PREDGOVOR
PREDGOVOR
izdanju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
„Svaki svećenik mora bit pripremljen za svoju zadaću odgojitelja
u vjeri i za zajedništvo kršćana. On mora biti čovjek vjere,
posjednik svetoga i stup crkvenog zajedništva.“
(Sluga Božji Ivan Pavao II.)
Draga braćo u ministerijalnom Kristovu svećeništvu!
Ovaj smo liturgijsko-pastoralni priručnik već odavno
priželjkivali. Sada je u našim rukama kao nezaobilazni Vade mecum
za svakog od nas, koji smo u zajednici Kristove Crkve opečaćeni
sakramentom Svetog reda.
Zasluga za ovo dragocjeno praktično pomagalo u našem
liturgijskom pastoralu, za kojega smo kao zaređeni službenici Crkve
(biskupi, prezbiteri i đakoni) najodgovorniji, pripada braći u
biskupskoj službi - članovima Hrvatske biskupske konferencije.
Mi, članovi Biskupske konferencije BiH, smatrali smo veoma
prikladnim njihov veliki trud mutatis mutandis prirediti i izdati
za područja naših nad/biskupija. Zato smo zamolili braću u
biskupstvu da smijemo uzeti njihov uradak i prilagoditi ga našim
specifičnim okolnostima. Molbu su nam rado uslišali, na čemu smo im
veoma zahvalni.
Originalni tekst HBK smo temeljito razmotrili te unijeli nužne
izmjene i pojašnjenja, osobito s liturgijskog, pravnog i
pastoralnog aspekta. Ovakav, kakav je u izdanju naše BK, odobren je
za tiskanje na 43. redovnom zasjedanju u Banjoj Luci, 12. srpnja
2008. godine i obvezuje sve koji su uključeni u liturgijski
pastoral u našim župnim, redovničkim, sjemenišnim ili drugim
liturgijskim zajednicama.
Svaki od liturga na području nad/biskupija naše Biskupske
konferencije dužan je savjesno se držati iznesenih normi u ovom
Direktoriju i u tom duhu poučavati sve one koji mu pomažu u što
plodnijem oblikovanju liturgijskih slavlja.
I ovaj dokument naše Biskupske konferencije Direktorij za
pastoral sakramenata u župnoj zajednici ulazi u red službenih
smjernica i pravila kojima želimo pridonijeti dubljem i
svestranijem razumijevanju te ujednačenijem, svjesnijem, plodnijem
i radosnijem slavljenju svetih otajstava u našim biskupijskim
odnosno župnim zajednicama. Želja nam je da, zajedno s Vama, trajno
pomažemo našoj krajevnoj Crkvi u njenom duhovnom rastu i
vjerodostojnom apostolskom svjedočenju u našoj specifičnoj životnoj
zbilji.
Neka Krist, Veliki svećenik i Dobri Pastir svoje Crkve, po
zagovoru svoje i naše Majke, Presvete Djevice Marije, izlije obilan
blagoslov na sve koji će se služiti ovim priručnikom.
Sarajevo, o blagdanu Rođenja BDM 2008.
Vinko kardinal Puljić
nadbiskup i metropolit vrhbosanski
predsjednik BK BiH
PREDGOVOR
U nastojanju oko obnove Crkve Drugi vatikanski sabor u svjetlu
Riječi Božje i u skladu s učenjem crkvenih otaca stavio je u
središte pozornosti osobu Isusa Krista i njegova Vazmenog otajstva,
čiji je plod Crkva, opći sakrament spasenja, koja se izgrađuje po
sakramentima i ima svoj izvor i vrhunac – Presvetu Euharistiju.
»Sakramenti, naime, imaju svrhu posvećivati ljude, izgrađivati
Tijelo Kristovo i napokon iskazivati Bogu štovanje«, veli Uredba o
svetoj liturgiji (SC 59). Uredba potom naglašava kako sakramentalni
»znakovi ujedno i poučavaju« te »vjeru ne samo pretpostavljaju,
nego je riječima hrane, jačaju i izražavaju «. I zovu se »otajstva
vjere«, po kojima se »milost zaista dijeli, a obredno slavlje
vjernike najbolje sprema da tu milost plodonosno prime i da Boga
pravilno štuju«. Stoga je od velike koristi da »vjernici razumiju
sakramentalne znakove i da vrlo često primaju one sakramente koji
su ustanovljeni za održavanje kršćanskog života« (ondje).
Na samim počecima povijesti Crkve, kako nam prenose Djela
apostolska, vidljivo je da primanju sakramenata prethodi
propovijedanje. Zatim slijede pristajanje i ispovijed vjere, a onda
krštenje. Tako na dan Pedesetnice Petar progovara okupljenim
Izraelcima koji su ga slušali i veli: »Obratite se i svatko od vas
neka se krsti u ime Isusa Krista, da vam se oproste grijesi, i
primit ćete dar Svetoga Duha« (Dj 2,38). Dakle, evangelizacija se
ne iscrpljuje u propovijedanju i vjeronaučnoj pouci. Ona mora
zahvatiti čitav život. Naravni i nadnaravni. Onaj nadnaravni ima
svoj izražaj u sedam svetih sakramenata i divnom zračenju milosti
koje oni ižaruju. Evangelizacija bi stoga trebala tako odgajati u
vjeri da ih svaki kršćanin doživi uistinu kao sakramente vjere, a
ne samo da ih pasivno prima ili formalno obavlja (usp. EN 47).
Doista, kršćanin živi od sakramenata i život mu je usmjeren na ta
»otajstva vjere«. A oni su međusobno tako povezani da jedan búdi
milosni život, a drugi ga razvija, kako bi se omogućio puni razvoj
do savršenog čovjeka, »do mjere uzrasta punine Kristove« (usp. Ef
4,13).
Obnova Drugoga vatikanskog sabora imala je u vidu taj rast.
Stoga je obnova trajni proces kojim Crkva od vremena do vremena
premišlja svoju praksu, te u određenim okolnostima upućuje
konkretne smjernice, upute ili preporuke, posebice glede
sakramenata i sakramentalnog života. Istina, ima puno takvih
tekstova u smjernicama i odredbama rimskih biskupa ili rimskih
kongregacija, kao i u dokumentima pojedinih biskupskih konferencija
i dijecezanskih biskupa. Mi, hrvatski biskupi, željeli smo ovim
Direktorijem posvijestiti nama, pastoralnim djelatnicima i svim
našim vjernicima važnost sakramentalne kateheze, kako bismo svi
dublje uronili u otajstvo koje sakramenti vidljivo označuju.
Budući da su svećenici uglavnom uključeni u rad »Kristova djela
posvećivanja«, valja im stalno imati pred očima što su čuli na dan
ređenja: »Budi svjestan onoga što ćeš činiti. Provedi u djelo što
ćeš obavljati. I život svoj suobličuj otajstvu križa Gospodnjega. «
Direktorij je zato namijenjen prije svega pastoralnim djelatnicima
da im pomogne upoznavati ono što čine i svoj život uskladiti s onim
što obavljaju. Uz pretpostavku dogmatskog i moralnog nauka te
uzimajući u obzir liturgijske propise, Direktorij usredotočuje
pozornost na pastoral sakramenata, ne zanemarujući pri tom ni
sakramentalno pravo. Sakramenti, naime, nisu samo kanali milosti,
nego i pravne stvarnosti po kojima kršćanin dobiva svoje mjesto i
poslanje u Crkvi, kako Sabor veli: »Sveta i organski izgrađena
narav svećeničke zajednice privodi se u djelo i po sakramentima i
po krepostima« (LG 11). Nadamo se kako će svećenici u Direktoriju
prepoznati neke uhodane smjernice pastoralnog djelovanja, uočiti
potrebu odgovornijeg
služenja sakramenata kao i razboritog ujednačavanja pastoralne
prakse u suradnji i izgradnji Kristove Crkve.
Zagreb, 21. siječnja 2008.
Vaši biskupi
KRATICE
AAApostolicam actuositatem, Dekret o apostolatu laika, Drugi
vatikanski koncil
ChLChristi. deles laici – Vjernici laici. O pozivu i poslanju
laika u Crkvi i svijetu. Enciklika pape Ivana Pavla II.
DiMDives in misericordia, Enciklika pape Ivana Pavla II. o
Božjem milosrđu, KS, 1981. Dokumenti 61
EDEkumenski direktorij. Sekretarijat za jedinstvo kršćana,
izdali
HKD sv. Ćirila i Metoda – KS, Zagreb, 1967. Dokumenti 3
EVEvangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika pape Ivana
Pavla II. o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, KS, 1995.
Dokumenti 103
FC Familiaris consortio – Obiteljska zajednica. Apostolska
pobudnica Njegove Svetosti Ivana Pavla II. o zadaćama kršćanske
obitelji u suvremenom svijetu, KS, 1981. Dokumenti 64
FTSTeološka formacija budućih svećenika, Sveti Zbor za katolički
odgoj
GSGaudium et spes, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom
svijetu, Drugi vatikanski koncil
HVHumanae vitae, Enciklika pape Pavla VI.
KKCKatekizam Katoličke Crkve (1993)
LGLumen gentium, Dogmatska konstitucija o Crkvi, Drugi
vatikanski koncil
OTOptatam totius, Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika, Drugi
vatikanski koncil
OUOpća uredba, Rimski misal
NSPNa svetost pozvani, Pastoralne smjernice na početku trećeg
tisućljeća, Hrvatska biskupska konferencija, Glas Koncila, Zagreb,
2002.
PDVPastores dabo vobis – Dat ću vam pastire, papa Ivan Pavao
II., Apostolska posinodalna pobudnica kleru i vjernicima
PiPPomirenje i pokora – Reconciliatio et paenitentia, papa Ivan
Pavao II. KS, Zagreb, 1985. Dokumenti 74
PO Presbyterorum ordinis, Dekret o službi i životu prezbitera,
Drugi vatikanski koncil
RBP Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, Rimski
obrednik
RK Red krštenja, Rimski obrednik
RP Red potvrde, Rimski ponti. kal
RPK Red pokore, Rimski obrednik
RPOK Red pristupa odraslih u kršćanstvo, Rimski obrednik
RS Redemptionis sacramentum – Sakrament otkupljenja,
Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, KS, Zagreb,
2004. Doku-menti 139
RSp Red sprovoda, Rimski obrednik
SC Sacrosanctum Concilium, Konstitucija o svetoj liturgiji,
Drugi vatikanski koncil
ScC Sacramentum caritatis – Sakrament ljubavi, papa Benedikt
XVI., apostolska posinodalna pobudnica
VC Vita consecrata, papa Ivan Pavao II., apostolska
pobudnica
UVOD
1. Krist djeluje po sakramentima. – »Po izlijevanju Duha Svetoga
na dan Pedesetnice, Crkva se objavila svijetu. S darom Duha počinje
novo vrijeme u ‘rasporedbi otajstva’: vrijeme Crkve, u kojem Krist
očituje, uprisutnjuje i priopćava djelo svoga spasenja po liturgiji
Crkve, ‘dok opet ne dođe’ (1 Kor 11,26). U tom vremenu Crkve, Krist
živi i sada djeluje u Crkvi i s njome na nov način, vlastit tomu
novom vremenu. On djeluje po sakramentima; to predaja zajednička
Zapada i Istoka naziva ‘sakramentalnom ekonomijom’, koja se sastoji
u priopćavanju (ili ‘dijeljenju’) plodova vazmenog otajstva
Kristova u slavlju ‘sakramentalne’ liturgije Crkve« (KKC 1076).
2. Kristov pashalni misterij živi danas. – Kristov misterij je
pashalni misterij (usp. SC 2, 5, 6). Taj misterij živi danas
(hodie) u Kristu i s Kristom, koji je »u svojoj Crkvi uvijek
prisutan« (SC7). Po tome što slavi spomen smrti i uskrsnuća
Kristova, Crkva slavi sveukupni Kristov misterij, od utjelovljenja
i rođenja do uzašašća i Duhova, sve do iščekivanja blažene nade i
ponovnoga dolaska Gospodinova (SC 102).
3. »Spomen« – posadašnjenje spasenja. – U uskoj povezanosti s
iznesenim stoji i tumačenje riječi »spomen«, koja je u pokoncilskom
govoru i liturgiji postala ključna riječ svih tumačenja. Bila je i
ostaje važna zadaća naviještanja riječi i stvarnosti »spomena« dati
njegovo povijesno spasenjsko i sakramentalno dostojanstvo, kao i
dubinu njegova značenja dotaknuti u vjeri i životu kršćanskoga
naroda. Spomen, kao riječ, u svom izvornom hebrejskom značenju
»zakar«, znači posadašnjenje spasenja u dimenziji od Boga darovane
i djelatne prisutnosti otajstva (repraesentatio). Nije čovjek taj,
nego je sam Bog onaj koji posadašnjuje spasenje Kristova pashalnog
misterija. Protestantska ekleziologija pretežno smatra svoju
zajednicu «Crkvom riječju», a katoličku gleda kao «Crkvu
sakramenta». Kristova Crkva je Crkva Riječi i istovremeno Crkva
Sakramenta. Riječ je priprava i obećanje Sakramenta. Sakrament je
ostvarenje Riječi. To je najradikalnija i najstvarateljskija riječ
Crkve. Krist je u svojoj riječi prisutan, kao stalni stvaratelj
Crkve i djelitelj milosti. »U liturgiji Bog govori svome narodu. U
njoj još uvijek naviješta Krist radosnu vijest« (SC 33).
