SADRŽAJ Zdravstveni aspekti okoliša • Zdravstveni aspekti okoliša • Mutageneza i okoliš • Okoliš i rak • Okoliš i reprodukcija 1 Epidemiologija u zdravstvenoj ekologiji 15 • Rizik i relativni rizik • Kvalitet epidemiološke studije Osnove okolišne toksikologije • Ambijentni monitoring • Biološki monitoring • Ocjena rizika 26 Zakonodavstvo u zdravstvenoj ekologiji 38 • Ekologija kao zasebna naučna disciplina • Zakonodavstvo Globalni ekološki problemi 46 Aerozagađenje 52 • Aerozagađenje i zdravlje • Aerozagađenje i biljni i životinjski svijet Klimatske promjene 67 Istanjivanje ozonskog omotača 75 Voda i zdravlje 83 Ishrana i zdravlje • Zdrava ishrana • Otrovanja hranom • Ishrana i bolesti modernog doba • Genetski modificirana hrana 96 Kruti otpad i onečišćenja tla • Kruti otpad i onečišćenja tla • Medicinski otpad 124 Ekološki značaj neionizujućeg zračenja 139 Ekološki značaj ionizujućeg zračenja 150 Električna struja 166 Buka u okolišu i zdravlje 170 Promjene u atmosferskom pritisku i zdravlje • Povišeni atmosferski pritisak • Sniženi atmosferski pritisak 178 Hemijske materije i zdravlje 186 • Metali • Plinovi i pare • Opojni plinovi
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
SADRŽAJ Zdravstveni aspekti okoliša
• Zdravstveni aspekti okoliša
• Mutageneza i okoliš
• Okoliš i rak
• Okoliš i reprodukcija
1
Epidemiologija u zdravstvenoj ekologiji
15
• Rizik i relativni rizik
• Kvalitet epidemiološke studije Osnove okolišne toksikologije
1. Beritić-Stahuljak D, Žuškin E, Valić F, Mustajbegović J. Medicina rada. Zagreb: Medicinska naklada, 1999.
2. Beaglehole R, Bonita R. Basic epidemiology. Geneva, WHO, 1993; p 117-31. 3. Davies FG, Clays Handbook of Environmental Health. London: Lewis and Co. Ltd.,
1977. 4. Elliot JE, Norstrom RJ: Chlorinated hydrocarbon contaminants and productivity of
bald eagle populations on the Pacofic Coast of Canada. Environ Toxicol Chem 17: 1142-1153, 1998.
5. Environmental Health Criteria 210. Principles for the assessment of risks to human health from exposure to chemicals. Geneva: World Health Organisation, 1993.
6. Lappe MA: Principles of Environmental Toxicology. In: Bowler RM, Cone JE. Occupational medicine secrets. San Francisco (California), Hanley-Belfus Inc. Philadelphia, 1999; 21-29.
7. McMichael AJ. The environment. In: Detels R et al. (eds) Oxford textbook of Public Health, 4th ed. Oxford: Oxford University Press, 2002; p 195-214.
8. Rosenstock L, Cullen MR. Textbook of Clinical Occupational and Environmental Medicine. Philadelphia/London/Toronto/Montral/Sidney/Tokyo: W.B. Saunders Company, 1994.
9. Pekmezovic T. Environment epidemiology. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 309-322.
10. Valić F. Zdravstveni aspekti ekologije. U: Valić F i sar. Zdravstvena ekologija. Zagreb, Medicinska naklada Zagreb, 1-3, 2001.
EPIDEMIOLOGIJA U ZDRAVSTVENOJ EKOLOGIJI
Rizik i relativni rizik
Kvaliteti epidemiološke studije
Ciljevi kursa:
• Razumjeti specijalne karakteristike epidemiologije u zdravstvenoj ekologiji;
• Razumjeti ciljeve epidemiologije u zdravstvenoj ekologiji;
• Poznavati stope koje se koriste u zdravsvenoj ekologiji;
• Razumjeti koncept ekspozicije i doze u zdravstvenoj ekologiji;
• Razumjeti kako epidemiologija može biti korisna u određenju veze između
okolišnih faktora i zdravstvenih rizika;
• Poznavati i razumjeti koncept istraživanja u zdravstvenoj ekologiji.
Kako definisati epidemiologiju u zdravstvenoj ekologiji?
Epidemiologija je nauka koja se bavi proučavanjem karakteristika i distribucije bolesti u
humanoj populaciji. Epidemiologija u zdravstvenoj ekologiji istražuje učinke
izloženosti faktorima okoliša na zdravlje. Ona teži da identifikuje skupine osoba pod
visokim rizikom, te da odredi odnos između visokorizičnih skupina i riziko faktora koji su
odgovorni za nastanak određenih zdravstvenih poremećaja. Zdravstveno stanje neke
populacije se izražava stopama.
Epidemiološki metod nije eksperimentalni. On je u osnovi analogan kliničkom istraživanju
zdravstvenog poremećaja pacijenta. Glavna hipoteza epidemiologije u zdravstvenoj
ekologiji je da izloženost riziko faktoru ima za posljedicu zdravstveni poremećaj.
Koji su ciljevi epidemiologije u zdravstvenoj ekologiji?
Ciljevi epidemiologije u zdravstvenoj ekologiji su slijedeći:
1. Prikupljanje podataka koji su u skladu s ekološkim i epidemiološkim standardima;
2. Opis mehanizma toksičnosti;
3. Evaluacija odnosa doza- odgovor, procjena rizika (risk assessment);
4. Utvrđivanje individualnog rizika i veličine problema u cjelokupnoj populaciji;
5. Određivanje posljedica ekspozicije po zdravlje;
6. Preporuke za očuvanje okoliša;
7. Smanjenje rizika oboljevanja.
Postoje li neke razlike između epidemiologije u medicini rada i zdravstvenoj
ekologiji?
Osnovni koncept epidemiologije u medicini rada i zdravstvenoj ekologiji je skoro
identičan. Studija u širokom opsegu ima potpuno identičan dizajn uključujući
eksperimentalni pristup i krajnji cilj istraživanja, intervenciju u smanjivanju okolišne
ekspozicije koja bi predstavljala benefit za zdravlje. Međutim razlike u epidemiologiji
medicine rada i zdravstvenoj ekologiju čine:
• različit nivo izloženosti štetnostima na radnom mjestu i u okolišu;
• populacione skupine u medicini rada su uvijek radnici, dok su u zdravstvenoj
ekologiji najčešće djeca, stare osobe i bolesnici odnosno osobe koje su
najosjetljivije na ekspoziciju;
• izražene poteškoće u prikupljanju individualnih podataka o zdravstvenom statusu i
ekspoziciji, te mobilnosti ljudi, u ekološkim studijama u odnosu na studije u
medicini rada.
Šta je stopa incidencije ili kumulativna incidencija?
STOPA INCIDENCIJE (SI) je broj novootkrivenih slučajeva bolesti u populaciji u
određenom vremenskom periodu (n) izražena u postotcima. Neki je nazivaju i
kumulativna stopa incidencije.
SI= n / ukupnu populaciju pod rizikom tokom tog perioda x 100
PRIMJER 1.: U fabrici viskoznog vlakna utvrđeno je 68 slučajeva polineuropatije od
ukupno 1157 radnika izloženih ugljendisulfidu. Od ukupno 68 slučajeva polineuropatije,
50 slučajeva nastalo je u toku zadnje godine (18 slučajeva je nastalo ranije pa je
populacija s rizikom smanjena i iznosi 1139 (1157 - 18).
SI = 50 / 1139 x 100= 4.4%
Šta je stopa mortaliteta?
STOPA MORTALITETA (SM) predstavlja broj osoba koji umire tokom određenog vremena
u odgovarajućoj populaciji (n), procijenjeno (obično sredinom godine) za broj osoba
izloženih riziku umiranja za jednu godinu.
SM= n / broj osoba izloženih riziku umiranja tokom cijele godine
PRIMJER 2.: U prvoj polovini godine umrlo je 10 osoba od karcinoma pluća od ukupno
1000 ispitanika.
SM= 10/ (1000- (0.5x10)= 0.01005.
Koja se indirektno standardizovana stopa najčešće koristi?
STANDARDIZOVANA STOPA MORTALITETA (SMR) je najčešće korištena i najpoznatija
indirektno standardizovana stopa. Predstavlja standardizovani odnos mortaliteta, to jest
uporedbu mortaliteta izložene skupine (observiranu-O) s mortalitetom opće populacije
(očekivanu-E).
SMR= O/ E x 100
Odnos O/E obično se množi sa 100, pa ako je SMR veći od 100, mortalitet je među
izloženim ispitanicima veći. Opća populacija je ponekad kao referentna grupa pogodnija
za uporedbu u odnosu na kontrolnu skupinu neizloženih jer se stope opće populacije
zasnivaju na velikim brojevima pa su stabilne. Opća populacija se koristi i kad ne postoji
pogodna skupina neizloženih.
Šta je stopa prevalencije?
STOPA PREVALENCIJE (SP) predstavlja ukupan broj oboljelih od neke bolesti u toku
perioda promatranja (sedmica, mjesec, godina) ili u određenom momentu promatranja,
naprimjer na početku, u sredini, i na kraju perioda promatranja (trenutna prevalencija).
Obično se izražava u procentima.
PRIMJER 3.: Od 500 posmatranih ispitanika 125 se javilo zbog dermatoloških problema.
SP = (125/500) x 100 = 25 %
Stopa prevalencije obično se izražava na 100, 1000, 10 000 ili 100 000 ovisno od
učestalosti oboljenja.
Što je rizik oboljevanja?
RIZIK OBOLJEVANJA predstavlja odnos broja oboljelih kroz ukupan broj ugroženih osoba.
Predstavlja mogućnost razvoja bolesti tokom perioda istraživanja.
PRIMJER 4.: 10 novih slučajeva karcinoma pluća je otkriveno u grupi od 1000 ispitanika
=ova signifikantnost pokazuje da nema dileme da je poprskani pesticid na poljima
paprika i paradajza udružen sa znacima otrovanja.
Što je posebno važno istaći za epidemiologiju u ekologiji?
Utvrđivanje ekološke bolesti čini situaciju da je neophodno provesti istraživanje:
• Kad postoji suspektan zdravstveni rizik u okolišu;
• Određivanje kvantitativnog odnosa između rizika i bolesti;
• Mjerenje funkcionalnih efekata bolesti;
• Ocjena efektivnosti preventivnih mjerenja u okolišu.
Zadatak za studente:
I Problem slučaja 1. Hipotetski općina koja je smještena blizu koksno- hemijskog
kombinata (ili općina blizu termoelektrane) ima specifične toksične agense oslobođene u
zrak, tlo, i vodu.
Zadatak: Predvidjeti i pripremi dizajn epidemiološkog istraživanja (cross- sectional
study, studiju slučaja ili studiju kohorte) identificirati agense i istražiti značaj tih faktora
na zdravlje ljudi u toj općini.
II Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)
1. Slijedeći su ciljevi epidemiologije u zdravstvenoj ekologiji (zaokružite ispravne
odgovore isključujući samo jedan):
a. Prikupljanje podataka koji su u skladu s ekološkim i epidemiološkim
standardima;
b. Opis mehanizma toksičnosti;
c. Evaluacija odnosa doza- odgovor, procjena rizika (risk assessment);
d. Utvrđivanje individualnog rizika i veličine problema u cjelokupnoj populaciji;
e. Utvrđivanje populacionog rizika u cjelokupnoj populaciji;
f. Određivanje posljedica ekspozicije po zdravlje;
g. Preporuke za očuvanje okoliša;
h. Smanjenje rizika oboljevanja.
III Distribucija tema za seminarski rad:
Zadatak: Poslije konsultacija sa tutorom (asistentom, profesorom) svaki student može
izabrati temu za seminarski rad. Nakon prezentacije seminarskog rada (Power point
prezentacija) predviđena je evaluacija i diskusija na izabranu temu. Od svih studenata se
očekuje priprema za zadatu temu.
Lista potencijalnih tema za seminarski rad:
• Globalno zagrijavanje i mortalitet
• Sindrom bolesne zgrade
• Akutni zdravstveni efekti u Černobilskoj katastrofi (Ukrajina 1986. godine)
• Ekspozicija pesticidima u djetinjstvu
• Aerozagađenje u Vašem neposrednom okruženju
• Farmaceutski otpad
• Zagađenja u lancu ishrane
Literatura
1. Markowitz S. Problem-based training exsercises for enwironmental epidemiology, 2nd ed. Geneva, World Health Organisation, 1998.
2. Marsh G. Epidemiology of occupational diseases. In Rom WN (ed): Enwironmental and Occupational Medicine, 2nd ed. Boston, Little, Brown, 1992, pp35-50.
3. Osorio AM. The environmental and occupational hystory. In EPA Recognition and Management of PesticidePoisonings,5th ed. Waschington, DC, Environmental Protection Agency, 1999, pp18-33.
4. Osorio AM. Principles of Occupational and Environmental Epidemiology. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 1-7.
OSNOVE OKOLIŠNE TOKSIKOLOGIJE
Ambijentni monitoring okoliša
Biološki monitoring okoliša
Ocjena rizika
Ciljevi kursa:
• Definisati otrov, ksenobiotik i ekološku toksikologiju;
• Razumjeti koncept toksikološke doktrine;
• Poznavati klasifikaciju otrova prema toksičnom učinku na organizam;
• Poznavati granice između povećane apsorpcije otrova i samog otrovanja;
• Razumjeti koje osobine ksenobiotika mogu posebno izazvati otrovanja u okolišu;
• Upoznati kako se odvija prenos okolišnih otrova;
• Poznavati glavne odrednice ocjene rizika: ambijentni monitoring, biološki
monitoring (internu dozu).
Šta je to otrov, a što ksenobiotik?
OTROVI su materije koje su obzirom na kvalitet, količinu ili koncentraciju, tijelu strane, a
unesene na bilo koji način u tijelo, djeluju hemijski ili fizikalno- hemijski remeteći
anatomsku strukturu i funkcionalni sklad organa. Naučna disciplina koja se bavi
proučavanjem otrova i njihovog djelovanja na žive organizme zove se toksikologija. Ako
proučava otrove koji djeluju na čovjeka iz okoliša, onda se zove EKOLOŠKA
TOKSIKOLOGIJA.
Hemijska supstanca ili agens koji nastaje u ljudskom organizmu, a prirodno se ne nalazi
u okolišu je KSENOBIOTIK.
Što je ključ za razumijevanje toksikologije?
Osnova toksikološke doktrine određena je koncentracijom- dozom otrova. Paracelsius je
1538.godine istakao: “Otrov je sve i otrov nije ništa. Samo doza određuje da li je neka
materija otrov ili ne”. Osim mjerenja koncentracije materije u okolišnom ambijentu,
neophodno je odrediti količinu-koncentraciju materije ili njenog toksičnog metabolita u
biološkom materijalu, što predstavlja dozu i najćešće određuje stepen oštećenja- efekat
ciljnog organa prema kojem pokazuje tropizam. Učinak otrova je jači što duže traje
izloženost.
Takođe je važno poznavati, u sklopu razumijevanja toksičnosti materije, njene puteve
ulaska, apsorpciju, metabolizam, njenu razgradnju i konačno izlučivanje- ekskreciju.
Neke hemijske materije se aktiviraju u organizmu u procesu detoksikacije i budu još više
toksične, a neke opet budu inaktivirane tj. detoksificirane. Te se reakcije najčešće
događaju u jetri gdje se nalaze enzimi kao što je mikrozomalni sistem P-450
monooksigenaza koji ima zadatak napadati otrove. U tijelu se inače normalno produkuju
toksične materije koje su hidrosolubilne i bivaju napadnute od strane mikrozomalnog
sistema P-450 monooksigenaza ili se konjugacijom vežu na glutation, koji pomaže
detoksifikaciju. Za neke supstance mikrozomalni sistem biva podržan humoralno kao što
je dioksin te u tom slučaju imaju izražen toksičan efekat u malim koncentracijama. S
druge strane kadmijum u ovom načinu detoksifikacije izaziva paradoksalan efekat. Naime
kadmijum, unašen u ultra-niskim koncentracijama u organizam, aktivira detoksificirajuće
mehanizme što predstavlja benefit, tj. pozitivan efekat u organizmu, kojeg toksikolozi
nazivaju “HORMESIS”.
Da li se osnovni principi toksikologije mogu primijeniti na novou životne
okoline?
Odgovor je da, jer konačno toksične supstance mogu izazvati otrovanje živih organizama
u životnoj okolini ali u njihovim određenim koncentracijama (dozama). Najčešća
otrovanja u životnoj okolini izazivaju ostatna organska ulja i metali, zbog njihovih
osobina rasprostranjenosti u okolišu i velike upotrebe. Međutim postoje razlike, napr.
polihlorirani bifenil (PCBs) u sedimentu može biti u velikim koncentracijama, ali neće
dovesti do otrovanja u životnoj okolini, obzirom na sekvestraciju u sedimentu i sporu
razgradnju bakterija. Ali to ne znači da polihlorirani bifenil ne može predstavljati
odgođeni ekološki problem. Veliki ekološki problem predstavlja benzin u morima,
rijekama i drugom vodenom ambijentu, a posebno njegov aditiv metil-tercijal-butil–ester
(MTBE). MTBE izaziva otrovanje u vodi u vrlo malim koncentracijama. S druge strane
trihloretilen koji se apsorbuje u dijelove tla može dovesti do toksičnih efekata ali u nižem
stupnju, obzirom da migrira i koncentrira se u tečnom medijumu. Biosposobnost
specijalnih hemikalija u okolišu može dovesti do otrovanja i oštećenja zdravlja osobito u
osjetljivih osoba kao što su djeca, starci i osobe s narušenim imunitetom. Hrana
kontaminirana toksičnim hemijskim supstancama može dovesti do oštećenja zdravlja
ovisno o broju kontaminiranih konzumenata hrane u lancu ishrane.
*Lišaj Evernia sp. kao i jedan primjerak vrste Parmelia sp. je nađen na stablu Carpynus betulus.
Jedna Parmelia sp. je nađena na vrsti Prunus domestica, dok je treća nađena individua bila na vrsti
Salix sp.
Tabela 3/s. Rezultati istraživanja na stanici 3.
Vrsta lišaja Drvo 1 Drvo 2 Drvo 3 Drvo 4 Drvo 5 Drvo 6 Srednja vrijednost
Parmelia sp.* 0 1 0 0 1 0 0.33
Ukupno nađenih vrsta
0 1 0 0 1 0 0.33
*Dvije individue vrste Parmelia sp. su nađene na vrsti Quercus petrea i Corylus avellana.
Diskusija: Na lokalitetu Stanice 1, obzirom na mali prirast prisutnih vrsta, posmatrano je
više stabala vrste Betula pendula. Mali prirast vrsta je rezultat izuzetno lošeg kvaliteta
zemljišta. Zemljište je baznog karaktera sa nepovoljnim sadržajem silicija i aluminija te
željeza i kalcija na koje otpada 95-99% sadržaja pepela. Pepeo čini 60% sastava ovog tla
dok na šljaku otpada 40%. U pepelu se nalaze i ugljik, magnezij i sumpor kao i značajne
količine mikroelementa bora. Humusa u ovom tlu je vrlo malo, dok se sadržaj aktivnog
kreča kreće od 0.9- 9.5%. Na ovom području nije utvrđeno prisustvo lišajeva.
Obzirom na postojeće podatke o zagađenju i na činjenicu da je ovaj lokalitet najbliži TE
Ćatići, ovaj rezultat ne iznenađuje. Indeks kvaliteta zraka za ovu stanicu iznosi 0.166, što
dovoljno govori o stanju zraka tog područja. Na lokalitetu Stanice 2. primijećeno je
poboljšanje prirasta vrsta i njihova veća brojnost, što je vjerovatno rezultat funkcije
vremena s obzirom da se radi o nešto starijim deponijama otpada. Indeks kvaliteta zraka
za ovu stanicu iznosi 0.66. Na lokalitetu Stanice 3. posmatrano je prisustvo lišajeva na
stablu vrste Carpynus betulus i nije nađena niti jedna vrsta. S obzirom da se ova stanica
nalazi najdalje od TE Ćatići, te da se radi o primarnom ekosistemu, očekivano je veće
prisustvo lišajeva. Međutim, ova stanica se nalazi u blizini deponije jalovine, važan
ekološki faktor je mjestimično vrlo visoka temperatura zemljišta (do 60˚C) usljed
sagorijevanja uglja u deponijama. Relativna vlažnost se često kreće oko 50%.
Zaključak: Na osnovu rezultata dobivenih praćenjem stanja kvaliteta zraka na osnovu
prisustva lišajeva kao bioindikatora, može se zaključiti da je kvalitet zraka ovog područja
u izuzetno lošem stanju. Prosječan indeks kvaliteta zraka za dati geografski region je
1.165. Indeks kvaliteta zraka od 1.165 spada u kategoriju ekstremno visokog
aerozagađenja.
Ovakvo stanje kvaliteta zraka je izuzetno zabrinjavajuće, obzirom da teritoriju općine
Kakanj naseljava 55 950 stanovnika (podaci iz 1991. godine). Lokacija TE Kakanj (Ćatići)
i Cementare Kakanj ne zadovoljava međunarodne standarde prema kojima bi cementare
trebale biti najmanje 800m udaljene od naselja, a termoelektrane ispod 220 MW
najmanje 500m. Upravo zbog toga u samom Kaknju i Ćatićima je izuzetno velika
koncentracija SO2, dima, lebdećih čestica, sedimenata i fluorida. Podaci pokazuju da u
krugu od 2km od cementare u toku dana padne od 700- 1 500kg cementne prašine.
Posebno velika količina čestica dospijeva u zrak kada ne rade elektrofilteri, što se često
dešava. Iz ovih razloga zdravstveno stanje stanovništva ovog područja je vrlo ugroženo.
Posljedice zagađenja od strane TE Ćatići i Cementare Kakanj vidljive su i u drugim
aspektima životne sredine. Prisustvo aktivnog kreča u otpadu u vidu šljake i pepela iz
termoelektrane često dovodi do pojave hloroze vegetacije i čini supstrat nepovoljnim za
voćarstvo. Sadržaj sumpora može uzrokovati poremećaje hranidbenog balansa u
biljkama, dok je na prisustvo bora posebno osjetljivo koštuničavo voće. Efekti ovakvog
stanja tla i njegovog dejstva na vegetaciju također mogu imati dugoročne posljedice po
ljudsku populaciju.
Podaci prezentovani iz: Čamdžić D. Aerozagađenje i zdravstveni efekti. Seminarski rad studenata Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005.
Zadatak broj 1. Odgovori na postavljena pitanja uz traženje dodatnih informacija u
sadržaju ovog udžbenika i/ili pretraživanjem na internetu, metodom istraživanja
relevantnih podataka o eventualnom ambijentnom monitoringu kvalitete zraka, i drugih
izvora (uvijek možete pri ispunjavanju zadataka tražiti pomoć tutora).
1. Koji se mogući zdravstveni efekti mogu očekivati u stanovnika općine Kakanj
obzirom da je na indirektan način utvrđeno ekstremno visoko aerozagađenje SO2?
2. Identificirajte glavne izvore emisije SO2 u Vašem najbližem okruženju? Da li
imate situaciju koja neophodno upućuju na provođenje slične studiju u Vašem
najbližem okruženju? Zašto?
3. Koje zdravstvene poremećaje može uzrokovati prekomjerna emisija SO2 u zraku?
4. Kako se u slučaju prekomjerne emisije SO2 u okolišu općine/ kantona može
ocijeniti zdravstveni rizik ove ekspozicije?
5. Šta je metoda mjerenja kvalitete zraka identifikacijom lišajeva?
Literatura
1. Elliot JE, Norstrom RJ: Chlorinated hydrocarbon contaminants and productivity of bald eagle populations on the Pacofic Coast of Canada. Environ Toxicol Chem 17: 1142-1153, 1998.
2. Čamdžić D. Aerozagađenje i zdravstveni efekti. Seminarski rad studenata Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005.
3. Davies FG.Clays Handbook of Environmental Health. London: Lewis and Co.Ltd., 1997.
4. Hemond HF: Chemical Fate and Transport in the Environment. New York, Academic Press, 1994.
5. Lappe MA: Principles of Environmental Toxicology. In: Bowler RM, Cone JE. Occupational medicine secrets. San Francisco (California), Hanley-Belfus Inc./ Philadelphia 21-29, 1999.
6. Manahan SE: Fundamentals of Environmental Chemistry. Chelsea, MI, Lewis Publishers,1993.
7. Sokol RC,Bethoney CM, Rhee GY: Reductive dechlorination of pre-existing sediment polychlorinated biphenyls with long-term laboratory incubation. Environ Toxicol Chem 17: 982-987, 1998.
8. Pekmezovic T. Environment epidemiology. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 309-322.
9. Valić F. Osnove ekološke toksikologije. U: Valić F i sar. Zdravstvena ekologija. Zagreb, Medicinska naklada Zagreb 13-18, 2001.
ZAKONODAVSTVO U ZDRAVSTVENOJ EKOLOGIJI
Ekologija kao zasebna naučna disciplina
Zakonodavstvo
Ciljevi kursa:
• Razumjeti zašto i kad se čovjek počeo zanimati za okoliš;
• Poznavati kad se održao prvi sastanak na vrhu i prva konferencija o nužnosti brige
za životni okoliš;
• Poznavati što predviđa Agenda 21. i gdje i kad je donešena;
• Poznavati kad je usvojen Europski nacionalni program za zaštitu okoliša;
• Razumjeti načine rješavanja ekoloških problema dugoročno u BiH;
• Upoznati koji su Zakoni na Snazi u Federaciji Bosne i Hercegovine (FbiH) u oblasti
ekologije.
Kad se čovjek počeo zanimati za zaštitu životne okoline?
Tek je u drugoj polovini XX vijeka počelo rasti zanimanje za životnu okolinu. Postupno
su se sticala saznanja o faktorima koji ugrožavaju okoliš- na globalnom i lokalnom planu.
Nagli porast stanovnika, urbanizacija, ubrzani razvoj industrije, saobraćaja, prekomjerno
i nekontrolisano iskorištavanje sirovina, nedovoljna kontrola sve brojnih izvora
onečišćenja pojedinih medija u životnoj sredini poprimili su takve razmjere da je ne samo
dovedena u pitanje kvaliteta života nego su se pojavili i neposredno dokazivi štetni uticaji
na čovjekovo zdravlje i život.
Kad i gdje je održan Prvi sastanak na vrhu o nužnosti pojačane brige za životnu
okolinu?
Prvi sastanak na vrhu održan je 1972. godine u Stockholmu s najvišim
predstavnicima država i vlada. Sastanak je završio donošenjem zaključaka o nužnosti
pojačane brige za okolinu u kojoj živimo i radimo. Potaknute su sve međunarodne
organizacije članice Ujedinjenih naroda (UN), da započnu s organiziranim planiranjem i
aktivnostima u zaustavljanju nepovoljnih kretanja u smislu zagađenja i devastiranja
životne okoline. Osnovana je specijalizirana agencija Ujedinjenih Nacija (UN) za zaštitu
okoliša (United National Environmental Protection- UNEP).
Kad i gdje je održana prva konferencija o nužnosti pojačane brige za životnu
okolinu?
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) se neposredno uključila u te aktivnosti.
Evropski ured WHO pripremio je Prvu međunarodnu konferenciju o nužnosti
pojačane brige za životni okoliš kojom su predsjedavali predstavnici UN-a, ministara
zdravstva i ministara zaštite životne okoline, a koja je održana u Frankfurtu
1972.godine. Na ovoj konferenciji usvojena je povelja: “Zaštita životne okoline i
zdravlje za sve”.
Treba spomenuti da je 1972. godine u bivšoj SFR Jugoslaviji donešena Rezolucija o zaštiti
okoliša.
Kad i gdje je održan drugi po redu sastanak na vrhu o zaštiti okoliša?
Drugi po redu sastanak na vrhu o zaštiti okoliša održan je 1992. godine u Rio de Janeiru,
a zaključen je usvajanjem Agende 21. U Agendi 21.- Dekleracija koja obuhvata 27
principa koji definišu prava i odgovornosti država u vezi sa ocjenom i zaštitom životne
okoline, predstavljen je plan globalnih aktivnosti u rješavanju zdravstvenih rizika od
onečišćenja u životnoj okolini. U Agendi 21, sekcija 6. “ Zaštita i unapređenje zdravlja
čovjeka”, daju se slijedeći prioriteti u smanjenju zdravstvenih rizika od onečišćenja i
drugih opasnosti u okolišu:
• onečišćenje zraka u atmosferi gradova;
• onečišćenje zraka u unutrašnjim prostorima;
• industrija i proizvodnja energije;
• postupak s pesticidima;
• učinci ultraljubičastog zračenja;
• ionizantna i neionizantna zračenja;
• buka u okolišu;
• naselja;
• kruti otpad;
• onečišćenje voda;
• trajni monitoring kvalitete
životnog okoliša i zdravlja.
Kad i gdje je održana druga Europska konferencija “Zdravlje i zaštita životne
okoline”?
Druga Europska konferencija “Zdravlje i zaštita životne okoline” u organizaciji WHO
održana je 1994. godine u Helsinkiju. Na toj konferenciji usvojen je Europski akcioni
program, te je zaključeno da sve države članice donesu svoje nacionalne programe o
zdravlju i životnoj okolini. U ovom dokumentu WHO elaboriraju se još naki aspekti u vezi
sa zdravstvenom ekologijom. Važno pitanje odnosi se na sistem informacija, naime
istaknuta je potreba unapređenja obima, kvalitete i valjanosti podataka o različitim
aspektima životne okoline (nivoi onečišćenja zraka, vode, tla, tjelesnih tekućina i tkiva).
Zaključeno je da treba unaprijediti vrijednost podataka o mortalitetu i morbiditetu, uz
uslov da se osigura dostupnost takvih podataka. Nužno je olakšati mogućnost
povezivanja tih podataka sa drugim relevantnim činjenicama kao što su zanimanje
ljudi, njihove životne navike i slično, koje takođe mogu pridonositi uzrocima smrti i/ili
bolesti.
Da li je Strategija “ Zdravlje za sve» WHO u 21. vijeku formulisala ciljeve
zdravstvene ekologije?
U okviru pripreme i razmatranja strategije “zdravlje za sve do 2000. godine” formulisana
je u 8 ciljeva te strategije, briga za djelotvornu kontrolu onečišćenja u okolišu, očuvanje
zdrave životne sredine, i poboljšanju uslova života i rada.
Kako nadzirati onečišćenja u životnoj sredini?
Na osnovu raspoloživih znanja najčešće je moguće identificirati štetnosti u životnoj
okolini, odnosno materije koje su otrovne ili mikrobiološki aktivne. Teže je, međutim
predvidjeti posljedice i štetne zdravstvene efekte koje određena izloženost uzrokuje.
Nadzor onečišćenja u životnoj sredini jedan je od ključnih zadataka u očuvanju i
poboljšanju zdravlja. Vlade trebaju tijesno surađivati sa lokalnim organima kako bi se na
lokalnim nivoima donijeli adekvatni programi zaštite okoliša, s posebnim osvrtom na
funkcije koje u tom pogledu ima zdravstvo.
Postojeći zakoni koji se odnose na zaštitu životne sredine, zraka, pitke vode, hranu i
namirnice, zatim oni koji se odnose na očuvanje zemljišta, odlaganje otpada, zaštitu od
buke, dobra su osnova za provođenje i poduzimanje mjera nadzora.
