Dervi Sui VELIKI VEZIR Istorijska drama u est slika od dva dijela LICA MEHMEDPAA SOKOLOVI MUZAFER PILAVIJA, vezirov tjelohranitelj ORLOVI, Hamzevija SADUDIN, carski dovadija UZEL MEHMEDAGA, upravnik tamnice SULTAN MURAT III ESMIHAN, vezirova ena KASIM DALKILI, janjiar HASAN, vezirov defterdar HUSREFPAA CARSKI DEFTERDAR ENA IZ BOSNE LANOVI DIVANA STRAARI AUI IGRAICE ROBINJA, pratilja vezirove ene I ROB II ROB (nijem) UBICE NURBANU, sultanija, majka Muratova i Esmihanina POSLUITELJ NA DIVANU ELEBIJA, carski lijenik (heim) Dogaa se poetkom oktobra 1579. u Carigradu. PRVI DIO Sala za sjednice jo je prazna. Protri poneki au i popravi neku sitnicu u namjetaju. Lale Izar, glavni defterdar na Divanu ue, osmotri prostoriju, sjede u podnoje vezirove stolice s lijeva. AU (navjestitelj): Sijavupaa, rumelijski beglerbeg! (Pokloni se.) Sijavu)paa ue, malo se zaudi da je prvi doao, ovla pozdravi, sjedne, uti zamiljen.AU: Lala Mustafa paa, vezir kupole. (Pokloni se) Lala)Mustafa paa ue, pozdravi, sjedne.AU: Mehmed Paa! (Nakon krae pauze) Zal Mahmutpaa! (Dvojica dostojanstvenika uu gotovo jedan za drugim, pozdrave prisutne gestom kojim se pozdravna prijatelj s kojim se esto via, zauzmu svoja mjesta.)AU: Abdurahmanefendi, kaziasker Rumelije! Mehmedefendi kaziasker Anadolije! (Dvojica dostojanstvenika uu, uljudnije pozdrave prisutne, sjednu bez rijei na svoja mjesta. Saaptavaju se...)AU: (Glasnije) Sinan paa, Allah mu ugled uinio vjenim! (Prisutni s potovanjem pozdrave Sinan)pau, izdvajajui ga tim pozdravom meu najpotovanije.) SCENA PRVA(Sjednica Divana) U polukrugu sjede lanovi Divana, na koljenima. Iza njih aui s golim sabljama u rukama. Malo uzvienje za mjesto velikog vezira je prazno. U njegovom podnoju sjedi defterdar. utanje. Iekivanje. PEJALA PAA: (oslune, pogleda po ostalim lanovima, zatim Defterdaru) Da li je Mehmedpaa jutros zdrav ustao? DEFTERDAR: Javio je da e doi. PEJALA PAA: (Pogledavi u reetkasta vrata tzv. Babi Seadat iz kojih ponekad sultan prati sjednice Divana) Da li je sultan Murathan, Allah mu mo uveao, sjeo u svoju sobu? DEFTERDAR: Nije. SINAN PAA: (aludivno) Ve tri godine on to ne ini. PEJALA PAA: (opomenuvi) Njegova volja. DEFTERDAR: uo sam da je sultan Murat han, Allah mu carstvo udvostruio, svuno bio na sijelu kod svoje majke... Tiina. Iekivanje. AU: Husrefpaa, Allah mu ugled uinio vjenim! Husref)paa proe urno, sjedne na prvo mjesto s desna, gdje mu po ljestvici pripada. Sjedajui, srdano se pozdravlja sa Sinan)paom. utanje... AU: (S vrata, sveano) Mehmedpaa Sokollu... lanovi Divana ustanu, pognu glave. Mehmed)paa ulazi za svoje godine brzo, poslovno, srdito, poe na svoje mjesto, pogleda na prisutne...MEHMED PAA: Sabahlbriniz hairolsun! LANOVI DIVANA: Allah razi olsun! (Tek to veliki vezir sjedne i oni posjedaju)MEHMED PAA: (Defterdaru) Skrati sve uvode! Poni! uri mi se! DEFTERDAR: (Poljubi golem defter, raspeati ga, izvue jedan list hartije) Pismo venecijanskom dudu u vezi udvostruenog karantina za trgovce iz Azova... SOKOLOVI: Potpisano! Raspravljeno. Dalje! DEFTERDAR: Raspis svim kadijama, kadiaskerima i... SOKOLOVI: Je li to tumaenje naredbe o oslobaanju hrianskih predhodnica u pohodima od obaveza popravke mostova?! Zar to jo nije otilo? To smo raspravili prije dvadeset i dva dana. Tri pisara koji su najodgovorniji za zakanjenje raspisa, kazniti! Poslati ih u vojsku na granicu prema Karabogazu. Dvije godine! Dalje! DEFTERDAR: ...veliki most na Tisi provaljen... SOKOLOVI: Ravno prije godinu i dva mjeseca s ovog mjesta izdato je nareenje da se popravi. Za prekosutra sastavi spisak odgovornih i prijedlog koga na galiju, koga u graninu slubu... a ko da radi na mostu! Dalje! DEFTERDAR: Ostalo pisma prema zakljucima prekjueranje popodnevne sjednice. Da ih itam? SOKOLOVI: Mislim da ne treba. eli li neko od lanova Divana da ih uje? Niko? Dalje! DEFTERDAR: Neki podanici mole... SOKOLOVI: Pustite prvog! (Defterdar da znak auu, ovaj nekome napolje. Na vratima se pojavi ena, u siromanoj feredi, bosa ali dostojanstvena. Neodluno stane, pode prema veziru, klekne, uti...)DEFTERDAR: Govori, ko si, ta eli? ENA: Je li ovdje sam sultan? DEFTERDAR: Ovdje je njegova desna ruka Mehmedpaa, veliki vezir. ENA: Neu nita. (Poe natrag) SOKOLOVI: Stani! (Poto je au vrati) Ja sam Mehmed. Zar ne mogu rijeiti to...? ENA: Mogao si, ali nisi htio. (Govore svi u glas)PEJALA PAA: Zna li ti gdje si? SINAN PAA: Bezobraznice! DEFTERDAR: ta brblja! IV LAN DIVANA: O! enski jezie! V LAN DIVANA: Kratka pamet! VI LAN DIVANA: tap, tap! SOKOLOVI: (Umirivi rukom zapanjene lanove Divana) ta sam to mogao, a nisam htio? ENA: Paa... eto, ja sam od Teoaka, iz Bosne. Udali su me za Husrefa trgovca u Ilok. etiri sina sam imala, sve etiri sam izgubila, trojicu na granici, a jednog bog uze onako... ovjeka mog napie skeledije na Tisi i udavie, a pare otee... Molila sam kadiju Ilokog da napie... da pomognete, da ne prosim... da napie tebi, jer je moj Husref bio s tobom na Mohau, stalno se hvalio tvojim jaranstvom... Dva puta je kadija pisao... a ti... biva, tako... SOKOLOVI: (Opet umirujui lanove Divana koji su zapanjeni eninom slobodom, Defterdaru) Je li kad stigla takva alba? DEFTERDAR: Nije, hazretleri! SOKOLOVI: (auu) Izvedite enu, dajte joj pristojan konak, neka moj Hasan da novac da joj se skroji nova fereda, obuu i sve ostalo... novo, i neka eka u enskom hanu na Prvoj kapiji! (eni) Idi, bie sve u redu... ENA: Ali, ja nisam rekla ta hou. SOKOLOVI: Da ujem? ENA: Ja hou... ja molim... samo da se kadiji Ilokom prebije lijeva noga. Smijeh. Radoznalo krivljenje vratova. SOKOLOVI: Kako ree? ENA: Da mu se prebije lijeva noga. Ja dola njemu, pitam je li moja alba otila u Stambol, on na me vatru... ja njemu: pare si moje potroio, a on mene da oprostite lijevom nogom... SOKOLOVI: Ispitaemo. Kazniemo. Moe ii! ENA: (Odlazei) Samo lijevu... Tako sam se zaklela... (Govore svi u glas)DEFTERDAR: Svata u bojoj bai... PEJALAPAA: The, enska pamet! SINAN PAA: Guja otrovnica!III LAN DIVANA: Zmaj! IV LAN DIVANA: Sve su iste!V LAN DIVANA: Ja ne bih smio! VILANDIVANA: tap, samo tap! SOKOLOVI: (Poto ena ode, Defterdaru, umirujui lanove velikog divana) Neka joj se da to sam rekao! Neka saeka! Ispitati je li tano! Ako jeste, neka kadiju sprovedu ovamo..! I predaju uzelu. Taj e mu prebiti obadvije. Dalje! DEFTERDAR: (opet namigne auu, ovaj da znak drugom)HAMZEVIJA: (Nakloni se malo, stane prema Sokoloviu na pristojnoj udaljenosti) Ako sam pred velikim vezirom Mehmedpaom, neka mi se ne zamjeri! Nevolja me dognala... SOKOLOVI: ekaj, paa... ja sam tebe viao... HAMZEVIJA: (Odve odluno i dostojanstveno za svoj izgled). Da, dva put sam ti prilazio ruci... htio sam da molim, a ti si mi bacio milostinju. Vraam ti novac. Ja novac ne traim (Spusti preda se novac)SOKOLOVI: Nego, ta eli? HAMZEVIJA: Ja sam iz tekije iz Orlovia, u Biru, vilajet bosanski... Vezir se namrti. lanovi Divana zaueni, namrteni. Tajac.SOKOLOVI: Hamzevija? HAMZEVIJA: Ta rije je veoma opasna kao ime. Ja kaem samo da sam roen i odrastao tamo... SOKOLOVI: Pa ta hoe? HAMZEVIJA: Molim da pustite na slobodu okovane hamzevije... SOKOLOVI: taa? HAMZEVIJA: Ja mislim da su oni nepravedno proglaeni dumanima. Hamzevijski red ui milosru, dobroti, ljubavi prema ljudima... Njih su opanjkali... SOKOLOVI: (Defterdaru) Udarite mu deset vruih po tabanima, a zatim ga nahranite, odjenite i poaljite natrag. Da nikad vie ne spomene ime tih bogohulnika! (Hamzeviji) Ahmae! Ko te nagovorio da se igra glavom? Vodite ga! (Kad aui izvedu Hamzeviju) Aa, ljudi! PEJALA PAA: On jo misli da su hamzevije ive... SINAN PAA: I njega bih ja. I on je, sigurno buntovnik kao svi oni... SOKOLOVI: Budala! (uti. Zamiljen. Naglo.) Vratite ga! (Kad au istri) Ne, tu neto nije u redu. Smjesta neka se vrati/ (Kad ga au dovede) Je li, ko je tebe poslao da moli za njih? HAMZEVIJA: Moja savjest. I moja nada da ovo carstvo moe ponekad patiti od zabluda, ali da je sposobno ispraviti ih im prije. SOKOLOVI: Oo! HAMZEVIJA: Kaite mi, ako nije tako... SOKOLOVI: Kai mi ko te poslao? HAMZEVIJA: Zar vaa slavna mudrost mora ponoviti pitanje na koje je ve dobila istinit odgovor? PEJALA PAA: Bezobraznie! SOKOLOVI: (Pejala pai) Neka! (Hamzeviji) Hamzevije su zvanino proglaene bogohulnicima. HAMZEVIJA: Slabosti dokaza ne moe pomoi njihovo ozvanienje. SOKOLOVI: Oho, kai ti meni jesi li ti kad ubijao? HAMZEVIJA: Ne razumijem, pao hazretleri. Ne znam kakve veze ima... SOKOLOVI: Jesi li kad ubio? HAMZEVIJA: To je nespojivo sa... uostalom... SOKOLOVI: S ime je nespojivo? S ime? Kazuj, brzo! Nespojivo sa hamzevijskim uenjem, je li? Znai, i ti si? Govori brzo! HAMZEVIJA: Nemam ta da kaem... (svi ustaju i reaguju)SOKOLOVI: Znai, jesi. No, dobre sam volje. A ta bi recimo... da sazna... neko je od ovih prisutnih isjekao tvoje hamzevije... recimo on! (Sinan paa) Potamanio ih. (auu) Daj ovom momku tu sablju! (au dadne hamzeviji sablju) Evo, on je pobio tvoje hamzevije! Osveti se! (U meuvremenu Sokolovi je namignuo jednom auu koga hamzevija ne vidi. au naperi strijelu na Hamzeviju za sluaj da izmahne) No, udri! HAMZEVIJA: (Spusti sablju) Molim da se ne alite s tim... Na licu ovog umnog ovjeka vidi se da nije... SOKOLOVI: Ja? Recimo... ja sam... HAMZEVIJA: Ja znam da vaa svjetlost odavno ne ubija i da taj krvavi posao rade drugi... po zapovijesti... SOKOLOVI: Mnogo ti zna. SINAN PAA: Mehmedpao, predloio bih da se ovaj zatvori i ispita... SOKOLOVI: Nema potrebe. PEJALAPAA: Jedan hamzevija ne predstavlja opasnost. HAMZEVIJA: Nijedan hamzevija nikome nije opasnost. SINAN PAA: (Sokoloviu)... i ovaj je kao i oni... govori kao da smo i mi s njim ovce uvali. SOKOLOVI: Smirite se! (Hamzeviji) Hamzevije neemo pustiti. Ustvari ne moemo. HAMZEVIJA: Kako da opravdam to... da su u okovima najplemenitiji ljudi carstva? SOKOLOVI: Izvedite budalu! Oslobodite ga! (Poto Hamzeviju izvedu) Dalje! DEFTERDAR: Ima jo jedan. ali se... progoni ga ena... SOKOLOVI: Progoni i mene moja. Ne primam. (uti namrten, dok se svi diskretno smiju)DEFTERDAR: Ejub Gruoglu moli... AU: (utri, savija se na koljena) Sultan Murat Han! lanovi divana skoe. Saviju se s rukama na prsima. Sokolovi zauen, uznemiren. ekanje se otee.DEFTERDAR: (Tiho Sokoloviu) Nije najavljeno... SOKOLOVI: Carska volja mora se potovati (Videi Murata koji jo nije na sceni, sie s uzvienja, stane i nagne glavu. Kad Murat gnjevan uleti kao oluja u odaju, Sokolovi ga pozdravi, prie mu skutu i poljubi ga). Neka je hvala Allahu... MURAT: (Snaan, riobrad, Azijat prefinjenih crta lica, s tragovima uivanja i prvog sala od nezdrava ivota) Napolje! Osim Mehmeda, svi napolje! lanovi Divana, klanjajui se i zazirui, poure napolje.SOKOLOVI: Mogu li znati razlog ovoj preuzvienoj posjeti i srdbi? MURAT: Razlog, razlog? Pravi se naivan... Stotinu razloga nakupilo se u meni. Mi te doveli da slui ti se propeo da gospodari. Kao podanik ti si drzak kao roak suvie gord. Mi te uveli u carski rod, a ti zaboravio da si Bonjak. Ti prekida rat, zakljuuje mir a ja?!... Mehmede, mom strpljenju je kraj. Tvoje udnje za vlau tresu carskim kapijama... Sluaj, Mehmede kad e jednom poeti da potuje moju volju...? Ne, ne govori! Nema opravdanja! Ti... ti si moje prokletstvo od mog djetinjstva do dana dananjeg od kako sam kao prestolonasljednik zasjeo, biu Amasiju. Pa ne moe