ZBOR RUSKE DRŽAVNE KAPELE VALERIJ POLJANSKI dirigent · 2015. 5. 7. · Zbor Ruske državne kapele Valerij Poljanski, dirigent Anna Pegova, sopran Ljudmila Kuznjecova, mezzosopran

ZBOR RUSKE DRŽAVNE KAPELE

VALERIJ POLJANSKIdirigent

Subota

21 | 4 | 2012

19 | 30 sati

ZBOR RUSKE DRŽAVNE KAPELE

VALERIJ POLJANSKIdirigent

Subota

21 | 4 | 2012

19 | 30 sati

Zbor Ruske državne kapele

Valerij Poljanski, dirigent

Anna Pegova, sopran

Ljudmila Kuznjecova, mezzosopran

Oleg Dolgov, tenor

Evgenij Liberman, bariton

DODATNI PROGRAM

Nakon koncerta s umjetnicima razgovara Gordana Krpan.

U predvorju Velike dvorane zabavni program s plesom i izvlačenjem

nagrada za pretplatnike ciklusa Lisinski subotom.

Zabavni program: Kvartet Dubravka Majnarića i gosti

PROGRAM

Dmitrij Bortnjanski: Koncert za zbor, br. 16

Petar Iljič Čajkovski: Liturgija sv. Ivana Zlatoustog, op. 41

(ulomci)

Br. 10: Tebi pjevamo

Br. 11: Liturgija (Dostojno je...)

Br. 13: Molitva Gospodnja (Oče naš...)

Br. 14: Pričesni napjev (Hvalite Gospoda s nebesa...)

Sergej Rahmanjinov: Bdijenje, op. 37 (ulomci)

Br. 3: Blago čovjeku

Br. 12: Veliki hvalospjev

****

Boris Papandopulo: Hrvatska misa u d-molu, op. 86

Gospode pomiluj

Slava

Vjerovanje

Svet

Blagosloven

Jaganjče Božji

4

Zbor Ruske državne kapele utemeljen je 1. prosinca 1971. Njegovi su članovi isprva bili studenti Moskovskog državnog konzervatorija koje je također vodio student Valerij Poljanski. Poslije se ansambl širio te su mu se priključivali i drugi pjevači. Već od prvog nastupa Zbor je dobio jednoglasne pohvale stručnjaka i ljubitelja glazbe. Najveći uspjeh u tim prvim godinama djelovanja bila je zlatna i brončana medalja osvojena na Međunarodnom natjecanju mješovitih zborova Guido d’Arezzo u Italiji 1975. Na istom je natjecanju njihov voditelj Valerij Poljanski proglašen najboljim zborovođom. Senzacionalna pobjeda u Italiji označila je početak međunarodne karijere. Zbor je pozivan u Španjolsku, Mađarsku, Francusku, Nizozemsku, Njemačku, Švedsku, Kanadu, Veliku Britaniju, Italiju. Glazbeni kritičari isticali su širok repertoar, besprijekornu vokalnu i zborsku tehniku, prekrasne boje glasova, kristalno čistu intonaciju. “Oduševila me čistoća izvedbe zbora”, rekao je Alfred Schnittke nakon jednog koncerta. “Svi glasovi kompliciranog višeglasja savršeno su se čuli ne ometajući se međusobno. Činilo mi se da vidim paletu boja pred očima… Sljedeće što moram primijetiti je jasnoća, snaga i bogat zvuk, bez i najmanjeg traga neprirodnosti glasova…” Danas je Zbor Ruske državne kapele jednoglasno priznat kao prvorazredni ansambl i tehnički jedan od nadmoćnijih glazbenih kolektiva u Rusiji, kojemu kritičari oduševljeno komplimentiraju: “Najviša razina kulture i profesionalnosti, jedinstvo emocionalne punoće zajedno s finoćom zvuka predstavlja zbor u kojemu svaki glas ima jasan zvuk.” (Večernjaja Moskva) “Kakav zbor! Prekrasno, plemenito, idealno ujednačeni tonovi, raznolike boje glasova, besprijekorno čista intonacija…” (Le Monde de la musique)

