Prostorno planiranje za geografeProstorno planiranje kao
djelatnost u prostoru Prostor Pojam i definicija prostora Prostor
je predmet prouavanja nauke o prostoru, odnosno prostornog
planiranja. Prostor je takoer predmet izuavanja i drugih srodnih
nauka, pa ga je potrebno sagledati i definisati sa vie aspekata. U
prostornom planiranju najee se koristi podjela prostora na:
Prirodnu (bioloku) sredinu; Drutvenu sredinu; i Stvorenu (fiziku,
kulturnu, vjetaku...) sredinu. Prirodna sredina je okvir, uzrok i
posljedica svega to se u njoj deava i u kojoj vae prirodni zakoni.
Drutvena sredina je posljedica djelovanja ovjeka kao najvanijeg
elementa prirodne sredine. Stvorena sredina je fiziki odraz
ljudskog djelovanja u prirodnoj sredini. Prvi pokuaji definisanja
prostora nastali su jo u antiko doba kada su mnogi uveni filozofi
pokuavali odgonetnuti da li je prostor tvorevina ljudskog uma ili
objektivna stvarnost. Demokrit je tvrdio da postoji prazan prostor
i da u njemu postoje atomi, dok je Leukip tvrdio da je prostor
realnost liena tjelesne egzistencije. Platon je uveo geometriju u
nauku o prostoru, dok je Aristotel razvijao teoriju mjesta (toposa)
po kojoj je prostor zbir svih mjesta. Titus Lukrecijus Karus je
tvrdio da je prostor u funkciji realnog svijeta kojeg ini prazan
prostor i predmeti u tom prostoru koji se kreu. Tek u XVII vijeku
nastaje Dekartov koordinatni sistem koji praktino predstavlja
razradu Euklidove teorije prostora. Sve do XX vijeka klasina
saznanja i predstava o prostoru se proiruju, a Euklidova geometrija
koja daje realnu predstavu fizikog prostora postaje osnova
mnogobrojnih teorija o prostoru. Pojavom Ajntajna klasina nauka o
prostoru se iz temelja mijenja, jer se pored tri dimenzije prostora
(duina, irina i visina) uvodi i etvrta dimenzija vremena, odnosno
teorija o zakrivljenosti prostora i relativnosti vremena. Do prije
60 godina geografija je bila dominantna nauka u prouavanju
naseljenog prostora o emu svjedoe i sauvani termini kao to su
geografska sredina i Landaftna sfera koje oznaavaju ovjekov, tj.
naseljeni prostor. Landaftna sfera obuhvata povrinu zemlje do dna
mora i oceana sa hidrosferom, zemljini pokriva, biocenozu,
stanovnitvo i sve ono to je stvoreno ljudskim djelovanjem. Sa
tehnolokim napretkom i osvajanjem svemira granice ove sfere se
svakim danom sve vie proiruju. Dananja nauka naseljeni prostor
definie se kao skup ivotnih faktora ukljuujui i prostor kao fiziku
kategoriju koji ljudska zajednica mijenja dajui mu pozitivne ili
negativne vrijednosti. Gidieon smatra da prostor ima centar u kojem
se nalazi ovjek, te je stoga ogranien i nije neutralan, tj. on je
konaan, heterogen, subjetivno definisan i opaan, a rastojanja i
pravci su mu odreeni u odnosu na ovjeka. U prostorno-planerskom
smislu prostor se definie kao teritorija zemlje, regije, kantona,
optine i sl. U urbanistikom smislu prostor se tretira kao
teritorija naselja i njegovih dijelova. U arhitektonskom smislu
prostor je definisan materijalnim oblicima arhitektonskih objekata
namijenjenih stanovanju, radu i rekreaciji, a isto tako i manje
prostorne cjeline u okviru tih objekata kao to su sobe, hale,
kancelarije, sale i sl. Dakle, prostor kao predmet planiranja je
apstraktni i prazni prostor, odnosno prostor koji je ispunjen ivom
i neivom prirodom u jednom sloenom sistemu. U tom prostoru postoji
ovjeanstvo koje ga mijenja svojim djelovanjem u cilju obezbjeenja
boljih uslova za ivot. Prostor i priroda su izvorno nacionalno
bogatstvo svake ljudske zajednice i presudno utiu na materijalni i
duhovni razvoj i standard te zajednice. Na kraju se moe dati i
jedinstvena definicija prostora koja glasi: prostor je realni okvir
ivljenja koji je odreen sa tri dimenzije: irinom, visinom i duinom
i moe biti prirodni i stvoreni, a karakteriu ga prirodni (zemljite,
klima, morfologija), ekonomski (nivo proizvodnje, zaposlenost...),
socijalni (karakteristike stanovnitva) i tehniki (infrastrukturni)
sistemi. Prostor kao predmet prostornog planiranja Prostor kao
predmet nekog prostornog plana je sloena i dinamina i u velikoj
mjeri iracionalna kategorija, jer zavisi od ponaanja ljudi koji ga
naseljavaju i koriste zbog ega i plan kao rezultat planiranja tog
prostora ne moe nikada biti u potpunosti racionalan i efikasan.
Prostor kao predmet prostornog planiranja takoer istovremeno
predstavlja i objektivnu i subjektivnu kategoriju. Objektivna
kategorija proizilazi iz fizikih i mjerljivih osobina i dimenzija
prostora, jer se u njemu odvijaju ekonomski i ekoloki mjerljive
aktivnosti sa veoma odreenim fizikim posljedicama. Subjektivna
kategorija proizilazi zato to shvatanje odnosa, uzroka i posljedice
u odreenom prostoru podlijee specifinom i subjektivnom obrascu
ljudskog miljenja uslovljenom mentalitetom, genetskim osobinama,
kulturom, estetskim osjeajem i drugim nemjerljivim kategorijama
ljudskog uma i duha. Prostor kao resurs Prostor na specifian i
razliit nain prua razne mogunosti razvoja nekog podruja. Ove
mogunosti stanovnici regiona ili opine na razliite, ali i na
najbolje mogue naine trebaju da koriste za sopstvene potrebe, kao i
za potrebe svog ekonomskog, duhovnog, socijalnog i kulturnog
razvoja.
Sa isto funkcionalistikog gledita prostor kao resurs se moe
promatrati kao: Resurs za proizvodnju hrane; Resurs za ekstrakciju
sirovina (minerali, rude i sl.); Resurs za koritenje uma
(proizvodnja, zatita, estetika, privreda, rekreacija i sl.); Resurs
za proizvodnju energije; Resurs za gradnju i razvoj naselja; Resurs
za odvijanje aktivnosti u prirodi (rekreacija, turizam); Resurs
estetskog i duhovnog doivljaja; i Resurs za posebne funkcije
(vojne, zatitne i sl.). Prema principu integralnog posmatranja
prostor je mogue definisati i kao: Prostor kao resurs prirodnih
osobina i vrijednosti u kojem dominiraju ekstraktivne djelatnosti,
prirodne cjeline, landaftne cjeline i sl.; Prostor kao resurs za
naseljavanje i aktivnosti u kojem dominira naseljska struktura i
aktivnosti koje se u njoj i oko nje odvijaju; Prostor kao resurs
mjeovitih osobina u kojem se mijeaju naselja i naseljske aktivnosti
sa cjelinama prirodnih osobina ili ekstraktivnih aktivnosti; i
Prostor kao resurs posebnih osobina i vrijednosti koje ine prostori
oko spomenika kulture i spomenikih kompleksa, vojnih kompleksa i
sl. Zbog svega navedenog prostorno planiranje se moe smatrati
aktivnou kontrole promjena na datom prostoru. Ukoliko se zakljui da
je prostor kao resurs apsolutno dinamian i relativno obnovljiv,
zadatak u prostornom planiranju jeste da se procijeni u kojoj mjeri
odreene aktivnosti utiu na promjene kapaciteta resursa, a u kojoj
mjeri je prostor u stanju da regenerie pojedine resurse. Ta linija
razgranienja optereenja ili eksploatacije i kapaciteta, tj.
mogunosti obnavljanja resursa i to u dinamikom smislu predstavlja i
najodgovorniji dio zadatka prostornog plana. Prostor kao ogranienje
Prostor sam po sebi predstavlja ogranienu kategoriju. Granice u
prostornom planiranju su uglavnom administrativnog karaktera i
striktno odreuju polje u kojem se mogu donositi odluke, te time
ograniavaju odreeno podruje ili prostor. Savremeni procesi
globalizacije tee prevazilaenju granica uvoenjem ireg prostora od
administrativnih granica uvoenjem transgraninih regija koje
povezuju prostor dva ili vie regiona, odnosno dviju ili vie
pokrajina ili drava i sl. Takoer i sama struktura svakog prostora
(koji je predmet planiranja) sadri u sebi odreena ogranienja koja
mogu biti: Fizika; Funkcionalna; ili Dinamika. Tako se npr. fizika
ogranienja javljaju u vidu visokog nivoa podzemnih voda, postojanja
klizita, neplodnog zemljita i sl., te se moraju uvaavati kao
ogranienja ili slabosti (ranjivost) odreenog prostora ili se u
odreenim sluajevima moraju eliminisati. Funkcionalna ogranienja se
javljaju kao privredna, funkcionalna, upravna, finansijska,
infrastrukturna, hidroloka, energetska i druga ogranienja
kapaciteta, te ine najbitniji faktor koji odreuje nivo i brzinu
razvoja podruja. Dinamika ogranienja se javljaju npr. u vidu
iskoritavanja mineralnih sirovina, poveanja stepena zagaenosti
vazduha u odreenoj sredini i sl., a ogranienja se manifestuju u
dozvoljenim granicama promjene sredine koje iz toga proistiu. S
obzirom da su sva ova ogranienja veoma osjetljiva na planerske
intervencije koriste se pragovi razvoja koji operiu limitima
razvoja u fizikom, tehnikom ili finansijskom smislu ukazujui na put
prevazilaenja tih limita. Prostor kao vrijednost Prostor kao
konkretna i odreena kategorija, odnosno kao predmet percepcije i
shvatanja moe se posmatrati prema vie kategorija. U prostornom
planiranju ovo se odnosi na sljedee kategorije vrijednosti:
Vrijednosti prirode, u koje spadaju svi oni elementi prirode koji
prema optim i specifinim kriterijumima imaju opti znaaj za
stanovnike i koji kao takvi podlijeu odreenom reimu zatite;
Kulturno-historijske vrijednosti, u koje spadaju svi znaajniji
objekti, ambijenti i prostorne cjeline koji prema kriterijumima
zatite kulturnih dobara imaju vrijednost od opteg ili lokalnog
znaaja, pa se kao takvi tite razliitim mjerama zatite; Predione ili
pejzane cjeline, koje predstavljaju posebnu vrijednost i sa
ekolokog i sa estetskog stanovita, te se uvaju instrumentima
prostornog planiranja; Simboli i reperi, koji inae nisu predmet
zatite, ali koje prostorni planer mora da identifikuje radi
organizacije prostora u rjeenjima prostornog plana; Materijalne
vrijednosti, u koje spadaju aktivnosti od znaaja za razvoj kao i
objekti odreenog nivoa vrijednosti i znaaja za ivot, rad,
rekreaciju i komuniciranje; i Ekoloke vrijednosti, koje se definiu
posebnim istraivanjima i koje je planer duan da prepozna i potuje
prilikom definisanja rjeenja u prostornom planu kao to su bioloke
cjeline, ekostanita, biodiverzitet i sl. Potencijali i slabosti
prostora Potencijali i slabosti za razvoj svakog prostora ogledaju
se u nekoliko povoljnih, odnosno nepovoljnih faktora (inilaca) koji
se dijele na dvije osnovne grupe, tj. na prirodne i stvorene.