to tako... Carska rije skida glave i vezirima... Mehmede, nemoj da zaboravlja... SOKOLOVI: Molim da mi se kae osnovni razlog... MURAT: Zato si uskratio novac ejhu udai? SOKOLOVI: Aa... to! Ja smatram da je ejh udaa varalica. MURAT: Mehmede! SOKOLOVI: ejh udaa je obian nepismen baovan koji je neopreznou tvoje svjetlosti doao pod tvoje okrilje... MURAT: To znai da sam ja budala... da okupljam varalice...? Hoe li rei da je i Sadudin efendija varalica?? (Sadudin snishodljivo ulazi na scenu sa smijekom iekujui dobit od ovog dijaloga.)SOKOLOVI: Da, ja smatram da je i Sadudin varalica.MURAT: A ti poten? SOKOLOVI: Vrim zakone tvojih predaka i tvoju volju. MURAT: A samo ti ist, je li? ta je, to me gleda tako? Na koljena! Na koljena? kad ti kaem (Poto Sokolovi klekne povijene glave) Sluaj, dosta mije i tebe i... tvoje rodbine, po dvoru, po vezirskim mjestima i vaeg jezika mi je dosta! Zapamti! Kad ja odluim da neko bude moj prijatelj, onda ga mora potovati kao i mene. ejhu Sudai odobrie vlastitim potpisom one zakupnine u Izmiru... i dae mu iz riznice est hiljada zlatnika da moe... SOKOLOVI: To nije po zakonu. MURAT: Ja sam zakon. To e izvrit. Poni odmah! Idi! SOKOLOVI: To nije po zakonu. MURAT: (Krikne) Izvri, drtino jedna bonjaka, ili u te posjei. SOKOLOVI: Posijeci! MURAT: Napolje! (Uhvati ga za prsa i gura) Napolje! SOKOLOVI: Hvala gospodaru! MURAT (Poto Sokolovi ode) Stara uobraena budala! SADUDIN: Neka se vaa preuzviena dua smiri! Jedan Bonjak nije dostojan tolike carske srdbe. MURAT: Zavei! To je najbolji veliki vezir kog je tursko carstvo ikad imalo. Boe, zato si kaznio vladaoce? Ko ima dobrog vezira, malen je kao vladar, ko ima loeg, slabo mu carstvo, Ne, moj zet veliki vezir, moj najvei stub carstva, baca suvie hlada na me. Treba ga ukloniti... SADUDIN: (izazivajui sultana na otvorenu odluku) Ali, sunce sjajno koje zemlju obasjava, ti ree da je on najvei... najzasluniji... MURAT: Previe je... Ne mogu. Neu. SADUDIN: Ali kako takvu ogromnu planinu od ovjeka...? Nije li odve postao dio tvoje moi? MURAT: Jeste. Ali taman da je krvna ila to mi spaja srce i ivotni duh, iskinuu je, ne mogu vie. Allah! Estakfirullah! Tobe estakfirullah! SADUDIN: Da, da, zlatousti, izvore vjere i mudrosti. (Obradovan, ali jo da utvrdi to to je uo) Je li to konana odluka? MURAT: Ukloniti! Dosta vie! Osam godina ga trpim... SADUDIN: Je li... onako (kretnjom pokae davljenje) ili (kretnjom pokae sasijecanje)MURAT: Temeljito. SADUDIN: Oo, mudri, o plemeniti! Oo, neka je slava Allahu! Svijet estitih odahnue kad nestane vrhovnog nasilnika... MURAT: Ma, ta kae? Kad Mehmed ode, vi... ulizice, vi... pljakai vi... ivoderi... navaliete na carstvo da ga razgrabite. Znam ja to. Ali, moram... Neu, ne dam da je iko iznad mene. Najmanje jedan tvrdoglavi bonjak... Ubiti, a onda ga zlatnim slovima upisati u istoriju carske loze Osmanovia. Ne mogu vie. A teta! Zloin. ta mogu? Ubiti! ta je, to se udi? Napolje, razbojnie (Poto Sadudin pobjegne) Boe, oprosti mi! Allah, estakfirullah, tobe estakfirullah! I moj djed Sulejman han Zakonodavac ubio je velikog vezira jer je bio suvie sposoban, suvie velik... Ubio i plakao... Narediu to da uine to bezbolnije. (Poe ka izlazu) Sadudine! Gdje ste, hrsuzi! ESMIHAN: (Ude brzo zadihana, uznemirena, rukom vrati pratilje) Znala sam. Znala, im si onako srdit napustio veselje u majinim odajama, nije na dobro. MURAT: Sestro, ti si prva ena koja se udala... ovdje... bez dozvole.. ESMIHAN: Ali, ja sam tvoja sestra... MURAT: Jedno je vlast... a drugo rod. ta e ti tu? ESMIHAN: Hou da te pitam zato progoni Mehmeda?MURAT: Ma, ko kae? ESMIHAN: Zato ga ve godinama poniava? Zato si ga opkolio svojom mrnjom? Rune se vijesti pronose o tvojim namjerama. MURAT: Eh, vi ene i vae jeziine... samo ogovarate! ESMIHAN: Zato oko sebe okuplja njegove protivnike? Kako to da ne moe da uporedi njih i njega i da shvati ko ti je prijatelj? MURAT: Sestro, otac je pogrijeio to te dao njemu.ESMIHAN: Boe! MURAT: A ja mogu svoju sestru natjerati da promijeni vjeru, kamo li ne mua. ESMIHAN: Zaboga! Smije li to rei majci? MURAT: Budalo, naa majka pokuala je dva puta da otruje svog slavnog zeta. Ovog istog tvog Mehmeda. ESMIHAN: Pitau je. Mislim da je to jedna od onih tvojih zabluda koje... MURAT: Sestro, vrijeme je da ide... ESMIHAN: Hou da te pitam.. MURAT: Idi! Ne pitaj me, dosta je. Dojadila si mi i ti, a tvoj oholi uobraeni Bonjak pogotovu. Nosite mi se s oiju! Idi! ESMIHAN: Bog mi je svjedok... MURAT: Ma idi, kad ti kaem. Straa! Otrpatite princezu... (Poto Esmihan izie, a Sadudin se uvue) Kud si se ti djenuo? SADUDIN: AlemKamene u kruni nebesa, ja... MURAT: Ako si ta smislio, izvri! SADUDIN: Nije teko nai obinog ubicu. Ali... dounici mi ve nekoliko dana javljaju, po Stambolu se mota jedan... hamzevija... MURAT: Zar ta gamad hamzevijska nije istrijebljena?SADUDIN: Jeste, sunce nae ogrijano, ali, ovaj momak nekako preivio. Izgleda, doao da ubije velikog vezira... na veziru je krivica za hamzevije... pa, mislim, kako bi bilo da mi... MURAT: Hamzevija, pa slobodan hoda po prijestonici?SADUDIN: Nije slobodan. Maloas mi pade na pamet, a zato mi ne bi... da on... to ... MURAT: Aaa! (Trgne se) Ne znam nita. Radi! Uini! Ali, carska ruka mora ostati ista. (Kako je Murat pruio ruku, Sadudin je usrdno ljubi)SADUDIN: Najistija ruko, istino i pravdo ovog carstva...! a veliki vezir je izgleda, spreman da oprosti hamzeviji... MURAT: Neka hamzevija ne oprosti veziru! Ali, dotle... neto jednostavnije pokuaj... neto... ma, ta ja tu! Radi! Uini! Carska ruka mora ostati ista. (Dok mu Sadudin ljubi ruku) Ma, pusti! Hajde ispred mene! Javi; neka se svirai i robinje okupe u mom vrtu! Javi, pa na posao! Zatamnjenje SCENA DRUGA Tamnica u Carigradu. Dno ovalne kule. Crni, od pljesni i vlage masni zidovi. Vrata gore u lijevom uglu, od njih se stepenicama bez ograde silazi na dno prostorije. Neto vie u gornjem desnom uglu, prozore, kao pukarnica. U zidu drvena greda s lancima i alkama u visini ljudskog trupa. Sve to odaje utisak da je ovo dno tamnice. Naprijed desno, kostur ljudski, s jednom uzdignutom rukom, zaostalom u lancu. U sredini, uza zid, klei ovjek s objema rukama u alki, visoko dignutim. Negdje daleko, muki otegnut glas ui salavate znak da je neko umro. Zvek kljueva. Teka vrata se, kripei otvore. Prvi straar ue, oigledno slubeno potjeran, optri prostoriju, nogom porazmjeta otpatke koji bi mogli zapeti za nogu, provjeri vrstinu dva tri slobodna okova, odabere jedan, kaftanom ga isti i za sve to vrijeme govori.I STRAAR: Eto, dobie drutvo. Bie ti lake. Kaem ja uzel Mehmedagi, Allah mu ugled poveao, molim ti se, velim, daj koga u drutvo onom nesrenom Bonjaku. A on meni eno mu, veli drutvo, a ja njemu... umro je Mustafa sin Halilov prije tri godine. Eto ta je od njega onakvog silnog buntovnog ostalo... (pokazuje kostur) a Mehmedaga na to meni neka se Bonjak Kasim to jest ti, neka se navikne na drutvo mrtvih, trebae mu... a ja njemu opet... jedanaest godina lei u lancima Kasim, to jest ti... a pitanje je da li je on, tojest ti, velim ja... da li si ti htio da ubije velikog vezira Mehmed pau Sokolovia, ili da mu se samo glasnije poali na ljute nevolje vojnike. Ja tako tebe branim, a uzel Mehmedaga veli meni mar, mrcino, hoe li da tebe veem da Kasimu pravi drutvo dok si iv? (Prodrma ga. Kasim se ne probudi) Ako je umro, Allah mu rahmetejle. Ako nije, pas mu majku, ipak bi trebalo da slua kad ja govorim (Otvori kapak na podu i vie dolje) Heej, Redepe, iv li si? GLAS: S kim to govori? I STRAAR: Izgleda Kasim odapeo.. GLAS: Koja su doba? I STRAAR: Podne, Redepe. GLAS: Je li iv Sokolovi? I STRAAR: iv je veliki vezir. GLAS: Oo, ljudi, oo, nebesa! Kakve ubice zemljom hodaju! I STRAAR: Dolazi nam novak, Redepe. Dok se sve smiri, javiu ti se. (zatvori kapak) Jo iv. Tolike godine! (uje korake. Odskoi prema stepenicama. Savija se) Ulaze vezan Hamzevija, drugi straar, uzel Mehmedaga i Muzafer Pilavija.UZEL: (je upravnik tamnice, feminizovan, enski nakien, neurotik, zloinac, sadist na jedan tanan nain gajtanski", pred drugima revnostan, pred zatvorenicima zvijer) Tu, tu ga zakuj! Neka mu gvoe za no sraste s mesom! A sutra, ako bog da, na kolac! Ja u da zakivam. Kuc, kuc, kuc, malo pomalo, pa tebi, duo, na usta izau sve te bezbone bube iz glave. (Prie Kasimu Dalkiliu, udari ga nogom u rebra, vrisne) Ustaj marvo, kad ulazim ja i to s takvim junakom i carskim ovjekom kao to je slavni Muzafer Pilavija. (Prvom straaru) ta mu je? ISTRAAR: Moda je mrtav. Moda spava. UZEL: Ako je mrtav teta! Ovako dugaak krasno bi se njihao na vjealima. Ako je iv, opet teta, daba carski hljeb jede. (Postoje drugi straar svezao Hamzeviju i uklonio se, prie Hamzeviji, provjerava okove) Tako, djetliu, areniu! Tako, razbojnie! (Zagleda ga podrugljivo, pobjedonosno) He! Hehe! Hehehehe! I ti, takav, noem na velikog vezira Mehmedpau? (vrisne) afire! (Pilaviji mirno) ta da kaem? ta uopte pametan ovjek da kae? Ko je on? (Hamzeviji) Ko si? Kazuj! Nee? Oo, rei e duo, govorie ti meni ovdje i vie nego to te budem pitao. (Drugom straaru) Izvadi mu lijevo oko! Ali... polako, bez kapaka, nijednu trepavicu da ne oteti! Hajde, vadi no! II STRAAR: Bezbeli, izvadiu ga! PILAVIJA: (je visok, snaan, malo od dvorske hrane ugojen tjelohranitelj velikog vezira Sokolovia, poznat maevalac u carevini, odjeven vojniki, ali s primjesama dvorskog kienja. Od ulaska u tamnicu on se mrti zbog smrada i uasa) Ne, nemoj! UZEL: Ali zato? Ta, ta je to jedno oko od ovakvog razbojnika? PILAVIJA: Neka Mehmed paa presudi! (Hamzeviji) Zato si poao s noem na Mehmed pau? HAMZEVIJA: (pripadnik reda hamzevija bosanskih mistika, filozofa i pjesnika, veoma skromno odjeven, sa zelenom almom oko glave, u haljetku irokih rukava, nasmijeen i pored udaraca to ih je dobio od neuspjelog atentata, superioran svetaki) Moda gazijo, nee razumjeti... PILAVIJA: Kakva je to naroita pamet potrebna da bi se shvatili razlozi jednog ubistva? (uzelu) Jesi li ga uo? Molim te lijepo, mi jaemo, ja uz vezira, vidim on prilazi, po kretnji ruku osjeam da e isukati sjeivo iz rukava, maim se za sablju... a on jednako ide... gleda u me i ide na vezira... (Hamzeviji) Zato? HAMZEVIJA: Da osvetim nevine. Nije mi uspjelo. ta e! Uspjee drugi. UZEL: Pa on prijeti? Allah, on jo prijeti. Jezik u ti iupati. Ne, pomalo u ga rezuckati... Razbojnie! Huljo! (Pilaviji) Ne, ovo je prevrilo svaku mjeru. Vlast je suvie popustljiva. Razbojnici e raznijeti carstvo... (Straaru) Bi! Daj mi bi! PILAVIJA: Nemoj sad! Hajdemo! UZEL: Ali, zar mi ti, slavni Pilavijo, ne ree da e i estiti vezir Mehmedpaa navratiti gore u dvorite da mu pokaemo ovog ubojicu?PILAVIJA: Da, ali ne znam kad e. Ja moram njemu. Moda jo neko eli da potegne no na njega. Doi u ja s njim... a ti, ne diraj ovog dok vezir ne odlui... (Poe s gaenjem uza stepenice) UZEL: Stani, stani bar asak! Samo da saznam ko je. Sav Carigrad bruji o njegovom pokuaju. Mene e pitati i s najvieg mjesta ko je i odakle je. Moram bar to znati (Hamzeviji) Paa, golubiu, koji no ti bjee? HAMZEVIJA: Ja sam obian itelj ovog carstva. Ime nije vano. UZEL: Ime? Zanimanje? Porijeklo? PILAVIJA: uzele, ja moram ii... UZEL: Jo malo, jo samo malo (Hamzeviji) Golubiu, ime, porijeklo, zanimanje? PILAVIJA: (Hamzeviji) Budalo budalasta! Aa, ljudi! Pa mogao