4. Sakramenti – znakovi Novoga saveza. – Sakramenti su iznad
svega znakovi Novoga saveza, »snažni momenti« susreta, dijaloga i
zajedništva što ih Bog ostvaruje s ljudima snagom Duha Svetoga u
Kristu Isusu. Po riječima i sakramentalnim gestama Uskrsli,
prisutan u sakramentima svojom silom (usp. SC 7), daje Duha Svetoga
onima koji vjeruju u njega, on ih ucjepljuje u svoje vazmeno
otajstvo, čini ih sudionicima spasenjskih plodova, čini ih
Crkvom.
5. Sakramenti nisu privatni čini. – Sakramentalni čini nisu
privatni čini, nego slavlja Crkve, tj. »svetog naroda skupljenog i
ravnanog pod upravom biskupa. Zato ti čini pripadaju cijelom tijelu
Crkve te ga očituju i na nj se odnose« (SC 26). Sakramenti su
aktualizacija Crkve ovdje i sada zajednice Isusovih učenika.
Sakramenti su »čini Crkve«, i to su »u dvostrukom značenju: ‘po
njoj’ su i ‘za nju’. Oni su ‘po Crkvi’ time što je ona sakrament
djelovanja Krista, koji u njoj djeluje zahvaljujući slanju Duha
Svetoga; a oni su ‘za Crkvu’ jer upravo ‘sakramenti čine Crkvu’,
ukoliko, osobito u Euharistiji, ljudima objavljuju i priopćuju
otajstvo zajedništva trojedinog Boga Ljubavi« (KKC 1118).
6. Sakramenti posvećuju ljude. – Već smo istaknuli da sakramenti
imaju svrhu posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo i
iskazivati Bogu štovanje, a kao znakovi oni ujedno poučavaju. Osim
toga, oni vjeru ne samo da pretpostavljaju nego je riječima i
gestama stvarno hrane, jačaju i izražavaju; stoga se i zovu
»otajstva vjere« (usp. SC 59). Danas se može s pravom govoriti o
»novom« pastoralu koji sakramente ne promatra odvojeno jedne od
drugih, ili samo kao »kanale« milosti kako bismo mogli živjeti
kršćanski. Pastoral Crkve danas želi još snažnije produbiti opću
viziju kršćanskog života, kojemu su sakramenti bitni element i
trajna hrana milosti. Sakramenti nisu usputni događaji, ceremonije
koje se iscrpljuju u pripravi i slavlju, nego događaji koji
mijenjaju i pravilno usmjeruju kršćanski život. Zato samo stalan i
u svim svojim vidovima usklađen pastoral može pomoći da vjernici
shvate koje je mjesto sakramenata u životu jednoga kršćanina.
Uvođenje narodnog jezika pomoglo je da vjernici razumiju riječi što
ih svećenik izgovara i čine koje obavlja, ali to još uvijek ne
znači da prisutni shvaćaju smisao onoga što se zbiva
i poruku koja se upućuje. Nije dovoljno shvatiti sakramente,
treba ih živjeti u stvarnosti svagdašnjeg života.
7. Svećenici pozvani upućivati vjernike. – Svećenici su po svom
pastirskom poslanju pozvani upućivati vjernike kako da
sakramentalnu stvarnost žive u pripravi na sakramente, u njihovu
slavlju, a potom i u životu (»liturgija poslije liturgije«). U toj
perspektivi govori Konstitucija o svetoj liturgiji: »Neka pastiri
duša marljivo i strpljivo nastoje oko liturgijskog odgoja i
djelatnog, nutarnjeg i vanjskog, sudjelovanja vjernika prema
njihovoj dobi, staležu, načinu života i stupnju izobrazbe. Vršeći
tako jednu od glavnih dužnosti vjernog djelitelja Božjih otajstava,
neka svoje stado u toj stvari vode ne samo riječju nego i
primjerom« (SC 19). Dakako, nije dovoljna kateheza u slavlju nego
se traži kateheza slavlja (!) koja se događa u crkvenoj zajednici,
u prvom redu u župnoj zajednici. »Liturgijska kateheza ide za
uvođenjem u Kristovo otajstvo (ona je stoga mistagoška), krećući se
od vidljivog prema nevidljivomu, od znaka prema označenomu, od
sakramenta prema otajstvu« (KKC 1075). Ovdje valja istaknuti da
»bez istinskoga navještaja i raspoloživosti koju on treba stvoriti
u srcima slušatelja, sakramenti se ne mogu ni slaviti ni primati na
autentičan način, tj. kao otajstveni susret s Isusom Kristom.
Štoviše, njihovo primanje bez takve pripreme, postaje prazni obred
i običaj, bliži magijskomu nego vjerničkomu činu« (NSP 38).
Odmah na početku valja naglasiti da je od presudne važnosti
uloga svećenika kao liturga i djelitelja odnosno predslavitelja
sakramenata. On je prvi i najodgovorniji instrument u
cjelokupnom sakramentalnom događanju. Otud nužnost da se trajno
teološki usavršava, tj. prati nova kretanja u Crkvi na
liturgijsko-katehetsko-pastoralnom planu, čita i studira dosadašnje
i novije crkvene dokumente, utvrđuje poznavanje, posebice, Rimskog
obrednika, sudjeluje na seminarima, biskupijskim i dekanatskim
sastancima radi dubljeg shvaćanja „istinâ o sakramentima“ i
proučava situaciju, odnosno primatelje sakramenata i njihovu
osjetljivost kako bi bolje znao teološki i pastoralno razmišljati u
pravcu stvaranja planova i programa u pastoralu sakramenata. Isto
tako važno je da se pridržava smjernica Crkve, u koje spadaju
svakako i rubrike za slavlje pojedinoga sakramenta, dokumenata
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i uputa biskupa
ordinarija. To znači da nitko na svoju ruku ne može uvoditi nešto
što nema teološkog i pastoralnog utemeljenja, pogotovo ne odstupati
od jedinstvenog plana i programa, konkretno i od ovih smjernica.
Sve to uključuje temeljitu pripremu za slavlje, bez obzira što je
to toliko puta slavio, čineći sve da to ne bude rutinski već da se
promiče misterijska dimenzija, jer se radi o tajnama vjere a ne
samo o obrednoj ljepoti. I nakraju, važno je da poštuje raznolikost
liturgijskih službi, što znači da stimulira i laičke službe u
pripremi za slavlje sakramenata, kao što su: liturgijska
inicijativna skupina, asistenti/animatori u pripremi i u samom
slavlju. Za takve suradnike, osobito ako nisu završili teološki
studij, valja organizirati usavršavanje kroz posebne seminare,
odnosno škole.
8. Bogoslužje uređuju Sveta Stolica i dijecezanski biskup. -
Kako će župna zajednica ili pojedini vjernik doživjeti i živjeti
sakramente, ovisi i o tome kako ih poslužitelji otajstava Božjih
slave i kako poštuju liturgijske norme. »Bogoslužje je vršenje
svećeništva Isusa Krista (SC 7), ‘vrhunac kome teži djelatnost
Crkve i ujedno izvor iz koga proistječe sva njezina snaga’ (SC 10).
Bogo-služje čini sredinu u kojoj svećenik treba biti posebno
svjestan da je služitelj, koji je pozvan vjerno slušati Crkvu.
‘Uređivanje svetog bogoslužja ovisi samo o crkvenoj vlasti; tu pak
vlast imaju Apostolska Stolica i, prema pravnoj odredbi,
dijecezanski biskup (kan. 838). Svećenik stoga neće u tome ništa na
svoju ruku dodavati, oduzimati ili mijenjati’ (usp. SC 22). To
osobito vrijedi za slavljenje sakramenata koji su na osobit način
čini Krista i Crkve, i koje svećenik vrši in persona Christi i u
ime Crkve na dobro vjernika (kan. 846 §1). Oni imaju istinsko pravo
sudjelovati u slavljenju bogoslužja kako to Crkva želi, a ne prema
osobnim ukusima pojedinih služitelja, niti prema posebnim
neodobrenim obredima što ih sastavljaju skupine koje se zatvaraju
pred cjelinom Božjega naroda.«1 »Obdržavanje normi proizišlih od
crkvene vlasti zahtijeva sklad misli i riječi, izvanjskog
djelovanja i pozornosti srca« (RS 5), a »samovoljni postupci ne
služe istinskoj obnovi već vrijeđaju pravo Kristovih vjernika na
liturgijsko slavlje, koje je izričaj života Crkve, sukladno
njezinoj predaji i disciplini« (RS 11). Zloupotrebe često imaju
korijen u krivom poimanju slobode, a nekad se temelje na
neznanju.
9. Mjesto vjernika laika u sakramentalnom pastoralu. - I
vjernici laici imaju svoje mjesto i važnu zadaću u sakramentalnom
pastoralu, kako u pripravi za sakramente tako, u određenim
slučajevima, i u njihovu slavlju. »Spasonosno poslanje Crkve u
svijetu ne ostvaruju samo službenici snagom sakramenta reda nego i
svi vjernici laici: oni doista snagom svoga krsnog položaja i svoga
posebnog zvanja, svaki u svojoj mjeri, sudjeluju na Kristovoj
svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi« (ChL 23). Dakako,
»potrebno je izbjeći opasnost potamnjenja komplementarnog odnosa
klerika i laika, na način da služba laika bude podložna, kako se
kaže, ‘klerikalizmu’, dok u isto vrijeme sveti služitelji
nepravedno prisvajaju sebi ono što je vlastito životu i
djelovanju vjernika laika« (RS 45). Nekada laici mogu preuzeti
zadaće zaređenih službenika, posebno u slučaju »gdje bi potreba
Crkve to savjetovala, ako nema službenika, mogu laici, iako nisu
čitači ili akoliti, preuzeti neke njihove zadaće, naime, obavljati
službu Riječi, predvoditi u bogoslužnim molitvama, krstiti i
dijeliti svetu pričest prema pravnim propisima« (kan. 230 § 3). Da
mogu dostojno i dolično obavljati službe i zaduženja u pastoralu,
vjernike laike treba pozvati, potaknuti i poučiti. Kod toga treba
budno paziti da ne dođe do klerikalizacije laika a niti do
laicizacije klerika. Ministerijalno svećeništvo se razlikuje po
svojoj biti od krsnoga svećeništva, ali mu nije suprotstavljeno.
Oba svećeništva su utemeljena na Kristovu od koga dolazi jednako
dostojanstvo. Zato se međusobno nadopunjuju a ne isključuju.
10. Osigurati iskustvo življenoga kršćanstva. – Kad je riječ o
sakramentima kršćanske inicijacije, napose je potrebno još više
imati pred očima presudnu ulogu ne samo roditelja i kateheta već
cijele župne zajednice. Budući da cjelokupna javnost ne stimulira
uvođenje u vjeru i življenje po njoj, počevši od obiteljskoga,
veliku ulogu ima župna zajednica, u kojoj će se moći »osjetiti« i
»okusiti« iskustvo vjere. Činjenica je da je mnogo djece »koja
pohađaju vjeronauk izolirano od životnoga kontakta s iskustvom
življenoga kršćanstva. To znači da je u našim župnim zajednicama
nužno osigurati stvarno iskustvo življenoga kršćanstva, što
uključuje stvaranje organizacijskih i životnih prostora u kojima je
moguće doživjeti globalno kršćansko iskustvo«.2 Stoga je obnova
naših župnih zajednica, koja se najbolje provodi oživljavanjem
župne kateheze, jedan od osnovnih preduvjeta za kvalitetnu
kršćansku inicijaciju i slavlje svih sakramenata. Mi se krstimo
u vjeri Crkve, doživljavamo pomirenje i Gospodnju prisutnost u
bratstvu i zajedništvu Crkve te se krizmamo u zrelosti Crkve.
