UNIVERZITET U BANJOJ LUCI UNIVERSITY OF BANJA LUKA FAKULTET FIZIČKOG VASPITANJA I SPORTA UTICAJ ATLETIKE KAO VANNASTAVNE AKTIVNOSTI NA ANTROPOMOTORIČKI RAZVOJ UČENIKA Magistarski rad Mentor: Kandidat: Doc.dr. Vladimir Jakovljević Simo Cvjetinović Banja Luka, 2018. godina
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
UNIVERZITET U BANJOJ LUCI UNIVERSITY OF BANJA LUKA
FAKULTET FIZIČKOG VASPITANJA I SPORTA
UTICAJ ATLETIKE KAO VANNASTAVNE AKTIVNOSTI
NA ANTROPOMOTORIČKI RAZVOJ UČENIKA
Magistarski rad
Mentor: Kandidat: Doc.dr. Vladimir Jakovljević Simo Cvjetinović
Banja Luka, 2018. godina
UNIVERZITET U BANJOJ LUCI UNIVERSITY OF BANJALUKA
FAKULTET FIZIČKOG VASPITANJA I SPORTA
UTICAJ ATLETIKE KAO VANNASTAVNE AKTIVNOSTI
NA ANTROPOMOTORIČKI RAZVOJ UČENIKA
Magistarski rad
Mentor: Doc.dr. Vladimir Jakovljević Kandidat: Simo Cvjetinović
Banja Luka, 2018. godina
UNIVERZITET U BANJOJ LUCI UNIVERSITY OF BANJALUKA
FACULTY OF PHYSICAL EDUCATION AND SPORT
ТHE INFLUENCE OF ATLETICS AS AN
EXTRACURRICULAR ACTIVITY ON
ANTHROPOMORICAL DEVELOPMENT OF PUPILS
Master thesis
Mentor: Doc.dr. Vladimir Jakovljević Candidate: Simo Cvjetinović
Banja Luka, 2018.
Sadržaj 1. UVOD ...............................................................................................................................2 2. TEORIJSKI OKVIR ISTRAŽIVANJA .........................................................................5
2.1. Opšte karakteristike biološkog i psihološkog razvoja djece od 12 – 15 godina ...5
2.2. Biološke i psihološke karakteristike adolescentnog doba ......................................7
2.3. Mogućnosti opterećenja djece i omladine fizičkim naporom.................................9
2.4. Metode koje se koriste kod obučavanja ................................................................ 13
2.5.2 Funkcionalne sposobnosti .............................................................................. 22
2.5.3 Motoričke sposobnosti ................................................................................... 29
3. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA ............................................................... 33 3.1 Istraživanja morfoloških karakteristika ......................................................... 34 3.2 Istraživanja funkcionalnih sposobnosti ......................................................... 38 3.3 Istraživanja motoričkih sposobnosti .............................................................. 48
4. PROBLEM, PREDMET I CILJEVI ISTRAŽIVANJA ............................................. 52
5. HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA ..................................................................................... 53
6. METOD RADA ............................................................................................................ 54
7.1 Analiza deskriptivnih karakteristika i razlika inicijalnog i finalnog mjerenja primjenjenih varijabli eksperimentalne grupe ......................................................... 767 7.2 Analiza deskriptivnih karakteristika i razlika inicijalnog i finalnog mjerenja primjenjenih varijabli kontrolne grupe ...................................................................... 86 7.3 Analiza razlika na inicijalnom mjerenju .................................................................... 94 7.4 Analiza efekata vannastavne aktivnosti atletike na finalnom mjerenju................... 98
vegetativnih funkcija (krvotoka, disanja i dr.) i psihičkim faktorima, u procesu opšteg
razvoja ne teče paralelno, iako međusobno ne utiču jedne na druge, te je i njihov razvojni
tok specifičan. Pojedine psihofizičke odlike imaju svoje osobenosti i zavise od vrste
fizičke aktivnosti u kojoj dolaze do izražaja. Otuda izvijesne fizičke aktivnosti
zahtijevaju, ali istovremeno i razvijaju određene psihofizičke odlike sa ovim
osobenostima.
(Ljah, 1990) navodi da se apsolutne dimenzije srca uvećavaju, raste njegova
mišićna masa i povećava mu se kapacitet. Učestalost srčanih frekvencija djece iznosi 85 –
90 otkucaja u minutu. One su često nestabilnog ritma, podložne unutrašnjim i spoljašnjim
nadražajima. Radni kapacitet djece ovog uzrasta nije veliki, ali je oporavak od rada koji
je intezivniji i kraći brži nego kod odraslih. Granica radnih sposobnosti u pogledu
izdržljivosti i brzine uzrastom se povećava.
6
(Bijelić i Simović, 2005) navode da tjelesni razvoj i rast djece od 12,5 do 15
godina je u odnosu na raniji period dosta ubrzan. U godini najintezivnijeg rasta dječaci
dobiju 10-15 cm djevojčice oko 8 cm. Srce raste puno brže od sistema krvnih sudova, te
se ponekad može kao pojava javiti povišen krvni pritisak.
Prema (Đuraškoviću, 2009) porast visine tijela, koji je bio relativno usporen i
ravnomjeran, tokom ovog perioda počinje naglo da se povećava naročito izduživanjem
ekstremiteta. Kod djevojčica, obično u toku 2 godine između jedanaeste i trinaeste godine
priraštaj visine iznosi oko 8 cm godišnje, a u dječaka, obično u toku godine između
trinaeste i petnaeste godine oko 10 cm. Varijacije su znatne kako u pogledu početka
ubrzanog porasta, tako i u pogledu veličine godišnjeg priraštaja visine. U ovom periodu
povećava se i godišnji priraštaj težine tijela u odgovarajućem razmjeru. U okviru daljeg
razvoja disajnog sistema, mijenjaju se i njegove funkcije. Vitalni kapacitet pluća se
povećava i krajem ovog uzrasta dostiže vrijednost 2800 cm3 kod djevojčica, a oko 3500
cm3 dječaci. Dijete mijenja svoj izgled i izdužuje se, grudni koš koji je ranije imao izgled
kupe sa bazom okrenutom na dole sada poprima sve više izgled kupe sa bazom
okrenutom na gore. Grudni koš se širi čime se i njegova baza uvećava. Kičmeni stub sa
sedam godina već je stekao normalnu fiziološku krivinu.
(Higgins, 2009) ukazuje da djeca dostizanjem visine odraslog čovjeka, prolaze
kroz periode linearnog rasta koji se odvija u predjelu epifizičnih ploča (zona) dugih
kostiju. Zona rasta predstavlja dio koštanog tkiva koji se nalazi blizu okrajka dugih
kostiju, tačnije između osovine (metafize) i okrajka kosti (epifize). Ovaj dio kosti
poslednji okoštava, pa je kost u tom segmentu podložna povredama i prelomima.
(Đurašković, 2009) ukazuje da je ritam disanja na početku ovog uzrasnog perioda
oko 20 – 25 puta u minutu (kod odraslih 12 – 16 puta). Disanje je obzirom na malu
zapreminu grudnog koša i još nedovoljno razvijenu disajnu muskulaturu plitko. Zato se
svaka uvećana potreba za kiseonikom obezbjeđuje većom učestalošću disanja nego
većom dubinom disanja. Sposobnost plućne ventilacije se uzrastom povećava. U
uslovima uvećanog rada, ona se kod djece od osam do devet godina može povećavati i za
deset do dvanaest puta u odnosu na stanje u mirovanju. Kod djece ovog uzrasta vrlo su
intezivni procesi tkivnog disanja i oksidacioni procesi.
7
Ono je moguće zahvaljujući nekim osobinama cirkularnog sistema (širi otvori
krvnih sudova i bolja prokrvavljenost mišića). Karakteristična je niska tolerancija
organizma na prisustvo ugljen-dioksida u krvi, što znači i na rad aerobnog tipa.
2.2 Biološke i psihološke karakteristike doba puberteta
Adolscencija je doba čovjekovog razvoja koje obuhvata period između 17 i 23
godine. Cjelokupno doba traje od 11 – 21 - 23 godine. Predpubertet traje od 11 - 12 do
13- 14 godina. Pubertet traje od 13 – 14 do 17 – 18 godina. Adolescencija obuhvata
period između 17 – 18 do 20 – 23 godine. Stojanović, (1977).
Kod djevojaka dolazi ranije nego kod dječaka. Tijelo u ovom dobu doživljava
značajan i odlučujući razvoj tako da dostiže zrelost i formiranost.
(Bijelić i Simović, 2005) ističu da je pubertet eksplicitno razdoblje u životu
čovjeka. Ono što se odmah uočava je polna diferencijacija ulaska u ovo razdoblje. Kod
djevojčica nastupa sa 10,5 a kod dječaka sa 12,5 godina, a postoje i druge podjele. To
znači da se predpubertet ranije završi kod djevojčica, dok kod dječaka traje još dvije
godine poslije. Početak puberteta se fiziološki podudara sa pojavom sezamoidne kosti u
tetivi aduktora palca.
Karakteristike ovog razdoblja su:
- Jako ubrzan rast u visinu (koštanim sazrijevanjem raste i tjelesna težina), pa se zato
djeca doimaju slabijim i mršavijim. Dječaci tokom 4 do 5 godina puberteta dobiju
25-40 cm (djevojčice 15 do 30 cm). U godini najintezivnijeg rasta dječaci dobiju 10-
15 cm, a djevojčice oko 8 cm. Na težini dobiju 10 do 30 kg;
- Dolazi do potpunog sređivanja unutar organizma, zahvaljujući potpuno razvijenim
organima;
- Srce raste puno brže od sistema krvnih sudova (žila), te se ponekad može, kao pojava,
javiti povišen krvni pritisak;
- Vitalni kapacitet pluća se povećava zbog znatnog povećanja grudnog koša;
- Izmjena materija je vrlo intezivna (unose se povećane količine hrane).''1
1 S. Bijelić&S. Simović. (2005). Trenažna tehnologija u radu sa mladim sportistima. Banja Luka:Grafid. Str.37.
8
Pri savjetovanju djece i njihovih roditelja, sportski trener treba polaziti od
slijedećih saznanja: (Mihajlović, 2010).
a.) vježbe brzine nisu za organizam djeteta štetne pa nema razloga da se ne primjenjuju.
Pri tome treba izbjegavati takve oblike treninga gdje je značajan anaerobni kapacitet,
odnosno zadržavanje daha, uz povećan pritisak unutar grudnog koša (napinjanja). Djeca
teže podnose anaeroban rad sa većim povećanjem koncentracije mliječne kiseline u krvi,
do koje dolazi pri iscrpljujućem radu na anaerobnom nivou;
b.) vježbe snage mogu imati štetne posledice po dječiji organizam. Današnje metode
vježbi snage, pri kojima se koriste tegovi, dobile su takve dimenzije, da njihova primjena
kod djece nije preporučiva iz razloga:
- vježbe snage pri kojima se upotrebljava 50-100% mišićne snage (to su vrijednosti koje
se danas koriste), izvode se sa zadržavanjem disanja, uz značajno povećanje pritiska
unutar grudnog koša. Sve to remeti fiziološku cirkulaciju, a smatra se da poslije toga
dolazi i do značajnog povećanja pritiska u koronarnim arterijama srca,
- kao što je poznato, mišići imaju svoje pripoje na kostima i na taj način u zavisnosti od
njihove snage i tonusa, vrše određeni pritisak i vučenje na koštano tkivo. Ako su ti
nadražaji umjerenog inteziteta, predstavljaju koristan stimulans za pravilan rast i razvoj.
Suviše jaki nadražaji, posebno ako su asimetrično lokalizovani, posljedično dovode do
deformiteta pojedinih dijelova skeletnog sistema. Zbog toga vježbe snage, u punom
obimu, mogu se slobodno dopustiti tek poslije puberteta, ali je i tada potrebno paziti da se
ne primjenjuju izrazito asimetrični sadržaji. To važi ne samo za asimetriju desno lijevo-
nego i za asimetriju naprijed-nazad;
c.) izdržljivost je sposobnost koja, u prvom redu, zavisi od aerobnog kapaciteta, koji
najsnažnije podstiče funkciju i razvoj srca, perifernog krvotoka i perifernog krvotoka u
mišićima. Ranije se smatralo da je trening izdržljivosti opasan za djecu. Danas je
prihvaćeno mišljenje da za dijete sa zdravim srcem nema opasnosti ako se podvrgava
sistematskom treningu izdržljivosti. Preporučuje se da se takve vježbe izbjegnu pri
temperaturi vazduha većoj od 25-28 stepeni Celzijusa u hladu ili pri relativnoj vlažnosti
vazduha 70-75% odnosno na visini većoj od 2000 metara bez sprovedene aklimatizacije
kao i poslije uzimanja većih količina hrane;
9
d.) fleksibilnost (pokretljivost zglobova) najbolje se može razvijati od 7-10 godine, kada
je evidentna plastičnost koštanog sistema;
e.) vježbe spretnosti mogu se primjenjivati u bilo kom periodu rasta i razvoja.
2.2. Mogućnosti opterećenja djece i omladine fizičkim naporom
Djeca ne podnose jednako dobro vježbe snage, brzine, izdržljivosti, fleksibilnosti i
spretnosti. Zbog toga je potrebno prije svega odrediti uzrast u kojoj određene vrste
navedenih osnovnih aktivnosti mogu biti bez opasnosti dopuštene, odrediti koje osnovne
aktivnosti preovladavaju u određenom sportu, odrediti u kom uzrastu (životnom dobu)
organizam najbolje razvija određenu psihomotoričku sposobnost. Odgovor na prvo
pitanje može dati doktor, a na drugo i treće sportski trener ili sportski pedagog.
