ZGWETRWTFTWERFUWEU

Porijeklo i značenje riječi martolos

Porijeklo riječi traženo je u više jezika: grčkom, latinskom, italijanskom, mađarskom, njemačkom i perzijskom. Većina naučnika opredjeljivala se za tezu o grčkom porijeklu te riječi. U pitanju su dvije riječi amartolos i armatolos, formalno slične ali po značenju različite. Prva je u leksikonima predstavljena kao lažov i grešnik, a druga kao oružanik, naoružan čovjek, čuvar, milicionar. Ozbiljniju pažnju zaslužuje mišljenje po kome je naziv martolos nastao od grčke riječi armatolos. neki momenti, koji su uočeni pregledajući izvore i literaturu, utvrđuju nas u uvjerenju da je to mišljenje ispravno. Ti momenti su sljedeći:

1) Prema jednoj bilješci, koju je obajavio Satas, naziv armatolos je bio poznat još u Justinianovo doba.

2) Nosilac jedne određene službe u bizantijskoj državi zvao se armatolos.

3) U grčkim zemljama pod osmanskom vlašću opet se nazivao tim imenom. Ali samo u grčkom jeziku. Grčki armatolosi su za turke martolosi, kao i nosioci iste službe u drugim balkanskim državama za vrijeme osmanske vladavine. Za ovo imaju nepobitni dokazi. Turski dokumenti koji se odnose na grčke armatolose redovno ih nazivaju martolosima. Ti isti turski dokumenti u grčkom prevodu zadržavaju isti naziv.

Porijeklo ustanove martolosa

Neki historičari kao što su poljski turkolog Jan Gžegoževski i njemački Leo Barbar, bili su mišljenja da su martolosi nastali na turko-ugarskom prostoru, u Dubrovniku i Dalmaciji. Halil Inaldžik ističe pretpostavku po kojoj početak martolosa treba tražiti u organizaciji srpsko-ugarske granice. U literaturi se češće susreće mišljenje po kome je institucija martolosa bizantijskog porijekla. Prema K. Kadlecu već i sam naziv martolosi upućuje da se tu radi o staroj bizantijskoj instituciji, koju su Turci preuzeli. U bugarskim zemljama se ta milicja prema njemu, nazivala vojnuci. Branislav Đurđev se složio sa bizantskim porijeklom ove institucije ali je odbacio to da su martolosi i vojnuci jedno te isto. Na najboljem putu bili su oni koji su porijekolo ustanove tražili u Bizantiji. Do njene pojave u Osmanskoj državi došlo je putem oživljavanja ranije ustanove armatola. Znanje o bizantskim armatolimaje veoma oskudno. Iz prvorazrednih turskih dokumenata se vidi da je unutrašnja struktura armatola i martolosa ista, a i ekonomska osnova i društvena pozicija je ista i svrha postojanja je ista. U tim je dokumentima i naziv isti.

Vrijeme primanja ustanove martolosa u osmanski sistem

U nauci još nije utvrđeno vrijeme kada je ustanova martolosa preuzeta u osmanski sistem. Većina istoričara se zadovoljila konstatacijom da se martolosi javljaju rano u turskoj službi. Prvi neposredni podaci o martolosima potiču iz vremena vladavine sultana Murata II (1421-1451). Ima ih nekoliko. Prvi se odnose na 1438. godinu, i od tada se podaci o martolosima javljaju redovno u turskim i nekim drugim dokumentima. Ti podaci ostat će još dugi niz godina malobrojniji, oskudniji i zbog toga nedovoljni za sticanje potpunijeg uvida u početni

period istorije ustanove martolosa. Ako bi se prihvatila činjenica da je ustanovu martolosa formirao Murat II, što je najvjerovatnije, vremenske okvire Uspostavljanja organizacije martolosa u turskoj službi činile bi 1421. i 1438. godina.

Pojava povlaštenog hrišćanskog stanovništva u službi osmanske vlasti

Interesi osmanske države u razvitku nalagali su da se zateknute ustanove u novoosvojenim krajevima preuzmu, s tim da u njenom sistemu nastave da obavljaju funkcije radi kojih su nastale. Stalnim širenjem osmanska država je prerasla u vjerski i etnički konglumerat, u kome se turska vlast nije mogla isključivo oslanjati na sopstveni etnički i muslimanski element. Niz službi povjeren je ljudima iz redova stanovništva osvojenih zemalja.

Pojava martolosa u južnoslavenskim zemljama i pitanje kontinuiteta njihove službe

Prvi podaci o ratlolosima u južnoslavenskim državama potiču iz četvrte i pete decenije 15. st. mnogo brojniji su podaci omartolosima što potiču iz druge polovine ovog stoljeća. Podaci su dosta neposredni i tačni o martolosima iz popisnih deftera ovog vremena. U njima se vidi da se martolosi javljaju u približno isto vrijeme u svim turskim evropskim pokrajinama. prema popisima iz vremena Murata II martolosa je bilo u okolini Vidina. Godine 1467- 1468. popisani su oni u subašiluku Braničevo, a deset godina kasnije još i u sjeverozapadnoj Srbiji i okolini Zvornika. Još starije podatke o martolosima u nekim krajevima sjeverozapadne Srbije ostavio je turski hroničar Dursun beg koji je učestvovao u posljednjim pohodima protiv Despotovine i Bosne. Njih na tom prosotu početkom druge polovine 15. st pronalazi i Kemal-paša Zade. Iz pisma Isa-bega Dubrovčanima 1454. g. vidi se da je martolosa bilo i u području Hercegovine. Krajem 15. sr. zabilježenaje pojava martolosa u okolini Ulcinja, Bara i Skadra, a oko 1500. g. još i u sjevernoj Dalmaciji. Uloga martolosa u ovo vrije u unutrašnjosti Carstva bila je znatno manja i tamo su bilo dosta malobrojniji u odnosu na pogranična područja, zato podaci o njima u unutrašnjosti kaskaju zaonima iz graničnih područja. Posebnu pažnju zaslućžuje Dursun-begovo saopštenje po kome su >Turci susreli martolose u unutrašnjosti despotovine i koristili se njihovim uslugama prilikom jedne provale. Kod istog izvora pronalazimo podatak da su martolosi u ovo vrijeme pristali pomoći turskim snagama u prelaženju rijeke Sava za šta im je bila obećana nagrada u vidu dobivanja timara. Kasnije se martolosi prema popisnim defterima na ovom području pojavljuju se do u 17. st.

Društveno porijeklo i društveno-ekonomski status martolosa

Podaci o ovome se susreću u nekoliko kratkih bilježaka uz poimenične popise martolosa u citiranim defterima subašluka Braničevo, sandžaka Smederevo i Vidin, kao i u nekim drugim dokumentima. Jedna je takva bilješka uz popis grupe martolosa u braničevskom defteru iz 1467. g. godine. Deset godina kasnije upisani su martolosi iste grupe u defter sandžaka Smederevo. U prvoj bilješci izričito stoji da je dio martolosa ove grupe spahijskog porijekla. Na osnovu podataka drugih dokumenata, naročito iz kasnijeg vremena, da se zaključiti da se pod martolosima spahijskog porijekla podrazumijeva staro sitno baštiničko plemstvo, koje je jednim dijelom u okvirima martoloske organizacije nastavilo da obavlja svoj raniji posao u

korist nove vlasti i time sačuva svoje ranije stečene i od Turaka priznate društvene i ekonomske pozicije.

Diferenciranje unutar martoloske organizacije i pojava posebnih grupa

Ove razlike unutar martolosa se ogledaju u društvenom porijeklu pripadnika pojedinih grupa martolosa, njihovoj unutrašnjoj organizacionoj strukturi, vrstama službi koje su one obavljale i ekonomskim osnovama na kojima su te službe počivale. Ilustrovat ćemo ih konkretnim materijalom. U defteru subašluka Braničevo registrovane su tri zasebne grupe martolosa. Prvu grupu su sačinjavala 43 plaćena martolosa. Bila je to čisto vojna formacija, organizovana na principu desetinskog sistema i stacioniranja na jednom jestu. Neni pripadnici su bili stalni aktivni vojnici pa su uskladu s tim dobivali platu u novcu. Pripadnici ostalih dvaju redova martolosa ostajali su kod svojih kuća u selima. Tamo su se oni bavili seoskim poslovima, a po potrebi su obavljali izvjesne poslove za osmansku korist. Bili su potencijalna vojna organizacija, koja je bila obavezna da na poziv vlasti učestvuje u vojnom pohodu. Iz bilješke o trećoj grupi saznajemo da je dio njenih pripadnika spahijskog roda i da svi njezini članovi vrše službu kao i ostale spahije nemuslimani. Oni su uživali široke ekonomske povlastice ali platu nisu primali.

Martolosi u vojnoj službi pokrajihskih oblasti osmanske države u Evropi

Propast potreba osmanske države za vojnom snagom u 16. st. pozitivno se odrazio na razvitak vojnog reda martolosa. Ovaj vojni red je u prvoj polovini toga stoljeća doživio nagli uspon, sredinom vijeka kulminiraju u razvitku, a zatim poslije kraćeg perioda stagnacije, počeo je polako da opada. Krajem 16. i početkom 17. st. preživljavala je vojna organizacija martolosa u turskim pograničnim oblastima znatnu krizu. Poslije završetka višegodišnjeg austro- turskog rata (1606.) dobila je ona nov razvojni impuls, čije je dejstvo bilo kratkotrajno. Stalno snaženje martolosa do u drugu polovinu 16. st. zasnivalo se na proširavanju i jačanju njihove stare društvene osnove, ali i na pojačanom prilivu ljudstva iz neprijateljskog susjedstva. Proširivanje i jačanje postojeće martološke organizacije ostvarivano je i uključivanjem u nju jegnog dijela pripadnika drugih povlaštenih slojeva i grupa hrišćanskog stanovništva. U defterima iz 15. i 16. st ima dosta bilježaka koje pokazuju da su lica i grupe lica na koje se te bilješke odnose došli s protivničke strane Turcima i služili im, kao martolosi.