11. Osuvremenjenje sakramentalnog pastorala. – Direktorij za
pastoralnu službu biskupa traži od biskupa da osuvremene
sakramentalni pastoral, napose pastoral Bolesničkog pomazanja i
Popudbine kao i pastoral sakramenta Pokore.3 No, to vrijedi i za
pastoral drugih sakramenata. Ovaj dokument nije ni teološki traktat
o sakramentima ni školski priručnik iz pastorala sakramenata, a da
se ove smjernice pravilno primijene treba proučiti i uzeti u obzir
temeljne dokumente crkvenog Učiteljstva o tim pitanjima. Ove
smjernice nisu zbirka normi iz pastorala sakramenata nego upute
kako osnažiti veće poštovanje liturgijsko-pastoralnih normi. One su
poziv našoj Crkvi da zajedno i ozbiljno »preispita« cjelokupni
sakramentalni pastoral i uskladi ga s normama crkvenog Učiteljstva,
izraženog u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila, u odredbama
liturgijskih knjiga i Zakonika kanonskoga prava te napokon u
Katekizmu Katoličke Crkve. Bogato vrelo pastorala sakramenata
nalazi se u enciklikama i pobudnicama rimskih prvosvećenika, te
dokumentima rimskih kongregacija i naše biskupske konferencije. Na
hrvatskom jeziku objavljena je većina tih dokumenata, koji bi
trebali naći mjesto u svakoj župnoj knjižnici. Svakako je potrebno
konzultirati jedan od najnovijih dokumenata Hrvatske biskupske
konferencije, Na svetost pozvani, u kojem se govori o sakramentima
u pravcu promicanja istinske svetosti.4 – U svakoj biskupiji treba
ustanoviti biskupijsko liturgijsko-pastoralno povjerenstvo, (ili
barem imenovati povjerenika za liturgijski pastoral)
koje će promicati sakramentalni pastoral, u suradnji s
liturgijskim, katehetskim, pastoralnim i drugim vijećima i
povjerenstvima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine,
mjerodavnim za to područje crkvenoga života i djelovanja.
12. Pomoć i podrška pastoralnim djelatnicima. – Ovaj dokument
želi biti određena pomoć i podrška pastoralnim djelatnicima koji se
susreću s brojnim pitanjima i teškoćama, osobito s činjenicom da
nemali broj vjernika daje dojam kako ne traži sakrament koji ih
dovodi u spasenjski susret s Kristom, nego neki običaj ili
»ritual«, tj. samo da se »obavi«. Individualizam i subjektivizam
žele »krojiti« vjeru po nekoj »osobnoj mjeri«, što se dakako
posebno odražava pri traženju sakramenata. Svakako, jedan od
najvećih problema je što se sakramenti ne shvaćaju kao jače
pritjelovljenje Kristu u njegovoj zajednici vjernika, odnosno kao
uvođenje u vjeru i život kršćanske zajednice, već kao neki privatni
čini. Ta činjenica znade kod svećenika izazvati određeni osjećaj
frustracije, pogotovo ako se može zaključiti da sve veći broj
mladih, posebno u nekim sredinama, slavlje sakramenata, konkretno
Potvrde, doživljavaju, ako ne kao »oproštaj«, a ono
barem kao određeno distanciranje od Crkve i popuštanje
intenzivnijega i redovitoga vjerskoga života, posebice slavlja Dana
Gospodnjega.
13. Razvrstaj sakramenata. – Sakramente smo svrstali prema
klasičnom redu: Krst5, Potvrda6, Euharistija, Pokora7, Bolesničko
pomazanje, Sveti red, Ženidba (KKC 1210). Mogu se svrstati i po
skupinama; npr. veliki sakramenti: Krst i Euharistija; sakramenti
kršćanske inicijacije: Krst, Potvrda i Euharistija; sakramenti
duhovnog ozdravljenja: Pokora i Bolesničko pomazanje; sakramenti u
službi zajedništva: Sveti red i Ženidba. U strukturi pojedinog
sakramenta slijedili smo uglavnom sljedeći raspored: prosudba
stanja; teološko- pastoralne smjernice za pripravu, slavlje i
život.
I.
SAKRAMENT (KRSTA) KRŠTENJA
A. PRISTUP ODRASLIH U KRŠĆANSTVO
KRŠĆANSKA INICIJACIJA
Prosudba stanja
14. Još ima onih koji nisu kršteni. - Iako je visok postotak
onih koji se izjašnjavaju kao vjernici katolici na području Bosne i
Hercegovine i šire, iako više nema opravdavajućih razloga za pojavu
anonimnih »nikodemskih kršćana«, ima znatan broj odraslih koji nisu
kršteni i koji traže krštenje. Mi živimo u novim društvenim
prilikama, u kojima je žeđ za transcendentim i duhovnim jače
nazočna negoli ranije. Rodile su se i odrasle dvije generacije među
kojima je znatan dio onih koji nisu kršteni. Neki bi htjeli što
prije i što lakše nadoknaditi ili vlastiti ili roditeljski propust
te bez neke ozbiljnije priprave primiti sakramente kršćanske
inicijacije i tako ući u Katoličku Crkvu. I neki svećenici
popuštaju tim zahtjevima i tako svojim »prečacem« uvode u kršćansku
zajednicu. U posljednje vrijeme u pojedinim biskupijama
organizirano se provodi kršćanska inicijacija na razini grada,
regija, dekanata, arhiđakonata ili na razini pojedinih župa.
Najodgovorniji za liturgijski pastoral u župi, dekanatu odn. regiji
neka usklade pastoralnom razboritošću mjesto priprave i samog
slavljenja sakramenata.
Uvod
15. Sadržaj izraza »kršćanska inicijacija«. – Pod izrazom
»kršćanska inicijacija« podrazumijeva se hod vjere koji, po sakra
mentima Krštenja, Potvrde i Euharistije, ucjepljuje u otajstvo
Krista i Crkve te omogućava da postanemo kršćani. To je stupnjevit
i jedinstven hod, koji počinje naviještanjem, produbljuje se u
katehezi, a svoj vrhunac nalazi u slavlju triju sakramenata, koji
su sakramentalni zasebni sveti čini ali bitno usmjereni jedan na
drugi i međusobno čvrsto povezani. Stoga su »tako međusobno
povezani da se zahtijevaju za potpuni pristup u kršćanstvo« (kan.
842 § 2). Vrhunac sakramentalnog hoda, koji polazi od Krštenja,
dozrijeva u Potvrdi, a kulminira u svetoj Euharistiji, sakramentu
koji se trajno prikazuje; koji se ne iscrpljuje samo u osobnom
iskustvu, nego se obnavlja i ponazočuje svakog dana za
euharistijskim stolom, posebice na dan Gospodnji. Kršćanskom
inicijacijom majka Crkva rađa svoju djecu te istovremeno preporađa
samu sebe.
»Već od apostolskih vremena, da netko postane kršćanin, mora
proći određeni put i inicijaciju u više stupnjeva. Taj se put može
proći brže ili sporije. Međutim, uvijek mora sadržavati neke bitne
elemente: navještaj Riječi, prihvaćanje evanđelja, što uključuje
obraćenje, ispovijest vjere, krštenje, izljev Duha Svetoga, pristup
euharistijskom zajedništvu« (KKC 1229).
16. Župna zajednica – mjesto hoda u vjeri. – »Redovito mjesto«
hoda kršćanske inicijacije je župna zajednica, ali zbog nedostatka
svećenika i drugih prikladnih službenika, može se organizirati
zajednički katekumenat na području jednoga grada ili regije. U
svakom slučaju, neka se nastoji ne samo da kandidati pristupa u
kršćanstvo sačuvaju vezu sa župnom zajednicom kojoj pripadaju, nego
da se u nju aktivno uključe.
17. Osobno obraćenje. – Sakramenti kršćanske inicijacije
pretpostavljaju osobno obraćenje koje je, uz osobnu suradnju, djelo
Božje milosti, kao što reče prorok: »Obrati me da se obratim«
(Jr31,18). Zato Crkva tijekom priprave za krštenje, uz katehetsku
pouku, uvođenje u kršćansko življenje i osobnu molitvu, katekumene
prati svojom molitvom i posebnim obrednim slavljima u krugu
kršćanske zajednice. Neka se obredna slavlja tijekom katekumenske
priprave ne izostavljaju, nego neka se savjesno i pobožno slave
(RPOK, Prethodne napomene).8
18. Katekumenat na razini župne zajednice. – Katekumenatu valja
pristupiti sa svom ozbiljnošću i odgovornosti. Ponovno se
preporučuje normativni dokument hrvatskih biskupa Pristup odraslih
u kršćanstvo (1993.), to više što je činjenica da postoje »mnoge
površnosti u prevladavajućoj praksi krsnoga katekumenata u nas«.
(NSP 41, bilješka 6). U pojedinim župnim zajednicama ne provodi se
sustavan katekumenat ili se sve »obavi na brzinu«, popuštajući
određenim »pritiscima« vjernika. Ako pojedinci iz ozbiljnih osobnih
razloga ne mogu sudjelovati u katekumenatu
po stupnjevima, ili se takav katekumenat zbog malog broja
kandidata ne organizira ni na razini župne zajednice ni na razini
dekanata, mjesni ordinarij može dopustiti da se primijeni
jednostavniji red pristupa odrasloga (RPOK 240–277). Dakako, i u
pripravi pojedinca na sakramente kršćanske inicijacije treba ipak s
njime obraditi kateheze koje su predviđene u katekumenatu po
stupnjevima. Kako je naglašeno, velika je uloga župne zajednice
koja je pozvana pratiti kandidate, od molitve za njih do pružanja
primjera uzornoga kršćanskoga života i sudjelovanja u slavlju.
Stoga, ako se katehetska priprava odvija u jednoj od župa dekanata,
upis, izbor i slavlja pojedinih stupnjeva a posebice samo slavlje
sakramenata inicijacije treba biti u župnoj zajednici gdje kandidat
stanuje. Na taj način uključuju se više u pripremu sam župnik sa
suradnicima kao i cijela župna zajednica, a s druge strane kandidat
postupno raste u svijesti da se uvođenjem u kršćanstvo uvodi u
konkretnu kršćansku odnosno župnu zajednicu.
19. Tri »stupnja« i četiri »razdoblja«. – Hod kršćanske
inicijacije ima tri »stupnja« ili svečana prijelaza, a oni vode
»razdobljima« traženja i dozrijevanja (RPOK Prethodne napomene
6).
- Prvo razdoblje:evangelizacija i »pretkatekumenat«;
prvi stupanj:
obred primanja među katekumene.
- Drugo razdoblje:katekumenat;
drugi stupanj:
obred izbora i upisa imena.
- Treće razdoblje:vrijeme čišćenja i prosvjetljivanja;
treći stupanj:
slavlje sakramenata pristupa.
- Četvrto razdoblje (nakon inicijacije):mistagogija.
Prvo razdoblje: pretkatekumenat
20. Pretkatekumenat. – Pretkatekumenat nema strogo određenu
strukturu, on se provodi neformalno u ozračju prijateljskog
primanja. Nakon nekoliko osobnih susreta župnik povjerava onoga
koji se prijavio za kršćanski pristup skupini odgovornih, u kojoj
se osim kumova i jamaca nalaze i neki katehete. Njihova je zadaća
uputiti prvi navještaj Kristova evanđelja. Dužina trajanja
pretkatekumenata određuje se prema duhovnom stanju i okolnostima
pojedinca. To može potrajati i više od godinu dana, a u redovitim
prilikama od Nedjelje Pedesetnice do početka mjeseca listopada. To
je razdoblje prijavljivanja kandidata za pristup odraslih u
kršćanstvo. U tom se vremenu razgovorima i uzajamnim upoznavanjem
provjeravaju motivi kandidata. Prva evangelizacija, najčešće u
obliku razgovora, kandidata uvodi u ozračje vjere. Već tada ih
valja upućivati u molitvu i na kršćansko-katolički način
razmišljanja. (Kroz to vrijeme prikupljaju se podaci o kandidatima
i upisuju u posebnu knjigu katekumena.)
21. Župni centar – novi dom. – Kandidatu za pristup u kršćanstvo
treba pružiti »novi« ambijent, to jest župni pastoralni centar
treba postati njegov »novi dom«, a župna zajednica »nova obitelj«.
Bit će potrebno u župnim zajednicama već na Duhove objaviti naredni
krug priprave odraslih za pristup u kršćanstvo, a kroz nekoliko
nedjelja prije listopada – kad bi trebala započeti sustavna
evangelizacija i katehizacija kandidata za sakramente inicijacije –
valja oglašavati početak katekumenske pouke. Svakom upisanom
kandidatu treba istodobno poslati pismeni poziv za prvi susret.
Prvi stupanj: Obred »primanja među katekumene«
22. Obred primanja među kandidate. – Razdoblje pretkatekumenata
završava obredom »primanja među katekumene«. Taj se obred redovito
obavlja u župi, početkom listopada, uz sudjelovanje zajednice,
napose obitelji, kateheta, prijatelja i jamaca. Prije obreda
primanja među katekumene župnik ili voditelj katekumenata treba
stupiti u vezu s biskupskim ordinarijatom i prijaviti kandidata te
provjeriti ima li možda kakvih poteškoća. Nakon obreda primanja
među katekumene neka se isti župnik pobrine da kandidata upiše u
Knjigu katekumena koja se čuva u župnom uredu (usp. kan. 788 §
1).
