1. PREDMET I NAZIV USTAVNOG PRAVA Prema formalnoj, klasičnoj koncepciji, predmet ustavnog prava su ustavni tekstovi, tj. pravne norme koje sadrže ustavi.U početku ,reč ustav ,imala je ideološko značenje ,a ustavni režim je bio sinonim za liberalni politički režim ukoliko je ustav pored organizacije vlasti ,utvrđivao i potvrđivao prava i slobode građana i sadržao garancije za njihovo ostvarivanje.Postojanje ustava bilo je simbol i uslov političke slobode. Ideološka moć koja se pripisivala reči ustav ,ograničavala je područje ustavnog prava na proučavanje liberalnih političkih režima ,tj. na proučavanje liberalnih demokratskih režima . Početkom 19.veka ovaj stav je prihavtio i sproveo ga Benžamen Konstant u svom „Kursu ustavne politike“. Materijalna koncepcija predmeta ustavnog prava interesuje se pre svega za sadržinu , materiju pravnih pravila, pa je ustavno pravo učenje o pravnim pravilima koja uređuju određenu materiju - političke institucije. Političke institucije obuhvataju dva područja objektivne stvarnosti: 1. organe- institucije koje su stvorili ljudi radi postizanja zajedničkih ciljeva 2. mehanizme- tiče se tehnike koja omogućuje pojedincimada deluju , omogućavaju ljudima da uspostavljaju međusobne odnose Ustavno pravo obuhvata i proučava samo političke institucije ,one koje se odnose na najvišu vlast države. Politički režim je raspored celine političkih institucija u datom momentu u određenom društvu. U današnje vreme, to je tekst koji kao svoju glavnu temu ima organizaciju javnih vlasti i ujamčavanje ličnih i kolektivnih sloboda. Predmet ustavnog prava se još uvek određuje tako što se kaže da je ustavno pravo deo javnog prava, skup normi koje uređuju organizaciju javnih ustanova i vršenje vlasti od strane njihovih organa. Načelno uzev ,uređuje vršenje javne vlasti od strane javnih tela .Ustavno pravo čine sve norme koje uređuju strukturu države , uređuju sastav i funkcionisanje ustavnih organa i ustanovljavaju osnovna načela političkog režima. Ovako shvaćeno ustavno pravo ima trostruku sadržinu: 1. struktura države –država se razmatra preko svojih konstitutivnih elemenata ,načina nastanka , promene i nestanka oblika i sistema vlasti 2. sastav i funkcionisanje ustavnih organa-ustavno pravo ne obuhvata sve državne organe,neko samo ustavne državne organe 3. osnovna načela političkog režima države-većina načela je konstitucionalizovana,što za posledicu ima da se ona tada postavljaju kao
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
1. PREDMET I NAZIV USTAVNOG PRAVA
Prema formalnoj, klasičnoj koncepciji, predmet ustavnog prava su ustavni tekstovi, tj. pravne
norme koje sadrže ustavi.U početku ,reč ustav ,imala je ideološko značenje ,a ustavni režim
je bio sinonim za liberalni politički režim ukoliko je ustav pored organizacije vlasti ,utvrđivao i
potvrđivao prava i slobode građana i sadržao garancije za njihovo ostvarivanje.Postojanje
ustava bilo je simbol i uslov političke slobode.
Ideološka moć koja se pripisivala reči ustav ,ograničavala je područje ustavnog prava na
proučavanje liberalnih političkih režima ,tj. na proučavanje liberalnih demokratskih režima .
Početkom 19.veka ovaj stav je prihavtio i sproveo ga Benžamen Konstant u svom „Kursu
ustavne politike“.
Materijalna koncepcija predmeta ustavnog prava interesuje se pre svega za sadržinu ,
materiju pravnih pravila, pa je ustavno pravo učenje o pravnim pravilima koja uređuju
određenu materiju - političke institucije. Političke institucije obuhvataju dva područja
objektivne stvarnosti:
1. organe- institucije koje su stvorili ljudi radi postizanja zajedničkih ciljeva
2. mehanizme- tiče se tehnike koja omogućuje pojedincimada deluju , omogućavaju ljudima
da uspostavljaju međusobne odnose
Ustavno pravo obuhvata i proučava samo političke institucije ,one koje se odnose na najvišu
vlast države. Politički režim je raspored celine političkih institucija u datom momentu u
određenom društvu.
U današnje vreme, to je tekst koji kao svoju glavnu temu ima organizaciju javnih vlasti i
ujamčavanje ličnih i kolektivnih sloboda.
Predmet ustavnog prava se još uvek određuje tako što se kaže da je ustavno pravo deo
javnog prava, skup normi koje uređuju organizaciju javnih ustanova i vršenje vlasti od strane
njihovih organa. Načelno uzev ,uređuje vršenje javne vlasti od strane javnih tela .Ustavno
pravo čine sve norme koje uređuju strukturu države , uređuju sastav i funkcionisanje
ustavnih organa i ustanovljavaju osnovna načela političkog režima. Ovako shvaćeno ustavno
pravo ima trostruku sadržinu:
1. struktura države –država se razmatra preko svojih konstitutivnih elemenata ,načina
nastanka , promene i nestanka oblika i sistema vlasti
2. sastav i funkcionisanje ustavnih organa-ustavno pravo ne obuhvata sve državne
organe,neko samo ustavne državne organe
3. osnovna načela političkog režima države-većina načela je konstitucionalizovana,što za
posledicu ima da se ona tada postavljaju kao materijalne granice prilikom vršenja
zakonodavne vlasti i kao zapovesti koje neposredno obavezuju građane u njihovom odnosu
sa državaom
Naziv ustavno pravo nije opšte prihvaćen ,koristi se još i naziv državno pravo.Naziv državno
pravo obuhvata i pravne propise o organizaciji i funkcionisanju državnih organa .Ovaj naziv
po pravilu uključuje i opšte učenje o državi. Naziv ustavno pravo se vezuje za pojavljivanje
formalnih ustava krajem 19. i početkom 20.veka. Naziv državno pravo se upotrebljavao u
Nemačkoj, a prema Hegelu je država ostvarivanje moralne ideje , ona je sama sebi cilj, u njoj
sloboda dolazi do svog najvišeg prava .
Naziv ustavno pravo je nastao u Engleskoj , Francuskoj i SAD, kao izraz borbe za
ustavnost ,tj. za ograničavanje svemoći apsolutnog centra vlasti putem ustava koji nosioci
vlasti neće moći samovoljno da menjaju kada im se prohte. Ustav je shvatan kao izraz
narodne suverenosti i njime se ograničava suverenost države ,tj. državne vlasti. Ustavom se
stvara država ,on je delo najviše i izvorne vlasti koju vrši neposredno narod ,dok je zakon
izraz vlasti ustanovljene ustavom koju vrše narodni predstavnici. Nazivu se ne može poreći
demokratsko poreklo, njegov značaj ,pa se opravdano ne upotrebljava naziv državno pravo.
2.POJAM I KLASIFIKACIJA IZVORA USTAVNOG PRAVA
Termin „izvor prava“ se koristi da bi se izrazile tri stvari:
1. izvor donošenja prava - su organi ili subjekti koji su nadležni za donošenje norme.Izvor
donošenja prava je državni organ (parlament ,vlada) ili organ federalne ili autonomne
jedinice (oblasni savet) ili pojedinačni subjekt (Ugovarači na osnovu slobode ugovaranja) ili
svi članovi društva
2. izvor saznanja prava - je akt ili dokument koji sadrži pravne norme , može ga sačiniti akt
koji je formalnopravno zakonodavni , formalnopravno uredbodavni ili puko ljudsko ponašanje
3. izvor nastanka prava - je proces stvaranja norme ,kojoj pravni poredak priznaje
sposobnost izvora prava
Ova tri značenja termina izvor prava, ukazuju na tri obeležja forme pravnog akta:
1. donosilac akta
2. forma akta
3. postupak donošenja akta.
Klasična podela izvora prava je na:
1. materijalna
2. formalna .
Materijalni izor prava su društvene činjenice ,a formalni su oblici u kojima se izražavaju opšti
pravni akti . Organi koji mogu donositi materijalne zakone su oni kojima su takva ovlašćenja
data u ustavu .Materijalni zakon je akt koji sadrži opštu i apstraktnu normu , dok je formalni
zakon akt koji nezavisno od karaktera norme potiče od zakonodavnog organa. Ustav je
materijalni zakon. Samo izuzetno izvor ustavnog prava može postati i formalni zakon .
U izvore ustavnog prava svrstavamo:
1. ustavne zakone ,tj. ustavi
2. zakoni parlamenta
3. delegirani zakoni ( zakoni čiji donosilac nije parlament ,doneseni na osnovu delegacije
zakonodavne vlasti parlamenta)
4. dekreti-zakoni (dekreti izvršne vlasti sa zakonskom sangom)
5. uredbe izvršne vlasti
6. parlamentarni poslovnik
7. običaji i ustavne konvencije
8. odluke ustavnih sudova
Ovi izvori su međusobno koordinirani.Odnosi su uređeni hijerarhijski ,jer jedna norma preteže
nad drugom. Na vrhu hijerarhijske lestvice se nalaze ustavni zakoni , tj. ustavi koji pretežu
nad svim ostalim materijalnim zakonima.Ustav predstavlja akt sa najvišom pravnom
snagom .Svi ostali izvori su ispod njega , manje su pravne snage i moraju biti usaglašeni sa
njim .Odmah ispod njih su zakoni koje donosi parlament i akti izjednačeni sa zakonima koji
raspolažu svojstvom koje se određuje kao „snaga zakona“ koja ima dve posledice:
1. posledice abrogacije -norme koje donosi zakonodavac i norme koje su sa njima
izjednačene abrogiraju ,derogiraju ili menjaju sve zakonske norme
2. posledica nepovredivosti - norme koje zakonodavac donosi i norme koje su sa njima
izjednačene ne mogu biti izmenjene ,derogirane ili abrogirane osim posredstvom drugih
normi koje donosi zakonodavac
Između nekih od njih postoji i jednakost ,kao što su zakoni parlamenta , delegirani zakoni i
dekreti zakoni . Zakoni federalne jedinice ili jedinice teritorijalne autonomije uredjuju
činjenice i odnose koji su u oblasti njihove nadležnosti ili dopunjavaju odredbe federalnih
zakona.Ustavi mnogih zemalja predvodjaju da odredjenu materiju može urediti samo
zakonodavac.tada je reč o zakonskim rezervatima, iz kojih je isključena svaka normativna
aktivnost izvršne vlasti.Zakonski rezervati mogu biti :
1. apsolutni -kada materije koje u njih spadaju moraju u svim vidovima biti regulisane
zakonom
2. relativni -kada ustav rezerviše za zakon samo pravce i temelje u odnosnoj materiji a ostali
mogu biti regulisani i normativnim izvorima.
Uredbe izvršne vlasti i parlamentarni poslovnici su akti niže pravne snage od pomenutih
zakona, zato se i nalaze na nižem mestu, i ne mogu izmeniti, derogirati ili abrogirati zakone
parlamenta , kako federalne , tako ni federalnih ni autonomnih jedinica .Odluke ustavnih
sudova su specifičan izvor prava jer se njima ustav samo tumači ,a ne stvara.One imaju
snagu materijalnog zakona , deluju erga omnes, ali ne stvaraju ustavnu normu.
3.USTAVNI OBIČAJI
Običaj pripada tipu nepisanog prava. Običaj predstavlja ustaljeno ,opšte prihvaćeno
ponašanje praćeno svešću o njegovoj pravnoj obaveznosti. Svaki običaj ima dva bitna
konstitutivna elementa :
1. spoljni ili materijalni element -koji se sastoji u kontinuiranom i jednoobraznom ponavljanju
jednog istog ponašanja
2. unutrašnji ili psihološki element -koji se sastoji u rasprostranjenom ubeđenju o pravnoj
obaveznosti tog ponašanja
Običaj nije autonoman izvor prava u odnosu na zakon , jer je zakon taj akt u kojem običaj
nalazi svoj obavezni oslonac.U nekim pravnim sistemima običajna pravila su glavni izvor
prava ( common low sistem), dok u našem pravnom sistemu ,gde su na prvom mestu pisana
pravna pravila ,to nije slučaj.Kod nas običaj nije autonoman (samostalan ) izvor prava u
odnosu na zakon ,jer mora imati osnonac u zakonu.To zanči da je on u našem pravu izvor
opošteg karaktera , tj. ima obaveznu snagu samo u slučajevima kada se prizna materijalnim
zakonom.
Običaji nisu podoban izvor parva ,jer je potrebno izuzetno dugo vremena da nastanu kao i da
se izmene. Ustavni običaj je specifičan po tome što u njegovom formiranju učestvuju
isključivo državni organi.
U teoriji ustavnog prava prihvaćena su tri tipa ustavnih običaja:
1. secundum constitutionem – koji sadrži običajne interpretativne norme .Tumači nejasnu ili
neodređenu ustavnu normu , pri čemu u nju čak unosi novine, nešto što tekstualno u njoj ne
postoji
2. praeter constitutionem – koji sadrži introduktivne norme .Ustavni običaj koji nastaje kad
neko pitanje sa područja ustavne materije nije uredjeno pisanom ustavnom normom u celini
ili delimično.Predstavlja jedan od načina kojim se popunjavaju ustavne praznine
3. contra constitutionem –jesu abrogativni običaji . Ustavni običaj koji je u suprotnosti sa
nekom utvrđenom pisanom ustavnom normom ,njime se postojeći ustavni tekst menja u cilju
bržeg prilagođavanja novim uslovima društvenog života ,dolazi na mesto zastarele pisane
ustavne norme, a u većini ustavnih poredaka u svetu nije dozvoljen.
Posle II svetskog rata izvršena je racionalizacija ,prevođenje ustavnih sistema koji su najpre
funkcionisali na osnovu malog broja pisanih normi , u sisteme koji su se zasnivali na većem
broju pisanih normi sadržanih u ustavu. Uprkos tome ,ustavni običaji se nisu mogli u
potpunosti odstraniti iz sistema izvora ustavnog prava u jednoj zemlji.
Posebnu vrstu pisanih ustavnih normi čine ustavne konvencije koje se razlikuju od ustavnih
običaja po tome što se kod ustavnog običaja psihološki element ispoljava kao svest o pravnoj
neophodnosti ,dok se kod ustavne konvencije on izražava kao potreba prakse. Kao izvor
ustavnog prava , ustavne konvencije imaju poseban značaj u Velikoj Britaniji i dele se u tri
grupe:
1. one koje se odnose na kraljeve prerogative i kabinetski sistem
2. one koje se tiču parlamentarnog postupka
3. one koje su posvećene odnosima u britanskoj zajednici naroda
Mnoge ustavne konvencije našle su svoje mesto u Vestminsterskom zakonu od 1931.godine
4.PRIRODA I ZNAČAJ USTAVNOG PRAVA
Ustavno pravo je pravna disciplina.Ono obuhvata ukupnost pravnih pravila koja uredjuju
političke institucije u kojima je sedište najviše državne vlasti u svakoj državi , kao i lične i
kolektivne slobode kojima se ograničava politička vlast. Ustavno pravo se razlikuje od:
1. ustavne istorije - koja proučava evoluciju ustavnih institucija
2. ustavne politike - koja proučava ciljeve koji se žele postići različitim ustavnim
institucijama, snage koje pokreću ustavne organe i poželjne reforme za bolje funkcionisanje
sistema vlasti
3. ustavne sociologije - koja se bavi društvenim pojavama i njihovim posledicama na
funkcionisanje ustavnih institucija
Posebni odeljci ustavnog prava su:
1. teorija države - bavi se isključivo strukturom države
2. savezno i regionalno pravo - proučava strukturu i organizaciju federalnih jedinica i regiona,
kao i odnose organa federalne ili regionalne države ,s jedne i organa federalnih jedinica ili
regionalnih organa s druge strane
3. državno računovodstvo - koje se tiče finansijskog funkcionisanja države i kontrole
parlamenta nad finansijskim vođenjem države
4. izborno političko pravo - koje proučava izborne uslove i postupak izbora članova
parlamenta
5. parlamentarno pravo - koje proučava norme koje uređuju organizaciju parlamenta i
unutrašnje funkcionisanje domova parlamenta
Ustavno pravo se pojavljuje u tri oblika:
1. kao opšte ustavno pravo - proučava opšte ustavne institute, koji su iznad pozitivnog
partikularizma i apsorbuje ga u sebi
2. kao pozitivno ustavno pravo - odnosi se na pojedinačni ustavni poredak
3. kao uporedno ustavno pravo - upoređuje ustavne norme različitih poredaka, kako bi
ustanovilo sličnosti i razlike
Ustavno pravo je fundamentalna grana unutrašnjeg javnog prava.Suština javnog prava je u
odnosima nejednakosti koje uređuje i što se ono odnosi na samo jezgro države , na njenu
organizaciju i njene odnose sa pojedincima. Unutrašnje parvo se primenjuje u okviru države
Ustavno pravo je fundamentalna grana prava jer se odnosi na najviše državne institucije :
političke institucije nasuprot administrativnim.
Poltičke institucije obrazuju organi uobičajeno nazvani „javne vlasti“ i poltički mehanizmi.To
su najvažniji organi koji donose najvažnije odluke i utvrđuju opštu politiku jedne zemlje ,kao i
mehanizmi pomoću kojih se ovakve suštinske odluke donose: šef države ,vlada ,ministri ,
parlament...U okviru javnih vlasti pravi se razlika na zakonodavnu ,izvršnu i sudsku. Sudska
vlast ne vrši politički izbor ,ona ne donosi poltičke odluke,a u nekim zemljama je u
organizacionom smislu podčinjena jednoj od druge dve vlasti.S jedne strane ,u državi stvarno
postoji sudska funkcija , koja se sastoji u primeni zakona u slučaju kada se ovaj krši ili kada
postoji spor o tome , a sa druge strane mesto koje je dodeljeno sudskoj funkciji i nezavisnost
u njenom radu su merilo za procenu i podelu političkih sistema.
