posao. 328

326 T. Sosnosky, o. c., 207-208. U ugovoru nije postignut sporazum o zaštiti

Sandžaka. Ministar Aehrental se želio obavezati samo na diplomtsku zaštitu, dok je

veliki vezir zahtijevao vojnu. Na prijedlog Njemačke Aehrental je 22. marta 1909. u

diplomatsku notu koja govori o zaštiti Sandžaka pored zadržanih riječi. «Monarhija

obećava svaku podršku» unio i riječi «djelotvornu podršku». Ove riječi mogao je veliki

vezir da shvati u vojnom smislu, a one istovremeno nemaju to značenje.

327 D. Angyal, o. c., 37.

328 C. Ferenczi, o. c., 209. Direktnim rusko -turskim sporazumom postignut je 15. marta

1909. privremeni, a 20. aprila zaključen u Petrogradu definitivni finansijski sporaz um

119

Najvažniji razlog za rusko posredovanje je bilo u tome što su

ruske političke partije u sporazumu vidjele svoj glavni spoljnopolitič ki

cilj - veće šanse za obrazovanje balkanskog saveza.

Sporazumno sa vladom Londona i Pariza ruski car je 18. februara

1909. priznao carski naslov bugarskom knezu Ferdinandu, što mu je

saopćeno prigodom dočeka u Petrogradu, gdje je dospio 28. februara na

pogreb Velikog kneza Vladimira. Već tada, bilo je jasno da Bugarska, na

rusku zapovijed, ne samo da neće napasti Srbiju, već da će se s njom

zbližiti.

Aehrenthal se, uprkos tome nadao da Bugarska ne može zaboraviti

stare suprotnosti sa Srbijom i da može na nju računati. Ali, to je bila slaba

utjeha, i morao je priznati Ćamil -paši da je imao pravo kad mu je u

oktobru 1908. rekao «da će se Monarhija pokajati zbog svoje politike

prema Bugarskoj».329

Rusije i Osmanskog carstva.. Istog dana zastupnici Rusije, Velike Britanije i Francuske

u Sofiji, po nalogu svojih vlada priznali su nezavisnost Bugarske. Isto tako, zastupnici

Njemačke i Italije su u Sofiji podnijeli 27. aprila 1909. bugarskom suver enu priznanje

nezavisnosti kraljevine Bugarske (Ibidem, 210).

329 D. Angyal, o. c., 39.

120

Glava V

VRHUNAC KRIZE (MART 1909)

1. Srpska nota od 10. marta 1909.

U jednom razgovoru sa austrougarskim poslanikom grofom

Forgačom 6.marta 1909. ministar Milovanović je izjavio «da je vlada

odlučila da promijeni dotadašnje držanje, te da će učiniti sve što se ne

protivi dostojanstvu zemlje. 330

Istovremeno je predsjednik vlade Novaković isticao da je srpska

vlada na najboljem putu da pojasni situaciju, te da «Austrija treba uzeti u

obzir nacionalni osjećaj, uzbuđenost i dostojanstvo Srbije, i srpskoj vladi

ne otežavati preokret». 331

Šestog marta grof Forgatsch je pre dao notu srpskoj vladi u kojoj

se ona poziva da izmjeni svoje držanje i izjavi da će sa Austro -Ugarskom

živjeti u dobrosusjedskim odnosima. «Čim vlada u Beču bude o tome

obavještena-saopćio je Forgatsch, ona će biti voljna da stupi u pregovore

o trgovinskim i privrednim pitanjima». Uslov tome je da «aktualna

privredna pitanja budu raspravljana direktno između Monarhije i

Srbije».332

Ministar Milovanović je, prema riječima Forgatscha odbio bilo

kakvo objašnjenje o noti prije nego što sa njenim sadržajem upozna

Ministarski savjet.

Uvažavajući želje velikih sila, srpska vlada je cirkularnim

telegramom od 10. marta 1909. godine upućenim vladama sila potpisnica

Berlinskog ugovora, izjavila da «u vezi aneksije Bosne i Hercegovine

odustaje od pravnih zahtjeva, da nem a namjeru izazvati oružani sukob sa

330 OUAP, II, br.1.111

331 Ibidem, br. 1.113.

332 Ibidem, br. 1.120.

121

Monarhijom, sa kojom želi i dalje sačuvati nepromijenjene odnose prema

načelu uzajamnosti. Zastupajući stanovište da je bosansko -hercegovačko

pitanje evropsko, koje trebaju riješiti sile potpisnice Berlinskog ugovora,

srpska vlada predaje svoj spor silama kao nadležnom sudu, te od Austro -

Ugarske ne traži nikakve teritorijalne, političke, niti trgovačko -političke

kompenzacije».333

Srpska cirkularna nota primljena je u austrijskim političkim

krugovima sa simpatijama, a minist ar Aehrental je ipak smatrao još

nezadovoljavajućom, već s obzirom na srpsko stanovište u pitanju

aneksije, koje je za Austro -Ugarsku sporazumom sa Turskom od 26.

februara sa materijalne strane već definitivno riješeno, i kao takvo ne

može biti predmet bilo kakvih diskusija od strane sila. U tom smislu,

ministar Aehrenthal je, očekivao, prema obećanjima ministra

Novakovića, preciznu izjavu. 334

2. Ratna opasnost: prestrojavanje austrougarskih trupa na srpskoj

granici. Nota srpske vlade od 15. marta 1909.

Odgovor srpske vlade na austrougarski demarš od šestog marta

predat je u Beču 15. marta 1909. godine. Austrougarska vlada je srpsku

notu smatrala nezadovoljavajućom, budući da nije zadovoljavala izjavu o

potpunom odricanju i naknadnom pritisku na definitivno z aposjedanje

Bosne i Hercegovine.335

333 Diplomatische Aktenstücke betreffend Bosnien..., 94. O nastanku note, čiji je

sadržaj odredio ministar Izvoljski vidi: Benckendorf diplomatischer Schriftswechsel,

br.30-36.

334 Telegram fon Čirškog iz Beča 11.III 1909., Gr. Pol., 26,2, 9.423.

335 B. Siebert, Diplomatische Aktenstücke zur Geschichte der Ententepolitik..., 96. H.

Uebersberger, nav.djelo, 35.

122

Odgovor srpske vlade još više je zaoštrio situaciju. Grof Forgač je

ocijenio srpski odgovor kao «document desastreux», on je, po njemu,

«najdrskiji odgovor koji je Srbija uopće mogla dati». 336

Prilikom predaje note na Balha usplazu, Aehrenthal se u svom

izjašnjenju držao mirno. On je samo stavio do znanja srpskom poslaniku

Simiću da je sadržaj note nezadovoljavajući. 337

Na sjednici Ministarskog savjeta 13. marta odlučeno je da se

poduzmu opsežne vojne mjere na jugoistočnoj gra nici, koje su trebale

stupiti na snagu 16. marta, tj. u slučaju nepovoljnog odgovora srpske

vlade na austro-ugarski demarš u Beogradu. Odlučeno je da se pošalje još

15 bataljona u punom ratnom stanju u Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju.

Prema mišljenu njemačkog vojnog atašea u Beču, «ovdašnja ratna

stranka, koja je još uvijek rat smatrala neizbježnim, danas ostvaruje svoje

želje».338

Na liniji Drina-Sava-Dunav-granica od Uvca do Orsove–bila je, sa

oružjem i municijom, raspoređena treća popuna. U Beču se pomiš ljalo da

se Srbiji postavi ultimatum. Jedan od zagovornika rata protiv Srbije u

Beču je bio pored generala Conrada, političar i istoričar Jozef Redlich,

koji je pripadao uskom krugu prijatelja ministra Aehrenthala. Već 17.

februara 1909. godine Redlich u s voj dnevnik zapisuje: «Ostajem pri

ratnom raspoloženju».339

Dan kasnije, Aehrenthal mu je rekao «Vi, dragi prijatelju, vidite

ono što drugi ne žele vidjeti, da se u bosansko -srpskom pitanju radi o

procesu stvaranja države, u kojem se konačno, prema prilikama u svijetu,

ne može izbjeći upotreba sile». 340

336 OUAP, II, br.1.213.

337 Ibidem, br. 1.209.

338 Gr. Pol., 26, 2, br.9.418. U Beču su bili zabrinuti jer je u Beogradu 15. marta

skupština odobrila kredit za vojne potrebe u iznosu od 5.300.000 dinara. Takođe su

pozvani rezervisti, i jedinice su popunjene do rat ne snage. (Gr. Pol., 26, 2, br.9.429).

339 J. Redlich, o.c., 6.

340 Ibidem, 7.

123

Za vrijeme jednog razgovora 20. februara sa Fridjungom,

Bernreitherom i Leom von Hlumecki, istupao je Redlich energično za rat

protiv Srbije.

Dva dana kasnije, upisao je o političkom stanju na Balkanu u

dnevnik: «Stvari su takve, da prema mom mišljenju Bosnu i Hercegovinu

i Dalmaciju ne možemo držati dok ne potučemo srpstvo pod vođstvom

Karađorđevića. Nikada se neće dogoditi bolje nego sada: armija je,

zahvaljujući Conradu i Schöneichu, oslobođena od nepodobnih

elemenata; mi smo do sada utrošili 200 miliona i time našu vojsku

najbolje naoružali. Rusija je nespremna, Italija je u odnosu na nesreću u

Mesini pokazala svoju vojnu i administrativnu slabost, Francuska i

Njemačka žele samo mir. Mi moramo samo s prvim dan ima proljeća

navaliti..».341

Bezuvjetan istup Njemačke za ciljeve austrougarske balkanske

politike opredjeljivao je istovremeno želje Aehrenthala i njegovog

prijatelja Redlicha. Aehrenthal mu je rekao 13. marta: «Njemački savez

je sada ponovo dobio krv i ži vot. Ona razumije moju politiku, a ne

govorim mnogo: ja idem korak po korak naprijed». 342

Kada je kriza dostigla vrhunac, 18. marta piše Redlich u svoj

dnevnik: «Ja sam uvjeren u izbijanje rata najduže za osam dana». 343

U razgovoru sa njemačkim ambasadorom u Beču, 19. marta,

Aehrenthal je istakao da je odustao od ideje o podjeli Srbije između

Austrije, Rumunije i Bugarske, jer bi «u tom slučaju cijela Europa bila

dovedena do uzbuđenja najvišeg stepena, čije je posljedice teško

sagledati», i jer bi «uzeto sa ta čke gledišta unutrašnje austrougarske

politike bilo pogrešno pripojiti Monarhiji cijelu Srbiju».

«Ne preostaje ništa drugo, «istakao je Aehrenthal, «nego Srbiji

nametnuti ratnu odštetu od 500 miliona i kao zalog držati Beograd.

341 Ibidem, 7.

342 Ibidem, 9.

343 Ibidem.

124

Pritom se treba pobrinuti da plaćanje odštete bude u što je moguće

manjim ratama, i time se Srbija što duže držati pod austrijskim

pritiskom».344

U drugoj polovini marta kriza je dostigla najvišu tačku. Evropa se

nalazila na ivici rata. To se vidjelo i iz diplomatske prepiske između

ambasadora i njihovih vlada.

Iz središta evropske politike stizale su vijesti o akcijama koje

poduzimaju odgovorni političari da bi se izbjegao oružani sukob Austro -

Ugarske i Srbije.

«Situacija se zaoštrila», javljao je ruski poslanik iz Pariza u

Petrograd, u telegramu od 4/17. marta. 345

Istovremeno, njemački poslanik je javljao iz Beograda» da se

danas ne može sa sigurnošću predvidjeti kako će se držati Srbija. 346

U Petrogradu, Izvoljski je procjenivao zaoštrenu situaciju na

Balkanu. On je bio ubijeđen «da s u u Beču čvrsto odlučili u datim

prilikama, uskoro napasti Srbiju». 347

U Londonu, Edvard Grej je radio na posredovanju, posljednjem,

jer «ako ovaj pokušaj ne uspije, on će se povući i prepustiti stvari

njihovom toku».348

Francuski ministar Pichon, zabrinut za situaciju na Balkanu, slao

je u Beograd savjete da se izbjegne sve što bi uvrijedilo Austro -Ugarsku,

ili što bi moglo imati obilježje provokacije. 349

344 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.457. U toku razgovora Aehrenthal je naglasio: « Ko će u Srbiji

vladati, meni je doista svejedno, pošto se ja nadam da će u budućnosti beogradskog

vladara istisnuti hrvatski kralj».

Riječ je o vraćanju na već pomenuti plan iz februara 1907., koji se odnosi na stvaranje

protivcentra Beogradu i Cetinju.

345 B.Siebert, Diplomatische Aktenstücke..., 100.

346 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.446.

347 Izvještaj grofa Purtalesa, 15. marta 1909., Gr. Pol., 26, 2, br. 9440.

348 Izvještaj Meterniha iz Londona 22.marta 1909., Gr. Pol., 26, 2, br. 9445.

349 Gr. Pol., 26, 2, br. 9450.

125

Sredinom marta 1909. talijanski ministar Titoni ponovo je

pokrenuo pitanje konferencije. Po njegovom prije dlogu, sile bi izrekle

formalnu sankciju aneksije Bosne i Hercegovine i nezavisnosti Bugarske,

pošto su se Austo–Ugarska i Bugarska sa Osmanskim carstvom u tim

pitanjima sporazumjele.

Druga tačka programa konferencije bila bi izmjena člana 29.

Berlinskog ugovora, koji se odnosi na Crnu Goru. Treća tačka bi bila

jednostavno konstatovanje da se Srbija odrekla svih svojih zahtjeva. 350

Titonijev prijedlog povoljno je primljen u Beču, Londonu i

Petrogradu, ali ne i u Berlinu. Njemačka vlada je u održavanju

konferencije vidjela mogućnost da i druge sile, zainteresirane za Istok,

iznesu svoje zahtjeve. Tako je propao i posljednji pokušaj održavanja

konferencije.

3. Aehrenthalov pritisak na Izvoljskog

Nakon sporazuma sa Portom, Aehrenthal je želio cjelokupnu

akciju prebaciti u Beograd i Petrograd. On je uvidio da nema drugog puta

za rješavanje krize, nego Rusiju prisiliti na promjenu držanja. Za takvo

što, Aehrental je vjerovao da u rukama ima moćno oružje: razmjenu spisa

između vlada o «bosanskom pitanju».

Osim toga, u bečkom arhivu su se nalazili privatno pismo

Izvoljskog upućeno 23. septembra 1908. iz Tengernsea Aehrenthalu i

pismo ruskog ambasadora u Beču Urusova od 02. oktobra 1908. godine,

iz kojeg je proizilazilo principijelno slaganje Izvoljskog po pitanju

aneksije Bosne i Hercegovine. 351

Ministar Aehrenthal je 08. marta 1908. uputio nalog

austrougarskom ambasadoru u Petrogradu, grofu Berchtoldu, da saopći

350 Redlich, nav.djelo, 9, napomena 11.

351 H. Gerhardt, o.c., 116.

126

Izvoljskom da je nužno uvjeriti srpsku vladu da je pitanje aneksije već

riješeno sporazumom Beča i Carig rada od 26. februara.

Grof Berthold je 11. marta izvršio ovaj nalog, upozoravajući

Izvoljskog da će, ukoliko se on bude opirao ovom zahtjevu, ministar

Aehrenthal biti prisiljen u Londonu, Parizu i Beogradu objaviti tajna

dokumenta, iz kojih je vidljiv njeg ov pristanak na aneksiju Bosne i

Hercegovine.

Ambasador Berthold je istakao da, ukoliko Izvoljski stvarno želi

održanje mira, treba «glasno i precizno izjaviti vladi u Beogradu da se

Rusija ne protivi priznanju aneksije».

«Razlog svih teškoća međunarodnog položaja, koji su već pet

mjeseci uzrokom neželjene zategnutosti, leže u nejasnom stavu Rusije po

pitanju aneksije. Siuacija je isuviše ozbiljna, da bi se igralo u potaji, ili

zatvarale oči pred stvarnošću». 352

Aehrenthal je uvidio da u zategnutim odnosima R usije i Austro-

Ugarske nema popuštanja, te da se ne vidi put za izlazak iz krize. Pri tome

je imao na umu da bi rat sa Rusijom imao na Balkanu nesagledive

posljedice. Stoga se on odlučio na diplomatski korak, koji je, po

njegovom mišljenju morao uspjeti.

U dopisu od 12. marta 1909. godine austrougarskom ambasadoru

u Berlinu, Aehrental je saopštio da je potrebno uputiti Izvoljskom još

jedan prijedlog, koji bi zadovoljio Beč. Po tom prijedlogu sile potpisnice

Berlinskog ugovora bi, nakon notificiranja austro ugarsko-turskog

protokola, u kojem bi bilo sadržano priznanje novog pravnog stanja u

Bosni i Hercegovini, stavili van snage član 25. Berlinskog ugovora.

