Uvod u Filozofiju Uma e Skripta

Davor Penjak

UVOD U FILOZOFIJU

UMA

Davor Penjak

UVOD U FILOZOFIJU UMA

2

MANUALIA (mreno izdanje)

Sv. 11 Davor Penjak, 2013. Nakladnik: Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu Borongajska cesta 83d, Zagreb Za nakladnika: Prof . dr. sc. Josip Talanga Izvrni urednik: Branko Ivanda Recenzenti: Prof. dr. sc. Boran Beri Dr. sc. Damir Mladi ISBN 978-953-7823-32-0 Temeljem odluke Povjerenstva za izdavaku djelatnost Hrvatskih studija objavljivanje skripte odobrilo je Znanstveno-nastavno vijee Hrvatskih studija 9. travnja 2013. U skladu s lankom 22. Pravilnika o izdavakoj djelatnosti Hrvatskih studija pribavljene su dvije pozitivne recenzije.

3

Davor Penjak

UVOD U FILOZOFIJU UMA

Skripta

HRVATSKI STUDIJI SVEUILITA U ZAGREBU Zagreb, 2013.

4

5

SADRAJ

UKRATKO: TO JE UM I TO JE FILOZOFIJA UMA 7

DUALIZMI 10

FUNKCIONALIZMI 19

REPREZENTACIJSKA TEORIJA UMA 35

FIZIKALIZMI 41

SUPERVENIJENCIJA 50

INTENCIONALNOST 52

BIBLIOGRAFIJA 56

6

7

UKRATKO: TO JE UM I TO JE FILOZOFIJA UMA

Filozofija uma danas je jedna od najpropulzivnijih grana filozofije. Glavni

problem filozofije uma je takozvani problem um-tijelo. Ovaj problem se

sastoji u pitanju kako je realiziran na um odnosno naa mentalnost.

Takoer, znaajno je pitanje kako moemo opisati i objasniti rad samog

ljudskog uma (ovo pitanje se moe razmatrati i bez obzira na ontoloku

realizaciju uma).

Danas se pod pojmom um razumijeva sveukupnost mentalnog

odnosno psihikog ivota. Takoer ga razumijevamo i kao uzronika

naeg ponaanja. U vrlo suvremenom argonu, um moemo promatrati i

kao procesor obrade informacija.

Sveukupnost mentalnog ivota obuhvaa osjete, percepciju,

emocije, vjerovanja, elje, namjere, pamenje, razmiljanje, zakljuivanje.

Osjeti i percepcija su tzv. kvalitativna ili fenomenalna stanja. Djelomino

su to i emocije. Vjerovanja, elje, namjere su tzv. propozicionalni stavovi.

Emocije su takoer djelomino i propozicionalni stavovi. Veina filozofa

danas misli da propozicionalni stavovi nemaju kvalitativni odnosno

fenomenalni aspekt. No o tome se moe diskutirati. Ovaj kvalitativni,

odnosno fenomenalni aspekt, moe se karakterizirati da nekako izgleda

biti u takvom stanju. Postoji nekakav subjektivni doivljaj kada se

proivljava neki osjet ili kada se doivljava neka percepcija. Unutranja

8

kvaliteta doivljavanja (npr. doivljaj crvenosti crvene boje) u

filozofskom argonu naziva se kvalija. Veina filozofa danas smatra da taj

aspekt ne postoji kod propozicionalnih stavova npr. ak i kad nam je

neko vjerovanje svjesno prisutno. Propozicionalni stavovi imaju sadraj

koji se izraava nekom propozicijom (reenicom). Primjer: Vjerujem da

je Zagreb lijep grad. Ovdje Vjerujem da oznaava stav dok Zagreb je

lijep grad jest sadraj tog stava. Dakle, opa shema propozicionalnih

stavova je Vrsta stava_________ (na mjesto crte se upisuje sadraj).

Razliiti propozicionalni stavovi mogu imati isti sadraj: npr. vjerovanje i

elja - Vjerujem da je prozor otvoren i elim da je prozor otvoren.

Vjerovanje moemo interpretirati da uzimamo kao da je sadraj istinit tj.

kao da je takvo-i-takvo stanje stvari. elja izraava da subjekt hoe da se

ostvari neko stanje stvari ako trenutno i nije tako. Ukoliko nita drugo ne

stoji na putu, subjekt e pokuati ostvariti svoju elju tj. promijeniti neko

stanje stvari.

Rjeenje ontolokog problema ostvarenja uma moe biti monistiko

ili dualistiko. Monizmi smatraju da je sve to postoji, pa tako i um,

ostavreno od samo jedne vrste tvari. Monizmi su idealizam i

materijalizam, odnosno fizikalizam. Idealizam tvrdi da postoji samo

nematerijana tvar i da je sve to postoji mentalno. Suprotno tome,

materijalizam (fizikalizam) tvrdi da sve to postoji, pa tako i um, jest

realizirano materijalno, fiziki. Danas se gotovo uvijek pojmovi

materijalizam i fizikalizam rabe sinonimno. No, stroe gledano, to

nisu sinonimni pojmovi. Pojam materijalizam oznaava metafiziku

doktrinu koja tvrdi da u univerzumu postoji samo jedna tvar materija

9

od koje je sve graeno. Fizikalizam pak tvrdi da u univerzumu postoje

samo oni entiteti koje moe opisati (kompletna) fizika. Naravno da su to

materijalni entiteti, ali suvremena fizika danas ukljuuje u svoj (egzaktni)

opis i entitete kao to su npr. polja sila, kao to je elektromagnetsko polje

ili gluonsko polje, koji nisu materijalni entiteti. Oni sami nisu sazdani od

materije, (nemaju masu, ali jesu energetski tj. imaju odreenu energiju; a

u fizici zapravo vrijedi ekvivalencija mase i energije to su dva razliita

naina pojavljivanja istog) ali utjeu na entitete koje smatramo

materijalnim (dakle, na one koje imaju masu ali mogu imati i druge

karakteristike pokraj nje, kao to je npr. elektriki naboj itd.) i dadu se

eksperimentalno i empirijski prouavati i egzaktno opisati fizikalnom

teorijom. Fizikalizam, dakle, smatra da ono to postoji jesu samo fizikalni

objekti, stanja i procesi opisivi i objanjivi fizikom. (Odnosno, u

suvremenom argonu tako se rabi i pojam materijalizam. Za neto

drugaiju razradu ovih razlikovanja vidi Robinson (1993, str. 1-3).)

Naravno, fizikalni objekti, stanja i procesi mogu biti u razliitim

stupnjevima sloenosti. Fizikalizam je redukcionistika teorija jer isto

tako smatra da se kemija, biologija pa onda i psihologija, u krajnjoj

konzekvenci, mogu na ovaj ili onaj nain reducirati na fiziku.

Dualizmi tvrde da postoje dvije tvari: i materijalna i

nematerijalna. Nae tijelo i objekti izvan nas bili bi materijalni, dok bi um

bio realiziran na neki nematerijalan nain. Kada dualizmi tvrde da su

psiholoka stanja i procesi nematerijalni onda misle da su i ne-fizikalni tj.

da ih nikakva, pa ni potpuna fizika, ne moe opisati. Dualizam moe

dopustiti postojanje ne-materijalnih fizikalnih entiteta kao to su

10

energetska polja sila, ali ona nisu, za dualiste, kao fizikalni entiteti,

gradivna tvar umskih, psiholokih stanja i procesa.

Takoer postoji i inicijalno ontoloki neutralna teorija a to je

funkcionalizam. S obzirom na sadraj teorije, funkcionalizam moe biti

kompatibilan i s monizmima i s dualizmima.

DUALIZMI

Prvo emo rei neto o dualizmima.

Postoji nekoliko razliitih dualistikih teorija: interakcionizam,

epifenomenalizam, paralelizam, okazionalizam. Svakoj od njih, naravno,

zajedniko je to da smatra da postoje dvije osnovne tvari materijalna i

nematerijalna. Um, svijest i mentalnost su, prema njima, ostvareni

nematerijalno, makar jesu ili mogu biti povezani na neki odreeni nain s

materijalnim, odnosno s fizikalno-kemijskim procesima u mozgu.

Paralelizam i okazionalizam zagovaraju potpunu odvojenst uma i

mentalnosti od tijela i materijalnog, fizikog.

Jedan od najpoznatijih argumenata za dualizam jest Descartesov

(1911) argument. On poinje od toga da mi moemo zamisliti da zapravo

one stvari koje nazivamo materijalnim i koje se nalaze oko nas, zapravo ne

postoje. Prisjetimo se da moemo sanjati ili biti u stanju tako jake

halucinacije da nam izgleda kao da su neke stvari prisutne oko nas dok to

ne odgovara stvarnosti kada sanjamo mi smo u stvari u stanju spavanja,

recimo u naoj vlastitoj sobi u krevetu, a ne kako nam se ini u snu da

11

upravo prvi prolazimo ciljem na utrci formule 1 u kabini McLarena M

22P4. Tako sistematski moemo zamisliti da nita za to nam se ini da je

oko nas, ne postoji. Budui da je nae vlastito tijelo takoer materijalno,

mi moemo zamisliti da ak niti tijelo nemamo. No, kada mislimo ne

moemo zamisliti da upravo tada ne mislimo. To bi bila kontradikcija.

Kada mislim ne moe biti da ne mislim. S druge strane, materijalni objekti

imaju svojstvo protenosti: oni se nalaze u prostoru, zauzimaju odreeni

prostor, proteu se kroz prostor. No, ne ini se tako da misao ima neku

protenost misao nije neto to zauzima prostor. Ona nema, prema

Descartesu, svojstvo protenosti. Sada imamo po dva potpuno suprotna

svojstva koja pridajemo tijelima i mislima tijela su protena te uvijek

moemo zamisliti da u stvari ne postoje dok je misao neprotena te ne

moemo zamisliti da ne postoji kada mislimo. Tvar od koje su tijela

graena jest materija. Kako su tijela graena od materije, onda ono to ne

moe imati glavna svojstva koja ima materija, nego ima potpuno suprotna

svojstva, mora biti nematerijalno. Misao pak pripada umu te je um, dakle,

nematerijalan. Dakle, prema Descartesu, postoje dvije vrste tvari

materija od koje su graeni materijalni predmeti u prostoru oko nas

(ukljuujui i naa, ljudska tijela) i nematerijalna tvar - od koje su

graeni nematerijalni umovi.

No, umovi i tijela (ljudska) nisu potpuno odvojeni. Oni su uzrono

povezani. Descartes je smatrao, a tako smatraju i neki suvremeni dualisti,

da postoji uzrona veza izmeu (nematerijalnog) uma i (materijalnog)

tijela. Naime, i zdrvorazumski se ini da sadraji naih misli odreuju i

uzrokuju nae ponaanje, i obrnuto, predmeti iz nae okoline utjeu na

12

oblikovanje percepcije i sadraja misli. Descartes je smatrao da se uzrono

meudjelovanje izmeu uma i tijela dogaa u mozgu u malenom dijelu

koji se zove epifiza. Od tuda i dolazi ime za ovu vrstu dualizma a to je

interakcionistiki dualizam.

Meutim, ovdje nastaje problem. Kako je uope mogue da dvije

potpuno razliite tvari materijalno i nematerijalno budu u uzronom

odnosu? Problem se jo vie pojaao kada su kasnije u fizici otkriveni

zakoni ouvanja. Postoji nekoliko zakona ouvanja zakon o ouvanju

energije, zakon o ouvanju elektrinog naboja, zakon o ouvanju momenta

i jo neki zakoni. Zakon o ouvanju energije kae da je ukupna energija

unutar sustava uvijek konstantna. Uzroni tijek prijenosa i transformacije

energije opaamo uvijek izmeu fizikih tijela. No, unutar sustava ukupna

energija ostaje uvijek ista. Ali, ako nematerijalan um uzrono djeluje (u,

recimo, uzrokovanju ponaanja) na tijelo da ono neto napravi, npr. da se

pomakne u prostoru, onda bi bio sluaj da ni iz ega fizikog imamo

utjecaj na fiziko i tako bi se ukupna energija sustava poveala. Time bi

bio naruen ovaj zakon ouvanja.