Promjene turske granice i teritorijalno širenje martoloske organizacije

U gradove i druga značajna mjestanovozauzetih mjesta u zemljama koje su pod tursku pale za vrijeme osvajanja sultana Sulejmana, Turci su slali svoje posade, sastavljene od raznih rodova vojske. Dio tih posada pogotovo redovno su sačinjavali martolosi. U Sremu i Slavoniji snage martolosa bile su dosta velike prema ostalim turskim posadnim trupama. Do 1541. g. one su bile naročito jake u Osijeku i Brodu. U vezi sa pojavom martolosa u gradovima Srema i lavonije ne zapaža se znatnije smanivanje martoloskih posada u tvrđavama na Dunavu i Savi. Tamo su prebačeni samo manji dijelovi ranijih posada iz Beograda i Smedereva. Stari

pogranični gradovi u sjevernoj Srbiji gubili su raniji vojnički značaj pa je dio posada iz njih prebačen u gradove novozauzetih oblasti. Do početka druge polovine 16. st. vojna organizacija martolosa rasprostrla se cijelim novozauzetim prostorom, koji se protezao od Erdelja na istoku do Komorana, Blatnog jezera i suženog pojasa hrvatskih zemalja na zapadu; na sjeveru je taj prostor dosezao gotovo do Slovačke.

Vidovi službe martolosa vojnika

U literaturi se susreće da su martolosi predstavljali samo vid pješadije u tursokoj vojsci. Mali broj je onih pisaca koji govore o martolosima konjanicima a još manji je onih koji ih nalaze u šajkaškoj službi. Martolozi u turskoj vojsci služili su stvarno najvećim dijelom kao pješaci. To pokazuju podaci brojnih dokumenata, naročito podaci o platnim spiskovima turskih vojnih posada u raznim gradovima. Postojale su, ipak, i posebne konjaničke jedinice sastavljene od martolosa. Ovakve martolose spominje prvi put konstantin Mihailović iz Ostrovice. Ima dosta podataka iz kojih se vidi da su martolosi sačinjavali znatan dio posade u turskoj riječnoj floti na Dunavu i nekim njegovim pritokama. Za martolose u Vidinu rečeno je izričito u jednom dokumentu da vrše službu na lađama. U beogradu je postojala snažna baza turske riječne flote sastavljena od martolosa. Podaci nekih dokumenata pokazuju da je martolosa bilo i u turskoj mornarici na Jadranskom moru. Po svojoj brojnosti martolosi u floti daleko su zaostajali za martolosima koji služili u turskoj vojsci kao pješadija.

Vojno ustrojstvo i nazivi martoloskih vojnih redova

Unutrašnje ustrojstvo vojne organizacije martolosa počivalo je na desetinskom sistemu kao i u drugim rodovima turske vojske. Za nazive martoloskih jedinica upotrebljavana je turska vojna terminologija. najmanja jedinica se nazivala oda, ili buljuk, koja je u punom sastavu imala dest vojnika. U ratnim vremenima taj broj se ponekad kretao i do 15 ljudi. Više desetina (oda ili buljuka) sačinjavalo je satniju, označavanu arapskom riječju mie, ili turskom yuz. Ta jedinica je u punom sastavu imala 100 vojnika. Martoloske satnije su, međutim, gotovo redovno bile nepotpune. Za skupinu martolosa u jednom mjestu upotrebljavan je naziv džemat. Broj martolosa u jednom džematu kretao se od nekoliko ljudi pa do nekoliko stotina. U vojnom ustrojstvu organizacije martolosa nisu vršene vidljivije promjene za cijelo vrijeme njenog postojanja.

MARTOLOZI 119-213

NAZIVI STARJEŠINSKOG KADRA

Kao sastavni dio osmanskih oružanih snaga u jednom sandžaku marolozi su se nalazili pod vrhovnim zapovjedništvom sandžakbega datog sandžaka. Kao samostalni red imali su svoj komandi kadar. Na čelu svake jedinice stajao je starješina odgovarajućeg ranga (baša, ser ili reis). Svi ti izrazi imaju isto značenje: glava, glavar, starješina. Posebni su nazivi martoloskih starješina: vojvoda, aga, harambaša, ćehaja, bajraktar. Aga martologa bio je zapovjednik jednog džemata martologa. Zvanje aga susreće se kod martologa od 16. stoljeća. Vojvoda kao zapovjednik martologa je odgovarao rangu age. Naziv je preuzet iz vojne terminologije južnoslovenskih naroda. Kod martologa se susreće u 16. i 17. stoljeću. Harambaša poznati naziv za hajdučkog starješinu, upotrebljavan je ponekad i kao naziv zapovjednika jednog džemata martologa. Odgovarao je stepenu age. Ćehaja, u 17. stoljeću i kasnije javlja se na čelu svakog džemata martologa štab, sastavljen od 3 ili više lica. U njemu se uz agu obavezno pojavljuje njegov zamjenik, ćehaja. Barjaktar bio je zastavnik jednog džemata. Čauš je izgleda imao ulogu oficira. Martolosbaša veoma je čest naziv za višeg starješinu martologa.

OPREMA MARTOLOGA U VOJNOJ SLUŽBI (UNIFORMA I NAORUŽANJE)

Osmanska plaćenička vojska bila je obavezno uniformisana. Razni njeni redovi su nosili različitu uniformu. Vojnici su nosili crna odijela i nikakve promjene u tom pogledu nisu bile dopuštene. Jedinice martologa su imale i svoje posebne zastave (što pokazuje naziv bajraktara). Oskudni su podaci pa ne znamo kako su te zastave izgledale, isto tako ne znamo puno o njihovom naoružanju. Sa napretkom u izgranji oružja vršene su promjene u naoružanju raznih rodova vojske, pa i martologa. I kod njih se pored hladnog javlja i vatreno oružje, te puška postaje sastavni i glavni dio opreme svakog borca.

TRAJANJE AKTIVNE SLUŽBE MARTOLOSA VOJNIKA

Služba matologa nije bila vremenski ograničena. Ona je mogla da traje neprekidno često do deset, petnaest, pa i po dvadeset godina. U skladu sa svojim sposobnostima i potrebama države oni su mogli da služe kao vojnici dokle su htjeli i dok je ta služba odgovarala njihovim interesima.

TIMARI U RUKAMA MARTOLOSA

Redovne plate u novcu nisu bile jedini oblik nagrađivanja martologa u vojnoj službi. Oni su kao i pripadnici drugih redova osmanske vojske uživali i timare. Pojava timara u rukama običnih vojnika (za razliku od starješina) predstavlja rijetkost. POred redovnih nagrada, izraženih u novcu ili timarima, značajno mjesto činila su česta vanredna primanja, koja su ponekad, naročito u periodu osvajanja, bila veća od redovnih. Oni su upadali u susjedne oblasti i uzimali koliko su mogli sa sobom ponijeti. Taj pljačkaški plijen bi dijelili između sebe. Za uspješno izvedene akcije martolozi su dobivali posebne nagrade.

AKTIVNOST MARTOLOSA NA GRANICI I UČEŠĆE U OSMANSKIM RATNIM POHODIMA

Većina martoloskih vojnik jedinica bila je koncentrisana u osmanskim pograničnim gradovima. Zadatak im je bio da obezbjeđuju te gradove i granicu u cjelini, kao i da učestvuju u pripremama i izvođenju osmanskih vojnih podguhvata protiv susjednih kršćanskih zemalja. Stpga se djelatnost martolosa na granici nije izražavala samo u stražarenju i obezbjeđivanju teritorija osmanske države već i u uhođenju na naprijateljskom zemljištu i čestim upadima, koje su oni izvodili ili samostalno ili u zajednici s drugim rodovima osmanske vojske. Motivi takvih upada su najčešće bili pljačkanje i robljenje stanovništva protivničke teritorije. Zapadni izvori, naročito izvještaji sa granice iz 15, 16 i 17. st. često govore o provalama Osmanlija i martolosa. Najiše ovakvih saopštenja potiče iz 16. st. kada je osmanska država bila na vrhuncu svoje moći. Kroz prvu polovinu toga vijeka, naročito poslije pada Beograda 1521., akcije martolosa se mogu pratiti iz godine u godinu. POsljednjih godina 15. i početkom 16. st. martolosi su predstavljali snažnu vojnu organizaciju, koja je snosila velik dio tereta u odbrani i širenu granica osmanske države u našim zemljama i Ugarskoj. Izvještaji s osmansko-mletačke granice iz toga vremena pokazuju da je mletačka teritorija bila ugrožena na cijeloj graničnoj liniji od Moreje do sjeverne Dalmacije. Ovim upadima s osmanske strane Mlečani već tada suprotstavljaju, pored redovnih trupa, neredovnu vojsku, koja je također nosila naziv martolosi. Aktivnost martolosa zabilježena je na teritorijama istočnojadranskih gradova: Trogira, Šibenika, Splita, Bara, Ulcinja, pa čak i Jajca. Izvjesni ugovor o prekidu pljačkaških pohoda bio je sklopljen 1503. god., međutim on je bio samo mrtvo slovo na papiru. Ove provale su imale tako štetne posljedice, da je izgledalo da narod više pati nego kad je bio otvoreni ratni sukob. Grof Ivan Krbavski je ponudio Veneciji da pređe u njenu službu, izražavajući spremnost da preuzme obavezu da čuva njene dalmatinske posjede od upada Osmanlija i martolosa. To je rezultovala samo odmazdom sa osmanske strane, gdje je oktobra mjeseca 1514. javljeno iz Zadra da su martolosi u Osmanlije prodrli na njegove posjede, opljačkali cijelu Liku i Krbavu. Dokumenti iz ovog vremena pokazuju da je između O.C.-a i njegovih susjeda u Evropi vođen permanentni rat, čak i onda kad je između njih postojao formalno ugovorni mir. U tom ratu je bilo masovno angažovano stanovništvo iz pograničnih krajeva s obje strane. Osmanlije su u Cetini 1513. god. uvrstili u svoju vojsku dvije trećine sjedilačkog stanovništva sposobnog za oružje. Veći dio je uklopljen u martoloske jedinice, određena za čuvanje granice i četovanje u susjednim protivničkim oblastima. Njihov organizator je bio Murat-beg Tardić, rodom iz Šibenika. Pošto su učvrstili svoju vlast u

