-
Politiko obrazovanje, Vol.1, (2005.), br.1, str. 7-33
Vladimir Vuji
POLITIKO OBRAZOVANJE I MODELI DEMOKRACIJE
Izvorni znanstveni lanak
SAETAK
Autor u ovom radu obrazlae tezu da je politiko obrazovanje nuno
za demokraciju i da je ovisno o modelima demokracije. Kod analize
normativnih modela demokracije fokusira se na procese formiranja
politike volje zato to u tim procesima dolazi do izraaja uloga
samih graana. Analiza je pokazala da postoje razliiti naini
djelovanja graana u procesima formiranja politike volje te da ti
razliiti naini zapravo odreuju specifinost razliitih modela
demokracije. Autor pokazuje da je strateko politiko djelovanje kao
instrumentalno politiko djelovanje karakteristino za klasini
liberalni model, dok je vrijednosno-racionalno djelovanje, etiki
proeto, karakteristino za klasini republikanski model
demokracije.
Problem je u oba ova modela to su glavni pokretai politikog
djelovanja graana, a to su interesi u liberalnom modelu te ope
dobro u republikanskom modelu, na odreeni nain egzogeni samom
politikom procesu. Razvoj treeg modela, teorije deliberativne
demokracije, ide upravo u tom smjeru da se prevladaju ove
egzogenosti interesa i opeg dobra u odnosu na sam politiki proces
te da se tako afirmira uloga politike u konstituciji interesa i
opeg dobra. Deliberativni model demokracije, dakle, ima potencijal
za konstituiranje i transformiranje interesa i koncepcija opeg
dobra. U ovom modelu politika poinje dobivati svoju prepoznatljivu
funkciju u organizaciji drutva i rjeavanju konflikata i konsenzusa.
Politiko obrazovanje prema deliberativnom modelu demokracije dobiva
nove konture i dimenzije. One se temelje na pretpostavkama drutvene
kooperacije i koncepciji osobe sposobne za pravedno djelovanje i
sudjelovanje u javnosti radi rjeavanja zajednikih problema.
Kljune rijei : politiko obrazovanje, modeli demokracije,
liberalni model demokracije, republikanski modeli demokracije,
deliberativni model demokracije Uvod
Od antikih vremena poznato je da je obrazovanje nuno za
odravanje
svakog politikog sustava i da razliitim sustavima odgovara
razliito
obrazovanje. Aristotel se tako zalae za odgoj u duhu dravnog
ureenja.
Tako demokraciji odgovara ne samo demokratski odgoj, nego i
odgoj u duhu
demokratskog dravnog ustroja (Aristotel, 1984.: 139). I
suvremene
Prof.dr. Vladimir Vuji, redovni profesor na Fakultetu politikih
znanosti u Zagrebu
-
Vladimir Vuji 8
demokracije svjesne su vanosti ove Aristotelove teze. Danas je
politiko
obrazovanje za demokraciju, koje se javlja pod razliitim
nazivima, postalo
svojevrsni pokret u svjetskim razmjerima. Problem, dakle, nije
vie je li
edukacija za demokraciju potrebna, ve u koncepcijama,
sadrajima,
funkcijama i nainima te edukacije1. Osnovni problem odgoja
za
demokraciju nastaje iz samog poimanja demokracije - iz njenih
koncepcija.
Danas je jasno da postoje razliite koncepcije demokracije kojima
odgovaraju
razliiti teorijski i praktini modeli (ustroji) demokracije i
demokratske vlasti.
Prema tome, ne moe se o politikoj edukaciji za demokraciju
raspravljati
samo generalno, bez povezanosti s modelima demokracije.
Razliiti
normativni modeli demokracije pretpostavljaju razliite
koncepcije politike
edukacije ili odgoja za demokraciju.
Ovaj problem odnosa izmeu edukacije i politikih poredaka
ekspliciran je ve u Aristotelovim analizama. Prije nego prijeemo
na analizu
odnosa izmeu modela demokracije i politike edukacije pokuat
emo
eksplicirati problem koristei neke Aristotelove teze. Aristotel
je, naime,
smatrao da je najbolje dravno ureenje ono koje ima u vidu opu
korist
(Aristotel, 1984.: 64). Opu korist je definirao kao pravdu, ali
pravdu nije
definirao kao neku vrstu jednakosti, to i danas neki ine: dobro
za kojim
drava tei jest pravda, a to je opa korist. Svi misle da je
pravda neka vrsta
jednakosti. On, dakle, izmeu pravde i jednakosti ne stavlja
znak
jednakosti. Aristotel je dalje pokazao to je temelj svakog
pojedinog dravnog
ureenja (monarhije, aristokracije itd.). Pokazao je da je temelj
demokracije
sloboda, aristokracije vrlina, oligarhije bogatstvo itd. On
dakle jasno
osporava tezu da je temelj demokracije samo vlast masa
(veina).
Ovdje je, meutim, vano vidjeti to Aristotel misli o svrsi
postojanja
svakog, a naroito najboljeg, dravnog ureenja. Svrha najboljeg
dravnog
ureenja jest pravda, a kako se demokracija temelji na slobodi
(slobodnim
ljudima) moglo bi se pojednostavljeno zakljuiti kako su
slobodni
istovremeno i jednaki. Sloboda, naime, tako odreuje jednakost.
Aristotel,
zapravo, misli kako se grijei u obrazlaganju postojanja
razliitih drutvenih
1 Vidjeti, primjerice, u Lorraine M. McDonnell, P. Michael
Timpane, and Roger Benjamin (eds.), Rediscovering the Democratic
Purposes of Education, Univ. Press of Kansas, 2000.
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
9
ureenja prema tretiranju jednakosti na osnovi odreenog mjerila.
Tako bi se
prema njemu demokracija mogla takoer krivo protumaiti na
osnovi
slobode i (kao) jednakosti. On o tome kae ovo: Demokracija se
zasniva na
shvaanju da je jednakost u odnosu na bilo koju stvar apsolutna
jednakost,
pa su ljudi, zato to su svi bili podjednako slobodni smatrali da
su svi
apsolutno jednaki (Aristotel, 1984.: 119). Iz Aristotelova
izlaganja jasno je
kako on uvia da se iz jednog opeg mjerila kao temelja nekog
politikog
poretka ne moe izvesti zakljuak o svakom drugom mjerilu tog
poretka. Ako
je tako osnovno mjerilo demokracije sloboda svih, to ne znai da
podjednako
slobodni mogu misliti da su apsolutno jednaki u svemu i
svaemu.
Prvo obiljeje slobode jest naizmjenino vladanje i
podinjavanje.
Politika sloboda se ne moe razmatrati mimo toga. U demokraciji
se pravo
sastoji u jednakosti. Sloboda i jednakost nisu u anarhiji (da
svatko misli da
moe raditi to hoe). Problem je za demokraciju to ta jednakost
nije prema
vrijednosti, ve prema brojnoj nadmoi ili prema onome to veina
odlui.
U demokraciji je, dakle, jednakost u tome to narod odlui da je
jednakost i
to je najvii zakon i najvia pravda - i to je obavezno za sve.
Drugo obiljeje
slobode je da svatko moe ivjeti po svojoj volji, ali kako
demokracija poiva
na volji slobode veine onda je jasno da nema apsolutne
jednakosti meu
slobodnima. Biti jednak, kae Aristotel, meu jednakima, a to
znai
slobodnima (jer je demokracija jednakost po slobodi), znai imati
ista prava
(Aristotel, 1984.: 157), i drava koja ne vodi rauna o
pravednosti teko se
moe odrati.
Dakle, kao to vidimo ve je Aristotel anticipirao problem
suvremene
liberalne demokracije veoma precizno: ako je, naime, demokracija
vladavina
slobodne veine, a to jest suvremena liberalna demokracija, onda
se u toj
demokraciji jednakost ne moe postaviti metafiziki (kao to je to,
primjerice,
iskuavao ak J.Rawls u svojoj teoriji pravde ili kao to su inili
razni
marksisti), ve se moe odreivati samo empirijski, a to znai samo
kako to
veina odlui, a to dalje znai imati ista prava i nita vie od
toga. Iz toga bi
se dalo razumjeti da je Aristotel jasno vidio da se demokracija
ne moe
razumijevati fundacionistiki, osim slobode svih, tj. da ne moe
imati
metafiziko utemeljenje, nego samo empirijsko. Zar ova
Aristotelova rasprava
-
Vladimir Vuji 10
ne podsjea jako na raspravu suvremenih teoretiara demokracije
oko njenih
temelja, tj. na raspravu izmeu fundacionalista i
antifundacionalista
demokracije.2 Ako je to tako, onda je posve jasno i da prema
Aristotelu
moramo istraivati kako ljudi razumiju demokraciju, prije svega
jednakost i
pravdu, te odgojem utjecati na razvoj kritike samorefleksije
tog
razumijevanja.