Administrativne institucije su hijerarhijski niže u odnosu na poltičke.One odgovaraju
zadacima primene i izvršavanja političkih odluka i vođenju svakodnevnih poslova. Njihovu
delatnost pokreću i nad njom vrše kontrolu nosioci političke vlasti.Pravo koje proučava
administrativne institucije je upravno pravo.
Najveći značaj ustavnog prava je u stalnom nastojanju da se pomire prava i slobode građana
na jednoj strani i vlasti na drugoj.Ustavno pravo danas sve više uzima svoj angažman u
proučavanju demokratije i igra značajnu ulogu u razvoju demokratske svesti.Ustavno pravo
svedoči o tome da se pod državom ne može više podrazumevati samo državni organizam ,
kao skup organa , nego i delovanje i uticaj gradjana na državu.
5.NAUKA I METOD USTAVNOG PRAVA
Ustavno pravo započinje svoj razvoj 1834.godine , kada je na inicijativu Gizoa, na Pravnom
fakultetu u Parizu osnovana katedra „Ustavno pravo“ sa zadatkom da organizuje akademsko
proučavanje materije ustavnog uređenja. Ustavno pravo je pravna disciplina ,što određuje i
metod njegovog proučavanja koji je pretežno pravni. Po tome se ustavno pravo razlikuje od
političke nauke ,čiji su cilj , postupak i metod drugačiji.
Ustavno pravo obuhvata nekoliko dimenzija proučavanja svog predmeta ,koje se mogu
kombinovati. To su : istorijska, nacionalna , inostrana , komparativna dimenzija i njihova
sinteza –opšte teorijska dimenzija.
Politička nauka se bavi onim što jeste ,to je pozitivna disciplina ,ali ima drugačiji prilaz
stvarnosti koju proučava.Ustavno pravo se bavi primenom prava ,obraća pažnju na vladavinu
prava ,kako bi se ostvario što veći stepen pravde i jednakosti među ljudima.Politička nauka
ide sa one strane poznavanja pravnih pravila, ona proučava kako se ispoljavaju političke
pojave ,koje ekonomske i socijalne snage određuju karakter političkog režima.
Ustavno pravo se ne može danas proučavati onako kako se proučavalo pre nekoliko
decenija.
Imajući u vidu da ustavno pravo proučava određene institute u njihovom pravom
obliku ,možemo zaključiti da je njegov metod dogmatsko pravni , dok korišćenje istorijsko-
sociološkog metoda podesnije u oblasti ustavne istorije i ustavne politike. Metod ustavnog
prava je u tesnoj vezi sa shvatanjem njegovog predmeta.Tumačenje pravnih normi –
egzegeza i normativni pristup korišćeni su u razradi klasičnog shavatnja predmeta ustavnog
prava. Egzegetički prilaz sastoji se u doslednom objašnjavanju teksta od kojeg se predmet
sastoji. Normatini prilaz zahteva se na analizi ustavne stvarnosti jedne zemlje na osnovu
predhodno postavljenog idealnog modela ustavnog sistema.Ta koncepcija predstavlja merilo
za ocenu ustavne stvarnosti.
Egzegetički metod nije dovoljan za razumevanje domašaja pravnih pravila. Da bi se pravne
pojave potpuno pokazale ,pravne norme koje ih regulišu moraju se smestiti u istorijsko ,
ideološko, kulturno i socijalno okruženje .Zbog toga ustavno pravo mora koristiti sve metode
društvenih nauka. Na prvom mestu ustavno pravo mora koristiti pozitivni metod , a on se
sastoji u analizi ustavne stvarnosti ,ali bez obaziranja na idealan metod konstruisan a
priori .Cilj ustavnog prava nije da otkrije da su pravila koje obuhvata u sglasnosti sa
utvrdjeninm modelom , nego sasvim jednostavno , da utvrdi zašto takva pravila
postoje.Ustavno pravo spada u društvene nauke.
6. Pojam i istorijat ustava
Ideja ustava potiče iz tri izvora.
1. postojanje glavnog, svetovnog višeg zakona – nekada je suveren vladao po svojoj volji,
njegova se vlast mogla ograničiti i on postaviti na svoje mesto samo u ime zakona koji bi bio
iznad njega
2. drugi izvor su lična prava – nekada su pojedinci uživali privilegije i trpeli odricanja po
milosti jačih i volji božijoj. Kada su se ljudi oslobodili svevlasti svojih vladara, prava koja su od
njih otrgli trebalo je zaštititi, kako bi ona trajno postala njihova svojina
3. treći izvor je povelja, pisani dokument – postojalo je verovanje da je vlast stvorio narod i
da joj je dodelio ograničena ovlašćenja i ustanovio način vršenja. Kao dokaz tih pregorativa
naroda pojavile su se pisane povelje. Pošto narod za takve svoje pregorative nije imao
svedoke, bila je stvorena pretpostavka o društvenom ugovoru.
Ustav nije ništa drugo do viši i glavni zakon o državnoj vlasti, kojim se štite prava i slobode
pojedinca, izložen u pisanoj formi.
Pojavu ustava obeležavaju prvi pisani i svečani tekstovi. Svrha tih tekstova bila je trojaka: da
utvrde prava i slobode bilo za određene staleže bilo za sve ljude, koje će monarh poštovati,
da zajemče prava i povlastice parlamenta, da poboljšaju vršenje državne vlasti.
Ustav se određuje u materijalnom i formalnom smislu. To je normativni pojam ustava. Pod
ustavom u materijalnom smislu, podrazumeva se skup normi kojima se uređuju osnovi
društvene organizacije u jednoj političkoj zajednici, način vršenja državne vlasti u njoj kao i
granice državne vlasti. Obuhvata norme kojima se uređuju odnosi između pojedinaca i
države i između državnih vlasti međusobno. Pod ustavom u formalnom smislu, podrazumeva
se formalni, pisani opšti pravni akt najjače pravne snage. Za pisani ustav se kaže još i da je
osnovni ustav, čime se ukazuje i na njegovu nadzakonsku pravnu snagu.
Nije bilo i nema zemlje na svetu koja nije imala ili nema ustav u materijalnom smislu. Ustav u
formalnom smislu nema svaka zemlja u svetu.
U upotrebi je i politički pojam ustava. U političkom smislu ustav postoji kad je onemogućena
subjektivnost, samovolja i zloupotreba nosilaca državne vlasti. Elementi političkog pojma
ustava su: podela vlasti, unapred propisani mehanizmi za saradnju više vlasti, racionalan
metod ustavnih promena i time prilagođavanja ustava društvenoj stvarnosti, priznanje
sloboda i prava pojedincu i mehanizama za njihovu zaštitu.
Nastao je i sociološki pojam ustava. Najpoznatiji pobornik takvog shvatanja ustava je Lasal.
On razlikuje stvarni od pisanog ustava. Stvarni ustav su realni, faktički odnosi sila koji postoje
u jednom društvu. Pisane naziva listom hartije. Stvarne ustave imala je svaka zemlja u svako
doba.
7. Materija (sadržina) ustava
Ustav se odnosi na dve vrste pitanja. Prva grupa pitanja vezuje se za državnu vlast a druga
za društvo i njegove pripadnike, građane. Obe grupe čine ustavnu materiju, sadržinu ustava.
Grupa pitanja vezana za državnu vlast obuhvata različite načine formiranja vlasti, podelu
vlasti na različite državne organe, odnose između državnih organa, akte koje oni donose.
Pitanja vezana za društvo obuhvataju načela i ustanove putem kojih se odvija ekonomski i
politički život u društvu, kao i povelju građanskih sloboda i prava.
U teoriji ustavnog prava postoji više gledišta o tome koja je ustavna materija, šta je sadržina
ustava. Moguće ih je grupisati u četiri grupe.
Prema prvoj grupi, materiju ustava čini organizacija i funkcionisanje državnih organa, kao i
granice državnoj vlasti koje se uspostavljaju ljudskim slobodama i pravima.
Drugo gledište, materiju ustava vezuje za stvaranje prava u jednoj zemlji, znači opštih
pravnih normi, posebno zakona.
Prema trećoj grupi, materiju ustava čini područje organizacije i rada političkih činilaca i
institucija, tj. proces vršenja vlasti.
Četvrto shvatanje, ističu pristalice poltičkog pojma ustava, ustava kao političkog procesa
ograničenja državne vlasti. Oni smatraju da materiju ustava čini sistem stvarnog ograničenja
političke, odnosno državne vlasti.
Pisani ustav je pravni akt. Sastoji se od pravnih normi, čija je sadržinska osobenost u
području odnosa koji se ustavnim normama uređuju, a formalna osobenost u stepenu pravne
snage. Osnovni deo u ustavu je onaj koji se sastoji od pravnih normi.
S obzirom na značaj ustava kao pravnog akta, u njemu postoji jedan tekst koji prethodi
normama, koji nije stilizovan u obliku članova i u njemu je dikcija slobodnija, više oratorska i
svečana. Taj deo prethodi naslovu ustava ili sledi posle naslova ustava, a prethodi normama
ustava. Taj deo nosi naziv preambula. Preambula je predgovor za ustav, uvod u ustav.
Najčešće je formulisana u obliku jedne dugačke rečenice sa više posebnih stavova, ali ima
primera i u jednoj kontinuiranoj rečenici, ili kao čitavi ideološki traktati.
U vezi sa važnošću ustava kao pravnog akta su i delovi koji mogu uslediti posle normativnog
teksta. To su razni spiskovi koji razrađuju sadržinu normi i različiti dodaci, prilozi ustavu.
Dodaci se donose zajedno sa ustavom kao integralni tekst ustava, a ako se donose posle
stupanja ustava na snagu, onda se usvajaju po postupku za promenu ustava.
Ustavi koji se manjaju putem ustavnih amandmana, obuhvataju i ustavne amandmane, iako
se oni donose posle ustava kao svoj sastavni deo. Ustavni amndmani se dodaju na kraju
ustava, kao njegovo produženje. Najprikladnije pojmu amandmana je da bude čista dopuna.
Smisao ustavnih amandmana je da obezbede dugovečnost ustavu, umesto njegovo
zamenjivanje novim.
8. Svojstva ustava
Ustav u formalnom smislu ima jedan par pravnih i jedan par nepravnih svojstava. Pravna
svojstva ustava su da je osnovni zakon i da je najviši opšti pravni akt. Nepravna svojstva
ustava su da je ideološko politički i programsko deklarativni akt.
Ustav je kao osnovni zakon sastavljen od opštih pravnih pravila, ali je ipak osnovni zakon.
Ustav je osnovni zakon u četiri osnovna značenja:
- to je akt koji je doneo poseban ustavotvorni organ ili običan zakonodavni organ, ali po
postupku težem od običnog zakonodavnog postupka
- to je akt kojim se predvižaju zakonodavni organ i zakonodavni postupak
- to je akt koji sadrži osnovnija pravna pravil od onih koje sadrži zakon
- to je opšti pravni akt, tj. zakon koji obuhvata najširu materiju pravnog normiranja.
Ustav je najviši pravni akt, jer iz njega proilazi pravni sistem zemlje u celosti i što uslovljava
važenje svih drugih propisa. Njegov donosilac je pravno suveren, pravno slobodan, nevezan
pravom. To je ustavotvorna vlast.
Jača pravna snaga ustava u odnosu na zakone ogleda se u aktivnom i u pasivnom smislu. U
aktivnom smislu, kao svojstvo ustava da uspostavi poredak ustavnih normi, da im odredi
pravnu snagu, a u pasivnom smislu kao svojstvo nepovredivosti ustava u odnosu na norme
nižeg stepena, koje ga ne mogu izmeniti niti ukinuti.
U većini zemalja najjača pravna snaga ustava sankcionisana je tako što je ocena ustavnosti
Premda je ustav pretežno pravni akt, on je istovremeno i ideološko politički akt, pošto su
rešenja data u ustavnim normama često inspirisana različitim teorijama o ulozi države u
društvu, o odnosu pojedinca prema državi i kolektivu.
Sa svojstvom ustava kao ideološko političkog akta u tesnoj vezi je svojstvo ustava kao
programsko deklarativnog akta. Premda je ustav u osnovi pozitivnopravni tekst kojim se
propisuje sadašnje ustavno uređenje, on je zbog toga što se očekuje da važi dugo u
budućnosti, često iznad stvarnih mogućnosti datog društva, pa je u tom smislu, pored važeće
norme, ustav i program za budućnost.
U teoriji se pravi razlika između ustava-bilansa i ustava-programa. Prvi su okrenuti
sadašnjosti i imaju za cilj da pravno uobliče postojeću realnost, dok drugi teže promeni
realnosti, određuju ciljeve koje treba dostići, kao i instrumente pogodne za postizanje tih
ciljeva.
9. Vrste ustava
U teoriji postoje klasične i moderne podele ustava. Klasične podele ustava izvedene su
prema formalnim merilima. Takve su podele na pisane i nepisane, kodifikovane i
nekodifikovane i čvrste i meke, kao i podela ustava prema donosiocu. Njihov tvorac je
britanski konstitucionalista Džems Brajs.
Pisani su usatvi oni koji čitavu materiju izlažu u pisanom obliku. Takvi su ustavi u formalnom
smislu.
Nepisani ili običajni, ili istorijski ustavi su sastavljeni od ustavnih običaja, pošto pravila koja ih
čine nisu izražena u pisanom obliku. To su ustavi u materijalnom smislu.
Kodifikovani ustavi su formalni ustavi izraženi u jednom aktu.
Nekodifikovani ustavi izraženi su u nekoliko akata. U istoriji najpoznatiji primer takvog ustava
je ustav Treće francuske republike od 1875, dok danas takvo svojstvo ima ustav Izraela.
Ustavi se dele na čvrste i meke prema pravnim re+imima za njihove promene. Ako se mogu
promeniti putem običnih zakona, ustavi su meki, a ako je za njihovu promenu potreban
poseban postupak, teži od običnog zakonodavnog, ustavi su čvrsti.
Kod čvrstih ustava poseban revizioni postupak obuhvata složenije uslove za pokretanje
postupka za promenu ustava i teže uslove za usvajanje akta o promeni.
Postoje i ustavi koji ograničavaju mogućnosti za svoju promenu. Ta ograničenja mogu biti
dvojaka, s obzirom na vreme i s obzirom na predmet.
- S obzirom na vreme, tako što se zabranjuje svaka promena ustava pre isteka dužeg ili
kraćeg vremenskog perioda ili što se zabranjuje promena ustava u posebnim vremenima u
kojima se nalazi zemlja.
- S obzirom na predmet, tako što se zabranjuje promena određenih ustavnih institucija ili
ustavnih odredaba.
Već je prevaziđena podela ustava prema donosiocu na:
- oktroisane ustave (ustavne povelje) – narodu daruje monarh, nakon čega nema više ista
prava koja je dotle imao, jer od tada jedini izvor njegovih prava postaje pisani ustav.
- ustavni paktovi - usvaja ih narodno predstavništvo a konačnu saglasnost na njih daje
monarh.
- ustavi koji su izraz narodne suverenosti - usvaja narodno predstavništvo ili birači
neposrednim narodnim glasanjem – referendumom. Oni su izraz narodne suverenosti.
Moderne podele ustava – najoriginalnije su one koje su izvedene prema ontološkom merilu,
tj. prema odnosu ustava i društvene stvarnosti. Tvorac takvih podela je Karl Levenštajn. On
ih deli na:
- normativne – polaze od konkretne društvene stvarnosti, oni se prave po meri konkretnog
društva, pa se zbog toga u tom društvu ostvaruju. Tu se društvena stvarnost i ustav
podudaraju. Takvi su ustavi autohtoni.
- nominalni – su ustavi pravljeni za neku drugu stvarnost, realno postojeću ili imaginarnu, s
kojom se ne podudara stvarnost društva u kojoj oni treba da važe. To su ustavi koji su pravno
važeći ali se ne ostvaruju. Takvi su ustavi alohtoni.
- semantički – oni se ostvaruju u društvenom životu ali ne dopuštaju nikakvu sopstvenu pa
time ni društvenu promenu. Oni konzerviraju postojeću vlast.
Bendžamin Akcin u svojoj dihotomnoj podeli ustave deli na:
- stabilne (postojane) i fleksibilne (promenjive)
- normativne i nominalne.
Biskareti di Rufia deli ustave na:
- pravne (stabile) i faktičke (fleksibilne)
10. Donošenje i promena ustava
Državna vlast koja donosi ustav zove se ustavotvorna vlast, dok se državna vlast koja menja
važeći ustav zove reviziona vlast. Obe su podvrste uakonodavne vlasti.
Ustavotvorna vlast je originerna i neograničena vlast, nema pravila koja postoje pre nje i koja
bi je obavezivala. Zato se i zove ustanovljavajuća, dok se vlasti koje je ona ustanovila
nazivaju ustanovljenim.
Procedura donošenja novog ustava treba da bude takva da poštuje stabilnost važećeg
ustavnog poretka i da omogući prilagođavanje ustava društvenim promenama kada je to
potrebno.
Vlast promene važećeg ustava najčešće se dodeljuje zakonodavcu. Ustav se menja po
posebnom postupku, težem od zakonodavnog. Moguće je da promena izglasana u
parlamentu postane konačna tek pošto od strane građana bude potvrđena na referendumu.
Referendum u revizionom postupku može biti obavezna faza, bez koje nema promene
ustava. Promena ustava moguća je i bez referenduma.
Promene važećeg ustava moguće su u dva pravna oblika:
- u obliku ustavnog zakona o izmenama
- u obliku amandmana na ustav.
Promena ustava u obliku ustavnog zakona o izmenama i dopunama interveniše i tekstualno
u prvobitni tekst ustava tako što se ugrađuje u taj tekst. To je onda nov tekst.
Kad se promena vrši u obliku ustavnih amandmana, u prvobitni tekst ustava se ne dira, on i
posle amandmana ostaje isti onakav kakav je bio i pre njih. Dodaju se na kraju teksta ustava
i zajedno sa prvobitnim ustavom čine ustav zemlje, sastavni su deo ustava zemlje."Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
3. Treću grupu čine zemlje koje donose potpuno nove ustave (Bugarska i Rumunija 1991. i
Mongolija 1992.godine).
