Victor Hugo - Jadnici

Naslov originala

VICTOR HUGO

LES MISERABLES *Preveo LJUBO

WIESNER *Opremio JOSIP

VANITAETVRTI DIO

IDILA U ULICI PLUMET I EPOPEJA U ULICI SAINT-DENIS

tamparski ^avod Ognjen Pria"', Zagreb-1965.

KNJIGA PRVA Nekoliko strana povijesti

DOBRO SKROJENO Godina 1831. i godina 1832, dvije godine, koje se odnose neposredno na srpanjsku revoluciju, pripadaju svakako meu najosobitije i najupadljivije godine u povijesti. Izmeu onih, ikoje im prethode, i onih, ikoje slijede za njima, te su dvije godine kao dvije planine. U njima ima ponora. Drutvene mase, sami slojevi civilizacije, vrsta skupina interesa naslaganih jedni na druge i tijesno povezanih, vjekovni profil stare francuske formacije, pojavljuju se u njima i svaki as iezavaju kroz burne oblake sustava, strasti, teorija. Ovo pojavljivanje i iezavanije nazivalo se rijeima otpor i pokret. U razmacima vidimo, kafco se u njima ljeska istina, ovaj dan ovjeje due. Ova znamenita epoha prilino je ograniena i ve je dosta daleko od nas, da bismo joj danas lako mogli pohvatati glavne crte. Ali pokuat emo. Restauracija je bila jedna od onih prijelaznih faza, koje nije lako definirati, u kojima ima umora, zujanja, apata, spavanja, huke, i koje nisu nita drugo do as, kad jedna velika nacija doe do jednog trenutka odmora. Ovakve su epohe osobite i varaju politiare koji bi htjeli da ih izrabe u svoju korist. U poetku nacija (trai samo odmor, postoji tek jedna sveopa elja za mirom; via se samo jedna ambicija, biti malen. To znai ostati na miru. Bilo je, hvala bogu, do-

sta velikih dogaaja, velikih sluajeva, velikih doivljaja, ve likih ljudi, bilo ih je preko glave. Ljudi bi najvoljeli zamije niti Cezara za Prusiasa i Napoleona za kralja Yvetotskog. Kaiko je to bio dobar, miran kralj! Ilo se od rane zore, pa je sad dolo vee jednog tekog i dugog dana; prva izmjena uinjena je s Mirabeauom, druga s Robespierreom, trea s Bonaparteom; nastupio je umor. Svaki trai krevet. Umorna portvovanja, ostario heroizam, zasiene ambici je, stvorena bogatstva trae, itu, vape, zahtijevaju, ta? Utoite. Oni ga imaju. Oni dobivaju mir, -tiinu, besposlicu zadovoljni su. Meutim u isto vrijeme neke injenice izbi jaju, razpoznaju se i lupaju na njihova vrata. Ove su inje nice izile iz revolucije i rata, one postoje, ive, imaju prava da se nastane u drutvu, i nastanjuju se: i u prvo su vrijeme ove injenice samo podstanari i posrednici, koji pripremaju stan za principe. Onda evo, kako to izgleda politikim filozofima: U isti mah, ikad umorno ljudstvo trai odmora, izvrena djela trae jamstvo. Jamstvo za djela je isto, to i mir za ljude. To Engleska trai od Stjuartovia poslije Namjesnitva; to Francuska trai od Bourbonsa poslije Carstva. Ova su jamstva potreba vremena. Treba ih dati. Vladari ih oktroiraju, no zapravo ih donosi sila neophodnosti. To je duboka istina, koju je ikorisno znati, a ikoju su Stjuartovii znali ve 1660, dok je Bourbonsi 1814. nisu ak jo ni na slutili. Porodica sudbinom odreena, ikoja se vratila u Francusku kad se Napoleon sruio, bila je tako fatalno naivna, da je vjerovala, kako je ona to dala, i da ono, to je jednom dala, moe uzeti i natrag; da kua Bourbon ima boansko pravo, a Francuska da nema nita; i da politika prava, dana u po velji Ljudevita Osamnaestog, nisu nita drugo nego tek jedna grana boanskog prava, koju je Bourbon odrezao rukom i ljupko pruio narodu, do dana ikad se kralju bude opet pro htjelo da je uzme. Meutim, po nezadovoljstvu koje je taj'po klon izazvao, morala je kua Bourbon osjetiti, da poklon ni ] je dolazio ba od nje. . ' 8

Kua Bourbon bila je zajedljiva u devetnaestom vijeku. Mrtila se na svaki razvitak naroda. Da se posluimo pro stakom, to jest narodnom i istinitom rijeju, ona je pravila kiselo lice. Narod je to vidio. Vjerovala je da je snana, jer se jedno carstvo razruilo pred njom kao kazaline 'kulise. Nije zapaala, da je i ona sama bila donesena na isti nain, kao kulisa. Nije vidjela da je i ona u istoj ruci koja je uklonila Napoleona. Vjerovala je da ima (karijeru, jer je imala prolost. Ona se varala. Ona je imala tek jedan dio prolosti; cjelokupna prolost bila je Francuska. Korijen francuskoga drutva ni kako nije bio u ikui Bourbon, ve u narodu. Ovo tajanstveno i ivo korijenlje ne sainjava pravo jedne porodice, nego po vijest jednog naroda. Njega, toga korijenja, bilo je posvuda, osim ispod prijestolja. Kua Bourbon bila je za Francusku krvavi i slavni vor u njenoj povijesti, ali nije bila glavni elemenat njene sudbi ne i potrebna osnova njene politike. Moglo se biti i bez Bourbona; bez njih se i bilo dvadeset i dvije godine; bilo ije da kle i prekida, a oni to nisu ni slutili. Kaiko su se varali oni, koji su uobraavali da je Ljudevit Sedamnaesti vladao 9. termidora i da je Ljudevit Osamnaesti vladao na Marengu! Ni kada od poetka povijesti nisu vladari bili tako slijepi pred djelima i udjelom boanske vlasti. Nikada ova tenja od do lje, koja se naziva pravo naroda, nije ovako poricala pravo od gore. Glavna sitvar, koja je dovela ovu porodicu dotle da stavi ruku na jamstva oktroirane 1814, na ustupke, kako ih je ona nazivala alosna stvar! Ono, to je ona nazivala svo jim ustupcima, to su bila naa osvojenja; ono, to je ona na zivala naim prisvajanjem, to su bila naa prava. Kad joj se uinilo da je dolo za to vrijeme, restauracija, zamiljajui sebe da je pobjednik Bonaparte i da ima korije na u zemlji, to jest raunajui se za jaku i duboku, odjed nom ustade u svoju obranu i zadade udarac. Jednog dana sta de pred Francusku i podiui glas ospori i zajednika i po sebna prava, narodu suverenost, graaninu slobodu. Drugim

rijeima, ona je poricala narodu ono, to ga je inilo narodom, graaninu ono, 'to ga je inilo graaninom. U tome je bila osnova onoga uvenoga ina, koji se nazivao Srpanjska uredba. Restauracija pade. Ona je pala s pravom. Meutim, recimo iskreno, ona nije bila ba sasvim neprijateljska prema svim oblicima napretka. Velike su se stvari odigravale, ona je stajala po strani. Pod restauracijom se narod bio -navikao na mirno raspravljanje, ega nije bilo u republici, i na veliinu u miru, ega opet nije bilo za vrijeme carstva. Slobodna i jaka Francuska hrabrila je druge narode u Evropi. Revolucija je vodila rije pod Robespierreom; top je imao rije pod Bonaparteom; pod Ljudevitom Osamnaestim i Karlom Desetim doao je red na inteligenciju. Vjetar je prestao, baklja se opet rasplamsala. Vidjelo se kako treperi na vedrim vrhuncima ista svjetlost duhova. Prizor velianstven, koristan i divan. Za vrijeme od petnaest godina, u potpunome miru, nasred javnih mjesta, vidjelo se 'kako rade oVi veliki principi, stari za mislioce, novi za dravnike; jednakost -pred zakonom, sloboda savjesti, sloboda rijei, sloboda tampe, pristupanost sviju sposobnosti svima funkcijama. Tako je ilo do 1830. Bourbonsi su bili orue civilizacije, koje se slomilo u rukama providnosti. Pad Bourbonsa bio je pun veliine, ne s njihove strane, ve sa strane naroda. Oni napustie prijestolje s ozbiljnou, ali bez ugleda; njihov silazak u mrak nije bilo jedno od onih sveanih iezavanja, ikoja ostavljaju sjetnu emociju u povijesti, to nije bilo sablasni mir Karla Prvog, ni orlovski krik Napoleonov. Oni su iezli, to je sve. Skinuli su krunu, ali nisu zadrali aureolu. Bili su dostojanstveni, ali nisu bili uzvieni. Njihovoj nesrei nedostajalo je u izvjesnoj mjeri velianstvenosti. Karlo Deseti za vrijeme putovanja u Cherbourg, dao je, da se od okrugloga stola napravi etverouglast, brinui se vie za etiketu, ikoja je bila u opasnosti, nego za monarhiju, koja se ruila. Ovo sitniarstvo alostilo je odane ljude koji su ih voljeli, i ozbiljne ljude ikoji su potovali njihovu rasu. Prost narod je >bio divan. Narod, napadnut jednoga jutra oruanom irukom, nekom vrstom kraljeve pobu10

ne, osjeti vie snage nego ljutine. Obrani se, zadra se, vrati stvari na svoje mjesto, vladu u zakon. Bourbonse u progonstvo, jao! I zaustavi se. On uze staroga kralja Karla Desetog, ispod neba, kaje je zatiivalo Ljudevita etrnaestog, i polako ga spusti na zemlju. On se dotakao kraljeve linosti sa alou i ozbirnocu. To nije bio jedan ovjek, to nije bilo nekoliko ljudi, to je bila Francuska, cijela Francuska, pobjedonosna Francuska opijena pobjedom, koja se, izgledalo je, sjeala i izvodila pred oima cijeloga svijeta ove ozbiljne rijei Guillaume du Vaira poslije dana barikade: Lako je onima, koji su navikli da se dotiu milosti velikih i da skakuu kao ptica, s grane na granu, s jedne nesretne sudbine na drugu cvjetnu, da se pokau drski prema svojim vladarima u nesrei, ali za mene e biti uvijek dostojna potovanja sudbina mojih kraljeva, a pogotovo ucviljenih. Bourbonsi su ponijeli potovanje, ali nitko ne poali za njima. Kao to smo malo prije rekli, njihova je nesrea bila vea od njih. Izbrisali su se na obzorju. Srpanjska revolucija imala je odmah prijatelje i neprijatelje na cijelom svijetu. Jedni joj poletjee u susret s oduevljenjem i radou, drugi okrenue glavu, svaki prema svojoj prirodi. Evropski vladari, sove u ovoj zori, povrijeeni i preneraeni, zatvorie oi u prvi as, a onda ih otvorie, samo da zaprijete. Razumljivi uas. Ova udna revolucija jedva da je i bila udarac; ona nije dala pobijeenom kraljevstvu ak ni tu ast da se prema njemu ponaa kao neprijatelj i da prolije njegovu krv. U oima despotskih vlada srpanjska je revolucija imala tu pogreku, to je bila strana i ostala blaga. Nita se uostalom nije ni pokualo ni poduzelo proti njoj. Najnezadovoljniji, najogoreniji, najuzdrhtaliji je pozdravie. Ma kakav bio na egoizam i naa srdba, neko tajanstveno potovanje izbija iz dogaaja, u kojima se osjea suradnja nekoga, koji radi uzvienije nego ovjek. Srpanjska revolucija je trijumf prava, koje obara injenicu. Stvar puna velianstvenosti. Pravo, koje obara injenicu. Otuda sjaj revolucije 1830, otuda i njezina blagosit. Pobjedonosno pravo nema nikakve potrebe da bude nasilno.11

Pravo, to je pravda i istina. Svojstvo prava, to je ostati vjeito lijep i ist. injenica, ak najpotrebnija po spoljanosti, ak najbolje primljena od suvremenika, ako postoji samo kao injenica i ako sadri samo malo prava ili nimalo prava, odreena je neminovno da postane vremenom nakazna, odvratna, moda, tavie, monstruozna. Ako hoete da odjednom vidite, do kojega stupnja nakaznosti moe doi jedna injenica, gledana iz viestoljetne perspektive, pogledajte Machiavellija. Machiavelli nije nipoto neki zli duh, ni demon, ni nekakav podli i bijedni pisac; on je tek jedna injenica i to ne samo talijanska injenica, nego evropska injenica, injenica esnaestog Vijeka. Izgleda nam odvratna, a i jest to, kraj moralne ideje devetnaestog vijeka. Ova borba izmeu prava i injenice traje ve od postanka drutva. Svriti borbu, spojiti istu ideju s ljudskom stvarnou, uiniti da na miran nain prodre pravo u injenicu i injenica u pravo eto, na tome rade mudraci.II