Takvim zajedničkim korakom svih sila Rusija ne bi došla u političku

kontradikciju, nego bi joj dalo mog ućnost otvorenog istupa u

Beogradu.353

352 OUAP, II, br. 1185.

353 Ibiddem, br. 1191.

127

Kada je ruski poslanik u Berlinu grof Osten –Saken u ime ministra

Izvoljskog izrazio 13. marta fon Bilovu molbu za posredovanje u vezi

objave tajnih dokumenata, ovaj je to uslovio, u skladu sa Aehrenthalovim

prijedlogom, ukidanjem člana 25. Berlinskog ugovora. 354

4. «Afera Fridjung»

Dok je izbijanje rata bilo samo pitanje dana, ministar Aehrental se

odlučio na publicističkom polju krenuti u odlučnu ofanzivu. U odnosu na

centralni značaj koji je srpsko pitanje imalo u okv iru aneksione krize

Aehrental je usmjerio svoju pažnju na to da politički kurs prema Srbiji

bude podržan ne samo u domaćoj, nego i pred svjetskom javnošću.

Višemjesečna kampanja bečke štampe o agitaciji iz Beograda u

južnoslavenskim oblastima, «otkrića» o revolucionalnim ciljevima

velikosrpskog pokreta i vijesti o veleizdajničkoj djelatnosti imali su

zadatak da daju čvrst oslonac političkom vođstvu i pripreme javno

mišljenje za eventualni sukob. Osim toga, takve vijesti trebale su djelovati

i na europsku javnost, što bi diskreditovalo beogradsku vladu.

U ovim nastojanima važnu ulogu je imao Zagrebački

veleizdajnički proces koji je od početka marta bio u toku. 355

354 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.438.

355 J. Križek, Annexion..., 181. Suđenje članovima Hrvatsko -srpske koalicije na tzv.

Zagrebačkom veleizdajničkom procesu izazvalo je veliku pažnju u evropskoj javnosti.

Tim povodom, češki profesor i političar T. Masarik je u Državnom savjetu u maju 1909.

uputio oštre osude bečkom političkom vođstvu ističući između ostalog: «Zagrebački,

tzv. veleizdajnički proces je upravo školski primjer stare politike i njenih shvatanja

historijskih događaja i razvoja: za ovu politiku je takva intriga potrebna, ova politika

traži u Zagrebačkom procesu glavni razlog za aneksiju Bosne i Hercegovine, jer ona

stvarne, faktične razloge i motive historijskih događaja ne može shvatiti...» (T. Masaryk,

Der Agramer Hochverratsprozess und die Anexxion von Bosnien und Herzegowina,

Wien 1909., IX).

...»Srbi i Hrvati su jedan narod... Ali, ovim procesom se željelo postići da to jedinstvo

bude ometano. Mlađe generacije, obrazovani slojevi među Srbima i Hrvatima će, sasvim

128

Upravo u završnoj fazi krize, kada su suprotnosti Monarhije i

Srbije dostigle najvišu tačku, Aehr enthal se odlučio na korak koji je

trebao uvjeriti evropsku javnost o nužnosti da posegne za krajnjim

sredstvima i konačno reguliše odnose sa Srbijom. U tu svrhu trebao je

poslužiti «optužujući materijal» koji već godinu i po slalo austrougarsko

poslaništvo iz Beograda.

Kako je u martu 1909. godine bila sve veća mogućnost rata

ministar Aehrental je predao poznatom historičaru Heinrichu Fridjungu

izbor najvažnijih dokumenata, između ostalog protokole sjednica

«Slovenskog Juga», novčanih uputa na povjerljive ljude u

južnoslavenskim oblastima, itd. 356

Iako Fridjung nije imao originalna dokumenta nego samo prepise

ili faksimile, on nije sumnjao u njihovu vjerodostojnost.

Tako je on, s autoritetom naučnika i publiciste, stavio članak o

razvoju velikosrpskog pokreta ukazujući na osnovu «dokaznog

razumljivo svuda ovdje u Austriji i Ugarskoj, kao i izvan Austrije rad iti na nacionalnom

ujedinjenju...

...Zbog aneksije mi stojimo pred ovim velikim zadacima srpsko -hrvatskog naroda: kako

se želi Austrija postaviti prema ovoj stalnoj težnji srpsko -hrvatskog naroda?» (Ibidem,

112-113).

356 J. M. Baernreither, o.c., 133.

Nakon nekoliko godina pisao je Fridjung o Aehrenthalovoj inicijativi:

«Ende Februar liess mich Aerenthal Folgendes dar. Das Kriegsgewitter werde vielleicht

Ende März losbrechen und die kaiserlichen Truppen in Serbien einmarschieren müssen.

Er lege Wert darauf, d ie öffentliche Meinung zu überzeugen dass Serbien sowohl durch

seine Herausforderungen wie durch das Schüren zum Aufstande in Bosnien und in

Kroatien der Monarchie keine andere Wahl lasse als die Entscheidung durch das

Schwert. Er sei bereit, mir das Akten material zur Rechtfertigung der österreichischen

Politik zur Verfügung zu stellen: mir werde die Aufgabe zufallen die politische Seite der

Frage darzulegen. Ob ich bereit sei auf Grund jener Akten die Notwendigkeit eines

österreichisch-ungarischen Ultimatum an Serbien darzulegen.» (A. Rappaport, Rund um

den Freidjunprozess, Berliner Monatschefte, IX, 1931., 346).

129

materijala» na njegova revolucionarna nastojanja, koja su ugrožavala

životne interese Austro–Ugarske.

Članak Fridjunga je naišao na potpuno odobravanje u Beču.

Aehrenthal je članak smatrao efikasnim publicističkim oružjem u

otvaranju ratne kompanije. Aehrenthal je kasnije, u jednom razgovoru sa

J. Redlichom istakao da se on za vrijeme posljednjih priprema za vojnu

operciju protiv Srbije, tokom marta 1909. odlučio da povede kampanju u

štampi, pri čemu je značajan zadatak tre bao da izvrši Fridjung. 357

Ministar Aehrenthal je već računao da neće biti mirnog rješenja

krize, i 24. marta Fridjungov članak je predat na objavljivanje u listu

«Neue Freie Presse».

Članak je nudio javnosti optužujući materijal protiv Srbije,

predstavljajući posljednju kariku u lancu antisrpskih natpisa u štampi, s

ciljem da se diskredituje beogradska vlada i da, kao jedna vrsta «ratnih

fantara», pripremi javno mnijenje na neizbježni sukob. 358

Nekoliko sati nakon predaje Fridjungovog članka u štampu stigla

je u Beč vijest o ruskom koraku, čime su ponovo stvorene mogućnosti za

diplomatske pregovore. Bečka vlada je pokušala spriječiti objavu članka.

Međutim, sljedećeg dana, 25. marta, pojavio se članak pod naslovom

«Austro-Ugarska i Srbija».359 Njegov sadržaj i brojne optužbe protiv

srpskih i hrvatskih političara izazvali su u europskoj javnosti veliku

pažnju.

Iako je do završne faze krize računao na sukob sa Srbijom,

Aehrenthal je bio zadovoljan razvojem situacije. Samo, jedna tačka nije

ulazila u njegov koncept ; senzacionalni članak Fridjunga, koji je trebao

da pruži opravdanje za vođenje rata, bio je povod srpskim i hrvatskim

političarima da kritički osvijetle diplomatske i publističke metode

357 Redlich, o.c., I, 44., bilješka od 9.januara 1910.

358 A.H. Gemeinhardt., o.c., 366. H. Kanner, Kaiserliche katastrophen -Politik, Wien-

Leipzig 1922, 63.

359 M. Nintchitch, o. c., I, 169.

130

Balhausplaza. Tako se članak u listu «Neue Freie Presse» pretvorio u

«publicistički bumerang». 360

Članovi Hrvatsko-srpske koalicije odbacili su energično tvrdnje

Fridjunga, odgovarajući tužbom zbog uvrede. To je imalo za posljedicu

da je Aneksiona kriza doživjela svoj nastavak. Cjelokupna problematika

je ponovo pokrenuta na procesu organiziranom u Beču decembra 1909.,

na kojem je dokazana lažnost optužbe, pa se bečka diplomatija našla na

ivici skandala.361

360 A.H. Gemeinhardt., o. c., 368. O tome je pisao J.M. Bernrajter (o.c., 134): «Die

Kugel war aus dem Lauf-sie sollte aber den Schützen treffen». H. Kaner (o. c., 64)

govori o «historijskoj prevari».

361 O procesu vidi i: F. Würthle, o. c., 146...

131

Njemačko posredovanje. Kraj krize

Njemačka vlada je 14. marta uputila preko ambasadora u

Petrogradu telegram ruskoj vladi , izjavljujući svoju spremnost

posredovanja «ukoliko bi Rusija stvarno i ozbiljno umirila Srbiju».

Ruskoj vladi ponuđena je Aehrenthalova formula rješenja krize: «Sve sile

potpisnice Berlinskog ugovora izjavljuju slaganje sa aneksijom Bosne i

Hercegovine i time ukidanjem člana 25. Berlinskog ugovora. Takvim

zajedničkim korakom svih sila, Rusija bi bila u mogućnosti sama, ili

zajedno sa drugim silama otvoreno istupiti u Beogradu».

Istovremeno, njemački ambasador Pourthales je trebao ukazati

Izvoljskom da će, «ukoliko Rusija ne bi bila voljna koristiti se

njemačkom susretljivošću i mimo svojih vlastitih uslova dalje se bude

opirala priznanju svršene činjenice, Njemačka biti prinuđena prepustiti

stvari svome slobodnom toku». 362

Ambasador Pourthales predao je tele gram Izvoljskom 15. marta.

Izvoljski je istakao da će ovaj prijedlog tačno ispitati, te o tome

obavijestiti cara i Ministarski savjet. 363

U Petrogradu se 17. marta pod predsjedavanjem cara sastao

Ministarski savjet, raspravljajući o tome da li će Rusija u s lučaju

oružanog sukoba Austro-Ugarske i Srbije, istupiti na stranu Srbije, ili će u

takvim okolnostima težiti mirnom rješenju krize.

Ratni ministar, general Radiger, je izjavio da je armija potpuno

nespremna. Ratni aparat uništen u Rusko –japanskom ratu nije bio

obnovljen.364 Cijeli štab i predstavnici mornarice govorili su jasno sa

362 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.437.

363 Benckendorffs diplomatischer Schriftswechsel, Bd.I, br. 46.

364 W. A. Suchomlinov, o. c., 221.

132

Rusija ni pod kakvim uvjetima ne može oružjem pomoći Srbiji. Na takvu

odluku su utjecale i unutrašnjopolitičke prilike u Rusiji. 365

Konačno, 20. marta 1909. uvečer, Izvoljski je pre dao njemačkom

ambasadoru nestrpljivo očekivan odgovor. On je bio primjer kako se

diplomatskim jezikom sa mnogo riječi može malo reći, i pri tome stvarno

mišljenje ostati prikriveno. U odgovoru Izvoljski je izrazio svoje želje za

mirno rješenje krize, ističući da je, «nažalost, bečka vlada još daleko od

takvih namjera».

Prema posljednjim vijestima, on je dobio uvjerenje «da je rat već

odlučena stvar». Njemačka treba intervirati u Beču, te ako je austrijska

vlada zamoli, ostale potpisnice Berlinskog ugovora z a formalnu izmjenu

člana 25. ruska vlada će ovim željama izaći u susret, tražeći elemente

rješenja koji bi bili prihvatljivi za sve potpisnice Berlinskog ugovora.

365 Ibidem, 223. U razgovorima ruskih politi čara sa srpskim diplomatama, delegacijama

i deputacijama u toku krize dominirale su dvije teme: ruska vojna nespremnost i

uvjeravanja ruskih političara da će u povoljnom momentu pokrenuti i riješiti srpsko

pitanje.

Lajt-motiv ruske politike-da se izbjegne rat- nalazi svoju karakterističnu formulaciju u

jednom izjašnjenju vođe oktobrista Gučkova srpskom specijalnom delegatu, dr.

Košutiću: «mi ćemo stupiti u rat samo u slučaju da se radi o egzistenciji Rusije, drukčije

nikako, jer bi tu Rusija bila poražena . Kad se u potpunosti naše pripreme provedu, mi

ćemo se suočiti sa Austro -Ugarskom. Ne počinjite sada rat, jer bi to bilo vaše

samoubistvo»...(M.Bogitschewitch, o. c., br. 70).

Košutić je prenosio u Beograd 19. marta 1909. izjašnjenje cara predsjedniku Dum e

Homjakovu: «srpsko nebo su nakon ovog udarca (aneksije, pr. Z.Š.) prekrili teški oblaci,

situacija je užasna, jer je Rusija nespremna za rat i poraz Rusije bi značio propast

Slovenstva. Car osjeća da je sukob sa germanstvom neizbježan i da se za to treba

pripremiti».

Na pitanje Košutića kakvo će držanje zauzeti Rusija ako Srbija bude napadnuta,

odgovorio je Homjakov: «Mi činimo nešto što do sada nijedna država nije učinila, time

što smo pred cijelim svijetom izjavili da nismo u stanju voditi rat; ipak, m i bi svako

nasilništvo nad Srbijom smatrali početkom evropskog požara u koji se mi sada ne bi

mogli umiješati; ali, on će u budućnosti planuti, kad budemo u stanju održati našu

riječ»... (M. Bogitschewitsch, o. c., br. 76)

133

Konačno, Izvoljski je istakao da «njemački prijedlog ne isključuje

nužnost saziva konferencije po pitanju aneksije». 366

U Berlinu su bili nezadovoljni sadržajem ruske note. «Dakle

odbijanje! Drzak odgovor!», -komentarisao je car Wilchelm II izvještaj

svog ambasadora iz Petrograda. 367 Naročito je bio nezadovoljan poslanik

Kiderlen–Vehter, koji se najoštrije izjasnio o ruskoj noti i «dvostrukoj

igri» Izvoljskog, istučući da je potrebno da ambasador Pourthales prenese

Izvoljskom zahtjev «kojim će ga pritisnuti uza zid, i zatražiti precizan i

jasan odgovor».368

Fon Bülow je 21. marta naložio ambasadoru Pourt halesu da od

Izvoljskog zatraži jasan odgovor da li je Rusija spremna da bez ikakvog

ograničenja da svoj pristanak na formalno ukidanje člana 25. Berlinskog

ugovora, da prizna aneksiju Bosne i Hercegovine i da postigne da to isto

uradi i Srbija. «Vi treba–pisao je Bülow ambasadoru Pourthalesu, - da

odlučno izjavite Izvoljskom da mi očekujemo jasan odgovor –da ili ne.

Svaki izbjegavajući, ili nejasan odgovor njemačka vlada će smatrati

odbijanjem i prepustiće stvari svome toku».

«Odgovornost za sve dalje događa je, zaključivao je von Bülow,

tada će pasti isključivo na Izvoljskog. Ako Izvoljski bude i dalje insistirao

na sazivu konferencije, Onda će Njemačka ovo smatrati kao pokušaj da se

oduglovači sa odgovorom, što znači isto kao i odbijanje njemačkog

prijedloga».369

Poslijepodne, 22. marta, ambasador Pourthales podnio je

Izvoljskom ove zahtjeve u formi koja je podsjećala na ultimatum. On je

izložio njemačko stajalište po pitanju aneksije, postavljajući odlučno

pitanje: «da li je Rusija spremna prihvatiti ukidanje člana 25. Berlinskog

ugovora izmjenom nota, u slučaju da austrijska vlada zamoli za pritisak?»

366 Gr. Pol., 26, 2, br. 9458.

367 Ibidem, Primjedba Viljema II.

368 H. Gerhardt, o.c., 138.

369 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.460.

134

Izvoljski je odgovorio Pourthalesu da, prije nego što da tako važan

odgovor, treba izvjestiti Ministarski savjet i cara. 370

Nakon audijencije kod cara, Izvoljski je 23. marta izvjestio

Pourthalesa «da ruska vlada za slučaj austrougarskog obraćanja silama u

smislu koji je sadržan u njemačkom demaršu od 21. marta neće propustiti

da da svoj potpuni pristanak na taj zahtjev». Izvoljski je izrazio želju da

vlada u Berlinu upotrijebi svoj utjecaj u Beču, da se postigne sporazum

Austro-Ugarske i Srbije.371

Izvoljski je obavijestio ruske poslanike u Parizu i Londonu da je

njemački demarš poslužio tome da pred Rusiju postavi alternativu:

reguliranje aneksije izmjenom nota ili napad na Srbiju. Pred prijetnjom

velike opasnosti koju u sebi nosi austro -srpski sukob za opći mir, i «da

spasi Srbiju», on nije imao drugog izlaza nego da prihvati njemački

prijedlog.372

Edward Grey je odbio da da pozitivan odgovor na austro -ugarsku

deklaraciju silama u smislu ukidanja člana 25. Berlinskog ugovora.

