Trg braće Radića 14 42203 Jalžabet Tel. 042/ 647-083 Mob. 098/728-226 Uredovno vrijeme župnog ureda sat vremena prije i poslije Svete Mise, osim ponedjeljka i blagdana. U slučaju hitnosti nazovite na tel. ili mob. [email protected] www.zupa-sv-elizabete.hr U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.« Varaždinska biskupija Župa sv. Elizabete Ugarske Jalžabet Odgovara: Župni ured sv. Elizabete - Jalžabet 30. listopada - 5. studeni 2017 XXX. Nedjelja kroz godinu (Broj 375/2017) Riječ Božja Draga braćo i sestre! Čuli smo Isusov odgovor na jedno veliko pitanje. Pitanje je: “Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?” Odgovor je: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je prva i najveća zapovijed!” No, Isus ovdje nije stavio točku nego nastavio: “Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci!” U ovih nekoliko redaka sadržano je sve što možemo činiti da sebi osiguramo Boga, spas, sreću; tu su svi zakoni, sve zapovijedi: sve je izvršio tko ovo vrši. Zato je i rekao sveti Augustin: “Ljubi i radi što hoćeš!” Jer, tko ljubi Boga i “bližnjega svoga kao samo- ga sebe”, taj “hoće” i radi samo što Bog hoće, samo što je dobro. “Ljubi Gospodina Boga svoga.” Gospodina moramo ljubiti: on je sama ljubav, on nas ljubi on je beskrajna ljubav, on nas beskrajno ljubi. “Ljubio sam te vječnom ljubavlju”, govori Bog riječima proroka Jeremije. Da, Bog nas ljubi vječnom ljubavi najveća je to istina i najveća utjeha za naše srce. Naš je Bog Otac pun ljubavi i dobrote za nas svoju djecu: darovao nam život, poziva nas u vječni život; očinski se brine za nas, oprašta nam tako rado “dugove naše” sve ludosti i grijehe svoje djece: kad god se vrate prima ih u zagrljaj. Bog nas ljubi, Bog je ljubav što drugo nego moramo ga ljubiti. Naš Gospodin nije strogi nesmiljeni Gospodar, što odozgo, s visoka gleda i bilježi naše pogrješne korake nego veliki prijatelj što prati naše korake, vodi nas za ruku kroz život da bude što manje lutanja; on nije Bog straha što vitla bičem, kako su ga sebi često zamišljali Židovi, niti nekakav vrhovni tužilac što gleda samo da uhvati krivca i onda traži najstrožu kaznu. On je Otac što uvijek prašta jer uvijek ljubi; ljubi i svoju zločestu djecu grješnike, strpljiv je do krajnjih granica; granica njegovoj ljubavi jedino je naša neljubav grijeh. Ivan apostol napisa: “U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.” Bog je prvi nama pružio ruku i srce. Ljubiti Boga čitavim srcem i životom traži njegova ljubav i naša zahvalnost. Ljubav uvijek kao odgovor traži i očekuje ljubav. I naš Bog traži naše srce. Sebe je dao nama i nas traži sebi. Samo tako on je zadovoljan a mi sretni. Sveti Pavao napisa daje Gospodin predao sebe za nas jer je ljubio; po riječima Isusovim to je najveći, krvlju napisani dokaz Božje ljubavi prema čovjeku. Da, na križu je napisano krvlju Isusa Krista koliko nas Bog ljubi; zar na to možemo samo odmahnuti rukom te hladna i bešćutna srca proći mimo Raspetoga: ne odgovoriti ljubavlju na njegovu ljubav. Bog nas ljubi i očekuje našu ljubav, ali nas na to ne sili: ljubav se ne da iznuditi ona je dar srca. Gospodin ne želi da ga slušamo kao nadničar što sluša i radi za dnevnu plaću ili kao rob što se boji batina. Kršćanin ne smije biti poput starozavjetnog Židova što pomno broji što je dobra učinio, a onda traži plaću: “mnogo kruha, mnogo vina i mnogo djece”. To je vjera i ljubav trgovaca a ne djece Božje. Kršćanin ne živi za Boga, ne služi Bogu za plaću nego za ljubav, a ljubav njegova Boga najveća mu je plaća. Kada su Japanci u 16. stoljeću prvi put sreli kršćanske misionare i od njih čuli koliko je Bog ljubio ljude: postao čovjek i dao se za njih raspeti, čudili su se i samo ponavljali: “Oh, kako je dobar, kako je milosrdan Bog kršćana!” A kad im je onda rečeno da Boga treba ljubiti, neobično su bili iznenađeni. “Ali zašto to? Zar treba pametnu čovjeku još i zapovijedati da ljubi Boga koji nas tako jako ljubi? Zar nije najveća sreća ljubiti Boga, a najveća nesreća ne ljubiti ga?” Da, jedina sreća, jedini konačni smisao cilj našega života, jedini naš važan posao odsad dovijeka morao bi biti: ljubiti Boga i služiti mu kako je pisano na prvoj stranici nekadašnjih katekizama. To je najviše to je sve; bez toga sve je ništa. “Ljubav počinje od sebe” kaže stara latinska mudrost. Božja mudrost govori drukčije: Ljubav počinje od Boga. Samo tko ljubi njega, pametno će ljubiti sebe i “bližnjega svoga kao samoga sebe”. Gospodin reče u tom je sve: sav Zakon i Proroci. Amen! TUMAČENJE RIJEČI BOŽJE: Prvo čitanje: Izl 22,20-26; Psalam: Ps 18,2- 4.47.51ab; Drugo čitanje: 1Sol 1,5c-10; Evanđelje: Mt 22,34-40 To ne znači izjednačavati sva živa bića i oduzeti ljudskom biću onu jedinstvenu vrijednost koja ujedno za sobom povlači beskrajnu odgovornost. To još manje podrazumijeva pobožanstvenjenje zemlje, koje bi nas sprječavalo da radimo na njoj i zaštitimo je u njezinoj krhkosti. Takva bi shvaćanja u konačnici dovela do stvaranja novih neravnoteža u pokušaju da se pobjegne od stvarnosti koja je za nas izazov. Pokatkad svjedočimo upravo opsesivnom nijekanju bilo kakvog prvenstva ljudske osobe, a za zaštitu drugih vrsta razvija se borba koja nije prisutna u obrani jednakog dostojanstva među ljudima. Dakako da nas treba brinuti što se s ostalim živim bićima postupa neodgovorno, ali bi nas prije svega trebale smetati silne nejednakosti koje postoje među nama, jer nastavljamo tolerirati da se neke drži vrjednijima od drugih. Više ne opažamo da neki tonu u očajnu i ponižavajuću bijedu, bez stvarnih mogućnosti za poboljšanje, dok drugi uopće ne znaju što bi s onim što posjeduju, isprazno se razmeću tobožnjom nadmoći i za sobom ostavljaju toliki otpad da bi, kada bi svi ljudi na svijetu to činili, to sigurno dovelo do uništenja planeta. Nastavljamo zapravo tolerirati da se neki drže većim ljudima od ostalih, kao da su rođeni s većim pravima. (Laudato Si - Hvaljen Budi - br. 90.)