-
UVoD: SAVREMENI PRISTUPI U PREVENCIJI I TRETMANU POREMEAJA
PONAANJA
Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
Apstrakt
Rad je posveen analizi razliitih pristupa u prevenciji i
tretmanu poreme-aja ponaanja. U prvom delu rada razmotreni su
opisi, karakteristike i tipologije poremeaja ponaanja koje se sreu
u savremenoj literaturi. Drugi deo rada posve-en je efektivnim
pristupima u prevenciji poremeaja ponaanja du kontinuuma koga ine
univerzalna, selektivna i indikovana prevencija. Pored toga,
prikazane su i osnovne postavke zakonske, socijalne i situacione
prevencije prestupnikog ponaanja. Na kraju, pregledom literature
ostvaren je uvid u savremena saznanja o uspenim pristupima u
tretmanu poremeaja ponaanja i redukovanju delin-kvencije i
kriminala.
Kljune rei: poremeaji ponaanja, delinkvencija, kriminal,
prevencija, tre-tman
POREMEAJI PONAANJA
Nauka o prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja ima relativno
dugu istoriju. Meutim, veina autora smatra da je presudan uticaj na
ra-zvoj teorije, istraivanja i prakse u ovoj oblasti imalo uvoenje
dijagno-stike oznake poremeaji ponaanja u meunarodno priznate
medicinske klasifikacije (ICD i DSM). U medicinskim klasifikacionim
sistemima date su precizne definicije poremeaja ponaanja, njihova
tipologija i kriteriju-mi za postavljanje ove dijagnoze. Na taj
nain poremeaji ponaanja iz-dvojeni su kao posebna dijagnostika
kategorija, odnosno napravljena je razlika izmeu poremeaja ponaanja
i drugih fenomena s kojima su ranije bili svrstavani u istu
grupu.
Dijagnostika kategorija poremeaji ponaanja prvi put se
pojavljuje u osmoj reviziji Meunarodne klasifikacije bolesti,
povreda i uzroka smrti (ICD-8) Svetske zdravstvene organizacije iz
1965. godine i drugoj ver-ziji Dijagnostiko-statistikog prirunika
(DSM-2) Amerikog udruenja
-
10 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
psihijatara, iz 1968. godine. U skladu sa novim saznanjima,
menjali su se opisi i kriterijumi koji se odnose na ovu
dijagnostiku kategoriju. Neke postavke u ICD su reorganizovane radi
usklaivanja sa odreenjima koja su data u DSM, mada su se izvesne
razlike izmeu ova dva klasifikaciona sistema zadrale do danas.
U trenutno vaeoj, desetoj reviziji Meunarodne klasifikacije
bole-sti, povreda i uzroka smrti (ICD-10), poremeaji ponaanja
svrstani su u dijagnostiku kategoriju pod nazivom poremeaji
ponaanja i emocija sa poetkom obino u detinjstvu i adolescenciji
(Svetska zdravstvena organi-zacija, 1992). Osnovna karakteristika
poremeaja ponaanja je ponavljano i trajno prisustvo obrazaca
antisocijalnog, agresivnog i izazivakog pona-anja, kao to su:
preterane tue ili zastraivanja, surovost prema drugim ljudima ili
ivotinjama, estoka destruktivnost prema imovini, podmetanje poara,
krae, ponavljano laganje, izostajanje iz kole i beanje od kue,
neobino esti i teki napadi besa, prkosno provokativno ponaanje i
stalna neposlunost. Ova dijagnostika kategorija obuhvata nekoliko
tipova po-remeaja ponaanja, a to su: poremeaj ponaanja ogranien na
porodinu sredinu, nesocijalizovani poremeaj ponaanja,
socijalizovani poremeaj ponaanja, poremeaj u vidu protivljenja i
prkosa, drugi poremeaji pona-anja i nespecifikovani poremeaji
ponaanja.
U etvrtoj verziji Dijagnostiko-statistikog prirunika (DSM-IV),
koja se trenutno primenjuje, poremeaji ponaanja svrstani su u
dijagno-stiku kategoriju pod nazivom deficit panje i disruptivni
poremeaji pona-anja (APA, 1994). Dijagnostika oznaka poremeaji
ponaanja opisana je kao ponavljani i uporni obrasci ponaanja kojima
se kre prava drugih i opte, uzrastu prikladne socijalne norme i
pravila, gde se ubrajaju: agresiv-no ponaanje prema ljudima ili
ivotinjama, namerna destrukcija imovine, prevare ili krae i
ozbiljno krenje pravila ponaanja. Ponuene su dve tipologije
poremeaja ponaanja, u odnosu na uzrast tip koji se preteno javlja u
detinjstvu i tip koji se javlja u adolescenciji, kao i u odnosu na
teinu poremeaja laki, umereni i teki tip. U okviru ove dijagnostike
kategorije izdvojen je i poziciono-prkosni poremeaj, koga
karakteriu dugotrajni obrasci negativnog, drskog i neprijateljskog
ponaanja, ali bez ozbiljnijeg krenja opteprihvaenih socijalnih
normi. U literaturi o pre-venciji i tretmanu poremeaja ponaanja ove
dve dijagnostike oznake se, uglavnom, objedinjeno posmatraju.
Prikazane klasifikacije postale su polazite brojnih istraivakih
stu-dija. Precizne oznake, definicije i tipologije omoguile su
izradu instru-
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 11
menta za procenu, ispitivanje prevalencije i karakteristika
poremeaja po-naanja, ali i kompariranje rezultata razliitih
studija, to je doprinelo una-preivanju saznanja o etiologiji i
fenomenologiji. Sa druge strane, mnogi istraivai su u svojim
empirijskim prouavanjima nailazili na probleme prilikom primene
opisa i kriterijuma koji su ponueni u okviru pomenutih
dijagnostikih kategorija. Posledino, pojavljuju se empirijski ili
dimen-zionalni sistemi procene i klasifikacije u psihopatologiji,
kao alternativa kategorijalnim sistemima koji se koriste u klinikoj
praksi (Achenbach, 1995). Osnovno polazite dimenzionalnih sistema
jeste zasnivanje psiho-patolokih kategorija, njihovih granica i
kriterijuma na rezultatima istra-ivanja. U kategorijalnim
sistemima, na osnovu unapred utvrenih krite-rijuma, postavlja se
dijagnoza, odnosno potvruje prisustvo poremeaja ponaanja.
Zagovornici dimenzionalnih sistema smatraju da u realnosti ne
postoje jasne granice izmeu normativnog ponaanja i psihopatologije,
pa poremeaji ponaanja predstavljaju ekstremne forme problema koji
se uo-biajeno javljaju, a ne neuobiajena stanja koja se sutinski
razlikuju od normalnosti. Nadalje, dijagnostike kategorije ne
prepoznaju tendenciju ka udruenom pojavljivanju nekih poremeaja, ve
se svaki od njih zaseb-no posmatra. Za razliku od toga,
dimenzionalni sistemi zasnovani su na empirijskim podacima o
povezanosti pojedinih poremeaja, to omogua-va izdvajanje obrazaca
udruenih bihejvioralnih i emocionalnih problema, odnosno sindroma.
Prema jednoj od najpoznatijih dimenzionalnih klasi-fikacija,
poremeaji ponaanja deo su jedinstvenog spektra eksternalizo-vanih
problema, gde se ubrajaju dva sindroma ponaanje kojim se kre
pravila i agresivno ponaanje (Achenbach, Rescorla, 2001).
Neki autori smatraju da kategorijalni i dimenzionalni pristup
nisu sutinski suprotstavljeni, ve da odraavaju prirodan tok razvoja
sazna-nja (Coie et al., 1993). Prvobitno nastali kategorijalni
sistemi usmereni su ka identifikovanju osnovnih karakteristika po
kojima se razlikuju dis-funkcionalni pojedinci, dok dimenzionalni
sistemi predstavljaju rezultat detaljnijeg sagledavanja razvojnih
procesa odreenog poremeaja. Takvu povezanost potvruje evidentan
uticaj rezultata empirijskih istraivanja na osavremenjivanje opisa
i kriterijuma u kategorijalnim sistemima, to se posebno odnosi na
DSM.
U savremenoj literaturi postoje brojne definicije poremeaja
pona-anja, tako da se ne moe govoriti o univerzalnom i
opteprihvaenom odreenju ovog pojma. Ipak, mogu se izdvojiti neki
zajedniki elementi. Poremeajima ponaanja oznaavaju se razliite
bihejvioralne manifesta-
-
12 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
cije koje povezuje nekonformizam ili nepotovanje opteprihvaenih
soci-jalnih normi, antisocijalnost u smislu ugroavanja prava drugih
i agresija, odnosno povreivanje, nanoenje tete ili neprijatnosti
drugima. Spektar pojavnih oblika poremeaja ponaanja je veoma irok i
kree se od pr-kosnog ponaanja do fizikog nasilja. Neki oblici
poremeaja ponaanja predstavljaju krenje zakonskih normi, odnosno
mogu biti okarakteri-sani kao krivina dela i prekraji ili
delinkvencija. Vana karakteristika poremeaja ponaanja jeste
repetitivnost, odnosno ponavljanje i relativna trajnost, na osnovu
ega se razlikuju od usamljenih i situacionih epizoda koje mogu biti
okarakterisane kao normativne razvojne krize. Poremeaji ponaanja
dovode do brojnih negativnih posledica, ukljuujui porodino
funkcionisanje, odnose sa vrnjacima, uenje i drugo. U mnogim
slua-jevima, simptomi poremeaja ponaanja pojavljuju se na
predkolskom uzrastu, a stabilne manifestacije mogu se zapaziti
tokom mlaeg kolskog uzrasta. Rezultati brojnih istraivanja potvruju
da kriminalno ponaanje u odraslom dobu podrazumeva ispoljavanje
poremeaja ponaanja u mla-dosti, iako veina mladih sa antisocijalnim
ponaanjem ne postaju antiso-cijalne odrasle osobe. Prema nekim
istraivanjima, oko polovine dece sa poremeajima ponaanja postanu
delinkventi u adolescenciji, a najmanje treina maloletnih
delinkvenata postanu odrasli prestupnici (Patterson, DeBaryshe,
Ramsey, 1989).
