Funkcionalna dijagnostika i testiranja sportaša. Kao što je već rečeno, različite sposobnosti i karakteristike sportaša potrebno je pratiti i iz zdravstvenih razloga ali i iz razloga praćenja trenutnog stanja ili uspješnosti trenažnog procesa. Podaci kao što su EKG i stres EKG, krvni tlak kao odgovor na aktivnost i ispitivanje plućnih funkcija čine sastavni dio zdravstvenog pregleda, ali osim toga provode se i dijagnostički postupci prema kojima se mogu izraditi preporuke za trening. U sportskoj dijagnostici područja testiranja se najčešće dijele na mjerenja morfoloških karakteristika, motoričkih sposobnosti i funkcionalnih sposobnosti krvožilnog sustava organizma. Pri mjerenju morfoloških karakteristika najčešće uzimane mjere su visina, težina, postotak tjelesne masti (sastav tijela) te različite mjere dužina, opsega i raspona pojedinih dijelova tijela. Ovi postupci služe za praćenje sportaša, posebno u vrijeme rasta i razvoja ali mogu poslužiti i za određivanje somatotipa. Somatotipologija ima za cilj klasificirati sportaše u pojedini somatotip (endomorfni, ektomorfni ili mezomorfni) u svrhu selekcije sportaša za pojedini sport. Osnovni cilj ovakve klasifikacije je selekcija sportaša za pojedini sport. Tako endomorfni tip nije za košarku i odbojku dok ektomorfni ima predispozicije za te sportove. Mezoforni (atletski) tip je poželjan u većini sportova. Endomorfni tip ima previše potkožne i općenito tjelesne masti pa ima neke osobine koje bi trebali imati sumo - borci ili dizači utega. Ektomorfni tipovi imaju relativno dulje kosti, višeg su rasta pa su pogodni za sportove u kojima je bitna visina ( skok u vis, košarka, odbojka...). Međutim sportaši ovakve građe su pogodni zbog svojih karakteristika i za sportove izdržljivosti (maraton,
36
Embed
Zajednica sportova Primorsko-goranske županije · Web viewMjerenje maksimalne koncentracije mliječne kiseline uz praćenje vrijednosti frekvencije srca i npr. vremena na nekom testu
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Funkcionalna dijagnostika i testiranja sportaša. Kao što je već rečeno, različite sposobnosti i
karakteristike sportaša potrebno je pratiti i iz zdravstvenih razloga ali i iz razloga praćenja trenutnog
stanja ili uspješnosti trenažnog procesa. Podaci kao što su EKG i stres EKG, krvni tlak kao odgovor
na aktivnost i ispitivanje plućnih funkcija čine sastavni dio zdravstvenog pregleda, ali osim toga
provode se i dijagnostički postupci prema kojima se mogu izraditi preporuke za trening. U sportskoj
dijagnostici područja testiranja se najčešće dijele na mjerenja morfoloških karakteristika,
motoričkih sposobnosti i funkcionalnih sposobnosti krvožilnog sustava organizma.
Pri mjerenju morfoloških karakteristika najčešće uzimane mjere su visina, težina, postotak tjelesne
masti (sastav tijela) te različite mjere dužina, opsega i raspona pojedinih dijelova tijela. Ovi postupci
služe za praćenje sportaša, posebno u vrijeme rasta i razvoja ali mogu poslužiti i za određivanje
somatotipa. Somatotipologija ima za cilj klasificirati sportaše u pojedini somatotip (endomorfni,
ektomorfni ili mezomorfni) u svrhu selekcije sportaša za pojedini sport. Osnovni cilj ovakve
klasifikacije je selekcija sportaša za pojedini sport. Tako endomorfni tip nije za košarku i odbojku
dok ektomorfni ima predispozicije za te sportove. Mezoforni (atletski) tip je poželjan u većini
sportova. Endomorfni tip ima previše potkožne i općenito tjelesne masti pa ima neke osobine koje
bi trebali imati sumo - borci ili dizači utega. Ektomorfni tipovi imaju relativno dulje kosti, višeg su
rasta pa su pogodni za sportove u kojima je bitna visina ( skok u vis, košarka, odbojka...). Međutim
sportaši ovakve građe su pogodni zbog svojih karakteristika i za sportove izdržljivosti (maraton,
ultramaraton...). Ipak, treba posebno istaknuti su sportaši rijetko čisti endo, ekto ili mezomorfni
tipovi već da obično imaju osobine koje su mješavine dva, ili rjeđe sva tri tipa. Relativno česta
kombinacija su sportaši sa osobinama mezomorfnog i endomorfnog tipa.