Dosljedna zakonska regulativa je potrebna zbog sledećih razloga:
• buđenje ekološkog razmišljanja u poslovanju zagađivača,
• tehnološka unapređenja u cilju zadovoljavanja ekoloških standarda,
• pružanje orijentacije onim tehnologijama koje ne zagađuju okolinu, i
• stvaranje potrebe za unapređivanje okoliša.
Kako dugoročno rješavati ekološke probleme u Bosni i Hercegovini (BIH)?
Nova zakonska regulativa i mnogobrojne direktive Europske Unije, brojne konvencije
Europske Unije koje se odnose na zaštitu prirodnih resursa (a kojih je naša Zemlja
potpisnica), a koje su ratifikovane u BiH, postavljaju obavezu novog pristupa ekološkoj
problematici. Ostaje u obavezi izrada planova bez kojih nije moguće dugoročno
djelovanje i rješavanje ekoloških problema. Jedan od takvih dokumenata je na
općinskom nivou Lokalni akcioni plan u oblasti životne okoline- LEAP. Taj
dokument mora da sadrži kratko objašnjenje šta je LEAP, zašto i kako je izrađen, kratak
opis liste okolinskih problema, rezultat komparativne procjene rizika ovih problema i
kategorisanje problema na osnovu rizika, plan i način rješavanja prioritetnih problema,
odnosno listu preporučenih aktivnosti za svaki utvrđeni okolinski prioritet, određeni plan
rada za aktivnosti i strategije, uključujući detalje onoga šta će biti urađeno, ko će uraditi,
kada, procjenu troškova i očekivane troškove, i zamisao na koji način će se finansirati
provođenje aktivnosti.
Koji su Zakoni iz oblasti zdravstvene ekologije na snazi u Bosni i Hercegovini?
1. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine proklamuje se pravo na zdrav život i
pravo građana na zdrav okoliš. Iz Ustava ovlasti federalne vlade i kantona iz domena
okoline su slijedeće:
• ekološka politika; i
• iskorištavanje prirodnih bogatstava.
2. Zakonski propisi objavljeni u službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine:
a. Zakon o zaštiti okoliša, Službene novine FBiH 33/03;
b. Zakon o zaštiti prirode, Službene novine FBiH 33/03;
c. Zakon o zaštiti zraka, Službene novine FBiH 33/03);
d. Zakon o zaštiti voda, Službene novine FBiH 33/03);
e. Zakon o upravljanju otpadom, Sl. novine FBiH 33/03);
f. Zakon o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH, Službene novine FBiH 33/03);
g. Zakon o kontroli kvaliteta određenih proizvoda pri uvozu i izvozu, Službene
novine FBiH 21/97;
h. Zakon o vodama. Sl. novine FBiH br. 18/98;
i. Zakon o slobodnim zonama (uslovi zaštite okoline); Sl. list F BH 20/95, Sl. list
F BH 2/95;
j. Zakon o prostornom uređenju; Kanton Sarajevo Službene novine 13/99,
izmjene i dopune 19/99;
k. Zakon o šumama, Službene novine FBiH 20/02;
l. Zakon o prikupljanju i prometu sekundarnih sirovina i otpadnih materijala;
Službene novine FBiH 35/98;
m. Zakon o poljoprivrednom zemljištu; Službene novine FBiH 2/98;
n. Zakon o slobodi pristupa informacijama u FBiH Službene novine 32/01.
Što predviđa Zakon o zaštiti okoliša?
Okoliš (prema Zakonu o zaštiti okoliša) je prirodno okruženje: zrak, tlo, voda, klima,
biljni i životinjski svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština, kao dio
okruženja kojeg je stvorio čovjek. Okoliš je dobro od interesa za Federaciju Bosne i
Hercegovine.
Ovim Zakonom se uređuje:
• zaštita radi očuvanja okoliša,
• smanjivanja rizika za život i zdravlje ljudi,
• osigurava poboljšanje kvaliteta življenja za dobrobit sadašnjih i budućih
generacija,
• sistem zaštite i unapređenja okoliša,
• mjere zaštite, postupak stavljanja pod zaštitu i upravljanje zaštićenim
prirodnim dobrima,
• mjere i postupci zaštite od štetnih uticaja djelatnosti za okoliš,
• finansiranje zaštite i njeno unapređenje i organizacija vršenja poslova zaštite i
unapređenja okoliša.
Zakon o zaštiti okoliša treba da prati donošenje još niz pravilnika koji zasad manjkaju
kao što je Pravilnik o izradi studija o uticaju na okoliš, Pravilnik o katastru emisija,
Uredbe o procjeni uticaja na okoliš, Pravilnik o procjeni uticaja na okoliš).
Što predviđa Zakon o otpadu?
Cilj ovoga zakona je poticanje i osiguranje najvažnijih uvjeta radi sprečavanja nastajanja
otpada, prerade otpada za ponovnu upotrebu i reciklažu, izdvajanje tvorivnog materijala i
njihovo korištenje za proizvodnju energije i sigurno odlaganje otpada.
Temeljna načela upravljanja otpadom su (Član 5.):
• prevencija - izbjegavanje nastajanja otpada ili smanjivanje količine i štetnosti
nastaloga otpada kako bi se smanjio rizik po zdravlje ljudi i okoliš i izbjegla
okolišna degradacija;
• mjere opreza - sprečavanje opasnosti ili štete po okoliš koji uzrokuje otpad,
preduzimanje mjera, čak iako nije na raspolaganju potpuna znanstvena podloga;
• odgovornost proizvođača otpada- proizvođač je odgovoran za odabir
najprihvatljivijeg okolinskog rješenja prema značajkama proizvoda i tehnologiji
proizvodnje, uključujući životni ciklus proizvoda i korištenje najadekvatnije
raspoložive tehnologije;
• princip „zagađivač plaća”- proizvođač ili vlasnik otpada snosi sve troškove
prevencije, tretmana i odlaganja otpada, uključujući brigu nakon upotrebe i
monitoring. On je i financijski odgovoran za preventivne i sanacijske mjere usljed
šteta po okoliš koje je uzrokovao ili će ih najvjerojatnije uzrokovati;
• blizina- tretman ili odlaganje otpada treba se obavljati u najbližem
odgovarajućem postrojenju ili lokaciji, uzimajući u obzir okolišnu i ekonomsku
profitabilnost;
• regionalnost- razvitak tretmana otpada i izgradnja objekata za njegovo
odlaganje treba se obavljati na način pokrića potrebe regije i omogućavanja
samoodrživosti izgrađenih objekata.
Što predviđa Zakon o zaštiti zraka?
Ovim Zakonom uređuju se tehnički uvjeti mjera za sprečavanja ili smanjivanja emisija u
zrak, uzrokovanih ljudskim djelovanjem koje se moraju poštovati u procesu proizvodnje,
na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, planiranja zaštite kvalitete zraka, posebne
izvore emisija, katastar emisija, kvalitet zraka, nadzor i kazne za prekršaje za pravne i
fizičke osobe. Predviđa Zakonske odredbe posebnih izvora emisija, davanje odobrenja za
goriva, motorna vozila, sadržaj sumpora u gorivima, način skladištenja fosilnih goriva i
benzina, postupke u zaštiti od ostalih isparljivih organskih jedinjenja, zaštitu ozonskog
omotača, mjerenje kvalitete zraka, uslove zaštite u situaciji izuzetnog zagađivanja
(smog) i nadzor.
Što predviđa Zakon o zdravstvenoj zaštiti u području ekologije?
O odnosu okolišu na zdravlja ljudi prema u članu 27. Zakona o zdravstvenoj zaštiti
(Službene novine FBiH, 1997. godine) se navodi da građani imaju pravo na zaštitu od
opanosti po zdravlje i život, izazvanih zagađivanjem životne okoline biološkim, fizičkim i
hemijskim štetnim agensima u vodi, zraku, tlu, hrani, predmetima opće upotrebe i
lijekovima. Građani imaju pravo na zaštitu od jonizirajućeg i nejonizirajućeg zračenja,
buke i vibracija, kao i od štetnog djelovanja proizvoda odobrenih za javnu upotrebu koji
mogu oštetiti zdravlje (temeljna načela, Član 1).
Koji nužni Zakoni još nisu doneseni u FBIH?
Uz opće pravne zakone i propise koji su donešeni, ostaje da se donesu još mnogi drugi:
Zakon o buci, Zakon o otrovima, Zakon o zaštiti od elementarnih nepogoda i rata, Zakon
o zaštiti od ionizirajućeg zračenja, Pravilnik o maksimalno dozvoljenim koncentracijama
opasnih materija u vodama, Pravilnik o preporučenim graničnim vrijednostima kvalitete
zraka, Pravilnik o maksimalno dozvoljenim koncentracijama pesticida i drugi.
Zadatak za studente:
Zadatak 1: Zadatak zahtijeva da studenti iz različitih izvora ili preko interneta provjere
koje Konvencije Europske unije iz oblasti ekologije je potpisala Bosna i Hercegovina.
Provjeriti da li je sukladno tim konvencijama uredila nacionalno zakonodavstvo (donijela
odgovarajući Zakon na federalnom/ nacionalnom nivou.
Zadatak 2. Studenti su u okviru zadatka dužni provjeriti da li su neki Zakoni iz oblasti
ekologije donešeni na kantonalnom nivou (Tuzlanski kanton, Sarajevski kanton, i dr.), a
da nisu donešeni na federalnom/nacionalnom nivou. Zabilježiti otkrivene informacije.
Zadatak 3.
Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)
Čovjek se počeo zanimati za okoliš (zaokruži tačan odgovor uključujući samo jedan):
a. Prije nove ere
b. U prvoj polovini XX vijeka
c. U drugoj polovini XX vijeka
d. U drugoj polovini XVIII vijeka
Literatura
1. Zakon o zaštiti okoliša, Službene novine FBiH 33/2003. 2. Zakon o zaštiti prirode, Službene novine FBiH 33/2003. 3. Zakon o zaštiti zraka, Službene novine FBiH 33/2003). 4. Zakon o zaštiti voda, Službene novine FBiH 33/2003). 5. Zakon o upravljanju otpadom, Službene novine FBiH 33/2003). 6. Zakon o Fondu za zaštitu okoliša Federacije BiH, Službene novine FBiH 33/2003). 7. Zakon o kontroli kvaliteta određenih proizvoda pri uvozu I izvozu, Službene
novine FBiH 21/1997. 8. Zakon o vodama. Službene novine FBiH br. 18/1998. 9. Zakon o slobodnim zonama (uslovi zaštite okoline); Službene novine FBiH 2/95. 10. Zakon o prostornom uređenju; Kanton Sarajevo 20/95, Službene novine13/99,
izmjene i dopune 19/99. 11. Zakon o šumama, Službene novine FBiH 20/02. 12. Zakon o prikupljanju i prometu sekundarnih sirovina i otpadnih materijala;
Službene novine FBiH 35/98. 13. Zakon o poljoprivrednom zemljištu; Službene novine FBiH 2/98. 14. Zakon o slobodi pristupa informacijama u FBiH. Sl nov. 32/01. 15. Zakon o zdravstvenoj zaštiti; Službene FBiH 11/97. 16. Dečković-Vukres V, Turčić N, Mustajbegović J. Zakonodavstvo u zaštiti zdravlja
radnika. U: Šarić M, Žuškin E. Medicina rada i okoliša; Zagreb, Medicinska Naklada Zagreb 14-27; 2001.
17. Šarić M. Pravno uređivanje zaštite okoliša i zdravstvene ekologije. U: Šarić M, Žuškin E. Medicina rada i okoliša; Zagreb, Medicinska Naklada Zagreb 27-32; 2001.
kože, katarakte oka i imunosupresije u mnogim regionima svijeta.
Koje zdravstvene poremećaje uzrokuje povećano izlaganje UVB zračenju?
Statistički proračuni predviđaju da bi se, uz povećanje UVB zračenja za 1.5- 2%, mogla
povećati incidencija bazeocelularnog karcinoma za 2.5– 4%, planocelularnog karcinoma
za 4.4- 6%, a melanoma za 1- 2%. Za nemelanomske karcinome to bi značilo 40 000-
70 000 novih slučajeva na godinu u svijetu. Uz povećanje UVB zračenja preko 15%
predviđa se čak preko 1.5 miliona novih slučajeva katarakte, 300 000 novih slučajeva
nemelanomskih karcinoma i 4 500 melanoma godišnje u svijetu. Supresija imunog
sistema, zbog izmjenjenog odnosa T-pomagačkih/ T-supresorskih limfocita, dokazana je
eksperimentalno na životinjama, a u novije vrijeme je indicirana i epidemiološkim
ispitivanjima u ljudi. Preeliminarna, još nesigurna istraživanja upućuju i na mogući
negativni uticaj na djelotvornost vakcina.
Šta uzrokuje stanjivanje ozonskog omotača?
Laboratorijskim istraživanjem ustanovljeno je da hloroflorougljikovodici (freoni) i
bromoflorougljikovodici (haloni) koji se upotrebljavaju kao sredstva za gašenje požara
i aktivni brom imaju odgovornost za stanjivanje ozonskog omotača. S obzirom da su
hloroflorougljikovodici postojani u atmosferi, a ocjenjuje se da im je zadržavanje u
atmosferi tako dugo da dosežu sloj stratosferskog ozona (ozonosfera), koji se pretežno
nalazi na visini od 20-30 km. Na taj način se istanjuje sloj stratosferskog ozona.
Proračunato je da stanjivanje ozonskog sloja za 1% uzrokuje povećanje UVB zračenja za
1. 5- 2%.
Gdje su izvori freona i halona u okolišu?
Hloroflorougljikovodici (hlorom i fluorom halogenirani metan i etan) se upotrebljavaju
kao potisni plinovi u sprejevima, pjenila u proizvodnji pjenastih tvari, pjenila u
proizvodnji fleksibilnih i krutih toplotnih izolatora, rashladni plinovi u stacionarnim i
mobilnim rashladnim i klima uređajima, te sredstva za ćišćenje i odmašćivanje
elektronskih uređaja. Njihova proizvodnja iznosi 1, 2 miliona tona godišnje.
Međunarodne organizacije izrađuju programe za smanjenu proizvodnju freona i halona
Prema Montrealskom protokolu.
Šta uzrokuje degradaciju ekosistema?
Degradaciju ekosistema uzrokuje izumiranje velikog broja biljnih i životinjskih vrsta.
Gubitak biorazličitosti znači gubitak velikog broja hemijskih materija i drugih prirodnih
dobara. S druge strane intenzivna proizvodnja hrane, uz poslovnost i mobilnost ljudi
mogu dovesti do nastanka «invazivnih vrsta» prenošenjem ih u novi neprirodni okoliš.
Taj proces mijenja regionalni sastav vrsta i posljedično oštećuje ljudsko zdravlje.
Posebnu pažnju treba posvetiti cilju poboljšanja produkcije hrane koja posljedično ima
neželjeni efekat na globalno zagrijavanje. Naime, rezultati istraživanja upozoravaju da je
jedna trećina prethodno obradivih površina u agrikulturi svijeta oštećena erozijama,
salinacijom tla kojom je uništen odgovarajući organski sadržaj tla. To znači da u mnogim
nesigurnim područjima u odnosu na hranu (posebno Afrika, južna Azija) su s
potencijalnom prijetnjom malnutricije. Otkriveno je usporavanje procesa rasta biljnog
svijeta od planktona do drveća usljed globalnih ekoloških promjena. Katkad se pokazalo
smanjenje prinosa pšenice, soje, kukuruza, a posebno je zabrinjavajući poremećaj u
morskom lancu ishrane. Poseban problem nadalje u proizvodnji hrane predstavlja
upotreba aditiva i hrana proizvedene metodom genetskog inženjeringa.
Šta uzrokuje globalnu promjenu obezbjeđivanja dovoljnih količina pitke vode?
Poteškoće u obezbjeđivanju dovoljnih količina pitke vode su izazvane promjenama
glavnih elemenata biosfere. Tako naprimjer azot je preveden iz inertne forme i biološki
aktivne nitrite i jone amonijaka.
Zadatak za studente:
Prikaz slučaja Londonski smog (predviđa rad u grupama). Studenti u malim grupama
(5-10 studenata) diskutuju o predloženom problemu. Nakon diskusije donose odluku da
potraže više informacija o ovom problemu u literaturi i na internetu. Cilj im je definisati
slučaj, uzroke slučaja, ekološke faktore, zdravstvene efekte i druge ekološke posljedice,
načine saniranja procesa i poboljšanje ekoloških uslova. Bilježe otkriveno i referišu prije
slijedećeg predavanja uz evaluaciju i diskusiju sa svim studentima i tutorom. U
rješavanju zadatka može im pomoći i sadržaj ovog udžbenika u dijelu determinisanja
pojmova i uzročnih relacija aerozagađenja (vidi poglavlje aerozagađenje).
Slučaj 1.: Dramatičan primjer akutnih efekata aerozagađenja dogodio se u Londonu
1952. godine kada je londonska «magla» (smog) bila odgovorna za smrt 3500- 4000
ljudi. Vremenski uslovi su razvili epizodu ozbiljnog smoga. Smog je, u građana Londona,
izazvao epidemiju akutnih, subakutnih i hroničnih problema donjih partija respiratornog
sistema. Ova epidemija je direktno pokrenula incijativu za donošenje Zakona o čistom
zraku 1956. godine i uspostavljanju kontinuirane kontrole zraka u ovom području.
Dobrobit ovih procedura bio je evidentan u decembru 1962. godine kada se u Londonu
ponovo dogodila epizoda intenzivne magle (smoga) u sličnim atmosferskim uslovima.
Ovaj put broj umrlih bio je 700.
Opis zadataka za studente:
Pokušajte pronaći orginalni opis ove aerozagađenjem uzrokovane eidemije u literaturi,
pročitajte pažljivo i diskutujte po ovim pitanjima:
1. Koji su zdravstveni efekti bili posljedica Londonskog smoga, bolesti koje su
učestvovale u morbiditetu i mortaliteta građana u 1952. godini i 1962. godini?
2. Objasnite odnos između respiratornih bolesti i aerozagađenja?
3. Koje preventivne mjere su dovele do smanjivanja efekata epidemije u Londonskoj
magli 1962. godine u odnosu na epidemiju 1952. godine?
4. Identifikujte moguće epidemije u našoj zemlji uslovljene vremenskim uslovima,
aerozagađenjem i rizicima čvrstog otpada?
5. Koje rezultate bi trebala da da potencijalna epidemiološka studija o ekspozicije
specifičnim polutantima aerozagađenja?
Literatura
1. Elliot JE, Norstrom RJ: Chlorinated hydrocarbon contaminants and productivity of bald eagle populations on the Pacofic Coast of Canada. Environ Toxicol Chem 17: 1142-1153, 1998.
2. Davies FG.Clays Handbook of Environmental Health. London: Lewis and Co.Ltd., 1997.
3. Hemond HF: Chemical Fate and Transport in the Environment. New York, Academic Press, 1994.
4. Lappe MA: Principles of Environmental Toxicology. In: Bowler RM, Cone JE. Occupational medicine secrets. San Francisco (California), Hanley-Belfus Inc./ Philadelphia 21-29, 1999.
5. Manahan SE: Fundamentals of Environmental Chemistry. Chelsea, MI, Lewis Publishers,1993.
6. Sokol RC,Bethoney CM, Rhee GY: Reductive dechlorination of pre-existing sediment polychlorinated biphenyls with long-term laboratory incubation. Environ Toxicol Chem 17: 982-987, 1998.
7. Pekmezovic T. Environment epidemiology. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 309-322.
8. Valić F. Osnove ekološke toksikologije. U: Valić F i sar. Zdravstvena ekologija. Zagreb, Medicinska naklada Zagreb 13-18, 2001.
AEROZAGAðENJE
Aerozagađenje i zdravlje
Aerozagađenje i biljni i životinjski svijet
Ciljevi kursa:
• Definisati aerozagađenje i razumjeti determinante oštećenja zdravlja u emisiji
polutanata aerozagađenja;
• Proširiti saznanja i razumijevanje o vidovima aerozagađenja;
• Identificirati glavne izvore aerozagađenjai glavne polutante (karakteristični
aerozagađivači);
• Identificirati zdravstvene efekte i patološke poremećaje koji su posljedica
Posebno osjetljiva djeca i vrlo stare osobe. Siromaštvo, malnutricija i izloženost infektivnim agensima su pogodni uslovi za nastanak akutne respiratorne infekcije u osjetljivih populacionih podskupina.
Hronični bronhitis
Aerozagađenje povećava učestalost i ozbiljnost kašlja i/ili produkcije sputuma. Pušenje ima signifikantan efekat.
Astma
Aerozagađenje provocira astmatičnu krizu vjerovatno na refleksnoj osnovi, povećavajući hipersenzitivnost i alergiju. Ovdje je značajno djelovanje ozona, hroma, nikla, kadmijuma i berilijuma, prašine.
Glavobolja
Posebno se odnosi na ugljen monoksid (CO) koji ima snažnu sposobnost vezivanja na hemoglobin.
Toksičnost
Toksični efekti olova su davno dobro dokumentovani.
Iritacija
Osjetljive osobe trpe poremećaje izazvane iritacijom kože i sluznice oka i nosa.
Karcinom
Neki od polutanata u aerozagađenju su kancerogenici I i II reda prema IARC. U industrijski zagađenim sredinama kancerogenici iz zraka (azbest, arsen, SiO2) participiraju za oko 30- 50% svih uzroka karcinoma, a najčešće pluća.
Koja su tri glavna tipa atmosferskih onečišćenja?
Negativni učinci na zdravlje uglavnom su posljedica djelovanja tri glavna tipa
atmosferskih onečišćenja:
1. Kompleksa sumpor - dioksid čestice koji uglavnom nastaje izgaranjem fosilnih goriva
koja sadrže sumpor;
2. Kompleksa fotohemijskih oksidansa koji se stvaraju u atmosferi kompleksnim
hemijskim reakcijama iz ugljovodonika i oksida azota, te ugljendioksida i
ugljenmonoksida uglavnom emisijom iz motornih vozila.
3. Skupine onečišćenja kao što su npr. arsen, azbest, berilij, kadmij, olovo i
sumporvodonik, emitirani uglavnom iz lokalnih izvora kao što su topionice, rafinerije i
hemijska industrija.
Koji su zdravstveni poremećaji udruženi sa amonijakom i azotnim gasovima?
Amonijak (NH3) je gas bez boje, lakši od vazduha i vrlo prodornog mirisa. Stvara se na
mjestima, gdje dolazi do truljenja organskih materija. Čovječiji organizam podnosi NH3,
ako ga u vazduhu nema više od 0,1 do 0,2 mg/L. Ako je sadržaj veći od 0,25mg/L dolazi
do jakog nadražaja i oštećenja sluzokoža oka, nosa. Ako je sadržaj NH3 veći od 5mg/L
nastaje smrt.
Azotni (nitrozni) oksidi su žutomrke boje, teži od vazduha. Djeluju iritirajuće
(nadražajno) na donje disajne puteve. Ne izazivaju trenutne tegobe, tako da fatalne
tegobe mogu biti inhalirane bez znaka upozorenja. Prve tegobe javljaju se poslije
nekoliko sati u vidu kašlja, glavobolje i stezanja u grudima. Dugotrajna ekspozicija može
uzrokovati poremećaje periferne cirkulacije i oštećenja unutrašnjih organa, osobito pluća,
jetre i bubrega. Povećavaju incidencu alergijskih respiratornih oboljenja. Smanjuju
otpornost organizma na infektivne agense.
Najopasniji su azot monoksid i azot dioksid (NO2), a naročito ako je koncentracija veća
od 0,2mg/L. Udisanje većih količina dovodi do kašlja, edema pluća i otežanog disanja i na
kraju do asfiksije.
Šta uzrokuju oksidi sumpora?
Oksidi sumpora izazivaju jak nadražaj oka i disajnih puteva. Više od 90% inhaliranih
oksida sumpora bude apsorbovano u sluznice gornjeg respiratornog sistema što
rezultira bronhokonstrikcijom i upalnim promjenama. Povećane koncentracije SO2 uz
nepovoljne vremenske uslove i povećane koncentracije lebdećih čestica kroz duži
vremenski period povećava incidenciju respiratornih infekcija u djece, kao i hroničnih
oboljenja gornjih disajnih puteva. Najosjetljiviji na ekspoziciju SO2 su djeca, starije
osobe, hronični plućni i srčani bolesnici.
Sumpordioksid (SO2) je bezbojan gas, koji ako je zagrijan ima specifičnu težinu manju
od vazduha, ali kada je ohlađen postaje teži i pada na zemlju. SO2 ugrožava prvenstveno
naselja koja su udaljena od izvora zagađenja što je uslovljeno fizikalnom osobinom SO2
da se hladi. SO2 se spaja s vodom, odnosno vodenom parom iz vazduha pri čemu
nastaje sumporasta kiselina (H2SO3) koja ima korozivni učinak na organizam (kisela
kiša). Ako vazduh sadrži 0,02 do 0,05mg/L SO2 dolazi do nadražaja gornjih respiratornih
puteva.
Sumporvodonik (H2S) je bezbojan gas koji je teži od vazduha, ima neprijatan miris na
pokvarena jaja. H2S je eksplozivan, vrlo otrovan i sa hemoglobinom gradi sulfat-met
hemoglobin, odnosno dovodi do hipoksemije (nedostatka kiseonika u tkivima).
Slika 2. Emisija sumpordioksida u Europi, kg po osobi godišnje (WHO)
Uočljivo je da su najugroženije zemlje sa najvećim koncentracijama SO2 Bosna i Hercegovina,
Srbija, Crna Gora i Bugarska!
Koje zdravstvene poremećaje uzrokuju ugljendioksid i ugljenmonoksid?
Ugljendioksid (CO2) je gas bez mirisa, lakši od vazduha, koji se stvara u svim onim
mjestima gdje sagorijevanje nije potpuno. Ugljendioksid se dobro apsorbuje i lako prelazi
u krv. Ugljenmonoksid je jedan od najrasprostranjenijih zagađivača zraka. Nastaje
usljed nepotpunog sagorijevanja fosilnih goriva u energetskim postrojenjima,
automobilima, domaćinstvima i u različitim industrijskim procesima. Značajnu količinu
ugljenmonoksida emituju i različiti prirodni procesi. Procjenjuje se da automobili
učestvuju oko 80% u emitovanju ugljen-monoksida na cijeloj zemaljskoj kugli. Veoma je
rasprostranjen u urbanim sredinama sa velikim automobilskim prometom, naročito na
gradskim raskrsnicama i na funkcionalnim saobraćajnicama. Ovaj zagađivač se u
produktima sagorijevanja javlja u vrlo različitim koncentracijama koje su takođe zavisne
od režima sagorijevanja goriva. Ugljen-monoksid je toksičan gas bez boje, mirisa i
ukusa. Lakši je od vazduha i u većim koncentracijama je zapaljiv i eksplozivan.
Ugljenmonoksid (CO) ima 300 puta veći afinitet prema hemoglobinu nego kiseonik.
Ometa transport kiseonika u tkiva i organe što posljedično može rezultirati ishemijskim
oštećenjima mozga i srca. Simptomi koji se javljaju pri ekspoziciji CO su: glavobolja,
mučnina, malaksalost i tahikardija. Posebno su osjetljivi bolesnici sa kardiopulmonalnom
insuficijencijom, osobe sa hroničnim bronhitisom, emfizemom i anemijom.
Koje zdravstvene poremećaje uzrokuje troposferski ozon?
Troposferski ozon se formira kao sekundarni polutant u donjim dijelovima atmosfere.
Smatra se jednim od najjačih oksidacionih sredstava i vrlo je toksičan. Dobro se
apsorbuje u svim dijelovima pluća. Ozon je izrazito reaktivan spoj koji indukuje stvaranje
slobodnih radikala. Njegovo djelovanje na sluznicu respiratornog trakta je slično
djelovanju ionizujućem zračenju. Glavni efekti ozona na sluznicu respiratornog trakta su:
oštećenjem epitela izaziva upalne procese i povećava osjetljivost respiratorne sluznice na
iritaciju očiju, nazalne sluznice i sluznice larinksa i traheje. U uslovima povišenih
koncentracija poveća se broj pacijenata sa tegobama respiratornih oboljenja, a osobito
astmatičara koji postaju osjetljiviji na uobičajene alergene. Ozon takođe utiče na
pogoršanja kardiovaskularnih oboljenja, bolesti jetre i mozga. Eksperimenti
na životinjama ukazali su na mogućnost postojanja kancerogenog potencijala ozona.
Koji zdravstveni poremećaji su udruženi sa ekspozicijom olovu?
Olovo je metal koji se koristi u ogromnim količinama. Glavni izvor olova u vazduhu
komunalne sredine je saobraćaj, a zatim se oslobađa sagorijevanjem fosilnih goriva i
industrija. Zdravstveni efekti olova su raznovrsni (neurotoksičnost, hemotoksičnost,
nefrotoksičnost i drugi), a ono što ga čini posebno opasnim je njegova sposobnost
nagomilavanja i veoma dugog zadržavanja u organizmu. Podaci o genotoksičnosti olova
su kontroverzni, a podaci o kancerogenim efektima na ljude, po ocjeni IARC-a,
neadekvatni (mada ima studija koje ukazuju na povezanost olova i karcinoma bubrega),
te je olovo svrstano u grupu IIB – mogući kancerogen za ljude.
Da li je arsen kancerogen?
Arsen je široko rasprostranjen u prirodi, uglavnom u svojim organskim i neorganskim
jedinjenjima. Glavni antropogeni izvor kontaminacije vazduha arsenom je topljenje
metala, sagorijevanje fosilnih goriva i upotreba pesticida. Svrstan je, zajedno sa svojim
jedinjenjima u grupu I kancerogena za ljude, pri čemu se inhalacija povezuje sa
karcinomom pluća, a ingestija sa karcinomom pluća, kože, mokraćne bešike, a manje
konzistentno i kolona i jetre.
Da li su kadmijum, nikl, hrom i berilijum udruženi s karcinomima?
Kadmijum, nikl, hrom i berilijum su metali za kojih je svojstveno da djeluju kao alergeni
a ciljni organi su koža i pluća. Povećavaju incidenciju astme, hipersenzitivnog bronhitisa.
Zajedno sa svojim jedinjenjima svrstani su u grupu I kancerogena za ljude. Obično su
vezani za određene industrijske procese, te njihova prisutnost u vazduhu gradskih
sredina varira u širokim granicama.
Koje zdravstvene poremećaje indukuju policiklički aromatski ugljikovodici?
Benzen je sastojak sirove nafte. Glavni izvor benzena u vazduhu gradskih sredina je
saobraćaj, kao i procesi rukovanja benzenom. Svrstan je u grupu I kancerogena za
ljude, pri čemu se izlaganje visokim koncentracijama povezuje sa povišenim rizikom
oboljevanja od akutnih leukemija. Policiklički aromatski ugljikovodici (PAU) su velika
grupa organskih jedinjenja sa dva ili više benzenovih prstenova. Po svojim kancerogenim
svojstvima najpoznatiji su benzpiren i benzantracen. Glavni izvori PAU u vazduhu
komunalne sredine su saobraćaj, sagorijevanje fosilnih goriva i industrija. IARC ih je
svrstala u grupu 2A – vjerovatne kancerogene za ljude.
Kako smanjiti aerozagađenje?