krajevima oko Sane, Unca, Cetine i Krke, Osmanlije su, s proljeća 1514., preuzeli akcije većih razmjera kojima je cilj bio da dezorganizuju protivničku odbranu i zastraše pristalice borbe protiv Osmanlija u Kninu, Lici, Odorju, Hotuči, Srbu, Lapcu, Krbavi i Bužanima. Mletačka vlast je prezimala korake kod Osmanskih vlasti u susjedstvu i na Porti sa željom da se spriječe upadi i pljačke martolosa. Međutim, nema dokaza da je to dalo bilo kakve pozitivne rezultate. Kada je 1520. na osmansko prijestolje došao Sulejman Zakonodavac, vođene su užurbane priprema za rat, prvenstveno u Evropi. Sve je to rezultovalo još većom aktivnišću akindžija i martolosa. Cilj te akcije je bio izviđanje, pljačkanje i robljenje i unošenje panike u stanovništvo pograničnih protivničkih krajeva i time slabljenje njegove odbrane. Već početkom maja 1520. odred od 200 martolosa opljačkao je okolinu Senja i ramo uništio jedno jače odjeljenje ugarsko-hrvatske konjice. Tada su teško stradali posjedi Bernardina Frankopana u Modruši. Također je zabilježen upad odreda od 3000 martolsoa i Osmanlija u Istru. U skladu s opštim pripremama za osvajanje Beograda i Ugarske pojačali su svoje akcije bosanski i hercegovački sandžakbezi u sjevernoj Dalmaciji i Hrvatskoj. Još u ljeto 1522., seoba stanovništva je zahvatila Liku, Krbavu, Bužane, Gacku, Vrinje i Brežnik. Austrijski izvještaji su prethodno nagovještavali ovu seobu, navodeći kao uzrok opšti strah od osmanskih martolosa. Iz ovih izvještaja se vidi da se je stanovništvo s unsko-velebitskog područja naselili jednim dijelom u Kranjsku, a drugim u okolinu Zagraba, Posavinu, Zagorje i Varaždinsku župu. Sredinom aprila 1525. prestaju upadi martolosa u krajeve između Une i Mora. Oni su tada dobili zadatak da uzmu učešća u pohodu osmanske vojske protiv Ugarske. Uspjesi Osmanliej u ratu protiv Ugarske poslužili su kao nov impuls novom zamahu vojničkih akcija na cijeloj graničnoj liniji. U ovom novom valu napada, koji su bili obnovljeni i na području jadranske obale, naročito je bio ugrožen Senj. Krčki providur je posao da poslovi u ovom gradu vrlo slabo napreduju i svakim danom idu iz zla u gore. U ljeto 1529. preuzeo je sultan Sulejman novi pohod na Ugarsku i Beč. S tim u vezi, osmanska vojska iz Bosne napravila je diverziju, preko Hrvatske i Sloveniju u Austriju. Dio martolosa iz BOsne je pustošio Hrvatsku i Kranjsku, dok su drugi njihovi odredi, zajedno s akindžijama, provaljivali duboko u Austriju, gdje su naoali, porobili i spalili grad Linc. Martolosi iz Srbije i Srijema su tada, kako je ranije spomenuto, učestvovali sa Sulejmanovom vojskom u napadu na Beč. Posebnu ulogu su tom prikikom odigrali martolosi dunavske šajkaške flote. Prilikom povlačenja ispod Beča nanijeli su ovi martolosi znatnu štetu slovačkom gradu Presburgu (Bratislavi). U isto vrijeme vođene su borbe između martolosa i mletačkih stratiota kod Trogira. Aktivnost martolosa na granici nastavljena je i kasnije. Pojačavana je u vrijeme osmanskih priprema za veće vojne poduhvate. Za vrijeme priprema drugog osmanskog pohoda protiv Beča, upućivane su manje grupe martolosa na neprijateljsku teritoriju, radi izviđanja i prikupljanja podataka o stanju odbrane i raspoloženja stanovništva. Prema jednom izvještaju koji je 22. jula 1532. poslao providur uz Trogira u Veneciju, bosanski paša je naredio Radiću, koji je bio vojvoda martolosa u Uskoplju, da pokupi što više martolosa i s njima napravi diverziju u Istru i prema Ljubljani. VOjsku bosanskih spahija, u kojoj se spominje Sijam-beg Kopčić sa 300 konjanika, uputio je istovremeno u Srijem, gdje je trebalo da se pridruži glavnoj osmanskoj vojsci. Međutim, Austrija nije nespremno dočekala ove osmanske akcije. Posebno su prreduzete mjere da se

obezbijede putvei, koji vode preko teritorije do mora do Gvozda, i spriječe upadi martolosa na taj prostor. Ove mjere su zaista dale pozitivne rzultate. Austrijski izvještaji sa granice koji su pisani u vremenu između 1534. i 1538., ne govore o upadima i pljačkama martolosa. Akcije martolosa su počele ponovo poslije četverogodišnjeg relativnog zatišja. GOdine 1538. porobili su oni Štajersku, a učestvovali su i u borbama protiv Mlečana kod Herceg-Novog. Naredne godine su se martolosi nalazili pred Kotorom. Nakon pada Budima, martolosi su nastavili s pljačkaškim upadima u preostale dijelove Slavonije i Hrvatske. Ovakvi upadi su zabilježeni 1542. i 1543. U jednom takvom izvještaju iz 1543. stoji da su martolosi okupirali sav prostor prema Zagrebu, Varaždinu i Ptuju, te da postoji opasnost da će Osmanlije zauzeti Štajersku, Kranjsku i Korušku. U jednom od ovih izvještaja spominje se odred od 3000 martolosa kojim zapovijeda neki Stepersav. Ovdje se očigledno ne radi samo o martolosima u stalnoj vojnoj službi nego i o ljudima koji su privremeno mobilisani kao martolosi. Ovo važi za sve slučajeve kad se govori o tako snažnim koncentracijama martolosa na jednom mjestu i u jednom poduhvatu. Zabilježeno je da su u ovo vrijeme uskoci i hajduci vršili upade u osmansku teritoriju. Time su stvarane ozbiljne poteškoće za realizaciju ugovora o miru, koji je sklopljen između Porte i Ferdinanda Habsburškog. Obje strane su preduzimale mjere da, u skladu s odredbama ugovora, svaka sa svoje strane teritorije spriječi upade, pa je aktivnost martolosa gotovo prestala. Tokom 1546. nije zabilježen nijedan ozbiljniji incident na austro-osmanskoj granici. U drugoj polovini 16. st. vojna aktivnost martolosa na granici u stalnom je opadanju. uzroci tome leže u mijenjanju prilika u osmanskoj državi, posebno u mijenjanju položaja naših naroda pod osmanskom vlašću, kao i u zaustavljanju osmanske ekspanzije. Prije su martolosi predstavljali pravu napast za osmansko susjedstno, sada inicijativu pruzimaju uskoci i hajduci. Njihovi su upadi u 17. st. dostižu puni zamah.

MEĐUDRŽAVNI SPOROVI IZAZVANI DJELATNOŠĆU MARTOLOSA

Upadi martolosa u susjedne zemlje nisu uvijek izvođeni sa znanjem i odobrenjem osmanskih vlasti. Vršeni su oni ponekad i u vrijeme kad su između Osmanske imperije i njenih evropskih susjeda postojali normalni odnosi, zasnovani na mirnovnim ugovorima. U takvim slučajevima samoinicijativne akcije martolosa preko granice nanosili su direktnu štetu ugledu osmanske države. Vlade zemalja čije su granice trpjele od martoloskih akcija tražile su od Porte da se obaveže posebnom klauzulom u ugovoru o miru, kad su o njemu vođeni pregovori, da će spriječiti eventualne pokušaje martolosa da poremete red i mir na granici. Prilikom sklapanja ugovora o miru između sultana Sulejmana i Ferdinanda Habsburškog 1545., ponovo su iskrsle teškoće zbog aktivnost hajduka, uskoka i martolosa, optuživanih za razbojništva i pljačku. Činjenica da je prilikom pregovora između država često potezano pitanje martolosa govori, da osmanske vlasti nisu bile uvijek u mogućnosti da ispune preuzete obaveze u pogledu obezbjeđivanja granica od povreda s njene teritorije.

MJESTO MARTOLOSA U SISTEMU SLUŽBI UNUTRAŠNJE BEZBJEDNOSTI I TERITORIJALNA RASPROSTANJENOST MARTOLOSKE ORGANIZACIJE

Martolosi su zauzimali istaknuto mjesto u sistemu službi lokalne bezbjednosti u zemljama evropskog dijela osmanskog carstva. U svojstvu policije oni se tu javljaju od 15. do 18. st., u nekim krajevima čak do u 19. st. Međutim, u ovom vremenskom periodu od 3 stoljeća, policijska služba martolosa nije bila uvijek i svuda jednako razvijena. U periodu širnja i jačanja carstva, opšte prilike u zemlji su bile normalnije, a u unutrašnja sigurnost veća od one koju su donosila kasnije vremena. Snagom svog opšteg razvitka država je tada bila više okrenuta prema napolju nego prema unutra. S pojavom krize u osmanskom društvu i državi i njenim produbljivanjem rastao je značaj službi unutrašnje bezbjednosti, pa i martolosa kao organizacije u sistemu tih službi. U 17. st. policijska služba martolosa doživjela je puni procvat. U nekim oblastima martolosi su tada predstavljali glavnu policijsku snagu. Međutim, u skladu s komplikovanjem međunarodnog položaja OSmanske imperije i naglim pogoršavanjem unutrašnjih prilika u posljednjim decenijama 17. st., policijska organizacija martolosa je zapala u krizu, koja će se u prvim decenijama 18. st. produbiti do te mjere da će dovesti do zvaničnog ukidanja ustanove martolosa. Policijska služva martolosa je najvažniji, ali ne i jedini vid djelatnosti martolosa u unutrašnjosti. Vršili su oni i niz drugih poslova važnih za osmansku vlast. Martolosi koji su obavljali razne službe u unutrašnjosti rano se javljaju u Vidinskom, Smederevskom i nekim drugim sandžacima. Prema podacima deftera iz druge polovine 15 st., u Vidinskom sandžaku bilo je 150 martolosa muselema. Takvih martolosa bilo i u subašiluku Braničevo. U sandžaku Smederevo je poslije pomjerana granice dalje na sjever i prebacivanja većeg dijela vojske iz gradova u sjevernoj Srbiji u Ugarske, porasla je uloga martolosa u sistemu unutrašnjih službi u tom sandžaku. U nekim sandžacima martoloska služba je bila teritorijalno ograničena. Dok je u nekim kadilucima bila veoma razvijena, drugi te službe uopšte nemaju. U sandžaku Zvornik, ona je postojala samo u nahijama istočno od Drine, na prostoru kadiluka Šabac. Pada u oči odsustvo martoloske službe u bosanskom dijelu Zvorničkog sandžaka. Uzrok tome leži u činjenici da se još sredinom 16. st. struktura stanovništva krajeva zapadno od Drine u vjerskom pogledu znatno razlikovala od strukture stanovništva u krajevima istočno od te rijeke. Procesom islamizacije već do tada je bio snažno zahvaćen bosanski dio sandžaka Zvornik, dok su krajevi istočno od Drine ostali gotovo van domašaja toga procesa. Muslimansko stanovništvo u bosanskom dijelu toga sandžaka predstavljalo je samo po sebi dovoljno snažan oslonac osmanskoj vlasti u činilo nepotrebnim stvaranje posebnih organa službe unutrašnje bezbjednosti kakvi su bili martolosi. U cijelom Zvorničkom sandžaku je postojao razvijen sistem derbendžijske službe. Bosanski sandžak nije bio u cjelini pokriven mrežom martoloske službe. Defteri ovog sandžaka uz 16. i 17. st. sadrže podatke o martolosima samo u nekim selima oko travnika i Zenice, u nahijama Lašva i Brod, zatim u nahijama Rama, Dubrovnik i Uskoplje. Drugi izvori pokazuju da je bilo martolosa i u nekim krajevima zapadne Bosne. Putopisac Kuripešić ih nalazi u krajevima oko Ključa. U dokumentima iz nešto kasnijeg vremena zabilježena je služba martolosa oko Sanskog Mosta i Kamengrada. Podatak jednog dokumenta iz 16. st, kazuje kako je veći daio prostora između rijeka Sane i Une nazivan Martolosijom. Sistem martoloske službe postojao je i u nekim nahijama u Sandžaku Klis. U krajevima sjeverno od Save i Dunava martolosi se javljaju neposredno poslije zavođenja osmanske vlasti. Srijemski

