ZDRAVKO GAGOVIĆ je rođen u Sarajevu 1948. godine. Završio je
slikarstvo na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Specijalizovao je
konzervaciju i restauraciju štafelajnog i zidnog slikarstva u Istituto
Centrale del Restauro u Rimu. Više od 40 godina je radio u Republičkom
zavodu za zaštitu spomenika kulture na Cetinju. Član je ULUCG od
1982. godine.
ZDRAVKO GAGOVIĆ was born in Sarajevo 1948. year. He graduated
in painting at the Academy of Pedagogy in Niksic. He specializes in the
conservation and restoration of easel and mural painting at the Istituto
Centrale del Restauro in Rome. More than 40 years he worked in the
Institute for Protection of Cultural Monuments in Cetinje. He is a
member of The Association of Fine Artists of Montenegro (AFAM) since
1982. year.
1982 - CETINJE, Centar za kulturu
1996 – BEOGRAD, Galerija trezor
1998 – PODGORICA, Moderna galerija
1972 – CETINJE, Salon „13 Novembar“
1974 - CETINJE, Salon „13 Novembar“
1977 - CETINJE, „Likovni susreti '77“, Plavi dvorac
1977 – KOTOR, „Likovni susreti '77“, Centar za kulturu
1977 – TIVAT, „Likovni susreti '77“, Centar za kulturu
1977 – BUDVA, „Likovni susreti '77“, Moderna galerija
1982 – CETINJE, Salon „13 Novembar“
1982 - BUDVA, „Cetinjski slikari“, Moderna galerija
1983 – CETINJE, Salon „13 Novembar“
1983 – CETINJE, „Cetinje i likovna umjetnost“, Umjetnički muzej Crne Gore
1984 – BEOGRAD, „Cetinje i likovna umjetnost“, Umjetnički paviljon „Cvijeta Zuzorić“
1985 – TITOGRAD, „Cetinje i likovna umjetnost“, Moderna galerija
1985 – KRALJEVO, „ Savremena crnogorska umjetnost mladih“ Narodni muzej
1985 – TITOGRAD, Treća izložba savremenog crnogorskog crteža, Moderna galerija
1986 – TITOGRAD, Jubilarna tradicionalna izložba ULUCG
1986 – CETINJE, Salon „13 Novembar“
1987 – KÖLN, STUTTGART, „Die Künstler von Cetinje“
1988 – TITOGRAD, Tradicionalna izložba ULUCG
1989 – SPLIT, Jugoslavenski bijenale slika malog formata, Umjetnički paviljon
1989 – BEOGRAD, Crnogorski slikari u galeriji „ Kvadrat“
1990 – CETINJE, Salon „ 13 novembar“
1991 – CETINJE, Salon „13 Novembar“
1992 – CETINJE, Salon „13 Novembar“
1992 – BUDVA, Izložba udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, Moderna galerija
1993 – CETINJE, Salon „13 Novembar“
1994 – CETINJE, Salon „13 Novembar“
1995 – PODGORICA, Tradicionalna izložba članova ULUCG
1996 – PODGORICA, Tradicionalna izložba članova ULUCG
1999 - PODGORICA, Tradicionalna izložba članova ULUCG
1999 – PODGORICA, Autoportret u crnogorskoj umjetnosti, moderna galerija
2002 - PODGORICA, Tradicionalna izložba članova ULUCG
2003 - PODGORICA, Tradicionalna izložba članova ULUCG
2003 – SVETI STEFAN, Prvi međunarodni bijenale male ikone
2005 – PARIS, Marques, Centre culturel de Serbie et Montenegro
2006 – SARAJEVO, Beljezi, TAG, Galerija Collegium Artisticum
2006 – PODGORICA, Likovni umjetnici Crnoj Gori, Umjetnički paviljon
2007 – BAR, Pedagoška akademija – Nikšić, Jedan mogući izbor
2012 – PODGORICA – Izložba radova umjetnika Doma omladine
ovek i kamen naseljeni su u Gagovićevom slikarstvu kao na
tolikim slikama crnogorskih umetnika od Lubarde do naših dana.
Ali, on nije slikar neobuzdanog krša ili njegovih neobičnih oblika,
niti je slikar ljudi što vode bitke međusobno ili s prirodom. U njegovom
kamenom pejzažu dotrajavaju dela ljudskih ruku: ruši se, nagrižena
vremenom, gotička crkva; fasada baroknog palaca se kruni i iz nje izniču
biljke; iz ruševina obrasle čkaljem proviruju kanelirani antički stubovi i
plofilisane volute; propaju napukli postamenti na kojima su nekada
stajali kipovi paganskih heroja, sada okolo razbacani. Na mesto starog
ušao je u te ostatke novi život: izborana sirotica pred antičkom
kolonadom nudi papirno cvijeće; žongler baca tanjire popevši se na
ploču ruševina, a pored njega je vaza sa svežim cvećem, nage žene stoje
na postamentima u stavovima nekadašnjih statua; goli mladići i devojke
u živim pokretima zauzeli su mesta starih skulptura po pročeljima
palata. Sučeljeni su tu prošlost i sadašnjost , odigrava se čudesni susret
različitih epoha otvarajući vrata snoviđenjima. Na slikama i crtežima
Zdravka Gagovića ljudi nečemu streme, naprežu se da to dosegnu, dok
su drugi, onemoćali ili poraženi, posustalo sklupčani. Pokadšto se na
pozornici zbivanja pojavi i sam slikar, zamišljen pred prolaznošću i
smislom stvaralaštva.
Čudesna je Gagovićeva scena. Na njoj se dešavaju irealne stvari: mrtva
materija kakvog spomenika biva zamenjena živim bićem, reljef ljudskim
telom, ornament cvetom, odnekud se pojavi tajanstveni osmeh Mona
Lize... Mašta Zdravka Gagovića hrani se sećanjima na staru umetnost: na
Leonarda, Peruđina, flamansko slikarstvo, gotičku arhirekturu, barokne
oltare.
Č
Gagović crta kao stari majstori bakropisci tankim, gustim linijama koje
detaljno opisuju oblike. On ima hrabrosti da stvara mnogoljudne
kompozicije u čijem je sklopu pojedinačna figura dovoljno slobodna da
izrazi – stavom i pokretom, uvek naročito odabranim - lična
raspoloženja.
Prevodeći crteže u slike Gagović ne želi da jezik linije nestane pod
naslagama boje. On traži pomirenje između crtačkog i kolorističkog
načela na taj način što – slično našim konstruktivistima iz devedesetih
godina ovog veka – tonsko-valerske vrednosti nadređuje bojenim
odnosima. Tako svedena uloga boje istovremeno je u službi stvaranja
posebne, začarane atmosfere i difuzne svetlosti iz ranih ili večernjih
časova dana.
Kako vreme prolazi figure na Gagovićevim slikama sve su ledenije, boje
sve hladnije, atmosfera sve udaljenija od realnosti. Nastupaju preteća
vremena. Je li to mladi čovek predosetio stravu naših dana?
Od časa kada se Lubarda otisnuo u „iščitavanje“ crnogorskog krša i u
njemu našao istorijske tragove, astrološke znake i sudbinske predstave,
slikari iz Crne Gore su pošli za njim: kopali su po sebi i oko sebe.
Fantazija i fantasmagorija, stvarana na susretu dveju civilizacija,
mediteranske i balkanske, dveju tradicija, primorske, lirske, i
montanjarske, epske, mitološke, otvorile su novi svet slike, umetnost
Dada Đurića, Voja Stanića, Pravilovića, Berberovića, Odalovića, pa i
Gagovića, a sad već i mnogih drugih. Najveći među njima su sa izrazitim
ličnim crtama. Gagović je među onima, koji je u tu celinu, već izrazitu i
prepoznatljivu, uneo ličnu poetiku i samosvojnost.