(Đurašković, 2009), u svakom slučaju treba istaći da se sportska aktivnost djece i
omladine danas smatra, ne samo dopuštenom, već i poželjnom i to iz razloga što navike
koje se stiču u djetinjstvu ostaju trajne. Veoma važno je da se navika i potreba za
kretanjem stekne u tom uzrastu, kako bi ostala sačuvana za čitav život. Period rasta i
razvoja posebno u fazi puberteta pogodan je za organizam u prihvatanju korisnih
nadražaja kojima tjelesna aktivnost utiče na razvoj funkcionalnih sposobnosti, a
vjerovatno i morfoloških karakteristika, jer sportom je moguće spriječiti pojedine štetne
pojave koje se češće javljaju u fazi puberteta a to su: gojaznost, poremećaj cirkulacije,
loše držanje tijela i sl. (Stojanović, 1977).
Obzirom na to da se u današnjem modernom sportu postižu i svjetski rekordi u
pubertetskom dobu (plivanje, gimnastika...) mora se prihvatiti činjenica da se djeca već
od pete godine podvrgavaju sistematskom, a katkada i napornom treningu. Sigurno da
naporno fizičko vježabanje može imati i štetne posljedice na dijete koje raste i razvija se.
Pojedine psihofizičke sposobnosti prema (Đuraškoviću, 2009). mogu se trenirati u ovim
godinama života i to:
1. brzina se može vrlo dobro tretirati počevši od desete godine života;
2. snaga pokazuje značajan porast tek od puberteta i nadalje, a kod dječaka povezana je
sa lučenjem muških polnih hormona;
3. fleksibilnost se može najbolje razviti od 8-10 godine;
10
4. aerobna izdržljivost se može uspješno razvijati već od ranog djetinjstva.
Pošto je funkcionalna sposobnost srca jedna od glavnih determinanti aerobnog
radnog kapaciteta, a maksimalna potrošnja kiseonika jedan od najvažnijih parametara u
procjeni aerobnih genetskih potencijala jedne osobe, on u velikoj mjeri određuje
uspješnost bavljenja sportovima u kojima dominira fizička sposobnost i izdržljivost. Sve
se više proučava njegova validnost u predviđanju sportskih rezultata za ranu sportsku
selekciju. Problem rane selekcije sportista perspektivnih za sportske discipline tipa
izdržljivosti nameće se kao pitanje kada i u kojim godinama maksimalna potrošnja
kiseonika i funkcionalna sposobnost kardiovaskularnog sistema imaju najveću
prediktivnu vrijednost, zbog donje granice početka sportske selekcije, sportskog treninga,
sportske specijalizacije i sportskog takmičenja.
(Malacko i Rađo, 2004) navode da usmjeravanje djece u sportske aktivnosti na
osnovu nekih antropoloških obilježja predstavlja osnovni preduslov u procesu selekcije.
Bez obzira na granu sporta, postoje određena pravila koja su zajednička i koja imaju
opšte značenje. Njih bezuslovno uzima u obzir svaka selekcija. Testovi ne moraju biti
apsolutni pokazatelji nadarenosti, neki pojedinci mogu imati loš dan, a drugi se razvijaju
sporije.
Zdravstveni aspekti se zasnivaju na principu da izabrani sport i zdravstveno stanje
sportiste ne smiju biti ni u najmanjoj mjeri međusobno nepovoljnog uticaja. Dijete bez
obzira na dob treba svakodnevno kretanje, zbog toga je idealno ako se sedmogodišnjaci
svakodnevno jedan čas bave nekom sportskom aktivnošću. Neka djeca u osnovnu školu
ne dođu sa osnovnim spretnostima kao što su hodanje, trčanje, bacanje, skakanje,
puzanje, hodanje na sve četiri, ciljanje,... to znači da su se u predškolskom razdoblju
premalo kretali, odnosno nisu imali mogućnosti biti aktivni pod stručnim vodstvom.
Aktivnost kretanja je jako važan vanjski faktor djetetovog razvoja na svim razvojnim
područjima (tjelesnom, motoričkom, kognitivnom, emocionalnom i socijalnom). Ako se
djeca premalo kreću, imaju sve veći rizik oboljenja od raznih bolesti. Redovna aktivnost
kretanja je važan razvojni faktor jer je korisna za jačanje i očuvanje zdravlja te za
oblikovanje navika i ponašanja koji garantuju zdrav životni stil.
''Pod sportskom nadarenošću (talentom) i sposobnošću smatramo izuzetne
manifestacije parametara motorne aktivnosti koji su od odlučujućeg značaja za visoku
11
sportsku rezultativnost.''2. Drugim riječima, talentovani atletičar treba da raspolaže
povoljnim nasljednim anatomskim, fiziološkim, psihološkim i drugim odlikama na
osnovu kojih može da ima najveće rezultate u sportu. Pored ovih osnovnih uslova, kao
početnih faktora u izboru mladih atletičara, veliku ulogu imaju i sljedeći faktori; tradicija,
naučno-postavljen trening, određen nivo treninga, stručnost i iskustvo trenera, kvalitet
opreme i objekata i sl.
(Bompa, 2006.) ukazuje da u treningu postoje dvije osnovne metode selekcije,
prirodna i naučna. Naime, praksa je pokazala da se pravi talenti iskazuju tek poslije
višegodišnjeg treninga.
„Naučna istraživanja i ispitivanja na polju selekcije potvrdila su tvrdnju da kad je
riječ o talentu u sportu ne postoji samo jedan glavni činilac koji karakteriše taj talenat,
već se mora voditi računa o više činilaca kao što su:
1. rezultat početnika;
2. tjelesni razvoj – odgovarajuća konstitucija za određenu atletsku disciplinu
manifestuje se kroz; građu tijela, težinu i visinu i drugih dimenzija organizma;
3. zdravstveno stanje i opšta funkcionalna sposobnost sportiste (utvrđuje se
ljekarskim pregledom);
4. koordinacija pokreta i tehnička pripremljenost koja treba da ukaže na podobnost
mladog sportiste na usvajanje određene tehnike“.3
Talentovani atletičari razlikuju se od netalentovanih uglavnom još po sljedećim
karakteristikama:
1. pod uticajem treninga poboljšavaju im se rezultati, a fizički se razvijaju iznad
prosjeka;
2. kod opterećenja istog inteziteta postižu bolje rezultate od svojih drugova;
3. relativno dobro podnose opterećenje pri treningu zbog čega se kod njih brže može
povećati opšte opterećenje;
4. brže usvajaju nove pokrete, daju bolje rezultate pri učenju tehnike i iste uspješnije
primjenjuju u novim uslovima.
2 S. Bijelić&S. Simović. (2005). Trenažna tehnologija u radu sa mladim sportistima. Banja Luka:Grafid. Str.37. 3 Z.I. Kuznjecova. (1975). Kriticeskie periodi razvitka dvigesteljnih kacestv skoljnikov. Fiziceskaja Kuljtura v skolje, NI. Str. 7.
12
Osnovna selekcija je početna i orjentaciona, dok je prava selekcija višegodišnja,
jer praksa je pokazala da neki početni rezultati kod djece od 10 – 11 godina nisu garancija
za neki veći napredak, dok sa druge strane neka djeca u tom uzrastu sa slabijim početnim
rezultatima kasnije u doba puberteta postižu bolje rezultate.
(Wiliam, Bowerman i Freeman, 1999) ukazuju da povezivanje sportskih i
takmičarskih sposobnosti ima nesumljivog opravdanja zbog činjenice da samo optimalan
stepen usaglašenosti takmičarskog potencijala sa opšte sportskim kvalitetima obezbjeđuju
uspješnost u sportu. Takmičarski potencijal podrazumijeva prikladan stepen sposobnosti,
želje i potrebe da se kroz takmičenje postignu vrijedni takmičarski rezultati. Sportski
kriterijum uključuje sposobnost uklapanja u zahtjeve koje izabrani sport postavlja, a
odnose se na režim treninga, režim rada i odmora, prikladno korišćenje slobodnog
vremena, formiranje određenih navika (u ishrani...). Sposobnost da se individualni ciljevi
postignu kroz zajedničku akciju čini da sportska fizionomija jednog takmičara u velikoj
mjeri određuje i efikasnost pojedinca. Sprinteri se ne traže prema veličini ili građi tijela,
već na temelju „sirove“ brzine.
Vođenje sportiste kroz trening i takmičenja traži od trenera solidno poznavanje
psihologije ličnosti i psihologije grupe, a sastav uključuje i adekvatna ulaganja u sportiste
kojima se povjerava određena dimenzija vođstva. Selekcija koja nije blagovremeno uzela
u obzir rješavanje problema vođstva, po pravilu biva veoma neotporna na nepovoljne
tokove kako u situaciji jednog takmičenja, tako i na planu prevazilaženja dužih perioda
takmičarskih ili drugih kriza.
(Malacko i Rađo, 2004) ukazuju da se suštinski odgovori na pitanja prilikom
ocjenjivanja efekta treninga mogu dobiti jedino na osnovu analize relacija između
izvršenog rada na treningu, s jedne strane, i stanja organizma u različitim tranzitivnim
vremenskim tačkama organizma sportiste (reakcije organizma sportiste), s druge strane.
Sportska obuka koja zapostavlja širok dijapazon vaspitnih i etičkih principa ozbiljno
rizikuje da kod mladih ljudi stvori stav poistovjećivanja takmičarskih uspjeha i široke
dimenzije uspješnosti koju daje cjelovito posmatrana sportska aktivnost. Takav ishod
često vodi nepoželjnim ishodima.
Sportista može postići vrlo visok stepen sposobnosti na području svojih fizičkih,
tehničkih i taktičkih kvaliteta, ali se čak ni najveći takmičarski potencijali ne moraju
13
iskazati odgovarajućim dostignućima. Ta divergencija potencijala i dostignuća gotovo je
tipična za sportiste na koje se nije optimalno i pravovremeno djelovalo sredstvima
savremenog sportskog vaspitanja.
(Wiliam, Bowerman i Freeman, 1999) navode da tokom specijalizacije sportisti
odabiru kojim će se sportom ili disciplinom u tom sportu baviti. Kada se, specijalizuju
tada mogu postepeno povećavati intezitet i volumen treninga, koji će ih dovesti do
vrhunskih rezultata.
Trener na sportistu ne smije da gleda samo kao na takmičara, već da u najranijim
fazama rada sa mladim sportistima pokaže da shvata punu dimenziju potreba mladih
ljudi, potreba koje prevazilaze okvire sportske aktivnosti. Suprotan stav mogao bi da
dovede do situacije da sportista već na samom početku svoje sportske karijere počne da
doživljava sport kao manje ili veće trpljenje. Istovremeno investiranje i u sportsku
aktivnost i u uspješnost u osnovnom zanimanju (prije svega školovanjem) je ne samo
pedagoški i etički vrijedno, nego se na taj način postiže da sportista stekne i učvrsti
sopstveno osjećanje sigurnosti, koje je značajno i za takmičarsku uspješnost. Za izuzetno
talentovane sportiste posebno je značajno da na vrijeme i prikladan način prihvate
situaciju poraza kao sastavni dio sportskog takmičenja i da formiraju racionalnije stavove
i prema sportskoj i prema opštoj uspješnosti. Takmičenje i želja da se protivnik pobijedi
treba da kod mladog sportiste bude ugrađen u potrebu da se dokaže sopstvena uspješnost,
a ne neuspješnost protivnika.
2.4. Metode koje se koriste kod obučavanja
(Malacko i Rađo, 2004) metodama treninga najčešće podrazumijevaju način
treninga, odnosno način primjene odabranih sredstava i doziranih opetrećenja. Trenažne
metode su se u dosadašnjoj praksi pokazale efikasne isključivo u slučajevima kada
dovode to tzv. cirkulacije i mišićne adaptacije, a cirkulacija obuhvata povećanje
minutnog volumena srca, mišića, gustoće kapilara, volumena krvi, količine hemoglobina
i veličine srca, dok se pod mišićnom adaptacijom smatra povećanje količine mioglobina,
puferskih kapaciteta, aktivnosti enzima, količine mišićnog glikogena, promjene u
mišićnim vlaknima i dr. Od pravilnog izbora metoda u mnogome zavise i budući rezultati
atletičara početnika. U atletici se koriste najčešće sljedeće metode:
14
1. Metod demonstracije – ovo je najvažnija metoda u programu obučavanja tehnike
bilo koje atletske discipline. Početniku treba prije svega stvoriti predstavu o tome
kako izgleda pokret u cjelini. Ono što trener ne može pravilno da demonstrira koristi
se kinogramima i filmovima ili pak koristi pomoć starijih, iskusnijih atletičara koji
mogu da demonstriraju dobro savladanu određenu tehniku;
2. Metod objašnjavanja – bez ove metode ne može se zamisliti niti jedan trening.
Rječnik kojim se trener služi mora da bude jezično čist, stručno pravilan i pristupačan
opštem nivou obrazovanja mladih atletičara. Zatim, trener vodi računa da ne objašnjava
ono zašto atletičari nisu dovoljno pripremljeni;
3. Način obučavanja – tehnike pojedinih atletskih disciplina kao i elementi atletske
tehnike mogu se savladavati na dva osnovna načina: u cjelini (sintetički) ili po
dijelovima (analitički), zavisno od složenosti discipline. Svaki od ova dva načina
obučavanja ima svojih prednosti i nedostataka. Kod nekih pokret se može primijeniti na
jedan način, a kod drugih na drugi. Sintetički metod pokreta ima prednosti i njega treba
više primjenjivati. Kod nekih disciplina kao što su trčanje preko prepona, više prednosti
pri obučavanju ima analitički metod.