sam te posjei. HAMZEVIJA: Uinio bi mi uslugu, gazijo. PILAVUA: Aa, ljudi! UZEL: Samoubica! HAMZEVIJA: Ee, nesrenici! Teko vama sa samim sobom. PILAVIJA: (uzelu, postoje bio poao) ekaj! (Hamzeviji) Ma, ta ti pria? Budalo, kad si nasrtao na vezira, jesi li znao ta ini? HAMZEVIJA: (Nasmijeen) A kad si ti branio vezira, jesi li ti znao ta ini?UZEL: Bogami, ovaj je lud. PILAVIJA: (Hamzeviji, sujevjerno) Ne razumijem. (uzelu) uzele, ne dirajte ga! Nek vezir odlui... Ljudi, ljudi! Hoemo li, uzele? UZEL: (drugom straaru) Osmane, isprati slavnog Muzafera! Pilavijo, ja bih ostao malo da pospremim., zna, moe Mehmed pai pasti na pamet, ne daj boe, da zaviri u ovo oe carevine. Ejvalah!? Allah ti uino slavnu desnicu jo brom. (Poto Pilavija maknuvi rukom u znak pozdrava, ode praen straarom, uzel zatvori vrata, i silazei, naglo se mijenja, uspravlja, postaje iskljuivi gospodar i krvnik odrjeenih ruku) Pa, je li vrijeme da ja i ti ponemo razgovor kao dva ovjeka koji se dobro poznaju? HAMZEVIJA: Ti ne poznaje ni sebe, kamo li mene. UZEL: Ah, ah,! to volim s pametnim da razgovaram! Ta prilika ne prua mi se esto. Uene i ugledne smaknu odmah po viem nareenju, a meni ostavljaju (pokae na Dalkilia i kostur) sve neke glupe vojnike. Dodue, ja njih i njihove grijehe razumijem. Neznanje je preduslov bezumnog poduhvata. Ali ti? Tako mlad, pa odgojen, pa uen! Hajde, kai svom uzelu to die ruku na vezira? Jo neto. Ja razumijem... recimo... u dvoru, na najviem mjestu, ima ljudi koji ne vole Mehmedpau, podmeu mu svata, neka ga Allah sauva, alju ubice, onaj Pilavija jedva izlazi na kraj s njima... ali zato ti? HAMZEVIJA: Rekao si da me poznaje. Onda zna i odgovor. UZEL: Dabome da znam. Samo e morati da mi potvrdi. Prvo, ti si Bonjak. Pa: ejh. Poto si to dvoje, mora da si hamzevija. A poto su sve hamzevije, hvala Allahu, ili isjeene, ili nabijene na kolac, ti kao posljednji, poao da se sveti. A poto ne moe ubiti sve one koji su sudili hamzevijama ili ih pobili, ti mislio da e se dovoljno namiriti ako ubije velikog vezira. Eto, na osnovu onoga to vidim na tebi i to tvoje prljavo djelo otkriva, mogao bih o tebi donijeti niz vanih zakljuaka, vanih i tanih. (Odozgo odnekle uje se od prije jauk i vrisak. uzel se okrene prvom straaru) Idi, sinko, reci Fejzagi da onome bojem robu koji vie, zalije usta vrelim olovom. Vika mi smeta kad razgovaram s uenim ovjekom. (Poto straar ode) Kao to vidi, znam o tebi mnogo. Zanima me jo samo ovo. Jesi li Orlovi iz Nove Kasabe? HAMZEVIJA: Jesam. UZEL: Hamza Bonjak, osniva vaeg reda, nije imao djece. Znai, bio ti je stric. HAMZEVIJA: Jest. UZEL: Dovoljno. A sad... ko te nagovorio da odabere ba velikog vezira za glavnog krivca? HAMZEVIJA: Ja. Sm. UZEL: Ma, nemoj! Ah, kakav odgovor! Bez duha i mate. Bez truna iskrenosti. Ba mi je ao. Poto si ti ipak ueniji nego to se pravi, kai mi, mrzi li ti vezira kao krivca za smrt tvojih hamzevija, ili kao krunu carske uprave koja je hamzevije unitila? HAMZEVIJA: Iz oba razloga. UZEL: E, to je ve bolje. Toje iskreno, aferim! (Opipava rebra i miiee Hamzeviji) Hm! ilavo! Isposniko! Dugo e izdrati. Hakimefendijo, ta ti je vie po volji da te meljemo polako s nogu, ili iv na kolac?! Moda ti visine bolje odgovaraju, HAMZEVIJA: Zalij mi usta vrelim olovom da ne bih rekao to ne mislim. UZEL: Ee, olovo je usputica. A kazna je ira i temeljitija. Zna, oni dvorski... ubice, oni idu odmah s kamenom o vratu na dno Bosfora A ti, ti mora malo dublje. Samo da ujem vezirovu rije! Zato se smjeka? Da moda ne oekuje od njega milost. HAMZEVIJA: Od jedne ovakve bukve janjiarske, ja ne oekujem nita! UZEL: Kako, kako? Kako si rekao? (Vrisne) Kako se usuuje, psino? Hrsuze, govnaru uljivi, kako se usuuje prljati to estito i mudro ime? Zna li ti koje on? U dvije ake on dri najvee carstvo svijeta. Tri kontinenta drhte od njegovog imena. Dva sultana je on postavio na prijesto, a ovo je trei kome slui. On vlada. Vlaadaa, razumije li...? Hej, gurbete, zna li koga vrijea? Najslavnijeg, najmonijeg velikog vezira. II STRAAR: (Utri, s vrha stepenica vikne) Veliki vezir Mehmedpaa, Allah mu slavu uveao (Straar sie i pokloni se prema vratima)UZEL: (od krvolonog istraitelja pretvori se u servilnog inovnika. Sav je savijen, u irokom licemjernom osmijehu, pritom povremeno baca brz pogled desno i lijevo da provjeri je li sve u redu, pa opet smijeak, ali kako to malo due potraje, poluglasno kae straaru) Mrcino, blentovino! Gdje je ilim? ilim niza stepenice! Boe, kako se ne sjetih. ilim, naravno! PILAVIJA: (Uskoi na vrata i odozgo) Brzo, odvezuj, hoe Mehmed paa da ga vidi! UZEL: (pomaui straaru, usplahireno pita Pilaviju) Gdje je? Gdje se zaustavio? PILAVIJA: U tvojoj sobi. UZEL: Allah, ko ga uvede tamo? (Oamari straara) ta si se spleo, pasiji sine! Bre! (Pogura Hamzeviju pred sobom. Pilaviji) Hoe li ovamo? (Straaru) ilim donesi za svaki sluaj! PILAVIJA: (isue sablju, vrak postavi meu pleke Hamzeviji, a uzelu)Ti, ne idi! Vezir je zavirio u neke prostorije. Daj boe da ti vlastitim akama ne odvrne glavu! Ostani tu! Rei u mu... izmisliu mu neto... (Hamzeviji) Polazi! UZEL: (Za Pilavijom koji odlazi) A ta sam ja kriv? Zar nije sve kako je nareeno? (Odalami nogom straara) ta drelji u mene tako, firaune smrdljivi? Idi za njim! Otee mu se razbojnik. (Poto i straar otri) Zavirio u neke tamnike prostorije? Allah! A ako sie ovamo? (Uznemireno gledanje ta bi jo ovdje trebalo uiniti da vezir imadne to manje zamjerki. Razmilja. iri ruke, klanja se nevidljivom veziru) Ali, slavni, najslavniji alem kamene u kruni padiahovoj, Mehmedpao sine Sokolov, nije mogue drukije. Zgrada je sagraena prije etrdeset godina. Nije u mojoj moi ijedan kamen da izmijenim. (Za sebe, kritiki) Ne valja. Nije to. (Opet nevidljivom veziru) A to je ovako... paaaa, takav je zakon, alem kamene u kruni padiahovoj, ako ne stigne zapovijest da se smakne, ili da se mrtav sahrani o tamnikom troku, on ostaje tu... Zaboravi vlast i da ima ovdje ovjek u lancima, svejedno to ja moljakam da se rijei, ama zaborave na me, koliko godina ja sluim u ovoj memli, zindanu, i nikad ni pohvale, ni poviice, ni unapreenja, zato, zato? Oo, najslavniji meu gazijama! Ne, ne bunim se ja, ja samo molim... na koljena padam pred tvoju milost ovdje je sve po zakonima to si ih ti izdiktirao i potpisao. (Vidi kako Dalkili za kog je mislio da je mrtav, dolazi sebi i uspravlja se. Osmotri, pobjegne u drugi ugao) Zar nisi mrtav? (Srdito polazi prema njemu) Zato nisi umro? KASIM: (je mrav, osijedio, zaputen robija, na granici izmeu svijesti i nesvijesti, ali grubo prkosan i zajedljiv) Tebi zainat! UZEL: Dobro, dobro. Ali... sluaj, ako ipak vezir naie, nemoj da bi... DALKILI: Sokolovi? On ovamo? Pljunuu mu u bradu. UZEL: Umukni, umukni ivotinjo (Tobo ureuje prostoriju. Sa strahom pogleda u vrata. Oslukuje prema tavanici)DALKILI: Zato ne istra pred njega? UZEL: Zavei! DALKILI: Moli boga da te ne nae? UZEL: Ama, utrni kad ti kaem! DALKILI: (Uvjek saeka trenutak kad uzel gleda u vrata) Strah te, krvnie? Ne boj se! Tamnica je njegova tvorevina. Ti si samo sitan tamniki mi koji nama gloe kosti. UZEL: Pa, hoe li jednom umuknuti, skote razbojniki? Na toak u ja tebe... Sve u ti kosti izlomiti. Pihtiju u od tebe napraviti. SOKOLOVI: (ve je stao na vrh stepenica, visok, namrten, poslovan, a dostojanstven, dravniki malo umoran, ali spreman da se bavi svakom sitnicom koja je u vezi s vlau, tamnicom, ljudima. Pita sasvim mirno) Zato vie, uzele? UZEL: (U naglom trzaju pokloni se, padne na koljena) Allah! kruno... alem kamene u kruni... ja to onako, razgovaram... SOKOLOVI: (Silazi niza stepenice, razgleda domainski zidove, eliju, nita ga ne uzbuuje, ili samo krije misao i utisak) Neko ree da si u velikom poslu. Za to vrijeme Pilavija koji je najprije iskoio ispred Sokolovia uvodei ga u eliju, rukama zaustavi gomilu koja bi da navali za vezirom unutra, onda propusti drugog straara i Hamzeviju, zatvori vrata, trkom se spusti niza stepenice i postavi se kao profesionalni tjelohranitelj uz vezira. Hamzevija je superiorno nasmjeen stao uza zid pored svojih lanaca. Dalkili se uspravio zabezeknut, ali ga polako zaokuplja gnjev na vezira. Sve su oi uprte u Sokolovia. Vezir osmotri eliju, kostur, zatim stane pred Dalkilia, utke, bez truna radoznalosti gleda mu u lice.DALKILI: Gdje si ti, carska ulizico? Pilavija isue sablju da posijee Dalkilia, ali ga Sokolovi kretnjom ruke sprijei u tome.SOKOLOVI: uri ti se da umre? UZEL: Razbojnik... ubica... ja u njega, presvijetli... SOKOLOVI: (kretnjom ruke uutka uzela. Dalkiliu) Koji si ti? DALKILI: Samo si ti, kurvo, mogao da zaboravi. UZEL: Alem kamene u kruni padiahovoj, ovaj razbojnik se zove Kasim Dalkili, a rodom je iz sela Osata, kadiluk Srebrenica, u Bosni. SOKOLOVI: Aa, Kasim! Pamtim. DALKILI: Nisam ni ja zaboravio. Moha, Dunav, Siget, Krajina, buna u Carigradu. A kad pamti, da te pitam... gdje su vojnike plae? Potroio si plaajui gomile svojih ulizica? Joj, to te ne posjekoh! Zmijo! Pilavija nadlanicom iz sve snage udari Dalkilia i robija se stropota, a ruke mu ostanu visoko u alkama.SOKOLOVI: (Pilaviji malo srdito, ali bez povienog glasa) Zato si to uinio? To je slavan junak bio. Bolji od tebe. (Posmatra onesvijetenog Kasima.) Daa, ali i slavni podlijeu zakonu. (Sasvim ravnoduno) Oslobodite ga okova! (uzel hitro odvezuje Dalkilia) I njemu, a i ovome (pokae na Hamzeviju) dopustite dva sata izlaska na dvorite. Namaknite im bolju hranu! Hasure im unesite! Odjeu promijenite! Nijedna grubost da im se ne uini bez mog odobrenja. (Hamzeviji) Da ti dokaem da hamzevije nisu isjeene jer sam ih ja mrzio, nego zato to su smetali jedino ispravnom poretku stvari. HAMZEVIJA: (nasmijeen) Vara sebe, a pokuava i druge. Ti se samo pod starost kaje zbog svojih zloina. SOKOLOVI: Ah, vi filozofi! Kako vi pojednostavljujete ljude! HAMZEVIJA: Ne, nego kako starost pojednostavljuje kajanje! SOKOLOVI: De, de, sram te bilo! Glava ti o koncu, a ti jo i neutiv prema starijima! Vidi ti njega! Kad se filozof pone mjeati u poslove upravljaa, jednog od njih dvojice treba objesiti. U koliko si filozof. Sumnjam. Potegao si noem, umjesto knjigom! uzele, je li i onaj kostur bio Bonjak? UZEL: Jeste, pao hazretleri! A i pod nama u rupi ima jo jedan... dugo je dolje... mislim esnaest godina... SOKOLOVI: Paa, nisi ba neto sjajno izabrao za nas Bonjake. Ti si Anadolac? Pa, da. Jasno. Krk bonjak, bir Adam. etrdeset Bonjaka, jedan ovjek, je li tako? Dobro, dobro, hajdemo, Muzafere, vrijeme je. (Poe uza stepenice) uzele, prekosutra se javi kadiji carigradskom. Dunost predaj svom pomoniku! UZEL: Avaaj, ali zato? SOKOLOVI: Hajdmo, Muzafere! DALKILI: (Dolazei svijesti) Kurvo! Ulizico osmanlijska! (Otima se, jer ga uzel pokuava rukama umiriti) Zato me ne posijee? Zato me mui? Ubijte mee! (Sokolovi je ve izaao) Milost, ubijte me! (uzel otri za vezirom) Ubijte me, ljuuuudiiii! HAMZEVIJA: (S rukom na Dalkilievom ramenu) Prijatelju, smiri se! Ne oajavaj! Tvoja hrabrost obavezuje te da izdri. Koliko se razumijem u ponaanje upravljaa, tebe e uskoro pustiti. DALKILI: Oo, efendijo, ne poznaje ti Sokolovia. HAMZEVIJA: Moda. Moda jo nisam izmjerio sve strahote to se zovu carska uprava. Ali ono to sam lino uo i vidio, dovoljno je da ne vjerujem niemu to nosi peat uprave. Ni njenoj milostinji. Ni mostu. Ni