SLABO SAIVENO Ali drugo je posao mudrih, a drugo je posao vjetih. Revolucija od 1830. naglo se zaustavila. im jedna revolucija doivi brodolom, vjeti raskomadaju olupinu. Vjeti su u nae vrijeme dali sami sebi ime dravnika; tako da je ta rije, dravnik, naposljetku postala pomalo ulina rije. Neka se doista ne zaboravi: itamo, gdje je samo vjetina, neizbjeivo je sitniarstvo. Rei: vjeti, to je ikao i rei: osrednji. Isto tako, rei: dravnici, to je esto puta, ikao da biste rekli: izdajnici. Ako je vjerovati vjetima, revoluciji, kao to je bila srpanjska, presjeene su ile; potrebno je brzo vezati. Pravo, proklamirano na velika zvona, ljulja se. I zato, kad se jed12

nom pravo uvrsti, treba utvrditi dravu. Kad je osigurana sloboda, treba pomiljati na vlast. Ovdje se mudri ne razlikuju od vjetih, ali poinju bivati nepovjerljivi. Vlast, dobro. No prije svega, to je ito vlast? Zatim, odakle ona potjee? Vjeti kao da ne uju promrmljane primjedbe, i nastavljaju svoj manevar. Po miljenju tih politiara, vrlo dosjetljivih da onome to iskoriuju stave masku nunosti, prva potreba jednoga naroda poslije revolucije, kad je taj narod sastavni dio jednog monarhijskog 'kontinenta, jest u itome, da nabavi jednu dinastiju. Na taj nain, vele oni, moe doi do mira poslije revolucije, to jest narod dobiva vremena da previje rane i popravi kuu. Ali nije uvijek lako nabaviti dinastiju. Po nudi, prvi genijalni ovjek na koga se naie ili ak prvi bogata, posluit e za kralja. Za prvi sluaj imate Bonapartea, a za drugi Iturbidea. Ali svaka, makar koja porodica, na koju se naie, ne moe posluiti ikao dinastija. Postoji neizbjeivo izvjesna koliina starosti u rasi, i bora vjekova ne moe se stvoriti tek onaiko, na brzu ruku. Ako se ovjek postavi na gledite dravnika, razumije se sa svom potrebnom rezervom: ikoje su poslije jedne revolucije odlike kralja, koji je iz nje proizaao? On moe biti i korisno je da bude revolucionar, to jest da je osobno sudjelovao u revoluciji, da je umijeao svoje prste u nju, da se u njoj pokazao ili odlikovao, da je dodirnuo njenu sjekiru ili zamahnuo njenim maem. Koje su odlike jedne dinastije? Ona mora biti narodna, to jest revolucionarna iz distance, ne po izvrenim djelima, ve po prihvaenim idejama. Ona mora imati prolost i biti povijesna, mora imati budunost i biti simpatina. Sve nam ovo tumai, zato se prve revolucije zadovoljavaju time da nau ovjeka, Cromvvella ili Napoleona; i zato druge neminovno hoe da nau porodicu, kuu Brunsvvicka ili kuu Orleansa. 13

Kraljevske su ikue sline onim kauukovim stablima u Indiji, ija svaka grana, sputajui se do zemlje, hvata korijen u njoj i sama postaje novo stablo. Svaka grana moe postati dinastija. Pod jedinom pogodbom, da se spusti do naroda. Takva je teorija vjetih. Evo, dakle, u emu je sva vjetina: uiniti, da se jednom uspjehu pridoda malo glas jedne katastrofe, da bi oni, koji se njime koriste, i strepili od njega; zainiti s malo straha jedan korak napretka; poveati luk prijelaza do usporavanja progresa; nainiti malo bljutavom tu zoru; denuncirati i naglasiti surovosti oduevljenja; sasjei uglove i nokte; vatirati trijumf; umotati pravo; poviti Golijata, to jest narod u flanel i to prije ga metnuti da spava; nametnuti mu dijetu njegovu pretjeranom zdravlju; staviti Herkula na mali obrok oporavljanja; svesti dogaaj na prosto preiavanje stvari; ponuditi duhovima ednim ideala taj nektar ublaen lipovim ajem; osigurati se protiv suvinog uspjeha; snabdjeti revoluciju zastorom. 1830. se posluila ovom teorijom, koja je ve bila primijenjena u Engleskoj 1688. 1830. je revolucija zaustavljena na pola puta. Polovina napretka; skoro pravo. Ali logika ne zna za otprilike; apsolutno, kao to sunce, ne zna za svijeu. Tko zaustavlja revolucije na pola puta? Buroazija. Zato? Zato, to je interes buroazije dosegao do zadovoljenja. Juer je to bila glad, danas je podmirenost, sutra e biti zasienost. Pojava iz 1814, poslije Napoleona, ponovila se 1830, poslije Karla Desetog. Htjelo se pogreno, da se od buroazije naini klasa. Buroazija je prosto naprosto zadovoljeni dio naroda. Buruj je ovjek koji sada ima vremena da sjedne. Jedan stolac nije jedan stale. Ali kad on hoe da sjedne prebrzo, moe se zaustaviti i sam korak ljudskoga roda. To je esto bila pogreka buroazije. 14

Ne moe se biti jedna klasa zato, to se ini jedna pogreka. Egoizam ne moe biti mjerilom podjele u drutvenom poretku. Uostalom, treba biti pravedan ak i prema egoizmu. Poslije potresa od 1830. onaj dio naroda koji se zove buroazija, nije znaio inerciju (mrtvilo), koja ide za ravnodunou i lijenou i u kojoj ima pomalo srama; nije to bio san, koji pretpostavlja asoviltu zaborav kao u spavanju; bio je to zastoj. Zastoj je rije koja ima dvostruki smisao, udnovat i tako rei protuslovan: ete u maru, to jest pokret; stajanje, to jest odmor. Zastoj je oporavljanje snaga; odmor, oboruan i budan; izvrena stvar, koja postavlja strae i dri se na oprezu. Zastoj pretpostavlja borbu juer i borbu sutra. To je meutim izmeu 1830. i 1848. Ono, to mi ovdje zovemo borba, moe se isto tako nazvati progres. Potreban je, dakle, bio buroaziji, kao i dravnicima ovjek, koji bi izrazio ovu rije: zastoj. Jedan Premda Ipak. Jedna pomijeana individualnost koja znai revoluciju i znai stalnost, drugim rijeima koja bi utvrdila sadanjost oevidnim dovoenjem u slklad prolosti s budunou. Taj se ovjek nametao sam po sebi. Zvao se Ljudevit Filip Orleanski. Onih 221 izabrae Ljudevita Filipa za kralja. Lafavette je primio na sebe posveenje. On ga nazva najboljom republikom. Pariku vijenicu zamijeni Reimska katedrala. Ovo zamjenjivanje potpunoga prijestolja polu-prijestolom, to je bilo djelo 1830-te. Kad vjeti dovrie svoj posao, pojavi se ogromna pogreka njihova rjeenja. Sve je to bilo izraeno izvan apsolutnoga prava. Apsolutno pravo doviknu: Prosvjedujem! a onda strahovita stvar povue se u mrak.

15

III

LJUDEVIT FILIP Revolucije imaju stranu ruku; udaraju vrsto i biraju dobro. ak i onda, ikad su nepotpune, kad su izroene, kad su reducirane na stanje nezrele revolucije, kao revolucija od 1830, ostaje im gotovo uvijek dosta bistroumnosti, da ne propadnu sasvim. Njihovo zastranjivanje nikad ne znai odricanje. Ipak, ne hvastajmo se previe. I revolucije se gdjekada varaju, i mogle su se vidjeti ozbiljne pogreke. Vratimo se revoluciji od godine 1830. Ona je u svome kretanju s puta imala sree. U ustanovi, ikoja se nazvala red poslije naglo presjeene revolucije, kralj je vrijedio manje od kraljevstva. Ljudevit Filip je bio rijedak ovjek. Sin jednoga oca, ikome e povijest sigurno priznati olakotne okolnosti, ali toliko dostojan hvale, koliko je taj otac bio dostojan pokude; imao je sve privatne vrline i mnoge javne vrline; brinuo se za svoje zdravlje, svoje imanje, svoju osobu, svoje poslove; iznao je vrijednost jedne minute, ali ne uvijek i vrijednost jedne godine; umjeren, miran, tih, strpljiv; dobar ovjek i dobar iprinc; spavao je sa svojom enom i imao u dvoru lakaje, kojima je bila dunost pokazivati graanima njegovu branu postelju posve korektna supruanska hvalisavost, koja je postala korisna poslije starih nezakonskih veza starije grane; znao je sve evropske jezike, i to je jo rjee, sve govore svih interesa, i govorio ih je; odlian predstavnik srednje klase, ali je bio iznad nje, jer je u svaemu bio vei od nje; fini duh, koji je sebe cijenio po krvi, iz koje je potekao, ali jo vie po svojoj bitnoj vrijednosti; osobenjak, koji se nazivao Orleanom, a ne Bourbonom; vrlo ponosni princ od krvi, dok je bio samo visoanstvo, ali iskreni buruj od dana ikad je postao velianstvo; rasplinut u javnosti, kratak u intimnosti; govorilo se da je krtac, ali to nije bilo dokazano; zapravo je on bio jedan od onih tedia, koji znadu biti iroke ruke bilo za svoju ud, bilo po dunosti; knjievno obrazovan, ali malo osjetljiv za knjievnost; plemi, a ne vitez; jednostavan, tih i jak; cijela 16

porodica i cijela njegova kua oboavali su ga; znao je divno askati; dravnik bez zabluda, u dui hladan, voen uvijek neposrednim interesom, upravljajui sam onim, to mu je najblie, nimalo osjetljiv, ali ni zahvalan, cijenei bezobzirno vie sposobnost nad osrednjima; vjet, da parlamentarnim veinama ospori pravo onih tajanstvenih manjina, koje gluho mumljaju pod prijestolom; neobuzdan, gdjekada neoprezan u toj svojoj neopreznosti; plodan u sredstvima, u izrazima lica, u maskama; -ulijevao je strah Francuskoj od Evrope i Evropi od Francuske; nesumnjivo, da je volio svoju zemlju, ali je jo vie volio svoju porodicu; vie je cijenio vladanje od vlasti, a vlast vie od dostojanstva osobina, kod koje je kobno to, to, udeavajui sve obzirom na uspjeh, doputa lukavstvo i ne odbacuje sasvim ni niskost, ali kod koje je to dobro to moe da sauva politiku od prejakih sukoba, dravu od slomova i drutvo od katastrofa; briljiv, uredan, oprezan, pozoran, otrouman; gdjekada je samome sebi protuslovio i pobijao se; smion protiv Austrije u Anconi, tvrdoglav protiv Engleske u panjolskoj, bombardira Antweripen i isplauje Pritcharda; uvjereno je pjevao Marseillaiseu; nepristupaan klonulosti, umorima, smislu za lijepo i za ideale, prenaglim velikodunostima, utopiji, fantazijama, srdbi, tatini, bojazni; imao je sve odlike osobne neustraivosti; general kod Valmvja, vojnik kod Jemmapesa; osam puta izloen napadajima atentatora i uvijek nasmijan; hrabar kao kakav grenadir i smion kao kakav mislilac; uznemiren jedino pred izgledima jednog evropskog potresa i nesposoban za velike politike pustolovine; uvijek spreman da stavi na kocku svoj ivot, ali ne i svoje djelo; skrivajui volju pod maskom utjecaja, da bi ga sluali vie kao inteligenciju nego kao kralja; obdaren sposobnou promatraa, ali ne i voe; malo je panje posveivao duhovima, ali se znao nai s ljudima, to jest morao je da vidi prije nego e prosuditi; brz i pronicav zdravi razum, praktina mudrost, laka rjeitost, izvanredno pamenje, neprestano je vadio iz toga pamenja, u emu je jedino slian Cezaru, Aleksandru i Napoleonu; znao je injenice, pojedinosti, datume, osobna imena; ali nije znao tenje, strasti, razliite genije gomile, unutranje2 Jadnici II

17

prohtjeve, skrivena i mrana podizanja dua, jednom rijei sve ono, to bi se moglo nazvati nevidljivim strujama savjesti; primljen od povrine, ali malo u slozi s dubinom Francuske; izvlaio se uvijek finoom; previe je upravljao, ali nije dosta vladao; bio je sam sebi prvi ministar; bio je pravi virtuoz u tome, da od sitnica stvarnosti pravi zapreku ogromnosti ideja; u svoju istinsku stvaralaku sposobnost za civilizaciju, red i organizaciju mijeao je nekakav duh pa-ragrafskog sitniarenja; osniva i branitelj jedne dinastije; u njemu je bilo neto od Karla Velikog, a neto od obinog odvjetnika; sve u svemu, jedna visoka i originalna figura, princ koji je znao reprezentirati vlast i posred uznemirene Francuske, i silu kraj sve zavisti Evrope, Ljudevit Filip e biti uvrten meu prve ljude ovoga vijeka, a bio bi stavljen u isti red s najistaknutijim vladarima u povijesti, da je malo vie volio slavu i da mu je osjeaj za ono to je veliko, bio isto tako razvijen kao osjeaj za ono, to je korisno. Ljudevit Filip bio je lijep, pa iako je ve bio ostario, ostao je jo uvijek ljubak; snije se uvijek sviao narodu, ali zato uvijek gomili. Nedostajalo mu je velianstvo; nije nosio ni krunu, premda je bio kralj, ni bijelu kosu, premda je bio starac. Njegov nain openja s ljudima bio je iz starog reima, a njegove navike iz novog, dakle mjeavina plemstva i bur-ujstva, to je i priliilo za 1830. Ljudevit Filip je bio vladajui prelaz; bio je sauvao stari izgovor i staru ortografiju, koju je stavljao u slubu modernih miljenja; volio je i Poljsku i Maarsku, ali je pogreno pisao imena njihovih naroda. Nosio je odijelo narodne garde kao Karlo Deseti i lentu poasne legije kao Napoleon. Rijetko je iao u crkvu, slabo u lov, a u operu nikada. Nije se oduevljavao ni za popove, ni za lovake pse, ni za balerine, to mu je pribavilo graansku popularnost. Nije imao dvora. Izlazio je na ulicu s kiobranom ispod ruke, i ovaj je kiobran dugo vremena sainjavao dio njegove slave. Bio je pomalo zidar, pomalo vrtlar, pomalo lijenik; pustio je krv jednom postiljonu, koji je bio pao s konja; Ljudevit Filip nije izlazio nikada bez kirurkog noia, kao ni Henrik Trei bez bodea. Rojalisti su se rugali ovome smijenome kralju, prvome, koji je pustio krv radi lijeenja. 18