Prirodni faktori koji utiu na razvoj u prostoru, mogu se
rasporediti po svojoj srodnosti: Hidrografija i hidrologija (vode,
izvori, rijeke, vodoplavna zemljita, bare, movare, podzemne vode) u
primjeni (melioracija, odvodnjavanje, navodnjavanje, ozdravljenje
zemljita, izvorita vodovoda); Klimatologija (vjetrovi, padavine,
temperatura); Uslovi za izbor naselja su: karakter klime, veliina,
odnosno koliina vodenih taloga, vlanost vazduha, oblanost,
uestalost javljanja i brzina vjetrova, magle, osunavanje, strujanje
vazduha, mikroklima, snjeni pokriva, pogodnost klime za izletita,
izletnika mjesta i mjesta za fiskulturu. Konfiguracija terena
(reljef, pobra, uvale, ravnice, plastika terena i njegov karakter,
prirodni elementi); Geografija (geografski poloaj, oblik, zemljita,
planine, rijeke, jezera i dr.); Geologija (rudna nalazita, sastav
zemljita i povrinskog sloja, biljni svijet, analize nosivosti tla i
i pogodnosti gradnje); Prirodna bogatstva (bogatstvo nalazita
minerala, ruda i td.); Prirodne pojave (elementarne nepogode,
trusni pokreti, sue, poplave i td.). Stvoreni faktori kao pokretake
sile u razvoju nekog prostora mogu se svrstati u grupe:
Demografija-podaci o broju stanovnitva, prosjean godinji prirodni
(viak novoroenih prema umrlim) i mehaniki (imigracioni) prirataj,
struktura domainstava, kretanje stanovnitva (doseljavanje,
raseljavanje-migracije), prosjena gustina naseljenosti, zdravstveni
uslovi; Historijski razvoj-pregled razvoja kroz historiju,
historijski spomenici i historijska mjesta, opte osobine, navike i
kulturno stanje; Saobraaj-znaaj i pravci saobraajnica, vidovi i
vrste saobraaja, kapaciteti; Privreda-vrste glavnih djelatnosti,
industrija, poljoprivreda, energetski izvori, umarstvo, ribarstvo,
lov, rudarstvo, zanatstvo, turizam, ugostiteljstvo i trgovina;
Drutveno-socijalne djelatnosti-briga o ovjeku, drutveno ureenje,
kulturno-prosvjetno uzdizanje, socijalno-zdravstvene prilike;
Umjetnika djelatnost-arhitektura, vajarstvo, skulptura, plastino
oblikovanje, ozelenjavanje; Ekonomski faktori-uloga vodeih gradova
u razvoju privrede, ekonomski razvoj zemlje, porast gradskog
stanovnitva, uslovi razvoja gradova i td.; Fiziki
faktori-urbanizacija prostora izraena planiranjem i projektovanjem,
jedinica stanovanja, regionalno planiranje, dravno planiranje,
naslijeena izgraenost i td.; Administrativni faktori-ureenje
zemlje, planski raspored privrede, komunalni sistem,
administrativna podjela i td.Prostor i okoli predstavljaju temeljno
i iskonsko dobro i ogranien prirodni izvor svakog podruja, te je
neophodna ekoloka svijest o ouvanju ukupnog prostora kao ogranienog
dobra. Pojam i definicija prostornog planiranja Prema optoj
definiciji prostorno planiranje predstavlja aktivnost u prostoru
koja povezivanjem naunih i tehnikih saznanja rjeava probleme
drutveno-ekonomskog razvoja u prostoru koje trini i administrativni
sistem nisu u stanju da rijee. Prostorno planiranje se razvilo u XX
vijeku mada je od prve pojave ljudske civilizacije i prvih gradova
u Mesopotamiji postojala potreba i tenja da se odreeni prostor
planski uredi. Ta tenja je vremenom kroz tehnoloki razvoj i porast
stanovnitva i naselja postajala sve izraenija dok nije poprimila
dananju formu. U poetku se taj interes za ureenje prostora svodio
na gradska naselja u elji da se zadovolje odreeni kanoni u poloaju
i obliku odreenih sakralnih objekata u gradu i odbrambenih zidina i
kula koje su opasavale gradove, da bi se vremenom taj interes irio
od naselja do regije i na kraju do teritorija jedne drave. Iz svega
navedenog proizilazi da je potreba za planskim ureenjem naselja
vijekovima evoluirala sve do potrebe da se uredi iri prostor i za
druge drutvene aktivnosti, a ne samo za stanovanje. Od urbanistikog
planiranja nastalo je regionalno planiranje, a od regionalnog
planiranja prostorno planiranje. Treba imati u vidu da prostorno
planiranje nije nauka, jer nema izgraen sopstveni sistem pojmova
niti izgraene teorijske konstrukcije zasnovane na tim pojmovima,
iako ima sopstvenu metodologiju i predmet prouavanja. Zato se i kae
da je prostorno planiranje posebna istraivaka aktivnost ili praksa
koja se zasniva na nauci i naunim analizama. Osnovna svojstva
prostornog planiranja su ciljevi, zadaci, prioriteti, strategije,
instrumenti, realizacija i monitoring. Do danas nije stvorena
jedinstvena definicija prostornog planiranja, ali postoji vie
definicija koje iz razliitih naunih aspekata objanjavaju njegovu
kompleksnost i interdisciplinarnost: Prostorno planiranje je
predvianje budunosti i smanjenje neizvjesnosti od te budunosti;
Prostorno planiranje je proces odluivanja o odgovarajuoj akciji u
budunosti kroz vrenje niza izbora; Prostorno planiranje je proces
kojim se bira odreeni pravac akcije radi ostvarenja postavljenih
ciljeva; Prostorno planiranje je postavljanje i zajedniko
utvrivanje ciljeva koji se ele postii u budunosti uz istovremeno
planiranje sredstava za ostvarenje tih ciljeva; Prostorno
planiranje ima svrhu da ivot uini kvalitetnijim i povoljnijim;
Prostorno planiranje je metod kojim se ostvaruju zadaci ureenja
prostora; Prostorno planiranje je sistem mjera i aktivnosti
usmjerenih ka multidisciplinarnom istraivanju prirodnih i stvorenih
resursa na odreenoj teritoriji, te ocjeni njihove neiskoritenosti
uz istovremeno identificiranje podsticajnih i ograniavajuih faktora
razvoja, mogunostima razvoja, prioritetima u razvoju i na kraju
obezbjeenju planskih rjeenja i mjera po kojima bi se prostor
ureivao i racionalno koristio. (B. Piha 1973.) Prostorno planiranje
je prolo kroz nekoliko faza, od administrativne i tehnike do
drutveno-ekonomske i savremene faze koju karakteriu principi
odrivog razvoja. Principi i kriteriji odrivog razvoja predstavljaju
polaznu osnovu za planiranje razvoja naselja, regiona, nerazvijenih
podruja i depresivnih i ekoloki ugroenih zona i gradova pri emu se
u razvojne tokove ugrauju principi generacijske i teritorijalne
pravde. Generacijski princip znai da sadanja generacija prilikom
eksploatacije prirodnih i stvorenih resursa ne smije da ugrozi
egzistenciju buduih generacija, dok teritorijalni princip znai da
sve teritorije i regioni treba da budu osposobljeni da pod jednakim
uslovima ubiru blagodeti savremenog razvoja. (Jani 1998.) Prostorno
planiranje je takoer djelatnost planiranja neke teritorije s ciljem
stvaranja povoljnih uslova za ivot i rad njegovih stanovnika,
odnosno da bi se na toj teritoriji ostvario optimalan razmjetaj
stanovnitva i privrednih djelatnosti, te da bi se osiguralo
optimalno iskoritavanje zemljita uz istovremenu zatitu okolia i
ouvanje estetskih i kulturnih vrijednosti tog prostora. Kraa
definicija glasi da prostorno planiranje rjeava optimalan raspored
ljudi, dobara i djelatnosti na odreenoj teritoriji, a radi njegove
optimalne upotrebe. Prostorno planiranje se takoer bavi i ureenjem
odreenog prostora koji nastanjuje ljudsko drutvo u njegovoj
cjelokupnosti uzimajui u obzir sve specifinosti postojeih i
potencijalnih uslova od fizikih, biolokih, ekolokih, pejzanih do
demografskih, ekonomskih, sociolokih i politikih. Naselja, a
posebno gradovi se u tom prostoru promatraju kao take, bez
dimenzije ili ovisno o mjerilu s obzirom na ciljeve plana kao
povrine i to iskljuivo ukupnog gradskog administrativnog
teritorija. Na obje teritorije imaju uticaj druge nauke koje se
kreu u odreenim drutvenim uslovima, ali i drutveni interesi i
drutveno opredjeljenje izraeno politikom voljom zakonodavnih
institucija drutva. Iz svih gore nabrojanih definicija proizilazi
da je prostorno planiranje proces i da ima dinamian karakter, a da
je prostorni plan slika eljenog stanja i da ima statiki karakter.
Najbitniji elementi prostornog planiranja su vrijeme i prostor, jer
se svaki prostorni plan radi za neki vremenski period u budunosti i
za odreeni prostor, odnosno teritoriju. Da bi se predvidjela
budunost mora se poznavati prolost i analizirati sadanjost iz ega
proizilazi da i vrijeme ima svoj dinamiki karakter koji se
manifestuje kroz: Retrospektivu (respekciju ili prolost);
Savremenost (sadanjost); i Prospekciju (budunost ili perspektivu).
Za razliku od drugih nauka koje imaju analitiki karakter, osnovni
zadatak prostornog planiranja lei u sintezi tj. kauzalnosti, kojom
se dovode u vezu odreene pojave i procesi na nekoj teritoriji. Moe
se zakljuiti da je prostorno planiranje nuna posljedica promjena u
prostoru koju izaziva odreeni broj uticajnih elemenata unutar i
izvan tog prostora. Pri tome prostornog planera prije svega
interesuju one aktivnosti koje su vie vezane za zemljite. Uopteno
govorei, smisao prostornog planiranja i lei u adekvatnom
organizovanju akivnosti u prostoru, ali i u adekvatnom
organizovanju prostora za obavljanje odreenih aktivnosti. To se
postie prije svega usklaivanjem planova i programa razvoja sa
stanovita racionalnog koritenja prostora i dobara u prostoru. Iz
svega navedenog se moe izvesti i jedinstvena definicija prostornog
planiranja koja glasi: Prostorno planiranje je interdisciplinarna
djelatnost i institucionalni i tehniki oblik upravljanja razvojem
na odreenom prostoru, a kojom se, na osnovu procjene razvojnih
mogunosti u granicama specifinosti tog prostora, zahtjeva zatita
prostora i ouvanje kvaliteta okoline, odreuju namjene prostora i
povrina, uslovi za razvoj djelatnosti i njihov razmjetaj u
prostoru, uslovi za poboljanje i urbanu obnovu izgraenih podruja,
te uslovi za ostvarivanje planiranih zahvata u prostoru. Planiranje
prostora i naselja je integralni dio jedinstvenog sistema
planiranja i programiranja razvoja, i predstavlja obaveznu i
kontinuiranu djelatnost svih politiko-teritorijalnih jedinica. Pri
tome treba imati u vidu da su urbanistiko planiranje, regionalno
planiranje, teritorijalno planiranje i svi ostali vidovi planiranja
samo dijelovi tog jedinstvenog i integralnog prostornog procesa.
esto se koristi pojam teritorijalno planiranje koje obuhvata kljune
elemente planiranja stanovnitva kao to su natalitet, formiranje
porodica, obrazovanje radne snage, usmjeravanje stanovnitva prema
odreenim teritorijama ili regionima i sl. Predmet, cilj i zadaci
prostornog planiranja Predmet prostornog planiranja Predmet
prostornog planiranja je prostor sa svim prirodnim i antropogenim
sadrajima kojeg ini geografska sredina, prirodna sredina, prirodna
bogatstva i prirodni pejzai. Predmet prostornog planiranja je i
odreeno podruje ili teritorija koja se odreuje
politiko-teritorijalnim ili ekonomsko-geografskim kriterijumom.
Prema veliini podruja odreuje se i vrsta plana, odnosno
metodologija planiranja prema obimu i prostranstvu. Najvee podruje
po prostranstvu je dravna teritorija, zatim teritorija entiteta,
distrikta, opine ili podruja posebnih obiljeja sve do teritorije
grada, naselja ili njegovog dijela. Predmet prostornog planiranja
je i razvoj u tom prostoru koji utie na stanovanje i rad, odnosno
na planiranje organizacije prostora, na ureivanje ivotne sredine i
na odreivanje uslova za izgradnju objekata svih namjena. (Kicoev,
Duni 1998.) Ciljevi u prostornom planiranju Ciljevi u planiranju
predstavljaju stavove i shvatanje prostora u optem ili zajednikom
interesu odreene drutvene zajednice koja odluuje o planu. Na taj
nain ciljevi postaju ozbiljan zadatak za prostorne planere koji
prije formulisanja plana moraju dati odgovore na mnoge pitanja.
Odgovori na ta pitanja su u stvari ciljevi plana u smislu: zato se
radi prostorni plan, zato upravo u odreenom vremenu i prostoru,
zato se biraju odreena rjeenja i td. Prema osnovnom pitanju zato
formulie se drutvena volja u vidu ciljeva plana. Cilj prostornog
planiranja se moe definisati i kao usaglaavanje ekonomskog i
socijalnog razvoja na odreenoj teritoriji i u odreenom vremenskom
periodu stvaranjem optimalnih uslova razvoja, obezbjeivanjem
minimalnih trokova izgradnje i smanjivanjem neizvjesnosti razvoja.