Paralelizam je pokuao odgovoriti na probleme u vezi uzrokovanja

na radikalan nain tvrdnjom da zapravo nematerijalan um i materija, pa

tako i samo ljudsko tijelo, uope nisu ni u kakvoj uzronoj vezi. Samo se

ini da je tako. Naime, paralelist dri da je ono to se mentalno dogaa u

umu potpuno korelirano s onim to se dogaa u svijetu, ali izmeu fizikih

dogaaja u svijetu, pa i u samom ljudskom tijelu, i mentalnih dogaaja

nema meusobne uzrone povezanosti: mentalna i fizika domena su

nezavisne. Kako objasniti tako nevjerojatnu injenicu da su dvije tako

13

razliite domene potpuno korelirane? Neki paraleleisti su to pokuali

objasniti na taj nain da su dalje tvrdili da je to naprosto elementarna

injenica o svijetu koja nema daljnje i dublje objanjenje; jer kakvu god

ontologiju imali i kakav god svijet bio, neka objanjenja su fudamentalna i

zato je neto tako kao to to tvrdi neko fundamentalno objanjenje nema

vie neko daljnje objanjenje. No, jo uvijek se ini da je ovakav odgovor

previe neobjanjavajui za stalne i pravilne koreliranosti koje

primjeujemo izmeu mentalnog i fizikog. Drugi paralelisti smatraju da

se ova koreliranost moe objasniti time da je Bog unaprijed odredio

potpunu koreliranost mentalnog i fizikog. Ali zato Bog ne bi stvorio

jednostavniji svijet u kojem nemamo zapravo dva neovisna svijeta

(mentalni i fiziki) nego jedan u kojem postoji veza izmeu mentalnog i

fizikog? S druge strane, ako nema veze izmeu mentalnog i fizikog,

onda je dovoljno da Bog stvori samo mentalni svijet i tijek mentalnih

stanja jer sve za um ostaje isto i svejedno je postoji li ili ne jo i

materijalan svijet. Materijalan svijet naprosto nije potreban. Tako zapravo

paralelizam, ukoliko bi se dosljedno proveo, zavrava u idealizmu koji je

na tim osnovama neovisnosti mentalnog i fizikog - prihvatljivija

teorija.

Okazionalizam je takoer pokuaj odgovora na problem

meusobnog uzronog odnosa fizikog i ne-fizikog. Kako bi objasnio

kako to da se ini tako jasno da fiziko uzrono utjee na ne-fiziko i

obrnuto (svijet na um i obrnuto), a da u stvari takva uzrona veza uope

nije mogua, okazionalizam smatra da npr. u trenutku kada zagrizem

okoladu, Bog eli pojavljivanje osjeta slatkog kod mene. To proizlazi iz

14

toga to ovaj pravac, iji je najpoznatiji predstavnik bio Malebranche

(1997, 1688), smatra da je Bog aktivno odgovoran (vidi i Heil 1998, str.

29-32) za bilo koje slijedove dogaaja koji se dogaaju. Dakle, Boja

volicija na ovaj nain slii na uzrokovanje, iako ne djeluje na onaj nain

kao to mi obino smatramo da djeluje uzronost. Naime, kako je Bog

aktivno odgovoran za sve dogaaje koji se dogaaju, to znai da je On

taj koji je odgovoran za univerzum kao cjelinu. On u svakom trenutku

stvara cijeli univerzum ni iz ega. Svaki univerzum je samo malo drugaiji

od prethodnog pa se nama ini kao da postoji kontinuirani tijek, dok toga

zapravo nema. Postoji mnotvo diskontinuiranih univerzuma koje jednog

za drugim, kao potpune cjeline, ni iz ega stvara Bog. Kako u samom

univerzumu nita ne utjee ni na to drugo, dakle, na um i cjelokupna

mentalnost je takva da i nju u svakom trenutku ni iz ega stvara Bog.

Epifenomenalizam tvrdi da uzrona veza postoji, ali samo u jednom

smjeru: fizikalno-kemijski dogaaji u mozgu mogu uzrokovati

nematerijalna mentalna stanja, ali ova nematerijalna mentalna stanja su

takva da nemaju nikakve kauzalne moi. Naravno, fizikalno-kemijski

dogaaji u mozgu, osim to mogu uzrokovati nematerijalna mentalna

stanja, mogu i uzrokuju i daljnje fizikalno-kemijske dogaaje u mozgu.

Epifenomenalizam je motiviran time da spasi nau jaku intuiciju u prilog

tome da su mentalna stanja nesvodiva potpuno na fiziko, ali i time da se

to pomiri sa znanstvenom fizikalistikom slikom svijeta. Naime, budui da

fizikalno-kemijski dogaaji u mozgu uzrokuju i daljnje fizikalno-

kemijske dogaaje u mozgu, oni u neprekinutom isto fizikom lancu

15

uzrokuju i nae ponaanje te se i ono moe objasniti samo fizikalnim, iako

imamo i nefizikalni mentalni dio.

Epifenomenalizam je neuvjerljiv s prihvaanjem uzrone

neuinkovitosti mentalnog. Naa je jaka intuicija da su ba sadraji

mentalnog, sadraji mentalnih stanja i procesa, glavni uzronici naeg

ponaanja, a ne samo inertni epifenomeni modanih dogaaja i procesa.

Problem uzrokovanja sam po sebi je problem na koji ima mnogo

razliitih odgovora a niti jedan nije irje prihvaen. Tako i dualist interakcionist

moe na njega uvjerljivo odgovoriti. Filozofska razmatranja uzronosti omeena

su i uvjetovana onim nainima na koje uzronost operira u fizikom svijetu. Kada

jedan fiziki dogaaj uzrokuje drugi fiziki dogaaj, ta dva dogaaja su prostorno-

vremenski u kontinuitetu odnosno oni su koincidentni. Na taj se nain ini da

uzronost djeluje i jedino moe djelovati kroz prostornu povezanost. Kada se to

prihvati, onda je jasno da se vie ne bi moglo zamisliti kako bi nefiziki dogaaji

koji nemaju prostornu protenost, odnosno prostornu komponentu, mogli biti u

uzrono-posljedinim vezama s fizikim dogaajima.

Ipak, na ovo se moe odgovoriti s dva razmatranja psihofizikog

uzrokovanja kako ih je dao John Foster (1991, str. 159-163). Mogue je zamisliti

kako uzronost moe postojati izmeu fizikog i ne-fizikog, ak iako u veini

sluajeva uzronost doista djeluje kroz prostrorno-vremensku kontinuiranu

povezanost. Na primjer, moemo zamisliti jedan fiziki dogaaj koji uzrokuje

drugi fiziki dogaaj a oni su meusobno udaljeni pet kilometara. Niti jedan

objekt, fiziki, koji je sastavni dio prvog od tih fizikih dogaaja (uzrok) nije u

prostornom kontinuiranom kontaktu s bilo kojim objektom, fizikim, koji je

sastavni dio drugog od tih dvaju dogaaja (posljedica). Svjedoanstvo za ovakvo

16

odvijanje dogaaja takoer moemo zamisliti, imamo stalnu empirijsku korelaciju

tih dvaju dogaaja, nemogunost detekcije bilo kakvog mehanizma koji posreduje

izmeu ta dva dogaaja, nepostojanje bilo kakvog boljeg objanjenja tih dvaju

dogaaja osim toga da prvi od njih uzrokuje onaj drugi. Dakle, nema

konceptualne prepreke da ne bismo mogli zamisliti uzrokovanje koje se ne odvija

u strogo prostornom kontinuitetu, pa ako tako prihvatimo mogunost uzrokovanja

na daljinu, nema razloga zato ne bismo mogli prihvatiti konceptualnu mogunost

uzrokovanja koje takoer nema striktnu prostornu komponentu dakle,

uzrokovanje fizikog od strane ne-fizikog i obrnuto.

Neprijatelji interakcionistikog dualizma katkada problem

psihofizikog uzrokovanja postavljaju tako kao da dualisti ne mogu uope

objasniti kako takvo uzrokovanje moe biti operativno, za razliku od toga da u

fizikalnim znanostima imamo potpuno razumijevanje kako i zato radi uzronost.

Navest u ponovo Fosterov (1991) odgovor, koji pokazuje da niti u fizikalnim

znanostima zapravo nemamo takvo potpuno objanjenje i razumijevanje

uzronosti kakvo se zahtijeva od dualista.

Dualist moe rei da fiziko-nefiziko uzrokovanje moemo prihvatiti

kao jednostavnu injenicu koja nema daljnje i dublje objanjenje, naprosto,

odreeni neurofizioloki dogaaji uzrokuju mentalne (svjesne) dogaaje

(nefizike, nematerijalne) i obrnuto. Dakle, uzrokovanje je izravno i nema

nikakvog daljnjeg intervenirajueg mehanizma. No, pojam izravnog uzrokovanja

zapravo uope nije nikakv problem, kada god imamo neki uzrono posljedini

dogaaj, uzrokovanje jest izravno jedan dogaaj uzrokuje drugi. Naravno, neki

uzrono-posljedini lanac moe biti dug, od prvog uzroka do krajnje posljedice,

ali svi meudogaaji koji izmeu njih slijede, a koji su opet u odnosima uzroka i

17

posljedice, ponovo su meusobno izravno povezani u uzronom smislu. to se

tie psihofizikog uzrokovanja fiziko-nefiziko, mi moemo naprosto dovesti u

vezu odreene neurofizioloke dogaaje s mentalnim dogaajima i tako imati

uzrono-posljedine parove i prema tome formulirati tone psihofizike uzrone

zakone.

U fizikom svijetu, koji objanjavamo fizikom i drugim fizikalnim

znanostima, uzrona objanjenja takoer negdje prestaju upravo postuliranjem ili

izvoenjem kauzalnih zakona i nema daljnjih objanjenja zato je ba tako. Na

primjer, elektroni ili bilo kakve druge elementarne estice imaju ta-i-ta svojstva i

kada dou u meudjelovanje, one meudjeluju na taj-i-taj nain. Zato one imaju

ta-i-ta bazina svojstva da bi meudjelovale tako-i-tako i zato je na djelu ba

takva kauzalnost izmeu tih fizikih objekata nema daljnje objanjenje. Naravno,

ovo vrijedi ne samo za mikrofiziku nego i za objekte makrofizike. Promatrajui

(meu)djelovanja objekata, mi formuliramo to je mogue openitije zakonitosti

koje govore o odnosima kako se u datim uvjetima ti objekti ponaaju, tj. mi

formuliramo openite kauzalne zakonitosti; dakle, u kauzalnim zakonima daje se

slijed kako iz odreenih stanja/procesa slijede daljnji procesi i/ili stanja, ali zato

je uzronost upravo ba takva kakva je na djelu, u ovome svijetu, izmeu objekata

koji ga ispunjavaju, nema daljnjeg objanjenja u smislu jo fundamentalnijih

zakona ili fundamentalnijih objanjenja. Openiti kauzalni zakoni su krajnja

objanjenja koja imamo u znanosti.

Naravno, elim samo pripomenuti da nisu svi zakoni kauzalni, ve u

kvantnoj fizici (Wichmann 1988, Strnad 1985) imamo i statistike zakone te se

odreene pojave opisuju pomou vjerojatnosti, ali to nita ne mijenja na stvari

18

tamo gdje procesi i dogaaji jesu kauzalni te se mogu pretpostaviti i formulirati

kauzalni zakoni.

Danas je popularan i tzv. Argument iz znanja za dualizam (Broad

1925, Jackson 1982). On se temelji na slijedeem misaonom eksperimentu.

Zamislimo briljantnu, fenomenalnu, neuroznanstvenicu Mariju. Zamislimo

da ona znade cijelu neurofiziologiju pa tako i cjelokupnu neurofiziologiju

mozga. Ona zna sve to se fizikalno-kemijski dogaa u mozgu. Meutim,

zamislimo dalje da je ona cijeli svoj dosadanji ivot provela u crno-

bijeloj sobi, uila je iz knjiga, asopisa i preslika koji su, naravno, takvi

da sadre samo crna slova na bijeloj podlozi, suelja elektronskih aparata

su takoer bila crno-bijela i sve s im je bila u kontaktu bilo je crno ili

bijelo. Nikada nije imala, dok je ivjela u toj svojoj sobi uei i radei

neurofiziologiju, nikakav kontakt s nekom drugom bojom. No, s druge

strane, ona potpuno znade to se dogaa u mozgu kada ljudi doivljavaju

bilo koju boju: plavu, crvenu, narandastu itd. Dakle, njezino znanje to se

fiziki dogaa u mozgu prilikom doivljavanja npr. plave boje je potpuno.