5

Dirigent Valerij Poljanski (Moskva, 1949.) još kao student Moskovskog konzervatorija posvetio se u jednakoj mjeri zborskom i orkestralnom dirigiranju i na oba je kolosijeka nastavio raditi. Konzervatorijski profesori bili su mu Boris Kulikov i Odisej Dimtriadi, no u izgradnji njegove umjetničke osobnosti bio je presudan Genadij Roždestvenski. Bio mu je mentor na poslijediplomskom studiju, ali i zaslužan za njegovu inicijaciju u praksi. Pozvao ga je, naime, da mu asistira na pripremama izvedbe Katarine Izmajlove u Boljšoj teatru. Predstava je doživjela takav uspjeh da je Poljanski istoga trena dobio angažman kao stalni operni dirigent. Posao u kazalištu

zvučnog imena bio je dragocjena preporuka i odskočna daska dirigentske karijere. Uslijedili su pozivi Helsinškog simfonijskog orkestra, Simfonijskog orkestra iz Taipeija na Tajvanu i brojnih drugih orkestara iz Njemačke, Nizozemske, Islanda i Turske. Svoj je položaj učvrstio kad je 1992. naslijedio Roždestvenskog na čelu Ruskog državnog simfonijskog orkestra. Njegov dolazak na mjesto šefa-dirigenta orkestra označilo je novu stranicu u pogledu umjetničkog integriteta i postignuća, kao i repertoara koji je Poljanski obogatio djelima od baroka do suvremenosti. No najveći iskorak bio je dovođenje sestrinskog ansambla pod krov orkestra, zbora što ga je Poljanski vodio još iz studentskih vremena, danas poznatog pod nazivom Zbor Ruske državne kapele. Odan glazbenom naslijeđu svoje domovine, ruske je skladatelje istaknuo kao svoj repertoarni prioritet. Snimio je sva orkestralna i zborska djela Sergeja Rahmanjinova, uložio velik trud u predstavljanje zanemarenih autora poput Alfreda Schnittkea, Sergeja Tanjejeva i Nikolaja Mjaskovskog, spasio od sigurnog zaborava brojna djela Aleksandra Grečanjinova i Dmitrija Bortnjanskog. Uz umjetničke pozicije u Rusiji, Valerij Poljanski godinama obnaša dužnost glavnog dirigenta festivala Operne noći u Göteborgu u Švedskoj. To mu je mjesto ponuđeno nakon hvaljene izvedbe Evgenija Onjegina 1993.Aktivan na području diskografije, snimao je za brojne kuće, no najintenzivniju suradnju ostvario je s engleskom tvrtkom Chandos. Njegova izvedba Schnittkeovih simfonija objavljena pod tom etiketom proglašena je “albumom godine” 2001.

6

Sopranistica Anna Pegova (Moskvi 1980.) pjevanje je studirala na Ruskoj muzičkoj akademiji. Poslije diplome u klasi Natalije Troitske usavršavala se kod Ruzane Lisitcian. Sudjelovala je na brojnim nacionalnim i međunarodnim natjecanjima, ostvarivši zapažene uspjehe. Na Natjecanju talijanske opere u Dresdenu 2007. osvojila je drugu nagradu i nagradu publike. Pobijedila je na Međunarodnom pjevačkom natjecanju studenata Bella voce 2005. te zaslužila treću nagradu na natjecanju Ruske romance 2004. Na opernoj

pozornici debitirala je 2005. ulogom Didone u Purcellovoj operi Didona i Eneja, produkciji festivala Slobodna scena. Suradnja s redateljem Dmitrijem Bertmanom na toj prvoj predstavi nastavila se u kazalištu Helicon na uprizorenju Mozartova Figarova pira gdje je tumačila ulogu Grofice. Nevelik operni repertoar obuhvaća još Sirenu u Kralju Arthuru Henryja Purcella, Micäelu u Bizetovoj Carmen i Tatjanu u Evgeniju Onjeginu Petra Iljiča Čajkovskog. Poslije uspjeha na natjecanju u Dresdenu održala je koncerte u Kölnu, Bremenu i samom Dresdenu u sklopu Opernog bala u Semper operi.