Ovi su ciljevi razliiti od drave do drave, od regiona do regiona,
pa ak i od jednog naselja do drugog, a zavise od stepena privrednog
razvoja, od ivotnog standarda, od politikog sistema, od socijalnih
uslova, od postojee izgraenosti prostora ili u krajnjem sluaju od
posebnih elja stanovnika odreenog podruja. Postoje zajedniki (opti
ili globalni) i posebni (pojedinani) ciljevi. Globalni ili
zajedniki ciljevi svake zajednice su stvaranje funkcionalne,
ekonomine, humane i estetske sredine uz istovremeno stvaranje
harmoninih uslova za ivot i rad ljudi kako bi se obezbijedio brz,
uravnoteen i stabilan razvoj te zajednice. Posebni ciljevi
prostornog planiranja su: Usaglaavanje razvoja odreenog prostora;
Usaglaavanje naina i reima koritenja prostora sa njegovim prirodnim
karakteristikama; Utvrivanje osnovne namjene i koritenje zemljita;
Optimalan razmjetaj svih prostornih sistema i mree naselja;
Stvaranje optimalnih uslova za razmjetaj primarne, sekundarne i
tercijarne djelatnosti; Aktiviranje i zatita prirode i antropogene
vrijednosti i ukljuivanje istih u prostorni i opti razvoj; i
Obezbjeenje zatite od prirodnih katastrofa, elementarnih nepogoda
ili opasnosti u sluaju ratnih dejstava. Veoma je teko definisati
opte ciljeve razvoja nekog podruja mada oni predstavljaju osnovnu
temu javnog interesa, odnosno osnovnu kategoriju svakog prostornog
plana. Poto su planovi u sutini prijedlozi konkretnih akcija u
prostoru za dostizanje odreenih ciljeva, planer mora da obrazloi
svoj stav o optem interesu kao jedan jedinstveni cilj ili kao vie
manjih ciljeva drutvene zajednice za ije potrebe se radi plan. Ti
ciljevi treba da dobiju ocjenu u demokratskom politikom procesu
izrade i donoenja plana. Svi pojedinani ili posebni ciljevi
stvaraju jednu zajedniku viziju odreenog podruja i
drutveno-politike zajednice na tom podruju. Vizija je, dakle slika
eljenog stanja. Ciljevi pomau ostvarenju drutvenog interesa da se
dopre do pravog odgovora na pitanje kakvi se odnosi u prostoru ele
i mogu li se oni ostvariti.
Kod formulisanja ciljeva prostornog plana treba prethodno
fiksirati nekoliko pretpostavki, koje slue za identifikaciju
kriterijuma za ciljeve, a to su: Ciljevi treba da predstavljaju
odraz potreba stanovnika odreenog prostora u datim i precizno
odreenim okvirima realnih mogunosti; Ciljevi treba da odraze one
potrebe i elje koje su karakteristine za stanovnike odreenog
prostora u odnosu na ire prostore, ali i u odnosu na lokalnu
sredinu; Identifikaciji potreba i elja treba da prethodi
ispitivanje mogunosti i vrijednosti prostora. Podloga za
identifikaciju potreba i elja u odreenom prostoru moe da se
obrazuje na osnovu analize racionalnih i iracionalnih
karakteristika odreene sredine. Politike koje imaju neosporni
uticaj na formulisanje ciljeva planiranja, pa samim tim i na
postupak planiranja i vrednovanja po svojoj osnovnoj prirodi, koja
proistie iz prirode ljudskog karaktera, mogu da budu konzervativne,
progresivne ili pragmatine, a njihov interes se koncentrie oko
sljedeih oblasti: Oblast privrednog rasta i razvoja (razvoj);
Oblast socijalne organizacije i ravnotee (ureenje); Oblast zatite
prirodnih i drutvenih vrijedosti (zatita). Kojoj e od ove tri
oblasti dati prednost zavisi u najveoj mjeri od trenutne prevage
politikih snaga. U zavisnosti od vrste prostornog plana, tu prevagu
je mogue oekivati kod prostornih planova posebne namjene, kod kojih
ipak pretee uloga osnovne funkcije ili posebne namjene, dok se kod
prostornih planova regiona ili drave deava vea ravnotea bez obzira
na politiku orjentaciju vladajue stranke. Pri tome se koristi
vrednovanje, evaluacija ili valorizacija kao metod ili nain
odluivanja u izboru izmeu vie varijantnih koncepcija ili
alternativnih politika.
PLAN DUGORONOG RAZVOJAOPTI CILjEVI
PLAN SREDNjORONOG RAZVOJAAKCIONI CILjEVISPECIFINI CILjEVIPOTREBE
I ELjEMOGUNOSTIVRIJEDNOSTI
GENEZA CILjEVA
KRITERIJUMSKA OSNOVA
IRACIONALNI ELEMENTI VRIJEDNOSTIRACIONALNI ELEMENTI
MOGUNOSTI
SPECIFINE -lokalno iskustvo -lokalna tradicija
-mentalitetOPTE-ukupno stanje-ukupna tradicija-ukupna
ideologijaSPECIFINE-lokalno stanje-struktura-lokalni
procesiOPTE-poloaj- ukupno stanje -struktura -ukupni procesi
POTREBE ELjE
Slika 1. Shematski prikaz geneze ciljeva i kriterijumske osnove
za analizu potencijala i slabosti prostora Vrednovanje moe da se
odvija i kao kontinualni postupak u toku itavog procesa pripreme
plana, od znaaja za formulisanje i prilagoavanje ciljeva,
formiranje hipoteza i sintezno graenje odreene strategije. Ovaj
metod se uglavnom primjenjuje u induktivnom postupku prostornog
planiranja kome je kriterijumska osnova za stvaranje strategija
postojee stanje datog prostora.
Da bi vrednovanje moglo da se obavi potrebno je da bude
ispunjeno nekoliko preduslova: Ciljevi koji se biraju treba da
obuhvate to je mogue vie posljedica koje mogu da budu od znaaja u
vrednovanju prednosti i nedostataka pojedinih strategija razvoja,
ureenja ili zatite prostora; Treba da postoji jaka interakcija
izmeu oblika vrednovanja i oblika generisanja strategija;
Alternative treba da su izraene sa dovoljno detalja kako bi mogle
da budu ispitane uz pomo izabranih tekstova; i Treba razlikovati
dugorone od kratkoronih posljedica razliitih strategija. Zadaci
prostornog planiranja Zadaci prostornog planiranja proizilaze iz
njegovih ciljeva i dijele se na opte i posebne zadatke. Opti
zadatak prostornog planiranja je da se za odreenu teritoriju i za
odreeni vremenski period utvrde ciljevi razvoja i prostorno
oblikuju rjeenja harmoninog i racionalnog razmjetaja stanovnitva,
njegovih privrednih i neprivrednih kapaciteta, infrastrukturnih
sistema i objekata, kao i ukupne organizacije ivota i rada
stanovnitva na tom prostoru. Smatra se da je osnovni zadatak
prostornog planiranja izrada prostornog plana koji sve subjekte
prostornog planiranja upoznaje sa svim mogunostima razvoja, ali i
sa posljedicama izbora jednog od ponuenih rjeenja. U tu svrhu se uz
plan nude i kriteriji za vrednovanje parametra prostornog ureenja.
U kratkim crtama posebni zadaci prostornog planiranja mogu se
definisati kao: Organizacija prostora (svaki manji prostorni dio je
u slubi cjeline prostora); Ureenje prostora (usklaivanje razvoja i
proizvodnih kapaciteta sa ekologijom); Opremanje prostora
(izgradnja infrastrukturnih sistema i objekata); Usmjeravanje
razvoja (donoenjem adekvatnih mjera i aktivnosti); Stvaranje
funkcionalnih prostora (sinhronizacija rada, stanovanja, rekreacije
i kretanja); Stvaranje ekonomskog prostora (stvaranje uslova za
ivot i rad sa malim utrokom snage i sredstava); Stvaranje humane
sredine (stvaranje sredine po mjeri ovjeka); Stvaranje estetski
oblikovanog prostora (usklaivanje prirodnih i ljudskom rukom
stvorenih predjela i djela); i Zadovoljenje optih potreba u
naseljima i regionima. Posebni zadaci prostornog planiranja zavise
od vizije budueg ivota i od razvijenosti proizvodnih snaga i
produkcionih odnosa. Njima se ne definie idealno stanje ve realno,
tj. mogue ostvarivo. U tom smislu potrebno je predvidjeti
usklaivanje suprotnosti i nejednakosti u razvoju da bi se prevazili
evidentirani konflikti i protivrjenosti u razvoju.
Principi i temeljne osobine prostornog planiranja Principi
prostornog planiranja Najvaniji i najee prisutni principi
prostornog planiranja su: 1. Princip naunosti; 2. Princip
svestranosti; 3. Princip interdisciplinarnosti; 4. Princip
angaovanosti; 5. Princip objektivnosti i realnosti; 6. Princip
dugoronosti; 7. Princip istovremenosti, 8. Princip konkretnosti; 9.
Princip razvojnosti; 10. Princip kritinosti; 11. Princip
elastinosti ili fleksibilnosti; 12. Princip kontinuiranog
planiranja; 13. Princip permanentnog planiranja; 14. Princip
demokratinosti. Posebni principi prostornog planiranja su: 1.
Princip decentralizacije; 2. Princip podjele nadlenosti; 3. Princip
javnosti; 4. Princip dogovornog odluivanja; 5. Princip
organizacione izdvojenosti. Temeljne osobine prostornog planiranja
Temeljne osobine prostornog planiranja proizilaze iz predmeta
planiranja, svojstvenih ciljeva, korisnika naunih metoda i td., a
osnovne su: 1. Drutveno znaenje; 2. Dugoronost; 3. Svojstveni
ciljevi; 4. Svojstveni korisnici; 5. Struna osposobljenost
planerske ekipe.
Opta naela planiranja prostora bez obzira na koju se zemlju ili
podruje odnose zasnivaju se na: Zatiti prostora u skladu sa
principima odrivog razvoja; Zatiti integralnih vrijednosti prostora
i zatiti i unapreenju stanja okolia; Usaglaenosti interesa
korisnika prostora i prioriteta djelovanja od znaaja za dravu;
Usaglaenosti planskih dokumenata niih nivoa sa planskim dokumentima
drave; Usaglaenosti planskih dokumenata uzmeu
administrativno-teritorijalnih jedinica unutar drave; Usaglaenosti
planskih dokumenata drave sa planskim dokumentima susjednih drava;
Javnosti i slobodnom pristupu podacima i dokumentima znaajnim za
planiranje; i Uspostavljanju sistema informacija o prostoru u svrhu
planiranja, koritenja zemljita i zatite prostora drave. Prostorno
planiranje regije-regionalno planiranje Pojam regije i
regionalizacije Regija (ili region) ima vie znaenja, a u geografiji
predstavlja dio zemljine povrine ispunjen objektima koji su
neorganskog (reljef, klima, voda, zemljite), organskog (biljke,
ivotinje i ovjek) i antropogenog porijekla (ljudsko drutvo i
njegove vidljive tvorevine u prostoru). Jednostavnije reeno to je
podruje koje posjeduje odreene karakteristike po kojima se izdvaja
od susjednih podruja. Da bi se neka regija prostorno definisala,
potrebno joj je odrediti granice, odnosno odijeliti je od susjednih
prostorno geografskih cjelina, a postupak rjeavanja ove
problematike naziva se regionalizacija. Ona obuhvata podjelu
teritorije neke zemlje na odreeni broj regija zbog
pojednostavljenja administrativnih i upravnih poslova, ali moe
imati i neke druge ciljeve kao to su decentralizacija i jaanja
regionalnih i lokalnih zajednica. Karakteristike koje odreuju jedan
region mogu biti jezike, ekonomske, kulturne, etnike i td. One ine
identitet odreenog prostora i njegovu prepoznatljivost koja je
veoma vana ne samo u prostornom planiranju regije nego i u njenoj
arhitekturi i urbanizmu. Regionalizam ili identitet oznaava
skladnost, istovjetnost, osobinu podudaranja podataka sa stvarnim
injenicama. Regionalni razvoj predstavlja efikasno suprostavljanje
pretjeranoj koncentraciji privrednih kapaciteta na jednom podruju
uz istovremenu dekoncentraciju i zaostajanje u razvoju drugog
podruja, zatim racionalizaciju u razmjetaju stanovnitva i
proizvodnje u prostoru uz paralelno otklanjanje naslijeene
neravnomjernosti u razvoju iz prolosti. Regionalna metoda razvoja
omoguava efikasan izbor podruja i privrednih djelatnosti koje e na
najbolji mogui nain doprinijeti brem ekonomskom i drutvenom
razvoju. Regionalizacija je najbolji nain u otklanjanju
neravnomjernosti u razvoju, ali istovremeno predstavlja i opasnost
da se iskoristi u politike svrhe radi ostvarenja i nekih posebnih i
specifinih interesa. Kod odreivanja granica neke regije postoji vie
teorijskih modela koji treba da odgovore ta je uopte regija na
nekom podruju, koja je njena povrina, odnosno gdje su njene
granice, koja je optimalna veliina odreene regije, koji su
dominantni kriteriji u odreivanju neke regije i td. Ukoliko se ovim
pitanjima prie povrno onda se moe stvoriti vea teta sa velikim
posljedicama u duem vremenskom periodu. Teorijski koncepti
regionalizacije mogu se svrstati u etiri grupe: Negeografski
koncepti regionalizacije-Ovi koncepti u prvi plan stavljaju
administrativne, historijske, tehnike i druge sline kriterije
regionalne organizacije prostora. Prema dominantnom kriteriju
odreuje se i ime te regije. Zato su administrativne regije one
regije ije se granice podudaraju sa administrativno-teritorijalnom
podjelom zemlje bilo da je rije o entitetima, kantonima ili
distriktima. Geografski koncepti regionalizacije-Ovi koncepti u
prvi plan stavljaju geografske kriterije koji su raznovrsni i
teorijski konzistentno elaborirani. Znaajna su dva koncepta
geografskih regija, tj. koncept prirodnih i koncept fizionomskih
regija. Prirodne cjeline koje imaju iste ili sline reljefne,
klimatske, hidrografske ili biogeografske osobine su prirodne
regije, dok oni prostori gdje se geografski pejza uzima kao
opredjeljujui kriterij za regionalizaciju ini fizionomske regije.