Obzirom da je BiH potpisnik Konvencije Europske Unije o zaštiti zraka time se
stvorila obaveza poštivanja EU i svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Donošenjem
Zakona i Odluka o izmjerenim količinama otrovnih tvari, ispušnih gasova, kvaliteta
goriva, udaljenosti industrijskih zona od naseljenih mjesta. Pravilna lokacija naselja (ne u
kotlinama), pravilna lokacija industrije (u pravcu duvanja dominantnih vjetrova),
dovoljna visina dimnjaka, upotreba uglja sa manje sumpora. Smanjenje emisije otrovnih
materija metodama kao što su: filtracija, ispiranje, taloženje elemenata otpadnih plinova,
promjene na motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem. Usmjerenim preventivnim
mjerama moraju se na samom izvoru reducirati materije koje zagađuju zrak. U cilju
zadovoljavanja ekonomskih, ekoloških i tehnoloških kriterija neophodna je ozbiljna
analiza stanja u privredi i infrastrukturi, a ista mora obuhvatiti sledeće elemente:
• obnova i razvoj moraju se zasnivati na razvojnim elementima;
• potrebno je koristiti sirovine i repromaterijale koji ispunjavaju posebne uvjete za
sprečavanje aerozagađenja;
• ugasiti tehnologije koje istovremeno zagađuju sve ekosisteme a stimuliraju one
koje koriste sekundarne sirovine;
• pri obnovi i razvoju voditi računa da se pokrenu perspektivna preduzeća, a
nerentabilna i neperspektivna preduzeća treba postepeno gasiti ili ne počinjati sa
njihovim aktivnostima;
• insistirati da svi programi i projekti moraju obavezno sadržavati aspekte zaštite
okoline jer jedino se tada može računati na pomoć od međunarodne zajednice;
Zakonski propisi moraju obuhvatiti jedinstvenu metodologiju za praćenje i ispitivanje
kvaliteta zraka. Ključ u kontroli aerozagađenja je upravo monitoriranje i kontrola
polutanata na svakom izvoru. Uvođenjem preventivnih mjera potrebno je spriječiti
mogući štetan uticaj postojećih zagađivača i to ugradnjom uređaja za pročišćavanje
otpadnih gasova.
Zaštitu zdravlja stanovništva provoditi proglašavanjem alarmnog (kritičnog) stanja kada
količine otrovnih materija dostignu vrijednosti kritične granice. Upozoravanje vršiti
propagandnim materijalom, i drugim vidovima javnog oglašavanja.
Efektivno rukovođenje kvalitetom zraka u urbanim regijama zahtijeva periodičnu
inspekcijsku kontrolu i podršku od strane autoriteta (Vlada).
AEROZAGAðENJE I BILJNI I ŽIVOTINJSKI SVIJET
Kako aerozagađenje utiče na biljni svijet?
Svojim radom čovjek ne samo da ugrožava biljni i životinjski svijet, već on ugrožava
direktno i samog sebe. Naučno je dokazano da je biljni svijet daleko osjetljiviji na
zagađenje zraka nego sam čovjek. Zagađenja prisutna u zraku ulaze kroz otvore listova
dospjevajući u biljku normalnom respiracijom. U listu biljke nastupa reakcija između
polutanta i hlorofila. U tom slučaju gubi se hlorofil i dolazi do poremećaja fotosinteze.
Tada lišće poprima blijedozelenu i žutu boju. U težim slučajevima zagađenja zraka, biljka
ugine. Razne vrste zagađenja različito djeluju na biljni svijet. Utvrđivanje uzročnika
sastoji se u izlaganju biljke različitim koncentracijama polutanata u različitim vremenskim
intervalima. Tako se može utvrditi minimalna koncentracija polutanata u zraku čije se
prisustvo može dozvoliti.
Kako kisele kiše utiču na biljke i životinje?
U posljednjih 30 godina javlja se drugačiji tip zagađenja koji se naziva «kisela kiša».
Kisela kiša mijenja odnose u ekosistemima. Zbog nje se smanjuje pH u rijekama i
jezerima, što smanjuje populaciju riba. Utvrđeno je da povećana količina prašine i CO2 u
zraku industrijskih područja, smanjuje godišnje obasjavanje sunca za više od 17%, a to
ima direktne posljedice na biljni svijet. Zbog loših ekoloških uvjeta u gradovima suši se
gradsko drveće. Borovi žive svega 50 godina, a u prirodi čak 200 godina. Lipa koja u
prirodi živi oko 350 godina u gradovima se suši i propadne nakon 50 godina.
Kako fenomen «ozonska rupa» utiče na biljni i životinjski svijet?
Jedan od takođe veoma važnih faktora za nestajanje biljnih i životinjskih vrsta je pojava
«ozonskih rupa». Najveća vrijednost i važnost ozona je što upija ultraljubičasto (UV)
zračenje sa Sunca, sprečavajući na taj način da po život opasno UV zračenje ne dođe do
Zemlje. Pokusi su pokazali kako pojedinačno izlaganje usjeva poput riže i soje od strane
UV-B zračenja ima za izravnu posljedicu slabiji rast i prinos. Osim toga povećano UV-B
zračenje trajno mijenja hemizma biljke time što joj smanjuje hranljivu vrijednost ili
povećava joj otrovnost. U slučaju da svi zajedno ne uspijemo spriječiti daljnje
uništavanje ozonskog sloja, znanstvenici će morati pronaći one vrste usjeva koji će biti
otporni na UV-B zračenje ili uzgojiti nove. Osim toga, pojačano UV-B zračenje oštećuje
fito i zooplankton, riblju mlađ i razvojne oblike rakovica i škampa što direktno ugrožava
ribarstvo. Koliko je to opasno pokazuje činjenica da više od 30% životinjskih proteina u
ljudskoj prehrani dolazi baš iz mora. Već se sada može na mjestima najvećeg oštećenja
ozonskog sloja (Antarktik) primijetiti smanjivanje proizvodnje planktona.
Kako aerozagađenje djeluje na životinjski svijet?
Dokazani su slučajevi razvoja hroničnih bolesti u životinja koje su posljedica djelovanja
polutanata u zraku. Kod nekih životinja su utvrđena dva načina djelovanja zagađenosti
zraka:
• udisanjem zagađenog zraka,
• ispašom na zagađenom području.
Pokazalo se da oba načina mogu dovesti do smanjenja proizvodnje mlijeka kod krava, i
jaja kod kokoški. U okolini Minhena sunce u prosjeku sija sto sati duže godišnje nego u
centru grada, gdje je visoka koncentracija plinova u zraku poremetila ekološku
ravnotežu.
Šta se dogodilo sa cvjetanjem biljaka u Kaliforniji?
U Kaliforniji je baštovane zadesila neočekivana nevolja. Odjednom su biljke zastale u
rastu, a cvjetanja skoro da nije bilo. Posebne promjene su primjećene na cvijetu
karanfila, ruža i orhideja. Pod normalnim okolnostima cvjećarstvo je u ovoj američkoj
saveznoj državi donosilo obrt od oko sto miliona dolara godišnje. Uzrok je otkriven,
naime biljke je zahvatio etilen čija i neznatna količina u zraku drastično smanjuje rast
biljaka i njeno cvjetanje. Etilen potiče od izduvnih gasova automobila. Duž autoputa
pogođene su sve biljke, a na većoj udaljenosti od autoputa samo neke biljke poput
paradajza, badema, biljke bibera, karanfila i orhideje.
Ko je prijetnja istrebeljenju ugroženih vrsta?
Međunarodna unija za zaštitu prirode i prirodnih bogatstava (IUCN), čije je sjedište u
švicarskom gradu Glandu, objavila je listu najugroženijih vrsta. Na temelju te liste može
se vidjeti u kakvom je stanju biljni i životinjski svijet. Godine 2004. ta je lista sadržavala
više od 15 500 vrsta. Čovjek je jedna od najvećih prijetnji ugroženim vrstama. Umjesto
da čuva osjetljivu prirodnu ravnotežu, koja je neophodna za njegov opstanak, čovjek je
narušava djelatnostima koje su jako opasne za druge vrste. Nažalost, zbog toga su
mnoge vrste izumrle, a s njima i neprocjenjiva prirodna bogatstva. Na listi najugroženijih
vrsta se nalazi i kratkokljuni obični delfin i žutokljuni albatros.
Da li su stvarno ugroženi delfini?
Broj delfina u Sredozemnom moru u posljednjih 30 godina se smanjio za više od 50% i
sad ga se smatra ugroženom vrstom. Prema podacima Međunarodne unije za zaštitu
prirode i prirodnih bogatstava, za smanjenje broja delfina i albatrosa, odgovorno je
smanjenje broja životinja u Sredozemnom moru kojima se oni hrane. Također je došlo
usljed promjena okoliša do izumiranja ribe (djelovanja UV-B zračenja) i uništavanja
prirodnog staništa. Osim toga se smatra da visoke razine otrovnih hemikalija pronađenih
u organizmima tih delfina, koje su unijeli udisanjem zagađenog zraka i prosto životom u
prljavoj vodi, mogu narušiti njihov imunološki sistem i razmnožavanje.
Šta je crveni popis ?
Crveni popis jedna je od temeljnih stručnih podloga u zaštiti prirode. Pokazuje koje su
vrste ili podvrste biljaka, gljiva i životinja u opasnosti od izumiranja i u kojoj mjeri i
koliko brzo im ta opasnost prijeti. Žalosna je činjenica da broj ugroženih vrsta raste iz
dana u dan, znatno brže no što raste broj onih vrsta koje su zahvaljujući zaštitnim
mjerama postigle povoljniji status. Prema podacima Svjetske udruge za zaštitu prirode
(engl. the World Conservation National Union, IUCN), koja na znanstvenoj osnovi i prema
utvrđenim kriterijima procjenjuje ugroženost vrsta na svjetskom nivou, od ukupno oko
1.8 milijuna poznatih vrsta, u Svjetski crveni popis za 2003. godinu upisano ih je 12
557, a od toga 6774 biljki i 5483 životinje. Mnoge su od njih dosegle donju kritičnu
granicu brojnosti. Procijenjeno je da je stopa izumiranja vrsta danas između hiljadu i
deset hiljada puta veća nego što bi bilo prirodno izumiranje. Pogubni ljudski uticaj stalno
se povećava, čovjek uništava živi svijet direktno ili indirektno, uništavanjem staništa
ugroženih vrsta. Osim toga, ekološki sistemi gube stabilnost i zbog klimatskih promjena,
onečišćenja, invazivnih stranih vrsta i drugih faktora. Budući da su mogućnosti zaštite
prirode, odnosno primjenjivanja zaštitnih mjera nedostatne da bi zaustavile takve
razvojne tendencije, nužno je kategorizirati vrste ovisno o stepenu njihove ugroženosti te
u skladu s tim utvrditi prioritete i žurnost akcija. Upravo to omogućuje Crveni popis.
Temeljem utvrđenih kriterija, vrstama se pridodaje neki od stupnjeva ugroženosti, bez
obzira je li riječ o globalnom, regionalnom ili nacionalnom nivou. Svaka zemlja nastoji
utvrditi "svoj" crveni popis kako bi osigurala što racionalniju i uspješniju zaštitu
ugroženih vrsta na državnom nivou.
Na čemu se temelji Svjetski crveni popis?
Svjetski crveni popis priređuje Povjerenstvo IUCN-a za opstanak vrsta (Species Survival
Commission, SSC), sastavljeno od 7000 stručnjaka za pojedine vrste. Od 1963. godine,
kad je započeo rad na konceptu crvenoga popisa, sistem se uspješno razvijao, temeljeći
se sve više na znanstvenim činjenicama. IUCN je 1994. prihvatio nove kategorije
ugroženosti i kriterije za njihovo utvrđivanje, na kojima se temelje i novi Svjetski crveni
popisi iz 2000., 2002. i 2003.godine. Najnoviji popis sadrži podatke za više od 18 000
vrsta. Kako je materijal preopsežan da bi se štampao u obliku knjige, objavljen je u
elektronskom obliku i svake će se godine revidirati. U izradi nacionalnih crvenih popisa
primjenjuje se ista metodologija i kriteriji koje je utvrdio IUCN, samo prilagođeni
regionalnoj primjeni.
Kategorija ugroženosti- Sistem crvenoga popisa IUCN-a sadrži devet kategorija u koje je
moguće rasporediti vrste:
• izumrle (Extinct, EX),
• izumrle u prirodi (Extinct in the Wild, EW),
• kritično ugrožene (Critically Endangered, CR),
• ugrožene (Endangered, E),
• rizične (Vulnerable, VU),
• niskorizične (Near Threatened, NT),
• najmanje zabrinjavajuće (Least Concern, LC),
• nedovoljno poznate (Data Deficient, DD) i
• neobrađene (Not Evaluated, NT).
Srž sistema čine kategorije vrsta kojima prijeti izumiranje (CR, E i VU). U svrhu
utvrđivanja pripadnosti vrste nekoj od tih kategorija, razrađen je skup od pet
kvantitativnih kriterija koji se temelje na biološkim faktorima u odnosu na rizik od
izumiranja, a uključuju: brzinu smanjenja brojnosti, veličinu populacije, veličinu područja
rasprostranjenosti i stupanj rascjepkanosti populacije, te njezine rasprostranjenosti.
Šta se podrazumijeva pod terminom „prava životinja“?
Prava životinja znače da životinje zaslužuju našu brigu za sve što je u njihovom
najboljem interesu bez obzira da li su „slatke“, korisne ljudima ili ugrožene vrste, te bez
obzira da li ih ljudi uopće vole (jednako kao što mentalno oštećene osobe imaju prava,
bez obzira na to jesu li nam simpatične ili korisne i bez obzira da li baš svi za njih mare).
Prava životinja znače razumijevanje činjenice da životinje ne postoje zato da bi nama
služile - za hranu, odjeću, zabavu i/ili eksperimente.
Zadatak za studente:
Zadatak 1. Od studenata se zahtijeva da opišu situaciju aerozagađenja u svom
okruženju (u gradu/u kantonu/u BiH), sa posebnim osvrtom na glavne aerozagađivače,
emisije glavnih polutanata, i trenutne evidencije o zdravstvenim poremećajima (zadatak
je u vezi sa obilaskom jedne stanice na kojoj se monitorira kvaliteta zraka, pogledaj sliku
distribucije zagađenje polutntom SO2 u EU!).
Zadatak 2. Kontrolna mjerenja kvalitete zraka se provode u tri nivoa: izvori emisije,
kriteriji prema standardima koji određuju kvalitet zraka (dio sadržaja praktične vježbe) i
na nivou osobe (identifikacija zdravstvenih rizika). Studenti treba da opišu kontrolna
mjerenja na svakom od nabrojanih nivoa i eventualno predvide preventivne aktivnosti.
Zadatak 3. Monitoriranje kvalitete zraka podrazumijeva i monitoriranje emisije olova. Da
li je to slučaj i sa stanicom monitoriranja zraka na mjernoj stanici koju će studenti
posjetiti? Studenti su dužni provjeriti ovu postavku i eventualno procijeniti rizik emisije
olova na otrovanje djece?
Literatura
1. Bečić A. Veza između aerozagađenja i izumiranja pojedinih vrsta biljnog i životinjskog svijeta. Seminarski rad studenata Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005.
3. Beaglehole R, Bonita R. Basic epidemiology. Geneva, WHO, 1993; p 117-31. 4. Davies FG, Clays Handbook of Environmental Health. London: Lewis and Co. Ltd.,
1977. 5. Elliot JE, Norstrom RJ: Chlorinated hydrocarbon contaminants and productivity of
bald eagle populations on the Pacofic Coast of Canada. Environ Toxicol Chem 17: 1142-1153, 1998.
6. Environmental Health Criteria 210. Principles for the assessment of risks to human health from exposure to chemicals. Geneva: World Health Organisation, 1993.
7. Kochubovski M. Case study: Lead pollution in a municipality of Vales and Early health efects in school children. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 343-354.
8. Lappe MA: Principles of Environmental Toxicology. In: Bowler RM, Cone JE. Occupational medicine secrets. San Francisco (California), Hanley-Belfus Inc. Philadelphia, 1999; 21-29.
9. McMichael AJ. The environment. In: Detels R et al. (eds) Oxford textbook of Public Health, 4th ed. Oxford: Oxford University Press, 2002; p 195-214.
10. Rosenstock L, Cullen MR. Textbook of Clinical Occupational and Environmental Medicine. Philadelphia/London/Toronto/Montral/Sidney/Tokyo: W.B. Saunders Company, 1994.
11. Pekmezovic T. Environment epidemiology. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 309-322.
12. Pranjić N, Begić H. Trovanje djece olovom u Bosni i Hercegovini. Medicinski Arhiv 1998; 53/3 (2): 59-61.
13. Roshi E. Georgieva L. Air pollution and health efects in humans. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 322-331.
14. Valić F. Zdravstveni aspekti ekologije. U: Valić F i sar. Zdravstvena ekologija. Zagreb, Medicinska naklada Zagreb, 1-3, 2001.
KLIMATSKE PROMJENE
Ciljevi kursa:
• Razumjeti zašto govorimo o klimatskim promjenama koje su nastale početkom XX
vijeka;
• Identificirati uzroke klimatskih promjena;
• Poznavati fenomen staklene bašte;
• Identificirati dva osnovna faktora koja dovode do globalnog zagrijavanja i
identificirati stakleničke gasove;
• Razumjeti pucanje ledene ploče Larsen B na Antarktiku i otapanje ledenih
površina;
• Razumjeti pojavu nastanka poplava;
• Razumjeti efekte slabljenja Golfske struje.
Da li klimatske promjene mogu biti posljedica čovjekovih aktivnosti?
Odgovor je da. Klima se na zemlji stalno mijenja, odnosno oduvijek se mijenjala. Nekada
ranije, sve do početka industrijske revolucije, klima se mijenjala kao rezultat promjena
prirodnih okolnosti.
Danas međutim, termin klimatske promjene koristimo kada govorimo o promjenama u
klimi koje se događaju od početka dvadesetog vijeka. Istovremeno govorimo o klimi
kao globalnom ekološkom problemu. Promjene koje su registrovane prethodnih, kao i
one koje se predviđaju za narednih 80 godina, nastaju kao rezultat čovjekovih aktivnosti
a ne kao posljedica prirodnih promjena u atmosferi.
Šta uzrokuje promjenu klime?
Naučnici su danas posve sigurni da je promjena klime posljedica neodgovornih
ljudskih djelatnosti koje su uzrokovale i oštećenje ozonskog omotača u atmosferi. Sva
ta međudjelovanja se najkraće mogu nabrojiti kao:
• korištenje i ispuštanje hemikalija u atmosferu što uzrokuje globalno zagrijavanje;
• oštećenje ozonskog omotača i uticaj na klimu Zemlje;
• štetni utjecaj globalnog zagrijavanja na ozonski omotač.
Bez sistematične kontrole hemijskih materija koje oštećuju ozonski omotač stanje bi za
pedeset godina moglo biti i do deset puta gore od trenutnog, a razna oboljenja zahvatila
bi milijune ljudi, predviđaju naučnici. Oštećenje ozonskog omotača obuhvatilo bi do 2050.
godine najmanje 50% površine srednjih širina sjeverne hemisfere i 70% površine
srednjih širina južne hemisfere.
Šta je to efekat staklene bašte?
Sunce zagrijava Zemlju svojim zracima koji uspiju da kroz atmosferu stignu do površine
naše planete. Površina se na taj način zagrijava a zatim i sama zrači toplotu nazad u
atmosferu. Gasovi koji kao izolator zadržavaju tu toplotu su gasovi efekta „staklene
bašte” ili takozvani staklenički gasovi (plinovi). Kada oni ne bi postojali temperatura na
površini Zemlje bila bi oko 30˚C niža nego što je sada, pa bi život kakav sada postoji na
planeti Zemlji bio nemoguć. Na nesreću, civilizacija, pogotovo njen najrazvijeniji dio,
proizvodi previše ovih gasova pa oni apsorbuju sve više toplote i sve više zagrevaju
Zemlju. Stoga govorimo o globalnom zagrijevanju zemlje kao ekološkom problemu.
Efekat staklene bašte je veoma važan kada govorimo o klimatskim promjenama, pošto
se odnosi na gasove koji zemlju održavaju toplom i kojima pripada najveća zasluga za
postojanje života na njoj.
Koja su dva osnovna faktora koja pridonose porastu globalnog zagrijavanja?
Dva su osnovna faktora odgovorna za globalno zagrijevanje:
• Sve intenzivnije sagorijevanje fosilnih goriva (drveta, benzina, nafte, zemnog
gasa);
• Promjene u poljoprivredi koje dovode do povećanja stakleničkih gasova.
Koji su staklenički gasovi?
Jedan od najzastupljenijih gasova staklene bašte je ugljen dioksid (CO2). Uz ugljen
dioksid stakleničkim plinovima pripada azotni oksid (N2O) i metan (CH4). Ukoliko se
Occupational medicine secrets. San Francisco (California), Hanley-Belfus Inc./ Philadelphia 21-29, 1999.
5. McMichael AJ, Haines A. Global climate change: the potential efects on health. BMJ1997; 315: 805-809.
6. Sokol RC,Bethoney CM, Rhee GY: Reductive dechlorination of pre-existing sediment polychlorinated biphenyls with long-term laboratory incubation. Environ Toxicol Chem 17: 982-987, 1998.
7. Pekmezovic T. Environment epidemiology. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 309-322.
8. Valić F. Osnove ekološke toksikologije. U: Valić F i sar. Zdravstvena ekologija. Zagreb, Medicinska naklada Zagreb 13-18, 2001.
ISTANJIVANJE OZONSKOG OMOTAČA
Ciljevi kursa:
• Definisati ozon;
• Razumjeti koji je ozon «dobar», a koji «loš»;
• Definisati ozonsku rupu;
• Identificirati hemikalije koje uništavaju ozonski omotač;
• Proširiti znanje o zdravstvenim efektima UVB zračenja;
Šta je ozon?
Ozon je alotropski modificirani kisik. To je plin blijedoplave boje, troatomni oblik
kiseonika (molekule običnog kiseonika sastoje se od dva atoma O2, a ozon od 3 atoma
O3). Nastaje u gornjim slojevima atmosfere uz pomoć snažnog ultraljubičastog zračenja
sa Sunca. Nastajanje ozona može se jednostavno objasniti. Zračenje sunca razbija
molekule «normalnog» kiseonika otpuštajući na taj način slobodne atome, od kojih se
neki vežu s drugim molekulama kiseonika i na taj način nastaje ozon (O3). Čak 90%
ozona u u stratosferi nastaje na opisani način i to na visini između 15 i 55 kilometara
iznad Zemlje. To je i razlog da se i prostor ozona iznad Zemlje naziva ozonski omotač.
Međutim, ozonski omotač ima vrlo malo ozona i njegova najveća koncentracija se nalazi
tek na visini od oko 20– 25km i iznosi oko 10ppm (čini samo 0.001% zraka). Kako je
ozon vrlo nestabilna molekula Sunce ga ne samo stvara već ga i stalno razgrađuje
stvarajući ponovo molekularni kiseonik i slobodne atome kiseonika.
Šta je troposferski ozon?
Potrebno je razlikovati tzv. prizemni ozon i/ili troposferski ozon koji nastaje u nižim
slojevima atmosfere i on je najčešće sastavni dio gradskog smoga (onečišćavač
atmosfere). Ovaj ozon najčešće izaziva zdravstvene probleme disajnog sistema u ljudi i
oštećenje na biljkama. Količina ozona u troposferi povećala se unazad 50 godina
dvostruko, a samo u proteklih deset godina za 10%, što je posljedica emisija ispušnih
plinova vozila te drugih antropogenih izvora.
Troposferski ozon dolazi u neposredan kontakt sa živim organizmima i tu dolazi do
izražaja njegova razarajuća strana:
• snažno reagira s drugim molekulama;
• u visokim koncentracijama je toksičan;
• može oštetiti površinsko tkivo biljaka i životinja.
Dokazan je štetan učinak ozona na prinos usjeva, rast šuma i ljudsko zdravlje. Zbog
svojih snažnih toksičnih svojstava u industriji se ozon upotrebljava za pročišćavanje vode
i zraka te kao sredstvo za izbjeljivanje. Iako prizemni ozon upija nešto malo UV-B
zračenja, njegov je učinak u tom pogledu ipak ograničen.
Kako nastaje ozon u troposferi?
U troposferi se izgaranjem fosilnih goriva (drvo, ugljen, nafta) i biomase oslobađaju
ugljikov oksid, vodena para, ugljikovodici i azotni oksidi. Za nastajanje ozona je potrebna
sunčeva energija. Čitav niz hemijskih reakcija započinje tako da molekula NO2 apsorbira
energiju svjetla te se raspada na NO i O. Time započinje ciklus reakcija između NO2 , NO,
O3 i O2 .
U atmosferi, gdje su prisutni samo NOX bez reaktivnih ugljikovodika, pretvorba NO2 u O3
je u ravnoteži i s povratnom reakcijom pretvorbe NO u NO2 čime se troši nastali O3 , tako
da je rezultat ciklusa određeno zagrijavanje atmosfere zbog apsorpcije svjetla. Reaktivni
ugljikovodici u zraku mogu izvesti pretvorbu NO u NO2 čak i bez prisustva O3 koji je
normalno potreban za tu reakciju, zbog čega dolazi do akumulacije ozona koji je jedan od
glavnih sastojaka fotohemijskog snopa.
Noviji eksperimentalni rezultati provedeni u laboratorijskim uslovima ukazuju na moguću
Da li hemikalije koje su prethodno bile supstitucija freonima i halonima ipak
ugrožavaju ozonski omotač?
Čini se da četiri hemikalije koje se prodaju kao bezopasne za ozonski atmosferski omotač
ipak to nisu. Sve više dokaza govori u prilog tome da ozonska rupa nad Antarktikom ne
zacjeljuje kako se to očekivalo, pa će četiri hemikalije koje su nedavno klasificirane kao
manje opasne za okoliš ipak biti zabranjene.
Prva među njima je n-propyl bromid, novo otapalo koje je 1997. godine dobilo
odobrenje američke Agencije za zaštitu okoliša (US Environmental Protection Agency)
kao prihvatljiva zamjena za proizvode koji su se dokazali kao pravi uništavači ozona, a
utemeljeni su na raznim CFC spojevima. N-propyl bromid odmah je prepoznat kao
potencijalni "žderač ozona", no u prirodi može preživjeti samo dvije sedmice, pa se
mislilo da za to vrijeme ne može dospjeti do ozonskog sloja. Međutim, u tropskim se
predjelima zbog dinamičnih vremenskih prilika može popeti do ozona već tokom nekoliko
dana. Osim toga, n-propyl bromid već u donjim slojevima atmosfere reaguje s okolinom
te produkuje nusproizvode koji se lakše penju do stratosfere. Prema procjeni UN-a,
godišnje se na planetu proizvede oko 10 hiljada tona hemikalija koje su na tržištu
označene kao "ekološke". Ta količina povećat će se na pedeset hiljada godišnje do 2010.
godine. Ostale tri hemikalije koje će vjerojatno biti zabranjene su heksaklorbutadien,
halon i 6-bromo-2-metoksi-naftalin. Heksaklorbutadien je otapalo i nusproizvod u
proizvodnji plastike (PVC). Ovog otapala se godišnje oslobodi nekoliko desetaka hiljada
tona. Halon je hemikalija koja se koristi kao protupožarno sredstvo u vojnim vozilima
kao što su tenkovi, kamioni, helikopteri i avioni, a 6-bromo-2-metoksi-naftalin se
koristi u američkoj poljoprivredi. Ako se te hemikalije nastave ispuštati u atmosferu,
ozonski omotač neće zacijeliti ili će se njegovo zacjeljenje produžiti na puno dulje
razdoblje, upozorava Mario Molina, dobitnik Nobelove nagrade za hemiju 1995. godine,
upravo za rad koji govori o uništavanju ozona.
Jedna istina i jedna zabluda o ozonu
Poslije kiše, zdravo je izaći u prirodu i udisati prizemni ozon. Netačno! Pod dejstvom
sunca, koje je intenzivno posle kiše, kada je atmosfera čista, UV zračenje ubrzava proces
stvaranja ozona, njegova koncentracija je veća nego što treba i otuda se osjeća
prepoznatljiv prijatni miris, koji, zapravo, nije zdrav.
Zadatak za studente:
Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)
1. Troposferski ozon dolazi u neposredan kontakt sa živim organizmima i tu dolazi do
izražaja njegova razarajuća strana (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo
jedan):
a. snažno reagira s drugim molekulama
b. hemijski je inaktivan
c. u visokim koncentracijama je toksičan
d. može oštetiti površinsko tkivo biljaka i životinja
2. Slijedeće hemikalije ugrožavaju ozon (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo
jedan):
a. freoni
b. haloni
c. metan
d. ugljik-tetrahlorid
e. metil-hloroform
f. pesticidi
3. Ultraljubičasto zračenje predstavlja opasnost za ljudsko zdravlje zbog svojih
(zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):
a. genotoksičnih
b. mutagenih
c. kancerogenih
d. hemotoksičnih
e. imunotoksičnih svojstava
4. Ozon je (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):
a. alotropski modificirani kisik
b. plin blijedoplave boje,
c. troatomni oblik kiseonika
d. dvoatomni oblik kiseonika
Literatura
1. Beaglehole R, Bonita R. Basic epidemiology. Geneva, WHO, 1993; p 117-31. 2. Davies FG, Clays Handbook of Environmental Health. London: Lewis and Co. Ltd.,
1977. 3. Elliot JE, Norstrom RJ: Chlorinated hydrocarbon contaminants and productivity of
bald eagle populations on the Pacofic Coast of Canada. Environ Toxicol Chem 17: 1142-1153, 1998.
4. Environmental Health Criteria 210. Principles for the assessment of risks to human health from exposure to chemicals. Geneva: World Health Organisation, 1993.
5. Lappe MA: Principles of Environmental Toxicology. In: Bowler RM, Cone JE. Occupational medicine secrets. San Francisco (California), Hanley-Belfus Inc. Philadelphia, 1999; 21-29.
6. McMichael AJ. The environment. In: Detels R et al. (eds) Oxford textbook of Public Health, 4th ed. Oxford: Oxford University Press, 2002; p 195-214.
7. Rosenstock L, Cullen MR. Textbook of Clinical Occupational and Environmental Medicine. Philadelphia/London/Toronto/Montral/Sidney/Tokyo: W.B. Saunders Company, 1994.
8. Pekmezovic T. Environment epidemiology. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 309-322.
9. Valić F. Zdravstveni aspekti ekologije. U: Valić F i sar. Zdravstvena ekologija. Zagreb, Medicinska naklada Zagreb, 1-3, 2001.
10. WHO, WMO, UNEP, ICNIRP. Global solar UV-index. A practical guide 2002.
VODA I ZDRAVLJE
Ciljevi kursa:
• Definisati vodu i njen značaj;
• Razumjeti koncept primjene, klasifikacije voda i određivanja kvalitete vode;
• Identificirati faktore smanjenja i zagađenja voda;
• Koji zdravstveni poremećaji su udruženi sa kontaminacijom vode;
• Proširiti znanje o raspoloživosti voda;
• Otkriti šta izaziva eutrofikaciju rijeka, jezera i rezervoara vode;
• Definisati termin onečošćenje i zagađenje voda;
• Upoznati odnos klimatskih promjena i dostupnosti vode;
Šta je voda?