Vojislav J. Đurić, Beograd 1996.
an and stone inhabit the paintings of Zdravko Gagović like
so many other works by Montenegrin artist from Lubarda
until the present day. Yet hi is not a painter of the capricous
limestone karst or its strange forms, nor is he a painter of men waging
combat among themselves or with nature. In his rocky landscapes works
of the human hand decay: a Gothic church wasted by time falls to ruin,
the facade of a Baroque palace with plants springing from it crumbles;
from piles of ruins covered with thistle peer ancient fluted columns and
volutes, cracked pedestals where once stood statues of pagan heroes,
now scattered about. Instaed of the ancient a new life has entered these
remains, a wrinkled, aging woman before a classical colonnade offers
artifical flowers; a juggler standing on a stone slab tosses his plates and
beside him a vase with fresh flowers; nude women stand on on pedestals
in the pose of former statues; young men and girls unclad and in lively
poses have assumed the places of old sculpture on the facades of palaces.
Here past and present meet, a strange encounter takes place, opening the
way to dreams. In the paintings and drawings of Zdravko Gagović
people seem to be stiving form something, while others, feeble or
defeated, remain hobbled. Occasionally on the stage of events the painter
himself appears, absorbed in thought over the transience and signficance
of creativity.
Gagović's scene is strange. Here unreal things take place: the lifless
material of a monument is replaced by a living creature, a relief by a
human body , a carved ornament by flower, and from somewhere the
mysterious smile of Mona Lisa... The imagination of Zdravko Gagović is
nurtured on ancient art: Leonardo, Perugino, Flemish painting, Gotic
archicteture, Baroque altars.
Gagović draws like old masters of copperprints with thin or thick lines
detailing forms. He has the courage to create compositions with many
M
people in which the individual figure alwais has sufficient freedom of
expression – pose and movement, expecially selected – to express
personal moods.
Translating his sketches into paintings, Gagović does not wish the
language of line to disappear under layers of paint. He seeks a
reconcillation betwen the principles of drawing and colour so that – like
constructivists of the 1920s – tonal values determine colour relations. At
the same time the role of colour, thus reduced, has the function of
creathing a special, enchanted atmosphere, the diffuse light of the early
or twilight hours.
As time passes, the figures on Gagović's paintings become cooler, the
colours colder, the atmosphere further from reality. Ominious times
loom. Did this young man have premonitions of the horror of our days?
Ever since Lubarda began to „decode“ the Montenegrin karst, finding
traces of history, astrological sings snd prophetic scenes, the painters of
Montenegro have folowed him: searching for themselves and around
themselves. Fantasy and phantsmogory, born in the encounter of two
civilizations, Mediterranean and Balkan, two traditions, costal, lirical,
and higlander, epic, mytological, have created a new word of painting,
the art of dado Đurić, Vojo Stanić, Pravilović, Berberović, Odalović and
also Gagović, and now alredy many others, the greatest among them
with outstanding personal traits. Gagović is among them, contributing to
this already exceptional group his own poetich and distiction.
Vojislav J. Đurić, Beograd 1996.
beogradskoj galeriji Trezor otvorena je izložba slika i crteža
Zdravka Gagovića. Izložena su djela nastala u proteklih
dvadeset godina umjetnikovog stvaralaštva. I pored tihih, ali
uočljivih mijena, slikar je ostao dosljedan temeljnom povjerenju u
tradicionalne mitove i likovne vrijednosti slikarstva, i mogućnost
kreativnog poigravanja njima.
Ikonografija Gagovićevih slika je prepoznatljiva: antički stubovi i
postamenti nekadašnjih kamenih bogova, gotičke rozete i vitraži, ruševni
barokni palaci, nage ljudske figure u pozama renesansnih skulptura,
kameniti pejzaži u pozadini, sve do predmeta iz današnjeg,
svakodnevnog svijeta, u likovnom pogledu izjednačenih sa motivima iz
prošlosti.
Svaki segment preuzet iz umjetničkog nasljeđa na Gagovićevim slikama
zaživio je kao jedan novoustanovljeni princip, ili kao nov i samostalan
slučaj. Mitologiju minulih vremena umjetnik je preobličio u svoju
vlastitu. Lišavajući sliku narativnosti ranijih epoha, usredsredio se na
pojedinačne, a opet kompleksne simbole, pretvorivši ih u čisto likovne
fenomene. Od motiva preuzetih iz cjelokupnog umjetničkog nasljeđa
evropskog slikarstva tvori novi likovni, ali i simbolički jezik. Podarivši
im novo značenje gradi hermetični svijet, raznovremen, višeslojan i
višeznačan. Simbole koji u minulim vremenima, pa i ovom današnjem,
imaju značajno mjesto u značenjskom poimanju slike, kao i u njenoj
likovnoj konstrukciji, umjetnik posmatra kroz diskretno ironičnu
prizmu. Poigravajući se njima (lik Đokonde), spaja ih u ponekad jezovite,
ponekad duhovite, često paradoksalne spojeve koji posmatraču nude
mogućnost različitog čitanja. Likovni tretman slika i crteža takođe
ukazuju na umjetnikovu potrebu da slikarstvu podari magično i
duhovno svojstvo, pravo na suštinska pitanja. Njegove slike pohvala su
redu i poretku, simetriji i zlatnom presjeku, skrivenom kodu ritma i
U
proporcija. Tehnički su izvedene superiorno. Precizan crtež, nalik na
rukopis starih majstora firentinske renesanse, prati boja, skladno mu se
povinujući. Ona se doživljava kao gusta slikana materija, iako je nanijeta
u tankim namazima. Jaka veristička tendencija Gagovića nije odvela,
posebno na ranijim djelima, u sladunjavi svijet slajd – slike
hiperrealizma. Izrazita materijalizacija naslikanih objekata skladno se
prožela sa umnim, poetskim i duhovitim osjećanjem svijeta, što je slici
podarilo čar tajanstvenog i metafizičkog.
Podgorica - Pobjeda, 27. mart 1996, Saša Brajović
zrazita individualnost te tematska disonantnost u odnosima slika i
crteža istakli su drugu samostalnu izložbu slika i crteža
crnogorskog slikara i konzervatora Zdravka Gagovića u
beogradskoj galeriji „Trezor“. Utemeljen na iskustvima štafelajnog i
zidnog slikarstva ( specijalizovao je konzervaciju i restauraciju
štafelajnog i zidnog slikarstva u Istituto Centrale del restauro u Rimu)
Gagovićev osnovni likovni znak jeste u sintezi arhetipskih fragmenata i
starih tehnika sa modernim tematsko – motivskim diskursom i
izražajnim mogućnostima.
U skladnim međupozicijama linije i boja prelivaju se, na Gagovićevim
slikama neobični prizori i ambijenti kameni krajolici, okrnjene fasade,
lukovi, kapiteli, vitraži i kanelure, reljefni prizori, elementi gotičke i
barokne arhitekture, te ostali ornamenti starih civilizacija. Iza kamenih
blokova javi se lice Mona Lize, bojadisano staklo, sedefasta morska
pjena, Venerin ogrtač na ljušturi od školjke... Hazarska princeza (najbolja
Gagovićeva slika), žena u naslonjači na kamenoj terasi punoj cvijeća,
malteška princeza Mirena s Lovćenom u pozadini, spojem Zemlje i Neba
I
na horizontu. Sve su to vizije završenosti jednog kulturnog i
civilizacijskog toka na čijim se tragovima pojavljuju nove vizure kolorita
– boja i linija kojim slikar pokušava da složi mozaik stvaranja.
Osim devetnaest slika rađenih tehnikom ulje na drvetu na izložbi su
prikazana i četiri crteža: kvartet „Golgota“, „Raspeće“, „Skidanje s krsta“
i „Bezdan“, rađenih u rehnici tuš – pero. Linija ima posebnu ulogu u
čitavom Gagovićevom opusu, vođena minucioznim restauratorskim
iskustvom linija nije superiorna kod Gagovića samo u detaljnom
ispisivanju oblika i figura i naglašavanju izraza već i u prijelaznim
fazama sa crteža na koloritnost zahtijevajući pomirenje „između crtačkog
i kolorističkog načela,“. Detalji, simboli, linija i boje su u savršenoj
kompozicijskoj harmoniji te u tom pravcu treba očekivati nove izražajne
mogućnosti ovog autora.