(Malacko i Rađo, 2004) ističu da se organizam sportiste na osnovu neprekidnih i
postepenih stimulusa (sredstava, metoda i opterećenja) adaptira na sve veće napore u toku
procesa treninga, što se povoljno odražava i na povećanje radne sposobnosti.
2.4.1 Obučavanje tehnike trčanja (Bompa, 2006) navodi da prema trčanju kao osnovnom vidu čovjekovog kretanja i
fizičke aktivnosti treba prići ozbiljno i stručno, jer od pravilnog trčanja zavisiće u
mnogome rezultati u skoro svim atletskim disciplinama, zato treba mlade atletičare –
početnike naučiti lakom, slobodnom i što prirodnijem trčanju bez suvišnog naprezanja.
Glavni cilj ovog treninga je povećati radne sposobnosti i vještine te razviti snažan
psihički profil. Trener vodi i planira trening te proučava sportistu.
Istraživanje (Wiliam, Bowerman i Freeman, 1999) pokazuju da se jedan trkački
korak sastoji se iz faze odskoka, faze leta i faze doskoka.
Faza odskoka – period gdje se vrši opružanje noge što više nazad.
15
Faza leta - nastaje poslije učinjenog odskoka. Ovdje se prednožna – zamajna noga
sprema da doskoči na tlo, a zanožna je još pozadi. Potrebno je da trkač u ovom periodu
bude što opušteniji i mekši.
Faza doskoka – nastaje poslije spuštanja prednožne noge na tlo. Stopalo se stavlja na tlo
opušteno i na prednji dio, velika je greška ako se staje na petu. Stopalo ovdje vrši ulogu
„amortizera“ jer treba da ublaži doskok.
Kod trčanja vrlo je bitan pravilan položaj tijela koji utiče na sve pokrete trčanja.
Pravilno držanje tijela je neophodan uslov za pravilnu koordinaciju pokreta ruku, nogu i
trupa.
Rad ruku – ruke su savijene pod uglom (nadlaktica - podlaktica) od devedeset stepeni,
šaka je u produžetku podlaktice, prsti malo savijeni. U prednji položaj ruka dolazi u
zamahu do brade. Zadnji položaj ruka zauzima tako da pređe 10-15 cm liniju kuka.
Položaj glave i trupa – položaj glave i trupa treba da bude prirodan i u produžetku
kičmenog stuba. Vratni mišići treba da budu opušteni. Trup se ne smije klatiti ni lijevo ni
desno. Za vrijeme trčanja disanje je na usta i nos. Po prelasku momenta vertikale, počinje
odskok koji se završava potpunim napuštanjem tla stajne noge koja se u tom momentu
nalazi pod uglom od 50-55 stepeni. Krajnji momenat odskoka je usaglašen sa pokretom
zamajne noge.
Vježbe za usvajanje pravilnog načina trčanja:
Trčanje sa visokim dizanjem koljena – pri čemu su koraci kratki, tako da se trkač skoro
kreće u mjestu, koljena su labava a trup u uspravnom položaju;
Nisko gaženje – trčanje sa sasvim kratkim i brzim koracima, pri čemu se koljena ne dižu,
prsti ostaju na tlu a dižu se i spuštaju samo pete;
Trčanje sa zabacivanjem potkoljenica unazad tako da se dodirne sjedalni mišić. Trup je
jako nagnut unaprijed;
Trčanje u skokovima s noge na nogu - koraci su duži nego kod običnog trčanja, doskok je
na prednji dio stopala.
Greške u tehnici trčanja i način njihovog otklanjanja:
Skip položaj gdje početnik pretjerano podiže koljena pri uspravnom položaju tijela i
visokom doskoku na prednji dio stopala. Ovakav položaj nastaje zbog prevage pregibača
buta nad njegovim opružačima. Greške ovog tipa se mogu eliminasti postepenim
16
jačanjem mišića zadnje lože buta (opružača) kroz razne vježbe snage i trčanje po
valovitom terenu;
Padajući položaj, pri kome je trup nagnut unaprijed, a faza zadnjeg odskoka suviše je
duga, što dovodi do bježanja nogu nazad i niskog prevođenja koljena. Ovaj položaj je
posljedica slabih pregibača buta. Vježbe za ispravku ove greške su: skip sa visoko
podignutim koljenima, poskoci i razni skokovi sa snažnim akcentom na visokom
provođenju koljena;
Položaj sa savijenim nogama pri čemu su noge u zglobu koljena savijene, a stopalo
napada tlo najčešće petom. Ovaj položaj uslovljavaju slabi mišići buta (četveroglavi
mišić) i mišići opružači tabana. Vježbe za jačanje ovih mišića i korekciju ovog položaja
su: poskoci raznih vrsta, uspon na prste sa i bez opterećenja itd;
Sjedeći položaj, pri čemu je početnik „prelomljen“ u zglobu kuka a karlica je povučena
unazad što izrazito skraćuje dužinu koraka. Ovaj položaj može da izazove nedovoljna
snaga mišića karličnog pojasa i njegova slaba pokretljivost. Ovdje pomažu vježbe
gipkosti i vježbe za jačanje mišića trbuha, slabinskih mišića i opružača donjeg dijela
kičmenog stuba;
Postavljanje stopala okrenutih u polje, uzrok može biti u krivom postavljanju noge i u
ravnim tabanima, a najčešće u nemarnom provođenju tehnike na treningu. Najbolje
vježbe su ritmičko trčanje, bosonogo po mekoj podlozi (trava, pijesak, mahovina) sa
obraćanjem pažnje na pravilno postavljanje stopala.
2.4.2 Obučavanje tehnike trčanja – sprint
„Rezultat u sprintu je u neposrednoj zavisnosti od brzine reagovanja na startu,
dužine i frekvencije koraka. S toga je neophodno primjenjivanje specifičnih vježbi i
razvijati osobine: snagu, brzinu pokretljivosti, okretnost i izdržljivost, odnosno one
osobine koje su neophodne sprinteru za usavršavanje tehnike trčanja“4
Kod trčanja na kratke staze izdvajamo četiri faze:
1. Položaj trkača na startu;
2. Start i startno ubrzanje;
3. Trčanje na stazi i
4 M.A. Marinković. (1977). Atletika za najmlađe. Beograd. Str. 44.
17
4. Finiš trčanje.
Vježbe za usavršavanje tehnike niskog starta:
1. Trčanje sa ubrzanjem iz visokog starta;
2. Trčanje iz niskog starta uzbrdo;
3. Trčanje iz niskog starta po oznakama;
4. Trčanje iz niskog starta po oznakama preko medicinke.
Vježbe za usavršavanje tehnike trčanja:
1. Trčanje sa ispravljenim koljenima, gdje radimo guranje samo stopalom od podlogu;
2. Trčanje u mjestu sa pokretanjem unazad, uz visoko podizanje koljena;
3. Trčanje skokovima sa noge na nogu, pri tome potpuno ispraviti odskočnu nogu;
dimenzionalnosti skeleta, faktor cirkularne dimenzionalnosti tijela (volumen i masa tijela)
i faktor potkožnog masnog tkiva. (Malacko i Rađo, 2004.) ovaj četverodimenzionalni
morfološki prostor označavaju sa četiri faktora i to:
Longitudinalna dimenzionalnost skeleta koja je odgovorna za rast kostiju u dužinu;
Transferzalna dimenzionalnost skeleta odogovorna je za rast kostiju u širinu;
8 T.O. Bompa. (2006). Periodizacija - teorija i metodologija treninga. Zagreb. Str. 159. 9 J. Malacko & I. Rađo. (2004). Tehnologija sporta i sportskog treninga. Sarajevo. Str. 160.
22
Volumen i masa tijela odgovorna za ukupnu masu i obim tijela i potkožno masno tkivo
odogovrno je za količinu masti u orgnizmu.
Pošto longitudinalna dimenzionalnost skeleta najviše korelira sa transferzalnom
dimenzionalnošću, a volumen i masa tijela sa potkožnim masnim tkivom, ovi faktori se
ponekad povezuju tako da formiraju dva faktora i to dimenzionalnost skeleta i
voluminoznost tijela. Koeficijent urođenosti za dimenzionalnost skeleta iznosi oko .95,
voluminoznost tijela .90, a masnog tkiva .50. Prema tome, najveća transformacija pod
uticajem sportskog treninga moguća je kod masnog tkiva, zatim voluminoznosti tijela, a
gotovo je zanemarujuća kod dimenzionalnosti skeleta. Rađo i Wole, (2002).
2.5.2 Funkcionalne sposobnosti U okviru dijagnosticiranja inicijalnog, tranzitivnog i finalnog stanja sportiste,
(Wiliam, Bowerman i Freeman, 1999) navode da se za ocjenu zdravstvenog statusa vrši
mjerenje, bazičnih i specifičnih funkcionalnih i motoričkih sposobnosti, određivanje
strukture ličnosti i mentalnih sposobnosti, te ocjenu situacijske efikasnosti. Mjere se i
kognitivne (intelektualne) sposobnosti te konativne osobine ličnosti, međutim, u atletici
se rijetko provode ovi testovi i upravo je na trenerima da postaknu rad na tim
komponentama, jer u njima leži prilika za napretkom. Razdoblja treninga u periodizaciji
nazivaju se ciklusi.
Svaka aktivnost ljudskog organizma, bez obzira da li se radi o fizičkom radu ili
kontrolisanoj sportskoj aktivnosti, zavisi od: mišićne snage, brzine pokreta i od njegove
izdržljivosti. Zajedničko za sve navedene faktore jeste da se oni ispoljavaju putem
kontrakcije mišićnog tkiva kao pogonske snage. Fiziološki osnov mišićne kontrakcije
obezbjeđuje energija oslobođena u toku biohemijskih reakcija, koje se odigravaju u
organizmu. Energija u ovim biohemijskim rekacijama, koja se oslobađa uvijek kada
reakcioni sistem prelazi sa višeg u niži energetski nivo. Energija se najčešće oslobađa u
obliku toplote. (Stojanović, 1977).
„Razvoj i funkcionisanje kardiovaskularnog sistema prilagođava se zahtjevima
ovog dobnog uzrasta, tako da dolazi do porasta funkcionalnih mogućnosti ovog sistema.
Dolazi do porasta arterijskog krvnog pritiska koji se kreće od 90-105 mmH (12,0-14,0
23
kPa) sistolni a dijastolni od 55-65,0 mmHg (7,3 – 8,7 kPa).“10 Međutim, Đurašković
(2009.) navodi da energija koja je potrebna za fiziološke procese u ćeliji nije toplotna,
već hemijska energija, koja će prouzrokovati mehanički pokret u slučaju mišićne funkcije
u organizmu. Dakle, osnovni oblik energije u organizmu čovjeka jeste hemijska energija
deponovana u hemijskim vezama organskih jedinjenja. Ta potencijalna energija može da
se transformiše u: mehaničku energiju pri mišićnim kontrakcijama, hemijsku energiju za
sintezu raziličitih molekula u ćeliji, energiju za transport različitih supstanci kroz
ćelijsku membranu u unutrašnjost ćelije i obrnuto i električnu energiju nervnih impulsa.
Zdravstveni status je osnovni kriterijum za uključivanjem djece u rad na razvoju
motoričkog ponašanja. Naravno, to je u slučajevima kada su djeca bolesna duži
vremenski period (obavezno ležanje, zarazne bolesti, razni deformiteti i sl.) Postoji veći
broj potencijalno bolesnih stanja kod djece, ali u radu na razvoju motoričkog ponašanja
pažnja se obraća na: status organizma i posturalni status. (Đurašković, 2009).
Status organizma
Status organizma djece kontroliše se na prikladan način:
• status kardiovaskularnog sistema - povremenom palpacijom srčanih frekvencija u
mirovanju, odmah poslije aktivnosti i nakon smirivanja organizma;
• status respiratornog sistema - povremenom pažnjom na disanje tokom aktivnosti
srednjeg i većeg inteziteta;
• pojavu nekih manjih infektivnih žarišta – opažanjem ponašanja i koncentracije, te
mjerenjem tjelesne temparature;
• stanje usne šupljine i zuba – dostavljanjem dokaza roditelja o povremenom pregledu.
Stanja koja sportske trenere navode na sumnju prijavljuju se roditeljima, uz
preporuku da se obrate odgovarajućem specijalisti.
Posturalni status
Posturalni status (držanje tijela) kontroliše se u odnosu na:
• kičmeni stub – skolioza, lordoza, kifoza;
• noge – O, X;
• stopala – ravna i ostali deformiteti.
10 R. Đurašković. (2009). Sportska medicina. Niš. Str. 49.
24
Osim ovih pregleda, obraća se velika pažnja na čistoću tijela, odjeće i obuće, kao i
na higijenske navike djece. Stanja koja se mogu popraviti vježbanjem (stanje
kardiovaskularnog i respiratornog sistema i loša držanja tijela) popravljaju se od strane
sportskog trenera, uz adekvatan izbor i doziranje vježbi i aktivnosti. Za ostala stanja djece
roditelji se upozoravaju i upućuju na odgovarajuće zdravstvene stručnjake.