Ve nam, dakle, ova analiza pokazuje kako nije dostatno govoriti
o
odgoju za demokraciju u smislu teze da je tu sve samorazumljivo,
a prije
svega da je demokracija samorazumljivi sustav vlasti (slobodni
izbori,
politike stranke, podjela vlasti itd.), pa je osnovni problem
kako odgajati za
demokraciju i na koje aspekte demokracije usmjeriti pozornost
odgoja - na
formalne institucije ili realne politike procese (izbore,
konflikte, koalicije i
sl.). Naime, o odgoju za demokraciju nije mogue govoriti samo
generalno
kao da je demokracija jednoznana koncepcija vlasti. U takvoj
koncepciji
odgoja smatra se kao da je cilj jasan - problem je samo u
sredstvima
(nainima) odgoja za taj cilj. Malo je radova, pak, koji se
usmjeravaju na
odgoj za demokraciju u smislu njezinih determinirajuih
ogranienja
(mogunosti) i u smislu razvoja razliitih modela tih mogunosti.
Unutranja
ogranienja temeljnog modela demokracije koji poiva na slobodi
(slobodnoj
volji pojedinaca i odluivanju veine) odredila su potrebu i
mogunost
razvoja teorija demokracije i moguih teorijskih i praktinih
modela njenog
ustroja u svijetu. Odgoj za demokraciju pretpostavljao bi prije
svega da mladi
znaju karakteristike razliitih modela demokracije i da znaju
koji model
demokracije prevladava u njihovoj zemlji i zbog ega je to tako.
Tek na toj
osnovi mogue je obrazovati za demokraciju u smislu njenog
institucionalnog ustroja i realnih politikih procesa u drutvu.
Zato emo
ovdje pokuati skicirati glavna obiljeja nekih temeljnih modela
demokracije
i potrebu odgoja za te modele, a tek na toj osnovi pokuati
vidjeti (na
drugom mjestu) kako mladi u Hrvatskoj razumiju demokraciju i
odgovara li
to razumijevanje vie ili manje odreenom modelu.
2 Vidjeti o tome opirnije u Seyla Benhabib (ed.), Democracy and
Difference, Contesting the Boundaries of the Political, Princeton
University Press, 1996, str. 333-361.
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
11
Modeli demokracije: osnovna obiljeja
Zadaa ovog rada svakako nije analiza teorija ili modela
demokracije,
ve skiciranje glavnih obiljeja razliitih modela demokracije koja
mogu imati
razliite implikacije za samo politiko obrazovanje graana prema
tim
modelima. Aristotel je tvrdio da je odgoj u duhu odreenog
dravnog ustroja
nuan za odravanje tog ustroja, a mi sada moemo tvrditi da je
odgoj u
duhu odreenog modela demokracije nuan za odravanje upravo
tog
modela, a ne nekog drugog. Dakle, jasno je da odgoj za
demokraciju i model
demokracije moraju biti usklaeni. Ne postoji, dakle, univerzalni
model
odgoja za jedan univerzalni model demokracije.
Ovdje nije problem samo utvrditi osnovne karakteristike
razliitih
modela demokracije, nego je problem i oko odreivanja samih
modela. Danas
postoje razliite klasifikacije modela demokracije. Postavlja se
odmah pitanje
otkud te razliite klasifikacije? Kako su razliiti autori doli da
razliitih
modela klasifikacije? Tako, na primjer, D. Held govori o dvije
skupine
modela: o klasinim i suvremenim modelima. U klasine modele
ubraja
klasinu atensku demokraciju, zatim protektivnu demokraciju i
neposrednu
demokraciju; dok suvremene varijante obuhvaaju elitistike i
pluralistike
modele itd (Held, 1990.). J. Habermas govori o tri osnovna
normativna
modela demokracije: o liberalnom, republikanskom i
deliberativnom modelu
(Habermas, 1996.). I. M. Young govori o dva osnovna modela, a to
su
agregatni i deliberativni (komunikativni) model (Young, 2000.:
19-25).
Postoje, dakako, i drugi modeli. Na primjer, S. Smootha u jednom
radu
prilino precizno definira pet modela demokracije u koje
ukljuuje
individualno-liberalni, republikansko-liberalni,
multikulturalni, konsocijalni
i etniki model demokracije (Smootha, 2002.). to se iz ovih
klasifikacija
moe zakljuiti? Oito je da razliiti autori koriste razliite
kriterije za
definiranje modela demokracije. Held je, na primjer, prije svega
koristio
historijski kriterij nastajanja modela u teoriji i praksi
demokracije.
Habermas je koristio drugi kriterij - ini nam se da ga je
zanimalo prije svega
pitanje formiranja politike volje u demokraciji i izvori te
volje. Moda je to
-
Vladimir Vuji 12
pitanje politike legitimacije poretka. Young zanima slian
problem kao
Habermasa, dok Smootha koristi vie kriterija, ali prije svega
zanima ga
pitanje prava pojedinaca i razliitih kolektiviteta u drutvu.
Naime, zanima
ga kako demokracije rjeavaju odnos izmeu drave i nacije u
svom
funkcioniranju, tj. razvija li se demokracija kroz slobodu
pojedinaca ili kroz
njihove nacionalne/etnike okvire i identitete. Ve ovi sami
kriteriji govore o
sloenosti teorija demokracije i kompleksnosti demokracije
openito kao
oblika vladavine.
Jasno je da je demokraciju potrebno tretirati iz razliitih
pozicija, ali je
za nau svrhu ovdje, tj. s obzirom na politiko obrazovanje, moda
najvaniji
kriterij za analizu modela demokracije sam nain formiranja
politike volje i
izvori tog formiranja, a to je izravno vezano za pitanje
politike legitimacije
demokratskog poretka. U tom smislu ini nam se da je opravdano
govoriti o
tri osnovna modela demokracije: o klasinom liberalnom modelu,
o
republikanskom modelu i o deliberativnom modelu demokracije.
Habermas
analizira upravo ta tri normativna modela demokracije, jer je
vjerojatno
pretpostavio da ova tri modela razlikuju ono to je bitno
razlikovati u
demokraciji, a to je proces formiranja politike volje i
normativno utemeljenje
tog procesa. To se onda nedvosmisleno nadovezuje na pitanje
politike
legitimacije demokratskog poretka i autoriteta vlasti. Zato emo
se u ovome
radu osvrnuti na ta tri modela kako bi onda mogli vidjeti
njihove mogue
implikacije za politiko obrazovanje.
Za modele demokracije vano je vidjeti ulogu politike u
drutvu.
Politika prije svega ima zadatak u demokraciji openito raditi na
procesu
formiranja politike volje graana, iji izraz jest odreena vlada
(izbor ljudi
na poloaj vlasti). Razlika izmeu liberalnog i republikanskog
modela
demokracije jest prije svega u tome to je liberalni model
usmjeren na
programiranje vlade, dok je republikanski model usmjeren na
formiranje
politike zajednice, opeg dobra ili zajednikog interesa. U
liberalnom
modelu politika polazi od pojedinanih privatnih interesa graana,
u funkciji
je agregiranja tih interesa kroz izborno glasovanje, a vlada
slui prije svega
ostvarivanju interesa veine. Republikanski model, meutim, smatra
da
postoji ope dobro i da je ono odreeno opom voljom graana na
izborima,
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
13
ali da ta opa volja nije samo rezultat danih interesa privatnih
osoba, nego je
i rezultat moralne odreenosti ope volje koja proizlazi iz
predodreenog
kolektiviteta kao to je politika zajednica. Republikanski
pojedinac u
politikom procesu pita se to ja moram uiniti, za koju se opciju
opredijeliti,
a da bi ona bila dio zajednikih interesa drugih ljudi u
zajednici, jer ako se
ne pogodi taj zajedniki interes (Rousseau) onda nema potvrivanja
ope
volje, nego u drutvu dominiraju posebne volje (privatni
interesi), to
svakako moe voditi do uruavanja politike zajednice.
Tako zapravo dolazimo do zakljuka da je liberalna politika
utemeljena
na agregaciji privatnih interesa pojedinaca, a republikanska na
agregaciji
ope volje graana koja nije samo zbroj pojedinanih interesa, nego
zbroj
pojedinanih interesa koji se temelje na prosudbi opeg dobra ili
onoga to bi
moglo biti zajedniko svima u drutvu. Zato se opa volja ne
temelji na
kalkulaciji osobnih interesa, nego na kalkulaciji opeg interesa.