Poremeaji ponaanja esto se javljaju udrueno sa drugim mental-nim
poremeajima. Epidemioloke studije otkrivaju da oko 70% dece i
omladine sa poremeajima ponaanja, uzrasta 713 godina, ispunjava
kri-terijume za postavljanje jo jedne dijagnoze (Kazdin, 1993). Na
osnovu dosadanjih istraivanja komorbiditeta poremeaja ponaanja,
izvedena su sledea zapaanja: poremeaji ponaanja poinju na ranijem
uzrastu, tei su i uporniji ukoliko su udrueni sa ADHD; pojava
anksioznih poremeaja u detinjstvu smanjuje rizik poremeaja ponaanja
u adolescenciji, ali kod dece sa poremeajima ponaanja postoji vea
verovatnoa pojave anksi-oznih poremeaja; kod mnogih adolescenata sa
poremeajima ponaanja ispunjeni su kriterijumi za postavljanje
dijagnoze depresivnih poremeaja i poremeaja emocija, ali ova veza
nije do kraja objanjena; postoje indi-cije da somatoformni
poremeaji mogu biti prediktor poremeaja ponaa-nja kod devojaka;
postoji reciprona veza izmeu poremeaja ponaanja i zloupotrebe
psihoaktivnih supstanci u smislu da jedan poremeaj podstie
ispoljavanje drugog (Loeber et al., 2000). Rezultati brojnih
istraivanja otkrivaju da su mentalni poremeaji uestaliji kod
delinkvenata u odnosu
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 13
na optu populaciju, to se posebno odnosi na zloupotrebu
psihoaktivnih supstanci, depresivne poremeaje i poremeaje
raspoloenja, anksiozne poremeaje, PTSP i ADHD (Tarolla et al.,
2002). U radu Nenada Glum-bia izneta su interesantna zapaanja o
kriminalnom ponaanju osoba sa Aspergerovim sindromom.
Napredak naunih saznanja imao je praktine implikacije u vidu
ra-zvijanja iroke mree razliitih institucija i profesionalnih
usmerenja koji rade na prevenciji i tretmanu poremeajima ponaanja.
Do danas, ova oblast zadrala je multidisciplinarni karakater, to
podrazumeva multipla izvorita i pravce razvoja. Doprinos ukupnom
fondu znanja o efektivnim pristupima u prevenciji i tretmanu
poremeaja ponaanja ostvarili su nau-nici i praktiari iz razliitih
oblasti, kao to su medicina, socijalna zatita, obrazovanje,
pravosue i drugo. Usled postojanja razvojnog kontinuuma poremeaji
ponaanjadelinkvencijakriminal, teko je napraviti otru granicu u
pogledu specifinog usmerenja pojedinih intervencija i progra-ma, ve
ih je bolje posmatrati kao deo obuhvatne drutvene reakcije na ove
probleme.
Trenutnu situaciju na svetskoj sceni karakterie izuzetno
interesova-nje naune i strune javnosti za prouavanje poremeaja
ponaanja, delin-kvencije i kriminala. Nasuprot tome, u Srbiji su
sasvim retka istraivanja epidemiolokog karaktera, a posebno
empirijska prouavanja efektivnosti programa i intervencija koje se
primenjuju u okvirima prevencije i tretma-na ovih fenomena. Iako se
na osnovu strane literature mogu stei dobre polazne osnovne, to
nije dovoljno. U budunosti treba raditi na sistemat-skoj izgradnji
naunih saznanja koja e biti utemeljena na podacima koji su
prikupljeni na naim prostorima. O problemima koji se sreu u oblasti
analitiko-istraivakog rada u socijalnoj zatiti maloletnih
prestupnika i mogunostima za njihovo prevazilaenje govori se u radu
Aleksandra Jugovia.
PREVENCIJA POREMEAJA PONAANJA, DELINKVENCIJE I KRIMINALA
Univerzalna, selektivna i indikovana prevencija
U savremenoj medicini u upotrebi je klasifikacija preventivnih
mera koju je predloio Gordon (1983), a prema kojoj se sva
preventivna na-stojanja mogu razvrstati na univerzalna, selektivna
i indikovana. Autor
-
14 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
je kritikovao tradicionalnu klasifikaciju Komisije za hronine
bolesti iz 1957. godine, koja je prvobitno predviala dve kategorije
primarnu i sekundarnu prevenciju, a kasnije je dodata i trea
kategorija tzv. tercijarna prevencija. Primarna prevencija
primenjuje se pre nastanka bolesti i ima za cilj redukovanje
incidencije, cilj sekundarne prevencije je smanjenje prevalencije,
to znai da se primenjuje nakon dijagnostikovanja bolesti, ali pre
nego to ona izazove negativne posledice, dok se tercijarna odnosi
na mere kojima se spreavaju dalja oteenja i onesposobljavanje usled
bolesti. Osnovna zamerka upuena na raun ove klasifikacije odnosila
se na njenu neusklaenost sa savremenim saznanjima o povezanosti
razliitih bio-psiho-socijalnih faktora sa negativnim zdravstvenim
ishodima.
Prema Gordonu, termin prevencija odnosi se iskljuivo na mere,
akci-je i intervencije koje se primenjuju pre nastanka bolesti.
Podela na univer-zalnu, selektivnu i indikovanu prevenciju izvrena
je u odnosu na popula-cione grupe za koje se primena odreenih
intervencija smatra optimalnom. Mere univerzalne prevencije imaju
najiru upotrebu i korisne su za svakog pojedinca. Primenjuju se na
optoj populaciji, obino bez profesionalne pomoi, a dobiti
prevazilaze trokove i eventualne rizike. Selektivna pre-vencija
obuhvata mere koje se primenjuju na rizine grupe, odnosno na
podgrupe opte populacije kod kojih postoji natprosean rizik da
obole od neke bolesti. Indikovana prevencija usmerena je ka
pojedincima koji se, na osnovu identifikovanih rizinih faktora,
stanja i abnormalnosti, smatraju visokorizinim u pogledu
oboljevanja. Veina mera indikovane prevencije odgovara onome to se
ranije nazivalo sekundarnom prevencijom, s tom razlikom da je
indikovana prevencija rezervisana samo za pojedince kod kojih
postoji velika verovatnoa oboljevanja, ali kod kojih nije
dijagnosti-kovana bolest.
Iako su obe prikazane klasifikacije prevencije pravljene za tzv.
me-dicinske bolesti, savremeni autori smatraju da se Gordonov
klasifikacioni sistem moe primeniti i u oblasti prevencije
mentalnih poremeaja, a time i poremeaja ponaanja (Mrazek, Haggerty,
1994). Primeri univerzalnih preventivnih intervencija koje su
namenjene optoj populaciji jesu unapre-ivanja prenatalne brige,
spreavanje branih problema i slino. Interven-cije selektivne
prevencije usmerene su ka specifinim rizinim grupama koje su
identifikovane na osnovu prisustva biolokih, psiholokih i
socijal-nih faktora povezanih sa pojavom mentalnih poremeaja. U ovu
kategoriju ubrajaju se intervencije kao to su kune posete i
predkolski programi za decu iz siromanih zajednica. Indikovane
preventivne intervencije prime-
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 15
njuju se ukoliko su otkriveni izvesni znaci, simptomi ili
predispozicije koji upuuju na izvesnu disfunkcionalnost, ali nisu
ispunjeni kriterijumi za po-stavljanje dijagnoze mentalnog
poremeaja. Drugaije reeno, indikovane intervencije (npr.
unapreivanje interakcije roditeljdete) primenjuju se u sluajevima
kada su roditelji otkrili izvesne probleme u ponaanju kod de-teta,
ali nije dijagnostikovan poremeaj ponaanja. Osnovni cilj
univerzal-nih, selektivnih i indikovanih mera je tzv. apsolutna
prevencija, odnosno redukovanje broja novih sluajeva, mada cilj moe
biti i odlaganje poetka mentalnog poremeaja ili kratkorona
redukcija novih sluajeva. Pored toga, indikovana prevencija ima za
cilj da redukuje progresiju od ranih simptoma ka dugotrajnim i
tekim oblicima mentalnih poremeaja.
Na osnovu opsenog pregleda literature, Grinberg i saradnici
izdvoji su 34 programa koji se primenjuju u prevenciji mentalnih
poremeaja dece i omladine, a iji su pozitivni efekti potvreni
rezultatima rigoroznih eva-luacija (Greenberg, Domitrovich,
Bumbarger, 2001). Svi izdvojeni pro-grami redukuju simptomatologiju
povezanu sa mentalnim poremeajima, ali imaju i druge pozitivne
efekte u irem smislu unapreivanja zdrav-lja. Univerzalni programi
prevencije mentalnih poremeaja namenjeni su celokupnoj kolskoj
populaciji ili uenicima odreenih razreda, odnosno specifinim
grupama koje su izdvojene prema kriterijumima koji nemaju veze sa
rizikom mentalnih poremeaja. Izdvojeno je ukupno 14 efektivnih
univerzalnih programa koji uspeno deluju na specifine simptome
psi-hopatologije (agresija, anksiozni ili depresivni poremeaji) ili
na poznate rizine faktore povezane sa psihopatologijom
(impulsivnost, deficit kogni-tivnih vetina ili antisocijalno
ponaanje). Uspeni univerzalni programi klasifikovani su u etiri
grupe, a to su:
programi prevencije nasilnog ponaanja, gde su svrstana dva
kol-ska programa koja su specifino usmerena ka prevenciji ili
reduko-vanju nasilja prevashodno putem unapreivanja pozitivne
komuni-kacije i vetina nenasilnog reavanja konflikata i donoenja
odluka (Second Step i Responding in Peaceful and Positive
Ways);
programi unapreivanja socijalnih i kognitivnih vetina sa e-tiri
programa koja se primenjuju uglavnom u populaciji uenika osnovnih
kola s ciljem razvijanja fundamentalnih kognitivnih ve-tina,
socijalne i emocionalne kompetencije (Interpersonal Cogni-tive
Problem-Solving, Promoting Alternative Thinking Strategies,
Improving Social Awareness Social Problem Solving i Positive Youth
Development Program);
-
16 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
programi orijentisani ka promeni kolske sredine predstavljaju
grupu od est programa koji imaju za cilj redukovanje rizinih i
jaanje protektivnih faktora u socijalnom okruenju deteta (The
School Transitional Environment Project, Child Development Project,
Good Behavior Game, Bullying Prevention Program i dva izraelska
programa prevencije internalizovanih problema i suicida);
multikomponentni programi fokusirani na razliite rizine i
pro-tektivne faktore koji deluju na nivou pojedinca, porodice, kole
i vrnjake grupe (Linking the Interests of Families and Teachers i
Seattle Social Development Project).
Osim univerzalnih programa, pomenuta grupa autora izdvojila je
jo 20 uspenih selektivnih i indikovanih preventivnih programa, od
ega se 10 programa primenjuje u prevenciji eksternalizovanih
poremeaja (ADHD, opoziciono-prkosni poremeaj i poremeaj ponaanja).