Podgorica – Monitor, 22. mart 1996, Ljubeta Labović
ri pregledu službenih, kratkih biografskih podataka Zdravka
Gagovića, ne uspijevamo precizno definisati vremenski okvir
nastajanja njegovog umjetničkog opusa. Nešto jasniju situaciju o
tome nam daju kataloški podaci izloženih radova, gdje zapažamo i
godine nastanka najranijih djela koja su zadovoljila stroge kriterijuma
izlagača – njihovog autora. U ovoj prilici, godinama kao što su 1973 i
1974. na izvjestan način započinjemo postupni hod kroz Gagovićevo
stvaralaštvo, no oni koji ga duže poznaju, znaju da njegovi umjetnički
počeci sežu još dublje, skoro do sredine šezdesetih godina. Gagović je,
dakle, s izvjesnim zakašnjenjem – tek 1982. godine „institucionalizovao“
poziv likovnog umjetnika, poziv kojem je pripadao čitavim bićem znatno
prije toga.
Ova mala uvodna napomena nije slučajna, jer pored govora suvih
činjenica kazuje nam ponešto o Gagovićevoj ličnosti; kazuje nam o
posvećeniku slikarstva kojem su po malo strane „praktične“ strane
života i ovog trenutka.
Likovna projekcija Zdravka Gagovića je od prvih radova usmjerena kroz
govor njegovanog, klasičnog crtačkog izraza i isto toliko klasičnog
postupka u definisanju slikarskog opusa. Iako se ovdje radi, po prirodi
stvari, o upotrebi različitih sredstava i elemenata, jedna zajednička nit, ne
samo formalna, dovodi u tijesnu vezu pomenute likovne discipline. Da
budemo precizniji: i kod crteža, kao i kod slike, izvođački postupak je
filigranski precizan i definisan pažljivimizborom sredstava.
P
Minucioznost, sadržana u izvedbi, a proistekla iz stanja visoke
disciplinovanosti sopstvene ličnosti i, prije svega, velikog respekta
prema klasičnim epohama evropske umjetnosti, rezultirala je primjenom
skoro minijaturističkog postupka u obije discipline. Otuda je prisutno, u
Gagovićevom slučaju, suvereno vladanje malim i srednjim formatom, ali
je ost ala i nezaobilazna posljedica koju otkriva relativno mala produkcija
umjetničkih djela ovog autora. Minijaturistički nerv, skoro neprirođen
ovom trenutku, kao i duboko poštovanje prema velikim epohama
umjetnosti – sada, na kraju vijeka koji je obilježen potpunim
prevratništvom u umjetnosti – uporišne su tačke koje nas očigledno
vraćaju na rekapitulaciju svih pitanja našeg života i suštine tvorenja, a na
koje nikad nijesmo dali jasne odgovore.
Veze sa klasičnim periodima evropskog slikarstva – prevashodno
renesanstvom i barokom, čini se da su toliko prirodne, da se ogledaju ne
samo u likovnoj egzekuciji, već i u fizičkom realitetu umjetničkog djela.
Dovoljno je obratiti pažnju na upotrijebljeni materijal, gdje često
zapažamo da je slika izvedena, kao kod starih majstora, na drvenoj
podlozi. Takođe, upotreba, u savremenoj umjetnosti skoro zaboravljenog
formata – tonda (slikarske podloge kružne površi), usmjerava nas prema
Gagovićevim ozbiljnim namjerama i htjenjima da klasičnoj slikarskoj i
crtačkoj sadržajnosti ponudi i svoj lični doprinos, istina, kroz poetiku
modernijih shvatanja.
S formalne strane posmatrano, sasvim se tačnom čini konstatacija da je
Gagović prije svega crtač. Kao kakav stari majstor on registruje
predmetni svijet fascinantnom jasnoćom i preciznošću i, uz to, u
slikarskom izrazu ne pothranjuje nadmoć boje, bar ne do te mjere da bi
izgubio crtačku definiciju forme.
Ovim ovlaš naznačenim fizičkim i formalnim svojstvima Gagovićevih
radova, međutim, tek se počinje otkrivati svijet njegove umjetnosti.
Fizički, formalni i metafizički sadržaji njegovih radova su u jasnoj i
čvrstoj sprezi iz koje rezultira poetska sinteza dominantne nadrealističke
provinijencije. Svijet predmetnosti je u Gagovićevoj umjetnosti tek
likovni podtekst za razuđenu priču metaforičko – simboličkih projekcija,
osnov za široku retoričku građu i izabrani metod finih alegorija, te
britkih aluzija. S toga se Gagovićevo djelo iščitava pažljivo i sporo, kako
je očito i nastajalo. Činjenica, koja nesumljivo govori o vizuelnom
bogatstvu Gagovićevog djela, skoro da podrazumijeva i postojanje
njegovog sadržajnog bogatstva, kao i njegove nesporne privlačnosti. To
su svakako važni momenti koji postupno upućuju posmatrača u svijet
višestrukih i višeznačnih razmišljanja i osjećanja.
Posebnu pažnju čini se da treba obratiti na vrijednosti Gagovićeve
predmetnosti uopšte, ili, bolje rečeno – njene likovne simulacije, koja nosi
vanredan umjetnikov osjećaj za materijalizaciju. No, u kontekstu
definisanja opšte ideje o postojanju moguće stvarnosti sa razmeđe fikcije
i realnosti, Gagovićeva predmetnost je znalački utopljena u dijaboličku
igru iluzionističkih efekata i bogatu sceničnost prostora. I konačno – ne
osjeća li se, da je u ovako shvaćenoj i tretiranoj predmetnosti pohranjena
duhovna zaostavština čovječanstva.
Kroz sav dosadašnji tok razvoja umjetničkog opusa Zdravka Gagovića,
primjetno se provlači fina nit idejne konstante izraza i shvatanja ovog
umjetnika. Kroz gustinu njegovog halucinantnog svijeta predstava, kroz
njegovu koegzistenciju civilizacijskih tokova, kao da se kategorija
vremena preobratila u trajanje, a evokativne projekcije umjetnosti prošlih
epoha postale specifična alternativa deprimirajuće uzburkanoj sceni
promjena u umjetnosti potkraj ovog vijeka. Čini se da će upravo po ovim
kvalitetima Gagovićeva umjetnost biti upamćena kao specifična pojava u
savremenoj crnogorskoj umjetnosti.
Dragan Radovanović, Podgorica, mart 1998.
roz svoj promišljeni program Muzeji i galerije Podgorice sve
češće nas, izložbama u Modernoj galeriji, cjelovito upoznaju sa
djelom umjetnika koji su tek diskretno prisutni u tekućoj
izlagačkoj praksi. Sada je u toku prezentacija slika i crteža Zdravka
Gagovića (1948) koji je završio slikarstvo na poznatom likovnom
odsijeku Pedagoške akademije u Nikšiću a zatim specijalizovao
konzervaciju štafelajnog i zignog slikarstva u „Istituto Centrale del
Restauro“ u Rimu i nastavio da radi, i restauraciju i slikarstvo, u Zavodu
za zaštitu spomenika kulture na Cetinju. Iako je član ULUCG-a od 1982.
kada je prvi put samostalno izlagao i učestvovao na kolektivnim
izložbama, osobito cetinjskim, tek se 1996. ponovo predstavio novim
radovima beogradskoj, a ove godine podgoričkoj publici. Njegov likovni
izraz se u tom dugom periodu kontinuirano razvijao kao neobičan spoj
crnogorskog pejzaža i jednog idealnog koncepta slike koji počiva na
iskustvima irealnog u djelima stranih majstora, te njegovog velikog
poznavanja i ljubavi za crtež i njegove mogućnosti.
