1. UVOD
Zalihe predstavljaju dio obrtnih sredstava preduzea neophodnih
za normalno obavljanje procesa proizvodnje i prodaje. One
omoguavaju da se pomenuti procesi u preduzeu odvijaju sa minimalnim
poremeajima. Stoga, upravljanje zalihama predstavlja veoma znaajan,
ali ujedno i sloen posao finansijskog upravljanja u preduzeu. Znaaj
upravljanja zalihama proistie iz injenice to se najee radi o
velikim ulaganjima preduzea u ovu vrstu sredstava, i to su ta
sredstva de facto uslov za postojanje preduzea. Naime, da bi
preduzee poslovalo, neophodno je da pribavi sirovine i materijal
kao osnovu za proizvodnju. Osim toga namee se i potreba da se sve
to postigne uz minimalna ulaganja sredstava u zalihe, s obzirom na
to da ulaganje u zalihe ima za posljedicu blokiranje (angaovanje)
odreenog volumena novanih sredstava, usljed ega nastaju i odreeni
trokovi. Identini, i jo sloeniji problemi, javljaju se u poslovanju
trgovinskih preduzea, koja pribavljaju ne samo velike koliine, nego
i velike vrijednosti robe radi prodaje, to svakako zahtijeva i
veliko angaovanje sredstava i izaziva visoke trokove. Postoji
pravilo da trgovinska preduzea mogu ostvariti veliki promet samo uz
velike zalihe, posebno ako je u pitanju promet sa veim asortimanom
proizvoda.Prema tome,kao to se vidi, sloenost upravljanja zalihama
proistie iz potrebe za stalnim obezbjeenjem potrebnih sredstava, s
jedne strane, i potrebe obezbjeenja maksimalne ekonomije sredstava,
s druge strane. Meutim, osim potrebe obezbjeenja kontinuiteta
poslovanja preduzea, sa tenjom minimalnih ulaganja u zalihe, a
posebno zalihe u trgovini, neophodno je pomenuti jo jedan veoma
znaajan aspekt zaliha, a to je rizik. U vezi s tim, kod proizvodnih
preduzea i pored precizno planiranih koliina sirovina i materijala
(kvantitativno i kvalitativno), zbog objektivnih i subjektivnih
uticaja esto dolazi i do pojave stvaranja zaliha koje nisu za
upotrebu, to nuno uslovljava poveanje trokova i smanjenje
rentabilnosti. U ovakvim okolnostima rizik je posebno izraen kod
zaliha gotovih proizvoda, to se obavezno mora imati u vidu prilikom
upravljanja zalihama. Rizik posjedovanja pomenutih zaliha naroito
je prisutan u trgovini i to kod onih preduzea koja imaju irok
asortiman proizvoda i iroku mreu trgovine na malo, jer sa velikim
asortimanom proizvoda i njihovom distribucijom na vei broj
prodajnih mjesta poveava se rizik od neprodate robe. Otuda, moe se
slobodno rei da zalihe predstavljaju jedan od najznaajnijih i
ujedno najosjetljivijih vidova ulaganja sredstava. Zbog prirode
ulaganja, one istovremeno ine i stalni izvor unutranjih rezervi
preduzea ijim se paljivim upravljanjem moe znaajno unaprijediti
ekonomija sredstava preduzea.Analogno navedenom, problematika
zaliha u ovoj taki izlaganja bie predstavljena sa nekoliko znaajnih
aspekata, a to su: vrste zaliha, trokovi zaliha, veliina zaliha,
naina i vremena pribavljanja zaliha i mjerenja efikasnosti
upravljanja zalihama. Osnovna svrha narednih izlaganja ogleda se u
tome da se u najkraim crtama objasne politika i metode pomou kojih
je mogue efikasno upravljati zalihama preduzea, budui da se dranjem
zaliha i njihovim efikasnim upravljanjem, ostvaruju odreene koristi
za preduzee, kao to su: izbjegavanje gubitaka na prodaji,
postizanje koliinskih popusta, smanjivanje trokova narudbi,
poveanje efikasnosti proizvodnje, itd.
2. VRSTE ZALIHA
Sve zalihe u preduzeu dijele se na tri globalne cjeline, odnosno
vrste, a to su:1) Zalihe sirovina i materijala2) Nedovrena
proizvodnja3) Gotovi proizvodi tj. RobaSirovine i materijal su
dobra koja se nalaze u skladitu, odnosno koja jo nisu predata u
proces proizvodnje. Zalihe nedovrene proizvodnje predstavljaju
sredstva koja se nalaze u tekuoj proizvodnji na kojima se jo
obavljaju proizvodne operacije u cilju kompletiranja gotovog
proizvoda. Gotovi proizvodi su zavrena (finalizovana) dobra u
proizvodnom preduzeu koja su spremna za prodaju i koja se odmah
mogu isporuiti kupcima. U trgovinskom preduzeu to su zalihe robe
namjenjene prodaji kupcima.Zalihe se sa aspekta finansijskog
upravljanja izuavaju ne samo posebno, po oblicima, ve i zajedno.1.
Zalihe sirovina i materijala obuhvataju razne vrste realne aktive
obrtnih sredstava preduzea. Tu spadaju sve vrste sirovina koje
preduzee koristi, zatim razne vrste materijala, sitan inventar,
ambalaa i drugo. Koliko e sirovina i materijala preduzee da
nabavlja i dri na zalihama, zavisi od niza razliitih faktora: vrste
i veliine preduzea, uslova nabavke, veliine i vremena trajanja
porudbine, raspoloivost obrtnih sredstava, stanja na tritu novca i
drugih faktora.Vrsta i veliina preduzea opredjeljuju visinu zaliha
sirovina i materijala u smislu potreba za njima, to svakako zavisi
i od vrste tehnolokog procesa. Uslovi nabavke mogu da budu razliiti
i da razliito utiu na veliinu zaliha. Ako postoje stabilni izvori
snabdjevanja onda preduzee moe da radi sa manjim zalihama. Ako je
obrnuta situacija, tj. ako je snabdjevanje sirovinama i materijalom
nestabilno (neredovno), onda e preduzee biti prinueno da stvara vee
zalihe kako bi obezbjedilo kontinuitet proizvodnje u periodima
nestaica. To uslovljava poveano ulaganje u zalihe i ujedno poveanje
trokova. Takoe, veliina porudbine bitno utjee na ekonomiju
sredstava preduzea. Pri tome, preduzeu mogu odgovarati manje i ee
porudbine, ili rjee ili vee porudbine. Osim toga, za visinu zaliha
je od znaaja i vrijeme od momenta ispostavljanja porudbine do
momenta dobijanja novih zaliha. Najzad, bitan je faktor zaliha
jeste i raspoloivost novanih sredstava. Ako preduzee raspolae sa
dovoljnim iznosom novanih sredstava, onda e ono biti u mogunosti da
pravi i odreene kombinacije, u smislu izbora najpovoljnijih rjeenja
koja e mu omoguiti da uvijek obezbjedi redovnu snabdjevenost
zalihama uz maksimalno respektovanje ekonomije sredstava.2. Zalihe
nedovrene proizvodnje obuhvataju razne vrste realne aktive nad
kojima se jo obavlja proizvodnja u toku. Preciznije reeno, to su
djelimino zavreni proizvodi koji se nalaze u nekom od
intermedijalnih stanja proizvodnje. Otuda, angaovanje zaliha tj.