Mezzosopranistica Ljudmila Kuznjecova , solistica Ruske državne kapele, rodom je iz Sverdlovskog, a glazbenu naobrazbu stekla je na Muzičkoj akademiji Gnjesin. Godine 1995. sudjelovala je na Međunarodnom natjecanju opernih pjevača u Beču. Njezin repertoar obuhvaća operu (ulogu Jokaste u Oedipus Rexu, Laure u Luisi Miller, Musette u La Bohème, Laure u Giocondi, Azucene u Trubaduru), kantate, oratorije i komornu glazbu. Do sada je pjevala solističke dionice u misama Mozarta i Schuberta,

Vivaldijevoj Gloriji, Bachovoj Misi u h-molu, Rossinijevim djelima Petite messe solennelle i Stabat Mater, Stravinskijevoj Svadbi, Schnittkeovu i Mozartovu Rekvijemu, Devetoj simfoniji Ludwiga van Beethovena... Veoma je tražena kao koncertna umjetnica u Rusiji, Europi i Sjedinjenim Američkim Državama.

7

Tenor Oleg Dolgov (Brjansk,1972.) diplomirao je pjevanje na Državnom konzervatoriju Čajkovski u razredu profesora Evgenija Kibkala. Još kao student sudjelovao je na natjecanju Ruski tenori (2001.) i osvojio treću nagradu, a 2005. s diplomom otišao s Međunarodnog pjevačkog natjecanja u Napulju. Sudjelovao je u prvoj izvedbi Schnittkeove opere Gesualdo u Rusiji. Na Festivalu u Spoletu pjevao je u operi Rat i mir Prokofjeva i u Wagnerovu Lohengrinu. Solist je Ruske državne kapele i Opernog centra Galina Višnjevska. Kao solist Centra, gostovao je na Festivalu Holland u Amsterdamu, 14. glazbenom

festivalu Richterove fondacije uTarusi, u Meksiku tumačio Vojvodu u Rigolettu te bio na turnejama po Gruziji i Azerbajdžanu. Godine 2008. debitirao je kao Vaudémont u Jolanti Čajkovskog.

Bariton Evgenij Liberman (Moskva, 1982.) završio je zborsko dirigiranje na školi Svešnjikov u Moskvi i potom upisao Akademiju za zborsku umjetnost na kojoj mu je dirigiranje predavao Boris Ljaško, a solo pjevanje Paolo Kudriavčenko. Kao član akademskog Opernog studija sudjelovao je kao Belcore u izvedbi Donizettijeva Ljubavnog napitka i bio Masseto u Mozartovu Don Giovanniju. Zahvaljujući stipendiji talijanske Vlade, usavršavao se dvije godine na Akademiji u Osimu (Accademia d’arte lirica) kod profesora Sergija Segalinija, Williama

Mateuzzija, Antonija Juvarra i Raine Kabaivanske.Početak njegove karijere označila je uloga Isusa u Muci po Ivanu Johanna Sebastiana Bacha izvedena u Velikoj dvorani Moskovskog državnog konzervatorija 2006. U listopadu 2007. pjevao je solističku baritonsku dionicu u Orffovoj kantati Carmina Burana u Koncertnoj dvorani Čajkovski u Moskvi te je sljedeće godine dobio priliku otpjevati tu solističku dionicu u nekoliko talijanskih gradova s drugim glazbenicima.

8

U kolovozu 2010. debitirao je u Sankt Peterburgu kao Robert u Jolanti Čajkovskog uz soliste Marijinskog kazališta. U travnju 2011. tumačio je ulogu Nikite u operi Portret Mječislava Weinberga u Nacionalnom opernom kazalištu u francuskom gradu Nancyju. Natjecao se na nizu pjevačkih natjecanja. Uspio se plasirati u završnicu Natjecanja Vincenzo Bellini u Caltanisetti, natjecanju Belvedere u Beču te osvojiti drugu i posebnu nagradu na natjecanju Città di Bologna 2008. kao i posebnu nagradu na Međunarodnom natjecanju Galina Višnjevska 2010.