A to pak
znai da nije samo racionalna aktivnost instrumentalnog
politikog
djelovanja, nego je moralno posredovana jer se utemeljuje i na
graanskoj
vrlini ili sposobnosti graana da procjenjuju (pogaaju) ope dobro
i da
osjeaju potrebu za tim dobrom. Republikanska politika nije samo
politika o
interesima i preferencijama privatnih osoba, nego je politika
koja nastaje u
javnom prostoru i javnom dijalogu o opem dobru. Naravno da se
ope dobro
ne moe poistovjetiti samo s privatnim interesima i
preferencijama tih
interesa, nego je posredovano i odreenim vrijednostima koje
prevladavaju u
pozadinskoj kulturi drutva.
U liberalnom modelu izolirani pojedinac standard je morala i
istine.
Locke izjednaava dobro, vrlinu i individualni interes. On kae da
samo
ono to ima sposobnost da izazove zadovoljstvo u nama jest ono to
se moe
zvati dobro, a ono to izaziva bol u nama jest zlo. Dakle, jasno
je da i u
liberalnom modelu postoje zajednike vrijednosti, ali samo kao
koalicija
privatnih interesa koji su uglavnom nestalni s obzirom na
njihovu iskljuivu
subjektivnost. Interesi su ovdje subjektivne kategorije. Odnosi
meu ljudima
su iskljuivo interesni odnosi te je povezivanje meu njima
minimalno ili
nikakvo. Liberali prihvaaju demokraciju zato to smatraju da elje
i interesi
privatnih osoba imaju jednak status i time pravo na njihovo
ostvarivanje.
-
Vladimir Vuji 14
Samo demokracija moe osigurati politiku jednakost svim tim
prirodno
jednakim eljama i interesima. Demokracija je tako
instrumentalna
vrijednost za liberale. Ona je u funkciji programiranja vlasti
koja e tititi
pravo ostvarivanja interesa i elja kao subjektivnih fenomena.
Ona tako
ostvaruje primarno protektivnu funkciju privatnih interesa i
elja
pojedinaca.
Ako je, pak, liberalizam tako ograniio politiko, postavlja se
pitanje
zato je naglaavao vanost odgoja openito. Ljudi su, po Lockeu,
ono to
jesu samo po odgoju. On zastupa empiricistiku epistemologiju
odgoja koja
polazi od iskustva pojedinaca. Pojedinci su po roenju tabula
rasa.
Locke
govori o moralnom, tjelesnom i intelektualnom razvoju, ali ne o
politikom
ili graanskom odgoju zato to je ovjek prije svega pojedinac s
privatnim
eljama i interesima koje mora na regularan nain bez tete po
druge
zadovoljavati. Kako ne bi proizvodio tetu drugima, on mora
vladati sobom i
svojim interesima zato mu je dostatno odreeno znanje i moralna
vrlina kao
sposobnost vladanja sobom. Vladanje sobom vrhovni je smisao
odgoja u
liberalnom modelu demokracije i odgoja.3 Empiricistika
epistemologija kao
temelj liberalne demokracije ne uvaava intersubjektivnost znanja
i
vrijednosti, ve njihovu subjektivnost zato je nae iskustvo
personalno, a ne
ire socijalno. Liberalna edukacija cilja samo na sposobnost
vladanja sobom
i na minimalne politike vrijednosti (prije svega socijalne), kao
to su
potivanje zakona, uvaavanje interesa i prava drugih, tolerancija
razliitosti
i zato ona ne radi na transformiranju privatnih pojedinaca u
javne osobe.
Kako ope dobro ne moe postojati bez politike zajednice i
obratno,
jasno je da republikanska koncepcija polazi od odreenih
vrijednosti i
raspravlja o njima. Rasprava o zajednikom interesu kao opem
dobru nije
samo rasprava o razliitim interesima i njihovim preferencijama,
nego i
rasprava o etikim i drugim vrijednosnim aspektima ivota.
Demokratski
proces ili proces formiranja politike volje podloan je tako
vrlinama graana
koji su posveeni opem dobru. Habermas, meutim, kritizira taj
dio
republikanske teorije. On kritizira vrijednosni (etiki) sadraj
politikog
3 J. Locke o tome pie ovako: Nauite dijete da vlada svojim
sklonostima i da potini svoje prohtjeve razumu. Ako ovo postignete
i ako mu djelima prijee u naviku, onda ste postigli najtei dio ovog
zadatka str.167.
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
15
diskursa ili javnog uma. On eksplicitno kae da se politika ne
smije
upregnuti u hermeneutiki proces samoeksplikacije dijeljenog
oblika ivota
ili kolektivnog identiteta: Politika pitanja ne smiju se
reducirati na tip
etikih pitanja gdje mi, kao lanovi zajednice, pitamo to smo mi i
kakvi bi
trebali biti... demokratski proces je (tako) ovisan o vrlinama
graana
posveenih javnom dobru (Habermas, 1996.: 24). Habermas uoava da
je
upravo ovo vezivanje politike za vrline i identitete graana
dovelo do toga da
je ve Rousseau morao raspoloviti graanina orijentiranog na javno
dobro od
privatnog ovjeka, a graanin zapravo ne bi smio biti etiki
preoptereen u
procesu formiranja slobodne politike volje.
Oba modela demokracije (liberalni i republikanski) polaze od
pojedinaca kao privatnih osoba i njihovih privatnih interesa,
ali je u
liberalnom modelu drutvo koalicija privatnih interesa, a u
republikanskom
drutvo vrijednosno oblikovanih interesa. Zato oba modela
zastupaju
svojevrsni metodoloki individualizam jer je pojedinac osnova
formiranja
politike volje, iako na razliito shvaeni nain, ali istovremeno
dravu (vlast)
pozicioniraju u centar drutva i politike. U prvom sluaju drava
je u funkciji
zatite trinog drutva, a u drugom institucionalizacija etike
zajednice. To,
naravno, povlai razliito poimanje vrijednosti drutva i vrlina
graana u dva
modela demokracije. U liberalnom modelu naglaavaju se
interesi,
preferencije, koristi, trite, razum, kalkulacija, inicijativa,
natjecanje,
protektivnost drave, potivanje zakona i procedura. U
republikanskom se
naglaavaju vrijednosti participacije u javnom prostoru, ope
dobro,
zajedniki interesi, vrijednosti i vrline graana, reciprocitet,
solidarnost itd.
Ovaj klasini liberalni model demokracije moe se odrediti i
kao
agregativni model zato to on shvaa demokraciju kao proces
agregiranja
interesa ili preferencija graana u procesu politikih izbora i
odluivanja.
Demokracija se shvaa kao kompetitivni proces u kojem se natjeu
za
uspjeh ili pobjedu razliiti interesi. I. M. Young (2000.) smatra
da ovaj model
demokracije ima tri osnovna problema. Prvi je problem u tome to
se interesi
i preferencije privatnih osoba uzimaju kao prirodno dane; nema
objanjenja
njihova porijekla i nema kriterija za njihovo vrjednovanje.
Preferencije se u
ovom modelu shvaaju kao egzogene za politiki proces; one su
zapravo
-
Vladimir Vuji 16
samo input-varijable u politikom procesu i zato ih nije mogue
objanjavati
i nije mogue razumjeti mogunost njihove promjene u procesu
politike
interakcije i komunikacije graana u javnom politikom prostoru.
Drugi
problem je to modelu nedostaje ideja o javnosti (public) koju
formiraju sami
graani i zato nema objanjenja o mogunosti politike kooperacije
i
koordinacije. Trei problem je u tome to ovaj model sadri samo
slabi i
individualistiki oblik racionalnosti To znai da svaki pojedinac
moe
sudjelovati u politikom procesu i stratekom rasuivanju za
postizanje
svojih preferencija, ali krajnji agregatni rezultat tog procesa
ne daje nuno
racionalnost (tj. optimalno rjeenje) i sam nije ostvaren
procesom
interakcijskog kooperativnog prosuivanja. Prema tome, agregatni
model ne
sadri mogunost odreene vrijednosne evaluacije sadraja odluka
kako bi te
odluke imale odreenu moralnu legitimaciju. Bez nekog normativnog
pojma
nema baze za normativno prosuivanje samih rezultata politikog
procesa
(Young, 2000.: 20-21). Prije smo vidjeli da Habermas kritizira
republikanski
model zbog inkluzije normativne etike u proces formiranja
politike volje u
javnom politikom prostoru. Mislimo da Habermas ovdje poput
Rawlsa uvia
problem inkluzije etikog u proces zbog toga to razliite etike
koncepcije
vode do tzv. nerjeivosti pogleda i interesa. Ovdje iskrsava
problem etike
nesumjerljivosti meu interesima i preferencijama u liberalnoj
demokraciji.4
Vjerojatno zato Habermas tvrdi kako se politika pitanja ne mogu
reducirati
na tip etikih pitanja, pa zato i demokratski proces ne moe biti
ovisan (bar
pretjerano) o vrlinama graana koji su unaprijed posveeni
primarno javnom
dobru.