Velika Britanija vlada se držala stanovišta da ukidanje člana 25.

Berlinskog ugovora ostavlja srpsko pitanje otvorenim.

370 Izvještaj Purtalesa fon Bilova, 22.marta 1909., Gr. Pol., 26, 2, br. 9.464.

371 Von Bülow Čirškom, 24.marta 1909., Gr. Pol., 26, 2, br. 9468.

372 Benckendorffs diplomatische r Schriftwechsel, Bd, I, br.54, 55.

Njemački ambasador Purtales izvještavao je u Berlin 1. aprila 1909. godine da se u

Petrogradu proširila verzija da je rješenje krize uslijedilo nakon ultimatuma koji je

postavljen Rusiji i da je tu vijest lansirao britan ski ambasador Nicolson.

Izvoljski je uvjeravao britanskog ambasadora da «njemački zahtjevi nisu ultimatum u

znaku da se prijeti ratom kao alternativom, ali su bili diplomatski ultimatum». (H.

Gerhardt, nav.djelo, 148.)

Većina historičara je prihvatila da j e njemačko posredovanje u Petrogradu bilo

«diplomatski ultimatum». U ranijoj njemačkoj historiografiji prisutna je težnja da se

njemačko posredovanje predstavi kao njen doprinos mirnom rješenju krize . Vidi: G. H.

Sasse, o. c., ; J.M. Raed, o. c.,

135

Aehrenthal je bio nezadovoljan držanjem ministra Greya, ističući

«da će njegova shvatanja paralizirati efekat izjašnjenja ministara

Izvoljskog».373

Uprkos teškoćama, pregovori su nastavljeni, i vlade Londona i

Pariza su napokon izjavile svoju spremnost priključiti se akciji ostalih

sila.

Nakon demarša predstavnika Rusije, Velike B ritanije, Francuske,

Italije i Njemačke u Beogradu 30. marta 1909., srpska vlada se odlučila

dati Beču zadovoljavajuću izjavu. 374

Srpski poslanik u Beču, Simić, predao je 31. marta 1909. godine

notu, sa čijim sadržajem su se ranije složili ministri Grey i A ehrenthal.375

«Srbija priznaje» kaže se u noti, «da aneksijom Bosne i

Hercegovine njena prava nisu povrijeđena i da će se prema tome

pokoravati onoj odluci sila, koju će ove stvoriti u pogledu člana 25.

Berlinskog ugovora. Primajući savjete velikih sila, Srb ija se obavezuje da

će napustiti svoje prigovarajuće, te otporno držanje što ga je zauzela

prema aneksiji od prošle jeseni, a osim toga, promjeniće pravac svoje

sadašnje politike prema Austro -Ugarskoj, te ubuduće živjeti s njom u

dobrosusjedskim odnosima. Prema ovim izjavama i vjerujući u

miroljubive namjere Austro -Ugarske, Srbija će povratiti svoje stanje

vojske što se tiče njene organizacije, rasporeda i stvarnog broja vojnika na

ono kakvo je bilo na proljeće 1908. godine, razoružati će i raspustiti svoje

dobrovoljce i čete, i spriječiti formiranje novih neregularnih jedinica na

svom području».376

373 H. Gerhardt, o. c., 143.

374 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.497.

375 O pregovorima Britanije u Beču i Beogradu o noti srpske vlade vidi: E. Gotschalk,

Die diplomatische Geschichte der serbischen Note vom 31. März 1909., Berliner

Monatshefte, IX, 1932., 776-803.

376 ÖUAP, II, br. 1425 (sadržaj note na francuskom jeziku).

136

Nakon srpske note od 31. marta 1909. godine, otvoren je put za

sporazum o ukidanju člana 25. Berlinskog ugovora izmjenom nota sila

potpisnica.

Početkom aprila 1909. godine ministar Aehrenthal je dao

instrukcije austrougarskim zastupnicima kod signatarnih sila da se obrate

vladama kod kojih su akreditirani, za njihovo slaganje u vezi ukidanja

člana 25. Berlinskog ugovora.

Njemačka je notom od 7. aprila dala svoj pris tanak, slijedila je

Italija 11. aprila, Velika Britanija 17. aprila, a Francuska i Rusija 19.

aprila.377

Izjavom velikih sila o ukidanju člana 25. Berlinskog ugovora,

aneksiona kriza je završena, čime je proširenje prava suvereniteta cara F.

Josifa na Bosnu i Hercegovinu definitivno priznato.

Na isti način su sankcionisane predviđene modifikacije člana 29.

Berlinskog ugovora u korist Crne Gore. 378

377 E. Anrics, Die jugoslawische Frage und die Julikrise 1914., Stuttgart 1931., 147.

378 V. Sulek, o. c., 52. Odlomci 5, 7, i dalje, člana 29. Berlinskog ugovora, koji su

sadržavali ograničenje suvereniteta Crne gorem ukinuti su, a odlomak 6 je nadomješten

izjavom da luka Antivari treba da sačuva isključivo trgovački karakter.

137

Glava VI

REZULTATI I POSLJEDICE ANEKSIONE KRIZE

Mirno rješenje Aneksione krize izazvalo je razočarenje kod više

utjecajnih ličnosti u Beču. Joseph Redlich je vjerovao još 28. marta u rat

protiv Srbije.379 Dan kasnije, kad je shvatio da će njegove želje ostati

neostvarene, zapisao je u svoj dnevnik: «Velika radost u Beču, ja nisam

tako oduševljen».380

General Conrad, koji je smatrao da se sudbina država, naroda i

dinastija ne rješava za diplomtskim, konferencijskim stolom, nego na

bojnom polju», žalio je zbog mirnog rješenja krize. 381

U aprilu 1909. pisao je on, da je ishod Aneksione krize odredio

sudbinu Monarhije, predskazujući da će ona najdalje za deset godina biti

svedena na razmjere Švicarske. 382

U razgovoru koji je vodio 28. marta 1909. u Beču sa njemačkim

ambasadorom fon Tschirschkim, ministar Aehrenthal je iznio razloge koji

su bili presudni da je odustao od vojnog p ohoda na Srbiju. «Ideje o

priključenju Srbije Monarhiji ili podjeli Srbije između Austro -Ugarske,

Bugarske i Rumunije», istakao je Aehrenthal, «kada se bliže razmotre za

sada se nisu praktično potvrdile, s obzirom na opće europske prilike i na

interese Monarhije. Takvu nasilnu politiku teško bi bilo opravdati u

našem vijeku, i ona bi za budućnost stvorila zastrašujuću količinu

zapaljivog materijala». Aehrenthal je iznio uvjerenje da «stvari na

slovenskom jugu treba pustiti da polako sazriju i zbog dualistič kih

379 J. Redlich, o. c., 10.

380 Ibidem, 11.

381 G. Ritter, Staatskunst und Kriegshandwerk, II, München 1960., 284.

382 K.B. Vinogradov, o. c., 154.

138

teškoća Monarhije i još uvijek nesređenih odnosa u okupiranim

provincijama oprezno i po korak napredovati» 383

Nakon završetka krize, zavladalo je u Beču i Berlinu veliko

raspoloženje. Nisu nedostajala ni čestitanja i zdravice.

Ishod aneksione krize slavl jen je u Beču kao odlučujuća

diplomatska pobjeda. Ministar Aehrenthal je proglašen za najvećeg

diplomatu poslije Bismarcka, i 17. augusta 1909. za svoje zasluge dobio

je rang visokog plemstva, postao je grof. 384

U maju 1909. njemački car Wilchelm II posjetio je Beč, pozirajući

pred publikom i fotografima u stavu pobjednika. 385

Zvučne fraze von Bülowa o «nibelunškoj vjernosti» Njemačke

prihvaćene su i od austrijske i njemačke štampe. Austrijski i mađarski

listovi isticali su u prvom redu ulogu berlinskog partner a u odlučujućim

danima krize. List «Neue Freie Presse» je pisao o «impozantnoj

manifestaciji njemačke solidarnosti», a «Fremdenblatt» o punoj snazi

demonstracije savezničkih misli. Peštanski «L'loyd» je vidio tajnu

uspjeha u njemačkoj lojalnosti. 386

Diplomatski uspjeh Austro-Ugarske i Njemačke ocijenjen je

kasnije od većine historičara kao «Pirova pobjeda», i po svojim

posljedicama je označen katastrofalnim. 387 Aneksijom Bosne i

383 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.493.

384 D.Lončarević, o. c., 300.

385 K.B. Vinogradov, o. c., 152.

386 S. Merkur, 3. IV 1909., br. 155, 2.

387 D. Angyal, o. c., 52. Aehrenthalov nasljednik grof Berthold pisao je u oktobru 1912.

godine: «Wir dürfen uns darüber keiner I llusion hingeben, das unsere Vorgangweise bei

der der Annexion Bosnien und der Herzegowina nicht nur den Anstoss zum Bunde der

Balkanstaaten gegeben, sondern unvermeindlich auch das Misstrauen der Staatskanzlein

sämtlicher Grossmächte gegen die Monarchie g eweckt und dadurch ein zuvor nicht

bestandenes Band des Einvernehmens unter denselben in Bezug auf die Stellungnahme

zu unserer Orientpolitik geschaffen hat...» (R.Goos, o. c., 81.)

U svojim memoarima G. Andrassy je zapisao: «Der Grundgedanke dieser in ihr e

Einzelheiten ausgezeichnet geführten Kampagne war verfehlt und wurde in der Folge

139

Hercegovine Austro-Ugarska je provizornu okupaciju i upravu u ovim

provincijama pretvorila u definitivnu, manifestajući pritom svoju snagu u

međunarodnim odnosima.

Za vrijeme Aneksione krize Austro -Ugarska je imala ogromne

finansijske izdatke. Samo troškovi mobilizacije procijenjeni su na 180.

miliona kruna, a pored toga Osmanskom cars tvu je isplaćeno 54 miliona.

To je otežalo i bez toga nezavidno finansijsko stanje Austro -Ugarske.388

Usljed unutrašnjopolitičke situacije aneksija je izazvala ubrzanu

dezintegraciju Austro-Ugarske i pojačala oslobodilačke pokrete naroda

koji su ulazili u njen sastav.389

Borba između dva dijela Monarhije, ko će imati dominantan

utjecaj u anektiranim provincijama, produbila je krizu dualizma.

Iako je i ugarsko vođstvo bilo za «uklanjanje» Srbije, ono je bilo

protiv njene aneksije, upravo zato što se plašilo da će «slavizacijom»

Monarhije biti stvoreni uvjeti za preuređenje države u trijalističku, i time

se učiniti kraj moći mađarske aristokratije. 390

Zbog otpora Ugarske u vođstvu austrijskog dijela Monarhije

pojavile su se dvije struje. Prvu su činili politički fa ktori koji su

pokušavali da dugotrajnim političkim radom provedu odluke iz proljeća i

ljeta 1908. Drugu struju su činili vojni faktori, koji su smatrali da Srbiju

eine der Ursachen des Weltkrieges. Wir hatten eine formell klare

Rechtverletzungbegangen, wir hatten ein Beispiel gegeben..Nicht einen Mann, nicht

einen Groschen haben wir gewonnen, wir waren nicht mächtiger gewororden –im

Gegenteil. (G.Andrassy, Diplomatie und Weltkrieg, Wien -Berlin 1920., 45).

388 Prema procjenama ruskog poslanika u Beču, ukupni troškovi Austro -Ugarske u toku

anksione krize iznosili su 800 miliona kruna (K.B. Vinogradov, o. c., 154).

389 U članku pod naslovom «Na sve strane kriza» objavljenom 15. januara 1913. godine

u listu «Dom» hrvatski političar Stjepan Radić je konstatovao da je «aneksija Bosne i

Hercegovine izazvala permanentnu političku i ekonomsku krizu Austro -Ugarske»

(J.Križek, nav.djelo, 202).

390 Ibidem, 203.

140

treba što prije uništiti, a veći dio njenih teritorija, uprkos otporu Mađara,

anektirati Monarhiji.391

Prema Aehrenthalovom planu aneksija je trebala biti signal za

aktivnu spoljnu politiku, kao i za rekonstrukciju Monarhije. Međutim,

njegov korak je ostao samo «uvertira bez opere», 392 izazivajući iz tog

razočarenja izrastanje još jačeg osjećanja slab osti.

Najvažnije je, ipak, što je Aehrenthal utvrdio osnovne pravce u

balkanskoj politici Monarhije, koji će ostati u cjelosti nepromijenjeni i

nakon što je on, zbog sukoba sa carem i prestolonasljednikom bio udaljen

s položaja ministra početkom 1912. 393

Držanje Njemačke u Aneksionoj krizi označeno je njenim

nastojima da u svakoj fazi krize vojno i politički podrži svoju

saveznicu.394

Von Bülow je pravdao svoju politiku time da je podrška aktivnoj

austrijskoj balkanskoj politici bila jedina mogućnost da se prid obije

saveznica za Reich «kao stražar na putu prema Istoku» i da se ne oslabi

mjesto Reicha u Europi. Diplomatski poraz Austro -Ugarske nužno bi

uticao i na položaj Njemačke u Europi, i stoga je ona morala istupiti tako

da njenom položaju velike sile da čvr st oslonac.395

Bülowljeva «nibelunška vjernost» davala je Beču potrebne

impulse da, ako zatreba, i silom riješi balkansko pitanje. «Otvorena vojna

punomoć» načelnika Generalštaba Helmuta von Moltkea generalu

Conradu, kao i politika «odriješenih ruku» za poli tičko vođstvo u Beču

imala je pri tome značajnu ulogu. 396

391 A.Mitrović, o. c., 429-430.

392 W. Grumpelt, o. c., 99.

393 A.Mitrović, o. c.,, 94.

394 L.Förster, o. c., 76.

395 Dokumente der deutschen Politik und Geschichte von 1848. bis zum Gegenwart,

Bd. 2, Berlin-München 1951, 210.

396 H. Gerhardt, o. c., V, 13.

141

Njemačka vlada ostavila je Beču slobodne ruke da sa svom

snagom i posljednjim rizikom sprovodi zacrtanu politiku. Tako je

austrougarska balkanska politika bila sastavni dio cjelokupne politike

Reicha, čime je i sloboda političkog odlučivanja i pokreta njemačke vlade

bila sužena.397

Njemačka je tokom Aneksione krize podržavala u potpunosti

Austro-Ugarsku, ali samo zato da bi pomoću nje dobila priliku za

odmjeravanje političke, a u krajnjem slučaju i vojn e snage sa silama

Antante. To je ujedno značilo da Reich koristi Monarhiju kao sredstvo

svoje mnogo šire politike. 398 Riječi Wilhelma II da «Njemačka u

odlučnom trenutku neće oklijevati i zajedno će sa Austro -Ugarskom

pustiti bataljone da marširaju» bile su sračunate na to da pojačaju ratne

želje austrijskog Generalštaba. 399

Sa politikom «odriješenih ruku» za Beč u političkoj i vojnoj

oblasti von Bülow je prekinuo sa kontinuitetom politike Bismarcka, koji

odluku o ratu i miru na Balkanu nije nikada prepuštao Be ču.400

Ovog puta nije došlo do rata jer je Rusija zbog unutrašnjih i

spoljnih slabosti morala izbjeći oružani sukob, što je omogućilo

Njemačkoj beskompromisno rješenje krize.

Kapitulacija ruske diplomatije izazvala je u zemlji veliko

ogorčenje. List «Novoe Vremje» označio je poraz Rusije kao

«diplomatsku Cušimu». 401

U zvaničnim krugovima se objašnjavalo da su novi, ali i posljednji

ustupci koje je Rusija učinila germanskoj ekspanziji na Balkanu bili

uvjetovani željom da se Srbija sačuva od katastrofe, i da oni ne znače

397 E.K. Born, o. c., 299.

398 A.Mitrović, o. c., 430.

399 H. Gerhardt, o. c., V, 15.

400 E. Wächter, Der Prestigegedänke in der deutschen Politik von 1890 bis 1914, Aarau

1941., 143.

401 K.B. Vinogradov, o. c., 151.

142

odstupanje od zaštite slovenskih interesa. 402 Međutim, cjelokupna štampa

ja bila složna u tome da Rusija svojim samoponiženjem nije pomogla

Srbiji, nego je uništila svoj utjecaj na Balkanu.

Na jednom predavanju pod naslovom «Naš slovenski poraz» vođ a

kadetske partije Miljukov isticao je tri faktora koji su bili presudni za

poraz Rusije: agresivnost centralnih sila, nespremnost ruskih diplomata

kao i utjecaj raznih snaga na njenu politiku.