No nikad nije sama imala iskustvo vienja plave boje. Kako joj je

neurofiziologija i znanost ve pomalo dosadila, ona konano izae iz svoje

sobe u stvarni svijet i prvo to ugleda je vedro nebo. Oduevi se svojim

novim doivljajem i kae sama sebi: aha, znai tako izgleda plava boja.

Sada ona zna kako izgleda biti u stanju doivljavanja plave boje. No, ona

je, prema hipotezi, znala sve fiziko to se dogaa kada ljudi doivljavaju

boje. Kako ona sada zna kako izgleda biti u stanju doivljavanja plave

boje, odnosno sada zna kako izgleda unutranja kvaliteta (kvalija)

doivljavanja plavog, onda mora biti da je to ne-fizike prirode. Kada bi

19

ovaj mentalni dogaaj bio fiziki, a ona zna sve fiziko, morala bi znati i

kako izgleda biti u stanju doivljavanja plave boje makar ju prije nikad

nije vidjela. No, ona to ne zna, odnosno nije znala do trenutka kada je

izala iz svoje crno-bijele sobe i ugledala nebo. Sada, kada ona zna kako

izgleda biti u stanju vienja plave boje, a prije nije znala, ali je imala

potpuno fizikalno znanje, onda to novo znanje mora biti o ne-fizikom.

Prema tome, mentalni doivljaji su ne-fizike prirode.

Ovaj argument je izazvao puno rasprava i puno odgovora. Neki od

zanimljivih odgovora mogu se nai u slijedeoj literaturi: Lewis (1990),

Papineau (2002, poglavlje 2.), Churchland (1985).

FUNKCIONALIZMI

Funkcionalizam je teorija koja, kao to joj samo ime kae, nastoji

objasniti svijest, mentalne procese, mentalne dogaaje i mentalna stanja

funkcionalno, tj. prema funkcijama koje ta svjesna stanja i procesi te

ostala mentalna stanja i procesi imaju. Mali broj funkcionalista je

eliminativistiki raspoloeno, poput Reya (1997) ili Sticha (1983) to

znai da smatraju da uspjena funkcionalistika ili kompjutacijska teorija

moe zapravo eliminirati mentalna stanja iz ontologije (za kritiku takvog

stava vidi npr. Penjak (2001)); meutim, velika veina ili gotovo svi

ostali funkcionalisti nisu eliminativistiki raspoloeni. Funckionalisti

smatraju da svjesna i mentalna stanja i procesi postoje i da se njihova bit

sastoji i dade karakterizirati specifinim funkcijama koje ona obavljaju.

20

Te su funkcije karakterizirane kauzalnim vezama koje postoje izmeu

raznih mentalnih stanja i mjestima koja pojedina stanja ili procesi

zauzimaju unutar ovakve razgranate uzrono-posljedine mree. Dakle,

funkcionalisti smatraju da postoji problem to je to svijest i to je to

specifino mentalno te da se svijest i mentalno moe objasniti specifinim

vrstama kauzalnih veza. Neko mentalno stanje moemo karakterizirati

uzronom ulogom koju ima. Mentalna stanja mogu biti uzrono-

posljedino povezana s nekim osjetilnim ili perceptivnim ulaznim

podacima, s drugim mentalnim stanjima i s izlaznim podacima koji se, u

krajnjoj konzekvenciji, manifestiraju kao ponaanje. Dakle, osnovna

apstraktna shema funkcionalizma je jednostavna, to mu odmah daje i

veu prihvatljivost: ulazni podatak obrada izlazni podatak.

Neki funkcionalisti prave razliku izmeu onog to konkretno

ostvaruje navedenu kauzalnu ulogu od samog ispunjenja te kauzalne

uloge. Za neke funkcionaliste mentalno stanje je karakterizirano time to

je neka specificirana kauzalna uloga ispunjena bez obzira to je to to je

konkretno ostvaruje, dok drugi funkcionalisti smatraju da je mentalno

stanje karakterizirano upravo onim konkretnim to tu ulogu ostvaruje.

Postoji, dakle, nekoliko vrsta funkcionalizama: zdravorazumski ili

analitiki funkcionalizam, referencijalni funkcionalizam i strojni

funkcionalizam. Ukratko emo opisati svaki od ovih funkcionalizama a

vidjet emo da ni jedan od njih ne daje potpuno zadovoljavajua

objanjenja, jer iste vrste prigovora obuhvaaju sve ove vrste.

Zdravorazumski funkcionalizam ukazuje na to kako mi mnoge

stvari odreujemo, prepoznajemo i razlikujemo od drugih upravo

21

specificirajui ih prema onome to obavljaju odnosno prema onome kako i

za to su dizajnirani da obavljaju. Ista takva strategija, smatraju pristae

zdravorazumskog funkcionalizma, treba se primijeniti i na objanjavanje

rada uma, dakle na cjelokupnu mentalnost i na svijest. Pogledajmo jedan

jednostavan primjer kako funkcionira neki artefakt i kako se onda

primjenjuje ova analogija. Ovo su manje-vie standardni primjeri (vidi

npr. Braddon-Mitchell and Jackson 1996, poglavlje 3.)

Termostat je naprava koja slui za kontroliranje temperature u

nekom prostoru. Ova sprava to postie time to ukljuuje ili iskljuuje

neki drugi stroj za hlaenje ili grijanje na koji je vezan. On prima

podatak o tome kolika je temperatura u okolini; ovo uzrokuje neko interno

stanje termostata koje pak, prema tome kako je termostat badaren,

ostavlja stroj da radi ukoliko radi, prekida njegov rad, ukljuuje ga ili

ostavlja stroj da i dalje ne radi. Naravno, termostat moe obavljati i razne

druge funkcije, npr. on slui kao primjer za raspravu o funkcionalizmu,

moe posluiti kao umjetniki objekt koji izaziva umjetniki doivljaj na

postmodernistikoj konceptualnoj izlobi ili objesnom djeaku moe

sluiti kao sredstvo napada ili prijetnje starijim lanovima susjedstva. No,

za to god on bio upotrijebljen, prava funkcija termostata, te ono to ga

razlikuje od ostalih stvari, jest i dalje samo ona prva opisana djelatnost

kontrola temperature u nekom prostoru ukljuivanjem ili iskljuivanjem

nekog daljnjeg aparata. Opis takve djelatnosti daje smisao spravi i pojmu

termostata.

Na taj nain i mi prepoznajemo to je bitno da netko ili neto

obavlja da bismo tom sustavu pripisali um i svijest. Ukazujemo na glavne

22

kauzalne uloge, oslanjajui se na to zajedniko zdravorazumsko znanje o

tome to je to bol, percipiranje, vjerovanje, elja, namjera itd. Pomou tog

specificiranja uloga za pojedina vjerovanja, elje itd. mi zapravo dajemo

smisao tim pojmovima. Evo kako to izgleda na jednom konkretnom

primjeru. Kada traje dugo toplo ljeto, ovjek oedni. Klauzulu ulaznog

podatka moemo ovako specificirati: vruina i suhoa u okolini uzrokuje

e u ovjeka. Klauzule unutranjih stanja specificiramo pak ovako: e

uzrokuje elju za njezinom eliminacijom ova klauzula povezana je s

vjerovanjem e se eliminira uzimanjem osvjeavajueg pia. Openita

elja za eliminacijom ei i vjerovanje da osvjeavajue pie eliminira

e, uzrokuju dalje konkretnu elju za potragom i uzimanjem nekog

osvjeavajueg pia. Dalje: percipiranje boice osvjeavaueg pia

uzrokuje vjerovanje da je boica osvjeavajueg pia ispred subjekta.

Izlazna klauzula onda izgleda ovako: elja za osvjeavajuim piem (u

tipinom sluaju) uzrokuje ponaanje koje vodi uzimanju i konzumiranju

osvjeavajueg pia. Ako ovakav nain funkcionalistikog razmiljanja

elimo poopiti onda moemo za slijedove propozicionalnih stavova dati i

slijedee specifikacije klauzula: subjektovo vjerovanje da vrijedi ako p

onda q, tipino uzrokuje vjerovanje da q ukoliko je subjekt upoznat da je

p ostvareno (vidi npr. Johnson-Laird 1993, poglavlje 12.). Na ovaj

formalniji nain mogu se tipizirati ne samo deduktivno i induktivno

miljenje ve i raznorazne veze izmeu ulaza, unutranjih stanja i izlaza.

Ali, ovdje iskae prvi problem za funkcionaliste. Vidimo da se cijela

mrea definira meusobnim odnosima, npr. apstraktno gledano: X-S-P-Q-

R-Y. X je ulazni podatak, Y je izlazni podatak, a ostalo su unutranja

23

mentalna stanja. Crtica gledana s lijeva na desno moe se itati i tumaiti

kao: (tipino) uzrokuje, a gledana s desna na lijevo, moe se itati i

tumaiti kao: (tipina) posljedica od. Stanje Q npr. definirano je kao

posljedica od P i kao uzrok stanju R. Time se daje znaenje pojmu i

stanju Q. Meutim, ako elimo neto rei o stanju P, onda kaemo da je

ono posljedica od S i uzrok od Q. Primjeujemo odmah da su ove

definicije cirkularne! Jedno stanje se definira pomou drugog: Q pomou

P i obratno: P pomou Q! Da li je to razarajua kritika zdravorazumskog

analitikog funkcionalizma? Jest i nije. U onim prvobitnim varijantama

kako je funkcionalizam ove vrste definiran to jest ozbiljna primjedba,

barem to se tie formalne konzistentnosti teorije, iako se i uz tu

cirkularnost mnogo toga moe zapravo razumjeti i objasniti. Naravno,

teorije koje sadre cirkularnosti ipak ne mogu biti temelj potpunog

objanjenja onog to elimo objasniti, u ovom sluaju rad uma i svijest.

No, cirkularnosti koje su bile obiljeje prvobitnih formulacija

funkcionalizma mogu se paljivijim formulacijama otkloniti. Najbolji

formalni nain da se to uini jest preformulacija definicija i meusobnih

veza ulaznih podataka, zatim naroito unutranjih mentalnih stanja, a

takoer i izlaznih podataka, pomou takozvanih Ramsey-reenica

(Braddon-Mitchell and Jackson 1996, str.51-52., Sesardi 1984, str.52.).

Kako to uiniti? Jednostavno sve implicitne definicije unutar neke

funkcionalistike teorije treba preformulirati u eksplicitne definicije. Tako

emo jednostavno izbjei da se definicija jedne vrste pojmova ili

objanjenje jedne vrste mentalnih stanja ili procesa, poziva na drugu vrstu

i obratno. Osim toga, neki mentalni pojam koji uvodimo, moramo

24

definirati bez toga da ga u definiciji upotrijebimo. To bi izgledalo ovako.

Kada elimo rei da je neki subjekt u nekom mentalnom stanju moramo

upotrijebiti reenicu slijedeeg oblika:

S je u stanju My ako i samo ako _ _ _ _ _.

u kojoj se prazna mjesta na kraju ispunjavaju sa ne-mentalnim pojmovima,

a My oznaava neki mentalni pojam koji definiramo. Vidimo da My sada

ima oblik imenice tj. vie ne kaemo da S vjeruje ili S eli itd., nego

kaemo S ima vjerovanje, odnosno S ima elju itd. Recimo da M oznaava

konjunkciju svih klauzula zdravorazumskog funkcionalizma koje se mogu

primijeniti na naeg S-a. Sada imenice tj. mentalne pojmove koje smo tako

uveli i definirali zamijenimo varijablama:

M(x1, x2,...,xn)

Sada moemo napisati Ramsey-reenicu koja ima oblik predikata prvog

reda:

(x1)(x2)...M(x1,x2,...)