Gagovićeva podgorička izložba je mala retrospektiva njegovog
dvadesetogodišnjeg rada. Slike nastale u osmoj deceniji se odlikuju
toplim koloritom, oker sa crvenim i plavim akcentima, i metafizičkim
smještanjem objekata, ruševnih drevnih zgrada, i nagih ljudi u uopšteni
crnogorski peizaž. U narednoj deceniji on oslobađa kompoziciju detalja,
stavlja naglasak na izvođačku perfekciju, što je osobito vidljivo na slici
„Osmijeh“ koja po pozi treba da asocira na „Mona Lizu“ a, u stvari,
reprezentuje Direrovsku preciznost u slikanju ruku i flamansku ljepotu u
obradi materije. Javljaju se i crteži koje od početka radi u tehnici tuš –
pero koju na osoben način inovira. Tokom posljednje decenije, bolje
rečeno u posljednje tri godine, uradio je 14 ulja i 26 crteža koji su vrste
erupcija njegovog kreativnog iskustva i prezentacija zamisli koje ga
opsijedaju.
Nove slike Zdravka Gagovića su naglašenije alegorične i aluzivne. On je
svoja sjećanja na doživljaje stare umjetnosti stopio sa paradoksalnom i
K
trajnom irealnošću crnogorskog pejzaža neprekidno promjenljivog pod
plavetnilom cetinjskog neba. Uspio je da nađe izvjesnu ravnotežu
između minulog i sadašnjeg i da svojim likovnim manirom svemu da
neku novu sadržajnost. „Kameni pejzaži su crnogorski, ali to nikad nije
samo neobuzdani krš neobičnih oblika već je naseljen mojim
pričama...“A tu se onda u atmosferi poetskog i umnog promišlja, uz
blagi ironični prizvuk nalaze „...sučeljeni prošlost i sadašnjost, susreću
različite epohe, otvaraju vrata snoviđenjima“, kaže slikar. Radeći
pretežno na drvetu Gagović njeguje veoma razuđenu gamu plave i
bjeličasto sive hromatske orkestracije s kojima nekada iskontrastira
partije tamnog i jarkog, mrkog ili oranža, zavisno od sadržaja. U
najrazuđenoj slici „Hazarska princeza“ to u cjelini dolazi do izražaja. I
literarno alegorijska sadržina, i virtuozna materijalizacija, i koloritna
tonska prefinjenost, i vješto plasirani kontrasti. Sve je plod dugog,
studioznog rada koji se osjeća i na ostalim slikama. Moderan otpor
sentimentalizmu vidljiv je na triptihu „Rađanje Venere“. Duboki
doživljaj Crne Gore, njene etike i etnografije, da tako kažemo, nameće se
dok se zagleda pejzaž u pozadini bilo koje slike, ili u triptihu
„Iščekivanje“ bunar, pa podlovćenski prodoli koji sugerišu doživljaj
prošlog i mogućeg, snoviđenje jedne bogate istorije. I treći dio – starinska
cetinjska kapija iza koje proviruje lik Mona Lize kao da je prefinjeni
simbol mediteranske baštine i kulturnog značenja u ovim krajevima.
Pred slikama Zdravka Gagovića se mora zastati, stresti bučnost i žurba
svakodnevice, i utonuti u sjećanje, doživjeti prošlost kao novinu.
eobični su crteži ovog autora. Uvijek je tu jedna naga ženska
figura, a iza nje se, kao u njenom sjećanju, odvijaju biblijski
prizori stradanja Hristovog s čudnim detaljima i isprepletanim
tijelima. To je maestralno crtački izvedeno. Liči na briljantne otiske suve
igle a u stvari je originalna upotreba razrijeđenog tuša pri čemu dolazi
do izražaja Gagovićevo restauratorsko iskustvo i znanje. Izdvaja se crtež
„Bezdan“ po izvanredno razuđenoj svjetlosnoj postavi, naglašenom
N
kontrastu svijetlo tamnog i nekoj maštovitoj začaranosti prizora u kojem
je mnoštvo figura u pokretu. Kao i djelovi ostalih Gagovićevih crteža i
slika ovaj rad ga direktno uključuje u grupaciju osobenih crtača i maštara
u crnogorskoj umjetnosti u kojoj su Boško Odalović i Dimitrije Popović.
Svi neobični, posebni, samostalni.
Podgorica – Monitor, 17. april 1998, Olga Perović
oniranje u biće Umjetnosti jedan je od temeljnih elemenata na
kojem gradi svoj svijet slike Zdravko Gagović slikar –
konzervator (samostalno izlaže tek od 1982. godine iako je slikao
još od šezdesetih), a čija retrospektiva je otvorena u podgoričkoj
Modernoj galeriji (djela iz perioda 1972 – 1997. godine). Analizira i spaja
sfere likovnog renesanse, baroka, nadrealizma. U elementima koji
pripadaju fundusu umjetničke memorije, i koje dijelom citira ali i
transponuje stvarajući novi kontekst, prepoznaje se težnja za otkrivanjem
suštine Umjetnosti (potvrda ove konstatacije su i noviji radovi s temom
„Alegorija umjetnosti“). Gagović je dovoljno mudar u izboru jer uzima
samo onoliko materijala koliko mu je neophodno da oblikuje svoj
autohtoni, simbolički svijet, koji je prilično hermetičan. Ipak slike
naseljavaju likovi Hazarskih princeza, Rađanja Venere, ili su to mladići i
djevojke zauzele mjesto skulptura na pročeljima, često, baroknih palata.
Ponekad se prepoznaju i savremeni likovni simboli određene politike
kao na „Top listi nadrealista“.
P
U „Iščekivanju III“ iz 1996. godine citiran je lik Leonardove Mona Lize
(koji je dovoljno provokativan i intrigirajući bio i za Marsela Dišana, kao
i za čitav niz umjetnika 20. vijeka) postavljen iza vrata, tek odškrinutih.
Slikar varira odnos gledanja – gledanog. Irealna atmosfera podsjeti na
one Rene Magrita. Primjetna je vještina u transponovanju renesansnih
prizora. Egzekutivni postupak je klasičan, koji se može možda objasniti i
time da je Gagović slikar – konzervator. Čak i podloga za njegova ulja je
drvo. Koristi i formu tonda što ga opet vezuje za izbor starih majstora
(takvi su „Autoportret“, „Torzo“, motiv je u kružnom obliku dobro
situiran). Municioznost u obradi, odnosno fina materijalizacija najlakše
se iščitavaju u citiranju renesansnih prizora kao Mona Lize (čiji je lik
uostalom umjetnik koristio i za platno „Koncert“ iz 1974.).
I pejzaž ima ključnu ulogu u građenju atmosfere slike. On jeste i nije
crnogorski. Prisutan je kamen, kamene pučine, ali koje kao da su
zahvaćene erozijom, rastapanjem.
Linija je njegov dominantan plastički elemenat, kako u slikama tako i u
crtežima. Od djela rađenih tušem i perom izdvajaju se ona religiozne
tematike „Golgota“, „Raspeće“, „Skidanje s krsta“, „Bezdan“ iz 1995.
godine. Prilikom njihove materijalizacije nikad nije koristio čist crni tuš
već ih sam razblažuje da bi postigao finu gradaciju crno-bijelog tj. tonsko
– valerskih odnosa. Difuzna svjetlost je likovni elemenat, ali i sredstvo za
postizanje zaumne atmosfere. Ekspresivno deformiše figure, a primjer je
lik goće žene koji je variran na svim pomenutim radovima sem na
„Bezdanu“. Ona je okrenuta ka posmatraču čime se ostvaruje utisak
nastavlja i van granica fizičkog rama crteža. Na njima se iščitava, u
suštini, klasicističko vođenje računa o kompoziciji koja je u znaku
zlatnog presjeka, poštovanje ravnoteže, skladnih proporcija itd.