Ekonomsko-geografski koncept-Ovaj koncept podrazumijeva znatno
kompleksniji pristup u izboru veeg broja raznovrsnih ekonomskih i
geografskih kriterija. Zbog toga je identifikovano vie vrsta regija
kao to su ekoloke, potencijalne regije, homogene ekonomske regije,
planske regije, regije kao teritorijalno-proizvodni kompleksi i na
kraju nodalno-funkcionalne regije. Ekoloke regije ine prostore koji
imaju iste ili sline prirodne uslove i izvore za privredni razvoj.
Homogene ekonomske regije su one koje imaju istu ili slinu
proizvodnu ili socio-ekonomsku razvojnu strukturu. Regije kao
teritorijalno-proizvodni kompleksi su heterogene cjeline razliitih
industrijskih, agrarnih ili drugih privrednih organizacija koje su
meusobno i tijesno povezane na odreenom prostoru.
Nodalno-funkcionalni koncept regionalizacije-S obzirom na
jednostrane, pojednostavljene i necjelovite koncepcije
regionalizacije nisu mogle dati odgovor u dananjim uslovima sloenih
i dinaminih promjena u drutvu pristupilo se nodalno-funkcionalnim
konceptima regionalizacije kao najsloenijim i najcjelovitijim.
Sutinu ovog koncepta ini funkcionalna veza centralnog mjesta ili
pola razvoja i centralnih funkcija sa irom okolinom.
Funkcionalno-gravitacijsko podruje je povrina regije koja
predstavlja heterogeno ekonomsko podruje i iji su pojedini dijelovi
komplementarni i u meusobnoj funkcionalnoj vezi, a sa dominantnim
mjestom ili polom razvoja ostvaruje jae veze nego sa drugim
centrima ili susjednim regijama. Te funkcionalne veze su
raznovrsne, a mogu biti saobraajne, gravitacione (tenja ljudi prema
centru), u vidu cirkulacije roba i informacija untar regije.
Sredita ovih regija zovu se nodalni centri. Dosadanji pokuaji
regionalizacije BiH su uglavnom zavravani neuspjehom, bez obzira o
kojem teorijskom konceptu regionalizacije se radilo. Prvi pokuaji
regionalizacije BiH zapoeli su jo 1950. godine da bi se nastavili
1954., 1957., 1959., 1960., 1967., 1969., 1977. i 1992. godine. U
okviru regionalizacije postoji i problem vertikalnog diferenciranja
regija, odnosno hijerarhijskog odnosa regija. U mnogim zemljama
postoje razliite hijerarhijske stepenice prilikom vrenja
regionalizacije. U naoj geografskoj praksi najvie je u upotrebi
hijerarhijska shema koju je dao S. Ilei, kojom se sve regije dijele
na: makroregije (velike regije), mezoregije (srednje regije) i
mikroregije (male regije). Uz ove tri osnovne jedinice on je
predloio i njihove manje cjeline, koje su u subkoordinacijskom
odnosu prema njima: submakroregije, submezoregije i submikroregije.
Planiranje infrastrukture Pojam i podjela infrastrukture Sam pojam
infrastrukture je sloenica od dvije rijei. Prva prva rije znai pod,
dole, ispod, dok druga rije znai graenje, sastav, raspored, sklop,
graevinu i sl. Infrastruktura bi prema tome u izvornom znaenju
oznaavala sve tehnike instalacije postavljene u zemlju to u praksi
nije sluaj. Zbog toga se dugo primjenjivala terminologija
suprastrukture i infrastrukture pri emu prva rije oznaava urbane
funkcije u slubi graana, a druga rije sve instalacije koje prate
ove funkcije. Danas se u prostornom planiranju infrastruktura
dijeli na: Drutvenu infrastrukturu; i Tehniku infrastrukturu. Ovi
sistemi se meusobno prepliu sa mreom naselja i drugim urbanim i
ruralnim aglomeracijama inei sa njima cjelovit prostorni sistem.
Njihov razvoj nije uvijek ujednaen, jer se pri izgradnji urbanih
sadraja u prostoru grade najosnovnije instalacije da bi se tek u
kasnijim fazama te instalacije uvezale u iri gradski ili regionalni
sistem. Zbog toga je razvijenost infrastrukture nekog podruja
proporcionalna stepenu ukupnog razvoja tog prostora. Infrastruktura
sa svojim objektima i mreama je fiziki ugraena u prostor, te
funkcionalno povezuje sve razliite funkcije u prostoru u jedinstven
sistem. Svojim prostornim rasporedom, organizacijom i funkcijom ona
znaajno utie na razvoj i produktivnost tog podruja, pa samim tim
poveava i ivotni standard stanovnika tog podruja. Znaaj
infrastrukture se poveava sa urbanim razvojem.
Znaaj infrastrukture u prostoru Planiranje infrastrukture je
sastavni dio prostornog planiranja i njegov najznaajniji segment.
Infrastruktura ini skelet ili armaturu svakog prostora, te se ne
moe izdvojeno ni posmatrati niti rjeavati. Planiranje
infrastrukture se odvija na razliitim nivoima i prati prostorno
planiranje od lokalnog do dravnog, pa ak i do internacionalnog
nivoa. U prostornim planovima infrastruktura se posmatra kroz tri
oblasti kao: Komunikacije-cestovna mrea, eljeznika mrea, vodoplovna
mrea, saobraajni terminali i telekomunikacije;
Hidrotehnika-regulacija vodotoka, navodnjavanje, odvodnjavanje,
vodosnabdjevanje, kanalisanje otpadnih voda, preiavanje otpadnih
voda i hidrantske mree; i Energetika-kapaciteti i instalacije za
proizvodnju i snabdjevanje energije, plina, grijanja i td.
Planiranje infrastrukture je veoma zahtjevan i sloen posao u koji
su ukljuene mnoge struke od saobraajne, graevinske, elektrotehnike,
mainske, pa do ekonomske, geoloke, demografske i td. Postupak
planiranja poinje od ocjene stanja, odreivanja ciljeva, izrade
alternativnih rjeenja i vrednovanja. Sve se to mora uklopiti u iri
sistem planiranja od dravnog do meudravnog nivoa. Saobraaj kao
prostorni problem Saobraaj je najvaniji faktor u razvoju
privrednog, prostornog i urbanistikog razvoja svakog podruja, a
saobraajna koncepcija ini okosnicu svakog prostornog plana i ini
njegov integralni dio. Dakle, saobraajno planiranje je najvaniji
dio prostornog planiranja i ini ga nekoliko faza: Analiza razvoja
saobraaja u prethodnom periodu; Prognoza demografskog i privrednog
razvoja i njihov uticaj na saobraaj; Testiranje i vrednovanje
moguih rjeenja; i Komparacija dobijenih rezultata sa ciljevima
cjelovitog razvoja podruja. Razvoj saobraaja je dinamian proces i
mora se stalno prilagoavati novonastalim drutvenim okolnostima, jer
saobraaj obezbjeuje povezivanje naselja i industrije. Proces
planiranja saobraaja u svom metodolokom pristupu treba da odrazi
osnovnu postavku da su saobraajna potranja i ponuda meusobno
povezani i uslovljeni kao i da su neodvojivi od ukupnog razvoja
nekog podruja. Planiranje saobraaja kao i planiranje prostora uopte
odnosi se na budunost, pa se u tom smislu planovi saobraaja mogu
raditi kao kratkoroni (godinji) ili dugoroni (20-30 godina).
Isto tako postoje i dva nivoa planiranja u odnosu na osnovne
zadatke koji se ele postii, a to su: Strategijsko
planiranje-podrazumijeva najiri i dugoroni plan razvoja saobraaja;
i Operativno planiranje-po pojedinanim sektorima ili podsistemima
koji ine saobraajnu osnovu. Kod planiraja saobraajnih povrina mora
se usvojiti dvojak pristup: Saobraaj se mora tretirati kao zaseban
sistem funkcionalno organizovan i koordiniran; i Saobraaj se mora
tretirati kao podsistem prostornog planiranja, tj. kao uzrok i
posljedica namjene i organizacije prostora. Prostorno planiranje
saobraajnih povrina ima trodimenzionalan karakter. Sve grane
transporta zajedno sa stabilnim i mobilnim sredstvima, kadrovima i
organizacijama izvoenja tehnologije ine jedan saobraajni sistem.
Saobraajni sistem i sistem naselja rezultiraju odreenim saobraajnim
tokovima nekog opdruja, a onda ovi tokovi djeluju na daljni razvoj
sitema i mree naselja i ti procesi su stalni i neraskidivi.
Saobraaj je esto i pokretaka snaga (pol rasta) nekog podruja, jer
svojim sistemom utie na poveanje privrednih kapaciteta. Ukoliko su
ovi kapaciteti skoncentrisani u jednom dominantnom naselju onda se
kae da je razvoj na ovom podruju monocentrian, a ukoliko su
rasporeeni u vie centara onda se govori o policentrinom razvoju.
Cilj planiranja saobraajnica je u tome da se za njihove koridore
obezbijede potrebni prostori na svim nivoima prostornih planova, od
lokalnog do dravnog. Pri tome se mora voditi rauna o dobroj
saobraajnoj povezanosti optina, regiona i drave u cjelini. Drutveni
i privredni nivo razvoja neposredno utiu na saobraajno planiranje,
jer se brz i siguran transport ljudi i roba ne moe ostvariti bez
dobrih i sigurnih saobraajnica. Na njihovu izgradnju pored
drutvenih utiu i prirodni faktori kao to su reljef, geomorfologija,
klima i td. Nivo ukupne razvijenosti kao i ekonomski stepen razvoja
neke zemlje u najveoj mjeri zavisi i od nivoa razvoja saobraaja
zbog ega se on treba stalno pojaavati i dograivati uporedo i
balansirano sa ukupnim drutveno-ekonomskim razvojem zemlje.
Saobraajna infrastruktura razvija se u tri karakteristina razvojna
praga: Inicijalni; Razvojni sa centrifugalnim dejstvom; Propulzivni
sa centripentalnim dejstvom. Saobraaj povezuje regione i naselja,
doprinosi homogenizaciji cijelog prostora, poboljava transport
ljudi i roba, povezuje i zbliava ljude i td. Meutim, saobraaj
izaziva i neke negativne pojave u prostoru, jer zauzima, pa samim
tim i troi velike zemljine povrine, razdvaja naselja, razdvaja
zemljine posjede i uopte utie negativno na urbani standard bukom i
zagaivanjem zraka. U BiH je uz modernizaciju ili izgradnju novih
magistralnih i regionalnih puteva izgraeno na desetine hiljada
bespravnih objekata, najveim dijelom u putnom pojasu i sa
bespravnim i direktnim prikljukom na saobraajnicu to je izazvalo
saobraajni kolaps na putevima, a sa njim i veliki broj saobraajnih
nezgoda. Ove saobraajnice su postale zakrene, umanjena im je
funkcija, a onemogueno je proirenje ili modernizacija zbog velikog
broja bespravnih objekata u putnom pojasu. Pomijean je motorni
pjeaki saobraaj i saobraaj poljoprivrednih maina i zaprenih kola, a
svaka diferencijacija ovog saobraaja je onemoguena. Zbog toga se u
rekonstrukciji i izgradnji novih saobraajnica odabiru nove trase
koje zaobilaze urbana podruja. Zatitni pojasevi oko saobraajnica
odreuju se zakonom, odnosno prema znaaju saobraajnice. Energetika i
prostor Elektroenergetika kao podsistem ukupne energetike ukljuuje
niz aktivnosti od poetnih istraivanja i studija moguih rjeenja
preko planiranja, projektovanja i izgradnje zakljuno sa
eksploatacijom jednog cjelovitog tehnolokog, prostornog i
ekonomskog sistema koji obuhvata proizvodnju, prenos, distribuciju
i potronju elektrine energije. Prve elektrane su proizvodile
jednosmjernu struju i bile su male snage. Napajale su okolno
potroako podruje, jer se elektrina energija zbog visokih gubitaka
prenosila na vrlo kratka rastojanja i primjenjivala samo za
osvjetljenje gradova. Otkria obrtnog momenta polja i trofaznog
asinhronog motora, zatim napredak u izgradnji elektrinih kablova i
vodova, otvarao je postepeno sve vee podruje primjene elektrine
energije i uzrokovao izgradnju velikih elektrana naizmjenine
struje. U elektroenergetskim sistemima, elektrane svih vrsta i
tipova su meusobno spojene u jedinstvenu pogonsku cjelinu preko
dalekovodne mree visokog napona. Za proizvodnju elektrine energije
danas se najvie koriste vodna i energija fosilnih goriva, tj.