Glavnu krivicu Miljukov je pripisivao ruskoj diplomatiji koja je u

slovenskom pitanju vodila «cik -cak politiku», što je u vezi sa

cjelokupnom unutrašnjom politikom dovelo do nacionalnog poniženja. 403

Ipak, i političko vođstvo i javno mišljenje se slagalo u nekim

procjenama: prvo, da se Austro -Ugarska odlučila za ekspanzivnu politiku

u Europi i da je u tome bezuvjetno podržana od Njemačke. Drugo, da je

Rusija u pitanjima koja nisu neposredno dirala interese Antante faktički

bila izolovana. «Politika balansiranja», kako je označio Miljukov, vodila

je tome da je Rusija u kritičnom momentu ostala bez podrške. Treće, što

je naročito zastupalo političko vođstvo, da se odnosi sa Njemačkom i

Austro-Ugarskom moraju uspostaviti na drugoj osnovi. 404

Nakon krize, političke diskusije u Rusiji su se koncentrisale na

vojno i privredno jačanje, kao i pitanje budućih savezničkih odnosa.

Smatralo se da je velika borba slovenstva i germanstva neizbježna i da će

uslijediti u skoroj budućnosti. Još početkom 1909. godine ministar

Izvoljski je rekao njemačkom ambasadoru Pourthalesu da Istočno pi tanje

može biti riješeno samo ratom, koji će izbiti kroz pet ili deset godina, ali

koji je neizbježan.405

402 Belgische Dokumente..., Bd. IV, br. 55.

403 C. Ferenczi, o. c., 224.

404 Ibidem, 244.

405 Na pitanje šta će biti njegov kraj, Iz voljski je odgovorio: «Die Gedenktafel im

Schlosse Buchlau, die Graf Berchtold in dem berühmten Konferenzzimer hatte

anbringen lassen, sollte zu Grabplatte der österreich -ungarischen Monarchie werden»

(M.Taube, Der Grossen Katastrophe entgegen, Berlin 1929 , 210).

143

Rusija je zbog diplomatskog poraza pojačala svoje vojne

pripreme. «Car, Stolipin, diplomate i oficiri tražili su da se armija obnovi

i da bude instrument velike politike, što će omogućiti Rusiji da ponovo,

kao velika sila zauzme svoje mjesto u svijetu», 406 pisao je Suhomlinov u

svojim memoarima.

U Petrogradu su bili svjesni da se bez spremne armije ne može

voditi aktivna politika. Suhomlinov je bio uvjeren da će u slučaju sukoba

Njemačka stajati na strani Austro -Ugarske. Stoga je za njega glavno

mjerilo vojne spremnosti trebalo biti Njemačka i cilj koji će stvoriti

armiju koja će biti dostojna njemačkoj. 407

Aneksiona kriza je još više zbližila Rusiju i Srbiju, i položila

temelj obrazovanju balkanskog saveza. 408

Sukob sa Monarhijom je bio mnogo ranije predviđen. U zimu 1869/1870. ruski publicist

Nikolaj Jakovljević Danilevski je u seriji članaka pod naslovom «Rusija i Evropa»u

časopisu «Zarja» pokušao historijski opravdati nužnost raspada Austro -Ugarske.

Danilevski je držao Balkan za prostor historijski zadat velikim silama. Tu su Osmanlije

sačuvale Južne Slovene od germanizacije i katolicizma, a Monarhija je Zapad ponovo

spasila od Osmanskog carstva i islama. Ovi historijski zadaci su bili ispunjeni, i time su

Osmansko carstvo i Austro -Ugarska izgubile smisao postojanja.

Danilevski je takođe označio i buduću sliku Južne Europe: «Dunavski i balkanski

prostor moraju biti formirani od brojnih nacionalnih država.»

On je već tada označio geogrefsku kartu koja se 1919 . ostvarila: češko-moravsko-

slovačka država, kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bugarska, rumunska i mađarska

država. Njegov rukopis je u Rusiji bio koncept za praktičnu politiku i smatran je

«političkom Bibilijom sa deset zapovijedi carske spoljne polit ike».

(H.Andics, Der Untergang der Donaumonarchie, Wien -München-Zürich 1976., 74).

406 W.A.Suchomlinov, o. c., 228.

407 Ibidem, 233.

408 Nakon krize pisao je list «Birševija Vedemosti»: Dobrosusjedski odnosi između

vlada Beča i Petrograda su prošlost; solidarnos t i prijateljstvo sa Slovenima su prošlost,

sadašnjost i budućnost». (E. Hölzle, Die Selbstentmachtung Europas, Frankfurt -Zürich

1975., 51).

Njemački vojni opunomoćenik u Petrogradu, kapetan fon Hinze izvještavao je u Berlin

«da će Rusija biti nepobjediva na Balkanu ako se pripremi i istupi u pravo vrijeme. To

144

Italija je sa velikim nezadovoljstvom prihvatila aneksiju Bosne i

Hercegovine, budući da Austro -Ugarska nije uzimala u obzir njene želje

za kompenzacijama, izvlačeći političke pouke. U oktobru 1909. u

Rakonidžiju, Italija i Rusija su se sporazumjele da zajednički rade protiv

ekspanzije Monarhije na Balkanu. Diplomatski, to je bilo izraženo na

sljedeći način:

- Rusija i Italija moraju težiti u prvom redu da sačuvaju status quo

na Balkanu

- Bilo što da se desi na Balkanu one se moraju pridržavati

primjene načela narodnosti, pomažući razvitku balkanskih država u cilju

otklanjanja bilo kakve inostrane prevlasti

3) Obje strane se obavezuju da zajednički rade protiv svih

suprotnih stremljenja.409

Približavanje Rima i Petrograda, koje je predstavljalo dalje

slabljenje Trojnog saveza, bilo je neposredna posljedica krize. Italija, koja

je već duže vremena bila konkurent Monarhije na Jadranu, nije se mogla

složiti sa austrougarskim korakom. Izražavajući simpatije za S rbiju i Crnu

Goru, kao i zaključujući sporazum čiji je akcent bio na načelu narodnosti,

Italija je vodila politiku koja je nosila izrazito antiaustrijsko obilježje. 410

Francuska je tokom trajanja krize nastojala da se uzdrži od

eventualnog sukoba, jer nije b ila direktno pogođena aneksijom. Za

Francusku je stoga u prvoj liniji bio cilj da zajedno sa Velikom

Britanijom, a također i sa Njemačkom radi na mirnom rješenju krize da bi

se, kako je to izjavio ministar Pichon «izbjeglo grupisanje velikih sila». 411

U diplomatskim krugovima vladalo je tiho nezadovoljstvo ulogom

koju je Francuska imala u krizi, jer nije iskoristila povoljne izglede koje

će uslijediti kroz tri do pet godina». (W. Baumgard, Deutschland im Zeitalter des

Imerialismus 1890-1914, 4. Aufl., Stuttgart -Berlin-Köln-Mainz 1986, 106).

409 V.P.Potemkin, o. c., 175.

410 F.Stieve, o. c., 56.

411 H. Schulthess, o. c., 1909, 349.

145

je imala u oktobru i novembru 1908. da odigra značajnu ulogu posrednika

i time poveća svoj međunarodni ugled.

Ipak, mirno rješenje krize izazvalo je u Francuskoj zadovoljstvo.

Na prijedlog austrougarskog ambasadora u Parizu, car F. Joseph

odlikovao je francuskog predsjednika Velikim križem Stjepanovog reda,

za napore koje je uložio posljednjih mjeseci za održavanje mira. 412

Potpuno zadovoljstvo kvarilo je saznanje da je Austro -Ugarska,

kao i njena saveznica Njemačka, postala važan faktor sa kojim se ne

može uvijek tačno računati. Stoga su u Francuskoj insistirali na

uspostavljanju bližih odnosa sa Rusijom, da bi se, uspjehom Aust ro-

Ugarske i Njemačke poremećena europska ravnoteža u diplomatskoj i

vojnoj oblasti ponovo uspostavila. 413

Tokom trajanja Aneksione krize za Veliku Britaniju su u prvom

planu bili njeni interesi u Osmanskom carstvu, gdje je nastojala ojačati

anglofilsku nastrojenost mladoturskog režima. Osim toga, Velika

Britanija je nastojala da se očuva čvrstina Antante koju je Njemačka

pokušavala da razbija, što je dovelo do toga da se početni austro -ruski

karakter krize pretvori na kraju u britansko -njemački sukob.

Velika Britanija je bila nezadovoljna diplomatskim porazom

Antante. U štampi su učestali napadi na Austro -Ugarsku. Austrougarski

savjetnik poslanstva u Londonu grof Tarnovski isticao je u svom

izvještaju Beču promjenu stava Engleske. «Ranije je Austro -Ugarska

posmatrana kao sila sa kojom je sukob za Veliku Britaniju bio nepoželjan,

sada u nama vide jedinog neprijatelja, kojeg će i Njemačka potražiti» -

izvještavao je grof Tarnovski. 414

Najveće nezadovoljstvo ishod Aneksione krize je izazvao u Srbiji.

Srbija je prihvatila diktat velikih sila i odrekla se svojih zahtjeva i

412 I.Raabe, o. c., 225.

413 Ibidem, 222.

414 F.Stieve, o. c., 59.

146

prigovora sve dok ne bude u položaju da uspješno istupi protiv Austro -

Ugarske.

Već 24. marta 1909. objašnjavao je srpski poslanik u Parizu: «Ako

Europa formalno prizna akt aneksije, ne možemo se mi sa mi protiv toga

boriti. Nama ostaje budućnost koju ne treba samo čekati, nego budućnost

za koju treba pripremiti ozbiljnim i požrtvovanim radom». 415

Srbija je bila i ostala nepomirljiv protivnik Monarhije,

zauzimajući prema njoj neprijateljski stav više nego ikada ranije. Nakon

aneksije u Srbiji gotovo nema političara koji zastupaju kompromisnu i

miroljubivu politiku prema Monarhiji. 416

Zagrebački veleizdajnički proces, kao i Fridjungov proces,

pojačali su u Srbiji neprijateljstvo prema Monarhiji. Nakon Fridjun govog

procesa svjetska javnost nije vjerovala Balhausplacu u vezi Srbije ni

jednu riječ.417

Aneksijom Bosne i Hercegovine južnoslavensko pitanje nije bilo

riješeno: krizna polja na Balkanu nisu bila otklonjena. Nakon Aneksione

415 M. Bogitschewitsch, o. c., br. 84.

416 V. Čubrilović, Istorija političke misli u Srbiji XIX veka, Beograd 1958, 405.

Ipak od strane Srbije nisu nedostaj ali pokušaji da se uspostavi koliko -toliko podnošljiv

odnos sa Austro-Ugarskom. U novembru 1909. godine poznati političar J.M. Bernrajter

imao je u Beču jedan privatni susret sa ministrom Milovanovićem, koji mu je izložio

svoje poglede o mogućnosti da dođe do popuštanja zategnutosti između dvije države

Ministar Milovanović je naglasio da bi trebali da se promijene trgovački odnosi. U Bosni

bi uprava trebala da ostvari stvarne interese naroda, oslobađanjem seljaka i priznavanjem

srpskih udruženja. Prije svega, Srbija je u slučaju raspada europskog dijela Osmanskog

carstva trebala, uz saglasnost Austro -Ugarske dobiti odštetu u Makedoniji i Staroj

Srbiji.

Bernreither, koji nije držao zatvorene oči pred jugoslovenskim pitanjem, tražio je od

ministra Aehrenthala sporazum na tim osnovama videći u tome mogućnost udaljenja

Srbije od Rusije i približenja Austro -Ugarskoj. Međutim, Aehrenthal je sve to označio

«muzikom budućnosti», ističući da će Bosna biti vrlo korisno upotrebljena kao

protivteža u igri dualizma (H.We ndel, o. cc., 325).

417 H. Andics, o. c., 80.

147

krize problemi na Balkanu su p osmatrani kao općeeuropski, što nije

ostalo bez djelovanja na međunarodne odnose velikih sila.

Držanje Njemačke u toku krize pokazalo je jasno malim

balkanskim zemljama da «sa Njemačkom treba da računa kao sa novim

neprijateljem, opasnijim i jačim nego š to je to Monarhija». 418

Aneksiona kriza je izazvala značajne promjene u međunarodnom

političkom životu. Diplomatska proba snaga blokova sila završila se sa

spolja sjajnim uspjehom Bülowljeve politike. Savez je ostao čvrst,

«nibelunška vjernost» njemačke sav eznice se dokazala i snaga Dvojnog

saveza se pokazala pred svijetom.

Trenutni uspjeh Dvojnog saveza je još više potcrtao suprotnosti u

Europi. Balkan je postao najopasnije polje nemira, područje koje je

pružalo najveće mogućnosti za diplomatske borbe, i st oga na njemu i

treba tražiti neposredne povode rata.

Austrijski korak je bio politički promašaj, kako su pokazale

članice Antante, izvlačeći iz Aneksione krize pouku. Zajednički istup

Njemačke i Austro-Ugarske je za njih bio jasna opomena koja se nije

mogla prećutati. Ruski poslanik u Parizu Nelidov upozoravao je već 1.

aprila 1909. godine ministra Izvoljskog da «Rusija, Francuska i Velika

Britanija moraju više misliti na zajednički sporazum i vojno se

pripremati».419

Ogorčenost zbog poraza vodila je sile Ant ante još užoj

povezanosti.

Već u političkim ocjenama u vrijeme Prvog svjetskog rata

aneksiona kriza je bila označena konačnom prekretnicom u

međunarodnom političkom životu. Na kraju 1909. Evropa je već bila

podijeljena u dva suprotna tabora. Srpski pisac i diplomata M. Bogičević

imao je djelimično pravo tvrdeći da je svaka suprotnost koja je već prije

418 F. Klein, Deutschland 1897/98 -1917, 4. bearbeitete Auflage, Berlin 1977., 199.

419 Benckendorfs diplomatischer Schriftswechsel, I, br. 63.

148

1908. svrstala europske sile u različite grupe i takođe i bez aneksije vodila

katastrofi.

Teško je ipak predvidjeti kako bi se događaji odvijali da je u lanc u

uzroka nedostajala jedna ili druga karika. H. Kantorovic je označio

Aneksionu krizu «generalnom probom za svjetski rat» 420, a W. Langer

»uvodom u svjetski rat». 421

Rat u kojem su pobjednici iz 1909. godine mnogo više izgubili

nego što su ranije dobili.

420 H. Kantorowicz, Gutachten zur Kriegsschuldfrage 1914., Frankfurt am Main 1967,

151. Imajući u vidu krizu iz 1914. –i dva dijela 26.toma zbirke dokumenata Die Grosse

Politik der Europäischen Kabinette 1871 -1914. koji se odnose na aneksionu krizu.

Kantorovic se pita je li stvarno stoji 1908 -1909. godina i nije li ü štamparsk a greška za

Betmana.

421 W. Langer, The 1908. Prelude to the World War, Foreign Affairs, Juli 1929, 629;

Isto i Albertini, o. c., I, 256.

149

ZAKLJUČAK

Struktura rada određena je prije svega stepenom istraženosti

problema Aneksione krize u evropskoj historiografiji, kao i namjerom da

se prikažu historijski uzroci i tok krize promatrani u opštim, evropskim

okvirima.

Istraživanje aneksione krize p očiva na dosta širokoj bazi izvora i

literature. Uzroci, tok, rezultati i posljedice aneksione krize su u

europskoj historiografiji bili predmet brojnih istraživanja. Djelimični

aspekti, kao npr. pitanje savezništva , privredno -političke teme ili

nacionalni problemi u jugoistočnoj Europi naišli su u literaturi na

značajnu pažnju.

Dosadašnja historiografija je, uglavnom, završila svoj zadatak u

oblasti diplomatske i vojne historije tokom Aneksione krize. Osnovni

zadaci budućih istraživanja se sastoje u temel jnoj analizi unutrašnjeg

razvoja evropskih država, imajući prije svega u vidu odnos i raspored

političkih snaga unutar pojedinih država. Dosta slobodnog prostora ostalo

je i u istraživanju javnog mnijenja, posebno njegovog utjecaja na

političke akcije vlada.

Odlukom Berlinskog kongresa, 4. jula 1878, Austro -Ugarska je

dobila pravo da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom.

Bosna i Hercegovina je predstavljala područje na kome su se

koncentrisali osnovni interesi austrougarske politike i to u privrednoj,

vojnoj i kulturno-političkoj oblasti.

Unutrašnji problemi, zaostajanje u privrednom razvoju, kao i sve

manja uloga u koncertu europskih sila, vodili su vrhove Monarhije na

aktivniju spoljnu politiku. Balkan je bio jedino područje koje je pru žalo

za to mogućnost.

Aneksija Bosne i Hercegovine trebala je biti signal za aktivniju

spoljnu politiku. Aneksija kao i njene posljedice, sa kojima je vođstvo

150

Monarhije računalo, bili su prije svega usmjereni na suzbijanje srpskog

pokreta.