sandžak je imao razvijenu marolosku službu u 16. i 17. st. U ovom sandžaku uz imena martolosa se redovno susreću riječi kara i siyah. Nazivi kara martolos i martolos-i siyah (crni martolosi) susreću se još jedino u sandžaku Temišvar. Čini se da su ti martolosi vršili u ratnim vremenima šajkašku službu na Dunavu i nekim njegovim pritokama. Martoloska služba karakteristična za unutrašnjost osmanske države postojala je, iako u manjoj mjeri, u Slavoniji, Baranji, Bačkoj, Banatu i u susjednim mađarskim i rumunskim zemljama. Dokumenti koji se odnose na Temišvarski, Hatvanski, Solnočki, OStrogonski i druge sandžake u Ugarskoj, pokazuju da je služba martolosa bila rasprostranjena do same državne granice u tim stranama. I tamo je ona počivala dobrim dijelom na doseljenom jugoslavenskom elementu, dok u manjoj mjeri na martolosima iz mađarske i rumunske etničke sredine. U pregledanim popisnim defterima za Herceggovački, Crnogorski, Kruševački, Vučitrnski i Niški sandžak nismo našli podataka o martolosima. U 17. st. i na početku 18. st. najrazvijeniju martolosku službu imala je Makedonija, kao i susjedne albanske, grčke i bugarske oblasti. Bez organizovane martoloske službe tamo nije bilo nijedne administrativno-teritorijalne jedinice. Sidžili bitoljskih kadija sadrže bogate podatke o rasprostranjenosti martolosa u Makedoniji u njezinom susjedstvu.

PRIMANJE LICA U MARTOLOSKU SLUŽBU I PRAVNO SANKCIONISANJE TOGA AKTA

Poslije donošenja odluke o uspostavljanju martoloske službe u jednom kraju ili oblasti, nadježni organi lokalne vlasti pristupali su izboru lica, stvaranju i izgrađivanju orgazniacije i prenoštenju na nju određenih funkcija. Taj izbor je padao na lica iz redova povlaštenih društevnih slojeva, a ne iz redova raje. U defterima se navodi da se ovdje radi o potomcima ranijeg sitnog baštiničkog plemstva, koje u Osmanlije uključili u razne službe, jednim dijelom i u martolosku. Ali je i za ostale martolose rečeno da nisu ničija raja. Isto ili slično stoji u svim dokumentima kao uslov za izbor i primanje pojedinih lica u martolosku službu. Izbor lica za martolosku službu zasnivao se na izvjesnom kriterijumu. Odlučujući momenti su bili društveni položaj i ugled, a naročito stav prema osmanskoj vlasti, izražen u ranijoj djelatnosti lica zainteresovanog za službu. Procedura oko izbora i postavljanja tekla je određeniam redom. Kandidat je na početku podnosio molbu za postavljanje, nadležnom organu vlasti. U molbi je izražena želja i spremnost za uredno obavljanje određenih službi pod određenim uslovima, a priložena preporuka odgovornih faktora predstavljala je neku vrstu garanciju da će to tako biti. Kao davaoci preporuka javljaju se emini, subaše, vojvode, kadije i sandžakbezi. Lice primljeno u martolosku službu dobivalo je od nadležnih organa lokalne vlsti teskeru na osnovu koje je upisivano u defter kao martolos. Druga teskera je izdavana takvom licu u svrhu pribavljanja berata kojim je ono definitivno utvrđivano u službi. Berate su izdavali centralna vlast, češće beglerbeg i veoma rijetko sandžakbeg. Prema saopštenjima dokumenata iz kasnijeg vremena, beglerbeg je bio glavni nadležni organ za postavljanje martolosa. U 17. i 18. st. briga oko potvrđivanja primanja lica u martolosku službu sve češće je povjeravana organima vlasti u kadilucima. Posebnu pažnju osmanska vlast je poklanjala izboru martoloskih starješina. Nadležni organi i za njihovo imenovanje bili su centralna vlast ili beglerbeg. S posebnim ovlaštenjem ovih organa kasnije je taj posao mogao obavljati i

kadija. Takvo pravo obično je davano kadijam prvog ranga. Često su centralna vlast i rumelijski valija sami direktno postavljali pojedina lica za martolosbaše i upućivali ih s tom dužnošću u ovaj ili onaj kadiluk. Martolosbaše su u kadilucima, bez obzira ko ih je postavljao, bili neposredno potčinjeni kadijama, te su kadije bili dužni da određuju, usklađuju i kontrolišu njihov rad. Postavljanja na položaj martolosbaše koja je vršila centralna vlast zasnivala su se na molbama zainteresovanih lica i njihovim ranijim zaslugama. Budući da neki od martolosbaša koje je postavila centralna vlast, naročito oni koji su upućivani sa strane, nisu opravdali dato im povjerenje, sultan Ahmed III je jula 1712. izdao ferman u kojem naređuje da se za martolosbaše biraju domaći ljudi. Međutim, sve to nije nikad implementirano do kraja.

NASLJEĐIVANJE MARTOLOSKE SLUŽBE

Sve službe povlaštenih društvenih slojeva i grup u Osmanskoj imperiji imale su nasljedni karakter. Položaji vojvode, kneza, primićura, muselema, šahindžije, dogandžije, čakrdžije, ćupridžije, vojnuka, martolsoa, kao i pripadnika niza drugih ustanova, prelazio je po pravu sa oca na sina, ili, ako ovoga nije bilo, na bližeg rođaka. Pravo nasljeđivanja je realizovano u skladu s interesima osmanske države i postojećim zakonskim odredbama koje su po potrebi mogle biti naručivane ili mijenjane. Defteri kazuju da je redovno sin ili brat, ili bliži rođak, ranijeg nosioca martoloske službe stupao na mjesto svog prethodnika odmah poslije njegove smrti. O tome je obavještavan nadležni organ osmanske vlasti: sandžakbeg ili subaša, ili kadija, rjeđe emin carskog hasa, ako je martolos bio u njegovoj službi. Prilikom novog popisa, umjesto ranijeg lica, koje je sad brisano sa evidencije, u defter je upisivan njegov nasljednik. Kandidati su bili dužni da svoje nasljedno pravo na službu dokažu beratima, na osnovi koji su tu lsužbu vršili njihovi prethodnici, očevi ili braća, ili rođaci. Nadležne vlasti su uveli, kao dodatni vrstu sigurnosti, i iskaze vjerodostojnih svjedoka koji bi potvrdili identitet kandidata, njegovo srodstvo s vlasnikom berata na koji se on poziva i pravovaljanost dokumenta.

VRSTE SLUŽBI KOJE SU OBAVLJALI MARTOLOSI

Martolosi u unutrašnjosti vršili su čitav niz službi. U svojim selima oni su obavljali izvjesne poslove poput knezova i primićura. Uz njihovu asistenciju vršeni su popisi stanovništva, ubiranje poreza i drugi važni poslovi vezani za teren. Bili su obavezni da vode brigu za naseljavanje i oživljavanje zapuštenih zemljišta i da spriječavaju raju u evenutualnim pokušajima da napusti ili zapusti obradive površine. Međutim, martolosi se najčešće javljaju kao policija u službi administrativno-teritorijalnih i sudskih vlasti. U tom svojstvu bili su dužni da paze na javni re, da blagovremenom akcijom suzbiju pokušaje njegovog remećenja i onemoguće svaki akt usmjeren protiv interesa vlasti i postojećeg poretka.

MARTOLOSI U SLUŽBI UNUTRAŠNJE BEZBJEDNOSTI

Martolosi su zauzimali značajno mjesto u sistemu službi unutrašnje bezbjednosti u zemljama evropskog dijela carstva. O toj službi govori niz dokumenata iz druge polovine 15. do početka 18. st. Većina tih dokumenata odnosi se na martolose u centralnim oblastima Balkanskog poluostrva. Također ima i onih dokumenata koji govore o martolosima kao organizovanoj policijskoj snazi u službi upravnih i sudskih vlasti u pojedinim kadilucima i sandžacima. Posredstvom martolosa osmanska vlast je s uspjehom sprovodila u život određenu politiku prema podanicima, kontrolisala ih i ako je bilo potrebno, prisiljavala na poslušnost, održavala javni red u sigurnost na određenom području. Martolosi se često javljaju kao jemci za red i sigurnost u kraju koji im je bio povjeren na čuvanje. Svi ugovori sklopljeni između pojedinih martolosbaša i kadilučkih vlasti sadržajno su gotovo isti. Iz nekih od njih vidi se da su starješine martolosa višeg ranga bile odgovorne za bezbjednost na širem području.

