Vladimir Milutinović Knjiga - Dekonstrukcija “Druge Srbije“ 1. O zločinima „u naše ime“ 2. Mitovi „Druge Srbije“ 3. Nevidljivi ratovi 4. Prenosimo „Peščanik“: slučaj Gligorov 5. Suočavanje sa realnošću 6. Mi imamo samo filozofske probleme 7. Ideologija u čistom obliku 8. Latinica kao simptom 1
318
Embed
Vladimir Milutinovic - Dekonstrukcija Druge Srbije
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Vladimir Milutinović
Knjiga - Dekonstrukcija “Druge Srbije“
1. O zločinima „u naše ime“
2. Mitovi „Druge Srbije“
3. Nevidljivi ratovi
4. Prenosimo „Peščanik“: slučaj Gligorov
5. Suočavanje sa realnošću
6. Mi imamo samo filozofske probleme
7. Ideologija u čistom obliku
8. Latinica kao simptom
9. Kraj „iskrivljene svesti“?
10. Dekonstrukcija Druge Srbije
11. Prva i druga Srbija
12. Arheologija ideologije
1
13. Tehno Srbija
14. Srbizam
15. Kultura održavanja stereotipa
16. Rasizam bez rase
17. Rat je bio dobar
O zločinima "u naše ime"
Tema ovog članka će biti odnos prema zločinima počinjenim u ratovima
na prostoru bivše Jugoslavije, a neposredan povod za njega je govor koji
je na tu temu održao Nenad Dimitrijević u nedavnom Peščaniku. (1) U
njemu se ponavlja i naizgled teorijski fundira jedna fraza koja je i ranije
bila korišćena kada se govorilo o potrebi za katarzom ili za suočavanjem
sa prošlošću, naime, fraza koji govori o zločinima koji su počinjeni "u
naše ime". Ovu frazu su ranije često koristili ljudi koji su većinom tokom
ratnih devedesetih javno protestvovali protiv rata i koji sigurno smatraju
ponovo je izbacila u prvi plan i pojmove koji se odnose na različite
„Srbije“ koje postoje u Srbiji. I, kao i obično, to ne znači da su ti pojmovi
zbog toga postali preciznije određeni. U jednom tekstu, na jednom
drugosrbijanskom sajtu1 (iza sedam gora), Srbija se deli na četiri „Srbije“
od kojih je prva nacionalistička, druga je Druga, koja se na već uobičajen
način odnosi na određeni krug ljudi, treća je „principijalistička“, u nju
spadaju MBM, IP, NSPM itd. Četvrta Srbija je ostatak Srbije, „oportunisti
svih fela“ koji se optužuju da ih nije briga nizašta osim za svoje privatne
ineterese. Ne treba naglašavati da se ova podela smatra nečim što je u
neku ruku normalno i da su sve Srbije negativno određene osim Druge.
1 Saša Ćirić: MBM, zvezda Politike (http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=15500)
123
I sâm sam u poslednje vreme koristio termine Prva i Druga Srbija u paru
želeći, međutim, da kažem nešto sasvim drugačije. Dosta je jasno da su
kod nas u javnom govoru sve više dominantne dve verzije gledanja na
političku stvarnost, koje pokazuju sve više sličnosti. Druga Srbija sama
sebe omeđava2, tako da je veći problem odrediti šta spada u onu Prvu.
Nedavno je Vesna Pešić čak rekla da je Prva Srbija uhapsila Karadžića,
tako da je time i DS i Tadić ubrojen u Prvu Srbiju. U jednom drugom
tekstu3 se, obrnuto, Tadić ponovo ubraja u Prvu Srbiju, ali se Drugom
Srbijom naziva upravo ova alternativna nacionalistička Srbija koja se
protivila Karadžićevom hapšenju i novoj vladi. Ja u Prvu Srbiju, koja je
dobila tu oznaku „Prva“ jer je pandan Drugoj, ubrajam nacionaliste koji su
odlučili da logički negiraju glavne ideološke prakse Druge: ako je u
Drugoj Srbiji sama Srbija ili ostatak Srbije precrtan kao nešto negativno,
onda je u Prvoj Srbiji, ostatak sveta koji nije Srbija, osobito Zapad i sve
što je zapadno, precrtan kao nešto tuđe i negativno. Dakle, Prva i Druga
Srbija nisu neke neutralne oznake koje klasifikuju načine mišljenja u
Srbiji gde posle te klasifikacije ne ostaje ništa, niti je odnos između tih
Srbija takav da kada se oduzmu one kojima je dat negativan predznak,
ostaje ona naša, nego su i Prva i Druga Srbija oznake za dva ideološka
načina mišljenja, koja oba, baš zbog toga što su ideološka, treba da budu
napuštena. Osim njih postoji jednostavno – Srbija, ono konkretno što nas
okružuje, čega smo deo i u koje se uliva ono pozitivno što želimo da
postignemo, u kojoj postoji i ono negativno što ne želimo da postoji.
2 Ponekad je ta samoomeđavanje lažno, na primer Svetislav Basara ili Zoran Đinđić, koliko znam, nikad se nisu sami svrstavali u Drugu Srbiju.3 Oliver Vulović: Bolno buđenje anabeoznih Srbija (http://www.vidovdan.org/article1368.html)
124
Međutim, ova Srbija je sama, naravno, nešto pozitivno. Nasuprot tome,
Prva i Druga Srbija su ideološke formacije.
Ovo vreme moralne histerije dobra je prilika da se uvidi da je to tako. U
prethodna dva teksta (Fraza o pomirenju, Naši politički principi) videli
smo da Prva i Druga Srbija imaju istovetne stavove o ideologiji i
političkom pomirenju. Takođe, one su na istovetan način dočekale ovu
novu vladu kao „ideološku nakazu“. Ali, to ipak ne znači da su ove Srbije
u svemu iste. Precizno rečeno, sadržinski, one su antipodi, ali su formalno
veoma slične.
Kada gore kažem „moralna histerija“ onda takođe mislim na nešto savim
precizno. Moralna histerija je stanje u kome se smatra da je neki događaj,
pojavljivanje neke činjenice, konačno rešilo neki moralni spor i
jednoznačno dalo za pravo jednoj strani, tako da je sada ostalo samo da se
povuku konsekvence iz te činjenice i urgentno pređe na delovanje.
Moralna histerija, dakle, ukida moralnu argumentaciju. Radikali su dobar
primer iz Prve Srbije za ovu pojavu: hapšenje Karadžića po njima
predstavlja veleizdaju koja se u Srbiji uvek kažnjavala smrću. Međutim,
ovo hapšenje je sličan tretman dobilo i u Drugoj Srbiji. U čemu je tu
problem? Hapšenje haških optuženika, pored negativnih strana koje ima, a
koje se ogledaju u nesposobnosti da se sudi u zemlji i u pristrasnosti
samog tribunala, ima i tu pozitivnu stranu što je to prilika da se odnos
prema zločinu postavi na prave osnove, a one se sastoje u tome da se za
zločine neko mora kazniti, tako što će krivica za zločin biti individualna,
dok će zajednica, sa druge strane, obnoviti svoju moralnu snagu i time što
će pokazati da ne želi da toleriše zločin u svome okviru. Obe ove strane
125
hapšenja haških optuženika odnose se na individualnu krivicu za zločine i
kolektivnu odgovornost za njihovo sankcionisanje i nemaju nikakve veze
sa kolektivnim krivicama niti kolektivnim pravima tih zajednica.
Međutim, i za Prvu i Drugu Srbiju ovo hapšenje je bilo odlična prilika da
se govori upravo o ovim pravima. Za Prvu Srbiju, glavni problem sa
hapšenjem je u tome što se eventualnom presudom Karadžiću dovodi u
pitanje opstanak Republike Srpske, koja se tako nepovratno pokazuje kao
„genocidna tvorevina“ i nestaje. Ova nužnost se uopšte ne dovodi u
pitanje, optužba za izdaju i sledi zbog toga što, kada se već jednom ovo
desi, onda je za sve kasno, sve kasnije sledi samo po sebi. Pri tom, isti
ljudi koji se protive hapšenju i isporučivanju, nemaju ništa proriv
dobrovoljnog odlaska u Hag, iako ta razlika između dva načina odlaska ne
pravi nikakvu razliku u pogledu presuda koje dolaze kasnije i njihovih
navodnih posledica. Međutim, i Druga Srbija na isti taj način gleda na
isporučivanje Karadžića: to je odlična prilika da se pomene Republika
Srpska i skrene pažnja na to da nije problem samo u Karadžiću nego i
njegovom delu, a to je, naravno, Republika Srpska. Šta je zajednička
forma ova dva stava sasvim je očigledno: obe Srbije smatraju da se pitanja
kolektivnih prava mogu i treba da razrešavaju na način na koji se rešavaju
moralni sporovi, gde onaj koji izgubi gubi sve. Takođe, za obe realno
postoji samo kolektivna krivica, bilo da se iz nje izvode kolektivne kazne
(ukidanje R. Srpske), bilo da se negira svaka krivica pojedinaca i uvek
insistira da se ne sudi pojedincima već „srpskom narodu“. I jedni i drugi
smatraju da postoji neko moralno pravo na određena kolektivna prava,
samo jedni misle da bi trebalo ukinuti R. Srspku iz moralnih razloga, u
ekstremnijim slučajevima otcepiti i Vojvodinu (Kosovo da ne
pominjemo), dok drugi misle da se to zaista može tako posmatrati, i da
126
zaista takav automatizam moralnog suda nad pitanjima kolektivnih prava
postoji. U ovom pitanju su i Prva i Druga Srbija čak radikalnije od
zapadnih zemalja, barem sudeći po zapadnim medijima; nedavno je Haris
Silajdžić dobro izriban u udarnom političko tok-šouu BBC zbog sličnih
stavova.
Dakle, iza naizgled principijelnih, neutralnih, objektivnih stavova ovde
stoje želje, neposredne želje da se nešto dogodi što nema nikakve veze sa
temama o kojima se nominalno govori. Na primer, kada Sonja Biserko
govori, nekada o okupaciji Srbije, o poželjnosti njenog rasparčavanja, a
danas o zapadnom protektoratu, ili kada izražava nadu da hapšenje
Karadžića otvara mogućnost za „drugačiju perspektivu i razvoj bosanske
integracije“, što je eufemizam za ukidanje „ratnog plena“ Republike
Srpske, te izjave je najbolje jednostavno tumačiti kao izraz želje, a ne bilo
kakvog odgovora ne neko pitanje o kolektivnim pravima ili najboljim
sredstvima za ovaj ili onaj cilj. Tu se otvara još jedna sličnost između
naših Srbija, ta nemilosrdnost inkorporirana u modul koji generiše stavove
i etikete koje obe koriste. Kada, opet, Sonja Biserko kaže „jedina dobra
stvar u vezi sa Koštunicom jeste ta što je do kraja ogolio srpski nacizam i
pomogao svetu i susedima da bolje razumeju dubinu srpskog
nacionalizma.“4, jedina analogija koja mi pada na pamet je ona krajnja
uvreda do kosti koja je sadržana u radikalskim izjavama da je Zoran
Đinđić bio „mafijaški premijer“ ili da je imao sreću što je ubijen. Biserko
naprosto želi da se Srbi posmatraju kao nacisti, ne postoji bilo kakvo
drugo suvislo objašnjenje za te stavove. Ta uverenost da ne postoji granica
u odnosu na tu suprotnu stranu koja bi nas sprečila da ispoljavamo tu
4 Sonja Biserko: Povratak iz legende (http://www.e-novine.com/sr/stav/clanak.php?id=15561)
127
krajnju bezobzirnost u etiketiranju, da je u odnosu na njih sve dopušteno,
karakteristična je doduše samo za najekstremnije ljude na obe strane, ali
ostaje isto tako neosuđena od svih ostalih. Pri tom, tu postoji izvesna
razlika u stilu, međutim, nije tačno da, na primer, u ocenama Sonje
Boserko nema nasilja. Sama kvalifikacija nacizam, povlači da je u odnosu
na njega dozvoljen svaki način neutralisanja i likvidacije, pogledajte bilo
koji film o Drugom svetskom ratu pa ćete videti i sami. Naciste u njima
niko ne žali.
Sa ovim nepostojanjem granice u odnosu na drugu protivničku grupu,
povezana je još jedna osobina koju dele Prva i Druga Srbija – one su
potpuno neosetljive na pitanja forme o kojima ovde govorimo. To nije
slučajno, bliže posmatrana, pitanja forme su zapravo informacije o tome
šta može da nam bude zajedničko sa drugima, a pošto je ovde zajedničko
precrtano, unapred zabranjeno, ova pitanja se gube. A to nije nimalo
benigna stvar. Ova forma našeg mišljenja nije samo predmet filozofskog
interesovanja, nego je, istovremeno, i osnov etičkih normi. Ako želite da
vam etičke norme ne smetaju, sve što treba da uradite je da ovo polje
forme proglasite nepostojećim ili da se barem ponašate tako kao da ono ne
postoji. U praksi to izgleda ovako: pošto sve što izgovaramo može da se
tretira kao neka tvrdnja, vi jednostavno kažete da je ono što tvrdite ili
istina, a onda je legitimno zasto što je istina, ili nije istina, ali onda vi
imate pravo na svoje mišljenje. Ako usvojite samo ova dva ograničenja za
delovanje, odnosno, ako je za vas jedino relevantno pitanje koje može da
se uputi vašim tvrdnjama Da li su one istinite?, dok ignorišete mogućnost
pitanja Da li su one u skladu sa nekim normama koje omogućavaju
zajednicu?, onda možete da uradite ili kažete sve. Na primer, ako želite da
128
neko bude ubijen, onda kažete da je on izdajnik; ako je izdajnik, onda ste
rekli istinu, a to uvek treba reći, a ako nije izdajnik onda branite slobodu
govora. Tip ličnosti koju verovatno ima npr. Vojislav Šešelj nastaje
upravo na ovaj način. Ali, taj način mišljenja nije nikakva specifičnost
Prve Srbije. Kada stavite u niz tvrdnje Sonje Biserko vezane za događaje
u proteklim ratovima: Srbi iz Krajine su otišli dobrovoljno, Srbija je uzrok
svih događanja u ratu, R. Srpska treba da se ukine, Kosovo i Crna Gora
treba da se otcepe, Vojvodina treba da dobije status Hong Konga – ni tu
nije kraj, jer ni tako srpski nacionalizam ne bi bio poražen, on bi ostao u
školama, institucijama, i na kraju i u vrednostima koje moraju biti
zamenjene5 – vidite jedan niz u kome se svaka stavka tiče nekog
sužavanja kolektivnih prava jedne nacije, i u kome se svaka stavka
poklapa sa željama i stavovima, recimo, hrvatskih nacionalista, i koji
vrhuni, ako dobro tumačim ovo sa vrednostima, u totalnom negiranju i
unutrašnjosti tih ljudi, zajedno sa njihovom autonomijom (okupacije,
protektorati) itd. Pri tom, ova forma ostaje potpuno neprimećena, a
ukazivanje na nju verovatno bi u Drugoj Srbiji bilo osuđeno kao fašističko
preterivanje. Sama Sonja Biserko verovatno bi se pozvala na slobodu
govora i pravo na svoje mišljenje (u stvari, u jednom Utisku nedelje se u
sličnoj situaciji i pozvala na to). Ona naprosto veruje da u Srbiji postoji
srpski nacizam, da je dobro da se na gornji način preuređuju kolektivna
prava itd. Ako nacizam postoji dobro je, a ako ne postoji, to je njeno
mišljenje. Inače, kad smo već kod nacizma i srodnog mu fašizma, mislim
da je etiketa Nova srpska fašistička misao nastala prosto tako što neko nije
mogao da izdrži da uz ovo srpska ne doda fašistička, kao što neko ne
5 isto.