2*

Meu nepravdama, koje je povijest uinila Ljudevitu Filipu, treba svakako odbiti jedan dio i priznati kao posve opravdanu kritiku. Ima tu neto to sumnjii kraljevstvo, neto to sumnjii vladu, neto to sumnjii kralja. Demokratska prava ukinuta, briga o napretku stavljena na drugo mjesto, prosvjedi ulice silom uguivani, umirivanje pobuna vojskom, prelko uzbuna prelazi se orujem, ulica Transpo-nain, ratni savjet, ponitavanje stvarne zemlje pravnom zemljom, dionika uprava s tri stotine hiljada privilegiranih, sve su to zloupotrebe kraljevstva; Belgija odbijena, Alir suvie surovo osvojen i, kao i Indija od Engleza, s vie barbarstva nego civilizacije, neodrana rije prema Abd-el-Kaderu, Blaye, Deutz potkupljen. Pritchard plaen, to je zloupotreba vlade; politika vie porodina negoli nacionalna, to je zloupotreba kralja. Kao to se vidi, kad se sve to odbije, teret kraljev je umanjen. Njegova je velika pogreka u ovome: on je bio skroman u ime Francuske. Otkuda mu ta pogreka? Recimo to. Ljudevit Filip je kao kralj bio suvie otac; to ispoljava-nje jedne porodice, koja ima da se razvije u dinastiju, plai se svaega i nee da bude smetano, otuda pretjerana plalji-vost, nesnosna narodu, koji je u svojoj graanskoj tradiciji imao 14. srpnja, a u vojnikoj tradiciji Austerlitz. Uostalom, ako odbijemo dunosti prema narodu, koje zahtijevaju da budu najprije ispunjene, ovu duboku njenost Ljudevita Filipa prema porodici, njegova porodica ju je i zasluila. Njegova domaa druinica bila je divna. Vrlina je tu ila ispod ruke s talentima. Jedna od keri Ljudevita Filipa, Marija Orleanska, stavila je ime svoje meu umjetnike, kao to ga je Karlo Orleanski stavio meu pjesnike. Ona je od svoje due bila sagradila jedan mramor, koji je nazvala Jean-ne d'Arc. Dva sina Ljudevita Filipa izvukla su Metternichu ovu demagoku pohvalu: To su mladi ljudi, kakvi se ne vide esto, i prinevi, koji se ne viaju nikako.19

Evo, to je bez ikakvog prikraivan ja i uveliavanja prava istina o Ljudevitu Filipu. Biti princ Egalite (Jednakost), nositi u sebi protuslovlja restauracije i revolucije, imati onu nemirnu stranu revolucionara ikoji postaje miran u upravi, u tome je bila srea Ljudevita Filipa godine 1830, nikada nije bilo zgodnije nagodbe izmeu jednoga ovjeka i dogaaja, jedan je ulazio u drugoga, i kompromis je bio gotov. Ljudevit Filip, to je godina 1830. predstavljena u ovjeku. Tim vie, to je on imao jednu veliku preporuku za prijestolje, naime, progonstvo. Bio je prognanik, lutalac, siromah. ivio je od svoga rada. U vicarskoj je ovaj apanaista najbogatijih imanja Francuske prodao jednog staroga konja da bi imao to jesti. U Reichenauu je davao satove iz matematike, dok mu je sestra Adelaide vezla i ivala. Ovakve uspomene, kad se veu za jednoga kralja, oduevljavaju buroaziju. On je svojim vlastitim rukama razruio posljednju eljeznu eliju u Mont Saint-Michelu koju je sagradio Ljudevit XI, a upotrebljavao ju je Ljudevit XV. Bio je drug Dumourieza, prijatelj Lafavettea; pripadao je jakobinskom klubu; Mirabeau ga je tapao po ramenu; Dan ton mu je govorio: Mladi ovjee! Godine Devedeset tree, kad je navrio dvadeset etvrtu, prisustvovao je u Kon-ventu iz dubine jedne mrane loe suenju Ljudevita XVI, tako zgodno nazvanog jadni tiranin. Slijepu otrovidnost Revolucije, koja lomi kraljevstvo u kralju i kralja s kraljevstvom, gotovo i ne opaajui ovjeka u uasnoj preoptereenosti ideja, silnu oluju Skuptine pretvorene u sudnicu, narodni gnjev koji je ispitivao Capeta, koji nije znao ta bi odgovorio, strano preneraeno ljuljanje ove kraljevske glave pod mranim dahom, relativnu nevinost sviju za ovu katastrofu, onih koji sude kao i onoga komu sude, sve je to on gledao i promatrao ovu vrtoglavicu; vidio je, kako se vjekovi redaju na optuenikoj klupi Konventa; vidio je iza Ljudevita XVI, ovoga nesretnog odgovornog prolaznika, kako se uspravlja u mraku strani osuenik, Monarhija; i u dui mu je bilo ostalo strahopotovanje prema ovoj neogranienoj pravdi naroda, koja je gotovo isto tako bezlina kao i pravda gospodina Boga.20

Trag, to ga je Revolucija bila ostavila u njemu, bio je dubok i izvanredan. U sjeanju mu je ostao ivi otisak onih velikih godina, minuta za minutom. Jednog je dana pred jednim svjedokom, u koga nam je nemogue posumnjati, iznio po sjeanju sva imena pod slovom A u abecednom popisu Ustavotvorne skuptine. Ljudevit Filip je bio svijetli kralj. Za njegove je vlade bila tampa slobodna, govornica slobodna, a i savjest i rije su bile slobodne. Rujanski su zakoni bili tako proreetani da se kroz njih vidi. Premda je znao da vlast gloe svjetlost na privilegijama, ipak je ostavio svoj prijestol izloen svjetlosti. Povijest e voditi rauna o ovoj njegovoj ispravnosti. Ljudevit Filip, kao i sve povijesne linosti, koje su sile s pozornice, izloen je danas suenju po ljudskoj savjesti. Njegovo suenje je tek prvostepeno. as, u kome povijest govori sa svojim punim potovanja i slobodnim naglaskom, za njega jo nije zazvonio; nije jo doao trenutak, kad se moe o ovome kralju izrei odreeni sud; strogi i slavni povjesniar Louis Blanc je ba nedavno ublaio svoju prvu osudu; Ljudevit Filip je bio izabranik dviju epoha, jedne poluparlamentarne i druge polurevolucionar-ne, i u svakom sluaju, s viega gledita, na koje treba da se stavi filozofija, mi mu ovdje ne moemo suditi onako, kako bi on mogao biti vien s vee visine, (s izvjesnim ogradama u ime neogranienih demokratskih principa; ti bio to kadar? Ja sam fcadar da siem ulicom de Gres, da prijeem trg Saint-Michel, da skrenem ulicom Monsieur-le-Pince, da pri jeem ulicu Vaugirard, ulicu Carmes, da okrenem ulicom Assas, da stignem u ulicu Cherche-Midi, da ostavim za sobom Ratni savjet, odmjerim ulicu Vieilles-Tuileries, prekoraim bulvar, poem sredinom du Mainea, prijeem Vrata i da uem kod Richefeua. Kadar sam to. Moje su cipele kadre. Poznaje li ti malo te drugove kod Richefeua? Neto malo. Tikamo se samo. ta e im rei? Vraga, govorit u im o Robespierreu, Dantonu. O prin cipima. Ti?42

Ja. Prema meni niste pravedni. Kad ja neto poduzi mam, straan sam. itao sam Prud'hommea, poznajem Dru tveni ugovor, znam napamet moj ustav iz godine Druge. S'oboda graanina svrava se ondje, gdje poinje sloboda drugoga graanina. Zar me ti dri za neizobraenog? Imam ja stari novac u ladici. Pravo ovjeka, prevlast naroda, do avola. Ja sam ak pomalo hebertist. Mogu da meljem puna dva sata, sa satom u rukama, izvanredne stvari. Budi ozbiljan ree Enjolras. Straan sam ja odgovori Grantaire. Enjolras razmiljae nekoliko sekunda i odmahnu rukom, kao ovjek, koji se na neto odluio. Grantaire ree on ozbiljno pristajem, da te oku am. Ii e na Vrata du Maine. Grantaire je stanovao u jednoj namjetenoj sobi sasvim blizu kavane Musain. Izie i vrati se poslije pet minuta. Otiao je do kue da obue jedan prsluk a la Roberspierre. Crven ree on ulazei i gledajui Enjolrasa ravno u oi. Zatim dlanom energine ruke pritisnu na grudima skrletne krajeve prsluka. I pribliavajui se Enjolrasu, ree mu na uho: Budi miran. Natue odluno svoj eir i ode. Jedno etvrt sata poslije toga zadnja sala kavane Musain bila je prazna. Svi prijatelji ABC-a bili su otili, svaki na svoju stranu, na svoj posao. Enjolras, koji je sebi bio zadrao Cougourde, izae posljednji. Oni iz Cougourde d'Aixa, koji su bili u Parizu, skupljali su se tada na ravnici Issy, u naputenim talionicama, tako mnogobrojnim na ovoj strani Pariza. Enjolras, idui k mjestu sastanka, razgledao je u glavi situaciju. Ozbiljnost dogaaja bila je oevidna. Kada se injenice, predznaci neke drutvene skrivene bolesti, teko pokrenu, najmanja komplikacija ih zaustavi i zamrsi. Pojava, iz koje proizlaze ruenja i ponovna raanja. Enjolras je nazirao neko sjajno izdizanje pod mranim skutovima budunosti. Tko zna? Moda se pribliava as. Narod, koji je opet43

oteo svoja prava, kako lijep prizor! Revolucija, koja velianstveno uzima Francusku i kae svijetu: Nastavit e se sutra! Bnjolras je bio zadovoljan. Pe je grijala. U ovom asu postojala je u Parizu jedna barutom posuta linija. On je u mislima s filozofskom i prodirnom rjeitou Combeferrea sastavljao kozmopolitsko oduevljenje Feuillvja, duh Courfevraca, smijeh Bahorela, melankoliju Jeana Prouvairea, Jolvjevo znanje, Bossuetov sarkazam, sve je to on u duhu sastavljao u neku vrstu elektrinih iskara, koje u isto vrijeme daju svuda pomalo vatre. Svi su na poslu. Nesumnjivo je, da e rezultat odgovarati ulqenom trudu. To je dobro. Povodom toga sjeti se Grantaira. Hm! ree on Vrata du Maine e me samo malo islkrenuti s puta. Da skoim do Richefeua? Hajde da vidimo, ta radi Grantaire i na emu je! Jedan sat je upravo odbijao na tornju Vaugirard, kada je Enjalras stigao u puionicu Richefeua. Gurne vrata, ue, skrsti ruke, pusti da se zalupe vrata, koja ga lupie po ramenima, i zagleda se u dvoranu punu stolova, ljudi i dima. Jedan glas odjekivao je u ovoj magli, ivo prekidan drugim glasom. To je Grantaire govorio sa svojim protivnikom. Grantaire je isjedio preko istola jedne druge linosti. Stol je bio naikan dominama. Grantaire je udario akom po stolu i eto, to je Enjalras uo: 44

Dobar si ti. Petnaest. Jo sedam gore. ( To mi ini dvadeset i dva. (Sanjarei): Dvadeset i dva! Nisi oekivao dvaput est! Da sam ga metnuo u poeCku, to bi promijenilo cijelu igru. Dva. Kec. Kec! E lijepo, pet. Nemam. Mislim, da si ti stavljao. Jesam. Prazno. Al' te slui srea! Ah, ti ima sree! (Dugo sanjarenje.) Dva. Kec. Ni pet, ni kec. To je glupo od tebe. Domino. Pasja vjero!

Dvaput est. etiri. Svinja! Nemam vie. Ti si svrio. Dva.

est.

Tri. Kec. Ja meem. etiri. Slabo. Sad ti. Napravio sam ogromnu pogreku.