novanih sredstava u ovom obliku za proizvodna preduzea predstavlja
znatno ulaganje koje poveava potrebu za sredstvima, s jedne strane,
i ujedno izaziva trokove, s druge strane. Prema tome, visina zaliha
u ovom obliku zavisi od vie faktora meu kojima treba pomenuti
sljedee: tehnoloki proces, organizacija rada, poslovni partneri,
itd.Tehnoloki proces, odnosno njegova priroda i trajanje
predstavljeju jedan od najbitnijih faktora koji utie na visinu
zaliha i vrijeme njihovog angaovanja u ovom dijelu procesa rada. U
vezi s tim, kljuni problem je u adekvatnoj kombinaciji tehnolokih
znanja i filozofije finansijskog upravljanja u smislu finansijske
efikasnosti, a sve u cilju iznalaenja rjeenja koja e omoguiti
skraivanje tehnolokog procesa i visine ulaganja u proizvodnju.
Organizacija rada takoe skrauje vrijeme proizvodnje, a samim time i
vrijeme angaovanja zaliha. U tom kontekstu postoji mogunost
proirivanja kooperacije u smislu ustupanja izrade pojedinih
dijelova drugim preduzeima, to moe da utie i na skraivanje
proizvodnog procesa. Na kraju treba imati u vidu i to da na duinu
proizvodnog procesa mogu uticati i poslovni partneri (obino
kooperanti i sl.). Naime, njihova solidarnost u kvalitetu i tanost
u rokovima moe da ima izuzetan utjecaj na vrijeme trajanja
proizvodnog ciklusa i obrnuto. Analogno navedenom, proizilazi
zakljuak da je za uspjeno upravljanje zalihama u proizvodnom
procesu, neophodna temeljna priprema. U vezi s tim, neophodno je da
se planom predvide optimalna tehnoloka rjeenja, optimalna
organizacija i izbor najpouzdanijih poslovnih partnera.3. Zalihe
gotovih proizvoda sastoje se od realne aktive nad kojom je proces
proizvodnje zavren (finalizovan). Ove zalihe nastaju od momenta
konanog zavretka proizvoda, odnosno njihovog preuzimanja iz
proizvodnje i skladitenja za prodaju. Zalihe u ovom dijelu procesa
rada mogu da budu vee ili manje u zavisnosti od vie faktora kao to
su: poslovna orijentacija preduzea, priroda proizvodnog procesa,
stabilnost tranje, itd.Poslovna orijentacija preduzea moe biti na
proizvodnju po porudbini, ili na proizvodnju za nepoznatog kupca.
Orijentacija na jednu ili drugu opciju zavisi od vrste proizvoda.
Po pravilu, ako se radi o proizvodu vee vrijednosti koji je
namijenjen daljoj proizvodnji onda se preduzee esto orijentie na
proizvodnju po narudbi. Meutim, ako je u pitanju proizvodnja robe
iroke potronje, onda se proizvodi za nepoznatog kupca. Shodno tome,
proizilazi da su zalihe u prvom sluaju neznatne dok su u drugom
sluaju znaajnije, to zavisi od mnogih inilaca. Dalje, priroda
proizvodnog procesa takoe utie na visinu zaliha. U vezi s tim,
treba imati u vidu da proizvodnja odreene vrste proizvoda moe biti
isplativa samo u malim serijama, tj. manjim koliinama, dok kod
druge vrste proizvoda takva serija ne mora biti isplativa. Osim
navedenog, na visinu zaliha gotovih proizvoda utie i stabilnost
tranje. Naime, ako je tranja stabilna i kontinuirana, onda zalihe
mogu da budu na relativno niskom nivou. Obrnuto, u sluaju
nestabilne tranje i nepredvidivih kolebanja porudbina, neophodna je
raunati na vei obim zaliha i gotovih proizvoda.Na kraju, nije
suvino pomenuti injenicu da zalihe gotovih proizvoda nose sa sobom
i najvei stepen rizika. Pri tome upravljanje zalihama sadri i
izraze konflikata pojedinih poslovnih funkcija preduzea:
finansijske, prodajne, proizvodne i nabavne funkcije. Otuda sa
aspekta upravljanja zalihama, veoma je znaajno poznavanje
problematike svake od navedenih poslovnih funkcija.
3. RELEVANTNI TROKOVI ZALIHA
Imajui u vidu injenicu da zalihe ine znatan dio u ukupnim
ulaganjima preduzea, normalno je da se imaju u vidu i trokovi koji
iz toga proistiu. Otuda, razumljivo je nastojanje svakog preduzea
da u domenu upravljanja zalihama, postigne dva fundamentalna cilja,
a to su: prvo, da obezbjedi zalihe za normalno poslovanje, i drugo,
da ima minimalna ulaganja koja su za to potrebna. Analogno tome,
upravljanje zalihama implicitno pretpostavlja tzv. cost benefit
analizu koja se zasniva na procjenjivanju trokova i koristi od
posjedovanja zaliha. Dakle, utvrivanje optimalnog volumena zaliha,
nuno zahtijeva balansiranje trokova i rizika dranja zaliha, sa
koristima koje se mogu izvui iz samog raspolaganja tim zalihama. To
znai da se optimalnim volumenom zaliha moe smatrati samo onaj nivo
zaliha koji prouzrokuje najnie ukupne trokove njihovog
posjedovanja. Zbog toga, prije nego to se pree na razmatranje
osnovnih odluka o zalihama, neophodno je u potrebnoj mjeri
razmotriti samu strukturu i karakter trokova zaliha. Respektujui
prethodno navedeno, moe se rei da imaju u vidu vanost trokova
finansiranja zaliha, u literaturi koja tretira upravljanje
finansijama nastala su istraivanja ovog elementa sa veoma razliitih
aspekata. To je ujedno i osnovni razlog to imamo razvrstavanje
trokova zaliha po veoma razliitim kriterijima, meu kojima se
analitiki izdvaja njihova globalna podjela na tri cjeline: 1)
trokovi pribavljanja zaliha, 2) trokovi dranja zaliha, i 3) trokovi
nedostatka zaliha. Meutim, postavlja se opravdano pitanje: Koji su
od navedenih trokova relevantni za donoenje odluka o zalihama?