129
može da izdrži da nekom liku na plakatu ne doda brkove. Nekako mu je
lepše kad uz svako „srpska“ stoji „fašistička“.
Govor Prve i Druge Srbije, osim ovih, pokazuje i druge zajedničke odlike
ideologije kao takve. Na primer, u Drugoj Srbiji je uobičajeno da se gornji
niz smanjivanja kolektivnih prava tumači kao način da se Srbija izleči od
kobnog nacionalizma, jer nacionalizam je toliko zla naneo drugima, a
onda i samoj Srbiji itd. Medjutim, ta eshatologija, taj izlazak koji
opravdava mere koje bi inače bile nelegitimne u stvari ne postoji. Potpuno
izlečenje od srpskog nacionalizma na ovakav način poklapa se naprosto sa
nestankom Srba ili barem onih koji žele da se tako nazivaju. U tom smislu
su akteri Prve Srbije u pravu. Međutim, njihov odgovor na to, koji se
sastoji od preokretanja ove matrice, kako bi se postiglo da niko u Srbiji
pozitivno ne vrednuje bilo šta što dolazi sa Zapada, takođe je, ne samo
nemoguć izlaz, već i nepoželjan. Ni do jednog ni do drugog nikad neće
doći. Druga sličnost je u tome što obe ove Srbije ne vide nikavu sredinu u
srpskom društvu, one se potpuno slažu u tome da su one jedini mogući
nosioci budućnosti. Tako Prva Srbija za antisrpstvo i izdajstvo optužuje
celu demokratsku ili proevropsku stranu Srbije, iako primere koji bi to
mogli potkrepiti (iako je barem druga optužba zabranjena u demokratiji),
skoro stoprocentno uzima samo iz ovog uskog kruga Druge Srbije. I
Druga Srbija, koristeći najekstremnije pojave u Prvoj veoma lako dođe do
toga da je radikalima sličan Koštunica, a da Tadić kohabitira sa njima,
tako da je opet sav ostatak Srbije u stvari jedno isto, zlokobna Prva Srbija.
Pošto je svaki razgovor između ovih jedino postojećih dveju Srbija
nemoguć, onda su i njihovi argumenti, koje povlače jedni protiv drugih,
po pravilu ideološki. Prva Srbija Drugu optužuje za izdaju, služenje
130
stranim interesima, niski pragmatizam (sve ove optužbe su po definiciji i
neizbežno manipulativne), dok Druga Prvu za primitivizam, krvoločne
instikte, nacizam i fažizam, što su opet optužbe koje su ili preterane ili su
jednostavno odraz lične odbojnosti. Oboma je omiljeni izgovor za taj jezik
da ono što oni rade nije ništa prema onom što su zaslužili ili rade na
drugoj strani.
Šteta koju dve Srbije prave je ogromna. One histerizuju javni govor,
iskrivljavaju sagledavanje stvarnosti, prave pojmove i norme zamenjuju
pogrešnim. U Srbiji bez njih bilo bi, inače, mesta i za tradiciju i za
modernost, i za religiju i za nauku, za u užem smislu srpsko i za drugo,
jedino možda ne bi bilo ovoliko ideološke isključivosti koliko ima sada.
Arheologija ideologije
Arheologija iz naslova bliska je Fukoovoj arheologiji. To je potraga za
željama, interesima i praksama koje stoje iza navodnih istina, činjenica,
dobrih želja i velikih ciljeva neke politike. U knjizi Postideologije moj
metod je uvek bio da se alterniraju dva načina mišljenja – ideološki i
filozofski – i to tako da se pokaže da je izbor između njih stvar slobode,
da zaista možemo da izaberemo jedno od to dvoje. Ipak, u realnom
savremenom svetu stvari ne stoje tako. Ideologije su moduli mišljenja
zatvoreni sa svih strana, tako da je o bilo kakvoj promeni, nažalost, teško
govoriti. Ali se ipak mora. Da bi došli do arheologije ideološkog načina
mišljenja potrebno je da saljuštimo kore dvosmislenosti i opravdanja
131
kojima je obavijeno jezgro mišljenja. A da bi to postigli, potrebno je da
malo radikalizujemo razliku između ideološkog i običnog načina
mišljenja.
Osnovni problem sa ideologijom je da ona simulira realnost. Spolja
gledano, ideološki tekst ne razlikuje se od nekog običnog teksta. I zaista je
to tako, pre nego se izloži pitanjima ideološki tekst i jeste naizgled
normalan tekst. Pa ipak, posle ispitivanja pokazuje se da ideološki tekst
nema nikakve veze sa realnošću, u smislu da je njegov cilj da tu realnost
predstavi onakvu kakva jeste i da istovremeno sačuva normativnost koja
je potrebna da bi realnost bila dobra. Za ideologiju je realnost kao neka
primordijalna supa iz koje izborom materijala po potrebi nastaje poseban
virtuelni ili fiktivan svet. Ovaj svet služi samo ideološkim svrhama.
Umesto da predstavlja saznanje on predstavlja pritisak u nekom pravcu,
uputstvo za delovanje ili opravdanje budućeg delovanja. Taj svet
predstavlja uputstvo o tome kako treba misliti da bi određena sila mogla
nesmetano da deluje.
Primer prvi: Amerika i Rusija
Nedavni razvoj događaja u vezi sa Gruzijom doveo je do punog
ragranavanja govora koji pokazuje ove karakteristike. Šta se u Gruziji
zaista dešavalo? Prvi znak da nešto drugo deluje na predstavu o realnosti,
osim nje same, su drastične razlike u predstavama. Dosta neutralni opis
onoga što se dešavalo bio bi da su se akcije Rusije jasno suprotstavile
željama Amerike, odnosno da je Rusija reagovala na način rizika;
intervencija nije bila usaglašena, tako da je sukob smešten u prostor u
132
kome važe samo zakoni sile. Pokazalo se da je situacija za sad takva da
Amerika nema mogućnosti da na tu silu odgovori efikasnom silom koja bi
je naterala da se povuče.
Već u ovim opisima se sama Gorzija izgubila i svi detalji oko nje. Takođe,
izgubili su se i svi neutralni principi regulisanja međunarodnih odnosa,
koji predstavljaju normativnost koja omogućuje da stanje realnosti bude
dobro. Ostala je samo želja za legitimizacijom sile. Šta sila želi?
Svaki sukob sila može se opisati na tri načina. Možete se naprosto hvaliti
svojom mogućnošću i željom da nadvladate okolinu, čak naglašavajući
uživanja koja će iz toga doći, kao što su uživanja iz pljačke, potčinjavanja
itd. Ovo se odavno ne radi, osim u vojničkim pesmicama ili nekim
unutrašnja osobina, nije jasno kako će i kada biti izvedena. A to i ne može
biti jasno, jer takav cilj, čak i da nije ideološki generisan, ne može biti
izvodiv političkim sredstvima.
Neko bi mogao da kaže da ova slika o Rusiji zapravo posledica želje da se
verno preslika realnost i da nema nikakve veze sa potrebama samog
autora ovakve slike. Dopustimo to za sada. U istoj nedelji u kojoj su
objavljene gornje izjave i tekstovi, Politika je objavila više komentara ove
iste situacije. Na primer, u tekstu8 Obrada Kesića nigde se ne pominje reč
„autoritanost“. Istovremeno, suštinu trenutnog stanja rusko američkih
odnosa, pozivajući se na bivšeg američkog državnog sekretara Stroba
Talbota, on definiše jednostavno: „Putinova Rusija je prestala da radi ono
što SAD žele.” Takođe, autoritarizam se ne pominje ni u intervjuu9 sa
Robertom Hejdenom, američkim profesorom, koji detaljno govori o
razlozima koji su doveli do trenutnog stanja u američko-ruskim odnosima.
I Hejden ove odnose opisuje kao stalnu želju za međusobnim
potiskivanjem, koje je u poslednjim decenijama neuoporedivo više
uspevalo Americi nego Rusiji.
Zašto bi, onda, ovaj drugi pristup trebalo nazvati neideloškim, dok je prvi
ideološki? Zašto se jednostavno ne zadržimo na tome da se jednima stanje
čini takvo, a drugima drugačije? Recimo da na razlike u mišljenjima utiču
interesi aktera; uglavnom, sve je u okviru normalnog. Problem je u tome
što, barem ne nekom nivou, to nije normalno. Ako ne postoji razlika
8 Obrad Kesić: Zašto Srbija ćuti, Politika, 14.08.08.9 Robert Hejden: Hladni rat nikada nie obustavljen, Politika, 17.08.08.
136
između ideologije i neideologije onda ne postoji ona razlika koja može da
konstituiše javnost.
Ovde se ne radi o dve istine koje se nadmeću, nego se radi o sukobu rada
protiv istine i istine same. Po čemu možemo da vidimo da je to tako?
Najpre, prvo ideološko mišljenje je logički generisano: nije zamisliv
slučaj u kome bi oštra podela Zapad-sloboda/Rusija-nesloboda bila
demantovana, jer je kriterijum za slobodu ono što je zapadno dok je
kriterijum za neslobodu ono što je rusko. To znači da realnost ne može da
utiče na ovu podelu. Drugo, ova podela jednoznačno odgovara željama i
potrebama samo jedne strane. Ovo ne mora odmah da znači da je nešto
neistinito ili neispravno jer i istina i ispravnost mogu slučajno odgovarati
nečijim željama. Ali, kada je odgovaranje željama ovoliko totalno, i kada
je zaštićeno od uticaja realnosti, onda se ta činjenica odgovaranja željama
pretvara u ozbiljan indikator ideologije. Treći član ove trijade razloga
zašto je prvi način mišljenja ideološki nije tako lako sažeti u jednu
rečenicu. Radi se o tome da je normativni aparat koji prati ove stavove
potpuno suprotan aparatu koji potreban da bi se realnost mogla sagledati.
Drugim rečima, filozofija u koju veruju ideolozi potpuno je pogrešna.
Otkad postoji prava filozofija, ona se trudi da sagleda proces saznavanja
realnosti. Osnovni zaključak do koga su dolazili svi filozofi jeste da
sagledavanje realnosti nije jednostavno, i da se realnost ne može lako
pokupiti sa površine sveta. Na našu predstavu realnosti utiču naše želje i
naša prethodna saznanja u koja smeštamo materijal koji nam dolazi spolja.
Da bi se zakrivljenje koje stvaraju teorije i želje prevladalo postoji bogat
skup normi koji služe da se to postigne. Prva norma je da se, da tako
137
kažemo, naočare saznanja, koje se sastoje od teorija putem kojih shvatamo
svet, ne mogu izbeći. Ne postoji direktno sagledavanje realnosti. Sledeća
je da je svako sagledavanje relanosti perspektivno i da se ta nužno
pristrasna perspektiva mora razgovorom i istraživanjem ispravljati, čime
se saznanje približava objektivnom svetu. E, ideologija veoma precizno
negira ove uslove.
Ideolozi uvek misle da su svoje stavove pokupili direktno iz realnosti i
uvek odbijaju razgovor o uslovima njihovog saznanja. Po njima, u
njihovom nastanku subjektivnost ne igra nikakvu ulogu. Samim tim nema
nikakve potrebe da se saznanje reguliše pravilima i načinima da se
iskrivljenja izbegnu, jer, barem po njihovom mišljenju, iskrivljenja nema i
ne može ga biti. Otkud onda tolike razlike u mišljenjima? U novije vreme,
ideologija blagonaklono gleda na razlike u mišljenju: ljudi imaju pravo da
se tu razlikuju. Razlike, međutim, po ideologiji, nastaju tako što na sva
netačna mišljenja direktno utiču interesi onih koji ih imaju. Precizno
rečeno, oni koji misle drugačije od nas (pošto će ideologija uvek svom
mišljenju prigrabiti oreol istine) ili lažu – dakle, svesno govore ono što
nije istina a znaju šta je istina – ili na neki način beslovesno dozvoljavaju
da na njih, mimo svake svesne kritičnosti u sagledavanju istine, direktno
deluju njihove strasti, interesi ili zle želje. To omogućava da različitost u
mišljenjima bude ili dokaz da ste zbog toga krivi (jer svesno obmanjujete)
ili da ste u neku ruku niže biće, na čija opredeljenja ne deluju svesni
procesi.
Primer drugi: Hrvatska i Srbija
138
Da ovo dalje ilustrujemo, vratićemo se na naš balkanski teren. Ako
pratimo normativni aparat koji okružuje govor o sukobima iz devedestih,
koji se poklapa sa raspravama10 koje se vode između Druge Srbije i (dela)
ostatka javnosti, vidi se da tu ne postoji nikakav razgovor o tim pitanjima
iako se odgovori koji se daju drastično razlikuju. To nije posledica
slučajnosti. U neku ruku opšta slika koja se u Drugoj Srbiji proizvodi o
tome ratu - po kojoj je, pojednostavljeno, Srbija kriva i za zločine nad
Srbima, ako ih je bilo, pošto se u Srbiji o njima ne sme govoriti, dok se ne
prizna početna teza o krivici – u stvari svoje norme prenele i na norme
samog govora. Drugim rečima, oni koji su krivi ne treba da se oglašavaju
kao samostalni subjekti11, osim ako potvrđuju zvaničnu sliku Druge Srbije
o tome. Poznata teza o tome da se ne može izjednačavati agresor i žrtva,
koja se povlačila protiv realističnije slike o tom ratu, ima i to drugo, čak
osnovnije značenje: naime, sami zastupnici ove slike u javnosti sebe
posmatraju kao žrtve. Kada kritikujete njihovu predstavu rata negde u
njima to je shvaćeno prosto kao da neka negativnostm – kritika, naime,
kaže da oni nisu u nečemu u pravu – baca senku agresora, nečeg
negativnog, na njih same. U rezultatu, norme koje regulišu govor stalno
govore da je jedna strana u svemu u pravu, a da druga mora samo to da
prizna, da se suoči sa time, da se katarzira itd. To, naravno, znači da smo
putem zaštite žrtve došli precizno na formu govora ideologije. Razgovor
sa Drugom Srbijom nemoguć je ne iz slučajnih razloga, nego zbog toga
što bi sam razgovor predstavljao izvlačenje iz kazne koja je već izvršena
nad ostalom javnošću. Sve je to potcrtano stalnim ponavljanjem da će
10 strogo govoreći, tu se nikakve rasprave ne vode, nego se samo na različitim mestima govore različite stvari11 za opravdavanje ovog stava često se poteže rečenica „Nema slobode za neprijatelje slobode“. Kao i sve formule i ova rečenica može da se shvati na više različitih načina. Ideolozi je shvataju tako da oni odlučuju kada ko može da govori.