Drugo razdoblje: »katekumenat«
23. Katekumenat. – Vrijeme prve intenzivne i sustavne priprave
za primanje sakramenata inicijacije zovemo katekumenat u užem
smislu riječi. Ono traje od početka listopada do prve nedjelje
korizme. Osnovica katekumenata zasnovana je tako da obuhvaća
sljedeće liturgijsko vrijeme: adventsko-božićno i vrijeme do
početka korizme.
Drugi stupanj: Obred izbora i upisa imena
24. Obred izbora i upisa. – Razdoblje katekumenata u užem smislu
završava »obredom izbora« koji se obično obavlja na prvu korizmenu
nedjelju, koja neposredno prethodi slavlju sakramenata kršćanske
inicijacije. Veoma je prikladno da se obred obavlja u katedrali, a
da mu predsjeda biskup ili njegov delegat.
Sud o prikladnosti pristupa u skupinu »izabranih za krštenje«
pripada biskupu. Prema tome, mjesec dana prije obreda župnik treba
predati Biskupskom ordinarijatu potrebnu dokumentaciju sa zahtjevom
za pristup.
Treće razdoblje: vrijeme čišćenja i prosvjetljivanja
25. Vrijeme čišćenja. – Razdoblje čišćenja i prosvjetljivanja
redovito se obavlja u liturgijskom vremenu korizme, prije slavlja
sakramenata kršćanske inicijacije. U prisutnosti cijele župne
zajednice, sabrane na euharistijsko slavlje, na treću, četvrtu i
petu korizmenu nedjelju, obavljaju se »provjere«. Na petu nedjelju,
nakon slavlja provjere, obavljaju se neposredno pripravni obredi na
sakramente kršćanske inicijacije: predaja (redditio)
Vjeroispovijedi (simbola vjere) i obred Effata.
Treći stupanj: Slavlje sakramenata kršćanske inicijacije
26. Tri sakramenta – jedno slavlje. – U slučaju odraslih tri
sakramenta kršćanske inicijacije (Krštenje, Potvrda, Euharistija)
slave se zajedno u istom slavlju. Njima u pravilu predsjeda biskup
u katedrali u Vazmenom bdijenju, no biskup može delegirati župnika
ili nekoga drugog svećenika da ih slavi u župnoj zajednici. U tom
slučaju neka župnik zatraži za sebe ili drugog svećenika odobrenje
od biskupa ordinarija.
Četvrto razdoblje: mistagogija
27. Vrijeme mistagogije. – Razdoblje mistagogije u pravilu se
poklapa s vazmenim vremenom, a završava se svečanim slavljem
Nedjelje Pedesetnice (Duhova). Neka se svi »novokrštenici« trude
sudjelovati na nedjeljnim misama sa svojim kumovima. Iskustvo
sakramenata treba omogućiti u crkvenoj zajednici kroz trajnu
katehezu, pomno spremljenu liturgiju i svjedočanstvo života. Nakon
što prime sakramente, veoma je važno s novokrštenicima podržavati
posebne veze. Oni, sa zajednicom vjernika, sve dublje shvaćaju
vazmeno otajstvo, nadasve razmatranjem Evanđelja i sudjelovanjem u
Euharistiji. Oni, dakle, sve dublje ulaze u otajstvo vjere, u
misterij, te se zbog toga ovo posljednje vrijeme inicijacije zove
vrijeme mistagogije (RPOK 37).
28. Novokrštenici u kršćanskoj zajednici. – Nakon što su
prigrlili vjeru, novokrštenici se otvaraju Božjoj riječi i
poticajima Duha Svetoga, a primanje sakramenata pomaže im da još
dublje upoznaju Sveto pismo, sve se tješnje povezuju s drugim
vjernicima i ulaze u zajedništvo Crkve. Taj novi život vjere u
njima omogućava novi pogled na svijet i život (RPOK 38–40). Cijelu
župnu zajednicu treba poticati da s novokrštenicima sudjeluje u tim
misama, osobito ako su organizirane upravo za novokrštenike (RPOK
40). Novokrštenici će i izvan mise njegovati duh molitve i time
trajno obnavljati događaj pristupa u kršćanstvo. Potrebno je da
vjernici župne zajednice koja je obogaćena novokrštenicima iskreno
i svjesno pokazuju duh kršćanskog zajedništva, da
nove članove prihvaćaju kao braću i sestre, da ih primaju u krug
svojih obitelji i prijatelja, da sudjeluju u misama za
novokrštenike. U svemu tome posebnu ulogu ima kum ili jamac (RPOK
41–43).
29. Rad na potpunijem poznavanju vjerskih istina. – Iako za
vrijeme mistagogije nema sustavnih kateheza, bit će veoma prikladno
da se s novokrštenicima nastavi »rad« na potpunijem poznavanju
vjerskih istina i liturgijskih simbola te ulaženju u otajstvo
milosti primljenih sakramenata, kao i u poslanje koje odatle
proizlazi. Valja ih potaknuti da sudjeluju u različitim susretima –
poukama za odrasle, za roditelje.
Katehetska priprava
30. Pouka prema dokumentu hrvatskih biskupa. – Poučni vid
priprave pristupa odraslih u kršćanstvo neizostavni je vid procesa
pristupa u kršćanstvo. Svakako je korisno poslužiti se okvirnim
oblicima kateheza koje se nalaze u dokumentu hrvatskih biskupa.9
Nužni su redoviti tjedni susreti s programiranom katehetskom poukom
(NSP 41). To znači da se kateheze ne mogu zamijeniti nekim
povremenim teološkim tribinama ili predavanjima stručnjaka gostiju,
već one moraju slijediti svoj izvorni put koji uvodi u vjeru
pojedinu skupinu koja aktivno sudjeluje u promišljanju, razgovoru i
molitvi. Župnik je glavni kateheta, koji uključuje svoje suradnike,
župne katehete i ostale zauzetije župljane koji mogu iznijeti svoja
kršćanska iskustva u rastu vjere.
31. Biblijsko-doktrinalno-moralni vid. – Katehetska pouka mora
obuhvaćati biblijsko, doktrinalno i moralno područje, a sve s jakim
naglaskom na liturgijsko događanje. U svakoj pojedinoj katehezi,
koliko je to moguće, trebaju biti nazočna sva četiri elementa.
Prijeko je potrebno općenito progovoriti o povijesti spasenja
»od početka stvaranja do naših dana«, kako bi rekao sveti Augustin.
Neka se slijedi biblijska poruka utemeljena na nedjeljnim
čitanjima, ali tako da se taj biblijski sadržaj nadopuni događajima
biblijske povijesti koji se ne nalaze u čitanjima. Stoga je iznimno
važno da svaki kandidat ima u ruci Sveto pismo, barem Novi zavjet.
Sveto pismo postaje i liturgijskim udžbenikom i molitvenikom. Na
početku i svršetku kateheze neka se oblikuju molitve nadahnute
Svetim pismom, npr. moljenjem kojega psalma i sl.
32. Doktrinarni vid. – Doktrinarni vid stalno ide ukorak s
biblijskim. Taj doktrinarni dio treba biti kristološki i trinitarno
postavljen. Temelj mu je Apostolski simbol i Nicejsko-carigradsko
vjerovanje. U jesenskom dijelu kateheza najbolje je slijediti Božju
riječ nedjeljnih misa uz biblijsku nadopunu, a onda kroz adventsko
vrijeme progovoriti o utjelovljenju, odnosno o Isusu na temelju
Evanđelja. Valja kandidatima odmah na početku dati neki sažet
pregled kršćanskih istina i molitava, da ih oni polako usvoje i
srcem prihvate.
33. Praktično-moralni vid. – Svaka kateheza neka sadrži i
praktično-moralni vid, koji se u svojoj osnovici gradi na molitvi
Očenaša. Novi Katekizam Katoličke Crkve to osobito naglašava (KKC,
passim). Zauzetost kandidata treba provjeravati kroz djelotvornu
ljubav (skrb za siromašne, bolesne...) i naglašavati potrebu
osobnog obraćenja kroz usvajanje kršćanskih stavova, ljestvice
vrednota i promjenu ponašanja. Tijekom pripreme za krštenje valja
također inzistirati na egzistencijalnom preporođenju. Valja često
govoriti o molitvi, moliti s kandidatima i upućivati ih kako se
kroz liturgijsku i osobnu molitvu može doći do unutarnjega dubokog
susreta i komunikacije s Bogom.
34. Katekumenski hod – povezan s nedjeljnom euharistijom. -
Središnje liturgijsko događanje katekumena treba povezati s
nedjeljnom euharistijom. Neka se kandidatima već na samom početku
katekumenata dadne u ruke praktični »vodič« za praćenje i
sudjelovanje u misi. Cilj katekumenata je euharistija. Iako po
naravi stvari oni u vrijeme priprave još ne mogu biti aktivni
sudionici euharistijskog slavlja, ipak smatramo da u našim
prilikama katekumene ne treba nakon Službe riječi udaljavati od
nedjeljne euharistijske službe, nego ih dapače uvoditi u nju i
privikavati ih na buduće cjelovito sudjelovanje u njoj. Oni doduše,
dok su katekumeni, neće biti predmolitelji molitve vjernika; oni
još ne mogu pristupiti stolu Gospodnjem, ali će kod mise biti kao
molitelji koji će sa zajednicom vjernika sve više ulaziti u veliko
otajstvo vjere. Kateheta će nastojati da u svojoj tjednoj katehezi
upozorava kandidate na nedjeljnu Božju riječ.
Nepoučeni kršteni vjernici
35. Uključenje u skupinu nekrštenih. - U katekumenski proces
iznimno mogu biti uključeni i odrasli koji su samo kršteni. Ti se
mogu uključiti kad skupina nekrštenih katekumena nije dovoljno
velika, npr. kad ima do tri katekumena. Odrasli, koji su samo
kršteni, uključuju se samo u katehetski dio katekumenata. U
liturgijskim slavljima katekumenata uzima se u obzir da su oni već
kršteni. U uskrsnoj noći nekršteni katekumeni primaju sakramente
inicijacije. Odrasli, koji su samo kršteni, primaju sakramente
Euharistije i Potvrde. Sakrament Pomirenja neka prime prije slavlja
Vazmenog bdijenja.
U našoj situaciji postoji još uvijek veliki broj onih koji su
samo kršteni, a nisu primili ostala dva sakramenta inicijacije,
zato i njima treba posvetiti pastirsku brigu, ali se oni u pravilu
ne smiju miješati s nekrštenim katekumenima. U ovim uputama riječ
je samo o stvarnom katekumenatu i o stvarnim katekumenima, dakle o
nekrštenim osobama koje ulaze u kršćanstvo. No, ove upute mogu se
primijeniti i na one koji su već kršteni, a nisu evangelizirani ni
katehizirani. Njihov broj, uzrokovan vremenom komunizma, nije
zanemariv. Zato im se treba posvetiti adekvatna briga. To se čini
prema pastoralnoj razboritosti, ali uvijek tako da se ne miješaju
jedni i drugi kandidati (RPOK 295–305).
36. Katekumenat djece. – Posebnu pažnju valja posvetiti i
katekumenatu djece koja se uključuju u školski vjeronauk a nisu
krštena. Dosadašnja je pastoralna praksa da se ona krste neposredno
prije slavlja Prve pričesti sa svojim vršnjacima. Međutim, u skoroj
budućnosti valjat će promisliti i o iskustvima nekih europskih
biskupskih konferencija, poput talijanske, da se sustavnije
pristupi katekumenatu djece školske dobi. To znači da se ona
uključuju u katekumenat, njima posebno prilagođen, koji traje
nekoliko godina te da se u Vazmenoj noći slave sakramenti
inicijacije. Predviđa se da se njima priključe i djeca koja su
krštena, što znači da cijeli proces kršćanske inicijacije odnosno
uvođenja u kršćansku zajednicu ima katekumenalno obilježje.