Osnovne promene u bivšim socijalističkim zemljama izvršene su u tri oblasti:
1. u oblasti privrede:
- proklamovanje tržišne privrede
- slobode preduzetništva
- pravo privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju
2. u oblasti političkog života:
- uvođenje višestranačkog sistema kao i višestranačkih slobodnih izbora
- proširivanje građanskih, naročito političkih sloboda i prava i garancije tih prava
- uspostavljanje dosledne lokalne samouprave
3. u oblasti državne organizacije
- institucionalizovanje načela podele vlasti
- uvođenje ustavnog sudstva
- postavljanje institucionalnih garantija sudske nezavisnosti
Proklamuje se pravo na svojinu i jednakost svih oblika.Promene u oblasti organizacije vlasti
su radikalne. Izričito je proglašeno načelo podele vlasti.
18. FUNKCIJE USTAVA
Ideja da sve ustavne norme treba skupiti na jednom mestu u jednom svečanom
normativnom aktu, potekla je s kraja 18.veka. Smisao ideje uvek je bio da se ustavom
propišu pravna pravila za vršenje državne vlasti, kako bi se onda ova vršila po tim pravilima,
unapred propisanim. Cilj ustava je isto tako i da obezbedi da se vlast vrši za dobrobit cele
zajednice, a ne samo vladajućih. Putem ustava se država pred spoljnim svetom legitimiše
kao najviša vlast na svom području. Osnovna funkcija ustava je da isključi samovolju državne
vlasti i zavede vladavinu objektivnog prava
Glavna politička funkcija ustava je da u redovnim društvenim i političkim prilikama u jednoj
zemlji bude sredstvo koje onemogućuje ekcese vlasti, koje joj postavlja granice i time
sprečava njene zloupotrebe do kojih bi došlo kad takvo sredstvo ne bi postojalo.
Ustav uspostavlja pravnu sigurnost i izvesnost o granicama vlasti, kao i garantije sloboda i
prava pojedinca i društva. Obezbeđuje društveni mir, štiti individualna prava i slobode. Ustav
je simbol nacionalnog jedinstva.
19. Počeci ustavnosti u Republici Srbiji
Prvi pokušaj rešavanja ustavnog pitanja u Srbiji bio je nacrt uredbe o Praviteljstvujuščem
sovjetu i besedama kojom je on bio propraćen. Praviteljstvujušči sovjet bio je zamišljen kao
centralni organ vlasti koji bi delio vlast sa vrhovnim voždom. Nacrt uredbe i besedu je
pripremio Boža Grujović. Skupština na kojoj je osnovan Praviteljstvujušči sovjet održana
28.avgusta 1805. u selu Borku. Na skupštini nije usvojen ni nacrt niti je pročitana beseda.
Kao formalni ustavni akti koji su prethodili prvom srpskom ustavu poznata su dva takva akta,
od 1808. i 1811.
Akt od 1808. zajednički je akt Karađorđa i Praviteljstvujuščeg sovjeta, a sastoji se od dve
odredbe o kojima su oni razmenili saglasnost. Prema svojoj sadržini i karakteru, to uređenje
ima obeležja apsolutne, koncentrisane monarhije, a prema načinu donošenja to je samovoljni
ustav Karađorđa i njegovih starešina.
Drugi ustavni akt ustaničke Srbije od 1811, usvojen je na skupštini starešina u Beogradu. Reč
je o zakletvama Karađorđa i starešina. U njima savetnici i ostale ustaničke starešine priznaju
Karađorđa za jedinog vrhovnog vođu, a Karađorđe se zaklinje da ništa neće preduzeti bez
sporazuma sa Praviteljstvujuščim sovjetom. Dok je Praviteljstvujušči sovjet prema svojoj
funkciji bio vrsta vlade, Praviteljstvujušči sovjet prema aktu od 1811. je istovremeno vlada
sastavljena od popečitelja i Veliki sud i Veliki Vilajetski sud.
Ustavnim aktom od 1811. uspostavljeno je ’opštenarodno ureždenije’ u ustaničkoj srbiji.
Prema aktu od 1811. centralni organ vlasti bio je vožd (knez). Ovim aktima je u zemlji
uspostavljena vrhovna i središnja vlast."Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
- kad zaključe da je nužna promena ustava, knez i Državni savet sazivaju Narodnu skupštinu i
zajedno s njom odlučuju o tome
- u Skupštini mora biti prisutno najmanje ¾ poslanika, a odluka se donosi većinom od
najmanje 2/3 njihovih glasova
- dodeljuje jojnse pravo da knezu i savetu podnosi molbe za donošenje neophodnih zakona,
da ih obaveštava o zloupotrebama u upravi zemljom i da se žali knezu na Državni savet ako
bi njegovi članovi kršili ustav ili prava srpskih građana.
Sretenjski ustav sadržao je poseban odeljak pod nazivom ’Obštenarodna prava Srbina’, u
kojem su se jamčila lična prava, dok se činovnicima zajemčivala stalnost. Gražanin je
oslobođen kuluka činovnicima, ali je ostao kuluk državi prilikom gradnje građevina od
opštenarodne koristi, kada će država plaćati pristojnu nadnicu. Starim i bolesnim činovnicima
dodeljivala se državna penzija.
DOBA ČINOVNIČKE OLIGARHIJE
Turska je Srbiji podarila Ustav 1838. u obliku sultanovog hatišerifa poznat pod imenom Turski
ustav.
Savet – postavlja knez
- broj članova je 17, odabrani iz reda starešina i najvažnijih među Srbima
- član saveta uživa stalnost, a mogao je biti otpušten tek pošto se njegova krivica bude
dokazala kod Porte
Knez – izvršna vlast je koncentrisana kod kneza, dok je zakonodavna podeljena između kneza
i saveta
- savet utvrđuje predlog zakona i dostavlja ga knezu na potvrdu, on može potvrdu dati ili je
uskratiti
- ima apsolutni veto
- on ne može učiniti da jedan akt postane zakon, potrebno je da ga usvoji Savet, ali ako on to
neće nijedan akt ne može postati zakon.
Turski ustav je više organski zakon, ograničen na propisivanje unutrašnje uprave u zemlji.
- ukinuo kuluk svake vrste,
- proglasio je potpunu slobodu trgovine,
- odvojio je sudstvo od uprave,
- ustanovio je posebnu mrežu sudova (primiriteljnih pri selima, sudovi prvog stepena u
svakom od 17 okruga i Apelacioni sud),
- zajemčena je sudska nezavisnost, stalnost sudija i nespojivost sudijske dužnosti s drugim
dužnostima.
Miloš nije želeo da deli vlast ni sa kim, pa je 1839.abdicirao, dovodeći time dinastiju u krizu.
Toma Vučić Perišić je to iskoristio, proterao Mihaila i dinastiju Obrenović, a u zemlju vratio
dinastiju Karadjordjevića sa Aleksandrom kao knezom.
DOBA POLICIJSKE DRŽAVE - Period vlade Aleksandra Karadjordjevica (1842-1858) zbog
strogog poštovanja Ustava od 1838.označen je kao “vlada ustavobranitelja”. Bila je to
oligarhijska vladavina Saveta. Njeni glavni doprinosi su:
- donošenje pisanih zakona,
- odvajanje sudske od upravne vlasti,
- podela centralne uprave na ministarstva,
- uvodjenje činovnicke nezavisnosti, ukidanje kuluka i ostvarivanje slobodne trgovine. Srbija
je ličila na činovnicku Republiku. Sukob Aleksandra Karadjordjevica i Saveta doveo je do
ponovne smene dinastija. U zemlju je vracena dinastija Obrenovića, odlukom Svetoandrejske
skupštine 1858. Tada je donet i zakon o Narodnoj skupštini. Pod kratkom drugom vladom
kneza Miloša i drugom vladom kneza Mihaila, Ustav od 1838.bio je ignorisan, da bi pod
knezom Mihailom bio promenjen nizom organskih zakona. Najvažnija izmena bila je
oduzimanje nepokretnosti članovima Saveta i njihovo dovodjenje u isti red s državnim
činovnicima. Knez Mihailo je sjedinio sve vlasti kod sebe, izvršio je potpunu centralizaciju
uprave, a policijska stega dostiže vrhunac. To je bilo doba policijske države.
DOBA USTAVNOSTI - Rasutost Ustava Srbije u više akata i ubistvo kneza Mihaila (1868) bili su
razlog što je Namesništvo za vreme maloletstva prestolonaslednika Milana Obrenovića
donelo nov Ustav 1869. Taj ustav doneo je mnoge novine, a ovaj period je označen kao doba
ustavnosti. Njime je u državni život uvedena i Narodna skupština koja je dobila ovlašćenja da
učestvuje u zakonodavstvu. Ona nije u celosti bila izborna, četvrtinu njenih poslanika je
postavljao knez. Činovnici i advokati nisu mogli biti narodni,a mogli su biti kneževi, tj.vladini
poslanici. Skupština nije raspolagala ni pravom zakonodavne inicijative, nego je knezu mogla
izraziti samo želju da joj njegova vlada podnese zakonski predlog na usvajanje. Ni budzetsko
pravo skupštine nije bilo potpuno, jer je vlada mogla odbiti predloge Skupštine za izmene u
budzetu i produžiti postojeći budzet za narednu godinu. Knez je raspolagao pravom
zakonodavne sankcije, tj.potvrde zakona. Imao je i ovlašćenje da u stanjima krize u zemlji
izdaje samostalno privremene zakone, koje je naknadno podnosio na odobrenje Skupštini.
Ustav od 1869. zahtevao je neuobičajeno visoki kvorum prisutnih poslanika (najmanje ¾) za
rad Skupštine, dok je za odlučivanje zahtevao većinu glasova prisutnih poslanika. Poslanički
imunitet sveden je samo na neodgovornost za dati glas, a izostavljena su jemstva
nepovredivosti poslanika izvan Skupštine. Vlada nije bila politicki odgovorna Skupstini, tako
da nije funkcionisao parlamentarni rezim. Vlada je bila monarhova vlada, a ne parlamentarna
vlada. Srbija je bila nasledna ustavna monarhija sa narodnim predstavništvom, u njoj
ministre postavlja i otpušta knjaz. Postojala je samo krivična odgovornost ministara. Državni
savet je postepeno pretvoren u najvisi upravni sud u zemlji, čiji je glavni cilj da upravnu vlast
drži u granicama zakona. Članove Državnog saveta postavljao je knez, a njihov broj nije
mogao biti manji od 11 ni veći od 15.
Ustav od 1869.g. proglašava neka od ličnih sloboda i prava, ali istovremeno omogućuje
zakonu da ih ograniči i suzi. Prvi put se proglašava sloboda misli. Ustav je još proglasio
samoupravu opština.
DOBA PARLAMENTARNOSTI - Po dobijanju nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878.g.
Srbija se okreće uredjivanju svog unutrašnjeg života. U to vreme u zemlji nastaju političke
stranke (radikalna, liberalna i napredna). U ustavotvornoj (Velikoj) skupštini, radikali su imali
većinu i isposlovali su nov Ustav 1888.g. od kojeg počinje doba parlamentarnosti.
Ustav od 1888.g. je proklamovao: da je narodno predstavništvo ravnopravan učesnik u
zakonodavstvu sa monarhom, parlament dobija u celosti budzetsko pravo, vlada je politički
odgovorna parlamentu, izbori su neposredni, a poslanički mandati se deli po načelu
srazmernog predstavništva, gradjanska prava su precizno utvrdjena i jemči ih neposredno
ustav, sudstvo je nezavisno, uvedena je okružna, sreska i opštinska samouprava.
Pojavljuje se ustanova kvalifikovanih poslanika, po dva lica posebnih svojstava (fakultetska
diploma) koja se neposredno biraju za poslanike u svakom okrugu. Biračko pravo nije bilo
opšte, postoji obaveza poreskog cenzusa. Kralj saziva Narodnu skupštinu, otvara i zaključuje
njene sednice, odlaze ih i ima pravo da je raspusti, s tim što akt raspuštanja mora sadržati
naredbu za nove izbore u najdaljem roku od dva meseca. Postoji i novi izbor članova
Državnog saveta. Od 16 njegovih članova, 8 imenuje kralj, a 8 bira Narodna skupština.
Glavna novina Ustava od 1888. bio je sistem srazmernog predstavništva, kao merilo za
raspodelu poslaničkih mandata. Taj sistem se uzima kao sredstvo zaštite manjine. Sistem
srazmernog predstavništva i ustanova kvalifikovanih poslanika imali su konkretan politički cilj
- da ograniče moć nesporne radikalske većine u narodu.
Osnovna vrednost Ustava od 1888. je što je omogućio parlamentarizam,čija je suština u
tome što se ministri na taj položaj ne postavljaju i na njemu ne ostaju po monarhovoj volji,
nego po volji parlamentarne većine. Ovaj ustav omogućio je prelazak iz ustavne u
parlamentarnu monarhiju
DOBA REAKCIJE - Vladavinu Radikalne stranke pod Ustavom od 1888. prekinuo je kralj
Aleksandar Obrenović, tako što je 1894.g. suspendovao Ustav 1888.g. i vratio na snagu
Ustav od 1869.g. pod izgovorom uspostavljanja neutralnih vlada, on je uspostavio svoj lični
režim, koji je trajao sve do oktroisanja novog Ustava od 1901.g., sa kojim počinje doba
reakcije. Ustav od 1901.g. bio je kombinacija radikalskih i naprednjačkih ustavnih ideja.
Njime je uspostavljeno dvodomno narodno predstavništvo sa Senatom kao gornjim domom.
Gornji dom se smatrao pogodnim sredstvom za suzbijanje skupštinske većine i za zaštitu
manjine. Kralj saziva Narodno predstavništvo, otvara i zaključuje njegove sednice. Kralj može
da odlaže sednice, da raspusti Narodnu skupštinu i raspiše izbore za novu. Narodno
predstavništvo ima kao i kralj pravo zakonodavne inicijative. Ustav se opredelio za
neposlanicku vladu, a ministri ne mogu biti poslanici u Narodnoj skupštini, niti senatori, u
suprotnom gube mandat. Ministri podležu krivičnoj odgovornosti, a sudi im Senat. Državni
savet ima svojstvo najvišeg upravnog suda, sastoji se od 15 članova koje imenuje kralj, a
državni savetnici uživaju stalnost. Ustav od 1901.g. je izostavio ustanovu Velike narodne
skupštine. Ovaj ustav je od teritorijalnih jedinica poznavao samo opštinu, koja se uredjivala
na načelu samouprave. Garantije gradjanskih prava u njemu nisu bile potpune. Kod aktivnog
biračkog prava podignut je birački census.
DOBA POVRAĆENE PARLAMENTARNOSTI - Sukob izmedju kralja i radikala rezultirao je u još
jednom državnom udaru Aleksandra Obrenovica, kojim je 25.marta 1903.g , na 45 minuta
pred ponoć suspendovao važeci ustav, kako bi za to vreme bez pristanka skupštine doneo
novi izborni zakon sa mnogo manje jemstava za slobodu izbora, da bi odmah posle ponoći
vratio ustav na snagu. Tim izbornim zakonom Narodna skupština je ukinuta i raspuštena, a
zakazani su skupštinski izbori za 19.maj 1903.g. Potom je došlo do ubistva kralja Aleksandra
čime je ugašena dinastija Obrenovića. Za kralja je doveden Petar Karadjordjevic. Pre toga,
Narodno predstavništvo vratilo ja na snagu Ustav od 1888.g. pod nazivom novog Ustava od
1903. kojim otpočinje doba povraćene parlamentarnosti. Uslov da novi kralj stupi na presto
bio je da pristane na taj ustav.
Ustav od 1903.g. bio je osnov za uspostavljanje parlamentarizma u Srbiji. Njime su u Ustav
od 1888.g. unesene izmene (ukupno 42) medju kojima su glavne one kojima je cilj bio da
više ograniče monarhovu vlast. Tim ustavom je zaključena ustavnost u Srbiji, jer 1914.g.
izbija Prvi svetski rat, a posle njegovog završetka došlo je do stvaranja Ujedinjene kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca 1918.g. čiju je okosnicu činila Kraljevina Srbija.
21. NASTANAK PRVE JUGOSLOVENSKE DRŽAVE
Ujedinjenjem južnoslovenskih naroda u zajedničku državu, Kraljevina Srbija je izgubila svoju
vlastitu državnost i postala je sastavni deo jugoslovenske države koja je u periodu 1918-
1941.g. bila unitarna država, a u razdoblju 1943-1992g. Federalna država sastavljena je od
šest federalnih jedinica, a u vremenu 1992-2003g.. dvojna federacija sastavljena od Srbije I
Crne Gora, dok je od 2006.g. samo Srbija bez CG. Ustavnom poveljom od 2003.g. prestala je
da postoji zajednička država i Srbija i Crna Gora su Ustavnom poveljom, kao vrstom
konfederalnog ugovora, zaključile realnu uniju pod nazivom SCG.
Objava rata Austro-Ugarske Srbiji 1914.g. otvorila se mogućnost da jugoslovenski narodi sa
teritorije Austro-Ugarske pristupe već postojećim državama jugoslovenskih naroda, Srbiji i
Crnoj Gori. Najpre je vlada Srbije na sednici Narodne skupštine 7.decembra 1914.g. u Nišu
dala izjavu (Niska deklaracija) u kojoj kao svoj zadatak navodi da treba da obezbedi uspešan
kraj borbe koja je vremenom prerasla u borbu za oslobodjenje i ujedinjenje svih
jugoslovenskih naroda. Nakon ove izjave, maja 1915.g. srpski, hrvatski i slovenački emigranti
iz Austro-Ugarske obrazovali su u Londonu Jugoslovenski odbor kao predstavništvo
Jugoslovena van Srbije. Marta 1917.g. u Parizu je grupa crnogorskih emigranata obrazovala
Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje koji je težio ujedinjenju svih jugoslovenskih zemalja
u jednu državu. Za razliku od pomenutih odbora, poslanički klub u Carevinskom vecu u Beču
od maja 1917.g. zalagao se za formiranje samostalne države jugoslovenskih zemalja, ali pod
vlašću Austro-Ugarske, čime se zapravo predlagalo trijalističko preuredjenje Austro-Ugarske.