Osnovni problem u liberalnom modelu jest to da se interesi i
preferencije graana uzimaju kao dane i egzogene (neto
izvanjsko)
politikom procesu, dok se u republikanskom modelu (naroito u
njegovoj
komunitarnoj varijanti) ope dobro takoer shvaa kao egzogeno
politikom
procesu. U oba sluaja politika je samo sredstvo za ostvarivanje
interesa
privatnih graana ili opeg dobra javnih graana. U oba sluaja ona
ima
iskljuivo instrumentalnu aktivnost. U oba sluaja politika je
ostvarivanje
danog ili zadanog, a to ne moe voditi do optimalno zajednikog
interesa za
4O tome opirno u Zoran Kureli, Liberalizam sa skeptinim licem,
B.A.R.B.A.T, Zagreb, 2002, str. 107-143.
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
17
sve graane u drutvu. Takav proces iskljuuje nunost odreenog
konsenzusa u politici koji bi znaio postizanje najoptimalnijeg
zajednikog
interesa za dobrobit svih. Do konsenzusa se moe doi zbog
konfliktnosti
politikog procesa samo kroz odreene kompromise. Habermas zato
smatra
da je politikim interesima i vrijednostima koje stoje u odreenom
konfliktu
bez izgleda za konsenzus potrebno izvjesno balansiranje koje se
ne moe
postii kroz primarno etiki diskurs. Izlaz iz problema vidi u
razvoju teorije
deliberativne demokracije.
Trei model demokracije jest, dakle, deliberativni model. O
ovome
modelu danas postoji iva teorijska rasprava. Malo je suvremenih
teoretiara
demokracije koji ne zagovaraju deliberativno utemeljenje
demokracije.
Ponovo je ovdje zanimljiv Habermas. On ,naime, smatra da teorija
diskursa
uzima u obzir elemente liberalne i republikanske koncepcije
demokracije, ali
na novi nain. Ona, moglo bi se rei, prekida s isto etikom
koncepcijom
graanske autonomije (to je karakteristino za republikanizam),
ali i s isto
racionalistiko-interesnom koncepcijom graanske autonomije (to
je
karakteristino za liberalizam). U teoriji diskursa vana je
procedura u javnoj
debati. U suglasnosti s republikanizmom ova teorija daje
centralno mjesto
procesu politikog miljenja i formiranja volje, ali bez
tretiranja konstitucije
kao neeg sekundarnog ili kulturalnih identiteta kao nevanih.
Komunikacija je omeena pravilima i procedurama, posredovana
postojeom
konstitucijom drutva, ali uzima u obzir i etike pretpostavke i
vrijednosne
orijentacije ljudi. Kako bi se mogla uspjeno odvijati kao takva
i izbjei
zamke republikanizma, komunikativna teorija polazi od pravila i
procedura
javnog diskursa i argumentiranog prosuivanja, ali i od
decentriranog
drutva, tj. od drutva koje se pretvara u civilno drutvo (niz
mrea i
asocijacija graana) koje je razliito i od drave i od ekonomije
jednako
(Habermas, 1996.: 29).
I. M. Young je u vie svojih radova pokuala objasniti
deliberativni
model demokracije dosta uspjeno. Ona ,naime, smatra da je
demokratski
proces prije svega diskusija o problemima, konfliktima i
interesima. Zato
model deliberativne demokracije shvaa demokraciju kao proces
kreiranja
javnosti, raspravljanja o ciljevima, idejama i akcijama.
Deliberativni model
-
Vladimir Vuji 18
nije samo registriranje i izvravanje interesa kao danih,
egzogenih politikom
procesu, ve je proces transformiranja preferencija, interesa,
vjerovanja i
sudova participanata (Young, 2000.: 26). Ovaj model demokracije
nije bez
normativnih pretpostavki, a to su prema Young prije svega
zahtjevi za
inkluzijom svih, za jednakou, razboritou i javnosti.
Deliberativni model,
dakle, jest inkluzivni model demokracije koji ne iskljuuje bilo
koga iz
procesa javne rasprave i argumentacije. Ovdje je vaan zahtjev
za
razlonou (reasonableness). Razlonost ne znai iskljuivanje
razliitih
(esto i udnih) ideja. Razlonost nije iskljuivo u argumentaciji
sudova, ve
prije u spremnosti na sluanje prijedloga i prosudbi drugih.
Young, dakle,
razlonost ne reducira na argumentativnost, kao to ine mnogi
prije nje.
Razloni ljudi su svjesni da esto ne mogu postii suglasnost o
odreenim
konfliktima, ali su svjesni da im tada na raspolaganju stoje
procedure za
postizanje eljenih odluka (na primjer, veinsko odluivanje ili
neki drugi
nain donoenja legitimne odluke). Ovaj model demokracije,
dakle,
pretpostavlja odreenu politiku kulturu o kojoj je dobro
raspravljao i sam J.
Rawls.
Modeli demokracije i politiko obrazovanje
Jasno je, dakle, da razliiti modeli demokracije imaju
razliite
politiko-edukativne implikacije. Vano je vidjeti ono krucijalno
u svakom
modelu po emu posjeduje diferenciju specifiku u odnosu na bilo
koji drugi
model. Upravo ta diferencija specifika svakog modela ima odreeno
znaenje
(implikaciju) za koncepciju politike edukacije. Ovu diferenciju
specifiku
treba traiti prije svega u nainima politikog djelovanja graana
koji su
odluujui za procese formiranja politike volje.
Ako je posebnost liberalnog modela interesno djelovanje i
maksimiranje
individualne koristi, onda bi bit ovog modela bila u onome to
politolozi zovu
stratekim politikim djelovanjem. Strateko politiko djelovanje,
naime,
smatra politiku instrumentalnom aktivnosti za maksimiranje
osobnih
interesa (ciljeva i koristi). Takvo politiko djelovanje nije pak
proizvoljno
djelovanje, jer se i ono ostvaruje u odreenim drutvenim
uvjetima. To je
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
19
djelovanje koje insistira na proceduri, informaciji i
racionalnim prosudbama
oko najboljih rezultata. Prema tome, implikacije ovog modela za
politiko
obrazovanje su jasne. Politiko obrazovanje je u ovoj koncepciji
minimalno
kao to je minimalno politiko djelovanje graana i elita u
procesu
formiranja politike volje. Ono je usmjereno na razvijanje
sposobnosti i
vjetina za strateko politiko djelovanje u procesima formiranja
politike
volje (formiranja vlade, politikih institucija). Reducira se
prije svega na
izborno ponaanje.
Republikanski model demokracije ima drugu diferenciju specifiku.
U
ovome modelu graani participiraju u javnom prostoru kako bi se
ostvarila
koncepcija opeg dobra koje se smatra univerzalno vaeom i
opravdanom. U
ovoj koncepciji graani djeluju u duhu opeg dobra tako to oni
participiraju
u opoj volji na jedan univerzalno etiki, a ne interesno odreeni
nain.
Prema tome, univerzalno etiko djelovanje jest osnova ove
koncepcije. ini se
da je Aristotel najbolje definirao bit republikanskog dravnog
ureenja kada
je tvrdio da je najbolje dravno ureenje ono u kojem svaki
graanin moe
djelovati u skladu s vrlinom i ivjeti sretno. Dalje je tvrdio da
drava postoji
radi djelovanja prema moralnim zakonima, a ne naprosto radi
zajednikog
ivota. A dravu koja je u stvari jedna masa, treba upravo odgojem
uiniti
jedinstvenom zajednicom (Aristotel, 1984.). Iako postoje,
naravno, odreene
razlike, primjerice izmeu Aristotela i Rousseaua, u poimanju
republikanskog modela demokracije, ipak se iz navedenih rijei
najbolje
ocrtava smisao ove demokracije. Rousseauovo volonte generale
(opa volja)
i Aristotelovo poimanje drave kao etike zajednice imaju mnogo
slinosti.