B. KRŠTENJE DJECE
Roditelji traže krštenje djeteta
Prosudba stanja
37. Mnogi traže krštenje svoje djece. – Među Hrvatima u Bosni i
Hercegovini, kao i u Hrvatskoj, mnogi ljudi se tradicionalno
osjećaju i izjašnjavaju katolicima. I to je dokaz jedne raširene
svijesti kolektivne pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Kod mnogih je to
temeljno polazište da traže krštenje svoje djece kao nešto što se
razumije samo po sebi. Sve snažniji proces sekularizacije
»razvodnjava« vjerničku svijest u našem narodu. Osim toga, valja
imati na umu i činjenicu da naš vjernički puk, s jedne strane,
površno poznaje sadržaje svoje kršćanske vjere dok je, s druge
strane, duboko uvjeren da je Crkva (jedina) posrednica između Boga
i čovjeka. Roditelji traže da im se djeca krste opravdavajući to
različitim
motivima. Tako, dok neki stvarno žele prenijeti vlastitu
vjeru
na dijete, drugi to čine iz običaja. Isto tako neki misle da će
time umiriti starije roditelje (djeda i baku), a i sebe same, jer
strahuju za spasenje djeteta, a drugi u krštenju gledaju svečanost
na kojoj će novorođenče predstaviti rođacima i prijateljima. Oni
koji ne prakticiraju vjeru vide u krštenju mogućnost da se pridruže
crkvenoj zajednici, koja može dati smisao čovjekovu životu, a druge
hvata nostalgija za nečim što su izgubili u djetinjstvu ili
mladosti. Većina kršćana – prema tome i roditelja – nije potpuno
svjesna značenja i učinaka sakramenta Krštenja. Malo je onih koji
bi mogli jasno reći što je krštenje, a još manje onih koji bi mogli
potvrditi da sami doista žive krštenje kao sakrament spasenja.
Zatim, sve više ima onih bračnih parova koji traže krštenje za
svoje dijete, a s crkvenog stajališta žive u »nesređenim«
brakovima.
38. Kršćanska zajednica otvorena. – Kršćanska zajednica pristupa
zahtjevu roditelja otvoreno i s razumijevanjem. Ona obično prihvaća
zahtjev i u nesređenim situacijama ili u slučaju kada su razlozi
zahtjeva vrlo slabi. Zapravo, ona priznaje da krštenje daje dar
milosti i da prigoda u kojoj oni traže krštenje svoga djeteta može
biti i prilika za ozbiljniji rast u vjeri. S obzirom na odgoj u
vjeri djeteta traži se zalaganje (obećanje) bar jednog od roditelja
ili, u posebnim slučajevima, barem jednog kuma ili kume. Crkveno
nesređene (»iregularne«) obiteljske situacije su problem tamo gdje
roditelji izričito i svjesno odbijaju crkveno vjenčanje. Ipak, ne
bi trebalo odbiti krštenje djeteta u slučaju da roditelji nisu
crkveno vjenčani.
Kad su u pitanju susreti priprave na krštenje, mnogi
roditelji
odlaze k »manje zahtjevnim župnicima« i ondje krste svoje
dijete. To se događa zato što župnici nemaju ujednačenu praksu
priprave na krštenje i iste kriterije za pripuštanje sakramentima.
Stoga je nužno da se na razini dekanata otklone takvi postupci koji
bi usporavali ili čak ponekad onemogućavali sustavan pristup
priprave na sakramente, a to znači da se poštuju osnovni zahtjevi
Crkve.
Pastoralna načela i smjernice za pastoralnu praksu
39. Zahtjev krštenja. – Roditelji traže krštenje za svoju djecu
na temelju svog iskustva vjere i ispunjavanja obveza koje su
preuzeli prigodom sklapanja ženidbe (usp. RSŽ 8). Prvi susret s tim
roditeljima je osjetljiv i važan trenutak koji se ne smije
pretvoriti u običnu birokratsku formalnost. Neka već od prvog
susreta roditelji koji traže krštenje za svoje dijete osjete da ih
zajednica prihvaća i nastoji shvatiti i da s njima želi podijeliti
radost koju rođenje jednog djeteta unosi u obitelj. U većini
slučajeva roditelji krštenje shvaćaju kao neko svoje pravo na koje
u svakom slučaju očekuju pozitivan odgovor. U roditeljima valja
probuditi svijest da oni traže dar što ga kršćanska zajednica čuva,
a ne kojim ona gospodari. Stoga zajednica (ili župnik u njezino
ime) treba procijeniti motive i razgovarati s roditeljima i
kumovima prije nego što pozitivno odgovori na izražen zahtjev.
»Posvećeni služitelji
ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno mole,
koji su ispravno raspoloženi i kojima se pravom ne
zabranjuje
primanje sakramenata« (kan. 843 § 1).
40. Potrebna jamstva krštenja. – »Koliko god bila svjesna
učinkovitosti vjere koja djeluje u krštenju djece i valjanosti
sakramenta koji im podjeljuje, Crkva priznaje da njezina praksa ima
svoje granice, jer, osim u slučaju smrtne opasnosti, ona ne
podjeljuje sakrament bez suglasnosti roditelja i bez njihova
ozbiljnog jamstva da će dijete nakon krštenja odgajati u katoličkoj
vjeri: ona vodi brigu i o naravnim pravima roditelja i o zahtjevima
rasta u vjeri djeteta.«10 Ako roditelji ne daju ozbiljna jamstva,
crkvena zajednica, tj. u njezino ime župnik »nastojat će u
otvorenom razgovoru, punom razumijevanja, probuditi zanimanje
roditelja za sakrament koji traže i pozvati ih na odgovornost
koju na sebe preuzimaju. Crkva ustvari ne može udovoljiti želji
onih roditelja koji ne daju nikakvo jamstvo da će dijete nakon
krštenja primiti prikladan kršćanski odgoj što ga zahtijeva
sakrament: ona mora imati utemeljenu nadu da će krštenje donijeti
plodove… Ako jamstva nisu jasna i čvrsta, bit će razborito odgoditi
krštenje.«11 Sam način odgode trebao bi biti kao zauzet poziv na
odgovorniju pripravu na krštenje. Ako roditelji katolici, makar i
oni nemarni, traže krštenje za svoje dijete, ono se po sebi može
podijeliti, osim ako iskustvo govori sasvim suprotno, npr. ako
dotadašnju djecu nisu nikako
odgajali, ili ih nisu slali na vjersku pouku, odnosno nisu ih
spremali ili pustili na prvu pričest i sl.
Pri donošenju odluke treba uzeti u obzir ne samo kako roditelji
prakticiraju svoju vjeru, nego i cijela župna zajednica. Bilo bi
pastoralno nerazborito, čak i štetno za život krajevne Crkve, ako
bi u svakoj župi postojali drugačiji kriteriji postupka. Stoga je
potrebno da se u izričito spornim slučajevima župnik posavjetuje s
dijecezanskim biskupom ili drugim nadležnim osobama u ordinarijatu,
nastojeći da se, u svakom slučaju, izbjegnu nepotrebne
napetosti.
41. Zadaća kumova i kuma. – »Prema starodrevnom običaju, odrasla
osoba ne može na krštenje bez kuma/kume, koji se odabire iz
kršćanske zajednice i koji je kršteniku već pomogao bar u
posljednjoj pripravi na primanje sakramenta, te će mu i poslije
krštenja nastojati pomoći da ustraje u vjeri i kršćanskom životu. I
kod krštenja djeteta neka bude kum/kuma, koji će predstavljati i
samu krštenikovu obitelj, koja se duhovno povećava, i ulogu majke
Crkve. On će prema prilikama pomagati roditeljima da dijete jednom
počne ispovijedati vjeru i po njoj živjeti« (RK 8).
Zadaća kuma je nenadomjestiva kad roditelji ne jamče otvoreno da
će nakon krštenja svoje dijete odgajati u kršćanskoj katoličkoj
vjeri. – Između kuma/kume i krštenika/krštenice nastaje duhovno
srodstvo, ali ono nije kanonska zapreka za ženidbu.
Crkva je naznačila koji su uvjeti za izbor kuma i kume. Kuma
(ili kumu) izabiru krštenikovi roditelji, on(a) mora imati potrebnu
kanonsku dob, mora biti katolik, potvrđen i pričešćen i, ako je u
braku, da je crkveno vjenčan te da provodi život u skladu s vjerom
i preuzetom službom. Prijateljske i rodbinske veze koje obično
sačinjavaju jedini kriterij izbora kuma ili kume valja prihvatiti
uz navedene uvjete (usp. kan. 874; RK 10). Kršćanin koji pripada
nekatoličkoj crkvenoj zajednici može biti pripušten samo zajedno s
katoličkim kumom, i to samo kao svjedok krštenja (usp. kan. 874 §
2).12 Ako roditelji nisu u stanju izabrati
kuma ili kumu, može sama zajednica naznačiti osobe koje su
pripravne i sposobne za tu službu, dakako uz prethodno odobrenje
roditelja. Bilo bi dobro da kum ili kuma mogu i zbog fizičke
blizine pratiti dijete i jamčiti kršćanski odgoj. Ako je mjesni
običaj da roditelji ne biraju kuma/u, nego se oni prvi ponude
kumovati, njihovu želju i spremnost valja s poštovanjem i
zahvalnošću prihvatiti. Poteškoće nastaju, kad oni ne ispunjavaju
sve tražene uvjete, a nikako ne odustaju od kumovanja. Da se
izbjegne smutnja i nanošenje duhovne štete, takvima treba dopustiti
da nazoče krštenju i budu upisani u maticu krštenih u svojstvu
svjedoka, ali uz njih treba odrediti drugu osobu koja uvjete
ispunjava, da kumuje na krštenju i bude upisana u svojstvu
kuma/e.
42. Odgoda krštenja. – Ako iz ozbiljnih razloga navedenih u br.
40 krštenje treba odgoditi, neka se roditeljima protumači da se ne
radi o odbijanju krštenja, naime »treba govoriti … o odgodi iz
pedagoških razloga, već prema pojedinom slučaju, s namjerom da
obitelj napreduje u vjeri i da joj se pomogne kako bi svjesnije
prihvatila svoje odgovornosti«.13 Roditelji će lakše shvatiti
eventualnu odgodu ako im se na lijep način rekne da je sakrament
krštenja važan, da on ima središnje mjesto u vjeri Crkve i ako ih
se upozori na odgovornost koju krštenje traži od roditelja. U nekim
slučajevima prisutnost kumova i kuma koji su spremni prihvatiti
zadaću može pomoći da se krštenje djeteta ne mora
odgoditi.
43. Vjernici katolici istočnog obreda. – Vjernici katolici
istočnog obreda (grkokatolici) neka sakrament krštenja primaju u
svojim župama od svojih svećenika. Svećenici rimokatolici neka
upućuju vjernike grkokatolike da sakramente primaju prema vlastitom
obredu. »Primanjem krštenja pribraja se latinskoj Crkvi dijete
roditelja koji joj pripadaju ili, ako joj jedno od njih ne pripada,
ako oboje složno zažele da se dijete krsti u latinskoj Crkvi; ali,
ako nema složne volje, dijete se pribraja obrednoj Crkvi kojoj
pripada otac« (kan. 111 §1).
Priprava na krštenje
Prosudba stanja
44. Način i sadržaj priprave na krštenje. – Priprava na krštenje
sastoji se od jednog ili više susreta koji se obavljaju u župnom
domu ili u obiteljskoj kući djeteta. Za vrijeme susreta redovito se
obrađuje nauk o sakramentu, obred i značenje sakramentalnih znakova
krštenja. U nekim slučajevima treba razgovarati s roditeljima i
pomoći im da porastu u vjeri i da budu što svjesniji odgovornosti
za kršćanski odgoj svoje djece. Takav sustavniji pristup pomalo će
potisnuti uvjerenje dijela roditelja da su ti susreti prilika kada
svećenici »naplaćuju« svoje (nenaplaćene) usluge ili da je to
neposredna katehetska priprava (vježba) obreda krštenja, neki
vjeronauk za roditelje koji nema nikakve posebne vrijednosti.
Svakako je uputno uključiti u pripravu i same kumove, bar na jednom
susretu.
Pastoralna načela i smjernice za pastoralnu praksu
45. Pretkrsna kateheza. – Susreti priprave za krštenje za
roditelje su važna prigoda da se ponovno sretnu s kršćanskom
zajednicom, da po mogućnosti otkriju svoj krštenički identitet i da
porastu u vjeri. Neka se stoga krštenje ne slavi bez prethodne
kateheze za roditelje i kumove, kako bi oni postali svjesniji da je
krštenje što ga traže za dijete dar. Ima slučajeva kada pojedini
pastoralni djelatnici, vidjevši da roditelji nerado prihvaćaju ili
čak odbijaju pretkrsne susrete, ispuštaju pretkrsnu katehezu i sve
svode na jedan susret odnosno osnovnu »tehničku pripremu« na
slavlje. Takvu praksu valja napustiti i ne pogodovati roditeljima
iz drugih župa da na taj način ´ĺakše prođu`. Otpori nas ne smiju
obeshrabriti, naprotiv »što budemo ustrajniji i uporniji u ovim
opravdanim zahtjevima, otpori će postajati slabiji« (usp.