Ikonografskom sadržaju prilagođava i plastička sredstva, bolje reći oni
su u interaktivnom odnosu. Ilustrativan primjer je crtež „Bezdan“.
Egzekucija figura je takva da one isijavaju svjetlost koj nije od ovog
svijeta. Kompozicija je u znaku lomljive dijagonale kojom se naglašava i
simboliše, transponuje, rušenje, survavanje.
Na „Top listi nadrealista“ primjećije se da umjetnik invetivno koristi
alegoriju, aluziju, ironiju, što nije na uštrb likovnosti. Minucioznost,
osjećaj za detalj, vještina materijalizacije i naglašen crtački nerv su
karakteristike njegovog rukopisa. Najbolji izraz našle su na malim
formatima na kojim ne postoji prenaglašenost tematskog i simboličkog
repertoara slike, crteža.
Podgorica – Pobjeda, 29. April 1998, Nataša Nikčević
CRNOGORSKA SAVREMENA UMJETNOST: ZDRAVKO GAGOVIĆ
„Iščitavanje“ i tumačenje
svom likovnom pristupu ostvarenju zamisli slike, Gagović podjednako tretira rad na
velikom i na malom formatu. Oslikavanje traje dugo, precizno, perfekcionistički istrajno, kao
što dugo traje „iščitavanje“ i tumačenje njegove slike. Kako navodi Dragan Radovanović:
„Minucioznost, sadržana u izvedbi, a proistekla iz stanja visoke disciplinovanosti sopstvene ličnosti i,
prije svega, velikog respekta prema klasičnim epohama evropske umjetnosti, rezultirala je primjenom
skoro minijaturističkog postupka u obije discipline (crtež i slika). Otuda je prisutno u Gagovićevom
slučaju, suvereno vladanje malim i srednjim formatom, ali je ostala i nezaobilazna posljedica koju
otkriva relativno mala produkcija umjetničkih djela ovog autora. Minijaturistički nerv, skoro
neprirođen ovom trenutku, kao i duboko poštovanje prema velikim epohama umjetnosti – sada, na
kraju vijeka koji je obilježen potpunim prevratništvom u umjetnosti – uporišne su tačke koje nas
U
očigledno vraćaju na rekapitulaciju svih pitanja našeg života i suštine tvorenja, a na koje nikad
nijesmo dali jasne odgovore.“
BOGATA TRADICIJA
EVROPSKOG SLIKARSTVA
„Zbog nezadovoljstva sadašnjicom povlači se čežnja umjetnika,
sve dok ne postigne onu prasliku u neizvjesnom koja je podesna
da se najaktivnije kompeziraju nedostatak i jednostavnost duha vremena“.
K.G. Jung
mnoštvu različitih stilskih izraza koji karakterišu savremenu
crnogorsku likovnu scenu, mogu se razlikovati dva osnovna
usmjerenja od kojih jedan radikalizuje apstraktni i konceptualni
izraz, dok se drugi kreće u okviru eksperimentalnih istraživanja
tradicionalne forme dospijevajući do inovacija koje se u određenom
karakterističnom obliku po prvi put iskazuju. Ova mnoštvenost izraza
svakako predstavlja nesumljivu vrijednost likovne umjetnosti na našim
prostorima, a isključivi kritički sudovi koji ne bi težili ka afirmaciji
različitosti, u osnovi bi samo naudili ovoj prevashodnoj vrijednosti
sveukupnoj umjetničkog stvaralaštva.
Polazeći od naprijed ovlašno naznačenih smjerova savremenog likovnog
izraza lako ćemo uočiti da slikarstvo Zdravka Gagovića pripada onom
drugom smjeru, smjeru za koji je rečeno da se zasniva na istraživanjima
tradicionalnih formi i pronalaženja novih likovnih rješenja u okviru
njegovog određenja.
Rođen u Sarajevu 1984. godine, Zdravko Gagović je završio slikarstvo na
Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Konzervaciju i restauraciju štafelajnog i
zidnog slikarstvausavršio je u Istituto Centrale del Restauro u Rimu.
Član je ULUCG-a od 1982. godine, Samostalno je izlagao u: Galeriji
Centra za kulturu, Cetinje, 1982; Galeriji „Trezor“, Beograd, 1996 i
Modernoj galeriji, Podgorica, 1998. Od značajnijih kolektivnih
prezentacija valjalo bi izdvojiti izložbe: Salon „13. Novembar“, cetinje,
1972, 1974, 1982, 1983, 1986, 1990, 1991, 1992, 1993, 1994; „Likovni susreti
'77“, Plavi dvorac, Cetinje, 1977; „Likovni susreti '77“, Centar za kulturu
U
Kotor, 1977; „Likovni susreti '77“, Centar za kulturu Tivat, 1977;
„Cetinjski slikari“, Moderna galerija Budva, 1982; „Cetinje i likovna
umjetnost“, Umjetnički muzej Crne Gore, Cetinje, 1983; „Cetinje i likovna
umjetnost“, Umjetnički paviljon „Cvijeta Zuzorić“, Beograd, 1984;
„Cetinje i likovna umjetnost“, Moderna galerija, Titograd, 1985,
„Savremena crnogorska umjetnost mladih“, Narodni muzej, Kraljevo,
1985; Treća izložba savremenog crnogorskog crteža, Moderna galerija,
Titograd, 1985; „Die Künstler von Cetinje“- Köln, Stuttgart, 1987;
Jugoslavenski bijenale malog formata, Umjetnički paviljon, Split,1998. i
„Autoportret u crnogorskoj umjetnosti“, Moderna galerija, Podgorica,
1999. Dobitnik je Nagrade ULUCG za slikarstvo „Milunović, Stijović,
Lubarda“, 2003. god, i II nagrade na „Prvom bijenalu male ikone“, Sv.
Stefan (126 učesnika iz 9 zemalja), 2003. godine.
Likovna poetika Zdravka Gagovića je u osnovi nadrealistička sa
primjesama renesansne provinijencije i to, prije svega renesanse
mediteranskog podneblja, ali je najzanimljivije što ovaj sižejni okvir
„dopunjuje“ unošenjem elemenata likovnog modela sadržanog u
slikarskom postupku, kako sam umjetnik navodi, Rene Magrita i Pola
Delvoa, a ja bih dodala i Heronimusa Boša, za koji je karakteristično
izuzetno fantazmagorično oblikovanje sadržaja najčešće prisutnih u
najdubljim oniričnim slojevima psihe. Kako u predgovoru za
Gagovićevu beogradsku izložbu (Galerija „Trezor“, 1996.) navodi
Vojislav J. Đurić: „od časa kada se Lubarda otisnuo u „iščitavanje“
crnogorskog krša i u njemu našao istorijske tragove, astrološke znake i
sudbinske predstave, slikari iz Crne Gore su pošli za njim: kopali su po
sebi i oko sebe. Fantazija i fantazmagorija, stvarana na susretu dveju
civilizacija, mediteranske i balkanske, dveju tradicija primorske, lirske, i
montanjarske, epske, mitološke, otvorile su novi svet slike, umetnost
Dada Đurića, Voja Stanića, Pravilovića, Berberovića, Odalovića, pa i
Gagovića, a sad već i mnogih drugih. Najveći među njima su sa izrazitim
ličnim crtama. Gagović je među onima, koji je u tu celinu, već izrazitu i
prepoznatljivu, uneo ličnu poetiku i samosvojnost.“
Pristup tumačenju Gagovićeve slike prije svega zahtijeva sagledavanje
njena dva osnovna sloja. Prvi bi bio formalno – plastički, a drugi,
sadržinsko značenjski. Prvi gradi drugi, dok drugi utiče da se sa prvim
uopšte stvori autonomni svijet slike. Suštinski su nerazdvojivi, prožeti
dubinskim vezama skrivenim u ličnoj i originalnoj duhovnoj strukturi
umjetničkog bića. Gagović svoju sliku gradi dugo, istrajava na njoj do
perfekcije, minucioznim postupkom sa kojim teži da uskladi i postigne
ravnotežu između linije i boje. Većini primjera, boja kao likovna
komponenta je kod ovog umjetnika u osnovi podređena crtežu, što
odgovara unaprijed postavljenom zadatku figuralnog oblikovanja
složenog sadržaja. Linija je ta koja oblikuje, otjelotvoruje, gradi, vizuelno
ostvaruje irealni onirički sadržaj, dok boja prenosi duhovne intimističke
vibracije, utičući na stvaranje mistične atmosfere, budeći metafizička
razmičljanja. To je klasična, precizna, ispunjena direrovska linija, linija
prilagođena sadržaju koji treba da stvori, za koju sam autor kaže: „ A što
bi čovjek imao potrebu da ide dalje od Direra? Ja imam slikarski pristup
crtežu, pa iako oni nikad nisu jako kolorisani, kako boje nebi uništile
jezik linije, gradim ga u tonsko - valerskim odnosima. Nikad ne
upotrebljavam čist tuš , već one koje sam pravim i čijim tonskim
vrijednostima svedenog kolorita ostvarujem utisak difuzne svjetlosti i
začaranosti prizora.“Dakle, boja je tu da oplemeni, ostvari mističnu
atmosferu i ukaže na na svjetlost, svjetlist kao poseban fenomen, koji
spaja i razdvaja, dolazi sa neba i omogućava da budemo to što jesmo.