139
budućnost, veća obrazovanost, suočavanje sa činjenicama, promena
vrednosnog sistema, dati Drugoj Srbiji za pravo, tako da je onaj koji zbog
neke svoje slabosti sada ispadne iz stroja, ili uputi kritiku, na neki način
radi protiv te svetle budućnosti.
Tu imamo potpuno zaokružen čitav aparat koji prati ideološke stavove.
Ubeđenost da su stavovi direktna slika realnosti, zabranu kritike,
izolovanost grupe koja deli stavove, nedostatak dijaloga. I potpunu
nemislivost mogućnosti da sve to možda ima veze samo sa subjetkom koji
ima te stavove, a da oni, po onom bitnom što nose, nemaju nikakve veze
sa objektivnim svetom niti sa pravim etičkim ili saznajnim normama.
Prosečni pripadnik Druge Srbije, koliko mi se čini, na jednostavan način
generiše ove stavove. On obično ima veze sa Hrvatskom, negde u
prošlosti bio je na nekoj terasi u Zagrebu, gde se osećao lepo, mislio je da
će budućnost donositi samo dobro. Doduše, bilo je u njemu i nešto
istočnog greha, imao je neke veze sa Srbijom ili Srbima tako da se malo
pribojavao pominjanja te strane svoje ličnosti, ali to se ionako mahom
prećutkivalo. Onda je došao rat i sve to razbio. U Hrvatskoj za njega i sve
u njemu krivce traže jedino u Srbima. I tada naš junak reaguje
jednostavno, on kaže jesu Srbi krivi za rat, ali ja nemam ništa s njima -
oni su kužni, primitivni, evo, ako treba, i pomoći ću vam da se ta slika o
krivici ustali. Tražićemo da se oni suoče sa njom, da se izvine itd. Ovo su
sve razumljive ljudske želje. Lično nemam ništa protiv Hrvatske kao
takve, niti, naravno, ljudi koji imaju neke veze sa Hrvatskom. U stvari,
kulturni uticaji koji dolaze iz Hrvatske mogu biti korisni. Ali, ako zbog
osećanja koja se pojavljuju u ovoj priči treba da bude zabranjeno da se
pominje etničko čišćenje u Oluji, onda tu nešto bitno ne štima. Pri tom
140
nije tačno da ovo zataškavanje Oluje i ostalih problema služi pomirenju
među narodima. Kao što se i vidi iz priče, ovo insistiranje Druge Srbije na
crno-beloj slici rata u potpunosti se poklapa jedino sa slikom rata
hrvatskih nacionalista, čak hrvatskih nacionalističkih političara. Da li ste
na primer nekada čuli od Igora Mandića ili Džonija Štulića (njega i inače
niste mogli čuti, ali svejedno) da poziva Srbiju da se suoči sa prošlošću,
izvini Hrvatskoj itd? U onom Utisku nedelje u kojem je sam gostovao Igor
Mandić on je na pitanje o prilikama u Srbiji, odgovorio da ne želi da kao
gost popuje svojim domaćinima, a mislim da se i o izvinjenjima izrazio
negativno. Ali će zato Ivo Sanader, govornik sa skupa „Svi smo mi
Norac“, odgovarajući na Tadićev poziv da se Hrvati izvine i priznaju
etničko čišćenje u Oluji odgovoriti precizno istim rečima kojima se služi
Druga Srbija, otrpilike: „Pozivam kolege u Srbiji da se suoče sa prošlošću
i da se odreknu Miloševićeve politike“.
Inače, taj Sanaderov odgovor je dobar indikator nivoa na kome se
odigrava balkansko pomirenje u režiji ovih Srbija i Hrvatski. Poenta
Tadićeve primedbe bila je da jedan istorijski događaj karakteriše
proterivanje više od 200.000 ljudi i da Srbija želi samo to, da se to prizna.
Sanader najpre lakonski odgovara da će o tome razmišljati posle proslave
pobede, što je otprilike poruka: mi smo pobedili i ništa nas drugo ne
interesuje i ne moramo ništa raditi. Pomenuti Sanaderov poziv za
suočavanje sa prošlošću zapravo sugeriše da je čitava priča o etničkom
čišćenju, ubistvima i paljevini kuća zapravo posledica privrženosti
Miloševićevoj politici, što svemu daje skoro montipajtonovski, mada
sumoran prizvuk. Sve to naravno niko ne komentariše. Sonja Biserko
povodom svega dodaje da se Oluja svakog avgusta zloupotrebljava u
141
Srbiji i da cela ta priča ne koristi Srbima u Hrvatskoj, valjda zato što će
zbog nje biti izloženi većim rizicima i pretnjama. Teofil Pančić
argumentiše da se slaže sa svim što treba reći o Oluji, ali da to ne sme da
govori niko odavde, barem ne pre nego ovdašnja javnost prizna da je
Srbija bila agresor u tom ratu. Ovaj argument je po strukturi jednak
pozivu: „Priznaj da sam ja uvek u pravu, pa ćemo onda razgovarati“.
Recimo i da srpska javnost masovno i uz primerene geste katarze prizna
da je Srbija bila „agresor“, i da onda očekuje da se normalno priča o
činjenicama iz Oluje. Odgovor bi verovatno bila pomenuta rečenica-
formula Druge Srbije: e, ne mogu se izjednačavati agresor i žrtva. Drugim
rečima, traženje priznanja da je Srbija bila agresor, danas simbolički i
praktično funkcioniše jedino kao amnestija za zločine na hrvatskoj strani.
To sve pokazuje da je Druga Srbija zapravo asistent nacionalističke
Hrvatske, koji se doduše gnuša nasilja, ali zato pribavlja opravdanja za
one koji su ga već izvršili.
Rešenje je tu jednostavno, Druga Srbija treba da se suoči sa ovom svojom
ideološkom prošlošću i odrekne se pripadajuće ideologije.
***
Da se vratimo na kraju ideologiji uopšte, od koje se nismo puno ni
udaljili. Za objašnjavanje ideologije uvek je korisna i slikovita metafora
Matriksa. Ljudi koji su zaokupljeni nekom ideologijom nalik su onim
figurama iz kapsula koje zamišljaju da su njihove predstave slika realnog
sveta iako one u stvari nikakve veze sa njim nemaju. U stvarnosti je nešto
drugačije, to je zaista jedna ista stvarnost, ali ono što ideologije zaista
142
hoće nije da je predstave ili da postignu njenu normalizovanje, pomirenje,
nego da zadovolje neku često nesvesnu, samo za njih vezanu želju. Što je
ta želja jača i zaprečenija, što je ono što se traži od stvarnosti apsurdnije,
to je jača svest da je jedino ideološka istina prava i da svi ostali iz
neshvatljivih razloga gluposti i nepoštenja ne pristaju na nju. Sve to
spravlja opasnu smešu čiji je rezultat uvek ista svest koja se prikazuje kao
žrtva i pada u histeriju na svaku kritiku.
Problem sa ideologijama je u tome što se uslovi za neku eksploziju
nesreće u potpunosti spravljaju u njima dok se sama eksplozija dešava u
našem zajedničkom svetu.
Vladimir Milutinović
ponedeljak, 20. oktobar 2008.
Politički život
Tehno Srbija
Vladimir Milutinović
petak, 29. avgust 2008.
Nedavno je na www.pescanik.net (a gde bi drugde) objavljen tekst Pavla
Raka koji se bavio turističkim migracijama Slovenaca u Srbiju, gde se ovi,
po mišljenju autora, odaju niskim strastima, poglavito uživanjima u
preglasnoj tehno muzici. Autor kaže da, u početku, nije imao ništa protiv
ove pojave, jer je mislio da ona ponovo zbližava dva naroda koja su
nekada živela u istoj državi, ali da je sada promenio mišljenje. Ove
143
slovenačke posete Srbiji omogućuju im da “budu brutalni i bezobzirni,
komotni i razuzdani“, kao i njihovi domaćini. Tako je Srbija još jednom
postala mesto na kome se mimo svake pristojnosti, civilizovanosti i
razumnih ograničenja razobručuju najniži porivi. Što svakako treba
osuditi.
Sve je naizgled poznato i shvatljivo. Međutim, nešto ipak tu ne štima.
Nekako je ispalo da taj tehno ima veze samo sa Srbijom i njenom
poslovičnom zaostalošću. Međutim, nastade li tehno u Srbiji? Ne. Tehno
je, naravno, nastao na Zapadu i, na neki način, u njemu se i ogledaju
trendovi trenutne zapadne kulture, koji uključuju rapidno pražnjenje
sadržaja iz kulturnih sfera, kao što je i tehno muzika ispražnjena od reči i
melodije. Sada ostaje pravo pitanje, kako su se ove, po našem autoru,
nepovoljne osobine tehna ovaplotile baš u Srbiji?
Izgleda da u ovom povezivanju treba otkriti onaj skriveni srednji termin,
koji omogućava da se Srbija i tehno povežu tako da jednoznačno upućuju
jedno na drugo. Ono o čemu mislim da se ovde radi verovatno svi
poznajemo iz vlastitog iskustva. Naime, svi ljudi su skloni da svoje rivale
prikazuju u negativnom svetlu, a da za sebe rezervišu pozitivne osobine.
Ovo je verovatno najrasprostranjeniji idol plemena među ljudima. Naša
kultura, pak govori nam da je negativno ono što je povezano samo sa
našom materijalnom prirodom: za razliku od nas koji smo racionalni,
rafinirano emotivni, civilizovani, oni su predati animalnom životu,
ostrašćeni, bezobzirni, jednom rečju utopljeni u svoju materijalnu prirodu.
144
U nama, dakle, postoji jaka sklonost da drugačije od sebe prikažemo tako
da njihova priroda u ovoj šemi pada potpuno na ovu materijalnu stranu,
dok same sebe stavljamo na onu produhovljenu. Ključni momenat u
svemu tome je da se ova simbolička raspodela, s jedne strane provlači
kroz sve što mislimo, dok, sa druge strane, nju u potpunosti proizvode
naše sklonosti, naša urođena pristrasnost. Tako će tehno, rasprostranjen po
čitavom svetu i nastao zapadno od Srbije, svoju zlokobnu pravu prirodu
pokazati upravo u Srbiji, zato što kroz njega svoju tamnu stranu pokazuje
sama Srbija.
Ono što našeg autora nervira jeste to što mladi Slovenci, očigledno
neobavešteni o tome gde su granice koje razdvajaju dobro i zlo u
simboličkom poretku, nonšalantno prelaze granicu i utapaju se u
simboličko zlo potpuno nesvesni da tako rade protiv najboljih kulturnih
tradicija vlastite strane sveta. Slična simbolička zabrana je pre nekoliko
godina pukla u Hrvatskoj. Svi znamo da, ni danas, a ni tada, na radijima i
televizijama u Hrvatskoj nije bilo autora iz Srbije, pogotovo ne narodne
muzike iz Srbije. Ona je bila potpuno proterana iz sfere kulturno
dopuštenog, prepuštena podsmehu i zgražavanju. Međutim, onda se, kako
to već biva, desilo da skoro sva mladež u Hrvatskoj sluša i zna
narodnjačke pesme. U prihvatanju te muzike nije im ništa značila ni
barijera koju je stvorio rat, ni jednodušna osuda zvanične javnosti. To
naravno ne govori o tome da je hrvatska mladež „pokvarena“, nego da je
ideal koji im je nametan neprirodan.
Hrvatska je i inače slučaj u kome su ova pravila govora, koja jednoznačno
raspodeljuju dobro i zlo na dva objekta, pretočena u realnost. Tako je
145
danas Hrvatska verovatno jedina zemlja u centralnom delu Evrope, gde se
ime jedne nacije ne sme javno isticati, u koju je praktično zabranjeno da ta
nacionalna grupa investira. Međutim, ono što se, čini mi se, nedovoljno
prepoznaje jeste da ova neformalna pravila aparthejda i isključivanja
vladaju i govorom navodne katarze i pomirenja u obema državama.
Zvanična hrvatska politika oko ovog pitanja, kao i zvanična priča u delu
naše javnosti, jeste da se vezano za rat iz devedesetih ne smeju
izjednačavati „žrtva i agresor“. Žrtva je naravno – Hrvatska, a agresor –
Srbija. Ova formula se priziva u javnost uvek kada neki govor naruši
striktnu podelu koja kaže da je Hrvatska potpuno nevina u tom ratu, da
njena strana rata nije počinila bilo kakav zločin u njemu, a ako i jeste da je
sve to bila reakcija na akte druge strane. S druge strane, Srbija je kriva za
celokupni rat, a njena strana u ratu bavila se isključivo zločinima sa
kojima sada i uvek treba da se suoči. Ne treba pominjati da je neophodno i
kolektivna prava nacija rearanžirati prema hrvatskim interesima, što sada
posle proterivanja stanovništva iz Krajine, znači ukinuti Republiku
Srpsku.
U stvari, ovaj govor o Srbiji kao agresoru nastaje isključivo kao deo
promocije hrvatskih interesa na Balkanu, tačnije interesa hrvatskih
nacionalista, i nema nikakve veze sa realnim opisom rata. Na ovu
primedbu se obično preneraženo poteže argument o tenkovima koji su iz
Srbije išli u Hrvatsku, a ne obrnuto. Međutim, ovaj argument pre dokazuje
potpuno suprotno od onoga što želi da dokaže. Pojam „agresor“ u ovoj
priči oslanja se na pojam neopravdanog korišćenja sile na nekoj drugoj
teritoriji od matične, a ne prosto na samo to korišćenje. Svima to može biti
jasno, ako se samo pokušaju prisetiti da li su čuli da je neko u zapadnoj
146
javnosti nazvao Ameriku agresorom zbog bombardovanja Jugoslavije ili
zbog okupacije Iraka ili da li ju je ikada neko odatle nazvao agresorom.
„Agresija“, dakle, nema nikakve veze sa samim događanjem na terenu:
ako američki tenkovi ulaze u Irak to nije agresija, a ako ruski tenkovi
ulaze u Gruziju onda to jeste agresija.