KNJIGA DRUGAliponine

EVINO POLJE Marius je prisustvovao neoekivanom raspletu zamke, na iji je trag bio naveo Javerta; no tek to je Javert bio napustio kuerinu, odvodei svoje uhienike u tri fijakera, a Marius se sa svoje strane izvue iz kue. Bilo je tek devet sati uvee. Marius ode do Courfeyraca. Courfevrac nije vie bio nepokolebljiv stanovnik Latinske etvrti; otiao je stanovati u ulicu Verrerie iz politikih razloga; ova je etvrt bila od onih, u kojima se buna rado nastanjuje. Marius ree Courfeyracu: Doao sam k tebi spavati. Courfeyrac izvue jedan jastuk iz kreveta, u kom su se nalazila dva jastuka, prostre ga po zemlji i ree: Evo. Sutradan, u sedam sati ujutro, Marius se vrati u ikuerinu, plati stanarinu i ono to je dugovao staroj Bougon, natovari na jedna runa ikola svoje knjige, krevet, stol, ormar i dva stolca i ode, ne ostavljajui svoje adrese, te kad se Javert vratio ujutro, da ispita Mariusa o sinonjim dogaajima, nae samo majku Bougon, koja mu odgovori: Odselio je! Majka Bougon bila je uvjerena, da je i Marius bio donekle drug lopova, pohvatanih u noi. Tko bi to rekao? uzvikivae ona kod vratara u etvrti mladi, koji je izgledao kao djevojka! Marius je imao dva razloga, da iseli tako iznenada. Prvo, to se uasavao od te kue, u kojoj je vidio tako izbliza i u47

cijelom njegovu najodvratnijem i najokrutnijem razvoju jedno drutveno ruglo, moda jo strasnije nego li je pokvaren bogata: pokvarenog siromaha. Drugo, to nije htio biti upleten ni u ikakav proces, koji e vjerojatno slijediti i biti voen proti Thernardieru. Javert je drao, da se mladi ovjek, ijeg se imena nije sjeao, jamano uplaio i pobjegao, ili moda nije bio kod kue u asu dogaaja; ipak se potrudio da ga nae, ali nije uspio. Proe jedan mjesec, zatim drugi. Marius je bio neprestano kod Courfeyraca. Doznao je preko nekog odvjetnikog pripravnika, koji se obino smucao po sudskoj ekaonici, da je Thenardier u zatvoru. Svakog ponedjeljka predavao je Marius u pisarni zatvora pet franaka za Thernardiera. Kad nije imao novaca, posudio bi pet franaka od Courfevraca. To je bilo prvi put* u ivotu, da je pozajmljivao novac. Ovih periodinih pet franaka bili su dvostruka zagonetka: za Courfevraca, koji ih je davao i za Thernardiera, koji ih je primao. Kome li to ide? mislio je Courfevrac. Otkuda mi to dolazi? pitao se Thernardier. Inae je Marius bio oajan. Opet je sve propalo u tamu. Nita vie nije vidio pred sobom; njegov je ivot opet potonuo u tajnu, po ikojoj je lutao pipajui. Za nekoliko je asaka opet vidio, izbliza u toj tami, mladu djevojku, koju je volio, starca, koji je, ini se, bio njezin otac, ova nepoznata bia, koja su predstavljala jedini njegov interes i jedinu nadu na ovome svijetu; i u asu kad je drao, da ih se opet doepao, jedan dah je odnio sve ove sjene. Nijedna iskra sigurnosti i istine nije izbila ak i pri najstranijem udarcu. Nije ve znao, to bi mislio. Nije vie znao ak ni imena, za koje je drao, da ga zna. Sigurno je samo to, da ona vie nije Urula. A eva je nadimak. A to da misli o starome? Da li se on zaista krije pred redarstvom? Pade mu na pamet radnik, kojega je sreo u okolici Invalida. On je jamano pogaao, da su taj radnik i g. Leblanc isti ovjek. On se dakle preoblai? Ovaj ovjek imade herojske osobine i sumnjive osobine. Zato nije zvao u pomo? Zato je pobjegao? Da li je on, jest ili nije, otac mlade djevojke? Najposlije, je li on u stvari onaj48

ovjek, za koga je Thernardier drao, da ga pozna? Thernardier se mogao i prevariti. Toliko problema bez ikakvog rezultata. Sve ovo, istina, nije nita umanjivalo aneosku draest mlade djevojike iz Luxembourga. Zbilja strano: Mariusu je u srcu bila strast, a pred oima no. Bio je gurnut, povuen, nije se mogao ni maknuti. Sve se rasplinulo, osim njegove ljubavi. Od same ljubavi izgubio je instinkt i iznenadnu svjetlost. Obino taj plamen, koji nas pali, pomalo nas i osvjetljava i baci poneto korisne svjetlosti i napolje. Ovih muklih savjeta strasti Marius vie nije uo. Nikada on nije rekao: Kad bih otiao tamo? kad bih pokuao ovo? Ona, koju nije mogao zvati Urulom, bila je negdje; nita nije i ba nimalo pokazivalo Mariusu, na kojoj strani da je trai. Cijeli njegov ivot bio je sada u dvije rijei: krajnja neizvjesnost u neprodirnoj tami. Vidjeti je opet, za tim je eznuo jo uvijek, ali se vie nije nadao. A da bude jo gore, doe bijeda. Osjeao je sasvim blizu sebe, za sobom, ovaj ledeni dah. On je ve odavna u svima ovim vihorima bio prekinuo svoj rad, a nita nije opasnije od prekinutog rada; to je navika, koja dri ovjeka. Lako je napustiti tu naviku, no teko ju je opet stei. Dobro je neto malo sanjarenja, u umjerenoj dozi, kao kakvo sredstvo za lake spavanje. Takvo sanjarenje uspavljuje groznicu i izaziva u duhu blagu i svjeu maglicu, koja popravlja previe otre oblike iste misli, obavija tu i tamo upljine i razmake, vee cjelinu i brie uglove ideja. Ali previe sanjarija, pa je ovjek poplavljen i utopljen. Teko duevnim radnicima koji se puste da potpuno padnu iz miljenja u sanjarije! Oni dre da e se lako osvijestiti i da je to najposlije ista stvar. Zabluda! Misao je posao inteligencije, sanjarija je njena pouda. Zamijeniti misao sanjarijama, to je zamijeniti hranu otrovom. Marius, kao to se sjea, bio je tim zapoeo. Dola je strast i dovrila njegovo strmoglavljen je u snove bez predmeta i bez temelja. On izlazi iz kue samo zato, da ide i da sanja. Raanje lijenosti. Vntlog buran, koji ne otjee. I koliko se rad smanjivao, toliko su potrebe rasle. To je zakon.4 Jadnici II.

49

ovjek sanjar prirodno je rasipan, dareljiv i mek; omlitavjeli duh ne moe imati stegnuti ivot. U tom nainu ivota ima dobra pomijeanoga sa zlim, jer ako je raznjeavanje i kobno, plemenitost je zdrava i dobra. Ali siromah ovjek, velikoduan i plemenit, aiko ne radi izgubljen je. Izvori presuuju, potrebe izbijaju. To je fatalna nizbrdica, niz koju su povueni najestitiji i najvri, kao i najslabiji i najporoniji, i koja se na koncu svrava jednom od ovih dviju jama, samoubojstvom ili zloinom. Zbog toga, to se izlazi, da bi se ilo i sanjalo, doe jedan dan, kad se izae, da se skoi u vodu. Marius je silazio ovom nizbrdicom laganim korakom, oiju uprtih u onu, koje vie nije viao. Ovo, to smo napisali, izgleda udno, ali je istinito. Uspomena na neko odsutno bie svijetli u tami srca; to je vie iezlo, to vie svijetli; oajna i mrana dua vidi ovu svjetlost na svome horizontu kao zvijezdu unutarnje noi. Ona, to je bila cijela Mariusova misao. Nije mislio ni na to drugo; on je nejasno osjeao, da njegov stari kaput postaje nemogu kaput, a njegov novi kaput postaje stari kaput, da se njegove koulje deru, eir kvari, cipele kvare, to jest njegov se ivot ikvari, i on je govorio: Samo kad bih je mogao vidjeti prije nego to umrem. Jedna jedina mila ideja mu je ostala: Ona ga je voljela, to mu je kazao njezin pogled; ona nije znala njegovo ime, ali je znala njegovu duu, i da moda tamo, gdje je ona, ma kalkvo bilo to tajanstveno mjesto, ona ga jo uvijek voli. Tko zna, ne misli li i ona na njega, kao to on misli na nju? Gdjekada, u asovima koji se ne mogu izraziti, kao to ih ima svako srce koje voli, imajui razloga za bol i osjeajui u isto vrijeme neki nejasni drhtaj radosti, on bi govorio: Te njene misli dolaze do mene! Zatim bi dodao: Moda moje misli odlaze isto tako k njoj. Ova iluzija, na koju je jedan asak kaisnije vrtio glavom, ipaik je budila u njegovoj dui zrake, koje su gdjekada sliile na nadu. Od vremena do vremena, naroito u vrijeme veeri, koje najvie alosti sanjare, on je stavljao u jednu biljenicu,50

u ikojoj nije bilo niega drugog osim ovoga, najistije, najbezlinije i najidealnije sanjarije, kojima mu je ljubav ispunjavala srce. On je ovo zvao pisati njoj. Ne treba vjerovati da je njegov razum bio poremeen. On je dodue izgubio lakou rada i odlunoga kretanja k jednom odreenom cilju, ali je imao vie nego ikada uvianja pravinosti. Marius je vidio mirno i stvarno, moda udno, ono, to se dogaalo pred njegovim oima, ak najravnodunije injenice i ljude; rekao bi o svemu po kakvu tanu rije s nekom vrstom bezazlene ravnodunosti. Njegov sud, gotovo odvojen od nade plovio je visoko i lebdio je. U ovom stanju duha nita mu nije izbjeglo, nita ga nije varalo, i on je svakoga asa otkrivao dubinu ivota, ovjeanstva i sudbine. Sretan je onaj, ak i u tekoj nesrei, kome je Bog dao duu dostojnu ljubavi i nesree! Tko nije vidio stvari ovoga svijeta i ovjeje srce u ovoj dvostrukoj svjetlosti, taj nije vidio nita istinito i ne zna nita. Dua, koja voli i trpi, nalazi se u nekom uzvienom stanju. Inae, dani su dolazili jedan za drugim i nije se javljalo nita novo. Izgledalo mu je tek, da se mraan prostor, koji mu je trebalo da prijee, svakog asa skraivao. inilo mu se, tavie, da ve jasno nazire rub strme provalije bez dna. ta? ponavljao je on zar je ja neu vidjeti prije toga? Kad se popne ulicom Saint-Jacques, ostavljajui sa strane gradska vrata, i poe neko vrijeme nalijevo, starim unutranjim bulvarom, stigne se do ulice Sante, zatim Glaciere, i malo prije nego to se stigne do malog potoka Gobelins, doe se na neku vrstu polja, koje je u cijelom dugakom i monotonom pojasu parikih bulvara jedino mjesto, na kome bi slikar pejzaa Ruisdael doao u napast da sjedne. Neto neodreeno, u emu se krila dra, bilo je ovdje, jedna zelena poljana izbrazdana razapetim konopcima, na kojima su se suile krpe na vjetru, jedan stari majur s povrarnicom sazidanom u vrijeme Ljudevita XIII, s krovom udno iaranim mansardama, sa starom ogradom, neto malo vode izmeu jablana, enama, smijehom, glasovima; na horizontu Panteon, drvo iz Doma gluhonijemih, kupola crkve 4* 51

Val-de-Grace, crna, zdepasta, fantastina, zanimljiva, i u dnu stroga etverouglasta pozadina tornjeva Nae Gospe. Kako je to mjesto vrijedilo truda da bude vieno, nitko nije dolazio. Jedva jedna ikola ili dvokolica u etvrt sata. Dogodilo se, te je jednom etnja dovela Mariusa na ovo mjesto blizu vode. Toga dana bio je na bulvaru, velika rijetkost, jedan prolaznik. Marius, nejasno obuzet gotovo divljom drai mjesta, zapita prolaznika: Kako se zove ovo mjesto? Prolaznik odgovori: To je evino polje. I dodade: Ovdje je Ulbach ubio pastiricu iz Ivrvja. Ali poslije rijei eva, Marius nije nita vie uo. Ima iznenadnih smrzavanja u sanjarskom stanju, ikoja izazove jedna jedina rije. Cijela se misao iznenada zgusne oko jedne ideje i nije sposobna ni za koju drugu predodbu. eva, to je bio naziv, .koji je u dubini Mariusove melankolije zamijenio Urulu. Gle ree on u nekoj vrsti nerazumne preneraenosti, svojstvene svim unutranjim monolozima ovo je njezino polje. Ovdje u doznati gdje ona stanuje. To je bilo ludo, ali neodoljivo. I on je dolazio u evino polje svakoga dana.II