Veličanstvena ruska duhovna djelaEuropska umjetnička glazba u Rusiji sve do druge polovice 18. stoljeća bila je isključivo uvoz nad kojim su monopol imali Talijani. Prvi kreativci slavenskog podrijetla na onim prostorima bili su Maksim Berezovski i desetak godina mlađi Dmitrij Bortnjanski (Glukhov, 1751. - St. Peterburg, 1825.). Biografije tih pionira u mnogim se crtama podudaraju. Obojica su rodom Ukrajinci, potekli čak iz istog sela, kmetski sinovi koji su glazbeničku karijeru počeli kao pjevači u Carskoj kapeli i usput učili kod Baldassarea Galuppija. Katarina Velika zajedno ih je potkraj šezdesetih godina 18. stoljeća poslala u Italiju da bi usavršili znanje. Zaputili su se u Bolognu k padreu Martiniju, najslavnijem učitelju onoga vremena kojemu se, otprilike u isto vrijeme, bio utekao i Mozart. I Berezovski i Bortnjanski u Italiji su napisali po operu-seriju i doživjeli njihovu izvedbu, a onda se vratili u Rusiju, na carski dvor u Sankt Peterburgu. Bortnjanski je imenovan kapelnikom na dvoru prijestolonasljednika. Moglo bi se reći da nije mogao doći u bolji čas jer su se Pavel Petrovič i njegova supruga Marija Fedorova upravo bili vratili s putovanja po Europi. Pod lažnim su imenima obišli glavne gradove, upoznali osobno najslavnije protagoniste glazbene scene poput Haydna i Mozarta, prepunili se dojmovima i čvrsto odlučili dio upoznatog sjaja prenijeti u svoju raskošnu palaču u Pavlovsku. U atmosferi stalne potrebe za zabavom nezamislivoj bez glazbe, Bortnjanski je imao pune ruke posla. U neprestanoj žurbi pisao je didaktičke klavirske skladbe za kraljevnu, instrumentalne skladbe za ispunjenje dokolice u ljetnim danima svirane po paviljonima, na travnatim terasama u parku, brodovima na jezeru ili banketima. Ispunio je čak i narudžbu za komičnom operom u francuskom stilu. No glavna mu je zadaća bila zasipati novim i novim skladbama carsku kapelu. Povijesno značenje Berezovskog i Bortnjanskog leži upravo u ulozi što su je odigrali u modernizaciji (točnije bi bilo reći pozapadnjenju ili talijanizaciji) ruske duhovne glazbe. Premda su tom poslu pristupili istovremeno, onih deset godina

9

razlike između rođendana učinilo je svoje. U odnosu na barokiziranu glazbu starijeg kolege, Zborski koncerti Bortnjanskog klasični, kraći, jednostavniji u harmonijskom smislu, standardizirani u strukturi. Ne napuštaju početni tonalitet, organizacija materijala je periodična, slog homofon s imitacijama kojima se samo želi intenzivirati tekstura. Popularnost koju su uživali kod onodobne publike duguju otvorenosti prema svim žanrovima uz koje se zabavljao glavni grad. Galantni menuet, briljantna koračnica, šarmantna francuska pastorala… sve se to moglo načuti u Bortnjanskijevim crkvenim djelima, pa i u Koncertu za zbor, br. 16. koji uglazbljuje tekst 145. psalma. Ono što je te obično trostavačne ili četverostavačne skladbe čuvalo od pada u dekorativnost ili sentimentalnost, bio je sama kvaliteta a cappella zvuka, njegova tvrdokornost prema trivijalnosti i dostojanstvena himničnost koja briše sve druge konotacije osim kršćanske tradicije, i istočne i zapadne provenijencije.