U današnjem govoru „agresija“ je samo jedna od reči koje se koriste da se
neko prikaže u lošem svetlu i da se tako ostvarivanje njegovih interesa
oteža.. U ovom simboličkom svetu potrebno je određene subjekte
potisnuti pripisujući im negativne osobine, kao što je agresivnost, a druge
promovisati pripisujući im pozitivne, kao što je briga za civile koji pate ili
principijelnost. Realnost ne treba da se meša u ovaj posao, jer smisao
ovog govora nije opis realnosti, nego stvaranje posebnog simboličkog
sveta koji će služiti interesima jednih i potiskivanju interesa drugih. Zato
poenta ovog teksta nije u tome da je Srbija bila nevina u ratu iz
devedesetih (kao što nije bila ni Slovenija, Hrvatska i ostali), nego da bi
svaki razgovor o tome ko je tu kriv za šta spadao u sasvim drugačiju vrstu
govora od sada preovlađujućeg.
Politički život
Srbizam
Vladimir Milutinović
nedelja, 28. septembar 2008.
U knjizi Imaginarni Balkan Marija Todorova objašnjava pojam
balkanizam, koji ću ovde uzeti kao model za pojam iz naslova.
Balkanizam je nešto izmenjena i uža varijacija Saidovog orijentalizma, a
147
označava naviku da se, po sistemu predrasude, Balkan iskoristi kao mesto
na koga se projektuje sve negativno što se može zamisliti i što se ne želi
kod sebe. Budući da se radi o predrasudi koja istrajava, ona je nešto
negativno, nepravedno, ali je problem u tome što će mnogo šta na Balkanu
i kod balkanskih naroda potvrđivati ovu predrasudu, tako da će posle
nekog vremena biti teško razlučiti šta je predrasuda a šta stvarnost, što je
idealna situacija da neki stereotip nastavi da živi i izaziva stalne probleme.
Sličan problem izgleda da postoji i u vezi sa Srbima. Ali ovde nećemo
ulaziti u verovatno beskonačan niz primera za to u poslednjih 20 godina
otkada traju sukobi na ex-jugoslovenskom Balkanu. Sam pojam koji
želimo da otkrijemo se očigledno tiče jedne navike koja spada u
unutrašnjost onoga ko je ima. Međutim, budući da nam je ta unutrašnjost
nedostupna, moramo negde spolja naći tragove ovog pojma. A to spolja će
biti jezik. Suprotno uobičajenom mišljenju, stvarnost jezika je mnogo
solidnija u ispitivanju nego obična stvarnost.
Svi su verovatno već primetili da deo naše javnosti, a i možda nešto veći
deo hrvatske javnosti, koristi reč “srbijanska” u sklopovima “srbijanska
vlada”, ili srbijansko društvo, novinarstvo ili televizija. I sada već čuveni
izveštaj Helsinškog odbora je tu konsekventan: pominje se “srbijanska
vlada”, “srbijanska istorija” i “srbijansko društvo”. Nasuprot tome pridev
srpski ide uz “srpski narod”, ali se još češće javlja u “srpski fašizam”,
“srpski ratni zločini” “srpski nacionalizam”, “srpska elita iz Akademije”
“velikosrpski projekt” itd. Naša poenta neće biti u različitosti onoga na šta
asociraju ovi pojmovi. Ova praksa se, ako se objašnjava, objašnjava
mnogo benignijim razlozima.
148
Najpre, kaže se da je pridev “srbijanski” naprosto tu zato što se država
zove “Srbija”. Tako je u Hrvatskoj normalno da je sve “hrvatsko” jer je taj
pridev izveden iz naziva države, a ne naziva nacije. Međutim, da ovo nije
baš tako vidi se po tome što, iako postoje i druge države sličnog naziva –
Rusija, Albanija, Makedonija, Rumunija – u srpskom jeziku ne postoji
nijedna izvedenica koja bi po istom modelu nastajala iz ovih naziva: npr.
rusijanska, makedonijanska ili “rumunijanska vlada” itd. Ova promena u
praksi naziva desila se samo u slučaju Srbije. Opet, kaže se da je to zato
što postoji i Republika Srpska, pa se, kad bi rekli “srpska vlada”, ne bi
znalo na koju vladu mislimo. Ovaj argument je opet slab: čini se da je
upotreba prideva “srbijanska” u ovom kontekstu često povezana sa
poricanjem potrebe da Republika Srpska postoji (odnosno, “Republika
Šumska”). To znači da bi, ako usvojimo ovu praksu, ispalo da, iako
postoje Srbi i iako sa druge strane postoje hrvatska, slovenačka, nemačka
ili francuska vlada, jedino srpska nigde ne bi postojala.
Argumentima nikad kraja, pa bi neko mogao da kaže da ne postoje ni
engleska ili bošnjačka vlada. Ali ovo je slučaj samo zato što su i Englezi i
Bošnjaci u Bosni i Hercegovini deo državnih celina u kojima pored njih
postoje i drugi narodi srazmerne veličine - Škoti i Velšani ili Srbi i Hrvati
u Bosni. Ako teramo mak na konac moglo bi da se kaže i da su Albanci u
Srbiji, koja je bila deo Jugoslavije, bili dovoljno srazmerni. Ali to opet
nije dobar argument, jer u okviru Jugoslavije nijedna republička vlada nije
dobijala naziv prema većinskoj naciji, a s druge strane, baš pomenuti
izveštaj Helsinškog odbora koji na koricama ima Srbiju bez Kosova,
nastavlja da koristi nazive “srbijanska vlada” i slične. Izgleda da svi ovi
149
jezičko-administrativni argumenti zakazuju i da ne govore o pravim
razlozima ove prakse.
Međutim, postoji još jedan argument koji nas još bliže vodi ka našem
predmetu. Kaže se isto da ne bi trebalo reći “srpsko novinarstvo”, “srpska
novina” jer u toj novini verovatno rade i Hrvati ili Muslimani ili neko
treći, pa u tom smislu bilo netačno reći “srpsko novinarstvo” jer ono nije
samo srpsko. Ovaj argument izgleda da se poziva na truizam koji ne može
da se opovrgne, ali, kao što to i inače biva, upravo takvi truizmi kriju
najviše problema u sebi. Po njemu, izgleda da je ispravno da nacije
pozajmljuju svoje ime samo onim pojmovima koji se odnose na grupe
koje se sastoje isključivo od pripadnika te nacije. Tako bi, već prema
nacionalnoj pripadnosti u Srbiji postojalo srpsko novinarstvo –
Hrvata, itd. Ovo je pak toliko očigledno neprihvatljivo da bi moglo da
asocira na rasističke predrasude onoga ko bi zaista predlagao ovakvu
podelu.
Dakle, ako će uopšte da postoji nešto kao “srpsko novinarstvo” ono će se
morati odnositi na grupu u kojoj nisu samo Srbi (eto ti belaja). Možda je u
stvari rešenje da, kad već pravi toliko problema, “srpsko novinarstvo” ili
nešto slično uopšte ne postoji. Možda bi najbolje bilo da se one institucije
i udruženja koja se ne odnose samo na Srbe ni ne zovu nekim imenom
koji asocira na njih. Sve drugo bi bio nacionalizam, favorizovanje jedne
nacije u odnosu na druge koje žive u istoj državi. Mi to kod nas imamo,
deo javnosti svaki nacionalizam, patriotizam i svako isticanje srpske
nacije, pa i isticanje u nazivima kao što je “srpsko društvo”, tretira kao
150
nešto što je nepoželjno. Pošto je ovo već krajnji argument, koji se poziva
na filozofske pojmove onda ćemo i odgovor na njega morati naći u tom
domenu.
Najpre, dosledno čišćenje krovnih institucija od tragova nacionalne
partikularnosti moralo bi pogoditi i sam naziv države “Srbija”. Zašto baš
taj naziv, to očigledno asocira na jednu naciju. Ovo zaoštravanje
argumenta služi samo da vidimo da ta praksa, pošto nigde drugde ne
postoji, verovatno počiva na nekoj logici koja je pogrešna. A pogrešnost
ove logike je u pretpostavci da država da bi bila univerzalna ne sme na
sebi da ima tragove partikularnog. U stvarnosti je potpuno drugačije,
naime nazivi većine država nisu slučajno izvedeni iz naziva naroda koji ih
je (ne sam) stvorio. Ti nazivi su dobro određeni jer podsećaju da je sve što
postoji spoj univerzalnog i partikularnog. Tako je veliku većinu država
stvarao određeni narod, što je i razlog zašto kada pogledate kartu sveta
ima toliko, baš takvih država, sa takvim nazivima. Ali to ne znači da je ta
država njihova i u tom smislu da bi imali pravo da druge koji žive sa
njima oteraju iz nje ili ih smatraju građanima drugog reda. Država je
istovremeno nešto univerzalno, što u sebi mora napraviti mesta za sve.
Naši anacionalisti misle da se ovaj problem može rešiti samo potpunom
eliminacijom partikularnog iz zajedničkih institucija, ali odnekud se ovaj
zahtev ispostavlja samo Srbiji. Nacionalisti pak misle da drugi, koji nisu
Srbi, nekako smetaju da se institucije u Srbiji nazovu srpskim. Ovde se
odmah vidi da oni imaju nešto zajedničko. I jedni i drugi sam termin
“srpsko” shvataju kao nešto što se može odnositi samo na materijalnu
prirodu Srba. Zajedničko bi moglo da im bude i rešenje ove zagonetke,
151
nacionalisti bi trebali da shvate da su deo srspkog društva i svi ostali, a
opet i oni da su, ma koliko im se to možda nekad ne sviđalo, takođe deo
srpskog društva. Time se Srbi ni po čemu ne izdvajaju od ostalih nacija.
Kao što su Srbi novinari u Hrvatskoj deo hrvatskog novinarstva i, recimo,
pišu za neke hrvatske novine, tako i novinari Hrvati u Srbiji pišu u okviru
srpskog novinarstva. A mogu i u okviru hrvatskog, ako hoće. Samo bi bilo
mnogo pametnije da pišu u okviru srpskog.
Primer sa “srbijanskim društvom” i “srbijanskom vladom” kojim smo se
bavili samo je kap u moru predrasuda i nerazumevanja kojima smo
izloženi kada se bavimo ovakvim temama. Pa ipak, on ukazuje da i na
naizgled neuglednim mestima živi jedan negativni stereotip koji smeta da
celokupna javnost bude u boljem stanju.
Kultura održavanja stereotipa
Galimatijas objašnjenja i opravdanja oko izveštaja helsinškog odbora
nastavlja se bez znakova da je bilo ko sa helsinške strane shvatio šta je
bilo predmet kritike. I na tom slučaju pokazuje se da javnost kao prostor u
kome neke stvari mogu postati jasnije, a neka pitanja razjašnjenija u stvari
ne postoji. Čim se pojavi neka kontroverza, pokreće se mehanizam
diskvalifikovanja, difamiranja i zamena teza čiji je cilj da sve ostane po
starom. Ono što je najzanimljivije jeste to što taj javni govor nema
nikakve veze sa realnošću.
152
Ovakva ocena se obično uzima kao preterivanje. Ali u stvari ona to nije.
Obrti koji to pokazuju su zaista neočekivani. Na primer, upravo način na
koji je izveštaj branjen u pretposlednjem1 Peščaniku pokazuje da u
izveštaju nešto ne valja. Jedan od govornika tu kaže kako je problem sa
izveštajem to što su oni samo podsetili na to šta je ko govorio, šta je
potpisivao itd. To je uobičajen pozitivistički način odbrane od kritike:
“ovo je samo iznošenje činjenica, pa čak i ako te činjenice nisu tačne, to
se nama tako čini, a ako naše ocene nekome ne odgovoraju, mi imamo
pravo na svoje mišljenje”. U okviru ove ideologije, prostor za kritiku već
unapred ne postoji, ali se u tome ne vidi znak zatvorenog ideološkog
mišljenja, već znak da je pisac ili govornik već u utopiji slobodnog
libertarijanskog društva u kome svako neometan kritikom govori šta hoće
i ostavlja svakome drugome pravo da čini to isto.
Međutim, problem sa ovim izveštajem koji samo ponavlja način mišljenja
Druge Srbije, jeste upravo u tom načinu mišljenja, a ne u činjenicama ili u
sporu oko toga da li neko ima prava da iznosi svoje ocene.
Ovde je značajno da jezik, ukoliko se ostavi na milost i nemilost
manipulaciji, omogućava stalno zamenjivanje teza. Na primer, ukoliko
vidite da neko kritikuje vaša merila, vaše generalizacije ili vaše zaključke,
vi vrlo lako možete da ga optužite da on ugrožava vaše pravo na vlastito
mišljenje. Često prećutani tok misli je ovaj: “Dobro, sve i da je tačno sve
što ste rekli – ne moram to ni da slušam – šta sledi kao posledica toga? Da
li ja moram da prestanem da mislim ono što sam mislio? Ako je odgovor
da ne moram, zašto mi to uopšte pričate? Ja vama ne govorim šta ćete da
mislite – zašto vi govorite meni?” Već ovako prepričan, ovaj razgovor
153
skreće pažnju sa onoga što ste vi govorili, na vas kao navodnu žrtvu
progona zbog nekog mišljenja, a na vašeg kritičara bačena je senka
nasilnika koji bi zabranjivao tuđa, različita mišljenja. Možemo lako
zamisliti situaciju u kojoj bi ova senka postala nova tema razgovora, jer je
ugrožavanje prava na različito mišljenje, naravno, važnije od nekog
određenog mišljenja. Odjedanput se možemo naći u razgovoru koji se
bavi pitanjem da li vaš kritičar treba da bude kažnjen i da li je taj greh u
kome je ugrožavao vaše mišljenje njegov jedini greh ili je njegov običaj
da to radi. Možda je on toliko već ogrezao u kršenja ljudskih prava, a
njegov raniji angažman doveo do toliko strašnih stvari da je glavna tema
kako neutralisati njegov uticaj na javnost, a ne ono što ste vi na početku
tvrdili. Tako se pokazuje da se od slučaja kritike i vaših prvobitnih teza,
preko veoma malog broja koraka može doći do istrage kritičara i zabrane
njegovog govora. Ako vam se ovo čini već dovoljno komplikovano, stvar
može da bude još komplikovanija. Zamislite da je vaša prvobitna teza i
bila ono što ste u ovoj priči tvrdili u svrhu sprečavanja kritike, dakle,
zamislite da ste vi i na početku izneli teoriju o tome da je veliki deo
društva, po prilici svi koji nisu u vašoj grupi, sklon zabrani tuđih mišljenja
i da je to problem koji zahteva određene mere ograničavanja delovanja
agenata koji tendiraju tome da ugrožavaju ljudska prava itd. Tako bi se
krug zatvorio, sa dosta unutrašnjih zamena teza i promene pitanja o
kojima je reč.
Ova fiktivna situacija možda je precizan opis onog načina govora koji
dominira kod nas.