U biohemiji sporta aerobni i anaerobni procesi (obuhvataju u okviru regulacionih
funkcija prva dva mehanizma) se nazivaju bioenergetske sposobnosti, koje imaju jasno
definisane kriterijume i razrađene trenažne metode sa biohemijskom osnovom, koje
stimulišu tačno određene metaboličke procese.
Tabela 1. Intezitet, kapacitet i efikasnost funkcionalnih sposobnosti (prema Volkov,
Pregledom Tabele 1. jasno se vidi da se radi o vrlo složenoj strukturi koja
predstavlja produkt unutrašnjih mogućnosti organizma (funkcionalne sposobnosti), te je
potrebna detaljnija dijagnostika sve tri sposobnosti po sva tri kriterijuma.
Za aerobni intezitet, potrebno je izmjeriti maksimalnu potrošnju kiseonika (VO2
max), za kapacitet potrebno je izmjeriti ukupnu potrošnju O2 za vrijeme vježbanja i za
utvrđivanje aerobne efikasnosti potrebno je odrediti prag anaerobnog metabolizma
(ANP). Kao što je navedeno, energija neophodna za mišićne kontrakcije se obezbjeđuje
uz prisustvo kiseonika, odnosno dio energetskog kapaciteta koji se oslobađa u
mitohondrijama i zbog toga je sporiji od anaerobnih izvora energije.
25
Aktivnosti bazirane na aerobnom kapacitetu su okarakterisane nižim intezitetom
rada i mogu dugo trajati. Aerobni procesi obezbjeđuju energiju putem aerobne razgradnje
glukoze i lipida (lipoliza). Na ovaj način moguće je obezbijediti velike količine energije
što omogućava dugotrajan rad u ovakvom režimu. Obim aerobnih sposobnosti organizma
označava se kao aerobni kapacitet odnosno aerobna moć. Mnogi istraživači smatraju da
je ispravnije govoriti o aerobnoj moći kao sposobnosti da se unese i utroši što veća
količina kiseonika za određeni vremenski period u toku mišićnog rada. Direktna mjera
aerobne moći organizma je maksimalna potrošnja kiseonika (VO2 max) koja predstavlja
maksimalnu količinu utrošenog O2 koji u prirastu inteziteta ne može da se više poveća.
Maksimalna potrošnja kiseonika (VO2 max) se izražava apsolutno (1/min) ili relativno
(m1/kg/min). Mjerenjem ovog parametra moguće je odrediti fizičku radnu sposobnost.
Potrošnja kiseonika se može mjeriti direktno i indirektno, u laboratoriskim i terenskim
uslovima. Iz vrijednosti utrošenog kiseonika može se izračunati kiseonički puls, koji
predstavlja količinu ekstrahovanog kiseonika iz krvi izbačene od strane lijeve komore u
jednoj sistoli, odnosno količini O2 koja se jednom kontrakcijom srčanog mišića dopremi
do tkiva.
„Dobar pokazatelj toga koji energetski sistem najviše učestvuje u nekoj aktivnosti
je stepen mliječne kiseline u krvi. Uzimaju se uzorci krvi te se meri koncentracija laktata.
Prag od 4 miliona mlečne kiseline pokazuje da u resintezi ATP-a i anaerobni i aerobni
sistem jednako učestvuju. Viši stepen mlečne kiseline pokazuju da dominira anaerobni ili
laktatni, a niži da dominira aerobni.“11
Frekvencija srca
Frekvencija srca (HR) je jedan od značajnijih pokazatelja funkcije
kardiovaskularnog sistema. Mjerenje srčane frekvencije (puls) jednostavan je metod, a
pouzdanost i tačnost mjerenja je visoka. Frekvencija srca predstavlja broj otkucaja
srčanih ciklusa u toku jednog minuta.
Prema Đurašković (2009) frekvencija srca u mirovanju, kod zdravih mladih osoba
iznosi 60-80 srčanih ciklusa u minuti. Njene vrijednosti zavise od pola, kod žena je veća
vrijednost nego kod muškaraca za oko 10-15 ciklusa u bilo kojim uslovima. Sa godinama
dolazi do promjene frekvencije srca, kao što se vidi u Tabeli 2.
11 T.O. Bompa. (2006). Periodizacija - teorija i metodologija treninga. Zagreb. Str. 32.
26
Tabela 2. Prosječne vrijednosti frekvencije pulsa u različitim dobnim uzrastima prema
Stojanović (1977)
GODINE ŽIVOTA Frekvencija srca Novorođenče 135 U prvoj godini 120 U 6 godina 95 U 7 godina 92 U 8 godina 90 U 9 godina 88 U 10 godina 86 U 11 godina 84 U 12 godina 82 U 13 godina 80 U 14 godina 78 U 15 godina 76
Treba naglasti da su ovo prosječne vrijednosti i da opseg između max i min.
vrijednosti kreće od 30 do 50 srčanih ciklusa u minuti. Frekvencija srca je mjerena u
uslovima relativnog mirovanja. Dok se kod sportista frekvencija srca spušta i do 30
otk/min, (Nikolić, 1995.) konstatuje da kod netreniranih osoba može da dostigne i do 100
otk/min i u jednom i u drugom slučaju srce u svakom minutu ispumpa 4 do 6 litara krvi.
U naporu je količina ispumpane krvi 4 do 7 puta veća što znači da i srčana frekvencija
mora biti veća. Ona se može povećati samo do određene vrijednosti, koja je limitirana
energetskim procesima u srčanom mišiću, ali i vremenom relaksacije između dvije
kontrakcije, kada se srce puni.
(Đurašković, 2009) takođe navodi da prema preporukama najpoznatijih
proizvođača pulsmetara (''Polar'') intezitet opterećenja je moguće podijeliti u tri zone
zavisno od max srčane frekvencije i to:
• I Zona 50-60% maksimalne srčane frekvencije (Hr max). Ovo je lagana fizička
aktivnost koja odgovara početnicima u rekreativnoj aktivnosti gdje se kao primarni
izvori koriste masti;
• II Zona 60-70% makasimalne srčane frekvencije što podrazumijeva fizičku aktivnost
srednjeg inteziteta. Rad u ovoj zoni ima značajan uticaj na kardiovaskularni sistem;
27
• III Zona je 70-80% maksimalne srčane frekvencije. Radi se o višem nivou aero
fizičkih aktivnosti koji utiču na povećanje vrijednosti maksimalne vrijednosti
potrošnje kiseonika.
Frekvencija srca reguliše se na dva načina: prilivom krvi i kontrolom preko
autonomnog nervnog sistema. Srčana frekvencija je uglavnom pod uticajem ovog drugog
mehanizma, zbog činjenice da simpatički sistem (adrenalin) povećava frekvenciju srca,
dok je parasimpatički (nervus vagus) smanjuje. Najčešći problemi koji opisuju
nepravilnost rada srca su: tahikardija koja se definiše kao srčana frekvencija od preko
100 otkucaja u minuti, i bradikardija koja se definiše kao srčana frekvencija manja od 60
otkucaja u minuti. Kao i kod svakog mišića, pa i kod srca, kada se primjenjuje redovna
fizička aktivnost, masa srca se povećava, pa ono može da odgovori na intezivnije napore.
Istovremeno se srčana frekvencija smanjuje, pa se uz manji utrošak energije i kiseonika
postiže veći rad. Zbog ovih parametara, bitno je konstantno mjeriti srčanu frekvenciju, jer
se na osnovu nje mogu odrediti vrste vježbanja, dužina trajanja i krajnji cilj koji se želi
postići. Srčana frekvencija u mirovanju predstavlja jedan od značajnijih parametara
kondicione pripremljenosti sportista. Kod utreniranih osoba je uvijek nešto niža i kod
vrhunskih sportista može dostići vrijednost do 30 otkucaja u minuti. Međutim njena
vrijednost opada sa godinama. U svakom slučaju, frekvencija srca u mirovanju oslikava
funkciju autonomnog nervnog sistema i odnosa između simpatikusa i parasimpatikusa.
Srčana frekvencija u mirovanju varira od sportiste do sportiste. Srce sa nižom
frekvencijom koristi manje energije od srca sa višom frekvencijom za istu količinu
protoka. Frekvencija srca u miru često se koristi kao pokazatelj uticaja fizičkih trenažnih
opterećenja kod sportista, učenika i osoba koje se organizovano bave rekreacijom.
Đurašković (2009). Mnogi treneri i pedagozi fizičke kulture smatraju usporenje rada srca
u miru kao pokazatelj dobre fizičke kondicije.
„Promet energije odvija se u hemijskim i biohemijskim procesima na nivou svake
ćelije u organizmu konstantno i kada se odvija i ne odvija spoljašnji i unutrašnji rad. U
mišićnim ćelijama se hemijska energija pretvara u mehačku, koju muskulatura koristi za
kontrakciju i održavanje mišićnog tonusa, a dio se pretvara u toplotnu energiju. Ishranom
unijete hranljive materije: bjelančevine, masti i u ugljeni hidrati putem biohemijskih
procesa (oksidativni procesi) daju energiju koja se koristi za sintezu adenozin trifosfata
28
(ATP), odnosno mišićnu aktivnost. Tako se oksidacijom jednog mola glikoze (180 gr.
glikoze) oslobađa 686000 kalorija ili 2872 KJ. Metabolički procesi koji se odvijaju u
organizmu u cilju obezbeđivanja i zadovoljavanja energetskih potreba mišićne
kontrakcije mogu se odvijati u prisustvu O2 (kiseonika) u kom slučaju govorimo o
aerobnim procesima ili bez prisustva kiseonika kada se radi o anaerobnim pocesima. Ova
dva procesa su međusobno neodvojiva.“12
„Minutni volumen srca u toku opterećenja raste proporcionalno intezitetu, a zavisi
od frekvencije srca i udarnog volumena. Maksimalne moguće vrijednosti minutnog
volumena srca iznose u prosjeku oko 20-30 l/min. U toku intezivnijih fizičkih
opterećenja, bilo da se radi o trenažnim ili takmičarskim sportskim aktivnostima, dolazi
do preraspodjele krvi u organizmu. Tako da se najveća količina krvi usmjerava prema
skeletnim mišićima, dolazi do smanjenja dopremanja krvi bubrezima i jetri. Zahvaljujući
ovome, od maksimalne vrijednosti minutnog volumena u toku intezivnih fizičkih
opterećenja koja iznosi 25 l/min, 20 litara je usmjereno prema skeletnim mišićima, a
ostali dio je usmjeren prema splanhičkoj regiji i jetri.“13
Tabela 3. Povezanost srčane frekvencije i procenat maksimalne potrošnje kiseonika
prema Đurašković (2009)
Osobe Min. Vol. Srca (ml/min) Frekv. Srca (udar/min Udarni vol. (ml)
Netrenirane 5.000 70 71,43
Utrenirane 5.000 50 100
(Higgins, 2009) je došao do zaključka da maksimalna frekvencija srca (MHR)
predstavlja najveći broj srčanih otkucaja u minuti. Kod većine ljudi je određena
genetikom i godinama. Kod fizičke aktivnosti maksimalna frekvencija srca počinje da
opada za jedan otkucaj u minuti, dok kod osoba koje redovno treniraju, ona godinama
ostaje nepromijenjena. Pored toga što maksimalna frekvencija srca (MHR) pri fizičkom
opterećenju može da dostiže i vrijednosti do 250 otk/min, porast pri opterećenju je
limitirana na oko 200 kod zdravih i mladih ljudi. Maksimalna frekvencija srca može se
12 R. Đurašković. (2009). Sportska medicina. Niš. Str. 281. 13 R. Đurašković. (2009). Sportska medicina. Niš. Str. 260.
29
teorijski odrediti preko formule MHR = 220 – godine života, međutim u svom ličnom
primjeru, a i u praksi sam nailazio da u odnosu na godine odstupa i do 40 otk/min.
(Stojanović, 1977) dolazi do saznanja da u okviru psihomotornog razvoja tokom
života nastaju promjene psihofizičkih odlika: brzine, snage, izdržljivosti, okretnosti i dr.
Razvoj ovih odlika uslovljen stanjem lokomotornog aparata, karakterom nervne
regulacije, stanjem vegetativnih funkcija (krvotoka, disanja i dr.) i psihičkim faktorima, u
procesu opšteg razvoja ne teče paralelno, iako međusobno ne utiču jedne na druge, te je i
njihov razvojni tok specifičan. Pojedine psihofizičke odlike imaju svoje osobenosti i
zavise od vrste fizičke aktivnosti u kojoj dolaze do izražaja. Otuda izvijesne fizičke
aktivnosti zahtijevaju, ali istovremeno i razvijaju određene psihofizičke odlike sa ovim
osobenostima.
(Đurašković, 2009) ukazuje da pored indirektnog određivanja, maksimalna
frekvencija srca se može direktno procijeniti određenim testovima opterećenja. Srčana
frekvencija zavisi od pozicije tijela, uključene mišićne mase itd. Maksimalna frekvencija
srca je manja oko 5-6% kod plivača u osnosu na atletičare. Ovo se može objasniti
značajnom ulogom ruku u odnosu na noge kod plivača, ali i horizontalnim položajem
tijela koje potpomaže brže vraćanje venske krvi u srce. Voda omogućava tijelu da se brže
hladi, što snižava srčanu frekvenciju. Isto tako možemo konstatovati da je maksimalna
frekvencija srca manja kod vožnje biciklom nego kod trčanja. To se može objasniti
činjenicom da za vrijeme vožnje bicikla određena količina krvi ostaje zarobljena u
nogama, pa je na taj način usporeno vraćanje venske krvi iz donjih ekstremiteta.