Voda je izvor života i to je jedna od karakteristika koja zemlju čini nama jedinim
poznatim mjestom u Svemiru gdje možemo živjeti. Voda se nalazi u gotovo svakoj
materiji. Ne može se uništiti, ne nestaje, oblikuje lice naše Zemlje, poplavljuje cijela
područja, utapa, preplavljuje, no unatoč svemu tome naša je najvažnija namirnica, i to
u pravom smislu riječi. Kristalno bistra, hladna i osvježavajuća, voda je čudesno vrijedan
element i naš životni eliksir. Moramo je piti da bismo napunili gorivo za naše tijelo, duh i
dušu. Oko 75% površine zemlje prekriveno je vodom. Usprkos činjenici da je 75%
površine zemlje pokriveno vodom, ljudi su sve žedniji, a situacija je svakim danom sve
alarmantnija. Nije sva voda za upotrebu jer je 97% vodene mase slana voda, oko 1.91%
je voda na kopnu, 0.5% podzemna voda, a 0.001% je vode u atmosferi. Riječna voda
iznosi 1.7 x 10³ km³, pa čovječanstvo ne bi trebalo biti zabrinuto zbog manjka vode.
Međutim, poteškoće postoje jer voda nije ravnomjerno raspoređena. Negdje je ima u
izobilju (napr. u Kanadi), a negdje je uopće nema. Gledajući slike sušnih predjela Afrike,
ljude i stoku kako umiru od žeđi, vegetaciju spaljenu sušom, ratova koji se vode radi
izvorišta vode, nerijetko se zapitamo kako je uopće živjeti u oskudici vode?
Da li ima dovoljno pitke vode na zemlji ili je to novi ekološki problem?
Postoji potencijalni sukob interesa između ljudskih potreba za vodom, potreba vodenih
eko- sistema i širih ekoloških potreba. Prekomjerna eksploatacija i zagađivanje voda
dovodi do smanjenja raspoloživih vodenih izvora, isušivanja tla, močvarnih površina i
narušavanja ekosistema močvara, rijeka i jezera. Velika potreba za vodom i raznolike
mogućnosti njezine primjene svakog nas dana upozoravaju na njezinu neizmjernu
vrijednost i nezamjenjivost. Intenzivan razvoj urbanih centara, industrijske i
poljoprivredne proizvodnje i saobraćaja, kao i porast životnog standarda ljudi, nužno
prati sve veća produkcija krutih, tekućih i plinovitih otpadnih tvari, što dovodi do
zagađenja okoliša, a voda je zbog svoje pokretljivosti i sposobnosti otapanja
najrazličitijih spojeva najugroženiji dio ljudskog okoliša. Kako se potrebe za zdravom i
čistom vodom povećavaju, a prirodni resursi odnosno izvori vode, ostaju isti ili se zbog
ugrožavanja smanjuju, pred ljudsku zajednicu a to je utvrđivanje odgovarajuće politike
upravljanja vodama odnosno politike zaštite i sigurnosti voda. Taj zadatak uključuje i
svestrano i stručno istraživanje rizika u vezi s cjelokupnim ciklusom i sistemom opskrbe i
potrošnje vode. Možemo reći da se ukupno gledajući smanjuju izvori vode, a rizik
smanjenja ukupnih vodenih potencijala vezan je za:
• povećanu eksploataciju vodenih izvorišta,
• povećano zagađenje vodenih izvorišta,
• klimatske promjene koje dovode do sve većeg broja prirodnih katastrofa koje za
posljedicu imaju smanjenje vodenih potencijala.
Ekološki problem predstavljaju sve izraženija onečišćenja prirodnih rezervi vode. Iz ovog
problema rađa se potreba:
• za što većom količinom vode (kvantitativni aspekt),
• za odgovarajućom kakvoćom vode (kvalitativni aspekt).
Koji faktori utiču na smanjenje i zagađenost voda?
Rizik smanjenja ukupnih vodenih potencijala vezan je za:
• povećanu eksploataciju vodenih izvorišta;
• povećano zagađenje vodenih izvorišta;
• klimatske promjene (globalno zagrijevanje) koje dovode do sve većeg broja
prirodnih katastrofa koje za posljedicu imaju smanjenje vodenih potencijala.
Od čega zavisi dostupnost vodi?
Površinske vode sve su zagađenije i bez skupih postupaka prerade ne mogu se koristiti,
te zato dolazi do izražaja prednost eksploatacije podzemnih voda. Podzemne vode su
obično dobre, postojane kvalitete i obnovljivih rezervi. Količina vode koja je dostupna u
pojedinoj zemlji ovisi o:
• količini padavina u toj zemlji;
• o količini padavina u susjednim zemljama zbog riječnih tokova koji prolaze kroz
njih;
• o klimatskim uvjetima,
• od jezera na granicama,
• sličnih zajedničkih izvorišta vode.
Dostupnost vode ovisi o raznim klimatskim uvjetima i mijenja se sezonski. Ljetima je
ona manja, dok se povećava u ostalim godišnjim dobima. Neke zemlje i šire regije su
bogatije zalihama vode, dok su druge siromašnije pa često trpe nestašice i suše. U
prosječnoj godini svakom stanovniku Europske Unije dostupno je 3200m3 vode, ali se
eksploatira samo 660m3. Godišnji prosjek kišnih padavina varira od preko 3000mm u
zapadnoj Norveškoj do manje od 25mm u južnoj i središnjoj Španjolskoj, a na velikoj
površini istočne Europe on je oko 100mm po m2. Premda se oko jedna petina raspoložive
vode eksplatiše, postoji problem njezinih izvorišta. Raspodjela izvorišta vode je daleko od
idealne.
Gdje se sve voda primjenjuje?
Općenito možemo govoriti o četiri područja primjene vode:
• Za osnovne životne potrebe;
• Za potrebe kvalitetnijeg života;
• Za stvaranje i održavanje dobara;
• Za rekreativne potrebe.
Koje su posljedice prekomjerne primjene vode i nebrige za nju?
Zdravlje ljudi ne ovisi samo o količine vode nego i o kvalitetu vode. Postoji potencijalni
sukob interesa između ljudskih potreba za vodom i potreba za vodom vodenih
ekosistema, kao i širih ekoloških potreba.
Prekomjerna eksploatacija i zagađivanje voda dovodi do:
• smanjenja raspoloživih vodenih izvora;
• isušivanja tla;
• stvaranja močvarnih površina;
• i narušavanja ekosistema močvara, rijeka i jezera.
Velika potreba za vodom i raznolike mogućnosti njezine primjene svakog dana nas
upozoravaju na njezinu neizmjernu vrijednost i nezamjenjivost. Intenzivan razvoj
urbanih centara, industrijske i poljoprivredne proizvodnje i prometa, kao i porast
životnog standarda ljudi, nužno prati sve veća produkcija krutih, tekućih i plinovitih
otpadnih tvari, što dovodi do zagađenja okoliša, a voda je zbog svoje pokretljivosti i
sposobnosti otapanja najrazličitijih spojeva najugroženiji dio ljudskog okoliša. Kako
se potrebe za zdravom i čistom vodom povećavaju, a prirodni izvori vode ostaju isti ili se
zbog ugrožavanja i smanjuju, pred ljudsku zajednicu se postavlja zasigurno najvažniji
zadatak zaštite i sigurnosti voda. Taj zadatak uključuje i svestrano i stručno istraživanje
rizika u vezi sa cjelokupnim ciklusom i sistemom opskrbe i potrošnje vode.
Šta određuje vrstu primjene vode?
Bilo kakvo razmatranje o raspoloživosti vodenih izvorišta i opravdanosti upotrebe vode
mora uzeti u obzir ne samo koliko nam je vode dostupno, nego i kakva je ta voda po
kvaliteti. Kvaliteta europskih izvora vode određuje vrstu primjene vode. Različita
kvaliteta vode zahtjeva različitu primjenu. Voda za piće mora biti puno veće kvalitete
nego voda za rekreaciju, industriju ili navodnjavanje zemlje.
Na osnovu opće ekološke funkcije vode kao i uslova upotrebe vode vode se klasificiraju
kao vode prve, druge, treće, četrvrte i pete vrste. Vode prve vrste su podzemne i
površinske vode koje se u svom prirodnom stanju ili nakon dezinfekcije mogu koristiti za
piće ili u prehrambenoj industriji kao i za uzgoj plemenitih vrsta ribe (pastrmka). Vode
druge vrste se mogu u prirodnom obliku koristiti za kupanje i rekreaciju te sportove na
vodi. Vode treće vrste se mogu upotrijebiti u industrijama koje nemaju posebne potrebe
za kvalitetom vode i u poljoprivredi. Vode četvrte vrste se mogu upotrijebiti isključivo
za prečišćavanje u područjima gdje je izražena nestašica vode. Vode pete vrste ne
smiju se upotrebljavati ni u kakve namjene.
Kako se vrši klasifikacija kvaliteta vode?
Pokazatelji za klasifikaciju voda dijele se u dvije skupine. Prvu skupinu pokazatelja čine
obavezni pokazatelji za ocjenu opće ekološke funkcije voda a to su:
A. fizičkohemijski (PH, alkalitet, električna provodnost);
B. režim kiseonika (otopljeni kiseonik, zasićenje kiseonikom, hemijska potrošnja
kiseonika, biohemijska potrošnja kiseonika–BPK5);
C. hranjivih materija (amonijak, nitrati, nitriti, ukupni azot, fosfor);
D. mikrobiološki (broj kolifornih bakterija, broj fekalnih koliforma, broj aerobnih
bakterija);
E. biološki (P-B indeks saprobnosti, biološki indeks, stepen trofije).
Druga skupina pokazatelja kvaliteta vode obuhvata posebni program nadzora za širu
ocjenu opće ekološke funkcije voda i utvrđivanja uslova primjene vode za određene
namjene:
F. metali (bakar, cink, kadmijum, nikl, olovo, živa);
virusni hepatitis A, entero, adeno i reo virusi, te amebna dizenterija giardiaza.
Hemijska kontaminacija vode (metali, mineralna ulja, fenol, polihlorirani bifenil,
pesticidi, hloroform) također mogu značajno utjecati na zdravlje cijele zajednice (vidi
poglavlje hemijske materije). Problemi značajnog kemijskog zagađenja su često lokalni
i mogu biti uzrokovani geološkim ili antropogenetskim zagađenjima. Visoke
koncentracije nitratima su zabrinjavajuće (obično u plitkim privatnim izvorima) jer su
povezane s tzv. " blue- baby " sindromom. Radioaktivne materije također mogu
kontaminirati vodu.
Kako klimatske promjene utiču na dostupnost izvora vode?
Na dostupnost izvora vode sve više utječu klimatske promjene na globalnom nivou koje
su povezane sa najčešćim prirodnim katastrofama koje uzrokuju nestašice vode: sušama
i poplavama. Zadnjih godina svjedoci smo koliko su pojedine europske zemlje ranjive na
posljedice suše i niskih padavina koje dovode do suša. Krajnji rezultat suša je
smanjenje vodenih akumulacija, presušivanje rijeka, jezera i prirodnih rezervoara, te
pogoršavanje same kvalitete vode. U južnoeuropskim zemljama periodične suše su glavni
prirodni, socijalni i ekonomski problem. Suše imaju važan ekonomski utjecaj u pojedinim
dijelovima Europe. One uzrokuju probleme opskrbe vodom, nestašice vode i pogoršanje
njezine kvalitete, gubitke u poljoprivredi, zagađenja ekosistema i izumiranje životinjskih
vrsta u pojedini regijama. Sezonske promjene nivoa rijeka (poplave) i poplavljivanje
područja, prirodne su posljedice nabujalih voda. Dugački periodi jakih kiša dovode do
poplava koje mogu uzrokovati ljudske gubitke te nanijeti značajne materijalne štete.
Poplave su najčešće prirodna katastrofa u Europi i u terminima ekonomskih pokazatelja-
najskuplje. Za zaštitu od poplava primjenjuju se dva tipa mjera:
• strukturne mjere (rezervoari za kontrolu poplava);
• nestrukturne mjere (protivpoplavna zaštita zgrada prilikom projektovanja).
Zadatak za studente:
Slučaj 1. Zagađenje rijeke Neretve. Rijeka Neretva ulijeva se u Jadransko more i sa
svojim pritokama čini zasebnu cjelinu. Izvire ispod planine Lebršnik u Hercegovini na
nadmorskoj visini od 1 095 metara. U svom gornjem toku, sve do Čapljine, Neretva je
kanjonska rijeka, a zapadno od Konjica ulijeva se u akumulacijsko jezero Jablanica.
Kvalitet vode gornjeg toka neretve potpuno odgovara kvalitetu pitke vode (voda I vrste).
Od Opuzena Neretva se dijeli na dvanaest rukavaca koji čine njezinu deltu, a od morske
obale do Metkovića (20km) Neretva je plovna.
Slika 2/s. Gornji tok ljepotice Neretve (kanjonski tok)
Zbog tih odlika na rijeci Neretvi izgrađeno je više hidrocentrala. Neretva prima veliki broj
pritoka od kojih su najveće desne pritoke Rama i Trebižat i lijeve pritoke Buna i Bregava.
Na svom putu ka Jadranskom moru Neretva protiče kroz Konjic, Jablanicu, Mostar,
Čapljinu, Počitelj. Dužina rijeke je 225km od čega oko 203km protiče kroz Bosnu i
Hercegovinu i 22km kroz Hrvatsku. Poznata je po svojoj zelenoj boji, i u svom gornjem
toku voda Neretve po kvaliteti odgovara potpuno pitkoj vodi. Stari Most iznad Neretve u
Mostaru je planetarno poznat i od organizacije UNESCO proglašen mjestom svjetske
kulturne baštine.
Divlja deponija « Vihovići»
Studiju o divljoj deponiji Vihovići proveo je geolog Stephan Denzel 2003. godine. Prema
ovoj studiji divlja deponija « Vihovići» jedna je od najvećih i najopasnijih divljih deponija
u Bosni i Hercegovini, a nalazi se na ostacima površinskog kopa rudnika Vihovići u
Mostaru. Bivši rudnik mrkog uglja Vihovići, koji je u ratu pretvoren u deponiju, postao je
zagađivač kompletne doline Neretve i dijela Jadranskog mora. Deponija se prostire na
čak 73 hektara, a zagađuje Neretvu obzirom da je pri dnu fizički spojena s njom. Gomile
smeća i drugog otpada (pokvarenog voća i povrća, starih automobila, životinjskih
ostataka, medicinskog otpada, lijekova i drugog otpada) nalaze se na deponiji Vihovići.
Smeće pliva Neretvom i uz brane na hidroelektranama, uz manje rijeke i potoke, a ni
podzemne vode nisu zaštićene. Postoje indicije da su se nakon rata tu odlagali lijekovi
koji su došli u humanitarnoj pomoći iz zapadnih zemalja sa isteklim rokovima trajanja,
radioaktivni izotopi, ulje iz trafo- stanica i baterije nepoznatog porijekla. Prvi grubi nalazi
pokazali su veliku koncentraciju amonijaka. Tu su bacane i radiaktivne glave s bolničkih
rentgena, ostaci pokvarene hrane iz humanitarnih pošiljki koje nisu pronašle put do tada
gladnoga naroda, otpad iz kućanstava, gradski i građevinski otpad, životinjske strvine
paljene u automobilskim gumama, velika količina baterija jer su redukcije struje bile
česte, itd. Čak postoji sumnja da da se na deponiji nalazi i masovna grobnica.
Slika 3/s. Bačve snimljene na deponiji « Vihovići» za koje se pretpostavlja da su opasni
medicinski otpad
Otpada ima na površini, ali najveća je opasnost u 40 metara dubokom jezeru čije je dno
prekriveno sa 10 do 15 metara mulja u kojem se nalazi opasni farmaceutski otpad (stari
lijekovi). Te je tako Neretva diretktno izložena mješanju sa tim otpadnim i veoma
otrovnim vodama. Prema navodima u studiji, postoje indicije da su u kop bačene i dvije
bačve kalijeva cijanida iz kojih je curio otrov. Otkrilo se da je tu završavalo i ulje iz
transformatora iz zemalja zapadne Europe. Naime, u Vihovićima- starom Mostarskom
rudniku je ostalo 500 hiljada tona uglja koji je samozapaljiv i izgara pri opadanju nivoa
podzemnih voda. Samo jedan udisaj ugljenmonoksida može značiti smrt, a pukotine iz
kojih isparava prekrivaju Vihoviće.
Šta još zagađuje Neretvu?
Neretva nije pošteđena ni kanalizacijskoga otpada jer Mostar nema kolektor, te sve
završava u rijeci u kojoj se prazne i septičke jame, kao i naftni otpad iz Energopetrola, o
čemu su nam svjedočili iz Društva sportskih ribolovaca Mostar. Velike kanalizacijske cijevi
u Neretvu izlaze na Skakalima, kod Sjevernoga logora, Carinskoga mosta, Cernice,
Opina, Vojnoga mosta, Ortiješa, itd. Ljudi su u Neretvi čak pronalazili ribe sa
devijacijama, koje su odnošene na ispitivanja. Ta voda prolazi kroz Čapljinu i ide do
Jadranskog mora, medjutim posljedica nizvodno od Neretve za sada nema, ali se
procjenjuje da će ih biti za pet do deset godina. Opasnost još vreba i sa drugog aspekta.
Vodu iz Neretve koriste poljoprivrednici za navodnjavanje. Otrovni minerali završiće u
lancu ishrane (voću i povrću). Neretva se uništava i nekontroliranim vađenjem šljunka,
jer se tako upropaštava riblje stanište. Lokalni ribari su svjesniji zagađenja rijeke
Neretve, jer kako kazu u njoj više nema ribe. Uvođenjem novih tehnologija u
poljoprivrednu proizvodnju, korištenjem herbicida te isušivanjem močvara narušavaju se
staništa nekoliko stotina životinjskih vrsta u delti Neretve, kojima prijeti izumiranje.
Rijeka Neretva je jedno od najdragocjenijih bogatstava i ljepota Bosne i Hercegovine i
umjesto sto je zagađujemo i uništavamo trebamo je cijeniti, voliti i njegovati. Neretva bi
trebala biti najposjećenije turističko mjesto i BiH što se nikada neće postići sa načinom
na koji se trenutno ophodimo prema njoj.
ZADATAK ZA STUDENTE
Pitanja na koja treba dati odgovor?
1. Kako se može ispitati suspektno zagađenje rijeke Neretve (kvalitet! detaljno
obrazložiti)?
2. Ako ovo zagađenje ima trajanje duže od 15 godina (dosta dug latentni period), da
li možemo očekivati povećanu incidenciju nekih oboljenja u Mostaru i kojih?
3. Da li je ovdje izostao inspekcijski nadzor i da li se ovdje krše propisi propisani u
Zakonu o zaštiti voda i Zakonu o otpadu (provjeri i citiraj članove koji su
prekršeni)?
Literatura
1. Kolovrat, I. Ostvarenje programa vodoopskrbe. U: Hrvatske vode. Hrvatska vodoprivreda. Zagreb, 1999; 7: 19-27.
2. Kovačević F. Hrvatske vode i sigurnost. Defimi, Zagreb, 1998. 3. Mayer D. Kvaliteta i zaštita podzemnih voda. Hrvatsko društvo za zaštitu voda i
mora, Zagreb, 1993. 4. Schutt K. Voda- izvor ljepote i zdravlja. DZS, Zagreb, 1999. 5. Nixon SC, Hunt DTE, Lack TJ. Sustainable use of Europe’s water? European
Environment Agency, 1999. 6. Valić F. Osnove ekološke toksikologije. U: Valić F i sar. Zdravstvena ekologija.
Zagreb, Medicinska naklada Zagreb 13-18, 2001. 7. Karadžehenemović E, Mehić A, Brković A, Mumić E, Šerak A. Divlja deponija
«Vihovići» prijeti eko sistemu rijeke Neretve. Seminarski rad. Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli, 2005.
ISHRANA I ZDRAVLJE
Zdrava ishrana
Otrovanja hranom
Ishrana i bolesti modernog doba
Genetski modificirana hrana
Ciljevi kursa:
• Definisati hranu, ishranu, uravnoteženu i zdravu ishranu;
• Poznavati poremećaje zdravlja u vezi sa ishranom;
• Poznavati osobine vegetarijanske ishrane;
• Proširiti saznanja i razumijevanje o pravilnim navikama ishrane;
• Definisati ljekovitu i funkcionalnu hranu;
• Otkriti čemu služi piramida ishrane;
• Poznavati definiciju glikemijskog indeksa;
• Poznavati izvore otrovanja hranom;
• Poznavati kvalitativne kriterijume hrane;
• Upoznati odnose ishrane sa bolestima modernog doba;
• Poznavati osnovne relacije okoliš i rak i okoliš i reprodukcija;
• Defonisati genetski modificiranu hranu;
• Otkriti što je celijakija
• Identificirati prednosti i nedostatke genetski modificirane hrane;
Zašto jedemo?
Hrana je osnovni preduslov za dobro zdravlje. Dnevne aktivnosti ljudskog organizma su
ovisne od količine unešene energije u sadržaju specifičnih konstituenata kao što su
proteini, vitamini i minerali koji se nalaze u raznovrsnoj hrani. Različiti nutritienti su
odgovorni za različite metaboličke funkcije čovjeka. Do ranih dvadesetih godina 20.
vijeka siromašni ljudi su bili niži i mršaviji i bolovali su od različitih poremećaja zdravlja.
Danas je sasvim drugačija slika i ljudsko zdravlje se popravlja u uslovima prekida
konzumacije tzv. zabranjene hrane (unos animalnih masti, mesa, jednolične ishrane) a
balans se postiže unosom „raznovrsne hrane“. Hrana nam je potrebna kao gorivo za
pokretačku snagu našeg organizma, potrebna nam je za izgradnju i za "popravke" u
našem tijelu, a također i kao izvor raznovrsnih tvari kojima se reguliraju različite tjelesne
funkcije. Svaki hemijski spoj koji se nalazi u hrani i koji nam koristi na bilo koji od
spomenutih načina zove se hranjiva tvar ili nutrient. Međutim, kao izvor energije
odnosno nama potrebnih kalorija nam služe samo ugljikohidrati, masnoće i bjelančevine.
U ugljikohidrate spadaju i šećeri i vlakna. Iz jednog grama ugljikohidrata i bjelančevina
možemo dobiti oko 4 kalorije energije, a ista količina masnoća (1g) nas opskrbljuje sa 9
kalorija. Masnoće su, dakle, puno koncentriraniji izvori energije. Za vlakna, koja su dugo
vremena smatrana beskorisnima, danas znamo da djeluju kao veoma važni regulatori
nekih tjelesnih funkcija. Ona pomažu pri kontroli nivoa šećera i holesterola u krvi, a
također ubrzavaju i olakšavaju probavu. Prehrana siromašna biljnim vlaknima povećava
rizik za oboljevanjem od raka debelog crijeva, kao i od mnogih drugih bolesti probavnog
trakta.
Što znači termin ishrana?
Izraz ishrana uglavnom se odnosi na hranu koju jedemo i na to kako je tijelo preradjuje
i koristi. Fiziološka potreba za hranom zapravo je potreba za sasvim odredjenim
nutrijentima koji su sadržani u hrani. Nutrijenti su hemijski sastojci hrane, bitni za
pravilno funkcionisanje tijela. Svaki nutrijent ima jednu ili više od slijedećih funkcija:
• stvaranje izvora energije za metabolizam ili aktivnosti;
• stvaranje strukturalnih materija potrebnih za zaštitu ili podršku tijelu (npr. kost,
mišić, tetiva, koža);
• učešće u regulaciji tjelesnih procesa, uključujući metabolizam, rast, saniranje
ostećenja i reprodukciju.
Ishrana kao se od dijetetike razlikuje u tome što obuhvata dodatne fiziološke procese
varenja, apsorpciju i asimilaciju.
Koji su esencijalni nutrijenti u ishrani?
Esencijalni nutrijenti u ishrani su kategorisani kao:
• ugljeni hidrati,
• lipidi,
• bjelančevine.
• vitamini,
• minerali,
• voda,
• jestive vlaknaste materije.
Svaka od ovih grupa nutrijenata se može kategorisati u podgrupe, kao npr. ugljeni hidrati
u polisaharide, disaharide, monosaharide i alkohole iz sećera, a proteini u peptide i
aminokiseline. Jestive vlaknaste materije ne kategorišu se uvijek kao nutrijenti, tako da
hrana sadrži mnoge nenutritivne sustance, kao što su alkohol, kofein i neki aditivi i
konzrvansi za hranu. U hrani se takodjer mogu naći nenutritivne supstance koje, s druge
strane pospješuju zdravlje, među kojima su antioksidansi, fitoenzimi, fitohormoni,
flavonoidi, izoflavini, piknogenoli i drugi. Sveukupno postoji oko 50 nutritijenata bitnih za
život i doslovno na stotine nenutrijenata i korisnih supstanci u ishrani.
Tabela 4. Neke skupine namirnica i njihovi nutrijenti
Skupina namirnica
Sadržaj
Mlijeko i njegovi proizvodi Proteini visoke biološke vrijednosti, Ca, P, vitamini
A i B2
Meso, perad, ribe jaja i njihovi porizvodi Proteini visoke biološke vrijednosti, Fe, P, Mg,
vitamini B skupine
Hljeb i žitarice Karbohidrati, proteini, vitamini B1 B6 niacin
Voće i povrće Vitamini, minerali, karbohidrati, biljna vlakna
Ulja i masti Esencijalne masne kiseline, vitamin A
Šećer i slatkiši Karbohidrati
Zašto danas uopće govorimo o «pravoj, praznoj i rafiniranoj» hrani?
Čovjek kao svjesno biće je kroz svoju evoluciju mijenjao način prehrane i prehrambene
namirnice. Prije 50 000 godina bio je lovac i sakupljač plodova, prije 15 000 godina
upoznao je žitarice. Ljudi već dugo pokušavaju pronaći najispravniji i najzdraviji način
prehrane, stvorena je i nauka o hrani-nutricionizam.
Moramo se upitati koliko su se prehrambene preporuke promjenile posljednjih 100
godina? Strahovito! Na primjer pojam "vitamin" bio je posve nepoznat 1900. godine, a
svo znanje o prehrani svodilo se na "punjenje želuca"! Što je to "prava hrana" (real
foods)? Sve do 1940. godine uživali smo zapravo u pravoj hrani jer nije bilo umjetnih
gnojiva, pesticida i antibiotika. Poljoprivrednici su koristili prirodna sredstva i zemlja je
bila još uvijek "djevičanski" čista. Nakon II svjetskog rata, nitrati i fosfati koji su se u
enormnim količinama koristili za izradu eksploziva, morali su se nekako potrošiti i našli su
svoje novo mjesto u gnojidbi njiva. Prirodno gnojivo je proglašeno "neekonomičnim".
Tijelo s druge strane treba esencijalne elemente selen, hrom, kalcij, željezo,
magnezij. Tako je vremenom nastao potpuno novi pojam "prazna hrana" (empty
foods) ili hrana degradiranog nutritivnog sadržaja, koja ni izdaleka ne može podmiriti sve
dnevne potrebe čovjeka. Budući da su stručnjaci postali svjesni deficitarnosti naše
svagdašnje hrane, počeli su u nju dodavati suplemente (suplementiranje hrane). I tu je
čovjek doveo sebe do apsurda, prvo rafiniranjem skida dragocjene sastojke s namirnica,
a onda kasnije te iste sastojke vraća natrag na umjetan način. Tako smo dobili novi i vrlo
značajan pojam "rafinirana hrana" (refined foods) koja se sada nažalost prodaje u
svakoj samoposluzi. Rafinirana hrana zbog deficita u esencijalnim materijama pogoduje
nastanku raka u smislu smanjivanja normalnih obrambenih funkcija organizma.
Što znači pojam « integrirana hrana»?
Kad se kaže "integrirana ili integralna hrana" to znači ništa oduzeto ili ništa dodato.
Zašto je to toliko važno? Eksperimenti su pokazali da nije isto kad se jede hljeb od
integralnog brašna i hljeb od bijelog brašna, kojem su naknadno dodavani vitamini i
minerali. U jednom eksperimentalnom istraživanju u sveučilištu u Teksasu dvije skupine
pacova bile su evaluirane, a različito hranjene. Prva skupina pacova bila je hranjena
hljebom od integralnog brašna, a druga skupina s istim hljebom uz dodatak kompleta
vitamina i minerala. Poslije 3 mjeseca 2/3 druge skupine uginulo je zbog raznih znaka
deficita (rak). U zaključku ove studije navedeno je da rak ne dolazi iz vana, on čuči u
nama čekajući dobru priliku da "procvate".
Šta se podrazumijeva pod statusom ishrane?
Status ishrane podrazumijeva tipove i količinu nutritijenata u hrani datih na
raspolaganje tijelu, te njihovo korištenje od strane tijela. Treba znati da status ishrane ne
ovisi samo o dijetetskom unosu hrane jer nenutritivni faktori u hrani, kao sto su fitati,
tripsin-inhibitori ili alkohol mogu da pogoršaju procese varenja i apsorpcije
nutritijenata. Status ishrane umnogome ovisi i od količine unešenih jestivih vlaknastih
materija. Hronična bolesna stanja, distres, poremećaji varenja takodjer utiču na status
ishrane. Trebamo imati na umu da su stanice zapravo cilj, meta ishrane. Da bi tijelo
bilo pravilno hranjeno, podrazumijeva pravilno hranjenje tjelesnih stanica. Odgovarajući
nutritivni status podrazumijeva održavanje funkcionalnog nivoa ishrane stanica.
Pogoršan status ishrane se odražava u oštećenju stanica i razvoju bolesti izazvanih
ishranom. Iako hronične bolesti, prekomjerno unošenje alkohola, pušenje, stres
doprinose pogoršanom stanju zdravlja, većina faktora štete se pojavljuje usljed
nepravilnih načina ishrane. Sadašnji trendovi konzumiranja visoko prerađene vrste hrane
uz brzu i laku pripremu, vode u prekomjerno unošenje kalorija, holesterola, zasićenih
masti, soli, disaharida, dok je unos jestivih vlaknastih materija minimalan, a unos
mikronutrijenata uglavnom marginalan.
Koji su zdravstveni poremećaji ishrane?
Poremećaji uhranjenosti se javljaju kada ne unosimo dovoljne količine nekog nutrienta, ili
kada se on iz određenih razloga ne može iskoristiti u našem tijelu. Kod neishranjenosti
(malnutricije) imamo potpuni nedostatak neke hranjive tvari. U mnogim se
nerazvijenim zemljama takvi problemi javljaju jednostavno zato što ljudi nemaju što jesti
ili im je prehrana jako jednolična. Izgladnjelost je tragični zdravstveni problem sa kojim
se suočavaju milioni ljudi na zemlji. Mnogo manje zastupljen, ali također teški problem
jesu bolesti prouzrokovane nedostatkom bjelančevina ili pojedinih vitamina i minerala u
prehrani. No, dokle god ljudi imaju dovoljno hrane da mogu zadovoljiti svoje energetske
potrebe preko nerafiniranih namirnica, te su bolesti veoma rijetke. Pojam
preuhranjenosti označava preveliku potrošnju neke hranjive tvari. U razvijenim se
zemljama veoma često koristi prekomjerna količina rafiniranih proizvoda, i za mnoge je
ljude koji žive u izobilju to i uzrok tkzv. bolestima «modernog doba» (stres, srčani
infarkt, maligni karcinomi i moždani udari), pa čak i smrti. Povišeni krvni pritisak i
dijabetes su također bolesti kojima je česta podloga nepravilna ishrana. Konkretna
odstupanja u prehrani koja mogu potaknuti ili promovirati te bolesti jesu pretjerani unos
holesterola i životinjskih masnoća, preveliki sveukupni unos masnoća, rafiniranog šećera,
bjelančevina i soli. Moguće je čak i trovanje «overdozom» specifičnog vitamina ili
minerala. No da bi se to dogodilo, osoba mora primiti te vitamine i minerale u obliku
tableta ili koristiti jednoličnu i jako koncentriranu hranu. Debljina (obesitas), prema
izvještaju Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO), poprima oblik epidemije u sve
većem broju zemalja, a prema tom izvještaju fundamentalni uzroci debljine su odsustvo
fizičke aktivnosti i povećano uzimanje hrane. Pretilost je jedna od najtežih posljedica
preuhranjenosti.