154
Hajde da to pokušamo da objasnimo na primeru. Dakle, svako ko sluša
neizbežni Peščanik (na kraju ćemo objasniti zašto je Peščanik problem i
zašto se on naprosto ne može ignorisati, što bi mnogi preporučili) vidi da
je veći deo priče u njemu zgražavanje nad određenim pojavama u Srbiji ili
još bolje zgražavanje nad Srbijom samom, ovakvom kakva jeste. U
pomenutoj emisiji Žarko Korać kaže: “Znači, lepima melanž i milbrot, a
bubašvabe gamižu po podu – eto, to je Srbija”. Po ovoj rečenici emisija je
dobila i naslov. Ovi lepi su DS i ljudi oko njega, za koje drugi govornik
kaže da je Tadić isti kao Milošević, koji je oličenje svega zla. Jeremić pak,
jeste “mali ekstremno zli čovek“ itd. Ritam ovog teksta bi se razbio ako bi
se navela sva upoređenja nečega u Srbiji sa đubretom, nakaznošću,
ružnoćom, fašizmom, čija se učestalost samo povećala u poslednjim
mesecima. Druga Srbija ovako pokazuje da neće da ima ništa sa onom
Prvom, u koju, po njima, spadaju svi od Tadića do Šešelja, među kojima,
po više puta ponovljenim rečima Vesne Pešić i drugih u poslednje vreme,
i nema nikakve razlike. Ideja o pomirenju je više puta iz raznih usta
dočekana na nož, itd. Sad se postavlja jednostavno pitanje: da li je sva ta
moralna odvratnost prema ostaloj Srbiji, ili prema nekim pojavama u
okviru nje, samo legitimna emotivna reakcija na nešto što je loše: na
primer, na neonaciste na ulici, ratne zločine, političku hipokriziju, ili je
sve to što se govori samo način da se ovim primerima podvuče bazični
stereotip o srpskom kao nečem čemu je potrebna temeljna promena
“sistema vrednosti”, dakle, nečem inhernetno lošem, što se ne može
popravljati nego samo može biti potiskivano do nestanka. Prva reakcija bi
bila legitimna, jer se i loša istina mora reći i treba je reći radi zajednice, i
sigurno je da bi to objašnjenje bilo ono koje bi rado dala većina govornika
Druge Srbije. Druga reakcija pokazuje stav koji je srodan rasizmu, jer
155
nekog isključuje samo zato što je pripadnik određene nacije2 (zapravo je
ovaj izraz neprecizan, ali ćemo njegovo preciziranje ostaviti za kasnije).
Sad, šta je istina?
Pretpostavljam da bi većina drugosrbijanaca mislila da je samo ovo
pitanje nelegitimno. S jedne strane, ono ostavlja mogućnost da oni sami
rade nešto pogrešno, što je nezamislivo, a sa druge, pretpostavljam da bi
oni mislili da čak i da je pitanje legitimno o njemu se ne može odlučiti, jer
je odgovor da li se radi o jednom ili o drugom slučaju, u samom
govorniku. Zašto on nešto govori je stvar njegove namere, a one su nam
nedostupne. I inače većina naših mislilaca misli da je protiv svake kritike
dovoljno da se kaže da je to naše mišljenje; da se na primer u oviru Druge
Srbije tvrdi da je Tadić isti kao Milošević zato što veruju da je to tako, a
da smatraju da “Srbiju potrebno silom uvući u EU”, opet zato što je to
njihovo mišljenje. Nema načina da se “do’aka” ovom sudu, a da se ne
prekrše neka ljudska prava. Međutim, stvari ne stoje baš tako.
Naime, naša dva puta razlikuju se formalno. Ako vam je dok nešto
govorite cilj istina, vi ćete poštovati norme koje su potrebne da se do
istine dođe. A ako vam je cilj neistina, vi ćete poštovati norme koje su
potrebne da neka neistina slovi kao istina. Da bi videli koje norme
poštujemo nije potrebno da znamo bilo šta o namerama govornika. Šta
više, ove namere mogu da budu i dobre. Svako ko se malo bavio
problemima ideologije, zna da su ideologije sasvim blizu dobrim
namerama, a da je njihovo prihvatanje velikim delom nesvesno, a u
svakom slučaju nereflektovano. Njihovo omiljeno stanište su slepe mrlje,
“unknown knowns”, što kaže Žižek.
156
Hajde da vidimo to u slučaju naše Druge Srbije. Dakle, zašto je veći deo
onoga što se govori u Drugoj Srbiji, osobito trenutno, jedan ogroman ad
hominem argument koji treba da spreči da se neki plodan razgovor
povede? Zašto isticanje gore pomenutih negativnih stvari nije samo put da
se one iskorene ili nešto preduzme protiv njih? Evo bar tri razloga.
Da je to cilj Druge Srbije, ona bi želela da nijedan subjekt ne bude
odstranjen iz procesa dolaženja do istine ili do dobrih rešenja. Istina po
sebi zahteva otvorenost, a otvorenost zahteva da oni koji su mogući
učesnici u toj zajednici koja dolazi do istine ne budu unapred isključeni.
To nije slučaj u Drugoj Srbiji, veći deo govora tu služi da svi ostali u
Srbiji budu diskvalifikovani kao učesnici u raspravi. Tako će svi u Srbiji
“podržavati ratne zločine”, za šta je dovoljan dokaz, recimo, činjenica da
su plaćali porez tokom devedesetih, iz koga se onda plaćala policija, čiji
su delovi počinili zločine. Ili, dovoljno je da vas niko iz Druge Srbije nije
čuo da ste javno bili protiv zločina i to je već znak da podržavate zločine.
Zbog toga su zločini činjeni “u naše ime”. Ova fraza se nikad ne propušta
u najortodoksnijim tekstovima Druge Srbije. Dakle, Druga Srbija bi
razgovarala, ali nema sa kime, svi ostali podržavaju ratne zločine i
zaslužuju da im se taj “sistem vrednosti” promeni, a ne da ih se sluša.
Da je cilj istina o Srbiji onda bi cilj bile i ostale istine. Na primer, ako u
Srbiji treba da postoji “kultura sećanja”, onda bi trebalo da postoji i
“kultura sećanja” na zločine koji su izvršeni u Hrvatskoj ili kako bi to
morali reći u Drugoj Srbiji “hrvatske ratne zločine”3. Međutim, svako vidi
da to ne postoji. Pričom o ratnim zločinima koje su počinili Srbi ili
157
pripadnici srpskih jedinica, Srbija se “priziva sebi”, u neku ruku trebalo bi
sve da stane, dok se to pitanje ne razreši i svi bi trebalo da se prizivaju
sebi sećajući se se počinjenih ratnih zločina jer se tako suočavaju sa
vlastitom suštinom koje treba da se oslobode. Nasuprot tome, Oluja se
svakog avgusta “zloupotrebljava” u Srbiji, “niko odavde” ne bi smeo da
govori o ratnim zločinima u Hrvatskoj, postoji “mit” o broju žrtava u
Jasenovcu itd.
Čak i ako je predmet rasprave nečija krivica (a ne prosto neutralne
činjenice ili saveti šta treba uraditi), ako je taj neko učesnik u raspravi,
onda bi bilo potrebno da ta rasprava bude tretirana kao otvorena i u
pogledu svoga ishoda. Inače, ova pravila u vezi istine imaju veze sa
pravilima koja važe na sudu. Na primer, prvo pravilo jeste da se polazi od
nevinosti, a ne od krivice, drugo da se mora čuti kompletna istina, a ovo
treće kaže da se rasprava ne vodi, ako je presuda već donešena. Presuda je
ovde dosta drastična. Veoma je lako videti da se u okviru diskursa Druge
Srbije stalno očekuje taj budući trenutak istine u kome se pokazuje da je
Druga Srbija bila u svemu u pravu, kažnjavaju svi krivci i sva rasprava
završava. U Drugoj Srbiji je sasvim uobičajeno da tretman ostalog dela
Srbije treba da bude neka vrsta fizičkog, nasilnog privođenja pravim
vrednostima. Nema tu neke diskusije, dogovora, konsenzusa, ne daj bože,
autonomije. Kako kaže stanoviti Ivan Kuzminović u istom Peščaniku:
“Naša ideja je da Srbiju treba silom uvesti u EU”. Zašto silom? Jer “to”4
neće na drugi način. U stvari, svaki Peščanik počinje sa preporukom o tom
nasilnom prevaspitavanju, preko reči Nenada Prokića: “Zato kažem:
Kemal Paša Ataturk, nema fesovi, cilindri od sutra ujutro, pa ti pričaj sa
cilindrom na glavi šta hoćeš”.
158
Dakle, naša diskurzivna situacija sa Drugom Srbijom je ova: od sutra
ujutro će nam biti stavljeni cilindri, od sutra ujutro ćemo morati da
pristanemo da je sve što smo do sada mislili simbolički bilo fes, a fes
zaslužuje da se sa njim raskrsti bez pregovora i objašnjavanja. Fes je u
velikoj meri ono što je srpsko, cilindar ono što je evropsko. Između toga
dvoga postoji striktna suprotnost.
I to je problem sa Drugom Srbijom. U stvari, negovanje negativnog
stereotipa prema Srbima je glavna karakteristika govora Druge Srbije. Ali,
ne radi se samo o tome da neko ima predrasudu prema govorniku koji je
Srbin (sasvim precizno bi bilo reći “prema govorniku koji ne pristaje na
ovaj negativni stereotip i povezuje se na neki način sa označiteljem
“srpski”, što naravno najčešće rade Srbi, ali ne samo oni), ali se bavi
sasvim drugom temom i u vezi nje je spreman da sasluša sve druge prema
kojima ne gaji predrasude. Ne, ovde je jedina tema ovaj stereotip, a čak su
i jedini sagovornici upravo oni kojima se negira pravo da budu
ravnopravni.
Srbizam, kao negativni stereotip, jeste metoda i jedini sadržaj govora
Druge Srbije.
Fusnote:
1. Emisija Peščanik, Radio B92, 10.10.2008.[^]
2. Ovu osobinu govora Druge Srbije nacionalisti veoma lako prepoznaju.
Kod njih problem nije u tome da se oni varaju u pogledu zaključka da u
delu naše javnosti ili u javnosti Hrvatske, postoji jak negativni stereotip
159
prema Srbima, nego u reakciji na to, koja se svodi na princip oko za oko:
Ako oni nas tako tretiraju, onda ćemo i mi njih tako tretirati itd. Ali, ovde
onaj koji vas diskriminiše ne treba da bude primer za ugled. On treba da
bude predmet osude, a ne ugledanja.[^]
3. Morali bi reći, jer koriste frazu „srpski ratni zločini“, ali ne verujem da
bi rekli. Kladim se, na primer da u svim materijalima Helsinškog odbora u
Srbiji nema fraze „hrvatski ratni zločini“.[^]
4. Ako ćemo biti sasvim precizni, zamenicom „to“ se u emisji referira na
ministra Jeremića.[^]
Rasizam bez rase
Kažu da je čuvena filozofkinja Hana Arent bila deo jevrejske porodice
koja je bila potpuno integrisana u nemačko društvo i da je postala svesna
svog jevrejstva tek kada se počela suočavati sa nacističkim
antisemitizmom. To je stavlja u poziciju u kojoj su bile sigurno stotine
hiljada ljudi vaspitavanih u multietničkoj Jugoslaviji u kojoj je
preovlađivala univerzalistička kultura. „Do svoje osamnaeste nisam znao
da li sam Srbin ili Hrvat“, češće će se verovatno čuti od Srba, koji su bili i
brojniji i integrativniji deo te zajednice, koji je poturao svoja leđa za
zajednički identitet. U ovom tekstu ću pokušati da osvetlim način na koji
je to „biti Srbin“ bilo osveštavano u godinama koje slede i da li je tu
postojala jedna senka koja se lako može pokazati kao onaj „drekavac iz
tunela“ koji je pokrenuo ratove na prostoru bivše Jugoslavije na početku
devedesetih.
160
A počećemo, da bi to osvetlili, od kraja. Nedavno je hrvatski književnik
Ante Tomić objavio kolumnu12 u kojoj se dotakao toga kako je „biti
Srbin“ u današnjoj Hrvatskoj. On najpre prepričava kako se ćerka
njegovog prijatelja zaljubila u nekog momka, Miloša, na moru. Po
povratku kući ona je ispričala društvu da je našla momka, pomenuvši
samo ime, ali su oni ipak odmah shvatili da je momak Srbin. Naivno je
kasnije pitala ćaleta „Kak oni znaju da mi je dečko Srbin?”, pokazujući u
kojoj je meri neupućena u ono što svi znaju. Ante i roditelj ove devojke
setno su uzdahnuli nad nemogućnošću da ova devojčina nevinost u
pogledu podela na Balkanu ostane neokrnjena. U toj priči očigledno je da
devojka nije blagovremeno upućena da se ne druži sa Srbima, koja su
imena srpska itd, otac joj čak ni ne kaže da odmah prekine svoju vezu, što
je sve pozitivno. Međutim, pre ove priče Tomić se uživljava u nevolje
Srba povodom vesti da je jedna srpska porodica tražila iz Hrvatske
politički azil u Irskoj. Tomić misli da su sigurno preterivali u opisu svojih
nevolja, ali da ipak sve nije u redu, na primer: „tu je uvijek ona zlokobna
rečenica „Znaš, on ti je Srbin”. Premda sam ja pripadnik većinskog
naroda, mogu se uživjeti u tu nelagodu. Uznemirujuće je i ponižavajuće
provesti cijeli život u sjeni te rečenice i krivnje da sam na neki nejasan,
nedokučiv način odgovoran za zločine Slobodana Miloševića. Velika
većina hrvatskih Srba, ovih što su ostali živjeti s nama, o Slobodanu
Miloševiću misle i gore nego ijedan Hrvat, s razlogom jer je on njihove
živote sto puta gore zajebao. Ali, neke ljude u to nikada nećete uvjeriti.”13
12 http://www.e-novine.com/sr/region/clanak.php?id=2202613 сви курзиви у наводима у овом тексту су моји.
161
Ovde Tomić sugeriše da je rečenica “Znaš, on ti je Srbin” posledica
nekakvog uvida u odgovornost koju dotični Srbin ima za zločine
Slobodana Miloševića. A stvari stoje sasvim drugačije. Najpre, zašto
prosečan Hrvat nije u senci brojnih zločina nad Srbima u toku rata? Zato
što ti zločini sistematski ostaju van govora, a velikom većinom i van suda,
oni ne postoje. Ali, za nas sada nije čak ni to ono najbitnije, poenta je da
rečenica “Znaš, on ti je Srbin”, nema nikakve veze sa politikom
devedesetih. Ona nije posledica nego uzrok te politike. Skoro da je glavni
mit u Hrvatskoj upravo to objašnjenje da je proterivanje Srba, brojni
individualni zločini iza linije fronta, raširen rasizam prema njima,
spaljivanje svih ćiriličnih knjiga, brisanje iz javnog govora – samo
posledica rata, i da svega toga ne bi bilo da nije bilo Miloševića. Međutim,
upravo ta krajnja zaoštrenost pokazuje da to nije tačno. Kao što svako zna
ko je imalo upoznat sa Hrvatskom, “On ti je Srbin” je rečenica koja nema
nikakve veze sa ratom nego mu prethodi i umnogome ga uzrokuje.