2.5.3 Motoričke sposobnosti
Motoričke sposobnosti imaju veoma složenu strukturu i mehanizme izvođenja te
su zbog toga bile predmet istraživanja velikog broja istraživača u svijetu i kod nas.
Različiti autori su različito tumačili motoričke sposobnosti, da bi se kasnije
izdiferencirale motoričke sposobnosti kao što su: snaga, koordinacija, izdržljivost, brzina,
gipkost, ravnoteža, preciznost. Motoričke sposobnosti se obično definišu kao indikatori
nivoa razvijenosti osnovnih kretnih dimenzija čovjeka, koje uslovljavaju realizaciju
kretanja, bez obzira da li su to sposobnosti stečene treningom ili ne.
30
(Malacko, 1982) navodi da prostor motoričkih informacija karakteriše stepen
usvojenosti pojedinih motoričkih zadataka na nivo programa izvođenja. U procesu
sportskog treninga motorički zadaci najčešće se svode na nivo usvojenosti tehnike i
taktike u pojedinim sportskim aktivnostima.
„Pošto djeca posjeduju manju energetsku efikasnost od odraslih, pri bržem
hodanju ili trčanju ona troše veću količinu energije po jedinici tjelesne težine. Uopšte
gledano, djeca imaju niži apsolutni aerobni kapacitet (sposobnost proizvodnje energije uz
prisustvo kiseonika-opštu izdržljivost) koji se postepeno s godinama povećava.“14
„Detaljno proučavanje konstrukcije sportskog treninga neposredno je povezano sa
analizom sportske forme i zakonitosti njenog razvoja“15 Pokušaji tačnog određivanja koje
motoričke sposobnosti su relevantne za pojedine motoričke aktivnosti predstavljaju stalnu
polemiku na mnogim naučnim skupovima i simpozijumima. U tom smislu testiranje je
veoma važan postupak i proces kojim se upravo definišu motoričke sposobnosti koje žele
da se procijene i da se utvrde nivoi i efikasnost primijenjenih programa treninga.
Najčešća podjela prema funkciji koju motorički testovi imaju:
• Testovi za procjenu nivoa pojedinačnih motoričkih sposobnosti (sila i snaga, brzina,
gipkost, koordinacija).
„Pod testom se u najširem smislu rječi podrazumijevaju ispit ili proba pomoću
kojih se provjerava nivo date pojave ili njeno stanje s obzirom na date normative. Test je
instrument za prikupljanje podataka radi pronalaženja određenih zakonitosti. Za
provođenje efikasnih motoričkih istraživanja moraju se koristiti dobri mjerni instrumenti
(testovi) za mjerenje manifestacija. Pod dobrim mjernim instrumentima podrazumijevaju
se prvenstveno dobre metrijske karakteristike testa. Metrijske karakteristike motoričkih
testova su: objektivnost, pouzdanost, valjanost, osjetljivost, i baždarenost. Pored toga
treba voditi računa i o težini zadatka za pojedine uzraste i ekonomičnosti.“16
Brzina se definiše kao sposobnost čovjeka da izvrši veliku frekvenciju pokreta za
najkraće vrijeme ili da jedan pokret izvede za što kraće moguće vrijeme u datim 14 R. Higgins. (2009). Essential Sports Medicine, Blackwell Publishing Oxford. Data status Beograd. Str. 89. 15 J. Malacko & I. Rađo. (2004). Tehnologija sporta i sportskog treninga. Sarajevo. Str. 299. 16 Đ. Nićin. (2008). Antropomotorika. Novi Sad. Str. 186.
31
uslovima. U dosadašnjim istraživanjima, pored genetički uslovljene opšte brzine, u sportu
je utvrđeno postojanje:
• Brzine kretanja sa promjenom pravca (agilnost);
• Brzine sprinterskog trčanja (kratki sprint);
• Segmentarne brzine gdje dolazi do izražaja maksimalna frekvencija pojedinačnih
pokreta konstantne amplitude.
(Malacko i Rađo, 2004) ukazuju na dva osnovna pravca u razvoju brzine, koji
određuju kako sredstva tako i metode koje treba primijeniti su:
• Usavršavanje specifične tehnike, uz postepen porast frekvencije i veliko korišćenje
snage;
• Razvoj energetske potrošnje, uz nervnomišićno prilagođavanje organizma.
Brzina se ne može treningom mnogo razviti, već samo ako je primijenjena na
konkretnu sportsku aktivnost, a to znači da se trening brzine svodi pretežno na stvaranje
uslova (usavršavanje tehnike i koordinacijskih sposobnosti, razvoj eksplozivne snage i
sl.), kako bi se čovjekova prirodna brzina mogla što optimalnije ispoljiti kroz određenu
strukturu kretanja sportskih aktivnosti. To konkretno znači da se tehnika mora prilagoditi
urođenoj brzini čovjeka uz razvoj i drugih relevantnih sposobnosti. Malacko i Rađo
(2004).
„Ravnoteža je sposobnost da se zadrži tijelo u ravnozežnom položaju i da se
koriguje pokretima djelovanja gravitacije zemljine teže, koja oteževa da se održi
ravnotežni položaj djelovanjem spoljašnjih nadražaja (aktivnih remetećih faktora)“17.
„Fleksibilnost se definiše kao sposobnost čovjeka da izvede pokret sa što većom
amplitudom. Kao mjerilo, najčešće se uzima maksimalna amplituda pokreta u raznim
dijelovima tijela. Razlika između aktivne i pasivne fleksibilnosti naziva se deficit aktivne
pokretljivosti.“ 18
Snaga se razvija i primjenjuje u različitim aktivnostima vježbanja pa shodno tome
postoje i različite vrste snage odnosno oblici ispoljavanja snage.
Prema kriteriju režima kakvu mišići razvijaju snagu postoji dinamička i statička.
Kod ispoljavanja dinamičke snage mišići se skraćuju, a njihova unutrašnja napetost se
17 J. Malacko & I. Rađo. (2004). Tehnologija sporta i sportskog treninga. Sarajevo. Str. 183. 18 J. Malacko & I. Rađo. (2004). Tehnologija sporta i sportskog treninga. Sarajevo. Str. 181.
32
mijenja. Kod statičke snage mišići se ne skraćuju, odnosno mišić je učvršćen između
dvije fiksne tačke i zbog toga se povećava njegova unutrašnja napetost. U dinamičkom
radu, nastaje tzv. miometrijska snaga. (Rađo i Wole, 2002)
Eksplozivna snaga je sposobnost da se uloži maksimalna energija u jednom
pokretu za što kraće vrijeme, a ispoljava se u svim pokretima u kojima cijelo tijelo,
njegovi dijelovi ili opterećenje (sprava) produžavaju svoje kretanje usljed dobijenog
impulsa, odnosno početnog ubrzanja, a njegov koeficijent urođenosti iznosi oko 80, tako
daje sa razvojem ove sposobnosti potrebno početi vrlo rano, odnosno između 5-7 godine
života.
Izdržljivost podrazumijeva motoričku sposobnost dužeg izvršavanja određenog
kretanja, bez smanjenja efikasnosti, odnosno dužeg izvršavanja aktivnosti manjim
intezitetom. Koeficijent izdržljivosti kod brzine kreće se između 70 i 80, mogućnost
razvoja iste postoji, ali ne u velikoj mjeri. Izdržljivost se temelji na efikasnosti
funkcionalnih regulacionih mehanizama koji se manifestuju u:
• Energetskim rezervama (adenozintrifosfat, kreatinfosfat, glikogen i kiseonik) i
Tabela 23. Rezultati multivarijatne analize varijanse antropometrijskih varijabli kontrolne grupe za inicijalno i finalno mjerenje
Wilk’s lambda
F SS1 SS2 p
0,705 1,283 15 46 0,251
89
Multivarijatna analiza razlika rezultata između inicijalnog i finalnog mjerenja
antropometrijskih varijabli kontrolne grupe mjerenja (Tabela 23) pokazala je da nema
statistički značajne razlike između rezultata dva mjerenja (p > 0,05).
Tabela 24. Rezultati univarijatne analize varijanse antropometrijskih varijabli eksperimentalne grupe za inicijalno i finalno mjerenje
Varijable Grupa AS SD F p
VISINA I 175,16 8,44 0,635 0,429 F 176,87 8,45
MASA I 64,68 12,29 0,036 0,851 F 65,23 10,56
RASPRU I 175,35 8,26 0,715 0,401 F 177,13 8,26
DUŽRUK I 73,03 3,87 1,271 0,264 F 74,18 4,12
DUŽNOG I 97,50 7,04 0,271 0,605 F 98,42 6,87
ŠIRLAK I 8,05 0,69 4,117 0,057 F 8,39 0,63
ŠIRRAM I 38,23 2,89 0,666 0,418 F 38,80 2,55
ŠIRKUK I 30,89 2,04 3,964 0,052 F 31,91 1,98
ŠIRKOL I 10,32 0,84 3,124 0,082 F 10,68 0,79
SOGKOŠ I 84,97 5,81 1,342 0,251 F 86,69 5,88
OBNADL I 24,71 2,48 0,536 0,467 F 25,17 2,52
OBNADK I 47,84 4,66 0,836 0,364 F 48,92 4,64
NBNAD I 5,15 1,10 0,451 0,504 F 4,96 1,13
NBLEĐ I 9,26 2,61 0,023 0,880 F 9,16 2,57
NBTRB I 11,65 4,46 0,029 0,865
F 11,45 4,45
90
Analiza razlika rezultata po pojedinim varijablama (Tabela 24) pokazala je da
nema statistički značajnih razlika između rezultata inicijalnog i finalnog mjerenja ni kod
jedne primjenjene antropometrijske varijable, što je i očekivano obzirom na rezultat
multivarijatne analize. Jedino se kod rezultata varijabli za procjenu širine ŠIRLAK i
ŠIRKUK primjećuje nešto veća razlika, što je vjerovatno posljedica greške u mjerenju
Grafikon 4. Aritmetičke sredine rezultata antropometrijskih varijabli kontrolne grupe na inicijalnom i finalnom mjerenju.
Multivarijatna analiza razlika rezultata između inicijalnog i finalnog mjerenja
motoričkih varijabli konrolne grupe (Tabela 25) pokazala je da nema statistički značajne
razlike između dva mjerenja (p > 0,05).
Tabela 25. Rezultati multivarijatne analize varijanse motoričkih varijabli kontrolne grupe za inicijalno i finalno mjerenje
Wilk’s lambda
F SS1 SS2 p
0,750 1,927 9 52 0,068
91
Univarijatna analiza rezultata primjenjenih motoričkih varijabli kontrolne grupe
pokazala je da nema statistički značajne razlike između inicijalnog i finalnog mjerenja
(Tabela 26). Jedino se kod rezultata varijable TAPRUK uočava značajna razlika na nivou
procjene od p < 0,05. Razlika je u korist prvog mjerenja, što znači da su ispitanici
kontrolne grupe imali u prosjeku slabije rezultate na finalnom mjerenju.
Tabela 26. Rezultati univarijatne analize varijanse motoričkih varijabli eksperimentalne grupe za inicijalno i finalno mjerenje
Varijable Grupa AS SD F p
FLAMINGO I 10,81 3,65 1,484 0,228 F 11,87 3,22
TAPRUK I 14,30 1,80 5,128 0,027 F 13,35 1,47
PRDSED I 39,35 5,78 0,649 0,424 F 40,45 4,91
SKDALJ I 189,45 19,01 0,768 0,384 F 185,32 18,07
RUČDIN I 23,19 6,02 0,212 0,647 F 23,90 6,13
SDLŽ 30s I 20,61 2,42 1,665 0,202 F 21,39 2,30
ZGIB I 40,77 14,38 0,120 0,730 F 42,03 14,08
TRČANJE 10x5
I 22,17 2,31 0,199 0,657 F 21,91 2,24
ISTTRČ I 33,81 7,91 0,026 0,873 F 33,48 7,93
92
Grafikon 5. Aritmetičke sredine rezultata motoričkih varijabli kontrolne grupe na inicijalnom i finalnom mjerenju.
Multivarijatna analiza razlika rezultata za funkcionalne varijable kontrolne grupe
inicijalnog i finalnog mjerenja (Tabela 27), pokazala je postojanje statistički značajne
razlike između rezultata mjerenja (p < 0,01).
Tabela 27. Rezultati multivarijatne analize varijanse funkcionalnih varijabli kontrolne grupe za inicijalno i finalno mjerenje
Wilk’s lambda F SS1 SS2 p
,488 4,767 11 50 0,000
Univarijatna analiza razlika (Tabela 28) pokazala je da u rezultatima varijabli
TAPRE, TAPOSLE1, TAPOSLE2 i VO2MAX, postoje statistički značajne i dosta
velike razlike (p < 0,01). U svim rezultatima pomenutih varijabli zabilježene su veće
prosječne vrijednosti na finalnom mjerenju.