Programi se pri-menjuju kod dece i omladine sa agresivnim i
antisocijalnim ponaanjem, a prema fokusu delovanja razvrstani su u
tri grupe:
programi usmereni na dete, gde su svrstana etiri programa koja
su osmiljena za agresivnu decu s ciljem redukovanja agresije i
una-preivanja socijalnih vetina, mada se u neke programe ukljuuju i
druga deca kako bi se obezbedili prosocijalni modeli, vebanje novih
vetina u svakodnevnim situacijama i uspeno ukljuivanje u vrnjaku
grupu (Anger Coping Program, Brainpower Program, Peer Coping Skills
Training i Social Relations Program);
programi podrke odraslih sa samo jednim programom mentorskog
tipa (Big Brother Big Sister);
multikomponentni programi za decu i porodice koji su dugotraj-ni
i usmereni na brojne individualne i sredinske rizine faktore, a
sadre intervencije za decu, roditelje i nastavnike (Adolescent
Transitions Program, Montreal Prevention Experiment, First Steps
Program, The Earlscourt Social Skills Group Program i Fast
Track).
Vaninstitucionalni programi prevencije smatraju se generalno
uspe-nijim u odnosu na programe koji podrazumevaju izmetanje deteta
iz po-rodice i upuivanje na neki vid institucionalnog tretmana.
Iscrpan pregled evaluacija razliitih vaninstitucionalnih programa
sadran je u radu Meli-he Bijedi.
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 17
Klasifikacija na univerzalne, selektivne i indikovane programe
pri-menjuje se i na programe prevencije delinkventnog ponaanja.
Ranije je pomenuto da postoji razlika izmeu poremeaja ponaanja i
delinkvencije, jer dijagnoza poremeaja ponaanja ukljuuje
delinkventno ponaanje, ali i druge oblike negativnog ponaanja.
Samim tim, postoji i razlika u razvr-stavanju programa prevencije
poremeaja ponaanja i programa prevencije delinkvencije. Univerzalni
programi prevencije delinkventnog ponaanja imaju za cilj
redukovanje novih sluajeva delinkvencije u optoj populaciji putem
smanjenja verovatnoe delinkventnog ponaanja na starijem uzra-stu;
selektivni programi namenjeni su grupama u riziku kod kojih postoje
obrasci agresivnog i antisocijalnog ponaanja ili ak dijagnoza
poremeaja ponaanja; indikovani programi namenjeni su pojedincima
koji ispolja-vaju neke oblike delinkventnog ponaanja i imaju za
cilj spreavanje du-goronih negativnih posledica, odnosno
hroniciteta i pojave teih oblika delinkvencije (Tolan, Guerra,
1994). Pomenuti autori su u svojoj obuhvat-noj evaluacionoj studiji
opisali uspene programe koji se primenjuju na razliitim nivoima
preventivnog delovanja.
Univerzalni programi prevencije delinkventnog ponaanja uglavnom
su u funkciji unapreivanja resursa, kompetencija i vetina ime se
posti-e imunizacija na negativne uticaje, ali mogu biti usmereni i
ka rizinim faktorima koji su zajedniki za celokupnu populaciju na
koju se deluje. Neki programi deluju na pojedinane rizine faktore
ili se primenjuju u jednom setingu, dok se drugima deluje na vie
faktora u razliitim dome-nima ivotnog funkcionisanja. U zavisnosti
od uzrasta korisnika, uspeni programi grupisani su u sledee
kategorije:
programi za predkolski uzrast, gde se ubraja program podrke
vi-sokorizinim majkama (Yale Child Welfare Research Program),
letnji program za decu iz siromanih porodica (Head Start) i
edu-kativni program za predkolce (Perry Preschool Project);
programi za mlai osnovnokolski uzrast, tanije jedan program koji
sadri trening vetina reavanja socijalnih problema za decu,
obuavanje nastavnika za rukovoenje odeljenjem i trening vetina
voenje porodice za roditelje;
programi za stariji osnovnokolski i srednjokolski uzrast koji
obu-hvataju programe unapreivanja socijalne kompetencije (Positive
Youth Development Program), interpersonalnih odnosa i socijalne
klime u koli, kao i unapreivanja socijalnih vetina rekreativnim
aktivnostima.
-
18 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
Selektivni programi prevencije delinkventnog ponaanja osmiljeni
su tako da deluju na specifine rizine faktore identifikovane kod
dece i omladine kod koji postoji izvesna tendencija ka
delinkvenciji. Izdvojeni efektivni programi selektivnog nivoa
podeljeni su prema fokusu delovanja na tri grupe:
programi orijentisani ka pojedincu, kao to su leenje
emocionalnih trauma (Project CREST) i unapreivanje socijalnih i
kognitivnih vetina (Student Training Through Urban Strategies);
programi orijentisani ka interpersonalnim odnosima, gde se
ubraja vie razliitih programa unapreivanja roditeljskih vetina i
poro-dinih odnosa putem redukovanja koersivnog stila roditeljstva,
po-boljanja porodine organizacije i kohezije, te razvijanja
pozitivnih odnosa porodice sa socijalnim okruenjem;
programi orijentisani ka neposrednoj socijalnoj sredini,
obuhvataju, kao prvo, kolske programe koji imaju za cilj
unapreivanje znanja i vetina strunjaka zaposlenih u koli,
unapreivanje motivacije uenika i pruanje mogunosti za ostvarivanje
uspeha, promenu kolske klime u smislu odluivanja, organizacije i
naina rada i, kao drugo, programe koji imaju za cilj strukturalne
promene u za-jednici u pravcu pruanja novih mogunosti za mlade,
promene sta-vova onih koji rade sa mladima i redukovanja negativnih
uticaja.
Indikovani programi namenjeni su deci i omladini kod kojih su
otkri-veni tei oblici negativnih bihejvioralnih obrazaca ili
delinkventno pona-anje. S obzirom na to da su ovi pojedinci
uglavnom ukljueni u neki vid ambulantnog ili institucionalnog
tretmana, opisani programi sprovode se u ustanovama za mentalno
zdravlje ili ustanovama za tretman delinkvenata i to su:
programi orijentisani ka pojedincu, meu kojima su najuspeniji
oni koji sadre mentorstvo, profesionalnu orijentaciju i
osposoblja-vanje, modifikaciju ponaanja, promenu antisocijalnih
stavova, tre-ning kognitivnih, socijalnih i bihejvioralnih
vetina;
programi orijentisani ka interpersonalnim odnosima, odnosno
funk-cionalna porodina terapija i multisistemska terapija;
programi orijentisani ka neposrednoj socijalnoj sredini kojima
se menjaju pojedini aspekti institucionalnog okruenja s ciljem
pro-movisanja pozitivnog ponaanja i socijalne kompetencije (npr.
Te-aching Family Model).
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 19
Moe se zakljuiti da su se programi koji sadre trening socijalnih
i kognitivnih vetina i intervencije usmerene ka unapreivanju vetina
rodi-teljstva i porodinih odnosa pokazali kao najefektivniji na
univerzalnom, selektivnom i indikovanom nivou preventivnog
delovanja. Takoe, uspe-niji su multikomponentni i dugotrajniji
programi. Edina Vejo i Muharem Adilovi u svom radu razmatraju
socijalno-pedagoki pristup konceptua-lizaciji poremeaja ponaanja
koji se zasniva na kontinuumu univerzalne, selektivne i indikovane
prevencije, s tim da autori ukazuju na vanost in-tervencija koje se
primenjuju na mlaem uzrastu.
Zakonska, socijalna i situaciona prevencija
U kriminolokoj literaturi, prouavanje prevencije delinkvencije i
kri-minala odavno je izalo iz uskih okvira delovanja zakonskih
normi i pri-hvaen je sveobuhvatan pristup koji objedinjuje
dostignua razliitih na-unih disciplina i oblasti praktinog
delovanja. Radi sistematizacije sazna-nja o efektivnoj prevenciji
prestupnikog ponaanja, raznovrsni programi i intervencije
organizovni su u etiri osnovna strateka pristupa, a to su:
sprovoenje zakona, razvojna prevencija, prevencija u zajednici i
situacio-na prevencija, s tim da se razvojna prevencija i
prevencija u zajednici esto objedinjeno nazivaju socijalnom
prevencijom (Torny, Farrington, 1995).
Prema tradicionalnom vienju, sprovoenje zakona ili zakonski
pri-stup koji se svodi na hapenje, procesuiranje i sankcionisanje
ostvaruje preventivno delovanje posredstvom etiri osnovna
mehanizma, a to su: 1) generalno odvraanje, odnosno efekat koji se
postie upuivanjem gene-ralne pretnje krivinim procesuiranjem svakom
pojedincu ukoliko prekri zakon; 2) specifino odvraanje ili efekat
koji se postie na individualnom nivou kanjavanjem prestupnika za
izvreno delo; 3) onesposobljavanje kao efekat koji proizlazi iz
zadravanja prestupnika pod strogim nadzo-rom tako da ne moe da
izvri novo delo; 4) rehabilitacija, odnosno efekat koji se postie
korienjem perioda ograniavanja (zatvaranja) za primenu intervencija
kao to su psiholoko savetovanje, tretman bolesti zavisnosti,
profesionalno osposobljavanje i opte obrazovanje, kako bi se
smanjila ve-rovatnoa da prestupnik nastavi da vri dela u budunosti
(Moore, 1995). Na osnovu pomenutih mehanizama, moe se napraviti
razlika izmeu in-direktnog i direktnog delovanja krivinog
zakonodavstva i sprovoenja zakona (Torny, Farrington, 1995).
Indirektno delovanje, odnosno general-
-
20 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
no-preventivna funkcija, ostvaruje se posredstvom
socijalizacije. Ideja o generalnom odvraanju ili zastraivanju vue
korene iz klasinih krimi-nolokih teorija prema kojima propisivanje
dovoljno tekih kazni moe spreiti potencijalne prestupnike da izvre
krivina dela, jer e ih bol i patnja koji prate kanjavanje
obeshrabriti i odvratiti od injenja prestupa. ire posmatrano,
zakonske norme oblikuju socijalni kontekst u kome se formiraju
individualne karakteristike, kao to su motivacija, namere, si-stem
vrednosti, uverenja i slino. Samim tim, krivino zakonodavstvo ima
moralno-edukativnu funkciju, jer veina graana ne vri krivina dela
zato to su vaspitani tako da se prema kriminalnim aktivnostima
odnose kao prema neemu to je loe i nepoeljno. Direktno delovanje
krivinog zako-nodavstva objedinjuje ostala tri mehanizma, specifino
odvraanje, ones-posobljavanje i rehabilitaciju. Moe se rei da je
ovde pre re o reaktivnom nego o preventivnom delovanju, jer se sve
deava nakon izvrenja krivi-nog dela. Preventivna funkcija ogleda se
u spreavanju uinioca lakih dela da izvre tea dela i u spreavanju
primarnih uinilaca da recidiviraju. Neki od najvanijih aspekata
uloge krivinog zakonodavstva u prevenciji prestupnitva obraeni su u
radu Stanka Bejatovia.