Tabela 5. Najvažniji zdravstveni poremećaji koji su u vezi s ishranom
Nutritivni faktor Zdravstveni poremećaj u vezi sa ishranom
Insuficijentan unos energije • Poremećaji kognitivnog i tjelesnog razvoja • Supresija imunih funkcija
Prekomjeran unos energije (kaloria) • Obesitas • Dijabetes mellitus tip 2
Prekomjeran unos šećera • Karijes dentis • Obesitas
Prekomjeran unos saturiranih masnoća
• Rastući rizik od kardiovaskularnih oboljenja • Dijabetes mellitus tip 2
Smanjen unos voća i povrća • Rastući rizik od kardiovaskularnih oboljenja • Rastući rizik različitih tipova karcinoma
Deficit željeza • Anemija Deficit Vitamina D i kalcijuma • Oštećenja razvoja i strukture kosti Premali unos ribe i ribljeg ulja • Iznenadna srčana smrt
*označenim namirnicama pojedini proizvođači mogu dodati brašno.
Oboljeli od celijakije ne smiju jesti pšenicu, raž, ječam i njihove prerađevine, pšenične
klice, mekinje, krupicu od nezrela žita, sladno pivo, bijelu kafu, viski, kupovni hljeb od
kukuruznog brašna (uvijek ga sadrži bijelo brašno), gotove juhe, gotovu hrana, soseve,
instant krompir, suhe smokve, suhomesnate proizvode poput salama, kobasica, hrenovki
i pašteta.
GENETSKI MODIFICIRANA HRANA
Kako se genetski mehanizmi mogu primijeniti u proizvodnji hrane?
Naoružani novostečenim znanjem o dezoksiribonukleinskoj kiselini (DNA), naučnici širom
svijeta eksperimentišu sa genetskim kodom biljaka i životinja, stvarajući nove vrste i po
želji birajući njihove osobine. Već se desila donedavno, nezamisliva stvar. Desilo se
ukrštanje biljaka i životinja. Iako to niko nije, barem javno, uradio, lako je zamisliti i
slične eksperimente sa ljudima, čiji bi genetski kod mogao da bude obogaćen genima
biljaka i životinja. Istraživanja su uglavnom usmjerena ka proizvodnji genetski
modificirane hrane. U naučnoj javnosti genetski modificirana hrana ima podjednak broj
pristalica i protivnika.
Šta je zapravo genetski modificirana hrana?
Genetski modificirana hrana je rezultat biotehnologije, to jest apliciranja genetskog
inžinjerstva s namjerom mijenjanja određenih karakteristika životnih namirnica, a sa
ciljem postizanja “boljeg kvaliteta i kvantiteta”. Genetski modificiranu hranu čine
namirnice kod kojih su laboratorijski izmjenjene genetske karakteristike (jedan ili više
gena uzetih od drugih namirnica ili organizama sa određenim svojstvima biva ubačen u
nasljedni genetski materijal namirnice koja se želi modificirati). Treba napomenuti da
ovako modificirani materijal ne samo da odražava nova svojstva, nego ga i prenosi na
buduće potomstvo. Misli se da genetski modificirana hrana povećava rizik od nastajanja
raka, a pripisuju joj se i povećana incidencija alergijskih bolesti, kao i slabljenje
imunološkog sistema.
Prehrambeni proizvodi dobijeni biotehnologijom mogu popraviti kvalitet osnovih
namirnice, npr. njen ukus i sastav. Za nerazvijene zemlje posebno je korisno gajenje
graha otpornog na patogene, virus- rezistentne papaje, GM pamuka, kao i riže
obogaćene vitaminom A. U skoroj budućnosti treba očekivati i krompir koji apsorbuje
manje ulja pri prženju, kukuruz i soju sa povećanim sadržajem proteina, paradajz sa
svježijim ukusom, kao i slađe jagode.Izvjesna je i proizvodnja vakcina za oralnu primjenu
koje bi proizvodile GM a koje bi bile jeftinije, lakše za čuvanje i manje stresogene za
upotrebu od dosadašnjih, a koristile bi se za prevenciju dijareje, kolere i hepatitisa B.
Da li mi konzumiramo genetski modificiranu hranu?
Genetski modificirana hrana je sastavni dio naše prehrane (unosimo je u svoje tijelo i to
najmanje 3 do 4 puta dnevno), i ma koliko se mi tome protivili i imali strah, ona je tu.
Ona se može nalaziti kao osnovna namirnica u prehrani, i bez da smo svjesni njene
prisutnosti. Za sve one zabrinute nije nikakva olakšavajuća okolnost ako se kaže da oko
60% proizvoda, prodavanih u supermarketima širom svijeta, može sadržavati dijelove
trans- genskog porijekla, koji su ubačeni u namirnice bez znanja potrošača. Na poseban
način, prednosti genetskog inžinjerstva u agrikulturi se manifestuju u znatnom
smanjenju upotrebe pesticida koji zagađuju okolinu, poboljšanju tehnike konzerviranja
hrane, poboljšanje njenog kvaliteta i povećanju prinosa u klimatski neadekvatnim
predijelima.
Da li je proizvodnja genetski modificirane hrane javno odobrena?
Široko nezadovoljstvo po pitanju genetski modificirane (GM) hrane prouzrokovalo je
velike pritiske na velike prehrambene firme u Evropi, te su neke od njih kao što je
«Nestle» javno odbacili upotrebu GM materijala u pripremanju prehrambenih proizvoda.
Stvar je mnogo drugačija u Americi, gdje je biotehnologija pozitivno prihvaćena, zbog
punog povjerenja koje je dato Administraciji za hranu i lijekove (engl. Food and drug
administration- FDA) i Agenciji za zaštitu okoliša (engl. Environmental protection agency-
EPA), odnosno dvjema glavnim institucijama koje nadziru i kontrolišu namirnice i okoliš.
One su dale zeleno svijetlo za komercijalizaciju genetski modificiranih proizvoda, držeći
da oni ne predstavljaju problem po zdravlje ljudi i okoline. Odlukom Europskog komiteta
za hranu da se u promet stave namirnice čije su sirovine dobivene takvim postupkom,
bez prethodnog ispitivanja i bez odgovarajuće naznake kao što je naznaka na cigaretama
(pušenje je štetno), stupila je na snagu, što praktično znači da su police samoposluga
velikih zapadnih zemalja pune takvih namirnica. Izgleda, da se zapravo od genetski
programirane hrane više ne može pobjeći!
Šta je genetska modifikacija?
Modifikacija gena obavlja se pomoću parazitskih genetičkih elemenata tzv. vektora, koji
se koriste za kopiranje gena i njihov prenos u stanicu domaćina, tj. onu koju želimo
obogatiti svojstvima strane vrste. Unutar stanice domaćina vektori se uklapaju u genom
te tako genetički modificiraju organizam stvorivši novi transgenetički. Uklapanje
vektorske DNA, kao uklapanje bilo koje strane DNA je neprecizan, slučajan proces koji
može biti letalan ili imati štetne posljedice. Ponekad se željena DNA direktno ubacuje u
domaćina, bez pomoći vektora. Obično velik broj stanica ili embrija mora biti inficiran
vektorom ili stranom DNA kako bi se dobilo nekoliko organizama sa željenim svojstvima.
Kako bi se pomogao oporavak promijenjenih stanica, vektor se označava obilježenim
genima- marker genes. Najčešći markeri su geni s antibiotičkim svojstvima, koji
omogućavaju lakše izoliranje modificiranih stanica u prisustvu visokih koncentracija
antibiotika. Postupak stavljanja humanog gena u životinje, ribljeg gena u paradajz, gena
iz insekta u krompir s namjenom da bi oni bili veći, jači, otporniji na insekte i herbicide,
da bi bili ljepši i dugotrajniji, naziva se genetska manipulacija. Taj postupak se još
naziva i genetska «hirurgija» jer se zapravo mikrohiruškim metodama vadi gen iz jedne
ćelije i spaja s genomom druge stanice da bi nastao novi gen. Tehnika je potpuno
umjetna i nema nikakve veze s prirodom. Izmislio ju je čovjek da promjeni prirodu i
samo sebi u korist.
Problem genetskog modificiranja je što se on može dogoditi i izmedju živih jedinki koje
ne pripadaju istoj vrsti, proces koji praktički nije moguć u prirodi.
Zašto se genetski modificiraju enzimi?
Danas se ljudska aktivnost bez enzima ne bi mogla ni zamisliti, jer su enzimi najvrijedniji
"robovi" čovjeka. Vrijednost svjetske proizvodnje enzima procjenjuje se na 1.3 milijarde
US$. To praktično znači da se njihova djelatnost preusmjerava i “poboljšava”. Ako se
takvi enzimi iskoriste dobivena namirnica više nije prirodna. Iako su enzimi u
namirnicama zastupljeni u mikro- količinama za alergične reakcije to je više nego
dovoljno. Ubrzavanje fermentacijskih procesa, skraćivanje vremena procesa varenja i
poboljšavanje ukusa glavni su motivi za proizvodnju genetski modificiranih enzima.
Šta je potaknulo ideju proizvodnje genetski modificirane hrane?
Temeljni principi biotehnologije korišteni su zapravo od vremena starih Egipćana a mi
smo ih samo ponovo otkrili i usavršili. Repica koja ima veći prinos ulja, paradajz koji
ranije zrije i ima ljepšu crvenu boju, kvasnica za pivovarstvo koja bolje razgrađuje
(dekstrinira) škrob, pšenica koja ima veće zrno i čvršću stabljiku itd. Danas se naime,
rekombinacijom gena povećava otpornost kultura na herbicide. Genetskom
manipulacijom također bitno se može povećati otpornost na insekte, na kvarenje i druga
karakteristična svojstva namirnica. I kada se radi o raznim “poboljšanjima” tehnika
genetske manipulacije je prilično pouzdana i precizna. Svi znaju da je GM soja, paradajz,
grah, krompir, kukuruz, tikva, a to znači i njihovi derivati kao što su škrob, sirupi, stočna
hrana, meso, mlijeko itd. Kad se plasira lubenica bez koštica, nitko ne razmišlja o metodi
kako je to postignuto. Poljoprivredna biotehnologija koja proizvodi GM modificiranu hranu
predstavlja se kao rješenje problema gladi u svijetu. Takođe se pretpostavlja da će takva
hrana biti otporna na sušu i mraz.
U čemu su sadržane opasnosti koje nose genetski modificirane namirnice?
Multiplikacija gena i visok postotak prijenosa gena obavlja se pomoću vektora koji imaju
sljedeće nepoželjne karakteristike:
• Nastali su iz virusa, plazmida i mobilnih genetičkih elemenata (uzročnika
bolesti ili genetičkih parazita) koji imaju sposobnost prodiranja u stanice i
ubacivanja u stanični genom, te tako stvaraju oštećenja genoma sa nepredvidivim
uticajem na fiziološke I biohemijske reakcije orgasnizama;
• Mnogi nose gene otporne na antibiotike, što će ubrzati evoluciju otpornosti na
antibiotike patogenih mikroorganizama te prouzrokovati veliki zdravstveni
problem;
• Ignorišu razlike među vrstama, te mogu imati veliki broj domaćina. Mogu inficirati
mnoge vrste i pritom prenijeti gene virusa različitih vrsta iz kojih mogu nastati
novi patogeni.
Drugi ne manje važan problem koji napominju naučnici je i to da, suprotno hemijski-
štetnim proizvodima (npr. pesticidi), genetski modificirani proizvodi ne mogu biti
povučeni sa tržišta. Novi organizmi se samostalno umnožavaju, mutiraju, migriraju a to
znači da su trajni (jedan put kreirani i pušteni u opticaj ne mogu više biti povučeni).
Da li se povećana incidencija celijakije dovodi u vezu sa GM hranom?
U današnje vrijeme, nažalost, veliki broj naučnika je objavio kako se razvija, izvan
očekivanja, sve veći broj intolerancije (nepodnošljivosti) na odredjene životne namirnice,
a na poseban način napominju povećanu učestalost celijakije (glutenska enteropatija–
hronična bolest tankog crijeva koja je klinički obilježena malapsorpcijom zbog trajne
nepodnošljivosti glutena- bjelančevina sadržana u odredjenim žitaricama). Kao mogući
uzrok celijakije navode upravo genetski modificirane namirnice, transgenske
bjelančevine.
Koje mjere zaštite se poduzimaju u vezi sa genetski modificiranom hranom?
Traženi međunarodni protokol o biološkoj sigurnosti genetski modificiranih namirnica
zbog nedostatka argumenata i rasprava o tome šta sve podrazumjeva GM hrana nije
donešen na sastanku u Kartageni 1999.godine. Pod pritiskom javnosti neke europske
zemlje i Japan uvele su obavezno deklarisanje za neke ili sve proizvode koji se zasnivaju
na biotehnologiji i ograničile njihovu upotrebu. Mnogi stručnjaci su protiv sugerisanja koji
je najmanji dozvoljeni nivo kontaminacije (npr. ispod 1%). Britansko udruženje liječnika
je zatražilo moratorijum za gajenje GM žitarica, ali je Vlada to odbila i prijedložila
istraživanja o eventualnim zdravstvenim rizicima upotrebe GM namirnica. Prihvaćeno je
pravo potrošača da upotrebljava hranu koja nije GM, ali i pravo proizvođača da je prave.
Vlade Francuske, Austrije, Grčke i Luksemburga zabranile su uvoz GM žitarica čak i uz
dozvolu EU. FDA još uvijek nije izmjenila svoj stav o bezbjednosti upotrebe GM hrane,
koji je usvojen 1992.godine, prije svega iz ekonomskih razloga. U Americi još uvijek ne
postoji obaveza deklarisanja GM proizvoda. Zemlje u razvoju tek uvode zakonske propise
koji se odnose na biološku sigurnost namirnica, a obzirom na činjenicu da će u narednih
5 godina najviše GM žitarica biti uzgajano upravo u tim zemljama (u Brazilu, Indiji), ove
zemlje su najugroženije ovim problemom. Sigurno je da mjere koje se preduzimaju radi
obezbjeđenja biološke ispravnosti GM namirnica ne mogu biti efikasne bez odgovarajućeg
institucionalnog i pojedinačnog angažovanja na nacionalnom i međunarodnom nivou.
Proizvođači treba da obrate veću pažnju na zdravstvene i ekološke posljedice upotrebe
GM hrane i da više ulažu u istraživanja iz ove oblasti. Naučnici uključeni u ovakva
istraživanja treba da objavljuju svoje rezultate u naučnim publikacijama. Potrošači treba
da shvate da je nemoralno prema budućim generacija apsolutno neprihvatanje
tehnologije koja može riješiti problem gladi u svijetu.
Slika 6. Genetski modificirana hrana
Zadatak za studente:
I Problem slučaja 1. Hipotetski ishranu treba prilagoditi krvnim grupama. «Četiri krvne
grupe za četiri načina ishrane- dobro zdravlje, dug život i idealnu tjelesnu težinu» je
napisano na početku knjige dr. Petera J D´Adama.
Zadatak 1: Pootražiti više informacija na zadatu temu (pretraživanje na internetu) i
odgovoriti na slijedeća pitanja:
1. Zašto osobe sa krvnom grupom 0 trebaju jesti meso, peršun i luk i šljive?
2. Da li se krvnoj grupi 0 preporučuje unos mliječnih proizvoda i žitarica i zašto?
3. Zašto osobe krvne grupe A trebaju povećan unos antioksidanasa,
mikronutrijenata i ljekovitog bilja u ishrani?
4. Koje žitarice, voće i povrće trebaju biti zastupljene u ishrani krvne grupe A?
5. Što se preporučuje u ishrani krvne grupe B?
6. Što se preporučuje u ishrani krvne grupe AB?
Slučaj 2. U jednoj naučnoj eksperimentalnoj studiji koja je provedena 1990. godine
pacovi su hranjeni genetski modifikovanim paradajzima. Međutim pacovi su odbijali da ih
jedu. Hranjeni su na silu. U nekoliko pacova su se pojavile lezije u stomaku, a sedam od
40 pacova je uginulo u roku od dvije nedjelje. U jednom drugom istraživanju pacovi koji
su hranjeni genetski modifikovanim kukuruzom imali su probleme sa eritrocitopoezom i
pojavu anemije. Pacovi koji su hranjeni genetski modifikovanom sojom imali probleme sa
formiranjem stanica jetre. Svinje hranjene genetski modifikovanim kukuruzom na
nekoliko farmi u Americi su razvile lažnu bremenitost ili sterilitet. Krave hranjene
genetski modifikovanim kukuruzom u Njemačkoj su misteriozno uginule. A duplo veći
broj pilića je uginuo kada je hranjen genetski modifikovanim kukuruzom u poređenju sa
onim hranjenim prirodnim kukuruzom.
Zadatak 2: Analizirajte rezultate navedenih studija i pokušajte definisati zdravstvene
poremećaje koje je prouzrokovala konzumacija genetski modificirane hrane (rad u
grupama, nabrojte ih pojedinačno 1.2.3...)
Razmislite o ovoj temi, jer ko zna šta može biti u budućnosti….
Zadatak 3: Kreirajte (nacrtajte sadržaj) piramide zdrave ishrane!
Zadatak 4. Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)
1. Slijedeći mikroorganizmi predstavljaju najčešće biološke rizike otrovanja hranom
(zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan): a. salmonella
b. streptococcus
c. virus hepatitisa A
d. staphilococcus
e. Giardia
f. Trichinella.
2. Kvalitet hrane sadrži slijedeće kategorije (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):
a. Organoleptički aspekt,
b. Ukus,
c. Nutritivne vrijednosti,
d. Funkcionalne karakteristike hrane,
e. Higijenske karakteristike hrane.
Literatura
1. United Nations. Universal Declaration of Human Rights. New York: United Nations; 1948.
2. Yassi A, Kjellistrom T, De Kok T, Guidotti TL. Food and agriculture. In: Basic Environmental Health. Oxford: Oxfoed University Press; 2001. pp 242-80.
3. Statement on the link between nutrition and cognitive development in children. Center on Hunger, Poverty and Nutrition Policy. Medford MA: Tufts University of Nutrition; 1995.
4. Kromhout D, Mennoty A, Bloemberg B, Avanis C, et al. Dietary satured and trans- fatty acids and cholesterol and 25 year mortality from coronary heart diseases: The seven Countries study. Preventive medicine 1995; 24: 308-15.
5. Kuler I. Dobro jedi i ostani živ (elektronska knjiga), Zagreb; 2001. 6. Benfante R. Studies of cardiovascular disease and cause specific mortality trends
in Japanese American men living in Hawai and risk factors comparison with other Japanese populations in the pacific region: a review. Hum Biol. 1992; 64: 791-805.
7. Zildžić M, Alibegović E, Tulumović A. Ishrana, savjeti i zdravlje, Penn, Tuzla, 2005. 8. World Health Organisation. Public Health impact of pesticides used in agriculture.
Geneva: WHO, 1990. 9. Bosnir J, Puntarić D, Smit Z, Capuder Z. Fisch as an indicator of eco- system
contamination with mercury. Croat Med J 1999; 40: 546-9. 10. World Health Organisation. Health consequences of the Chernobyl accident.
Geneva: WHO, 1995. 11. Rutten AJ. Adverse effects of nutritients. In: De Vries J (ed). Food safety and
toxicity. Florida, Boca Raton; 1997.pp 163-71.
KRUTI OTPAD I ONEĆIŠĆENJA TLA
Kruti otpad i onečišćenja tla
Medicinski otpad
Ciljevi kursa:
• Identificirati izvore onečišćenja tla;
• Definisati otpad i poznavati njegovu klasifikaciju;
• Proširiti znanja i razumijevanje o problemu nastanka i odlaganja otpada;
• Identificirati glavne uticaje otpada na okoliš i zdravlje;
• Definisati principe pristupa otpadu;
• Identificirati vrste opasnog medicinskog otpada i kategorije opasnog kliničkog
otpada prema WHO;
• Identificirati zdravstvene rizike opasnog medicinskog otpada i uticaj na okoliš;
• Znati kako zbrinuti i upravljati medicinskim otpadom.
Koji su najćešći izvori onečišćenja tla?
Tlo može biti kontaminirano materijama kao što su pesticidi, teški metali, posebno olovo
i kadmijum. Značajni izvori zagađenja tla su:
• kruti otpad;
• poljoprivredne aktivnosti;
• industrija;
• emisije iz saobraćaja.
Značajan zagađivač tla je kruti otpad. Primjeri su površine onečišćene česticama azbesta,
teških metala ili radioaktivna kontaminacija zemljišta uranijumskim nizom u okolini
termoelektrana na ugalj. Tlo i vode su u nas kontaminirane, takođe, kao posljedica
upotrebe oružja i granata punjenih osiromašenim uranijumom u prethodnom ratu.
Oštećenjima trafostanica mogu se oslobađati polohlorirani bifenili, a ova kancerogena
materija koristila se i kao mazivo za tenkove. Polihlorirani dioksini i polihlorirani
dibenzofuran oslobađaju se spaljivanjem.
Šta je otpad?
Smeće (otpad) je nešto što odlažemo ili bacamo jer nam nije potrebno ili nešto što nismo
dugo koristili. Svaki čovjek obavljanjem redovnih dnevnih aktivnosti proizvodi otpad.
Smeće se oslobađa iz svih industrija, svih ljudskih djelatnosti (poljoprivreda,
komercijalnih, ćišćenje javnih površina). Korisnici usluga takođe oslobađaju smeće.
Mnogo je lakše prepoznati otpad, nego definisati šta je ustvari otpad. Otpad je prema
Internacionalnom Aktu o okolišu definisan 1970. godine kao svaka materija u tečnom,
čvrstom i plinovitom obliku ili radioaktivna materija koje se oslobađaju spaljivanjem,
emisijom ili odlaganjem u okoliš, a kao takve svojim volumenom ili rukovanjem s njima
uzrokuju promjene u okolišu.
Koje su vrste otpada?
Otpad se može podijeliti u nekoliko vrsta (tipova). Najćešći metod podjele otpada je
prema sastavu na:
1. fizički,
2. hemijski,i
3. biološki.
Značajna je i podjela otpada prema agregatnom stanju na:
1. čvrsti otpad- otpadni materijal koji sadrži <70% vode;
2. Tečni otpad- obično sadrži manje od 1% čvrstog otpada;
3. Mulj- vrsta otpada koji se nalazi između tečnog i čvrstog. On obično sadrži
između 3%- 25% čvrstog otpada, dok je ostatak materija rastvoren u vodenom
materijalu.
Kako se otpad klasificira?
Prema Nacionalnim zakonodavstvima otpad dijelimo na opasni, neopasni otpad i
specijalni otpad. Opasni otpad je svaki otpad koji je utvrđen posebnim propisom i koji
ima jednu ili više karakteristika koje prouzrokuju opasnost po zdravlje ljudi i okoliša po
svom porijeklu, sastavu ili koncentraciji.
Opasni otpad mogu biti:
baterije,
otpadna ulja,
ljepila,
rastvarači,
boje,
tinta,
različite hemikalije,
pesticidi,
akumulatori,
opasni medicinski otpad.
Neopasni otpad (komunalni otpad) je svaki otpad koji nema karakeristike opasnog
otpada kao što su staklene i plastične boce, papir, plastika, željezo ili tekstil. Ovaj otpad
uglavnom potiče iz domaćinstava, ustanova, uslužnih djelatnosti i čišćenja javnih
površina. Specijalni otpad je vrlo specifičan po porijeklu. Neki od primjera specijalnog
otpada su radioaktivni otpad, medicinski i farmaceutski otpad.
Kad su počela razmišljanja i aktivnosti o organizovanom odlaganju otpada?
Odlaganje i rukovanje otpadom je problem koji narasta sa kontinuiranim porastom broja
stanovnika i razvoja procesa industrijalizacije. U 18. vijeku u Francuskoj i Engleskoj
individualno se plaćalo za odvoz smeća izvan grada. Organizovano odlaganje otpada u
cilju čišćenja općina prvi put je uveo Benjamin Franklin 1757. godine. Zanimljiv je
podatak da bogatstvo jedne zemlje ne određuje uvijek uspješno zbrinjavanje otpada.
Istaknuto je da je po stanovniku uvijek potrebno izdvojiti 0,5% od bruto nacionalnog
dohotka za ostvarivanje zadovoljavajućeg načina zbrinjavanja otpada. To znači da bi se
ostvarili zadovoljavajući standardi zbrinjavanja otpada, u zemljama s izrazito niskim
bruto nacionalnim dohotkom, potrebno je po stanovniku izdvojiti između 0.18 i 6 dolara
na godinu.
Koji su glavni uticaji otpada na okoliš?
Uticaji otpada na okoliš su višestruki. Otpad, sam po sebi, predstavlja gubitak materije i
energije. Nadalje, otpad zahtijeva dodatnu energiju za sakupljanje, tretman i odlaganje.
Odlaganje otpada prouzrokuje degradaciju zemljišta i zagađenje vazduha i vode. Mnoge
materije koje zagađuju zrak oslobađaju se za vrijeme rukovanja otpadom i pri njegovom
odredbi, postupanje i prijevoz, odgovarajući pogoni i uređaji za sterilizaciju ili spaljivanje,
odlaganje ostataka nakon odgovarajuće obrade, te edukacija. Zakonska regulativa
obuhvaća zakone, pravilnike, preporuke i standarde, kao i davanje licencija za obavljanje
određenih djelatnosti u sistemu zbrinjavanja medicinskog otpada. Raznolikost
zakonodavstva u različitim zemljama očituje se i u izboru načina obrade. Odluka pojedine
zemlje o izboru načina obrade opasnog medicinskog otpada svakako se temelji na njenim
zakonima. Tako se npr. u Italiji sav opasni medicinski otpad spaljuje, bez obzira je li prije
toga steriliziran. U većini europskih zemalja izričito je zabranjeno odlagati opasni
medicinski otpad na odlagališta bez prethodne obrade. Ako se pri upravljanju otpadom iz
zdravstvenih ustanova udovoljava svemu što je preporučeno, problem definitivnog
zbrinjavanja opasnog medicinskog otpada bit će znatno olakšan, a rizik za zdravstvene
djelatnike, kao i pacijente mnogo manji. Istovremeno, spriječilo bi se onečišćenje
bolničkog okoliša, tj. mogućnost širenja intrahospitalnih infekcija uzrokovanih sve
otpornijim biološkim uzročnicima na poznate antibiotike, odnosno smanjila bi se
potencijalna opasnost za okoliš, životinje i ljude koji mogu, posredno ili neposredno, doći
u kontakt s tom vrstom otpada u svome životnom okruženju.
predobrada odlagalište
komunalnog
Farmaceutski otpad otpada
bez predobrade inceracija (spaljivanje)
Hemijski otpad fizikalno- hemijska obrada
Slika 8. Shematski prikaz propisnog uništenja opasnog otpada.
Zadatak za studente:
Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)
1. Značajni izvori zagađenja tla su (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo
jedan):
a. kruti otpad
b. poljoprivredne aktivnosti
c. industrija
d. zdravstvene ustanove
e. saobraćaj
2. Glavni principi pristupa problemu otpada su (zaokružite ispravne odgovore isključujući
samo jedan):
a. smanjivanje količine
b. spaljivanje
c. reciklaža
d. regeneracija
e. ponovna upotreba
Literatura
1. Kocijančić R. Higijena. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd; 2002. 2. Guidotti TL, Welping C. Land Pollution. In Encyclopedia of Occupational Health and
Safety ILO, Geneve; 1998. 3. Valić F. Zdravstvena ekologija. Medicinska naklada, Zagreb; 2001. 4. Milošević GS. Disposal and Recycling of industrial waste. In: Georgieva L, Burazeri
G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 333-342.
EKOLOŠKI ZNAČAJ NEIONIZUJUĆEG ZRAČENJA
Ciljevi kursa:
• Definisati termin elektromagnetno zračenje i uočiti osnovnu razliku između
električnog i magnetnog polja;
• Proširiti znanje o izvorima i mogućim neželjenim efektima neionizirajućeg
zračenja;
• Razumjeti kako se razvijaju biološki efekti ekspozicije neionizujućem zračenju;
• Identificirati i opisati rizike okolišne ekspozicije ionizujućem zračenju;
• Identificirati poremećaje zdravlja u ekspoziciji neionizujućem zračenju;
• Razumjeti vodič za limitirajuće doze ekspozicije neionizujućem zračenju.
Od čega se sastoji elektromagnetni val?
Elektromagnetni val se sastoji od promjenjivog električnog i promjenjivog magnetskog
polja. Polja titraju u fazi, a po smjeru su uvijek uzajamno okomita. Elektromagnetni val
može se posmatrati i kao roj energetskih kvantuma– fotona. Fotoni su čestice energije
koje nemaju masu mirovanja, ali se u iznimnim uslovima mogu transformisati u dvije
čestice s jednakim masama mirovanja– pozitron i elektron (tzv. tvorba parova). Kako se
prenos elektromagnetnog polja kroz prostor može opisati i valnim i čestičnim svojstvima,
prirodu elektromagnetskog zračenja opisujemo kao dvojnu ili dualnu.
Kako nastaje elektromagnetno polje?
Nađu li se u prostoru dva električki nabijena tijela, ona će međusobno djelovati silom
koju nazivamo električna sila. Prostor oko ta dva električki nabijena tijela nazivamo
električno polje. Kad se naboji pokrenu, inducira se i magnetsko polje. Jačina
električnog polja mjeri se u Voltima po metru (V/m), dok se gustoća magnetskog toka
(intenzitet magnetskog polja), u čast Nikole Tesle, mjeri u jedinicama nazvanim Tesla
(T). U Sjedinjenim Američkim Državama češće se koristi 10 000 puta manja mjerna
jedinica gauss (G), nazvana po čuvenom njemačkom matematičaru i fizičaru Johannu
Carlu Friedrichu Gaussu. Pri prolazu kroz većinu bioloških medija, električna polja
slabe, pa se od njih lakše i štiti, dok magnetska neometano prolaze kroz veliki broj
materijala. U oba slučaja, snaga polja značajno opada s kvadratom udaljenosti od izvora.
Šta se podrazumijeva pod terminom elektromagnetna zračenja?
Sva zračenja elektromagnetskog spektra biološki su aktivna, tj. u međudjelovanju s
biološkim medijem ostvaruju neki biološki učinak. Prema tome pod pojmom
elektromagnetnih zračenja podrazumijeva se široki spektar energija koje su biološki
aktivne i dovode do međudjelovanja sa živom tvari. Uvriježeno ih je dijeliti na
neionizirajuća zračenja, koja u primarnom međudjelovanju ne ioniziraju medij kroz
koji prolaze (prvenstveno zato što za to nemaju dovoljno energije), i ionizirajuća
zračenja, koja to čine. Da bi elektromagnetsko polje u primarnoj interakciji moglo
ionizirati materiju, ono mora posjedovati energiju od barem 12,4 elektron-Volta (eV),
valnu dužinu od barem 100 nanometara (nm) i frekvenciju od barem 3000 TeraHertza
(THz; 1THz = 1012 Hz). No, kako je ova granica, kako je to već 1905. godine pokazao
Einstein, uslovna, suvremena radijacijska medicina radije govori o tzv. frekvencijskim
pojasevima. Ionizirajuća zračenja su visokoenergetska zračenja krajnjeg dijela
spektra, a čini ih dio UV- zračenja, rentgensko i gama zračenje. Nejonizirajućim
zračenjima smatraju se svi ostali dijelovi spektra počev od statičkih i niskofrekventnih
polja.