Konkretni pokušaji došli su do izražaja u Krfskoj deklaraciji od 1917.g, i Ženevskom
sporazumu od 1918.g.
Krfska deklaracija je sporazum zaključen izmedju Jugoslovenskog odbora, koji je predstavljao
austrougarske Jugoslovene,i srpske vlade, kao predstavnika srpske države, koji je postignut
20.jula 1917.g. na Krfu. Taj sporazum je saglasna izjava volja o obrazovanju slobodne i
nezavisne države Srba, Hrvata i Slovenaca s jedinstvenom teritorijom i jedinstvenim
državljanstvom. Država bi se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila bi ustavna,
demokratska i parlamentarna monarhija na čelu sa dinastijom Karadjordjevića. Ustav te
države donela bi posle zaključenja mira ustavotvorna skupština i to brojno kvalifikovanom
većinom u saglasnosti sa kraljem. Krfska deklaracija nije bila pravno obavezujuci akt. Nju
nisu potpisala dva punopravna subjekta medjunarodnog prava, pa nije ni mogla pravno
obavezivati svoje potpisnike. Njen značaj je prvenstveno:
1. politički - jer je prvi put njome jasno potvrdjen zahtev zainteresovanih strana da se stvori
zajednička država jugoslovenskih naroda, a ne proširena Velika Srbija, i da ta zajednicka
država bude nezavisna, a ne Jugoslavija u granicama Austrije.
2. moralni - moralna obaveznost njenih potpisnika da se pridrzavaju obaveza koje su na sebe
dobrovoljno preuzeli.
Ženevski sporazum je akt donesen na konferenciji koja je održana od 6. do 9.novembra
1918.g. u Ženevi na kojoj su učestvovali predstavnici vlade Kraljevine Srbije i skupštinskih
političkih grupa, predstavnici Narodnog veća u Zagrebu (Narodno veće SHS nastalo je
početkom oktobra 1918.g.), kao i predstavnici Jugoslovenskog odbora u Londonu. Ženevski
sporazum bio je pokušaj da se od Kraljevine Srbije, kao medjunarodno priznate drzave, i
novostvorene Države Slovenaca, Hrvata i Srba, kao medjunarodno nepriznate države
austrougarskih Jugoslovena, stvori zajednička država. Do momenta stvaranja zajedničke
države one bi postojale u obliku realne unije. Ovim sporazumom nije bilo unapred rešeno
pitanje oblika vladavine, već je to prepušteno budućoj ustavotvornoj skupštini. Ženevski
sporazum je ostao mrtvo slovo na papiru.
Do ujedinjenja ovih država u jednu ipak je došlo, ali na sasvim drugačiji način. 24.novembra
1918.g. Središnji odbor Narodnog veća odlučio je da se Država Slovenaca, Hrvata i Srba
ujedini s Kraljevinom Srbijom.
Izmedju Ženevskog sporazuma i zaključaka Narodnog veća uočljivo je postojanje važne
razlike. Na osnovu Ženevskog sporazuma, Kraljevina Srbija i država austrougarskih
Jugoslovena ostale su da postoje kao dve odvojene i različite države, sve dok ustavotvorna
skupština ne donese ustav kojim bi njihovu ugovornu zajednicu tipa realne unije pretvorila u
jedinstvenu, zajedničku državu. Na osnovu zaključaka Narodnog veća, Kraljevina Srbija i
država austrougarskih Jugoslovena stapaju se još pre sazivanja ustavotvorne skupštine u
jednu državu, tako da je ustavotvorna skupština trebalo da odluči o konačnom ustavnom
uredjenju države koja je već stvorena.
25.novembar 1918.g. u Novom Sadu - rezolucija o ujedinjenju Vojvodine sa Srbijom;
26.novembar 1918.g. u Podgorici - odluka da se Crna Gora ujedini sa Srbijom
Po dolasku delegacije Središnjeg odbora Narodnog veća u Beograd, došlo je do sastanka sa
prestolonaslednikom - regentom Srbije 1.decembra 1918.g. na sastanku su razmenjeni
pismeni pozdravi čija je sadržina unapred dogovorena. Nakon ovih izjava, prestolonaslednik
je u ime kralja Petra I proglasio ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca,
Hrvata i Srba u jedinstveno kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Ova izmena pismenih izjava
izmedju prestolonaslednika Srbije i izaslanika Narodnog veća uzima se kao čin formalnog
osnivanja države Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovako sprovedeno ujedinjenje nije bilo
ratifikovano od strane najviših organa vlasti odnosnih država, Narodne skupštine Srbije i
Narodnog veća Države Slovenaca, Hrvata i Srba, već su oni o tome bili samo obavešteni.
Narodnoj skupštini Srbije akt ujedinjenja bio je saopšten 29.decembra 1918.g. kao gotova
stvar, dok je Predstavništvo Narodnog veća isti akt saopštilo narodu 3.decembra 1918.g.,
obaveštavajuci ga istovremeno da je prestala funkcija Narodnog veća kao vrhovne suverene
vlasti Države Slovenaca, Hrvata i Srba na teritoriji bivše Austro-Ugarske.
22. PRAVNA KVALIFIKACIJA PRVE JUGOSLOVENSKE DRŽAVE
Pitanje pravne kvalifikacije Kraljevine SHS svodi se na to da li je ona bila stara ili nova
država, tj.da li je istovetna sa Kraljevinom Srbijom ili predstavlja jednu novu državu, koja se
javila posle nestanka Kraljevine Srbije. Pravni položaj države odredjen je:
1. spolja - država je jedna serija ugovora zaključenih izmedju nje i drugih država
2. iznutra - država je jedna serija zakona, koje su doneli njeni zakonodavni organi propisujući
pravila ponašanja svojim gradjanima.
Najvažniji medju zakonima je ustav, jer iz njega proizilaze svi ostali zakoni. Spoljno
odredjenje države je medjunarodno-pravno, dok je unutrašnje uredjenje države ustavno-
pravno. Ta dva odredjenja se ne moraju poklapati.
Kraljevina SHS je sa gledišta medjunarodnog prava stara država. Ugovorni položaj Kraljevine
SHS se nije razlikovao od ugovornog položaja Kraljevine Srbije. Kraljevina SHS je nasledila
ceo sistem medjunarodnih ugovora Kraljevine Srbije, nema prekida kontinuiteta. Sa gledišta
medjunardnog prava Kraljevina Srbija nije bila nov pravni subjekt, koji bi imao nova prava i
obaveze, nego je ona bila stara Kraljevina Srbija sa celim svojim sistemom medjunardnih
ugovora. Glavni razlog što nije smatrana novom državom bio je taj što je od subjekata koji su
tu državu stvorili, samo jedan - Kraljevina Srbija - imao priznati medjunarodnopravni
subjektivitet. Ujedinjenje izvršeno 1918.g. nije predstavljao spoj dveju starih država u jednu
novu, već je predstavljalo spoj otcepljenih teritorija bez priznate medjunarodno-pravne
ličnosti sa jednom već postojećom državom.
Kad je reč o pravnoj kvalifikaciji Kraljevine SHS sa ustavnopravnog gledišta, mišljenja su bila
podeljena.
1. Prema jednom mišljenju - Kraljevina SHS je produženje Kraljevine Srbije, kojoj su se
austrougarski Jugosloveni jednostavno pridružili. Srpska država nijednog momenta nije
prestala da postoji.
2. Prema drugom mišljenju - Kraljevina SHS je nedovršena država, koja nije konačno
stvorena. U njoj postoji stara srpska, ali i stara hrvatska država. Slomom Austro-Ugarske
obnovljena je državna samostalnost Hrvatske. Prihvaćeno je stvaranje zajedničke države, ali
se njen ustav zbog očuvanja ravnopravnosti pregovarača, morao doneti na slobodno
izabranoj skupštini u kojoj bi se odlučivalo bez nadglasavanja po etničkoj osnovi. Zajednička
država SHS nastaće tek kad se samostalna srpska i samostalna hrvatska država budu
pogodile o zajedničkom ustavu.
3. Prema trećem gledištu - Kraljevina SHS je nova država zato što se njen ustav ne može
dovesti u vezu ni sa kakvim ranijim ustavom. On nije proizišao iz nekog prethodnog ustava,
nego je proizišao iz originerne vlasti nove države. Kraljevina SHS nije stara država, jer niti je
Ustav Kraljevine Srbije protegnut na celu teritoriju Kraljevine SHS, niti je Ustav Kraljevine SHS
donet po propisima Ustava Kraljevine Srbije. Njenim stvaranjem izvršen je prekid u ustavnom
poretku Kraljevine Srbije.
Dok stvaranje Kraljevine SHS nije izazvalo nikakav prekid u medjunarodno-pravnom položaju
Kraljevine Srbije, pa se zato i uzima da je Kraljevina SHS, sa gledišta medjunarodnog prava
stara država, dotle je stvaranje te države izazvalo potpuni prekid u dotadašnjem ustavnom
položaju Kraljevine Srbije, pa se zato i uzima da je Kraljevina SHS sa gledišta ustavnog prava
nova država.
23. USTAVNO UREĐENJE KRALJEVINE SHS DO DONOŠENJA VIDOVDANSKOG USTAVA
Do donošenja prvog ustava, centralni organ vlasti u Kraljevini SHS bili su kralj, vlada i
Privremeno narodno predstavništvo. Sve do smrti kralja Petra I Karadjordjevića 1921.
kraljevsku vlast u ime kralja vršio je prestolonaslednik - regent, kao namesnik.
Medju državnim organima najmoćniji je bio kralj, koji nije poštovao političke dogovore. Tako
je za predsednika vlade umesto Nikole Pašića, mandate poverio Stojanu Protiću. Vlada nije
odgovarala pred Privremenim narodnim predstavništvom, nego isključivo pred kraljem. Prva
vlada donela je (22.12.1918.) propise koji su imali ustavni karakter - o nazivu države i njenim
amblemima i odredila je sastav Privremenog predstavništva.
Privremeno narodno predstavništvo bilo je zakonodavni organ, koji je sve svoje akte morao
da podnese ustavotvornoj skupštini na potvrdu. Prvodecembarskim aktom bilo je predvidjeno
da će Privremeno narodno predstavništvo obrazovati sporazum izmedju Narodnog veća i
predstavnika naroda Kraljevine Srbije, ali je sastav tog organa ipak odredila vlada.
Privremeno narodno predstavništvo i prestolonaslednik - regent doneli su Zakon o izboru
narodnih poslanika za ustavotvornu skupštinu. Poslanici se prema tom zakonu biraju na
osnovu opsteg, jednakog i neposrednog biračkog prava, tajnim glasanjem. Žene i aktivna
vojna lica nisu imali pravo glasa. Starosni census za vršenje aktivnog biračkog prava iznosio
je 21 godinu, a za vršenje pasivnog biračkog prava 25 godina. Na svakoj kandidatskoj listi
moralo je biti onoliko kvalifikovanih poslanika koliko se puta broj 4 nalazio u broju
predstavnika koje je odnosna izborna jedinica imala da izabere. Činovnici i predsednici
opština nisu mogli istovremeno biti i poslanici. Od svake vrste ograničenja bili su izuzeti
ministri i profesori pravnih fakulteta.
Momentom sazivanja Ustavotvorne skupštine 12.12.1920.g. prestao je mandat Privremenom
narodnom predstavništvu. Glavni zadatak Ustavotvorne skupštine bio je da donese ustav i
tako omoguci prelaženje iz privremenog u trajno ustavno uredjenje zemlje. Ustavotvorna
skupština je preuzela i funkciju zakonodavnog tela. Privremeni poslovnik o radu Ustavotvorne
skupštine donela je vlada u obliku uredbe, čime je povredjeno suvereno pravo Ustavotvorne
skupštine da sama propiše svoje konstituisanje i postupak svog rada. Poslovnik je pošao od
pretpostavke da je kraljevska vlast postala pre postanka Ustavotvorne skupštine i pre
donošenja ustava, i da Ustavotvorna skupština ima da deli ustavotvornu nadležnost sa tim
već ustanovljenim kraljem. Poslovnikom je predvidjeno da najmanje 20 poslanika može
podneti predlog ustava i to u roku od 10 dana po obrazovanju ustavnog odbora u skupštini.
Amandman na predlog ustava moglo je takodje podneti 20 poslanika. Poslovnik je još
prekršio zahtev Narodnog veća da se ustav buduće zajedničke države donese dvotrećinskom
većinom glasova poslanika Ustavotvorne skupštine. Po izbornom zakonu kralj je imao
mogućnost da raspusti Ustavotvornu skupštinu, tako da od njene stvarne suverenosti nije
ostalo gotovo ništa.
24. USTAVI PRVE JUGOSLOVENSKE DRŽAVE
VIDOVDANSKI - Ustav je usvojen minimalnom apsolutnom većinom 28.juna 1921.g. Od
ukupno 419 poslanika Ustavotvorne skupštine za predlog ustava glasalo je 223, protiv je
glasalo 35, dok je 161 apstiniralo.
Po usvajanju ustava od strane Ustavotvorne skupštine, Ustav je potvrdio u ime kralja
prestolonaslednik-regent. Prema načinu donošenja taj ustav pripadao je vrsti ustavnog
pakta. Poznat je pod imenom ‘Vidovdanski’.
Prema Vidovdanskom ustavu, drzava SHS je ustavna, parlamentarna i nasledna monarhija
čiji je službeni jezik srpsko-hrvatsko-slovenački. Po obliku državnog uredjenja ta država je
unitarna, a njen višenacionalni sastav je pretpostavljao federalno uredjenje unitarnom.
Centralna vlast bila je organizovana na načelu podele vlasti, u obliku parlamentarnog režima.
Zakonodavnu vlast vršili su “zajednički” kralj i Narodna skupština.
Kralj je raspolagao pravom zakonodavne inicijative, zakonodavne sankcije i proglašenja
zakona. Raspolagao je i pravom sankcije akta o promeni ustava, kao i pravom inicijative za
promenu ustava. Imao je i pravo objavljivanja rata i zaključivanja mira. Sazivao je Narodnu
skupštinu u redovni i vanredni saziv. Svojim ukazom mogao je raspustiti Narodnu skupštinu,
ali je ukaz o raspuštanju morao da sadrži naredbu za nove izbore najdalje u roku od tri
meseca. Kralj je jedini bio nadležan za postavljanje sudija. U svojstvu šefa države,on je
raspolagao uobičajenim ovlašćenjima za tu funkciju (vrhovni komandat vojske, predstavlja
državu u odnosima sa drugim zemljama, imenuje vladu). Kralj je bio neprikosnovena licnost,
nije mogao biti odgovoran ni optuživan, izuzet je od političke i svih drugih odgovornosti.
Narodna skupština bila je jednodomno predstavničko telo, ali zbog visokog starosnog
cenzusa i ograničenja aktivnog i pasivnog birackog prava,ona nije bila pravo narodno
predstavnistvo. Svaki clan Narodne skupštine imao je pravo zakonodavne inicijative i pravo
da ministrima upućuje pitanja i interpelacije, a ministri su dužni da na njih daju odgovor u
toku istog saziva. U slučaju rata, Narodna skupština je mogla naročitim zakonom privremeno
suspendovati uživanje u ustavu izričito navedenih prava gradjana. Odlučivala je i o promeni
ustava, po sistemu koji u sebi sadrži prikriveni referendum. Pošto se konačno odlučivanje o
promeni ustava vršilo po sistemu ustavnog pakta, to je odluka Narodne skupštine o promeni
ustava morala biti sankcionisana (potvrdjena) od strane monarha.
Ministarski savet bio je treći centralni organ vlasti. Ministri su bili odgovorni i kralju i Narodnoj
skupštini. Vlada treba da proizilazi iz parlamentarne vecine i da samo njoj odgovara za svoj
rad, ali oba uslova u praksi nisu bila poštovana. Sistem vlasti u kojem postoji jednovremena
politička odgovornost ministara i pred krunom i pred parlamentom naziva se “monarhijski
parlamentarizam”. Sistem vlasti u kojem ministri odgovaraju samo pred parlamentom naziva
se “republikanski perlamentarizam”. Pored političke odgovornosti ministara, predvidjena je i
njihova gradjanska i krivična odgovornost. Krivična je za povredu Ustava i zakona učinjena u
službenoj dužnosti, i za takve povrede ministre optužuju kralj i Narodna skupština.
Gradjanska je odgovornost za štete koje prouzrokuju nezakonitim vrsenjem sluzbe, i tada
umesto ministara odgovara država. Politički odgovaraju pred kraljem i Narodnom
skupštinom, a krivično odgovaraju pred posebnim Državnim sudom koji cine 6 drzavnih
savetnika i 6 kasacionih sudija. Ministarski savet ili pojedini ministri raspolagali su, po
kraljevom ovlašćenju, pravom zakonodavne inicijative. Ministarski savet je mogao izdavati
uredbe potrebne za primenu zakona a uredbama sa zakonskom snagom mogao je uredjivati
odnose samo na osnovu zakonskog ovlascenja.
Sudovi su nezavisni i sude po zakonima. Organizuju se kao prvostepeni, apelacioni i
Kasacioni sud samo jedan za celu zemlju. Kasacioni sud je nadležan za resavanje sukoba o
nadleznosti izmedju upravne, gradjanske ili vojne i sudske vlasti, za resavanje sukoba o
nadleznosti izmedju upravnih i redovnih sudova. Postavljanje sudova vrši kralj svojim ukazom
uz pomoć posebnog izbornog tela, dok je članove prvostepenih sudova postavljao sam, bez
sadejstva izbornog tela. Sudije su stalne, sve do navrsetka godina starosti za penziju. Za
resavanje upravnih sporova ustanovljavaju se posebni upravni sudovi. Vrhovni upravni sud u
zemlji je Državni savet, polovinu njegovih clanova bira kralj, a drugu polovinu Narodna
skupstina. Nadzor nad upravnom vlašcu vrši i Glavna kontrola koja se sastoji od predsednika
i 11 članova, njih bira Narodna skupština. Glavna kontrola je pomoćni organ parlamenta koji
vodi nadzor nad izvrsenjem državnog budzeta i pregleda racune drzavne administracije.