ugalj, nafta ili prirodni gas. Vodna energija se pretvara u
elektrinu energiju u hidroelektranama, a energija fosilnih goriva u
termoelktranama. Jedno vrijeme snaniju ekspanziju su imale i
nuklearne elektrane iji je razvoj danas usporen. Zadnjih godina se
intenzivno traga za alternativnim obnovljivim izvorima energije, pa
se sa sve vie uspjeha grade solarne elektrane, vjetroelktrane,
geotermalne elektrane i sl. Plinoopskrba kao dio energetike u
prostornim planovima se pojavljuje u vidu: Postrojenja za
proizvodnju (zavise iskljuivo od geolokog sastava tla); Postrojenja
za transport i skladitenje plina (naroito se tretiraju u prostornom
planiranju); Postrojenja za distribuciju plina potroaima. Razvod
plinskih instalacija realizira se podzemno, u pravilu u koridorima
prometnica i uvaavajui minimalne udaljenosti od najbliih graevina
(10 m za visokotlani plinovod). Plin se ukopava najplie zato to
nije podloan smrzavanju, ali i radi bre sanacije u sluaju oteenja,
te da ne bi dolo do oteenja uzrokovanih drugim instalacijama. Zbog
ouvanja ambijentalnih vrijednosti prostora, u historijskim jezgrama
gradova plin se moe koristiti i za javnu rasvjetu. Energovodi ili
produktovodi su specifian tip komunalne infrastrukture koji nije
namijenjen javnom koritenju ve omoguuje tehnoloko povezivanje
proizvodnih, uslunih i drugih cjelina. Energovod kao magistralni
opskrbni pravac npr. plinovod ili naftovod, polae se izvan
naseljenih podruja, a opskrba naselja se rjeava najkraim moguim
pravcem uz uvaavanje svih sigurnosnih zahtijeva. Kada ovi vodovi
prolaze kroz naseljeno mjesto onda trae velike i skupe mjere
obezbjeenja u vidu sigurnosnih koridora. Produktovodi povezuju dva
ili vie industrijskih objekata i treba ih voditi izvan stambenih
zona. Trebaju biti to krai kako bi se smanjio rizik od moguih
oteenja. Hidrotehnika i prostor Ouvanje reima vodenih tokova
predstavlja osnovni uslov za eksploataciju okoline u svrhu
izgradnje, a naroito za izgradnju i funkcionisanje puteva.
Preureenje rijenih korita, naprava na vodenim tokovima i objekata
za upravljanje vodama mora biti prilagoeno postojeem i planiranom
ureenju pojedinih vodenih tokova, bez uticaja na postojei reim
povrinskih i podzemnih voda, te mora biti izvedeno u skladu sa
direktivama koje se odnose na upravljanje vodama. Naputene dijelove
korita regulisanih ili preusmjerenih vodenih tokova potrebno je
rekultivisati u skladu sa upotrebom susjednog zemljita ili
reorganizovati u biotope. Opti uslovi za postavljanje
infrastrukture u prostoru Postavljanje osnovnih komunalnih vodova u
putnom pojasu treba raditi u skladu sa uslovima i zahtjevima organa
koji upravljaju pojedinim komunalnim vodovima, a naroito s obzirom
na potrebnu udaljenost izmeu komunalnih vodova i elemenata
kolovozne konstrukcije. Zakonom i posebnim smjernicama se utvruju
uslovi za odvijanje saobraaja u takvim uslovima sa aspekta
saobraajne bezbjednosti, ali i odgovarajueg prostora za odravanje
tog komunalnog sistema. Navedenom smjernicom daju se kratke upute
za voenje putnog saobraaja du vodenih tokova, pored javne komunalne
infrastrukture, pored transportnih sredstava kao to su iare i
trakasti transporteri, te aerodroma i nalazita materijala.
Komunalni vodovi i kablovi, samo pod posebnim uslovima, mogu biti
postavljeni u trup puta ispod ili du kolovoza pri emu se u obzir
moraju uzeti horizontalni i vertikalni razmaci, kao i bezbjedonosna
udaljenost koja je tehnikim normama propisana za svaku vrstu javnih
komunalnih vodova. Podzemne vodove, provodnike i kablove potrebno
je postaviti ispod kolovozne konstrukcije tako da su navedeni
vodovi ili njihova zatita postavljeni najmanje 0,5 m ispod povrine
kolovoza (tj. ispod donjeg stroja puta). Nije dozvoljeno
postavljanje komunalnih naprava u kolovoznu konstrukciju, uz
izuzetak automatskih ureaja za brojanje saobraaja ili detektora
stanja kolovozne konstrukcije. Ukoliko je predvieno postavljanje
komunalnih naprava u trup puta, za svaki pojedini provodnik, vod
ili kabl potrebno je predvidjeti dovoljnu irinu kako bi se
sprijeilo ometanje ostalih naprava, te kako ne bi dolo do ometanja
ili ak onemoguavanja iskopa u toku izvoenja radova na odravanju.
Kako bi se omoguila dostupnost, a istovremeno sprijeilo obostrano
ometanje i uticaj, nije dozvoljeno postavljanje jedne ili vie
javnih komunalnih instalacija u istu vertikalu trupa puta. U
preniku slobodnog profila puta nije dozvoljeno postavljanje
vazdunih vodova. Na putevima koji su ureeni za projektovanu brzinu
kretanja >70 km/h raunajui i brze gradske puteve, poklopci
ahtova se ne smiju postavljati na kolovoz. U osnovi, komunalni
vodovi se postavljaju du putnog pojasa ili su odvojeni od kolovoza.
U izuzetnim sluajevima (u naseljima) mogu biti postavljeni unutar
kolovozne konstrukcije, ali se u tom sluaju moraju razmotriti
zahtjevi organa ovlatenog za upravljanje putevima. Glavna vodovodna
cijev ne smije biti postavljena ispod nivoa fekalnog ili mjeovitog
kanalizacionog sistema. Vodovodna cijev prenika do 100 mm mora biti
zatiena dodatnom cijevi iji je prenik vei od 100 mm, te ukoliko se
ukrta sa putem mora biti postavljena u betonsku cijev. Pojedini
vodovi i kablovi mogu biti ukopani u tlo ispod kolovozne
konstrukcije ili postavljeni u vazduh. Mrea toplovoda koja se u
naseljima nalazi ispod kolovozne konstrukcije mora biti postavljena
u zatitnu betonsku kinetu, ija se gornja strana nalazi ispod
kolovoza, u skladu sa upustvima organa za upravljanje putevima.
Gasovod, iji je radni pritisak vei od 16 bara mora postavlja se du
puteva za vee udaljenosti, s tim da udaljenost od vanjskog ruba
kolovoza mora da iznosi najmanje 10 m, dok gasovod iji je radni
pritisak manji od 16 bara mora biti udaljen od ruba kolovoza
najmanje 2,50 m. Mrea telekomunikacionih kablova mora biti udaljena
od ruba kolovoza najmanje 1 m i postavljena na najmanjoj dubini od
1 m. Kablovi za napajanje elektrinom energijom, koji se slobodno
proteu u vazduhu, moraju biti udaljeni najmanje 10 m od ruba
kolovoza. Ukrtanje puta i vazdunog kabla za napajanje elektrinom
energijom mora biti izvedeno na najmanjoj visini od 7,50 m iznad
kolovoza. Potporna konstrukcija transportnog sredstva mora biti
postavljena na minimalnoj udaljenosti od 10 m od ruba kolovoza.
Instalacije se preko mosta vode kada su druge mogunosti iz tehnikih
ili ekonomskih razloga neprihvatljive. Instalacije se ne smiju
ugraivati u stubove i nosive betonske elemente gornje konstrukcije.
Sve instalacije, koje prolaze kroz mostove moraju biti ugraene u
zatitne cijevi. Instalacije moraju biti ugraene na mjestima koja
omoguavaju lagani pristup odravanja, uklanjanja ili dodavanja.
Postavljanje trupa puta unutar ili izvan zone aerodroma mora biti u
skladu sa odredbama, standardima i preporukama ICAO (Meunarodne
organizacije civilnog vazduhoplovstva). Putevi koji se proteu du
lokacija prirodnih materijala kao to su kamenolomi, pjeskare,
glinita, ljunkare i td., moraju biti udaljeni od navedenih lokacija
u cilju spreavanja bilo kakvog uticaja lokacije trupa puta, i/ili u
cilju spreavanja uticaja na bezbjednost odvijanja saobraaja. Pod
time se misli na miniranje, stvaranje praine i td. Tehnologija
dobijanja ili prerade prirodnih materijala u sklopu lokacije puta
ne smije da utie na preglednost i rapavost puta. Neophodno je
sprijeiti padanje miniranog kamenog materijala u podruje puta i na
kolovoz. Kod ukrtanja puteva sa eljeznikim prugama treba imati u
vidu najmanje dozvoljena rastojanja koja iznose: 1000 m na dionici
pruge sa najveom dozvoljenom brzinom kretanja do 100 km/h; 1500 m
na dionici pruge sa najveom dozvoljenom brzinom kretanja do 120
km/h; 2000 m na dionici pruge sa najveom dozvoljenom brzinom
kretanja preko 120 km/h. U izuzetnim sluajevima, udaljenost izmeu
dva susjedna pruna prelaza moe biti manja, ukoliko je izgradnja
puteva za povezivanje znatno sloena ili ukoliko njihova duina
prelazi 4 km. Opti uslovi za gradnju u zatitnim pojasevima U cilju
obezbjeenja infrastrukturnih sistema i graevina za funkciju kojoj
su namijenjeni, posebnim zakonima, provedbenim propisima i opim
aktima nadlenih organa (o putevima, eljeznici, vodama i td.)
utvruju se i ureuju zatitni infrastrukturni pojasevi du trasa
infrastrukturnih graevina. Ti zatitni infrastrukturni pojasevi su:
Zatitni putni pojas; Zatitni pruni pojas; Zatitni aerodromski
pojas; Zatitni dalekovodni pojas; Zatitna zona izvorita vode i
vodoprivrednih graevina; i Drugi zatitni pojasevi (cjevovodi
industrijske vode, ljakovodi, plinovod). Proces prostornog
planiranja Pored razvojne, prostorno planiranje ukljuuje
organizacionu (namjena zemljita), regulativnu, kontrolnu i zatitnu
funkciju. Proces planiranja ini niz izbora u svakoj fazi
planiranja, a obino na etiri osnovna nivoa, tj. kod formulisanja
vrijednosti, kod identifikacije sredstava, kod prijedloga rjeenja i
kod sprovoenja ili primjene na terenu, tj. efektuacije ili
implementacije. Prvi korak u procesu prostornog planiranja ini
analiza i vrednovanje postojeeg stanja na terenu u granicama
obuhvata plana. Analiza obuhvata: Prirodne uslove; Stvorene uslove;
Ostale uslove. Prirodne uslove ine: 1. Geografija-geografski
poloaj, oblik zemljita, planine, rijeke, jezera, administrativna
podjela i td.; 2. Geologija-rudno i mineralno bogatstvo, sastav
zemljita i povrinskog sloja, biljni svijet, analize nosivosti tla i
pogodnosti izgradnje, pokretni tereni, tektonski poremeaji i td.;
3. Hidrografija i hidrologija-izvori, rijeke, vodoplavna zemljita,
bare, movare, podzemne vode, melioracija, odvodnjavanje i
navodnjavanje, asanacija zemljita i td.; 4. Topografija i
konfiguracija zemljita-reljef terena, plastika terena i karakter;
5. Pedologija-oznake zemljita pogodnog za poljoprivredu i umarstvo;
6. Klimatologija-vjetrovi, padavine, temperature, karakter klime,
mikroklima, oblanost, vodeni talozi, magle, uestalost javljanja i
brzina vjetrova, osunanost i td.; 7. Prirodna botstva-bogatstva
prirodnih nalazita; i 8. Prirodne pojave-trusni pokreti, poplave,
sue i sl. Stvorene uslove ine: 1. Demografski podaci-broj
stanovnika, prosjean godinji prirataj stanovnika, mehaniki prirataj
stanovnitva, struktura domainstava, kretanje stanovnitva i td.; 2.