Prema tome, sudjelovanje u stvaranju opeg dobra, bolje rei
sudjelovanje u
pogaanju njegove biti i prevlasti u drutvu jest bit ove
demokracije. A to
se ne moe postii bez odreenih etikih zasada i sposobnosti
odvajanja onog
to je privatna elja od onoga to je pravedno za sve (ono to je
dobro za
mene moralo bi biti dobro za sve). Oito je, dakle, da se
politiko djelovanje u
ovoj koncepciji demokracije utemeljuje na vrlini graana kao
pojedinaca i
kolektiviteta da odrede bit ope volje i tako opeg dobra koje je
jednako
prihvatljivo za sve bez ostatka. U tome je Roussseau vidio bit
graanske
slobode. Zato kod njega opa volja koja se reflektira kroz veinu
nije samo
-
Vladimir Vuji 20
zbroj posebnih volja, jer bi to bio zbroj privatnih elja i
interesa, ve je zbroj
onoga to predstavlja zajedniki interes. Biti protiv toga i tako
shvaenog
interesa znai biti ne protiv slobode uope, ve protiv graanske
slobode.
Upravo tako treba razumjeti njegovu tezu da prema zakonu ope
volje veina
moe prisiliti svakog pojedinca ako odstupa od te ope volje da
bude
slobodan (Rousseau, 1978.: 103). Sve, dakle, upuuje na zakljuak
da se
ovaj model demokracije temelji na graanima koji posjeduju
odgojem
razvijenu graansku vrlinu da sudjeluju u odreivanju opeg dobra
i
provoenju toga dobra. Ovo djelovanje je prije svega etiko
djelovanje u
politikom procesu za razliku od stratekog djelovanja. ini se,
pak, da bi
bilo korisno liberalno djelovanje definirati kao strateko
kolektivno politiko
djelovanje, a republikansko djelovanje kao vrijednosno
kolektivno djelovanje.
to bi bila diferencija specifika modela deliberativne
demokracije? Nije
ba jednostavno rei s obzirom na injenicu da i republikanski
model
implicira javnu sferu, javni dijalog, participaciju graana u
politikom
procesu itd. Ipak, kada se uzmu mnoge analize deliberativne
demokracije,
onda je jasno da je bit ove demokracije u javnoj raspravi graana
o
zajednikim problemima i interesima, ali ne s ciljem da se pogodi
opa
volja, da se ostvari konsenzus o svim pitanjima i kontroverzama,
ve da se
daju javna opravdanja za poglede, rjeenja i izvedbe odreenih
zajednikih
interesa. Bit je ,dakle, na opravdavanju zajednikih interesa.
Tako, na
primjer, J. Bohman navodi da teorija deliberativne demokracije
nuno ima
tri komponente: prvo, ona ima kompleksne moralne i epistemike
procedure
javnog diskursa; drugo, mora uvaavati historijska i socijalna
ogranienja u
kojima se vri i tree, mora naglasiti kljuni trenutak javnog
opravdavanja
koji ovaj model demokracije ini atraktivnim, bez zahtijevanja
previe
socijalnog konsenzusa ili epistemikih vrlina (Bohman, 1998.:
422). Prema
tome, moglo bi se pak rei da diferencija specifika ovog modela
nije u
postizanju konsenzusa, ope volje, zajednikog interesa, nego u
javnom
predstavljanju i opravdavanju opeg interesa. Zato bi se ovo
djelovanje
moglo nazvati deliberativnim kolektivnim djelovanjem koje ima za
cilj
predstavljanje i opravdavanje opeg dobra i zajednikog
interesa.
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
21
Kakav bi dakle bio odnos izmeu politike edukacije i modela
demokracije? Ako je bit liberalne demokracije strateko
kolektivno
djelovanje, onda je jasno da je cilj politike edukacije u ovome
modelu razviti
sposobnost i vjetine graana za strateko kolektivno
djelovanje.
Republikanskom modelu odgovaralo bi politiko obrazovanje koje
razvija
sposobnost, osobine i vjetine za vrijednosno kolektivno
djelovanje, a
deliberativnom modelu odgovaralo bi politiko obrazovanje koje
ima za cilj
razvijanje sposobnosti, osobina i vjetina za javnu deliberaciju
ili
komunikaciju radi ispravnog predstavljanja i opravdavanja
odreenih
pogleda, interesa i rjeenja za ope dobro ili zajedniki interes.
Ova
posljednja koncepcija demokracije je najpolitinija, jer ukljuuje
graane u
proces politikog promiljanja i odluivanja na specifian nain.
Zato je, dakle, deliberativni model demokracije i njemu
odgovarajui
model politike edukacije najblii onome to demokracija jest i to
ona
simbolizira? O tome postoje mnoge rasprave, ali je sigurno to da
demokracija
moe postojati samo kada priznaje i omoguuje postojanje
konflikata
interesa i vrijednosti i razliite mogunosti rjeavanja tih
konflikata. Ako bi
se nekom teorijom ili konstitucijom mogle rijeiti razne
nesuglasnosti u
drutvu jednom i zauvijek, tada demokratski oblik vladavine
vjerojatno ne bi
ni bio potreban. A. Gutmann (2000.) s pravom kae kako bi kraj
politike
nesuglasnosti u modernoj demokraciji signalizirao uspon
represije te ako bi
temeljne vrijednosti demokracije bile po sebi nekontroverzne,
tada ne bi bilo
potrebe za demokratskom deliberacijom i odgojem za demokraciju i
njene
vrijednosti. Ba zato to demokracija sadri konfliktne vrijednosti
i otvorene
mogunosti za njihovo rjeavanje, ona uvijek sadri neizvjesnosti
oko
rezultata odluivanja i zato ona treba opravdavanje. A
opravdavati se moe
samo putem demokratske deliberacije. Deliberacija je prema njoj
javna
diskusija i odluivanje kako bi se postiglo opravdano rjeenje
tamo gdje je to
mogue, te da se moe ivjeti s onim razlonim nesuglasnostima koje
ostaju
nerjeive. Dakle, deliberacija nije samo u funkciji postizanja
opravdanih i
moguih rjeenja, nego je i refleksija o onome to je nerjeivo i
to
predstavlja izazov za nove mogunosti. Ova svijest o nerjeivosti
odreenih
nesuglasnosti ini demokraciju dinamikim politikim sustavom,
stalno
-
Vladimir Vuji 22
otvorenim za nove pojmove o pravdi, slobodi i jednakosti. I
upravo ta svijest i
nunost njenog postojanja u demokraciji ini demokraciju
otvorenim
sustavom i politiku edukaciju neophodnom sastavnicom tog
sustava. Bez
primjerene politike edukacije takva svijest ne moe nastati
samim
iskustvom ivljenja u demokraciji.
A. Gutmann smatra da postoje tri naina u demokraciji za
rjeavanje
spomenutih nesuglasnosti (na primjer, izmeu slobode izbora i
prava na
pobaaj, izmeu slobode izraavanja i pornografije u drutvu,
izmeu
slobode i jednakosti itd.). Jedan nain se moe odrediti kao
proceduralizam,
drugi kao konstitucionalizam i trei kao demokratska
deliberacija.
Proceduralizam (na primjer, veinsko odluivanje) je neizostavni
dio
demokracije i vaan nain rjeavanja zajednikih problema i
interesa.
Konstitucionalizmom se definiraju opa i jednaka prava za sve i
tite ta
prava institucionalno od moguih zlouporaba od veine (tiranija
veine) ili
manjine (terorizam, nasilje i sl.). Deliberacija omoguuje
sudjelovanje u
javnoj debati i opravdavanje ne samo procedura i konstitucija,
nego i
moguih rjeenja za zajednike probleme.
Gutmann dalje smatra da svaki od tri naina za rjeavanje
nesuglasnosti u demokraciji zahtijeva da graani imaju odreene
vrline i
vjetine. Proceduralizam, na primjer, zahtijeva svijest o
vladavini prava,
potivanje zakona i pravila odluivanja, prihvaanje izbornog
poraza itd. Ali
kako same procedure ne proizvode po sebi fer rezultate, jasno je
da graani
moraju imati razvijenu svijest i sposobnost za procjenjivanje
legitimnosti
odreenih rezultata demokratskog procesa, tj. jesu li
rezultati
konstitucionalno legitimni, je li na primjer veina odluila tako
da se kri
konstitucionalno pravo na slobodu govora i izraavanja. Ako
graani
procjene da je odreenim zakonom prekrena neka konstitucionalna
norma,
oni imaju legitimno pravo u demokraciji iskazati graanski
neposluh prema
takvom zakonu i stati u obranu povrijeenih prava. Dakle,
potivanje zakona
kao vrijednosti demokracije ne znai slijepo vjerovanje u
legitimnost tih
zakona. Zato je politika legitimacija u demokraciji uvijek na
kunji i
otvorena je za propitivanje i vrjednovanje. Sve to upuuje na
jasan zakljuak,
koji je takoer u svojim analizama izvela A. Gutmann, da bez
graanskih
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
23
(civic) vjetina i vrlina..., demokracija ne moe rjeavati
nesuglasnosti koje se
javljaju meu njenim graanima na moralnim osnovama ili oekivati
od
graana da ive s nesuglasnostima koje nuno ostaju (2000.:
79).