Taj odnos dela hrvatskog društva prema Srbima zaista se može opisati
najpre kao rasizam, jer on ima sve formalne karakteristike rasizma.
Rasizam je stanovište koje, pošto uoči neku materijalnu razliku među
ljudima, od tog trenutka određenu skupinu isključuje iz skupa ljudi,
oduzima joj sva prava. Žrtva rasizma je onaj “sused” o kome govori
Žižek. Sused koji se više ne ubraja u ljude.14 Tu nije reč o nacionalizmu,
jer nacionalizam kao izrazita posvećenost vlastitoj naciji ne mora da
uključuje ovaj rasistički stav. To nije čak ni šovinizam, jer se drugi narod
može mrzeti i iz zavisti. Da se radi o rasizmu pokazuje striktna logička
14 Можда је најјасније оваплоћење овог „суседа“ били Срби који су за време рата остали у хрватским градовима.
162
struktura hrvatskog rasizma prema Srbima. Ništa, od ćirilice, ekavice15,
preko muzike, do fizičkog prisustva i javnog pominjanja vlastite
nacionalne pripadnosti, kod trenutno dominantne politike kod Hrvata nije
društveno prihvatljivo16.
Ovaj rasizam nije odmah pretočen u masovno nasilje, ali su spoljašnji
znaci koji su ukazivali na njega bili prisutni od samog početka promena,
koketiranje sa ustaštvom u izjavama zvaničnika, crne policijske uniforme,
promena ustava, bile su ono objektivno nasilje, koje može biti strašnije od
subjektivnog nasilja iza koga ne stoji tolika rasistička odlučnost. Naravno,
nisu svi u Hrvatskoj pristali na ovu atmosferu. Najbolji deo Hrvatske je
otišao odmah na početku rata, a deo ostalih je morao da trpi divljanje
ultranacionalista. Ali, ni dan danas nisu nestali oni koji ne dele ovo
Tomićevo mišljenje da je problem Srba u Hrvatskoj danas u tome što su
Hrvati mahom nedovoljno spremni da shvate u kolikoj meri su i oni bili
protiv “Miloševićevih zločina”. Sasvim suprotno, njihov problem je isti
kao i pre rata: rasistička osuda u koju spada i svaljivanje odgovornosti za
sve na njih, koji su podržali Miloševićeve zločine. Na primer, nedavno je
Igor Mandić, jedan od retkih intelektualaca u pravom smislu u Hrvatskoj,
u emisiji “Da, možda ne“ na RTS-u rekao nešto što će retko ko i u
Hrvatskoj i u Srbiji ponoviti: “Srbi su počeli rat u Hrvatskoj, ali s
pravom!” Jednostavna rečenica, ali ipak nepojmljiva za većinu i naših i 15 О интолеранцији на екавицу постоји занимљиво сведочанство Срђана Фухса на блогу Б92. Његова прича је управо о том савременом первертираном расизму у најчистијем облику (http://blog.b92.net/text/2668/problem%20sa%20ekavicom/, и блог који је колико видим уклоњен, а сведочио је о томе како се читава група хрватских туриста бунила због Срђанове екавице (он је био водич), толико да је од стране агенције пребачен у други аутобус. Блог је иначе уклонио вероватно аутор зато јер је нападнут у коментарима да је у свој љутњи због ове дискриминације, направио неке генерализације).16 Током рата, а и данас, постојала је изразита разлика у овом погледу између Србије и Хрватске. У Србији је чак незамисливо да би неко палио латиничне књиге или протеривао из медија хрватску музику.
hrvatskih intelektualaca. Mandić je naravno objasnio da je proustaštvo u
Hrvatskoj uoči početka rata bilo toliko da se pobuna Srba odatle mogla
razumeti.
Kasnije je rat tekao svojim tokom uslovljen taktikom, zamislima i
sredstvima koje su raspolagali nacionalisti koji su bili vođe svih strana.
Niko od njih nije nevin u pogledu tog rata. A slika koja danas, 18 godina
od njegovog početka, preovlađuje u Hrvatskoj i Srbiji pre ima veze sa
potrebama hrvatskih nacionalističkih vlasti nego sa bilo kakvom istinom.
Nedavno je na naslovnu stranu Politike dospeo jedan hrvatski poslanik
tako što je izjavio “Srbi nisu napali Hrvatsku!”, ali kada se vest bliže
pogleda ona nije svedočila o bilo kakvim promenama. Naime, poslanik je
izjavio da nije tačno “da su naši neprijatelji bili Srbi, jer mi se nismo borili
protiv srpskog naroda nego protiv onih koji su zastupali velikosrpsku
fašističku ideologiju.” Ova rečenica pre služi da se zamaskira istina o ratu,
nego da se ona otkrije. Najpre, kako pokazuje iskustvo i razvoj tadašnjih
događaja, cilj rata u Hrvatskoj je bilo etničko čišćenje Srba, a
zadovoljstvo postignutim Tuđman je izrazio više puta. Ono što ovaj
poslanik zapravo hoće je nešto potpuno nevezano za istoriju, hoće da još
jednom podvuče da je hrvatska strana rata potpuno čista, jer zaboga oni se
nisu borili kao neki rasisti protiv srpskog naroda, nego protiv onih koji su
imali velikosrpsku fašističku ideologiju. Problem je samo u tome što tada
među Srbima nije bilo nikakve fašističke ideologije - “fašistička
ideologija” je jedna od etiketa koje su smišljene da posluže u totalnom
164
propagandnom ratu, a današnje insistiranje na istoj terminologiji pokazuje
da se hrvatska javnost ne pomera u pravcu realističnije slike o ratu17.
Slika o ratu koja kod nas postoji u Drugoj Srbiji takođe nema u stvari
nikakve veze sa samim ratom. Otprilike ona izgleda ovako. U Jugoslaviji,
u kojoj su svi osim Srba bili mirni i okrenuti zajedničkom životu, dolazi
nešto kao nacionalistička zver koja pokušava da iscrta granice Velike
Srbije ratom. Ona je isključivi uzrok svega što se dešavalo, tako da sve što
su radili drugi u toku tih ratova spada u razumljivu reakciju i u principu je
amnestirano. Budući da je tako, završetak ovih ratova vidi se kažnjavanju
Srba putem oduzimanja što više kolektivnih prava. Iz Krajine su proterani,
Kosovo oduzeto, proterani takođe iz ostatka Bosne; ostala Republika
Srpska, ali je to genocidna tvorevina koja se mora ukinuti i na kraju, a to
je sada aktuelno, Vojvodina bi otprilike imala odrešene ruke u pogledu
toga koliko i da li uopšte želi da bude u Srbiji. U principu svako ima prava
da se odvoji od Srbije ili da zahteva nešto od nje. Ništa što se uradi Srbiji
ili Srbima nije neopravdano, jer sve to služi tome da se suzbije ili kazni za
prošle zločine nacionalističko jezgro koje još postoji u njoj i uvek ostaje
pitanje da li je dovoljno uništeno.
Šta ne valja sa ovom slikom rata koja je definicija Druge Srbije? Pre bi
možda trebalo pitati šta valja. Ona je već svojom formom potpuno u
službi interesa jedne strane u ratu, jer sasvim jasno logički odvaja narod
krivaca od naroda žrtava. Ona potpuno zanemaruje ono o čemu je
17 У ствари, овде овај посланик, оно што, ради политичке коректности и уласка у Европу, даје једном руком – „ми се нисмо борили против Срба као таквих“, узима другом у истој реченици, Срби су имали фашистичку идеологију, јер је свака српска идеологија фашистичка. По истом моделу настала је и квази-духовита етикета Нова српска фашистичка мисао у медијима Друге Србије.
165
govorio Mandić, a to je objektivno nasilje sadržano u pripremama
Hrvatske za rat i u promovisanju ustaštva u njoj pre rata, a u slučaju
Bosne i Herecegovine preglasavanje jednog naroda pri odvajanju. Ona
sasvim očigledno amnestira brojne zločine koje su učinile druge strane u
ratu. Dalje ne treba ni nabrajati, nego promeniti ugao gledanja na ovu
stvar. U stvari je pogrešno raspravljati o tome kako je rat tekao i šta je
uticalo na njega. Ova preovlađujuća slika rata nema nikakve veze sa
željom da se rat prikaže onakvim kakav je bio. Sasvim obrnuto, ona
nastaje u skladu sa istim onim rasističkim predrasudama koje su rat i
uzrokovale. Ona je čisti, mahom hrvatski, wishful thinking.
Drugim rečima, ovde uloge nisu određene prema realnosti rata, nego
prema rasističkim željama. Srbi su agresori, pokretači rata, počinili su
najmasovnije zločine; drugi ničim nisu uzrokovali rat (tu se briše ono o
čemu je govorio Mandić18), i kad su činili zločine bili su izazvani (čime se
brišu i ti zločini) i njihovi zločini nisu bili najveći (tako da u stvari treba
pominjati samo Srebrenicu). Ono što je ovde dodatno zanimljivo jeste da
je ta slika toliko nerealistična da se mora ponavljati uvek u istom
dogmatskom obliku i da čitav diskurzivni prostor Srbije, a i Hrvatske,
mora biti aranžiran da bi se ova slika održavala. Rasistička pripisivanja
moraju biti stalno obnavljana, jer se u suprotnom, ako je iole omogućena
normalna rasprava ova slika može raspasti u paramparčad.
18 Управо ових дана о почецима рата сведочио је ондашњи министар унутрашњих послова Хрватске Јосип Бољковац. Ево шта он каже, на незадовољство националиста и Друге Србије: „Бољковац такође напомиње да је Туђман „желео рат по сваку цену” и објашњава: „Рат није био нужност већ намера. По том његовом концепту Срби су требали нестати из Хрватске“ (http://www.politika.rs/rubrike/Svet/Boljkovac-Tudjman-je-zeleo-rat-po-svaku-cenu.lt.html)
166
Rasizam o kome ovde govorimo je sam unutrašnji logički oblik rasizma,
koji ne mora biti, a verovatno i nije, sasvim prenesen u psihološku sferu
aktera. Ovaj rasizam može biti i sasvim nesvestan. Ali i pored toga on
nepogrešivo opredeljuje mišljenje aktera. Njegov cilj je da u simboličkoj
sferi striktnom logikom raspodeli izrazito negativne osobine i oznake
Srbima i da izbriše eventualne negativne osobine ili činjenice koje govore
nešto negativno o ostalima. Žrtva rasizma se prepoznaje i po tome što je u
odnosu na nju dozvoljeno i ono što se inače smatra neprimerenim. Tekst
Teofila Pančića “Seci ruke, krpi Kosovo”19 pruža dobru ilustraciju ovog
fenomena. Evo samo nekih termina koji se primenjuju na Srbiju u tom
Srbiji24 u Novom Sadu. On se uključio u raspravu o Vojvodini tekstom
“Oživljavanje mrtvaca”.25 Tekst je prevashodno napisan povodom
inicijative trenutnog predsednika vojvođanskog parlamenta Šandora
Egerešija da promoviše novi Statut Vojvodine po “srbijanskim centrima”.
Srbijanski centri su naravno centri u tzv. užoj Srbiji. Barem ja ne
upotrebljavam reč „Srbija“ za tu užu Srbiju. Srbija je republika koja u tom
obliku postoji već 60-ak godina, a osim toga u užoj Srbiji ne manjka
naziva za regione kojima se može bliže odrediti neki grad ili nečiji
zavičaj. Međutim, u ovom tekstu, reč “Srbija” nekako lavira između dva
značenja. Na početku se kaže da su autori statuta predmet optužbi za
“dezintegraciju Srbije i secesiju Vojvodine”. Tu se očigledno ne radi o
užoj Srbiji. Ali to je jedino mesto gde postoji to značenje, kasnije je
odmah jasno da je “Srbija” zapravo uža Srbija, pošto se opisuje
uzaludnost promovisanja statuta po “srbijanskim gradovima”, a još
kasnije se za te građane, kojima bi se obraćao Egereši, koristi baš fraza
“građani Srbije”, za njihove političare “srbijanska politička klasa”, a za
parlament Srbije “srbijanski parlament”. Inače, reč “srbijanski”
upotrebljena za neku instituciju države Srbije kao ovde ili u frazi
“srbijansko društvo” itd. je skoro precizan znak da će se u tom govoru
pojaviti i sve ostale predrasude ili fraze o kojima govorimo u ovom tekstu.
Jer, ako imamo vojvođanski i srbijanski parlament nekako se izgubio
srpski parlament, a Srbija nekako prvo postaje neodređena – ne zna se da
li uključuje Vojvodinu i Kosovo ili ne – a, sa druge strane, ona postaje
samo geografska odrednica koja više ne ukazuje na suverenitet nijednog
24 Овде је згодно место да нешто поновим. За разлику од Хрватске у којој постоји Хрватски хелсиншки одбор за људска права, у Србији не постоји Српски хелсиншки одбор за људска права. Срби једноставно могу само да угражавају људска права, не и да их штите.25 http://www.pescanik.net/content/view/2667/1066/
172
naroda koji stoji iza te geografske odrednice.26 Domonji se u nastavku
teksta uopšte ne dvoumi oko ovih naziva: parlament je dosledno
“srbijanski” iako je očigledno da “srbijanci” nisu svi građani Srbije nego
samo oni ispod Save i Dunava: “Vojvođanskom Statutu nisu potrebne ama
baš nikakve ekskurzije po Srbiji, nikakva tumačenja i uveravanja
srbijanaca u njegovu važnost i korist.” Što se tiče rešenja pitanja Statuta,
Domonji je sasvim jasan: “Najviši pravni akt Vojvodine treba da usvoji
Skupština Vojvodine i samo Skupština Vojvodine! Nikakva dodatna
potvrda od strane srbijanske Skupštine nije potrebna.” Ovde je već jasno
da je svemu ovome potrebno neko tumačenje. Očigledno je da Domonji
Vojvodinu i Srbiju posmatra kao susedne entitete, a trenutnu Skupštinu
(cele) Srbije, kao srbijansku Skupštinu ili skupštinu srbijanaca, koja je
dakle potpuno tuđa vojvođanima. Ali, dobro, zašto to onda nije prosto
slučaj otvorenog separatizma koji bi mogao postojati i nezavisno od
rasizma? Rasizam se tu vidi ne samo iz načina na koji Domonji vidi
“narod u Srbiji” (“pojam naroda je u Srbiji izgubio svako demokratsko
značenje. Ranije nam se pod tim nazivom najpre prodavala svetina, zatim
histerična nacionalistička masa, a sada je on sveden na etnos, neprestano
sluđivan i obmanjivan navodnim vojvođanskim separatizmom.”), nego još
više iz celog konteksta u kome se pojavljuje njegov separatizam. To što
on nije otvoren, nego skriven iza sličnih formulacija Gruhonjićevoj
“zveri”, pokazuje da će buduća odvojena Vojvodina nastati ne slobodnim
pristankom građana tog dela Srbije, većinom Srba, nego manipulacijom,
kombinacijom istorijske nužnosti odvajanja od nacionalističke zveri i u
26 Када би Војводина и ужа Србија биле одвојене државе онда би имали занимљив случај да би суверени у две државе биле групе које се у српском језику пишу малим словом, док Срби, чије се име пише великим словом, не би били суверен ни у једној држави. Али би зато били нека врста ghost-народа, народа без суверенитета, у 5-6 држава.