Ovaj nam oblik reenice daje sadraj zdravorazumskog funkcionalizma

kako se moe primijeniti na neki subjekt koji smo ovdje nazvali S. Ovo

nam kazuje da postoje S-ova stanja koja stoje u specificiranim relacijama.

25

Sada moemo potpuno formulirati opu formu uvjeta pod kojim S ima

neko stanje My. Ovaj oblik glasi ovako:

S ima stanje My ako i samo ako (x1)(x2)...(S ima x1&...M(x1,x2,...)).

Svi pojmovi za mentalna stanja su zamijenjena varijablama tako da desna

strana definicije nema nikakve mentalne pojmove. Prema tome, ono to

definiramo nije vie upotrijebljeno u samoj definiciji i tako izbjegavamo

cirkularnost. Vie nema pozivanja jednih mentalnih pojmova na druge i

obrnuto. Na taj nain mogao bi se formulirati funkcionalizam bez

cirkularnosti.

Ipak, ni tu ne prestaju problemi za zdravorazumskog

funkcionalista. Prvo, oni su htjeli imati jednostavnu teoriju i objanjenje

mentalnosti i svijesti. Dosljedno prevoenje iskaza funkcionalizma u

iskaze tipa Ramsey-reenica znatno komplicira samu stvar. Drugo, vie

nije dostatan zdravorazumski jezik i jezik psihologije nego se uvodi, u

znaajnoj mjeri, i jezik logike. Osim toga, u psiholokoj literaturi to nitko

nikada nije dosljedno proveo u praktinom smislu. To jo samo po sebi

nisu stvari koje apsolutno diskvalificiraju reformulirani zdravorazumski

funkcionalizam, ali on time polako gubi na poetnoj snazi i kredibilitetu.

Ono s ime niti reformulirani zdravorazumski funkcionalizam

ne moe izai na kraj je slijedee: ukoliko se jo i mogu pomou Ramsey-

reenica bez veih problema formulirati ulazni podaci i sami odnosi meu

unutranjim mentalnim stanjima vjerovanjima, eljama i ostalim

propozicionalnim stavovima ne vidi se kako bi se odreeni tip

26

intencionalnih djelovanja formuliralo bez pozivanja na mentalni rjenik.

Jer, ukoliko opisujemo izlazne podatke koji su odreeno ponaanje koje

nije sluajno nego racionalno ponaanje usmjereno nekom cilju, onda je

ono takvo upravo radi toga jer je odreeno nekom namjerom, zatim

vjerovanjem da e se inei to-i-to postii to-i-to i ti ciljevi su ve

unaprijed projicirani mentalno kod subjekta. U teoriji djelovanja, neko

djelovanje je djelovanje upravo i samo u svijetlu intencionalnih predikata.

To je ono to razlikuje djelovanje od radnji, pogotovo bazinih radnji. Isti

pokreti - mahanje rukom - moe biti samo to, isto fiziko oputanje ili

ak nesvjesna radnja, zatim to moe biti pozdrav voljenoj osobi koja se

upravo otiskuje Titanicom preko Atlantskog oceana, a moe biti i

dozivanje taksija. Pozdrav i dozivanje taksija jest djelovanje te se sastoje

u glavnom dijelu i u intenciji zajedno sa mahanjem ruke i ne mogu se

opisati bez pozivanja na mentalne pojmove intencije, percepcije objekta,

vjerovanja i elja koje ta percepcija uzrokuje (da nam se pribliava taksi,

npr., pa zatim da elim ostvariti vonju taksijem itd.) te tako ne moemo

izbjei pozivanje na mentalne pojmove opisujui i objanjavajui

funkcionalistiki izlazne podatke, odnosno ponaanje kao djelovanje.

Ukoliko funkcionalizam jo i moe pruiti zadovoljavajui opis

i objanjenje mentalnosti dajui znaenje i sadraj propozicionalnim

stavovima i kako se izvode operacije nad njima, tekoe nastaju prilikom

opisa i objanjenja iskustava - osjeta i zamjedbi. Tradicionalni problem je

problem izvrnutog spektra koji datira jo od Lockea (1959, 1690), a koji

funkcionalizam nije uspio rijeiti unato nekim zanimljivim pokuajima

(Shoemaker 1997, White 1997, Hardin 1987).

27

Boje se meusobno kvalitativno razlikuju. Crveno je razliito

od zelenog, zeleno je razliito od plavog, crveno je razliito od plavog itd.

Kao to smo rekli, ovu kvalitetu boje, npr. crvenost crvenog, nazivamo

kvalijom. Ovdje nije mjesto i nije potrebno ulaziti u iscrpnu ontoloku

raspravu o bojama (za to vidi npr. Maund 1995), nego kada govorimo o

bojama prevenstveno govorimo o osjetu boja tj. onako kako ih

zamjeujemo u svijesti. Dakle, kada imamo zamjedbu zelenog, ona je, u

svijesti, razliita od zamjedbe crvenog i tako dalje po spektru vidljivih

boja. Sada vrlo lako moemo zamisliti dvije osobe, odnosno dva subjekta

koji su potpuno isti u svim psiholokim funkcionalistikim opisima, osim

to imaju drugaija kvalitativna iskustva to se tie boja. Kada jedan od

njih ima kvalitativna iskustva crvenog, onaj drugi ima kvalitativna

iskustva zelenog i obratno. Naravno, radi se o promatranju istog objekta.

Dakle i jedan i drugi vide zalaz Sunca i zastavu Narodne Republike Kine

kao istovjetne po boji, meutim, njihove unutranje kvalitete, iliti kvalije,

tih doivljaja meusobno su potpuno razliite. Moemo to i ovako

formulirati: za oba subjekta individualno, boja zalazeeg Sunca razlikuje

se od boje trave, meutim jedan vidi boju zalazeeg Sunca na onaj

kvalitativni nain kako onaj drugi vidi boju trave i obratno. Nita u

ponaanju i njihovim drugim mentalnim propozicionalnim stanjima ne

treba otkriti tu razliku. Oba subjekta zovu boju zalazeeg Sunca crveno i

oba subjekta zovu boju trave zeleno. Oba subjekta su deprimirana kada

vide kinesku zastavu i oba subjekta uivaju u zalazu Sunca... i tako

sustavno dalje. Funkcionalistiki opisi tih dvaju subjekata bit e potpuno

isti, meutim njihove kvalije to se tie doivljavanja boja sustavno se

28

razlikuju. Iz funkcionalistikog opisa koji se sastoji iz uzrono-

posljedinih veza i mree mentalnih stanja i procesa, nigdje se nee moi

pojaviti razlika koja e upuivati da su, barem iskustva boja tih dvaju

subjekata razliita. To znai da funkcionalizam nije u stanju adekvatno

opisati i objasniti svjesna iskustva - osjete i dijelove percepcije.

Psiholoka teorija koja to nije u stanju napraviti na zadovoljavajui nain

sigurno nije adekvatna znanstvena teorija.

Funkcionalisti su pokuali otkloniti neke od ovih tekoa i

adekvatnije i preciznije opisati rad uma i dati odgovor na pitanje to je to i

kako je realizirana svijest. No, to ih je otklonilo od zdravorazumskog

analitikog formuliranja funkcionalizma i priklonilo apstraktnijem

pokuaju rjeenja. Rad ljudskog uma uvijek je bio usporeivan s radom

nekog umjetno napravljenog objekta. Naravno, taj objekt je morao biti

neki malo sofisticiraniji objekt ne neka lopta nego neki stroj. Dakle,

ponovo se pokualo sa strojnom analogijom. Strojevi koji su bili u modi

prije tridesetak godina i koji su jo uvijek u modi su raunala, kompjuteri,

odnosno elektronski strojevi. Oni rade prema svojim programima.

Programi se specificiraju prema tzv. dijagramu tijeka. Ideja je bila, dakle,

da se za opis upotrijebe dijagrami tijeka (Dennett 1978). Oni sadre ulazne

podatke, razna unutranja stanja i procese i izlazne podatke. Unutranja

stanja i procesi su u stvari strojne obrade podataka prema nekom

odreenom skupu raunalnih pravila to znai da su dijagrami tijeka isto

sintaktiki. To je formalno operiranje nad formaliziranim simbolima.

Vidimo da je ovakav funkcionalizam zapravo sofisticiranija verzija

zdravorazumskog funkcionalizma. U sintaktiki napisanim programima i

29

dijagramima tijeka takoer nikako ne moemo dobro objasniti unutranje

sadraje fenomenalnih iskustava kvalitetu bola (Dennett 1978), iskustva

boja itd., nego moemo imati samo njihove uzroke i posljedice, to nam

naravno, nije sa stajalita psiholokog objanjenja, dovoljno. No imamo i

jedan daljnji problem. Naime, u analitikom funkcionalizmu smo

propozicionalnim stavovima mogli dati, i to svakom posebnom, njihove

specifine sadraje koji ih odreuju i koje imaju. Kada propozicionalne

stavove prikaemo kao formalne simbole nad kojima se vre formalne

operacije, vie uope nije jasno koji im sadraji pripadaju, tj. koji sadraj

pripada kojem simbolu. Budui da je dovoljno da se proces odvija samo

prema formalnim karakteristikama simbola i formalnim uputama kako

transformirati ove formalnosti, sadraj kao da vie nije potreban, odnosno,

kao da ga u dijagramu tijeka nema. No, recimo, vjerovanje da pada kia

ima svoj sadraj, on nije samo formalno i sintaktiki odreen kako se

uklapa u neki proces i kakve su veze s drugim mentalnim objektima. ini

se da se on uklapa u veze s drugim mentalnim objektima upravo i na

osnovi svog intrinzinog sadraja a ne samo na osnovi svoje forme. Prema

tome, propozicionalni stavovi imaju i semantiki dio koji strojna analogija

ne obuhvaa zadovoljavajue, odnosno iz same sintakse ne proizlazi i

semantika. Dakle, teorija, odnosno objanjenje, koja to ne obuhvaa,

takoer ne moe biti potpuna i zadovoljavajua.

U pozadini dijagrama tijeka i rada raunala, kao i bilo kojeg

jednostavnijeg i kompliciranijeg konkretnog stroja stoji jo jedan stroj koji

zapravo omoguava da ovi strojevi rade. To je Turingov stroj. Turingov

stroj je najapstraktnija matematika formulacija rada stroja (Ershov and

30

Palyutin 1984, Trahtenbrot 1978, Penrose 1989, Putnam 1975, Penjak

1995). Ukoliko se pomou nekog Turingovog stroja moe opisati bilo koji

rad koji elimo, odmah se funkcionalistu namee ideja da Turingov stroj

upotrijebi za opis rada uma i tako pokua objasniti to je um i kako on ima

i svijest. Svijest bi bila jedna posebna realizacija nekog Turingovog stroja.

Kakav je zapravo izgled rada Turingovog stroja? Ovdje emo to objasniti

u osnovnim crtama. Turingov stroj operira nad beskonanom trakom koja

je podijeljena na beskonani broj dijelova obino se ti dijelovi

zamiljaju kao neki pravokutnici. Na tim dijelovima su upisani neki

podaci u obliku jedinica (1) i nula (0) recimo. U svakom sluaju broj

simbola koji se upisuju na traku mora biti konaan. Stroj moe biti u

nekom unutranjem stanju, moe ostati u tom stanju ili prijei u neko

drugo stanje. Stroj ima konaan skup razliitih moguih unutranjih

stanja. Zatim moe proitati to je upisano na traci, ostaviti to takvim ili

izbrisati ili izbrisati i upisati novi simbol. Moe ostati na mjestu na kojem

je bio, pomaknuti se jedno mjesto u desno ili jedno mjesto u lijevo. U

svakom trenutku ili bolje rei koraku, stroj izvrava jednu operaciju.

Operiranje svakog stroja odreuje se strojnom tablicom. Strojna tablica

sastoji se od redaka i stupaca. Redak predstavlja alfabet, a stupac stanja

stroja. Popis instrukcija isto tako je konaan. Svaki slijedei korak tono

je odreen prethodnim. To izgleda, na primjer, ovako:

s1DP

31

Ovdje, interpretacija moe biti slijedea: s1 znai upisati simbol 1 u

pravokutnik koji se trenutno pregledava, D znai prijei na pravokutnik

koji se nalazi odmah desno od trenutano pregledavanog pravokutnika, a

P znai prijei u unutranje stanje P. Sada, ovisno o tome to e se

proitati na tom novo pregledavanom pravokutniku i to je u tablici dato

pod stanjem D, stroj e izvriti slijedeu operaciju, i tako dalje, dok ne

doe do instrukcije koja e mu rei da stane. Tada je zadatak zavren.