Razvojna prevencija podrazumeva delovanje na rizine i
protektiv-ne faktore koji su od znaaja za individualni razvoj.
Tokom devedesetih godina, na napredak kriminoloke nauke presudno je
uticala tzv. paradi-gma prevencije rizinih faktora, importovana iz
medicine, koja implicira identifikovanje kljunih rizinih faktora
delinkventnog ponaanja i pri-menu preventivnih mera kako bi se
osujetilo njihovo negativno dejstvo (Farrington, 2000). Osnovna
izvorita saznanja na kojima bazira savreme-na razvojna prevencija
su rezultati longitudinalnih i eksperimentalnih stu-dija, kao i
teorija o nastanku delinkventnog ponaanja (Tremblay, Craig, 2000).
Na osnovu longitudinalnih studija identifikovani su kljuni
predik-tori delinkventnog i kriminalnog ponaanja koji se mogu
razvrstati u tri osnovne kategorije: individualne karakteristike,
porodine karakteristike i karakteristike socijalnog okruenja.
Eksperimentalne studije omoguile su razumevanje mehanizma delovanja
pojedinih faktora, ali i efekata pro-mene pojedinih faktora u
preveniranju delinkventnog ponaanja. Navede-ni autori smatraju da
su, meu brojnim teorijama delinkvencije, posebno vanu ulogu za
razvojnu prevenciju imala tri pristupa: generalna teorija kriminala
u kojoj su kljuni koncepti samokontrola i razlike u individu-alnim
odgovorima prilikom suoavanja sa mogunostima za devijantno
ponaanje; model razvojnih pravaca antisocijalnog ponaanja koji
sugerie
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 21
postojanje multiplih putanja u razvoju antisocijalnog ponaanja
koje vode ka razliitim tipovima prestupnitva u adolescenciji i
odraslom dobu; mo-del kumulativnog rizika prema kome prisustvo veeg
broja rizinih faktora ima snanije dejstvo, a razliiti razvojni
problemi imaju zajednike rizine faktore. Opisani teorijski pristupi
upuuju na razliite pravce preventivnog delovanja: rane intervencije
unapreivanja roditeljskih vetina s ciljem ra-zvijanja samokontrole
deteta, intervencije koje e biti usmerene na rizine i protektivne
faktore koji su specifini za odreeni razvojni pravac i uzrast ili
intervencije koje e biti usmerene ka redukovanju raznovrsnih
rizinih faktora na ranom uzrastu. U radu Branislave Popovi-iti
detaljno su pri-kazana teorijska objanjenja na kojima se temelji
razvojna prevencija.
Situaciona prevencija polazi od toga da je kriminalno ponaanje
pre-vashodno situacionog karaktera i da prestupnici manje ili vie
racionalno razmiljaju i odluuju o svom angaovanju u kriminalnim
aktivnostima u odnosu na neposrednu situaciju i mogunosti. Samim
tim, preventivno delovanje podrazumeva redukovanje mogunosti za
izvrenje krivinog dela, to se postie menjanjem percepcija
potencijalnih prestupnika o po-trebnom naporu za izvrenje dela i
postojeem riziku, redukovanjem na-grade koja se oekuje od izvrenja
krivinog dela, redukovanjem faktora koji imaju provocirajue
dejstvo, poveanjem oseanja stida i krivice koji prate izvrenje dela
(Cornish, Clarke, 2003). Situacioni pristup je nastao ezdesetih i
sedamdesetih godina, a danas predstavlja razvijen i dobro
or-ganizovan sistem koga karakterie teorijska zasnovanost,
metodologija akcionih istraivanja, raznovrsne tehnike i praksa
bazirana na dokazima o efektivnosti (Clarke, 1997). Teorijsko
utemeljenje situaciona prevenci-ja nalazi u teoriji racionalnog
izbora, prema kojoj kriminalno ponaanje predstavlja rezultat
prorauna trokova, dobiti i rizika koji su povezani sa izvrenjem
dela i teoriji rutinskih aktivnosti, prema kojoj prestupnici ima-ju
ustaljen raspored dnevnih aktivnosti u okviru koga trae pogodne
mete, a do izvrenja krivinog dela dolazi ukoliko se vremenski
usklade svi po-trebni elementi (prestupnik, rtva i odsustvo uvara).
Mere redukovanja mogunosti za kriminalno ponaanje su specifine i
usklaene sa priro-dom pojedinih krivinih dela i ukljuuju
upravljanje, ureivanje i prome-nu neposrednog okruenja. Istraivai i
praktiari kontinuirano tragaju za novim tehnikama i proveravaju
njihovu efektivnost, pa se lista efektivnih preventivnih mera
stalno unapreuje. U najnovijoj klasifikaciji izdvojeno je pet
kategorija sa ukupno 25 tehnika situacione prevencije, u zavisnosti
od njihovog primarnog usmerenja. O ovim i drugim pitanjima u vezi
sa si-
-
22 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
tuacionom prevencijom raspravlja se u radu Marine
Kovaevi-Lepojevi i Vesne uni-Pavlovi.
U literaturi postoje razliita stanovita u pogledu prevencije u
zajed-nici. Prema nekim autorima, prevencija u zajednici
predstavlja aktivnosti usmerene ka promeni socijalnih uslova koji
podstiu kriminalno ponaanje lanova zajednice (Hope, 1995). To se
postie osposobljavanjem socijal-nih institucija, kao to su
porodice, kole, vrnjake grupe, udruenja i or-ganizacije za
redukovanje kriminala. Funkcionisanje socijalnih institucija moe se
sagledati kroz horizontalnu i vertikalnu dimenziju. Horizontalna
dimenzija podrazumeva socijalne interakcije izmeu pojedinaca i
grupa izraene u neformalnim odnosima ili organizovanim
aktivnostima, dok se vertikalna dimenzija odnosi na povezanost
lokalnih institucija sa izvorima moi i resursa na makrodrutvenom
nivou. Obe dimenzije su znaajne za organizovanje preventivnih
nastojanja, jer utiu na nivo kriminala u za-jednici. Odravanje reda
u lokalnoj zajednici primarno se ostvaruje kroz horizontalnu
dimenziju, ali snaga i efektivnost ovakvih nastojanja zavise od
vertikalne dimenzije. U okviru ovako definisane prevencije u
zajednici mogu se razlikovati tri paradigme:
paradigma nastala kao odgovor na demografsku i ekonomsku
ek-spanziju gradova tokom prolog veka obuhvata tri pristupa:
orga-nizovanje zajednice zasnovano na radovima ikake kole,
uklju-ivanje stanara u rukovoenje i kontrolu nad stambenim
naseljima i mobilizacija resursa, odnosno jaanje lokalnih zajednica
putem transfera politike i ekonomske moi;
paradigma odbrane zajednice od kriminala nastala je tokom
se-damdesetih godina i ima dve forme, intencionalno organizovanje
nadzora nad zajednicom ili jaanje neformalne socijalne kontrole
putem ukljuivanja graana u odravanje reda i modifikaciju okru-enja,
u smislu izgradnje objekata i otklanjanja prepreka kako bi se
unapredilo prirodno nadziranje zajednice;
paradigma ouvanja reda i redukovanja viktimizacije razvijena je
tokom osamdesetih godina na pretpostavci da u zajednicama sa
znatnom stopom kriminala postoji visoka koncentracija
vulnerabil-nih pojedinaca i domainstava, pa se preventivna
nastojanja usme-ravaju ka zaustavljanju propadanja stambenih
naselja (razvijanje mree slubi i usluga, problemski orijentisane
policijske inicijative i drugo) i zatiti najugroenijih primenom
mera obezbeenja i or-ganizovanjem graana u grupe koje sprovode
nadzor.
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 23
Drugi autori smatraju da prevencija u zajednici predstavlja
kombi-naciju razvojne i situacione prevencije i da obuhvata
programe koji se primenjuju na nivou cele zajednice, odnosno u
kojima je zajednica fokus intervencija (Welsh, Hoshi, 2002). Za
razliku od prethodno prikazanog stanovita, ovde se ne misli na
programe gde se preventivno delovanje ostvaruje posredstvom
socijalnih institucija. Teorijsku osnovu ovako vie-ne prevencije u
zajednici ine socioloke teorije koje objanjavaju ulogu zajednice u
nastajanju delinkventnog i kriminalnog ponaanja njenih la-nova
(npr. teorija drutvene dezorganizacije). Postoji nekoliko vrsta
pro-gramskih pristupa u okviru prevencije u zajednici, a to su:
mobilizacija zajednice, odnosno podsticanje lanova zajedni-ce na
aktivno uestvovanje u planiranju i primeni preventivnih
aktivnosti;
programi usmereni na gangove, gde se razlikuju programi
preven-cije ili spreavanja ukljuivanja mladih u gangove i programi
in-tervencije kojima se deluje na gang u celini ili njegove
pojedine lanove;
programi mentorstva koji obino podrazumevaju ukljuivanje
ne-profesionalaca koji rade sa korisnicima osnovnokolskog
uzrasta;
rekreativni programi kojima se omoguava prosocijalno angaova-nje
deci i omladini tokom slobodnog vremena;
uklanjanje kriminogenih proizvoda, posebno vatrenog oruja,
pu-tem redukovanja dostupnosti, obezbeivanja, otkupa, ogranienog
izdavanja dozvola za posedovanje i slino.
Usled tekoa koje prate evaluaciju programa prevencije u
zajednici i metodolokih slabosti dosadanjih evaluacionih studija,
ne postoje vrsti dokazi o njihovoj efektivnosti. Meutim, rezultati
dosadanjih istraivanja sugeriu da neki od ovih programa mogu biti
uspeni u prevenciji delin-kvencije i kriminala, a to se odnosi na
programe mentorstva, rekreativne programe i programe sa
intervencijama usmerenim ka lanovima gangova (Sherman, 1997; Welsh,
Hoshi, 2002).