damiji... DALKILI: Ni damiji. HAMZEVIJA: Boe, ta to bude sa ovjekom kad stane bilo gdje na ljestvicu vlasti? Kukaviluk mu se udvostrui, oholost tri puta grublja biva. Svaki dar mirie mu na otrov. DALKILI: Na otrov. HAMZEVIJA: Svaki smijeak mu je zamka za neobavijetenog. to ovjek po toj ljestvici ide navie, on po ljudskim mjerilima silazi nanie. DALKILI: Tako je. Nanie. HAMZEVIJA: Ljudski ivot, to najvee i najsvetije boje djelo, postaje mu sve sitniji novi u kusuru. Ljudi, ljudi! A ti, prijatelju, zato si ovdje?DALKILI: (Povremeno, na pauzama Kasimovog monologa koji zoveodozdo: Ljudi, koje je doba?) Ja? Aha! He, moj efendijo! Ja sam s onim istim Mehmedom Sokoloviem u koli, u Enderunu, bio, na Mohau, mi u prve redove, a on uz vezira! Na Sigetu, mi golim sabljama na bedeme, a on veliki vezir i carski zet! U Beogradu, a zatim u Carigradu, mi vojnici zametnemo bunu, pare iemo, plae nae redovne, sablje povadimo, bogme poee glave paa da se kotrljaju, mi... taman da se dokopamo i sultanove, a on lisac, meu nas... baca nam dukate akama, smiruje... pa poto nas umiri, pozva nae najbolje starjeine na veeru i... dragi moj efendijo, potrova ih sve redom. Ostale razagna u graninu slubu da lipsajemo po stepama i slanim movarama. E, velim ja, nee, gujo, dokle hoe, pa nasrnem sabljom. Ali ta e, uz njega onaj prokleti Pilavija, najvjetiji maevalac u carstvu. Savlada me, i... eto... ja mislim, jedanaest je godina otad. Ja truhnem, a on zlotvor, i zaboravio me. (Histerino prema tavanici) Lopove! Kuko! Ubij me! (Videi uzela i straare kako nose hranu) Ubijte me, ne mogu vie... Majkoooo! UZEL: (nosei hasuru) ta je, Kasime? ta je pobogu?! Kakva je tebi nevolja? U suhu si, u zaklonu, dabe carski hljeb jede, eto, sad si dobio i hasuru... dobra hasura, nova... i hranu e bolju dobiti... zahvali dobroinitelju Mehmedpai, Allah ga blago... DALKILI: Milu ti majku, i tebi i njemu! UZEL: Odbij, bogohulnie! Za te rijei upamo jezik i aljemo na kolac. GLAS: Ljudi, koja su doba...? UZEL: (Odkrine kapak) ta je, Redo? Koja su doba? Zar ti nije svejedno, moj Redepe?! GLAS: Je li Sokolovi jo iv? UZEL: iv, hvala Allahu. Ne lete vezirske glave tako lako kao vojnike... GLAS: O, ljudi, runa vremena! UZEL: ta e, moj Redo, ni meni nije lako. (Zatvori kapak, zakljua. Hamzeviji, koji blijed gleda u kapak) Uvijek ima gore od goreg. (Kasimu) Ti, nemoj da psuje, izvadiu ti lijevo oko. Magarac jedan! Vidi ti njega! Veliki vezir brine o njemu, a on... tako! (Izie sa straom)DALKILI: (za njima) Strvino! GLAS: Ja li Kosara iva? DALKILI: Ne vjerujem da uje. U posljednje vrijeme, im izgovori nekoliko rijei, potpuno obamre, i ne javlja se. HAMZEVIJA: (Gleda u svoju desnu ruku) Zato zakasni? Zato ne ubi? Zato, nesrenice? DALKILI: Ne brini. Uinie to drugi. (Povjerljivo) uo sam od straara da su na Sokolovia dvorjani slali nekoliko ubica. Sada vele, sultan je vrsto naumio... Svakog asa oekujem da ujem da su naem zemljaku grkljan prerezali. HAMZEVIJA: Ne razumijem. Dvor vezira eli da ubije? Hm! Nije valjda sultan praviniji od njega...? DALKILI: Jok. Nego, zemljak nam se izgleda, tamo previsoko popeo, pa smeta osjetljivim Osmanlijama. Ubie psine slugu svoga. Takav je zakon medu njima. Pasji! ISTRAAR: (Donosi na rukama veliku zdjelu i dvije kaike. Drugi straar ostane u vrhu kod vrata) U ruku da me poljubite, magarci! Ime vezirovo s blagoslovom da spominjete! Ah, kakva orba! Bujrum, begefendijo! Deder, Kasime! HAMZEVIJA: Otrovano? DALKILI: Kamo sree, prekratili bi mi muke! (Navali halapljivo da jede) Ah, ljudi... meso! ... pirina!... biber! De, prijatelju! HAMZEVIJA: Najmanje me hranom mogu omekati; DALKILI: Jedi i mrzi! Oh, to je orba! ISTRAAR: Jedi, efendijo, milost carske uprave kolebljiva je kao proljetno vrijeme. A tvoja krivica je takva da se ne zna, ako sad rua, da li e stii da veera? DALKILI: Neka samo saekaju da ruam. HAMZEVIJA: Kako bi bilo... doturiti malo i onom nesreniku dolje? ISTRAAR: Nemogue je. On je duboko. Ne moe vratiti zdjelu. Njemu se hljeb baca... malo mandre... suha hoafa... a vodu pije s kamena... Kasime, gotovo? Daj zdjelu. Eh, zar nee blagosloviti onog ko je naredio da se donese ruak? DALKILI: ...ti pas mater i tebi i njemu! ISTRAAR: Eh, Bonjak, luda glavo! Boe, kakva nezahvalnost! (Ode)DALKILI: Mmmm, dobra orba! E sad se moe malo i prilei. Oho, dobra hasura! (Poto se namjesti) A boga ti, ejhefendijo, ko si ti i odakle si? I kakva nevolja nagna tebe tako mladog i uenog da nasrne na vlast? Ja mislio, to inimo samo mi... uvrijeeni vojnici... HAMZEVIJA: Vojnici uglavnom ubijaju one koji se bune. DALKILI: Mrzi vojsku? Svi vi uevni mrzite ratnike... HAMZEVIJA: Mrzim ciljeve kojima slue, mrzim nain na koji lukavi upotrebljavaju ive ljude nazvane vojnici... mrzim... DALKILI: Hm, mora da su ti nekog dragog ubili. HAMZEVIJA: Ubili su mene u meni. Nasilje vlasti zatrovalo me mrnjom. Poremetilo u meni sklad razbora i ljubavi. Od mene, svetenika bratstva meu ljudima, uinili ubicu. Oo, vrhovni krvnice! Ako te ubije estit ovjek, neka ga zemlja slavi! Ako te ubije plaeni zloinac, neka mu svi grijesi budu oproteni! Toliko te mrzim. (Odozgo se uje krik, stenjanje, molbe nekog ko je na uasnim mukama. Hamzevija pogleda gore.) ta je to? DALKILI: He, vlast vri svoju pravdu nad nekim nesrenikom, De, ti, ejhefendijo, prilegni malo, a to... to e ti sluati svakog dana... naviknue se... shvatie to i ja, da vlast nije samo onaj na Bonjak na vrhu... vlast je stoglava strahoba, glava joj u Stambolu, pipci u Budimu... noge kvasi u dva velika mora. A hrana joj je... ljudsko meso, to od protivnika, to od vlastite djece. Umiva se suzama podanika, a groblja su joj najdraa tefejriita. Prilegni, prijatelju, navikni se! HAMZEVIJA: (Gleda opet u svoju ruku) Zato zakasni? Zato ne ubi? Zatamnjenje SCENA TREA Radna soba Mehmed)pae Sokolovia. Za visinu praga iznad nje nalazi se njegova soba za dnevni odmor u kojoj posljednjih dana boravi njegova supruga Esmihan s robinjama. Kroz rijetku mreu muebaka i zavjesa vidi se kako Esmihan ita, a zatim je robinje presvlae za no. Sokolovi je u lakoj kunoj odjei. Hoda po sobi, diktira svom sekretaru Hasanu. Pilavija, uvijek budan, sjedi kod vrata na svom malom uzvienju, sa sabljom u krilu. Ponekad oslune prema vratima, ili osmotri prozore, po profesionalnoj navici tjelohranitelja. SOKOLOVI: (Diktira) Hasane, pii!... Kralju panije Filipu II. Razbojnitva se ponavljaju u vodama Magriba. Zaprijetiti! Na moj povik krenue vie laa, nego to panija ima stanovnika! Otro i bez uobiajenih pozdrava! Gotovo? Dalje! ekaj! ta misli Hasane, da li je onaj momak lud? HASAN: (Inteligentan ukopljenik, posluan, vjeran, diskretan, ali straljiv) Trebalo bi ispitati, pao hazretleri... SOKOLOVI: Odgovor dostojan malo manje umne glave nego to je tvoja. Pii! Maksimilijanu Caru austrijskom!... ukoliko tvoji graniari jo jednom preu granicu turskog carstva, ja stavljam nogu u uzengiju i dovodim ti krvave goste, sto hiljada najboljih vojnika svijeta. Ovo sroiti opirnije. Izraziti nadu da se to nee ponoviti. Napomenuti utvreno prijateljstvo. I da na vrijeme izmire danak! Gotovo? A to ti, Muzafere, misli da li je lud onaj momak to potee na me no? PILAVIJA: Ne bi rekao. SOKOLOVI: Kako to ne bih rekao? PILAVIJA: Paa, u jednom golemom raunu trampiti svoju glavu za glavu velikog vezira, nije loa raunica. SOKOLOVI: Hm (Hasanu) Dalje! Tatarskom hanu! Da ne upada u zemlju Moskova bez naeg odobrenja. To nakitite ljubaznije, kao nedotupavnom roaku. I, spremite usput neki poklon tom prodrljivcu. Gotovo? Dalje! Bosanskom beglerbegu, neka mu Allah uvea sposobnosti... i tako dalje! Da iz dravne blagajne godinje daje deset sindirlialtuna Fetahu sinu Abdulahovom iz Rogatice, za junatvo, da se daje dok je iv. HASAN: (bojaljivo) Da nee biti mnogo? PILAVIJA: Za onakvo junatvo i to je malo. SOKOLOVI: (Pilaviji) Ti, ne petljaj se! (Hasanu) Ne deset, nego dvadeset takvih zlatnika. (Prie prozoru. Zuri, guna stihove) Uzalud Stambolu ljepota i ljepotice! Jedna tamnica i jedna runa jesen ih ko trag u pijesku briu. Boe moj, darivaj ohole dvorom u Stambolu i daj im dugu prljavu jesen stambolsku, a meni uini uslugu i kazni me da dok sam iv, kosim aire romanijske, ljeti na pripeci, i pijem vodu, Kneinac zvanu, od koje gle po zubima puca. Znate li ija je ovo pjesma? Ne znate? Hasane, pii! Sulejmanu sinu Zahirovom iz Kneine, sandak zvorniki, vilajet Bosna, da se za dvije zbirke pjesama dade ezdeset zlatnika. (Pilaviji) ta veli? PILAVIJA: E, to je mnogo. SOKOLOVI: Kako mnogo? PILAVIJA: A onaj Omer, za izgubljene oi na Klisu, koliko on dobi? SOKOLOVI: Prosjenih vojnika je mnogo, a dobrih pjesnika malo. PILAVIJA: Ne bih dao jedno vojniko oko za svo pjesnitvo svijeta. SOKOLOVI: Zato i nisi vezir. PILAVIJA: (Tiho) Hvala Allahu, zato me ne mrzi sav svijet... SOKOLOVI: Ne gunaj! (Hasanu) Do prekosutra u podne da se uzel Mehmedaga, upravnik tamnice, razrijei dunosti i poalje za nadglednika radova u jednoj od najdubljih jama rudnika olova u Olovu, vilajet Bosna... Razlozi! nesavjesna sluba.HASAN: Svijetli pao, uzel je najsavjesniji... SOKOLOVI: Zato ni jednog Osmanlije nema u podrumima tamnice? ta su to Bonjaci izuzetno krivi...? Uostalom, nisam nikome duan objanjenja. Dakle, uzel u olovske jame! Dalje! Da se zarobljenicima Kasimu Dalkiliu i... Muzafere, kako bi ime onom ludom momku to me zamalo ne probode? ;PILAVIJA: Znam samo da je pripadnik hamzevija... SOKOLOVI: ...i mladiu, porijeklom iz Orlovia kod Nove Kasabe, vilajet Bosna, optuenom za navodni pokuaj ubistva velikog vezira Mehmedpae... preuredi tamnovanje da, to se tie odjee, ishrane i uslova za molitvu, itanje... (primijeti kako se Hasan i Pilavija zgledaju) ta je, ne svia vam se? HASAN: Pao hazretleri, takve razbojnike su nekad nabijali na kolac! SOKOLOVI: ta ti misli, Muzafere? Obojica su Bonjaci, lude glave, kad malo okuse bolje hrane i ljudskije poive, od ubica postae stvaraoci. Ja bih obojici... PILAVIJA: Ima i trei. Ispod njih, izbodenih oiju.SOKOLOVI: Ko je taj? PILAVIJA: Onaj Neretljak... koji je u Slavoniji oteo Kosaru, hou rei, onu Umiulsum, pa mu je tvoja svjetlost oduzela, a on noem... SOKOLOVI: Aa, to ona s benom na obrazu? Ona to smo je dali u Maroko? Sjeam se. A zar nesrenik nije osloboen? PILAVIJA: Ljudi se ude to nije ubijen. To bi bila milost prema njemu, kakve je, inae muke preivio... SOKOLOVI: Da... Muke, muke! (Pravdajui se neuvjerljivo) Pa ne mogu ja i na to misliti. Toliki poslovi, a oni... noem na vezira! U svakoj upravi koja eli red i sugurnost ubice se ubijaju. Filozofi! Pjesnici! Vojnik poremetio umom zbog ratnih strahota a on noem na vezira. Filozof uvidi da mu vlastiti sistem nije jasan, a on... Eh! Kad se ta raspojasana tevabija pone mijeati u dravne poslove, treba ih u okove. Umorne noge lijee bolestan um. Je l tako? (nakon pauze utanje) ta je, ne mislite to i ja? Dobro, svu trojicu u bolje prostorije! Hasane pobrini se za to! (Zamiljen, vie sebi) Zaboravio, ta mogu! Hoemo li dalje? (Odgurne zastor na velikoj karti turskog carstva. Posmatra. Vrati se prozoru. Gleda u no) Boe, kakva runa jesen! (Pilaviji) A u nas, tamo... ljive su obrane, bestilj krka u kazanima... ovnovi razapeti visoko na tavanima... sijela djevojaka... gore nebo planinsko, mrazno, zvjezdano... usamljen vuk vije na mjeseini... Hasane, kasno