Pred njom se skrivamo („Osmijeh Mona Lize“), njoj se klanjamo, ona nas
prepoznaje, ona nam otvara puteve prema nebu („Hazarska princeza“,
„Iščekivanje II“, „Rađanje Venere“). I upravo preko boje i svjetlosti koja
je prožima, boje kod koje, u ranijim radovima preovlađuju topliji,
valerski razrađeni, tonovi oker sa plavim i crvenim akcentima, dok
kasnije uzimaju primat hladni koloristički odnosi plavog i ledeno sivog,
Pred Gagovićevim slikama osjećamo neku čudnu pesimističku
melanholiju, nostalgiju za vremenima koja se obrušavaju izjedajući
fasade sakralne renesansne arhitekture, barokne palate ili pločnike iza
kojih ostaju fragmentarno skriveni prepoznatljivi likovi iz opšte
civilizacijske kulture (Mona Liza), kao simboli lijepog, zaboravljeno
lijepog koje se danas, pokadkad, javi samo u fragmentu – citatu.
I koji je smisao života u prolaznom, pitamo se posmatrajući Gagovićeve
slike, odgonetajući vječitu tajnu, tajnu koja nas pritiska od rođenja,
istovremeno se boreći sa demonskim silama koje nas remete, bude
paganske nagone skrivajući se u nesvjesnom, u snovima. I nije slučajno
što upravo Zdravko Gagović, jedan od naših najuspješnijih i
najcjenjenijih konzervatora i restauratora kroz svoje likovno stvaralaštvo
posebno postavlja ovo pitanje U stalnom kontaktima sa nepoznatim
izobraziteljima ikonopisnog slikarstva ili majstorima našeg
srednjovjekovnog živopisa, kao da se kod Gagovića stvorila potreba da
na maestralan način predstavi demonsku suprotnost Božanskom, da
predstavi lutanje nagih i polunagih bića smještajući ih u atmosferu
beznađa i karikaturalnosti služeći se, takođe, temama iz hrišćanske
istorije („Golgota“, „Raspeće“, „Skidanje sa krsta“) ili oniričnim
prikazima („Bezdan“) koji izranjaju iz dubinskih nesvesnih sfera
čovjekovog bića, sfera u kojima preovladava jezik simbola preko kojih
nam se otktiva univerzalnost arhetipova. Dakle, dominantu njegovog
slikarskog postupka predstavlja izvjesni onirički likovni postulat
određen irealističkim atributima najčešće smještenim u kontekst oniričke
naracije, pri čemu svaki segment takve strukture ima svoju simboličku
funkciju upletenu u snoviđejne sadržaje. A ovi sadržaji se simbolički
vezuju za pojam jajeta (klica svega stvorenog; skriveno ishodište i
misterij bića; vaseljensko vrijeme i prostor), zatim Anime, odnosno
vječno ženskog principa, koji se pojavljuje u različitim transformacijama,
od demonskog Erosa do božanske anime. Božansku animu
prepoznajemo u liku žene, žene boginje koja se rađa iz mora („Rađanje
Venere“), majke roditeljke, ili „Hazarske princeze“.
Svojom karakterističnom simbolikom naročito se ističe slika „Hazarska
princeza“, gdje je ženski lik predstavljen idealizovano u sjedećem
položaju usred fantazmagoričnog crnogorskog pejzaža, gdje u daljini
prepoznajemo obrise Lovćena kao posrednika između neba i zemlje u
nestvarnom vremenu kada dan zamjenjuje noć, noć dan... Dakle,
konstantno kretanje, konstantno rađanje (jaje) i umiranje (leptir),
konstantno mijenjanje (kameleon) u okviru vječnog određenja... Kao da
svojim mikrosistemom stvorenim preko fenomena slike, u kojem se um
prepliće sa emocijama, Gagović cijelim svojim stvaralačkim bićem, kroz
lično ostvarujući univerzalno, dodiruje sferu mikro kosmičkog.
Najčešće kroz centralizovanu kompoziciju i prostor koji u ranijim
slikama ispunjava renesansni ili barokni eksterijer, a u kasnijim,
prepoznatljiv crnogorski pejzaž u funkciji univerzalnog arhetipskog
simbola, Gagović teži ka pomirenju vremena. Prostorni horizont, po
pravilu je presječen vertikalom vremena, gdje u centru suštinski,
istovremeno, sabiramo i prošlo i sadašnje, prepoznajući vječno. I čini se,
kao rijetko koji umjetnik danas, Gagović uspijeva da zaustavi, bar na
trenutak, prolazno. Jer, što je sadašnjost? Samo li pomislimo, a već je
prošlost. Dok o budućem jedino maštamo ili sanjamo, ono nam samo
dolazi, samo nas posjećuje u snovima, budeći opet, daleku, zaboravljenu
prošlost...
Svojim specifičnim likovnim djelom, konstantno novim, iako napajanim
na izvorima bogate tradicije evropskog slikarstva, Zdravko Gagović je
obezbijedio značajno mjesto u savremenoj crnogorskoj umjetnosti.
Podgorica – Pobjeda, 22. Oktobar 2005, Lucija Đurašković
žžžž
●
Nagrada ULUCG za slikarstvo „Milunović, Stijović, Lubarda“ za 2003.
●
II nagrada na „Prvom bijenalu male ikone“ Sveti Stefan 2003.
●
Award for Painting Artists Association of Montenegro for 2003.
●
Second prize of The First International Biennial of Icon, St. Stefan 2003
Slike i crteži ZDRAVKA GAGOVIĆA, Centar za kulturu Cetinje,
04.03 1982, katalog - tekst Vojislav J. Đurić
Jubilarna izložba Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore 1946 -
1986, Umjetnički muzej Crne Gore, ULUCG 1986.
Anuario internacional de las artes: Volume 1, Walter Kaupert, 1992.
GAGOVIĆ 1996, katalog, galerija Trezor – Beograd, tekst Vojislav
J. Đurić
ZDRAVKO GAGOVIĆ, slike i crteži. Muzeji i galerije Podgorice,
Moderna galerija, april 1998. Tekst Dragan Radovanović
LEKSIKON CRNOGORSKIH UMJETNIKA, 1946 – 2001, ULUCG
2001.
Ko je Ko u kulturi crne Gore, Budislav Kralj i Novak Vukčević,
ZoNo – public, Podgorica 2004.
The Allgemeines Kunstlerlexikon (AKL) Volume 47 Die bildenden
Künstler aller Zeiten und Völker, Günter Meissner, Saur 2005, page
252.