Turingov stroj koji moe izvriti bilo koji zadatak koji moe izvriti bilo

koji drugi mogui Turingov stroj zove se Univerzalni Turingov stroj.

Vidimo da je ova formulacija dovoljno apstraktna da je zapravo svaki

konkretan stroj realizacija nekog Turingovog stroja. U tome je leala i

dodatna motivacija pokuaja opisa uma pomou ove vrste (zapravo

matematikog) stroja. Ne samo da je svaka konkretna realizacija nekog

stroja zapravo instancijacija Turingovog stroja nego izvedba Turingovog

stroja ne ovisi niti o jednoj konkretnoj instancijaciji. Jedan te isti

Turingov stroj moe se realizirati na mnotvo razliitih naina. Ne samo

to, nego niti supstancija ne igra nikakvu ulogu. Turingovi strojevi mogu

biti realizirani materijalno, ali i nematerijalno: apstraktno ili u kakvoj

supstanciji koja nije materijalna. Nita u formulaciji Turingovog stroja ne

odreuje kako e on konkretno biti realiziran. Ako, dakle, mentalna stanja

i procese odredimo apstraktnim operacijama i ako tvrdimo da je to njihova

bit funkcionalno operiranje apstraktno definirano, onda je staro pitanje o

tome da li je na um realiziran materijalno ili nematerijalno zapravo krivo

postavljeno i ne treba nas puno zabrinjavati; pravo pitanje je autonomija

uma i njegovog objanjenja. Tako je to formulirao Putnam (1975a).

32

No, niti to nije zapravo rijeilo problem zbog toga to se

namee mogua izomorfnost dvaju ili vie sustava. Moemo pronai dva

sustava koji zadovoljavaju istu strojnu tablicu, a koji zapravo rade

potpuno razliite stvari. Jedan sustav moe biti radio-aparat a drugi

centralno grijanje deseterokatnice. Isto tako, ako i napravimo potpuni opis

rada uma pomou Turingova stroja, ta komplicirana i dugaka tablica

moe biti i opis rada cijele nuklearne podmornice. Nitko nee tvrditi da su

ovjeji um i nuklearna podmornica ista stvar! Jo manje e netko tvrditi

da nuklearna podmornica kao podmornica jest u stvari neki um! Dakle,

ono to se prvotno nudilo kao demokratsko mogue rjeenje mogunost

viestruke realizacije istog okrenulo se u eksces jer dozvoljava previe.

Nema nikakvog argumenta niti jedan funkcionalist ga nije ponudio da

je um, a pogotovo ne svijest, neki posebni Turingov stroj koji vrijedi samo

za opis tih dvaju entiteta i razlikuje ih od ostalih. Za sve to bi se tvrdilo

da je bitno funkcionalistiki opis svjesnih operacija uma, moe se pronai

neka interpretacija za koju se vidi da to naprosto nije svijest niti da u tome

ima ita svjesnog.

U ovakvoj situaciji, funkcionalisti su se pokuali grevito

spasiti pokuavajui nai neto to bi ipak moglo biti jasna realizacija

svijesti i samog uma. Logian izbor bio je sam mozak, barem ljudski

mozak. Tvrdnja je bila da je funkcionalni opis rada mozga onaj specifini

funkcionalistiki opis i objanjenje koje se trai. Meutim ni to nije

spasilo funkcionaliste. Za ovakav opis takoer vrijedi prigovor da se lako

nae interpretacija koja je istovjetna funkcioniranju ljudskog mozga a koja

vrlo jasno ne predstavlja nikakv um niti ne ostvaruje svijest. Takav

33

protuprimjer je zanimljivo konstruirao Block (1978) (vidi i Braddon-

Mitchell and Jackson 1996, poglavlje 7.). Zamislimo da imamo potpuni

funkcionalni opis rada neurona u mozgu. Slijedee, izgradimo robota

androida koji u sebi nema nita od materijala od kojih su izgraeni ljudi

nego je izgraen od plutonija, urana, lutecija, titanovog oksida itd. S

funkcionalistikog stajalita nije vano da li je centralni procesor koji

openito upravlja androidom u samom androidu ili izvan njega. Prema

tome, zamislimo da je izvan njega. Procesor je povezan s robotom duplex

radio vezom. Dalje, umjesto nekog organskog ili neorganskog objekta,

odnosno silikonskog ili ve kakvog god raunala, simulaciju mozga i rada

neurona izvrava cjelokupna populacija Narodne Republike Kine s Mao

Tse Tungom! Svakom pojedincu dodijeljena je funkcija simulacije jednog

neurona. Svakom pojedincu je pridodan telefon i neki broj, a telefon

pokazuje s kojeg je broja taj pojedinac pozvan. U odreenoj kombinaciji

brojeva, ovaj nazvani pojedinac treba dalje nazvati neki broj. Svi imaju

vrlo precizne upute tako da se tono zna to se treba pri bilo kojoj

kombinaciji napraviti. Ovo osigurava da svaki pojedinac tono radi i

modelira ono to radi pravi neuron. Tako imamo cjelokupno

funkcionalistiko detaljno simuliranje rada neurona i mozga.

Pretpostavimo da ulazni okolinski podaci dolaze do sredinjeg procesora

kao i kod ljudi, te da izlazni podaci koji dolaze do tijela androida pokreu

njegovo tijelo i udove tako da se on ponaa isto kao to se i mi ponaamo.

U svim stvarnim situacijama nema razlike u ponaanju ovog androida

robota i pravih ljudi. Jedino, kod androida sredinje procesiranje ne radi

mozak nego strogo organizirana populacija Kineza.

34

U ovom sluaju, teko da bi se reklo da android zapravo ima

mentalna stanja kao to su naa. Teko da bismo mogli tvrditi da ima bilo

kakva mentalna stanja. Prema tome ne bismo ovom androidu, kojim

upravlja kineska nacija, pridali posjedovanje mentalnosti i uma. Jo manje

bismo rekli da je i svjestan. Nae intuicije su vrlo snane u prilog

poricanja uma, mentalnih stanja i svijesti ovome androidu. Ne vidi se kako

bi se zapravo najednom, operiranjem discipliniranih Kineza, pojavila neka

individualna svijest koja nije svijest niti jedne jedinke Kineza, nego je ona

jedinstvena svijest samog androida kao jedne nove i drugaije jedinke.

Ovaj argument u formi misaonog eksperimenta vrsto govori u prilog tome

da niti funkcionalistiki opis rada ljudskog mozga nije dovoljan da bi

potpuno objasnio to je to ljudski um, i kako se realizira svijest.

Ovdje smo polako doli do referencijalnog funkcionalizma koji

kae da prvo specificiramo kauzalne funkcionalne veze izmeu

zdravorazumski ili strojno odreenim specifikacijama mentalnih stanja i

da onda pogledamo to konkretno realizira ovu funkcionalnost. Kod

ovjeka je to ljudski mozak. Naravno, ukoliko ostanemo samo na toj

tvrdnji da opiemo funkcionalistiki rad ljudskog mozga, odmah se

primjenjuje gore navedeni argument koji pokazuje da to nije dovoljno. No,

tada se teoretiar moe pokuati izvui traei da opis rada mozga mora

biti iri i detaljniji nego to je to samo sa funkcionalistikog aspekta i

nastojati tvrditi da su i specifine biokemijske, neurofizioloke i fizike

karakteristike mozga vane da bismo imali cjelokupno objanjenje

mentalnosti i svijesti. Tako se samo, u prvom koraku, funkcionalistiki

fiksira referencija na to usmjeriti istraivanje, a zatim to istraivanje

35

treba provesti detaljno, uvodei i razliite vrste objanjenja koje su

razliite od samo funkcionalistikih objanjenja. Tada ova vrsta

funkcionalizma zapravo kolapsira u redukcionizam, fizikalizam, odnosno

u neku vrstu teorije identiteta um-mozak. To je tema slijedeeg poglavlja.

Mislim da moemo rei da je funkcionalizam, u bilo kojem

svojem obliku zapravo teorija vieg reda; ona na jednom apstraktnijem

nivou moe biti relativno dobra moemo uoiti odreene veze izmeu

raznih mentalnih entiteta, vidjeti kauzalne puteve izmeu njih, fiksirati

referenciju gdje zapravo istraivati, tako da zasluge funkcionalizma nisu

male. Ali, kao teorija koja pretendira potpuno dati objanjenje i opis

djelovanja uma, te opis i objanjenje svijesti, funkcionalizam ni iz daleka

nije zadovoljavajui i zapravo nije ispunio svoju namjeravanu funkciju.

REPREZENTACIJSKA TEORIJA UMA

Reprezentacijska teorija uma najznaajnija je teorija uma koja

ima za podlogu funkcionalizam i moemo rei da je ona zapravo

najpotpunija interpretacija funkcionalizma. Kao to samo ime ove teorije

kae, ona uvodi i razrauje pojam reprezentacije. Jasno je ve samo po

sebi da um odnosno njegovi sadraji nisu identini vanjskom svijetu, nego

da ga on zahvaa i predouje. No, kako ga on to predouje, kako ga

reprezentira? Kakva je struktura reprezentacija i kakav je njihov odnos?

Kako i kakve operacije se izvode nad njima? Sve ovo pokuava detaljno

dati reprezentacijska teorija.

36

Um, kao to smo vidjeli u prvom poglavlju, ima razne

sposobnosti. Vjerovanja i elje su propozicijski stavovi. To znai da se

njihov sadraj izraava propozicijom (dok se propozicija izraava

reenicom u nekom jeziku). Dakle, stav prema propoziciji moe biti

razliit. Sukladno tome, i ponaanje e biti razliito. No, vjerovanja i elje

nikad ne dolaze izolirano, pogotovo to se tie uzrokovanja a onda i

objanjenja ponaanja. Zato moemo zamisliti da um ima jedno

spremite vjerovanja, zatim jedno spremite elja itd., ali su ona

povezana meusobno na neke naine kao to su povezana i razna

vjerovanja u spremitu vjerovanja (isto vrijedi i za elje i ostale

propozicijske stavove unutar njihovih spremita). Ista propozicija moe

se nai npr. i u spremitu elja i u spremitu vjerovanja. Uzmimo

primjer iz uvodnog poglavlja: propozicija je prozor je otvoren.

Vjerovanje se izraava: Vjerujem da prozor je otvoren a elja elim

da - prozor je otvoren. Vjerovanje moemo interpretirati da uzimamo kao

da je sadraj istinit tj. kao da je takvo-i-takvo stanje stvari u svijetu. elja

izraava da subjekt hoe da se ostvari neko stanje stvari ako trenutno i nije

tako. Ukoliko nita drugo ne stoji na putu, subjekt e pokuati ostvariti

svoju elju tj. promijeniti neko stanje stvari. Naravno, ako elim da prozor

bude otvoren, onda vjerujem da je prozor zatvoren, te e, uz druga

pozadinska vjerovanja zajedno (kao to je npr. vjerovanje da mogu ui u

sobu u kojoj je prozor otvoren, da imam snagu zatvoriti ga, da je pod u

sobi stabilan itd.) ova elja uzrokovati (odnosno, bit e glavni uzrok) moje

ponaanje. Naravno, ponaanje e se sastojati od odlaska u sobu u kojoj je

otvoreni prozor i poduzimanja radnji od kojih se sastoji zatvaranje

37

prozora. No, kakva je struktura samog tog vjerovanja, struktura odnosa

ovog vjerovanja s drugim vjerovanjima te struktura odnosa s drugim

propozicijskim stavovima, da bi se uope ovo uzrokovanje ponaanja

moglo objasniti? U pozadini mora biti neka ureena struktura. Da bi se

objasnila ova struktura reprezentacija i njihovih odnosa, postavljena je

tzv. hipoteza jezika misli. Prvi ju je iznio Jerry Fodor (1975) u djelu

Language of Thought, te je razradio u knjizi LOT 2 (2008).