Historijski razvoj-historijski spomenici i historijska mjesta,
narodne seobe, dosadanji razvoj naselja, opte osobine, navike i
kulturno stanje stanovnitva i td.; 3. Saobraaj-znaaj i pravci,
vrsta i kapaciteti i td.; 4. Privreda-vrste glavnih privrednih
djelatnosti, poloaj i kapaciteti pojedinih industrija i rudnika,
prirodna bogatstva i uslovi njihovog koritenja u privredne
djelatnosti, stanovnitvo i radna snaga, osnovna sredstva, drutveni
proizvod i nacionalni dohodak i td.; 5. Drutveno-socijalna
djelatnost-briga o ovjeku, kulturno-prosvjetno uzdizanje,
socijalno-zdravstvene prilike i td.; 6. Umjetnika
djelatnost-arhitektura, vajarstvo, skulptura; 7. Ekonomski
faktor-uloga glavnih gradova u razvoju privrede, ekonomski razvoj
podruja, porast gradskog stanovnitva i td.; 8. Fiziki
faktori-urbanizacija prostora, stambeni objekti i naselja, objekti
drutvene infrastrukture, granice podruja gradova i naselja,
specifini objekti i mjesta i td.; 9. Administrativni
faktor-administrativno-teritorijalni ustroj, zakonska podloga,
komunalni sistem. Ostali uslovi su: 1. Javne funkcije-pravna
funkcija i pravosue, drutvene organizacije, kulturne, zdravstvene,
prosvjetne i socijalne ustanove, slube informisanja, vojska i td.;
2. Graevinski fond-zgrade i stanovi; 3. Komunalni
servis-snabdjevanje vodom, kanalizacija, pogoni osvjetljenja i
grijanja, komunalna preduzea i usluge i td.; 4. Nacionalni
dohodak-osnovni pokazatelji; i 5. Podloge-topografske, geoloke i
katastarske podloge. Drugi i najtei korak u prostornom planiranju
je odreivanje ciljeva, zadataka, prioriteta i strategije budueg
prostornog ureenja. Analiza postojeeg stanja je podloga za
odreivanje tih ciljeva i zadataka, a razvojne prednosti ili
slabosti odreenog podruja odredit e specifine prioritete i
strategiju. Tako npr. ako se za neko podruje utvrde ciljevi i
zadaci onda se na osnovu njih moe utvrditi i vizija koja moe
glasiti da ta sredina bude moderna, evropski orjentisana, sa ciljem
to vee zaposlenosti, jakog poduzetnitva i javnog i drutvenog
sektora, efikasne administracije i sa visokim kvalitetom ivljenja.
Nakon utvrivanja vizije odreuju se principi, zadaci i strategija za
ostvarenje tog cilja, a prostorni plan tog podruja je dokument koji
grafiki i tekstualno definie sve to u prostoru. Trei i najvaniji
korak u prostornom planiranju je izrada i donoenje prostornog plana
koji podrazumijeva dugotrajnu i sloenu proceduru koju ini zakonska
i tehnika procedura. Zakonska procedura tee od donoenja odluke za
izradu plana, od izbora nosioca izrade plana, preko javnih rasprava
i uea javnosti do samog donoenja plana i odluke o sprovoenju plana.
Tehnika procedura se odvija kroz analizu i vrednovanje raznih
varijantnih rjeenja, jer svaki cilj i svaka vizija moe imati vie
fizikih izraza u prostoru. Izbor najoptimalnije i najpovoljnije
varijante se vri u dva koraka kroz nacrt i kroz prijedlog plana.
Onog momenta kada zakonodavno tijelo donese odluku o usvajanju
plana on postaje pozakonski akt i kao takav se moe implementirati
na terenu. etvrti korak u prostornom planiranju je implementacija
prostornog plana na terenu. Ukoliko prostorni plan nije vizionarski
i nije dobro predvidio drutveno-ekonomske promjene u drutvu onda e
on vrlo brzo postati koniar razvoja i poprimiti sanacioni karakter.
Ukoliko je plan previe vizionarski i zanemaruje drutveno-ekonomsko
okruenje i uslove onda e on ostati samo idealizirana slika koja
nikada nee doivjeti svoju realizaciju. U implementaciji planova
veliku ulogu ima zakonodavstvo, te ekonomska razvijenost nekog
podruja. Ukoliko je zakonska regulativa komplikovana (kao to je
sluaj u BiH) onda postupci ekspropijacije traju beskonano dugo, te
budui investitori trae druge lokacije. U implementaciji planova na
nekom podruju uestvuju sve optinske slube, kao i razne institucije
i organizacije koje se bave prostornom problematikom, te je
potrebna dobra koordinacija u radu ovih tijela. Peti korak ini
monitoring koji se odvija kroz inspekcijski nadzor, kroz izdavanja
raznih odobrenja o gradnji, tehnike prijeme, izdavanje upotrebnih
dozvola, izdavanje raznih suglasnosti i rjeenja i td. Sve dobro i
loe to se odvija na terenu snima se i arhivira u optinskim slubama,
a korisnici i vlasnici zemljita i objekata u zoni obuhvata plana
svoje primjedbe, zahtjeve i sugestije dostavljaju u optinske slube.
Na osnovu monitoringa se moe uoiti moment kada plan postaje konica
razvoja, te se u tom sluaju donosi odluka o njegovom stavljanju van
snage, o njegovoj izmjeni ili njegovoj dopuni i tako proces
planiranja poinje od poetka. Radi prikupljanja, racionalnog
koritenja i obrade podataka od znaaja za planiranje, ureenje,
koritenje i zatitu prostora, u BiH se tek uspostavlja jedinstveni
prostorno-informacioni sistem. On obuhvata podatke i informacije
koje imaju raunarsku podrku na cijelom prostoru BiH, za sada
odvojeno za entitete i Brko Distrikt. Svake dvije godine organi
uprave nadleni za poslove urbanizma dostavljaju detaljan izvjetaj
nadlenom ministarstvu. Izvjetaj sadri analizu sprovoenja dokumenata
prostornog ureenja i drugih dokumenata, ocjenu sprovedenih mjera i
njihovog uticaja na odrivo raspolaganje prostorom, na zatitu
vrijednosti prostora i ivotne sredine, te druge elemente od znaaja
za prostor. Na osnovu ovog izvjetaja nadleno ministarstvo izrauje
dvogodinji Izvjetaj o stanju u prostoru na osnovu kojeg vlada
donosi etverogodinji Program mjera i aktivnosti za unapreivanje
stanja u prostoru. Programom mjera utvruju se i druge mjere za
sprovoenje politike i dokumenata prostornog ureenja, ukljuujui
materijalno i tehniko unapreivanje strunih slubi i organizacija
prostornog ureenja. Proces prostornog planiranja ima kontinuiran i
ciklian karakter. Svakom novom izradom plana zapoinje novi ciklus
koji se uvijek odvija u drugaijim okolnostima, jer pored lokalnih
uslova na promjene neke sredine utiu i opta kretanja u svijetu.
Odreivanje ciljeva, zadataka, prioriteta i strategije
razvoja
Monitoring, inspekcijski nadzor, odobrenja ogradnji i ureenju i
td.Analiza i vrednovanje postojeeg stanja u prostoruIzrada i
donoenje plana
Sprovoenje (implementacija) plana na terenu
Slika 2. Kruni ili ciklini proces prostornog planiranja Ovi
procesi se obino odvijaju ujednaenim tempom i predvidljivom
dinamikom, ali se nekada deavaju skokovite promjene koje se ne mogu
predvidjeti ni jednim planskim dokumentom. Zbog toga se u svijetu
skrauje vrijeme vaenja nekog plana sa 25 na 5-10 godina, a akcenat
se stavlja na: Koncept odrivog razvoja; Vezu grada i pripadajue
regije i stvaranja novog prostornog koncepta grada-regiona;
Smanjivanje razlika na relaciji selo-grad; Zatita i unaprijeenje
okolia; Novi pristup u tretmanu otpada; Koordinaciju svih korisnika
prostora po horizontali i vertikali; Ukljuenje javnosti u svim
fazama prostornog planiranja; i Koordinacija javnog i privatnog
sektora i td. Prostorno planiranje i dalje evoluira kroz primjenu
novih tehnologija, ali i kroz razvoj novih metoda i modela
planiranja i vremenom ima sve veu ulogu u razrjeenju mnogobrojnih
problema i konflikata koji se javljaju u prostoru. Za razliku od
planiranja u prethodnom periodu koje je imalo strogu hijerarhiju od
dravnog-centralnog do lokalnog (najnieg) sada se ono kree obrnuto,
tj. od lokalnog prema dravnom. Prostorno planiranje i savremeni
drutveno-ekonomski procesi u prostoru Industrijalizacija
Urbanizacija Deagrarizacija Deagrarizacija (lat. de-odvajanje od
neeg, ager-zemlja, polje) oznaava proces prelaska aktivnog
poljoprivrednog stanovnitva u nepoljoprivredne djelatnosti,
sekundarne i tercijarne. Pored velikih ekonomskih i socijalnih
problema koje ovaj proces izaziva, deagrarizacija izaziva i velike
probleme u prostoru, te joj se stoga posveuje velika panja u
procesu prostornog planiranja. Kao i kod industrijalizacije, i
deagrarizaciju definiu tri procesa: Demografski; Fizionomski;
Funkcionalni. Deagrarizacija moe biti posredna (direktna) i
neposredna (indirektna). Sa aspekta prostornog planiranja
deagrarizacija je veoma vana, jer se njome izaziva poveanje ili
smanjenje broja stanovnika na odreenom podruju, poveava ili
smanjuje gustina naseljenosti, izazivaju promjene u polnoj i
starosnoj strukturi, izaziva odumiranje seoskih sredina sa jedne
strane i razvoj gradskih sredina sa druge strane, izazivaju
promjene u privrednoj aktivnosti odreenog prostora, promjene u
namjeni i nainu koritenja zemljita, ruralizacija gradova i
urbanizacija sela, degradacija poljoprivrednog zemljita i dr.
Uticaj industrijalizacije, urbonizacije i deagrarizacije na
prostorni razvojnu BiH i u svijetu Svi ovi procesi u naoj zemlji su
zapoeli 60-ih godina sa naglim razvojem industrije i mada su u
poetku imali jako drutveno usmjerenje nisu se mogle sprijeiti sve
negativne posljedice koje su ovi procesi izazvali u prostoru. To se
najbolje vidi u lociranju najveih industrijskih kompleksa u
gradskim centrima, u nezavrenim gradovima, u velikom prisustvu
individualnog stanovanja u gradskim centrima, u naputenim selima, u
zaputenoj poljoprivredi i td. Treba napomenuti da interakcijski
odnos industrijalizacije, urbanizacije i deagrarizacije moe imati
dva osnovna tipa: Normalan; i Hipertrofian. Normalan ili uravnoteen
tip odnosa oznaava skladan i uravnoteen razvoj ovih procesa u
jednom duem periodu na odreenom prostoru pri emu ne dolazi do
drastinih promjena na relaciji selo-grad. Hipertrofian tip odnosa
oznaava naglaenu disproporciju izmeu ova tri procesa, pri emu je
jedan od njih naglaen. Deagrarizaciju u svijetu neminovno prate i
druge negativne pojave u prostoru kao to su depopulacija sela i
ruralnih podruja, feminizacija sela, seniorizacija sela i td., a s
obzirom da su ove pojave dodatno uslonjene ratnim deavanjima
potrebno je pojasniti ta znae ovi pojmovi. Depopulacija oznaava
smanjenje broja stanovnika u odreenom podruju, a nastaje kao
rezultat jedne ili vie dravnih, ekonomskih, socijalnih ili ekolokih
mjera. Feminizacija sela je nastala zbog pogibije uglavnom mukog i
radno sposobnog stanovnitva, zbog odlaska radno sposobnog
stanovnitva (uglavnom mukog) u grad ili u druge zemlje usljed ega
je na selima ostala uglavnom enska populacija. Seniorizacija je
nastala pod istim okolnostima kao prethodna pojava s tim da je u
ovom sluaju sa sela otilo i mlae stanovnitvo radi obrazovanja i
kolovanja u gradu. Bespravna i neplanska gradnja Kao najdirektnija
i najvidljivija posljedica navedenih procesa industrijalizacije,
urbanizacije i deagrarizacije je bespravna i neplanska gradnja koja
se u BiH i susjednim zemljama pojavljuje poetkom 60-ih godina XX
vijeka. Bespravna izdradnja je drutvena pojava sa vie dimenzija od
kojih su najvanije pravna, urbanistika, ekonomska i socioloka. U
pravnom smislu ona predstavlja samovolju graana koji pribjegavaju
bespravnoj gradnji, a da prethodno ne trae potrebne dozvole za
gradnju. U urbanistikom smislu bespravna gradnja stvara runu sliku
grada, ali istovremeno onemoguava realizaciju prostornih planova. U
ekonomskom smislu bespravni graani sopstvenim sredstvima grade kue
mada su prisiljeni izdvajati od svoje plate za stambene fondove i
rjeavanje stambenih problema drugima to im na neki nain daje
moralnu satisfakciju za to to rade. U sociolokom smislu bespravni
graditelji stvaraju homogena naselja, jer su slini u svom
socijalno-ekonomskom motivu da na bespravan nain rijee stambeno
pitanje, a takoer su slini i po socijalno-profesionalnoj strukturi
i socijalnom porijeklu. Bespravna izgradnja je sve do 1992. godine
osuivana, ali ne i rjeavana mada je bilo vie pokuaja da se pronau i
eliminiu uzroci njene pojave. U novom drutveno-politikom i
ekonomskom sistemu bespravna izgradnja je usljed ratnih dejstava i
opte nesigurnosti viestruko poveana. Ni druge zemlje nisu imune od
ove drutvene pojave, jer su gradovi oduvijek bili mjesta koja su
nudila bolji ivot i bolje anse za uspjeh. Divlja naselja u Maroku,
Aliru, Tunisu, i Egiptu se zovu squatter (divlja) ili bidonnvilles
naselja, u Turskoj gecekondu i td. U nekim gradovima njihov udio je
vei od 75% ukupnog gradskog stanovnitva. S obzirom da su ta naselja
graena od dasaka, kartona i lima zovu ih jo i shanty town (naselja
daara), bidonnvilles (naselja limenki) i td., a poto se neke kue
grade praktino preko noi zovu ih jo i mushrooms (naselja gljive). U
veem dijelu Indije ovakva naselja zovu bustees, a u junoj Indiji
cheris, dok ih u Pakistanu zovu jhuggis. U Meksiku su 1952. godine
divlja naselja zauzimala i do 23,4% teritorije grada (14,2 %
stanovnitva) da bi se ovaj broj godinama poveavao do 41,5%
teritorije i 40% stanovnitva. Takva naselja zovu squatter ili
colonias proleterias, a grade se na brzinu od otpadnog materijala
kao to su daske, karton ili lim. U Brazilu ih zovu favelas, u ileu
callampas, u Vencueli ranchos ili barrios, u Peruu barriadas ili
pueblos jovenes, u Argentini villas miserias i td. Divlja,
bespravna, nelegalna ili neplanska gradnja je drutveni proces
prisutan u svim zemljama u razvoju. Neplanska gradnja podrazumijeva
svaku legalnu izgradnju na podrujima koja nemaju prostorno-plansku
dokumentaciju, te se odobrenja o gradnji izdaju na osnovu strunih
ocjena posebnih komisija i tijela koja formiraju nadleni organi
uprave. Ovakva izgradnja se obino manifestuje kroz disperziju u
prostoru i nekontrolisano irenje naselja, gradnju uz putne
komunikacije ili veliku koncentraciju u gradskim sreditima. Nije
poznato da je pokrenut i jedan sudski sluaj protiv bespravnih
graditelja, a mogui razlozi za takvo stanje se nalaze i u sljedeim
injenicama: Proizvodnja graevinskih materijala je profitabilna
djelatnost i jedna od rijetkih sa punom zaposlenou, a veliki dio te
proizvodnje ide u bespravnu izgradnju; Sredstva naih graana koji
rade ili ive u inozemstvu najvie se troe u graevinski materijal i u
bespravnu izgradnju omoguavajui tako znaajan ekonomski priliv
deviza u privredni sistem zemlje; Veliki broj nezaposlenih su
angaovani u malim graevinskim ekipama koji rade na bespravnim
objektima odakle stiu neophodne prihode; Za mnoge pojedince,
domainstva i drutvene grupe kao to su izbjeglice, nezaposleni,
etnike manjine, mladi parovi i sl., gradnja sopstvene kue u fazama
na dostupnoj parceli zaobilazei skup, spor i komplikovan formalni
sistem traenja i dobijanja uvjerenja i dozvola za gradnju je jedino
mogue rjeenje stambenog pitanja; Usljed nedostataka programa za
rjeavanje socijalnog stanovanja drutvo tolerie izgradnju nelegalnih
kua i naselja kao efikasnu i neformalnu politiku socijalnog
stanovanja. Pored naoigled niza prednosti koje prua bespravna
izgradnja ovu aktivnost prate mnogo vei rizici koji se ogledaju u
sljedeem: Nemogunost prikljuenja objekta na javnu gradsku
infrastrukturu; Nemogunost legalizacije objekta i unoenje prava
vlasnitva u zemljinje knjige; Stalni pritisci graevinske inspekcije
ili drugih optinskih slubenika i slubi i strah od mogueg
procesuiranja ili ruenja objekta; Nemogunost djelovanja u sluaju da
i komija pristupi bespravnoj gradnji kojom ugroava njegov objekat;
i Nemogunost prodaje objekta i umanjena trina vrijednost istog.Bilo
da se nalaze na strmim padinama ili u rijenim dolinama ovakva
naselja su pored nedostatka osnovne infrastrukture i urbanistikog
reda podlona raznim prirodnim katastrofama u vidu poplava ili
klizita, jer su povrine na kojima niu ova naselja neureene i
neizgraene upravo zbog tih opasnosti.