Vidovdanski ustav je pored klasicnih licnih i politickih sloboda i prava sadrzao i mnoga
socijalno-ekonomska prava.
Jedinice administrativno-teritorijalne podele bile su: oblasti, okruzi, srezovi i opstine. Jedna
oblast je mogla imati najvise 800.000 stanovnika, a podela na oblasti izvršena je prema
prirodnim, socijalnim i ekonomskim prilikama. Umesto malog broja velikih oblasti, treba
ustanoviti veliki broj malih oblasti. Time je omoguceno sprovodjenje centralizovanog
drzavnog uredjenja i ostvarivanje koncepcije o jedinstvenom narodu, kojem odgovara
jedinstvena nacionalna drzava.
Ustavni sistem koji je funkcionisao na osnovu Vidovdanskog ustava bio je opterećen brojnim
slabostima. Izlaz iz krize kralj Aleksandar video je u zavodjenju svoje diktature.
Proklamacijom od 6.januara 1929.g. on je suspendovao ustav i raspustio Narodnu skupstinu,
i time zaveo licnu vladavinu. Time je prekinut ustavni kontinuitet u zemlji. Uredjenje zemlje
je promenjeno nasilnim putem-drzavnim udarom. Tako je od ustavne monarhije Kraljevina
SHS postala apsolutna monarhija , a zemlja je zasla u vanustavno stanje. Zakonom o
kraljevskoj vlasti i vrhovnoj drzavnoj upravi od 6.januara 1929.g. Kraljevina SHS odredjena je
kao nasledna monarhija, a kralj je proglasen nosiocem sve vlasti u zemlji. Donosio je i
proglašavao zakone, objavljivao rat i zaključivao mir, predstavljao državu u odnosima sa
drugim državama, postavljao državne činovnike, bio vrhovni komandant oružanih snaga. On
nije podlegao nikakvoj odgovornosti.
Zakonom o nazivu i podeli Kraljevine na upravna podrucja od 3.oktobra 1929.g. država je
dobila naziv Kraljevina Jugoslavija, bila je podeljena na banovine, srezove i opstine. Postojalo
je 9 banovina (Dravska – Ljubljana, Savska – Zagreb, Vrbaska – Banja Luka, Primorska – Split,
Drinska – Sarajevo, Zetska – Cetinje, Dunavska – Novi Sad, Moravska – Niš, Vardarska –
Skoplje, Beograd sa Zemunom i Pančevom izdvojen u posebno upravno područje). Banovine
su imale za cilj da učvrste nacionalni unitarizam i drzavni centralizam. Banovine je drzava
organizovala dosledno centralisticki. Bana je postavljao kralj koji je oličavao kraljevsku vlast
u banovini.
SEPTEMBARSKI USTAV (OKTROISAN - Pod pritiskom unutrasnjih i medjunarodnih okolnosti,
vanredno ustavno stanje se moralo prekinuti. Kao sto ga je svojim aktom zaveo, kralj ga je
svojim aktom i ukinuo. On je 3.septembra 1931.g. podario ustav svom narodu. Taj ustav
poznat je pod nazivom “septembarski” ili “oktroisani”. Njime je okoncan “medjuustavni”
period u istoriji ustavnosti prve jugoslovenske drzave.
Ustavom od 1931.g. Kraljevina Jugoslavije odredjena je kao nasledna ustavna monarhija.
Izostavljena je oznaka “parlamentarna”, jer vlada nije bila politicki odgovorna parlamentu.
Prema obliku drzavnog uredjenja ona je i dalje unitarna drzava.
Kralj je bio dominantan cinilac u organizaciji i radu svih vlasti. Pored funkcije sefa drzave,on
je raspolagao i pravom zakonodavne inicijative i zakonodavne sankcije. Proglasavao je
zakone, objavljivao je rat i zakljucivao mir. Imao je pravo sazivanja Narodnog predstavnistva
u redovan i vanredan saziv. Mogao je raspustiti Narodnu skupstinu i narediti nove izbore. Kao
sef upravne vlasti, kralj je postavljao drzavne cinovnike i davao vojne cinove.
Sudsku vlast vrsili su sudovi, a njihove presude i resenja izricali su se i izvrsavali u ime kralja,
na osnovu zakona. Kralj je imao pravo amnestije, tj.ponistavanja posledice kaznjivog dela, ali
bez povrede prava privatnih lica na naknadu stete, kao i pravo pomilovanja, tj.oprostaja,
smanjivanja ili ublazavanja dosudjene kazne. Kralj je mogao da donosi izuzetne mere u
slucaju rata, mobilizacije i nereda.
Ustav od 1931.g. uvrstio se u tip ustavnosti izmedju dva svetska rata poznat kao autoritarna
ustavnost. Prema ovom ustavu , kralj je neprikosnovena licnost kojoj se ne moze nista staviti
u odgovornost , jer za njegove radnje odgovara Ministarski savet.
Narodno predstavnistvo bilo je dvodomno , sastojalo se od : Senata i Narodne skupstine. Oba
doma bila su ravnopravna, bar u oblasti zakonodavstva. Clanstvo u Senatu bilo je nespojivo
sa clanstvom u Narodnoj skupstini. Jednu polovinu clanova Senata postavljao je kralj, a drugu
je posebnim putem birao kolegijum ciju su vecinu cinili postavljeni funkcioneri. Senatora ima
srazmerno broju stanovnika, nisu mogli biti mladji od 40 godina, mandat im je trajao 6
godina. Senat je kao gornji dom znacio jacanje kraljevih prerogative, dok je Narodna
skupstina bila predstavnicko telo izabrano opstim, jednakim i neposrednim pravom glasa na
vreme od 4 godine, ali javnim glasanjem. Aktivno biracko pravo-21 godina, a pasivno-30
godina.
Septembarski ustav suzio je pravo zakonodavne inicijative clanova Narodnog predstavnistva
u odnosu na Vidovdanski ustav. Po Vidovdanskom ustavu pravo podnosenja zakonskih
predloga pripadalo je svakom clanu Narodne skupstine, a prema Septembarskom ustavu to
pravo ima svaki clan Narodnog predstavnistva ciji predlog pismeno pomogne najmanje 1/5
clanova Senata ili Narodne skupstine.
Ministarski savet sastojao se od predsednika i ministara, sa portfeljom i bez portfelja (resor,
ministarsvo), koje je imenovao i razresavao kralj. Ministarski savet bio je politicki odgovoran
jedino kralju. Svesno se htela iz Septembarskog ustava ukloniti pravna mogucnost za
politicku odgovornost ministara pred parlamentom. Ministarski savet vrsio je upravnu vlast,
izdavao je uredbe potrebne za primenu zakona, imao je generalno ustavno ovlascenje za
donosenje izvrsnih ili nesamostalnih uredbi. Uredbe po nuzdi mogao je donositi samo kralj u
vanrednim prilikama.
Ustav od 1931.g. zadržao je administrativno - teritorijalnu podelu zemlje, predvidjenu
Zakonom o nazivu i podeli Kraljevine na upravna podrucja od 3.oktobra1929.g., Zemlja je
bila podeljena na banovine, srezove i opstine. Bilo je 9 banovina ciji su nazivi bili geografski.
Na celu banovine nalazio se ban kojeg je postavljao kralj na predlog predsednika
Ministarskog saveta. U banovinama su postojala i samoupravna tela, a to su bili Banovinsko
vece i banovinski odbor. Banovinsko vece biralo se na 4 godine opstim, jednakim i
neposrednim pravom glasa, javnim glasanjem. Banovinsko vece je imalo pravo da donosi
autonomne uredbe (banovinske uredbe). Na taj nacin, banovinama je priznata vlast
statuiranja, tj. Pravo da propisuju obavezne norme za sve stanovnike u banovini koje bi imale
zakonsku snagu. Time su banovine dobile obelezje politicko-teritorijalne autonomije.
Banovinsko vece biralo je iz svoje sredine banovinski odbor koji je samoupravni izvrsni organ
u banovini.
Ustavom nije bila uvedena samouprava sreza, dok su opstine odredjene kao samoupravna
tela.
Septembarski ustav menjao se po sistemu ustavnog pakta. O njegovoj promeni odlucivali su
Narodno predstavnistvo i kralj, koji je raspolagao i pravom ustavotvorne inicijative , a
postupak promene je u sebi sadrzao prikriveni referendum. U postupku odlucivanja o
promeni ustava ucestvovao je i Senat , a kralj je dobio povecani uticaj u slucaju neslaganja
izmedju Senata i Skupstine (to su razlike u odnosu na Vidovdanski ustav).
U periodu svog vazenja , Ustav od 1931.g. pretrpeo je dve promene:
1. Prva je bila izvrsena Uredbom o Banovini Hrvatskoj, znaci aktom izvrsne, a ne
zakonodavne vlasti. Uredba je predstavljala sprovodjenje u zivot politickog sporazuma
izmedju Cvetkovica (predsednika Ministarskog saveta) i Mačeka (predsednika Hrvatskog
narodnog zastupnistva), koji je bio zakljucen 26.avgusta 1939.g. kojim se resavalo politicko
“hrvatsko pitanje”. Uredba se donosi da bi se obezbedilo ucesce Hrvata u zivotu drzave i da
bi se time ocuvali javni interesi. Prema sporazumu Cvetkovic-Macek predvidjeno je
obrazovanje zajednicke vlade koja ce osnovati Banovinu Hrvatsku, predvidjen je i nje
teritorijalni obim. Banovina Hrvatska uziva finansijsku samostalnost. Zakonodavnu vlast vrse,
u Banovini, kralj i Sabor zajednicki. Upravnu vlast vrsi kralj preko bana. Ban odgovara za svoj
rad kralju i Saboru. Sudsku vlast vrse sudovi, cije se presude izricu u ime kralja, a na osnovu
zakona. Uredbom se predvidja postojanje Ustavnog suda nadleznog za ocenu ustavnosti
zakona i sporove o nadleznosti izmedju Drzave i banovine. Banska uprava sastojala se od 11
odeljenja.
Kralj je sazivao i raspustao Sabor, imenovao bana, postavljao drzavne sluzbenike. Buduci da
je kralj bio neodgovoran, sve njegove akte premapotpisivao je ban.
Uredbu o Banovini Hrvatskoj doneli su, na predlog Ministarskog saveta, namesnici istog dana
kada je zakljucen i sporazum. Tog istog dana namesnici su raspustili Senat i Narodnu
skupstinu. S obzirom da nisu bili raspisani izbori za novo Narodno predstavnistvo, Uredbu o
Banovini Hrvatskoj Narodno predstavnistvo nije moglo da potvrdi. O pitanju drzavnopravnog
polozaja Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji postoji vise misljenja.
U svakom slucaju, Uredbom je u Kraljevini Jugoslaviji uspostavljeno asimetricno drzavno
uredjenje koje je uticalo na obim politickih prava stanovnistva na delu teritorije preostalom
od teritorije Banovine Hrvatske.
2. Druga revizija, tj.povreda Ustava od 1931.g. izvrsena je faktickim putem, 27.marta 1941.g.
kada se nakon podnosenja ostavke namesnika i obaranja vlade Cvetkovic-Macek, maloletni
kralj, Petar II proglasio punoletnim. Sa namesnistva, ustavne funkcije kralja prešle su na
Petra II koji je bez saglasnosti Narodnog predstavnistva (jer nije ni postojalo) imenovao novu
vladu.
Ustavna istorija podeljena na 5 glavnih delova:
1. Doba privremene ustavnosti 1918-1921.
2. Doba monarhijskog parlamentarizma 1921-1929.
3. Doba apsolutne monarhije 1929-1931.
4. Doba posrednog parlamentarizma 1931-1939.
5. Doba egzekutivne (nepredstavnicke) vlasti 1939-1941.
25. NASTANAK DRUGE JUGOSLOVENSKE DRŽAVE
Jugoslavija je napadnuta 6.aprila 1941.g. od strane sila osovine, da bi 18.aprila 1941.g.
stupio na snagu akt o njenoj kapitulaciji. Potom je usledila okupacija njene teritorije i
komadanje delova njene teritorije. Podela Jugoslavije imala je za cilj njeno unistenje kao
drzave.
Jezgro antifasistickog , narodno-oslobodilackog pokreta u Jugoslaviji bila je Komunisticka
partija Jugoslavije. Ona je bila jedina drustvena i politicka snaga koja je mogla preuzeti takvu
ulogu posle sloma Vojske Kraljevine Jugoslavije. U toku jula 1941.g. podignut je oslobodilacki
ustanak u svim jugoslovenskim zemljama, da bi ubrzo doslo i do uspesnih oruzanih akcija
partizanskih odreda.
Stvaranjem prve oslobodjene teritorije, KPJ organizovano pristupa obrazovanju organa nove
vlasti, narodno-oslobodilackih odbora. Uporedo sa narodno-oslobodilackom borbom u zemlji,
vrsena je i revolucionarna promena vlasti. Time je nastupio raskid sa vazecim ustavnim
poretkom i otpoceo je proces stvaranja nove drzave odozdo, od lokalnih organa vlasti.
Narodno -oslobodilacki odbori stvarali su se u selima, opstinama, srezovima, okruzima. Oni
su bili organi celokupne vlasti.
Pre donosenja prvih pravnih propisa o narodno-oslobodilackim odborima, postojali su stavovi
vojno-politickog rukovodstva i vodecih politickih licnosti u zemlji. Prvi opstevazeci i
jedinstveni pravni propisi narodno-oslobodilackih odbora bili su Focanski propisi doneseni
februara 1942.g. Doneo ih je Vrhovni stab NOP i DV Jugoslavije (narodno-oslobodilacke
partizanske i dobrovoljacke vojske Jugoslavije). Oni su ustanovili jednoobraznu organizacionu
strukturu i jedinstvene zadatke narodno-oslobodilackih odbora. Ovi se odredjuju kao
teritorijalni organi narodno-oslobodilacke borbe, oni vrse sve funkcije vlasti. Propisi
predvidjaju seoske, opstinske i sreske narodno-oslobodilacke odbore. Seoski se biraju
neposredno, a ostali po delegatskom principu (posredno).
Krajem leta 1942.g. rukovodstvo narodno-oslobodilackog pokreta zakljucilo je da se narodno-
oslobodilacki odbori kao spontano nastali organi vlasti na oslobodjenoj teritoriji vise ne mogu
smatrati privremenim organima vlasti. Narodno-oslobodilački odbori trebalo je da potvrde da
je konacno svrseno sa organima vlasti koji su dotle postojali i da su oni klica iz koje ce se
razviti buduca drzava. Narodno-oslobodilački odbori odredjeni su kao stalni organi narodne
demokratske vlasti Septembarskim propisima koje je Vrhovni stab NOP i DV Jugoslavije
doneo septembra 1941.g. u Drinicima, i tu se propisi sastoje iz dva akta.
Septembarskom propisima htelo se istaci da je narodno-oslobodilacki ustanak odlucno
upucen u pravcu revolucije, da je ucinjen nepovratan raskid sa drzavnom organizacijom i
drzavnim poretkom Kraljevine Jugoslavije, a da je nova narodna vlast postala element novog
drzavnog poretka koji je u izgradnji. Stvorena je potencijalna drzavna organizacija kojoj su
nedostajali najvisi organi vlasti da bi potpuno bila zaokruzena.
Dalji napori rukovodstva bili su usmereni upravo na stvaranje takvih, najvisih
opstejugoslovenskih organa vlasti koji bi uskladjivali rad narodno-oslobodilackih odbora.
Pojavio se jos jedan problem, od pocetka ustanka Vrhovni stab Vojske Jugoslavije bio je
najvise vojno i politicko rukovodstvo i najvisi organ drzave koja se stvarala. Prosirenjem
ratnih dejstava , doslo je do razgranjavanja Vojske Jugoslavije, sto je znacilo vece
opterecenje Vrhovnog staba i povecanje oslobodjene teritorije, a sve to je znacilo vecu
kolicinu poslova za politicko rukovodstvo. Postalo je neophodno da se Vrhovni stab posveti
organizaciji i rukovodjenju velikom oslobodilackom armijom i vojnim operacijama, a da
poslove organizacije narodne vlasti i koordiniranja rada narodno-oslobodilačkih odbora treba
poveriti najvisem opstejugoslovenskom organu vlasti.
Oba pomenuta cilja trebalo je da ostvari skupstina predstavnika Narodno-oslobodilačkih
pokreta iz svih krajeva Jugoslavije, koja je odrzana u Bihacu novembra 1942.g. Na zasedanju
ovog partizanskog parlamenta stvoreno je Antifasisticko vece narodnog oslobodjenja
Jugoslavije –AVNOJ. To telo se konstituisalo kao opstenarodno i opstepartijsko politicko
predstavnistvo narodno-oslobodilacke borbe u Jugoslaviji, kao telo koje stoji na celu Narodno-
oslobodilačke borbe u svojstvu njenog politickog predstavnistva. AVNOJ sacinjavaju
predstavnici svih naroda i svih politickih stranaka i grupa. AVNOJ bira Predsednistvo , tj.
predsednika i 3 potpredsednika i Izvrsni odbor. AVNOJ se ne moze smatrati drzavnom vladom
nego politickim organom narodno -oslobodilacke borbe koja dosledno treba da zadrzi
antifasisticki karakter, nije konstituisan najvisi organ vlasti , ali su funkcije vojnog i politickog
rukovodjenja ustankom razlucena jedna od druge.
Rukovodstvo Narodno-oslobodilačkih pokreta nije odustajalo od cilja da formiranjem najviseg
organa vlasti ozakoni pobedu revolucije. Krajem 1943.g.odrzano je drugo zasedanje AVNOJ-
a.
Na drugom zasedanju AVNOJ-a ustanovljeno je privremeno ustavno uredjenje u zemlji:
1. konstituisanje AVNOJ-a u vrhovno zakonodavno i izvrsno predstavničko telo Jugoslavije i
formiranje Nacionalnog komiteta oslobodjenja Jugoslavije
2. oduzimanje prava zakonitoj vladi Jugoslavije jugoslovenskoj vladi u inostranstvu i zabrana
povratka u zemlju Kralja Petra II Karadjordjevica
3. izgradnja Jugoslavije na federativnom principu.