Stoljeće poslije ruskih glazbenih globalizatora pojavio se njihov oponent, i to upravo u liku skladatelja kojemu su suvremenici žestoko (i nepravedno) zamjerali zapadnoeuropsku glazbenu orijentaciju i nedostatak ruskih nacionalnih težnji. “Cijenim zasluge Bortnjanskog i Berezovskog,” pisao je svojoj prijateljici i dobrotvorki Nadeždi von Meck Petar Iljič Čajkovski (Kamsko-Votkinsk 1840. - Sankt Peterburg, 1893.), “ali njihova glazba ima malo veze s bizantskom arhitekturom, ikonama, cijelim duhom pravoslavne liturgije.” U želji da obuzda zastranjenje, kontaminaciju tradicije stilom i jezikom koji su joj strani, Čajkovski se prihvatio konkretnog posla. Godinu dana nakon što je brigu o egzistenciji potpuno predao u ruke svojoj imućnoj obožavateljici te je bio slobodan pisati što ga je volja, bez narudžbi, iz unutarnje potrebe, odlučio je 1878. uglazbiti (ili bolje obraditi) cijelu Liturgiju sv. Ivana Zlatoustog. Riječ je o temeljnoj, standardnoj euharistijskoj liturgiji bizantskog obreda, ekvivalentu mise u zapadnom kršćanstvu, koja je s vremenom dobila i svoje glazbeno ruho, zalihu tradicionalnih napjeva. Čajkovski ih je sve harmonizirao, pridruživši im najjednostavniju, homofonu akordsku pratnju u skladu s onim što je pisao Nadeždi von Meck: “Veoma često idem na misu. Mislim da je Liturgija sv. Ivana Zlatoustog jedno od najvećih umjetničkih djela. Slijedi li je se pažljivo, prouči li se detaljno značenje obreda, nemoguće je da duh ostane ravnodušan.“ U njegovoj obradi za četiri glasa koja skrupulozno čuva stari ruski crkveni stil te izbjegava zapadnjačke harmonije i postupke, liturgija ostaje ista, samo menzurirana i dinamički iznijansirana, čime se potencira dojam uzvišenosti.U doba kad je djelo nastalo, u Rusiji je na snazi bio zakon koji je zabranjivao

10

objavljivanje crkvene glazbe izvan institucije Carske kapele. (Ukazom Aleksandra I. zakon je stupio na snagu dok je dužnost kapelnika na carskom dvoru obnašao Dmitrij Bortnjanski. Povlašteni položaj ovlaštenog izdavača, ostalo je zabilježeno, Bortnjanski nikad nije zloupotrijebio dajući svojim skladbama prvenstvo pred drugima.) Čajkovskijev izdavač Jurgenson bizarnom je zakonu doskočio tako što je partituru objavio u inozemstvu. Doduše, Carska kapela je zaplijenila sve primjerke, no Jurgenson je sudskim sporom istjerao pravdu i od 1881. Liturgija se mogla nesmetano koristiti u crkvenim obredima.

Osim Liturgije sv. Ivana Zlatoustog, Petar Iljič Čajkovski nadahnut crkvenim pjevanjem istočne crkve na staroslavenskom jeziku napisao je i Bdijenje. Identične cikluse uglazbio je još jedan skladatelj iz mlađeg naraštaja ruskih autora - Sergej Rahmanjinov (Semjonovo, 1873. - Beverly Hills, 1943.). Oba su skladatelja tako dala svoj doprinos obnovi ruske crkvene glazbe koja je pod utjecajem zapadnih, posebno talijanskih utjecaja na početku 19. stoljeća netragom gubila autentičnost i zaboravljala koralne korijene. No dok je angažman Čajkovskog bio privatne naravi, Rahmanjinovljev je na određeni način bio institucionaliziran i događao se pod okriljem Sinodalne škole crkvenog pjevanja u Moskvi, središta obnove u kojem su se sustavno proučavali i klasificirali arhaični napjevi. Inicijativa je došla od ravnatelja škole Stepana Smolenskog, ujedno i profesora crkvene glazbe na Moskovskom konzervatoriju, u čijem je razredu Rahmanjinov učio. Smolenski i, poslije njegove smrti, Aleksandar Kastalski, zborovođa, skladatelj i etnomuzikolog, bili su konzultanti, stručni vodiči koji su bdjeli nad pravovjernošću novih autorskih skladbi svojega štićenika. (Za razliku od ciklusa Čajkovskog, ovdje je doista bila riječ o autorskim djelima, ne pukim obradama.) Dok Liturgija Rahmanjinova pokazuje manjkavosti u smislu stilske nedosljednosti u odnosu na svoje polazište, Bdijenje je primjer doista veličanstvenog duhovnog djela, najuspjelijeg novokomponiranog postignuća na repertoaru pravoslavne crkve. Za razliku od Liturgije koja obuhvaća cijeli obred, Bdijenja sažimaju cjelonoćni ritual. Rahmanjinov je odabrao petnaest stalnih himni od kojih se devet temelji na izvornim starim melodijama zvanima znameni, ruskoj inačici gregorijanskog korala te mlađim, grčkim i kijevskim napjevima. Ostatak čine melodije koje je skladao sam Rahmanjinov, oponašajući stari stil tako vjerno da jedino stručnjaci mogu razaznati da nije riječ o citatu. Veliki hvalospjev (br. 12.) i Blago čovjeku (br. 3.) predstavljaju oba pristupa.