Prostorno-planska dokumentacija Planerska struktura u izradi
prostorne dokumentacije Prostorno planiranje kao sloena nauka U
procesu izrade prostornih planova sudjeluje vei broj strunjaka
razliitih profila obrazovanja ili specijalizacija, ali i veliki
broj strunih institucija, zavoda, instituta i td. U zavisnosti od
prostranstva ili nivoa na kojem se radi neki plan, te u zavisnosti
od raspoloivih tehnikih i finansijskih sredstava kao i drugih
specifinih uslova zavisit e broj strunjaka i naunih disciplina koje
e biti angaovane. U tom sluaju doi e do meusobnog preklapanja ili
povezivanja razliitih naunih disciplina na tri mogua naina:
Multidisciplinarni odnos-Multidisciplinarnost znai saradnju
razliitih naunih disciplina u kojoj svaka od njih zadrava svoje
temeljne osobine i metode, ali ipak s izvjesnim prilagoavanjima, pa
i odstupanjima od vlastitih optimuma u interesu zajednikog cilja.
Prednost ovih pristupa ogleda se u ekspertnom istraivanju svake
naune discipline, a nedostatak je u tome to svaka nauna disciplina
ostaje u granicama svoje specijalnosti bez saradnje sa drugim
naukama. Interdisciplinarni odnos-Interdisciplinarnost je
funkcionalna saradnja razliitih naunih disciplina angairanih na
nekom zadatku pri emu svaka zadrava svoje vlastite osobine i
metode. Prednost ovog pristupa je u tome to vie naunih disciplina
moe zajedniki rjeavati odreeni problem ili vie naunih disciplina
moe pomoi jednoj naunoj disciplini u rjeavanju odreenog problema.
Tom prilikom se mogu formirati i radni timovi sastavljeni od
eksperata razliitih naunih ili tehnikih disciplina.
Polidisciplinarni (transdisciplinarni) odnos-polidisciplinarnost je
zajednika aktivnost prvobitno razliitih disciplina u kojoj svaka od
njih naputa, vie ili manje, vlastite osobine i metode, a poprima
nove pri tome se koncentriui oko novog centra interesa. Prednost
ovog principa je u tome to se mogu formirati timovi eksperata za
odreeni problem tako da svaki ekspert poznaje taj problem kroz vie
naunih disciplina, ali u toku rada ta saznanja razmjenjuje sa
drugim ekspertima, pa je u zavrnici olakan proces sinteze plana.
Prostor je postao centrom zajednikog interesa mnogih nauka, te se
stoga moe smatrati da se razvila i samostalna nauka o prostoru koja
je, ujedinjujui razliite naune poglede, postala prepoznatljiva i u
velikoj mjeri samostalna.
Planerska ekipa Opte i posebne uslove za formiranje i rad
planerskih institucija utvruje svaka zemlja svojim zakonskim i
podzakonskim aktima. Do 1990. godine u BiH vee optine su imale
Zavode za urbanizam i prostorno planiranje i Institut za urbanizam
i prostorno planiranje u Sarajevu. Nakon promjene
drutveno-politikog ureenja zemlje ovi optinski zavodi za urbanizam
su ili privatizovani ili transformirani u javna preduzea od znaaja
za optinu, a samo malobrojni optinski zavodi za urbanizam su
opstali i to uglavnom u veim gradovma kao to su Sarajevo, Banja
Luka, Mostar, Tuzla i dr. Nakon Dejtonskog sporazuma i nove
administrativno-teritorijalne podjele BiH, Republika Srpska je
formirala Zavod za urbanizam u Banja Luci za podruje tog entiteta,
Brko Distrikt je formirao Zavod za urbanizam za podruje distrikta,
dok su neki kantoni u FBiH formirali zavode za prostorno planiranje
na podruju kantona. Izmeu zavoda za prostorno planiranje, dravnih
institucija i drugih uesnika u planiranju postoje razliite veze kao
to su: Administrativne-priprema dokumentacije, podloga, informacija
o lokacijama i td.; Regulativne-tumaenja planova i njihova primjena
ili izrada; Informativne-obavjetavanje o planu i saradnji u raznim
fazama izrade; i Direktivne-sprovoenje usvojenih planova.
Institucije i zavodi koji se bave izradom planerske dokumentacije
moraju imati zaposlene strunjake raznih profila (uglavnom po 3
strune osobe svake struke za razvojne planove i po 2 strune osobe
za detaljne planove) koji ine primarnu ekipu koja se po potrebi
proiruje strunim osobama, specijalistima i ekspertima drugih
profila i naunih disciplina, te raznim strunim i specijaliziranim
institucijama, institutima i zavodima. U okviru planerske ekipe
treba razlikovati struke, koje su u uem krugu i koje su
osposobljene za neposredan rad na planu, od struka koje mogu samo
svojim vanjskim doprinosom na njega uticati. U uoj planerskoj ekipi
uglavnom sudjeluju struke: Urbanizam/arhitektura; Geografija;
Saobraaj; Prostorna ekonomija; i Pejzana arhitektura. Planersku
ekipu u irem sastavu sainjavaju: 1. Glavni prostorni planer:
Arhitekt/urbanist; 2. Specijalizirani saradnici-prostorni planeri:
Geograf; Ekonomist; Pejzani arhitekt; Saobraajni inenjer;
Graevinski inenjer (svih usmjerenja); Elektroinenjer;
Energetiar/mainac; i Inenjer geodezije. 3. Vanjski konsultanti:
Sociolog; Historiar, historiar umjetnosti, etnolog, arheolog;
Pravnik zemljinog fonda; Pedolog; Agronom, umar; Biolog, biohemiar,
hemiar; i Statistiar, demograf i dr. Metodologija izrade prostornih
planova Postupak pripreme, izrade i sadraja dokumenata prostornog
planiranja u nekoj zemlji ili nekoj njenoj
administrativno-teritorijalnoj jedinici (entitet, kanton i sl.)
utvruje se posebnom uredbom od strane nadlenog ministarstva.
Postupak pripreme i izrade Prostornog plana obuhvata dvije osnovne
faze: Priprema i izrada Prostorne osnove; Izrada prednacrta, nacrta
i prijedloga Prostornog plana. Prostorna osnova sadri snimak i
ocjenu postojeeg stanja u prostoru i osnovne ciljeve planiranog
prostornog razvoja-koncepciju razvoja, odnosno ureenja prostora, a
obuhvata: Snimanje postojeeg stanja i problema u prostoru i ureenju
prostora, njegovu analizu i ocjenu mogunosti daljeg razvoja; Opte
ciljeve prostornog razvoja; Posebne ciljeve prostornog razvoja;
Izradu osnovne koncepcije prostornog razvoja, odnosno smjernice
planiranog prostornog razvoja, koje obavezno sadre naela, ciljeve
prostornog razvoja i planska opredjeljenja, temeljena na zakonskim
odredbama, relevantnim dokumentima UN-a, Vijea Evrope, EU i dr.;
Izradu studije ranjivosti prostora. Prednacrt, nacrt i prijedlog
Prostornog plana sastoji se od grafikog i tekstualnog dijela.