Imajui u vidu da se te odluke odnose prevashodno na poveanje ili
smanjenje zaliha, nesumnjivo je neosporno da za potrebe upravljanja
zalihama mogu biti aktuelne samo diferencijalne, odnosno dodate
komponente pomenutih trokova. Preciznije reeno, potrebno je
utvrditi one trokove koji rastu s poveanjem zaliha ili se sniavaju
s njihovim smanjenjem. Pri tome potpuno je irelevantno da li se
radi o realnim ili oportunitetnim diferencijalnim trokovima, s
obzirom na to da su naelno gledano, u ekonomskom smislu, proputeni
prihodi ili utede od alternativne upotrebe ogranienih finansijskih
sredstava isto trokovi kao i realni novani izdaci.1. Trokovi
pribavljanja zaliha nazivaju se jo i trokovima porudbine. Ovi
trokovi predstavljaju trokove pribavljanja zaliha sirovina i
materijala, kada se radi o proizvodnom preduzeu, odnosno trokove
pribavljanja zaliha robe kada se radi o trgovinskom preduzeu. U ovu
grupu trokova ubrajaju se i trokovi pripreme proizvodnje, naroito
ako se proizvodnja obavlja u proizvodnim serijama. Trokovi
pribavljanja zaliha ili trokovi porudbine, najprije obuhvataju
administrativne trokove koji nastaju ispostavljanjem ili
evidentiranjem porudbine, a zatim trokove koji nastaju u vezi sa
isporukom, kao to su prijem, kontrola i smjetaj sirovina,
materijala i robe, odnosno evidentiranje i isplata faktura
dobavljaa. Kod donoenja odluka o zalihama, ovi trokovi uzimaju se
kao fiksni po jednoj porudbini, bez obzira na veliinu porudbine.
Takoe, trokovi pripreme jedne proizvodne serije posmatraju se kao
fiksni po jednoj seriji i obuhvataju trokove ispostavljanja radnog
naloga, pripreme maina za proizvodnju i trokove manipulacije
sirovinama i materijalom.2. Trokovi dranja zaliha odnose se na sve
trokove koji su prouzrokovani postojanjem i dranjem zaliha u
preduzeu. Neki od ovih trokova se ponaaju kao fiksni u odnosu na
promjene obima zaliha, dok drugi variraju srazmjerno poveanju ili
smanjenju zaliha. Meutim, sa aspekta donoenja odluka o zalihama
relevantne su samo varijabilne komponente trokova koji se vezuju za
dranje zaliha. Kada su sirovine, materijal ili roba primljeni i
smjeteni u skladite, u vezi sa njihovim dranjem na zalihama nastaju
razliiti trokovi i to: trokovi uskladitenja, trokovi osiguranja,
trokovi zastarjelosti i kvara, kao i trokovi sredstava vezanih u
zalihama.Za skladitenje zaliha, preduzee mora obezbjediti
odgovarajui prostor, bilo da se radi o spostvenom ili iznajmljenom
prostoru, a zatim mora zaposliti radnike koji e raditi na
evidentiranju i obraunavanju zaliha, odravanju i manipulaciji
zalihama, ienju prostora, itd. Koritenje prostora kao i sve
prethodno nabrojane aktivnosti u vezi sa zalihama, nuno
prouzrodkuju trokove koji se nazivaju trokovima skladitenja. Pri
tome trokovi skladitenja zavise vie od veliine, nego vrijednosti
pojedinih vrsta zaliha, mada one vrijednije zalihe mogu zahtijevati
dodatne trokove zatite i obezbjeenja.Takoe, za mnoga preduzea
trokovi rizika zaliha predstavljaju znaajnu poziciju ukupnih
trokova njihovog dranja. Otuda, da bi se preduzee zatitilo od
velikih gubitaka prouzrokovanih razliitim rizicima, ono obavezno
osigurava zalihe. Trokovi osiguranja zaliha, tj. premije
osiguranja, mogu biti znaajan troak u strukturi ukupnih trokova
zaliha, naroito ako se radi o zalihama velike vrijednosti.Zbog
promjene stila, mode, ukusa potroaa i drugih faktora, odreeni
gotovi proizvodi ili roba, moraju se prodavati po znatno niim
cijenama, a veoma esto ostaju i neprodati, to moe prouzrokovati
znaajne trokove zastarjelosti zaliha. Osim toga, kod pojedinih
zaliha na skladitu do kvara. Stoga, kod odluivanja o zalihama ne
smiju se zanemarivati ni ovi trokovi, naroito ako su znaajnije
prisutni u ukupnim trokovima dranja zaliha.Jedan od najznaajnijih
trokova dranja zaliha jeste troak angaovanja sredstava u zalihama.
Pri tome, ako preduzee finansira ulaganja u zalihe iz pozajmljenih
izvora na koje plaa kamatu po ugovorenoj kamatnoj stopi, onda e ta
kamata predstavljati troak tih sredstava. Isto tako, ako se zalihe
finansiraju iz sopstvenih izvora, takoe se rauna sa trokovima
angaovanja sredstava, pri emu se radi o tzv. oportunitetnim
trokovima, odnosno o proputenom prinosu koji bi se mogao ostvariti
ulaganjem ovih sredstava u neku drugu alternativu. Trokovi dranja
zaliha najee se utvruju u procentu od prosjene nabavne vrijednosti
zaliha ili u novanom iznosu po jedinici zaliha za odreeni vremenski
period. U vezi s tim, esto se pominje pravilo koje predlae da
trokovi dranja zaliha budu izmeu 20% - 30% godinje, od njihove
cijene kotanja ili nabavne vrijednosti.3. Trokovi nedostatka zaliha
javljaju se zbog nedostatka sirovina i materijala, to moe dovesti
do prekida procesa proizvodnje. Pri tome, ako se pojavi nedostatak
zaliha gotovih proizvoda ili robe, onda se nee moi prihvatiti
porudbine, to znai da e izostati prodaja koja bi dovela do poveanja
finansijskog rezultata preduzea. Shodno navedenom, proputeni prinos
koji bi se ostvari prihvatanjem i izvrenjem tih porudbina,
predstavlja oportunitetni troak.