OBEZBJEĐIVANJE PUTEVA

Budući da je osmanska vlast u svim svojim zemljama bila suočena s pojavom hajdučije i odmetništva, bila je nametnuta potreba da se stvori efikasan sistem za zaštitu ljudskih života i imovine. Gradove je bilo relativno lako braniiti, međutim osiguravanje komunikacija je bilo dosta teže, pogotovo ako su one prolazile kroz planinske i šumske predjele. Sistemom derbendžijskih službi taj je zadatak bio obavljen samo djelimično. One dijelove puteva koji su bilo udaljeni od naselja, osmanska vlast je osiguravala službom kurudžija i ćupridžija, a naročito službom martolosa, gdje je ovim zadnjim pripadala istaknuta uloga u obezbjeđivanju komunikacija. Iz dokumenata se vidi da se martolosi javljaju i kao pratioci državnih činovnika, funkcionera stranih zemalja u diplomatskoj i drugim službama, kao sprovoditelji transporta, vojnog provijanta, raznih zarobljenika itd.

SUZBIJANJE HAJDUČIJE

Borba za iskorjenjivanje ove pojave vođena je različitim sredstvima i na razne načine. Najčešće je imala lokalni karakter, te su odgovornost za suzbijanje imali svi organi lokalne vlasti u sandžacima, kadilucima i nahijama. Martolosi su predstavljali glavno sredstvo koji mse vlasti stalno služila u pokušajima da riješi problem hajdučije. Neposredna odgovornost za realizaciju tih pokušaja padala je na njihove starješine, serdare i martolosbaše. O ovom angažovanju martolosa govore razni osmanski dokumenti od 16. do 18. st. O akcijama martolosa protiv hajduka još više se govori u dokumentima koji se odnose na Makedoniju i njeno susjedstvo. Tamo su martolosi u službi kadiluka često preduzimali potjere za hajducima, hvatali ih, izvodili pred sud i protiv njih podizali optužbe. Marotolosi Verije (Vera) su samo u toku 1627. uhvatili i izveli pred sud više hajduka, koji su osuđeni na smrt i predati subaši kadiluka radi izvršenja kazni. Jataci hajdučki također su morali krivično odgovarati. Primarni cilj martolosa je bio da hajduke hvataju žive, samo su u izuzetnim slučajevima, tamo gdje je postojala mogućnost da hajduk umakne ili pruži otpor, martolosi imali pravo ubiti ga. To je pravo davano fetvom koju su imali u svojim rukama i kojom su uvijek mogli opravdati

takav akt. Prema dokumentima martolosi se nigdje ne javljaju kao izvršioci kazne nad osuđenim hajducima.

MARTOLOSI U SLUŽBI RUDNIKA

Služba ovih martolosa svodila se uglavnom na čuvanje rudnika, obezbjeđivanje prozvodnje i proizvoda, i pružanje zaštite neposrednim proizvođačima. Martolose je postavljao najčešće kadija na prijedlog emina, prema potrebi i po nasljednom pravu. Potvrđivani su beratima kao i martolosi u drugim službama. Najstariji podaci o rudničkim martolosima nalazimo u opširnom defteru Smederevskog sandžaka, koji je pisan 1559/60. a odnosi se na rudnik Čemerna. Raspolaže se s većim brojem svjedočanstava o martolosima u službi rudnika Bah u Smederevskom sandžaku. Najstariji dekument se odnosi na 1567/68., a pokazuje da su martolosi i primićuri bili od starine angažovani u službi ovog rudnika. Riječ je o rudnika željeza koji je imao topionicu s livnicom topovske đuladi. Jednim dokumentom iz istog vremena zatraženo je se u poslovima oko izrade đuladi upotrijebe knezovi, primićuri i martolosi. Nekoliko godina kasnije primićuri su tu sasvim zamijenjeni martolosima. U defteru iz 1572/73. nalazi se popis cijelog džemata martolosa rudnika Bah s podatkom da se taj lokalitet nalazi u nahiji Rdunik. Džemat je sačinjavalo 29 martolosa, iz 29 sela u Rudničkoj, Kolubarskoj i Valjevskoj nahiji. Dakle, rudnička služba martolosa uglavnom je vezana za rudnik Bah, malo je podataka koji govore o službi u drugim rudnicima. Od tih malobrojnih svakako treba istaći Kratovo, u kome je vršena eksploatacija rude za cijelo vrijeme osmanske vladavine. Eksploatacija je vršena i u susjednm krivorečkom području. Martolosi se u oba ova kraja često spominju. Krajem 17. st. učestvovali su u Karpoševom ustanku, pored ostalog stanovništva, također martolosi i rudari tih krajeva. U fermanu koji je pisan 1704. stoji da su Kratovo i Kriva Reka imali 64 martolosa. Zanimljivo je da martolosi u Kratovu i Krivoj Reci nisu bili ukinuti ni 1721. kada je ukinuta martoloska služba u Rumeliji. Oni se tamo susreću u nesmanjenom broju tokom cijelg 18. i prvih decenija 19. st.. Ova činjenica postojanja martolosa u Kratovskom kraju skoro stoljeće nakon ukidanja njihove službe upućuje na to da su oni tu obavljali veoma važan posao, što je po svemu sudeći bilo obezbjeđivanje rudarske proizvodnje. Martolosima je također, bilo povjereno čuvanje nekih krupnijih feudalnih dobara koja su pripadala državi, dvoru i visokim funkcionerima.

VOJNE OBAVEZE MARTOLOSA IZ UNUTRAŠNJOSTI

Neke su martoloske službe bile čisto vojne prirode. Pni su bili dužni da se za vrijeme rata u potrebnom broju, odazovu pozivu na vojni pohod. Za martolose pojedinih sandžaka bi je određen i pravac učešća. U bilješkama koje se susreću defterima za Sremski i Segedinski sandžak izričito su naglašene ratne dužnosti martolosa. Sredinom 17. st. martolosi iz Hercegovine i Crne Gore učestvovatli su u borbama protiv Mlečana kod Kotora. Ima podataka i o ratnom angažmanu martolosa iz Makedonije, Albanije i Grčke. Tako je 1710. rumelijski valija pozvao martolosbašu Hibetullaha da se sa pet do šest stotina svojih ljudi pridruži vojsci određenoj za pohod protiv Rusije. 1714. martolosi su učestvovali u borbi protiv Mlečana kod Navpakta, a pozvani su u rat i 1717. Međutim, svi martolosi jednog

kadiluka nisu učestvovali u određenom pohodu, potreban broj njih vlast je i dalje zadržavala radi obezbjeđivanja unutrašnjeg reda i mira. Tu su eventualno vršili neke pomoćne vojne službe: prikupljanje namirnica i opreme za front, obezbjeđivanje komore i sl.

KAŽNJAVANJE MARTOLOSA ZA NEIZVRŠAVANJE DUŽNOSTI

Neizvršavanje i izbjegavanje službe povlačilo je za sobom i stroge kazne. One nisu bile samo ekonomske, nego i fizičke prirode. O njima govori jedan dokument iz 1581., koji se odnosi na kažnjavanje nekih martolosa u sandžaku Kruševac (Aladža Hisar), gdje se kao kazna navodi slanje na službu veslača na galijama. Prihodi od kažnjavanja i globljenja martolosa su išli sandžakbegu. Ekonomske kazne uglavnom su se sastojale u oduzimanje svih ekonomsko-društvenih privilegija i svođenju povlaštenih na položaj raje.

UŽIVANJE "SLOBODNIH" BAŠTINA

Domaćinstva martolosa su uživala različite povlastice i one su uglavnom bile poreske prirode. U osmanskim popisnim deferima, martolosi su upisani s baštinama ili bez njih. U jednim krajevima su martolosi baštinici predstavljali pojavu, u drugima slučajnost. U tom pogledu često se da uočiti pravila omjer u broju martolosa baštinika i drugog baštiničkog stanovništva. Smederevski sandžak je, npr. imao većinu baštiničkog stanovništva, pa su i martolosi u njemu gotovo svi odreda bili baštinici. Stanje u Zvorničkom sandžaku toga vremena izgledalo je sasvim drukčije. Popisi pokazuju da su nahije istočno od Drine imale vrlo malo baštiničkog stanovništva, pa tako i martolosa s baštinama. Odsustvo zemljišta baštiničkog karaktera na ovom prostoru je rezultat smjene stanovništva, koja je izvršena u vezi s ratovima između Osmanliija i Mađara. Veliki dio starosjedilačkog stanovništva je odavde je odveden, a proces naseljavanja novog, koje su sačinjavale uglavnom vlaško-stočarske mase s juga, bio je još u toku. Stanje među martolosima u Bosni, bilo je u tom pogledu drukčije. Negdje su martoloske baštine bile stvarno slobodne, dok su ponegdje bile opterećene izvjesnim davanjem. Razlike te vrste, registrovane u osmanskim dokumentima, rezultat su razlika u historijskoj prirodi naslijeđenih baština. Martolosi s muafijetom i martolosi muselemi uživali su baštine oslobođene svih davanja. Takvi martolosi se susreću u Smederevskom, Sremskom i Segedinskom sandžaku. Međutim baštine martolosa u Bosanskom i Zvorničkm sandžaku bile su opterećene izvjesnim davanjima. Tu one, po svoj prilici, spadaju u kategoriju zemljišta bliskog rajinskim čiftlucima, ali to još uvijek nisu pravi rajinksi čiftluci, kako misli Halil Inaldžik. Dio martolosa koji nisu imali svojih baština obrađivao je spahijsku zemlju. Defteri za Zvornički i Bosanski sandžak sadrže poimenične popise martolosa na hasovima, zeametima i timarima pojedinih feudalnih gospodara.