Metodologija izrade prostornih planova temelji se na: Naunom
istraivanju; Poznavanju politike volje stanovnitva izraene kroz
sistem vlasti; Strunoj tehnologiji izrade; i Kreativnosti voenja
plana. Da bi se uopte moglo pristupiti izradi nekog plana,
neophodno je poznavanje tretiranog prostora, a analiza postojeeg
stanja osim to je neophodna mora biti voena permanentno i potpuno
nezavisno o planu. Meutim, postoji i analiza koja je sastavni dio
plana i koja se mora raditi istovremeno s planom kao njegov
sastavni dio. To je postavljanje hipoteza moguih rjeenja, izrada
problemske karte i izrada programske karte. Faze rada nisu
istovjetne s dijelovima prostornog plana iako e analiza biti
zastupljenja na poetku. Radne aktivnosti po fazama i osnovnom
sadraju kod izrade prostornog plana odvijaju se u pet osnovnih
faza. U prvoj pripremnoj fazi vri se: Opredjeljenje karaktera,
predmeta i prostornog obuhvata plana; Evidencija i ocjena postojee
dokumentaciono-informacione osnove; Sinhronizacija prostornog plana
i drugih prostornih i urbanistikih planova; Programski zadatak za
izradu prostornog plana; Programi istraivanja u okviru za plan
najznaajnijih tema; Normativno-pravna regulativa (polazne osnove za
donoenje normativno-pravnih i utvrivanje drugih ataka za fazu
pripremanja, donoenja i sprovoenja prostornog plana); i Predraun
potrebnih sredstava za izradu prostornog plana. U drugoj fazi vri
se formiranje informacione osnove prostornog plana: Prikupljanje
raspoloive studijske, studijsko-analitike, plansko-razvojne,
investiciono-tehnike i druge dokumentacije kojom raspolau optine,
kantoni i drugi pravni subjekti i institucije; Pribavljanje i
izrada izvoda iz drutvenih, prostornih i granskih planova irih,
susjednih i uih podruja; Specifikacija stavova predstavnika
politikih stranaka, organa uprave i drugih zainteresovanih pravnih
subjekata i organizacija o ciljevima razvoja i ciljevima u oblasti
izgradnje i ureivanja podruja; Formiranje dokumentacije o
fiziko-geografskim i biogeografskim karakteristikama podruja;
Formiranje dokumentacije o stanovnitvu i radnoj snazi; Evidencija
podataka o strukturi privrede i drutveno-ekonomskoj razvijenosti;
Evidencija fizikih fondova (stambene strukture, komunalne
infrastrukture i td.); Pribavljanje geodetske i topografske
dokumentacije, formiranje kartografskih podloga (R-1:100 000, 1:50
000, 1:10 000); Pribavljanje druge dokumentacije koja je od znaaja
za rad na planu; Selekcija, sistematizacija i obrada informacija;
Formiranje sistema pokazatelja i indikatora po odreenim oblastima;
Kartografska interpretacija pokazatelja i indikatora; i
Elaboriranje i prezentacija informaciono-dokumentacione osnove
prostornog plana. U treoj fazi vri se izrada studijsko-analitike
dokumentacije: Studijsko-analitika dokumentacija obrauje se po
granskim (sektorskim) i meugranskim oblastima. Predviaju se tri
nivoa obrade studijsko-analitike dokumentacije. Interpretacija do
sada uraenih planova, studija i ekspertiza. Izrada strunih
ekspertiza. etvrta faza predstavlja izradu smjernica za dogovor o
osnovama plana: Koritenje prirodnih resursa; Strategija daljeg
izgraivanja prostora; Stanovnitvo, urbanizacija, naselje,
stanovanje; Strategija razvoja privrednih i drutvenih djelatnosti
na podruju; Mrea naselja i funkcije centara; Koncepcija razvoja
regionalne i komunalne saobraajne i tehnike infrastrukture,
komunalnih objekata i povrina; Strategija i osnovne politike zatite
i unapreenja ivotne sredine, prirodnih ambijentalnih vrijednosti,
kulturnog blaga i td.; Koncept zajednikih ciljeva i interesa
razvoja; Koncept zajednikih ciljeva i interesa u domenu izgradnje,
ureenja i koritenja prostora; i Izrada nacrta dogovora o osnovama
plana. U petoj fazi vri se izrada planske dokumentacije: Prirodne i
stvorene pogodnosti i ogranienja (sinteza). Izrada planskih
varijanti. Nacrt plana-dugorona koncepcija organizacije i ureenja
prostora. Izrada prijedloga plana. Odluka o donoenju i sprovoenju
plana (Skuptina ili Vijee). Dokumenti i planovi prostornog ureenja
u BiH Pojam i podjela planova prostornog ureenja Dokumentima
prostornog ureenja odreuju se organizacija, namjena i nain
koritenja i upravljanja prostorom, kao i kriterijumi i smjernice za
ureenje i zatitu prostora.
Dokumenti prostornog ureenja su: Strategije prostornog razvoja
(drave, podruja posebnih namjena i td.); Prostorno-planska
dokumentacija (razvojni i detaljni planovi svih nivoa). Strategije,
prostorni i urbanistiki planovi su razvojni, strateki, dugoroni
dokumenti kojima se definiu osnovni ciljevi i principi razvoja u
prostoru. Strategije se donose za period do 10 godina, dok se
prostorni i urbanistiki planovi donose za period do 20 godina.
Planski dokumenti odreuju svrsishodno organiziranje, koritenje i
namjenu zemljita, te mjere i smjernice za zatitu prostora. Planski
dokumenti su: 1. Prostorni planovi: Prostorni plan drave (ili
entiteta); Prostorni plan kantona (distrikta ili regije); Prostorni
plan podruja posebnih obiljeja; i Prostorni plan optine (jedinice
lokalne samouprave); 2. Urbanistiki planovi (uglavnom za gradove i
gradska naselja); 3. Zoning plan (u Republici Srpskoj); 4. Detaljni
planski dokumenti: Regulacioni plan; Urbanistiki projekat; Plan
parcelacije ( u izuzetnim sluajevima); i Urbanistiki red (u Brko
Distriktu). U BiH osnovna podjela se vri na prostorne, urbanistike
i detaljne planove prostornog ureenja. Svaka drava (ili njena
administrativna jedinica) zakonskim aktima odreuje obavezno
donoenje planskih dokumenata, kao i njihovu strukturalnu podjelu. U
BiH su to: Prostorni plan (FBiH i RS); Prostorni plan kantona
(FBiH); Urbanistiki plan (generalni), (u FBiH za gradove Mostar i
Sarajevo); Prostorni plan opine (u FBiH za opine na podruju gradova
Sarajevo i Mostar); Prostorni plan podruja posebnih obiljeja (u
FBiH za podruja od znaaja za FBiH, a u RS za podruja od znaaja za
RS); Urbanistiki plan (u FBiH za urbano podruje opine u kojoj je
smjeteno sjedite kantona); Zoning plan, regulacioni plan i
urbanistiki projekat (u FBiH za podruja za koja je takva obaveza
utvrena planom ireg podruja). Karkateristika svih planova je
subkoordinacija planova, odnosno svaki plan se bavi odreenim
teritorijem i njemu pripadajuim nivoom planiranja i usklaen je sa
planom vieg reda.
Naela prostornog planiranja i planskih dokumenata Opta naela
Planski dokumenti odreuju svsishodno organiziranje, koritenje i
namjenu zemljita, te mjere i smjernice za zatitu prostora, ali
svaka drava ili njena administrativno-teritorijalna jedinica
utvruje i druga osnovna naela planiranja, organizacije i ureenja
prostora koja se zasnivaju na Prostornoj osnovi ili Strategiji
razvoja te zemlje u odreenom planskom periodu. Opta naela
planiranja prostora (bez obzira na koju zemlju se odnose) obino se
zasnivaju na: Zatiti prostora u skladu sa principima odrivog
razvoja; Zatiti integralnih vrijednosti prostora i zatiti i
unapreenju stanja okolia; Usaglaenosti interesa korisnika prostora
i prioriteta djelovanja od znaaja za dravu; Usaglaenosti planskih
dokumenata niih nivoa sa planskim dokumentima drave; Usaglaenosti
planskih dokumenata izmeu administrativno-teritorijalnih jedinica
unutar drave; Usaglaenosti planskih dokumenata drave sa planskim
dokumentima susjednih drava; Javnosti i slobodnom pristupu podacima
i dokumentima znaajnim za planiranje, i Uspostavljanju sistema
informacija o prostoru u svrhu planiranja, koritenja zemljita i
zatite prostora drave. Prostorni plan drave ili njene federalne
jedinice U BiH ovaj plan se donosi za FBiH i RS, a razrauje planska
opredjeljenja iz Prostorne osnove drave ili entiteta uz uvaavanje
prirodnih, kulturno-historijskih i pejzanih vrijednosti. Utvruju
osnovna naela planskog ureenja prostora, ciljeve prostornog
razvoja, zatitu, koritenje i namjenu zemljita, a naroito: Osnovnu
namjenu zemljita; Meusobnu povezanost prostora niih
administrativno-teritorijalnih jedinica; Graevine i koridore
magistralne i druge infrastrukture od znaaja za dravu; Drugu
infrastrukturu od znaaja za dravu ili entitet (zdravstvo, nauka i
dr.); Mjere zatite okolia; Mjere za obnovu i sanaciju prostora;
Zatitu graditeljskog i prirodnog naslijea; Mjere zatite od
prirodnih i ljudskim djelovanjem izazvanih nepogoda i katastrofa i
ratnih djelovanja; i Nain i obim iskoritavanja mineralnih sirovina.
Prostorna osnova (drave ili entiteta), Program mjera i Odluka o
provoenju prostornog plana sastavni su dijelovi Prostornog plana.
Prostorni plan entiteta donosi Parlament (Skuptina) na prijedlog
Vlade na period od 20 godina. Sastoji se iz grafikog dijela koji se
izrauje u mjerilu 1:300 000 i tekstualnog dijela koji sadri
polazita, ciljeve i plan, te provedbene odredbe. Prostorni plan
kantona, distrikta ili regije Ovaj plan se radi na osnovu
Prostornog plana drave ili entiteta, a sadri sljedea naela: Osnovnu
namjenu zemljita (poljoprivredno, umsko i graevinsko i dr.
povrine); Sistem naselja i urbana podruja; Graevine i koridore
magistralne i druge infrastrukture od znaaja za entitet i kanton sa
zatitnim infrastrukturnim pojasevima; Drugu infrastrukturu od
znaaja za entitet i kanton (zdravstvo, nauka i dr.); Mjere zatite
okolia sa razmjetajem graevina i postrojenja koja mogu znaajnije
ugroziti okoli; Zatitu graditeljskog i prirodnog naslijea; Mjere
zatite od prirodnih i ljudskim djelovanjem izazvanih nepogoda i
ktastrofa i ratnih djelovanja; Nain i obim iskoritavanja mineralnih
sirovina; Obaveze u pogledu detaljnijeg planiranja ureenja manjih
prostornih cjelina unutar kantona (prostorni plan optine,
urbanistiki plan i dr.); Grafiki dio plana se izrauje u mjerilu
1:100 000 (1:25 000). Prostorni plan podruja posebnih obiljeja S
obzirom na zajednika prirodna, kulturna ili druga obiljeja, ovaj
plan utvruje osnovnu organiziranost prostora, mjere koritenja,
ureenja i zatite tog podruja sa aktivnostima koje imaju prednost,
mjere za unapreivanje i zatitu okolia, te po potrebi odreuje
obavezu izrade urbanistikih i detaljnih planova ureenja za ua
podruja unutar prostornog plana podruja posebog obiljeja. Grafiki
dio se na topografskoj karti izrauje u mjerilu 1: 100 000 i/ili
1:25 000, a na osnovnoj dravnoj karti 1:5 000 i/ili 1:10 000.
Prostorni plan optine Utvruje temeljna naela prostornog ureenja,
ciljeve prostornog razvoja, zatitu, koritenje i namjenu prostora, a
naroito: Osnovnu namjenu prostora (poljoprivredno, graevinsko
zemljite i td.); Sistem naselja i urbana podruja; Graevine i
koridore, magistralne i druge infrastrukture od znaaja za FBiH, RS,
kanton ili optinu sa zatitnim infrastrukturnim pojasevima; Drugu
infrastrukturu od znaaja za FBiH, RS, kanton ili optinu; Mjere
zatite okolia sa razmjetajem graevina i postrojenja koja mogu
znaajnije ugroziti okolinu; Zatitu graditeljskog i prirodnog
naslijea; Mjere zatite od prirodnih i ljudskim djelovanjem
izazvanih nepogoda i katastrofa i ratnih djelovanja; Prostorno
definiranje leita mineralnih i ostalih sirovina i mogunosti
njihovog koritenja; Obaveze oko detaljnijeg planiranja ureenja
manjih prostornih cjelina unutar opine; i Obaveze oko sanacije
devastiranih povrina (podzemna i povrinska eksploatacija mineralnih
sirovina). Grafiki dio se izrauje u mjerilu 1: 25 000 (topografska
karta) i 1:5000 (katastarski plan). Urbanistiki plan Ovaj plan se
donosi na osnovu Prostornog plana kantona (ili entiteta), odnosno
optine, a njime se izrauje naroito: Osnovno organiziranje prostora;
Koritenje i namjena zemljita sa prijedlogom dinamike njihovog
ureenja; Namjena zemljita za potrebe stanovanja, rada, rekreacije,
sporta, turizma i posebne namjene; Zatita graditeljskog i prirodnog
naslijea; Mjere za unapreenje i zatitu okolia; Mjere zatite
stanovnika i materijalnih dobara od prirodnih i ljudskim
djelovanjem izazvanih nepogoda i katastrofa i ratnih djelovanja;
Mjere zatite prava lica sa smanjenim tjelesnim sposobnostima;
Zatitne zone; Zone obnove i sanacije, saobraajna, vodna, energetska
i komunalna infrastruktura. Grafiki dio se izrauje u mjerilu 1: 25
000 (topografska karta) i 1:5000 (katastarski plan). Detaljni
planovi Regulacioni plan i urbanistiki projekat ureenja utvruju:
Detaljnu namjenu zemljita; Gustinu naseljenosti; Koeficijent
izgraenosti; Nivelacione podatke; Regulacionu i graevinsku liniju;
Nain opremanja zemljita komunalnom, saobraajnom,
telekomunikacijskom i drugom infrastrukturom; Uslove za graenje i
poduzimanje drugih aktivnosti u prostoru; Mjere zatite stanovnika i
materijalnih dobara od prirodnih i ljudskim djelovanjem izazvanih
nepogoda i katastrofa i ratnih djelovanja; Mjere zatite prava lica
sa smanjenim tjelesnim sposobnostima; Druge elemente od vanosti za
podruje ze koje se plan donosi. Grafiki dio se izrauje na
topografsko-katastarskom planu ili katastarskom planu u mjerilu
1:1000 ili 1:500. Zoning plan On definie namjene pojedinih povrina
i propisuje uslove projektovanja i izgradnje novih, odnosno
rekonstrukcije postojeih graevina. Njime se odreuju lokacijski i
urbanistiko-tehniki uslovi putem dozvoljenih granica odgovarajuih
parametara urbanistikog standarda, a to uzavrnici slui za pripremu
glavnog projekta. Zoning plan treba da sadri: Definicije pojedinih
termina; Zoning kartu (sa granicama zone odreene namjene); Slubenu
kartu (oznaeni javni objekti i dr.);