RAANJE ZLOINA U TAMNICKOJ ZARAZI Trijumf Javertov u kuerini Gorbeau izgledao je potpun, ali nije bio taikav. Prvo, i to je bila njegova glavna briga, Javert nije uhvatio zarobljenika. Napadnuti, koji bjei, sumnjiviji je od napadaa; i vjerojatno da ovo lice, tako dragocjen plijen za razbojnike, ne bi bilo nita gori plijen i za vlast. A onda, i Montparnasse je umakao Javertu. Trebalo je ekati drugu priliku, da se spusti ruka na ovoga vrakoga kicoa. Montparnasse je zaista, sretnuvi poninu, koja je uvala strau pod drvetima bulvara, odveo je52

k sebi. Srea za njega. Ostao je na slobodi, to se tie fiponine, Javert ju je poslije priklijetio. Slaba utjeha, fiponine je otila s Azelmom u poprajvilite Mandelonnettes. Napokon, Jkod prijevoza iz kuerine Gorbeau u zatvor La Force, glavni od pohvatanih, Claquesous, bio se izgubio. Ne zna se kako se to dogodilo, izvidnici i straari nisu mogli da shvate, ali on se pretvorio u dim, iskliznuo je iz uzica, prouljao se kroz pukotine na kolima i pobjegao je; kad se dolo u zatvor, nitko nije znao, to bi relkao, ali Claquesousa nije bilo. Ili su posrijedi bile neke arolije, ili je bilo krivo redarstvo. Da se nije Claquesous otopio u noi kao pahuljica snijega? Da nije bilo nepriznatog sauea izvidnika? Da nije moda taj ovjek pripadao dvoguboj zagoneci nereda i reda? Da nije on moda imao isto sredite u prestupu i uguivanju? Da nije moda ova sfinga imala svoje prednje ape u zloinu, a zadnje ape u vlasti? Javert nije nikako prihvaao ovakve kombinacije i kostrijeio se pred jednim ovakvim sporazumom; ali njegova eta imala je i druge nadzornike osim njega, moda vie upuene u tajne redarstva negoli on sam, a Claquesous je bio jedan takav zloinac, da je mogao biti vrlo dobar izvidnik. Biti tako dobro poznat s hitrim skrivanjem u no, to je izvanredno za razbojnitva i divno za redarstvo. Ima takvih hulja s dvije otrice. Bilo kako bilo, Claquesous se bio izgubio i nije se mogao pronai. Javerta je, ini se, to vie razdraivalo nego udilo. to se tie Mariusa, ovog odvjetnikog mokljana, koji se jamano poplaio, i ije je ime Javert zaboravio, na njega je Javert malo polagao. Uostalom, odvjetnika je lako nai. No, da li je to bio samo odvjetnik? Istraga je bila poela. Istrani sudac naao je za potrebno da ne stavi u zatvor jednoga iz druine Patron-Minette, nadajui se, da e to izbrbljati. To je bio Brujon, kosmati iz ulice Petit-Banquier. Njega su pustili u dvorite Charlemagne i oko straara bdilo je nad njim. Ime Brujon je jedna od uspomena tamnice La Force. U gnusnome dvoritu, nazvanom Nova zgrada, a u administraciji nazvanom dvorite Sv. Bernarda, a koje su lopovi nazi53

vali lavovskom jamom, pred jednim starim eljeznim zaralim vratima, koja su vodila u staru kapelu vojvodske kue La Force, koja je poslije bila pretvorena u spavaonicu razbojnika, vidjela se ve dvanaest godina neka vrsta kule, grubo urezane avlom u kamen, i ispod nje ovaj natpis: BRUJON, 1811. Brujon iz 1811. bio je otac Brujona iz 1832. Ovaj posljednji, to se moglo tek naslutiti u stupici kue-rine Gorbeau, bio je vrlo lukavi i vrlo vjeti mladi veseljak, usplahiren i plaljiv. Zbog ovog usplahirenog izgleda istrani sudac ga je pustio, raunajui da e biti korisniji u dvoritu Charlemagne nego u eliji zatvora. Lopovi ne prekidaju posao kad su u rukama pravde. Neto tako malo ne smeta im. Biti u zatvoru zbog jednog zloina ne prijei, da se zapone drugi. To su umjetnici, ija je jedna slika na izlobi u Salonu i koji rade na drugome novom djelu u atelijeru. Brujon je izgledao preneraen tamnicom. Gdjekada se mogao vidjeti itave sate, kako stoji pred prozoriem kantine-ra i promatra kao kakav idiot ovaj prljavi oglas s kantinskim cijenama, koji je poinjao sa: bijeli luk 62 centima, i svravao sa: cigara 5 centima. Ili bi pak provodio vrijeme drhtu-rei, cvokoui zubima, govorei da ima groznicu i raspitujui, je li koji od dvadeset i osam kreveta u dvorani za grozniave prazan. Iznenada, u drugoj polovici veljae 1832, doznalo se, da je Brujon, ovaj pospanac, naruio preko kunog nabavljaa ne pod svojim imenom, nego pod imenom svoja tri druga, tri razliite narudbine, koje su ga sve skupa stajale dva i pol franka, pretjerano rasipanje, 'koje je privuklo panju kaplara u zatvoru. Raspitalo se i pregledajui cijenu narudbina, objavljenih u sobi za razgovor zatvorenika, dolo se do rezultata, da se dva i pol franka razdijelilo ovako: tri narudbine; jedna u Panteon, deset sua; jedina u Val-de-Grace, petnaest sua; i jedna na Vratima Grenelle, dvadeset i pet sua. Ovo je bila najvea od sviju cijena. U Panteonu, Val-de-Graceu i na Vratima54

Grenelle nalazila su se upravo prebivalita triju skitnica, koji su ulijevali veliki strah: Kruideniers, nazvan udni, Glorieux, otputeni kanjenik, i BarreCarrosse, na (koje je ovaj dogaaj svratio pogled redarstva. Dralo se, da su ova tri ovjeka podravala vezu s Patron-Minetteom, ija su dva efa bila zatvorena, to jest Babet i Gueulemer. Pretpostavljalo se, da je u Brujonovim poiljkama, poslanim ne na adresu kua, nego ljudima koji su ekali na ulici, bilo izvjetaja o kakvom ugovorenom zloinu. Bilo je i drugih znakova; stavljena je ruka na tri skitnice i dralo se, da je sprijeena ma kakva Brujonova makinacija. Otprilike jedno tjedan dana poslije ovih poduzetih mjera, jedne noi, jedan straar iz etvrti, koji je pregledao donju spavaonicu u Novoj zgradi, u asu kad je htio spustiti svoj maron (Okrugli komadi bakra) u kutiju to je nain, koji se upotrebljava da se uvjeri, da straari ispunjavaju savjesno svoju dunost; svakog sata mora pasti po jedan maran u sve kutije prikovane za vrata spavaonica; jedan straar dakle opazi kroz otvor Brujona, da sjedi i pie neto u svome krevetu pri svjetlosti svjetiljice. Straar ue. Brujona su mjesec dana drali u eliji, ali se nije moglo' dokopati onoga to je napisao. Redarstvo nije znalo nita vie. Pouzdano je samo to, da je sutradan bila baena jedna pota iz dvorita Charlemagne u lavovsku jamu preko pe-terokatne zgrade, koja je rastavljala ta dva dvorita. Zatvorenici su zvali potom grudicu hljeba, vjeto ugnjeenu, koja se alje u Irsku, to jest preko krova jednog zatvora, iz jednog dvorita u drugo. Etimologija: preko Engleske; iz jedne zemlje u drugu; u Irsku. Ova grudica padne u dvorite. Onaj, koji je podigne, otvori je i u njoj nae cedulju upuenu kome od zatvorenika u dvoritu. Ako je pronae koji od zatvorenika, on je predaje, kako je naznaeno; ako je nae uvar ili koji od tajno potplaenih zatvorenika, koje nazivaju ovnovima u zatvoru i lisicama na robiji, cedulja se odnosi u pisarnu i predaje redarstvu. Ovoga puta pota je stigla na mjesto opredjeljenja, iako je onaj, na koga je bila upuena, bio u posebnom odjeljenju. Njegov adresat nije bio nitko drugi nego Babet, jedan od etiri glave Patron-Minettea.55

Pota je sadravala jednu smotanu ceduljicu, na kojoj su bila samo ova dva retka: Babet. Ima jedna taika za rad u ulici Plumet. Ograda na vrtu. To je Brujon pisao nou. Kraj svega pretresanja i pretraivanja Babet je naao naina da prebaci cedulju iz La Forcea u Salpetriere jednoj dobroj prijateljici, koja je bila tamo zatvorena. Ova djevojka predade cedulju jednoj drugoj, koju je poznavala, nazvanoj Magnon, na koju je redarstvo vrlo pazilo, ali koja jo nije bila zatvarana. Ova Magnon, ije je ime italac ve nalazio, imala je s Thenardierom veza, koje e kasnije biti odreene, i mogla je, kad izae iz zatvora, posjetiti fiponinu i posluiti kao most izmeu Salpetrierea i Madellonnettesa. Upravo u to vrijeme uzmanjkalo je dokaza u istrazi protiv Thenardiera u pitanju njegovih keri, i fiponine i Azelma bile su putene. Kad je fiponine izala, Magnon, koja je vrebala na vratima Madellonnettesa, predade joj Brujonov list Babetu, stavljajui joj u dunost, da rasvijetli posao. fiponine ode u ulicu Plumet, nae ogradu i vrt, razgleda kuu, prislukivae, vrebae i nekoliko dana kasnije odnese Magnoni, koja je stanovala u ulici Clocheperce, jedan biskvit, koji Magnona predade metresi Babetovoj u Salpetriere. Biskvit u mranom tamniokom simbolizmu znai: ne moe se nita uiniti. Tako da, kad se tjedan dana kasnije Babet i Brujon sretoe u krugu La Force, kad je jedan iao na ispitivanje, a drugi se otuda vraao: Dakle zapita Brujon ulica P? Biskvit odgovori Babet. Tako nije uspio ovaj zaetak zloina to ga je Brujon zaeo u La Forceu. Ovaj neuspjeh, meutim, imao je posljedice potpuno protivne Brujonovu programu. Kalkve su to bile posljedice, to emo uskoro vidjeti. esto puta se vjeruje da je jedan uzao odrijeen, a kad tamo ve se vee drugi.56

III CIA-MABEUFOVO PRIVIENJE Marius nije odlazio vie nikome; deavalo mu se samo, da gdjekada sretne iu Mabeufa. Dok je Marius silazio laganim koracima niz kobne stupnjeve, koji bi se mogli nazvati podrumskim stepenicama i koji vode u mjesta bez svjetlosti, s kojih se uju sretni kako koraaju iznad glave, i g. Mabeuf je silazio tako sa svoje strane. Flora u Cauteretzu savreno se vie nije prodavala. Pokusi s indigom nisu imali nikakva uspjeha u malom austerlitzlkom vrtu, koji je bio zlo okrenut. G. Mabeuf je u njemu mogao gajiti samo- nekoliko umjetnih biljaka, koje vole vlagu i sjenu. Meutim, on nije gubio hrabrosti. Bio je dobio jedan kut zemlje u Botanikom vrtu, dobro okrenut prema suncu, da tu o svome troku pokua s indigom. Zbog toga je bio odnio bakrorez svoje Flore u zalagaonicu. Svoj doruak je reducirao na dva jajeta, od njih je jedno ostavljao staroj sluavci, kojoj nije davao plau ve petnaest mjeseci. A esto mu je doruak bio jedini obrok. Nije se vie smijao svojim djetinskim smijehom, postao je nekako natmuren, nije vie primao ni posjete. Marius je dobro uinio, to mu vie nije padalo na pamet da dolazi. Gdjekada, u vrijeme kad je g. Mabeuf iao u Botaniki vrt, starac i mladi su se sretali na Bolnikom bulvaru. Nisu razgovarali, tuno su kimali glavom. Muna je to stvar. Ima asova, kad bijeda udalju-je. Nekada dva prijatelja, danas su dva prolaznika. Knjiar Royol je bio pokojni. G. Mabeuf je znao samo za svoje knjige, svoj vrt i svoj indigo; to su bila tri oblika, koji su za njega znaili sreu, zadovoljstvo, nadu. To mu je bilo dovoljno za ivot. On je govorio: Kad budu gotove moje plave kuglice, bit u bogat, uzet u natrag moj bakrorez iz zalagaonice, opet u pustiti s vaarskom reklamom na trite moju Floru s dubokom kesom i oglasima u novinama, kupit u znam ve gdje, jedan primjerak djela Vjetina plovidbe od Pierrea de Medinea, s drvorezima, izdanje 1559. Oekujui sve to, radio je cijeloga dana na svojoj etverokutnoj57

gredici indiga, a (uvee se vraao kui, da zalije vrt i 6ita svoje knjige. G. Mabeuf je imao u to vrijeme vrlo blizu osamdeset godina. Jedne veeri imao je udno privienje. Vratio se kui, dok je jo bio veliki dan. Majika Plutarque, ije se zdravlje poremetilo, bila je bolesna i legla je. On je veerao jednu kost, na kojoj je bilo ostalo neto mesa, i komadi kruha, to je bio naao na stolu u kuhinji, i sjeo je na rub jednog prevaljenoga kamena, koji je sluio mjesto klupe u njegovu vrtu. Kraj ove klupe dizala se po modi starih vonjaka neka vrsta velike pregrade od greda i starih dasaika, donji dio je kavez za kunie, a u gornjem se uva voe. Kunia nije bilo u kavezu, ali je gore bilo nekoliko jabuka. Ostatak od zime. G. Mabeuf je bio poeo prelistavati i itati s pomou naoara dvije knjige, koje su ga zainteresirale i ak, stvar mnogo ozbiljnija za njegove godine, ivo zauzimale njegov duh. Njegova priroena plaljivost stvarala ga je prijemljivim za praznovjerje. Prva knjiga bila je uvena rasprava predsjednika Delancrea O nepostojanosti demona, druga je bila in quarto Mutor de la Rubaudierea O avolima iz Vauvena i drekavcima iz Bievrea. Ova druga knjiurina zanimala ga je to vie, to je njegov vrt bio jedno od mjesta, koja su u staro vrijeme pohaali drekavci. U sumraku je poelo da se bjelasa ono, to je bilo gore, i da se crni ono, to je dolje. itajui, i preiko knjige koju je drao u ruci, ia Mabeuf promatrao je biljke i izmeu ostalih jedan velianstven grm rododendrona, koji je bio jedan od njegovih uspjeha; etiri dana ege, vjetra i sunca bez kapi kie prola su; stabljike su se savile, pupoljci objesili, lie ipopadalo, sve je imalo potrebu da bude zaliveno; osobito je rododendron bio alostan. ia Mabeuf je bio od onih, za koje biljke imaju duu. Starac je radio cijeloga dana na svome kvadratu indiga, bio je iscrpljen od umora, no ipak se die, ostavi knjige na klupi i poe sav pognut i posrui do zdenca, ali kad je uhvatio za lanac, nije mogao ni da povue, koliko je trebalo da ga otkvai. Tada se on okrene i podie pogled ipun bijede k nebu, koje se punilo zvijezdama.58