TRETMAN POREMEAJA PONAANJA
U okviru medicinskog pristupa, osim prevencije mentalnih
poreme-aja, postoje jo dva domena delovanja, a to su tretman i
odravanje stanja (Mrazek, Haggerty, 1994). Tretman se primenjuje u
sluajevima kada je di-
-
24 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
jagnostikovan mentalni poremeaj ili kada je ispunjena veina
kriterijuma za postavljanje dijagnoze. Tretman sadri dve komponente
identifikaciju sluajeva i standardni tretman kojim se redukuju
trajanje i teina poreme-aja, recidivi (ili se barem produava
vremenski period izmeu epizoda) i komorbiditet. Intervencije
odravanja, gde se ubrajaju podrka, edukacija, farmakoterapija i
drugo, primenjuju se kod dijagnostikovanih sluajeva mentalnih
poremeaja kod kojih poremeaj jo traje. Odravanje ima za cilj
smanjenje onesposobljenosti koja je povezana sa boleu i sadri dve
komponente motivaciju pacijenta za dugoroan tretman kojim se
redu-kuje recidiv i pruanje posttretmanske zatite. U narednom delu
bie rei samo o tretmanu poremeaja ponaanja u uem smislu (bez
identifikacije sluajeva).
Sudei prema rezultatima dosadanjih evaluacionih studija u ovoj
oblasti, pristupi koji se primenjuju u tretmanu poremeaja ponaanja
pre-teno su neefektivni. Primera radi, Kazdin je identifikovao 230
razliitih pristupa u tretmanu poremeaja ponaanja i procenio njihov
kvalitet na osnovu etiri osnovna kriterijuma: teorijska
utemeljenost, zasnovanost na rezultatima istraivanja, empirijski
dokazi o delotvornosti i empirijski po-tvrena povezanost izmeu
procesa promene i rezultata (Kazdin, 1993). Zakljuak ove studije je
da nijedan pristup ne ispunjava sve navedene kri-terijume, s tim da
se sledea dva mogu oceniti kao obeavajua:
trening vetina reavanja interpersonalnih problema sa mnogo
va-rijacija koje imaju neke zajednike karakteristike: fokusirani su
na nain na koji dete opaa socijalnu situaciju; osmiljeni su u vidu
serije koraka u reavanju problema; koriste strukturirane zadatke
(igre, uenje i prie); terapeut ima aktivnu ulogu u smislu davanja
objanjenja, podsticanja upotrebe vetina, ocenjivanja i
nagraiva-nja; kombinuju razliite procedure, a najee modelovanje,
veba-nje, igranje uloga, pozitivno potkrepljivanje i blago
kanjavanje;
trening roditeljskih vetina koji, takoe, ima razliite oblike,
ali i neke zajednike karakteristike: strunjak poduava roditelje i
obi-no ne radi neposredno sa detetom; roditelji ue da identifikuju,
de-finiu i posmatraju problem na drugaiji nain; sadraj sesija
bazira na principima socijalnog uenja i odnosi se na primenu
pozitivnih potkrepljenja, blago kanjavanje, pregovaranje i
uslovljavanje; ro-diteljima se pokazuje primena odreene tehnike, a
zatim oni veba-ju njenu upotrebu.
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 25
Veina savremenih autora poziva se na rezultate opsene studije
efek-tivnog psihosocijalnog tretmana dece i omladine sa poremeajima
pona-anja koja je zasnovana na analizi 82 evaluacije efekata iz
perioda 19661995. godina (Brestan, Eyberg, 1998). Prema
efektivnosti, razliite forme tretmana razvrstane su u tri
kategorije: potvreno efektivne (ukupno dve), mogue efektivne
(ukupno 10) i neefektivne forme. Potvreno efektivni tretmani ija je
delotvornost empirijski dokazana su:
program treninga za roditelje zasnovan na priruniku Living with
children (Patterson, Gullion, 1996), koji je kratkoroan i
bihejvi-oralan po svojoj prirodi, ima za cilj poduavanje roditelja
kako da uoe devijantne obrasce ponaanja, prate i nagrauju
prosocijalna ponaanja i ignoriu ili kanjavaju negativna ponaanja
deteta;
program treninga za roditelje koji obuhvata modelovanje putem
serije lekcija snimljenih na video-trake i grupne diskusije kojima
rukovodi terapeut.
Deset godina kasnije, prikazani rezultati donekle su korigovani
u pre-gledu literature o efektivnosti psihosocijalnog tretmana dece
i omladine sa poremeajima ponaanja iz perioda 19962007. godina
(Eyberg, Nelson, Boggs, 2008). Od prethodno pomenuta dva potvreno
efektivna tretmana, samo prvi je ispunio stroge kriterijume dobro
ustanovljenog tretmana, dok je drugi reklasifikovan u kategoriju
mogue efektivnih tretmana. Takoe, ponovnim pregledom utvreno je da
tri programa ne zadovoljavaju krite-rijume mogue efektivnih
tretmana, a otkriveno je novih est formi koje ih zadovoljavaju,
tako da se u ovoj kategoriji nalo ukupno 15 intervencija, a to
su:
trening kontrole besa za decu osnovnokolskog uzrasta sa
disruptiv-nim ponaanjem (Anger Control Training), zasnovan je na
modelu procesiranja socijalnih informacija i sastoji se od grupnih
sesija na kojima se ue i uvebavaju adekvatni odgovori na situacije
koje mogu da provociraju ljutnju;
grupni trening asertivnosti u formi diskusionih grupa namenjen
je agresivnim adolescentima i primenjuje se u koli u dve verzije
koje se razlikuju prema nainu rukovoenja grupom (Counselor-Led
Assertive Training i Peer-Led Assertive Training);
sesije za roditelje i decu koje imaju za cilj redukovanje
koersivnih interakcija putem instruiranja roditelja o podsticanju
pozitivnog ponaanja, ignorisanju minornih negativnih ponaanja,
davanju ja-
-
26 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
snih uputstava, primeni nagrada i kazni (Helping the
Noncompliant Child);
u okviru obuhvatnog programa koji je fokusiran na redukovanje
bihejvioralnih problema i unapreivanje socijalne kompetencije dece
uzrasta od tri do osam godina (Incredible Years), kao mogue uspene
izdvojene su dve komponente grupni trening za rodite-lje
(Incredible Years Parent Training) i trening u vidu radionica za
decu (Incredible Years Child Training);
program smetanja maloletnika sa delinkventnim ponaanjem u
hraniteljske porodice (Multidimensional Treatment Foster Care),
koji obuhvata: trening hranitelja u primeni strukturiranog sistema
upravljanja ponaanjem, kontinuiranu superviziju i pomo
hra-niteljskoj porodici, porodinu terapiju sa biolokim roditeljima
i individualni tretman deteta sa naglaskom na vetinama reavanja
problema, kontroli besa, kolovanju i slino;
multisistemska terapija (Multisystemic Therapy) za adolescente
sa teim oblicima poremeaja ponaanja i delinkventnim ponaanjem moe
se opisati kao proirena sistemska porodina terapija, jer se problem
posmatra i tretira u irem socijalnom kontekstu, to podra-zumeva
izradu plana tretmana za svaku porodicu i primenu razno-vrsnih
intervencija, a najee su to porodina terapija, pomo u kolovanju,
integrisanje adolescenta u prosocijalne vrnjake grupe i trening
socijalnih kognitivno-bihejvioralnih vetina;
program treninga za roditelje fokusiran na obrasce interakcija
rodi-teljdete (Parent-Child Interaction Therapy), koji ima za cilj
obu-avanje roditelja adekvatnim nainima reagovanja na ponaanje
deteta i unapreivanje topline i bliskosti porodinih odnosa;
program treninga za roditelje zasnovan na osnovnim
bihejvioral-nim principima modifikacije ponaanja deteta (Parent
Management Training Oregon Model);
viefazni program unapreivanja pozitivnog roditeljstva (Positive
Parenting Program), tanije etvrti nivo ovog programa koji ima za
cilj unapreivanje osnovnih roditeljskih vetina i peti nivo koji
predstavlja intenzivan individualizovani tretman disfunkcionalnih
porodica;
trening vetina reavanja problema za decu sa poremeajima
po-naanja uzrasta od sedam do trinaest godina (Problem-Solving
Ski-lls Training), isti trening uz dodatak komponente uvebavanja
u
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 27
planiranim aktivnostima izvan sesija i kombinacija ovog
treninga, vebanja i treninga za roditelje;
kolski kognitivno-bihejvioralni program koji je zasnovan na
mo-delu racionalno-emocionalne edukacije (Rational-Emotive Mental
Health Program).
Do slinih zakljuaka dolaze i drugi autori. Prema Friku,
rezultati analize efektivnosti dosadanje prakse tretmana poremeaja
ponaanja pri-lino su pesimistini, jer se veina pristupa moe oceniti
kao nedelotvorna, a neki pristupi imaju ak negativne efekte (Frick,
2001). Razlog za takvo stanje ovaj autor vidi u neusklaenosti
tretmana sa savremenim saznanji-ma o etiologiji poremeaja ponaanja,
a kao primer navodi zanemarivanje psihosocijalnog konteksta u kome
se problem javlja prilikom planiranja i primene programa. Ipak,
Frik izdvaja etiri pristupa ija je delotvornost empirijski
potvrena, od kojih su tri zasnovana na socijalnom uenju, a jedan na
primeni lekova i to su:
bihejvioralni programi zasnovani na strukturiranom sistemu
uprav-ljanja ponaanjem, koji sadre nekoliko elemenata: postavljanje
jasnih i gradiranih bihejvioralnih ciljeva, sistem praenja
ostva-rivanja ciljeva, sistem pozitivnih potkrepljenja kojima se
podsti-e napredovanje u ostvarivanju ciljeva i sankcije za
neadekvatno ponaanje;
trening roditeljskih vetina (npr. Parent Management Training),
putem koga roditelji ue kako da ustanove i primene strukturira-ni
sistem upravljanja ponaanjem deteta kod kue, fokusirani su na
unapreivanje kvaliteta odnosa roditeljdete, stvaranje uslova u
kojima se poveava verovatnoa prosocijalnog ponaanja deteta,
osposobljavanje roditelja za uspeno praenje i nadzor nad dete-tom,
te primenu efektivnih strategija disciplinovanja;
trening socijalnih kognitivno-bihejvioralnih vetina koji ima za
cilj prevazilaenje deficita socijalne kognicije i vetina reavanja
so-cijalnih problema, a moe biti specifino usmeren ka redukovanju
impulsivnosti (Self-Instructional Training Program) ili pristrasnog
pripisivanja hostilnih namera (Anger Coping Program), unaprei-vanju
socijalnih vetina i upravljanja emocijama (Promoting Alter-native
Thinking Strategies Curriculum);
primena medikamentozne terapije, odnosno stimulanata (Ritalin) u
sluajevima kada je poremeaj ponaanja udruen sa ADHD.