173
stvari neopisive slučajnosti da bi ljudi u Vojvodini mogli da svoju volju
založe za jedan tako ekstreman cilj. Neki rasizam bi morao da igra ulogu
u tom odvajanju, u ovom slučaju autorasizam. Verujem da ni Ljiljana
Jokić Kaspar ne bi oduzimala njive Srbima u Vojvodini, ali bi pozdravila
kad bi oni pristali da se ne zovu srpski seljaci, nego, na primer,
vojvođanski seljaci.
Ono što je za celu ovu priču najvažnije je da u stvari naš problem nije u
tome što postoje ljudi koji su, ‘ajde da kažemo, pod uticajem ovog Velikog
drugog koji generiše ove rasističke predrasude protiv označitelja “srpsko”.
U svakoj državi ima rasista i mi bi mogli da trpimo određeni broj njih. I ne
samo to, stavove koje smo navodili u stvari zaoštrava šansa da se ono o
čemu oni govore ostvari. Kada bi rasizam kao takav, ovaj specifičan
balkanski simbolički rasizam, koji prevashodno emanira Hrvatska, bio
prepoznat kao rasizam, izgubio bi mnogo na svojoj privlačnosti. Naš
problem je u tome što upravo taj rasizam u dobrom delu javnosti
funkcioniše kao istina o ratu, budućnost, moralna vertikala. Postoji čitav
relativno širok krug ljudi koji će ove stavove podržati ili će, kao što je
izgleda u velikom delu slučaj sa javnošću koja inklinira DS-u, sve ovo
posmatrati kao nevažne sitnice na putu ka Evropi u kojoj će ionako sve
biti svejedno. Ili, da budemo još precizniji, oni o svemu ovome ne
razmišljaju uopšte, nego im se čini da je fensi biti uz nevladine
organizacije ili ličnosti koje imaju nedvosmisleno odobrenje od “Evrope”
za svoje delovanje. Uzgred budi rečeno, činjenica je da se ovaj rasizam
pojačava kako je približavanje EU veće, što pokazuje da mnogi ulazak u
Evropsku zajednicu, koji bi trebalo da znači neko smirivanje sporova, u
stvari shvataju kao priliku da se autoritet Evrope i šargarepa evropskih
174
sredstava iskoristi za još snažnije nametanje stereotipa i “istorijskih istina”
koje smo ovde opisivali i koji imaju sasvim lokalno nacionalističko
poreklo.
Sve ovo dodatno komplikuje i uzrokuje okolnost da savremena politička
kultura, koja favorizuje relativizam, razlike, atomizaciju, u stvari gura ka
rasizmu. Ako su svaki zajednički smisao i intersubjektivna istina nestali
onda su ostale samo materijalne razlike, kojima fali samo neki sukob
interesa ili strah da se pretvore u predrasude i međusobna potiskivanja.
Rasizam je u neku ruku i tržišno najjeftiniji način da steknete prednost nad
nekim drugim, dovoljno je da neku njegovu karakteristiku proglasite za
neprihvatljivu. Verovatno je da je i Hana Arent sa početka ovog teksta
bila u dilemama o svom poreklu. Možda joj se činilo da je jevrejsko
poreklo breme koje je u stvari prokletstvo i da sve od normalnog života
deli samo to da odustanu od te, uostalom, spoljašnje osobine. Ali, ona je
zaključila da to nema smisla. Ono što nam je prirodno ili društveno dato,
kao što je nacionalna pripadnost ili bilo koja druga osobina koja ne zavisi
od nas, nije nešto što u bilo kom cilju treba potiskivati.
Umesto da potiskujemo ono što rasizam označava kao neprihvatljivo,
treba da potiskujemo rasizam.
Rat je bio dobar
175
Verovatno je da barem u nekim državama postoje ljudi koji, zbog njihove
blizine vlastima, uživaju poseban status i koji zbog toga mogu da čine
stvari koje drugima nisu dozvoljene. Oni ne moraju da se obaziru na
zakon i mogu da rade šta im se prohte zaštićeni indulgencijom koju su
dobili od vlasti. Mogu da utiču na život drugih ljudi i određuju njihove
misli i živote svesni da će ova privilegija zaštićenosti raditi u njihovu
korist i sprečavati njihovo razotkrivanje. Ideologije su u oblasti mišljenja
ono što su ovi ljudi u državi. Predmet ovog članka biće pitanje u kojoj
meri neka posebna ideologija utiče na predstave koje postoje o
poslednjem ratu.
Kako je, dakle, počeo rat u bivšoj Jugoslaviji? Ako računamo zapadni
svet, Hrvatsku i ostale ex-Yu republike, Drugu Srbiju, uobičajeni odgovor
na ovo pitanje jeste da je nacionalistička Srbija, predvođena balkanskim
kasapinom Miloševićem, vođena mržnjom prema drugim narodima i
željom da zaokruži etnički čistu veliku Srbiju, napala mirne građane
Jugoslavije nesrpskog porekla. Najpre je u svojim naumima imala uspeha,
a onda je kasno probuđeni Zapad pomogao slabijima i učinio da se oni
odupru agresiji Srbije. Rat se završio logičnim kažnjavanjem i štetama za
Srbe (kako su agresori bez uvijanja nazivani u zapadnoj štampi). Označeni
kao jedini krivci za ratove u Jugoslaviji, Srbi su podvrgnuti dugotrajnom
prevaspitavanju koje je uključivalo širok dijapazon dejstava, od haškog
tribunala, preko bombardovanja i odvajanja Kosova. Za prosečnog
zapadnog konzumenta medija ništa u ovoj slici nije protivrečno. Imamo
jednu zemlju koja uspešno igra ulogu nacističke Nemačke iz Drugog
svetskog rata. Ona progoni druge ljude, širi svoju teritoriju, mrzi na
etničkoj osnovi i zbog toga plaća cenu koja sledi u ovakvim slučajevima.
176
Međutim, mi smo odavde i u velikoj meri možemo da shvatimo da je ova
slika izmišljena. Ali, ni prava slika nije baš na dohvat ruke. U prostoru
srpskohrvatskog jezika na tu sliku deluju razni interesi strana u sukobu,
želja da se priključimo Evropi, lokalne intelektualne navike itd. Jednom
rečju, slika koja preovlađuje i koju, dakle, ne bi trebalo sada
“relativizovati”, kada se već ustalila, govori o Srbima kao glavnim, ako ne
i jedinim krivcima za rat u bivšoj Jugoslaviji. U ekstremnoj varijanti ta
krivica je isključiva i zaoštrena, samo Srbi su krivi i to toliko krivi da su
se činom pokretanja rata, kada ga niko drugi nije hteo, zauvek isključili iz
zajednice ljudi. U neku ruku, samo humanitarni razlozi sprečavaju fizičko
uništenje te grupe, simbolički oni u stvari više nemaju nikakva prava. Ova
poslednja rečenica malo je retorički pojačala ove zaključke, ali to ne znači
da ona verno ne prenosi ono što se može čuti. Ali njena začudnost nas
može i vratiti na naše pitanje o početku rata. Kako je stvarno počeo rat?
Najpre da kažem kako razumem ovo pitanje. To nije pitanje o tome ko je
prvi počeo i kako se rat odvijao od događaja do događaja, nego pitanje
koja i čija logika je učinila stanje takvim da je rat bio moguć. Ova logika,
osobito ako uključuje ciljeve koji se ne mogu na sva zvona saopštiti, može
da bude delotvorna, a da ne bude poznata velikom broju ljudi. Međutim,
ovde pomaže činjenica da se ta logika posredno otkriva u jeziku i da su
zbog toga dokazi da je neka logika bila delotvorna sasvim javni, samo ih
je potrebno na pravi način protumačiti.
Rat u Jugoslaviji počeo je u zajednici koja je u velikoj meri bila neka vrsta
Evropska unije u malom. Međutim, najpre je Slovenija odlučila da hitno
177
mora izaći iz te zajednice. U toku slovenačkog mini rata koji je usledio,
postavljeni su bazični stereotipi o stranama u sukobu. Sa jedne strane su
demokratske nacije predate novim vrednostima demokratije, ljudskih
prava itd, a sa druge jugo-soldateska koju predvode tvrdokorni generali-
komunisti. Ali, pravi zaplet počeo je u Hrvatskoj. Hrvatska je takođe
želela otcepljenje, ali je to radila na način koji nije imao nikakve veze sa
demokratijom, nego je nagoveštavao radikalan odnos prema onome što je
zaista bio problem u toku raspada Jugoslavije, prema problemu
kolektivnih prava. Budući da je imala neku državnu tradiciju i formiranu
nacionalnu svest, Hrvatska je imala pravo da postane samostalna država.
Problem je bio u tome što je u Hrvatskoj živelo oko pola miliona Srba koji
su takođe imali kolektivna prava. Ovakva situacija je teška i
komplikovana, ali se s njome može suočiti ukoliko se usvoji pravilo da je
potrebno tražiti kompromis uz puno uvažavanje svih strana. Kolektivna
prava postoje, ali nisu apsolutna, tako da sve strane moraju umeriti svoje
zahteve. Ništa od ovoga nije poštovano: Srbima je najpre jednostranom
odlukom promenjen ustavni status, onda su usvojena sporna obeležja
države koja su podsećala na NDH. Sve je bilo obojeno nečim što malo
koji stranac može u potpunosti razumeti – jasnim znakovima da se nove
vlasti oslanjaju na ustašku emigraciju, Tuđmanovim antisemitskim i
antisrpskim izjavama itd. Jednom rečju, nova Hrvatska se predstavljala
kao država u kojoj će možda biti dozvoljeno fizičko postojanje Srba, ali u
kojoj oni neće imati kolektivna prava. U kojoj će se podrazumevati, u
svakodnevnom govoru, u rehabilitaciji ustaštva, u ustavnim odredbama,
da ih nema. Stvar komplikuje činjenica da partizanski general Tuđman
nije bio klasični ekstremni nacionalista, mada je bio okružen takvima. On
misli o sebi kao o čoveku koji samo želi da, u neku ruku, popravi, usavrši
178
istoriju i tako udovolji svim stranama i učini dobru stvar za budućnost
odvajanjem nacija jedne od druge, koje će se postići i “humanim”
preseljenjima. Sve je to grubost istorije, ali je za opšte dobro, dva naroda
koja se po pretpostavci mrze, biće zauvek odvojena tako da će moći
uživati mir postojanja “na svome”. Tako je postavljena scena za početak
rata. Samo rat je mogao zaista efikasno da obavi ovaj zadatak.
Ali, nije li ovo prebacivanje odgovornosti za ovu partikularističku logiku
na Hrvatsku samo, prosto, srpska pristrasnost? Nije li strašni Milošević
započeo talas nacionalizma u ex-Jugoslaviji? U stvari, u Srbiji ne postoji
nikakav pandan onome što se dešavalo u Hrvatskoj. Iako je Milošević na
Gazimestanu pominjao neke bitke, netom donešen ustav u Srbiji je bio
ustav u kome je ona definisana kao država svih njenih građana. Srbija je u
pregovorima istrajavala na raznim oblicima jugoslovenske zajednice, a o
prirodi “četnika” u Srbiji dobro govori razvoj tadašnjeg vođe opozicije
Vuka Draškovića koji se veoma brzo okrenuo mirovnoj politici. Dakle,
mejnstrim srpske politike je još uvek bio projugoslovenski. Međutim,
verovatno je svakome bilo jasno da će ova projugoslovenska nasleđena
politika imati malo uloge u budućim danima.
I tu se pojavljuju nove peripetije. Hrvatska ima nedvosmislenu nameru da
se otcepljuje, a tu jugoslovenstvo već malo pomaže. Ključno je ovde
pitanje zašto Srbi rizikuju rat? Zašto oni, kao najveći narod na Balkanu,
nisu pametni i za druge? Ključna grupa su tu Srbi iz Hrvatske. Zašto se
oni nisu zahvalili uslugama Miloševića i JNA i rekli da su spremni da
čekaju rasplet u novoj samostalnoj Hrvatskoj, iako ona pokazuje jasnu
nameru da bude neprijateljska prema njima? Odgovor je tu izgleda
179
jednostavan: zato što je to nemoguće. Srbi u Hrvatskoj su imali barem tri
osnove zbog kojih su mogli da zahtevaju posebnu brigu o svojim
kolektivnim pravima u kontekstu raspada Jugoslavije. Oni su, najpre,
samim stvaranjem Jugoslavije stekli pravo da žive u istoj državi sa ostalim
Srbima; onda, oni su bili žrtva genocida u Drugom svetskom ratu i,
najzad, ta nova država u koju su trebali da mirno pređu se hvalila da je
ova pređašnja bila “izraz povjesnih težnji hrvatskog naroda” i aktivno im
je oduzimala već stečena prava čak i u okvirima same Hrvatske. Svi ovi
opravdani razlozi su u trenucima kada se rat mogao sprečiti bili ignorisani
i od spoljnjeg faktora i od same Hrvatske. Da su u bivšoj Krajini živeli
neki super-ljudi koji su kadri da savršeno percipiraju budućnost i da se
organizuju savršeno za odbranu u svim uslovima, oni bi možda odbili da
učestvuju u ratu, ali to je potpuno nerealno i niko ne može biti optužen što
to nije uradio.
To znači da je rat u Hrvatskoj počeo objektivnim nasiljem koje je bilo
sadržano u samoj prirodi hrvatske države koja nastaje, a koja obećava
budući aparthejd i rasizam prema Srbima. Da toga nije bilo, nikakve
akcije iz Beograda usmerene na proširenje teritorija ne bi bile prihvaćene.