Vee je imalo onu vedrinu, koja pri tite ovjeji bol nekom kobnom i vjenom radou. No je obeavala, da e biti is to t ako suha, kao to j e bi o i dan. Svuda zvijezde! mislio je starac nema ni najma njeg oblaka! Ni jedne suze vode! I njegova glava, koja se bila jedan trenutak podigla, padne mu opet na grudi. On je opet podie i gledae jo u nebo, mrmljajui: Ni jedne kapi rose! Malo milosti! Pokua jo jedanput da otkopa lanac od zdenca, ali nije mogao. U tom asu zau jedan glas, koji je govorio: ia Mabeufe, hoete li, da vam ja zalijem vrt? U isto vrijeme zau se u ivici neto kao neki um od divlje zvijerke i on opazi, gdje je izala iz iblja neka djevojaka mrava prilika, koja se ispravi pred njim, gledajui ga smjelo. Ovo je vie sliilo na neki oblik, koji se razvija u tami, nego na ovjeje bie. Prije nego to je ia Mabeuf, koji se lako plaio i koji je, kao to smo rekli, bio od prirode plaljiv, mogao da odgovori jedan slog, ovo bie, iji su pokreti u mraku imali neku udnu naglost, otkopa lanac, spusti i izvue vedro, napuni kantu, i dobri ovjek gledae ovo privienje s bosim nogama i poderanom suknjom, kako tri po gredicama, dijelei ivot oko sebe. utanje vode iz kante po liu ispunja valo je iu Mabeufa arobnim osjeajem, inilo mu se da je sad i rododendron bio sretan. Kad je ispraznila prvu kantu, djevojka izvue drugu, pa zatim treu. Zalila je cijeli vrt. Gledajui je tako po gredicama, gdje je njena prilika izgledala sasvim crna, njiui na mravim rukama svoj poderani al, imala je neto, to podsjea na imia. Kad je svrila, ia Malbeuf joj se priblii sa suzama u oima i spusti joj ruku na elo. Bog vas blagoslovio ree on vi ste aneo, jer se brinete za cvijee. Ne odgovori ona ja sam vrag, ali to ini je sve jedno. 59

Starac povika, ne ekajui i ne sluajui njezin odgovor: ne mogu nita uiniti za vas! Moete neto ree ona. to? Kakva teta, to sam ja tako nesretan i siromaan, pa

IV MARIUSOVO PRIVIENJE Nekoliko dana poslije ovog posjeta duha ii Mabeufu, jednoga jutra to je bio ponedjeljak, dan petofranka, koji je Marius pozajmljivao od Courfevraca za Thenardiera Marius je bio metnuo ovaj novac u dep, i prije nego to ga odnese u zatvorsku pisarnu, otiao je, da se malo proeta, nadajui se da e mu na povratku to initi dobro, pa e moi raditi. Uostalom, to je uvijek bilo tako. Cim bi ustao, sjedao je za kakvu knjigu ili list papira, da sklepa kakav prijevod; u ovo vrijeme imao je da radi na francuskom prijevodu jedne glasovite njemake prepirke, raspravu izmeu Gansa i Savignvja; uzimao je Savignvja, uzimao Gansa, proitao po etiri retka, pokuavao da napie jedan, nije mogao, vidio je jednu zvijezdu izmeu papira i sebe, i dizao se sa stolca, govorei: Idem malo van. To e me vratiti u koloteinu. I ode u evino polje. Tu je vidio vie nego ikada dosad zvijezdu, a manje nego ikada Gansa i Savignvja. Vrati se kui, pokua raditi i ne uspije nikako; nije bilo naina da opet svee jedan jedini od pokidanih konaca u mozgu; tada bi govorio: Sutra neu izlaziti. To me spreava u radu. I izlazio je svakog dana. Stanovao je vie u evinu polju negoli u stanu Courfevracovu. Njegova prava adresa bila je: bulvar La Sante, kod jednog drveta iza ulice Croulebarbe. Ovoga je jutra napustio ovo sedmo drvo i sjeo na nasip potoka Gobelinsa. Veselo sunce probijalo je kroza svjee razvijeno lie, potpuno svijetlo. Mislio je na Nju. I ovo sanjarenje postajalo je prijekor i padalo na njega; on je bolno mislio na svoju lijenost, paralizu due koja ga je obuzimala, i na no, koja se sve vie i vie zgunjavala pred njegovim oima, tako da vie nije vidio sunca. Meutim, kroz ovo muno izdvajanje nejasnih ideja, koje nije bilo ak ni monolog, toliko je aktivnost slabila u njemu, on nije imao ak snage ni za oajanje. Cuo je za sobom, ispod 61

Da mi kaete, gdje stanuje g. Marius. Starac nije razumio nita. Koji gospodin Marius? On podie svoj staklasti pogled i izgledae, kao da trai neto iezlo. Jedan mladi ovjek, koji gdjekada dolazi ovamo. Meutim je g. Mabeuf pretraio po svome sjeanju. Ah, da! povika on znam, to ste htjeli rei. e kajte! gospodin Marius ... baron Marius Pontmercv, vraga! On stanuje. . . ili bolje on ne stanuje vie. . . Pa da, ja ne znam. On se govorei sagnuo, da uvrsti jednu granu rododendrona, i nastavi: ekajte, sad se sjeam. On prolazi vrlo esto bulvarom i ide do Glaciere. Ulica Croulebarbe. evino polje. Idite tuda. Lako ete ga sresti. Kad se g. Mabeuf ispravio, nije bilo vie nikoga, djevojka je bila iezla. On se zaista malo uplaio. Sigurno mislio je on da moj vrt nije zaliven, vje rovao bih, da je to bio duh. Jedan sat kasnije, kad je bio legao, opet se sjeti ovoga, i uspavljujui se, u ovome mutnom trenutku kad misao, slina ptici iz prie koja se mijenja u ribu da bi preplivala more uzima oblik sna da prijee u spavanje, on je govorio nejasno: Zbilja, to je vrlo slino onome, to La Rubaudiere pria o avolima drekavcima. Da nije i ovo bio neki vrai?

60

sebe, na objema obalama potoka, pralje s Gobelinsa, kako lupaju rubljem, a nad svojom glavom ptice, kako cvrkuu i pjevaju u javorovima. S jedne strane huka slobode, sretne bezbrinosti, besposlice ikoja ima krila; a s druge huka rada. Ove dvije radosne huke bacale su ga u duboke sanjarije i pomalo razmiljanja. Odjednom, usred svog umornog zanosa, zau jedan poznat glas, koji je govorio: Gle! Evo ga! On podie oi i (prepozna ono nesretno dijete, koje je jednog jutra dolo k njemu, stariju Thenardierovu ker, Eponinu; sad je znao, kako se zvala. udna stvar, osiromaila je jo vie i poljepala se; dva koraka, za koje je izgledalo, da ona ne bi bila kadra da ih uini. Bila je dvostruko napredovala, u svjetlosti i u krajnjoj nevolji. Bila je bosa i u dronjcima kao i onoga dana, kad je onako odluno ula u njegovu sobu, samo njezini dronjci imali su sada dva mjeseca vie; rupe su bile ire, zakrpe prljavije. To je bio onaj isti promukli glas, isto tamno i izbrazdano elo, isti slobodan, lutajui i nestalan pogled. Vie nego proli put imala je u licu neega uplaenog i jadnog, to je dodao bijedi prolazak kroza zatvor. U kosi je imala komadie sijena i slame, ne kao Ofelija koja luduje zaraena ludilom Hamletovim, nego zato, jer je bila spavala u nekoj tali. Ipak, kraj svega toga, ona je bila lijepa. Kakva si ti zvijezda, o mladosti! Meutim, se ona zaustavila pred Mariusom s neto malo radosti na svome modrom licu i s neim, to je sliilo na osmijeh. Ostade jo nekoliko asaka, kao da nije mogla progovoriti. Nala sam vas napokon! ree ona najposlije. ia Mabeuf je imao pravo, na ovom bulvaru! Kako sam vas tra ila! Kad biste znali! Znate li vi? Bila sam u bajboku. Pet naest dana! Pustili su me! Vidjeli su, da nema nita, i uosta lom, ja jo nemam ni godina za suenje. Manjkala su jo dva mjeseca. Oh, kako sam vas traila! Evo, ve est tjedana. Vi dakle ne stanujete vie tamo? ,62

f

sti. Vi ste iselili. Gle! Zato vi nosite takav stari eir? Je dan mlad ovjek, kao to ste vi, mora imati lijepo odijelo. Znate li, gospodin Marius, ia Mabeuf vas zove baron Ma rius, ne znam zato. Valjda nije istina, da ste vi baron? Baroni su stari, to vam ide u Luxembourg pred dvor, gdje ima najvie sunca, i ita Dnevnik za jedan sou. Ja sam jedanput bila nosila pismo jednome baronu, koji je bio takav. Imao je vie od sto godina. Je li, recite, gdje stanujete sad? Marius ne odgovori. Ah! nastavi ona vi imate jednu rupu na koulji. Trebalo bi da vam to saijem. Ona je nastavljala s izrazom, koji je malo-pomalo bivao mraniji: Vama, izgleda, nije drago, to me vidite. Marius je utio; i ona sama zauti jedan asak, a zatim povika: Meutim, kad bih ja htjela, ja bih vas prisilila, da iz gledate zadovoljni! ta? zapita Marius. ta hoete rei? Ah! Vi ste mi govorili ti! prihvati ona. E, lijepo, ta hoe rei? Ona se ugrize za usne; izgledalo je, kao da je obuzeta nekom vrstom unutranje borbe. Napokon kao da se odluila. Uostalom, svejedno. Vi izgledate tuni, a ja hou da budete zadovoljni. Obeajte mi samo da ete se smijati. Ja hou da vas vidim, da se smijete, i da vam velim: E lijepo! to je dobro! Siromani g. Marius! Vi znate, obeali ste mi dati sve, to budem htjela___ Jest, govori dakle! Imam adresu. Marius problijedi. Sva mu se krv vrati u srce. Kakvu adresu? Adresu, koju ste traili od mene. I doda, kao da se usiljava: Adresu... zar ne znate? Da? promuca Marius. Adresu gospoice.63

Ne ree Marius. O, razumijem. Radi onoga. To su neugodne pripovije

*

Kad je izgovorila ovu rije, ona duboko uzdahnu. Marius skoi s nasipa na kom je sjedio, i (kao lud je uhvati za ruku. Oh, vodi me! Reci mi! Trai od mene sve, to hoe! Gdje je to? Poite sa mnom odgovori ona. Ja ne znam tano ulicu i broj; to je na sasvim drugoj strani odavle, ali dobro znam kuu, odvest u vas. Ona izvue ruku i nastavi tonom, koji bi oalostio nekog promatraa, ali ikoji ne kosnu opijenog i zanesenog Mariusa: Oh, kako ste vi zadovoljni! Jedan oblak prijee preko Mariusova ela. On zgrabi poninu za ruku. Zakuni mi se na neto. Da se zakunem? ree ona a ta bi to znailo? Hm! Vi hoete, da se ja kunem. I ona se nasmije. Tvoj otac! Obeaj mi, fiponine! Zakuni mi se, da nee kazati tu adresu tvome ocu! Ona se okrene prema njemu s preneraenim izrazom. fiponine! Otkud vi znate, da se ja zovem ponine? Obeaj mi ovo, to ti kaem! Ali ona je izgledala, kao da ga i ne uje. To mi godi! Vi ste me nazvali Eponinom. Marius joj uhvati obje ruke najedanput. Ta odgovori ini, tako ti neba! Pazi, to ti velim, zakuni mi se, da nee kazati adresu, koju zna tvome ocu! Moj otac? ree ona. A da, moj otac! Budite spo kojni. On je u zatvoru. Uostalom, ta me se tie moj otac! Ali ti mi ne obeava! povika Marius. Ta pustite me ve jednom! ree ona, prsnuvi u smijeh kako me tresete! Da! Da! ja vam to obeajem! kunem vam se na to! Pa ta vam to znai? Neu rei adresu mome ocu. Tako! Je li sad dobro? Je li tako?

Niti ikome? uini Marius. Nikome. Sad nastavi Marius odvedi me. Zar odmah? Odmah. Idemo. Oh, kako je zadovoljan! ree ona. Poslije nekoliko koraka ona stane. Vi idete sa mnom vrlo blizu, gospodin Marius. Pustite me, da ja idem naprijed, a vi idite za mnom, kao sluajno. Ne treba da se vidi jedan dobar mlad ovjek, kao to ste vi, sa enom kao to sam ja. Ni jedan jezik ne bi mogao izraziti sve, to je sadravala rije ena, ovako izgovorena ustima ovoga djeteta. Ona uini jedno desetak koraka; Marius ju je slijedio. Ona mu uputi ove rijei sa strane, i ne okreui se: Dobro, a vi znate, da ste mi neto obeali? Marius pretrai depove. Nije na svijetu imao nita drugo do pet franaka, namijenjenih starom Thenardieru. On ih uze i spusti u ruku ponininu. Ona otvori aku i pusti na zemlju novac, gledajui ga mrano. Ne trebam ja novaca od vas ree ona.