Deliberativni model demokracije na odreeni nain povezuje u
sebi
vane aspekte liberalne i republikanske koncepcije. Ovaj model
demokracije
ne iskljuuje interese i elje pojedinaca, kao to ne iskljuuje
mogunost
zajednikog interesa ili opeg dobra. Ba suprotno, ovaj model
ukljuuje i
jedno i drugo zato je ovaj model demokracije, kako bi rekla I.
M. Young,
inkluzivni model. A inkluzija u demokraciji nije teorijsko
pitanje, nego je
pitanje socijalne i politike borbe za priznavanje i za
samoostvarivanje. Cijela
povijest demokracije svjedoi da su se ljudska prava razvijala
stalnom
borbom graana za ta prava (sjetimo se borbe ena za pravo glasa
i
jednakopravnost). Inkluzija nije u demokraciji jednostavno
pitanje. Ona
podrazumijeva odreene vrline i vjetine, a to se zajedno moe
nazvati
politikom kulturom demokracije.
Graanske vrline i modeli demokracije
Budui da su u liberalnom modelu demokratski procesi prije
svega
agregacija individualnih preferencija ili ostvarivanje
kompromisa izmeu
natjecateljskih interesa, a pravinost se osigurava zakonima,
pravilima i
procedurama, postaje jasno da u takvoj koncepciji ima malo
prostora za
graansku vrlinu. Zato ovdje naputamo daljnje razmatranje
politike
edukacije iz iste liberalne pozicije, tj. iz klasinog modela
liberalne
demokracije te se okreemo na specifikaciju odnosa izmeu
republikanske i
deliberativne demokracije.
Prema republikanskom pogledu, kako to zapaa i Habermas,
demokracija je ovisna o vrlinama graana koji su posveeni javnom
dobru. U
ovom obliku demokracije proces formiranja politike volje dogaa
se u formi
etiko-politikog diskursa u kojem se deliberacija oslanja na
kulturalno
uspostavljeni pozadinski konsenzus svih graana u dotinom drutvu.
Zato
je svrha ove etiko-politike participacije formiranje drutva kao
politike
cjeline, kao politike zajednice. Drutvo je ovdje od samog poetka
kao
-
Vladimir Vuji 24
politiko drutvo (societas civilis). Ovdje zato demokracija
postaje
ekvivalentna politikoj samoorganizaciji drutva kao cjeline.
Habermas zato
s pravom zakljuuje da u republikanskom modelu demokratsko
formiranje
volje ima znaajno jau funkciju za konstituiranje drutva kao
politike
zajednice.
Rawls, pak, na specifian nain objanjava razlog za politiku
vrlinu
graana u klasinom republikanizmu. On smatra da graani ovdje
moraju
posjedovati politike vrline i biti voljni sudjelovati u javnom
ivotu
(Machiavelli, Tocquiville) kako bi mogli sauvati prava i slobode
na privatni
ivot. On pie: Sigurnost demokratskih sloboda zahtijeva
aktivno
sudjelovanje graana koji posjeduju politike vrline potrebne za
odravanje
ustavnog reima (Rawls, 2000.: 184). Graani svojim sudjelovanjem
u
politikom ivotu kontroliraju mogunosti zlouporabe vlasti i
legitimaciju
reima.
Za Habermasa je problem klasinog liberalizma i republikanizma
u
tome to opisani procesi formiranja politike volje sami po sebi
dovode do
koncepcije drutva u kojem centralnu ulogu ima drava, kao
zatitnica
trinog drutva i ciljno-racionalnog djelovanja, te kao
samosvjesno
institucionaliziranje etike zajednice (Habermas, 1996.: 26).
Zato se u
liberalnoj demokraciji demokratski proces uvijek bazira na
kompromisu
izmeu natjecateljskih interesa, a u republikanskom demokratski
se proces
sastoji u konsenzusu utemeljenom na pozadinskoj koncepciji
dobrog ivota
ili dobrog drutva. Prva je interesno utemeljena, a druga etiki
utemeljena
demokracija.
Za Rawlsa je problem klasinog republikanizma u tome to u
njemu
nema neke temeljne suprotnosti, jer ovaj poredak pretpostavlja
neku
obuhvatnu vjersku, filozofsku ili moralnu doktrinu te ne
ostavlja prostora
za razliite vrijedne naine ivota (2000.: 86). U njemu postoji
samo jedna
koncepcija dobrog ivota koju svi moraju slijediti ili
racionalno-etiki
otkrivati.
Problem je, dakle, kako izbjei isto-interesno i isto-etiko
utemeljenje kolektivnog dobra ili zajednikog interesa.
Teoretiari
demokracije izlaz vide u mogunosti tzv. deliberativne
demokracije. Ne bi bilo
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
25
teko utvrditi veze izmeu Weberovih idealnih tipova djelovanja i
navedenih
naina formiranja politike volje graana u liberalnom i
republikanskom
modelu demokracije. Moglo bi se rei da je za liberalni model
karakteristino
ciljno-racionalno djelovanje, a za republikanski model
vrijednosno-
racionalno djelovanje. Prema Weberu ciljno-racionalno djeluje
onaj tko
orijentira svoje djelovanje prema cilju, sredstvima i prateim
posljedicama i
pri tome racionalno odmjerava odnos izmeu sredstava i ciljeva,
odnosno
izmeu ciljeva i popratnih posljedica i najzad odnos izmeu
razliitih
moguih ciljeva. U svakom sluaju onaj koji ciljno-racionalno
djeluje ne
djeluje ni afektivno niti u skladu s tradicijom
(tradicionalistiki). Za
republikanski model karakteristino bi bilo prije svega
vrijednosno-
racionalno djelovanje. A isto vrijednosno- racionalno djelovanje
je ono koje,
bez obzira na mogue posljedice, stoji u slubi uvjerenja o tome
to je
dunost, dostojanstvo, ljepota, boanski nalog, potovanje ili
vanost jedne
stvari.
Sa stajalita ciljno-racionalnog djelovanja,
vrijednosno-racionalno
djelovanje je uvijek iracionalno. I to utoliko vie ukoliko je
vrijednost prema
kojoj se djelovanje orijentira uzdignuta na razinu apsolutne
vrijednosti. Za
potrebe nae analize, moe se rei, na razini apsolutne koncepcije
dobrog
ivota ili zajednikog interesa (volonte generale). Jer, kako kae
Weber, onaj
koji tako djeluje sve manje razmatra posljedice svoga djelanja
to se vie
predaje jednoj vrijednosti radi nje same, bilo da je u pitanju
isto osjeanje,
ljepota, apsolutno dobro ili apsolutna dunost (Weber, 1964.:
222).
Smatramo, naime, da teorija deliberativne demokracije pokuava
nai izlaz iz
oba ova modela djelovanja, dakle iz temeljnih ogranienja
liberalne i
republikanske demokracije.
E. Callan (1997.) ovaj problem vidi kao problem odnosa izmeu
liberalizma i demokracije. On se pita kako moemo prihvatiti
oboje - odanost
zajednikom politikom moralu i akomodaciju pluralizmu koji
openito stoji
u tenziji s ovim moralom? Istie kako je brak izmeu liberalizma
(zapravo
ciljno-racionalnog djelovanja) i demokracije
(vrijednosno-racionalnog
djelovanja ili kolektivnog djelovanja u zajednikom interesu)
uvijek
turbulentan te da se ova turbulencija jasno manifestira u naem
poimanju
-
Vladimir Vuji 26
edukacije. Teorija deliberativne demokracije pokuava nai rjeenje
za ovaj
problem liberalne demokracije ili njene unutranje tenzije.
Meutim, ne
postoji jedna teorija deliberativne demokracije, pa prema tome
niti jedno
mogue rjeenje problema. Smatramo, naime, da su danas
najutjecajnije
dvije teorije. Jednu razvija Habermas, a drugu Rawls.
Ovdje, naravno, ne moemo detaljno obrazlagati razlike izmeu
razliitih modela deliberativne (komunikativne, diskurzivne)
demokracije, ve
emo samo upozoriti na neke bitne razlike izmeu Habermasova i
Rawlsova
modela. Habermas smatra da diskurzivna teorija demokracije
nastoji
integrirati jednostranosti liberalne i republikanske teorije na
nov nain. Ova
teorija po njemu integrira racionalno-interesne i etiko-politike
zasade
liberalizma i republikanizma u pojam idealne procedure za
deliberaciju i
odluivanje (1996.: 26). Dakle, povezujui zajedno pragmatike
razloge,
kompromise, diskurse samorazumijevanja te pravdu, ova
demokratska
procedura pretpostavlja mogunost razlonih i pravinih
rezultata.