4. OSNOVNE ODLUKE O ZALIHAMA
Mada je poznato da finansijski menaderi u preduzeu nisu direktno
i operativno odgovorni za upravljanje zalihama, ipak je neosporna
injenica da investiranje u zalihe predstavlja izuzetno vaan aspekt
finansijskog upravljanja preduzeem. Finansijski menaderi moraju
biti upoznati sa nainima efikasne kontrole zaliha kako bi se
kapital preduzea mogao efikasno koristiti. Generalno gledano, moglo
bi se rei da postoje dvije osnovne vrste odluka o zalihama, to su:
1) koliko pribavljati zaliha u jednoj porudbini, to ustvari
podrazumijeva odluku o veliini porudbine zaliha, i 2) u kojim
vremenskim intervalima pribavljanje treba da se izvri, to ustvari
podrazumijeva odluku o momentu plasiranja porudbine. U vezi sa
prvom odlukom, nema sumnje da optimalnu soluciju predstavlja ona
veliina porudbine koja prouzrokuje najnie ukupne trokove
pribavljanja i dranja zaliha. to se tie druge odluke, ona zavisi od
bilansiranja trokova dranja zaliha sa trokovima koji bi nastali
zbog nedostatka zaliha, pri emu optimalnu soluciju predstavlja
uestalost pribavljanja zaliha koje minimizira ukupne trokove dranja
zaliha i trokove nedostatka zaliha.Meutim, za donoenje prethodno
pomenutih odluka postoje teorijski fundirani i u praksi dobro
razraeni postupci i modeli. Ali njihova primjena ne bi trebala da
bude neselektivna, naroito u preduzeima koja raspolau velikim
brojem razliitih vrsta zaliha. Zbog toga, u cilju racionalne
primjene tih postupaka i modela, neophodna je prethodna
klasifikacija zaliha koja e omoguiti da se odvoje zalihe koje e
zahtjevati strogi reim kontrole i upravljanja, od onih zaliha kod
kojih je to mogue sa manje rafinisanim tehnikama i
metodama.Respektujui prethodno navedeno, treba imati u vidu da je
problem upravljanja zalihama vei i sloeniji u sluajevima veeg
asortimana proizvoda. Ovaj problem je posebno izraen kod
trgovinskih preduzea koja se bave prometom robe iroke proizvodnje,
budui da kod ovih preduzea u zavisnosti od njihove djelatnosti
asortiman robe moe da bude na desetine hiljada. Stoga, preduzea
koja posluju sa mnotvom vrsta zaliha treba da izvre njihovu
klasifikaciju, ime se pomenuti problem djelimino rjeava.
Klasifikacija zaliha moe se raditi po razliitim kriterijima, a to
su: veliina upotrebe, cijena po jedinici, broj jedinica i
vrijednost. Na osnovu takve klasifikacije preduzee svoju panju
koncentrie na one vrste zaliha ija je upotreba velika i koje imaju
visoku vrijednost po jedinici, to se utvruje po poznatom ABC
sistemu. Osnovna sutina ovog sistema (ABC) sastoji se u tome to
zalihe grupiu u razliite kategorije po kriteriju vrijednosti, a u
zavisnosti od procentualnog uea pojedinih grupa u ukupnim zalihama,
one dobijaju i razliiti tretman. Pri tome, koncentracija panje,
kontrole i upravljanja zalihama preduzea, srazmjerna je ueu
pojedinih grupa u ukupnoj strukturi zaliha.Navedeni metod (ABC) moe
da se ilustruje jednostavnim hipotetikim primjerom. Naime, preduzea
koja koriste ovaj sistem razvrstavaju zalihe u tri grupe: Grupa A,
obuhvata sve one vrste zaliha koje zahtjevaju najvea novana
ulaganja, odnosno koje imaju najveu pojedinanu cijenu. Grupa B,
obuhvata sve vrste zaliha sa neto niom pojedinanom cijenom, odnosno
sa neto veim koeficijentom obrta. Grupa C, obuhvata sve preostale
zalihe. (Prikaz na slici 1.)
Slika 1. ABC sistem klasifikacije zaliha
Na osnovi grafikog prikaza na slici 1. vidi se da razvrstavanje
ukupnih zaliha na grupe A, B i C omoguava preduzeu da utvrdi nivo
kontrole i upravljanja zalihama za pojedine grupe. Shodno tome,
grupa A zahtijeva najvii stepen kontrole, s obzirom na to da
zahtijeva najvei nivo angaovanja sredstava. Zbog toga, na ovu grupu
zaliha se primjenjuju modeli odluivanja koji polaze od optimalne
veliine porudbe. Nasuprot tome, zalihe iz grupe B mogu da budu
kontrolisane sa manje rafiniranim metodama i ne tako uestalo kao
zalihe iz grupe A. Najzad, zalihe koje pripadaju grupi C zasluuju
najmanje panje, budui da ih treba pribavljati u veim koliinama ne
bi li se pribavile po najnioj cijeni.Kao to se vidi u vezi sa
kontinuitetom poslovanja i ekonomijom zaliha, pred preduzee se
postavlja potreba donoenja dvije osnovne vrste odluka, i to: odluka
o veliini porudbine zaliha i odluka o vremenu pribavljanja zaliha,
odnosno tranje momenta plasiranja porudbine.Donoenje prve odluke
zahtijeva obavezno razmatranje dvije osnovne opcije porudbine i to
u smislu sljedeeg: da li se preduzee opredjeljuje za porudbine
jedanput godinje ili mjeseno. Ako se opredjeli za porudbinu
jedanput godinje onda e preduzee imati samo jedne trokove
porudbine. Obrnuto, ako se opredjeli za mjesene porudbine onda e
trokovi porudbine biti vei. Gledajui samo trokove porudbine,
opredjeljenje bi bilo za godinju porudbinu. Meutim, trokovi dranja
zaliha mogu dati sasvim suprotne rezultate u smislu da godinja
porudbina prouzrokuje mnogo veu vrijednost robe na zalihama nego to
je sluaj sa mjesenim porudbinama. To ujedno znai da mjesene
porudbine izazivaju manje trokove dranja zaliha. Iz ovoga slijedi
pravilo da preduzee ustvari treba da se opredjeli za onu veliinu
porudbine za koju su zbirni trokovi porudbine i dranja zaliha
najnii.Donoenje druge odluke zahtijeva istraivanje relevantnih
faktora od kojih zavisi potronja ili prodaja zaliha, kao i
pravovremeno snabdijevanje zalihama. Preduzee treba da se opredjeli
za ono vrijeme pribavljanje zaliha koje minimizira ukupne trokove
dranja i nedostatka zaliha. Osim toga, ovde postoji i potreba
istraivanja faktora u vezi sa tzv. sigurnosnim zalihama.
4.1. Optimalna veliina porudbine
Pod optimalnom veliinom porudbine podrazumijeva se ona koliina
jednokratno nabavljenih sirovina, materijala ili robe koja
obezbjeuje najnie ukupne trokove pribavljanja i dranja zaliha.