NSP
42). Ciljevi, sadržaji i metodologija tih susreta među sobom
su
povezani. Za vrijeme tih susreta veoma je važno postaviti i
produbiti pitanje zašto roditelji traže krštenje za svoje dijete,
zatim obraditi bitne elemente teologije krštenja te način slavlja i
sudjelovanja roditelja u slavlju krštenja. Svakako je važno da dođu
do izražaja novi naglasci u shvaćanju i življenju krštenja. U tom
smislu nije dovoljno zadržavanje na »brisanju istočnoga grijeha « i
»zadobivanju milosti posvećujuće« već nužno treba biti prisutan
govor o »novom čovjeku«, o novosti života u Kristu i pripajanju
novom Božjem narodu. Stoga je nužno da se sadržaji predstave
polazeći od biblijskih tekstova i od Reda krštenja. Pastoralno je
uputno, posebno kada se radi o roditeljima koji su distanciraniji
od Crkve, da im se ponude prikladni materijali, koji su u nas već
provjereni i koji slijede suvremenu koncilsku teologiju
sakramenata, sve u vidu produbljenja vjere a posebice sadržaja
krštenja i drugih sakramenata. Od posebnog je značenja Katekizam
Katoličke Crkve ili njegov Kompendij.
Katehezu treba prilagoditi iskustvu pojedinih obitelji,
njihovoj
situaciji i neka se istaknu bitni vidovi sakramenta
krštenja.
Obred krštenja neka se ne predstavi kao kakva puka formalnost
nakon katehetske pouke, nego kao vrhunac kateheze, njezina kruna i
polazište za rast u vjeri i milosti kojima je krštenje izvor. U
pripravi susreta valja imati na umu da su sugovornici odrasli
ljudi, odgovorni za vlastiti rast u vjeri sa svojim speci. čnim
zahtjevima; neka se zato uzme u obzir njihovo iskustvo, poteškoće i
nesigurnosti, vremena, interesi i potrebe.
46. Župnik i župni suradnici. – Prvi pratilac roditelja na tom
putu je svećenik župnik (ili njegov zamjenik) koji je snagom
sakramenta Svetoga reda odgovoran za rast u vjeri kršćanske
zajednice i njezino ucjepljenje u vjeru Crkve. Uz njega, posebice u
većim župama, osim župnog katehete koji pomaže u pripravi, od
velike koristi bila bi prisutnost jednoga ženidbenog para koji bi
snagom sakramenta ženidbe mogao pratiti same roditelje na njihovom
putu vjere u susretu s kršćanskom zajednicom.
47. Ženidbeni parovi – suradnici u pripravi. – Hvalevrijedno je
da se, pogotovo u većim župama, formira nekoliko ženidbenih parova
koji bi kao župni suradnici pomagali župnicima u susretima priprave
na sakrament krštenja. Njihovo kršćansko svjedočenje kao »domaće
Crkve«, njihovo iskustvo na pedagoškom planu dragocjeni su element
navještaja i kateheze. Oni mogu iz vlastitog iskustva razumljivo i
s uspjehom izložiti važnost odgojne zadaće roditelja i vrijednost
obiteljske duhovnosti.
Neka se imena tih ženidbenih parova, pratitelja, priopće
Biskupskom ordinarijatu.
48. Prikladno gradivo za pripravu roditelja. – Bilo bi poželjno
da Vijeće za obitelj Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u
suradnji s Katehetskim uredima i drugima, priredi prikladne
materijale za pripravu obitelji na krštenje njihove djece, što bi
dobro došlo i župnicima i roditeljima.
Slavlje krštenja
Prosudba stanja
49. Krštenje nedjeljom - U našim župnim zajednicama krštenje se
obično slavi nedjeljom, u većini slučajeva za vrijeme nedjeljnog
euharistijskog slavlja, napose u Vazmenom bdijenju i na druge
značajnije dane liturgijske godine (Gospodinovo Krštenje, Sveta
Obitelj i sl.). Župne zajednice su rijetko uključene u slavlje
krštenja, jer se ono često smatra privatnim činom koji se tiče samo
obitelji djece. Rijedak je običaj da se zajednica unaprijed
obavijesti o slavlju sakramenta krštenja. I kumovi i kume, a u
nekim slučajevima i roditelji, slabo sudjeluju u obredu krštenja
ili zato što ne poznaju dovoljno simbolično-liturgijski govor ili
zato što ih ni predsjedatelj ne uključuje dovoljno. Krštenje se
redovito podjeljuje polijevanjem.
Pastoralna načela i smjernice za pastoralnu praksu
50. Dan, mjesto, vrijeme i djelitelj krštenja. – Pri određivanju
dana krštenja djeteta treba voditi brigu o njegovu duhovnom dobru,
o zdravlju majke, napose o vremenu potrebnom za primjerenu pouku o
slavlju krštenja. U pravilu neka se dijete krsti u prvim tjednima
života.
Vlastito mjesto krštenja u pravilu je župna crkva roditelja,
koja treba imati krsni studenac ili posudu u kojoj se prema
prilikama pripremi voda za krštenje u svetištu i ovi neka budu
čisti i lijepo urešeni (RK 20). Ipak, krštenje se može slaviti i u
područnim crkvama ili kapelama u granicama župe, uz odobrenje
mjesnog Ordinarija, pogotovo ako su područne zajednice brojnije.
»Mjesni ordinarij može, pošto se posavjetuje s mjesnim župnikom,
radi udobnosti vjernika dopustiti ili zapovjediti da krsni zdenac
bude i u drugoj crkvi ili kapeli u granicama župe« (kan. 858 § 2).
Ako roditelji uporno i s razlogom traže krštenje djeteta u drugoj
župi, tada taj zahtjev trebaju svome župniku podnijeti pismeno, po
mogućnosti neka pouku za krštenje prime u vlastitoj župi. Krstitelj
ima krštenje javiti župi boravka roditelja. U ozračju dijaloga neka
župnici istraže motive tog zahtjeva, neka uzmu u obzir osjetljivost
i želje obitelji, uz poštivanje pravnih normi (usp. kann. 539, 857
§ 2, 862).
»Nitko ne smije, osim u prijekoj potrebi, bez potrebnog
dopuštenja krstiti na tuđem teritoriju ni svoje podložnike«
(kan.862). »Neka se o krštenju odraslih, barem onih koji su
navršili četrnaest godina života, obavijesti dijecezanski biskup da
ih, ako smatra da je potrebno, on sam krsti« (kan. 863).
Samo iz teških pastoralnih razloga, najčešće zbog zdravstvenog
stanja djeteta, krštenje se može slaviti u klinikama i bolnicama. U
tom slučaju treba obavijestiti župnika župe u kojoj roditelji
djeteta imaju prebivalište, a on neka se pobrine koliko je moguće
za odgovarajuću pripravu roditelja (kan. 860 § 1 i 2). Neka se bez
potrebe ne krsti u privatnim kućama, osim ako je to zbog važnog
razloga dopustio mjesni ordinarij.
51. Sudjelovanje kršćanske zajednice. – Potrebno je odgajati
župnu zajednicu da i ona sudjeluje u krštenju, jer je ono važna
prilika svim vjernicima da razmišljaju o vlastitom kršteničkom
identitetu i da zahvale Gospodinu za dar krštenja. Stoga se
pokazuje pastoralno uputnim, osobito u većoj župnoj zajednici gdje
ima više krštenja, da ona znade kada je slavlje krštenja i u tom se
smislu za to može odrediti jedna nedjelja u mjesecu.
52. Krštenje pod misom. – Da se istakne kristološki i vazmeni
temelj Krsta, preporuča se da se sakrament slavi nedjeljom, na Dan
Gospodnji. Ako je zgodno i ako uvjeti zajednice dopuštaju, krštenje
se može slaviti za vrijeme mise s većim sudjelovanjem vjernika,
tako bi se bolje označilo kako zajednica prihvaća novoga člana (RK
7). Da to ne bude prečesto na štetu jednog ili drugog slavlja, neka
se bar u većim župama za krštenje odredi jedna nedjelja u mjesecu.
O satu slavlja mise s krštenjem neka se obavijesti župna zajednica.
Valja pritom voditi računa i o osjetljivosti vjernika da se ničim,
ni po statusu ni po ugledu, pojedina obitelj ne ističe odnosno
stavlja za poseban uzor. Isto tako u vrijeme mise nije uputno
krštenje djeteta čiji roditelji nisu crkveno vjenčani.
53. Vazmeno bdijenje – povlašteni trenutak krštenja. – Bez
sumnje, najznakovitiji dan za slavlje sakramenta krštenja jest
Vazmeno bdijenje. Međutim, ako ima odraslih katekumena, bolje bi
bilo da se u bogoslužju Bdijenja slavi njihov kršćanski pristup a
ne krštenje djece. U svakom slučaju, bilo bi dobro navijestiti
krštenje nedjelju dana ranije i predstaviti djecu i roditelje, a po
mogućnosti i kumove i kume te pozvati zajednicu vjernika da se moli
za njih. Roditeljima i kumovima valja preporučiti svetu ispovijed i
pričest.
Praćenje obitelji nakon krštenja
Prosudba stanja
54. Kateheza poslije krštenja – ne postoji. – Ne postoji
uobičajena praksa da se nakon krštenja drže kateheze a niti da
kršćanska zajednica prati obitelji i pomaže im u rastu vjere. Hvale
vrijedno je što u nekim župama postoji običaj pozvati roditelje i
djecu na slavlje godišnjice krštenja; neke župe preporučuju susrete
i kateheze. U tom važnom razdoblju njihova života obitelji su
prepuštene samima sebi, a roditelji ponovno uspostavljaju vezu s
kršćanskom zajednicom tek kada dijete počinje sudjelovati na
pripravi za prvu pričest.
Usprkos čestim izjavama Učiteljstva da je obitelj kućna Crkva,
obiteljska sredina se u konkretnom životu ne prepoznaje prvim
područjem evangelizacije, prema kojem bi i roditelji i djeca bili
nositelji naviještanja i svjedoci života u vjeri.
Pastoralna načela i smjernice za pastoralnu praksu
55. Obitelj – prvi subjekt pokrsnog pastorala. – Prvi subjekt
pokrsnog pastorala jest obitelj. I odrasli i djeca zajedno idu
prema Gospodinu uzajamno se evangelizirajući. Ustvari i dijete,
onako kako ono zna, »naviješta« odraslima. Riječ je o jedinstvenom
hodu što ga djeca i odrasli žive zajedno, u kojemu djeca čuju prvi
navještaj i primaju pomoć u rastu vjere, a odrasli sa svoje strane
nastavljaju put rasta na kojemu ih ta ista djeca »odgajaj«.
Religiozna dimenzija nije nešto »uz« ljudsko iskustvo nego njegov
sastavni dio. Produbljivanje te dimenzije zbiva se unutar općeg
odgojnog procesa koji započima već u javnim i privatnim ustanovama
za predškolski odgoj i obrazovanje.14
Religiozno iskustvo je povezano sa psihološkim, spoznajnim,
afektivnim, motivacijskim i socijalnim razvojem djeteta. Zato je u
pokrsnom pastoralu nenadomjestivo imati na umu psiho-pedagoška
načela koja usmjeruju razvoj djeteta i formaciju odrasloga.
Važno je da pastoral polazi od konkretnoga, da naviješta Boga
prisutnog u svagdašnjem životu, da o njemu govori simboličkim i
pripovijedalačkim govorom, da ističe afektivnu dimenziju. Valja
obratiti pozornost na kršćansku poruku i način kako se ona
naviješta, a nije najvažnije kako sustavno i iscrpno iznijeti
teoretske sadržaje, nego kako dijete stupnjevito uključiti u
iskustvo kršćanskog života.
56. Obitelj – prva škola molitve. - U tom smislu obitelj je za
dijete i prva »škola molitve«. Neka roditelji odgajaju svoju djecu
tako da u osobnoj molitvi u pojedinim životnim prilikama
razgovaraju s Bogom, npr. kod ustajanja i kod stola, na kraju dana,
prigodom rođendana i imendana, u trenucima radosti i boli, prigodom
liturgijskih blagdana, kao i u nekim uobičajenim gestama, npr. pri
znaku križa…
57. Župnik i župno pastoralno vijeće. – Svaku pastoralnu
aktivnost valja hrabro i jasno domisliti. Još više, u po-krsnoj
pratnji obitelji ništa ne smije biti improvizirano nego smišljeno
isplanirano. Zato, svaki župnik zajedno sa župnim pastoralnim
vijećem neka razmotri kako na najprikladniji način promicati oblike
i putove pokrsnog pastorala. Bilo bi idealno da se nekoliko puta
godišnje održi susret s obiteljima predškolske djece. Te susrete
valja domisliti tako da budu od pomoći u vrednovanju obiteljskog
života, u njegovim uobičajenim svagdašnjim trenucima (kao što su
jelo, slobodno vrijeme i igre, dijalozi, molitva…). Župnici će
pronaći jedan bračni par ili više njih koji bi mogli animirati
pokrsni pastoral.
Odgoj obitelji s djecom predškolskog uzrasta jedan je od oblika
mistagoške kateheze, prema tome ona mora neprestano biti u vezi sa
slavljem krštenja. Zato se obiteljima preporuča da slave godišnjicu
krštenja i da se jednom godišnje sjete primljenog sakramenta. U tu
svrhu neka se, ako je moguće, izabere jedan dan od posebnog
značenja, npr. Dan života, Blagdan Svete Nazaretske Obitelji,
Nedjelja Gospodinova krštenja. To su dani kada samo bogoslužje
pruža molitve i bogate poruke prikladne za pokrsnu katehezu.