11

S obzirom da pravoslavna liturgija zabranjuje upotrebu instrumenata, Rahmanjinov se morao potpuno osloniti na izražajnu snagu zbora koju je potencirao orkestralnim tehnikama: registarskim i dinamičkim krajnostima, kontrastima u slogu… i zadržao je u sklopu modalnih harmonija. Ta zborska simfonija praizvedena je 10. ožujka 1915. na dobrotvornom koncertu koji je, u jeku Prvog svjetskog rata, bio glas protiv nasilja i izraz domoljublja. Posvećeno uspomeni na Smolenskog koji je šest godina prije preminuo, Bdijenje je suvremene kritičare ispunilo entuzijazmom u pogledu budućnosti pravoslavne glazbe. Stvarnost ih je samo dvije godine poslije demantirala. Dolaskom boljševika na vlast nakon Oktobarske revolucije, u Rusiji je religija zabranjena, a Sinodalna škola crkvenog pjevanja raspuštena. Rahmanjinov je emigrirao u Sjedinjene Američke Države i više nije napisao nijedno duhovno djelo.

Vrhunac hrvatske zborske glazbe

Pandan preporodu koji se potkraj 19. stoljeća događao u ruskoj crkvenoj glazbi, u Katoličkoj je crkvi bio Cecilijanski pokret s početka 20. stoljeća koji je glazbu zapadnog obreda nastojao pročistiti od svjetovnih i koncertnih utjecaja te vratiti prvenstvo gregorijanskom koralu. Zanimljivo bi bilo u muzikološkom smislu s ruskim autorima i njihovim liturgijskim ciklusima usporediti primjerice glazbu Franje Dugana. No traži li im se u hrvatskoj glazbi zvučno blizak primjer, nema boljeg izbora od Hrvatske mise u d-molu Borisa Papandopula (Honnef na Rajni, 1906. - Zagreb, 1991.). Najveći broj Papandopulovih djela nastao je na poticaj reproduktivnih glazbenika koji su htjeli izvoditi njegovu glazbu. Hrvatska misa nije iznimka. Njezinu kreaciju isprovocirali su uporni članovi Hrvatskog pjevačkog društva Kolo koji nisu prestajali s molbama svojem dirigentu da za njih napiše “zahvalnu i pjevnu misu na hrvatskom jeziku koju bi društvo prigodom raznih zgoda i potreba uvijek moglo pjevati“. Želja im je uslišana kada se maestro poslije trogodišnjeg boravka i djelovanja u Splitu vratio u Zagreb i ponovno preuzeo umjetničko vodstvo Kola. Napisao ju je u miru ljetnih praznika 1939. u Samoboru i posvetio svojem zboru. Da bi se Misa doista mogla izvoditi “prigodom raznih zgoda”, Papandopulo ju je namijenio samo zborskom ansamblu a cappella, bez pratnje orgulja i orkestra te tako učinio praktičnom za izvedbu. Ono što nije planirao bio je opseg, složenost,