-
28 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
Polazei od toga da tretman poremeaja ponaanja treba da bude
in-dividualizovan u zavisnosti od specifinih mehanizama koji stoje
u osno-vi datog sluaja poremeaja ponaanja i sveobuhvatan, odnosno
usmeren ka razliitim rizinim faktorima, ovaj autor izdvaja dva
modela tretmana koji zadovoljavaju te uslove i za koje postoje
podaci o delotvornosti. Prvi model, koji se primenjuje kod dece
mlaeg uzrasta sa teim obrascima problematinog ponaanja, karakterie
multikomponentna struktura i ori-jentacija ka unapreivanju
kompetencija deteta, porodice i kole (Families and Schools
Together). Inicijalna faza ovog programa integrie trening
ro-diteljskih vetina, trening socijalnih kognitivno-bihejvioralnih
vetina za decu, pomo u uenju i unapreivanje porodinog
funkcionisanja putem kunih poseta, reavanja aktuelnih problema,
uspostavljanja odnosa sa su-sedstvom i slino. Tokom druge faze,
osim praenja, rade se periodine procene razvoja identiteta i
prilagoavanja, porodinog funkcionisanja, kolskog postignua i odnosa
sa vrnjacima, na osnovu ega se odluuje o primeni odgovarajuih
intervencija. Drugi efektivni model tretmana je multisistemska
terapija, o kojoj je ranije bilo rei.
Meu savremenim autorima ima i onih koji smatraju da istraiva-ka
literatura iz protekle decenije dovodi u pitanje uvreeno stanovite
o rezistentnosti poremeaja ponaanja i svedoi o mogunosti efektivnog
tretmana (Burke, Loeber, Birmaher, 2002). Analizirajui razliite
pristu-pe u tretmanu poremeaja ponaanja, ova grupa autora dolazi do
sledeih zakljuaka:
psihofarmakoloki tretman (primena stabilizatora, antipsihotika i
stimulanata) daje dobre rezultate kod teih i rezistentnih oblika
poremeaja ponaanja, ukoliko se primenjuje sa drugim oblicima
tretmana;
individualni tretman je najuspeniji ako se primenjuje u okviru
irih multimodalnih programa, a dokazi o efektivnosti naeni su za
in-tervencije iji je cilj kontrola besa, sticanje otpornosti na
stres, una-preivanje asertivnosti, podsticanje moralnog razvoja,
kao i za raci-onalno-emocionalnu terapiju i trening vetina reavanja
problema;
tretman roditelja i porodica smatra se jednim od najuspenijih
pri-stupa, to se posebno odnosi na trening roditeljskih vetina,
unapre-ivanje interakcija roditeljdete i porodino orijentisani
trening u reavanju problema;
kolski programi prevencije i redukovanja bulinga i drugih oblika
problematinog ponaanja ostvaruju umereno pozitivne efekte, s
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 29
tim da su rezultati evaluacija programa grupnog rada sa decom sa
poremeajima ponaanja prilino nepovoljni;
multimodalni programi (Families and Schools Together,
Multisy-stemic Therapy, Project LIFT), koji sadre multimodalne
interven-cije usmerene ka razliitim rizinim faktorima su
najuspeniji u tretmanu poremeaja ponaanja.
Rezultati dosadanjih istraivanja ukazuju na delotvornost
raznovr-snih intervencija u tretmanu poremeaja ponaanja, ali je
teko izdvojiti jedan pristup koji bi se oznaio kao najbolji. Na
osnovu navedenih pregle-da literature mogu se izvui neke opte
smernice za tretman poremeaja ponaanja: potvrena je efektivnost
treninga za roditelje, pogotovo kada su u pitanju deca mlaeg
uzrasta sa lakim oblicima poremeaja ponaa-nja; kod dece starijeg
uzrasta i adolescenata opravdano je primeniti neku vrstu treninga
socijalnih vetina; u sluajevima gde su otkriveni tei obli-ci
poremeaja ponaanja i delinkvencija dobri rezultati ostvareni su
pri-menom obuhvatnih multikomponentnih programa. Pored toga,
empirijski podaci govore u prilog delotvornosti jo nekih pristupa u
tretmanu pore-meaja ponaanja. Dobar primer za to je pristup
zasnovan na postulatima eksperimentalne pedagogije. Mitja Krajnan u
svom radu predstavlja teo-rijska i empirijska polazita ovog
pristupa i ukazuje na njegove prednosti i nedostatke.
REDUKoVANJE DELINKVENTNog I KRIMINALNog PONAANJA
U narednom delu panja e biti posveena programima i
intervenci-jama koje se primenjuju radi redukovanja prestupnikog
ponaanja malo-letnih i odraslih uinilaca krivinih dela. Termin
redukovanje delinkvenci-je i kriminalnog ponaanja izabran je sa
razlogom. Za razliku od perioda do sedamdesetih godina prolog veka
kada je rehabilitacija (tretman) bila primarna orijentacija u
postupanju prema uiniocima krivinih dela, po-slednjih tridesetak
godina model kontrole kriminala postaje dominantan u oblasti
sankcionisanja i korekcije. Takav trend zapaa se i u novijoj
lite-raturi o efektivnosti programa i intervencija, gde se posveuje
panja ne samo ispitivanju delotvornosti tretmana, ve i drugih
pristupa.
Kraj 20. veka obeleio je znatan napredak saznanja o efektivnim
pristu-pima u korekciji, pre svega, zahvaljujui metaanalizama
(uni-Pavlovi,
-
30 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
2004). Metaanaliza je postupak statistike agregacije rezultata
veeg broja empirijskih istraivanja koji omoguava meusobno poreenje
i integraciju nalaza o efektivnosti programa i intervencija.
Procedura se sastoji od potra-ge za studijama koje ispunjavaju
osnovne metodoloke kriterijume, njiho-vog razvrstavanja u jedinice
analize prema vrsti programa koje ispituju (npr. savetovanje,
obrazovanje i profesionalno osposobljavanje, multimodalni programi)
i izraunavanja standardizovane mere razlika izmeu kompara-tivnih
grupa izraene tzv. veliinom efekta. Klasian rad ovog tipa
predstav-lja studija u kojoj su analizirani i sumirani rezultati 13
metaanaliza, odnosno preko 500 evaluacija programa (Lsel, 1995).
Generalni zakljuak je da su najdelotvorniji programi
kognitivno-bihejvioralnog i multimodalnog tipa.
Prema miljenju mnogih autora, veliki doprinos unapreivanju
sazna-nja o efektivnom tretmanu prestupnika ostvarili su autori
studije u kojoj je empirijski potvrena delotvornost programa
usklaenih sa osnovnim principima efektivnog tretmana (principi
rizika, potreba i responsivnosti) (Andrews et al., 1990). Umesto
uobiajenog razvrstavanja programa pre-ma dominantnom tipu
intervencija, ovi autori su ispitivane programe i in-tervencije
razvrstali na sledei nain:
krivine sankcije koje izrie sud i u okviru kojih se ne
primenjuje tretman;
neadekvatne intervencije i programi: programi namenjeni
niskori-zinim prestupnicima ili primenjeni bez prethodnog
usklaivanja sa nivoom rizika i potreba; nedirektivno i
nestrukturirano psihodi-namsko savetovanje; forme grupnog rada koje
naglaavaju inter-grupnu komunikaciju i nemaju jasan plan
uspostavljanja kontrole nad modelovanjem i potkrepljivanjem
kriminalnog ponaanja; pro-grami koji nisu fokusirani na kolovanje i
profesionalno osposo-bljavanje; programi zastraivanja (Scared
Straight);
adekvatni programi i intervencije, odnosno programi koji su
na-menjeni visokorizinim prestupnicima, bihejvioralni programi,
programi usklaeni sa specifinom responsivnou korisnika i pro-grami
koji nisu bihejvioralni po svojoj prirodi, ali su strukturirani i
usmereni ka kriminogenim potrebama;
nespecifikovani programi i intervencije koji nisu razvrstani u
pret-hodne kategorije.
Prema efektivnosti, na prvom mestu su adekvatni programi, a
zatim nes-pecifikovani programi, krivine sankcije i, na kraju,
neadekvatni programi.
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 31
Najpoznatija metaanaliza programa i intervencija za maloletne
delin-kvente obuhvatila je 200 eksperimentalnih i
kvazieksperimentalnih studija iz ove oblasti (Lipsey, Wilson,
1998). U grupu najuspenijih programa i intervencija svrstani
su:
programi individualnog savetovanja: program za mlade
prestupni-ke na probaciji koji sprovodi nadlena sluba sa
volonterima iz za-jednice, realitetna terapija i savetovanje u
okviru multisistemske terapije za seksualne prestupnike;
programi unapreivanja interpersonalnih vetina: eksperimentalni
program koji koristi dramu i snimanje filmova, intenzivni
desetod-nevni kurs u grupnim kampovima ili crkvama, trening
socijalnih vetina, trening zamene agresivnog ponaanja, didaktiki
program unapreivanja interpersonalnih vetina (Social Interactional
Skills Program);
bihejvioralni programi: program unapreivanja porodinog
funk-cionisanja (Family Counseling Program), program zasnovan na
ugovaranju kao metodi bihejvioralne terapije, kognitivni program
medijacije i trening otpornosti na stres;
multimodalni programi (New Pride, Camp Fenner i Planned Re-entry
Program).
Malo je empirijskih dokaza koji potvruju efektivnost primene
kri-vinih sankcija prema maloletnicima sa delinkventnim ponaanjem.
Sa-vremeno maloletniko pravosue uvaava specifine karakteristike
lino-sti maloletnih uinilaca krivinih dela i predvia primenu
posebnih mera, koje se razlikuju od sankcija za punoletne
prestupnike. U naem zako-nodavstvu, osnovne krivine sankcije za
maloletnike su vaspitne mere, u kojima je naglaena primena
intervencija socijalnog i vaspitnog karaktera. Meutim, kanjavanje i
rehabilitacija su sutinski inkompatibilne orijen-tacije, pa ostaje
otvoreno pitanje da li se u okviru krivinih sankcija mogu uspeno
primeniti odgovarajui programi i intervencije tretmana
(uni-Pavlovi, Mikovi, 2007). U radu Sneane Sokovi razmatraju se
osnov-ne karakteristike institucionalnih vaspitnih mera i problemi
u njihovoj pri-meni, u svetlu reforme maloletnikog pravosua u
Srbiji.
U savremenim studijama, zakljuci o efektivnosti pojedinih
programa i intervencija izvode se na osnovu naunog metoda koji su
razvili istrai-vai Univerziteta u Merilendu (Sherman et al., 1997).