AVNOJ je bio privremena jednodomna skupstina konstituisana na federalnom nacelu od
nacionalnih delegacija. Njegova dva organa bili su:
1. Predsednistvo - kao suzeno telo AVNOJ-a
2. Nacionalni komitet oslobodjenja Jugoslavije (NKOJ) - kao najvisi upravni i izvrsni organ
narodne vlasti.
Drzava koja je formalno stvorena odlukom o stvaranju najviseg organa vlasti nazivala se
Demokratska Federativna Jugoslavija –DFJ.
Za vreme privremenog ustavnog uredjenja jedna od najvaznijih politickih akcija bila je akcija
za medjunarodno priznanje promene vlasti u Jugoslaviji, za priznanje nove Jugoslavije. U tom
cilju u toku 1944.g. zakljucena su dva sporazuma izmedju predsednika kraljevske vlade u
emigraciji i NKOJ-a. Cilj tih sporazuma (Tito-Subasic) bio je likvidiranje dvojstva organa za
medjunarodno predstavljanje iste drzave. To je postignuto drugim sporazumom Tito-Šubašic.
Time su prestala da postoje dva organa za predstavljanje iste drzave, Kraljevska vlada i
NKOJ, a umesto njih obrazovan je jedan takav organ - Privremena narodna vlada.
Korak ka konacnom ustavnom uradjenju Jugoslavije bili su trece zasedanje AVNOJ-a i
Privremena narodna skupstina koja je iz njega proizisla.
Trece zasedanje AVNOJ-a odrzano je avgusta 1945.g. u Beogradu. U novim uslovima AVNOJ
je morao prosiriti sastav. On je nosio karakter ratnog drzavnog rukovodstva. Prosirenje
sastava AVNOJ-a trebalo je da dovede i do promene njegovog naziva koji bi sada odgovarao
neratnim uslovima. U AVNOJ su usli:
1. predstavnici krajeva koji nisu bili dovoljno zastupljeni na drugom zasedanju
2. predstavnici politickih stranaka i grupa
3. izvestan broj predstavnika Narodnog predstavnistva Kraljevine Jugoslavije saziva od 1938.
g.
Ovako prosiren AVNOJ prerastao je u Privremenu narodnu skupstinu i na taj nacin je dobijen
vrhovni organ drzavne vlasti koji sada ima karakter redovnog organa drzavne vlasti. AVNOJ
time nije bio ukinut vec je samo promenio naziv.
Glavni zadatak Privremene narodne skupstine bio je da stvori uslove za prevodjenje
privremenog ustavnog uredjenja u konacno, tj. da stvori uslove za donosenje ustava. Bilo je
potrebno da resi sledeca tri pitanja:
1. da odredi koji ce organ i kako doneti ustav
2. da odredi biracko pravo gradjana
3. da organizuje izborni sistem za izbor poslanika za ustavotvornu skupstinu.
Ta pitanja su resena donosenjem sledeca tri zakona:
1. Zakona o ustavotvornoj skupstini
2. Zakona o birackim spiskovima
3. Zakona o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu skupstinu.
Ustavotvorna skupstina bila je ustrojena saglasno federalnom principu, sastojala se od dva
doma: Savezne skupstine i Skupstine naroda. Na izborima za U.skupstinu 11.novembra 1945,
lista Narodnog fronta odnela je ubedljivu pobedu za oba doma. Ustavotvorna skupstina
otpocela je 29.novembra 1945. zasedanje koje je trajalo sve do 1.februara 1946. Donesena
je Deklaracija o proglasenju FNRJ kojom je i formalno ukinut monarhijski oblik vladavine. FNRJ
je savezna narodna drzava republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda koji su
slobodno izrazili svoju volju da ostanu u Jugoslaviji. Glavni zadatak U.skupstine bio je da
donese ustav. Prednacrt tog ustava izradila je posebna komisija Ministarstva za konstituantu.
Vlada FNRJ ga je razmotrila kao svoj predlog i dostavila Ustavotvornoj skupstini na pretres.
Ustavotvorna skupstina je na zajednickoj sednici oba doma 31.januara 1946.g. usvojila i
proglasila Ustav FNRJ. Narodne republike su tokom decembra 1946. i januara 1947.donele
svoje ustave, a AP Vojvodina i oblast Kosovo i Metohija su u toku maja 1948. g. donele svoje
statute. Time je uspostavljen novi ustavni poredak u zemlji.
Ustavotvorna skupstina je svojom sopstvenom odlukom produzila rad kao Narodna skupstina
FNRJ.
26. USTAVI DRUGE JUGOSLOVENSKE DRŽAVE
U drugoj jugoslovenskoj drzavi (FNRJ,SFRJ) bila su donesena tri potpuna ustava i jedan
ustavni zakon. Potpuni ustavi bili su doneseni 1946, 1963. i 1974. a ustavni zakon kojim je
zamenjen deo ustava FNRJ od 1946. bio je donesen 1953.
Ustav FNRJ od 1946. g. je samo sankcionisao, ustavnopravno izrazio tekovine revolucije i
oslobodilackog rata u zemlji, a to su bile:
1. nova vlast, tj.novi nosilac vlasti
2. promene drustveno-ekonomske pre svega, svojinske strukture
3. priznanje postojanja vise jugoslovenskih naroda, umesto fikcije o jednom jedinstvenom,
sto je imalo za rezultat uvodjenje federalnog drzavnog uredjenja, umesto unitarnog.
Ustavna definicije FNRJ - savezna narodna drzava republikanskog oblika, zajednica
ranopravnih naroda, koji su na osnovu prava naroda na samoopredeljenje, kao i na pravo na
otcepljene, izrazili svoju volju da zive zajedno u federativnoj drzavi.
Drugo bitno obelezje Ustava od 1946. g. je ugledanje na sovjetski model ustavnosti iz Ustava
SSSR od 1936. g. Taj uticaj dosao je do izrazaja u odredbama o svojinskim oblicima i
upravljanju privredom, u odredbama o organizaciji vlasti na nacelu jedinstva vlasti i u
dihotomnoj podeli svih drzavnih organa na organe drzavne vlasti i organe drzavne uprave.
Princip demokratskog centralizma je oblik odnosa izmedju drzavnih organa koji obuhvata
istovremeno odgovornost prema onima koji su ih izabrali, tj. koje predstavljaju, kao i
principijelnu podredjenost visim organima drzavne vlasti koji su takodje birani od naroda, koji
su izraz njegove samouprave i podlezu kontroli naroda. Na taj nacin jaca se jedinstvo vlasti,
obezbedjuje se samouprava, kontrola odozdo i kontrola odozgo, svestrana inicijativa i
jedinstvena linija u sprovodjenju drzavne politike.
Ustav od 1946.g. uspostavio je jedno etatisticko drustveno i centralisticko drzavno uredjenje,
koje je iskljucivalo svaki oblik pluralizma.
Ustavni zakon od 1953.g. nije bio potpun, celovit ustav, posto nije regulisao ustavnu materiju
u celosti ni sistematski nego samo njen deo. Samostalnim ustavnim zakonom reformise se
postojece ustavno uredjenje, umesto da se popravlja vazeci ustav. Ustavni zakon od 1952.g.
normirao je drugacije i novo drustveno uredjenje i drugacije je organizovao vlast u federaciji,
republici, autonomnoj pokrajini u odnosu na Ustav od 1946.g. Posto nisu sazreli drustveni
uslovi za uspostavljanje jednog u celosti samoupravnog uredjenja, to promena dotadasnjeg
ustavnog uredjenja nije bila izvrsena u obliku novog ustava, nego delimicnog ustava,
ustavnog zakona koji je zajedno sa Ustavom od 1946.g. sacinjavao ceo i potpun ustav
Jugoslavije sve do donosenje novog potpunog ustava 1963.g.
Ustavnim zakonom otpoceo je u ustavnoj materiji veliki jugoslovenski eksperiment nazvan
“samoupravljanje”. Prema ustavnom zakonu, osnovu drustvenog i politickog uredjenja zemlje
cine:
1. drustvena svojina na sredstvima za proizvodnju
2. samoupravljanje proizvodjaca u privredi
3. samoupravljanje radnog naroda u opstini, gradu, srezu
4. samoupravljanje radnog naroda u oblasti prosvete, kulture i socijalnih sluzbi.
Jugoslavija se odredjuje kao socijalisticka, demokratska savezna drzava suverenih i
ravnopravnih naroda. Umesto naroda kao skupa biraca, u prvi plan izbija deo naroda koji ima
isto klasno obelezje-radni narod, kojem pripada sva vlast.
Samoupravljanje se odrazilo i na drzavu, tj.njene organe, posebno na parlament. Pored doma
koji je konstituisan na principu klasicnog politickog predstavnistva, konstituise se i dom
profesionalnog predstavnistva, koji predstavlja samo jednu kategoriju biraca-proizvodjaca,
zato se i nazivao “vece proizvodjaca”.
Ustavni zakon napustio je podelu drzavnih organa na organe drzavne vlasti i organe drzavne
uprave, i proglasio je Saveznu narodnu skupstinu za predstavnika narodnog suvereniteta i
najvisi organ vlasti federacije. Prestali su da postoje Prezidijum Narodne skupstine FNRJ i
Vlada FNRJ i ustanovljena su dva izvrsna organa Savezne narodne skupstine - predsednik
republike i Savezno izvrsno vece. Oba ova organa proizilazila su iz Skupstine i odgovarala joj
za rad. Predsednik Republike vrsio je funkciju sefa drzave, dok je Savezno izvrsno vece bilo
neka vrsta politickog odbora skupstine kojem se poveravaju politicko-izvrsni poslovi.
Predsednik Republike bio je predsednik Saveznog izvrsnog veca.
Napusten je princip demokratskog centralizma, od federacije do opstine, i povecana su prava
narodnih republika i autonomnih jedinica, dok je u opstini, gradu i srezu proglaseno
samoupravljanje radnog naroda.
Ustav SFRJ od 1963.g. i Ustav SFRJ od 1974.g. imali su za cilj da ustanove celovit i zaokruzen
samoupravni ustavni sistem. Oni su radjeni kao povelje drustvenog samoupravljanja.
Ustav SFRJ od 1963.g. promenio je i naziv Jugoslavije. Novo ustavno ime postalo je
“Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija”. Jugoslavije se odredjuje kao savezna
drzava dobrovoljno ujedinjenih i ravnopravnih naroda i socijalisticka demokratska zajednica
zasnovana na vlasti radnog naroda i samoupravljanju. U oblasti ekonomskog uredjenja
osnovni ustavni institute bili su drustvena svojina i samoupravljanje i samoorganizovanje
radnih ljudi kako u mikro celijama, tako i na nivou nacionalne privrede.
Pojavljuje se i nova koncepcija teritorijalnih jedinica, koje se obuhvataju terminom
“drustveno-politicke zajednice”. Takve zajednice su: opstina, srez, autonomne pokrajine koje
su u sastavu Republike Srbije, socijalisticka republika i federacija. “Drustveno-politicke
zajednice” su shvacene kao drustvene zajednice i jedinice politicke vlasti. Medju njima nema
hijerarhije, a medjusobni odnosi njihovih organa zasnivaju se na pravima i duznostima
utvrdjenim na osnovu ustava. Opstina je proglasena osnovnom drustveno-politickom
zajednicom.
Organizacija vlasti je prozeta samoupravljanjem. Zasnovana je na principu jedinstva vlasti, a
skupstina je najvisi organ vlasti i organ drustvenog samoupravljanja. Sa tim u skladu je i
nova struktura skupstine, koja obuhvata pored opstepolitickog veca i vece radnih zajednica.
Predsednik Republike postao je samostalni organ federacije, nezavisan od Saveznog izvrsnog
veca. Novi drzavni organi bili su Ustavni sud Jugoslavije i ustavni sudovi republika, kojima je
poverena funkcija zastite ustavnosti. Jugoslavija je bila prva socijalisticka zemlja u svetu koja
je uvela ustavne sudove.
Na Ustav SFRJ od 1963.bilo je doneseno XLII amandmana. I-VI 1967, VII-XIX 968,XX-XLII
1971. Prve dve grupe ustavnih amandmana su se kretale u pojmovnim granicama tog oblika
promene ustava, uz dva izuzetka, ustavnim amandmanima od 1971.g. prosirene su i
uvedene nove oblasti samoupravljanja i promenjen je karakter federacije.
Ustav SFRJ od 1974.g. odredjuje se kao grobar druge jugoslovenske drzave. Taj ustav nosio
je omrznuti epitet najduzeg ustava na svetu, bio je opterecen frazeologijom, pa je zato
njegov normativni tekst niskog pravnog kvaliteta. Taj ustav operisao je pojmovima i
institucijama koji nemaju pandane u uporednom ustavnom pravu, pa je bio tezak za
razumevanje. Ovaj ustav je produzenje pojedinih resenja Ustava od 1963.g. i gotovo svih
resenja ustavnih amandmana od 1971.
Definicija Jugoslavije po Ustavu od 1974 .- ona je savezna drzava, kao drzavna zajednica
dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalistickih republika, kao i socijalistickih
autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu Socijalisticke Republike Srbije,
zasnovana na vlasti i samoupravljanju radnicke klase i svih radnih ljudi, i socijalisticka
samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i gradjana i ravnopravnih naroda i
narodnosti.
Osnovna obelezja ekonomskog sistema prema ovom ustavu su:
1. drustvena svojina kao osnova slobodnog udruzenog rada i vladajuceg polozaja radnicke
klase u proizvodnji i u drustvenoj reprodukciji u celini
2. samoupravljanje radnika u proizvodnji i raspodeli drustvenog proizvoda.
Obelezje politickog sistema je da su radnicka klasa i svi radni ljudi nosioci vlasti i upravljanja
drugim drustvenim poslovima. Sam ustav odredjuje takav politicki sistem kao socijalisticku
samoupravnu demokratiju po obliku, a kao diktaturu proletarijata po socijalnoj sustini. Savez
komunista Jugoslavije (pripada ustavnoj kategoriji drustveno-politickih organizacija) je
vodeca idejna i politicka snaga radnicke klase i svih radnih ljudi u izgradnji socijalizma i u
ostvarivanju solidarnosti radnih ljudi i bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije. Svi
savezni organi zasnovani su na nacelu jednake zastupljenosti republika i odgovarajuce
zastupljenosti autonomnih pokrajina. U oba doma saveznog parlamenta su bile iskljucivo
predstavljene republike i pokrajine, kao jedini subjekt federacije, dok drugi subjekt, gradjani,
nisu bili neposredno predstavljeni. Prisutno je jednodomno odlucivanje uprkos postojanju dva
doma. U vrsenje pojedinih funkcija savezne drzave neposredno su bili ukljuceni republicki i
porajinski organi. Sudska funkcije dobila je iskljucivo republicki ,odnosno pokrajinski karakter.
Samoupravljanje je prodrlo i u klasicne drzavne funkcije kakva je sudska, koja je proglasena
funkcijom “drustvene zajednice”. Samoupravni sudovi su ravnopravno sa drzavnim sudovima
vrsili sudsku funkciju. Medju pravnim aktima nije bilo klasicne hijerarhije.
Jedna od najvecih novina Ustva SFRJ od 1974. bio je tzv. delegatski sistem, tj.delegatski
nacin konstituisanja organa i tela u kojima se donose odluke, pocev od osnovnih
samoupravnih organizacija, pa sve do skupstina drustveno-politickih zajednica. Doslo je do
promene ustavne definicije skupstine, koja je postala organ drustvenog samoupravljanja i
najvisi organ vlasti u okviru prava i duznosti drustveno-politicke zajednice. Krajnja posledica
delegatskog sistema bila je potiskivanje gradjanina kao biraca.
Ustav SFRJ od 1974.g. imao je ukupno XLVIII amandmana, iako je bio predvidjen takav
postupak za promenu koji je obezbedjivao njegovu nepromenjivost. I-VIII 1981,IX-XLVIII
1988.g. prvima je bilo sprovedeno nacelo kolektivnog rada, odlucivanja i odgovornosti, a
putem drugih je ucinjen prodor novog u okviru starog , tj.njima su korigovani neki institute
Ustava SFRJ od 1974.g
Razvoj ustavnosti posle kraha prve jugoslovenske drzave se moze podeliti na sledece glavne
periode: 1. Period stvaranja nove drzavne vlasti 1941-1943.
2 Period privremenog ustavnog uredjenja 1943-1946.
3. Period drzavnog socijalizma 1946-1953.
4. Period samoupravnog socijalizma 1953-1992."Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Prema teoriji narodne suverenosti, suveren je narod, u smislu svih građana, od kojih
svakome pripada po jedan deo suverenosti. Narod ima svoju sopstvenu volju. Uzet kao skup
svih građana, narod kao opšta volja ne može preneti na svoje poslanike pravo da njegovu
suverenu volju predstavljaju. Budući da je svaki građanin titular jednog dela suverenosti, on
ima pravo da izabere svoje predstavnike.
Prema teoriji nacionalne suverenosti, nosilac suverenosti je nacija, koja je jedan
transcedentalni entitet, različit od skupa svih građana. Nacija je nedeljiva celina, različita od
pojedinaca koji je sačinjavaju. Ona je jedini suveren, njena volja je suverena, pa građani ne
mogu sami vršiti suverenost, nego predstavljati suverenu volju nacije.
Prema marksističkoj teoriji, nosilac suverene vlasti u državi nije narod u celosti pošto kao
takav ne postoji ni u stvarnosti. U stvarnosti narod je podeljen u društvene klase, a klasa koja
je iz klasne borbe proizašla kao vladajuća jeste deo naroda koji je stvarni nosilac suverene
vlasti.
32. Oblici narodne suverenosti
Teorija nacionalne suverenosti logički vodi ka predstavničkoj demokratiji, dok je teorija o
narodnoj suverenosti mnogo bliža neposrednoj ili poluneposrednoj demokratiji.