Kao to samo ime ve govori, uporabljena je analogija s

prirodnim jezikom. Jedna od najvanijih komponenata prirodnog jezika tj.

njegove gramatike je sintaksa. Ona se sastoji od pravila pomou kojih se

kombinira i sastavlja redoslijed jezinih jedinica. Npr. reenica nekog

prirodnog jezika sastoji se od fraza i rijei, a kako se te rijei mogu ili

moraju staviti u poredak te kako se fraze stavljaju u meusobni odnos i

poredak odreuju sintaktika pravila. Sintaktika pravila su takva da

omoguavaju odreene poretke i iskljuuju druge poretke. Znai, nije

svaki poredak fraza i rijei mogu (da bismo imali reenicu koja je

smislena). Sintaktika pravila operiraju nad formalnim, odnosno

strukturalnim, obiljejima jedinica bez obzira na njihove sadraje odnosno

znaenja. (No, naravno, ovo ipak nije samorazumljivo i o tome se u

lingvistici moe dosta diskutirati.) Znanje sintaktikih pravila je za

izvornog govornika nekog jezika implicitna. Znanje tih pravila koja se

rabe u produkciji govora nije svjesno znanje. Analogno ovome, Fodor i

ostali zastupnici hipoteze jezika misli objanjavaju i reprezentacije.

Naime, propozicionalni stav je reprezentacija jer nam predouje neto na

neki nain: npr. predouje nam svijet ili stanje svijeta, odnosno neki

38

njegov fragment, da je takav-i-takav. Elementi od kojih je sastavljena

reprezentacija moraju biti poredani na neki nain a taj poredak odreuje

sintaksa jezika misli. Elementi od kojih se sastoji propozicija su

pojmovi. Uzmimo primjer. Recimo da osoba XXYY vjeruje da je Zagreb

lijepi grad podno brda Medvednice. (Ovdje je propozicija uzraena

reenicom u Hrvatskom jeziku, no ona jedna te ista propozicija moe

se izraziti u bilo kojem drugom jeziku /npr. engl. Zagreb is a beautiful

town under the hill Medvednica/.) Propozicija sadri nekoliko pojmova

ZAGREB LIJEPO GRAD ISPOD BRDO MEDVEDNICA

koji stoje u meusobnim odnosima. GRAD se odnosi na ZAGREB ali

ne i na MEDVEDNICA. Takoer, ISPOD locira ZAGREB prema

MEDVEDNICA a ne obrnuto. Dakle, prema reprezentacionalistima,

vaan je oblik i poredak elemenata; odnosno, pravila pomou kojih se

operira su takva da ona operiraju uzimajui oblik elementa, i s obzirom na

to, stavljaju ga u odgovarajui poredak. To moemo usporediti sa

slagalicom. Svaki element u igri slagalice pae na tono odreeno mjesto i

to prema svojim formalnim odnosno strukturalnim obiljejima. Svaki

pojedini element slagalice nema nikakav sadraj tek kada se sastavi

cijela slagalica, onda tek imamo posla s nekim sadrajem nekom slikom

na primjer. Dakle, mogli bismo napisati pravila za slaganje slagalice koja

bi vodila rauna samo o obliku i poretku elemenata bez ikakvog pozivanja

na bilo kakav sadraj. No, na kraju bi sadraj izronio. Dakle, dovoljna

bi bila samo formalna ili strukturalna obiljeja i sintaktika pravila. Isto

tako, prema reprezentacionalistima, kako um slae pojedinu

reprezentaciju, tako um operira i nad odnosima meu razliitim

39

reprezentacijama. Ponovo, dovoljna su samo strukturalna obiljeja i

sintaktika pravila. Nije potrebno nikakvo pozivanje na sadraje i

znaenja. Lijep primjer daje Heil (2004, str. 109): Uzmimo pravilo modus

ponens: p, pqq. Ono kae Tamo gdje su p i q reenice, iz p i ako p

onda q, slijedi q. Dakle, ako imamo napisane simbole p i pq, onda nam

pravilo dozvoljava da napiemo novi simbol: q. To vrijedi za bilo koje

reenice. Nije nam potrebno poznavanje sadraja i znaenja reenica, ali

slijedei ovo pravilo dobivamo rezultat koji je sukladan smislenim

sadrajima i znaenjima. Evo primjera: Ako pobijedim na zadnjoj utrci,

onda u biti svjetski prvak; pobijedio sam na zadnjoj utrci; dakle, ja sam

svjetski prvak.

Da polako zakljuimo: prema reprezentacionalistima, um

proizvodi i operira nad reprezentacijama. To operiranje se izvodi samo

prema sintaktikim pravilima na osnovi formalnih odnosno strukturalnih

svojstava. Nije potrebno uvoditi nikakva pozivanja na sadraje i znaenja,

odnosno na semantiku. No, sintaktiko operiranje vjerno odraava sadraje

i znaenja.

Ovoj teoriji, kao i manje-vie svemu drugome u filozofiji,

izneseni su razni prigovori. Ovdje emo prikazati najjai i najvie

diskutirani. Taj argument protiv reprezentacionalizma, odnosno,

sintaktike teorije uma, zove se Argument kineske sobe. Iznio ga je

John Searle (izvorno u 1980; vidjeti i 1984, poglavlje 2.). Zamislimo

nekog ovjeka koji se nalazi u jednoj finoj prostranoj sobi. ovjek je

izvorni govornik hrvatskog jezika i ne zna nikakav drugi jezik. Soba ima

dva otvora. Kroz jedan otvor u sobu mu stiu ploice s kineskim

40

simbolima. Na raspolaganju mu je knjiga na hrvatskom koja sadri pravila

kako operirati s kineskim simbolima. Takoer, na raspolaganju mu je i

spremite ploica s kineskim simbolima. Knjiga pravila operiranja s

kineskim simbolima kazuje ovako: kada dobije znakove tog-i-tog oblika i

u tom-i-tom redoslijedu, onda uzmi te-i-te ploice i sastavi ih po ovakvom

redosljedu. Kada ovjek to uini, kroz drugi otvor alje ono to je sastavio

van. Ono to on dobiva na ulazu, sastavili su kinezi kojima je kineski

materinji jezik. Oni koji znaju kineski jezik i itati kineske simbole,

razumiju da su to pitanja iz slavne kineske povijesti do 1949. godine.

Takoer, oni koji znaju kineski jezik i itati kineske simbole razumiju da

su ono to izlazi iz sobe toni odgovori na ova pitanja. Dakle, izvorni

govornik ili govornik koji zna kineski, rekao bi da netko tko sastavlja ove

odgovore, razumije sadraje pitanja koja dobiva i onda na njih smisleno

odgovara. No, kakva je stvarna situacija? ovjek u sobi, sjetimo se, ne zna

kineski. On samo slijedi sintaktika pravila pravila koja operiraju nad

formalnim odnosno strukturalnim svojstvima znakova koje dobiva i koje

sastavlja. ovjek u sobi uope nema nikakvo razumijevanje niti shvaa

sadraje onog to dobiva a niti onog to sam sastavlja. Prema tome,

zakljuak koji izvlai Searle iz ovog misaonog eksperimenta jest da

sintaksa nije dovoljna da bi mogla objasniti i to kako ljudskii umovi imaju

i razumijevamje sadraja i znaenja onoga s im operiraju. Prema tome,

reprezentacijska teorija koja se slui u objanjenju rada uma samo

sintaktikim pravilima ne bi bila potpuna teorija.

41

FIZIKALIZMI

Uspjesi fizikalnih znanosti, naroito same fizike, ponukao je filozofe da bi

se, u krajnjoj konzekvenci, sve to postoji moglo reducirati na fiziku;

fizika bi imala status temeljne znanosti i sve to postoji postojalo bi u

svijetlu fizike. Neuroznanosti su dale prirodnu ideju da bi se i mentalno,

dakle psihiko, takoer moglo reducirati na neurofizioloko i, budui da se

neurofizioloko sastoji od fizikalno-kemijskih objekata i procesa, u

krajnjoj konzekvenci, na fiziko. Redukcionisti priznaju postojanje

mentalnog, psihikog i onog to to ukljuuje kao to su propozicionalni

stavovi, emocije, osjeti, percepcija, svijest itd., ali sve to je realizirano na

neki specifini neurofizioloki, dakle fiziki, nain. Specifinost

mentalnog bi se sastojala u tome to bi ono bilo ostvareno na neki

specifini fiziki nain, koji se dade potpuno opisati fizikalno.

Dakle, materijalisti tvrde da ne postoji mentalno i psihiko koje

bi bilo nezavisno od materijalnoga i da je ono izgraeno iskljuivo iz

materijalnih, odnosno, fizikih sastavnica. Mentalno koje bi bilo

realizirano u nekoj drugaijoj supstanciji od materijalne, ne postoji u

naem svijetu. Mentalno se sastoji od fizikog i dade se opisati fizikalno i

ne postoji nematerijalna supstancija pomou koje bi se ono realiziralo. Um

i svijest realizirani su modanim stanjima i procesima. Materijalistika

doktrina u suvremenoj varijanti postupno se razvijala i zadobila nekoliko

varijanti i imena.

42

Za nae svrhe ovdje je najzanimljivije razlikovanje dvije vrste

fizikalizma odnosno materijalizma tj. dvije vrste teorija identiteta um-

mozak a to su, Type-type teorija identiteta (ili fizikalizam) i Token-token

teorija identiteta (ili fizikalizam). Kako je, naroito izraz token, vrlo teko

jasno i jednoznano prevesti na hrvatski jezik, to sam ova dva pojma

ostavio u originalnoj engleskoj verziji. Razlaganjem argumenata za ove

pozicije bit e razvidno to je to. Pioniri fizikalistikog pogleda,

odnosno teorije identiteta, su Place (1956), Smart (1959), Lewis (1966) i

Armstrong (1968), dok ih je slijedilo mnotvo drugih filozofa razvijajui

ove ili one detalje (vidi Sesardi 1984 i Hill 1991).

Type-type teorija identiteta kazuje da su tipovi mentalnih

stanja/procesa identini s tipovima fizikih stanja/procesa. Na primjer,

svjesna stanja/ procesi realizirani su fizkim stanjima/procesima koji se

odvijaju u mozgu. Kod ove vrste identiteta, uvijek je isti tip mentalnog

stanja ostvaren istim tipom fizikog stanja. Dakle, trebala bi postojati

korelacija jedan jedan izmeu (tipova) mentalnih stanja/procesa i

(tipova) fizikih (modanih) stanja/procesa. Drugim rijeima, ako ja

vjerujem da se dravni udar moe izvesti samo oklopnom divizijom i ako

pukovnik Tejero vjeruje da se dravni udar moe izvesti samo oklopnom

divizijom, onda i on i ja imamo ne samo isto vjerovanje, nego je ono

ostvareno istim fizikim stanjima/procesima u njegovom i u mom mozgu.

Takoer, ako ja to vjerujem u jednom trenutku t1, i kasnije u nekom

trenutku t2, u oba ova vremena vjerovanje je ostvareno istim fizikim

procesom u mozgu. Isto vrijedi i za pukovnika Tejera. Da bismo do kraja

razjasnili stvari, ako ja imam navedeno vjerovanje u t1, pa onda prestanem

43

u to vjerovati neko vrijeme u periodu t2-t3, a nakon tog vremena, u t4,

ponovo ponem u to vjerovati, realizacija tog vjerovanja u t1 i u t4 jest

ostvarena istim fizikim dogaajem u mozgu. Prema tome, kod type-type

identiteta, svaka pojedinana instanca nekog mentalnog stanja ili procesa

ostvarena je istim stanjima ili procesima u mozgu. Isto stanje ili proces u

mozgu, uvijek je realizacija istog mentalnog stanja ili procesa. Takoer,

druga vana tvrdnja jest ta da je psiholoki karakter nekog mentalnog

dogaaja, zapravo doslovno, fiziki aspekt fizikog dogaaja u mozgu.

Ono to me boli kad sam u stanju bola ili instanca vjerovanja da je valcer

lijepi ples, jest u stvari identino odreenom fizikom (modanom)

dogaaju.