Slika 9. Elektromagnetski spektar (frekvencijski pojasevi).
Šta predstavlja termin neionizirajuće zračenje?
Neionizirajuće zračenje se odnosi na svako zračenje koje nema dovoljno energije da
ionizira živu materiju, tj. da potpuno odstrani elektron ili atom jedne molekule. Vidljivo
svjetlo, ultravioletno zračenje (UV), infracrveno zračenje (IC), radio valovi, ultrazvuk,
lasersko svjetlo – sve su ovo primjeri neionizirajućeg zračenja, iako vidljiva svjetlost i UV
zračenje mogu ionizirati neke molekule.
Neionizirajuće zračenje ima nižu energiju zračenja, pa je upotreba ove vrste zračenja
manje opasna nego ionizirajuće zračenje (kao što su X– zrake). Međutim, neka
istraživanja su pokazala da dugotrajno izlaganje niskofrekventnom elektromagnetnom
polju (mobiteli, elektricitet), može predstavljati opasnost za naše zdravlje, iako je
zračenje neionizirajuće.
Što treba znati o biološkim učincima neionizujućeg zračenja?
Slika 10. Biološki odgovor ekspozicije neionizujućem zračenju
Kako je naprijed naglašeno, svako međudjelovanje zračenja elektromagnetskog spektra i
biološkog medija proizvede neki biološki učinak. Većina tih učinaka su tzv. nestohastički
ili deterministički učinci, određeni pragom doze ispod kojeg ne nastaju. No, ima i tzv.
stohastičkih ili nedeterminističkih učinaka, koji teoretski mogu nastati pri bilo kojoj dozi
zračenja većoj od nule. Postoji i fenomen stimulirajućeg djelovanja elektromagnetskog
zračenja na ciljno tkivo poznat kao hormeza, a takvi učinci kao hormetički učinci. Dio
radio- efekata nema nikakvog biomedicinskog značenja (npr. ježenje kože pri djelovanju
statičkih polja). Dio učinaka elektromagnetskih zračenja nažalost je štetan po ciljno tkivo
i organizam u cjelini, i predstavlja noksu u pravom smislu riječi.
Koji su najučestaliji biološki efekti ekspozicije neionizujućem zračenju?
Najučestaliji biološki efekti koje uzrokuju neionizujuće zračenje u organizmu su:
Ekspozicija EMZ
Transfer energije
Stanični signal
reverzibilnost
adaptacija
bolest
Neželjeni efekti
• Direktna mišićna i nervna
stimulacija
• Modulacija aktivnosti centralnog
nervnog sistema
• Promjene u staničnom metabolizmu
• Promjene u retinalnoj funkciji
• Promjena enzimskih aktivnosti
• Moguće promjene u nivou
malatonina noću
Ovim efektima može se pripisati eventualno djelovanje neionizujućeg zračenja na
promjene genetskog materijala (DNA) i učešća elektromagnetnih polja u karcinogenezi.
Zrače li statička električna i magnetska polja?
Statička električna i magnetska polja frekvencije 0 Hz u fizičkom smislu su jedina prava
polja bez komponente zračenja. Statična električna polja induciraju naboj na površini
vodiča što može u čovjeka u dodiru izazvati kratkotrajan prolaz struje kroz tijelo
(fenomen izboja- inducirane struje). Inducirane struje kao rezultat međudjelovanja
elektromagnetnih polja i izloženog organizma, pojavljuju se i u ljudskom tijelu. Sva tijela
zagrijana iznad apsolutne nule emituju elektromagnetna zračenja. Spektar zračenja tijela
na sobnoj temperaturi obuhvata uglavnom infracrvena (IC) zračenja. S povećanjem
temperature, zagrijana tijela dakle na višim temperaturama osim spektra IC zračenja,
imaju vidljivo svjetlo i mikrotalasno zračenje. S tim u vezi može doći do subjektivnih
senzacija (piloerekcije), ali uopšte se smatra da biološki potencijal tih polja nije dovoljan
da bi bio morbogen. Rizičnim se kategorijama smatraju jedino osobe sa ugrađenim pace-
makerima, feromagnetskim implantatima i slično, jer u njih interferencija s takvim
egzogenim poljem može dovesti do neželjenih zdravstvenih učinaka. Pri tom se neželjeni
učinci očekuju u ljudi izloženih poljima veće gustoće magnetskog polja, a rizik se
povećava ako se osoba kreće.
Tabela 7. Tipični izvori statičnih polja
Tipična električna polja
Tipična magnetna polja
atmosfera (prirodna zbivanja) 12-150 V/m geomagnetska polja 0.03-0.07 mT u blizini TV i video aparata 20 kV/m industrijska oprema 50 mT prenosnici preko 500 kV 30 kV/m magnetna strujanja 50 mT magnetska rezonancija 1.5- 9 T
Koje su karakteristike elektromagnetnih polja krajnje niskih frekvencija?
Elektromagnetna polja krajnje niskih frekvencija (engl. Extremly Low Frequency- ELF) su
elektromagnetna polja frekvencije veće od 0, a manje od 300 Hz. Osnovna primjena ELF-
polja u svakodnevnom životu je u proizvodnji, raspodjeli i upotrebi električne energije.
Jedino dosad otkriveno djelovanje na izloženi organizam je na osnovu induciranih struja.
Neki istraživači pripisuju ovim poljima teratogeni ili kancerogeni potencijal pri dugotrajnoj
neprofesionalnoj izloženosti.
Što se podrazumijeva pod pojmom radiofrekvencijska i mikrovalna polja?
Radiofrekvencijska i mikrovalna polja se nalaze u frekvencijskom pojasu između 300 Hz i
300 gigaherca (1GHz= 10 na devetu Hz), pri čemu su mikrovalna polja frekvencije od
300 megaherca (1 MHz= 10 na šestu Hz) naviše (>300 MHz). U gigahercno područje
spada radar. Bioloških učinaka radiofrekvencijskih ili mikrovalnih polja i pojava
zdravstvenih poremećaja usljed ekspozicije su:
• hipertermija (eritem, kao posljedica apsorpcije energije zračenja),
• indukcija struja (naprimjer pri dodiru metalnog predmeta ili razlike u učincima pulsnih
u odnosu na kontinuirana polja).
Šta je specifična apsorpcija energije radiofrekvencijskih i mikrovalnih polja?
Apsorpcija energije ovisit će o udaljenosti osobe od izvora, usmjerenosti osobe u odnosu
na izvor, te visini osobe, ali se u tom slučaju najviše koriste dvije veličine: specifična
apsorpcija i specifična brzina apsorpcije. Specifična apsorpcija definiše se kao energija
zračenja koju apsorbira jedinična masa određenog tkiva, a specifična brzina
apsorpcije kao brzina kojom se ta apsorpcija u određenom tkivu zbiva.
Koji su zdravstveni poremećaji udruženi sa radiofrekvencijskim i mikrovalnim
poljima velike gustoće snage?
Kod polja male gustoće snage ne očekuje se termički učinak. Početni simptomi se
Maksimalno dozvoljena ekspozicija u svakodnevnom životu nalazi se između graničnih
vrijednosti u vodičima (ICNIRP).
Koji su tipični nivoi ekspozicije elektromagnetnim poljima u domaćinstvima?
Izvori elektromagnetnih polja u domaćinstvima potiču od transmisije električne struje i
kućanskih aparata. Snaga električnih polja tipičnih kućanskih aparata prikazana je u
Tabeli 3.
Tabela 9. Snaga tipičnih električnih polja u domaćinstvima mjerena na 30 cm udaljenosti od izvora
Izvor električnih polja Snaga električnog polja (V/m)
Stereo rekorder 180 Pegla 120 Frižider 120 Mikser 100 Toster 80 Fen 80 TV kolor 60 Aparat za kafu 60 Usisivač 50 Grijalica 8 Svjetiljka 5 Vodeće granične vrijednosti 5000
Zadatak za studente:
Prikaz slučaja 1. Mobilni telefoni i maligni tumor mozga (predviđa rad u grupama).
Studenti u malim grupama (5-10 studenata) diskutuju o predloženom problemu. Nakon
diskusije donose odluku da potraže više informacija o ovom problemu u literaturi i na
internetu. Cilj im je definisati slučaj, uzroke slučaja, ekološke faktore, zdravstvene
efekte i druge ekološke posljedice, načine saniranja procesa i poboljšanje ekoloških
uslova. Bilježe otkriveno i referišu prije slijedećeg predavanja uz evaluaciju i diskusiju sa
svim studentima i tutorom.
Slučaj 1.: U medicinskom glasniku Nove Engnleske objavljena je studija koja se bavila
pitanjima povezanosti mobilnih telefona i pojave tumora na mozgu. Ova neovisna studija
je anketom obuhvatila 2500 osoba liječenih u američkim bolnicama. Od toga 782 oboljela
imala su tumor na mozgu. Studija je pokazala da upotreba mobilnog telefona ne može
povećati rizik dobivanja tumora. No, treba li ovu studiju odbaciti? Nažalost, proturječne
studije ne samo da su česte u posljednje vrijeme, već kao da prate jedna drugu. Na svim
medijima, od kad je mobilna telefonija zaživjela na našim prostorima, slušali smo vijesti
o studijama koje se bave vezom između upotrebe mobitela i zdravlja. Korisnici ponajviše
pažnju usmjeravaju na bombastične napise tipa «Senzacionalno, mobiteli izazivaju rak»;
«Upotreba mobitela preopasna»; ili «Mobilni telefon kriv za preranu smrt dječaka».
Opis zadataka za studente:
Pokušajte pronaći orginalne separate ove i sličnih studija koje govore o odnosu mobitela i
zdravlja. Pročitajte pažljivo, diskutujte, pa odgovorite na ova pitanja:
1. Kako se procjenjuje zdravstvena opasnost mobilnih telefona?
2. Koliko zrače popularni mobilni telefoni?
3. Da li je opasno zračenje baznih stanica mobilne telefonije?
4. Koji zdravstveni poremećaji su objektivno udruženi sa mobilnim telefonima?
Literatura
1. Einstein A.. Üeber Einen die Erzeugnung und Verwandlung des Lichtes betreffenden heuristishen Gesichtspunkt. Annalen der Physik 1905: 17 : 132.
2. Albohm A. A review of the epidemiologic litrature on magnetic fields and cancer. Scand J Work Environ Health 1988: 14: 337-43.
3. Anderson L. Exposure levels, bioeffects, and epidemiology. Health Phys 1991: 61 : 41-6.
4. Simon N. Biological effects of static magnetic fields: Review. Int Cryogenic Materials Commission, Inc. Boulder (Colorado); 1992.
5. Grandolfo M, Vecchia P. Static electromagnetic fields: Sources, physical interaction and bioeffects. In: Mathes R, editor. Proceedings of the Third Interantional Non-Ionizing Radiation Workshop. ICNIRP, Baden, Austria:1996. 271-85.
6. Blackman C, Benane S, Elliot D, House D, Pollack M. Importance of electromagnetic fields on the efflux of calcium ions from brain tissue in vitro: A three model analysis consistent with the frequency response up to 510 Hz. Bioelectromagnetics 1988: 9: 215-27.
7. Cohen M. The effects of low-level electromagnetic fields on cloning of two human cancer cell lines (colo 205 and colo 320). In: Technical report, Final report to the New York State Power Lines Project, Wadsworth Labs, Albany, NY:1987.
8. Mc Givern R, Sokol R, Adey W. Prenatal exposure to low-frequency electromagnetic fields demasculinizes adult scent marking behaviour and increases accessory organ weights in rats. Teratology 1990: 41: 1-8.
9. Wilson B, Chess E, Anderson L. 60 Hz electric field effects on pineal melatonin rhythms: Time course for onset and recovery. Bioelectromagnetics 1986: 7: 239-42.
10. Stevens R, Davis S, Thomas D, Anderson L, Wilson B. Electric power, pineal function and the risk of breast cancer. FASEB J 1992: 6: 853-60.
11. Stikova E. Public health aspects of non- ionizing radiation. In: Georgieva L, Burazeri G. (eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 371-398.
12. Reiter R. Melatonin supression by time-varying and time-invariant electromagnetic fields. In: Blank M, editor. Electromagnetic Fields: Biological Interactions and Mechanisms. Washington DC:1995. pp 451-65.
13. Wertheimer N, Leeper E. Electric wiring configurations and childchood cancer. Am J Epidemiol 1979: 109: 273-84.
14. WHO, WMO, UNEP, ICNIRP. Global Solar UV- index. A practical guide 2002.
EKOLOŠKI ZNAČAJ IONIZUJUĆEG ZRAČENJA
Ciljevi kursa:
• Spoznati prirodu ionizirajućeg zračenja;
• Biti sposoban prepoznati potencijalne izvore zračenja u okolišu;
• Proširiti znanje o ionizirajućem zračenju;
• Identificirati izvore ionizujućeg zračenja u vodi i zraku
• Otkriti koji su najvažniji ekološki izvori ionizujućeg zračenja;
• Razumjeti Tribound- Bergonie-evo pravilo;
• Biti sposoban identificirati zdravstvene efekte ekspozicije ionizujućem zračenju;
• Razumjeti principe dekontaminacije.
Šta je ionizujuće zračenje?
Pod ionizirajućim zračenjem podrazumijevamo svako zračenje koje u toku interakcije sa
materijom kroz koju prolazi može da posrednim ili neposrednim putem vrši jonizaciju
njenih atoma ili molekula. Ionizirajuće zračenje je, s jedne strane korisno, jer daje
neprocjenjive mogućnosti za kliničku dijagnozu i katkada kurativni način liječenja, ali u
isto vrijeme, ono je moćan mutagen, karcinogen i ubica stanica. Ionizirajuće zračenje
javlja se u dva oblika:
1. elektomagnetni talasi: x zrake (rentgensko zračenje) i gama zrake;
2. korpuskularno zračenje- velika energija neutrona i električki nabijene čestice (α-
zrake, β-zrake i neutroni).
Koje su razlike između elektromagnetnih talasa i korpuskularnog zračenja?
• Rentgensko i γ- zračenje vrlo duboko prodire u tkiva zahvaljujući brzini kretanja,
dok se zračenja β-zrake kreću sporije i zato imaju slabiju prodornost, a α-zrake (koje
su relativno velike čestice) jako joniziraju, ali slabo prodiru.
• Alfa-zraci su pozitivno naelektrisane čestice i u stvari predstavljaju jezgro helijuma.
Oni imaju dva pozitivno naelektrisana protona i dva neutrona. Skreću pravac kretanja
u magnetskom polju. Imaju veliku masu i brzinu od 14.000 do 20.000 km/h. Težina
alfa-čestica je četri puta veća od nukleusa hidrogena i oko sedam hiljada puta od
elektrona i pozitrona. Alfa-zraci ne prodiru dublje kroz vazduh od 5cm, mogu se
zaustaviti tankim listom papira, što olakšava zaštitu.
Slika 9. Karakteristike elektromagnetnih i korpuskularnih ionizantnih zračenja u odnosu na
prodornost u tkiva
• Pozitron ima istu masu kao i elektron, ali suprotnu naelektrisanost.
• Beta-zraci su elektroni velike brzine. Imaju jaču prodornu moć, ali se mogu
zaustaviti pločom aluminijuma promjera 2mm. Masa elektrona je 1.840 puta
manja od mase vodonikovog atoma, skreću sa svoje putanje u magnetskom ili
električnom polju.
• Gama-zraci, kao i rendgenski, ne skreću u električnom ili u magnetskom polju,
kreću se brzinom svjetlosti, 3x1010 cm/sek. Nisu korpuskularne prirodne i, u
stvari, predstavljaju, elektromagnetski fenomen. Dakle, α-zraci predstavljaju
potok helijumovih jezgra, β-zraci potok elektrona, a γ-zraci potok kvanta.
• X-zraci visokog napona i γ-zraci koji potiču od radiuma, kao i drugih
radioaktivnih elemenata, su elektromagnetski. Oni imaju veliku porodornu snagu
pa ih može da zaustave tek olovna ploča debljine više cantimetara. Meki X-zraci,
koji su dobijeni niskim naponom, imaju veću talasnu dužinu i manju prodornu
snagu, ali su elfekti koju su dobijeni X-zracima razne talasne dužine
kavantitativno jednaki. Talasi, reagirajući na materiju, ne odaju energiju
neprestano, nego u intervalima, u formi direktnih jedinica koje su poznate pod
nazivom foton. Energija fotona određena je kao kvantum i proporcionalna je
frekvenciji elektromagnetske radijacije.
Koje su karakteristike neutrona?
Neutroni su naelektrisane čestice i ne skreću pravac kretanja u magnetskom polju.
Brzina njihovih kretanja iznosi 4.7x108 cm/sek. Masa neutrona je nešto veća od mase
protona, odnosno 1.16 mase protona. Neutron je sastavljen iz protona i elektrona.
Razdvajajnje neutrona u protone i elektrone dovodi do oslobađanja energije. Ovaj se
proces odigrava spontano. Izvjesni lakši elementi kao što su: natrijum, azot, flor i
magnezijum luče elektrone pri bombardovanju alfa-četicama. Brzi neutroni imaju
energiju višu od 1MeV. Brzina neutrona se smanjuje u sudaru sa jezgrima atoma a pri
većem broju sudara njihova energija se može intenzivno smanjiti do te mjere da počinje
da zavisi od temperature, pa se ovako izmijenjeni neutroni nazivaju termalnim.
Usporenje neutrona je veće ukoliko se oni sudaraju sa lakšim jezgrima. Dobri usporivači
su deuterijum u obliku teške vode, zatim berilijum i ugljenik. Ovi usporivači nazivaju se
moderatorima. Prodiranjem neutrona u jezgro ostvaruje se nuklearna fisija. Fisija se
može predstaviti slično podjeli kapi vode u dvije manje kapljice na koju djeluju sile koje
mogu da promijene njen obilk. Prvo dolazi do pravilne deformacije prvobitnog oblika kapi
u vidu piškote, odnosno gimnastičkih đuladi, a zatim se ostvaruje odvajanje u dvije
manje kapi loptastog oblika. Sličan mehanizam odigrava se u nuklesu atoma pri
pretvaranju radioaktivinih elemenata više atomske težine u niže. Pri ozračavanju tkiva
neutronima oni gube svoju energiju pri sudaru sa jezgrima izazivajući njihovu reakciju,
pri čemu se ispuštaju gama-kvanti, uz izazivanje jonizacije tkiva.
Kakvo je djelovanje neutrona?
Alfa-čestice i protoni stvaraju veću gustinu jonizacije u materiji, a gama i beta-čestice
znatno manjom. Pošto se joni formiraju iz neutralnih atoma molekula, imaju suprotne
znake punjenja. Pozitivno i negativno napunjeni joni se privlače, pa opet formiraju
neutralne atome i molekule, što se naziva rekombinacijom. Dejstvom alfa, beta i gama
zračenja na proste materije ne dolazi ni do kakvih hemijskih reakcija, a pri dejstvu
neutrona nastaju reakcije jedra, usled čega ova mogu da se preobraze u jedra drugih
elemenata. U složenim materijama, međutim, dejstvom bilo kog zračenja nastaju
hemijske promjene, pošto se u ovim obrazuju joni iz različitih atoma koji pri
rekombinaciji ne daju uvijek molekule polazne materije, pa se mogu obrazovati nove.
Dakle, ukoliko je neka materija komplikovanija utoliko komplikovaniji procesi u njoj
nastaju pri ozračenju. Tako u našem organizmu ozračenja izazivaju niz biohemijskih i
biološkoh procesa koji se veoma komplikovano i različito odražavaju na stanje i funkcije
pojedinih tkiva, organa i organizama u cjelini.
Što je radioaktivnost?
Radioaktivnost je sposobnost nekih atomskih jezgara da se spontano raspadaju. Pri tom
jezgra oslobađa višak energije prelazeći u stabilno ili stabilnije stanje zračenjem alfa-
čestica, beta čestica ili gama-zraka. U svakom okolišu postoji takozvani prirodni fon,
odnosno nivo radioaktivnosti koja potiče od prirodnih izvora (kozmičkih zraka i
radionuklida). U savremenom svijetu govorimo o tehnološki povišenoj radioaktivnosti.
Iako su iz literature poznati stimulirajući učinci malih doza jonizantnog zračenja-
hormetički učinci, tom se zračenju pripisuje negativna bioefektivnost u smislu
mutagenosti, teratogenosti i kancerogenosti. Poput mnogih mutagenih faktora,
ionizantno zračenje djeluje na DNK direktno ili putem radikala vode. Štetno djelovanje
ionizirajućeg zračenja pripisuje se djelovanju tzv. slobodnih radikala, koji nastaju kao
posljedica stvaranja jonskih parova. Slobodni radikali su vrlo reaktivni hemijski spojevi
koji potiču niz lančanih hemijskih promjena u tkivu. Pri tome je od ćelijskih procesa
najviše pogođena reprodukcija ćelije, te su tkiva koja se često reproduciraju
najosjetljivija na zračenje.
Šta znači Triboondeau-Bergonie-evo pravilo?
Radiosenzitivnost, odnosno radiorezistentnost pojedinog tkiva biće, prema
Tribondeau-Bergonieovom pravilu (pravilo postavili francuski radiobiolozi Bergonie i
Tribondeau, 1906. godine), direktno proporcionalno stepenu tkivne proliferacije, a
obrnuto proporcionalno stepenu tkivne diferencijacije. To znači da je neko tkivo
osjetljivije na jonizantno zračenje što ima veću mogućnost proliferacije i što je slabije
diferencirano. Na toj se osnovi temelji radioterapijska indikacija i protokoli.
Gdje se sve koristi ionizantno zračenja?
Ionizantno zračenje (JZ) koristi se u medicini i stomatologiji za dijagnostičke i terapijske
svrhe, te za hemijsku analizu. U terapijske i dijagnostičke svrhe koriste se takođe,
radioizotopi (nuklearna medicina). JZ koristi se nadalje u kristalografiji, difraktomiji, za
kontrolu prtljaga na carinama, detektor pušenja, za fluerescentne lampe i za nuklearne
generatore. Najčešća vrsta jonizantnog zračenja su (korpuskularna): α-čestice, β-čestice,
protoni, γ-zrake, x-zrake (rtg) i neutroni. α- čestice su rizik za internu kontaminaciju, β-
čestice za internu kontaminaciju ali i vanjska ekspozicija je moguća.
Koji su izvori okolišne ekspozicije ionizantnom zračenju?
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da ekspozicija ionizantnoj radijaciji u hrani
i vodi iznosi 8% u odnosu na ukupnu ekspoziciju. Drugi okolišni izvori radiaktivnosti su:
• te socijalnu zaštitu osoblja elektrane i stanovništva grada Slavutiča, posebno
izgrađenog za to osoblje.
Kako se katastrofa u Černobilu odrazila na ekološku svijest?
Potaknuta katastrofom u Černobilu, svjetska javnost sa sve više sumnje počela je gledati
na projekte novih nuklearnih elektrana. Ojačale su brojne ekološke organizacije, a neke
zapadno- europske zemlje su stavile moratorij na izgradnju novih nuklearnih elektrana
(Njemačka, Švicarska, Austrija). Italija je 1987. godine nakon referenduma zatvorila sve
četiri svoje nuklearne elektrane. No, ono što najviše iznenađuje i zabrinjava je podatak
da je Ukrajina usprkos upozorenja znanstvenika da metalni krov kojim je prekriven
černobilski reaktor može izdržati samo 20 do 30 godina, planira izgraditi četiri nova
nuklearna reaktora i to na lokaciji nuklearne elektrane Černobil. Najveći strah i nevjericu
izaziva podatak da se na samo nekoliko kilometara od nuklearne elektrane Černobil gradi
Slavutič, grad namijenjen radnicima elektrane i njihovim obiteljima poput stradalog
Pripjata, danas poznatijeg pod nazivom «Grad duhova».
Slika 5s. Pripjat, grad duhova (na Ukrajinskom jeziku Čerobil je naziv za vrstu trave, ali danas ta
riječ prestraši sve Ukrajince).
Koje se najčešće bolesti javljaju u vezi s černobilskom katastrofom?
To su najprije bolesti organa disanja, krvotoka, nervnog sistema, te onkološke
bolesti. Specijalne medicinsko- socijalne stručne komisije proglasile su invalidima
Černobila oko 70 hiljada ljudi. Incidencija oboljevanja među djecom u dobi do 14 godina
raste svake godine Zadnjih godine naglo je porastao broj oboljenja endokrilnog sistema
u djece. Oboljenja od raka štitne žlijezde porasla su 10 puta. Od 1986. godine,
izvedeno je 1400 operacija na štitnjači, a prije havarije tih slučajeva praktički nije bilo
(4-6 slučajeva na milion). Ta je bolest, dakle, potpuno uzrokovana posljedicama
Černobila. Incidenca karcinoma štitne žlijezde u djece povećana je između 1981. do
1985. godine. U periodu od pet godina prije nesreće prosječna stopa tiroidnog kancera
kod ukrajinske djece bio je 4- 6 slučajeva na milion (starosti do 15 god), a između
1986. do 1997. godine ovaj broj je porastao na 45 slučajeva na milion. Istraživanja su
pokazala da 64% svih pacijenata oboljelih od tiroidnog kancera u Ukrajini do 15 godina
starosti je živjelo u najzagađenijim područjima (Kiev, Chernigov, Zhitomir, Cherkassy,
Rovno). Postoji značajno povećanje poremećaja psihološkog zdravlja (depresija i
anksiozni poremećaji). Misli se da je uzrok karcinoma štitne žlijezde posljedica
izbacivanja velikih količina joda 131 (izotop kratkog vremena poluraspada od 8 dana) iz
zagađenog mlijeka i drugih namirnica. Tiroidni karcinomi koji su se pojavili u djece bili su
veliki i agresivnog tipa. Druga važna bolest koja se javlja kao direktna posljedica
izlaganju radijaciji nakon Černobilske katastrofe je pojava malformacija (defekata) pri
rođenju novorođenčadi.
Slika 6s. Malformacije koje se javljaju u novorođenčadi nakon černobilske katastrofe
Koji su posljedice Černobila na živi svijet i okoliš?
Prema izvještajima sovjetskih naučnika na prvoj internacionalnoj konferenciji o biološkim
i radiološkim aspektima černobilske nesreće (septembra 1990. godine), zona od 10km
udaljenosti od nuklearne elektrane, koja je bila pokrivena šumom bila je uništena. Ta
šuma je nazvana «crvena šuma», zbog toga što je u danima poslije nesreće drveće
dobivalo tamnocrvenu boju, usljed ektremno velikog taloženja radioaktivnog materijala.
«Crvena šuma» ostaje jedan od najzagađenijih područja u svijetu.
Slika 7s. Mutacije uočene u Insekata u Ukrajini nakon Černobilske katastrofe
Poslije černobilske nesreće radioaktivni material je bio široko raspršen po ogromnom
području. Njen uticaj se mogao osjetiti praktično na čitavoj sjevernoj hemisferi. U nekim
lokalnim ekosistemima smrtne doze su dostignute posebno za zimzeleno drveće i male
sisare u krugu od 10km od reaktora. Međutim, 1989. godine se prirodno okruženje ovih
ekosistema počelo oporavljati, ali postoji vjerovatnoća dugoročnih genetičkih efekata.
Odmah nakon nesreće glavni zdravstveni problem bio je radioaktivni jod (sa vremenom
poluraspada od 8 dana), a danas postoji veća zabrinutost za zagađenost zemljišta sa
stroncijumom- 90 i cezijumom- 137 koji imaju vrijeme poluraspada oko 30 godina.
Najveći nivo radioaktivnih materija pronađen je u površinskim slojevima zemljišta
gdje bivaju apsorbovani od biljaka i nižih životinja, ulazeći tako u lanac ljudske ishrane.
Testovi iz 1997. godine pokazuju da se količina cezijuma- 137 u biljkama progresivno
povećava. Milioni ljudi nastavljaju da žive u zagađenom području.
Zadatak 2. Odgovorite na pitanja (jedan odgovor je tačan):
1. Kad se desila katastrofa u Černobilu?
a. 13. juna 1985 godine
b. 26. aprila 1986 godine
c. 26. juna 1986 godine.
2. U razdoblju od pet godina prije nesreće (od 1981-1985) incidencija raka štitne žlijezde
u Ukrajinske djece (dob do 15 godina):
a. 16- 17 slučajeva na milion
b. 10- 16 slučajeva na milion
c. 4-6 slučajeva na milion
3. Poslije nesreće u periodu od 1986.- 1997. godine incidencija raka štitne žlijezde u
Ukrajinske djece (dob do 15 godina):
a. 45 slučajeva na milion
b. 20 slučajeva na milion
c. 10 slučajeva na milion
4. Koje su ekološke posljedice Černobila (više tačnih odgovora):
a. smanjena stopa nataliteta
b. nezaposlenost
c. crvene šume
d. mutacije malih sisara
5. Koliko je puta Černobilska katastrofa «jača» od Hirošime
a. 4
b. 400
c. 40
Literatura
1. George V. Ionozing radiation. In: Zens C, Diserson OB, Horvat EP, eds. Occupational Medicine, St Lous: Mosby, 1994: 939-998.
2. ICRP. Radiojodide. 54, P. Press, Oxford,1988;11:1-4. 3. ICRP. Strontium, Annals of the ICPR, 54, 1988 4. Milačić S. Analysis of workers in nuclear medicine. Periodicum biologorum 1989;
91(4): 417-418. 5. Milačić S. Tritium induced radiotoxicologic changes in leukocites. Archives of
toxicology, kinetics and xenobiotics metabolism 1996; 4(3): 137-14. 6. Oloveria N, Faring R. Measurements of Cs 137 in blood from individuals exposed
during the coiania accident. H Physics 1991; 60(1): 41-42. 7. Wiliams WJ. Hematology, New York: Mc Graw-Hill,1989. 8. Vlatka B. Public health aspects of ionizing radiation. In: Georgieva L, Burazeri G.
(eds) Health determinans in the scope of new public health. Hans Jacobs Publishing Company, Sofia, 2005; 398-405.
ELEKTRIČNA STRUJA
Ciljevi kursa:
• Definisati štetne učinke električne struje na zdravlje;
• Razumjeti faktore koji određuju rizik povreda električnom strujom;
• Identificirati poremećaje zdravlja u ekspoziciji neionizujućem zračenju;
• Poznavati principe prve pomoći kod udara električne struje.
Koji je značaj električne struje u okolišu?
Jedan od fizikalnih faktora koji može dovesti do štetnih učinaka na radnom mjestu, kući,
ili okolini je električna struja, bilo da djeluje kao tehnička električna struja ili kao prirodni
elektricitet- udar groma. Električna struja uzrokuje štetne učinke koje su posljedica
djelovanja same električne energije (električni udar) ili su pak posljedica pretvorbe
električne energije u toplotnu (električne opekotine), odnosno svjetlosnu energiju
(električna oftalmija).
Koji faktori određuju rizik povreda električnom strujom?
Osnovni faktori koji određuju vrstu i ishod ozljede električnom strujom su:
1. jačina struje,
2. frekvencija struje,
3. putevi prolaska kroz tijelo,
4. trajanje djelovanja,
5. stanje organizma.
Jačina struje od >0. 1 A može biti smrtonosan, ali i kad je jačina struje 0. 1 A, čovjek
se teško može odvojiti od vodiča. Opasne su i niskovoltažne (do 1000 V) i
visokovoltažne (iznad 1000 V) struje. Struja od samo 60V može uzrokovati smrt, ali se
nesreće sa smrtnim ishodom ipak češće događaju pri naponu od 150 do 250 V.