Predstavničkom demokratijom naziva se politički režim u kojem suveren vrši suverenost
posredstvom svojih predstavnika. Suverena čine svi građani koji su nosioci biračkog prava tj.
biračko telo. Biračko telo ne vrši suverenu vlast ali određuje ko će je u njegovo ime vršiti.
Glavni problem predstavničke demokratije je kako obezbediti kontrolu biračkog tela nad
predstavnicima, pošto ona formalno postoji samo u trenutku izbora predstavnika, a ne i
tokom trajanja njihovog mandata.
Činjenica da je predstavnički mandata ograničenog trajanja i želja predstavnika da ponovo
budu izabrani, mogućnosti su za izvesnu kontrolu biračkog tela nad predstavničkim
mandatima.
U sistemu neposredne demokratije skupština svih građana vrši državnu vlast, tj. neposredno
odlučuje. Kako je skupština svih građana jedina institucija vlasti, to u sistemu neposredne
demokratije postoji jedinstvo svih funkcija državne vlasti.
Poluneposredna demokratija je mešovit sistem, koji se nalazi između predstavničke i
neposredne demokratije. To je sistem u kojem suverenost vrše izabrani predstavnici
građana, ali i sami građani neposredno, putem institucija neposrednog vršenja suverenosti,
tj. vlasti. Učešće građana u vršenju suverenosti, tj. odlučivanju može biti dvojako: u obliku
inicijative, tj. predloga za donošenje odluke (narodna inicijativa) i u obliku samog donošenja
odluke u užem smislu, tj. odlučivanju o predlogu (referendum), a može u obliku jednog i
drugog, tj. da građani predlažu donošenje odluke i da je sami donose.
33. Ustav i suverenost
Danas su retki ustavi koji sadrže odredbu o tome da je država čiju ustavnu organizaciju
utvrđuju suverena. Takvo svojstvo države podrazumeva se samim tim što ona vrši
ustavotvornu vlast i donosi ustav.
Za razliku od svojstva državne suverenosti koje ustavi, po pravilu, izričito ne naglašavaju,
gotovo da nema ustava koji izričito ne određuje titulara suverenosti u državi.
Sa stanovišta ustavnog prava, najkorektnija odredba o nosiocu suverenosti je ona koja kaže
da su to građani. To je izraz koji je pravno odrediv i čije je značenje sasvim izvesno, za
razliku od izraza ’narod’ ili ’nacija’.
Posle duge pauze, noviji ustavi počeli su ponovo da određuju građanina kao nosioca
suverenosti. Ustav RS od 2006. kaže "Suverenost potiče od građana koji je vrše
referendumom, narodnom inicijativom i preko svojih slobodno izabranih predstavnika. –
Nijedan državni organ, politička organizacija, grupa ili pojedinac ne može prisvojiti
suverenost od građana, niti uspostaviti vlast mimo slobodno izražene volje građana."
Za zemlje koje su se u svojim ustavima izjasnile kao socijalističke karakteristična je odredba
o radničkoj klasi ili savezu radnika i seljaka kao nosiocu suverenosti.
34. Legitimnost državne vlasti
Pod legitimnošću se podrazumeva pristanak pripadnika jedne političke zajednice, tj. države,
na postojeće institucije vlasti i njihove vršioce zato što su u saglasnosti sa nekim višim
načelima ili što su obrazovani po određenim proceduralnim pravilima. Legitimna je država u
čijem je konstituisanju i radu što neposrednije ostvarena narodna suverenost.
Legitimnost treba razlikovati od pravne zakonitosti, od legalnosti. Legalnost je organizovanje
i rad institucija vlasti i vršilaca vlasti u saglasnosti sa zakonima važećeg prava, dok je
legitimnost pozitivno vrednovanje, uverenje u valjanost i prihvatanje institucija i vršilaca
vlasti zbog toga što su u saglasnosti sa političkim idealima i vrednostima koji uživaju podršku
većine pripadnika političke zajednice.
Polazeći od različitih osnova i principa legitimnosti, Veber razlikuje tri idealna tipa legitimne
vlasti:
- racionalno-zakonita vlast – počiva na uverenju o ’legalnosti’ opštih pravila ponašanja i
pravu onih koji dolaze na vlast da prema tim pravilima izdaju zapovesti.
- tradicionalna vlast – počiva na dokazanom uverenju u svetost drevnih tradicija i legitimnom
položaju onih koji vrše vlast prema tim tradicijama
- harizmatska vlast – počiva na privrženosti posebnoj i izuzetnoj svetosti, heroizmu ili
uzornom karakteru jedne ličnosti i normativnim uzorima ili naređenjima koji od nje potiču.
Teorije o legitimnosti državne vlasti mogu se grupisati u tri grupe:
- prema teokratskim teorijama – vlast je Božije punomoćje. Pravi vladalac je samo Bog.
Zemaljska vlast ima ovlašćenje da vlada odozgo, od Boga,
- prema autokratskim teorijama – državna vlast iz sebe same crpe izvor svog autoriteta i
svoje moći. Državna vlast je apsolutna u tom smislu što je oslobođena svakog uticaja sa
strane. Državna vlast je legitimna jer proizlazi iz prava države da vlada,
- prema demokratskim teorijama – vlast je punomoćje dobijeno od naroda. Državna vlast
ovlašćenje da vlada ima odozdo, od naroda, od volje naroda. To je demokratska ili narodna
vlast. Državna volja je narodna volja, koja se izražava bilo neposredno, odlukom birača, bilo
preko narodnih predstavnika izabranih na osnovu opšteg prava glasa i neposredno.
Legitimna je ona državna vlast koja potiče od naroda.
Narod se shvata dvojako: ili kao zbir pojedinačnih građana, kada je narodna volja zbir
pojedinačnih volja, ili kao nedeljiva organska celina, koja ima svoju sopstvenu volju.
Smisao teorije o legitimnosti državne vlasti je da ukažu koja je vlast legitimna. To je ona vlast
čiji je titular legitiman. Ako državnu vlast vrši neko drugi, a ne njen legitimni titular, taj drugi
je onda uzurpator, koji trenutno može imati uz sebe materijalnu silu, ali koji za sebe
bespravno prisvaja pravo koje mu ne pripada.
35. Teorije o funkcijama državne vlasti
Iako jedinstvena, državna vlast deljiva je na pojedine svoje funkcije. Funkcija je delatnost
države, koja nosi određena obeležja, usmerena na vršenje državne vlasti. Delatnosti koje
streme jednom istom pravnom cilju, obrazuju jednu funkciju države. Državne funkcije mogu
se utvrditi primenom različitih metoda, pri čemu su najvažnija tri takva merila:
1. materijalno ili objektivno
2. organsko ili subjektivno
3. formalno merilo.
Najjednostavnije merilo za razlikovanje teorija o državnim funkcijama jeste broj državnih
funkcija koje odnosno merilo utvrđuje. Prema tom merilu, razlikuju se dualističke, trijalističke
i kvadrijalističke teorije o državnim funkcijama.
Dualističke teorije suštinu državne vlasti vide u naređivanju i izvršavanju naredbi. Postoji
samo donošenje opštih pravnih normi i njihovo primenjivanje u društvenom životu, njihovo
izvršavanje. Ona vlast koja propisuje opšta pravila ponašanja jeste zakonodavna, a ona koja
ta pravila izvršava je izvršna. Tako široko i neprecizno određena, izvršna vlast istovremeno
apsorbuje upravnu i sudsku vlast. Uprava i sudstvo samo su dve vrste izvršavanja zakona.
Trijalističke teorije sve državne funkcije dele u tri grupe: zakonodavnu, izvršnu (upravnu) i
sudsku. Trijalističke teorije nastale su na osnovu kritike dualističkih teorija, za koje su
smatrale da su suviše uprošćene. Te teorije pošle su od teze da se upravna vlast toliko
razlikuje u materijalnom pogledu od sudske vlasti, da to povlači za sobom različitu
organizaciju i postupak, kao i različitu prirodu akata u kojima te dve vlasti ishode. To je
dovoljno da se one smtraju dvema sasvim različitim državnim vlastima, koje postoje uporedo
sa trećom takvom vlašću, zakonodavnom. Najpoznatiji predstavnici trijalističkih teorija su
Monteskje, Laband, Jelinek, Digi i od domaćih pisaca Slobodan Jovanović i Radomir Lukić.
Prema kvadrijalističkim teorijama pored pomenute tri, treba razlikovati i četvrtu vlast.
Četvrta vlast bila bi izvršna vlast u užem smislu, ili izvršno politička vlast, za razliku od
upravne vlasti koja bi se mogla shvatiti i kao izvršno upravna. Tu četvrtu državnu funkciju
teoretičari najčešće nazivaju funkcijom vlade.
Treba praviti razliku između ovih teorija i teorija koje u okviru izvršne vlasti prave podelu na
vladu i upravu. Ove druge su još uvek trijalističke teorije.
U trijalističkim teorijama u kojima se u okviru izvršne vlasti pravi podpodela na upravu i
vladu, uprava se obično određuje kao izvršavanje zakona, tj. kao državna funkcija
svakodnevne primene zakona na pojedinačne slučajeve, s druge strane, funkcija vlade se
određuje kao nadzor nad očuvanjem ustava i njegovom primenom, kao i nad
funkcionisanjem najvažnijih javnih sluđbi. Prema nekim piscima, funkcija vlade sastoji se u
izvršavanju dispozicija ustava i vršenju slobodne delatnosti koja nije regulisana pravom, dok
se funkcija uprave sastoji u izvršavanju dispozicija zakona i vršenju slobodne delatnosti koja
je priznata pravnim poretkom.
Žan Rivero smatra da je u nauci javnog prava najteže povući granicu između funkcija vlade i
uprave.
Najpoznatiji predstavnici kvadrijalističkih teorija su Konstan, Majer, Oriju a od naših pisaca
Jovan Đorđević.
36. Materijalni ili objektivni pojam državnih funkcija
Materijalna ili objektivna podela i pojam državnih funkcija utvrđuju se s obzirom na sadržinu
delatnosti države kojom ona ostvaruje svoje ciljeve. Primenom tog merila razlikuju se
zakonodavna, izvršna i sudska funkcija.
Zakonodavnu funkciju država vrši kada stvara norme svog pravnog poretka. Vrši se putem
zakona. Obeležja zakona su da se sastoji od opštih, apstraktnih i novostvorenih
(konstitutivnih) pravnih pravila.
Opštost zakonskog pravila – norme znači da je to norma koja je upućena raznovrsnim
adresatima. Ona važi erga omnes i tiče se neodređenog broja slučajeva i odnosa.
Apstraktnost zakonskog pravila – norme znači da je to norma koja obavezuje semper et ad
semper, nikako se ne iscrpljujući u jednoj primeni. Njene konkretne mogućne primene su
neodredive.
Zakonsko pravilo – norma je novostvoreno (konstitutivno) u tom smislu što se njime vrši
jedna konstituišuća funkcija u pravnom poretku države, ustanovljava se ius novum. To je
suštinsko obeležje zakonodavne funkcije i zakona u materijalnom smislu.
Nema uvek zakon u materijalnom smislu formu zakona, i obrnuto, nije uvek zakon u
formalnom smislu u isto vreme i zakon u materijalnom smislu. Zakon samo u formalnom
smislu je akt, donesen od strane zakonodavnog organa i po zakonodavnom postupku, ali čiju
sadržinu ne čine novokonstituisane pravne norme. Zakon samo u materijalnom smislu je akt
koji se sastoji od novokonstituisanih pravnih normi, ali nije donesen od strane zakonodavnog
organa. Zakon istovremeno i u formalnom i u materijalnom smislu – je akt koji je donesen od
strane zakonodavnog tela, koji istovremeno sadrži novokonstituisane pravne norme.
Zakonodavna funkcija sastoji se u stvaranju normi pravnog poretka države, ali pošto te
norme imaju različitu važnost, to se u okviru zakonodavne funkcije mogu razlikovati sledeće
podfunkcije: zakonodavna ustavotvorna funkcija, funkcija revizije ustava, redovna
zakonodavna funkcija i normativna funkcija, koja se vrši formalno upravnim aktima.
Izvršna funkcija – aktima izvršne vlasti ostvaruje se izvršavanje zakona. Izvršna funkcija je
izvršna u odnosu na zakonodavnu, pošto su njeni ciljevi određeni zakonom i zato što se
moraju ostvarivati u granicama određenim zakonom.
Najvažnija obeležja izvršne funkcije jesu neposrednost i konkretnost. Takva delatnost teži ili
zaštiti javnog poretka (delatnost policije) ili upotpunjavanju pojedinačnih aktivnosti kad su
ove nedovoljne za podmirenje potreba građana ili kad sasvim izostaju (privredna delatnost
države) ili u pružanju pogodnosti i usluga koje su neophodne stanovništvu (vršenje javnih
službi).
Izvršna funkcija može se podeliti na upravnu funkciju i na funkciju vlade. Upravnom
funkcijom država se stara o javnim interesima koje preuzima kao svoje sopstvene interese.
To čini konkretnim i izvršnim pravnim aktima kojima se izvršava dispozicija zakona. Funkcija
vlade nema za predmet pojedinačne javne interese, nego celokupni život države, uzet u
celosti.
Funkcija vlade vrši se sa znatnom, katkad i punom diskrecionalnošću i posredstvom tzv.
političkih akata, kojima državni organi preduzimaju najvažnije i najvitalnije mere u
unutrašnjoj i spoljnoj politici zemlje. Takvi bi akti bili: imenovanje članova vlde, sazivanje i
raspuštanje zakonodavne skupštine, parlamentarno izglasavanje poverenja i nepoverenja
vladi, zaključivanje međunarodnih ugovora, objavljivanje rata, zaključivanje mira itd.
Akti ove funkcije nemaju posebnu formu, ali je bitno da je njihovo donošenje neposredno
regulisano ustavom. Često akte vlade nije moguće po formi razdvojiti od akata zakonodavne
i upravne funkcije, u koje se akti vlade često prerušavaju.
Sudska funkcija – je delatnost države kojom se garantuje održavanje i ostvarivanje pravnog
poretka. Tri suštinska elementa sudske funkcije su: pravna norma, ljudsko ponašanje koje se
vrednuje i spor.
Pravna norma je ona konkretna norma po čijoj se meri valorizuje ljudsko ponašanje. Ona je
merilo za vršenje sudske funkcije, pa se zbog toga kaže da je i sudska funkcija vezana
zakonom. Ne vezuju sve pravne norme sudiju čvrsto.
Ljudsko ponašanje je ono koje se vrednuje sa stanovištva pravne norme. Sudija, pošto utvrdi
činjenično stanje u vezi s odnosnim ponašanjem i domašaj pravne norme koju treba
primeniti, mora odlučiti koje će se pravne posledice na to ponašanje primeniti.
Spor je suštinski element za sudsku funkciju. Spor kao element sudske funkcije, omogućuje
razlikovanje sudstva od uprave. Jer, i sudstvo i uprava se konkretizuju u izvršenju pravne
norme. Tipičan izraz sudske funkcije je presuda ili odluka."Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Forumas u usponu
Posts: 235
Joined: Sat Mar 14, 2009 3:56 pm
Top
Re: Ustavno pravo - skripta
by Ribica on Mon Nov 29, 2010 10:05 pm
37. Organski ili subjektivni pojam državnih funkcija
Organski ili subjektivni pojam državnih funkcija polazi od podele državnih funkcija na različite
državne organe, tj. na različite nosioce koji se nalaze na vrhu države.
U tesnoj je vezi sa teorijom o podeli vlasti koju je formulisao Monteskje. Ta teorija kaže da je
radi obezbeđenja skladnog funkcionisanja države i istovremenog garantovanja slobode
građanima nužno da svaka državna funkcija u materijalnom smislu bude poverena jednom
organu, ili nizu različitih organa, tako da se ne može dogoditi da pojedinac ili skupština
istovremeno mogu donositi zakone, izvršavati ih i donositi presude na osnovu zakona. Prema
rečima Monteskjea, potrebno je da ’vlast zaustavlja vlast’.
Teoriju o podeli vlasti prihvata ogromna većina ustava u svetu. Prema organskom ili
subjektivnom pojmu državnih funkcija, zakonodavna funkcija se sastoji od jedne ili dve
skupštine (doma), koje imaju predstavnički karakter, s kojima se ponekad sjedinjuje i šef
države, s tim što se ne retko od istog organskog ansambla sastoji i ustavotvorna vlast,
izvršna funkcija sastoji se od šefa države, od vlade i od raznovrsnih podređenih organa
uprave, sudska funkcija sastoji se od organa pravosuđa.
Formalni pojam funkcija državne vlasti polazi od različite forme akata koje donose različite
državne vlasti i dobrim delom izjednačuje se s organskim pojmom, pošto svaka vlast donosi
svoje akte u tipičnoj formi.
Zakonodavnu funkciju država vrši kad donosi formalni zakon, izvršnu funkciju država vrši kad
donosi upravni akt, a sudsku kad donosi presudu.
Svi akti koje donosi jedna funkcija, pored svoje tipične forme, dobijaju samim tim što su u
takvu formu odeveni, snagu svojstvenu formalnim aktima te funkcije. A to znači da formalni
zakoni dobijaju tzv. zakonsku snagu, presude dobijaju snagu presuđene stvari, a upravni akti
dobijaju snagu izvršne vlasti, tj. postoji mogućnost javne uprave da neposredno sprovede
izvršenje sopstvenih akata, a da pri tom nije obavezna da se kao privatni subjekti za to obrati
sudskoj vlasti, osim ako u posebnim slučajevima nije izričito drukčije predviđeno normama o
državnoj organizaciji.
Presuda uvek ima svoju posebnu snagu, bilo da je donesena od strane sudske vlasti, bilo od
strane zakonodavne ili izvršne vlasti. Drukčiju snagu imaju presude ustavnih sudova koje
mogu erga omnes staviti van snage formalne zakone i akte koji imaju snagu zakona, ukoliko
su oni proglašeni neustavnim, ali to je zbog toga što ustavni sudovi rešavaju ustavne
sporove, a ne redovne sudske sporove.