PORESKE POVLASTICE

Martolosi su bili potpuno ili djelimično oslobođeni davanja raznih poreza. Te razlike su bile u skladu sa sistemom nejednakih poreskih obaveza kojim je bilo obuhvaćeno i ostalo

stanovništvo u osmanskoj državi. U najstarijem dokumentu (defteru subašiluka Braničevo) iz 1467/68. pored plaćenih martolosa i martolosa mueselema, registrovana je i treća grupa, čiji pripadnici ne daju harač, ispendžu i rajinske takse. U dokumentima iz kasnijih godina govori se još o novim povlasticama, npr. dodato je oslobođenje od divanskih nameta. Sinovi i braća martolosa uživali su sve navedene privilegije, upravo stoga što se oni javljaju kao potencijalni martolosi, kao nasljednici aktivnih martolosa, martoloska rezerva, zevaid. Ovi podaci odbacuju tvrdnju po kojoj su sinovi, braća i bratići martolosi tretirani kao ostala raja. Postoji jako mnogo osmanskih dokumenata u kojima se izričito tvrdi da sinovi i braća martolosa, pod uslovom da žive u zajedničkom domaćinstvu sa stvarnim u pravnim nosiocem martoloske službe, uživaju široka prava i privilegije vezane za takva domaćinstva. Vezivanjem povlastica aza život u zajedničkom domaćinstvu stimulisani su razvitak i jačanje patrijarhalne zadruge u našem narodu. U pogledu ovih povlastica, rudnički martolosi su imali poseban položaj. On se sastojao u tome da su imali filuridžijske obaveze koje se kod drugih ne spominju. Oni su naime bili oslobođeni, kao što je već napisano, davanja harača, ispendže, ovčarine, desetine od žita, ali su iz godine u godinu morali plaćati eminu rudnika, s kuće na kuću po 150 akči. Ovaj novac se troši na izdatke rudnika, a ostatak se daje carskoj blagajni. Odredbe iz kasnijih godina ukazuju na stalno smanjivanje povlastica ovih martolosa i povećanje filurije. U kasnijem periodu martoloske povlastice su bile sistematski smanjivane. Martolosi pješaci su plaćali poreze po derbendžijskom običaju. U Bosni je već u prvim decenijama 16. st. bilo dosta martolosa muslimana. Oni su umjesto ispendže, koja je ovdje za martolose hrišćane iznosila 25 akči, dakle, kao i za raju, davali resmi čeft u iznosu od 22 akče po domaćinstvu. Martolosi su plaćali i porez na vjenčanje, svadbarinu, koji je bio manji od poreza te vrste uzimanog od ostalih građana, uključujući i muslimane. Martolosi su uživali još niz drugih važnih povlastica. Bili su izostavljeni iz procesa devširme.

PLATE MARTOLOSA U POLICIJSKOJ SLUŽBI

Pored već navedenih privilegija, martolosi u policijskoj službi su dobivali i platu u novcu. Ukupan iznos novca za službu određenog broja martolosa u jednom kadiluku fiksiran je ugovorom, koji je na određeno vrijeme, obično na pola godine, sklapao martolosbaša s nadležnim organom vlasti. Iz tog iznosa pripadnici grupe na koju se ugovor odnosio dobivali su dnevnu platu (ulufe), čija se visina kretala u skladu s potrebama službe, teretom službe i vrijednošću akče. Sredstva za isplatu plata ubirana su od područnog stanovništva u vidu poreza pod nazivom martoloska akča (martolos akçesi). Ovaj porez je plaćalo stavništvo sela i gradova, bez obzira na konfesionalnu pripadnost. Od te obaveze bilo je izuzeto samo ono stanovništvo koje je obavljalo razne službe u korist osmanske vlasti. Prema jednom dokumentu iz 1662., derbendžijsko stanovništvo nije plaćalo ovaj porez. Također su od ovog poreza bili oslobođeni čakrdžije, dogandžije, mahindžije i pripadnici drugih sličnih skupina. Ugovoreni iznos novca za plaćanje određenog broja martolosa za njihovu službu u predviđenom vremenu nadležni organi kadilučke vlasti razrezivali su na područna sela. Zaduženja pojedinih sela dijeljena su unutar njih na kuće poreskih obveznika, što je registrovano u posebnom defteru. Za izvjesne grupe stanovništva, uglavnom za muslimane i

jevreje u jednom mjestu, uvijek je određivan samo globalan iznos. Opterećenja poreskih domaćinstava martolosninom bila su u raznim vremenima različita. Godine 1670. kršćanske kuće su plaćale po 42 akče toga poreza. Kasnije je taj iznos znatno povećan. Martolosbaše su često zloupotrebljavale dato im pravo da sami ubiru novac određen za njih i pripadnike njihove družine. Te zloupotrebe su dio opštih negativnih pojava karakterističnih za osmansku državu u periodu njenog slabljenja. Nekim zapovjednicima martolosa sa službom u unutrašnjosti dodjeljivani su umjesto plate spahiluci.

ETNIČKI I VJERSKI SASTAV MARTOLOSKE ORGANIZACIJE I PROMJENE KOJE SU U TOM POGLEDU VRŠENE

Historiju organizacije martolosa karakteriše, pored ostalog, proces mijenjanja etničke i vjerske strukture te organizacije. On je u slakdu sa specifinčnostima u historijskom razvitku dvakog kraja, davao u raznim vremenima različite rezultate. Ovaj proces je bio uvijek uslovljen promjenama, koje su se odvijale u krilu društvene sredine iz koje su martolosi poticali i stanovništva određene oblasti u cjelini, i usklađen s tim promjenama. Radilo se tu često o pripadnicima novih etničkih grupa i vjerskih zajednica koji su djelimično uklapani u razne organizacije u osmanskoj službi, pa i martolosku, unoseći time nov elemenat u njihovu staru strukturu. S druge strane, i proces islamizacije djelovao je na promjenu vjerskog sastava martoloske organizacije. Nije se tu toliko radilo o islamizaciji aktivnih nosilaca martoloske službe, koliko o isplamizaciji društvene osnove na kojoj je ta organizacija počivala, naročito u Bosni. 17. st. je donijelo izrazitije tendencije potiskivanja kršćana iz osmanskih službi i forsirana muslimanskog elementa mjesto njih. S tim u vezi će i organizacija martolosa, naročito u graničnim oblastima, nastaviti da lagano gubi kršćanski, i sve više poprima mješoviti, ili izrazito muslimanski karakter. Krajem 17. i početkom 18. st. centralna vlast je izdala nekoliko dekreta o zabrani primanja kršćana u martolosku službu. Time je organizacija pretvorena u čisto muslimansku. Najstariji podaci osmanskih hronika spominju martolose kršćane. Podaci se odnose na grčki prostor i govore o njihovoj grčkoj etničkoj pripadnosti. U organizaciji martolosa, pored Grka, već od 15. st. javljaju se pripadnici južnoslovenskih naroda. U ovom 15. st. nije bilo vidnijih promjena u vjerskoj strukturi organizacije martolosa, pošto se skoro u svim slučajevima radilo kršćanskom stanovništvu. Tada su martolosi muslimani predstavljali slučajnost. Izgleda da je već u drugoj polovini 15. st. među martolosima bilo i Hrvata, katolika. U toku 16. st. izvršene su izvjesne promjene u etničkom i vjerskom sastavu organizacije martolosa. Pored pripadnika južnoslovenskih i drugih balkanskih naroda, u njoj se sada javljaju Mađari i Rumuni, pored pravoslavnih - katolici (u Mađarskoj, vjerovatno, još i protestanti) i u sve većem broju muslimani. Ove su promjene u Srbiji i Sremu bile neznatne, dok su u Bosni i nekim drugim krajevima, naročito u vjerskom pogledu, upadljivo velike. Seoske stanovništvo u Srbiji uzeto u cjelini, od raje do martolosa, nije bilo zahvaćeno procesom islamizacije. Taj proces se osjetio ovdje jedino u uskom pojasu zemljišta uz rijeku Drinu, prema Bosni. U krajevima čije je stanovništvo bilo heterogenog sastava i martolosi su bili heterogenog sastava. I promjene u tom pogledu

pokazivale su potpuni sklad. Karakterističan primjer za to predstavljalo je stanje u Bosni i Hercegovini. Na ovom dijelu osmanlije su zatekli južnoslavenski element raznorodne etničke i vjerske pripadnosti. Iako su u pojedinim krajevima živjele kompaktne ili dominantne srpske ili hrvatske mase, veći dio teritorije imao je izmješano stanovništvo. Budući da su osmanlije ovdje zatekle pripadnike pravoslavne i katoličke konfesije, a sasvim sigurno i pripadnike Crkve bosanske, dodatno su zakomplikovali zatečeno stanje procesom islamizacije. Sve se ovo moralo odraziti i na martoloski službu. Martolosi su ovdje bili sastavljeni od mješovitog domaćeg, u početku isključivo kršćanskog elementa. Još početkom 16. st. muslimanska imena među njima predstavljala su slučajnost. Masovna islamizacija je u 16. st. zahvatila sela u nahijama Lašva i Brod. U jednakoj mjeri prelazili su tu na islam: raja, akindžije, vojnuci i martolosi. Tako se može konstatovati da je islamizacija ravnomjerno obuhvatila povlaštene i nepovlaštene društvene slojeve. To je karakteristično za sve krajeve gdje se odvijao proces islamizacije. Martoloska služba iz Srbije i Bosne proširena je na susjedne zemlje na sjeveru i zapadu. Otud su njeni nosioci u Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji bili najvećim dijelom iste etničke i vjerske pripadnosti kao i oni u zaleđu. Npr. stanje među mertolosima u Sremu cijelo vrijeme ostalo je isto kao i među martolosima u Srbiji. Prema jednom tajnom izvještaju Srbi su sačinjavali odred od 400 martolosa u Iloku. Martolosi Segedinskog sandžaka (Bačka) bili su iste etničke i vjerske pripadnosti kao i martolosi u Srbiji i Sremu. Interesantno je da se u popisima toga sandžaka ne susreće nijedan martolos s mađarskim imenom. Etnički i vjerski sastav organizacije martolosa na teritoriji sandžaka Temišvar bio je gotovo isti kao i u Srbiji. Prema popisu iz 1566/67. u Temišvaru su svi martolosi bili Srbi. U sandžacima na području današnje Mađarske martolosi su imali mješovit etnički i vjerski sastav. U mađarskim selima susreću se martolosi Mađari, katoličke ili protestantske vjeroispovijesti. Atanasije Georgijević navodi da je 1626. u Fedvaru na Dunavu, pored Osmanlija i Srba plaćenih od sultana, bilo još 30 kuća Mađara kalvinista, koji su uživali određene povlastice za svoju službu. Međutim martolosi u Mađarskoj su ogromnom većinom bili iz južnoslovenskih zemalja, uglavnom Srbi. Intenzitet proces islamizacije među martolosima u Mađarskoj je bio različit, ali uzet u cjelini, veoma slab. Nešto jači je bio u gradovima zapadnog dijela Mađarske u koje su dobrim dijelom dovođeni martolosi iz Bosne. U najvećem dijelu Mađarske, od Erdelja do Komorana, gdje su martolosi bili pretežno iz Srbije i oblasti koje su iz nje naseljene, promene u vjerskom sastavu martoloskih džemata su neznatne. One potpuno odgovaraju stanju u Srbiji, Sremu i Banatu. Promjene te vrste kod martolosa u nekim mjestima zapadne Mađarske, u Hrvatskoj i u Dalmaciji bile su u skladu s procesima koji su se u tom pogledu odvijali među stanovništvom u Bosni. Promjene u vjerskom sastavu martoloskih jedinica registrovane su i u drugim mjestima Ugarske. U svima se zapaža lagan porast broja muslimana idući od Erdelja prema granici u zapadnoj Ugarskoj. Uzrok te pojave, kako je već istaknuto, leži u nejednakim promjenama te vrste koje su se odvijale u krajevima odakle su martolosi poticali. Jedan registar vojnih posada u gradovima na osmansko-austrijskoj granici u Hrvatskoj i osmansko-mletačkoj grannici u Dalmaciji, iz sredine 17. st., daje vrlo izmijenjenu sliku vjerskog sastava martoloskih jedinica na tom prostoru. Organizacija je tu još imala mješovit sastav, ali je muslimanski element u njoj bio dominantan. Rijetko gdje je tada, u tim oblastima, procenat

martolosa kršćana dostizao 50% u odnosu, prema martolosima muslimanima. Kršćani su uglavnom bili Srbi, ali se u registrima javljau i imena kao Juraj, Martin, Ivan, Matija i sl. koja se više susreću kod Hrvata.