Habermas smatra da se prema ovom proceduralistikom pogledu
praktini
razum udaljava od univerzalnih ljudskih prava ili od konkretnog
etikog
sadraja odreene zajednice te se pretvara u pravila diskursa i
oblike
argumentacije. Na kraju, normativni sadraji nastaju iz same
strukture
komunikativnih akcija - oni su rezultat, a ne pretpostavka
komunikaciji.
Tako ova teorija ne zapostavlja normativne aspekte u
demokratskom
procesu. U skladu s republikanizmom ona daje centralno mjesto
procesu
politikog miljenja i formiranja volje, ali bez razumijevanja
same
konstitucije kao neeg sekundarnog. Konstitucija posreduje proces
i pomae
u njegovoj institucionalizaciji. Diskurs teorija ovisi o
institucionalizaciji
procedura i uvjeta komunikacije, a ne toliko o kolektivno
djelatnom
graanstvu. Diskurs teorija, dakle, uvodi u igru trei novi
element, a to je
deliberativna komunikacija. Za razliku od republikanske etike
konstrukcije
politikog diskursa, deliberativna politika uzima u obzir
mnotvo
komunikativnih oblika racionalnog formiranja politike volje.
Deliberativnu
politiku treba shvatiti kao sindrom koji ovisi o mrei priliito
reguliranog
procesa pregovaranja i razumnih oblika argumentacije, to
ukljuuje
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
27
pragmatike, etike i moralne diskurse, tako da se svaki oslanja
na razliite
pretpostavke i procedure.
Rawlsova koncepcija deliberativne demokracije kompleksnija je
od
Habermasove. Njegova koncepcija politikog liberalizma polazi od
politike
koncepcije pravednosti ili ideje drutva kao pravinog sustava
kooperacije, a
to se temelji na dvije fundamentalne ideje: na ideji graana kao
slobodnih i
jednakih i na ideji dobro ureenog drutva koje je djelotvorno
regulirano
politikom koncepcijom pravednosti. Dakle, temelji se na ideji
drutva kao
pravinog sustava kooperacije i ideji osobe koja ima dvije
moralne moi
(osjeaja za pravednost i neku koncepciju dobrog ivota, te samih
umskih
moi kao to su sposobnost za miljenje, prosuivanje i
zakljuivanje). Bitno
je u svemu ovome da se koncepcija politikog liberalizma temelji
na
pluralizmu (etikom, religioznom, filozofskom). Problem je kako
uspostaviti
politiko jedinstvo u uvjetima navedenog sveobuhvatnog pluralizma
kao
cjelovitih doktrina dobrog ivota. Kljuna je pretpostavka
liberalizma to da
jednaki graani imaju razliite i zapravo nesumjerljive i
nepomirljive
koncepcije dobra (Rawls, 2000.: 271). Kako u tim uvjetima
ostvariti
odreeno politiko jedinstvo kao uvjet za stabilnost i mogunost
ostvarivanja
osobne koncepcije dobrog ivota? S obzirom na injenicu pluralizma
to nije
mogue ostvariti ako se poe iskljuivo od jednostavnog pluralizma.
Samo
razloni (reasonable), a ne racionalni (racionale) pluralizam
omoguuje takvo
jedinstvo. Upravo ovaj razloni pluralizam (tj. da sam po sebi
svaki od njih
ima vrijednosno opravdanje i predstavlja odreenu koncepciju
dobrog
ivota), a ne jednostavni, omoguuje uspostavu politikog
liberalizma
utemeljenog na preklapajuem konsenzusu razliitih razlonih
sveobuhvatnih doktrina dobrog ivota. Ali za takav politiki
liberalizam koji
bi se utemeljio kao preklapajui konsenzus iz postojeih
sveobuhvatnih
pluralnih doktrina potrebna je odreena koncepcija liberalne
osobe
(graanina). Rawls jasno istie da je takva koncepcija osobe dio
koncepcije
politike i drutvene pravednosti (328). Ove osobe imaju dvije
moralne moi:
osjeaj za pravednost i sposobnost za neku osobnu koncepciju
dobrog ivota.
Sposobnost za drutvenu kooperaciju ili za sudjelovanje u javnom
razumu (u
deliberaciji) temelji se na te dvije moralne moi osobe.
-
Vladimir Vuji 28
Problem je, dakle, kod Rawlsa prije svega u tome kako
povezati
koncepciju osobno dobrog ivota u okviru odreene sveobuhvatne
doktrine
kojoj osoba pripada i mogunost zajednikog ivota u
pluraliziranom
drutvu. Kako to postii, a da to ne bude puki kompromis (samo
modus
vivendi)? Graani, dakle, imaju u pluralizmu dva gledita -
obuhvatno i
politiko. Pri tom svaki slobodno odluuje o vrijednostima unutar
njegove
obuhvatne doktrine. Kako onda dolaze do politikog gledita
ili
preklapajueg konsenzusa koji omoguuje slobodu i jednakost svima,
bez
obzira na razlike? Rawls odgovara da je to mogue samo zato to
postoji
odreeno preklapanje izmeu vrijednosti obuhvatnih doktrina koje
su po
sebi razborite i tako reduciraju sukob izmeu politikih i
obuhvatnih
vrijednosti ivota. Za odravanje ravnotee izmeu obuhvatne i
politike
koncepcije, tj. izmeu onoga to je zajedniko (to povezuje) i to
je razliito
(grupno i individualno), potrebna je odreena koncepcija osobe i
sudjelovanje
takvih osoba u javnom razumu demokratskog procesa ili formiranja
politike
volje. Zato Rawls smatra kako je sposobnost za drutvenu
kooperaciju
temeljna, a ona poiva na koncepciji osobe i razumijevanja javnog
uma, te na
sposobnosti za kooperaciju u samom politikom procesu.
Razumijevanje
naina kako da se ponaamo kao demokratski graani ukljuuje
razumijevanje ideala javnog uma. Graani potvruju ovaj ideal
javnog uma
ne kao rezultat politikog kompromisa (kao u klasinom
liberalizmu), kao u
modusu vivendi, nego sa stajalita svojih vlastitih obuhvatnih
doktrina.
Naravno, da bi mogli potvrivati ideal javnog uma, oni moraju
imati
odreene vrijednosti, a to su prije svega vrijednosti javnog uma
koje se
temelje na vrijednostima ideje pravednosti koja definira uvjete
jednakosti i
slobode.
Postoje, dakle, vrijednosti i vrline politike koncepcije
pravednosti i
javnog uma koje omoguuju sposobnost za kooperaciju graana u
pluralnim
drutvima. Rawls ove vrijednosti i vrline smatra velikim vrlinama
koje su
uvijek nadmone drugim obuhvatnim (pluralnim) vrijednostima
ivota. A to
su prije svega, ako gledamo vrline javnog uma ili graana, vrline
tolerancije,
spremnosti na ustupke i pomoi, osjeaj pravinosti i razlonosti
(tj.
prihvaanje pravinih uvjeta kooperacije, te tereta suenja),
civilnosti i
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
29
respekta za razliite osobe i razliita miljenja. Kada su ove
vrline jako
rasprostranjene u drutvu, onda one ine dio politikog kapitala
drutva
(140) kojeg treba stalno obnavljati zato to se troi kao i svaki
drugi kapital.
U politikom liberalizmu ne postoji jedan cilj ili jedna
koncepcija dobrog
ivota, ali ipak postoje neki zajedniki krajnji ciljevi graana
koji se mogu
odrediti samo kao ista politika koncepcija pravednosti (181)
koja se
utemeljuje na dvije moralne moi graana. Rije je, dakle, o
veoma
kompleksnoj koncepciji drutva i osobe u liberalnoj
demokraciji.
Sudjelovanje u javnom razumu mogue je samo ako osobe imaju
razvijene
dvije moralne moi u kojima tzv. tereti suenja, koji omoguuju
toleranciju
i sposobnost za kooperaciju svih, predstavljaju kljunu kariku.
Jasno je iz
svega kako se ovaj politiki kapital drutva ne moe stalno
obnavljati ako
se previaju procesi politike edukacije i edukacije openito.
Moe se, dakle, zakljuiti da je Habermasov koncept
deliberativne
demokracije jednostavniji od Rawlsova. ini se da je Rawsl ipak
blie tezi S.