Vrhovi Monarhije opredijelili su se za aneksiju zbog

unutrašnjopolitičkih prilika u Bosni i Hercegovini, gdje su se od 1906.

jasno razvile antiaustrijske tendencije. Nju je trebalo provesti u toku

1908., u kojoj je padala 60-godišnjica vladavine cara F. Josifa.

Pripremajući povoljnu situaciju za proglašenje aneksije Bosne i

Hercegovine, Austro-Ugarska je u ljeto 1908. poduzela značajne pripreme

u unutrašnjo-i spoljnopolitičkoj oblasti. U tim pripremama značajan udio

imala je štampa, koja je trebala da izvrši mobilizacij u javnog mnijenja,

stvarajući uvjerenje da su srpski i jugoslovenski pokret neposredna

opasnost za egzistenciju i integritet Monarhije. Glavni zadatak štampe je

bio usmjeren na to da europskoj javnosti demonstrira miroljubivost i

strpljenje Austro-Ugarske naspram Srbije, i time u slučaju sukoba ima

pokriće za političke ciljeve.

Pripreme u spoljnopolitičkoj oblasti su se ispoljile u u

nastojanjima da se aneksija Bosne i Hrecegovine provede uz pristanak

Rusije, i uz podršku jedine sile na koju se Austro -Ugarska mogla osloniti,

Njemačke.

Politička kretanja u Bosni i Hercegovini, u jeku spoljnopolitičkih

priprema aneksije, ubrzala su akciju austrougarske vlade. Zahtjev srpskih

i muslimanskih političara da se zemlji da Ustav, ne mijenjajući njen

državni položaj, u krajnjoj liniji dovodio je u pitanje austrougarsku

vladavinu. Strah od samovoljnog konstituisanja parlamenta u Bosni i

Hercegovini opredijelio je vrhove Monarhije na hitnu akciju.

Austrougarski suveren Franz Joseph je 5. oktobra 1908. potpisao

dokumenta, o aneksiji Bosne i Hercegovine. U štampi je ona objavljena 6.

oktobra, a u službenim «Bečkim novinama» 7. oktobra.

Istovremeno, Bugarska i Istočna Rumelija su zbacile sultanov

suverenitet i proglasile nezavisnu kraljevinu.

151

Proglašenjem aneksije Bosne i Hercegovine i objavom

nezavisnoisti Bugarske na Balkanu su izbila dva požara koja su prijetili

da se pretvore u buktinju. Velike sile su imale pred sobom težak zadatak

da opasnu situaciju riješe na najbolji način, a da pritom ne izgube ili ne

umanje svoj utjecaj na Balkanu.

Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine i objava nezavisnosti

Bugrske izazvali su u europskim državama različita raspoloženja.

Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine naišlo je na povoljan

prijem u austrijskoj javnosti. Štampa i p arlament su sa velikom radošću

pozdravljali razrješenje nesigurnog okupacionog statusa Bosne i

Hercegovine i najavu aktivnije spoljne politike.

U ugarskom dijelu Monarhije upućene su oštre kritike ministru

Aehrenthalu da je uvukao Ugarsku u opasnu avantur u, i time ugrozio

njene interese. Istovremeno, obnovile su se suprotnosti i razlike u

mišljenju između Beča i Budimpešte zbog pitanja u čije će upravno

područje doći Bosna i Hercegovina.

Proglašenje aneksije nije izazvalo jači otpor u Bosni i

Hercegovini, zbog mlakog držanja opozicionih političkih grupa. Na to su

uticale i mjere koje je podizala vlada prije aneksije, zabranjujući

štampanje mnogih listova, obustavljajući ili zabranjujući rad nekim

udruženjima, raspuštajući opštinski odbor...

Njemačka je od samog početka krize podržavala Austro -Ugarsku,

ali samo zato da bi pomoću nje dobila priliku za odmjeravanje političke, a

u krajnjem slučaju i vojne snage sa silama Antante. To je ujedno značilo

da Rajh koristi Monarhiju kao sredstvo svoje mnogo šire poli tike.

Aneksiona kriza je britanskoj diplomatiji nametnula stav koji je

trebao da posluži zadovoljenju njenih višestrukih interesa: trebalo je bez

rata konsolidovati mladoturski režim, ojačati njegovu anglofilsku

nastrojenost, spriječiti povezivanje aneksi one krize sa marokanskom, i uz

to očuvati čvrstinu Antante.

152

Radi dovršenja francusko-njemačkog sporazuma o Maroku

Francuska nije željela da zbog aneksije Bosne i Hercegovine zaoštrava

odnose sa Austro-Ugarskom. Stoga je ona od početka zauzela ulogu

posrednika, nastojeći da se izbjegne novi sukob među velikim silama.

Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine izazvalo je u Italiji

veliko nezadovoljstvo. U Rimu je svaka akcija Austro -Ugarske primana

sa nepovjerenjem i tražio se put i način da se spriječi njen o širenje prema

jugoistoku. Nakon aneksije glavni cilj talijanske vlade će biti da se

spriječe jednostrane promjene na Balkanu.

Mada se oštro izjasnila protiv aneksije Rusija je zbog unutrašnjih i

spoljnih slabosti morala izbjeći oružani sukob. To je imalo presudan

značaj na njenu diplomatsku aktivnost.

Austrougarski korak doživljen je u Srbiji više kao udarac protiv

nje same, nego protiv Osmanskog carstva . Smatralo se da austrougarske

želje za osvajanjem imaju za cilj da Srbiji odsjeku životni prostor;

aneksija je viđena kao dalji korak za prodor Austrije na Balkan i

ekonomsko i političko potčinjavanje Srbije. Stoga je srpska vlada

ispoljavala veliku diplomatsku aktivnost.

Neuspjeli pokušaj održavanja konferencije velikih sila u Londonu

još više je zaoštrio odnose Austro-Ugarske i Srbije, a pritisak

austrougarske vlade je sve više rastao. Austrougarske trupe su

koncentrisane na granici prema Srbiji i stalno su popunjavane novim

jedinicama.

U januaru 1909. ministar Aehrenthal je izveo konačni zaokret,

ističući da se njegov glavni politički cilj sastoji u obezbjeđenju aneksije

Bosne i Hercegovine, dok se drugi korak balkanske politike, aneksija

Srbije, odlaže za budućnost. Što se kriza više zaoštravala, ministar

Aehrenthal je sve više razdvajao bosansko pita nje od srpskog.

Istovremeno ratoborni Generalštab je sve više računao s ratom kao

posljednjim sredstvom da se Srbija natjera da prihvati aneksiju Bosne i

Hercegovine.

153

Njemačka je nastojala da zaoštri krizu, s ciljem da izazove što

dublji razdor sa Antantom.

U februaru 1909. ministar Aehrenthal je u pogledu Srbije otvorio

mogućnost da se ona veže za Monarhiju privremenim sredstvima, putem

trgovačkog ugovora i dobijanjem tranzitnog izlaza željeznicom na

Jadransko more. Mada je ta ideja imala taktički značaj za smirenje krize,

u njoj je ležala mogućnost da se privrednim sredstvima ograniči političko

djelovanje Srbije.

Krajem februara 1909. otklonjeni su sukobi između Austro -

Ugarske i Bugarske na jednoj i Osmanskog carstva na drugoj strani.

Austro-Ugarska se neposredno sporazumjela sa Portom, plaćajući

novčanu odštetu, a Rusija se zauzela za Bugarsku, primajući na sebe veći

dio njenih finansijskih obaveza. Nakon razrješenja ova dva sukoba

preostao je Austro-Srpski, koji je početkom marta 1909. buknuo svom

snagom.

Popuštanje Rusije, nezainteresiranost europskih sila i sve jači

pritisak Austro-Ugarske primorali su Srbiju na popuštanje. Srpska vlada

je 3. marta 1909. izjavila da ne misli davati povoda ratu sa Austro -

Ugarskom, da ne traži od nje teritorijalne, trgov ačke ili ekonomske

kompenzacije, te da se u tim pitanjima oslanja na odluku velikih sila.

Iznošenjem stava Srbije pred forum europskih sila težište spornih pitanja

je preneseno iz Beograda u Petrograd.

Budući da cirkularna nota srpske vlade od 10. marta, te odgovor

na asutrougarski demarš od 6. marta 1909. nisu sadržavali izjavu o

naknadnom pristanku na definitivno zaposjedanje Bosne i Hercegovine,

to je još više zaoštrilo situaciju.

U drugoj polovini marta 1909. kriza je dostigla vrhunac. Europa

se nalazila na ivici rata. Vođstvo Monarhije je odlučno provodilo plan

ministra Aehrenthala za rješenje krize. Srbiji je postavljen zahtjev da

prihvati aneksiju Bosne i Hercegovine, pa pošto je ona to i dalje odbijala

došlo je do predaje ultimativnog zahtjeva i m obilizacije vojske.

154

Nakon što je Njemačka ultimativnim zahtjevom Petrogradu

podržala Monarhiju, sile Antante su prihvatile aneksiju. To je učinila i

Srbija, notom od 31. marta 1909.

Aneksiona kriza je već u političkim ocjenama u vrijeme Prvog

svjetskog rata ocijenjena konačnom prekretnicom u međunarodnom

političkom životu. Novija istraživanja su još više prihvatila činjenicu da

je Aneksiona kriza predstavljala raskrsnicu na kojoj su se razilazile ne

samo pojedine sile nego i blokovi sila, i od koje je put v odio neposredno

ratnom razrješenju njihovih suprotnosti.

Aneksiona kriza je izazvala krupne promjene u međunarodnom

političkom životu. Na kraju 1909. Europa je već bila podijeljena na dva

suprotna tabora. Trenutni uspjeh Dvojnog saveza je još više potcrta o

suprotnosti u Europi. Balkan je postao najopasnije polje nemira, područje

koje je pružalo najveće mogućnosti za diplomatske borbe i stoga na

njemu i treba tražiti neposredne povode rata.

155

P R I L O Z I

Proglas cara Franza Josepha stanovništvu Bosne i Hercegovine povodom

aneksije 5. oktobra 1908.

156

IZVORI I LITERATURA

I IZVORI

A. Neobjavljeni izvori

- Ratni arhiv Beč, Ministarstvo rata 1908. – 1919.

- Državni arhiv BiH, Zajedničko ministarstvo finansija, prezidijalna

akta

Zajedničko ministarstvo finansija, opća akta

B. Objavljeni izvori

Die auswärtige Politik Serbiens 1903 -1914, hrsg. M.

Boghitschewitsch, Bd. I, Berlin 1928.

Die belgische Dokumente zur Vorgeschichte des Weltkrieges, Bd.

IV, bearbeitet von A. Doren, Berlin 1925.

Bosna i Hercegovina u Narodnoj skupštini Kraljevine Srbije 1908 -

1909, Beograd 1909.

Die britische amtliche Dokumente über den Ursprung des

Weltkrieges 1898-1914, Bd. V, 1-2, Berlin 1928.

Diplomatische Aktenstücke betreffend Bosnien und Hezegowina,

Oktober 1908 bis Juni 1909, Wien 1909.

Dokumente der deutschen Politik und Geschichte von 1848 bis

zum Gegenwart, Bd. 2, Berlin– München 1951.

Die Grosse Politik der Europäaischen Kabinette 1871 -1914.

Sammlung der diplomatischen Do kumenten des Auswärtigen

Amts, hrsg.von J. Lepsius, A.M. Bertholdy, Fr.Thimme, Bd.26, 1 -

2. Berlin 1925.

Italien, der Dreibund und die Balkanfrage. Eine Auswahl von

Reden Exzellenz Tomaso Tittoni (1903 -1909), Berlin 1922.

Osterreich-Ungarns Aussenpolitik von der Bosnischen Krise bis

zum Kriegsausbruch 1914. Diplomatische Aktenstücke des

157

österreichisch-ungarischen Ministeriums des Aussern, hrsg. Von

L.Bittner und H.Uebersberger, Bd.I i II, Wien -Leipzig 1930.

Pribram, Alfred Francis, Die Politischen Geheimvert räage

Osterreich-Ungarns 1879-1914, Bd I, Wien 1924.

Quellen zur Entstehung des Ersten Weltkriegs. Internationale

Dokumente 1901-1914, (Hrsg. E. Hölzle), Darmstadt 1978.

Rusija i aneksion kriza 1908-1909. (priredio Branko Pavičević) I,

Titograd 1984.

Schulthess H., Europäischer Geschichtskalender 1908, 1909,

München 1910.

Siebert Benno, Diplomatische Aktenstücke zur Geschichte der

Ententepolitik der Vorkriegsjahre (1907 -1914), Berlin 1921.

Siebert Benno, Graf Benckendorffs Diplomatischer Schriftwechsel,

Bd. I, Berlin-Leipzig 1928.

C. Štampa

Beilage zur Allgemeinen Zeitung, München 1876.

Sarajevski list, Sarajevo 1909.

Schwäbischer Merkur, Stuttgart 1908., 1909.

II MEMOARI, MONOGRAFIJE, RASPRAVE I ČLANCI

Alberini Luigi, Le origini della guerra del 1914, I -III, Milano 1943.

Aleksić-Pejković Ljiljana, Odnosi Srbije sa Francuskom i Engleskom

1903-1914, Beograd 1965.

Andics Hellmut, Der Untergang der Donaumonarchie. O sterreich-Ungarn

von der Jahrhundertwende bis November 1918., Wien 1976.

Andrassy Gyula, Diplomatie und Weltkrieg, Wien -Berlin 1920.

Angyal David, Die Geschichte der bosnischen Krise, u: Ungarische

Jahrbücher, XIII, 1933, 19-53.

158

Anrich Ernst, Die Jugoslawische frage und die Julikrise 1914, Stuttgart

1931.

Baernreither Joseph Maria, fragmente eines politischen Tagebuches. Die

südslawische Frage und Osterreich -Ungarn vor dem Weltkrieg, Berlin

1928.

Bauer Ernest, Zwischen Halbmond und Doppeladler, 40 Jahre

österreichische Verwaltung in Bosnien -Herzegowina, Wien 1971.

Baumgard Winfreid, Deutschland im Zeitalter des Imperialismus (1890 -

1914), 5. Aufl., Stuttgart -Berlin-Köln-Mainz 1986.

Baumont Maurice, L’Europe de 1900 à 1914, Paris 1966.

Bernath Mathias, Die Südslawen, u: Die Welt der Slawen, Bd. I, Die

West-und Südslawen, Frankfurt 1960.

Bestužev I.V., Borba v Rossiji po voprosam vn èjšnèj politiki 1906-1910,

Moskva 1961.

Born Karl Erich, Kreigsgefahr um Bosnien, u: B. Gebhardt. Handbuch

der Deutschen Geschichte, Bd.III, Stuttgart 1960.

Bridge F.R., Great Britain and Austria -Hungary 1906-1914., A

diplomatic history, London 1972.

Briefwechsel zwischen K.F.Joseph und Zar Nikolaus II über dioe

Annexion von Bosnien und Herzegowina, Kriegschuldfrage IV, 1926.

Burisch Ingo, Englands Haltung in der bosnischen Annexionskrise, Halle

1935.

Calgren Wilhelm, Iswolski und Aehrenthal vor der bosnischen

Annexionskrise. Russische und österreichisch -ungarische Balkan politik

1906-1908, Uppsala 1955.

Charmatz Richard, Osterreichs äussere und innere Politik von 1895., bis

1914., Leipzig 1918.

Conrad von Hötzendorf, Aus meiner Dienstzeit 1906-1918, Bd I, Die Zeit

der Annexionskrise 1906-1909, Wien-Berlin-Leipzig-München 1921.

Croce Benedetto, Storia d’Italia dal 1871 al 1915, Bari 1928.

Cvijić Jovan, Govori i članci, II, Beograd 1921.

159

Čemerlić Hamdija, Alibeg Firdus -borba Muslimana za vjersko-prosvjetnu

autonomiju, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd

1967 .

Čubrilović Vasa, Istorija političke misli u Srbiji XIX veka, Beograd 1958.

Ćorović Vladimir, Odnosi između Srbije i Austro -Ugarske u XX veku,

Beograd 1936.

Doutchich J., L’Annesione della Bosnia e dell’ Erzegovina e la questione

Serba, Roma 1909.

Ducce Alessandro, La crisi Bosniaca del 1908, Milano 1977.

Đorđević Dimitrije, Milovan Milovanović, Beoograd 1962.

Đorđević Dimitrije, Carinski rat Austro -Ugarske i Srbije 1906-1911,

Beograd 1962.

Đorđević Dimitrije, Srbija i Balkan na početku XX veka, u:

Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967.

Egloff Willy, Die bosnisch-herzegowinische Annexionkrise 1908 -1909.

in der schweizerischen Presse, Hamburg 1935.

Ekmečić Milorad, Istorijski značaj ustanka u Bosni i Hercegovini 1875 -

1878, u: Međunarodni naučni skup posvećen stogodišnjici ustanka u

Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1977.