12

majstorstvo najvišeg ranga i umjetnička neprocjenjivost u koju se pod naletom nadahnuća izvrgnula misa isprva zamišljena, kako je sam Papandopulo priznao, “u kratkom i čednom obliku”.U tekstu što ga je napisao za programsku bilješku prilikom praizvedbe 1. travnja 1942. Papandopulo je rekapitulirao svoje dotadašnje zborsko stvaralaštvo: od Slavoslovija s kojima je kao bečki student doživio prvi trijumf, preko obrada božićnih dalmatinskih pjesama do Muke Gospodina našega Isukrsta skladane na temelju glagoljaštva. Kao da je tim podsjetnikom htio upozoriti na sintetsko značenje Hrvatske mise koja je profitirala iz dotadašnjeg velikog iskustva i stečenog znanja o upravljanju glasom i napose zborskim ansamblom. Premda je folklor jedna od teško uhvatljivih konstantni u Papandopulovu opusu koja sustavno izmiče sustavu i priklanja se slobodi i flertu sa svakim stilom i idiomom koji mu dospije u vidokrug, Hrvatska misa ne citira neki tradicijski materijal niti ga oponaša. Ona je nacionalna u onom širokom smislu koliko je za hrvatsku pučku glazbu karakteristično pjevanje (i to a cappella pjevanje) te homofonija i dijatonika kojoj se Papandopulo ovdje dosljedno priklanja. (No nije li to odlika i ruske glazbe?) Tekst misnog ordinarija tu je na hrvatskom jeziku (i otuda izraz nacionalne pripadnosti u naslovu), ne latinskom koji je bio službeni jezik zapadne Crkve i jezik misa koje su uglazbljivali Bach i Mozart, Beethoven i Bruckner. Slog skladbe ne popušta u gustoći i sočnosti višeglasja; obično je riječ o pet ili šest različitih dionica, mjestimice nevjerojatnih dvanaest. Četvero vokalnih solista tu nemaju samostalne točke ni koncertantnu ulogu. Oni su još jedna boja na paleti vokalnosti i ekspresije koju skladatelj ekonomično i maštovito kombinira. Ugođaj Mise je dostojanstven i duboko religiozan, melodika izvorna, milozvučna i pamtljiva, riječ i glazba najtješnje sljubljeni kako u opisu pasije u Vjerovanju tako i u himničnom zanosu onomatopejskog oponašanja zvona u Slavi ili dvozborju stavka Svet. Napuštanjem amaterske prakse, godinu poslije praizvedbe Mise u Hrvatskom glazbenom zavodu kada je dobio toliko željeno i očekivano namještenje u Operi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Papandopulo nije izgubio interes za métier u kojem je kao skladatelj počeo. No s Misom je dosegnuo vrhunac one uzlazne mladenačke linije, zenit kakav u okvirima zborske glazbe više neće ponoviti.

13

Dmitrij Bortnjanski: Koncert za zbor br. 16

Veličat ću Te, Bože moj, kralju moj,i slavit ću ime Tvoje uvijek i dovijeka,jer si me uzveselio, Gospodine,u stvorenju Tvome,u djelima ruku Tvojih obradovat ću se.Svjetlost sviće pravedniku i radostčestitima u srcu.Radujte se pravednici u Gospodinu, slavite sveto ime Njegovo.

Petar Iljič Čajkovski: Liturgija sv. Ivana Zlatoustog, op. 41, ulomci

Tebi pjevamo, br. 10

Tebi pjevamo, Tebi pjevamo, Tebe hvalimoTebi zahvaljujemo, Gospodine, i molimo ti se, i molimo ti se, i molimo ti se,Bože naš!...

Liturgija (Dostojno je…), br. 11

Dostojno je uistinu da blaženom zovemo Tebe, Bogorodicu, uvijek blaženu i besprijekornu, i Mater Boga našega. Časniju od kerubina i slavniju neusporedivo od serafima, Tebe što Boga Riječ neporočno rodi, uistinu Bogorodicu, mi te veličamo. I sve i sva.

Molitva Gospodnja (Oče naš…), br. 13

Oče naš koji jesi na nebesima,sveti se ime Tvoje, dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja kako na nebu, tako i na zemlji; kruh naš svagdanji daj nam danas;i oprosti nam duge naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim;

14

i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zloga. Amen.I Duhu Tvojemu, tebi Gospodine. Amen.Ti si jedini svet, Ti si jedini Gospodin, Isus Krist,u slavu Boga Oca, amen.