Procedura se sastoji iz dva koraka. U okviru prvog, prikupljaju se
evaluacione studije odreene
-
32 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
vrste programa i ocenjuje njihov metodoloki kvalitet. Zatim se
studije razvrstavaju u pet grupa, od najslabijih koje ukazuju na
izvesnu korelaciju programa i rezultata do najboljih u kojima je
primenjen eksperimentalni dizajn. Drugi korak odnosi se na izvoenje
zakljuaka o efektivnosti pro-grama i njihovo razvrstavanje u jednu
od etiri grupe: 1) efektivni progra-mi, za koje postoje barem dve
evaluacije sa komparativnim grupama koje ukazuju na delotvornost u
redukciji recidivizma; 2) nedelotvorni progra-mi, za koje postoje
barem dve evaluacije sa komparativnim grupama koje otkrivaju
nedelotvornost u redukciji recidivizma; 3) obeavajui progra-mi, za
koje ne postoje vrsti empirijski dokazi o efektivnosti i 4)
programi nepoznatog dejstva gde spadaju programi koji nisu
razvrstani u prethodne tri kategorije.
U jednoj od najobuhvatnijih studija u kojoj je primenjen opisani
po-stupak analizirana je efektivnost razliitih pristupa u
redukovanju delin-kvencije i kriminala, koji su prema mehanizmu
delovanja razvrstani u est osnovnih kategorija, a to su:
onesposobljavanje, odvraanje ili zastraiva-nje, kontrola u
zajednici, programi strukture, discipline i izazova,
rehabili-tacija i razliite kombinacije rehabilitacije i kontrole
(MacKenzie, 2002). Osnovni zakljuci o efektivnosti analiziranih
pristupa su:
efektivni pristupi su rehabilitacija, a posebno programi
bazirani na modelu terapijske zajednice koji se primenjuju u
zatvorima, kogni-tivno-bihejvioralni programi, vaninstitucionalni
programi tretmana seksualnih prestupnika, programi profesionalnog
osposobljavanja, multikomponentni programi zatvorske industrije i
programi zapo-ljavanja u zajednici, zatim onesposobljavanje,
odnosno zatvaranje prestupnika koji e u budunosti nastaviti sa
vrenjem krivinih dela;
programi i intervencije koji obeavaju su: sudovi za drogu,
nova-ne kazne, postinstitucionalni programi za mlade, tretman
zavisno-sti od droge sa urinoanalizom, tretman seksualnih
prestupnika u zatvoru, osnovno obrazovanje odraslih i tranzicioni
programi koji sadre individualizovanu pripremu za zapoljavanje i
intervencije za visokorizine prestupnike;
neefektivni pristupi su zastraivanje (npr. Scared Straight),
kontro-la u zajednici (npr. intenzivni nadzor, kuni pritvor,
urinoanalize), programi strukture, discipline i izazova (militarni
model but-kamp programa), programi rehabilitacije u kojima se
primenjuje nedirek-tivno i nestrukturirano savetovanje.
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 33
Po ugledu na prethodno istraivanje, u Velikoj Britaniji uraena
je stu-dija efektivnosti krivino-pravnih intervencija koje su
grupisane na slede-i nain: tretman bolesti zavisnosti,
sankcionisanje i diverzioni programi, programi koji se primenjuju u
probaciji i zatvorima, situaciona prevencija i redukcija kriminala
(Perry, McDougall, Farrington, 2006). Na ovom mestu bie ukratko
prikazani rezultati o efektivnosti prva tri navedena pristupa. Samo
jedan program je ispunio kriterijume za ukljuivanje u kategoriju
efektivnih programa, a to je vaninstitucionalni
kognitivno-bihejvioralni program za seksualne prestupnike. U
programe koji obeavaju svrstani su sledei programi:
tretman bolesti zavisnosti: zatvorski program edukacije o
zloupo-trebi alkohola, tretman metadonom i diamorfinom, i zatvorski
pro-gram baziran na modelu terapijske zajednice;
diverzioni programi i sankcionisanje: diverzioni program za
prestu-pnike sa mentalnim poremeajima;
programi u okviru probacije i kazne zatvora: zatvorski program
baziran na modelu terapijske zajednice, program tretmana
seksu-alnih prestupnika u zatvoru, program zapoljavanja osuenika na
probaciji, program redukovanja saobraajnog kriminala za mlade
prestupnike, program restorativne pravde za odrasle prestupnike i
kognitivno-bihejvioralni trening vetina.
Ista metodologija koriena je u istraivanju efektivnosti
korektivnih programa koji su fokusirani na tranziciju iz zatvora u
zajednicu i progra-ma sa inicijalnim tretmanom u zatvoru koji je
povezan sa postinstitucio-nalnom brigom u zajednici (Seiter,
Kadela, 2003). Ovim pregledom lite-rature obuhvaene su 32 studije
objavljene u periodu 19752001. godina, od kojih samo 19 ima
eksperimentalni ili kvazieksperimentalni dizajn. Stoga je opravdan
generalni zakljuak da identifikaciju uspenih progra-ma oteava
manjak kvalitetnih evaluacija u oblasti. Najvaniji nalazi ove
studije su:
programi profesionalnog osposobljavanja i radnog otputanja daju
pozitivne rezultate u pogledu redukcije recidivizma i unapreivanja
radnih sposobnosti;
programi tretmana bolesti zavisnosti redukuju zloupotrebu
psiho-aktivnih supstanci i kriminalno ponaanje;
programi edukacije doprinose unapreivanju obrazovnog nivoa, ali
ne i smanjivanju recidivizma;
-
34 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
programi po modelu kua na pola puta redukuju uestalost i teinu
izvrenih krivinih dela;
programi ranog otputanja iz zatvora efektivno redukuju reci
divizam.
Zakljuci o efektivnosti pojedinih pristupa i programa podloni su
promenama, u zavisnosti od novih empirijskih saznanja. Primena
pro-cedure Univerziteta u Merilendu podrazumeva kontinuirano
traganje za uraenim evaluacijama programa i razmatranje postojeih
zakljuaka u svetlu novih rezultata. U nedavno objavljenoj studiji,
koja je obuhvatila 284 evaluacije, u izvesnoj meri modifikovani su
zakljuci o efektivnosti intervencija i programa koji se primenjuju
u oblasti korekcije (MacKenzie, 2006). Rezultati ove iscrpne
studije mogu se sumirati na sledei nain:
efektivni su programi obrazovanja i profesionalnog
osposobljava-nja, kognitivno-bihejvioralni programi (Moral
Reconation Therapy i Reasoning & Rehabilitation),
kognitivno-bihejvioralni, bihejvio-ralni i hormonski-hirurki
tretman seksualnih prestupnika, multisi-stemska terapija za mlade
prestupnike, sudovi za drogu, vaninsti-tucionalni tretman bolesti
zavisnosti i tretman bolesti zavisnosti u zatvorima;
neefektivni su edukacija o ivotnim vetinama, zatvorska
industrija, multikomponentni radni programi, psihosocijalni tretman
seksualnih prestupnika, institucionalni tretman i
vaninstitucionalni nadzor za maloletne prestupnike, tretman nasilja
u porodici koji sadri femi-nistiku perspektivu,
kognitivno-bihejvioralni tretman ili hapenje, but-kamp programi,
intenzivan nadzor i elektronsko praenje.
Prikazani rezultati sugeriu da mnogi programi i intervencije
daju do-bre rezultate u smislu redukcije kriminala. Interesantno je
da oni pripadaju razliitim pristupima koji imaju drugaija teorijska
ishodita i specifian mehanizam delovanja, od onesposobljavanja do
rehabilitacije. Postavlja se pitanje u kojoj su meri savremena
saznanja o delotvornom redukovanju kri-minala implementirana na
naim prostorima. Nekoliko radova iz ove knjige posveeno je
efektivnosti razliitih pristupa u redukovanju kriminala odra-slih
prestupnika. U prvom radu, iji je autor Zoran Ili, razmatra se
uslovna osuda sa zatitnim nadzorom. Pored osvrta na istorijat
uslovne osude sa zatitnim nadzorom i njene prednosti i nedostatke,
autor, na osnovu nekih empirijskih pokazatelja, razmatra primenu
ovog instituta u naoj praksi. Danica Vasiljevi-Prodanovi je
pripremila detaljnu analizu primene elek-tronskog nadzora koja
obuhvata svrhu i nain implementacije, zakonski
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 35
okvir, prednosti i nedostatke, te prikaz rezultata evaluacija
koje su raene u drugim zemljama. Trei rad, autora Gorana Jovania,
predstavlja empirijski utemeljenu analizu potreba za tretmanom
osuenih lica na kaznu zatvora, ali i programa i intervencija koje
se primenjuju radi njihove rehabilitacije u kazneno-popravnim
ustanovama u Srbiji. U radu Danke Radulovi i Leo-nore Mihailovi
diskutuje se o primeni konstruktivistike terapije u zatvor-skim
uslovima. Posebnu panju autorke su posvetile osnovnim postavkama
konstruktivistike psihoterapije, specifinim linim konstruktima
uinilaca krivinih dela i smernicama za primenu ovog vida terapije u
tretmanu pre-stupnika, uz kritiki osvrt na potencijale i ogranienja
ovog pristupa. Na kraju, Irma Deljki i Marija Lui-ati posvetile su
panju aktuelnom pi-tanju nasilja u porodici i mogunostima
redukovanja ovog specifinog obli-ka kriminala, prvenstveno putem
sveobuhvatne zatite njegovih rtava.
ZAVRNA RAZMATRANJA
Rad predstavlja sistematski pregled savremenih saznanja o
pristupi-ma u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja. Prema
miljenju mno-gih strunjaka, poremeaji ponaanja predstavljaju
poseban izazov zbog znatno vee uestalosti u odnosu na sve druge
mentalne poremeaje, ali i brojnih negativnih posledica koje
izazivaju. Osnovni rezultati istraivanja o efektivnoj prevenciji
poremeaja ponaanja predstavljeni su pomou tri osnovna nivoa
preventivnog delovanja univerzalni, selektivni i indiko-vani nivo.