Kako se postiže otpor vođenju struje?
Otpor vođenju struje u čovjeka satoji se od otpora kože (suha, zadebljala koža ruku
pruža velik otpor prolazu struje, ali je otpor bitno smanjen ako je koža znojna, a
pogotovo oštećena, ali i otpor drugih tkiva. Što neko tkivo sadrži više vode, to je otpor
prolazu struje manji. Otpor je manji, i što je veće područje dodira kože sa električnim
vodičem, a otpor je manji što je veće područje dodira kože sa električnim vodičem,a osim
toga otpor se znatno smanjuje s produženjem dodira sa vodičem električne struje.
Naizmjenična struja je opasnija od istosmjerne, a najopasnija frekvencija je od 40 i 60
herca. Putevi prolaza električne energije kroz tijelo su važan faktor o kome ovise
posljedice električnog udara. Mišićna masa, zbog sadržaja vode, vrlo dobro provodi
struju. Put prolaza struje kroz ruke zahvata srce i električni udar koji pri tome nastaje
uzrokuje fibrilaciju ventrikula sa svim opasnim posljedicama po život.
Na kojim mjestima kože se usljed udara električne struje razvijaju opekotine?
Električne opekotine nastaju prvo na mjestu ulaza i izlaza električne struje iz tijela, jer je
tu najveći otpor. Takve su opekotine obično male površine, ali kad je visoka voltaža i
jaka struja, mogu biti i vrlo opsežne pa osim kože zahvatiti i dublja tkiva. Električne
nekroze su duboka oštećenja tkiva, oštro ograničena, obično oblika predmeta s kojim je
čovjek došao u dodir (električni biljeg). Ako struja uđe u tijelo i izađe iz njega preko
širokog područja djelovanja niskog otpora, jačina struje može biti nedovoljna da podigne
temperaturu i da izazove koagulacionu nekrozu. Tako da se može dogoditi da nema niti
biljega, a ni drugih opekotina, nego se na mjestu kontakta stvori samo mala linearna ili
okrugla kožna lezija (to je moguće čak i pri smrtnom djelovanju struje niske ili visoke
napetosti).
Kako električna struja može oštetiti oko?
Intenzivna svjetlosna energija koja može nastati u električnom luku može oštetiti
strukturu oka, a posljedice su katarakta, krvarenja u retini, pa čak i ablacija retine.
Koji su principi prve pomoći pri udaru električne struje?
Prva pomoć pri udaru električnom strujom obuhvata što hitniji prekid toka struje bilo
kakvim predmetom koji je loš vodič struje, davanje umjetnog disanja i primjenu vanjske
masaže srca, ako nema mogućnosti da se primjeni defibrilator.
Zadatak za studente:
Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)
1. Osnovni faktori koji određuju vrstu i ishod ozljede električnom strujom su (zaokružite
ispravne odgovore isključujući samo jedan):
:
a. jačina struje,
b. frekvencija struje,
c. putevi prolaska kroz tijelo,
d. trajanje djelovanja,
e. put ulaska u tijelo,
f. stanje organizma.
2. Intenzivna svjetlosna energija koja može nastati u električnom luku može oštetiti
strukturu oka, a posljedice su (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):
2. Simon N. Biological effects of static magnetic fields: Review. Int Cryogenic Materials Commission, Inc. Boulder (Colorado); 1992.
3. Grandolfo M, Vecchia P. Static electromagnetic fields: Sources, physical interaction and bioeffects. In: Mathes R, editor. Proceedings of the Third Interantional Non-Ionizing Radiation Workshop. ICNIRP, Baden, Austria:1996. 271-85.
4. Valić F. Zdravstveni aspekti ekologije. U: Valić F i sar. Zdravstvena ekologija. Zagreb, Medicinska naklada Zagreb, 1-3, 2001.
BUKA U OKOLIŠU I ZDRAVLJE
Buka Vibracije
Ciljevi kursa:
• Proširiti znanja o buci i njenom javnozdravstvenom značaju;
• Identificirati okolišne izvore buke;
• Definisati termin akustične trauma;
• Otkriti izvor vibracija u okolišu;
• Poznavati zdravstvene poremećaje koje uzrokuje buka;
• Identificirati maksimalno dopuštene nivoe buke u okolišu.
Šta je buka?
Buka je svaka nepoželjna ili neprijatna zvučna pojava koja nekim svojim kvalitetima
može da utiče na psihičko i fizičko osjećanje čovjeka. Ona stvara nemir i neraspoloženje,
posebno djeluje na sluh i njegove mogućnosti, ometa odmor ljudi i smanjuje radnu
produktivnost. Uvođenjem sve bržih tehnoloških procesa u industriji često se povećava
ukupna izloženost buci. Broj industrijskih radnika koji je izložen djelovanju prekomjerne
buke sve je veći. Robert Koch je u drugoj polovini 19. vijeka izjavio: “ Doći će dan kad
će buka postati jedan od velikih neprijatelja čovjeka, tako da ćemo se boriti protiv nje
kao nekad protiv kuge i kolere.”
Buka je pratilac sredine u kojoj živimo izvan rada, pa čak i na odmoru ili na putu do
radnog mjesta. Ispitivanja su već prije 20 godina pokazala da je oko 150 miliona ljudi u
zemljama visokog tehnološkog razvoja bilo u svojim domovima izloženo zvučnim
pritiscima višim od 65 dB. U Japanu je bilo više pritužbi na buku nego na bilo koji drugi
oblik onečišćenja.
Ko je prijemnik zvuka u organizmu?
Uho je prijemnik zvuka u organizmu i ono akustičnu energiju pretvara u bioelektričnu.
Ono je ujedno i vrlo selektivan akustični analizator, određivač smjera zvučnog izvora, te
indikator glasnoće, visine i boje tona. Područje frekvencije koje uho čuje obuhvata više
od deset oktava. Omjer između najvećeg zvučnog pritiska koje uho može podnijeti i onog
koji se tek može primjetiti iznosi 1 : 106. U području svoje najveće osjetljivosti uho
reaguje na zvučni pritisak koji izaziva titranje bubnjića amplitudom koja je jednaka
jednoj desetini promjera najmanjeg atoma, tj. amplitudom manjom od 10-11.
Kako buka djeluje na ljude?
Uobičajena podjela djelovanja buke na ljude je na auditivno (auralno) tj. djelovanje na
čulo sluha i ekstraauditivno (ekstraauralno) tj. djelovanje s posljedicama na cijeli
organizam. Buka u osnovi uvijek djeluje auditivno, a ekstraauditivne pojave mogu biti
samo indirektne posljedice buke. U slučajevima samog ekstraauditivnog djelovanja štetni
se uticaj prenosi na čovjeka drugim osjetnim sistemima.
Koje su karakteristike auditivnog djelovanja buke?
Auditivno djelovanje izražava se preko direktnog oštećenja slušnog organa, a time i
sluha. Posljedica mu je nagluhost i gluhoća. Kad je riječ o dugotrajnom djelovanju
buke razvijaju se trajna, ireverzibilna oštećenja. Krivulja praga čujnosti mijenja se sa
čovjekovom dobi. Ona se podiže starošću na višim frekvencijama, što znači da se u tom
području gubi sluh (Presbyacusis).
Koje su karakteristike ekstraauditivnog djelovanja buke?
Buka djeluje indirektno podraživanjem simpatikusa na autonomni nervni sistem. Kad
buka pređe nivo od 60dB pojavljuju se simptomi koji su posljedica pojačane funkcije
Bolničke zone, oporavilišta, zone odmora i rekreacije, kulturno istorijski lokaliteti i parkovi
50
40
2
Stambena gradska područja, ostala naselja, turističke zone, kampovi i zone odgojno obrazovnih institucija, zdravstvenoistraživački instituti
55
45
3
Poslovno- stambena zona s objektima javne namjene izvan gradsog središta, dječja igrališta
60
50
4
Poslovno- stambena zona s objektima javne namjene unutar gradsog središta, zona duž autocesta i glavnog gradskog središta, zona duž autocesta i glavnih gradskih prometnica
65
50
5
Industrijska, skladišna i servisna područja te područja transportnih terminala bez stanova
na granici ove zone buka ne smije prelaziti dopušteni nivo u zoni s kojom graniči
Zadatak za studente:
Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)
1. Buku prema izvorima dijelimo na (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo
jedan):
a. saobraćajnu buku
b. buku koju stvara industrija u gradovima ili naseljima
c. uličnu buku raznog porijekla (građevinske mašine, ozvučenja, utovar i istovar
metalnih predmeta, ugostiteljski objekti)
d. buku u ruralnim područjima
e. buku u domaćinstvu
2. Utvrditi da li su u Federaciji BiH ili kantonalnim nivoima donešeni Zakoni o zaštiti
od Buke?
3. U okviru praktične vježbe mjeriti buku u različitim medijima. Zabilježi uočeno.
Literatura
1. American Academy of Otorynolaringology-Head and Neck Surgery: Otologic referral
Criteria for Occupational Hearing Conservation Programs. Waschington, DC, American Academy of Otorynolaringology-Head and Neck Surgery, 1983.
2. Attias J, Furst M, Forman V. Noice-induced otoacustic emission loss without hearing loss. Ear Hearing, 1995; 16: 612-618.
3. Cherniack M. Health hazard of Vibration. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 157-162.
4. Madory RD. Noise and hearing conservation. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 163-170.
5. Radanović B, Salaj B. Buka i akustična trauma. U: Šarić M, Žuškin E (ur) Medicina rada i okoliša. Zagreb, Medicinska naklada 2002; pp 319-344.
6. Occupational safety and Health Administration: occupational noise exposure-Hearing conservation amendment. Final rule.Fed Reg, 1983; 46:9738-9785.
7. Rink T. Audiometric testing: A five year review. In Procedings from twnty –first hearing Conservation Conference. Des Moines, National Hearing Conservation Association, 1999.
8. Simonović M. Oštećenja sluha. U: Vidaković A (ur.) Medicina rada II. Beograd: Udruženje za medicinu rada, 1997:704-710.
9. Gortan D. Audiologija. “Spiridion Brusina “Lomnica D, 1995. 10. Jablanović M, Jakšić P,Kosanović K. Uvod u ekotoksikologiju.Heleta Beograd,
Beograd, 2003.
PROMJENE U ATMOSFERSKOM PRITISKU I ZDRAVLJE
Povišen atmosferski pritisak
Sniženi atmosferski pritisak
Ciljevi kursa:
• Definisati barotraumu;
• Razumjeti dekompresijsku bolest (nastanak i glavne karakteristike);
• Definisati dekompresijsku visinsku bolest;
• Poznavati glavne znake prilagođavanja na visinu;
• Razumjeti savjete upućene onima koji se penju na visinu.
Djelovanje povišenog atmosferskog pritiska
Šta je barotrauma?
Barotrauma predstavlja direktan uticaj povišenog atmosferskog pritiska na organizam
koji nastaje zbog promjena fizičkih karakteristika zraka (čistih gasova ili vještačkih
gasnih mješavina). Posredni uticaj povišenog atmosferskog pritiska ogleda se u
biološkom djelovanju metaboličkih i inertnih gasova pod povišenim pritiskom na
organizam. Porast općeg pritiska je istovremeno praćen povećanjem parcijalnih pritisaka
metaboličkih (O2 i CO2) i inertnih komponenti (N2). U normalnim uslovima 100mL krvi
ima samo 0.2mL fizički otopljenog kiseonika. Sa svakim barom nadpritiska otopljeni
kiseonik u 100mL krvi će se povećati za 2.4mL. Porastom parcijalnog pritiska kiseonika
nastaje perakutno toksično djelovanje kiseonika. Kod još višeg atmosferskog pritiska
nastaje neurotoksično djelovanje kiseonika sa kloničko toničkim grčevima.
Kako nastaje dekompresijska bolest?
Djelovanje povišenog atmosferskog pritiska ispoljava se povećanim otapanjem azota u
krvi i tkivima, ako se naglo pređe u područje sniženog atmosferskog pritiska. Otopljeni
azot u tkivima se oslobađa u krv u obliku mjehurića, što za posljedicu ima nastanak
vazdušne embolije, a taj patološki mehanizam čini osnovu dekompresijske bolesti (DB).
Još je 1878. godine naučnik Bert eksperimentalno potvrdio da DB uzrokuju gasni
mjehurići pretežno sastavljeni od azota.
Kako objasniti nastanak dekompresivne bolesti?
Kod konstantnog pritiska i temperature svaka tekućina (otapalo), ili tkivo organizma
može u organizmu zadržati samo određenu količinu gasa. Tokom udisanja zraka
normalnog atmosferskog pritiska od 1bara organizam odrasle, prosječno uhranjene
osobe sadržava oko 1L otopljenog azota. Polovina te količine se nalazi u oko 50 kg tkiva
pretežno sastavljenog od vode, dok se ostatak nalazi u oko 9kg masnog tkiva. Pri
dovoljno dugom izlaganju pritisku od 2bara u organizmu će biti 2L, kod 3bara 3L, kod 5
bara 5L otopljenog azota itd. Gasni mjehurići azota u venskom krvotoku su temeljni
uzrok DB-i. Mogu se pojaviti lokalna mikrokrvarenja, mikrotromboembolijski procesi i
vazogeni edem.
Kakva je klinička slika dekompresijske bolesti?
Sinonimi za profesionalnu dekompresijsku bolest su bolest ronilaca, kesonska bolest,
bolest avijatičara. Javljaju se lokalna mikrokrvarenja (uši, oči) kao znak barotraume i
vazogeni edemi. Vrlo često dolazi do pucanje bubnjića obostrano, (engl. inverted ear), a
registruje se oštećenje sluha obostrano. Najčešći simptom dekompresijske bolesti je bol
u zglobovima (koljeno, rame), a kasnije u mišićima i kostima. Vrlo teška posljedica
dekompresijske bolesti je spastična paraplegija (zbog embolije kičmene moždine) i često
puta fatalna embolija pluća.
Kako liječiti dekompresijsku bolest?
Terapijska rekompresija je jedina djelotvorna i ispravna metoda liječenja DB-i.
Sastoji se od ponovnog stavljanja oboljelog pod povišeni pritisak (rekompresija) i
postupno programirane dekompresije. Povećanjem okolnog pritiska u rekompresijskoj
fazi smanjuje se obim i volumen gasnih mjehurića.
Djelovanje sniženog atmosferskog pritiska
Šta je dekompresijska visinska bolest?
Visinska bolest (VDB, subatmosferska) je naziv za skup simptoma koji se javljaju pri
boravku na izvanredno niskom atmosferskom pritisku (visokoj nadmorskoj visini).
Najčešće se javlja u hipobaričnim komorama aviona i prilikom leta na izvanredno velikim
visinama. Rad u uslovima sniženog atmosferskog pritiska obavlja se razmjerno rijetko (u
građevinarstvu na visokim planinama, tunelogradnja, gradnja cesta. Prisutnost mjehurića
inertnog gasa u krvotoku je temeljni uzrok VDB, istovjetno kao u DB. Pri naglom usponu
na visine, kad ne postoji mogućnost prilagođavanja, u većini slučajeva radi se o blagom
poremećaju koji ne zahtijeva liječničku intervenciju. Zbog učestalosti blagih simptoma
glavobolje i mučnine (ubrzano disanje, ubrzan puls, hipertenzija), mnogi smatraju kako
je glavobolja na visini «normalna». Ovi simptomi rijetko napreduju u teži oblik, moždani i
plućni edem, koji može biti smrtonosan, osobito ako se ne prepozna. Najbolji način
sprječavanja visinske bolesti jest spor uspon pri čemu se ostavlja dovoljno vremena za
aklimatizaciju. Liječenje visinske bolesti podrazumijeva prestanak daljnjeg uspona te
silazak, osobito ako simptomi ne prolaze ili se pogoršavaju. Kisik i lijekovi služe kao
pomoć pri silasku.
Koji je odnos visine i fizioloških promjena u visinskoj bolesti?
Bolest je utoliko češća što je visina veća. Ovisno o visini javljaju se slijedeće fiziološke
promjene:
• SREDNJE VISIKA NADMORSKA VISINA (1500-2500m): zasićenje arterijske krvi
kisikom je veće od 90%; visinska bolest je moguća, ali rijetko.
• VISOKA NADMORSKA VISINA (2500-3500m): visinska bolest česta kod brzog
uspona.
• VRLO VISOKA NADMORSKA VISINA (3500-5800m): visinska bolest je vrlo česta;
zasićenje arterijske krvi kisikom je manje od 90%; primjetan manjak kiseonika u
krvi (hipoksemija) tokom napora.
• EKSTREMNA VISINA (iznad 5800 m): zamjetan manjak kiseonika u krvi tokom
mirovanja; pogoršavanje visinske bolesti usprkos aklimatizaciji; duže
preživljavanje teško je moguće.
Koji su znaci «normalnog» prilagođavanja na visinu?
Svaka osoba koja se nađe na povišenoj nadmorskoj visini iskusit će određene promjene
koje su posljedica normalnog prilagođavanja na visinu:
• ubrzano disanje hiperventilacija),
• kratkoća daha (nedostatak zraka) tokom fizičkog napora,
• učestalo mokrenje,
• promjena načina disanja tokom noći,
• često buđenje tokom noći,
• čudni snovi i noćne more.
Koji su faktori rizika za razvoj visinske bolesti?
Na razvoj visinske bolesti utiče brzina uspona, nadmorska visina, visina na kojoj putnik
spava te individualna osjetljivost. Dobra tjelesna kondicija ne djeluje zaštitno, a pojačani
tjelesni napor na visini povećava mogućnost obolijevanja. Genetski faktori takođe su
odgovorni za visinsku bolest. Liječnici ne mogu predvidjeti kod koje osobe će se razviti
visinska bolest. Prethodna iskustva osobe s boravkom na visini dobar su vodič, ali postoje
iznimke. Bilo kakvi testovi na nadmorskoj visini upitno su korisni u ovu svrhu. Smrtnost
od visinske bolesti općenito je niska. Smrtni slučajevi planinara u Nepalu događaju se u
0.014% slučajeva, a od toga 0.0036% uzrokovano je visinskom bolešću. Kod Britanaca
koji su se pokušali popeti iznad 7000m, visinska bolest je uzrokovala smrt u 17%
slučajeva. Kao i akutna visinska bolest, učestalost edema mozga ovisi o brzini uspona i
nadmorskoj razini, a javlja se kod manje od 0.001% osoba na visini od 2500m te 1% na
4000-5000m. Visinski edem pluća javlja se rijetko ispod 2500 m. Učestalost je 0.0001%
na 2500m, a raste na 2% pri visini od 4000 m.
Kakva je klinička slika akutne visinske bolesti?
Tri su glavna oblika kliničke slike visinske bolesti: akutna visinska bolest, visinski edem
mozga i visinski edem pluća. Razlike u osjetljivosti pojedinaca na visinsku bolest su
impresivne i još nisu prikladno objašnjene. Akutna visinska bolest uključuje niz
simptoma kojima je prethodio dolazak na visinu: glavobolja, gubitak apetita, mučnina ili
povraćanje, slabost, umor, vrtoglavica i problemi sa spavanjem. Simptomi se obično
javljaju 6-12 sati nakon dolaska na novu nadmorsku visinu (mogu se javiti i ranije), a
nestaju nakon 1-3 dana ako nema daljnjeg penjanja. Rijetko se javljaju ispod 2500 m.
Mogu se javiti edemi ekstremiteta. Ne postoje fizički znaci svojstveni za akutnu visinsku
bolest, a prisutnost neuroloških simptoma ukazuje na mogućnost postojanja edema
mozga ili drugi poremećaj. Uzrok akutne visinske bolesti je nejasan. Simptomi mogu biti
rezultat edema mozga zbog vazodilatacije krvnih žila uslijed hipoksije. Poremećaj
moždane auto-regulacije, otpuštanje molekula koje utiču na krvne žile, te promjena
krvno-moždane barijere uslijed manjka kiseonika mogu također biti odgovorni. Razvoj
moždanog edema predstavlja teži oblik akutne visinske bolesti.
Koji simptomi upućuju na razvoj visinskog edema mozga?
Visinski edem mozga obično slijedi nakon akutne visinske bolesti. Može uzrokovati
komu i smrt. Prvi simptomi su određeni mentalni poremećaji i promjena ponašanja koje
pacijent i okolina obično ignoriraju. Glavobolja, mučnina i povraćanje, halucinacije,
dezorijentacija i zbunjenost se često viđaju, toničko-klonički grčevi su rjeđi. Teška bolest
zbog visinskog edema mozga može se razviti za nekoliko sati, osobito ako se prvi
simptomi ne prepoznaju ili zanemare. Edem mozga može se javiti zajedno s edemom
pluća.
Kako prepoznati visinski edem pluća?
Visinski edem pluća javlja se obično 2-3 dana nakon dolaska na određenu nadmorsku
visinu. Poremećaj uključuje otežano disanje pri naporu koje se pogoršava i postaje
otežano i pri mirovanju, suh kašalj, slabost, lako zamaranje i nepodnošenje napora. Kako
se bolest pogoršava disanje je sve teže, edem pluća postaje izražajan, te je moguć
razvoj kome i smrti. Uzrok je nepoznat, a odgovornim se smatraju mjestimična
povećanja pritiska u plućima, te upalni faktori u odstranjivanju viška tekućine.
Kako liječiti visinsku dekompresijsku bolest?
Odmaranje na istoj nadmorskoj visini često omogućava prolazak simptoma te se većina
pacijenata oporavlja bez liječenja za 24-48 sati. Lijekovi protiv bolova i povraćanja
(analgetici, antiemetici) mogu ublažiti glavobolju i mučninu kod blage akutne visinske
bolesti. Najvažnije u liječenju akutne visinske bolesti jest spriječiti daljnji uspon te
obavezan silazak ako se simptomi pogoršavaju ili ne prolaze nakon 24 sata. Potrebno je
hitno spuštanje kod znaka edema pluća ili mozga. Kisik treba dati ako je dostupan.
Što liječnik treba savjetovati prije izlaganja visinama/sniženom atmosferskom
pritisku?
Naučna istraživanja koja bi pomogla pri takvoj preporuci vrlo su rijetka, ali općenito
ohrabrujuća. Putnici trebaju imati na umu da je zdravstvena zaštita na visokim
nadmorskim visinama vrlo oskudna. Putnik treba ponijeti dovoljnu zalihu lijekova koje
inače uzima, a plan putovanja treba omogućiti brz pristup medicinskim ustanovama.
Učestalost visinske bolesti ista je kod djece i odraslih. Dijagnoza kod mlađe djece može
biti odgođena jer ne znaju opisati simptome. Svako dijete koje razvije nespecifične
simptome na visini treba tretirati kao da ima visinsku bolest, osim ako druga dijagnoza
nije očita. Principi liječenja isti su kao kod odraslih. Dojenče na visini može razviti plućnu
hipertenziju i subakutnu visinsku bolest (tzv. visinska srčana bolest). Nejasno je
povećava li visina rizik od iznenadne smrti dojenčadi. Vrlo je malo podataka o riziku
visine za trudnice. Istraživanja stalnih stanovnica na visini pokazuju neznatne razlike
opskrbe fetusa kisikom na visinama ispod 3000m. Mali broj postojećih istraživanja i
iskustva avio-industrije ukazuju da je izlaganje uobičajenom pritisku zraka u kabini
aviona ili visinama <2500 m u kasnijoj trudnoći (do 37 sedmica) sigurno ako ne postoje
druge komplikacije u trudnoći. Rizik od visinske osobe, prema dosadašnjem iskustvu, ne
povećava se s dobi. Ukoliko je putnik u dobroj tjelesnoj kondiciji starija dob nije prepreka
za putovanje. Podnošenje napora može biti smanjeno na visini, osobito ako postoje druge
bolesti. Starijim osobama se preporučuje ograničiti tjelesne aktivnosti tijekom prvih par
dana na novoj visini dok se ne postigne aklimatizacija.
Kako spriječiti razvoj visinske bolesti?
Tijelo izloženo visinskom manjku kiseonika (hipobarična hipoksija) prilagođava se, što je
poznato kao aklimatizacija. Svrha ove prilagodbe je poboljšanje dostave kisika.
Aklimatizacija se najbolje postiže sporim usponom, čime se dozvoljava tijelu
prilagođavanje prije uspona na veće visine i smanjuje rizik od teških oblika visinske
bolesti. Iako je spor uspon općenito pravilo, neke osobe se mogu uspeti brzo bez ikakvih
simptoma. Iznimno je važno biti fleksibilan prilikom planiranja uspona te ostaviti dovoljno
vremena za prilagodbu i oporavak ako se poremećaj razvije.
Preporuke za aklimatizaciju:
• visinu iznad 3000m, na kojoj se spava povećavati samo 300-600 m na dan;
• za visinu iznad 3000m je potreban odmor od jednog dana za svakih 1000m
daljnje visine;
• brzina aklimatizacije razlikuje se od osobe do osobe;
• ako je moguće, treba izbjegavati letove ili vožnju direktno na visoke visine;
• ako se na visoku nadmorsku visinu dolazi direktno avionom ili autom potrebno je
prvi dan izbjegavati tjelesne napore i daljnji uspon;
• «penji se visoko, spavaj nisko»;
• ako simptomi ne prolaze odgodi daljnji uspon;
• ako se simptomi pogoršavaju spusti se što prije.
Zadatak za studente:
Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)
1. Svaka osoba koja se nađe na povišenoj nadmorskoj visini iskusit će određene
promjene koje su posljedica normalnog prilagođavanja na visinu (zaokružite ispravne
odgovore isključujući samo jedan):
a. ubrzano disanje hiperventilacija),
b. kratkoća daha (nedostatak zraka) tokom fizičkog napora,
c. učestalo mokrenje,
d. promjena načina disanja tokom noći,
e. često buđenje tokom noći,
f. mikrokrvarenja
g. čudni snovi i noćne more.
2. Kako liječiti dekompresijsku bolest (zaokružite ispravne odgovore):
a. dekompresijom
b. rekompresijom
c. rekompresijom i dekompresijom
d. nijednim od navedenog.
Literatura 1. Barry PW, Pollard AJ. Altitude illness. BMJ. 2003;326(7395):915-9. 2. Beritić-Stahuljak D, Žuškin E, Valić F, Mustajbegović J. Medicina rada. Zagreb, Medicinska naklada Zagreb, 1999. 3. Dumont L, Mardirosoff C, Tramer MR. Efficacy and harm of pharmacological prevention of acute mountain sickness: quantitative systemic review. BMJ 2000; 321: 267-272. 4. Gošović S. Povišen atmosferski tlak. U: Šarić M, Žuškin E (ur) Medicina rada i okoliša. Zagreb, Medicinska naklada 2002; pp 360-387. 5. Hackett PH, Roach RC. High-altitude illness. N Engl J Med. 2001; 345(2):107-14. 6. Hornbein TF, Schoene RB. High altitudean exploration of human adaptation. New York: Marcel Dekker, 2001. 7. Milledge JS, Beeley JM, Broome J, Luff N, Pelling M, Smith D. Acute mountain sickness susceptibility, fitness and hypoxic ventilatory response. Eur Respir J 1991; 4: 1000-1003. 8. Neumann K. Acute altitude sickness in children. J Travel Med. 1999 ; 6(3):210. 9. O'Brien B. High-altitude illness. N Engl J Med. 2001; 345(17):1280-1. 10. Pollard AJ, Clarke C. Deaths during mountaineering at extreme altitude. Lancet 1988; i: 1277. 11.. Shlim DR, Gallie J. The causes of death among trekkers in Nepal. Int J Sports Med 1992; 13(1): S74-S76 12. Stevens LM. JAMA patient page. Altitude sickness. JAMA. 2002; 287(17):2314.
HEMIJSKE MATERIJE U OKOLIŠU
Metali
Plinovi i pare
Opojni plinovi (narkotici)
Ciljevi kursa:
• Poznavati efekte manganske okolišne ekspozicije u djece;
• Razumjeti sindrom «manganizam»;
• Poznavati okolišne izvore žive i razumjeti problem amalgamskih blombi;
• Poznavati efekte kontinuirane ekspozicije živi;
• Poznavati izvore kadmijuma i zdravstvene efekte koji nastaju usljed ekspozicije
kadmijumu;
• Poznavati okolišne izvore olovu;
• Poznavati zdravstvene poremećaje koje uzrokuje olovna ekspozicija;
• Otkriti ko su žrtve otrovanja olovom i šta ono uzrokuje;
Umjereni umor i iscrpljenje Emocionalna labilnost Poteškoće u koncentraciji Poremećaj sna
Glavobolja Umor i somnolentnost Mišićno iscrpljenje, mialgia i atralgia Tremor Mučnina Difuzni abdominalni bolovi Konstipacija ili diarea Gubitak u težini Pad libida
* Trbuh je uvučen i zategnut u obliku čuna, a bol slabi pri dubokom pritisku. Postoji meteorizam, fetor ex ore, oligurija sa čestim nagonom za mokrenje odnosno odgovara slici akutnog hirurškog abdomena. Koje zdravstvene poremećaje uzrokuje olovna ekspozicija?
Olovo izaziva multiple hematološke efekte. U olovom induciranoj anemiji, crvena krvna
zrnca su mikrocitna i hipohromna. Mikrociti su eritrociti čiji je promjer manji od 7
mikrometara. Anemija je posljedica fragilnosti i kraćeg vijeka eritrocita. Dakle u
anemijama nastalim u otrovanju olovom nalazimo dva bazična efekta, skraćen vijek sa
ubrzanom hemolizom eritrocita, te poremećaj i inhibicija hemosinteze. Uz deficijenciju
željeza obično ide retikulocitiza sa bazofilnim punktacijama, bazofilno punktirani
eritrociti (BPE). BPE su retikulociti u čijoj citolazmi su smještena bazofilna zrnca. Pojava
je karakteristična za toksičnu blokadu sazrijevanja eritrocita. Rana bubrežna oštećenja
skoro da je nemoguće otkriti. Analiza urina često ne pokazuje znake oštećenja, a
vrijednosti uree i kreatinina obično su u referentnom nivou sve dok se ne dogodi gubitak
renalne funkcije. Nastanak hipertenzije objašnjava se oštećenjem bubrega i
spazmogenim djelovanjem olova na glatku muskulaturu krvnih sudova. Olovo oštećuje
sistem renin- angiotenzin. Olovo je i neurotropno i izaziva polineuropatije u
profesionalnoj ekspoziciji i u razvoju fetusa može se razviti intrauterina periferna
neuropatija.
Koje poremećaje reprodukcije izaziva ekspozicija olovu?
Žene u reproduktivnom periodu su osjetljivije. Može se razviti poremećaj ovulacije,
amenoreja, sterilitet, porast broja spontanih pobačaja i rađanje prematurusa. Patološka
morfologija (teratospermija) i smanjen broj spermija (hipospermija), astenospermija i
impotencija može se otkriti pri koncentracijama olova u krvi ≥40µg/dL. Olovo nesmetano
prelazi placentu, a ulazi i u majčino mlijeko. Djeca mogu biti otrovana olovom čak prije
rođenja preko placente. Tek rođene bebe kod kojih je određen nivo olova u krvi od 15
µg/dL u prosjeku imaju smanjen mentalni razvoj. Utvrdena je korelacija između
oštećenja sluha i koncentracije olova u krvi ≥od 20 µg/dL. U djece u kojih je određen
nivo olova u krvi 60-100 µg/dL srećemo razrokost, ravna stopala, albuminuriju i usporen
rast. Evidentan je pad insulin-ovisnog faktora rasta (IGF-1) u djece sa koncentracijama
olova u krvi ≥40µg/dL (1. 93 µmol/L).