Sastav tijela moguće je odrediti podvodnim vaganjem, ali obično mjerenje kožnih nabora je
dovoljno pouzdan i daleko najjednostavniji način procjene potkožne masti. Ovisno o sportu
preporučeni postotci masnog tkiva su naravno različiti ali i za muškarce i za žene postoji najmanja
preporučena vrijednost esencijalne masti neophodne za život. Za sportaše je to oko 3-4% dok je za
žene više, oko 8-12%. U slučaju izrazitog smanjenja masne mase u žena dolazi do poremećaja
menstrualnog ciklusa zbog nemogućnosti aktivacije estrogena u masnom tkivu (tablica 1).
Tablica 1. Postotci tjelesne masti po populacijama
Motoričke sposobnosti ovisno o samoj sposobnosti mjere se nekim od uređaja ili na posebno
konstruiranim poligonima. Ovdje ćemo samo spomenuti osnove. Najčešće mjerene motoričke
sposobnosti su:
Jakost- mjeri se dinamometrom, i to je najveća sila koju je moguće proizvesti izometričkom
kontrakcijom mišića. Ako dobivenu jakost u Newtonima podijelimo s tjelesnom masom dobiti ćemo
relativnu jakost u N/kg što je ponekad bolji pokazatelj posebno za vrijeme rasta.
Snaga-mjeri se često indirektnim metodama kao npr. skok u vis s mjesta (Sargentov test) ili skok u
dalj s mjesta koji će mjeriti eksplozivnu snagu, ili npr. brojem ponavljanja sklekova, pretklona u
sjedu ili podizanja neke težine što daje informacije o repetitivnoj snazi.
Brzina- osim satova za mjerenje vremena za mjerenje brzine je ponekad pogodno imati sustave sa
foto stanicama koji omogućavaju da se u tijeku testiranja prate rezultati na pojedinim dionicama,
ovisno o udaljenosti na kojoj su foto stanice postavljene što može dati uvid u pojedine energetske
kapacitete i njihovu učinkovitost ili nedostatke u tijeku utrke
Koordinacija i agilnost-najčešće se mjere u sustavu različitih poligona koji zahtijevaju brze i česte
promjene smjera
Ravnoteža- za mjerenje ravnoteže mogu se koristiti obične ravnoteže platforme ili razni testovi koji
se izvode na zahtjevnom prostoru ili na jednoj nozi. Također, mogu se koristiti sofisticiraniji sustavi
platformi sa ili bez vizualnog navođenja kao što su SportKat ili Biodex Balance platforme. Testira se
obično i statička i dinamička ravnoteža.
Fleksibilnost (savitljivost) je sposobnost izvođenja maksimalne amplitude pokreta u nekom zglobu
ili skupini zglobova. Direktnim načinom fleksibilnost nekog zgloba mjerimo kutomjerima,
flekismetrima ili goniometrima dok se u sportu češće koriste indirektni testovi koji promatraju
pomake u pokretu kroz udaljenosti dvije točke pa s rezultat često izražava u centimetrima. Poznatiji
Žene Muškarci esencijalna mast 10-12% 2-4% sportaši 14-20% 6-13%prihvatljivo 21-24% 14-17%prihvatljivo 25-31% 18-25% pretilost > 32% > 25% American Council on Exercise
testovi su „Sit and Reach“ (dohvat u sjedu) i iskret palicom za mjerenje fleksibilnosti u ramenom
pojasu.
Razumljivo je da je testiranje motoričkih osobina sportaša je samo po sebi nedovoljno. Primjerice,
ako je netko snažan postavlja se pitanje koliko dugo može iskazivati tu snagu i na kom nivou? Ili
uzmimo za primjer sprintera koji je postiže odlične rezultate na 100 metara, to ne znači da će biti
isto tako dobar na 400 metara, a najmanje znači da je dobar maratonac.