Međutim, i pored ovoga, srpska strana ima odgovornosti za tok rata u
Hrvatskoj. U neku ruku, njena glavna krivica je u tome što je prihvatila
partikularističku logiku koju je postavila Hrvatska. Ta logika je otprilike
glasila: Hrvatska će se otcepiti i stvoriti nacionalističku državu u kojoj
praktično neće biti mesta za Srbe; mi to ne možemo sprečiti, ali ćemo zato
odgovoriti na tu logiku otcepljenjem srpskih teritorija. Dakle, umesto da je
hrvatska logika bila denuncirana kao rasistička i nazadna u stvari su se
180
prihvatila njena pravila. To prihvatanje uz to nije bilo sasvim javno. U
Srbiji je na vlasti još uvek bila nominalno projugoslovenska partija, koja
je samo iz nužde, u praksi, prihvatala ovu logiku. Koja je, dakle, bila u
svojevrsnoj konfuziji oko toga gde sve to ide i šta se time postiže. Ali je,
svejedno, na domaćem terenu, što je ta konfuzija bila veća, to snažnije
isključivala opoziciju koja je po svom osnovnom intelektualnom habitusu
bila protiv ove logike. To je druga ogromna odgovornost Miloševića i
tadašnje vlasti. One su sa poznatom arogancijom odbacile mišljenja dobre
polovine građana i većeg dela inteligencije. U to vreme, na primer,
Borislav Pekić je, zajedno sa mnogim drugima, umesto da se barem sluša,
dobijao batine ispred RTS. Milošević je sigurno odgovoran i za
dopuštanje anomije koja je dovela do nekažnjenih zločina srpske strane.
Danas je sve to prošlost i akteri tadašnje srpske politike više ne utiču na
sliku koja se o ratu stvara. U petooktobarskoj revoluciji Milošević je
otišao sa vlasti. Međutim, akteri hrvatske politike iz tog vremena su još
uvek aktivni i njihova slika rata je još uvek relevantna. Franjo Tuđman je
verovatno sanjao o tome da će kratkotrajni rat dovesti do dovoljnog
pritiska da se narodi putem “humanih” preseljenja razdvoje, ali pošto su u
ovim dogovorima strane uvek nepouzdane, a događaji izmiču kontroli, sve
se produžilo, što je samo ojačalo ekstremizam u Hrvatskoj. Taj
ekstremizam je stvorio sliku rata koja je do danas ostala neokrnjena.
Drugim rečima, predstava o Srbima koji napadaju mirnu Hrvatsku, želeći
da joj otmu teritorije, bila je samo nastavak rasističke logike drugim
sredstvima, logike koja je i uzrokovala rat. Sada je ova rasistička
diskvalifikacija dobila savršen paravan: Srbi više nisu bili krivi kao Srbi,
nego kao krivci za rat i zločine. Logika koja je pokrenula rat nije se
181
promenila u njegovom navodnom objašnjavanju ni za jotu, ona se time
samo pojačala, tako što je sada zbog strašnih, nezamislivo neljudskih,
zločina srpske strane, bilo sasvim opravdano podrazumevati da su oni
završili sa svojim bitisanjem u Hrvatskoj. I tu se nalazi glavna poenta koju
treba shvatiti, ova objašnjenja uzroka rata nisu ni u kakvoj relaciji sa
događajima ili istinom, činjenicama, ona su u potpunosti u funkciji najpre
etničkog ćišćenja Hrvatske, a onda opravdanja tog čišćenja. Da je to tako
najviše pokazuje ekstremna zaoštrenost i logička čistota tih objašnjenja.
Da bi ilustrovali kakva je logička čistota u pitanju nije potrebno da se
vraćamo u prošlost – iako bi verovatno hiljade primera iz hrvatskih
novina, i posebno sa televizije, iz vremena devedesetih govorilo tome u
prilog – jer ta ista slika rata postoji i danas u Hrvatskoj. Nedavno27 je
emitovana na HRT 1 emisija čiji je cilj bio da pokaže čvrstinu Hrvatske
pred moguće dalje granične sporove sa Slovenijom, Crnom Gorom i
Srbijom, a koja je govorila i o prošlim sukobima i uopšte o odnosu Hrvata
i suseda. Na Srbe kao takve referirano je terminima “neljudi” i “divljaci”
na kojima je “večna sramota” zbog rata u Hrvatskoj. Ovi citati su posebno
važni je pokazuju svu apstrakciju trenutnog odnosa prema Srbima u
Hrvatskoj koja ih, ukratko, sasvim eksplicite i javno deprivira od njihove
ljudske suštine. Jer, ovde se ne radi o optužbi da se neko, određeni čovek,
poneo neljudski, što bi bilo legitimno, nego o jasnoj generalizaciji. A ta
generalizacija istovremeno daje dobar model za “objašnjenje” rata koje
postoji u Hrvatskoj: Srbi su generalno zločinci, nacisti, fašisti, koji su
zbog greha u ratu izgubili ljudsku suštinu (na to se odnosi i izraz “večna
sramota”); Hrvati su žrtve, nisu počinili nijedan zločin, u Hag su otišli
27 03.03.2009. HRT1, autor emisije Branka Šeparović.
182
nevini da se žrtvuju za domovinu, nije bilo proterivanja ni etničkog
čišćenja u Oluji itd. Ova emisija nije nikakav incident, slične emisije su
emitovane i ranije, a zvanična hrvatska politika se ničim ne ograđuje od
ovakvog stava. Pri tom je važno da su ovi “neljudi” iz emisije i Srbi
povratnici koji danas žive u Hrvatskoj, što ih pokazuje ne kao građane
drugog reda – to bi bio dobar izraz za, recimo, za penzionere – nego
sasvim precizno kao Agambenove “suvišne ljude”. Ljude koji ne postoje,
barem za zvaničnu ideologiju.
Hrvatska je izašla kao nominalni pobednik iz ratova devedesetih i za sada
u stvari ničim nije kažnjena zbog proterivanja Srba. Zbog toga ova slika
koja se emituje iz Hrvatske, a koja je iz generalnih razloga podržana od
zapadnog zvaničnog javnog mnenja, pretvorena u neku vrstu opšte
zvanične istine, pa je donekle razumljivo što su i slike koje dominiraju u
Srbiji u zavisnosti od ove činjenice. Neko bi mogao pomisliti da je sve to
toliko već uvreženo, da bi se možda trebalo posuti tim pepelom, ma kako
bio neistinit, i nastaviti dalje. Međutim, stvar je mnogo komplikovanija.
Dakle, ova slika je u potpunosti lažna, ona u potpunosti refletuje samo
hrvatsku nacionalističku, čak rasističku ideologiju. Ali, da bi se to videlo
potrebno je znati snaći se u problemima ideologije, a to je uvek bila
retkost.
Zanimljivo je da se slika koju o ratu promoviše Druga Srbija od slike
hrvatskih nacionalista uopšte ne razlikuje. najkraće moguće rečeno. Da
počnemo opet od kraja, upravo u danu kada ovo pišem u emisiji “Stanje
nacije” na B92 voditelj svoje pitanje formuliše oko tvrdnje da je
Milošević bio “najveće zlo koje se pojavilo Evropi od doba nacista”. U
183
ovoj rečenici kao i u mnogim drugim formulama Druge Srbije skoro da je
sve sadržano. I sama ideologija i odgovarajuća odbrana od kritike te
ideologije. Najpre, radi se o pitanju, a ne o tvrdnji, što daje prvu liniju
odbrane. Onda, ako uzmemo da je to i tvrdnja, ako počnemo da se s njom
raspravljamo kao sa tvrdnjom, promašujemo njenu poentu: ona je čista
aktivnost, uvek u istom cilju obnavljanja slike o Srbiji kao nepojamnom,
izuzetnom zlu koje se može usporediti samo sa nacističkim, i koje se opet,
jedino na ovim prostorima može uporediti sa nacistima. Tu imate sve: i
aboliciju svih drugih i logičku čistotu i krajnju zaoštrenost osude. Ali, bilo
šta drugo da pogledamo imamo potpuno poklapanje ovih slika. Definicija
Druge Srbije je u stvari to: isključiva odgovornost Srbije za rat,
izbacivanje hrvatskih zločina iz sfere govora pod izgovorom “čišćenja u
vlastitom dvorištu”, povezivanje što više aktera u Srbiji sa nacizmom,
fašizmom, primitivizmom. Slika o ratu je jednako logički čista, samo što u
slučaju Druge Srbije nije opravdana eksplicitnom odanošću “hrvatskoj
stvari” kao u Hrvatskoj, nego potrebom za katarzom, novim početkom,
uključivanjem u Evropu itd. Poklapanje se vidi i na detaljima. Na primer,
povodom svake godišnjice Oluje, jedino što Druga Srbija naglašava jeste
da je egzodus bio posledica dogovora Tuđmana i Miloševića. Time se želi
reći da, ako već nećemo da prihvatimo da su Srbi iz Hrvatske otišli
dobrovoljno, onda makar da odgovornost podelimo između nas i njih, sa
nadom da će ona kad tad biti prebačena samo na “nemotivisano zlo”28 iz
Srbije. U stvarnosti je naravno sve potpuno obrnuto. Srbi su u Hrvatskoj
tokom celog rata bili svesni da je njihov opstanak u Hrvatskoj, ukoliko se
28 Kada sam počeo da pišem ovaj tekst video sam da je na sajtu Peščanika objavljen tekst Srđe Popovića „Milošević, nemotivisano zlo“. Iako ga nisam pročitao pre nego sam završio glavninu ovog teksta, ovaj Popovićev tekst je savršen primer slike o ratu o kojoj se radi u ovom tekstu. Isto je i sa jednim još kasnije objavljenim tekstom Mirjane Miočinović „Istorija kao privatno vlasništvo“. Tako da se u ovoj situaciji radi o jednom primeru „slaganja indukcija“.
184
rat završi vojnom akcijom, nemoguć. Na to je ukazivalo sve: i priroda
Hrvatske politike pre rata i zločini pri osvajanju džepova u toku rata i
celokupna atmosfera u Hrvatskoj. To što su možda postojali dogovori o
linijama evakuacije ili čak neki raniji dogovori o razmeni stanovništva
između Miloševića i Tuđmana ne govori ništa o razlozima zbog kojih su
Srbi izbegli. Oni su izbegli od države koja želi da ih nema. Da je taj strah
bio opravdan pokazali su i masovni zločini nad onima koji su ostali, i
između ostalih činjenica, transkripti koji su pokazivali da je hrvatska
strana bila potpuno svesna šta će se dogoditi, jer je sve uradila da se to
dogodi, ništa drugo nije ni bilo moguće da se dogodi. Tvrditi u tim
uslovima da su Srbi iz Hrvatske izbegli dobrovoljno ili zbog poziva
Miloševića predstavlja vrhunski cinizam. I to “objašnjenje”, kao i sva
druga u okviru Druge Srbije, ne nastaje u okviru truda da se opišu
činjenice nego truda da se krivica raspodeli tako da srpska strana bude
kriva za sve, a hrvatska ni za šta.
Međutim, ni preostala, nacionalistička, slika rata nije puno različita. Skoro
da je konstanta među nacionalistima u Srbiji da hvale Hrvatsku kao
državu, hvale njihovo jedinstvo, odlučnost, pristrasnost i rezultat. Ove
pohvale su u našoj priči poslednji simptom ove jedinstvene slike o ovom
ratu kao nečem dobrom. Oni u stvari hoće da kažu da je celokupna logika
koja je pokrenula rat bila dobra. Trebalo je srušiti Jugoslaviju i posebno
zajednički život jer je bio nepodnošljiv. Jedino je problem u tome što je u
postizanju nacionalističkih ciljeva Hrvatska bila uspešna, a Srbija nije.
Zbog toga nacionalisti hvale Hrvatsku, a koliko je ovaj bazični ideološki
izbor nešto odlučujuće i važno pokazuje i činjenica da oni hvale upravo
državu koja je ne samo rasistička, nego je rasistička upravo prema
185
njihovom narodu. Sve to se pokazuje kao oprostivo i nebitno, ako se sa
nekim oseća bazična sličnost, bazično odobravanje. U jednoj od emisija
“Marko Janković šou” na TV Košava, koja pokušava da bude eksplicite
nacionalistička i ovaj put je imala publiku sastavljenu od studenata
sociologije, jedna studentkinja izrazila je svoje neslaganje sa stavom da
Srbija treba da se ugleda na Hrvatsku. Ona čak nije pomenula da su ovde
u pitanju proterani Srbi, jednostavno je rekla: “Ne slažem se da treba da se
ugledamo na Hrvatsku zato što su oni etnički očistili svoju državu”.
Naravno, ovo je jedna jednostavna, potpuno etički ispravna rečenica. Ali,
naš paradoks je u tome što mi trenutno nemamo značajnije javno mnenje
koje bi se slagalo sa ovom rečenicom. Nacionalistička prva Srbija bi se
ugledala na Hrvatsku u stvari baš zato što je uspešno rešila pitanje
etničkih manjiina sa kojima oni ne znaju šta bi. A Druga Srbija se ne slaže
da je Hrvatska uopšte počinila neko etničko čišćenje, pa i ona, u mnogo
izjava, ističe Hrvatsku kao primer za ugled.
Nadam se da sam dovoljno pokazao koliko je i zašto ova slika rata
pogrešna. Za sve njene varijante rat je bio dobar, što se vidi i po tome što
je njegov glavni vinovnik tretiran kao nevin. Oni koji i dalje žele da
insistiraju na ovoj slici moraju da odgovore na ključna pitanja koja se tu
nameću. Kako to da je primer za ugled država koja trenutno na svoja tri
vodeća položaja ima ljude koji su podržavali direktne masovne ubice iz
rata (učešće Sanadera na mitingu “Svi smo mi Norac”) ili su bili bliski
ratni saradnici onima koji su optuženi da su direktno naređivali ubistva
(Šeks i suđenje Glavašu) ili su negirali postojanje zločina u Jasenovcu
(Mesićeva izjava u Australiji da se Hrvati nemaju za šta izvinjavati
Srbima u pogledu Drugog svetskog rata). Kako to da je agenda katarze
186
Druge Srbije i nacionalističke Hrvatske potpuno ista? I, najzad, kako to da
nacionalisti odavde hvale državu koja je nastala kao posledica masovnog
proterivanja njihovih sunarodnika?
Mislim da oni kojima taj rat nije bio dobar i koji nije vođen u njihovo ime
treba da insistiraju na činjenicama koje ne postoje u gornjim slikama: na
rasizmu i zločinima koji su doveli do proterivanja Srba iz Hrvatske, na
sadašnjem rasizmu u Hrvatskoj, na dugogodišnjoj borbi protiv rata u
Srbiji koja je počela sa demonstracijama na Terazijama posle 9. marta
1991. i nastavila se u raznim oblicima, zaključno sa 5. oktobrom, na
univerzalističkoj kulturi koja je odlikovala srpsku kulturu kada je bila
najbolja, na otvorenosti i istini.
Pogotovo treba odbiti ovo distanciranje od Srbije kao takve koje je u
suštini samog naziva Druga Srbija. Srbija ima više od 130 godina
državnosti i više od 200 godina borbe za slobodu, bila je na pravoj strani u
oba svetska rata. Srbi su stvorili dve Jugoslavije koje su bile periodi mira i
prosperiteta na Balkanu. U toku te istorije nisu imali organizovane
državne logore za istrebljenje drugih naroda. A u vreme ratova iz
devedesetih imali su aktivan politički otpor ratu.
Meni je ta Srbija sasvim dobra, nije potrebna nikakva druga.