Ukoliko su svjesna i ostala mentalna stanja fizika (fiziko-

kemijska) stanja i procesi u mozgu, onda se ona, kako smo ve rekli, dadu

opisati pomou fizikalnih teorija koje ukljuuju samo objekte (entitete) i

zakone fizike. Malo pojednostavljeno reeno, fizikalne teorije se sastoje

od specificiranih veza izmeu objekata te formula i algoritama koji

opisuju i objanjavaju njihovo ponaanje te njihova svojstva (Rothman

1966). Zakoni su dakle formulirani matematiki i to na dva naina jedna

vrsta zakona je kauzalna koja opisuje razvoj nekog sustava iz trenutka u

trenutak s obzirom na poetne uvjete i za svaki trenutak daje tono

odreeno stanje razvoja procesa ili tono karakterizira stanje (Kittel,

Knight, Ruderman, 1982), dok je druga vrsta statistike prirode i daje

odreene vjerojatnosti za odreene dogaaje (Strnad 1985, Wichmann

1988). Veina dogaaja u mozgu su takve prirode da se mogu opisivati

prvom, kauzalnom, vrstom zakonitosti. No, sigurno je da se odreeni

44

procesi opisuju ili e se morati opisati i statistikim zakonitostima ili

nedeterministikim formulama kvantne mehanike (Nunn 1996, Penrose

1989). U svakom sluaju, ono to elim rei je to da ona fizikalna teorija

koja opisuje stanja i procese, u mozgu, formulama i algoritmima koji

karakteriziraju uzrono-posljedino odvijanje procesa ukljuuje samo

fizikalne tj. fizike komponente. Na neki nain ona je sintaktika iz

jednog dogaaja koji sadri odreena fizikalna/fizika svojstva razvija se

drugi dogaaj koji takoer sadri samo daljnja fizikalna/fizika svojstva.

Kako je to onda jo i neto drugo, vrlo razliito od toga - npr. vjerovanje

sa sadrajem mi je mali glodavac ili vizualna percepcija nosaa aviona

koji isplovljava iz San Diega? No, dalje, ukoliko imamo opis i objanjenje

dogaaja u mozgu pomou teorije koja daje samo slijed fizikalnih/fizikih

dogaaja koji ukljuuju samo fizikalne objekte i fizikalne zakone, tada

doista dobivamo neku vrstu fizikalistikog funkcionalizma, odnosno

ovakav pokuaj objanjenja, zbog prirode formula i algoritama koji se rabe

u fizici, doista kolapsira u funkcionalistiki oblik iz kojeg se uope ne vidi

kako mi imamo mentalna sadrajna stanja i koji su to uope sadraji.

Naime, funkcionalizam specificira da je bit mentalnog stanja ili procesa to

to on funkcionalno obavlja tj. kakva mu je funkcionalna (uzrona) uloga.

Tako vie nije identitet mentalnog i fizikog (specifinog

neurofiziolokog) ono to karakterizira objanjenje mentalnosti nego sama

funkcionalna uloga. No, ta uloga moe biti ostvarena na bezbroj

razliitih naina i fiziki, ali nema u principu prepreke da moe biti

ostvarena i nefiziki. Dakle, funkcionalna, sintaktika, uloga nije

karakterizirana fizikim, materijalnim, pa tako vie nije zanimljiva type-

45

type teza u smislu identificiranja mentalnog i fizikog. Osim toga, vrlo je

teko samo pomou slijeda operacija, dakle sintaktiki, karakterizirati i

sadraje mentalnih i/ili svjesnih stanja koji su semantike prirode. No to je

problem za sebe i neu o tome ovdje duljiti.

Takoer, ne vidi se ni razlika izmeu svjesnog i nesvjesnog.

Mnogi procesi u mozgu nisu niti mentalni niti svjesni kako to da neko

odvijanje procesa koji ukljuuju samo fizikalne objekte koji se ponaaju

po fizikalnim zakonima jesu svjesni, a drugi koji ukljuuju iste objekte i

zakone u istom organu, to nisu? Na vidiku nije neki principijelni odgovor

na to pitanje i to smatram velikom tekoom za fizikaliste bilo koje vrste.

Jasno, moe biti da bi se pokazalo da postoje tipovi fizkalnih procesa koji

su iskljuivo vezani za svijest dok niti jedan takav proces nije sudionik

ne-svjesnih procesa u mozgu i obratno, tipovi fizkalnih procesa koji su

iskljuivo vezani uz ne-svjesno i ne pojavljuju se nikada kada imamo

svjesne procese. Ali, i tada mi se ini da moe postojati samo korelacija

tipa svjesno odreeeni tip fizikog dogaaja; i dalje nije jasno kako bi

se iz samih teorija, formula i objekata koje oni ukljuuju, vidjelo da jedna

vrsta tih teorija i formula opisuje svjesni proces a da druga vrsta formula

to ne opisuje. Morali bismo korelirati, bona fide, izjave ispitanika s

pronaenim i registriranim to se tada u mozgu ispitanika fiziki dogaa.

To i jest u stvari ono to se radi u neurofiziolokim

istraivanjima i eksperimentima. Recimo da se ispitaniku pokazuje neki

jednostavni objekt i da ispitanik mora imenovati taj objekt im ga postane

svjestan. Postoje samo korelacije onog to ispitanik kae i zamijeenih

fiziko-kemijskih procesa u mozgu u tim trenucima. Reakcije ispitanika

46

obino, u veini sluajeva kasne oko 200 - 500 milisekudi; tj. ispitanik

kae da je svjestan neega, u prosjeku, u navedenoj odgodi od 200 - 500

milisekundi ili ak i vie, nakon to se fiziko-kemijski procesi ve

odvijaju nakon pokazivanja stimulusa (Nunn 1996, poglavlje 2.). Ne samo

to, vrijeme od oko 200 milisekundi je najmanje vrijeme koliko mora trajati

stimulus da bi subjekt uope mogao postati svjestan toga to mu se

pokazuje. Ukoliko se stimulus pokazuje krae vrijeme, koliko god bio

intenzivan, subjekt ga uope ne postaje svjestan. Prema tome, fizki

procesi prethode svjesnosti ispitanika. Oni se ne pojavljuju identino u

vremenu. To sugerira razliku izmeu fizikih neuro-procesa i samih

sadraja svijesti. Dakle, iz samih neuroznanstvenih istraivanja ini se kao

da se sugerira da veza izmeu svijesti i fizikog u mozgu nije identitet

nego da ima nekakav drugaiji oblik.

Fizikalisti su nastojali pokazati da pojmovi i propozicije koje se

referiraju na mentalno i fiziko (specifino modano) imaju isti status kao

i ostali pojmovi i propozicije u znanosti. Pomou fenomenalnog aspekta

boli mi odreujemo referenciju na ono to ostvaruje bol. To to ostvaruje

bol i to je dakle u biti bol, jest skriveno i preputa se empirijskoj znanosti

da to otkrije. Pogledajmo analogije s drugim pojmovima i propozicijama i

nainu na koji znanost otkriva to je to. Standardni primjeri su munja i

elektrino pranjenje te voda i H2O (Smart 1959). Prvo, odreujemo

referencu ostenzivno pokazujui, na primjer, na ono to ispunjava korita

jezera, rijeka, bare itd. i pomou opisa prozirna tekuina bez okusa i

mirisa; tome, to god da je, dajemo ime voda. Kasnije, kada znanost

razvije svoje metode, i kada moemo detaljno analizirati od ega se sastoji

47

prozirna tekuina bez okusa i mirisa, odnosno voda, mi ustanovljujemo

da se sastoji od povezanih atoma vodika i kisika i to u omjeru 2:1. Dakle,

sada imamo vezu izmeu pojmova voda i H2O, odnosno moemo rei

voda je H2O. Karakteristika znanstvenih identifikacija smatrana je

kontingentnom. To bi znailo da veza izmeu vode i H2O nije nuna,

ve je sluajno to tako. U ovom naem svijetu, voda je ostvarena s H2O.

To ne mora biti tako, smatrali su fizikalisti (Smart 1959). Ovaj nain

odreivanja referencije i znanstvenog istraivanja poslije toga moemo

primijeniti i na pojmove koji oznaavaju svjesne procese ili, openitije,

mentalne procese. Uzeli smo bol kao primjer. Fenomenalni aspekt boli tj.

kako mi osjeamo neki bol, odnosno kako izgleda biti u stanju bola

odreuje referenciju. Zatim se potrae fizikalni dogaaji koji se dogaaju

uvijek kada netko osjea tu bol. Fizikalni dogaaji koji se otkriju da se

dogaaju u mozgu su u stvari ostvarenje te boli. Sada imamo vezu izmeu

pojma bol i pojma fiziki modani proces . je skraenica

za neku formulu ili niz formula koje opisuju fizike dogaaje u mozgu.

Dakle, bol je fiziki modani proces . Veza izmeu boli i bila bi

kontingentna. Mogue je da bol bude i neto drugo.

No, paljivija analiza (Putnam 1975) pokazala je da je voda

nuno H2O. Iako je ovo otkriveno empirijski tj. aposteriorno, ova

identifikacije je nuna. Nije mogue da ita to jest voda bude neto drugo

nego H2O. Neto to jest prozirna tekuina bez okusa i mirisa moe biti

i neto drugo nego voda, npr. supstanca s kemijskim sastavom XYZ

(Putnam 1975), jer je ovo u stvari neodreen opis i moe referirati na vie

razliitih stvari. Meutim, voda, kada je referencija jednom odreena, a

48

ona moe biti odreena, i to je tako i bilo, i kada jo uope nemamo

nikakvu ideju o moebitnom mikro, odnosno kemijskom sastavu, ona

referira samo na jednu odreenu supstancu; Fregeovskim ili

Russellovskim rjenikom reeno, ona je vlastito ime koje tono odreuje

jednu i samo jednu supstanciju (ovdje rabim pojam supstancija u

kemijskom smislu), a to je voda; a voda je H2O i nita drugo! Voda je H2O

i kada mi to jo ne znamo! Supstancija s kemijskim sastavom XYZ, iako

ima iste povrinske karakteristike kao i voda nema okus, miris niti boju -

svakako nije voda, jer ima kemijski sastav drugaiji od H2O, a za neto to

ima drugaiji sastav od H2O ne bismo niti sluajno rekli da je voda.

Isti postupak bi sada morao vrijediti i za neki fenomenalni

mentalni pojam, npr. bol. Bol ne bi dakle kontingentno, nego nuno bio

. Nita drugo osim ne bi bilo bol. Veza izmeu pojma bol i

morala bi biti nuna. bi izricalo bit, esenciju, bola isto kao

to H2O izrie bit, esenciju, vode.

No, ne vidi se kako bi ikakva nunost postojala izmeu

fenomenalnog aspekta boli i isto fizikalnih dogaaja te, dakle,

pojma bol i opisa dogaaja u mozgu nizom formula . Zar je bit

bola ili bilo kojeg drugog svjesnog dogaaja izreena bezlinim nizom

fizikih dogaaja i formulama kojima se ti fiziki dogaaji opisuju? Zar

upravo bit bola nije u tome kako izgleda biti u stanju tog bola odnosno

kakvu unutranju kvalitetu mi osjeamo kada nas neto boli. Bit je upravo

u kvaliji bola.

Mi nemamo introspekciju nego kvalitetu stanja odnosno

kvalije. To je ono to je za nas vano kod bola ili bilo kojeg drugog

49

svjesnog dogaaja. Kod fenomenalne svijesti osjeta i percepcije vano

nam je kako izgleda biti u nekom osjetilnom stanju. Kod propozicionalne

svijesti vano nam je svjesno prepoznavanje i intencionalno baratanje

sadrajem kojeg sadre reprezentacije propozicija odreenog

propozicionalnog stava. Kako je to neki fiziki proces ?

S druge strane, token-token teorija zastupa slabiju tvrdnju od

type-type teorije, ona tvrdi da je svako mentalno stanje ostvareno nekim

fizikim stanjem. Vidimo da type teorija implicira token teoriju, ali da

obrnuto ne vrijedi. Isti tip mentalnog stanja, u token-token teoriji, ne mora

uvijek biti realiziran istim fizikim procesom. No, on jest realiziran nekim

fizikim procesom, ovakvim ili onakvim, koji se dakle, opisuje fizikalno.