Očito je, radi se o različitim izdržljivostima (kondiciji) . Testiranje funkcionalnih sposobnosti
sportaša se odnosi upravo na određivanje aerobnih i anaerobnih sposobnosti (izdržljivosti) sportaša
Aerobne sposobnosti. Aerobni kapacitet se mjeri maksimalnim primitkom kisika u jedinici
vremena (minuti). Može se izraziti u apsolutnim (u litrama kisika po osobi u 1 minuti) ili u relativnim
vrijednostima (u mililitrima kisika po kilogramu tjelesne mase u jednoj minuti, a relativna vrijednost
se izračuna jednostavno tako da se apsolutna vrijednost podijeli sa brojem kg tjelesne mase
sportaša). Tako se prosječne vrijednosti VO2max u netrenirane populacije se kreću oko 2.5 l O2, u
dobro treniranih sportaša aerobno - anaerobnih sportova oko 5 l, a najveće izmjerene vrijednosti su
nađene u dugoprugaša i čak prelaze 7 l .
Prema tome što je veća mogućnost primitka kisika (plućni i srčani kapaciteti, kapaciteti krvnih
transportnih mehanizama za kisik…) to je veća aerobna izdržljivost i predispozicija sportaša za
bavljenje pretežno aerobnim sportovima poput veslanja, plivanja na duge pruge, trčanja na duge
pruge, triatlona, biciklizma i sl. Aerobni kapacitet se može mjeriti direktno i indirektno.
Direktno mjerenje aerobnih sposobnosti. Kako je maksimalni primitak kisika mjera aerobnih
kapaciteta organizma i govori o aerobnoj treniranosti sportaša, tako veće vrijednosti maksimalnog
primitka kisika označavaju bolju aerobnu treniranost sportaša. Stoga se očekuje se da će sportaši iz
čistih aerobnih sportova od toga imati značajnu korist (vidi poglavlje Metabolizam u Fiziologiji).
Unatoč tome što sportaši iz čisto anaerobnih sportova ne koriste u tijeku natjecanja aerobne izvore
energije nego uglavnom adenozin-trifosfat (ATP), kreatin-fosfat (KP) i neki anaerobnu glikolitičku
energiju, i kod tih sportaša je potrebna određena razina aerobnih sposobnosti koje omogućavaju
brži oporavak.
Postupak mjerenja aerobnih sposobnosti direktnom metodom, spiroergometrija, podrazumijeva
test do otkaza, tj. progresivnog intenziteta, na nekom od ergometara i mora se stoga provoditi s
oprezom. Ergometri koji se koriste su obično pokretna traka ili bicikl ergometar, a poželjno je i
korištenje sport-specifičnih ergometara kao npr. veslački, kajakaški ergometar ili ergometar za
skijaško trčanje ako je na raspolaganju u laboratoriju.
Spiroergometrijski pokazatelji prate se nekim od sustava za analizu izdahnutog zraka. Metoda
«breath by breath» omogućava analizu zraka u svakom izdahu i daje najpreciznije podatke jer nije
potrebno čekati 30 sekundi za analizu uzorka kao kod starijih uređaja s komorom za miješanje.
Nakon testiranja moguće je za svakog ispitanika odrediti anaerobni tj. ventilacijski prag, te
vrijednosti funkcionalnih parametara pri pragu kao i vrijednosti parametra pri maksimalnom
opterećenju. Povezanost ventilacijskog praga određenog na ovaj način i pravog anaerobnog praga
određenog iz koncentracije laktata u krvi je više puta potvrđena.
Aerobne sposobnosti možemo predstaviti i kroz metaboličke jedinice (MET). Jedan MET odgovara
potrošnji od 3,5 ml kisika/min*kg-1. Maksimalna MET prosječnog muškaraca je oko 12 METS, a u
žena oko 10-11. Kod vrhunski aerobno treniranih sportaša vrijednosti su i do dva puta veće.
Slika 1. Testiranje aerobnih sposobnosti- Spiroergometrija
Indirektno mjerenje aerobnih sposobnosti (procjena). Kako direktno mjerenje zbog određenog
rizika za zdravlje nije uputno provoditi kod rekreativaca ili osoba koje imaju u zdravstvenom statusu
neku od kontraindikacija tada se mogu primijeniti neki od testova procjene aerobnih sposobnosti.