World Biographical Dictionary of Artists - The Allgemeines
Kunstlerlexikon (AKL) is the most extensive, up-to-date and authoritative
art-history reference work on artists. It is by no means limited to only the
most famous artists: artists all over the globe and throughout the ages
from antiquity to the present are recorded in this major encyclopedia. And
it contains not only painters, sculptors, and architects, but gives equal
weighting to sculptors in marble, restorers, and calligraphers, or
craftsmen, to name but a few of the many hundreds of artistic professions
found in the AKL.
I minuše dva milenijuma od pojave hrišćanstva – religije ljubavi, i minu skoro hiljadu
i sedamstotina godina, od kada se misterija obreda u oltaru izvedenog, parapetnim
pločama zakloni, a pogled vjernika – na granici dva svijeta zaustavi.
Na hrišćanskom Istoku, niska pregrada između naosa – namijenjenog vjernima i
oltara namijenjenog posvećenima, u postvizantijskom periodu je potpuno zaklonila
oltar, i preoblikovala se u visoki ikonostas, ali ne kao efemerna pojava vezana za
određeni period, već kao jasno definisana cjelina, održana do dana današnjih.
Retrospektivna analiza oltarskih pregrada vodi od ranohrišćanskih bazilika u Duklji i
Doljanima, koje ujedno predstavljaju i najznačajnija nalazišta kamene dekorativne
plastike kod nas.
Kroz srednji vijek, vodi nas plitki reljef i dvočlana, tročlana a ponekad i četvoročlana
traka, uz pomoć koje se obrazuje geometrijski ornament, u koji je često
ukomponovan lik zvijeri, ptice cvijet...
Kamene oltarske pregrade živjeće čitav milenijum, a svoje bivstvovanje okončaće u
Bogorodičinoj crkvi manastira Crnojevića na Ćipuru.
S kraja XV i tokom XVI vijeka, odbrana države potiskuje umjetničko stvaralaštvo, čija
će reinkarnacija krajem XVI i početkom XVII vijeka, kroz dodir sa starom
umjetnošću,osim umjetničkih i religioznih zahtjeva, postati i osnovna pokretačka
snaga umjetnosti. I dok Zapad ukida oltarske pregrade, zadržavajući oltar i ciborij
iznad njega, pravoslavlje formira ikonostase, a XVII vijek postaje zlatni vijek
crnogorskih ikonostasa i ikonopisa.
Izolovan od savremenih umjetničkih struja, ali ne potpuno neobaviješten o velikim
umjetničkim slobodama epoha visoke renesanse, manirizma i baroka, i isto tako
svjesni da je ta umjetnost prevashodno katolička, ovi umjetnici stvaraju ujedinjeni
idejom o neprolaznoj ljepoti vizantijskog stila; kod njih, gotovo uvijek, tradicija
apsorbuje i preobražava inovaciju.
Od rodonačelnika moračke slikarske radionice – popa Strahinje iz Budimlje, Georgija
Mitrofanovića, te moračkog ikonostasa, preko Longina, Jovana – Kozme i pivskog
ikonostasa, potom ikonostasa crkve Sv. Nikole u Podvrhu, konačno do ikonostasa
manastira Dubočica, zaokruženo je stvaralaštvo velikih majstora i okončano zlatno
doba crnogorskog ikonopisa.
Kraj XVII vijeka, obilježila je pojava risanske ikonopisne radionice porodice
Dimitrijević – Rafailović, koja će zahvaljujući manje – više darovitom potomstvu,
trajati punih 200 godina. Sredinom XVIII vijeka, formira se ikonopisna radionica
porodice Lazović sa kojom polako uplivava barokna umjetnost oslonjena na
postvizantijsko nasljeđe, dok u vrijeme knjaza Danila, siromašna – podlovćenska
Crna Gora, vapi za majstorima iz Rusije.
Druga polovina XIX vijeka – obilježena vladavinom knjaza Nikole, značila je i
reformaciju crkve, te izgradnju i obnovu velikog broja sakralnih objekata. Ovaj
period markirala je posljednja ikonopisna radionica porodice Đinovski iz
Makedonije, sa poznobaroknim poimanjem umjetnosti. Ovi veoma plodni stvaraoci
na ovim prostorima, ostavili su oko 110 oltarskih pregrada.
Kako se prilikom pisanja redova ove knjige autoru nametnulo poglavlje “Novi
milenijum, novi ikonostasi”, dužan je podsjetiti da ikonostas, kao nosilac slikanog
ikonografskog programa, stvaraoca uvijek obavezuje na poznavanje ikonografskih
normi, i isto tako predložaka kojima se može služiti.
Na kraju, vjerujem, da će jedna impresija biti dovoljno deskriptivna da izrazi lični
odnos prema temi, kojom sam se makar pokušao baviti: u enterijeru hrama- u jednoj
tako mističnoj atmosferi, u kojoj plamen svijeća stopljen sa likovima svetitelja – punih
magije, opčinjavanja i prevođenja u sferu duhovnog, svaki put iznova rađa se osjećaj
strahopoštovanja.
Two millennia have elapsed since Christianity stemmed out as the religion of love;
and it has been nearly one thousand seven hundred years since the mystery of rite
presented upon the altar hid itself behindparapet stones shutting worshippers off
right on the border between the two worlds.
In the Christian East during the post-Byzantine period the low partition between the
nave intended for worshippers and the altar dedicated to the consecrated, completely
sheltered the altar, taking the shape of a lofty iconostasis. It was not looked upon as
an ephemeral element connected to a specific period of time, but rather as a clearly
distinguished structure which has continued to exist up to the present.
The retrospective study of altar pieces starts with the early Christian basilicas
discovered in Doclea and Doljani, which at the same time represent the most
significant localities in our country where decorative stone plastic pieces were found.
Throughout the Middle Ages we follow the development of bas-relief and the
double, triple and sometimes even quadruple interlaced bands used to form
geometrical ornament, often combined with the image of a beast, bird, flower or
similar.
Stone altar pieces characterized the whole millennium to end up its life circle in
Bogorodičina crkva (the Church of Our Lady) built next to the Crnojević Monastery
at Ćipur.
Towards the end of the 15th century and throughout the 16th century the defense of
the state held back artistic creativity whose reincarnation at the end of the 16th and
the beginning of the 17th century, through contacts with the ancient art, apart from
artistic and religious demands, became the basic driving force behind all artistic
activities. While the western countries withdrew from using altar pieces, keeping the
altar and the ciborium above it, the Orthodox Christianity created iconostases and
made the 17th century the golden age of the Montenegrin iconostases and
iconography.
Those craftsmen were isolated from the contemporary artistic movements, yet not
absolutely unaware of the enormous artistic freedom of the High Renaissance,
Mannerism and Baroque. Well aware of the fact that such styles primarily
characterized the Catholic Church, they adhered to the same idea – the everlasting
beauty of the Byzantine style. In almost all their works innovative features are
transformed and absorbed by the tradition.
From the founders of the Morača painting school – priest Strahinja from Budimlja,
Georgije Mitrofanović, the Morača iconostasis, monks Longin and Jovan-Kozma, the
Piva iconostasis, the iconostasis at St. Nocola’s Church in Podvrh, we finally come to
the iconostasis of the Dubočica Monastery to round up the iconographic opus of the
great masters and see the end of the golden era of the Montenegrin iconography.
The end of the 17th century was marked by the Dimitrijević-Rafailović family icon
painting workshop which operated in Risan for two hundred years kept up by its
more or less artistically talented descendants. In the mid-18th century with the
Lazović family workshop, the Baroque gradually penetrated, leaning upon the post-
Byzantine heritage, while during Prince Danilo’s reign Montenegro was –
impoverished and reduced to the area around the foot of Mt Lovćen – keen on
engagingmasters from Russia.
The second half of the 19th century marked by King Nicola’s sovereignty also
brought in church reforms along with the construction and renovation of numerous
ecclesiastical buildings. This period was distinguished by the work of the last icon
painting workshop run by family Đinovski from Macedonia, who favored the late-
Baroque aesthetic values. These highly prolific artists have left about 110 altar pieces.