93
Tabela 28. Rezultati univarijatne analize varijanse funkcionalnih varijabli
kontrolne grupe za inicijalno i finalno mjerenje
Varijable Grupa AS SD F p
TAPRE1 I 116,06 13,01 0,568 0,454 F 118,39 11,18
TAPRE2 I 69,90 7,18 8,413 0,005 F 75,71 8,53
TAPOSLE1 I 134,32 15,74 12,406 0,001 F 146,29 10,50
TAPOSLE2 I 83,52 12,10 18,829 0,000 F 95,87 10,24
OPORAVAK1 I 195,35 3,22 2,243 0,140 F 196,55 3,05
OPORAVAK2 I 175,29 6,56 0,842 0,362 F 176,71 5,58
OPORAVAK3 I 156,52 10,21 0,886 0,350 F 158,81 8,90
FCPRE I 70,23 2,50 2,766 0,101 F 71,35 2,83
FCPROSEK I 138,00 2,09 3,875 0,054 F 139,16 2,53
FCPOSLE I 205,77 4,20 1,193 0,279 F 206,97 4,40
METRI I 1971,94 278,29 1,281 0,262 F 1892,58 273,78
VO2MAX I 32,08 3,00 12,119 0,001 F 34,98 3,55
94
Grafikon 6. Aritmetičke sredine rezultata funkcionalnih varijabli kontrolne grupe na inicijalnom i finalnom mjerenju 7.3 Analiza razlika na inicijalnom mjerenju
U antropometrijskom prostoru testiranje razlika rezultata između eksperimentalne
i kontrolne grupe na inicijalnom mjerenju pokazalo je da postoji statistički značajna
ukupna razlika između postignutih rezultata ovih grupa (Tabela 29). Vrijednost F testa je
visoka i statistički značajna na nivou procjene od p < 0,01.
Tabela 29. Rezultati multivarijatne analize varijanse rezultata antropometrijskih varijabli na inicijalnom mjerenju
Wilk’s lambda
F SS1 SS2 p
0,253 9,050 15 46 0,000
95
Tabela 30. Rezultati univariajtne analize varijanse antropometrijskih varijabli
na inicijalnom mjerenju
Statistički značajne razlike u rezultatima konstatovane su kod svih longitudinalnih
i transverzalnih mjera, obima grudi, nadkoljena i nadlakta (Tabela 30). Kod svih
navedenih mjera razlike su u korist eksperimentalne grupe. Ispitanici ove grupe su bili
značajno viši i krupniji od ispitanika kontrolne grupe, što je vjerovatno posljedica
pozitivne selekcije ispitanika za bavljenje atletikom, a djelimično i djelovanja trenažnog
Varijable Grupa AS F p
VISINA E 182,568 13,503 0,001 K 175,161
MASA E 66,290 0,370 0,545 K 64,677
RASPRU E 183,532 16,655 0,000 K 175,355
DUŽRUK E 78,694 35,137 0,000 K 73,032
DUŽNOG E 105,581 24,486 0,000 K 97,500
ŠIRLAK E 8,219 1,319 0,255 K 8,048
ŠIRRAM E 39,565 3,191 0,079 K 38,232
ŠIRKUK E 32,516 8,858 0,004 K 30,894
ŠIRKOL E 10,839 6,183 0,016 K 10,316
SOGKOŠ E 88,710 7,876 0,007 K 84,968
OBNADL E 25,677 2,429 0,124 K 24,706
OBNADK E 50,323 5,971 0,018 K 47,839
NBNAD E 4,529 6,169 0,016 K 5,155
NBLEĐ E 8,935 0,328 0,569 K 9,261
NBTRB E 10,258 2,287 0,136 K 11,648
96
procesa prije započinjanja eksperimenta. Zabilježena je i statistički značajno manja
količina potkožnog masnog tkiva kod eksperimentalne grupe, posebno na nadlaktu
(p=0,016).
U prostoru rezultata motričkih varijabli dobijena je visoka vrijednost F testa koja
je statistički značjna na nivou procjene od p<0,01 (Tabela 31). U rezultatima svih
primjenjenih motoričkih varijabli uočena razlika je statistički značajna i u korist je
eksperimentalne grupe (Tabela 32). Razlike su posebno visoke u testovima za procjenu
snage i izdržljivosti.
Tabela 31. Rezultati multivarijatne analize varijanse motoričkih varijabli na
inicijalnom mjerenju
Wilk’s lambda
F SS1 SS2 p
0,082 64,758 9 52 0,000
Tabela 32. Rezultati univarijatne analize varijanse motoričkih varijabli na
inicijalnom mjerenju
Varijable Grupa AS F p
FLAMINGO E 8,548 8,225 0,006
K 10,806
TAPRUK E 12,229 32,624 0,000 K 14,300
PRDSED E 45,129 24,443 0,000 K 39,355
SKDALJ E 202,581 9,110 0,004 K 189,452
RUČDIN E 31,452 38,426 0,000 K 23,194
SDLŽ 30s E 24,903 48,077 0,000 K 20,613
ZGIB E 55,861 16,433 0,000 K 40,774
TRČANJE 10x5 E 16,894 90,916 0,000 K 22,168
ISTTRČ E 72,774 42,204 0,000 K 33,806
97
Kod rezultata testova za procjenu funkcionalnih karakteristika (Tabela 33)
testiranje razlika između eksperimentalne i kontrolne grupe pokazala je takođe postojanje
statistički značajnih razlika (p<0,01). Kao i kod rezultata antropometrijskih i motoričkih
varijabli, razlike su prisutne u većini analiziranih funkcionalnih varijabli i po pravilu su u
korist eksperimentalne grupe (Tabela 34). Osim parametara početnog krvnog pristiska i
prosječnog vremena oporavka, u svim ostalim funkcionalnim parametrima
eksperimentalna grupa je pokazala značajno bolje rezultate.
Tabela 33. Rezultati multivarijatne analize varijanse funkcionalnih varijabli na inicijalnom mjerenju
Analiza rezultata funkcionalnog statusa ispitanika na finalnom mjerenju je
potvrdila hipotezu H2b o očekivanim razlikama rezultata u funkcionalnom statusu
eksperimentalne u odnosu na kontrolnu grupu, koje su nastale primjenom
eksperimentalnog tretmana.
Analiza kvantitativnih razlika rezultata između inicijalnog i finalnog mjerenja u
motoričkom i funkcionalnom prostoru, potvrdila je hipotezu H3, jer je eksperimentalna
grupa pokazala u najvećem broju rezultata analiziranih varijabli statistički značajno veći
napredak od kontrolne grupe.
107
8. ZAKLJUČAK U ovom radu pod naslovom Uticaj atletike kao vanastavne aktivnosi na
antropomotorički razvoj učenika, izvršene su analize uticaja vannastavnih sadržaja na
rezultate morfološke, funkcionalne i motoričke sposobnosti. Procjena je vršena na uzorku
koji je činilo 62 učenika osnovno-školskog uzrasta (12 godina +/- 6 mjeseci muškog pola),
ukupno 62 ispitanika podijeljena u dva subuzorka i to eksperimentalni (31) i kontrolni
(31). Prvi subuzorak njih (31) činili su ispitanici koji su pohađali samo nastavu fizičkog
vaspitanja (2 časa po 45 minuta sedmično), a drugi subuzorak ispitanika njih (31) koji su
imali vannastavni programirani trening atletike (2 treninga po 45 minuta sedmično), u
vremenskom periodu od šest mjeseci.
Za procjenu morfoloških karakteristika u ovom istraživanju primijenjeno je
petnaest antropometrijskih mjera i to na način kako propisuje internacionalni biološki
program (IBP), a visina i težina su varijable koje najbolje aproksimiraju generalni faktor
rasta. Za procjenu motoričkih sposobnosti izabrani su testovi i tehnike mjerenja
motoričkih varijabli baterija testova (EUROFIT-a): skok udalj iz mjesta, 10x5 metara,
taping rukom, pretklon trupa i izdržaj u visu. Za procjenu aerobne izdržljivosti korišten je
test trčanja na 20 m (trčanje 8 minuta).
Primijenjeni statistički postupci i njihov redoslijed primjene u radu, prilagođeni su
postavljenim hipotezama, cilju i zadacima. Stoga su postupci obrade podataka podijeljeni
u tri veće cjeline.
U prvom dijelu izvršeno je analiziranje osnovnih deskriptivnih parametara za
ekperimentalnu i kontrolnu grupu, za svaki od istraživnih prostora zasebno. Izračunati su:
aritmetička sredina (AS), standardna devijacija (SD), minimalna (MIN) i maksimalna
(MAX) vrijednost, koeficijent varijacije (KV), Skewness (SKEW), Kurtosis (KURT) i
Kolmogorov-Smirnov (KS) test normalnosti raspodjele. Ovi su rezultati koristili za
zaključivanje o karakteristikama distribucije rezultata u pojedinim varijablama i
valjanosti rezultata za dalje statističke analize.
U drugom dijelu analize, testirane su razlike rezultata u pojedinim prostorima
između eksperimentalne i kontrolne grupe na inicijalnom mjerenju. U tu svrhu korišćena
je Multivarijatna analiza varijanse (MANOVA) za testiranje ukupnih razlika i
Univarijatna analiza varijanse (ANOVA) za testiranje razlika u pojedinim varijablama.
108
Ove metode su poslužile za zaključivanje o statističkoj značajnosti razlika između
rezultata grupa prije početka primjene eksperimentalnog tretmana.
U trećem dijelu analizirane su razlike između rezultata eksperimentalne i
kontrolne grupe na finalnom mjerenju i efekti primjene eksperimentalnog tretmana. U tu
svrhu kao osnovne metode korišćene su Multivarijatna analiza kovarijanse (MANCOVA)
i Univarijatna analiza kovarijanse (ANACOVA), kojima su testirane razlike rezultata
između grupa uz neutralizaciju uticaja razlika koje su evidentirane na inicijalnom
mjerenju. Kao kovarijate su korišćene vrijednosti odgovarajućih varijabli sa inicijalnog
mjerenja, a u slučaju motoričkog i funkcionalnog statusa kovarirane su i osnovne
antropometrijske mjere, obzirom da su za njih utvrđene statistički značajne razlike
rezultata između grupa na inicijalnom mjerenju. Takve korigovane vrijednosti su
poslužile za zaključivanje o razlikama rezultata između grupa koje su rezultat djelovanja
eskperimentalnog tretmana. Kao procjena kvantitativnih promjena u rezultatima
pojedinih varijabli nakon eksperimentalnog tretmana, korišćena je metoda t testa za
zavisne uzorke (Paire sample t-test), čime je određen stepen promjena koje su nastale u
rezultatima pojedinih varijabli za svaku grupu zasebno.
U svim analizama nivo zaključivanja o statističkoj značajnosti određen je na
nivou od p=0,05, pa su sve vrijednosti testova manje od ove smatrane statistički
značajnim.
Shodno postavljenim hipotezama i cilju istraživanja, metodologija obrade
podataka i analiza dobijenih rezultata prikazana je u nekoliko cjelina. Prvi dio prikaza
rezultata istraživanja odnosi se na analizu osnovnih deskriptivnih karakteristika
primjenjenih varijabli na inicijalnom mjerenju za eksperimentalnu i kontrolnu grupu
ispitanika. Drugi dio obuhvatio je prikaz analize razlika između rezultata eksperimentalne
i kontrolne grupe na inicijalnom mjerenju u sva tri prostora istraživanja. Zatim u trećem
dijelu prikazani su rezultati analize razlika rezultata između eksperimentalne i kontrolne
grupe na finalnom mjerenju, a zatim i efekti promjena u svakom od analiziranih prostora.
Analiza rezultata deskriptivnih parametara antropometrijskih mjera kod obje
grupe pokazala je da kod rezultata primjenjenih varijabli nema statistički značajnog
odstupanja distribucije rezultata od normalne distribucije (Tabele 13. i 14.).
109
Kod eksperimentalne grupe uočena je nešto veća asimetrija distribucije rezultata
kod dužinskih mjera i to ka zoni viših vrijednosti (negativan skewness). Kod rezultata
većine mjera vidljiva je povećana homogenost rezultata (male vrijednosti KV), osim kod
mjera potkožne masti (Tabela 13.).
Kod kontrolne grupe se takođe uočava blaga asimetrija distribucije rezultata kod
dužinskih mjera i nabora (Tabela 14.). Kod rezultata većine varijabli, a posebno kod mase
tijela i potkožnog masnog tkiva, primjetno su veće vrijednosti koeficijenta varijabilnosti u
odnosu na eksperimetalnu grupu.
Kod rezultata motoričkih varijabli takođe nisu uočena statistički značajna
odstupanja distribucije rezultata od normalne distribucije kod obje analizirane grupe
(Tabele 15. i 16.).
Može se zapaziti da u većini rezultata varijabli eksperimentalna grupa ima bolje
prosječne vrijednosti od kontrolne grupe, kao i da je veća homogenost rezultata u toj
grupi u odnosu na kontrolnu.
Kod kontrolne grupe se može uočiti veća varijabilnost rezultata u testovima
FLAMINGO, ZGIB i RUČDIN u odnosu na eksperimentalnu grupu (Tabela 16.). Kod
testova SKOKDALJ i ISTTRČ uočena je veća asimetrija distribucije ka zoni nižih
vrijednosti.
Kod rezultata testova za procjenu funkcionalnih karakteristika takođe nije
zabilježeno statistički značajno odstupanje distribucije od normalne (Tabela 17. i 18.).