Također ovi testovi se mogu provoditi i u slučaju da nemamo opremljen laboratorij za
spiroergometriju i kod vrhunskih sportaša ali je potrebno uzeti u obzir njihovo odstupanje od pravih
vrijednosti. Testovi procjene temeljem praćenje nekog drugog pokazatelja (npr. frekvencije srca ili
pređene metraže i sl.) daju približnu informaciju o stupnju aerobne izdržljivosti. Nedostatak ovih
testova je što nije moguće najčešće odrediti zone intenziteta niti anaerobni prag koji bi dalje bili
korišteni u planiranju i programiranju treninga. Najpoznatiji testovi za procjenu maksimalnog
primitka kisika su Astrandov test na biciklu ergometru (procjenjuje primitak kisika temeljem
frekvencije srca) , Conconijev test na pokretnoj traci, Cooperov test, Queen's College Step Test,
Beep (bleep) test i sl.
Anaerobne sposobnosti. Anaerobnu sposobnost sportaša u osnovi označava aktivnost sustava
anaerobne glikolize. Osnovni sustav koji je odgovoran za brzo stvaranje energije nakon što se u vrlo
kratkom vremenu potroši raspoloživi ATP i kreatin fosfat je razgradnja glukoze bez prisustva kisika
(anaerobna glikoliza). Mliječna kiselina izaziva umor i time direktno smanjuje aktivnost
muskulature. Logično s povećavanjem intenziteta sportskog opterećenja, povećava se i količina
mliječne kiseline u krvi. Kad mliječna kiselina u krvi dosegne vrijednost od oko 4 mmol/L krvi tada
govorimo o anaerobnom pragu. Teoretski, kad bi sportaš nastavio sa istim intenzitetom
opterećenja (pri kojem je izmjerena upravo ta količina mliječne kiseline u krvi) mogao bi nastaviti s
takvom aktivnošću vrlo dugo ( dok ne bi iscrpio sve energetske mogućnosti). Naravno da je velika
razlika između trenirane i netrenirane osobe, tako je intenzitet aktivnosti pri stanju anaerobnog
praga (mliječna kiselina oko 4 mmol/L) daleko viši kod trenirane osobe; primjerice slabije trenirana
osoba može trčati brzinom od 10 km/h, a dobro trenirana 20 km/h pri stanju anaerobnog praga).
Ako se i dalje povećava intenzitet aktivnosti povećava se količina mliječne kiseline u krvi iznad
anaerobnog praga. Maksimalno izmjerene količine mliječne kiseline u krvi kod vrhunski treniranih
sportaša prelaze čak i količinu od 20 mmola/L krvi.
Ovakve sposobnosti sportaša se najbolje izražavaju preko laktatne krivulje u kojoj je iskazano
povećanje mliječne kiseline u krvi ovisno o povećanju opterećenja.
Laktatna dijagnostika Trenutnu aktivnost sustava anaerobne glikolize najlakše je pratiti direktnim
mjerenjem koncentracije mliječne kiseline (laktata) u krvi. Pri nižim intenzitetima aktivnosti, kada
krvožilni sustav doprema dovoljno kisika potrebnog za izvršenje rada, koncentracija mliječne
kiseline raste u organizmu vrlo sporo. Pri tim nižim intenzitetima organizam svojim puferskim
sustavima i cirkulacijom uspijeva usporiti nakupljanje mliječne kiseline i njena koncentracija je
uglavnom stalna tj. između 0,6 i cca 3,5 mmol/L krvi. Ako se intenzitet aktivnosti povećava, tada se
uz aerobno dobivanje energije dodatno značajno uključuje dobivanje energije procesom anaerobne
glikolize te do naglog nagomilavanja mliječne kiseline, jer organizam više nije u stanju puferskim
mehanizmima i cirkulacijom otklanjati toliku količinu mliječne kiseline iz mišića. Brzina daljnjeg
nagomilavanja mliječne kiseline ovisit će o aerobnim kapacitetima koji će oksidirati mliječnu
kiselinu, o sposobnosti neaktivne muskulature da jedan dio mliječne kiseline veže na sebe, te o
intenzitetu aktivnosti. Mjerenje maksimalne koncentracije mliječne kiseline uz praćenje vrijednosti
frekvencije srca i npr. vremena na nekom testu u više ponavljajućih mjerenja kroz sezonu može kod
sportaša dati uvid u sposobnosti dobivanja energije iz tog sustava. Ipak, mnogo korisnije od jednog
mjerenja nakon testa je višekratno mjerenje laktata laktatnom krivuljom (npr. u plivanju, skijaškom
trčanju, veslanju). Rezultat takvog testiranja u kojem se pri progresivnom opterećenju u
stupnjevima, gdje je svaki stupanj sve teži i traje najmanje 3 minute, je određivanje anaerobnog
praga i određivanje zona intenziteta. Primjer laktatne krivulje je na Slici 2., uz pretpostavku da je
anaerobni prag ovog sportaša točno na 4mmol/L. Napominjemo da je u nekih sportaša prag nešto
viši ili niži pa je prije same laktatne krivulje potrebno provesti i postupak mjerenja individualnog
anaerobnog praga (IANP). U interpretaciji testova laktata treba biti izuzetno oprezan jer stagnacija
ne znači i nedostatak napretka jer su možda adaptacije postignute kroz neki drugi, npr. aerobni
sustav.