Another issue that imposed itself upon the author of this book is tackled in the
chapter “New millennium, new iconostases”. Here the author felt obligated to
remind the readers of the fact that in order to create an iconostasis, a structure
bearing painted iconographic composition, every craftsman had to deeply
understand the iconographic standards and master the patterns he was allowed to
use.
Finally, I am confident that this impression will serve to describe my perception of
the topic my research attempts have been focused on: inside a temple – an
atmosphere so full of mystery, where candle flames melt with images of saints –
possessed by magic, enchantments and transitions into the spiritual sphere, each
time a new feeling of veneration is born.
Zdravko Gagović, slikar–konzervator (Sarajevo, 1948.). Likovnu umjetnost je
diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Specijalizovao je konzervaciju i
restauraciju zidnog i štafelajnog slikarstva u Istituto Centrale del Restauro u Rimu. Od
1971. godine radi u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture na Cetinju.
Učestvovao je, uradio projekte ili rukovodio konzervatorsko–restauratorskim
radovima na gotovo svim fresko – dekoracijama, ikonostasima i brojnim ikonama i
štafelajnim slikama širom CrneGore.
Učestvovao je u radu više jugoslovenskih i međunarodnih stručnih simpozijuma.
Autor je TV serijala “Zlatni vijek crnogorskih ikonostasa”.
Dobitnik je brojnih nagrada iz oblasti zaštite kulturne baštine: Povelje Saveza društava
konzervatora Jugoslavije - Beograd 1975. god; Plakete sa Diplomom Saveza društava
konzervatora Jugoslavije – Ohrid 1985. godine; nagrade Milorad Medić- Udruženja
konzervatora, restauratora i ljubitelja umetnosti Reantika -Beograd 2005. godine i drugih.
Zdravko Gagović, painter-conservator (Sarajevo, 1948). Fine Arts is a graduate of the
Teaching Academy in Niksić. He specialized in the conservation and restoration of easel and
mural painting at the Istituto Centrale del Restauro in Rome. In 1971. he worked in the
Institute for Protection of Cultural Monuments in Cetinje.
Participated, do projects or directed conservation and restoration works on almost all fresco-
decorations, iconostasis and numerous icons and canvass around Montenegro.
He participated to several Yugoslav and international professional symposia.
He worked on TV series "The Golden Age of Montenegrin iconostasis."
He has received numerous awards in the field of cultural heritage protection: the Charter of
the Union of the conservator of Yugoslavia - Belgrade 1975th god; Plaques with a degree
Federation of Associations of conservationists Yugoslavia - Ohrid in 1985. year; awards
Milorad Medić - Association conservators, restorers and art lovers Reantika-Belgrade 2005th
and the other.
Zdravko Gagović
Dobitnik Nagrade za 2005. godinu
Rođen 4. 02. 1948. godine u Sarajevu. Diplomirao je likovnu umjetnost na Pedagoškoj
akademiji u Nikšiću 1970. godine, a specijalizovao konzervaciju štafelajnog slikarstva
i živopisa na Istituto Centrale dell restauro u Rimu.
Profesionalnu karijeru je otpočeo kao saradnik na izmiještanju manastira Piva 1971.
Godine, a od 1972. Godine je stalno zapošljen u Republičkom zavodu za zaštitu
spomenika kulture na Cetinju. Bio je dugogodišnji rukovodilac Ateljea za
konzervaciju štafelajnog slikarstva i živopisa.
U svojoj dugoj karijeri radio je na gotovo svim živopisima u Crnoj Gori, a za
najznačajnije je sačinio projekte i rukovodio radovima na njihovoj konzervaciji:
Manastir Savina – Herceg Novi, Marija Koleđata – Kotor, Sv. Petar – Bogdašići,
manastir Podlastva – Budva, Reževići, Duljevo, manastir Vojnići, Sv. Neđelje –
Česminovo, Arhanđela Mihaila – Petrovići, Sv. Petar i Pavle – Nikšić, Drenovštica,
crkva Sv. Petra i Pavla – Bijelo Polje, živopis manastira Nikoljac sa 650 m2, crkva Sv.
Nikole – Podvrh, manastir Đurđevi Stupovi u Beranama.
Po svom značaju posebno se ističe Projekat konzervacije živopisa manastira Morača i
Projekat rekonstrukcije i konzervacije manastira Podlastva. Na konzervaciji živopisa
manastira Morača, Gagović je vodio nadzor, te rukovodio radovima na rekonstrukciji
i konzervaciji manastira Podlastva.
Problematiku novih metoda u restauraciji Gagović je prezentovao na jugoslovenskim
i međunarodnim skupovima konzervatora: Američko - jugoslovenski simpozijum o
zaštiti istorijskih struktura i gradova u seizmičkim regionima, Petrovac – Budva 1985;
kao predavač Internaciolnog kursa iz oblasti preventivne zaštite spomenika kulture u
seizmičkim oblastima, u organizaciji univerziteta „Kiril i Metodij“ iz Skoplja i
ICCROM-a u Rimu, 1985 i 1986. godine, kao i Savjetovanju o istraživanju i zaštiti
spomenika kulture u savremenim uslovima, beograd 1994. godine.
Pored radova na konzervaciji fresko slikarstva rukovodio je radovima na
konzervaciji velikog broja ikonostasa (manastir Morača, Savina itd.) kao i desetina
ikona, slika na platnu itd.
Pored aktivnosti na konzervaciji naših kulturnih dobara, bio je profesor zaštite
štafelajnog slikarstva i živopisa u srednjim školama na Cetinju i u Kotoru.
Za izuzetne rezultate na zaštiti naših kulturnih dobara, dobitnik je dva značajna
priznanja Društva konzervatora Jugoslavije: Povelje Društva konzervatora
Jugoslavije 1975.godine i Plakete Društva konzervatora Jugoslavije sa diplomom za
1985. godinu.
Član je brojnih jugoslovenskih komisija za problematiku spomeničkog nasljeđa.
Pored zaštite spomenika kulture, bavi se i ikonopisanjem, pa je dobitnik Druge
nagrade na Prvom bijenalu ikona malog formata održanog na Svetom Stefanu uz
učešće 93 izlagača iz 9 zemalja.
Dobitnik je nagrade „Lubarda, Stijović, Milunović“za slikarstvo za 2003. godinu.
Pored iscrpne biografije trebalo bi istaći Gagovićev:
- Ogroman doprinos u radu na konzervaciji i restauraciji slikarskih djela na
području Crne Gore (ikonostasi, ikone, štafelajne slike, zidne slike, mozaici);
- Dosljednost u primjeni savremenog istraživačkog postupka;
- Primjenu novih tehničkih rješenja u zaštiti slikarskih djela poštujući slojevitost
i integritet samih djela;
- Edukaciju generacija crnogorskih konzervatora, koji su prošli kroz Atelje
Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture na Cetinju i koji su radili u
konzervatorskim ekipama sa njim.
Neobičnost talenta Zdravka Gagovića je u specifičnoj identifikaciji sa vremenom
nastanka freske prodirući kako u tehnološke i zanatske tajne, kao i u psihološko
stanje umjetnika slikara.
Zdravkovi dijalozi sa popom Strahinjom iz Budimlja, Longinom i kir Kozmom,
Mitrofanovićem do škole Rafailović – Dimitrijević prenose XVII i XVIII vijek u XXI i
omogućavaju nam lagano kretanje kroz vrijeme, čime konzervatorsku nauku uzdiže
do njenih pravih funkcionalnih nivoa.
Zbog posebne energije koju je ugradio u crnogorsko kulturno nasljeđe, Zdravko
Gagović zaslužuje da uz njegovo ime stoji „doajen crnogorske konzervacije“.
ZDRAVKO GAGOVIĆ
slikar – painter
Veliše Mugoše bb, 81000 PODGORICA
Mob: +38269434527 ▪ E mail: [email protected]
CRNA GORA – MONTENEGRO