Ono što je karakteristično za obje grupe ispitanika, posebno za eksperimentalnu, jeste
mala varijabilnost rezultata (koeficijenti varijabilnosti uglavnom ispod 0,10). Kod
eksperimentalne grupe je primjetna asimetrija distirbucije ka zoni viših vrijednosti u
varijablama METRI, FCPOSLE i VO2MAX.
Nasuprot prethodnoj konstataciji, kod kontrolne grupe je uočena asimetrija kod
rezultata navedenih varijabli ka zoni nižih vrijednosti, posebno kod varijable METRI.
Kao zaključak, može se konstatovati da je kod rezultata svih varijabli u obje grupe
ispitanika zabilježana distribucija rezultata koja ne odstupa statistički značajno od
normalne distribucije. To nam je omogućilo dalju primjenu parametrijskih tehnika
testiranja postavljenih hipoteza. Kod rezultata većine varijabli je zabilježena nešto veća
110
homogenost distribucije rezultata u obje grupe, posebno kod eksperimentalne grupe. To
je posebno izraženo kod rezultata varijabli za procenu funkcionalnih karakteristika.
U antropometrijskom prostoru testiranje razlika između rezultata eksperimentalne
i kontrolne grupe na inicijalnom mjerenju pokazalo je da postoji statistički značajna
ukupna razlika između ovih grupa (Tabela 19.). Vrijednost F testa je visoka i statistički
značajna na nivou procene od p < 0,01.
Statistički značajne razlike konstatovane su kod svih dužinskih i širinskih mjera,
obima grudi, nadkoljena i nadlakta. Kod svih navedenih mjera razlike su u korist
eksperimentalne grupe. Ispitanici ove grupe su bili značajno viši i krupniji od ispitanika
kontrolne grupe, što je vjerovatno posljedica pozitivne selekcije ispitanika za bavljenje
atletikom, a djelimično i djelovanja trenažnog procesa prije započinjanja eksperimenta.
Zabilježena je i statistički značajno manja količina potkožnog masnog tkiva kod
eksperimentalne grupe, posebno na nadlaktu (p=0,016).
U rezultatima motoričkog prostora takođe je konstatovana statistički značajna
razlika između analiziranih grupa (Tabela 20.). Visoka vrijednost F testa je statistički
značajna na nivou procjene od p<0,01. U svim primjenjenim varijablama je razlika
rezultata statistički značajna i u korist eksperimentalne grupe. Razlike su posebno visoke
u testovima za procjenu snage i izdržljivosti.
Kod rezultata testova za procjenu funkcionalnih karakteristika (Tabela 21.),
testiranje razlika između eksperimentalne i kontrolne grupe pakazala je takođe postojanje
statistički značajnih razlika (F=31,491; p=0,000). Kao i kod rezultata antropometrijskih i
motoričkih varijabli, razlike su prisutne u većini analiziranih funkcionalnih varijabli i po
pravilu su u korist eksperimentalne grupe. Osim parametara početnog krvnog pristiska i
prosječnog vremena oparavka, u svim ostalim funkcionalnim parametrima
eksperimentalna grupa je pokazala značajno bolje rezultate.
Svi navedeni nalazi upućuju na zaključak da se postavljene hipoteze H1, H1a i H1b
o nepostojanju značajnih razlika između rezultata na inicijalnom mjerenju između
eksperimentalne i kontrolne grupe u antropometrijskom, motoričkom i funkcionalnom
prostoru, ne mogu prihvatiti. Rezultati iznijete analize razlika na inicijalnom mjerenju
jasno upućuju na zaključak da postoje statistički značajne razlike između analiziranih
grupa, pri čemu su po pravilu te razlike u korist eksperimentalne grupe.
111
Ova činjenica donekle otežava proces utvrđivanja efekata eksperimentalnog
tretmana i stvarnih razlika između rezultata grupa na finalnom mjerenju. Zato je u svrhu
utvrđivanja razlika između rezultata eksperimentalne i kontrolne grupe na finalnom
mjerenju korišćena multivarijatna i univarijatna analiza kovarijanse. Pri tome, pored
rezultata sa inicijalnog mjerenja, kod testiranja razlika rezultata u motoričkom prostoru,
kao kovarijate su korišćene i antropometrijske mjere kod kojih je utvrđena startna razlika
u korist eksperimentalne grupe.
Testiranje razlika rezultata u antropometrijskom prostoru između eksperimentalne
i kontrolne grupe na finalnom mjerenju, nakon parcijalizacije uticaja razlika sa
inicijalnog mjerenja, pokazalo je da nema statistički značajnih razlika između rezultata
ove dvije grupe ispitanika (Tabela 22.). To znači da nije došlo do statistički značajnih
promjena u rezultatima antropometrijskog statusa ispitanika pod uticajem
eksperimentalnog tretmana i drugih egzogenih faktora (vrijeme, proces rasta). Razike u
rezultatima konstatovane na inicijalnom mjerenju su ostale i na finalnom mjerenju.
Ovakav nalaz potvrđuju i rezultati t testa parova za obje grupe (Tabela 23. i 24.), u
kome nisu konstatovane stratistički značajne promjene kod rezultata većine
antropometrijskih mjera. Kod eksperimntalne grupe je došlo do statistički značajnih
promjena u rezultatima varijabli ŠIRLAK, SOGKOŠ, ŠIRKOL i OBNADK, što se
vjerovatno može pripisati djelimično i eksperimentalnom tretmanu, posebno kod mjera
obima.
Kod kontrolne grupe su konstatovane promjene pretežno u rezultatima širinskih i
dužinskih mjera, što je vjerovatno posljedica procesa rasta i razvoja.
Kao zaključak u vezi analize efekata eksperimentalnog tretmana na rezultate
morfološkog statusa ispitanika, može se konstatovati da oni nisu statistički značajni.
Stoga se hipoteza H2 o statistčki značajnim razlikama u morfološkom statusu iapitanika
na finalnom mjerenju ne može prihvatiti.
Kod analize razlika rezultata u motoričkom prostoru, parcijalizovane su razlike u
antropometrijskom i motoričkom prostoru koje su konstatovane sa inicijalnog mjerenja,
obzirom da su utvrđene statistički značajne razlike u rezultatima tih prostora između
eksperimentalne i kontrolne grupe na inicijalnom mjerenju. Ovakva analiza je pokazala
da postoje staistički značajne razlike rezultata između analiziranih grupa na nivou
112
procjene od p=0,007 (Tabela 25.). Kada se analiziraju razlike rezultata u pojedinim
varijablama, vidi se da su statistički značajne razlike u varijablama SDLAŽ30S,
TRČANJE10x5 i ISTTRČ na nivou procjene od p<0,01 a kod varijable SKDALJ na nivou
procjene od p<0,05. U svim navedenim varijablama razlike rezultata su u korist
eksperimentalne grupe. To znači da je ukupni motorički status ispitanika eksperimentalne
grupe nakon sprovedenog tretmana statistički značajno poboljšan u odnosu na kontrolnu
grupu. Prema ovim rezultatima najveći efekat promjena nastupio je kod varijabli za
procjenu eksplozivne snage i aerobne i anaerobne izdržljivosti.
Analiza kvantitativnih razlika rezultata između inicijalnog i finalnog mjerenja za
pojedine grupe, potvrdila je prethodne konstatacije. Kod eksperimentalne grupe nastupile
su promjene u gotovo svim rezultatima varijabli u smislu poboljšanja rezultata na
finalnom mjerenju (Tabela 26.), osim u varijablama PRDSED i RUČDIN, mada su i kod
njih evidentirane značajne razlike na finalnom mjerenju.
Analiza rezultata motoričkog statusa ispitanika nakon primjene eksperimentalnog
tretmana potvrdila je hipotezu H2a da se očekuju statistički značajne razlike u rezultatima
motoričkom statusu eksperimentalne i kontrolne grupe. Efekti eksperimentalnog tretmana
su takvi da je kod većine motoričkih varijabli došlo do značajnog poboljšanja rezultata u
eksperimentalnoj grupi u odnosu na kontrolnu.
Analiza razlika rezultata na finalnom mjerenju u funkcionalnom prostoru (Tabela
28.), potvrdila je postojanje statistički značajnih razlika između rezultata eksperimentalne
i kontrolne grupe na nivou procjene od p<0,01. To znači da je nakon primjene
eksperimentalnog tretmana došlo da statistički značajnih promjena u rezultatima
funkcionalnog statusa ispitanika eksperimentalne grupe u odnosu na kontrolnu grupu.
Analiza razlika rezultata u pojedinim varijablama, pokazala je da su najveće promjene
nastupile u rezultatima varijabli za procjenu oporavka nakon napora, krvnog pritiska
posle napora, prosječne frekvence srca i dužine pređene distance kod trčanja. Sve su
razlike u korist finalnog mjerenja i mogu se vjerovatno pripisati djelovanju
eksperimentalnog tretmana. Nije zabilježena statistički značajna promjena u VO2MAX.
Kada se analiziraju kvantitativne promjene rezultata u funkcionalnom statusu
ispitanika ekesperimentale i kontrolne grupe (Tabela 29 i 30), može se zapaziti da je kod
113
većine analiziranih parametara došlo do značajnih kvantitativnih promjena uglavnom u
smislu povećanja vrijednosti.
Najveće promjene kod eksperimentalne grupe su konstatovane kod rezultata
varijabli VO2MAX, METRI, FCPOSLE, OPORAVAK3, OPORAVAK5 i FCPRE (Tabela
29.). Kod svih navedenih varijabli, kao i kod većine ostalih, promjene rezultata su u
korist finalnog mjerenja. Kod kontrolne grupe (Tabela 30), u većini analiziranih rezultata
varijabli došlo je do statistički značajnih kavantitativnih promjena. Za razliku od
eksperimentalne grupe promjene kod kontrolne grupe su različite. Kod varijabli za
procjenu oporavka, kod kontrolne grupe je konstatovano produženje vremena oporavka
(OPORAVAK1, OPORAVAK3 i OPORAVAK5), opadanje dužine pređene u trčanju
(METRI) i povećanje frekvence srca (FCPRE, FCPOSLE, FCPROSEK).
Analiza rezultata funkcionalnog statusa ispitanika na finalnom mjerenju je
potvrdila hipotezu H2b o očekivanim razlikama u rezultatima funkcionalnog statusa
eksperimentalne u odnosu na kontrolnu grupu, koje su nastale primjenom
eksperimentanog tretmana.
Analiza kvantitativnih razlika rezultata između inicijalnog i finalnog mjerenja u
motoričkom i funkcionalnom prostoru, potvrdila je hipotezu H3 jer je eksperimentalna
grupa pokazala u najvećem broju analiziranih rezultata varijabli statistički značajno veći
napredak od kontrolne grupe.
Prema dobijenim rezultatima, programirana vannastavna aktivnost atletika znatno
je uticala na poboljšanje ispoljavanja izmjerenih motoričkih i funkcionalnih sposobnosti,
te na promjene rezultata u nekim morfološkim karakteristikama kod učenika
eksperimentalne grupe u odnosu na njihove vršnjake u kontrolnoj grupi koji nisu bili
uključeni u vannastavnu aktivnost. Međutim, potrebno je detaljnije istraživanje svih
faktora koji su mogli djelovati na takav rezultat, npr. način provođenja slobodnog
vremena izmjerenih učenika i dr., a sve to u svrhu maksimalnog razvoja njihovih
motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, odnosno, maksimalnog uticaja na poboljšanje
kvalitete njihovog života.
114
9. LITERATURA 1. Antić, K. (1996). Relacije morfološkog i funkcionalnog prostora karatista. U zborniku
radova (str. 192-195). Novi Sad: Univerzitet u Novom Sadu. 2. Astrand, P.O., & Ryming, J. (1954). A monogram from calculation of aerobic
capatity (physical fitness) from pulse rate during submaximal. Special communications, From the Department of Physiology, Gymnastika Centralinstitutet, Stockholm, Sweden retrived from https://www.physiology.org/doi/pdf/10.1152/jappl.1954.7.2.218
3. Astrand, P.O., & Rodahl, K. (1970). Textbook of work Phoziology. New York, USA: Mc Graw Hill Book Cmp.
4. Babjak, J. (1984). Uticaj nekih morfoloških, motoričkih, kognitivnih, konativnih, socioloških i motivacionih faktora na uspeh učenika u fizičkom vaspitanju. Doktorska disertacija. Fakultet za fizičku kulturu, Univerzitet u Beogradu.
5. Bala, G. (1981). Struktura i razvoj morfoloških dimenzija djece SAP Vojvodine. Novi Sad, RS: Fakultet fizičke kulture, Institut fizičke kulture.
6. Batričević, D. (2008). Diskriminativna analiza motoričkih i funkcionalnih sposobnosti sportskih aktivnih i neaktivnih učenika. Sport Science, 1(1), 50-53.
7. Berković, L. (1977). Razlike u nekim dimenzijama psihosomatskog statusa s obzirom na stupanj angažovanosti u sportu. Doktorska disertacija. Fakultet fizičke kulture, Univerzitet u Zagrebu.
8. Berstajn, B. (1966). Modeling school structures. London, GBR. 9. Bijelić, S., & Simović, S. (2005). Trenažna tehnologija u radu sa mladim sportistima.
Banja Luka, BiH: Grafid, Sekretarijat za sport i omladinu u Vladi Republike Srpske. 10. Bobić, G., & Bobić-Trošt, T. (2009). Uticaj izvanškolskih sportskih aktivnosti na
motoričke i funkcionalne sposobnosti te antropometrijske karakteristike učenika 2. i 3. razreda srednje škole. In B. Neljak (Ed.), 18. Ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske, Metodički organizacijski oblici rada u područjima edukacije, sporta, sportske rekreacije i kineziterapije (pp. 114-119). Poreč, RH: Hrvatski školski športski savez.