Prema tome, optimalna veliina porudbine minimizira ukupne trokove
zaliha. U vezi s tim, neophodno je utvrditi koliko e se jedinica
sirovina, materijala ili robe pribaviti plasiranjem jedne porudbine
da bi ukupni trokovi zaliha (trokovi porudbine i trokovi dranja
zaliha) bili minimalni. Ako bi se nabavka vrila u velikom broju
porudbina, to bi prouzrokovalo visoke trokove dranja zaliha, dok bi
plasiranje izuzetno malog broja porudbina uslovilo velike trokove
dranja zaliha, dok bi plasiranje iztuzetno malog broja porudbina
uslovilo velike trokove dranja zaliha. Za rjeavanje problema
optimalne veliine porudbine mogu se koristiti razliiti matematiki
modeli, zatim se problem moe rjeavati i grafiki, a takoe je mogue
doi do optimalne veliine porudbine i postupnim izraunavanjem
ukupnih trokova zaliha za razliite veliine porudbine.Analogno
navedenom, najprije emop problem utvrivanja optimalne veliine
porudbine pojasniti imajui u vidu proizvodno preduzee. U vezi s
tim, model polazi od sljedeih pretpostavki: a) ukupne potrebe
sirovina i materijala za jednu poslovnu godinu su unaprijed utvrene
na osnovu podataka iz prethodnog perioda i planirane proizvodnje i
prodaje u narednom periodu, b) sirovine i materijal se troe
kontinuirano u priblino istim koliinama svakog dana u toku godine i
c) ne razmatraju se trokovi nedostatka zaliha, jer su oni
relevantni kod razmatranja sigurnosnih zaliha.Da bi se moglo doi do
potrebnog obrasca, odnosno do formule za obraun ukupnih trokova
zaliha, a zatim i do formule za optimalnu veliinu porudbine,
neophodno je najprije obiljeiti osnovne veliine tj. kategorije koje
se pojavljuju u primjenjenom matematikom modelu. Preciznije reeno,
simboli koji se upotrebljavaju u formulama i njihovim odreenim
relacijama imaju sljedee znaenje:S procjenjena ukupna godinja
upotreba odreene sirovine i materijala;O procjenjeni trokovi jedne
porudbine tj. dranja zaliha po jednoj porudbini;i procjenjeni
trokovi dranja zaliha u procentu od njihove nabavne vrijednosti;C
nabavna cijena zaliha po jedinici;Q veliina porudbine u
jedinicama;T ukupni trokovi zaliha.Analogno navedenim znaenjima
upotrijebljenih simbola, obrazac za izraunavanje ukupnih trokova
zaliha moe se predstaviti u sljedeem obliku:
Prvi dio formule predstavlja trokove porudbine, jer je S/Q broj
porudbina koji se mnoi sa O, odnosno trokovima po jednoj porudbini.
Drugi dio formule izraava trokove dranja zaliha. Izraz (C x Q : 2)
daje prosjenu vrijednost zaliha i mnoenjem sa i, odnosno trokovima
dranja zaliha u procentima od nabavne vrijenosti, dobijamo trokove
dranja zaliha. Proizvod (C x Q) dijeli se sa 2, jer se
pretpostavlja ravnomjerna upotreba sirovina i materijala, to znai
da prosjena vrijednost zaliha odgovara polovini njihove
vrijednosti. Pri tome, zbir trokova porudbine i trokova dranja
zaliha daju ukupne trokove zaliha.Na osnovu prethodno izloenog,
treba rei da je optimalnu veliinu porudbine raunski takoe mogue
dobiti preko odgovarajueg obrasca, tj. formule, ali se prethodno
moe izraunati prvi izvod funkcije za ukupne trokove zaliha putem
rjeavanja sljedeeg sistema jednaina:
Rjeavanjem navedenog sistema jednaina dobili smo konanu formulu
za optimalnu veliinu porudbine gdje su ukupni trokovi zaliha
minimalni. Da bi ova funkcija imala minimum, drugi izvod mora biti
pozitivan, to je u ovom sluaju zadovoljeno jer e drugi izvod biti
(2 x S x O) : Q3. Pri tome, ako bi trokovi dranja zaliha umjesto u
procentima od nabavne vrijednosti bili izraeni u novanim jedinicama
nabavljenog materijala, onda bismo pod korijenom umjesto izraza (C
x i) imali samo C, gdje bi C predstavljalo trokove dranja zaliha
izraene u novanim jedinicama, za odreeni vremenski period.Meutim,
treba imati u vidu da simboli koji su upotrijebljeni u navedenim
matematikim formulama ukazuju na svu sloenost izraunavanja
optimalne veliine porudbine, pogotovo to se neki od elemenata
odreuju na osnovu procjene, a to ve samo po sebi dovoljno govori da
se radi o elementima koji mogu imati samo relativnu tanost. Kao to
se vidi, prva tri elementa po definiciji se odreuju na osnovu
procjene. Takoe, nabavna cijena, kao etvrti element u obrascu nije
sasvim poznata i pouzdana veliina, pa se i ona u najveoj mjeri
procjenjuje. Isto tako, trokovi dranja zaliha teko se mogu
precizirati, naroito ako se eli znati njihova lokacija vezano za
odreeni proizvod. Sa svoje strane, sve ovo akcentira na neospornu
injenicu da korektnost bilo kojeg modela za donoenje odluka o
zalihama prevashodno zavisi od realnosti pretpostavki na kojima se
zasniva. Zbog toga, potrebno je povremeno vriti i ispitivanje
senzibilnosti relevantnih odnosa od znaaja za donoenje odluka o
zalihama, kao i odmjeravanje njihovog znaaja sa aspekta donoenja
ispravne odluke.Imajui u vidu prethodno navedene formule i njihove
meusobne relacije, treba podsjetiti da one vae za matematiki model
primjenjen za proizvodno preduzee. U vezi s tim, treba napomenuti
da je primjena ovog modela za trgovinsko preduzee u cilju
odreivanja optimalne veliine porudbine robe potpuno identina kao i
u sluaju proizvodnog preduzea, osim to pojedini simboli mijenjaju
nazive, tako da emo imati sljedee:S procjenjena ukupna godinja
prodaja robe u jedinicama;O procijenjeni trokovi jedne porudbine
robe, tj. dranja zaliha robe po jednoj porudbini;i procijenjeni
trokovi dranja zaliha robe u procentu od njihove nabavne
vrijednosti;C nabavna cijena po jedinici robe;Q veliina porudbine
robe u jedinicama;T ukupni trokovi zaliha robe.Na kraju, treba
istai da se problem optimalne veliine porudbine moe rjeavati i
grafiki, tako to se na X osu unosi veliina porudbine, dok se na Y
osu unose trokovi zaliha (trokovi porudbine, trokovi dranja zaliha
i prosjeni trokovi zaliha). Analogno tome, moe se nacrtati grafikon
kao to je to prikazano na slici 2.Na osnovu slike 2. jasno se vidi
da se optimalna veliina porudbine nalazi u presjeku linija trokova
porudbine i trokova dranja zaliha, i to u situaciji kada funkcija
ukupnih trokova zaliha dostie minimum. Pri tome, ako se desi greka
u veliini porudbine, ona moe da dovede do poveanja bilo trokova
porudbine, bilo trokova dranja zaliha, ali ne i jednih i drugih
istovremeno. Preciznije reeno, to znai da precijenjena veliina
porudbina ima za posljedicu vee trokove zaliha koji se djelimino
kompenzuju manjim trokovima porudbine. Obrnuto, potcijenjena
veliina porudbine, dovodi do poveanja trokova porudbine, ali se to
poveanje djelimino kompenzuje manjim trokovima dranja zaliha.