Ko su žrtve otrovanja olovom iz okoliša?
Do hroničnog otrovanja najčešće dolazi u djece. Efekti hroničnog otrovanja olovom
ispoljavaju se gastrointestinalnim tegobama (povraćanjem, konstipacijom,
abdominalnom osjetljivošću i bolnošću), glavoboljom, znacima i simptomima
malokrvnosti, gubitakom na tjelesnoj masi, smanjenom pažnjom, poteškoćama u
učenju, usporenim govornim razvojem, smanjenim količnikom inteligencije i
hiperaktivnošću. Posljedice intoksikacije olovom u djece od rođenja do 6 godina
starosti su monogo ozbiljnije, jer u tom periodu njegova apsorpcija iz
gastrointestinalnog trakta u odnosu na odrasle je veća za 40 do 50%.
Tabela 15. Kliničke manifestacije otrovanja olovom u djece u odnosu na nivo olova u krvi
monomer je i kancerogen, najčešće uzrokuje angiosarkom jetre.Kontraindiciran je rad sa
vinil hloridom u osoba koje imaju M Reynoud i profesionalne vazoneuroze. Fluorirani
hlorirani alifatski ugljikovodici (freoni, frigeni) se upotrebljavaju kao potisni gasovi u
aerosolima široke potrošnje (lakovi za kosu, dezodoransi, različita sredstava za čišćenje),
a ako se udišu štetno djeluju na respiratorni sistem (dispnea, astmatiformni simptomi,
redukcija plućne funkcije.
Koje su toksikološke karakteristike aromatskih ugljikovodonika?
Ratifikacija sirovog benzena je osnov za proizvodnju svih drugih organskih rastvarača.
Faraday je prvi identifikovao benzen 1895. godine. Iz njega se supstitucijom H-atoma
izvode svi drugi aromatski ugljikovodici. Benzen se dobija destilacijom katrana kamenog
uglja kao nus produkt pri proizvodnji koksa (ulazi u sastav nafte i benzina-3%).Pri ulasku
u organizam benzen cirkuliše perifernom krvlju i pošto je liposolubilan deponuje se u
tkivima koja sadrže masti: koža, nervno tkivo, kosna srž, jetra. Jetra ima veoma
značajnu ulogu u metabolizmu benzena. On se u jetri oksidiše u fenol, trifenol,
piroketahol i hidrohinol. Posebno toksični su posljednja dva metabolita. Akutna otrovanja
su rijetka. Ako se desi trovanje visokim koncentracijama dolazi do epi napada,
dugotrajne kome, edema pluća ili akutnog toksičnog hepatitisa. Usljed hronične
ekspozicije na koži se mogu javiti hiperpigmentacije (fluorescirajući efekat na suncu i/ili
kancerogeno djelovanje), eritem, ekcem, i eksfolijacije. Na sluzokožama usljed iritativnog
dejstva se javljaju konjuktivitisi, rinofaringitisi i traheobronhitisi. Ponekad se javljaju
neuritisi i neuropatije. Mogu se čak javiti i hemiplegije, paraplegije, kao i pseudotabesne
pojave, ali veoma rijetko. Hronična ekspozicija može dovesti do progresivne anemije,
leukopenije i trombocitopenije, jer benzen ima izrazit tropizam prema kosnoj srži. Dovodi
do smanjenog broja matičnih stem stanica krvnih loza. U vezi s tim mogu se javiti
vrtoglavice, glavobolja, mučnina i slabost, krvarenja gingive i očne pozadine. Konačno
koštana srž zakazuje u funkciji pa se razvija teški oblik aplastične anemije sa obično
smrtnim ishodom. Efekti ekspozicije benzenom mogu dovesti u krvi do pojave leukoza,
ili mijeloične leukemije i trombocitopenije.
Zadatak za studente:
Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)
1. Djeca koja su konzumirala visoke koncentracije mangana imala su slijedeće
zdravstvene poremećaje (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):
e. Lošiji kvalitet kose
f. Dermatitise
g. Anemiju
h. Lošiji uspjeh u školi
2. Kadmijum uzrokuje slijedeće zdravstvene poremećaje (zaokružite ispravne odgovore
isključujući samo jedan):
a. Oštećenja jetre
b. Oštećenja bubrega
c. Osteoporozu
d. Osteomalaciju
e. Karcinom pluća i prostate
3. Koji su izvori olova u okolišu (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):
a. Zrak
b. Tlo
c. Olovni benzin
d. Nafta
e. Hrana kupljena u trgovinama
f. Voda
g. Makrobiotska hrana
h. Homeopatske remedije
i. Igračke kontaminirane olovom
4. Pitanje za razmišljanje i diskusiju:
• Zašto je autor knjige posvetio najviše pažnje hloru i organohlornim
spojevima (polihlorirani bifenili)?
Literatura
1. Agency for toxic substances and disease registry: Toxicological profile for Lead, Atlanta US Department of health and human service, Public health service, 1999.
2. Agency for toxic substances and disese registry: Toxicological profiles for PCBs. Agency for toxic substance and diseases registry, Atlanta 1996.
3. Agency for toxic substances and disese registry: Public health implications of persistent toxic substances in the great lakes and St Lawrence Basins. Agency for toxic substance and diseases registry, Atlanta 1997.
4. Cake KM, Bowins RJ, Vailancourt C, et al. Partition of circulating lead between serum and red cells is different for internal and external sources of lead. Am J Indust Med 29:440-445; 1996.
5. Centers for diseases, control and prevention (CDC). Blood lead levels.United States 1991-1994. MMWR 1997; 46: 141-145.
6. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). Update: Blood lead levels-United States, 1991-1994. MMWR 1997; 46: 141-145.
7. Duarte-Davidson R, Jones KC: Polychlorinated biphenyls (PCBs) in the UK population. Estimated intake, exposure and body burden. Sci Tot Envirin 1994; 151: 131-152.
8. International Agency for research in cancer: Statement released February 14, 1997. IARC Monograph 69,1997.
9. Gulson BL, Jamesen CW, Mahaffey KR, Mizon KJ, Korsch MJ, Vipani G. Pregnancy increases mobilisation of lead from maternal sceletion. J of Lab Clin Med 1997; 16 (4): 51-62.
10. Hipkins KL, Kosnett MJ. Lead poisoning. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational medicine secrets. San Francisco, Hanley & Belfus 1999: 53-61.
11. Hu H, Rabinowitz M, Smith D. Bone lead as a biological marker in epidemiological studies of chronic toxicity:Conceptual paradigm. Environ Health Perspect 1998; 106: 1-8.
12. Huang CC, Chu Ns, Lu CS, Olanow W. Long-term progression in chronic manganism; Ten years of follow up. Neurology, 1998; 50: 698-700.
13. Jacobson JL, Jacobson SW: Intelectual impairment in children exposed to polychlorinated biphenyls in utero. JAMA 1996; 335: 783-789.
14. Mahaffey KR, Annest JL, Roberts J, Marphy RS. National estimates of blood lead levels: United States 1976-1980. Association with selected demographic and socioekonomic factors. N Engl J Med 1982; 307: 573-579.
15. Nemery B, Casier P, Roossels D. Survey of cobalt exposure and respiratory health in diamond polishers. Am Rey Respir Dis 1992; 145: 610-616.
16. Pranjić N, Begić H. Trovanje olovom u dječjem uzrastu u Bosni i Hercegovini. Medicinski Arhiv 1999; 53/3 (2): 59-61.
17. Pranjić N, Mujagić H, Nurkić M, Karamehić J. Pavlović S. Assessment of health effects in workers at gasoline station. Bosnian Journal of Basic Medical Sciences 2002; 2 (1-2): 35-45.
18. Pranjić N. Otrovanje olovom. U: Tahirović H i saradnici. Klinička toksikologija u pedijatriji. Tuzla: Univerzitet u Tuzli Medicinski fakultet 2002: 373-383.
19. Pranjić N, Mujagić H, Nurkić M, Karamehić J. Pavlović S. Assessment of health effects in workers at gasoline station. Bosnian Journal of Basic Medical Sciences 2002; 2 (1-2): 35-45. Pranjić N,Tahirović H. Otrovanje živom. U: Tahirović H i saradnici. Klinička toksikologija u pedijatriji. Tuzla: Univerzitet u Tuzli Medicinski fakultet 2002: 383-393.
20. Pranjić N, Karamehić J, Halilbašić A, Aščerić M, Ljuca F. Mercury induced nephropathy in Chloralkali plant workers. Period biol 2001; 103 (1):86.
21. Pranjić N, Sinanović O, Imamović K. Psychiatric aspects of movement disorders caused by exposure to mercury vapor in chlorine alkali plant workers. Neurologia Croatica 2003; 52 (2): 99-100.
22. Pranjić N, Sinanović O, Jakubović R. Chronic Psychological effects of exposure to mercury vapour among chlorine-alkali plant workers. Med Lav 2003; 94 (6): 531-541.
23. Pranjić N, Sinanović O, Karamehić J, Jakubović R. Assessment of chronic neuropsychological effects of mercury vapour poisoning in chloral-alkali plant workers. Bosnian Journal of Basic Medical Sciences 2002; 2 (1-2): 29-35.
24. Pranjić N, Karamehić J, Aščerić M. Hronična profesionalna izloženost živi i oštećenja bubrega u radnika hloralkalne elektrolize. Med Arh 2003; 57 (4): 247-250.
25. Pranjić N. Psihološki efekti industrijskih toksina. Zbornik I kongresa Medicine rada Bosne i Hercegovine s međunarodnim učešćem Tuzla 2003; 99-105.
26. Ross MA, Orris P. Chlorine and Organ chlorine Compounds. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 43-53.
27. Silbergeld EK. Lead poisoning: the imlications of current biomedical knowledge for public policy. Maryland Med J 1996 ;45 (3): 209-217
ZDRAVSTVENI ZNAČAJ PESTICIDA
Ciljevi kursa:
• Definisati pripavak pesticida;
• Razumjeti koncept primjene pesticida i sastav pesticida;
• Identificirati primjenu pesticida;
• Poznavati gdje se javljaju otrovanja pesticidima;
upotreba organofosfornog insekticida parationa za depedikulaciju
17 15 odrasli ljudi
U profesionalnoj izloženosti pesticidima, osim pojedinačnih otrovanja, takođe je mnogo
slučajeva istovremenog otrovanja većeg broja ljudi, a najčešće se dešava u zemljama u
razvoju.
Zadatak za studente:
Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)
1. Koji su sastavni dijelovi pesticida (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo
jedan):
a. nosač
b. fumingant
c. djelatna tvar
2. Otrovanja pesticidima se češće događaju (zaokružite ispravan odgovore isključujući
samo jedan):
a. u neprofesionalnim uslovima
b. u profesionalnim uslovima
Literatura
1. Adams RM. Pesticides and other agricultural chemicals. In: Adams RM (ed) Occupational skin disese. New York, Grune and Straton, 1983.
2. Ecobichon DJ. Toxic effects of Pesticides. In: Klassen CD (ed): Casarret and Doul´s Toxicology: the basic science of poisons. New York: McGraw-Hill, 1996; 643-689.
3. Loumis TA. Essentials of toxicology. Philadelphia, Lea& Febiger, 1978. 4. Midling JE. Fundamentals of pesticides. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational
Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 39-42. 5. Vidaković A. Pesticidi. U: Vidaković A (ed): Profesionalna toxicologija, Beograd,
Udruženje toksikologa Jugoslavije, 2000; 389-405. 6. Izvor: WHO recommended classification of pesticides by hazard and gidelines to
classifitation 1998-1999 WHO/PCS/98.21
BOJNI OTROVI
Hemijski bojni otrovi
Hemijski i biološki terorizam
Biološki bojni otrovi
Ciljevi kursa:
• Definisati bojne otrove i hemijski terorizam;
• Poznavati zdrvastvene poremećaje koje izazivaju nervni bojni otrovi;
• Proširiti saznanja i razumijevanje o nastanku i sintezi nervnih bojnih otrova;
• Identificirati plikavce, psihohemijske otrove i nadražljivce;
• Poznavati razliku između bitnih i nebitnih faktora okoliša;
• Poznavati biološka borbena sredstva;
• Definisati pojam biološki terorizam;
• Definisati toksinsko oružje;
• Identificirati industrijske hemikalije koje se mogu koristiti kao hemijsko oružje.
Što su bojni otrovi?
Bojni otrovi su oružja najnovije generacije koja služe za masovno uništavanje. Upotreba ovih
oružja uzrokuje masovne gubitke zbog izrazito velikog broja mrtvih, ranjenih, otrovanih i
bolesnih, te masovna razaranja materijalnih dobara i dugotrajnu kontaminaciju okoliša.
U bojna oružja spadaju nuklearno, hemijsko, biološko i toksinsko oružje. Posljedice
djelovanja ovog oružja su dugotrajne za čovjeka, čitav živi svijet uopće i životni okoliš.
Dejstva oružja za masovno uništavanje prenose se na velike udaljenosti i tako postaju
neposredna opasnost za međunarodnu sigurnost i mir. Bojni otrovi mogu se koristiti ne samo
u ratnim operacijama velikih razmjera, nego su izrazito učinkovita u terorističkim i
kriminalnim operacijama.
Što znači termin hemijsko oružje?
Hemijski bojni otrovi su hemijske tvari koje se koriste u ratu sa ciljem postizanja
određenog učinka, a to su smrt, teške povrede i onesposobljavanje ljudi. Čine ih hemikalije,
izvanredno visoke toksičnosti. Proizvode se veoma jednostavnim tehnologijama. Hemijska
oružja se sastoje od bojnih otrova i sistema za njihovo prevođenje u bojno stanje. Hemijski
terorizam je danas veliki problem. Primjeri terorizma danas su brojni. Takav primjer se
dogodio u Japanu gdje je sekta Aum Shinrikyo upotrijebila sarin. U ovom terorističkom aktu
smrtno je stradalo 20, a bilo otrovano 5 500 ljudi.
Prema zdravstvenim efektima, do kojih dolazi njihovom upotrebom, dijele se na:
detekcija agenasa). Liječenje je moguće tek ako je agens identifikovan. Koristi se antibiotsko
liječenje, hemio i fago profilaksa, antiviralni tretman i simptomatska terapija. Obzirom da se
toksini mogu zadržati nekoliko godina obavezno je provesti dekontaminaciju prostora u
kome su korišteni.
Šta je toksinsko oružje?
Toksinsko oružje je jedno od najopasnijih oružja za masovno uništavanje. Čine ga
nerazmnožavajući biološki toksini i specifičnog su djelovanja na ljude. Proizvode ih živi
organizmi ili nastaju genetskim inženjeringom. Imaju osobine neživih tvari jer se ne
razmnožavaju. Hiljadu puta su otrovniji od svih bojnih otrova. Neki su djelotvorni u dozi od
1µgr (botulinum). Izvori takvih toksina su bakterije, životinje, reptili, insekti, biljke i morski
organizmi. Prema mjestu djelovanja razlikujemo stanične i nervne toksine. Vrijeme potrebno
za stvaranje antitijela protiv toksina je dugo i u većini slučajeva iznosi od 4-6 sedmica do 3-4
mjeseca.
Koji industrijski hemijski otrovi se mogu ili su korišteni kao bojni otrovi?
Poznato je da hemijske supstance izazivaju otrovanja i bolesti. Rijetko se industrijski
hemijski agensi mogu koristiti kao bojni otrovi. Kao oružje mogu biti upotrebljeni hlor,
fozgen, cianid i drugi. Svi su toksični nadražljivci i u zaštiti je neophodno učiniti prekid
ekspozicije, staviti zaštitnu masku. Davati ovlaženi kiseonik u manjim koncentracijama (ne
pod pritiskom). Oči, nos i usta treba isprati 3%-tnim rastvorom natrijeva karbonata ili sode
bikarbone, a kožu 6%-tnim rastvorom sode bikarbone ili većom količinom vode.
- 221 -
Zadatak za studente:
Test mnogostrukog izbora (engl. Multiple choice questionnaires)
1. Razlike između nervnih bojnih otrova i organofosfornih pesticida sastoje se u
slijedećem (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):
d. na kiseonik vezan za fosfor se supstituiše sumpor
e. na kiseonik vezan za fosfor se supstituiše azot
f. promjene u reaktivnim grupama
2. Poznati madražljivci su (zaokružite ispravne odgovore isključujući samo jedan):
c. CN agens
d. CS agens
e. SC agens
f. adasmit
- 222 -
Literatura:
1. Bokan S. Oružane snage. U: Šarić M, Žuškin E (ur) Medicina rada i okoliša. Zagreb, Medicinska naklada 2002; pp 640-661.
2. Franz DR. Biologic and chemical terrorism. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 147-150.
3. Franz DR. Defense against toxin weapons. 2nd ed. Ft Detrick, MD, USAMRIID, 1997. 4. Pranjić N, Karamehić J, Ljuca F, Žigić Z, Aščerić M. Interna kontaminacija
MCS može biti izazvana agensima u hrani, prirodi, industrijskim kemikalijama, i fizičkim
agensima kao što je buka, voda, elektromagnetna radijacija. Psihološki stres kao što je
gubitak posla, razvod, ili smrt voljene osobe, može doprinijeti totalnom tjelesnom
opterećenju.
Kakav je današnji pogled na djelovanje kemijskih materija na imunološki
sistem?
Koncept MCS je baziran na šest fenomena:
• totalno tjelesno opterećenje,
• bipolarnost,
- 228 -
• prilagođavanje,
• širenje,
• fenomen preokreta, i
• biohemijska preosjetljivost.
Imuni sistem osobe sa MCS liči na preliveno bure sa hemijskim faktorima aerozagađenja.
Kad se prekorači limit podnošljivog dolazi do ispoljavanja bolesti. Osobe izložene
otrovima iz životne sredine mogu imati umjerene simptome ili povlačenje simptoma sa
prestankom ekspozicije. Nakon prestanka ekspozicije javlja se sumnja da su uopšte
faktori ekspozicije izazvali prvobitne efekte, i osoba se sama dovodi u situaciju
ponovljene ekspozicije. Ponovljena izloženost- bipolarnost ponovo dovodi organizam u
stanje totalnog tjelesnog opterećenja. Konačno, imuni mehanizmi i mehanizmi
metaboličke detoksifikacije postaju nesposobni i istrošeni za adekvatan imuni odgovor i
razvija se bolest zahvaćenog organa. Organizam kontroliše akutnu intoksikaciju porastom
detoksifikacijske sposobnosti. Nakon toga javlja se deficit nutritijenata koji učestvuju u
detoksifikaciji, među njima su vitamini i minerali. Rezultat toga je sistemski kolaps.
Prilagođavanje sa druge strane može maskirati simptome preosjetljivosti. Simptomi se
mogu pojaviti u tom slučaju nakon prestanka ekspozicije kao dokaz preosjetljivosti.
Totalno tjelesno opterećenje nastaje kao rezultat reakcije na izloženost malim
koncentracijama više kemijskih supstanci međusobno neovisnih. Simptomi MCS su
promjenjivi u toku vremena. Na primjer u toku 24 sata nakon pojave disfunkcije mozga
može da se pojavi artralgija, potom dijareja, praćena aritmijom. Svaka osoba ima
jedinstvenu genetski uslovljenu preosjetljivost na otrove, te različit metabolički status i
toksično opterećenje. Pojavu simptoma određuje individualna preosjetljivost
Kako prevazići problem nastanka MCS?
Problem zdravstvene zaštite stanovnika od izloženosti zagađenjima okoliša postaje sve
aktualniji. Samo ekološkim pristupom, upravljajući ukupnim međuodnosom čovjeka i
okoliša može se očekivati pravovremeno zaustavljanje opasnosti. Ne mogu se očekivati
uspješna rješenja posebnim djelovanjem na čovjeka, a posebnim na okoliš.
Sindrom komjuterskog vida
Šta je sindrom komjuterskog vida?
Sindrom kompjuterskog vida (engl. Computer vision syndrome) je ekološka bolest koju
čini niz problema s očima i vidom, povezanih s učestalom upotrebom računala i ima ga
otprilike tri četvrtine korisnika računala. Iako nema razloga za pretjeranu paniku,
svakako je preporučljivo poduzeti određene korake kako stanje ne bi postalo ozbiljno.
- 229 -
Koji simptomi čine sindrom komjuterskog vida?
Najčešći simptomi ovog sindroma uključuju:
• umor i napetost očiju,
• suhe oči,
• osjećaj peckanja u očima,
• osjetljivost na svjetlo,
• zamućen vid,
• glavobolje,
• osjetljivost na nagle pokrete, bol u vratu, ramenima, leđima.
Koji faktori uzrokuju ovaj sindrom?
Ovaj sindrom ima višestruk uzroke. Problemi s očima tokom upotrebe računala mogu
nastati zbog:
• nedovoljnog protoka suza u oči;
• smanjenog treptanja kapaka (smanjeno treptanje kapaka uzrokuje previše
"buljenja" u monitor i veću izloženost refleksu svjetla s monitora;
• postavke monitora su "teške" i naporne za oči (učestalo akomodiranje očiju);
• povećani napori očiju uzrokuju slabljenje vida (uzeti nove naočale ili
ih pak po prvi put početi nositi).
Kako prevenirati sindrom komjuterskog vida?
Problem se rješava podešavanjem monitora tako da je refleksija svjetla na oko manja.
Nakon toga je potrebno posjetiti liječnika specijalista za bolesti oka (oftalmolog) radi
pregleda oka i eventualnog propisivanja naočala. Naočale su potrebne mnogo češće nego
što to korisnici računala shvaćaju ili žele priznati sebi. Ako je vid zamućen, vrlo su
vjerojatno potrebne. Većina ljudi kojima je zamućen vid dok koriste računalo su
sredovječni ili stariji, razlog je što je sa starenjem oko sve manje sposobno vidjeti slike
koje padaju u intermedijarnu zonu vida. Problem takođe mogu poboljšati i ergonomske
intervencije u radnom prostoru- potrebno je sjediti na udobnoj uredskoj stolici
odgovarajuće visine, s naslonom za leđa i vrat. Oči trebaju biti u nivou monitora, a ruke
u nivou tipkovnice. Specijalne kompjutorske naočale također mogu umanjiti simptome.
- 230 -
Zadatak za studente:
Problem slučaja 1. Odnos pojedinaca prema okolišu ili briga o zagađenju okoliša je
izuzetno bitna za razvijanje svijesti i potrebe preduzimanja aktivnosti zaštite okoliša.
Sada kada smo stekli značajna saznanja iz ovog područja bilo bi dobro uporediti naš
odnos prema okolišu u odnosu na opću populaciju.
Zadatak: Svaki student treba da popuni upitnik koji se nalazi na ovoj stranici i da
anketira tri osobe (radnosposobne) u svom bližem okruženju. Anketne listiće predati
asistentu da bi se kasnije mogli analizirati rezultati upitnika (kontrolna studija).
UPITNIK O BRIZI O ZAGAðENJU ŽIVOTNE I RADNE OKOLINE ENVIRONMENTAL WORRY SCALE EWS Rosemarie Bowler& Ralf Schwarzer,1991
Freie University of BerlinDepartment of Health Psychology 01. U glavi mi je zbrka, kad razmišljam o mojoj životnoj sredini 02. Doživljam da su simptomi oboljenja u vezi sa zagađenjem okoline kod kuće ili na
radnom mjestu 03. Ja ne brinem o štetnosti hemikalija 04. Slika trovanja često mi je u mislima 05. Ja ne bi volio živjeti u zagađenoj životnoj sredini zato što sam siguran da se mogu
razboljeti 06. Brine me trovanje iz životne okoline jer ono može rezultirati slabljenjem mojih
intelektualnih sposobnosti 07. Ja nikad , stvarno nikad,ne brinem o zagađenju vode 08. Želio bih da u mojoj kući i na radnom mjestu nema radona i drugih opasnih
supstanci 09. Uplašim se kad pomislim na sav taj otrovni otpad u svijetu 10. Plaši me mogućnost nuklearnih incidenata ili nuklearnog rata u budućnosti 11. Mnogi ljudi pretjeruju u prijetnji o trovanju iz životne okoline 12. Ne bih želio raditi u fabrici azbesta i drugih opasnih materijala 13. Ja sam miran što se tiče trovanja iz životne okoline, zato što ako do njega dođe
može se uspješno izliječiti 14. Slaba memorija može biti direktan rezultat izloženosti hemijskim materijama 15. Toksični otpad je mali problem u odnosu kako ga predstavljaju mediji 16. Biti izložen mnogim hemikalijama dugo vremena neće uzrokovati ozbiljna oboljenja 17. Ljudi koji rade sa hemikalijama nemaju povećan rizik oboljevanja Odgovori: 1. ništa nije tačno 2. jedva da je tačno 3. osrednje tačno 4. potpuno tačno Molim Vas, pored postavljenog pitanja stavite broj koji predstavlja Vaš odgovor! Datum: Potpis ispitanik
- 231 -
Literatura
1. Black EW, Rathe A, Goldstein RB. Environmental illness: a controlled study of 26 subjects with "20th century disease." JAMA 264:3166-3170 (1990).
2. Stewart DE, Raskin J. Psychiatric assessment of patients with "20th century disease" ("Total Allergy Syndrome"). Can Med Assoc J 133:1001-1006 (1985).
3. Rea WJ, Bell IR, Suits CW, Smiley RE. Food and chemical sensitivity after environmental chemical exposure: case histories. Ann Allergy 41:101-110 (1978).
4. Levin AS, Byers VS. Environmental illness: disorder of immune regulation. Occup Med State Art Rev 2:669-681 (1987).
5. Selye H. The general adaptation syndrome in the disease of adaptation. J Allergy 17:23 (1946).
6. Cullen MR. The worker with chemical sensitivity: an overview. In Occupational Medicine: State of the Art Reviews, Vol 2 (Cullen MR, ed). Philadelphia:Hanley and Belfus, 1987;655-662.
7. Doty RL, Deems DA, Frye RE, Pelberg R, Shapiro A. Olfactory sensitivity, nasal resistance, and autonomic function in patients with multiple chemical sensitivities. Arch Otolaryngol Head Neck Surg 114:1422-1427 (1988).
8. Simon GE, Katon WJ, Sparks PJ. Allergic to life: psychological factors in environmental illness. Am J Psychiatry 147(7):901-906 (1990).
9. Fiedler N, Kipen HM, DeLuca J, Kelly-McNeil K, Natelson B. A controlled comparison of multiple chemical sensitivity and chronic fatigue syndrome. Psychosom Med 58:38-49 (1996).
10. Buchwald D, Garrity D. Comparison of patients with chronic fatigue syndrome, fibromyalgia, and multiple chemical sensitivities. Arch Intern Med 154:2049-2053 (1994).
11. Miller CS, Mitzel HC. Chemical sensitivity attributed to pesticide exposure versus remodeling. Arch Environ Health 50(2):119-129 (1995).
12. Terr AI. Clinical ecology in the workplace. J Occup Med 31(3):257-261 (1989). 13. Kipen HM, Hallmann W, Kelly-McNeil K, Fiedler N. Measuring chemical sensitivity
prevalence: a questionnaire for population studies. Am J Public Health 85(4):574-577 (1995).
14. Simon GE, Daniell W, Stockbridge H, Claypoole K, Rosenstock L. Immunologic, psychological, and neuropsychological factors in multiple chemical sensitivity: a controlled study. Ann Intern Med 19(2):97-103 (1993).
15. Black DW, Rathe A, Goldstein RB. Original Research Reports. Measures of distress in 26 "environmentally ill" subjects. Psychosomatics 34(2):131-138 (1993).
16. Staudenmayer H, Selner ME, Selner JC. Adult sequelae of childhood abuse presenting as environmental illness. Ann Allergy 71:538-546 (1993).
17. Bell IR, Miller CS, Schwartz GE. An olfactory-limbic model of multiple chemical sensitivity syndrome: possible relationships to kindling and affective spectrum disorders. Biol Psychiatry 32:218-242 (1992).
18. Staudenmayer H, Selner JC. Neuropsychophysiology during relaxation in generalized, universal "allergic" reactivity to the environment: a comparison study. J Psychosom Res 34(3):259-270 (1990).
19. Rea WJ, Johnson AR, Ross GH, Butler JB, Fenyves EJ, Griffiths B, Laseter J. Design issues critical to the study of chemical sensitivity. Workshop on Experimental Approaches to Chemical Sensitivity, Princeton, NJ. September 20-22, 1995.
20. Selner JC, Staudenmayer H. The practical approach to the evaluation of suspected environmental exposures: chemical intolerance. Ann Allergy 55:655-673 (1985).
21. Fiedler N, Kipen HM, Kelly-McNeil K, Knasko S. Odor perception and chemical sensitivity. Poster presentation, International Congress on Hazardous Waste, 5 June 1995, Atlanta, Georgia.
22. Meggs WJ, Cleveland CH. Rhinolaryngoscopic examination of patients with the multiple chemical sensitivity syndrome. Arch Environ Health 48(1):14-18 (1993).
- 232 -
23. McGovern JJ Jr, Lazaroni JA, Hicks MF, Adler JC, Cleary P. Food and chemical sensitivities. Clinical and immunologic correlates. Arch Otolaryngol 109:292-297 (1983).
24. Kipen H, Fiedler N, Maccia C, Yurkow E, Todaro J, Laskin D. Immunologic evaluation of chemically sensitive patients. Toxicol Ind Health 8(4):125-135 (1992).
25. Thrasher JD, Wojdani A, Cheung G, Heuser G. Evidence for formaldehyde antibodies and altered cellular immunity in subjects exposed to formaldehyde in mobile homes. Arch Environ Health 42:347-350 (1987).
26. Thrasher JD, Broughton A, Micevich P. Antibodies and immune profiles of individuals occupationally exposed to formaldehyde: six case reports. Am J Ind Med 14:479-488 (1988).
27. Broughton A, Thrasher JD, Gard Z. Immunological evaluation of four arc welders exposed to fumes from ignited polyurethane (isocyanate) foram; antibodies and immune profiles. Am J Ind Med 13:463-472 (1988).
28. Thrasher JD, Broughton A, Madison R. Immune activation and autoantibodies in humans with long-term inhalation exposure to formaldehyde. Arch Environ Health 45:217-223 (1990).
29. Rea WJ, Johnson AR, Youdim S, Fenyves EJ, Samadi N. T and B lymphocyte parameters measured in chemically sensitive patients and controls. Clin Ecol 4(1):11-14 (1986).
30. Sikorski EE, Kipen HM, Selner JC, Miller CM, Rodgen KE. The question of multiple chemical sensitivity. Fundam Appl Toxicol 24:22-28 (1995)
31. Meggs WJ. Neurogenic inflammation and sensitivity to environmental chemicals. Environ Health Perspect 101(3):234-238 (1993).
32. Bascom R. MCS: a respiratory disorder? Toxicol Ind Health 8(4):221-228 (1992). 33. Margolick JB, Vogt RF. Controversy over multiple chemical sensitivities (letter).
Ann Intern Med 120(3):249 (1994). 34. Simon GE. Question and Answers #3. Toxicol Ind Health 4/5:523-535 (1994). 35. Rea WJ. Chemical Sensitivity. Boca Raton, FL:Lewis Publishers, 1992. 36. Ross G. Clinical characteristics of chemical sensitivity: an illustrative case history
of asthma and MCS. Environ Health Perspect 105(Suppl 2):437-441 (1997). 37. Fiedler N, Maccia C, Kipen H. Evaluation of chemically sensitive patients. J Occup
Med 34 (5):529-538 (1992). 38. Miller CS. Toxicant-induced loss of tolerance: an emerging theory of disease?
Environ Health Perspect 105(Suppl 2):445-453 (1997).