je, ne mogu vie. Sve to... neka bude za sutranji popodnevni Divan sroeno i spremno za potpis! Moe ii! HASAN: (sprema papire, otee, htio bi neto da kae) SOKOLOVI: (Zamiljeno posmatra kartu carstva. Umorno pree dlanom preko nje. U toj kretnji primijeti Hasanovu zabunu) ta je? HASAN: Pao hazretleri, ne zamjeri na velikoj slobodi koju sebi uzimam. Ja bih te opet zamolio skloni se, zahvali se padiahu na ljubavi i povjerenju. SOKOLOVI: To smo raspravili. Idi! HASAN: Molim te! Crn se oblak nadvija nad tvoju kuu. Predaj ovu preteku, dunost drugome! Opet e na te ubicu da poalju Murat... i... SOKOLOVI: Kako kae? Murat? A gdje ti naui da tako izgovara ime sultanovo? Na koljena kad ga spomene! HASAN: (na koljenima) Ubie te. uo sam. Znam. SOKOLOVI: (Smirenije) Znam i ja. Idi ti i naspavaj se! I sutra ta pisma da su u redu za potpis. Idi! GLASNIK: (Pilavijaje uo glasnikov trk kroz hodnik, izvirio je, otvorio mu vrata i propustio ga, ali ipak dok se ovaj klanja veziru, Pilavija staje uz vezira, oprezan, spreman na sve.) (Glasnik govori zadihano) Neka se tvoje presvijetlo lice udostoji primiti i sasluati Sadudinefendiju... SADUDIN: (Sultanov dovadija, visok, mrav, elastian i kretnjom i mimikom, licemjer, na registru od jezuita do korumpiranog dvorjanina, ulazi brzo, nasmijeen, srdaan, kao podreeni koji prijateljuje s vezirom) Akam hairolsun! (Ne primjeuje da su se Hasan i Pilavija svaki na svoj nain poklonili, ni pozdrav glasnika koji natrake izae) Pono blizu, a u vas radno podne. Tursko carstvo ijeste mono, jer mu na elu stoje ovakvi ljudi i bdiju. Kako si najslavniji...? SOKOLOVI: ta je? SADUDIN: Alemkamen u ogrlici od zvijezda, na dragi sultan Murat han, iji sam ja skroman tienik i dovadija, uo je da je vaa presvijetla linost izvoljela odbiti izaslanika drave Venecije, pa pita za razloge te neshvatljive grubosti i nemara i izraava svoju uzvienu srdbu koju morate hitro zadovoljiti. SOKOLOVI: Napolje! SADUDIN: Ja znam da me vaa svjetlost ne podnosi. Allah mi je svjedok da nisam kriv. Samo upozoravam: odbijanjem venecijanskog izaslanitva, grdno je uvrijeena sultana Safija, jer je ona kao to je poznato, roena Venecijanka... Sultan Murat han se na njenu pritubu, toliko raestio da je izgovorio strane rijei... Neka Allah milou svojom zatiti vau glavu! Vi znate ta to znai... SOKOLOVI: Sluaj ti, zelembau, ja sam tebi ve jednom zabranio da mi izlazi na oi. Poselami sultanu Safijehanumu koja te poslala... SADUDIN: Ja govorim o srdbi sultanovoj... SOKOLOVI: Reci ti njoj da ja odgovaram za sudbinu turskog carstva. Ja sam njegovu slavu i mo ovom glavom i ovim rukama podigao meu zvijezde. Carstvo die mojim dahom. I dok sam iv, neu dati da mi se haremski ejfovi mijeaju u dravnike poslove. A sad, napolje! SADUDIN: Upozorio sam te... put carske srdbe posijan je mrtvim glavama.SOKOLOVI: Napolje, kad kaem! (Sadudin se pokloni i izae) Nitkove! Nije loza Osmanovia spala na to da im ene, kao kojekakve engleske Elizabete sa svojim karaozima, upravljaju dravom. HASAN: Tano! Ali zato navlai jo veu mrnju na se? Koliko je plaenih ubica pobio ovaj Pilavija? Jedan e biti bri i od Pilavije i od boije milosti koja te titi. Zato se ne povue? Zato u miru starost ne provodi...? SOKOLOVI: Rekao sam ti idi! Do sutra popodne sve da je to sroeno! HASAN: Ubie te.SOKOLOVI: u li ti zapovjest? Idi! (Poto Hasan izae, stoji neko vrijeme utke nasred sobe) Hm! Ubiti! Znam. Ubili su tolike prije mene samo zato to su se pameu i trudom propeli iznad tog ljama neradnika i izjelica. PILAVIJA: Opasno te ljudi mrze. Na ulici te ekaju... kao onaj... hamzevija. Ovdje plaenici... Ja te upozoravam za tvoje dobro. Sluim ti vjerno tolike godine i... imam pravo... SOKOLOVI: Pravo? Hm! Nastaju runa vremena. Vie se govori o pravima, nego o dunostima. PILAVIJA: Uvijek se trai vie ono ega ima manje. SOKOLOVI: Zavei! Vidi ti njega..! Nego, jesi li provjerio da li su onoj dvojici nesrenika... odnijeli hranu i hasure? PILAVIJA: Trojica su... za onu dvojicu jesu. SOKOLOVI: Napomeni mi sutra, onog treeg da puste. Vrijeme je. PILAVIJA: Kasno je. Sloboda bi ga ubila. Bez prisustva heima, sumnjam da bi izdrao ijedan udisaj istog vazduha. SOKOLOVI: Neka mu dadnu lijenika! PILAVIJA: Njemu? SOKOLOVI: Ovo carstvo je jo toliko mono da moe biti plemenito i kad mu to nije korisno... (Gleda kartu) Mono! Venecija! panija! Unurija! Franaka zemlja! Hm! Sitan svijet, poprilino. Da je rat samo sukob dviju vojski, zaratio bih sa svakom, ili sa svima odjednom. Jo ova pesnica moe da razvaljuje granice carstva. Ali u rat se polazi samo kad dumanska sjekira udara u vrata, ili kad je pobjeda zrela kruka koja se moe brzo i sigurno brati. Rat nije igra i hazardna pustolovina obijesnih kako to neki u nas misle neki moji protivnici... Rat je i rodilja i grobnica carstva. Sve zavisi od... ali ta ja tu tebi drobim... Muzafere, zna i sam, bitke su deseti dio rata. Ostalih devet su pokolji itelja, piska nejai, pusta zemlja. A zgarita i zaputene oranice nisu nijedno carstvo uinili srenim. Ne. Mrzim rat. Ali od njega se ovjek moe sauvati samo ako je dovoljno snaan da ga drugi ne napadnu. Tursko carstvo ine monim dvije prednosti: jasna misao vodilja i vrsta uprava. Ako nas ne razore rasipnitvo bogatih i neposlunost siromanih, razapeemo granice na tri okeana. Sa moskovskih zvonara javljae se mujezini pet puta na dan. A Be je samo jedan korak u tom pohodu. ta je, to me gleda tako? PILAVIJA: Ja onako... SOKOLOVI: Govori! PILAVIJA: Ja mislio ti brine o sultani Safiji i Veneciji! SOKOLOVI: A, moja plemenita ahmaino! Na ovim visinama s kojih ja gledam, enski hir je pijesak pod nogama... PILAVIJA: Ja bih molio da veeras konai u svom dvoru. (Esmihan je za to vrijeme dobavila veeru. Uputi I robinju u vezirovu sobu.)I ROBINJA: (Presavijena) Pitaju... da li e paa hazretleri najzad veerati i da li ovdje ili... SOKOLOVI: Neka donesu ovamo! (Poto robinja izae) Eto, i veera pree u obavezu! PILAVIJA: Nisi od jutros jeo... SOKOLOVI: Starim. Ali, nisi ni ti. (Robinje unose sofru. Za njima Esmihan. Jedna robinja posipa veziru da opere ruke) Muzafere, peri ruke! PILAVIJA: Ja u s Hasanom. SOKOLOVI: Prilazi! (Vezir brzo, nervozno, a Pilavija s ustruavanjem, sjeda za sofru. Esmihani). ta je, ta me gleda? ESMIHAN: Boe, nekad su veliki veziri i carski zetovi veeravali u prisustvu makar stotinu gostiju... SOKOLOVI: eno, nekad su Osmanovii jeli jednom dnevno, u sedlu. Tada se ovo carstvo gradilo i irilo. Danas ga valja uvati. (Prvi podigne kapak na sahanu. Namrti se) Pa, jesam li ti sto puta rekao da neu ovih stambolskih krkanluka! Hou pogau! Sir! Matrafu kozjeg mlijeka! ESMIHAN: Dobro, dobro! Ne ljuti se! (Na dva udarca dlanom, dotre robinje. Esmihan apne prvoj, onda obje brzo odnesu sofru. Muu) Sama sam uestvovala u kuhanju... SOKOLOVI: Zato, kad ima poslugu? ESMIHAN: Moj brat te mrzi. SOKOLOVI: Aa, to! Hehehe! Ne brini ti, eno, imam ja stomainu, tri ive guje da pojedem... Muzafere, ta si ti ono djeljao danas u hodniku PILAVIJA: Suduku, pao hazretleri! SOKOLOVI: Je li ti ta ostalo? PILAVIJA: Nije, hazretleri... SOKOLOVI: Mrcino jedna, izjelika! I ti si postao poguzija, kao da te Osmanlija pravio... ESMIHAN: Mogao si veerati u mojoj sobi. SOKOLOVI: Star sam ja za tri veere sedmino u eninoj sobi. Dvije jo nekako... Hahaha! Nisam ja ludi stambolija, pa da se potroim do etrdesete na robinje i ljam, pa kad doe da se i svojoj eni devap dati mora, onda... jok! Ha, golubice, ta ti kae na ovo? ESMIHAN: Ja bih te molila da poe na poinak poslije veere. SOKOLOVI: Imam posla. ESMIHAN: Htjela sam ti neto vano da... SOKOLOVI: Znam. Opet e o tome da mi spremaju poparu, tvoj brat naredio, a Sadudin i udaja i tvoja majka... ESMIHAN: Ne mora ti biti prvi veliki vezir koji je na poslu umro... SOKOLOVI: Bonjak mora biti najbolji da bi mu priznali prosjenost. ESMIHAN: Nemoj mi uzeti za zlo, ali dosta si prosjenih Bonjaka postavio na mjesta gdje treba da sjede najsposobniji. SOKOLOVI: Vano je da imam sposobnu enu. to je s pogaom i kozijim mlijekom? ESMIHAN: Sad e... Malo strpljenja! SOKOLOVI: (nestrpljivo) Dobro, neka donesu u tvoju sobu! Ti, idi, sad u ja, samo neto da pribiljeim.. Hajde, hajde, ne brini se za me! Mogu ja i trei put u sedmici veerati u eninoj sobi. Ne obziri se, ne gledaj! Sigurne su strae oko nas. A ovaj Pilavija pobio je ve toliko mojih protivnika, da... hajd, hajd! Sad u ja... (Poto otprati enu do vrata, koja se nervozno srui u postelju u svojoj sobi) Muzafere nemoj se eniti. PILAVIJA: Ne bih ni da naredi. SOKOLOVI: ena je mudro gurnula mukarca da robuje povijesti, dok ona gospodari u porodici. ena! Draga vlastita ena. Ooo! Nemoj se eniti! PILAVIJA: Ako paa hazretleri zaista eli, ja sam ostavio jedan komad one sandake suduke... SOKOLOVI: Ne mogu. Ja sam se ono... pravio pred enom. A drob mi je oslabio kao vodenica koja e sutra usahnuti. Jedva melje... Kakva suduka! Ee, moj Muzafere! Ja, ta bi tek sa mnom bilo da sam se potroio na robinje i igraice? Bi me s noge na nogu bacale! Supruga je, obino, alosna injenica o domainu. PILAVIJA: Esmihan hanuma je plemenita ena. SOKOLOVI: Ee, moj Pilavijo! Ja sam uao u sve tajne golemog carstva. A ni svoju enu, kamo li neku tuu, kamo li enu uopte, ne znam ni toliko koliko o njoj zna obian romanijski vo. Znam samo da su odaje veselije, ako si sino u dueku bio... sliniji drijepcu, nego konju teretnjaku. PILAVIJA: Esmihanhanuma brine za te zbog tvojih protivnika. SOKOLOVI: Jah! Daj ti znaj... ne, samo se roditelju moe bez pogovora vjerovati. PILAVIJA: Esmihan hanuma zasluuje... SOKOLOVI: De, de, nee mi valjda o mojoj eni priu priati. Toliku sam djecu s njom izrodio. Znam je. Ali, ivi bili pa vidjeli! Ti e to sigurno i doekati. im ja strmeknem ni eteresnica nee proi, ona e sebi odabrati kakvog mladog lijepog beglerbega, od njegove ene e ga silom rastaviti... PILAVIJA: Zaboga, pao hazretleri! SOKOLOVI: De, pogasi irake, a ja... ja odoh da veeram. (Sokolovi poe, pogled mu pade na kartu. Zastane) Boe, a mene moja graevina ipak satire i mrvi. Jesam li odve oholo zgrabio od sudbine? Ili je to sudbina neimara da mu djelo njegovo njegove digerice pojede? Jah! A ti... spremi se i u... tamnicu. Provjeri da li su onim nesrenicima dali sve to sam naredio. Onoga odozdo neka puste... ali neka se nae lijenik pri ruci. A onu dvojicu u za koji dan preda se... PILAVIJA: Pao, hazretleri! Ja ne bih... Rei e, puta ubice, hamzevije, krivovjernike... SOKOLOVI: Ba to! PILAVIJA: Ali, presvijetli pao... SOKOLOVI: Ba zato, budalo! Eto ba zato... ha! Pa zna li ti, ludi Pilavijo, kako se sudbina sa mnom poigrala, heej, ta sam ja njoj da me tako mazi i tako kanjava? Idi, provjeri! Neka im i dueke unesu! Da, da dueke! A za koji dan, zvau ih na Divan. Na Divan, ta je, ta me gleda tako. Miljenici sudbine su oni koji rizikuju. Pogasi irake, ja odoh. (Sokolovi ode. Pilavija gasi irake. Gleda u kartu carstva zamiljen, zbunjen) Zatamnjenje. DRUGI DIOSCENA ETVRTA Esmihanina soba namjetena bogato enstveno. Postelja malo podignuta govori o raskoi ali i enskoj vjetini da veziru priredi odmor, ljubav i toplinu. Na zidu u ornamentici, objeene dvije ukrtene sablje i tit, jedine stvari koje podsjeaju na mukarca, vojsku, vlast. Nurbanu i Esmihan, same... KURBANU: (Sultanova i Esmihanina majka, ena umrlog sultana