Pričesni napjev (Hvalite Gospoda s nebesa…), br. 14

Hvalite, hvalite Gospodina s nebesa, hvalite ga u visinama,hvalite, hvalite, hvalite u visinama. Aleluja.

Sergej Rahmanjinov: Cjelonoćno bdijenje, op. 37

Blago čovjeku, br. 3

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih. Aleluja, aleluja, aleluja.Jer Gospodin zna put pravednih, a propast će put opakih. Aleluja, aleluja, aleluja.Služite Gospodinu sa strahom i s trepetom se pokorite njemu. Aleluja, aleluja, aleluja.Blago svima koji se njemu utječu. Aleluja, aleluja, aleluja.Ustani, o Gospodine, spasi me, o Bože moj. Aleluja, aleluja, aleluja.U Gospodina je spasenje; na tvom narodu tvoj je blagoslov. Aleluja, aleluja, aleluja.Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu! Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen. Aleluja Slava tebi, Bože. Aleluja, aleluja, aleluja.Slava tebi, Bože.

Veliki hvalospjev, br. 12

Slava Bogu na visini i na zemljimir ljudima dobre volje.Hvalimo te, blagoslivljamo te, klanjamo ti se, slavimo te Zahvaljujemo ti radi velike slave Tvoje.

15

Gospodine Bože, Kralju nebeski, Bože Oče svemogući, Gospodine Sine jedinorođeni. Isuse Kriste, Jaganjče Božji, Sine Očev koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, koji sjediš s desne Ocu, smiluj nam se.Jer ti si jedini svet,ti si jedini GospodinIsus Krist, u slavu Boga Oca. Amen.Svaki dan blogoslivljam te i hvalim Tvoje sveto imeu vijeke vjekova.Gospodine pomozi provesti ovaj dan bez grijeha.Blagoslovljen si, Gospodine, Bože otaca našihI hvaljeno i slavljeno Tvoje sveto ime u vijeke vjekova. Amen.Gospodine, smiluj se,uzdamo se u te.Smiluj mi se, iscijeli mi dušu.Blagoslovljen si, o Gospodine, nauči me pravilima Tvojim.Utječem se Tebi, Gospodine.Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.Zavapih: Gospodine, smiluj mi se,iscijeli mi dušu jer Tebi sagriješihNauči me tvoriti volju Tvoju jer ti si moj Bog:u Tebi je izvor životni,Tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo.Zakrili dobrotom sve koji te štuju,Sveti Bože, sveti jaki Božesveti besmrtni Bože, smiluj nam se…Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu,Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova! Amen!Sveti besmrtni Bože, smiluj nam se.

16

Nakladnik: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnika: Dražen Siriščević ravnatelj

Producentica programa: Jelena Knešaurek Carić

Voditeljica marketinga: Metoda Lhotka

Urednice: Ana Boltužić Ivana Kostešić

Autorica teksta: Ivana Kocelj

Prevoditelj: Radomir Venturin

Lektorica: Rosanda Tometić

Oblikovanje i grafička priprema: Studio Stožer

Tisak: Intergrafika d.o.o.

Naklada: 700 kom.

www.lisinski.hr

FILHARMONIJSKI ORKESTAR BBC-A SOL GABETTA, VIOLONČELO JUANJO MENA, dirigent Ponajbolji britanski orkestar, Filharmonija BBC-a, španjolski dirigent Juanjo Mena te Sol Gabetta, argentinska violončelistčka zvijezda s adresom u Švicarskoj, zaključit će sezonu interpretacijama Šostakoviča i Mahlera. Ima li većeg dokaza univerzalosti glazbenog jezika? Uz velike napore da se realizira ovakav internacionalni project iznimno smo ponosni što će i dvorana Lisinski biti jedan od domaćina ove svjetske glazbene ekipe koja će uz Zagreb, posjetiti najveće europske dvorane.

Subota 12. svibnja 19.30 sati