58. Upis krštenja u župne knjige i ime krštenika. – S obzirom na
upis krštenja valja se pridržavati odredaba Biskupske konferencije
Bosne i Hercegovine o crkvenim maticama i drugim uredskim
knjigama.15 Po sebi nema nikakve nužne veze između imena i
krštenja. Ime se prigodom krštenja davalo zato da se ustanovi o
kome se radi i da se naznači kako krštenje nije neki površni i
neosobni događaj. Treba poštivati pravilo koje glasi: »Roditelji,
kumovi i župnik neka se brinu da se ne dade ime tuđe kršćanskom
osjećaju« (kan. 855).
Podjela krštenja, kao i podjela drugih sakramenata, nije prigoda
da se od vjernika »utjeruju« obveze i dugovi za uzdržavanje župe i
svećenika. Biskup će za svoju biskupiju uskladiti kriterije za
podjelu sakramenata,u prvom redu krštenja i ženidbe.
59. Uspomena na krštenje. – U našem narodu postoji običaj da se
prigodom slavljenja sakramenta krštenja pokloni dar - uspomena.
Neka svećenici nastoje ujednačiti tu praksu, jer i ti simbolični
darovi mogu imati pozitivnu ulogu tijekom inicijacije. Neka
svećenici ne zahtijevaju od vjernika da moraju kupiti te darove,
pogotovo to ne smije biti u obliku neke takse. Kao dar - simbol kod
krštenja preporučuje se svijeća, križ, Evanđelje ili nešto drugo
što je prikladno, a nekršćanske znakove treba izbjegavati.
II.
SAKRAMENT POTVRDE
Prosudba stanja
60. Velika većina krštenih prima sakrament potvrde. – Velika
većina onih koji pristupaju sakramentu krštenja pristupa i
sakramentu potvrde ili krizme, iako se i na tom području primjećuje
osipanje. U našoj Crkvi ovaj se sakrament podjeljuje u različitim
godinama života, ili u posljednje dvije godine osnovne škole, tj. u
14. ili 15. godini života, ili tijekom pohađanja srednje škole, tj.
u 17. ili 18. godini života.16 Pitanje, u kojim je godinama života
najpogodnije dijeliti potvrdu, pojavilo se kad je ovaj sakrament
odvojen od krštenja, i kad se pričest dijelila prije potvrde.
Priprava je veoma različita, od redovite kateheze kroz cijelo
vrijeme nakon prve pričesti do nekoliko susreta prije podjele tog
sakramenta. Potvrda se uglavnom slavi pod misom. Veliku pozornost
obitelji posvećuju pitanju dvorane gdje će »slaviti« obiteljsku
krizmenu gozbu i pitanju »krizmenog dara«, koji krizmani kumovi po
nekom izmišljenom pravilu moraju dati.
U novije vrijeme mnoge obitelji krizmenu slavu pretvaraju u
bankete. Osim toga, veoma je uočljiva pojava da se nakon krizme
mnogi udaljuju od Crkve, ili, točnije rečeno, rjeđe pohađaju
nedjeljnu euharistiju i pristupaju sakramentima, a pojavljuju se
tek neposredno prije sklapanja ženidbe.
Pastoralna načela
61. Potvrda – sakrament kršćanske inicijacije. – Sakrament
potvrde ili krizme sastavni je dio procesa kršćanske inicijacije,
koji počinje s krštenjem a završava s euharistijom. Zato su
krštenje, potvrda i euharistija jedinstvena cjelina. Po njima se
»ljudi, s Kristom suumrli, suukopani i suuskrsli, oslobađaju vlasti
tame, primaju Duha posinjenja te sa svim Božjim narodom slave
spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova« (RPOK 1). Zato su »vjernici
obvezni primiti sakrament potvrde pravodobno« (kan. 890), jer je,
istina, bez potvrde i euharistije sakrament krštenja valjan i
djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena (KKC
2).
62. Potvrda – sakrament koji potvrđuje krsnu milost. – Ovaj
sakrament ima dva imena: krizma i potvrda. Naziv krizma označava
čin pomazanja i tvar kojom se krizmanik pomazuje (ulje), a naziv
potvrda izražava sakrament po učinku koji od njega dolazi. U
stvari, »tim se darom Duha Svetoga vjernici savršenije suobličuju
Kristu i snagom jačaju da dadu svjedočanstvo za Krista u izgradnji
njegova Tijela u vjeri i ljubavi« (RP 2). »Ako se kadšto govori o
potvrdi kao sakramentu kršćanske zrelosti koja zahtijeva ozbiljan
izbor vjere, ne smije se odrasla dob vjere poistovjetiti s odraslom
dobi naravnog rasta, niti zaboraviti da je krsna milost čist i
nezaslužen dar, kojoj nije potrebno neko ‘ovjerovljenje’ da bi
postala djelotvornom« (KKC 1308).
63. Potvrda – sakrament Duha Svetoga. – Potvrda se slavi u Duhu
Svetom i daje puninu darova Duha Svetoga, koji u Crkvi čini nekako
trajnom milost Pedesetnice (KKC 1288). Obred izražava izlijevanje
dara Duha Svetoga polaganjem ruku i pomazanjem svetom krizmom. U
potvrdi se prima onaj isti Isusov Duh kojega je on primio samim
Utjelovljenjem (Riječ je tijelom postala u Mariji po Duhu Svetom),
koji je sišao na njega u krštenju na Jordanu u liku goluba, koji ga
je vodio na njegovu poslanju naviještanja i objavljivanja Božjega
Kraljevstva (usp. Lk 4), sve do njegove smrti i uskrsnuća. To je
»njegov« Duh kojega je Isus obećao i dao svojima uvečer na dan
Vazma (Iv 20). Na dan Pedesetnice apostoli (=prva Crkva) na poseban
su način primili istoga Duha Svetoga.
64. Potvrda – sakrament poslanja i svjedočenja. – Potvrda nam
daje »osobitu snagu Duha Svetoga« da, kao »pravi svjedoci Kristovi,
riječju i djelom, širimo i branimo vjeru«, da »hrabro ispovijedamo
ime Isusovo« i nikad se ne stidimo njegova križa (KKC 1303). Kao
što je dar Duha pomogao Isusu da se suoči s križem u svojoj žrtvi i
u pokoravanju Ocu, tako krizmeno pomazanje daje kršteniku snagu
Duha da »čini kao i on«, da drži njegovu zapovijed ljubavi,
darivajući sebe Ocu i u službi ljubavi. Upravo po potvrdi moraju
vjernici sve spremnije obavljati mnogovrsne službe i u crkvenoj
zajednici i u životu društva. Stoga, u situaciji kada se primjećuje
određeno distanciranje mladih nakon krizme, u pripravi valja
stavljati jači naglasak upravo na dužnost i ljepotu kršćanskog
poslanja u okviru konkretne župne i biskupijske zajednice.
Priprava na sakrament potvrde
65. Priprava – zacrtani plan rasta u vjeri. – Sakramenti
kršćanske inicijacije posve su nezasluženi Božji darovi, ali ih
vjernik mora primiti svjesno i živjeti odgovorno. Zato u pripravi
za sakrament potvrde pomaže posebno zacrtani plan rasta u vjeri
koja ga prethodi, prati i vodi do slavlja. Taj isplanirani hod je
trajna vježba u kršćanskom životu; to je prava škola odgoja
nasljedovanja Krista učitelja.
66. Daljnja priprava na sakrament potvrde. – Uputno je na
početku priprave, odnosno »godine krizme«, a to znači na početku
nove »pastoralne godine«, krizmanike predstaviti župnoj zajednici,
a katehetsku pripravu obogatiti duhovnim sadržajima i češćim
susretima, kao i sudjelovanjem na nedjeljnim misama te povremenim
pristupom sakramentu pomirenja i, dakako, uključenjem u pastoralnu
aktivnost župe. »Na Božji narod poglavito spada da pripravlja
krštene na primanje sakramenta potvrde. A pastiri se imaju brinuti
da svi koji su kršteni dođu do potpunog pristupa u kršćanstvo i
zato neka se pomno pripreme za potvrdu« (RP 3).
Neka se na početku katehetske godine sastanu katehisti,
roditelji, svećenici koji pripremaju kandidate za krizmu, zatim
animatori skupina mladih te vjeroučitelji da bi zajednički
programirali pripravu za primanje ovog sakramenta.
Roditelji. – Napose je važno da se za vrijeme priprave na krizmu
u nekoliko susreta neposredno i odgovorno uključe roditelji.
Obitelj je uvijek prvo i nenadomjestivo ozračje koje odgaja u vjeri
i kršćanskom svjedočenju. Treba pomoći da djeca i roditelji
uspostave pravi dijalog, a roditelje odgajati da se smatraju pravim
katehetama – odgojiteljima svoje djece, da budu spremni saslušati
ih i da uoče krizu vjere koja se pojavljuje u mladenačko doba.
Vjeroučitelji. – I vjeroučitelji koji vode mlade u školi pozvani
su biti u suglasju sa župnim katehetama i dogovoriti s njima što se
može više i bolje učiniti da se mladi što kvalitetnije uključuju u
župnu zajednicu i dovedu do ljudske i kršćanske zrelosti. Katehete
neka katehezu obogate iskustvom, inicijativom i zalaganjem, a
programe neka zajednički stvaraju i provjeravaju. Bilo bi dobro da
se katehete redovito sastaju sami i zajedno s krizmanicima, kako bi
stvorili obiteljsko ozračje i razvili prijateljstvo između
krizmanika i raznih pastoralnih skupina u župi. Preporučuju se i
susreti krizmanika jednog dekanata ili regije (arhiđakonata).
67. Priprava kroz euharistijska slavlja. – Poželjno je da djeca
koja su već pristupila sakramentu Euharistije nastave svoj odgojni
put produbljivanjem vjere, živim sudjelovanjem na nedjeljnim
euharistijskim slavljima i uključenjem u župnu zajednicu. – Taj put
kateheze, formacije, liturgijskog iskustva i svjedočanstva
kršćanske dobrotvornosti je početna priprava i na sakrament potvrde
koji će mlade dovesti do zrelosti vjere. Što se tiče sustavnijega
pristupa župnoj katehezi, odnosno neposrednih ciljeva u pripravi na
sakrament potvrde, svakako se preporuča konzultirati dokument
Hrvatske biskupske konferencije Župna kateheza u obnovi župne
zajednice17. Svakako valja uzeti u obzir Uvodne napomene, biblijska
čitanja i sam obred slavlja krizme u redu Potvrde. Veoma važno je
imati pred očima ono što donosi Katekizam Katoličke Crkve:
»Priprava za potvrdu treba ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg
sjedinjenja s Kristom, do življe prisnosti s Duhom Svetim, s
njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti
apostolske odgovornosti kršćanskog života. Zato će kateheza o
potvrdi težiti za tim da u potvrđenika probudi smisao pripadnosti
Crkvi Isusa Krista, i to
kako sveopćoj Crkvi, tako i župnoj zajednici.« (KKC 1309)
Neka se na tom putu pomogne djeci da žive u duhu liturgijskih
vremena, npr. u adventu i korizmi neka se organiziraju pokornička
slavlja s pojedinačnom ispovijedi. Bilo bi dobro da o Božiću djeca
sudjeluju u karitativnim akcijama i bratskoj solidarnosti. U
korizmi, pod nedjeljnom sv. misom može im se podijeliti tekst
Vjerovanja ili Očenaša, odnosno Sveto pismo. Vazmeno vrijeme je
najpogodnije za podjelu ovog sakramenta.