5 Jadnici II

64

KNJIGA TREAKua u ulici Plumet

KUA S TAJNOM Polovinom prologa vijeka, neki predsjednik suda u Parikom sudu, koji je imao ljubavnicu i to krio jer u to su vrijeme visoka gospoda pokazivala svoje ljubavnice, a graani su ih krili dao je da se naini jedna kuica u predgrau Saint-Germain, u pustoj ulici Blomet, koja se danas zove ulica Plumet nedaleko od mjesta, koje se tada zvalo Borba ivotinja. Kua se sastojala od jednog paviljona na jedan kat, dvije sale u prizemlju, dvije sobe na prvom katu, dolje kuhinja, gore budoar, pod krovom jedna sobica, pred svim ovim jedan vrt, ija je ograda gledala na ulicu. Vrt je bio sve, to je prolaznik mogao vidjeti; ali iza paviljona bilo je jedno uzano dvorite i u dnu dvorita jedan nizak stan s dva odjeljenja nad podrumom, neto za svaki sluaj, namijenjeno, da po potrebi zakloni dijete i dojkinju. Ovaj stan imao je otraga preko jednih skrivenih vrata, koja su se tajno otvarala, vezu s jednim dugim uzanim hodnikom, poploenim, iskrivudanim, pod otvorenim nebom, porubljenim visokim zidom, koji je sakriven udnovatom vjetinom kao iezao izmeu ograda vrtova i nasada, kraj ijih je krivina i uglova iao, dok napokon ne izbije na jedna druga vrata tako isto tajna, koja su izlazila na jedno pola milje odavle, gotovo u drugoj etvrti, na osamljenome kraju ulice Babilon.5*

67

G. predsjednik je ulazio ovuda, tako da oni, koji bi ga vrebali i pratili i koji bi zapazili da g. predsjednik odlazi ta-'janstveno svakoga dana nekud, ne bi mogli ni posumnjati, da otii u ulicu Babilon znai otii u ulicu Blomet. Zahvaljujui vjetoj kupnji zemljita, dosjetljivi je sudac mogao ovako tajno presjei put na svome vlastitom zemljitu i, razumije se, bez nadzora. Kasnije je on, kao suvian dio, prodao podijeljene u male parcele za vrtove i nasade pojedine dijelove du hodnika, i kupci ovih dijelova s obadvije strane drali su, da imaju posrijedi jedan zid, a nije im padalo ni na pamet, da postoji ova duga vrpca hodnika, koja se vijugala izmeu zidova, izmeu njihovih vrtova i vonjaka. Jedine su ptice vidjele ovu zanimljivost. Jamano su crnoglavke i sjenice prologa vijeka mnogo brbljale na raun g. predsjednika. Paviljon, sazidan od kamena u stilu Mansard, obloen i namjeten u stilu Watteau, iznutra ukraen koljkama, izvana perik, ograen trostrukom ogradom od cvijea, imao je neega diskretnog, koketnog i sveanog, kao to i dolikuje kui ljubavi i sudstva. Ova kua i ovaj hodnik, kojih danas vie nema, postojali su do prije nekih petnaest godina. Godine Devedeset tree kupio je tu kuu neki kotlar, da je srui, ali kako nije mogao isplatiti pogoenu cijenu, narod ga je stavio pod steaj. Tako je kua sruila kotlara. Otada je kua ostala nenaseljena, polako je postajala ruevina kao svaki stan, u kome nema ovjeka da mu udahne ivot. Ostala je namjetena ovim starim namjetajem i uvijek na prodaju i za izdavanje, i deset-dvanaest prolaznika, koji su prolazili ulicom Plumet, bili su o tome obavijeteni jednom poutjelom neitljivom objavom, objeenom na vrtnu ogradu jo od 1810. godine. Pred kraj Restauracije mogli su ovi isti prolaznici primijetiti, da je ovog oglasa nestalo i da su, tavie, prozorski kapci na prvom katu otvoreni. Kua je zaista bila naseljena. Na prozorima su bile zavjesice, znak, da je tu bila ena. Mjeseca listopada 1829. bio se javio jedan postariji ovjek i uzeo pod zakup kuu onakvu kakva je bila, razumijevajui tu sasvim pojmljivo i zadnji dio stana i hodnik, koji je izlazio na ulicu Babilon. Dao je popraviti tajne otvore na vrati68

ma za ovaj prolaz. Kua, mi smo to ve rekli, bila je namjetena gotovo samim starim namjetajem predsjednikovim; novi je stanar izveo nekoliko popravaka, dodao tu i tamo ono, to je nedostajalo, popravio kaldrmu u dvoritu, crepove na krovu, stube na stepenicama, dijelove parketa i stakla na prozorima i najposlije se doao nastaniti s jednom mladom djevojkom i jednom starom sluavkom, bez vike, vie kao netko, tko se uvlai, nego kao netko, tko ulazi u svoju kuu. Susjedi nisu o ovome nita brbljali, s razloga, to nije bilo susjeda. Taj novi zakupnik bio je Jean Valjean, a mlada djevojka bila je Cosette. Sluavka je bila neka ena, nazvana Toussaint, koju je Jean Valjean spasio od bolnice i bijede, i koja je bila stara, provincijalka i mucava, tri svojstva, koja su sklonula Jeana Valjeana da je povede sa sobom. Uzeo je kuu u zakup pod imenom g. Fauchelevent, rentijer. Po svemu, to je bilo prije ispriano, pisac nije nita kasnije od Thenardiera prepoznao u njemu Jeana Valjeana. Zato je Jean Valjean napustio samostan Mali Picpus? ta se dogodilo? Nita se nije dogodilo. Kao to se sjeate, Jean Valjean je bio sretan u samostanu, toliko sretan, da se na kraju njegova savjest poela uznemirivati. Viao je Cosettu svakoga dana, osjeao je, kako se raa i razvija u njemu sve vie i vie oinstvo, on je pokrivao duom ovo dijete, govorio je da je ona njegova, i da mu je nita ne moe oduzeti, da e to tako biti bez kraja, da e ona nesumnjivo u opatice, blago je navodei na to svakoga dana, tako da samostan bude ubudue svemir za nju kao i za njega, da on tu ostari i da ona tu poraste, da ona tu ostari i on umre, da konano divne li nade nikakvo rastajanje ne bude mogue. Razmiljajui o tome, doao je do toga da je pao u zabunu. Ispitivao je sebe. Pitao se, da li sva ta srea nije samo za njega, i da li je ona sastavni dio i sree ovoga djeteta, koje je on zaplijenio i ukrao, on starac; nije li to uistinu bila kraa? Govorio je sebi, da to dijete ima pravo upoznati ivot prije nego to ga se odrekne, da otrgnuti joj unaprijed i gotovo bez pitanja sve radosti pod izgovorom da69

se spasi od sviju kunja, iskoriujui njezinu naivnost i odvojenost, da bi se u nju usadila neka lana naklonost sve bi to znailo izopaivati jedno ljudsko bie i varati Boga. I tko zna, nee li ga jednoga dana, kada shvati sve ovo i postane preko volje opaticom, Cosette zamrziti? To je bila posljednja misao, gotovo egoistina i manje herojska nego druge, ali koja mu je bila nepodnoljiva. On odlui napustiti samostan. On odlui, i s tugom uvidje, da je trebalo. to se tie opreznosti, on je nije imao. Pet godina boravka i povuenosti izmeu etiri zida bili su neizbjeno poruili i rastjerali povod za strah. Mogao se vratiti meu ljude mirno. Ostario je i sve se promijenilo. Tko e ga sad prepoznati? I zatim, ba kad bi dolo i najgore, bilo je opasnosti samo za njega, i on nije imao prava da osudi Cosettu na samostan zbog toga, to je on bio osuen na robiju. Uostalom, ta je opasnost pred dunou? Napokon, nita ga nije spreavalo da bude razborit i oprezan. to se tie Cosettina obrazovanja, ono je bilo gotovo zavreno i potpuno. Tada, kad je odluka bila stvorena, on je ekao zgodnu priliku. Ova se skoro javila. Stari Fauchelevent je umro. Jean Valjean zatrai da bude primljen od preasne nadstojnice samostana, i ree joj, budui je prilikom bratove smrti naslijedio neto malo, to mu je doputalo da ubudue ivi ne radei, on naputa svoje mjesto u samostanu i vodi svoju kerku; ali, kako nije bilo pravo zbog Cosette, koja se jo nije zavjetovala, a bila je na besplatnom odgoju, to on pokorno moli preasnu nadstojnicu za doputenje, da pokloni samostanu kao odtetu za pet godina, koje je Cosette tu provela, svotu od pet hiljada franaka. Tako je Jean Valjean izaao iz samostana Vjenoga klanjanja. Naputajui samostan, on uze pod pazuho i ne htjede povjeriti ni jednome nosau mali sandui, iji je klju uvijek nosio sa sobom. Ovaj sandui budio je Cosettinu radoznalost zbog mirisa, kojim je odisao.70

Recimo i to, da ga ubudue ovaj kovei nije vie ostavljao. Uvijek je bio u njegovoj sobi. To je bila prva i gdjekada jedina stvar koju bi ponesao pri svojim selidbama. Cosette se tomu smijala i nazivala sandui nerazdruivim, govorei: Ja sam ljubomorna na njega. Ipak nije Jean Valjean izaao na slobodu bez duboke strepnje. Pronaao je kuu u ulici Plumet i zavukao se u nju. Od sada se zvao Ultime Fauchelevent. U isto vrijeme uzeo je pod zakup druga dva stana u Parizu, da bi manje privlaio panju, nego kad bi uvijek ostajao u istoj etvrti, i da bi po potrebi mogao biti odsutan na najmanje nespokojstvo, koje bi ga obuzelo, i napokon, da se vie ne nae nespreman kao one noi, kad je kao nekim udom umakao Javertu. Ova druga dva stana bila su vrlo trona i siromana izgleda, u dvije etvrti, vrlo udaljeni jedan od drugoga, jedan u Zapadnoj ulici, a drugi u ulici Oklopnika. Odlazio je od vremena do vremena as u ulicu Oklopnika, as u Zapadnu ulicu, da provede po mjesec dana ili est tjedana s Cosettom, ne vodei Toussaintu. Tamo ih je sluio vratar, a on se izdavao za rentijera iz okoline, koji ima svoj stan i u gradu. Ova visoka vrlina imala je u Parizu tri sklonita, da bi umakla redarstvu. II JEAN VALJEAN NARODNI GARDIST Uostalom, on je u pravom smislu rijei stanovao u ulici Plumet i uredio je svoj ivot ovako: Cosette sa sluavkom zauzimala je paviljon; ona je imala veliku spavau sobu s oslikanim drvenim zidovima izmeu prozora, budoar s pozlaenim trakama od sadre, salon predsjednikov prostrt sagovima i s prostranim foteljima; ona je imala vrt. Jean Valjean je dao da se metne u Cosettinu sobu krevet s baldahinom od stare svile u tri boje i jedan stari i lijepi perzijski sag, kupljen u ulici Figuier-Saint-Paul, i da bi popravio strogost ovih velianstvenih starina, on je pomije71i L i . . .

ao s ovim starinama sve one vesele i ljupke sitnice mladih djevojaka, etaeru, biblioteku i pozlaene knjige, tapete, pribor za pisanje, stol za rad iaran sedefom, pribor za ivanje od pozlaenog srebra, posue za toaletu od japanskog porculana. Duge zavjese od damasta na crvenoj osnovi u tri boje visile su na prozorima prvoga kata. U prizemlju zavjese od sagova. Kuica Cosettina bila je preko cijele zime grijana od gore do dolje. A on je stanovao u nekoj vrsti stana za vrtlara, koji je bio u unutranjem -dvoritu, sa slamnjaom na poljskom krevetu, jednim stolom od bijela drveta, dva slamnata stolca, jednom porculanskom posudom za vodu, nekoliko knjiurina na jednoj pregradi, njegovim dragim koveiem u uglu, uvijek bez vatre. On je ruao s Cosettom, i za njega je bilo crnog hljeba na stolu. Rekao je Toussainti kad je dola: Gospoica je gospodarica u kui. A vi, go-gospodine? zapitala je Toussaint preneraeno. Ja? Ja sam neto vie nego gospodar, ja sam otac. Cosette je u samostanu uila kuanstvo i upravljala je prihodima koji su bili vrlo skromni. Svakoga je dana uzimao Jean Valjean pod ruku Cosettu i izlazio s njom u etnju. Vodio ju je u Luxembourg na najosamljeniju stazu, a svake nedjelje na misu, uvijek u crkvu Saint-Jacques-du-Haut-Pas, zato to je to bilo vrlo daleko. Kako je to bio vrlo siromaan kraj, cn je tamo inio mnoga dobroinstva, i nesretnici su ga okruivali u crkvi to mu je i donijelo poslanicu Thenardierovu: Gospodinu dobrotvoru iz crkve Saint-Jacques-du-Haut-Pas. Prilikom posjeta kod bijednih i bolesnih rado je sa sobom vodio Cosettu. Nikakvo tue lice nije ulazilo u kuu u ulici Plumet. Toussaint je donosila namirnice, a Jean Valjean je sam iao po vodu iz oblinjeg zdenca na bulvaru. Drva i vino drali su u nekoj vrsti polupodzemnog udubljenja, obloenog ljunkom i koljkama, koje se nalazilo u blizini vrata iz ulice Babilon, a koje je nekad sluilo kao peina gospodinu predsjedniku; jer u vrijeme Ludovanja i Kolibica nije se mogla zamisliti ljubav bez /peina. Na skrivenim vratima iz ulice Babilon nalazio se jedan sandui za potu, namijenjen pismima i novinama; samo to tri stanovnika ipaviljona u ulici Plumet nisu primali ni72