Selima, visoka, snana, srdita, zla ena koja vodi konce mnogih dvorskih intriga. Veliki protivnik Sokolovia i sultanove ene Safije) Ti si keri, budala. Ti si prava budala. Pogledaj se! Zna li kakva izgleda najljepa rua u tvom ruinjaku kad se svaka latica najjaom bojom zaari? To si ti. A on? Ohol bonjaki starkelja... kome si ti deveta rupa na svirali. Njemu su vani njegovi Bonjaci i Arnauti, njih da protura na poloaje, da ih dobro eni i udaje, to je njemu vano. A ti vene... duo, nikad tvom djedu ne mogu oprostiti to te dao toj svirepoj bonjakoj leventi. ESMIHAN: On svirep? On je samo izvrilac. A naredbodavac je... NURBANU: Budalo! Naredbodavac nikad nije kriv. On samo izlazi u susret udnji izvrilaca za vlau. Daje im dijelove svoje moi pod zakup. Plaaju poslunou. Kad se uzjogune, opominje ih na razumnu granicu. Mehmed je prekoraio sve granice podnoljivog. Veliki sluga zamislio da je veliki gospodar. A starost mu pomutila razbor. Sasvim. ESMIHAN: Ali, majko, ja ga volim. Ja sam svu nau djecu s njim u ljubavi zaela. to smjerate uiniti s njim, uinite i sa mnom! NURBANU: Eh, takva ljepota, a tako sitna pamet! Uostalom, ja se, kao tvoja majka moram o tebi da brinem. On je ve star i onemoao. U sluaju da ostane udovica, koji ti se ovjek dopada? Biraj! Ima mladih beglerbega... ni ona dva perzijska princa nisu loi. Galantni su... prebogati... biraj! ESMIHAN: Majko, pa vi mog ivog mua sahranjujete! Neu, ne govori mi vie... neu da ujem... Vidim ja kud smjera. Ubij i mene! NURBANU: Keri!... SOKOLOVI: (Ue naglo, namrai se videi Nurbanu, shvati ta se dogaa, smjekom krije mrnju i srdbu) O, zar moja punica majka ne spava? NURBANU: Mehmede, jo sam toliko u snazi da mogu da sijelim do ponoi. A kad uporedimo moje i tvoje godine... SOKOLOVI: Hehehe!! Znam, znam koliko ste osjetljive kad se govori o godinama. Nisam na to mislio. Je li kakva nevolja, da pomognem? Ima li moja punica kakvog miljenika da ga promaknemo? Ili moda neko smeta, pa da ga... smaknemo, s boijom pomou?! eno, zato ne ponudi majku neim...? NURBANU: (Sokoloviu) Samo nemoj ti da mi spremi pie...! SOKOLOVI: A zato ne bih i ja kad zna koliko te volim? NURBANU: Voli me toliko da od tvog erbeta ne bih ni tri uzdaha sastavila, a ve bih... ohoo... SOKOLOVI: Teka optuba, punice majko. Pogotovo kad se uzme u obzir tvoja beskrajna ljubav prema meni. NURBANU: Previe zajeda, Mehmede. Zaboravlja ko si i odakle si. SOKOLOVI: Paa... ni moja punica nije Osmanovika. Koliko pamtim, ona je... ini mi se, Jevrejka... naravno, porijeklom. NURBANU: Mehmede! (Histerini vrisak mone ene koja u ovom trenutku jo nije u prilici da se osveti, da kazni) Keri, kako moe kraj ovoga? Mehmede, zaalie... Keri, pamet u glavu! Zapamti, razmisli! (Gnjevno ode)SOKOLOVI: (Podsmijehom isprati Nurbanu. Nasmijeen, eni) ta hoe? ESMIHAN: Mrzi te. SOKOLOVI: Samo to? Pih! Je li te zatekla budnu? ESMIHAN: Da. ekala sam te... stalno sam mislila na onog. Ne smijem pred drugima da te pitam. Ko je bio taj? SOKOLOVI: Hamzevija? Onaj s noem? Bonjak. Zamisli! ESMIHAN: Je li odmah posjeen? SOKOLOVI: Naredio sam da ga dobro nahrane... i... ostalo... Ali, pobogu, o emu mi razgovaramo? Nemoj da brine moje brige, od tebe je dovoljno da brine o djeci i unuadima. (Poljubi je u rame) Hm, ovako mirie samo zrela foanska jabuka. Zagrize, plemenito tle, blaga reskost svjeeg osoja, miris cvata davnog, minulog... (sjedne naprema njoj) Je li ti dan bio dug? ESMIHAN: Dui od teke godine. Taj luak s noem...? SOKOLOVI: Nije luak. Po obrazovanju, mogao bi biti carigradski kadija.ESMIHAN: Ali, zato? Kod tolikih tvojih dobroinstava...? SOKOLOVI: Hamzevija! Hamza Bonjak... sjea li se onih buntovnika, onih pjesnika i filozofa... Orlovii, Tuzla, Graanica, Sarajevo, Zvornik, pa ovdje... Konija, Smirna, pa Solun... Ebu Suud efendija ih je ispitivao i utvrdio krivicu... Isjeeni su. E, ovaj je posljednji... Hamza Bonjak je osniva. I stric ovom momku. Ah, to momak ima jeziinu! I kako kroji umne reenice! teta! teta!ESMIHAN: Ali, zato tebe? SOKOLOVI: Paa, sve ono to se ne slae sa zakonitim ustrojstvom carstva, pobuna je. A svaka pobuna je kanjiva. A za svaku kaznu koju izrie zakon, odgovoran je i zakonodavac i vrhovni izvrilac. A to sam ja. ta ja tu mogu! Smrtne presude su neophodno trnje na livadama svakog upravljanja dravom. Naredio sam da se pobiju. A ovaj ih sveti. ESMIHAN: Kad bi ti ostavio slubu i posvetio se radostima ivota. SOKOLOVI: eno, sluba je ivot posveen potrebama i radostima drugih. ivot krvav, ali za ljudski rod neophodan. ESMIHAN: Kad bi ostavio svoj poloaj, ne bi bio opkoljen ubicama, nego prijateljima. Strah me. SOKOLOVI: A koji je ejtan svima vama? Ubice, ubice! Pa ta! Vojnik izie na bojite, sto hiljada ubica tri prema njemu, i niko ne kae: bjei, eto ubica! Ljudi stare, godine im se gomilaju za vratom, niko ne vie zaustavite godine, one su opasne ubice! im se rodi, sve dok ne umre, ovjek je opkoljen; grom baca vatrene sjekire, susjed zavidi, prijatelj iznevjerava, bolest ui u zasjedi tijela, voda se propinje da poplavi, meava vriti da zatrpa, konj strie uima da se iftekne, neki vezir sastavlja spisak sto hiljada ratnika za sutranji rat... sultan aka zube i smilja kako da se otarasi vezira, tamo neki kmet biranski, kraj ognjita smilja kako da doskoi obojici... svako nekome smrtnu poparu kuva. Niko od nas nije poteen. I sasvim je svejedno podlegne li ovjek sablji plaenog ubice, ili mu srce prsne od neke uvrede dojueranjeg prijatelja. Svi smo opkoljeni. I ti. Ja, pogotovu. Ali, ovjekovo je da se uvijek i iznova probija kroz te krune hajke sjeiva, da radi, da prkosi. Uostalom, ivot bez protivnika nije dostojan ovjeka. Samo protivnik izazove u nama vrline. Ili mane, svejedno. ESMIHAN: Ja te molim, da bar ne izlazi bez jake pratnje. SOKOLOVI: Dovoljan mije Muzafer Pilavija (S mrnjom pogleda na veeru koju je donijela robinja i udaljila se) Zato ne legne? ESMIHAN: A ti! SOKOLOVI: Ja bih morao jo neto da proitam... ESMIHAN: Nee. SOKOLOVI: Oho!? ESMIHAN: Nee. Dosta! Dosta je i tih pisama i knjiga i te svjetine to se mota, dosta tog bdijenja i utnje oko mene! Ne mogu vie... Neu. Sjedi! Ako ne moe spavati, priaemo... SOKOLOVI: (Ironino ali savlaujui bezvoljnost, Sokolovi prie eni, zagrli je) Slatka mivko, nemoj da plae! Sad u ja... samo da se raspremim. De, ti lezi! (U trenutku kada je malo silom, malo starakom alom povali, iznad njega, nagnutog nad nju, strijela se zabode preko njegovih lea u drvenu izrezbarenu oplatu zida. Za svoje godine neobino hitro, vezir skoi, strgne sa zida sablju, otvori vrata, izviri, sabljom razmae zavjese, vrati se, uzme strijelu, razgleda je) Iz dvorske radionice. Od ove godine. ESMIHAN: Bjeimo! Moda je ubica opet napeo luk. SOKOLOVI: Ne brini, duo! (Zagrli je, zakloni tijelom, kriom zvijera oekujui drugu strijelu. uje um, odskoi, spreman da se brani, ali se u vratima pojavi Pilavijina glava)PILAVIJA: (zbunjen eninom obnaenom ljepotom) Oprosti... vidim... vrata otvorena... a ti sa sabljom... SOKOLOVI: Ui, Muzafere! (Dok se Esmihan, njima okrenuta leima, usplahireno oblai, vezir Pilaviji pokazuje strijelu) Zabola se tu. Odakle je odapeta? PILAVIJA: (nagne se kroz prozor) Iz druge kronje. SOKOLOVI: Oho! Izvrstan strijelac! PILAVIJA: (zagleda strijelu) Grk Nazir. Potraiu ga. SOKOLOVI: Ne treba. On je ve zadovoljan jer je promaio. (eni) Ti si se ve spremila? ESMIHAN: Ja bih ila... A i ti morao... odavde... boe! SOKOLOVI: Ala si ublijedila! Muzafere, kako joj stoji blijedilo? PILAVIJA: (Jo motrei uokolo) Moj vezir ima najljepi rubin u carstvu. ESMIHAN: Moj vezir ima uza se najhrabrijeg junaka u carstvu. SOKOLOVI: (grubom srdanou domaina seljaka) Ma, ta vi to jedno drugom, je li? Kod mene ivog? Ti, kumrijo, idi u svoje odaje... Ovdje nije ba najsigurnije... ESMIHAN: Tek kad vidim da i ti polazi... SOKOLOVI: Slatka mivko, jo nismo u prilici da mi i ti postavlja neke uslove. Mora ii. (Izvede je na hodnik, vrati se, ali srdit i zabrinut, ime pokae da su smijeh i srdanost bili samo zavjesa i utjeha prestraenoj eni) ene! Ipak, nisu sve iste. (Uzme strijelu) Dakle, tako? Poeli su otvoreno. (Strijelom udari gong. Slugi presamienom u vratima) Je li ena otila s pratiljama? Ah, ja zaboravio da ti je odrezan jezik! Zdjelu hladnog erbeta! (Dok sluga izbiva, razgleda strijelu) Tako, znai! PILAVIJA: Bolje bi bilo da se povue. Sami smo, pao hazretleri! A njih je mnogo. SOKOLOVI: Zavei! (Sluga unese zdjelu. Sokolovi posegne za nju, ali ga Pilavija pretekne. Prvi proba. Kad Sokolovi ponovo prui ruku, Pilavija opet izmakne zdjelu.)PILAVIJA: Treba ekati. Moda je otrovano. SOKOLOVI: (Vikne) Pa zato onda ti pije, budalo? PILAVIJA: Ko e drugi? SOKOLOVI: Ne traim od tebe toliko. PILAVIJA: Moje je da te uvam. A ti kako hoe. SOKOLOVI: Za toliko nisi plaen, naalost! PILAVIJA: Ne uvam ja tebe za plau. SOKOLOVI: Nego? PILAVIJA: Paa, kad tvoja svjetlost eli da uje, uvam te jer si mi drugi otac, jer ti je plemenito i mudro sve to... SOKOLOVI: (Malo ironino zauen Pilavijinom neobinom patetikom) Zar ba sve? PILAVIJA: (Naglo referira iz patetike u nedoumicu) Ma, nije ba sve posve...SOKOLOVI: Na primjer? PILAVIJA: Molim, da najprije postavimo dvostruke strae! Ili da bar za noas napustimo ove odaje. SOKOLOVI: Ne smije da kae? Hajd, stisni! GLASNIK: (Uskoi i pokloni se) Sadudinefendija, Allah mu ugled uveao!..SADUDIN: (zadihan iri ruke) Neka je slava i hvala milostivom Allahu! Pred ovolikom radou padaju sve sitne svae i nesporazumi. Mehmedpao, neizrecivo mi je drago to je strijela maila. U vrtu je uhvaen Grk Nazir. On je digao poganu ruku na te. Ne brini, zloinac je ve kanjen. Zadavljen je i iskomadan. I sam sultan Murathan alje ti pozdrave i estitke povodom srenog izbjegnua te... SOKOLOVI: Drugi put nai boljeg strijelca! SADUDIN: Kako, kako? SOKOLOVI: I selam e sultanu... i rei e mu, poto on izbjegava da me primi po slubenoj dunosti, na to je zakonom svojih otaca obavezan, rei e mu znao sam za vae pripreme da me ubijete. SADUDIN: Allah, kakve teke rijei! SOKOLOVI: Mrzite me svi vi kojima je zanat i ivotni cilj da gradite sebi, a harite carstvo... Svi vi jedva ekate da vidite ovu glavu kako se niz kaldrmu kotrlja, pa da zaigrate kolo oko mog trupla... SADUDIN: Mehmedpao, kako moe...? SOKOLOVI: Ne laj! Pitaj sultana, eli li moju smrt zato to sam u slubi ovom carstvu i lozi Osmanovia atro svojih ezdeset godina ivota? ta sam sluei zaradio tolike rane, kostobolju i bijele vlasi? to sam smirio 21 pobunu kad je loza Osmanovia, s Muratom zajedno, bila perka ptiija pred orkanom? Hoe li on da me ubije zato to sam ga ovim rukama posadio na prijesto, koji je uz malo mog nehata, mogao pripasti drugom? to nad granicama carstva bdijem danju i nou, dok se hiljade ulizica, s tobom na elu, oko njega vesele rasipajui blago tu krv vojnika i muku seljaku? ta je, to zvjera oko sebe? Soba. Lonica. Kai mu i to. Evo postelja je jo topla od eninog tijela. Neka uzme u obzir i to da ja nisam izlapjeli starac kome je vrijeme da ide. Jo ja mogu buljuk djece da napravim. Jo ja mogu sa svima vama da se nosim o megdanu i pred enom i pred istorijom. Jesi li zapamtio sve to sam ti rekao? A sad napolje! Napolje dok ti nisam pesnicom razvalio tu poganu lubanju! (Poto Sadudin pobjegne, Sokolovi se jo razgnjevljen vrti po sobi. Onda iznenada, umoran, sjedne na postelju) Boe! Zar