68. Uvjeti primanja sakramenta potvrde. – Priprava za sakrament
potvrde podrazumijeva barem tri godine pohađanja župne kateheze
poslije prve pričesti te redovito sudjelovanje na nedjeljnom
euharistijskom slavlju. Jedan od preduvjeta za sakrament potvrde je
pohađanje školskog vjeronauka, ali on ne
može zamijeniti niti nadomjestiti župnu katehezu. To znači
da
se nikako ne može prihvatiti praksa oslanjanja samo na
školski
vjeronauk odnosno vjeroučitelja u školi što se tiče priprave
za
krizmu, a zanemarivanja župnih katehetskih susreta, pogotovo u
»godini krizme«. Vjeroučitelj u školi dužan je slijediti školski
vjeronaučni program, koji ne može u svemu nadomjestiti ono što onaj
koji želi slaviti sakrament potvrde i uključiti se u župnu
zajednicu treba u njoj dobiti. Katehetski susreti moraju se
održavati u župnoj zajednici koja se mora pobrinuti za prikladne
prostore
odnosno katehetske dvorane. Oni ne mogu biti imitacija a
osobito ne ponavljanje školskoga vjeronauka već imaju specifičan
sadržaj i metodologiju katehetskog slavlja.18
Stupanj znanja o sakramentu potvrde koji se traži od kandidata
ovisit će i o samom kandidatu, tj. o njegovim talentima. Osim
potrebnog znanja kršćanskih istina treba isticati i iskustvo
kršćanskog života. Provjera znanja i aktivnosti u životu mjesne
Crkve može se obaviti i pred zajednicom vjernika. Tim povodom
kandidatima treba govoriti o nužnosti katehetskih okupljanja
poslije krizme, kako u skupinama mladih tako i u posebnim
zajednicama ili u živim vjerničkim krugovima. Uputno je sve to
navesti u posebnom letku odnosno poslije-krizmenom programu.19
Sud o prikladnosti kandidata za primanje tog sakramenta spada na
župnika ili drugog svećenika, u suradnji s katehetama koji su
pripremali kandidate za svetu potvrdu. Taj sud župnik će donijeti u
duhu kreposti pastoralne razboritosti, o čemu je uputno raspraviti
i na župnom pastoralnom vijeću, a u težim slučajevima neka se
posavjetuje s biskupom ili drugim krizmateljem.
69. Biskup i drugi služitelji potvrde. - »Redoviti je služitelj
potvrde biskup. Neka redovito on podjeljuje sakrament jer tako
bolje dolazi do izražaja povezanost s prvim izljevom Duha Svetoga
na dan Pedesetnice. Apostoli su naime, pošto su bili ispunjeni
Duhom Svetim, sami polaganjem ruku Duha prenosili vjernicima. Tako
primanje Duha Svetoga po biskupovoj službi bolje pokazuje tijesnu
vezu potvrđenih s Crkvom, a očituje i nalog koji su od Krista
primili da među ljudima daju svjedočanstvo za njega.
Drugi krizmatelji. – Osim biskupa vlast podjeljivati potvrdu po
samom pravu imaju: a) područni prelat i područni opat, apostolski
vikar i apostolski prefekt, apostolski administrator i biskupski
administrator, i to u granicama svoga područja i za
vrijeme trajanja službe; b) u odnosu na dotičnu osobu
prezbiter
koji snagom službe ili nalogom dijecezanskog biskupa krsti
nekoga tko je prešao dob djetinjstva ili nekoga već krštenoga prima
u potpuno zajedništvo Katoličke Crkve; c) za one koji su u smrtnoj
opasnosti župnik, pa i svaki prezbiter« (RP 7). – Nadalje,
»dijecezanski biskup može ovlastiti jednoga ili više određenih
prezbitera da oni podjeljuju ovaj sakrament« (RP 8).
Susret biskupa ili drugoga krizmatelja s krizmanicima prije
slavlja neka bude radosni susret i izraz zajedništva u vjeri, a ne
kao neki školski ispit znanja u vjeri. Biskup ili njegov delegat o
tome vodi računa i u tom duhu vodi razgovor s kandidatima i upućuje
im poticajnu riječ. Stoga, neka župnik sa suradnicima taj susret
kandidatima tako i predstavi.
70. Priprava u župi krizmanika. – Priprava se redovito obavlja u
župi krizmanika u kojoj se i slavi taj sakrament. Ako bi iz
opravdanih razloga kandidat morao primiti svetu potvrdu u drugoj
župi, neka to bude uz jasnu suglasnost mjerodavnih svećenika i uz
pismenu potvrdnicu o obavljenoj pripravi. Neka se o obavljenoj
krizmi pismeno izvijesti župa krštenja i stanovanja.
Neka se predvidi da u daljnjoj pripravi krizmanici obave bar
jedan dan duhovnu obnovu, ili trodnevnicu, na temelju tekstova
krizmenog slavlja da u duhu sabranosti posvijeste dar što ga
primaju. Susret može poslužiti da se zajedno s mladima župe ili
njihovim animatorima odredi nastavak katehetskog puta i kršćanskog
iskustva u župi.
Dijeljenje potvrde neka bude i češće, u većim župama i svake
godine, prema mogućnosti dijeceze, a u župama s velikim brojem
krizmanika i dva puta godišnje.
71. Neposredna priprava. – U neposrednu pripravu za potvrdu
spada susret s roditeljima i kumovima te duhovna obnova. I za
plodonosno i djelotvorno primanje sakramenta potvrdu neka se
krizmanici dolično priprave tako da pristupe sakramentu ispovijed,
kao što su učinili za prvu svetu pričest (usp. kan. 914). Također
se preporučuje da tom prigodom roditelji i kumovi prime sakramente
pokore i presvete euharistije. Potrebno je na vrijeme skrenuti
pažnju na problem sve većeg osiromašenja krizme kada se priprava
usredotočuje na vanjštinu, konkretno na odijela i svojevrsna
natjecanja u pripremanju pravih banketa s brojnim uzvanicima, što .
nancijski iscrpljuje i obitelj i kumove, koji se teško odupiru
određenim novim običajima. Svakako je nužno upućivati na skromnija
slavlja, s naglaskom na bogatstvo duha što ga krizma u sebi
sadržava. U susretima treba roditeljima i kumovima protumačiti
zadaću i smisao njihove prisutnosti na slavlju, potom dogovoriti
ponašanje za vrijeme krizmenoga slavlja, npr. odijevanje, fotogra.
ranje i snimanje. S obzirom na kumove, »preporučuje se uzeti za
kuma onoga tko je tu službu preuzeo na krštenju« (kan. 893 § 2).
Neka se izabiru za kumove oni koji žive kršćanskim životom, prema
kriterijima koji su izneseni u br. 41 ovog dokumenta, a svećenici
neka uznastoje osloboditi kumstvo od folklora i preskupih darova.
Neposredno prije krizmenog slavlja treba napraviti raspored za one
koji za vrijeme potvrde obavljaju neku službu. Bilo bi dobro
uključiti krizmanike u neposrednu pripravu, da i oni pomognu
urediti i pripraviti bogoslužni prostor na kojem će se
slaviti potvrda. Isto tako bilo bi prikladno organizirati kratke
duhovne obnove, napose neposredno prije podjele sakramenta
(devetnicom ili trodnevnicom). – Fotogra. ranje za vrijeme
Službe riječi i Euharistijske službe treba isključiti.
Slavlje sakramenta potvrde
72. Slavlje sakramenta potvrde. – Sakramentalni znak sačinjavaju
pomazanje svetom krizmom, polaganje ruku i izgovaranje riječi.
Posebno poštovanje treba iskazivati svetome ulju »krizmi «, koje u
ulaznoj procesiji može nositi jedan od krizmanika. Neka se ona
stavi na oltar, okadi, ili neka joj se poštovanje iskaže na neki
drugi način.
Neka se liturgijsko slavlje potvrde, koje je inače veoma bogato,
ne opterećuje dugim uvodnim pozdravima ili »propovijedima«, te
suvišnim govorima, neprikladnim i neukusnim gestama i simbolima,
pjesmicama, deklamacijama, živim slikama i sl. U tom smislu uputno
je konzultirati provjerene novije materijale te pastoralne i
liturgijske stručnjake. Dakako, osjeća se potreba da katehetski
uredi prikupe takve materijale i daju na uvid župnicima i
katehetama kako bi se, uza svu moguću kreativnost, uvažavali
jedinstveniji pristupi, koji će slijediti sadržaj, značenje i duh
obreda krizme.
73. Potvrda – blagdansko ozračje. – Liturgijske knjige, u prvom
redu Misal i Ponti. kal, upućuju čemu treba posvetiti pozornost u
slavlju sakramenta potvrde. Blagdansko ozračje, kao izraz zajednice
koja doživljava radost vjere u Uskrsloga, mora dati obilježje
cijelom slavlju. Radi se, naime, o dragocjenoj prilici kada
zajednica svjedoči i naviješta evanđelje. »Valja se pobrinuti da
sveti čin dobije blagdansko i svečano ozračje, što odgovara njegovu
značenju za mjesnu Crkvu. To se naročito postizava ako se svi
pripravnici saberu na zajedničko potvrdno slavlje. Na sudjelovanje
na tom slavlju treba pozvati i sav Božji narod koji zastupaju
obitelji i prijatelji potvrđenika te članovi mjesne crkvene
zajednice; svoju vjeru neka svi pokušaju očitovati plodovima koje
je u njima Duh Sveti izveo« (RP 4). Zbog blagdanskoga (vazmenog i
duhovskog) ozračja nije preporučljivo sakrament
potvrde dijeliti u korizmeno vrijeme.
74. Izbor pjesama. – Od izuzetnog je značenja izbor pjesama i
svega onoga što bi pomoglo da cijela zajednica bude uključena u
slavlje. Napose valja paziti da pjesme budu usklađene s biblijskim
tekstovima predviđenim za krizmeno slavlje, kao što je u br. 98.
rečeno općenito za pjesme misnog slavlja. Bilo bi dobro da na kraju
obreda podjele krizme cijela zajednica obnovi krsna obećanja, a
pjesma neka ne bude razlog produženja cjelokupnog slavlja.
75. Navještaj Božje Riječi. – Navještaj Božje riječi treba
brižno pripraviti. Neka se izbjegavaju improvizacije, a Božju Riječ
neka čitaju osobe koje obično obavljaju tu službu, iako ne bi
trebalo isključiti predstavnike kateheta, roditelja i kumova.
»Posebno značenje valja dati slavljenju Božje riječi, od koje
započinje obred potvrde. Naime, iz slušanja Božje riječi
mnogostruko djelovanje Duha Svetoga prožima Crkvu i svakog
krštenika ili potvrđenika i upravo po njoj se Gospodnja volja
očituje u životu kršćana« (RP 13). Izbor čitanja i drugih
liturgijskih tekstova treba dogovoriti sa služiteljem sakramenta
potvrde u skladu s liturgijskim propisima. Budući da je Božja riječ
upućena krizmanicima, neka je navijeste drugi a ne krizmanici.
76. Potvrđenici se predstavljaju biskupu sami i preko drugih. –
Preporuča se da se kod potvrde sami potvrđenici predstave biskupu
(krizmatelju), ali to može učiniti i župnik ili onaj tko ih je
pripravljao na krizmu.
77. Obred potvrde u šutnji. – Bilo bi dobro da prisutna
zajednica u šutnji prati obred podjele svete potvrde, da se čuje
glas biskupa koji izgovara formulu sakramenta. Podjelu sakramenta
mogla bi eventualno pratiti tiha glazba. Ne preporuča se (bučna)
pjesma, jer pjesma je liturgijski čin a ne ukras obreda ili pratnja
podjele krizme.
78. Prinosna procesija. – Posebnu pozornost valja posvetiti
prinosnoj procesiji. I nju treba trijezno domisliti u skladu s
ozbiljnošću svojstvenoj rimskoj liturgiji. Preporuča se obred
popratiti prinošenjem darova za siromahe ili potrebne, ali u
prinosnoj procesiji valja izbjegavati neuobičajene simbole.
79. Upis u knjigu potvrđenih. – Neka se u knjigu potvrđenih,
koju treba čuvati u župnom arhivu, upišu imena potvrđenih,
služitelja, roditelja i kumova te mjesto i dan podijeljene potvrde
(usp. kan. 895).
Župnik mjesta podjeljivanja potvrde mora o podijeljenoj potvrdi
obavijestiti župnika župe krštenja da se činjenica primljene
potvrde ubilježi u maticu krštenih (usp. kan. 535 § 2).
Ako mjesni župnik nije prisustvovao podjeljivanju potvrde, neka
ga služitelj potvrde osobno ili preko drugoga što prije obavijesti
o podijeljenoj potvrdi (usp. kan. 896).20
III.
SAKRAMENT EUHARISTIJE
Prosudba stanja
80. Slavlje nedjelje – znak pripadnosti Bogu i Crkvi. – Prigodom
proslave Branimirove godine u Ninu 1979. godine, mi hrvatski
biskupi proglasili smo: »Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i
nedjeljom slavi misu«. Otkako je hrvatski narod primio kršćanstvo,
s osobitim poštovanjem prihvatio je nedjelju kao »Dan Gospodnji «.
Slavljenje nedjelje bilo je znak njegove vjernosti Bogu i Crkvi.
Sudjelovanje u nedjeljnoj misi stvaralo je više nego išta drugo
kroz našu dugu povijest duhovni identitet našeg naroda. Kršćanska
je nedjelja oblikovala našeg vjernika, vodila njegov duh,
popravljala njegovo životno ponašanje, dizala ga iz padova i
klonuća. Nedjelja je bila dan pouke o bitnim istinama kršćanske
vjere. Ona je bila i u socijalnom smislu važan dan, napose kao dan
zaštite maloga čovjeka od naporna rada, jer je u počinku
izjednačavala sve ljude. Zakon »nerada