Gornji argument, kojim se pokazuje kako iz fiziklanih formula nita ne

slijedi o svjesnosti i mentalnim sadrajima, bilo fenomenalnim, bilo

propozicionalnim, primjenjuje se i na token-token teoriju. No ipak, u

jednom token-token teorija ima veu prihvatljivost nego type-type teorija.

Sada je mogua tvrdnja da je mentalno i svjesno samo kontingentno

vezano za fiziko. Isti mentalni proces ili stanje moe biti ostvareno

razliitim fizikim procesima. Ali, ne znai li to ipak da je onda bit

mentalnog u neem drugom tj. pomou neeg drugog odreujemo bit

mentalnog ukoliko razliiti procesi ostvaruju jedno te isto u mentalnom

smislu. Kako identificiramo iste mentalne dogaaje kada nisu uvijek

identini istim fizikim procesima, a token teoretiari tvrde da mentalno

jest identino s nekim(!) fizikim procesom? Mislim da je to problem sam

za sebe i da nije dat niti jedan zadovoljavajui odgovor. Standardni

odgovor je da se mentalno identificira prema funkcijama, odnosno prema

50

uzrocima i posljedicama, koje ova token mentalna stanja imaju (npr. Lewis

1966). Ali, sada imamo izravni kolaps token-token fizikalizma u

funkcionalizam. Isto razmatranje, gore navedeno, o kolapsu type teorije

moe se na ovom mjestu primijeniti i na token teoriju.

SUPERVENIJENCIJA

Teorija supervenijencije (Beri 1988, Kim 1993, Horgan 1981, 1993,

Haugeland 1982, Melnyk 1991), jest teoretski aparat koji je izgraen kako

bi se na stroi i bolji nain odredile veze izmeu odreenih bazinih

entiteta i viih ili veih cjelina koje ine strukturirane kombinacije ovih

bazinih entiteta. Ona ima irju teoretsku primjenu, moe se primijeniti na

uzrokovanje, u odreivanju moralnih vrijednosti i pojmova, u ontologiji

itd. Ovdje u prikazati osnovnu primjenu na problem um-tijelo.

Ponekad se supervenijencija u smislu superveniranja mentalnog nad

fizikim karakterizira slijedeim iskazima (Melnyk 1991):

1. Nuno, ukoliko postoji razlika u mentalnom, postoji i razlika u fizikom.

2. Nuno, ukoliko nema razlike u fizikom, nema razlike niti u mentalnom.

3. Nije mogue da postoji razlika u mentalnom, ali da nema razlike u fizikom.

Sada u ukratko objasniti to to znai.

Teorija supervenijencije je trebala posluiti fizikalistima kao orue

pomou kojeg bi se tono odredile veze izmeu temeljnih entiteta i svojstava, koji

51

su fiziki entiteti i/ili fizika (fizikalna) svojstva, i svojstava vieg reda, a za koja

fizikalisti smatraju da ne postoje kao specijalne supstancije i neovisni entiteti od

dijelova i naina kako su ti elementarni dijelovi povezani u cjelinu. Dakle, prema

fizikalistima, fiziko determinira sve to postoji u naem svijetu. Preciznije

reeno, sve to postoji izrasta iz temeljnih fizikih entiteta, a to su mikrofiziki

objekti i fizikalni zakoni koji vladaju meu njima. Teoretiari supervenijencije

ovo odreuju kao bazu supervenijencije, odnosno, mikrofiziki objekti i zakoni

koji vrijede za mikrofizike objekte, dogaaje i procese su baza supervenijencije,

a njihova su svojstva subvenijentna svojstva. Sve to je na intermedijarnom i

makro nivou determinirano je bazom supervenijencije. Na primjer, ak i fizikalni

zakoni koji vrijede u svijetu makrofizike, posljedica su bazinih zakona

mikrofizike. Sami fiziari kau da zakoni mikrofizike objanjavaju i mikrosvijet i

odreuju kako izgleda svijet makrofizike - on je ovisan o kompleksnim odnosima

u mikrosvijetu (Wichmann 1988). Ipak, formuliranje supervenijencije nije

jedinstveno i jednoznano. Ovisi tono koju svrhu elimo postii i tako se mogu

formulirati slabije i jae varijante supervenijencije. Tako postoji nekoliko glavnih

oblika supervenijencije, slaba, jaka, lokalna, globalna, supervenijencija Nad-

svojstava, superdupervenijencija. No, ovdje nije cilj iscrpno razmotriti sve

mogue formulacije supervenijencije i njihovih posljedica samo to bi moglo biti

dostatno za jedan cjeloviti rad nego samo elim ukazati primjenu u filozofiju

uma.

Pogledajmo navedene tri propozicije pomou kojih smo karakterizirali

supervenijenciju. Supervenijentnim rjenikom reeno, prva propozicija bi odredila

da u bazi supervenijencije mora postojati fizika razlika ukoliko imamo razliite

mentalne dogaaje. Ukoliko imamo dva razliita mentalna dogaaja, moramo

52

imati dva razliita (mikro)fizika dogaaja kao njihove subvenijente. Ovi

(mikro)fiziki dogaaji, svaki za sebe, konstituiraju mentalni dogaaj; mentalni

dogaaj se sastoji samo u svijetlu ostvarenja nekih (mikro)fizikih procesa.

Drugo, isti (mikro)fiziki proces uvijek je baza istog mentalnog procesa. Tree,

mogue je da jedna te ista vrsta mentalnih procesa supervenira nad razliitim

(mikro)fizikim dogaajima. ini se da ovako formulirana supervenijencija,

najea u filozofiji uma ide vie u smjeru token fizikalizma, no, naravno, dade se

formulirati i oblik koji bi bio za upotrebu type fizikalistima. Neki teoretiari

supervenijencije se pak, zbog posebnosti teorije, ne ele svrstati niti u jedan tabor

smatrajui samu supervenijenciju drugaijom od ovih fizikalizama.

INTENCIONALNOST

Intencionalnost je svojstvo mentalnih stanja da se odnose na neto, mentalna

stanja su o neemu. Moemo isto tako rei da su mentalna stanja usmjerena na

neto, usmjerena su prema neemu. esto kada pogledamo prijatelja i zamjetimo

odsutan izraz lica, priupitamo ga: O emu sada misli?. Tu je jasno implicirano

da misao, kao mentalno stanje (odnosno proces), ima neki sadraj koji se odnosi

na neke objekte. Objekti na koje se mentalna stanja odnose najee su neki

objekti u vanjskom svijetu; no, mentalna stanja mogu se odnositi, tj. biti i o

nepostojeim objektima, kao i o drugim mentalnim stanjima, a neko mentalno

stanje moe se odnositi na samog sebe tj. moe biti autoreferencijalan. Ne rabei

pojam intencionalnost, ve smo implicitno neto o tome rekli kada smo govorili o

reprezentacijama reprezentacije nam, na primjer, predouju da je neki dio svijeta

53

takav-i-takav. To je perspektiva koju mentalno stanje (a tako i um kao cjelina) ima

prema svijetu (vidi npr. Crane 2001, poglavlje 1). Daljnje svojstvo perpektive

mentalnog stanja, odnosno njegove intencionalnosti, jest tzv. aspektualni oblik

(vidi Searle 1992, poglavlje 7). Objekti, bilo perceptivno, bilo propozicionalno,

uglavnom su nam predoeni zapravo samo djelomino. Kada gledamo avion lovac

Suhoj Su-27 vidimo, u kojem god poloaju u odnosu na njega bili, samo jedan

dio. Vidimo ga sprijeda ili sa strane, odozgora ili odozdola, pod nekim kutom itd.

Nikada ne moemo vidjeti istovremeno sve dijelove i istovremeno cijeli avion. To

vrijedi za sve trodimenzionalne objekte. Isto tako, svako pojedinano vjerovanje

iji je sadraj izraen nekom propozicijom, govori uglavnom samo odreene

stvari o objektu. Dakle, jedan te isti objekt moe biti predoen na razne naine.

Moemo razlikovati izravnu i neizravnu, odnosno izvedenu

intencionalnost. Mentalna stanja imaju izravnu intencionalnost. Svojstvo

intencionalnosti kao usmjerenosti na objekt, odnosno to da je mentalno stanje o

neem, intrinzino je svojstvo tog mentalnog stanja. Samom imatelju tog

mentalnog stanja ono neto znai. Sadraj tog stanja odnosno ono kako je objekt

prezentiran pomou intencionalnosti stanja, izravno je dostupno subjektu tog

stanja. Neizravna, izvedena (derivirana) intencionalnost je intencionalnost

objekata koji se moraju interpretirati od strane nekog interpretatora. Na primjer,

prometni znakovi neto znae, ali samo za onog tko ih interpretira. Stanja samog

prometnog znaka njemu samom nita ne znae.

Moe se takoer postaviti pitanje da li sva mentalna stanja imju

svojstvo intencionalnosti? to je s elementarnim mentalnim stanjima kao to su

osjeti npr. kakljanje ili bol da li su oni usmjereni na neto ili o emu bi oni

54

uope bili? Neki autori e rei da bol nema svojstvo intencionalnosti. Bol

naprosto nema nikakv sadraj, nije ni o emu. Bol ima fenomenalno svojstvo tj.

izgleda nekako biti u stanju bola; bol, za onog tka ga doivljava, ima nekakvu

unutranju kvalitetu koja se doivljava, ali on nema neki sadraj koji bi bio o

neemu. No, oni autori koji zastupaju tzv. intencionalizam tvrdit e da i tako

elementarno mentalno stanje kao to je bol ima intencionalnost. Intencionalisti su

oni autori koji smatraju da sva mentalna stanja, bez iznimke, imaju

intencionalnost. Prvi koji je to tvrdio bio je Franz Brentano, pa se teza

intencionalizma naziva jo i Brentanova teza. Suvremeni branitelji takve teza su

npr. Tye (1997) i Crane (1998, 2001). Kako oni argumentiraju da i bol ima

svojstvo intencionalnosti? Kada nas neto boli, onda nas manje-vie boli neki

odreeni dio tijela. Uzmimo primjer kada nas boli koljeno. Intencionalist e onda

rei da je u stvari nama koljeno (kao dio tijela) prezentirano na jedan specifian

nain; osim toga bol je osjet koji nas upozorava da na onom mjestu gdje ga

osjeamo, neto nije u redu. To bi, dakle, prema intencionalistima, bio

intencionalni sadraj boli.

55

Napomena: Dva poglavlja ove skripte, Fizikalizmi i Supervenijencija, objavljeni

su prvi put kao prvi dio mog lanka Ljudski um, ljudski mozak i praktinost

koji je izaao u knjizi ebec, M. S., G. Sabol, M. aki i M. Kotrla Topi

(urednici), Mozak i um trajni izazov ovjeku, Zagreb, Institut drutvenih

znanosti Ivo Pilar, 2006. Zahvaljujem se urednicima za doputenje da dio tog

teksta upotrijebim i ovdje. Poglavlje Funkconalizmi sastoji se od veeg dijela

teksta koji je pod naslovom Nefukcionalnost funkcionalizma izraen u

koautorstvu s Tomislavom Janoviem i objavljen u zborniku Aspekti uma koji su

uredili Maja Hudoletnjak Grgi, Filip Grgi i Davor Penjak (Zagreb, Institut za

filozofiju, 2011). Zahvaljujem se urednicima i koautoru za doputenje da dio tog

teksta upotrijebim i ovdje.

Komentari: Ukoliko elite, komentare i sugestije moete poslati na adresu:

[email protected]

56

BIBLIOGRAFIJA

Odlini udbenci filozofije uma su slijedei:

Braddon-Mitchell, D. and F. Jackson (1996), Philosophy of Mind and Cognition, Oxford, Blackwell Crane, T.(2001), Elements of Mind, Oxford, Oxford University Press Heil, J.(1998), Philosophy of Mind, London, Routledge Heil, J.(2004, 2nd ed.), Philosophy of Mind, London, Routledge Lowe, E.J.(2000), An Introduction to the Philosophy of Mind, Cambridge, Cambridge University Press

Vrlo korisne zbirke lanaka su:

Block, N., O. Flanagan, G. Guzeldere(eds.)(1997), The Nature of Consciousness, Cambridge,