Ekmečić Milorad, Karakteristike Berlinskog kongresa 1878. godine,

Prilozi Instituta za istoriju, br. 18, Sarajevo 1981.

Fellner Fritz, Der Dreibund, Europäische Diplomatie vor dem Ersten

Weltkrieg, München 1960.

Fellner Fritz, Die Mission Hoyos, u: Velike sile i Srbija pred prvi svetski

rat, Beograd 1976.

Ferenczi Caspar, Aussenpolitik und offentlichkeit in Russland 1906 -1912,

Husum 1982.

Fischer Fritz, Krieg der Illusionen. Die deutsche Politik von 1911 bis

1914, Düsseldorf 1969.

Fischer Fritz, Savez elita. O kontinuitetu struktura moći u Njemačkoj

1871-1945, Beograd 1985.

160

Förster Leo, Das Bundesverhältnis Deutschland zu Osterreich -Ungarn in

der Epoche Aehrenthal (1906. -1912.), diss., Freiburg 1934.

Fournier August, Wie wir zu Bosn ien kamen, Wien 1909.

Fränkel Arie, Die Annexion Bosniens und der Herzegowina im Lichte der

Wiener Presse, diss., Wien 1949.

Galantai Jozsef, Die Aussenpolitik Osterreich -Ungarn und die

herrschenden Klassen Ungarns, u: Osterreich -Ungarn in der Weltpolitik,

Berlin (Ost), 1965.

Gasić D., die Presse Serbiens 1903 -1914 und Osterreich-Ungarn, diss.,

Wien 1971.

Geiss imanuel, Der Berliner Kongres - Eine historische Retrospektive, u:

Der Berliner Kongres von 1878. Die politik der Grossmächte und die

Probleme der modernisierung in Südos t in der zweiten Hälfte des

19.Jahrhunderts, Wiesbaden 1982.

Gemeinhardt Alfred Heinz, Deutsche und österreichische Pressepolitik

während der Bosnische Krise 1908/1909, Husum 1980.

Gentile E., Storia dell’Italia contemporanes, L’età giolittia 1898 -1914,

Napoli 1977.

Georgewitsch Wladan, die serbische Frage, Stuttgart -Berlin-Leipzig

1909.

Gerhardt Heinz, War in der Bosnischen Annexionskrise die deutsche

Demarsche vom 22.März 1909. ein Ultimatum? Eine historisch -

aussenpolitische Studie zur Geschichte der Dipl omatie auf dem Balkan,

Berlin 1965.

Gestrin F.-Melik V., Istorija Slovenaca od kraja osamnaestog stoljeća do

1918., Sarajevo 1979.

Girault R., Histoire des relations internationales contemporaines, I, 1871. -

1914., Paris 1979.

Gladt Karl, Kaisertraum und Kö nigskrone. Aufstieg und Untergang einer

serbischen Dynastie, Graz-Wien- Köln 1972.

161

Goos Roderrich, Das österreichische -serbische Probleme bis zur

Kriegserklärung Osterreich-Ungarns an Serbien, 28. Juli 1914, Die

Vorgeschichte des Weltkrieges, X B., Berlin 1930.

Görke H., Der gegebene Moment, wien 1909.

Gotschalk Egon, Die diplomatische Geschichte der Serbischeen Note

vom 31.März 1909., Berliner Monatschefte, IX, 1932.

Grey Edward, Fünfundzwanzig Jahre Politik 1892 -1916. Autorisierte

ubersetzung von Else Baronin Werkmann, München 1926.

Grohmann Heinz, Die Pressepolitik des österrechisch -ungarischen

Aussenministers Graf Alois Aehrenthal (1906 -1912), diss., Wien 1949.

Gross Mirjana, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1973.

Grünberg Karl, Die handelspolitische n Beziehunge Osterreich-Ungarns

zu dem Ländern an der unteren Donau, Leipzig 1902.

Grumpelt werner, Die deutsche Politik in der Zeit der Bosnischen Krisis,

Jena 1939.

Gutsche W., Forschungen zur deutschen Geschichte vom Ausga 19.

Jahrhunderts bis 1917, u: Historische Forschungen in der DDR 1870 -

1980. Analysen und Berichte, Berlin 1980.

Gutsche W., Forschungsergebnisse zur Geschichte des deutschen

Imperialismus vor 1917., Berlin 1980.

Hallgarten Georg, Imperialismus vor 1914. Die soziologischen

Grundlagen der Aussenpolitik europäischer Grossmächte vor dem Ersten

Weltkrieg, 2, Bde., München 1953.

Hantsch Hugo, Die Geschichte Osterreich, Bd. II, Graz 1953.

Hantsch Hugo, Aussenminister Alois Lexa Graf Aehrenthal, u: Gestalter

der Geschichte Osterreichs, Wien 196 2.

Haumant Emile, La formation de la Jugoslavie (XVe -XX siecle), Paris

1930.

Hadžibegović Iljas, Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen

razvoj do 1914.godine, Sarajevo 1980.

162

Heidorn Günther, Monopole-Presse-Krieg. Die Rolle der Presse bei der

ersten Weltkrieges, Berlin 1960.

Hiller Gerhardt, Die Entwicklung des österreichisch -serbischen

Gegensatzen 1908-1914, Halle 1934.

Hinsley F.H., British Foreign Policy under Sir Edward Grey, Cambridge

1977.

Hölzle Erwin, Die selbstentmachung Europas, Fra nkfurt-Zürich 1975.

Hoyos Aleksander, Der deutsch -englische Gegensatz und sein Ein ?? Auf

die Balkanpolitik Osterreich -Ungarns, Berlin-Leipzig 1922.

Husinsky Heribert, Die «Reichspost» und osterreichische Balkanpolitik in

den Jahren 1908/1909, diss., Wien 1 949.

Imamović Mustafa, Pravni položaj i unutrašnjo -politički razvitak Bosne i

Hercegovine od 1878-1914, Sarajevo 1976.

Islamov T.M., Aus der Geschichte der Beziegehungen zwischen

Osterreich und Ungarns am Anfang des 20.Jahrhunderts, u: Osterreich -

Ungarns in der Weltpolitik 1900-1918, Berlin (Ost) 1965.

Jäger Wolgang, Historische Forschung und politische Kultur in

Deutschland. Die Debatte 1914 -1980 über den Ausbruch des Ersten

Weltkrieges, Göttingen 1984.

Jakšić Grgur, Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongr esu, Beograd

1955.

Jovanović Radoman, Crna Gora i istočna Hercegovina za vrijeme

aneksione krize (1908-1909), u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski

rat, Beograd 1967.

Kaan Robert Adolf, Geschichte des Habsburgerreiches 1526 -1918, Wien-

Köln-Graz 1977.

Kabisch Ernst, England und die Annexionskrise 1908/1909, u: Berliner

monatschefte, VIII, 1930.

Kamnerer Manfred, Die österreichisch -russischen Beziehungen im den

Jahren 1900-1914 an Hand österreichischer und deutscher Quellen, diss.,

Graz 1982.

163

Kanner H., Kaiserliche Katastophen-Politik, Wien-Leipzig 1922.

Kantorowicz Hermann, Gutachten zur Kriegsschuldfrage 1914, Frankfurt

am Main 1967.

Kapidžić Hamdija, Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini

(1908-1910), Godišnjak Istorijskog društva BiH, god. X, Sarajevo 1959.

Kapidžić Hamdija, Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini za vrijeme

austrougarske vladavine (1878. -1918.), u: Jugoslovenski narodi pred prvi

svetski rat, Beograd 1967.

Kapidžić Hamdija, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo 1958.

Kecmanović Ilija, Autonomna borba Srba Bosne i Hercegovine, u:

Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967.

Klein Fritz, Über die Vefälschung der historischen Wahrheit in der

Aktenpublikation «Die Grosse Politik der europäischen Kabinette 1871 -

1914», u: Zeitschrift für Geschishtwissenschaft, VII, 1959.

Klein Fritz, Studien zum deutschen Imperialismus vor 1914, Berlin 1976.

Klein Fritz, Deutschland von 1897 -1917, Berlin 1977.

Kos Franz-Josef, Politik Österreich-Ungarns während der Orientkrise

1874./79. Zum Verhältnis von politischer und militärischer Führung,

Köln 1984.

Križek Jurij, Annexion de la Bosnie et Herzegovina, u: Historica I, Praha

1964.

Langer Wilhelm, The 1908. Prelude to the World War, Foreign Affaire

Juli 1929.

Langhorne, The Collapse of the Concert of Europe: International Politics,

1890.-1914., London 1981.

Liszkowski Uwe, Zwischen Liberalismus und Imperialismus. Die

zaristische Aussenpolitik vor dem Ersten Weltkrieg im Urteil Miljukovs

und der Kadettenpartei 1905. -1914., Stuttgart 1974.

Lončarević Dušan, Jugoslaviens Entstehung, Wien 1929.

Lübbing Heinrich, Englands Stellung zur bosnischen Krise, Emsdetten

1933.

164

Lüzow Heinrich, Im diplomatische Dienst der k. Und k. Monarchie,

München 1971.

Mainwald Serge, Der Berliner Kongres 1878. und dasVölkerrecht. Die

Lösung des Balkanproblems in 19.Jahrhundert, Stuttgart 1948.

Markowitsch B., Die serbische Auffasung der bosnische Frage, Berlin

1908.

Martinović Niko, Otpor naroda u Crnoj Gori protiv aneksije Bosne i

Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967.

Masaryk T., der Agramer Hochverratsprozzes und die Annexion von

Bosnien und Herzegowina, Wien 1909.

Maturi W., La politica estera italiana da Tittoni a Sonnino, Pisa 1942.

Mikić Đorđe, Austro-Ugarska i Mladoturci (1908 -1912 godine),

Banjaluka 1983.

Miličević Jovan, Javnost Beograda prema aneksiji Bosne i Hercegovine,

u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967 .

Milza P., Les relations internationales de 1871. à 1914., Paris 1968.

Mitrović Andrej, Prodor na Balkan i Srbija 1908. -1918., Beograd 1981.

Molden Berthold, Alois Graf Aehrenthal, Sechs Jahre aussere Politik,

Osterreich-Ungarns, Stuttgart 1917.

Musulin Alexander, Das Haus am Ballplatz, München 1924.

Neiman L.A., Franko-russkie otnošenia vo vreme Bosnijskogo krizisa

(1908-1909 gg), Moskva 1958.

Nemecek O., Der wirtschaftliche Aufschwung Bosniens und der

Herzegowina, Wien 1909.

Nintschitch Momtschilo, La crise bosniaque (1908.-1909.) et les

puissances europeenes, I-II, Paris 1937.

Notovič F.I., Epilog Bosnijskogo krizisa 1908 -1909 gg., Moskva 1947.

Papić Mitar, Prosvjetna politika Austro -Ugarske u Bosni i Hercegovini, u:

Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967.

Pisarev J.A., Osvoboditeljnoje dviženije jugoslovenskic h narodov Avstro-

Vengrii 1905.-1914., Moskva 1962.

165

Popović Dimitrije, Borba za narodno ujedinjenje 1908 -1918., Beograd

1927.

Popović Vasilj, Istočno pitanje -Istorijski pregled borbe oko opstanka

osmanske carevine u Levantu i na Balkanu, II izdanje, Sarajev o 1965.

Potemkin V.P., Istorija diplomatije, II, Diplomatija novog doba (1870 -

1918), Beograd 1949.

Raabe Ingrid, Beiträge zur Geschichte der diplomatischen Beziehungen

zwischen Frankreich und Österreich -Ungarn 1908.-1912., diss., Wien

1912.

Radenić Andrija, Austro-ugarski planovi protiv Srbije u vezi sa aneksijom

Bosne i Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat,

Beograd 1967.

Radojčić Nikola, die wichtigsten Darstellungen der Geschichte Bosniens,

u: Südost-forschungen, XIX, 1960.

Read James Morgan, das Problem der deutschen Vermittlung beim

Ausgang der Bosnischen krise, Berlin 1933.

Rakočević Novica, Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1903 -1918,

Cetinje 1981.

Rappaport Alfred, Rund um den Friedjungprozess, u: Berliner

Monatschefte, IX, 1931.

Rathman Erich, Die Balkanfrage 1904. -1908. und das Werden der Tripel -

Entente, Halle 1932.

Redlich Joseph, schiksall Jahre Österreich 1908. -1919., Das politische

Tagebuch J.Redlich, bearbetet von F.Fellner, Bd. I, Graz -Köln 1953.

Regele Oscar, Feldmarshall Conrad. Auftrag und Erfülung 1906. -1918.,

Wien 1955.

Renouvin P., Histoire des relations internationales, II, De 1871 à 1914,

Paris 1955.

Ritter Gerhard, Staatskunst und Kriegshandwerk, Bd.II, Die Hauptmächte

Europas und das wilhelminische Reich 1890 -1914, München 1965.

166

Rothfels Hans, Studien zur Annexionskrisis 1908/1909, Historische

Zeitschrift, Bd.147, 193..

Salvatorelli, La politica internationale dal 1871. ad oggi, Torino 1946.

Sander Joseph, Die Stellung der deutschen Presse zur Annexion Bosniens

und der Herzegowina, diss., Wien 1965.

Sasse Heinz Günther, War das deutsche Eingreifen in die Bosnische

Krise im März 1909. ein Ultimatum?, Stuttgart 1936.

Sax C., Die Wahrheit über die serbische Frage und das Serbentum in

Bosnien, Wien-Leipzig 1909.

Schneller H., Die staatsrechtliche Stellung von Bosnien und der

Herzegowina, Leipzig 1892.

Schmitt Bernadotte E., The Annexion of Bosnia 1908. -1909., Cambridge

1937.

Schultz Maurice, La politique economique d’Aehrenthal envers la Serbie,

Revue d’Histoire de la Guerre Mondiale, 13, 1935.

Sosnosky Theodor, Die Balkanpolitik Österreich -Ungarns seit 1866., Bd

II, Stuttgart 1914.

Stieve Friedrich, Die Tragödie der Bundgenossen Deutschland und

Österreich-Ungarn 1908.-1914., München 1930.

Stojanović Nikola, Bosanska kriza 1908 -1914, Sarajevo 1958.

Suchomlinoow W., Erinnerungen, Berlin 1924.

Südland (Pilar Ivo), Die sudslawische Frage und der Weltkrieg.

Übersichtliche Darstellung des Gesamt -Probleme, Wien 1918.

Suppan Arnold, Zur Frage eines osterreichisch-ungarischen

Imperialismus in Südosteuropa: Regierungspolitik und öffentliche

Meinung um die Annexion Bosniens und der Herzegowina, u: Die

Donaumonarchie und die sudslawische Frage von 1848 -1918, Wien 1878.

Šehić Zijad, Aneksiona kriza i Srb ija 1908.-1909. u svjetlu njemačkog

dnevnog lista «Schwäbischer Merkur» (rukopis seminarskog rada

branjenog na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1991.)

Šišić Ferdinand, Nach der Annexion, Agram 1909.

167

Šulek Vladimir, Diplomatska historija centralnih sila 19 08.-1915., II,

Zagreb 1939.

Taube Michael, Der Grossen Katastrophe entgegen, Berlin 1929.

Thimme Fr., Die Aktenpublikation des Auswärtigen Amts, u: Preussische

Jahrbücher, 189, 1922.

Todorowa Zdravka, Über die Politik Österreich -Ungarns gegenüber

Bulgarien (1878.-1912.), u: Österreich-Ungarns in der Weltpolitik 1900. -

1918., Berlin (Ost), 1965.

Uebersberger Hans, Österreich zwischen Russland und Sebien , Köln -

Graz 1958.

Urbansky August, Audienz bei Freiherr voj Aehrenthal von der Annexion

von Bosnien und Herzegowina, u: Berliner Monatshefte, Berlin 1938.

Vinogradov K.B., Bosnijskij krisis 1908. -1909. gg., Prolog pervoj

mirovoj vojni, L, 1964.

Verosta Stephan, Theorie und Realität von Bundnissen, Wien 1971.

Wachter Emil, Der Prestigegedanke in der deutsche Pol itik von 1890. bis

1914., Aarau 1941.

Wendel Herman, Die Habsburger und die Südslawenfrage, Werk des

Undersuchungsauschusses, Bd.10, Berlin 1930.

Wessely Kurt, Die wirtschaftliche Entwicklung von Bosnien -

Herzegowina, u: Die Habsburgermonarchie 1848. -1918., hrsg.

Wandruszka, P. Urbanitsch, Bd.I, Wien 1973.

Winogradow K.B.- Pissarew J.A., Die Internationale Lage der

österreichisch-ungarischen Monarchie in den Jahren 1900. bis 1918., u:

Österreich-Ungarns in der Weltpolitik 1900. -1918., Berlin (Ost), 1965.

Wirth A., Die serbischen Probleme, Wien 1909.

Wittich Alfred, Feldmarschall Conrad und die Aussenpolitik Osterreich -

Ungarns, Berliner Monatahefte, X, 1932.