pisma ni novine, i sva korist od sanduia, nekada ljubavnog posrednika i povjerenika jednoga sudskoga enskara, bila je sad ograniena na objave sakupljaa poreza i na poziv iz garde. Jer g. Fauchelevent, rentijer, bio je u narodnoj gardi; nije mogao izmai tijesnim zamkama popisa od 1831. godine. Opinski popis, poduzet u to vrijeme bio je dopro ak do samostana Malog Piopusa, neke vrste neprodirnoga i svetoga oblaka, u kome je Jean Valjean izgledao dostojan potovanja u njegovoj opini, a prema tome i dostojan primanja u gardu. Tri do etiri puta godinje oblaio je Jean Valjean odoru i vrio svoju dunost; uostalom vrlo rado; to je za njega bilo jedno pristojno preoblaenje, koje ga je dovodilo u dodir sa svima i ostavljalo u isto vrijeme osamljenog. Jean Valjean je bio navrio ezdeset godina, doba, kad se zakonom oslobaa obveze; ali on je izgledao, kao da nema vie od pedeset; uostalom, on nije imao nikakve elje da se sakrije od svoga narednika ni da ljuti grofa de Lobaua; on nije imao poloaj u graanstvu; krio je svoje ime, krio je svoju linost, krio je sve; i kao to smo malo prije rekli, to je bio jedan narodni dobrovoljac. Sva njegova tenja bila je u tom, da bude slian ma kome, koji plaa svoj porez. Ovome ovjeku je bio ideal: u sebi aneo, izvana graanin. Xpak, da zabiljeimo jedan detalj. Kad bi Jean Valjean izlazio s Cosettom, on bi se oblaio, kao to smo ve vidjeli, i izgledao je gotovo kao kakav stari oficir. Kad je izlazio sam, a to je obino bivalo uvee, uvijek bi bio obuen u radniku bluzu i hlae, s kapom, koja mu je skrivala lice. Je li to bilo iz opreza ili iz skromnosti? Oboje u isti mah. Cosette je bila navikla na zagonetnost svoje sudbine i jedva da je i zapaala osobenosti svoga oca. to se pak tie Toussainte, ona je oboavala Jeana Valjeana i nalazila, da je dobro sve, to radi. Jednog dana njezin mesar, koji je primijetio Jeana Valjeana, ree joj: To je ljudina. Ona odgovori: To je jedan svetac. Ni Jean Valjean, ni Cosette, ni Toussaint nisu nikad izlazili drugaije nego na vrata iz ulice Babilon. Osim ako bi bili primijeeni kroz ogradu vrta, bilo je teko pogoditi, da73

su stanovali u ulici Plumet. Ova je ograda bila uvijek zatvorena. Jean Valjean je ostavio vrt neobraen, da bi privukao to manje panje. U ovome se moda varao. III FOLIIS AC FRONDIBUS Ovaj vrt, ostavljen ovako sam sebi ve vie od polovine vijeka, bio je postao neobian i divan. Prolaznici su se etrdeset godina zaustavljali da ga promatraju, ni ne slutei tajne, koje je on skrivao iza svoje zelene i svjee gustine. Vie je sanjara u ovo vrijeme prodiralo svojim mislima i pogledima radoznalo kroz ipke na staroj ogradi, zakljuanoj, iskrivljenoj, naherenoj, zatvorenoj s dva pozelenjela i mahovinom obrasla stupa, okrunjena jednim trouglastim frontonom s nerazrjeivim arabeskama. U jednome uglu bila je ikamena -klupa, jedna ili dvije pljesnive statue, dok je neto reetke, koju je vrijeme raskovalo, trunulo na zidu; inae nigdje ni staze ni gredice; posvuda visoka trava. Vrtlarstvo je otilo, priroda se vratila. Korova u izobilju, divna zgoda za jedan siromani komadi zemlje. Sjajno pirovanje eboja. Nita u ovom vrtu nije spreavalo sveti poriv stvari ka ivotu; potovanja dostojno rastenje bilo je kod svoje kue. Drvee se sagnulo kupinama, kupine se penjale k drveu, loza se penjala, grana savijala, ono to puzi po zemlji srelo se s onim to se grana u zraku, ono to lepra na vjetru nagnulo se onom to se vue po mahovini, stabla, grane, lie, ile, grmovi, hladole, korijeni, izdanci, paprat, trnje, sve se izmijealo, prodiralo jedno u drugo, sjedinilo se, sklopilo; bilje je u jednom tijesnom i dubokom zagrljaju slavilo i izvrivalo tu, pred zadovoljnim okom Stvoritelj evim, na ovom odreenom komadiu od tri stotine etvornih stopa, svetu tajnu bratstva, simbol ljudskog bratstva. Taj vrt nije vie bio vrt, to je bio jedan ogroman grm, to jest neto neprohodno kao uma, naseljeno kao grad, drui kao gnijezdo, mrano ikao katedrala, mirisno kao kita, osamljeno kao grob, ivo kao gomila.74

U travnju je ovaj ogromni ibljak, slobodan iza ograde i izmeu etiri zida, ulazio u mukli rad sveopeg klijanja, drhtao na suncu gotovo kao kakva ivotinja, koja udie isparivanje kozmike ljubavi i koja osjea, kako joj se travanjski sok penje i kljua u ilama, i otresajui na vjetru svoju udnu zelenu kosu, sijae na vlanu zemlju, na ruevne statue, na trono predvorje paviljona i ak na kaldrmu puste ulice cvijee kao zvijezde, rosu kao biser, plodnost, ljepotu, ivot, radost, mirise. O podne se tu naganjalo na hiljade bijelih leptira i bio je velianstven prizor vidjeti, kako se kao pahuljice kovitla u sjeni ovaj ivi ljetni snijeg. Tu, u veseloj tami zelenila, mnotvo nevinih glasova govorilo je toliko dui, i ono, to je cvrkutanje zaboravljalo rei, to bi dopunilo zujanje. Uvee se kao neka magla sanjarija dizala iz vrta i obavijala ga; pokrov od magle, neka nebeska i tiha duga pokrivala ga; opojni miris hladolea izbijao je odasvuda kao fini i izvrsni otrov; ula su se posljednja dozivanja djetlia i govedarki, kako se uguuju u granju; osjeala se ona sveta intimnost izmeu drvea i ptica, preko dana krila vesele lie, nou lie zatiuje krila. Zimi je ibljak crn, vlaan, nakostrijeen, cvokoe i doputa da se malo vidi i kua. Mjesto cvijea na granama i rose u cvijeu vidjeli su se dugi srebrnasti tragovi pueva po hladnom i gustom sagu od uta lia; ali na svaki nain, ma kako izgledalo, u svako doba, u proljee, zimu, ljeto, jesen, ovaj mali ograeni komad zemlje odisao je melankolijom, razmiljanjem, samoom, slobodom, odsutnou ovjeka, prisutnou Boga; i stara zarala ograda kao da je govorila: ovaj je vrt moj. Uzalud je bila posvuda naokolo parika kaldrma, stari i velianstveni domovi u ulici Varennes na dva koraka, kupola Invalida sasvim blizu, Parlamenat nedaleko; kola u ulici Bourgogne i ulici Saint-Dominique uzalud su gordo drndala u susjedstvu, uti, mrki, bijeli, crveni omnibusi uzalud su se ukrtali na oblinjim raskrima, ulica Plumet je bila pustinja; i sama smrt starih vlasnika, minula revolucija, ruenje starih bogatstava, odsutnost, zaborav, etrdeset godina naputenosti i praznoe bilo je dovoljno, da opet vrate na ovo pri75

pravljeno mjesto paprat, maslaak, kukutu, hajduku travu, buniku, visoku travu, velike biljke ogrnute irokim listovima, gutere blijedozelene boje, kornjae, nemirne i brze kukce; da izvuku iz zemljine dubine izmeu ova etiri zida ne znam kakvu divlju i surovu veliinu; i da priroda, koja remeti bijedno ureenje ljudi i koja se iri postepeno tamo, gdje se iri, isto tako u jednom mravu kao i u orlu, dolazi da se razvije u jednom malom parikom vrtu s isto toliko surovosti i velianstva kao u kakvoj praumi Novoga svijeta. Zapravo nita nije maleno; svaki, koji je podloan dubokom prodiranju prirode, znade to. Premda nije dano filozofiji nikakvo potpuno zadovoljenje, ak ni da obiljei uzrok i ogranii posljedicu, gledalac pada u zanos bez osnova zbog svih ovih rastavljanja sila, koje tee prema jedinstvu. Sve radi za sve. Algebra se primjenjuje na oblake; svjetlost zvijezda koristi rui; nikakav mislilac ne bi se usudio rei, da je miris gloga nekoristan zvijezdama. A tko moe izraunati prijelaz jedne molekule? ta znamo mi, nisu li stvaranja svjetova zavrena padom zrnaca pijeska? Tko je dakle taj, koji poznaje plimu i oseku naizmjence beskrajno velikog i beskrajno malog, odjek uzroka u bezdanu bia, i lavinu stvaranja? Jedan moljac znai neto; malo je veliko, veliko je malo; sve je u potrebnoj ravnotei; uasna vizija za duh. Ima izmeu bia i stvari udnih odnosa; u ovome neiscrpnom skupu, od sunca do bubice, nema preziranja; jedni su potrebni drugima. Svjetlost ne odnosi u azur mirise sa zemlje, a da ne zna, to ini; no dijeli zvjedane mirise pozaspalom cvijeu. Sve ptice, koje lete, dre u svojim kandama konac beskonanosti. Klijanje se sastoji od izlaenja jednoga meteora i udarca lastina kljuna, koji otvara jaje, i ono stavlja jedno prema drugome roenje jedne gliste i dolazak Sokrata. Gdje prestaje teleskop, poinje mikroskop. Tko od njih ima vei pogled? Izaberite. Plijesan je plejada cvijea; jedna zvjezdana maglica je mravinjak zvijezda. Ista i jo neuvenija mjeavina, stvari razuma i injenice materije. Elementi i principi mijeaju se, kombiniraju, sparuju se, umnoavaju jedni drugima, tako da iznose svijet materijalan i svijet moralan na istu svjetlost. 76

Pojava se nalazi u vjenom povlaenju u samu sebe. U prostranim kozmikim promjenama dolazi i odlazi sveopi ivot u nepoznatim koliinama kotrljajui sve u nevidljivoj tajni otjecanja, upotrebljavajui sve, ne gubei ni jedan od snova ni jednog snivanja, tu sijui jednu ivotinju, tamo mrvei jednu zvijezdu, njiui se i vijugajui, stvarajui od svjetlosti snagu, a od misli elemenat, razasijan i nedjeljiv, stvarajui sve, osim ovu geometrijsku taku, ja; razvijajui sve u Bogu; uplieui, od najvieg do najnieg, sve radinosti u tami jednoga vrtoglavog mehanizma, veui let jednoga kukca s kretnjama zemlje, podreujui (tko zna, da nije to po istovetnosti zakona?) evoluciju jedne komete na nebeskom svodu okretanju infuzorije u kapi vode. Stroj, nainjen duhom. Ogromna nazupana mainerija, iji je prvi motor muica, a posljednji kota zodijak.IV

PROMJENA OGRADE ini se, da se ovaj vrt, ureen nekada da skriva tajne razvrata, preobrazio sada i postao prikladan, da skriva iste tajne. Nije vie bilo ni svodova od zelenila, ni pravilno podrezanih busenova trave, ni sjenica, ni peina; bila je samo zanosna hladovina, koja je padala sa sviju strana kao kakva koprena. Od Venerina vrta postao je Zemaljski raj. Ne zna se, ikakav je pokajnik oistio ovo sklonite. Ova kita pruala je sada svoje cvjetove dui. Ova koketna baa, nekada na vrlo zlom glasu, bila se vratila u djevojatvo i stid. Predsjednik, potpomognut vrtlarom, jedan dobriina koji je drao da nastavlja Lamoignona i drugi dobriina, koji je vjerovao da nastavlja Le Notrea, zaoblili su je, krojili, stegli, nalickali, nacifrali, udesili za galantne pustolovine; poslije ju je opet preuzela priroda, ispunila je sjenama i udesila za ljubav. Isto je tako u ovoj osamljenosti bilo jedno srce, koje je bilo sasvim spremno. Ljubav je trebala samo da se pojavi; imala je ovdje jedan hram, podignut od zelenila, trave, ma77

Ltfu

hovine, lepeta ptijih krila, mranog iblja, nemirnih grana i jedne due, nainjene od blagosti, vjere, nevinosti, nade, enja i iluzija. Cosette je izala iz samostana gotovo jo kao dijete; imala je neto vie od etrnaest godina i bila u nezahvalnom dobu; rekli smo, da je na oi izgledala vie runa nego lijepa; meutim, nije imala ni jednu neprijatnu crtu, ali je bila nespretna, mrava, plaljiva i drska u isti mah, jednom rijei jedna velika djevojica. Njezino obrazovanje bilo je zavreno; to jest predavali su joj religiju i, tavie, i to osobito, pobonosti; zatim historiju, to jest stvar koja se tako naziva u samostanu, geografiju, gramatiku, participe, francuske kraljeve, malo glazbe, lijepo ponaanje itd., ali uostalom ona nije znala nita, to je bila dra i opasnost. Dua mlade djevojke ne smije se ostaviti u tami; kasnije nastaju u njoj vrlo brza i iva prelamanja zraka kao u mranoj komori. Ona mora biti blago i paljivo osvijetljena, radije odsjevom stvarnosti negoli njenom direktnom i grubom svjetlou. Polusvjetlost, potrebna i ublaeno gruba, tjera djetinjasti strah i spreava pad. Samo instinkt majke, divna intuicija koja obuhvata uspomene djevojatva i iskustvo ene, zna, na koji nain i od ega treba napraviti ovu polusvjetlost. Nita nije kadro zamijeniti ovaj instinkt. Za obrazovanje due jedne mlade djevojke sve opatice na svijetu nisu kadre da zamijene majku. Cosette nije imala majke. Ona je imala samo mnogo majka, u mnoini. to se tie Jeana Valjeana, u njemu su bile u isti mah sve njenosti i sve briljivosti; ali on je bio tek jedan stari dobar ovjek, koji nije znao nita. Ali u ovome radu oko odgoja, u tekome poslu na spremanju jedne ene za ivot,