U Makedoniji su martolosi bili sastavljeni od domaćeg slovenskog življa. U perifernim krajevima, gdje je makedonsko stanovništvo bilo izmiješano s Arbanasima, Grcima i Bugarima, etnički sastav martolosa je bio mješovit. U sidžilima bitoljskih kadija i publikovanoj građi iz arhiva u Beru i Solunu ima dosta podataka koji pokazuju kakve su bili etničke i vjerske pripadnosti martolosi u Makedoniji i njenom susjedstvu. Ti podaci su slični onima koje sadrže osmanski popisni defteri za martolose sjevernijih oblasti u ranijem vremenu. Ovi podaci diskredituju tvrdnju grčkog historičara Basdrabelesa po kojoj su martolosi u Makedoniji bili Grci. Takva tvrdnja protivriječi podacima koje je ovaj historičar sam objavio. Ona važi samo za periferne krajeve Makedonije, gdje je živjelo mješovito grčko i slovensko stanovništvo. Ima dosta podataka koji govore da je bilo Slavena u martoloskoj službi u okolini Soluna u nizu nahija današnje sjeverne Grčke u kojima su oni živjeli izmiješani s Grcima. Martolosi grčke etničke pripadnosti bili su brojniji u okolini Bera. Arbanasi se susreću u martoloskoj službi, osim u Arbaniji, u zapadnom dijelu Makedonije i sjeverozapadnoj Grčkoj. Tu se oni najčešće pojavljuju u mješovitim martoloskim službama, zajedno s Grcima i Makedoncima. Za vrijeme velikog rata koje je krajem 17. st. vođen između Osmanske Imperije i susjednih kršćanskih država, došlo je do širokog oslobodilačkog pokreta kršćana na Balkanskom poluostrvu. Tada su i martolosi kršćani zauzeli neprijateljski stav prema osmanskoj vlasti, pa je početkom juna 1692. naređeno da budu isključeni iz službe i da se na njihova mjesta postave muslimani. Poslije ovih događaja osjetio se znatan priliv Arbanasa u martolosku službu. U anarhičnim prilikama, koje su vladale u balkanskim zemljama krajem 17. i početkom 18. st., martolosi Arbanasi su i sami, umjesto da čuvaju, ugrožavali javnu bezjbednost, pa je 1704. izdat dekret o njihovom otpuštanju i zabrani daljeg primanja u martolosku službu. Osmanska vlast, ipak, nije potpuno sprovela u djelo zabranu primanja kršćana u Arbanasa u martolosku službu. U dokumentima s početka 18. st. i dalje se govori o martolosima kršćanima. Neki od njih su i dalje zauzimali komandne pozicije u martoloskoj organizaciji. Kasnije je uslijedio novi dekret o zabrani primanja kršćana u martolosku službu. Organizacija je time, u pogledu vjerske pripadnosti svojih članova, dobila čisto muslimanski karakter, a kad ni takva nije odgovorila svojoj svrsi - ukinuta je.

ETNIČKA I VJERSKA PRIPADNOST STARJEŠINSKOG KADRA MARTOLOSA

U nauci postoji mišljenje da su viši starješinski kadar kršćanskih vojničkih redova u osmanskoj službi sačinjavali redovno muslimani. Međutim, ima dosta podataka koji pokazuju da je etnički i vjerski sastav starješinskog kadra raznih kršćanskih vojničkih i poluvojničkih redova bio uglavnom isti kao i boračke mase. Ukoliko je bilo promjena te vrste, one su u jednakoj mjeri zahvatile i borački i starješinski kadar. Neposredne starješine martoloskih jedinica u početku su bili isključivo kršćani iste etničke pripadnosti kao i ostali martolosi. Prema defteru iz 1516. god. u Smederevu su sve više starješine martolosa bili kršćani, a samo četvorica od 36 buljukbaša muslimani. U Beogradu je prvih godina poslije pada pod Osmanlije glavni

zapovjednik martolosa bio poznati vojvoda Petar Občarević. Vrhovno zapovjedništvo nad svim martolosima u jednom sandžaku je inače, kako je već istaknuto, pripadalo, sandžakbegu datog sandžaka. Krajem prve polovine 16. st. javljaju se na čelu većine martoloskih džemata age, kao i u drugim rodovima osmanske vojske. Oni su većinom bili muslimani. Međutim, pojava aga kršćana u prvim decenijama 17. st. može se dovesti u vezu s izvjesnim smirivanjem i ponovnom stabilizacijom prilika koje je rat bio poremetio. Ta pojava je u skladu s pokušajem osmanske vlasti da ponovo ojača vojnu organizaciju martolosa na bazi forsiranja srpskog kršćanskog elementa i da joj tako povrati raniji značaj. Pozitivni rezultati tok pokusašaja imali su kratkotrajni karakter. Sastav starješinskog kadra kod martolosa u gradovima osmanskih pograničnih krajeva u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji prošao je kroz promjene okarakterisane porastom broja starješina muslimana, što je u skladu s porastom broja martolosa muslimana, a što je opet povezano s promjenama među stanovništvom u Bosni, odakle je poticala većina martolosa koji su služili u ovim krajevima. I tu se u drugoj polovini 16. st. i početkom 18. st. susreće pokoji aga kršćanin, ali su sredinom 17. st. položaj age držali isključivo muslimani.

SLABLJENJE I NESTANAK MARTOLOSKE VOJNE ORGANIZACIJE

Na osnovu izvora može se utvrditi da je vojna organizacija martolosa bila naročito rasprostranjena i snažna u pograničnim oblastima osmanske države u Evropi, i da je u periodu uspona te države odigrala značajnu ulogu u širenju i obezbjeđivanju njenih granica. Slabljenje i nestanak ove organizacije u tim oblastima poklapa se vremenski s periodom krize osmanskog društvenog i državnog sistema. Uzroci slabljenja i propadanja martoloskog vojnog reda su različiti, ali u prvom redu leže u narušavanju od strane vlasti ranijih ekonomskih pozicija društvene sredine, koaj je davala martolose za vojnu službu, i smanjivanju ličnih redovnih prinadležnosti nosilaca te službe. Pojeftinjenje martoloske službe ubjedljivo ilustruju podaci platnih spiskova iz raznih vremena. U vrijeme uspona osmanske države, kad je vrijednost osmanske akče bila veća i stabilnija, plate martolosa vojnika su stabilne, s tendencijama porasta. Za vrijeme pojave i produbljivanja krize, kada je vrijednost novca konstantno opadala, plate martolosa bile su kolebljive, s tendencijama smanjivanja. Materijalni interesi martolosa bili su oštećeni i prestankom ofanzivnih akcija protiv susjednih zemalja, koje su im ranije redovno donosile plijen. Od početka 17. st. oni sami, kao i ostalo stavništvo osmanskog pograničnog područja u Evropi, bili su izloženi svim posljedicama sve češćih upada sa susjedne protivničke teritorije. Ova promjena prilika na granici bila je odraz zaostajanja u razvitku ekonomske, vojne moći osmanske države, na jednoj, i jačanja susjednih kršćanskih zemalja, na drugoj strani. Otud besperspektivnost dalje službe u osmanskoj carevini i privlačnost prema Austriji i Mletačkoj republici. Vlasi-stočari iz osmanskih pograničnih krajeva masovnije prelaze u susjedne zemlje i pod povoljnijim okolnostima stupaju u njihovu vojnu služu. S vremenom su kršćanski vojnici sve više postajali nesigurni čuvari osmanskih granica. Unutar kršćanskih posada nekih osmanskih gradova na granici stvarane su zavjere i ti gradovi u pogodnim prilikama predavani su u ruke susjednih kršćanskih država. Mlečani su npr. u nekoliko mahova pokušavali da se domognu tvrđave Klis

putem tajnih pregovora s predstavnicima martoloske posade. Taj plan su oni realizovali 1594., kad su uspostavili vezu sa zapovjednikom martolosa u Klisu, Satorovićem. Vojnički registri s kraja 16. i iz prve polovine 17. st. pokazuju da se broj martolosa u pograničnim tvrđavama nalazio u stalnom opadanju. Sužavanje i oduzimanje ranijih privilegija martoloskoj orgazniaciji naišlo je ba otpor njenih pripadnika. Na zapadnoj osmanskoj granici, naročito u tvrđavama u Hrvatskoj i Dalmaciji, martoloske posade su već krajem 16. st. dobrim dijelom bile sastavljene od muslimanskog elementa, čiji se procenat stalno povećavao. Podaci jednog vojničkog deftera iz sredine 17. st. pokazuju da su i tad martolosi koji su sačinjavali znatan dio posada u graničnim tvrđavama Bosanskog ejaleta bili muslimani, te su početkom druge polovine 17. st. bili dvaput brojniji od martolosa kršćana. Lako je zapaziti i to da je nihov broj srazmjerno veći u onim mjestima čija je šira okolina naseljena muslimanskim stanovništvom. Kasnije će se taj broj još više i brže mijenjati u korist muslimana u martolosi kršćani će biti konačno sasvim potisnuti iz martoloskih vojnih jedinica. Osmanska centralna vlast je izdala dekret o raspuštanju martoloske organizacije 1721. god. koji je pogodio martolose u policijskoj i drugim službama.