Wittrock Georg, Osterrike-Ungarn i bosniska krisen 1908 -1909, Uppsala

1939.

168

Würthle Friedrich, Die Spur führt nach Belgrad. Die hintergründe des

Dramas von Sarajevo 1914, Wien -München-Zürich 1975.

Zöllner E.(Hrsg), Diplomatie und Aussenpolitik Oesterreichs, Wien 1977.

169

Pismo cara Franza Josepha o inkorporaciji Bosne i Hercegovine , 5.

oktobar 1908.

Njegovo carsko i kraljevsko apostolsko veličanstvo je

blagoizvoljelo da obnaroduje svoja sljedeća uzvišena pisma:

Dragi barone von Beck!

Našao sam se pobuđenim da prava koja proizilaze iz moje suverenosti

proširim na Bosnu i Hercegovinu i da time nasljedna pr ava Mog doma

učinim važećim i za ove zemlje kojima bi na taj način zagarantovao i

odgovarajuće ustavno-pravne institucije.

Budući da Vam ovom prilikom šaljem i prepise koje sam ovim povodom

poslao Ministarstvu Mog doma i spoljnih poslova kao i mom

zajedničkom ministru finansija, zahtijevam od Vas da, u smislu člana 5

Zakona od 22. februara 1880. R. G. Bl., br 18, pripremiteb sve što je

neophodno za donošenje odgovarajućih odluka un Državnom savjetu.

Budimpešta, 5. oktobar 1908.

Franz Joseph, s.r.

Beck, s.r.

Dragi barone Burian!

Odlučio sam da pravo svoje suverenosti kao i nasljedna prava Mog doma

učinim važećim i za Bosnu i Hercegovinu.

Istovremeno Vam upućujem jednu deklaraciju namjenjenu stanovništvu

ovih zemalja i stavljam Vam u zadatak da učinite sve š to je potrebno za

njeno obnarodovanje.

Kao neizostavan cilj lebdi mi pred očima čvrsta odluka da stanovništvu

Bosne i Hercegovine budu u punoj mjeri priznata i zagarantovana

građanska prava.

Pored slobode ličnosti i vjeroispovjesti, poštovana neprikosnoven osti

imovine, morala i obićaja, prava domaćinstva i slobode štampe, što je već

sve zagarantovano postojećim zakonima kao i tajnost pisama, što se

170

također poštujesa najvećom strogošću, neophodno je da se stave pod

izričitu zakonsku zaštitu nezavisnost pravo suđa i prava na podnošenje

peticija kao i na uduživanje i okupljanje.

Prožet sam uvjerenjem da se zaštita ustavno -pravnih institucija u

dovoljnoj mjeri osigurava putem učešća koje stanovništvo, već prema

svom kulturnom nivou, uzima u upravljanju poslovima svoje zemlje

preko odgovarajućeg zemaljskog predstavništva i u skladu sa vjerskom

pripadnošću i zatećenim socijalnim podjelama.

Buduće predstavničko tijelo, izgrađeno na principima interesne

zastupljenosti treba u najvećoj mjeri da bude odraz postojećih

nacionalnih, vjerskih i političkih odnosa u dvjema zemljama. Tako bi

trebalo da istaknuti ljudi koji po svom obrazovanju i imovinskom stanju

pripadaju gornjrm sloju budu u gradovima i seoskim srezovima

zastupljenim u posebnim kurijama za koje će birači glasa ti izdvojeno po

vjeroispovjestima, čime bi se, na samo izbjegle nesuglasice među

vjernicima, već i osigurala ravnopravnost u pogledu vjerske

zastupljenosti.

Djelokrug bosanskohercegovačkog zemaljskog vijeća, nezavisno od

sreskih predstavništava, koja će is tovremeno biti uspostavljena,

obuhvataće poslove iz oblasti zakonodavstva i kontrole koji se isključivo

odnose na upravu i pravosuđe u Bosni i Hercegovini.

Kako bih stanovništvu nvostećenih zemalja pružio dokaz Mog istinskog

nastojanja da im se osigura pra vni položaj i da se na zadovoljavajući

način urede njihovi unutrašnji poslovi, postavljam ovom prilikom zahtjev

da Mi se u duhu ovih načela u najkraćem roku pripreme odgovarajući

prijedlozi kako bi novi Zemaljski ustav što prije stupio na snagu.

Budimpešta, 5. oktobar 1908.

Franz Joseph, s.r.

Burian, s.r.

171

P R O G L A S

Narodu Bosne i Hercegovine

Mi, Franjo Josif I,

Car Austrijski, Kralj Češki, i Apostolski kralj Ugarski,

Proglas Narodu Bosne i Hercegovine

Mi, Franjo Josif I.;

Car Austrijski, Kralj Češki, itd. I Apostolski Kralj Ugarski

Stanovnicima Bosne i Hercegovine :

Kad je ono prije jednog pokolenja Naša vojska prekoračila granice

Vaših zemalja, dato Vam je uvjerenje da nisu došli kao dušmani, nego

kao Vaši prijatelji s čvrstom vo ljom, da uklone sva zla

Koja su Vašu domovinu teško pritiskala.

Ova riječ, data Vam u onom ozbiljnom trenutku, pošteno je odista

održana. Naša vlada se uvijek ozbiljno trudila, da, u miru i zakonitosti

marljivo radeći, Vašu domovinu privede srećnijoj budu ćnosti.

I Mi, na Našu veliku radost smijemo slobodno reći: sjeme što je

baćeno u brazdu podrivanoga tla, bogatom je nikli istjeralo. I Vi isti

morate to kao blagodat osjećati: da su umjesto sile i zuluma stupili red i

sigurnost, da se rad i život nalaze u stalnom razvitku, da se oplemenjujući

utjecaj umnožene obrazovanosti pokazao i da se pod zaštitom uređene

uprave može svako plodovima svoga rada veseliti.

Svima Nam je ozbiljna dužnost da ovim putem neumorno naprijed

koračamo.

Imajući taj cilj pred očima držimo da je došlo vrijeme, da

stanovnicima obiju zemalja ukažemo nov dokaz Naše vjere u njihovu

političku zrelost. Da bi Bosnu i Hercegovinu podigli na viši stepen

političkog života, odlučili smo Se podijeliti objema zemljama

konstitucione ustanove – koje će odgovarati njihovim prilikama i

172

zajedničkim interesima- i stvoriti na taj naćin zakonsku podlogu za

predstavništvo njihovih želja i koristi.

Neka se sluša i Vaša riječ kad se odlučuje o stvarima vaše

domovine, koja će kao i dosad imati svoju z asebnu upravu. Ali, prvi je

neophodni uvjet za uvođenje ove zemaljske ustavnosti: opredjeljenje

jasnog i nesumnjivog pravnog položaja obiju zemalja...

Bosanci i Hercegovci !

Među mnogim brigama, koje Naš prijesto okr užuju, neće

unaprijed biti posljednja ona za Vaše materijalno i duhovno dobro. Viša

misao jednakog prava sviju pred zakonom; sudjelovanje pri donošenju

zakona i u upravi zemlje: jednaka zaštita svih vjeroispovjesti jezika i

nacionalne svojstvenosti – sva ova visoka dobra uživaćete u punoj mjeri.

Slododa pojedinaca i dobro cjeline biće Zvijezda vodilja Naše

vlade za obadvije zemlje.

Vi ćete se zato zasigurno pokazati dostojnim povjerenja, koje se u

vas polaže odanošću i vjernošću prema Nama i Našem domu. I tako se

Mi nadamo da će plemeniti sklad između vladara i naroda, taj

najdragocjeniji zalog cijelog državnog napretka, Naš zajednički rad

uvijek pratiti.

Dano u Našem kraljevskom glavnom i prestonom gradu

Budimpešti

Franjo Josif, s. r.

Izvor: Sarajevski list, 7. oktobar 1908.

173

Ugovor Austro-Ugarske i Osmanskog carstva o

kompenzacijama za aneksiju Bosne i Hercegovine 26.

februara 1909.

Član 1

Austro-Ugarska izjavljuje da se u potpunosti odriče svih prava koja su joj

bila data u odnosu na bivši Novopazarski sandžak Berlinskim ugovorom i

Carigradskom konvencijpm od 21. aprila 1879.

Član 2

Konvencija od 21. aprila 1879. kao i protest Visoke Porte protiv odluke

zajedničke vlade Austro-Ugarske u vezi sa Bosnom i Hercegovinom i sve

ostale odredbe ili zaključci između Visokih strana ugovornica koji su

suprotni ovoj odluci, ukidaju se i zamjenjuju ovim Protokolom koji

konsatira da su sva neslaganja između njih u vezi sa ovim dvje ma

provincijama smirena i da Otomanska vlada izričito priznaje novo stanje

stvari u Bosni i Hercegovini, stvorenom pomenutom odlukom.

Član 3

Podanici Bosne i Hercegovine koji se trenutno nalaze u Turskoj – osim

lica označenih u notama koje će biti raz mjenjene između strana

ugovornica poslije ratifikacije ovog Protokola – kao i otomanski podanici

iz raznih dijelova Otomanskog carstva privremeno ili stalno borave u

Bosni i Hercegovini, sačuvaće svoje otomansko državljanstvo kao i

ranije.

Stanovnici Bosne i Hercegovine zavičajni u tim pokrajinama moći će da

emigriraju u Otomansko carstvo, poštujući kao i ranije zakone Bosne i

Hercegovine, i biće prihvaćeni u Turskoj kao Osmanci. Ona pak lica

174

porijeklom iz Bosne i Hercegovine koja se danas nalaze u Turskoj imaće

potpuno pravo da raspolažu svojim imanjima u Bosni i Hercegovini da ih

daju u zakup ili upravljaju njima, sami ili preko trećih lica.

Podrazumijeva se da će osobe porijeklom iz Bosne i Hercegovine koje će

od sada ići u Tursku bez namjere da emigriraj u biti tretirani jednako kao

austrijski ili ugarski državljani.

Član 4.

Osobama, koje stalno ili privremeno borave u Bosni i Hercegovini biće

zajamčena, kao i ranije, sloboda ispovjedanja im praktičnog vršenja

muslimanskog kulta.

Muslimani će i dalje uživati ista građanska i politička prava kao i svi

stanovnici Bosne i Hercegovine koji pripadaju drugim vjerama.

U javnim molitvama muslimana i dalje će se spominjati ime Njegovog

Carskog Veličanstva Sultana kao Kalifa.

Prava vjerskih fondacija (vakufa) bi će poštovana kao i ranije, i neće se

praviti nikakve smetnje odnosima muslimana sa njihovim vjerskim

poglavarima, koji će kao uvijek biti zavisni od Šeih -ul-islama u Carigradu

i mod njega postavljenog Reis -ul-uleme.

Član 5.

Pošto prema otomanskom Zemljiš nom kodeksu, a što je konstatirano i

jednom sudskom odlukom, Otomanska država posjeduje u Bosni i

Hercegovini raznovrsnu nepokretnu imovinu, Zajednička vlada Austro -

Ugarske se obavezuje da će platiti Otomanskoj vladi u Carigradu svotu od

dva i po miliona turskih livri u zlatu kao protuvrijednost za te nekretnine.

Član 6.

175

Austro-Ugarska se obavezuje da će sklopiti sa Turskom, u roku od dvije

godine od ratifikacije ovog Protokola, sporazum om trgovini zasnovan na

europskom javnom pravu, koji će stupiti n a snagu kad i drugi sporazumi o

trgovini koje će Visoka Porta sklopiti na toj osnovi.

Član 7.

Priznajući legalno pravo Otomanske vlade na poštansku službu,

Zajednička vlada Austro-Ugarske se obavezuje da će odmah po

ratifikaciji ovog akta ukinuti cars ko-kraljevske poštanske urede koji danas

fumkcionišu u Turskoj u mjestima gdje ne postoje drugi strani poštanski

uredi. Ona se pored toga obavezuje da će ukinuti i druge carsko -

kraljevske poštanske urede u Otomanskom carstvu ukoliko i druge sile

koje imaju svoje pošte u Turskoj ukinu te urede.

Član 8

Pošto Visoka Porta namjerava da sa zainteresiranim velikim silama, preko

Europske konferencije ili drugačije, započne pregovore za ukidanje

kapitularnog režima u Turkoj i njegovu zamjenu režimom međunarodn og

prava, Austro-Ugarska, priznajući dobru osnovu tih namjera Visoke

Porte, izjavljuje da će joj od sada pružati u istoj namjeri potpunu i iskrenu

podršku.

176

Razmjena nota o ukidanju člana XXV i jednog dijela člana XXIV

Berlinskog ugovora, mart/april 1909.

- Njemački pristanak

Nakon što je Carska i Kraljevska Austrougarska Vlada upoznala Carsku

Njemačku Vladu s potpisivanjem Protokola o Bosni i Hercegovini, koji je

usaglašen sa Visokom Portom i zatražila da se da saglasnost za ukidanje

člana XXV Berlinskog ugovora, dolepotpisani carski njemački ambasador

dobio je nalog od svoje Visoke Vlade i čast mu je da Njegovoj ekselenciji

carskom i kraljevskom ministru Carskog doma i inostranih poslova

baronu von Aehrenthalu najpokornije saopći da Carska Vlada formalno i

bezrezervno daje saglasnost za ukidanje člana XXV Berlinskog ugovora.

- Talijanski pristanak

Beč, 11. april 1909.

Saopćenjem od 3. aprila o.g. Nj. ekselencija Ambasador Austro -Ugarske

izvolio je u ime carsko-kraljevske vlade zapitati Nj. Ekselenciju Ministra

spoljnih poslova Italije da li bi Kraljevska vlada bila raspoložena da

pristupi ukidanju člana XXV Berlinskog ugovora.

Odgovarajući na to saopćenje imam čast, u skladu sa instrukcijama koje

sam upravom dobio, da službeno obavijestim Va šu ekselenciju, da

Kraljevska vlada pristaje na ukidanje člana XXV Berlinskog ugovora i da

joj istovremeno izrazim želju da mi ovom prilikom da potvrdu svojih

ranijih izjava o modifikacijama koje bi trebalo unijeti u XXIX član istog

ugovora.

Pristanak Velike Britanije

177

Beč, 17. april 1909.

Odgovarajući na saopćenje koje je Austro -Ugarski Ambasador u Londonu

dao sir Edwardu Grayu 3. o. m. čast mi je da izvijestim Vašu Ekselenciju

da Vlada Njegovog Veličanstva daje pristanak na ukidanje XXV člana

Berlinskog ugovora.

Ruski pristanak

Beč, 17. aprila 1909.

Potpisani Ambasador Rusije po nalogu svoje Vlade ima čast da izvijesti

Njegovu Ekselenciju barona Aehrenthala, ministra spoljnih poslova, da

Carska vlada, pošto je primila notu Ambasadora Austro -Ugarske u St.

Petersburgu od 21. marta –3. aprila o.g. daje pristanak na ukidanje člana

XXV Berlinskog ugovora.

Francuski pristanak

Beč, 19. aprila 1909.

Ambasador Republike Francuske u Beču ima čast da izvijesti Njegovu

eEkselenciju barona Aehrenthala, carsko -kraljevskog ministra spoljnih

poslova, da odgovarajući na saopćenje otpravnika poslova Austro -

Ugarske u Parizu od 3. o. m. Francuska vlada daje pristanak na ukidanje

člana XXV Berlinskog ugovora.

Austrougarski pristanak

Beč, 19. aprila 1909.

Molimo Vašu Ekselenciju da preda g. Ministru spoljnih poslova ssljedeću

notu:

178

“Potpisani ima čast, po nalogu svoje Vlade, da ovo što slijedi da na

znanje gospodinu ... Ministru spoljnih poslova:

Carsko-kraljevska vlada je raspoložena da pristane na ukidanje odredbi

člana XXIX Berlinskog ugovora u pasusima 5,7,8,9,10 i 11, koji sadrže

ograničenja suverenih prava Crne Gore, ukoliko na to ukidanje pristanu

sve sile potpisnice tog Ugovora. Što se tiče 6. pasusa istog člana, u jednoj

razmjeni mišljenja između Kabineta u Beču i onoga u Rimu, koji je

također zainteresiran za Jadransko more dogovoreno je da umjesto toga

pasusa treba da stoji slijedeće:” Luka Bar mora da sačuva karakter

trgovačke luke; tamo se ne mogu podizati zdanja koja je pretvorila u ratnu

luku.”

Izvještavajući o prethodnom, gospodina ... Ministra spoljnihm poslova

potpisani ima čast da ga zamoli da mu izvoli javiti da li je Kabinet u

Londonu (Parizu, Berlinu) raspoložen da pristane na gore nabrojane

modifikacije člana XXIX Berlinskog ugovora.

Talijanski pristanak

Cetinje, 2. aprila 1909. god.

Gospodine Ministre !