su muka i emer jedina tvoja nagrada? Muzafere, umoran sam. Koji je sat? Gluho doba. ta emo, nesreni Pilavijo? PILAVIJA: Pao hazretleri, idi sultanu, trai da te oslobodi dunosti, bjeimo odavde! SOKOLOVI: To? To neu. Neu za inat. Jesi li uo onog momka u tamnici, onog hamzeviju? Ili onog nesrenog dobrovoljca? Po kom zakonu oni, goloruki, i vezani, mogu prkositi i meni i svoj carskoj sili, a ja... s tolikom silom u rukama, ne mogu jednoj rulji ankoliza i trovaa? Ne idem. Neu. Reci Hasanu neka mi aui sutra dovedu dvojicu buntovnika! A on neka odmah doe s dosta hartije! PILAVIJA: Pao hazretleri, da idemo odavde! Smrt vreba. SOKOLOVI: Rekao sam, sutra hou da vidim onu dvojicu nesrenika ovdje. Izvri zapovijest! (Poto Pilavija ode) Tako! (Gleda kroz prozor) Boe, pouri jutro. Treba mi dan. He! Hehehe! Pozvau ih lijepo na Divan. Zamoliu ih da stupe u moju slubu. Javno. Onaj ueni bio bi dobar taborimam. Ooh! Boe, zato li to inim! Kakvu li nesreu time izazivam? Zatamnjenje SCENA PETA Sokolovieva soba prazna. Esmihan u svojoj sobi. Robinja joj oblai ogrta. Esmihan prelazi u vezirovu radnu sobu, mislei da je vezir tu. ESMIHAN: Eto, jo ga nema. I ROBINJA: Paahazretleri nosi prevelik teret za svoje godine. ESMIHAN: Jo kad mu se doda mlada supruga koja ima svoje hirove...! I ROBINJA: Oo, Esmihan hanum, tvoji hirovi su blagoslov za mua. Ti ima duu melekja. ESMIHAN: Zna da laska. I ROBINJA: Ja samo uzalud pokuavam da naem prave rijei zahvalnosti to si me spasila od onog... ESMIHAN: To je Mehmedpaa uinio. Zato li ga je moj brat toliko zadrao? uj, da mi malo proetamo dok se on ne vrati...! I ROBINJA: Trebalo bi da se vratimo u dvor. Ne vjerujem da bi ti etnja ovdje priinila zadovoljstvo. Pretravaju glasnici, strae su sve sami Arnauti i Bonjaci... dobacuju... ne razlikuju slukinju od vezirove ene... ESMIHAN: U dvor neu. elim da budem to blie ovoj sobi. Brinem se za njega... (vrate se u Esmihaninu sobu, zatim iz nje izau) Vrata na vezirovoj sobi se naglo otvore. Upada Sokolovi, za njim zabrinut Pilavija, pa kasajui Hasan defterdar.SOKOLOVI: (iznenada otkrije u ruci spise. Bijesno ih baci) Zemljo! Ljudi!HASAN: Neka se tvoja svjetlost stia. Carska volja je promjenljiva, kao proljeno nebo nad Sarajevom. SOKOLOVI: Oo, ljudi! Da on odbije da me primi? Pa ne traim ja od njega drolju za postelju. Ja dolazim., dravnim poslom. Ne mogu bez njegovog odobrenja. Da uinim bez pitanja, odsjei e mi glavu. Ako ne uinim, opet e... Oni me guraju u pogreku. HASAN: Ee, kad bi paa hazretleri mene posluao! SOKOLOVI: ta je? HASAN: Da ostavi... da se ukloni... mirno ivot da provodi u porodici... meu prijateljima. A prijatelja ima, Husrevpaa, pa neimar Sinan... pa pjesnik Bakija... SOKOLOVI: Ne trtljaj daba, ne umijem ja naprazno glodati vrijeme. Gladan sam. (Poviri u Esmihaninu sobu) Nema je... Hvala bogu. Ako ja moram konaiti van kue, ne mora ona. (Pilaviji) Neka mi spreme tanku orbicu! I komad pogae! (Poto Pilavija izie) Hasane, znai od sultana nemamo vie ta traiti... Boe, da ja doivim pod stare dane da me marnu s carskih vrata! A nekad sam njegovom silnom djedu Sulejmanuhanu ulazio u spavau sobu bez pitanja! Da... Oo, zemljo! O vremena! HASAN: Kad te tvoji prijatelji savjetuju da odstupi... SOKOLOVI: Budalo! Nisam ja u pitanju, nego carstvo. Da samo za trenutak popustim dizgine, raznijeli bi ga kao zvjerinje leinu... HASAN: Zlo ti spremaju. Carska zlovolja je uvod u golemu nesreu. SOKOLOVI: Paa... nosaemo se. (Pilaviji koji se vrati) ta je s tim? U posljednje vrijeme, kad se nasekiram, naglo ogladnim, sav treperim... elebija lijenik kae da je to popustio glavni damar koji dri drobinu. ta je s rukom? PILAVIJA: Sad e... (Sokolovi zlovoljno hoda po sobi. Odgurne zavjesu s vojne karte. Posmatra, prelazi dlanom preko nje, zatim naglo navue zavjesu. Poto su ga njih dvojica utke posmatrali, uhvati njihove poglede).SOKOLOVI: ta je? Gledate kako budalesam? Hm! Pa... gledajte! Ako mi do veeri srce prsne... HASAN: Allah! SOKOLOVI: Muzafere, da zna, za onim vratima u dolafu ima kutija za te. A klju je ispod daske. PILAVIJA: Ne razumijem... SOKOLOVI: Eeh! (Odmahne rukom nesposoban da objasni, da otkrije ta je tom oporukom htio rei. Nastavi hodati) Boe, boe, zar ljudsko bie moe dotle dotjerati s mrnjom? Da me mrzi, to znam prije nego to sam ga doveo na prijesto. Ali koga e umjesto mene postaviti? Sadudina? Ili onog lopova baovana ejh udaju? ta je, Muzafere? PILAVIJA: Nije mi jasno za onu kutiju... SOKOLOVI: Moram li ti, kao djetetu, sve objasniti: ako mi srce prsne, ili ako me ubiju, uzmi tu kutiju i ponaaj se prema uputstvima koja su ti tamo jasno napisana! Eto... to. HASAN: Allah! Nije valjda dotle dolo... SOKOLOVI: ta ja znam?! Kad car dadne znak da se neko makne, onda taj neko moe biti i Sokolovi, daba mu je... HASAN: Pa zato onda ne odstupi, kumim te bogom? SOKOLOVI , A carstvo? A granica? A Zakon? A red? A moje ime? (I rob otvara vrata. Tri robinje unose na rukama sue, zdjelu, hljeb, ibrik, i legen, pekir za ruke. I rob pokazuje gdje e prostrijeti)SOKOLOVI: (Nestrpljivo opere i obrie ruke pekirom) Muzafere, Hasane, tri su kaike! Bujrum! HASAN: (Sumnjiavo zagleda u roba) Koji si ti? I ROB: Ja? Bajremi je bolestan, pa su mene poslali... HASAN: Ko te poslao? I ROB: Tako mi nareeno... PILAVIJA: (Poeo je i sam sumnjati. Vezir je podigao kaiku k ustima. Priskoi veziru. Uhvati ga za ruku) Nemoj jo! (I robu) Ko te poslao? SOKOLOVI: Ja ga poznajem. Ostavite ga! Dvije godine je bio sultanin sofra baa! (opet podigne kaiku)PILAVIJA: (Otme i kaiku i zdjelu) Ja u prvi... ESMIHAN: (Utri, krikne) Nee, ne dirajte jelo! (Otme od Pilavije prinese robu) Jedi! I ROB: Nisam ja kriv... ESMIHAN: Jedi! (Istrgne iz Pilavijinih korica sablju, prisloni je robu na prsa) Jedi! ta je, ne smije? SOKOLOVI: eno, idi u svoju sobu! ESMIHAN: Neu. Neka kae... Boe! Svojim oima sam vidjela Sadudina... kada ga ispraa... znala sam... znala sam... oo, ljudi! SOKOLOVI: (Vrati sablju Pilaviji, uzme enu za ruku, dovede je do sobnih vrata, uprati i nju i robinje, vrati se. Robu) Paa? PILAVIJA: Kazuj! (Vadi sablju)SOKOLOVI: Ne! (Robu) Vrati se onima koji su te poslali i kai im da im zahvaljujem na ruku. I da mnogo alim to im poklon ne mogu vratiti istom mjerom... Idi! HASAN: Ne! Bolje je saekati... Bolje je da sami dou. Doi e... ubrzo! SOKOLOVI: Ima pravo. PILAVIJA: Tamo! U oak! Klekni! Ne mrdaj, kurvin sine! HASAN: (Sa strahom obie zdjelu) Pao hazretleri! Molim ti se kao pooimu, bjei! Bjei odavde! Idi! Idi, molim te. Ljubim ti i noge i ruke, idi! SOKOLOVI: De, ne prepadaj me! I AU: (Utri) Je li gotovo? (Ugleda Sokolovia, Pilaviju, Hasana, I roba, zabezeknut, prestravljen) Go... ja... nita... (klanjae) Pogrijeio... SADUDIN: (Upada slavodobitno) Od toga nema lijeka... SOKOLOVI: Ima. SADUDIN: (Zaprepaten) Selam! Neka vas... boji blagoslov... ovaj, htio sam da upitam za zdravlje najslavnijeg... SOKOLOVI: Hvala. Neka Allah tebi podari bolju pamet! ta ima? ta nema? Kako zdravlje? Kako na sultan Murat han? Allah mu vid razbistrio! (Sokolovi se razjaren primie Sadudinu. Pilavija mjerka sablju i Sadudinov vrat. Za sve to vrijeme sinkrono, robinje rashlauju i umiruju Esmihan u njenoj sobi.)SADUDIN: (Jasno se vidi da se ispod podrugljivih vezirovih pitanja krije opasan gnjev. Uzmie) Ja... dobro ja... Allahimanet... (Pobjegne)SOKOLOVI: (Gleda za njim) Ha! Hahaha! (njegov neurotian zakocenut smijeh prihvate i Hasan i Pilavija. Hasan se gui u ukopljenikom falsetu. Valja se. To je nagla provala, neurotino oputanje nakon straha. Vezir uzme Hasana za jaku. Podigne ga. Govori mu kroz smijeh) Idi, idi molim te, odvedi ovog roba bojeg u kuhinju, i kai, hahaha... kai... ah! Ma, ili, kai im svima neto... izmisli... hahahah... kai... (Rukama gura Hasana i roba. Jo se smije. Kad doe nasred sobe, brie oi i lice od znoja, smijeh ga naputa polako... rukom umiruje Pilaviju koji grlato kikoe)HASAN: (Odlazei posljednji put, stane kod vrata, obrne se, raaloen, ali smiren) Pao hazretleri, oni sigurno ekaju... oni su svi na okupu... SOKOLOVI: ta ti je? HASAN: Ja idem, a osjeam: no je nesreom sudrebna. SOKOLOVI: (Jo s tragovima smijeha) Idi, slobodno, ne smije tebe niko taknuti. HASAN: (Uporno pri svom predosjeaju tragedije) Ako se ne vidimo, da zna, svi papiri i sve knjige su sreeni, popisani i povezani. Molim ti se, ne daj neukom i povrnom da nastavlja... SOKOLOVI: Ma, idi Hasane, ta ti je sad odjednom? HASAN: ...a ti se priuvaj, tako ti boga, zar ne vidi kako smo opkoljeni? Ako se ne vratim, pao hazretleri, oprosti... ja sam dunost vrio kako sam znao i umio... Muzafere, ne zamjeri. I... otvori dobro oba oka! Savjesna sluba je mjerilo ovjeka! (Ode dostojanstveno)I GLASNIK: (utri savije se) Doveli su zatvorenike, kako je jue zapovjeeno... SOKOLOVI: (Pilaviji) Kakve zatvorenike? Ah, da Bonjake. Neka dou sutra na Divan! Ne! ekaj! Uvedi svu trojicu! II GLASNIK: Pao, hazretleri, ljubim ti skut i ruku, dvojica su. SOKOLOVI: A trei? I GLASNIK: Trei je umro, im smo ga izveli iz mraka... Strano... nije mogao... SOKOLOVI: Oslobodio se muka! ta mogu! Paa... uvedite prvog! DALKILI: (Bos u ritama, zaputen, odrijeen, trlja zglavke, mirka, iskosice gleda u vezira, koji i vedar i umoran, sjedi) Merhaba, krvnie! SOKOLOVI: (Blago) Kasime, ja sam samo veliki vezir. DALKILI: Ti si varalica i glavosjea. Gdje su pare za isluene vojnike? Je li moj otac preao na islam zato da bi mu sin skapavao od rana i gladi? SOKOLOVI: De, lake malo! Hoe li sjesti? DALKILI: Gdje su pare? ta bi od onolikih tvojih obeanja nama vojnicima? Oo, mi lude glave vojnike! Gdje su moje pare? Zemlja? Jesi li je ti opljakao? Malo ti svega, pa i sirotinjsko... otima... (razgleda sobu) Sve je ovo naom krvlju iarano. A tebi smijeno... SOKOLOVI: (Iza skrivene pomine daske u rafu izvadi sahan i komad hljeba, stavi pred Kasima. Iza pojasa izvadi i baci mu kesu s novcem) Jedi, a novac uzmi! DALKILI: Hvala. (Pojede alapljivo, opipa kesu, tutne je u njedra. Ne zna kud bi sad, da li da bjei, ili da ostane)SOKOLOVI: Saekaj u hodniku! Sad e te pustiti. Dae ti jo petnaest zlatnika. Okupaj se, obrij, iz mojih skladita neka ti daju najljepu odjeu i oruje... kako zasluuje junak... DALKILI: ...Oprosti... kajem se... Pao presvijetli, nisam znao... SOKOLOVI: Idi! Idi! (Poto Dalkili priskoi njegovoj nozi, poljubi je i ispue napolje) Muzafere, jesi li vidio? alosno! Daa! Vojnik! Plaenik! Uvedi drugog! (Pilavija uvede odvezanog Orlovia koji stane smiren i dostojanstven.) Objasni mi jo jednom zato si htio da me ubije? HAMZEVIJA: Da ti vratim za pokolj hamzevija. Da naplatim pla njihove djece. Da zadovoljim srdbu slobodne misli naeg reda koji si osakatio ubivi estite i mudre. Eto zato. Vrati me u tamnicu! Ili alji na gubilite! Gadim se mjesta na kome stojim. SOKOLOVI: A kad bi ti bio veliki vezir? HAMZEVIJA: Veziri nisu potrebni. Po naem uenju, uprava je suvina. SOKOLOVI: Ali, kako bi se odralo carstvo? HAMZEVIJA: emu carstvo? SOKOLOVI: Ali kako bi se dogovorili o uvanju imetka i... slobode? HAMZEVIJA: Od koga da ih uvaju? SOKOLOVI: Od drugih carstava... HAMZEVIJA: Ja sam i njih imao u vidu. Ne samo tursko. SOKOLOVI: Djetinjarija! Kakve naivine razmiljaju o sudbini islamske drave! HAMZEVIJA: Znao sam da me veliki vezir nee razumjeti. SOKOLOVI: Niko. Ne samo vezir. HAMZEVIJA: Uglavnom veziri. SOKOLOVI: Sluaj, mladiu! Zaloga pravinosti lei u sili zakona. I sposobnosti izvrioca. HAMZEVIJA: To je, ini mi se, iz udbenika za treu godinu janjiarske kole, stranaa... ee.... stoetrdeseta... Na tome se koluju svjesne ubice. SOKOLOVI: Ma sluaj, ti, peksine bezobrazni! Sloboda je u sigurnosti. Sigurnost je u sili... naravno, razumnoj... HAMZEVIJA: To je filozofija izme i bia. To je mudrost vas koji ne moete da ne upravljate i da ne budete sluge uprave. Vi polovini, vi straljivi, vi ne moete bez sile, kao njena teglea marva, i kao njeni inovnici. Vi nesposobni za slobodu, vi kukavice, vi bajraktari nasilja, vi... tirani... SOKOLOVI: Zavei budalo! Muzafere, izvedi ga! Neka ga nahrane, preobuku i daju desetak zlatnika! (Poto se Pilavija vrati sam) Jesi li ga uo? Aa? Puna glava estokih buba! A petlja vrsta. PILAVIJA: Molim ti se... SOKOLOVI: ta je? Blijed si. PILAVIJA: Molim ti se kao ocu i gospodaru. Hasana, natrag! Zovi Hasana! A sutra, trai sebi zamjenika! SOKOLOVI: Da nisi ti muterija? PILAVIJA: Jesam, ako e ti biti sultan. SOKOLOVI: Zavei! Takve bogohulne misli ipak mi ne padaju na pamet. A zbilja, kako bi ti izgledao kao veliki vezir? A ja, ne kao sultan, boe me sauvaj, nego kao tvoj uvar? Aa? PILAVIJA: Teka ala u runo vrijeme. SOKOLOVI: U velikim trenutcima treba se aliti. ta bi bilo da sam ja ti, a ti ja? PILAVIJA: Paa, po volji pao hazretleri! Da probamo?! Da zamijenimo kape, kad ne moemo glave. (Poto izmijene kape, Pilavija tutne i svoju sablju veziru u ake. Zatim, imitirajui vezira, ushoda se po sobi. Onda strogo) to stoji tu i blene? Na svoje mjesto! SOKOLOVI: Oprosti, pao hazretleri! PILAVIJA: Hasane, pii! Hm! Svoj mojoj rodbini koju sam na svojoj grbai izvukao iz mraka na svjetlost i u obilje, a ja za to dobio ipak! Svima Bosancima koje sam kolovao i na poloaje postavio, a oni mi rade o glavi... SOKOLOVI: (Veselo) Da ti ne pretjera, Muzafere? PILAVIJA: Pilavijo, ne petljaj se, nego bolje osluni! ini mi se neko nezvan mota se oko vrata. SOKOLOVI: Hehehe! ba si ejtan! PILAVIJA: Ve su vlasi pobijeljele, presta udnja i za zvanjem Puti k spasu presjeeni, a brdima mrak se hvata". To sam napisao i potpisao ja, Mehmed Sokollu. Daa. Moj Pilavijo, ti misli da ja ne vidim ta se oko mene zbiva. Ako ja drmam carstvom, to ne znai da i mojom duom, kao i duom svakog sitnog podanika, ne drma neka sila i nevolja. I ja drhturim, i ja cvilim, moj Pilavijo. Jer, ko sam ja, moj Muzafere? Jedno obino siroe kojeg su sluaj, boija volja i djeiji strah od povratka kui u siromatvo i muku, iznijeli dovde. Dokle ree? Dovde. Do vrha. Kad tamo, a ono... isto. Ita? Nita. Eto, i mene zglobovi bole kao i svakog romanijskog stara seljaka. Strae oko mene. Na moj povik sto hiljda vojnika moe krenuti, a mene strah. Od ega? Od svega. Od konanog. Hasane, gdje ono stadoh? Ah, umoran sam. Hasane, idi, nastaviemo sutra. Ne mogu vie. E moj Pilavijo, sad u nas u zaviaju lijee zimski mir na zemlju. U toploj sobi eljad posjedala. Brkat polusijed djed uzeo gusle... Djeica otvorenih usta sluaju kazivanje o junacima. U aharima konji rumaju zob i sneno odihuju. Budan rundov bdije. Sazvijea neujno plove. Mir i boiji blagoslov. Mir i blagoslov. A mi? A ja? Ja se nateem s dvorskim govnarima i ubicama. Za to? Ne znam. Moda se ja bunim protiv sebe i svoje nesrene raevine. Strah me od nje. Uasavam se. Ta, ja sam opkoljen ubicama. Sve su kapije u meni i oko mene zatvorene. Ja nemam kud. Nemam ak ni zablude u koju bih pobjegao. Samo strah i srdba. Srdba i strah. Muzafere, strah me Hoe da me ubiju. Odbij ubice od vrata! (Sokolovi je od prvih Pilavijinih rijei o umoru iznenada ozbiljno shvatio ovu igru. Rijei o strahu su ga zapanjile. Nehotice je nekoliko puta prestraen trgnuo pogled ka vratima.)PILAVIJA: Pa, ta eka Muzafere? Eto ubica kod vrata. Pilavija naglo otvori vrata. Trojica ubica s isukanim noevima iznenaeni su, ne mogu da se snau ko je vezir ko Pilavija. Gotovo pomahnitao od igre.PILAVIJA: (Krikne) Ubij, Muzafere, ta eka?! (Poto vezir, paralizovan otkriem, ne zna kud bi s rukama, sa sabljom, Pilavija zbaci vezirov kauk s glave, otme sablju i iskoi pred ubice. Dok se on na hodniku bije s njima, vezir sakrivi lice u ake, apue).SOKOLOVI: Ljudi, ljudi! (Esmihan je na trku i viku najprije iz svoje sobe istrala na hodnik, zatim se trkom vratila kroz svoju sobu u vezirovu)ESMIHAN: Zar opet? SOKOLOVI: ta je? ESMIHAN: Pa... kolju se po hodniku. Zar ne uje zaboga? , SOKOLOVI: To Pilavija vri redovnu slubu (Sokolovi pokua da se ali, ali je unezvijereno psihiki prisutan dvoboju u hodniku)ESMIHAN: Pa tebe su opet htjeli ubiti. Zato sjedi? Zato ne uini neto? SOKOLOVI: Da mi je znati koji ejtan tebe dovodi ovamo kad ne treba? Zato nisi ostala u dvoru? Ti si od te sobe za posjetu napravila stalno stanite. Hajd, zovi pratilje i idi! ESMIHAN: Neu. SOKOLOVI: Kako? ESMIHAN: Neu. Zato ti ne ode? Zato jednom ne ostavi ovo krvavo leglo? Kakva to strana zabluda vitla tobom? Vlast? Zar ti nije dosta, tako ti boga? I ta vam je da se svi o nju tako zvjerski otimate? itavog ivota kod mua, bez mua. Uvijek sama. Uvijek u strahu za te. Je li tvoje bonjako siromatvo bilo tako strano da se toliko boji ostati bez vlasti?SOKOLOVI: eno... carska keri, izii! Izii... a sutra kad se ova glava zakotrlja po kaldrmi, vii na nju. Dok sam iv ne povisuj glas, carska keri, zemlju ti tvoju... izlazi! ESMIHAN: Mehmede! Ti si... ti si... poremetio umom... Ti nisi onaj... SOKOLOVI: Ja sam tek sad onaj. ESMIHAN: (Ustrahu od muevljeve pesnice) Mehmede, tako ti nae djece i... nae ljubavi! SOKOLOVI: Kakve ljubavi u ovom kotlu mrnje? Idi! Budalo... i tebe e. Tvoj brat je pobio svu svoju brau, svih pet prineva, svoju krunu u djeijoj krvi okupao, pamti li...? I tebe e. Bjei! (Izgura je u sobu. Esmihan se srui na postelju. U toj sceni dok je izvodio enu do vrata, zatee ga Pilavija malo pocijepan i poprsakn krvlju) Eh, ene! PILAVIJA: Gotovo! S boijom pomoi, ja sam svu trojicu... SOKOLOVI: (Odsutno) Da, da. PILAVIJA: A ta ete sad? Strae su nesigurne, kau, ovi ih prevarili... bajagi, nosili ti uzvienu poruku. Moramo ii... Da se kako probiti do Sarajeva, ili bar do Pljevalja, pa otud... Kai neto, Mehmedpao! Rije jednu...! Ma, kud li Hasan osta za ovoliko? Mehmedpao, pa ti mene, izgleda niti uje, niti vidi? Pao hazretleri! Opet se neko uje. (Izae, izviri na hodnik. Vraa se natrake unezvijeren. Za njim Sadudin, ali ne vie zbunjen i servilan. Sad je ohol, nadmoan. U ruci mu odsjeena Hasanova glava koju dri za perin)SADUDIN: (ue ne poklonivise, smrknut, osvetljubiv, stavi pred noge velikog vezira krvavu glavu) Poslao ti sultan Murathan. SOKOLOVI: (Pogleda glavu, krikne) Hasane! Oo, ljudi! (Sjedne smlaen otkriem)SADUDIN: (je u ovom trenutku namrten dvorjanin kog je usluga sultana u vlastitim oima uinila viim od Sokolovia koji i ne shvaa njegove rijei, samo tiho jei, krijui lice akama) Poslao ti da vidi i da shvati ko je ko u carstvu kojim upravlja loza Osmanovia. Previnja odluka sultana Murata hana o tebi pae kad za nju doe vrijeme. A ovo je samo uvod u stranu opomenu svima vama doljacima, skorojeviima, koje je ovo carstvo najprije nauilo hodati, pa onda sve ostalo, vama fukari govedarskoj koja, umjesto da bude srena to je poaena slubom, dobila prohtjev da gospodari, vama Bonjacima i Arnautima i ostaloj periferiji ljudskog duha... (Pilaviji koji polako isukuje sablju, polazei prema njemu) ta je, medvjede? Da posijee? Ti misli, ako smo mi Osmanlije uglaen svijet, da sam kukavica? Budalo, ko je bio janjiar prije nego to smo kroili u Bosnu? Hajde, izmahni! PILAVIJA: Da ga raspolovim... pa jednu polovinu da poaljemo sultanu... za tu glavu? SADUDIN: (Nasmijeen) Tri strijele ve niane tvoja prsa. (Sokoloviu) Zapovijeeno ti je nikud da ne izlazi, osim na Divan. Konana presuda bie ti na vrijeme saoptena. PILAVIJA: (Dok Sokolovi sjedi zgranut, on se vrti oko vezira) Mehmedpao, uini neto! Pa mi smo opkoljeni. Treba bjeati. Provuci se... SOKOLOVI: Kud? S kim? Ee, moj Muzafere! PILAVIJA: Ali, poklae nas... sami smo. Uini neto, za milog boga! Da zovem janjiare! Pusti me samo pola sata da zovnem Arnaute i Bonjake! SOKOLOVI: Protiv koga? Pa, ja sam Murata posadio na prijesto. Ja sam zaveo ovaj red i zakon. Ne mogu protiv sebe... Jesi li uo: ja moram na Divan... redovni poslovi uprave... PILAVIJA: Ubie te. SOKOLOVI: Mogu ubiti, ali ne mogu nauditi ni mom imenu, ni mom djelu. A moje djelo je... ipak ogromno. Neunitivo. Od prve kuhinje za sirotinju, do Viegradske uprije i osloboenja one dvojice nesrenika... Neu, neu da idem. Ustvari, nemam kud. Osim na sutranju redovnu sjednicu Divana. AU: (utri, pokloni se) Husrevpaa, Allah mu sreu uveao! HUSREVPAA: (62 godine, zdrav, snaan, uman vojskovoa, jedan od rijetkih estitih koji su prijatelji Sokoloviu. Ue urno, pozdravi samo rukom, prie Sokoloviu koji jo sjedi i dri lice u akama) Mehmede, nemamo mnogo vremena za razgovor. Skloni se, otputuj, razboli se, uini neto! Sultan je zakrvavio oima.SOKOLOVI: Ali, zato... zato toliko? ta sam uinio? HUSREVPAA: Mehmede, on te mrzi od djetinjstva. Pa zna... otac je svu strogost prema njemu preko tebe provodio. Mehmede, on te mrzi uasno... jer si jak, jer si vei... jer na njegovu glavu baca sjenu... jer je nemoan pored tebe... skloni se, molim te! Vrijeme je kratko. Za koji sat, ni mi, tvoji prijatelji, neemo moi nita uiniti. Ako do sutra ne odstupi, ni ja, carski roak, ni Esmihan, carska sestra, neemo moi... SOKOLOVI Neu. HUSREVPAA: Mehmede! SOKOLOVI: (Vrisne) Neu. Je li spremio nove ubice? Gdje su? Idi ti, idi, dragi moj Husrevpao! Vidjeemo se na jutarnjem Divanu. (Isprati ga, gotovo izgura. Vrati se, sjedne) Muzafere, savladali su me. (Nakon due utnje i pribiranja) Daa. Sm. Uvijek sam to i bio, ali tek sad to jasno uviam. Paa, Pilavijo, kad je tako ispalo, de da kraj uinimo razboritim. PILAVIJA: Ne, ne to sad! Najprije sultanu! Ili se razboli i zatvori u svoj dvor! Uini neto! SOKOLOVI: Muzafere, smiri se! I, sluaj me! Ako protuslovi jednu rije, posjei u te. Ovoga asa izii e odavde! (Iz dolafa izvadi poveu kutiju) Ovdje ti je mojom rukom napisana i potvrena odluka da ti se dodjeljuje Brankovina u Bosni kao nasljedno imanje. Uzmi dva jahaa konja i iz ovih stopa odlazi! PILAVIJA: Ja? Ne. Nikud od tebe. SOKOLOVI: (Otme mu sablju) Bjei! Zar ne vidi...? Izlazi! Izlazi! Raspoloviu te... PILAVIJA: (Klekne) Posijeci! Neu od tebe. I ta u ja biti bez tvoga prisustva? ta e biti s tobom bez moje sablje? SOKOLOVI: Mora. Pokai im ovaj moj prsten, pustie te na kapiji. Uzmi konje i bjei! to bre, to dalje! Molim te, idi! (Pilavija prestraen vezirovim padom u molioca, izie natrake, s kutijom u rukama, pobjegne. Vezir ostane sam. Stane nasred sobe. Osvre se. Iekuje ubice) Eto! Eto, sad sam sm. Bez vojske, bez sile, bez peata koji je krojio vae sudbine i mijenjao imena i granice drava. S m sam, kao izboden janjiar koji skapava na rubu panonske movare. Dobro, kriv sam. Ali, koje od vas istiji od mene? Ako ima takav, neka sijee? Ko? Ko e prvi! (Postepeno zatamnjenje. U tanko osvjetljenom pravougaoniku vrata, stoji Sokolovi drei se rukama o dovratak kao razapet, kao da govori cijelom carstvu.) Hajde, plaenici, pourite! Udrite! Nemam ni pisaljke u ruci. Sijecite? ta je? Bojite se? Ha! Hahahaha! Pa, dobro, ja u prema vama. No?