11. Bowerman, W. J., & H. Freeman, W. H. (1999). High performance training track and field. Portland, USA: Book News, Inc.
12. Jakovljević, V., & Bošnjak, G. (2006). Procjena eksplozivne snage atletičara u tri atletske grane. Glasnik Fakulteta fizičkog vaspitanja i sporta, 2, 59-66.
13. Bompa, T.O. (2006). Periodizacija - teorija i metodologija treninga. Zagreb, RH: Gopal.
14. Branković, M., & Bubanj, R. (1997). Atletika tehnika i metodika. Niš, RS: Samostalno izdanje autora.
15. Burt, C. (1944). Mental abilities and mental factors. British journal of Educational Psychology, 14(2), 85-94.
115
16. Butechenko, L. A. (1963). Elektrokardiografija u sportskoj medicini. Moskva, RUS. 17. Cohen, J. I. (1941). Physique size and proportions, Psychology and Psychotherapy,
18(3-4), 323-337. 18. Đurašković, R. (2009). Sportska medicina. Niš, RS: Sven. 19. Flajšman, E.A. (1964). The structure and measurement of physical fitness.
Englewood Cliffs: Prentice-Hall. 20. Gambetta, V. (1997). Matters of Coaching & Coaching Matters. Sarasota, Florida,
USA: Gambetta Sports Training System Inc. 21. Gelemanović, I., Svoboda, T., & Tomas, A. (2007). Razlike u funkcionalnim i
motoričkim sposobnostima učenika i učenica drugih razreda križevačkih srednjih škola školske godine 2004/05. In V. Findak (Eds.), 16. ljetna škola kineziologa Hrvatske, Antropološke, metodičke, metodološke i stručne pretpostavke rada u područjima edukacije, sporta, sportske rekreacije i kineziterapije (pp. 442-449). Poreč, RH: Hrvatski školski športski savez.
22. Grgić, Z., Ivančić-Košuta, M., & Ropac, D. (1984). Tjelesna sposobnost školske djece ruralnih krajeva Hrvatske, Zagreb, RH.
23. Higgins, R. (2009). Essential Sports Medicine. Blackwell Publishing Oxford, Data status Beograd.
24. Hofman, E., & Hošek, A.V. (1985). Prilog poznavanju latentne strukture morfoloških karakteristika mladih žena. Kineziologija, 17(2), 101-107.
25. Hofman, E. & Hošek, A. (1987). Struktura morfoloških karakteristika ženskih osoba. Zagreb.
26. Horvat, V. (1985). Model funskcionalnih sposobnosti. Kineziologija 27. Hošek, A.V., & Jeričević, D. (1982). Latentna struktura morfološkog statusa
studenata Fakulteta za fizičku kulturu. Kineziologija, 14(5), 9-20. 28. Howald, K. J. (1989). Neural network image classification. Proceedings ASPRSA-
ACSM fall Convention „From Compass to Computer“, held in Cleveland (pp. 207-215).
29. Janković, I. (1981). Faktorska analiza nekih testova za procjenu motoričkih sposobnosti. Fizička kultura, 35(4), 366-372.
30. Kraemer, W.J. (1994). General Adaptaptions to Rezistance and Endurance Training Programs. In: Essentialis of Strenght Training and Conditioning Human Kinestis, Illionoisen.
31. Krogh, A. (1919): English-laguage journals 32. Krsmanović, C. (1997). Povećanje funkcionalnih sposobnosti kod studentkinja u toku
jednosemestralnog vježbanja. Zbornik „Uloga nastavnika u svijetu koji se mjenja“ Aranđelovac, RS: Univerzitet u Novom Sadu.
33. Krsmanović, R. (2006). Faktorska analiza motoričkih varijabli, funkcionalnih sposobnosti i rezultata u trčanju na različitim dionicama. Sport i zdravlje, 1, 20-24.
116
34. Kurelić, N., Momirović, K., Stojanović, Đ., Radojević, N., & Viskić-Štalec, N. (1975). Struktura i razvoj morfoloških i motoričkih dimenzija omladine. Beograd, RS: Institut za naučna istraživanja.
35. Kuznjecova, Z. I. (1975). Kriticeskie periodi razvitka dvigsteljnih kacestv skoljnikov Fiziceskaja kuljtura v skolje, NI.
36. Ljah, V.I. (1990). Senzitivni periodi razvitka koordinacionih sposbnosti deteta u školskom uzrastu-Teorija i praksa fizičke kulture N3. Moskva, RUS: Ruski sport.
37. Madić, D. (2000). Povezanost antropoloških dimenzija studenata fizičke kulture sa njihovom uspješnošću vježbanja na spravama. Doktorska disrtacija. Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja, Univerzitet u Novom Sadu.
38. Malacko, J. (1982): Osnove sportskog treninga, Beograd, RS: Sportska knjiga. 39. Malacko, J., & Rađo, I. (2004). Tehnologija sporta i sportskog treninga, Sarajevo,
BiH: Fakultet sporta i tjelesnog odgoja, Univerzitet u Sarajevu. 40. Marinković, A. (1977). Atletika za najmlađe, Beograd, RS: Jež. 41. Marković, M. (2016). Primjena funkcionalnog metoda u razvoju snage mišića trupa
kod učenika starijih razreda u osnovnoj školi. Godišnjak 21, 102-119. 42. Metikoš, D. (1973). Faktorska analiza testova ruku i ramenog pojasa. Magistarski
rad. Fakultet fizičke kulture, Univerzitet u Zagrebu. 43. Mihajlović, I. (2008). Funkcionalne promjene u trenažnom procesu vrhunskih
sportista. Sport Science, 1, 45-49. 44. Mihajlović, I. (2010). Atletika, Novi Sad, RS: Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja. 45. Milojević, M., & Jakonić, D. (1991): Efekti kretnih aktivnosti na morfo-funkcionalne,
motorički i postualni status studenata fizičke kulture. Zbornik radova Studije u funkciji razvoja naučnih disciplina, sveska V (pp.79-89). Novi Sad: Univerzitet u Novom Sadu, Fakultet fizičke kulture.
46. Mitić, D., Ropret, R., Višnjić, D., & Radisavljević, D. (1997). Izdržljivost učenika I. razreda mjerena testom maksimalnog višestepenog opterećenja povratnim trčanjem na 20-m. The Journal of Sports Medicine and Physical Fitness, 36(2), 85–89.
47. Mladenović, I., Radovanović, D., & Ranđelović, J. (2002). Razlike u antropometrijskom i funkcionalnom statusu uspješnih i neuspješnih na prijemnom ispitu Fakulteta fizičke kulture u Nišu 2002 godine. In R. Popović (Eds.), Zbornik radova IX Međunarodni naučni skup FIS komunikacije, Fizičko vaspitanje, sport,rekreacija, kineziterapija (pp. 267-272). Niš, RS: Fakultet fizičke kulture.
48. Mladenović-Ćirić, I., & Đurašković, R. (2008). Analiza morfoloških karakteristika i funkcionalnih sposobnosti djevojčica selekcionisanih za odbojku. Glasnik antropološkog društva Srbije „Biologija razvoja čovjeka sa medicinom sporta“ (pp. 207-211). Niš, RS: Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja.
49. Momirović, K., Marković, V., Hošek, A., & Metikoš, D. (1987). Prilog poznavanju morfoloških obilježja studenata fizičke kulture. Kineziologija, 19(1), 19-22.
117
50. Momirović, K., Maver, H., & Pađen, R. (1960). Faktorska analiza kombinatornog mišićnog testa, Zagreb, RH: Vojno-sanitetski pregled.
51. Momirović, K., Medved, R., Horvat, V., & Pavišić-Medved, V. (1969). Normativi kompleta antropometrijskih varijabli školske omladine oba pola u dobi od 12 do 18 godina. Fizička kultura, 23(9-10), 263-268.
52. Mullen, I. (1940). Constitutional factors and behaviour. London, GBR. 53. Nastavni plan i program Pedagoške institucije Vlade Brčko Distrikta, Brčko. 54. Nićin, Đ. (2008): Antropomotorika. Novi Sad, RS: Fakultet fizičke kulture,
Univerzitet u Novom Sadu. 55. Nikolić, Z. (1987). Anaerobni prag i fizička sposbnost. Fizička kultura, 41(3), 186-
189. 56. Nikolić, Z. (1995). Fiziologija fizičke aktivnosti. Beograd, RS: Fakultet za fizičku
kulturu. 57. Neljak, B. (1999). Struktura morfološkog prostora adolescenata muškog pola. In D.
Milanović (Eds.), Zbornik radova kineziologija za 21. stoljeće (pp. 426-429). Zagreb, RH: Fakultet za fizičku kulturu.
58. Pistotnik, B. (1984). Osnovne metrijske karakteristike testova gibljivosti, Kineziologija.
59. Ponorac, N., Matavulj, A., Grujić, N., Rajkovača, Z., & Kovačević, P. (2005). Maksimalna potrošnja kiseonika (VO2max) kao pokazatelj fizičke sposobnosti sportiste. Retrived from http://publisher.medfak.ni.ac.rs/2005html/4broj/MAKSIMALNA%20POTROSNJA%20KISEONIKA....pdf
60. Rađo, I. & Wole, B. (2002). Kvantitativne metode u sportu. Sarajevo, BiH. 61. Rees, W. I., & Eysenck, H. J. (1945). A factorial study of some morphological and
psychological aspects of human constitution. J. Ment. Sci., 91, (8-21). 62. Savić, M., & Savić, S. (1998). Tendencije testiranja funkcionalnih sposobnosti u
srednjim školama i na Univerzitetu. Zbornik sažetaka II Simpozijum sa međunarodnim učešćem. Novi Sad, RS: Fakultet fizičke kulture.
63. Saltin, B, Karlsson: (1971). Metabolic glucogen utilization during njork of different intenzities. In.: Muscule metabolism During Edžercise. Publ. Plenum Publ. Nenj Zork.
64. Sertić, H., Segedi, I., & Baić, M. (2008). Praćenje promjena motoričkih i funkcionalnih sposobnosti te antropometrijskih karakteristika učenika tokom dvogodišnje nastave fizičkog vaspitanja. In B. Neljak (Eds.), 16. ljetna škola kineziologa Hrvatske, Stanje i perspektiva razvoja u područjima edukacije, sporta, sportske rekeracije i kineziterapije (pp. 192-198). Poreč, RH: Hrvatski školski športski savez.
65. Smajlović, N. (2010). Atlekika. Sarajevo, BiH.
118
66. Stojanović, M. (1977). Biologija razvoja čovjeka sa osnovama sportske medicine. Beograd, RS: Fakultet fizičke kulture.
67. Stojanović, M., Momirović, R., Vukosavljević, R., & Solarić S. (1975). Struktura antropometrijskih dimenzija, Kineziologija, 5(1-2), 83-112.
68. Šentija, D. (2009). Fiziologija sporta. Zagreb, RH. 69. Šnajder, A. (1988). Atletika- znanstvene osnove. Zagreb, RH: Fakultet fizičke kulture. 70. Todorovski, D. (1997). Jednačina specifikacije uspješnosti u sportskoj gimnastici.
Doktorska disertacija. Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja, Univerzitet u Nišu. 71. Todorović, B., Mihailović, R., & Stojanović, Z. (1968). Comparison of some
formulae for the prediction of vital capacity. J Sports Med Phys Fitness. 8(2),70-4. 72. Tončev. I, (2001). Atletika. Novi Sad, RS: Fakultet fizičke kulture. 73. Trajkovski-Višić, B., Rena-Stipković, M., Berlot, S., & Višić, F. (2009).
Funkcionalne sposobnosti djece predškolske dobi. In B. Neljak (Eds.), 16. ljetna škola kineziologa Hrvatske, Metodički organizacijski oblici rada u područjima edukacije, sporta, sportske rekreacije i kineziterapije (pp. 491-494). Poreč, RH: Hrvatski školski športski savez.
74. Vanderval, F. (1964). Biometrie humaine. Paris, FRA: Masson. 75. Viskić-Štalec, N. (1974). Relacije dimenzija regulacije kretanja s morfološkim i
nekim dimenzijama energetske regulacije. Magistarski rad. Fakultet fizičke kulture, Univerzitet Zagreb.
76. Volkov, N. (1986). Regularities of the biochemical adapation of the sports training. London, GBR.
77. Vuksanović, M. (1999). Utvrđivanje efikasnosti nastave fizičkog vaspitanja u odnosu na postignute rezultate u atletici. Doktorska disertacija. Fakultet sporta i fzičkog vaspitanja, Univerzitet Novi Sad.
78. Zaciorski, V.M. (1975). Fizička svojstva sportiste. Beograd, RS: NIP Partizan. 79. Živanović, N. (1987): Istorija fizičke kulture. Niš, RS: Univerzitet u Nišu. 80. Wasserman, K., Whipp, BJ., Koyl, S.N., & Beaver, W.L. (1973). Anaerobic threshold
and respiratory gas exchange during exercise. J Appl Physiol. 35(2), 236-243.
06pa1au -3
YHI1BEP311TET Y EAIhOJ JlYIJ,JI
(I>AKYJlTET:
1I3BJE lIIT AJ o oujeflu ypalJefie MaZUCmapc«e me3e