Slika 2: Laktatna krivulja
Ipak, preko laktatne krivulje se samo indirektno mjeri anaerobna izdržljivost sportaša. Postoje i
metode direktnog mjerenja anaerobne izdržljivosti koje se danas u praksi sve češće i koriste.
Direktno mjerenje anaerobne izdržljivosti Moguće ju je mjeriti različitim testovima, često se
koristi Wingate test: na bicikl ergometru ispitanik u 30 sekundi maksimalnom brzinom pedalira
protiv konstantnog otpora (čista anaerobna aktivnost) te se bilježi maksimalna anaerobna snaga, a
kroz obavljeni rad izračunava se maksimalan anaeroban kapacitet ispitanika. Ponavljanjem ovog
testa u određenim vremenskim razmacima, može se direktno pratiti kapacitet anaerobne
izdržljivosti sportaša.
abdominalna hernija- trbušna kila, prolaps utrobe, najčešće steče, izbočenje
unutarnjeg organa ili dijela organa kroz trbušnu stijenku; zahtijeva prekid trenažne i
natjecateljske aktivnosti.
abdukcija- pokret odmicanja čitavog uda ili dijela uda, koji se vrši oko središnje
(sagitalne osi) u čeonoj (frontalnoj) ravnini tijela.
abduktor- mišić odmicač
acetilkolin- neurotransmiter koji kontrolira kontrakciju mišića
acetil koenzim-A- spoj koji predstavlja zajedničku ulaznu točku u Krebsov ciklus
oksidacije ugljikohidrata i masti.
acido-bazna ravnoteža- održavanje stalne koncentracije vodikovih iona u tjelesnim
tekućinama, koja se koncentracija izražava kao pH (7.35-7.45). U održavanju
ravnoteže sudjeluju različiti mehanizmi: puferski sustavi( bikarbonatni, fosfatni i
hemoglobinski), disanje, rad bubrega i dr. Održavanje konstantnog pH je uvjet za
normalno funkcioniranje svih organa, a osobito mozga; sprečava acidozu i alkalozu.
acidoza- povišena kiselost ( poremećena homeostaza vodika, tj, visoka koncentracija
vodikovih iona) u tjelesnim tekućinama. Respiracijska a. nastaje zbog poremećaja
ventilacije koja se očituje zadržavanjem CO2 u organizmu, a metabolička acidoza
zbog poremećaja u metabolizmu zbog primarnog povećanja kiselih tvari ( povećana
proizvodnja, smanjeno izlučivanje) ili zbog primarnog gubitka baza. Pri visokim
naporima organizma nema dovoljno O2 te se u Krebsovu ciklusu u stanicama vrši
djelomična oksidacija, čega je glavni rezultat mliječna kiselina. Glavni učinak acidoze
je inhibicija funkcija središnjeg živčanog sustava. svako daljnje povećanje
opterećenja znači porast acidoze ili zakiseljenja, što rezultira grčenjem mišićnih
vlakana (miofibrila) što izaziva pritisak na krvožilje. konačan rezultat je još veće
zakiseljenje u mišićima i bol. Treningom brzinske izdržljivosti poboljšava se stupanj
tolerancije na bol kod pojave acidoze.
aciklička tjelesna aktivnost (sport)- aktivnost koju čine raznolike, nestereotipne