Vlada Njegovog veličanstva Kralja naložila mi je da Vas obavijestim da

Austro-Ugarska i ostale Velike Sile pristaju na ukidanje svojih odredbi

člana XXIX Berlinskog ugovora, kojim se ograniča vaju prava potpunog

suvereniteta Crne Gore. Usljed toga tačke: 5,7,9,10 i 11 istog člana biće

ukinute, a što se tiče tačke 6 ona će se zamijeniti sljedećim tekstom:

Barsko pristanište mora sačuvati karakter trgovačkog pristaništa i u njemu

se neće moći podizati građevine, koje bi ga pretvorile u vojno

pristanište.”

Crna Gora bi sa svoje strane imala da učini samo izjavu, koja bi mogla

glasiti kao što slijedi:

179

“ KNJ: Vlada je gotova da se upravlja po rješenju, koje Velike Sile

donose odnosno člana 25. Berlin skog ugovora . Ona će ubuduće

podržavati sa Ć.kr. Vladom Austro -Ugarske odnose prijateljstva i

dobrosusjedstva.”

Slobodan sam nadati se, da se prema uvjerenju, koje mi je Vaša

preuzvišenost izvoljela usmeno kazati ovih prethodnih dana, Knj. Vlada

neće ustezati, da usvoji nagodbu, koju mi je čast podnijeti joj.

Izvolite i t.d.

Skviti s. r.

180

P R I L O Z I

Ličnosti evropske političke scene 1908./1909.

181

Registar geografskih imena

182

Registar ličnih imena

183

Dodatak

Zbog velike propagandne uloge koju je imala štampa u diplomatskim

aktivnostima vlada i imajući u vidu uzajamnu vezu štampe i diplomatije

ukazala se potreba da se u postojećoj literaturi nađe potvrda za određene

tvrdnje ili se objasni čime su one bile uslovljene. Iako štampa nije bila

uvijek najbolje obavještena, ona je ipak vrlo značajan indikator javnog

mnijenja.

Žene su u Srbiji imale izuzetno značajnu ulogun za vrijeme

Aneksione krize. Pored toga što su učestvovale u protestnim

manifestacijama, žene su aktivno radile na organiziranju bolničarskih

kurseva i pomoćnih vojnih službi. Nakon stvaranja dobrovoljačkih

jedinica i “Legije smrti” žene nisu htjele da ostanu po strani. G -đa

Martinović, srbijanska patriotkinja, agitirala je za stv aranje ženskih

odreda “Legije smrti” i ubrzo je okupila oko sebe oko 200 istomišljenica.

Njima je radi obuke bio dodijeljen jedan broj rezervnih oficira, koji su ih

obućavali ratnim vještinama. Do februara njihov broj se povećao na

2.000. Prema ocjeni dopisnika jednog berlinskog lista to je bio prvi takav

slučaj u historiji moderne Europe da su žene u velikom broju angažirane

za ratnu službu, što daje jednu interesantnu sliku patriotskog fanatizma

koji je obuzeo srpski narod.

(Die serbische Amazonen, Sch. Merkur, Stuttgart, 2. II 1909, br. 51, str.

2)

184

Nakon dolaska na čelo bosanskohercegovačke uprave zajednički

ministar finansija Benjamin Kàllay je nastojao da za svoju politiku

pridobije vodeće slojeve građanstva sve tri etnićko -vjerske grupe.

Svojom nacionalnom politikom bošnjaštva Kalay je nastojao

onemogućiti nacionalne pokrete u zemlji i izolovati ih od susjednih

zemalja. Okružni predstojnik u Mostaru je objašnjavao da u zemlji

postoje samo Bosanci i Hercegovci i različitih religija i da neće trpjeti

nikakva štetna stremljenja srpske ili hrvatske tendencije.

Kalay je duže vrijeme zabranjivao srpsko i hrvatsko ime,

obilježja i zastave, kao i osnivanje kulturnih institucija. To je izazvalo

borbu za nacionalno održanje, u čemu su ključnu ulogu imale dv ije

osnovne institucije, vjera i škola.

Oštro reagovanje na Kalajevu nacionalnu politiku prisililo je

Zemaljsku vladu da traži korekciju te politike. I Kalaj je 1888. godine

popustio, dozvoljavajući upotrebu nacionalnog imena, doduše

diskretno, jer se njegova dozvola nije javno publikovala. 422

Austro-Ugarska je postigla značajne rezultate u privrednom

razvoju zemlje, čime je stvoren prostor za dinamičniji razvoj domaćih

nacionalnih i građanskih klasa. One su zahtijevale odgovarajući utjecaj

na politički i ekonomski razvoj zemlje. Pokreti za vjersko -prosvjetnu

(vakufsko-mearifsku) autonomiju javili su se kao oblici političkog

djelovanja i početna faza konstituisanja stranaka.

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine austrougarska uprava je

poduzela aktivnosti da muslimansko i pravoslavno stanovništvo koje je u

vjerskim stvarima bilo ovisno od carigradskog Mešihata odnosno

carigradske Patrijaršije, privoli na to da se odvoje od dotadašnje vrhovne

duhovne vlasti. U vezi sa tim se predviđalo da islamski pripadnici u Bosni

i Herceovini budu potčinjeni vjerskom poglavaru u zemlji a pravoslavno

stanovništvo Patrijaršiji u Karlovcu.

422 Razglednica Benjamin Kalay udžbenik 4 gimnazije

185

Ministar Andraši je odvajanje islamskih pripadnika u BiH od

carigradskog mešihata ocijenio kao najveći željeni cilj, jer bi se na taj

način Porti oduzelo snažno oružje u političkoj borbi. Prvi koraci uslijedili

su kada je u drugoj polovini 1882. kada je Benjamin Kalaj imenovan za

zajedničkog ministra finansija. Carskom odlukom od 17. oktobra 1882.

uvedena je funkcija reisu-l-uleme i obrazovan je savjet od 4 člana Ulema -

medžlisa (kolegija poznavalaca islamskih propisa). Prvo imenovanje

reisu-l-uleme je pripalo caru Franji Josipu. Na taj položaj je imenovan

Hilmi ef. Omerović, koji je ranijom odlukom Porte bio određen za

bosanskog muftiju.

Imenovanjem prvog reisu -l-uleme i obrazovanjem Ulema

medžlisa počelo je sprovođenje uredbe o ustrojstvu islamske zajednice.

Nizom mjera austrougarska uprava je postavila osnove nove vakufske

organizacije. Zamaljska vlada je u novoj organizaciji islamske z ajednice

osigurala svoj potpuno utjecaj.

Nakon okupacije BiH austrougarska uprava je požurila da se

pravoslavna crkva stavi pod kontrolu i da pravo imenovanja mitropolita

pređe sa carigradske patrijaršije na austrijskog cara. Pregovori između

Beča, Sarajeva i Carigrada su završeni 28. marta 1880. potpisivanjem

Konvencije o privremenom rješenju odnosa Pravoslavne crkve u Bosni i

Hercegovini sa Carigradskom patrijaršijom. Ovom konvencijom je

imenovanje i smjenjivanje mitropolita u Bosni i Hercegovini post ala je

prerogativa austrougarskog suverena. Ministar Kalay je poduzeo mjere da

strogo ograniči djelatnost crkveno -školskih opština zavođenjem nadzora

državne uprave nad njihovim radom. Kad je obnovljena naredba iz 1880.

po kojoj učitelji na autonomnim škol ama nisu mogli početi rad bez

odobrenja Zemaljske vlade predstavnici 21 općine su 18. aprila 1893.

predali civilnom adlatusu Kučeri predstavku u kojoj su tražili da srpske

općine mogu samostalno birati učitelje i da im nije potrebna saglasnost

valede. Budući da vlada nije odgovorila na predstavku Uskoro su

186

predstavnici 14 općina solidarno istupili da u jednom memoramdumu

izlože carun nepravde od uprave. Taj memorandum predat je caru 7.

decembra 1896. dvorskoj kancelariji u Beču s kojim je počeo pokret za

autonomiju.

Kad je u decembru 1897. ministar Kalay u Delegacijama

nagovijestio spremnost da se Srbima iziđe u susret vođe pokreta su se

požurile da mu podnesu osnove stare autonomije po kojima bi se uredila

sva sporna pitanja. Pregovori su vođeni više god ina bez konkretnih

rezultata i tek krajem 1903. su ušli u novu fazu.

Od 15. decembra 1903. do 7. januara 1904. u Beču su vođeni

pregovori sa ministrom Burianom o spornim pitanjima a zatim su u

predstavci carigradskom sinodu iznijeli 12 tačaka oko kojih se nisu mogli

dogovoriti sa mitropolitom i vladom. Sinod je većinu spornih tačaka

riješio prema vladinim željama pa je uredba od 13. avgusta 1905.dobila

zakonsku snagu. pa je time okončana borba koja je trajala 9 godina.

Nakon slučaja konverzije malolj etne Fate Omanović u okolini

Mostara u maju 1899. opozicionon raspoloženje među Muslimanima je

dobilo oblik borbe za vjersku i vakufsko -mearifsku autonomiju. Pokret

se temeljio na traženju garancija vjerske ravnopravnosti ali je u nacrtu

Statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko -mearifskih

pitanja koji je zajedno sa Memorandumom 19. decembra 1900. u

Sarajevu predat ministru Kalayu, naglašen suverenitet sultana nad BiH i

pravo bosanskohercegovačkih muslimana da svoja vjerska pitanja uređuju

u saglasnosti sa sultanom i vrhovnim vjerskim starješinom Šejhu -l-

islamom u Carigradu.

Kad je muftija Džabić, kao vođa pokreta otišao u Carigrad u

januaru 1902. da se savjetuje sa Šejhu -l-islamom o pitanju autonomije,

proglašen je neovlaštenim iseljeni kom i zabranjen mu je povratak u

zemlju.

Na sastanku održanom 1906. u Slavonskom Brodu pokret je dobio

organizacioni oblik. Izabran je Egzekutivni odbor Muslimanske narodne

187

organizacije sa Alibegom Firdusom na čelu. Na početku 1907. godine

izabrano je 19 predstavnika da vode pregovore o vjerskoj autonomiji i

time je udaren temelj političkoj stranci Muslimanskoj nnarodnoj

organizaciji. Vlada je i dalje odbijala da diskutuje o tačkama koje su i

indirektno sadržavale pitanja sultanovog suvereniteta nad BiH. Tek kad je

izvršena aneksija BiH i pitanje sultanovog suvereniteta postalo

bespredmetno pregovori vođeni oko 10 godina su privedeni kraju. Car je

15. aprila 1909. sankcionisao Statut za autonomnu upravu muslimanskih

vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini prema

kojem je vrhovni organ uprave vakufsko -mearifske imovine bio

Vakufsko-mearifski sabor koji je pored virilnih članova sačinjavalo još 24

izabrana člana. Vrhovno vjersko tijelo je Ulema medžlis na čelu sa

Reissu-l-ulemom kojeg je biralo posebno izborno tijelo od 6 muftija i 24

izabrana člana. Reis je stupao na dužnost kad od vrhovnog islamskog

starješinstva u Carigradu Šejhu -l-islama dobije menšuru, tj autorizaciju za

vršenje vjerskih funkcija. Tako je završena borba za vjersku au tonomiju.

U nacionalnoj propagandi Srbije koja je pojačana nakon 1889.

godine kada se obrazuje prva radikalna vlada koja je usmjerena prema

BiH posebno je bilo naglašen

sultanom suverenitet nad BiH čime su se željeli pridobiti Muslimani i

time otvoriti put za ujedinjenje BiH sa Srbijom, u kojoj kako se isticalo,

živi jedan srpski narod sa tri “vjerozakona”.

Taj stav je došao u sukob sa hrvatskom nacionalnom

propagandom koja je također razvijala tezu o hrvatskom karakteru BiH i

o hrvatskom nacionalnom osjećanju Muslimana. To je trebalo da otvori

put za ujedinjenje hrvatskih zemalja, konceptu unutar kojeg je ulazila i

BiH. Budući da je to trebalo ostvariti unutar Monarhije te težnje

austrougarska uprava je smatrala manje opasnim od velikosps kih.

Hrvatski nacionalni pokret vođen od franjevaca i malobrojne

inteligencije se do 90-ih godina nalazio u začecima. Pojavom klerikalne

struje u redovima jednog dijela katoličkog svećenstva on se usložio.

188

Glavnu ulogu u konstituisanju je imao sarajevski nadbiskup Josip Štadler

koji je nastojao da se izvrši identifikacija katoličanstva i hrvatstva što je

bilo u suprotnosti sa politikom franjevaca i građanske inteligencije koji

su religiju stavljali u drugi plan nastojeći da za hrvatstvo pridobiju

Muslimane. Štadlerova agresivna aktivnost bila je povod za stvaranje

antihrvatske propagande i njeno poistovjećivanje sa cjelokupnom

hrvatskom politikom i nacionalnom ideologijom.

Glavne političke stranke u zemlji su osnovane u periodu od kraja 1906.

do početka 1908. godine. Samo dvije stranke su formirane nakon aneksije

BiH Socijaldemokratska stranka BiH sredinom 1909. i Hrvatska

katolička udruga 1910.

Programsku orijentaciju političkih stranaka određivao je stav

prema ključnim pitanjima političkog i ekonomsk og života,

državnopravnom položaju zemlje i agrarnim odnosima. Divergentni

stavovi u ovim pitanjima onemogućavali su njihovu međusobnu saradnju.

Prva osnovana politička stranka je bila Muslimanska narodna

organizacija, osnovana 3. decembra 1906. godine u Slavonskom Brodu,

dok se sjedište njenog Egzekutivnog odbora nalazilo u Budimpešti.

Inicijativu za njeno osnivanje je dalo vođstvo muslimanskog

autonomnog pokreta sa Alibegom Firdusom na čelu.

Okupljala je sve slojeve muslimanskog naroda, a njeno glasilo je bio list

“Musavat” (“Jedinstvo”). Zalagala se za očuvanje sistema agrarnih

odnosa u duhu Saferske naredbe što je bilo motivisano nastojanjem da se

stabilizuje politički i društveno -ekonomski položaj i da se spriječe

promjene koje je donosio novi društv eno-ekonomski razvoj.

Iz sredine bogatog građanstva trgovaca, činovništva i

prorežimske inteligencije u ljeto 1908. godine je formirana Muslimanska

napredna stranka Svoje aktivnosti je temeljila na shvatanju potrebe

spajanja islamske tradicije sa zapadno m kulturom. Izjašnjavala se za

aneksiju BiH, propagirajući među Muslimanima hrvatsku nacionalnu

orijentaciju.

189

Za razliku od opozicionog stanovišta srpske i muslimanske

politike prema promjeni državno -pravnog položaja hrvatska politika se

zalagala za aneksiju BiH. Na platformi da Bosna i Hercegovina u

etničkom i državnopravnom pogledu predstavlja hrvatske zemlje

nastala je u Docu kod Travnika prva politička stranka

bosanskohercegovačkih Hrvata, Hrvatska narodna zajednica.

Političko organizovanje bosansk ohercegovačkih Srba vršilo se

oko listova “Srpska riječ”, “Narod” i “Otadžbina”. Godine 1907.

formirana je Srpska narodna organizacija, čiji je politički cilj bio

autonomija Bosne i Hercegovine.

Nasuprot austrofilskoj politici zvanične Srbije, srpski radi kali su nastojali

zainteresovati evropsku javnost za bosansko pitanje. U Parizu je 1899.

godine objavljena brošura Miroslava Spalajkovića La Bosnie et

'Herzegovine u kojoj se istiće da se u Bosni i Hercegovini nalazi

najvrjedniji dio srpske rase i da je za Srbiju i Crnu Goru zadobijanje

pomenutih zemalja egzistencijalno pitanje. Spalajković je naglašavao da

se Austro-Ugarskoj mora oduzeti mandat zbog nesposobnosti njene

uprave da u Bosni i Hercegovini uspostavi stabilan poredak i riješi

agrarno pitanje, te da stanovništvo daje prednost povratku pod osmansku

vlast u odnosu na svoj položaj pod austrougarskim režimom.

Teza da austrougarskoj treba oduzeti okupacioni mandat status bila je

prisutna i u antivladinim propagandnim publikacijama muslimanskog

pokreta koji je izdavala štamparija Svetotara Miletića u Novom Sadu.

Tako se u brošuri Bezakonja okupacione uprave u Bosni i Hercegovini.

Sabrao i napisao Ehli Islam (Novi Sad 1901.), pored ostalog naglašava da

će nezadovoljstvo naroda dotle trajati dok se Bos na i Hercegovina ne

povrati pod upravu Osmanskog carstva, ili dok se eventualno ovim

pokrajinama ne da samouprava. Također se isticalo kako je islamski

narod svjestan da je gospodar Bosne i Hercegovine onaj koji je ujedeno i

190

glava islamske vjeroispovjesti a to je “Njegovo veličanstvo Turski

sultan.”