Slika 2. Optimalna veliina porudbine
4.2. Optimalna veliina proizvodne serije
Analogno utvrivanju optimalne veliine porudbine za nabavku
sirovina i materijala, proizvodno preduzee moe doi u situaciju da
odluuje o koliini proizvodnje, odnosno veliini proizvodne serije za
razliite vrste proizvoda koje proizvodi i prodaje. U takvoj
situaciji, logino je pretpostaviti da e preduzee teiti ka
optimalnom rjeenju problema u smislu ostvarenja takve veliine
proizvodnje po seriji koja e minimizirati ukupne godinje trokove
pripreme proizvodnje i trokove dranja prosjenih zaliha.Kada se
proizvodnja obavlja u serijama, potrebno je utvrditi optimalnu
veliinu proizvodne serije da bi se minimizirali ukupni godinji
trokovi pripreme proizvodnje i trokovi dranja zaliha. Prilikom
rjeavanja ovog problema moe se koristiti osnovni matematiki model
za utvrivanje optimalne veliine porudbine, pri emu se mora poi od
tri osnovne pretpostavke, a to su: 1) koliina gotovih proizvoda
koja e se proizvesti u jednoj godini unaprijed je utvrena planom
proizvodnje koji je kao i ostali planovi proistekao iz plana
prodaje, 2) gotovi proizvodi se realizuju kontinuelno u toku
godine, odnosno svakog dana se realizuje priblino ista koliina
gotovih proizvoda, i 3) ukupno vrijeme potrebno za cjelokupnu
proizvodnju u toku godine, znatno je krae nego to iznosi maksimalni
godinji kapacitet za proizvodnju. Respektujui navedene
pretpostavke, formula za izraunavanje ukupnih relevantnih trokova
proizvodne serije moe se predstaviti u sljedeem obliku:
Gdje upotrijebljeni simboli imaju sljedee znaenje:T ukupni
relevantni trokovi;S ukupna godinja proizvodnja u jedinicama;O
trokovi pripreme jedne proizvodne serije;C cijena kotanja po
jedinici proizvoda;i trokovi dranja zaliha gotovih proizvoda u % od
cijene kotanja;P maksimalni godinji kapacitet;Q veliina proizvodne
serije u jedinicama.Da bi se dobila formula za izraunavanje
potrebne veliine proizvodne serije, slino kao i kod optimalne
veliine porudbine, neophodno je prethodno izraunati prvi izvod
prethodno navedene jednaine. Na taj nain, nakon rjeavanja odreenog
sistema jednaina, dobija se funkcija za optimalnu veliinu
proizvodne serije, odnosno:
Na osnovu navedene formule utvrdit e se optimalna veliina
proizvodne serije, a to e biti onaj broj jedinica proizvoda
sadranih u jednoj seriji, za koju su ukupni relevantni trokovi
(trokovi pripreme serije i trokovi dranja zaliha gotovih proizvoda)
minimalni.
4.3. Optimalni momenat za plasiranje porudbine
Kada preduzee utvrdi optimalnu veliinu porudbine, odnosno
proizvodne serije, ono obavezno mora da odredi i momenat kada
plasirati porudbinu za zamjenu utroenih zaliha. Odreivanje momenta
plasiranja porudbine je izuzetno znaajno za preduzee, da ono ne bi
ostalo bez zaliha sirovina i materijala, to bi uslovilo prekid
procesa proizvodnje i kontinuelne prodaje proizvoda. Stoga, ako se
porudbina plasira u pravom trenutku, razumljivo je da e onda
isporuka stii na vrijeme i nee se prekidati normalna poslovna
aktivnost. Analogno navedenom, da vi se mogao utvrditi optimalni
momenat za plasiranje porudbine neophodno je raspolagati sa dvije
relevantne informacije.Prva relevantna informacija odnosi se na
dnevnu upotrebu materijala, odnosno dnevnu prodaju robe. Ova
informacija se dobija tako to se ukupna planirana godinja upotreba
materijala ili planirana prodaja robe podijeli sa brojem dana u
godini. Pri tome, broj dana u godini najee se zaokruuje na 360.
Takoe, logino je da i ovde vai pretpostavka u smislu da se
materijal troi ravnomjerno, odnosno da se roba u posmatranom
periodu realizuje ravnomjerno.Druga relevantna informacija odnosi
se na vrijeme izvrenja porudbine. Shodno tome, treba znati da
vrijeme porudbine predstavlja ustvari broj dana koji protekne od
trenutka plasiranja porudbine do trenutka isporuke. Ova informacija
se obino pribavlja od nabavnog odjeljenja u preduzeu jer ono
najbolje poznaje dobavljae kao i rokove koje oni nude. Respektujui
obje vrste navedenih relevantnih informacija, mogue je odrediti
optimalni momenat za plasiranje porudbine i to putem sljedee
jednaine :
Treba imati u vidu da se navedena jednaina za utvrivanje momenta
za plasiranje porudbine zasniva na fiksnom vremenu izvrenja
porudbine i filsnoj dnevnoj upotrebi zaliha to je imanentno samo u
uslovima pune izvjesnosti privredne prakse. Drugim rijeima,
prilikom utvrivanja optimalne veliine porudbine i optimalnog
momenta za plasiranje porudbine, polazi se od pretpostavke da je
unaprijed utvrena ukupna upotreba sirovina i materijala, odnosno
ukupna prodaja robe, kao i da se sa izvjesnom preciznou moe
utvrditi vrijeme izvrenja porudbine. Meutim, u privrednoj praksi
esto se deava da upotreba materijala treba da bude vea od
planirane, odnosno da se zahtijeva vea prodaja robe i da vrijeme
izvrenja porudbine bude due nego to je planirano. Naprimjer, ako se
trai poveana upotreba materijala zbog poveanih porudbina gotovih
proizvoda od strane kupaca, onda preduzee nee moi da prihvati te
porudbine zbog nedostatka materijala, a to e usloviti nastanak tzv.
Oportunitetnih trokova izraeno kroz izgubljeni finansijski rezultat
koji bi se ostvario prodajom gotovih proizvoda.Sljedstveno
navedenom, proizilazi zakljuak da u praksi upotreba zaliha
(potronja ili prodaja) nije mogua sa potpunom izvjesnou, budui da
one fluktuiraju u datom vremenskom periodu. Pri tome, moglo bi se
rei da je tenja za gotovim proizvodima izloena neto veim
oscilacijama od potreba za sirovinama i materijalom koji se planom
proizvodnje daju preciznije predvidjeti.Osim navedenog, teko se moe
raunati i sa konstantnim vremenom za izvrenje porudbine jer i ono
predstavlja predmet iznenadnih fluktuacija. Usljed tih fluktuacija
nije mogue dozvoliti da zalihe padnu na nulti nivo i to ba u onom
trenutku kada se oekuje da stigne porudbina, kao to je to
dozvoljeno u modelu kod kojeg su upotreba zaliha i vrijeme izvrenja
porudbine uzete kao konstantne veliine. Otuda, preduzee obavezno
mora da dri odreenu rezervu zaliha koje se nazivaju tzv. sigurnosne
zalihe, da ne bi dospjelo u situaciju nedostatka zaliha, to bi
moglo rezultirati time da preduzee nije u mogunosti da izvri
prispjele porudbine od strane kupaca ili da ne moe da zadovolji
potrebe procesa proizvodnje za sirovinama i materijalom.Generalno
gledano, proizilazi zakljuak da rjeenje problema optimalnog momenta
za plasiranje porudbine u sebi sadri i problem sigurnosnih zaliha.