Takoe, analizirani su rezultati studija o delotvornosti razliitih
pristupa i intervencija u tretmanu poremeaja ponaanja. Na osnovu
pre-gleda najznaajnijih radova, prevashodno iz oblasti medicine i
psihologije, mogue je izdvojiti pristupe za koje postoje empirijski
dokazi o efektiv-nosti, a to su: unapreivanje socijalnih vetina
dece i adolescenata, una-preivanje roditeljskih vetina i porodinog
funkcionisanja i usmerenost ka razliitim rizinim faktorima, odnosno
multimodalni pristup. Pored toga, konsultovanjem literature iz
oblasti kriminologije i krivinog prava, identifikovani su efektivni
pristupi u redukovanju delinkvencije i krimina-la. Najvei broj
autora ukazuje na efektivnost kognitivno-bihejvioralnih i
multimodalnih programa, ali i nekih drugih pristupa. Na kraju,
treba napo-menuti da ovaj rad predstavlja uvod u ostale radove u
kojima e detaljnije biti razmotreni pojedini teorijski, empirijski
i praktini aspekti drutvenog reagovanja na poremeaje ponaanja,
delinkvenciju i kriminal.
-
36 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
LITERATURA
Achenbach, T. M. (1995). Empirically based assessment and
taxonomy: Applica-tions to clinical research. Psychological
Assessment, 7(3), 261274.
Achenbach, T. M., Rescorla, L. A. (2001). Manual for the ASEBA
school-age forms and profiles. Burlington, VT: University of
Vermont, Research Center for Children, Youth and Families.
American Psychiatric Association (APA). (1994). Diagnostic and
statistical ma-nual of mental disorders, 4th edition (DSM-IV).
Washington, DC: American Psychiatric Press.
Andrews, D. A., Zinger, I., Hoge, R. D., Bonta, J., Gendreau P.,
Cullen, F. T. (1990). Does correctional treatment work? A
clinically relevant and psycho-logically informed meta-analysis.
Criminology, 28(3), 369404.
Brestan, E. V., Eyberg, S. M. (1998). Effective psychosocial
treatments of con-duct disordered children and adolescents: 29
years, 82 studies, and 5,272 kids. Journal of Clinical Child
Psychology, 27(2), 180189.
Burke, J. D., Loeber, R., Birmaher, B. (2002). Oppositional
defiant disorder and conduct disorder: A review of the past 10
years, part II. American Academy of Child & Adolescent
Psychiatry, 41(11), 12751293.
Clarke, R. V. (1997). Introduction. In R. V. Clarke (Ed.),
Situational crime preven-tion: Successful case studies (pp. 243).
Albany, NY: Harrow and Heston.
Coie, J. D., Watt, N. F., West, S. G., Hawkins, J. D., Asarnow,
J. R., Markman, H. J., Ramey, S. L., Shure, M. B., Long, B. (1993).
The science of prevention: a conceptual framework and some
directions for a national research program. American Psychologist,
48(10), 10131022.
Cornish, D. B., Clarke, R. V. (2003). Opportunities,
precipitators and criminal decision: A reply to Wortleys critique
of situational crime prevention. In M. J. Smith, D. B. Cornish
(Eds.), Theory for practice in situational crime prevention (pp.
4196). Monsey, NY: Criminal Justice Press.
Eyberg, S. M., Nelson, M. M., Boggs, S. R. (2008).
Evidence-based psychosocial treatments for children and adolescents
with disruptive behavior. Journal of Clinical Child &
Adolescent Psychology, 37(1), 215237.
Farrington, D. P. (2000). Explaining and preventing crime: The
globalization of knowledge The American Society of Criminology 1999
presidential ad-dress. Criminology, 38(1), 124.
Frick, P. J. (2001). Effective interventions for children and
adolescents with con-duct disorder. The Canadian Journal of
Psychiatry, 46(7), 597608.
Gordon, R. S. (1983). An operational classification of disease
prevention. Public Health Reports, 98(2), 107109.
Greenberg, M. T., Domitrovich, C., Bumbarger, B. (2001). The
prevention of mental disorders in school-aged children: Current
state of the field. Pre-
-
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja
ponaanja 37
vention & Treatment, 4(1).
http://psycnet.apa.org.proxy.kobson.nb.rs:2048/journals/pre/4/1/1a.html,
accessed 22.6.2010.
Hope, T. (1995). Community crime prevention. In M. Torny, D. P.
Farrington (Eds.), Building a safer society: Strategic approaches
to crime prevention (pp. 2190). Chicago, IL: The University of
Chicago Press.
Kazdin, A. E. (1993). Treatment of conduct disorder: Progress
and directions in psy-chotherapy research. Development and
Psychopathology, 5(12), 277310.
Lipsey, M. W., Wilson, D. B. (1998). Effective intervention for
serious juvenile offendrers: A synthesis of reasarch. In R. Loeber,
D. P. Farrington (Ed.), Serious and violent juvenile offenders:
Risk factors and successful interven-tions (pp. 313345). Thousand
Oaks, CA: Sage Publications.
Loeber, R., Burke, J. D., Lahey, B. B., Winters, A., Zera, M.
(2000). Opposi-tional defiant and conduct disorder: A review of the
past 10 years, Part I. Journal of American Academy of Child and
Adolescent Psychiatry, 39(12), 14681484.
Lsel, F. (1995). The efficacy of correctional treatment: A
review and synthesis of meta-evaluations. In J. McGuire (Ed.), What
works: Reducing Reoffending (pp. 79111). Chichester, UK: John Wiley
& Sons, Ltd.
MacKenzie, D. L. (2002). Reducing the criminal activities of
known offenders and delinquents: Crime prevention in the courts and
corrections. In L. W. Sherman, D. P. Farrington, B. C. Welsh, D. L.
MacKenzie (Eds.), Evidence-based crime prevention (pp. 330404). New
York, NY: Routledge.
MacKenzie, D. L. (2006). What works in corrections: Reducing the
criminal ac-tivities of offenders and delinquents. New York, NY:
Cmbridge University Press.
Moore, M. H. (1995). Public health and criminal justice
approaches to preven-tion. In M. Torny, D. P. Farrington (Eds.),
Building a safer society: Strategic approaches to crime prevention
(pp. 237262). Chicago, IL: The University of Chicago Press.
Mrazek, P. J., Haggerty, R. J. (1994). Reducing risks for mental
disorders: fron-tier for preventive intervention research.
Washington, DC: National Acad-emy Press.
Patterson, G. R., DeBaryshe, B. D., Ramsey, E. (1989). A
developmental per-R., DeBaryshe, B. D., Ramsey, E. (1989). A
developmental per-spective on antisocial behavior. American
Psychologist, 44(2), 329335.
Perry, A. E., McDougall, C., Farrington, D. P. (2006). Reducing
crime: The ef-fectiveness of criminal justice interventions.
Chichester, UK: John Wiley & Sons, Ltd.
Seiter, R. P., Kadela, K. R. (2003). Prisoner reentry: What
works, what does not, and what is promising. Crime &
Delinquency, 49(3), 360388.
Sherman, L. W. (1997). Communities and crime prevention. In L.
W. Sherman, D. Gottfredson, D. MacKenzie, J. Eck, P. Reuter, S.
Bushway, Preventing
-
38 Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi
crime: What works, what doesn't, what's promising (pp. 4071).
Washin-gton, DC: U. S. Department of Justice, National Institute of
Justice.
Sherman, L. W., Gottfredson, D., MacKenzie, D. L., Eck, J.,
Reuter, P., Bushway, S. (1997). Preventing crime: What works, what
doesn't, what's promising. Washington, DC: U. S. Department of
Justice, National Institute of Justice.
Svetska zdravstvena organizacija. (1992). ICD-10 klasifikacija
mentalnih pore-meaja i poremeaja ponaanja kliniki opisi i
dijagnostika uputstva. Beograd: Zavod za udbenike i nastavna
sredstva.
Tolan, P. H., Guerra, N. G. (1994). Prevention of delinquency:
Current status and issues. Applied & Preventive Psychology,
3(4), 251273.
Torny, M., Farrington, D. P. (1995) Strategic approaches to
crime prevention. In M. Torny, D. P. Farrington (Eds.), Building a
safer society: Strategic appro-aches to crime prevention (pp. 120).
Chicago, IL: The University of Chi-cago Press.
Tremblay, R. E., Craig, W. M. (2000). Developmental juvenile
delinquency pre-vention. European Journal on Criminal Policy and
Research, 5(2), 3349.
Welsh, B. C., Hoshi, A. (2002). Communities and crime
prevention. In L. W. Sherman, D. P. Farrington, B. C. Welsh, D. L.
MacKenzie (Eds.), Evidence-based crime prevention (pp. 165197). New
York, NY: Routledge.
uni-Pavlovi, V. (2004). Evaluacija u resocijalizaciji. Beograd:
Partenon.uni-Pavlovi, V., Mikovi, M. (2007). Kategorizacija
programa za maloletne
prestupnike. U D. Radovanovi (Ur.), Poremeaji ponaanja i
prestupnitvo mladih: specijalno pedagoki diskurs (str. 207232).
Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar
za izdavaku delatnost.
INTRoDUCTIoN: CoNTEMPoRARY APPRoACHES To PREVENTIoN AND
TREATMENT oF CoNDUCT DISoRDERS
Abstract
This paper is dedicated to the analysis of different approaches
to prevention and treatment of conduct disorders Descriptions,
characteristics and typology of conduct disorders seen in
contemporary literature, were discussed in the first part of this
article. The second part of the paper is directed to effective
approaches to prevention of conduct disorders along continuum made
by universal, selective and indicated prevention. In addition,
basic principles of legal, social and situ-ational prevention of
offending behavior were also discussed. Finally, literature review
revealed contemporary knowledge on successful approaches in the
treat-ment of conduct disorders and reduction of delinquency and
crime.
Key words: conduct disorder, delinquency, crime, prevention,
treatment
SadrajPredgovorUvod: savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu
poremeaja ponaanja Krivino zakonodavstvo kao instrumenat prevencije
nedozvoljenog ponaanjaTeorijske osnove razvojne prevencije
poremeaja ponaanjaTeorijski i praktini aspekti situacione
prevencijeParadigmatski pristup prevenciji poremeaja u ponaanju i
rizinih ponaanja (sociopedagoki prilog)Vaninstitucionalni tretman
djece i omladine sa poremeajima u ponaanjuExperimential pedagogy an
efficient method for children with behavioral
difficultiesAnalitiko-istraivaki rad u socijalnoj zatiti maloletnih
prestupnika: znaaj, iskustva i kontroverzeZavodske vaspitne mere
mesto u sistemu krivinih sankcija, osnovne karakteristike i
problemi izvrenjaZatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa
koja obeavaElektronski nadzor: kontrola i prevencija
prestupnitvaPotrebe za tretmanom i njegova realizacija u
penitensijarnim uslovimaPrimena konstruktivistike terapije u
forenzikim uslovimaKriminalitet osoba sa aspergerovim
sindromomUnapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i
Hercegovini