Porast hajdučija u balkanskim zemljama

Najpoznatiji vid otpora seljačkog stanovništva protiv feudalnih nameta bile su u vidu hajdučija, one su tokom cijelog osmanskog vladanja predstavljale organizaciju koja je vremenom rasla sa par stagnacija u određenim periodima. Po podacima koje je iznio Evlija Čelebija hajduka je bilo u velikoj mjeri, pa se u pojedinim područima njihova cifra kretala oko par stotina ljudi. Značajnije podatke o samoj organizaciji hajdučija daju nam turski dokumenti berati i fermani, zapisivanja kadija i sl. Djelovanje hajdučija remetio je mir feudalaca, trgovaca, službenika i ostalih građana u Osmanskoj imperiji. Pojava hajdučija se posebno negativno odražavala na privredni razvoj zemlje, te naručito na razvoj trgovine.

Angažovanje Martolosa u održavanju javnog reda protvi hajdučija

Martolosi su po nalogu osmanske vlasti koristila sredstva prinude protiv stanovništva koje je remetilo red i mir. Hapsili su stanovništvo i izvodili ga na sud. Optužbe su se odnosile na remećenje javnog reda i mira, neposlužnost, jatakovanje i odmetništvo. U jednom Bitoljskom (Makedonije) selu 1645. Godine martolsi su reagovali u smirivanju sukoba između seljaka hrišćana na nekim poljoprivrednim dobrima. Zbog ovakvog stanja dolazi do dolaska Mahzura koji su imali zadatak da sve optužene seljake u miru pozovu na sud kako bi se suočili sa djelima za koja im se sudi, dok su sa druge strane martolosi imali ulogu da u slučaju oglušivanja na mahuzare na silu sprovedu okrivljenje pred sud. Također, Martolosi su sva svoja sredstva usmjeravala na sukobe sa hajducima, tako imamo u dosta sudskih spisa dokaz da su potjere za hajducima bile veoma uspješne. 1626. godine u jednoj potjeri martolsi su uhapsili odmetnika Prodomose, te ga optužili za krađe i obistva koje je počinio tokom svog djelovanja. Glavni svjedoci tokom suđenja hajducima bili su upravo martolosi na osnovu čih bi se iskaza donosile presude koje su bile u dosta slučajeva u obliku smrtne kazne. Najviše potjera uspješnih za hajducima bile su u okviru Bitoljskog kadiluka. Što su više hajduci

napredovali to su martolsi bili odlučniji u borbi protiv njih, te su sa još više uspjeha provodili potjere za hajducima. Pripreme Osmanlija za rat sa Austrijom davale su hajducima šansu za djelovanje jer su vlasti bile zaokupirane pripremom rata, ipak to nije previše značilo martolosima koji su svoje akcije protiv hajduka i u ovom periodu nastavili istim žarom.

Vrbovanje amnestiranih Hajduka u Martolosku službu

Znajući da najbolji hajduci mogu imati dosta informacija o ostalim hajdučkim službama, mnoge su vrbovali u martolosku službu. Oni su predstavljali najpodesnije oružije u borbi protiv organizovanih hajdučija. Početkom osamnaestog vijeka najviše je bilo prisutno slučajeva gdje se amnestirani hajduci postavljaju na mjesto martolosbaše. 1705 godine u jednom dokumentu spominje se da je na području bitoljske regije ovih slučajeva bilo najviše. I u kasnijim godinama dešavalo se da amnestirani hajduci dolaze u službu martolosa, neki su čak na to mjesto dolazili i silom.

Počeci krize u policijskoj organizaciji Martolosa

Uslijed krize u svim institucijama osmanke države koja se najviše manifestovala na teritoriji evropskog carstva odrazila se i na službu martolosa. Kriza u redovima martolosa nastajala je uslijed ne izvršavanja određenih zadataka koji su bili pred njima kao i zloupotrebljavanje svojih službenih položaja preko kojeg su često znali da ugnjetavaju mirno stanovništvo. Dokumenti sa kraja sedamnaestog i početka osamnaestog stoljeća govore nam o konkretnoj zloupotrebi ovlasti martolosa. Oni više nisu bili zadovoljni redovnim primanjima koja su dobijali od strane vlasti, nego su počeli i sa iznuđivanjem sredstava od stanovništva. Ugroženo stanovništvo slalo je žalbe porti i objašnjavalo je situaciju u kojoj se nalazi, ali žalbe nisu urodile plodom jer su se takve stvari ponavljale sve češće. Stvari se nisu popravljale ni tokom narednih godina, a dokaz tome su nam dokumenti koji jasno govore o čak grupisanju martolosa i neovisnom radu protiv običnog stanovništva. Sa narednim godinama njihova dejstva su se povećavala na veći nivo. Ugrožavali su sigurnost i ličnu imovinu građava sve ozbiljnije, ne tako rijetko dešavala su se i ubistva koja su oni činili nad stanovništvom koje bi im pružalo bilo kakav i minimalan otpor. Ove stvari koje su činili martolosi u velikoj mjeri opisuju tadašnje stanje osmanske države, zbog ovoga privreda je gubila velika sredstva, a takođe je i trgovina slabila u znatnoj mjeri. Ovakvo stanje je dovodilo uprkos pokušaju vlasti da ga stavi pod kontrolu ka gašenju ove grupacije.

Pokušaji sređivanja stvari sa Martolosima

Interesi osmanske države nalagali su da se sredi unutrašnja organizacija martolosa. Mnoge stvari su činjene da bi ovaj problem nakon niza godina bio riješen. Tako imamo slučaj da je sultan 1699. godine naredio rumelijskom valiji Hasan-paši da primjeni radikalne mjere u cilju saniranja problema u sistemu službe bezbjednosti. Radikalni potezi ogledali su se u tome da je valija Hasan-paša otpuštao sve ljude iz martoloske službe koji su bili skloni anarhiji. Ipak kasnije je shvaćeno da se ovom problemu pristupilo veoma pogrešno što se moglo zaključiti po postignutim rezultatima u ovom polju. Na startu je pogrešno pristupljeno problemu i nije

se sa dovoljno obazrivosti prišlo temeljima krize pa tako sve mjere koje su provođene protiv martolosa ostale su bez trajnih pozitivnih rezultata. Uzroci anarhije koji su imali dublje i kompleksnije korijene djelovali su i dalje.

Sukobi Martolosa sa Osmanskom vlasti

S vremena na vrijeme dolazilo je do otvorenih sukoba između martolosa i osmanske vlasti. Ova dešavanju su bila sve češća jer se ugnjetavanje prema mirnom stanovništvo od strane martolosa nije smirivalo. Potpuna otvorena pobuna martolosa došla je početkom osamnaestog stoljeća pri dolasku osmanske vlasti da popišu hrišćansku djecu i pripoji ih u redove jenjičara. Nezadovoljnim odlukom vlasti da regrutiše djecu u jenjičare domaći martolosi pobili su sve izaslanike koji su došli da urade popis djece. Pobune su se proširile na razne druge krajeve, a čak su martolosi izvodili pobune i protiv muslimanskog stanovništva. Osmanska vlast ove pobune ugasila je na najgori mogući način sa dosta prolivene krvi. Ubijali su martolose i tako gušili pobune u pojedinim mjestima. Pobune martolosa su ipak nastavljene, ali dosta slabijim intenzitetom, a sukobi su trajali sve do potpunog raspuštanje organizacije martolosa.

Poslije pobuna i predhodnih dešavanja vlast je odlučila da zabrani dovođene hrišćana u martolosku službu, te je u ovu službu forsirala sve više muslimane. Muslimani su u ovu službu uključivani bez izbora na odabir pa su tako opet nailazili na određene probleme koji su karakterisali i ranije službu martolosa.

Raspuštanje služebe Martolosa u Rumeliji

U jesen 1721. godine dolazi do raspuštanja organizacije martolsa. Ovo je odlučeno po naređenju centralne vlasti koja je zabranila takođe i rad pandura. Zbog ovog događaja Ahmed III je poslao ferman rumelijskom valiji gdje je obrazložijo svoju odluku. Oni koji nisu dobrovoljno odstupali sa svojih pozicija hapšeni su i ubijani. Raspuštanje martoloske organizacije naišlo je na žestok otpor njenih pristalica. Vlast nije imala drugog izbora nego da te otpore guši oružijem tj silom. Martolose su nazivali u ovom vremenu razbojnicima. Raspuštajući ovu organizaciju vlast je pristupila uspostavljanju novog sistema službi unutrašnje bezbjednosti. Pripreme za uspostavljanje nove organizacije bezbjednosti otpočela je još i prije samog donošenja odluke o ukidanju martoloske organizacije. Promjene u službi bezbjednosti donijele su veoma dobre rezultate kakvi nisu mogli biti postignuti za vrijeme dejstvovanja martolosa. Ovo nam potvrđuju dokumenti iz ovog vremena, takođe, u dokumentima se jasno vidi da ova organizacija nije samo zahvatila evropsku teritoriju carstva, već i ostale njene dijelove.

Pojava martolosa poslije zvaničnog ukidanja

Martolosi su doživjeli početak tanzimata što nam tačno govori da ih je bilo i poslije zvaničnog ukidanja po odluci centralne vlasti. Ovo doba se smatra da je bilo i zvanični kraj martolosa, ali u nedostaku izvora na ovu temu ne može se sa tačnosti tvrditi. Martolosi su takođe bili i u

službi Mletačke republike, Ugarske i Austrije što nam još jednom ukazuje na njihovu važnost. Zadatke u ovim državama martolosi su dobijali radi veoma dobrog poznavanja prilika u osmanskoj vlasi pa su tako ovim zemljama bili od velike pomoći u ostvarivanju njihovih ciljeva. Mlečani su Martolosima davali poseban značaj u odbrani teritorija na jadranskoj obali, gdje su oni imali glavne zadatke u očuvanju granica Crnogorskog primorija i djelova Dalmacije. Zadaci martolosa ni u službo Ugarske niti Austrije nisu se u velikoj mjeri razlikovali od zadataka koje su imali u službi Mlečana. Ipak, neki su se odredi i razlikovali pa tako i njihovi zadaci potvrda ovoj konstantaciji laži u činjenicama da su Ugarski martolosi poput njihovih predhodnika u ranijim godinama upadali na neprijateljske teritorij, pa tako imamo slučajeve gdje u pljačkaške napda Ugarski martolosi vršili na teritoriji mlečana. Kao i ranije i u ovo doba neke grupe martolosa djelovale su na svoju ruku, te sebi donosili prihode od zloupotrebe svog položaja. U Austrijskoj vojsci martolosi su imali vojno ustrojstvo kao i ostali vojni službenici.