Naime, preduzee treba da izraunatim potrebama doda jo i maru
sigurnosti kako bi se obezbijedilo od tete koja moe da nastane
usljed nedostatka zaliha. U vezi s tim, postavlja se pitanje:
Koliki treba da bude nivo sigurnosnih zaliha? One svakako zavise od
mnogih faktora koji utiu na oscilacije vezano za nabavku,
proizvodnju i prodaju. Ali kada se radi o procjeni nivoa
sigurnosnih zaliha, onda se rjeenje trai u iznalaenju mjere u
trokovima nedostatka, i trokovima dranja dodatnih zaliha koje
preduzeu poveavaju sigurnost za odravanje kontinuiteta poslovanja.
U vezi s tim, moe se rei da se optimalna mjera, tj. nivo
sigurnosnih zaliha, onaj nivo pri kome su ukupni trokovi
sigurnosnih zaliha (trokovi dranja i oportunitetni trokovi
nedostatka zaliha) minimalni.Da bi se utvrdio optimalni nivo
sigurnosnih zaliha potrebno je najprije utvrditi stepen vjerovatnoe
za pojedine koliine upotrebe zaliha, kao i razliita vremena
izvrenja porudbine. Zatim bi trebalo utvrditi dodatne trokove
dranja sigurnosnih zaliha i oportunitetne trokove nedostatka
zaliha. Pri tome, koristei razliite matematike modele, mogue je
utvrditi i optimalni nivo sigurnosnih zaliha. Analogno navedenom,
ukljuivanjem u razmatranje i sigurnosnih zaliha, prethodno navedena
formula za izraunavanje optimalnog momenta plasiranja porudbine se
mijenja i dobija sljedei oblik:
U kontekstu do sada navedenog, treba imati u vidu da u
literaturi postoje solidne analitike osnove koje upuuju na
optimalna rjeenja u vezi sa odreivanjem momenta za plasiranje
porudbine, gdje je obavezno ukljuen i faktor sigurnosnih zaliha.
Shodno tome, iz opsene analitike proiziao je i jedan obrazac koji
je po mnogim autorima veoma prikladan za izraunavanje optimalnog
momenta za plasiranje porudbine, a koji se daje u sljedeem
obliku:
Gdje upotrijebljeni simboli imaju sljedea znaenja:M momenat
plasiranja porudbine;A planirana upotreba zaliha;L vrijeme izvrenja
porudbine da bi se pribavile dodatne zalihe;Q prosjean broj
jedinica po jednoj porudbini;F faktor prihvatljivog nedostatka
zaliha.
5. SISTEM UPRAVLJANJA ZALIHAMA
Kada se upravljanje zalihama sirovina, materijala ili robe
posmatra kao jedan povezani sistem, onda se kao konstitutivni
elementi tog sistema, odnosno kao njegovi podsistemi mogu navesti
sljedei faktori: a) optimalna veliina porudbine, b) optimalni
momenat za plasiranje porudbine, i c) evidencija nivoa zaliha.
Meuzavisnost ova tri podsistema u okviru sistema upravljanja
zalihama mogla bi se grafiki prikazati kao na slici 3.
Slika 3. Struktura sistema upravljanja zalihama
Iz grafikog prikaza sistema upravljanja zalihama proizilazi
zakljuak: ako su krajnje zalihe vee od zaliha za optimalni momenat
za plasiranje porudbine, ne treba initi nita, dok ako su krajnje
zalihe manje ili jednake zalihama za optimalni momenat za
plasiranje porudbine, ne treba initi nita, dok ako su krajnje
zalihe manje ili jednake zalihama za optimalni momenat za
plasiranje porudbine, onda treba poruiti koliinu koja je jednaka
veliini porudbine. Na osnovu slike 3. jasno se moe uoiti ne samo
struktura sistema upravljanja zalihama, ve i osnovni elementi
svakog podsistema. Tako se za podsistem optimalne veliine porudbine
navode neophodne informacije za donoenje odluke o optimalnoj
veliini porudbine (nabavna cijena, predviena prodaja, trokovi
porudbine i trokovi dranja zaliha), kao i izvori iz kojih se te
informacije mogu dobiti (nabavka, marketing i raunovodstvo
trokova). Takoe, i za ostala dva podsistema navode se informacije
neophodne za donoenje odluka, kao i izvori iz kojih se te
informacije mogu pribaviti. Isto tako, na osnovu prezentovanog
grafikog prikaza mogue je jasno sagledati meuzavisnost i meusobnu
uslovljenost sva tri prikazana podsistema, kao i nain njihovog
povezivanja u cjelovit sistem upravljanja zalihama sirovina,
materijala i robe.Imajui u vidu znaaj sistema upravljanja zalihama,
potrebno je u najkraim crtama razmotriti tzv. just-in-time sistem
upravljanja zalihama. Ovaj sistem ustvari znai da isporuka
materijala stie tano na vrijeme, odnosno da ne postoje zalihe
materijala. Naime, samo izuzetno moe se pretpostaviti dranje malog
obima sigurnosnih zaliha. Ovaj sistem upravljanja zalihama
pretpostavlja da tok materijala i proizvodni proces teku od poetka
do kraja bez zastoja. Osnovni cilj uvoenja sistema jeste da se
proizvodnja uini maksimalno efikasnom kao i da se trokovi dranja
zaliha svedu na najmanju mjeru. Just-in-time sistem upravljanja
zalihama pretpostavlja promjenu, odnosno temeljnu reformu itavog
proizvodnog procesa, kao i procesa nabavke sirovina i materijala.
Takoe, on zahtijeva integralnu informacionu mreu koja e u
potpunosti pratiti proizvodni proces, nivo zaliha i budue
porudbine.Treba imati u vidu da skoro najvaniju pretpostavku ovog
sistema upravljanja zalihama ine upravo odnosi sa dobavljaima.