Wolina kako je demokracija u kompleksnim drutvima previe
jednostavna,
a u jednostavnim drutvima prekompleksna aktivnost i vladavina
(Wollin,
1996.). Habermasov model jest model proceduralne deliberacije,
dok je
Rawslov model javnog razuma kao naina istraivanja slobode i
jednakosti
posredovan koncepcijom politike pravednosti i koncepcijom osobe
kao
graana koji imaju razvijene vrline za politiku kooperaciju. Oito
je, dakle,
da bez odreene koncepcije vrline graana nije mogue zamisliti
bilo koji
model demokracije, a naroito ne model deliberativne i
kooperativne
demokracije. Demokracija se ne moe svesti na puku raunicu
interesa i
maksimalizacije osobne koristi. Kada bi se na to reducirala
otvorio bi se
prostor za vercersko iskoritavanje opeg dobra i za nesmiljeno
guranje
vlastitog interesa. U tom smislu demokracija je zaista
prejednostavna za
kompleksna drutva. Rizici od takve demokracije ve su na djelu.
Zato odgoj
za demokraciju nije pitanje mode, nego pitanje politikog razvoja
i opstanka
slobode i autonomije suvremenog graanstva.
-
Vladimir Vuji 30
Zakljuak
Pokuali smo objasniti tezu da je politiko obrazovanje nuno
za
demokraciju i da je ovisno o modelima demokracije. Kod analize
normativnih
modela demokracije fokusirali smo se na procese formiranja
politike volje
zato to u tim procesima dolazi do izraaja uloga samih graana.
Analiza je
pokazala da postoje razliiti naini djelovanja graana u
procesima
formiranja politike volje te da ti razliiti naini zapravo
odreuju
specifinost razliitih modela demokracije. Pokazali smo da je
strateko
politiko djelovanje kao instrumentalno politiko djelovanje
karakteristino
za klasini liberalni model, dok je vrijednosno-racionalno
djelovanje, etiki
proeto, karakteristino za klasini republikanski model
demokracije.
Analiza je dalje pokazala da je u liberalnom modelu naglasak
na
interesima i maksimalizaciji koristi, dok je u republikanskom
modelu
djelovanje u funkciji odreivanja i ostvarivanja opeg dobra.
Problem je u
oba ova modela to su glavni pokretai politikog djelovanja
graana, a to su
interesi u liberalnom modelu te ope dobro u republikanskom
modelu, na
odreeni nain egzogeni samom politikom procesu. To naroito
vrijedi za
klasini liberalni model. Za republikanski model je problem u
tome to je
ope dobro na neki nain predodreeno etikom koncepcijom drutva
ili
onim to bi Rawls rekao pozadinskom kulturom drutva. Kada, dakle,
u
ovome modelu i postoji javnost i javna rasprava ona je ipak
omeena
pozadinskom kulturom drutva. Prema tome, na odreeni nain u
oba
modela demokracije koncepcije dobrog ivota su predodreene i tako
manje
ili vie egzogene samom politikom procesu. Razvoj teorije
deliberativne
demokracije ide upravo u tom smjeru da se prevladaju ove
egzogenosti
interesa i opeg dobra u odnosu na sam politiki proces te da se
tako
afirmira uloga politike u konstituciji interesa i opeg
dobra.
Deliberativni model demokracije, dakle, ima potencijal za
konstituiranje i transformiranje interesa i koncepcija opeg
dobra. Ovaj
model demokracije ne zapostavlja ulogu interesa pojedinaca i
mogunost
opeg dobra, ali ih ne promatra kao egzogene varijable samom
politikom
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
31
procesu. Tako upravo politika poinje dobivati svoju
prepoznatljivu funkciju
u organizaciji drutva i rjeavanju konflikata i konsenzusa.
Politiko obrazovanje prema deliberativnom modelu demokracije
dobiva nove konture i dimenzije. U ovome radu pokuali smo
specificirati te
dimenzije. One se temelje na pretpostavkama drutvene kooperacije
i
koncepciji osobe sposobne za pravedno djelovanje i sudjelovanje
u javnosti
radi rjeavanja zajednikih problema. Rawlsova koncepcija
politikog
liberalizma i javnog razuma moda je najblia onome to omoguuje
i
pretpostavlja deliberativnu demokraciju. I Rawls je jasno uoio
da je
specifini model politike kulture koji se temelji na vrlinama
graana nuan
za politiki liberalizam deliberativno utemeljene demokracije.
Dakako,
njegovo istraivanje valja moderirati uenjima o inkluzivnosti
deliberativne
demokracije, o mogunostima razliitog predstavljanja i
reprezentiranja, o
nesumjerljivostima, nerjeivostima i neizvjesnostima demokratskog
procesa
itd. Iz tih premisa nastaje i novo promiljanje i oblikovanje
politike
edukacije. Politiko obrazovanje za deliberativnu demokraciju ima
dakle
svoju specifinu ontologiju i epistemologiju.
-
Vladimir Vuji 32
LITERATURA
Aristotel, 1984.: Politika, BIGZ
Benhabib, Seyla (ur.), 1996.: Democracy and Difference,
Contesting the Boundaries
of the Political, Princeton University Press, Princeton
Bohman, James, 1998.: The Coming of Age of Deliberative
Democracy, The Journal
of Political Philosophy, (6)4
Callan, Eamonn, 1997.: Creating Citizens: Political Education
and Liberal
Democracy, Oxford Clarendon Press
Gutmann, Amy, 2000.: Should Schools Care about Civic Education?,
u:
McDonnell, Loraine M./ Timpane, Michael P./ Benjamin, Roger
(ur.),
Rediscovering the Democratic Purpose of Education, University
Press of
Kansas
Habermas, Jrgen, 1996.: Three Normative Models of Democracy, u:
Benhabib,
Seyla (ur.), 1996.: Democracy and Difference, Contesting the
Boundaries of
the Political, Princeton University Press, Princeton
Held, David, 1990.: Modeli demokracije, kolska knjiga,
Zagreb
Kureli, Zoran, 2002.: Liberalizam sa skeptinim licem,
B.A.R.B.A.T, Zagreb
Locke, Johne, Misli o odgoju, Zavod izdavanje udbenika,
Beograd
McDonnell, Loraine M./ Timpane, Michael P./ Benjamin, Roger
(ur.), 2000.:
Rediscovering the Democratic Purpose of Education, University
Press of
Kansas
Rawls, John, 2000.: Politiki liberalizam, KruZak, Zagreb
Rousseau, Jean Jacques, 1978.: Drutveni ugovor, kolska kniga,
Zagreb
Smootha, Sammy, 2002.: Types of democracy and modes of conflict
management
in ethnically divided societies, Nations and Nationalism, (8)4:
423-433.
Young, Iris Marion, 2000.: Inclusion and Democracy, Oxford
University Press
Weber, Max, 1964.: Sociologija Maxa Webera, (ur. M. uri), Matica
Hrvatska,
Zagreb
Wolin, Sheldon S., 1996.: Fugitive Democracy, u: Benhabib, Seyla
(ur.), 1996.:
Democracy and Difference, Contesting the Boundaries of the
Political,
Princeton University Press, Princeton
-
Politiko obrazovanje i modeli demokracije
33
POLITICAL EDUCATION AND MODELS OF DEMOCRACY
SUMMARY
In this paper, the author argues that political education is
indispensable to democracy and dependent on models of democracy.
In analysing normative models of democracy, his focus is on the
process of creating political will because it is during this
process where the role of citizens themselves becomes prominent.
The analysis has demonstrated that there are various ways in which
citizens can become engaged in the process of creating political
will, and that these various ways in fact determine the
distinctiveness of each model of democracy. The author shows that
strategic political action, as instrumental political action, is
characteristic of the classical liberal model, whilst
value-rational, ethically laden, action is characteristic of the
classical republican model of democracy.
The problem with both these models is that the key motives for
citizen political engagement interests in the liberal model, and
the common good in the republican model are in a way exogenous to
the political process itself. The development of the third model,
the theory of deliberative democracy, seeks to overcome these
exogenous qualities of interests and the common good in relation to
the political process and thus reassert the role of politics in
constituting interests and the common good. Thus, the deliberative
model of democracy has the potential for constituting and
transforming interests and conceptions of the common good. In this
model, politics assumes its distinctive function of organising
society, resolving conflicts and achieving consensus. In the
deliberative model of democracy, political education is provided
with new outlines and dimension. These are based on the premises of
social cooperation and the notion of the person as capable of
acting justly and participate in the public sphere for the purpose
of resolving shared problems.
Keywords: political education, models of democracy, liberal
model of democracy, republican model of democracy, deliberative
model of democracy
POLITIKO OBRAZOVANJE IMODELI DEMOKRACIJEUvodModeli demokracije:
osnovna obModeli demokracije i politikoGraanske vrline i modeli
demoZakljuakLITERATURA
POLITICAL EDUCATION AND MODELS OF DEMOCRACYSUMMARY