Naime, dobavljai dobijaju poseban znalaj jer moraju da izvre
isporuke razliitih vrsta, koliina, veliina i broja materijala u
tano odreenim intervalima za pojedine proizvodne linije. Pri tome,
materijal mora biti ujednaenog i visokog kvaliteta. U kontekstu
navedenog, treba rei i to da vrijeme podeavanja maina za pojedine
operacije mora biti veoma kratko.Imajui u vidu da se u ovom
sistemu, zalihe sirovina i materijala svode ustvari na nulu, ili se
eventualno dre minimalne zalihe, koeficijent obrta ukupnih zaliha
naglo se poveava, odnosno poveava se efikasnost upravljanja ukupnim
zalihama. Drugim rijeima, to znai da ukoliko se prekine kontinuitet
snabdijevanja od strane dobavljaa ili doe do odstupanja u kvalitetu
isporuenih sirovina i materijala, doi e do prekida procesa
proizvodnje i ovaj sistem upravljanja zalihama moe se pokazati
apsolutno neuspjenim. S druge strane, ovaj sistem pretpostavlja da
ne smije dolaziti do rastura materijala i karta proizvoda, pri emu
sistem takoe uslovljava i veliki porast produktivnosti rada.
6. POKAZATELJI EFIKASNOSTI UPRAVLJANJA ZALIHAMA
Meu pokazateljima uspjenosti upravljanja zalihama
najrasprostranjeniji i najznaajniji pokazatelj predstavlja
koeficijent obrta zaliha. Ovaj koeficijent utvruje se kao relativni
odnos izmeu upotrebe zaliha i njihovog prosjenog stanja u odreenom
periodu, najee godinu dana, bilo da su u pitanju ukupne zalihe ili
pojedini segmenti tih zaliha, zavisno od toga u koje svrhe se
koeficijent obrta zaliha namjerava koristiti. Ako se koeficijent
obrta zaliha koristi za ocjenu efikasnosti upravljanja ukupnim
zalihama ili pojedinim grupama zaliha, onda se njihova agregacija u
monetarnom smislu smatra neophodnom. Takva agregacija prisutna je i
u bilansu stanja, na osnovu kojeg je mogue utvrditi sljedee
koeficijente obrta zaliha: Koeficijent obrta ukupnih zaliha
Koeficijent obrta gotovih proizvoda Koeficijent obrta nedovrene
proizvodnjeMeutim, kada se razmatraju navedeni koeficijenti obrta
zaliha, neophodno je znati da su oni podloni uticaju ne samo
razliitih faktora, ve i uticaju pojedinih raunovodstvenih metoda
bilansiranja koji se primjenjuju prevashodno u cilju iskazivanja to
realnijih finansijskih rezultata preduzea. Otuda, prezentovani
koeficijenti obrta zaliha ne mogu se uzimati kao apsolutno
pouzdani, odnosno bez ikakve rezerve. Primjera radi, ako se otpis
zaliha gotovih proizvoda vri na teret cijene kotanja prodatih
proizvoda, tj. redovnih rashoda, onda e to usloviti poveanje
koeficijenta obrta gotovih proizvoda i ukupnih zaliha, mada je
injennica da se takav otpis moe tumaiti i kao pouzdan dokaz
neefikasnog upravljanja zalihama.Osim toga, razliiti raunovodstveni
metodi procjenjivanja zaliha koji su danas prisutni u praksi (FIFO
ili LIFO) ine interpretaciju koeficijenta obrta zaliha veoma
kompleksnom. Analogno tome, sasvim je razumljivo da uopte nije
jednostavno objasniti i shvatiti ponaanje koeficijenta obrta
zaliha, posebno ako se on posmatra u duim vremenskim serijama kada
njegova vrijednost osciluje usljed dejstva razliitih faktora od
uticaja.Respektujui navedeno, postoji miljenje da bi sa aspekta
efikasnosti upravljanja zalihama bilo mnogo korisnije da se
koeficijent obrta zaliha utvruje u fizikim jedinicama mjere u
kojima se pojedine vrste zaliha inae izraavaju, nego kada se one
izraavaju u vrijednosnim agregatima. Prednosti takvog koeficijenta
izraavanja obrta zaliha nalazi se u opravdanoj tenji da se eliminiu
konvencije i arbitrarnost koje proistiu iz raunovodstvenih metoda
procjenjivanja zaliha i pokuaja njihovog agregiranja u to
homogenije grupe.S druge strane, takoe postoje miljenja koja
smatraju da bez obzira na nain utvrivanja koeficijenta obrta
zaliha, on de facto ima malu ili nikakvu vrijednost sa aspekta
racionalnog upravljanja zalihama. Naelno gledano, takva miljenja se
baziraju na strogoj kritikoj komparaciji analize obrta zaliha i
prethodno ve razmotrenih osnovnih modela upravljanja zalihama, a
iju okosnicu svakako predstavljaju utvrivanje optimalne veliine
porudbine i izbor optimalnog momenta za njeno plasiranje. U tom
kontekstu, posebno se istie da analiza obrta zaliha insistira na
minimalnim zalihama, dok pomenuti modeli tee utvrivanju i odravanju
optimalnih zaliha.Meutim, navedeni argumenti su bez dovoljno osnova
jer suvie je smjelo tvrditi da koeficijent obrta zaliha nema
nikakvog znaaja sa aspekta efikasnog upravljanja zalihama. U vezi s
tim, treba imati u vidu da ak i u sluaju kada preduzee vodi
politiku optimalnih zaliha, pomou modela optimalne veliine
porudbine i optimalnog momenta za njeno plasiranje, stvarni
koeficijent obrta zaliha moe posluiti kao izuzetno pogodan i
koristan analitiki instrument za provjeru i kontrolu takve politike
zaliha. Sljedstveno tome, ako se utvrdi da stvarni koeficijent
obrta odreene vrste zaliha odstupa od normativnog obrta, onda je
oigledno da se stvarno stanje konkretnih zaliha udaljava od
optimalnog i da treba preduzeti odgovarajue korektivne mjere da se
taj koeficijent i stanje zaliha dovedu u sklad sa normativnim
obrtom i optimalnim stanjem zaliha. Zbog toga, neosporna je tvrdnja
da koeficijent obrta zaliha ipak predstavlja veoma koristan i
potreban finansijski pokazatelj uspjenosti upravljanja zalihama.U
prilog navedenoj tvrdnji ide i injenica da se u praksi mnogih
preduzea upravo koeficijent obrta zaliha koristi kao pouzdan
instrument za utvrivanje tzv. indeksa efikasnosti upravljanja
zalihama. Naime, indeks efikasnosti upravljanja zalihama
predstavlja relativni odnos izmeu pozitivnih i negativnih
odstupanja u raspoloivim zalihama, u odnosu na unaprijed normirani
nivo zaliha. Pri tome, pod raspoloivim i normiranim zalihama
podrazumijevaju se zalihe koje se ve nalaze u skladitu, kao i one
iza kojih stoje ve plasirane porudbine. U kontekstu navedenog,
takoe je neophodno imati u vidu da se normirani nivo zaliha utvruje
na bazi nekog poeljnog ili prihvatljivog koeficijenta njihovog
obrta.
7. LITERATURA
Poslovne finansije, M. Ivani, S. Nei, Beograd, 2011.8