38. Pojam državnih funkcija prema Ustavu Republike Srbije
Ustav Republike Srbije od 2006. daje nedvosmisleni organski pojam državnih funkcija. Ustav
polazi od podele državne vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Ne određuje sadržinu
svake od tri vlasti, nego njihovog nosioca, s kojim izjednačuje odnosnu državnu vlast.
Narodna skupština je ’najviše predstavničko telo i nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti’.
Narodna skupština ne vrši u celini ustavotvornu vlast samostalno, nego samo jednim delom,
a drugim uz sadejstvo građana na ustavotvornom referendumu. Vlada je ’nosilac izvršne
vlasti’. Sudska vlast ’pripada sudovima opšte i posebne nadležnosti’. Predsednik Republike
’izražava državno jedinstvo’. Ustavni sud ’štiti ustavnost i zakonitost i ljudska i manjinska
prava’.
Izvan podele su ostali predsednik Republike i Ustavni sud, za koje nije rečeno da vrše ni
zakonodavnu, ni izvršnu, ni sudsku funkciju. To je učinjeno kako bi ti državni organi uspešnije
vršili svoju osnovnu funkciju usklađivanja i kontrole celog ustavnog poretka.
U državama sa parlamentarnim sistemom vlasti, kakav u osnovi postoji i u Republici Srbiji,
teško da se može prihvatiti teza o postojanju navodno autonomne predsedničke funkcije, jer
prema Ustavu Republike Srbije predsednik Republike nije organ odlučivanja nego nosilac
ovlašćenja da daje impulse i inicijative i da vrši kontrolu koja se tiče ili političkog
usmeravanja države ili funkcionisanja parlamentarne većine.
39. Teorija o podeli vlasti
Podela vlasti je jedno od mogućih organizaciono-tehničkih načela na kojem se uređuju odnosi
između državnih vlasti (funkcija). To načelo je prvi formulisao Monteskje u svom delu ’Duh
zakona’. Monteskje je želeo da svojom doktrinom o podeli vlasti pruži pojedincu veće
garantije političke slobode. Vlast se ne mže vršiti na arbitreran i nekontrolisan način. Ona ne
može biti koncentrisana kod jedne jedine ličnosti, pošto je večito iskustvo da onaj ko ima tu
vlast sklon da je zloupotrebi. Da bi se takve zloupotrebe izbegle, potrebno je da vlast
zaustavlja vlast. To se postiže tako što se svaka od tri vlasti dodeljuje posebnoj grupi organa,
tako da svaka vlast kontroliše drugu vlast, čime se uspostavlja ravnoteža vlasti. Teorija o
podeli vlasti podrazumeva da je svaka od tri državne funkcije poverena nizu organa
međusobno koordiniranih, koji obrazuju jednu organizacionu celinu.
U teoriji najveća razmimoilaženja nastala su u vezi sa tumačenjem Monteskjeovog shvatanja
podele vlasti.
Prema prvom shvatanju, podela vlasti tumači se kao potpuna izolacija vlasti i ona postoji kod
svaka od tri funkcije državne vlasti vrši nezavisno od ostale dve funkcije državne vlasti. To se
najpotpunije postiže ukoliko svaku funkciju državne vlasti isključivo vrši samo jedan državni
organ, pri čemu su nosioci svake pojedinačne funkcije državne vlasti organizaciono i
funkcionalno nezavisni jedan od drugog. Jedan isti državni organ ne može vršiti više od jedne
funkcije državne vlasti. Time se postiže da nosioci funkcija državne vlasti budu među sobom
nezavisni i ravnopravni, što je uslov slobode i demokratije.
Prema drugom shvatanju, podela vlasti znači takav sistem vršenja funkcija državne vlasti u
kojem pojedinu od tih funkcija ne vrši samo jedan državni organ, odnosno vrsta organa, nego
više različitih neidentičnih organa. Svaka od tri grupe organa vrši jednu od tri funkcije
državne vlasti kao svoju osnovnu funkciju, s tim što istovremeno postoji mogućnost
učestvovanja u vršenju funkcije dodeljene drugoj vrsti državnih organa. U teoriji najpoznatiji
predstavnik ovakvog shvatanja podele vlasti bio je Šarl Ajzenman. Takvo shvatanje bliže je
Monteskjeovom shvatanju odnosa između tri državne vlasti.
Učenje o podeli vlasti je danas prevaziđeno, pošto umesto legislative i egzekutive danas
postoji novi funkcionalni dualizam, koji se ogleda u odnosu dva pola u vršenju državne vlasti.
Prvi pol čini politička manjina, koja se izražava u parlamentarnoj opoziciji a drugi pol čini
politička većina, tj. većinska stranka koja se izražava u parlamentarnoj većini i u vladi.
Umesto da se vlast vrši na liniji odnosa legislativa – egzekutiva, u novim uslovima ona se vrši
na liniji odnosa opozicione manjine i vladajuće većine.
U Ustavu Rep.Srbije od 2006. kaže se: ’Uređenje vlasti počiva na podeli vlasti na
zakonodavnu, izvršnu i sudsku. – Odnos tri grane vlasti zasniva se na ravnoteži i međusobnoj
kontroli. – Sudska vlast je nezavisna.’
40. Teorija o jedinstvu vlasti
Jedinstvo vlasti je organizaciono-tehničko načelo na kojem se uređuju odnosi između nosilaca
različitih funkcija vlasti suprotno načelu podele vlasti. Postoji apsolutni i relativni oblik načela
jedinstva vlasti. U apsolutnom obliku načelo jedinstva vlasti postoji kada sve državne funkcije
vrši jedan isti državni organ, odnosno jedan jedinstveni hijerarhijski niz istovetnih državnih
organa. Danas je jedinstvo vlasti u apsolutnom obliku nezamislivo. U relativnom obliku
jedinstvo vlasti postoji kad nije obezbeđena nezavisnost neke od državnih vlasti. Svaku od
državnih funkcija vrši poseban državni organ, pa u tom smislu postoji podela vlasti, ali sve
vlasti nisu nezavisne, pa u tom smislu postoji jedinstvo vlasti. Jedan državni organ ima
nadmoćnost u odnosu na druge, tako što su mu svi organizaciono ili funkcionalno podređeni,
što su jednostavno njegovi organi.
Da bi vršenje funkcija državne vlasti bilo organizovano na organizaciono-tehničkom načelu
jedinstva vlasti, potrebno je da zakonodavni organ, koji je nosilac zakonodavne funkcije u
celini, ima mogućnost da utiče na rad nosilaca drugih funkcija državne vlasti ili da
neposredno, odnosno posredstvom svojih organa, vrši druge funkcije državne vlasti, s tim što
se nosioci drugih funkcija državne vlasti nikako ne mogu mešati u rad zakonodavnog organa.
Organizaciona sredstva uticaja svode se na ovlašćenja izbora nosilaca drugih funkcija
državne vlasti, kao i na mogućnosti njihovog opoziva ne samo za nezakonit, nego i za
necelishodan rad. Funkcionalna sredstva uticaja svode se na nadzor nad radom nosilaca
drugih funkcija i eventualno na mogućnost ukidanja, odnosno poništavanja njihovih akata, na
određivanje pravaca i sadržine njihog rada, kao i na mogućnost supstituisanja nosilaca tih
funkcija državnim organom koji je nosilac jedinstva državne vlasti.
Nezavisno od toga u kojem obliku se ispoljavao, princip jedinstva vlasti, odričući se
neophodnih ograničenja vlasti u interesu političke slobode koju je preporučivao Monteskje,
uključujući u sebe rizik razaranja pluralizma u okviru demokratije. To je sasvim očigledno kad
do jedinstva vlasti dolazi u korist egezekutive.
41. Predsednički sistem
Predsednički sistem je oblik državne vlasti, zasnovan na načelu stroge podele državne vlasti.
Suštinska obeležja predsedničkog sistema su sledeća:
1. monocefalna egzekutiva, oličena u šefu države kojeg neposredno biraju građani, što je
način da mu se obezbede ugled i uticaj ravni onima koje uživa narodno predstvaništvo,
parlament
2. ne postoje sredstva kojima bi jedna vlast mogla uticati na egzistenciju druge vlasti, a
postoji uzajamna nezavisnost predsednika i parlamenta
3. postoji stroga podela poslova, prema kojoj je zakonodavstvo u osnovi rezervisano za
domove parlamenta, poslovi izvršne vlasti za šefa države, a poslovi sudske vlasti za sudove.
Suština predsedničkog sistema leži u položaju i organizaciji izvršne vlasti. Predsednik
republike istovremeno vrši funkciju šefa države i šefa vlade, odnosno on je istovremeno i šef
države i vlada, tj. čitava egzekutiva. Zbog ovakvog načina organizacije izvršne vlasti, ceo
sistem vlasti dobio je naziv predsednički.
Predsednik je u prvom redu šef izvršne vlasti: on imenuje starešine upravnih resora, koji
odgovaraju samo njemu za svoj rad, studije, ambasadore, najviše činovnike i službenike u
zemlji. Pored ovlašćenja šefa države, on ima i ovlašćenja vlade i prvog ministra iz
parlamentarnog sistema, s tim što je njegova vlast jača i šira od ovih. Predsednika republike
biraju ili građani neposredno ili izborni kolegijum, koji je širi i različit od parlamenta. Dva su
ustavna ograničenja moguće personalizacije vlasti posredstvom ove institucije: prvi je
relativno kratko trajanje mandata, dok je drugi dopuštanje samo jednog uzastopnog izbora ili
isključivanje svakog uzastopnog izbora.
Za vreme celog svog mandata predsednik, uz pomoć svog kabineta vrši celokupnu izvršnu
vlast, dok zakonodavni organ, parlament vrši celokupnu zakonodavnu vlast. Odavde
proizlaze dve važne posledice. Prva je da nijedan organ ne može intervenisati u vršenju
funkcije dodeljene drugom organu. Druga je da nijedan organ nikad ne može odlučivati o
postojanju drugog.
U predsedničkom sistemu vlasti važna poluga u međuzavisnosti nosilaca vlasti putem
koordinacije je i sudska vlast. Tu vlast vrše sudovi prema načelu samostalnosti i nezavisnosti,
u nadležnost im je dato i ovlašćenje da ispitaju ustavnost akata koje je doneo parlament, pre
svega zakona. Rešavajući konkretne sporove, sudovi su ovlašćeni da ne primene zakon koji
smatraju neustavnim, primenjujući na taj način, prilikom rešavanja konkretnog spora,
neposredno ustav.
Prvi i najtipičniji predsednički sistem stvoren je u SAD Ustavom od 1787. Predsednički sistem
pokazuje danas niz oblika ili varijanti: od slabog do jakog, uključujući tu i apsolutnog šefa
države. Poseban oblik predsedničkog sistema funkcioniše pod nazivom ’prezidencijalizam’.
Prezidencijalizmom se naziva sistem koji proizlazi iz predsedničkog sistema. Ali koji ne
poštuje osnovni zakon na kojem se taj sistem zasniva, a to je stroga podela vlasti. Ta
deformacija predsedničkog sistema obuhvata dva različita modela:
1. Konzulski prezidencijalizam – latinoameričku varijantu karakteriše premoć šefa države i
neposredno uplitanje vojske u funkcionisanje vlasti. Afrički prezidencijalizam izraz je nužnosti
da se uspostavi dovoljno moćna vlast kojom bi se prevazišle etničke podele. Takvi ciljevi se
ostvaruju posredstvom ustanove šefa države, kojem se dodeljuju pregorative koje ovaj organ
ne poseduje u istinskom predsedničkom organu (zakonodavna inicijativa, pravo raspuštanja
skupštine...)
2. Parlamentarni prezidencijalizam – obuhvata mešovite sisteme koji su pozajmili izvesna
obeležja predsedničkog sistema uz očuvanje parlamentarnih mehanizama vlasti. Prvi takav
primer mešavine dva sistema pružao je Vajmarski ustav od 1919., prema kojem se
predsednik republike birao neposrednim izborima, dok je vlada bila politički odgovorna
parlamentu.
42. Parlamentarni sistem
Parlamentarni sistem je poseban oblik državne vlasti zasnovan na načelu podele vlasti.
Načelo gipke podele vlasti ili saradnje vlasti, na kom se zasniva parlamentarni sistem,
pretpostavlja:
1. gipku specijalizaciju vlasti, što uključuje i postojanje oblasti u kojima zajednički deluju
različiti državni organi, nosioci različitih vlasti
2. sredstva uzajamnog pritiska jedne vlasti na drugu.
Paralamentarni sistem nastao je u Engleskoj, kao plod lagane evolucije odnosa
između kralja i parlamenta.
U parlamentarnom sistemu zakonodavna vlast pripada parlamentu, koji je najčešće dvodom i
čiji se članovi biraju opštim i neposrednim glasanjem. Izvršna vlast organizovana je kao
bicefalna, tj. ima dva nosioca – šefa države i vladu. Parlamentarni sistem karakteriše
promenjiva , parlamentarna egzekutiva.
Šef države je stabilni element izvršne vlasti, na njega parlament ne može ni na koji način
uticati, niti ga ustavni organ može iz političkih razloga smeniti pre isteka vremena na koje je
izabran. To ne znači da za akte šefa države niko ne snosi odgovornost. Za njih odgovara šef
vlade ili nadležni ministar koji ih je premapotpisao, zajedno sa šefom države. Predsednik
vlade ili ministar svojim premapotpisom jamči za istinitost potpisa šefa države i preuzima na
sebe odgovornost za premapotpisani akt. Osnovna funkcija šefa države u parlamentarnom
sistemu je usklađivanje dve aktivne, efektivne vlasti, vlade i parlamenta.
Vlada proizlazi iz parlamentarne većine, a čine ga starešine upravnih resora i članovi bez
resora, s predsednikom vlade, odnosno prvim ministrom (premijerom) na čelu. Vlada je
efektivni i operativni deo izvršne vlasti. Vlada posle izbora u parlamentu postaje samostalna
u odnosu na šefa države, u tom smislu što je odgovorna jedino parlamentu. Svoju funkciju
vrši pod stalnom kontrolom parlamenta i obavezna je da se povuče čim izgubi njeno
poverenje. Parlament je iz političkih razloga može smeniti pre vremena na koje je izabrana.
Vlada je nosilac zakonodavne inicijative i daleko najveći broj zakona koji je usvojen u
parlamentu proizašao je iz vladinih zakonskih predloga.
U parlamentarnom sistemu dominiraju dva problema: problem odnosa između parlamenta i
vlade i problem harmonizacije tih odnosa. Ti odnosi zasnovani su na međuzavisnosti putem
integracije.
Pojedinačna obeležja parlamentarnog sistema mogla bi se podvesti pod tri njegova načela:
1. Ravnopravnost legislative i egzekutive – ostvaruje se dvojako. Svaka od ove dve vlasti
može okončati egzistenciju one druge. Instrumenti posredstvom kojih se to ostvaruje su
glasanje o nepoverenju vladi i raspuštanje parlamenta. Drugi element postizanja
ravnopravnosti dve vlasti je što svaka od njih ima svoja sopstvena ovlašćenja. Zakonodavna i
finansijska vlast pripada parlamentu, a izvršavanje zakona i usmeravanje državne uprave
egzekutivi.
2. Saradnja između vlasti – vlada ima pravo ulaska u parlament, prisustvovanja sednicama i
pravo na reč u toku sednica parlamenta. Brojna su sredstva putem kojih vlada može
učestvovati u radu parlamenta. To su: zakonodavna inicijativa, učešće u utvrđivanju dnevnog
reda na sednicama parlamenta, učešće u parlamentarnim debatama. Parlament vrši stalnu
kontrolu nad vladom tako što ima pravo da saslušava članove vlade, da formira stalne
komisije, anketne i kontrolne odbore koji prate i kontrolišu rad vlade, da glasa o budžetu, bez
kojeg vlada nije u stanju da vrši svoje funkcije, da članovi parlamenta postavljaju vladi
pitanja i slično.
3. Postojanje sredstava uzajamnog uticaja jedne vlasti na drugu ne sme da dovede u pitanje
načelnu ravnopravnost vlasti. To posebno važi kad između dve vlasti nastane spor.
Parlament tada može pokrenuti pitanje političke odgovornosti vlade. Politička odgovornost je
odgovornost za rad vlade koji parlament ocenjuje kao necelishodan, premda on može biti
savršeno zakonit.
Odgovornost vlade može biti kolektivna. Ona znači da vlada kao celina podnosi
ostavku kad joj se izglasa nepoverenje. Odgovornost vlade može biti i pojedinačna, tj.
pojedinih ministara, članova vlade. Odgovornost vlade nalaže da vlada stalno ima
parlamentarnu većinu, tj. da uživa poverenje parlamenta.
Vlada raspolaže protivsredstvima za rešavanje spora sa parlamentom. Najmoćnije takvo
sredstvo je raspuštanje parlamenta, ali i postavljanje pitanja svog poverenja u parlamentu
oblik je pritisaka na parlament. Time vlada izbegava mogućnost da bude potčinjena
parlamentu. U slučaju neslaganja s parlamentom, vlada se mora ili pokoriti volji parlamenta
ili povući.
Za praktično funkcionisanje opisanog modela parlamentarnog sistema potrebno je ispunjenje
određenih društvenih i političkih pretpostavki. Prva i najvažnija takva pretpostavka je
postojanje jasne i stabilne parlamentarne većine. Ovakvu većinu najlakše obezbeđuje
dvostranački sistem. Druga pretpostavka uspešnog funkcionisanja parlamentarnog sistema
je postojanje u političkim programima i delatnosti političkih stranaka u zemlji određenog
stepena saglasnosti o temeljima društvenog uređenja i podudarnosti njihovih zahteva u
tekućoj političkoj akciji.
43. Oblici parlamentarnog sistema
Parlamentarni sistem je nastao u Engleskoj, u procesu borbi između plemstva i buržoazije, s
jedne, i monarha, s druge strane, da bi se kasnije razvio u nizu, pre svega, evropskih
zemalja. Danas u političkoj praksi postoji nekoliko oblika parlamentarnog sistema, od kojih su
najpoznatiji onaj koji postoji u Velikoj Britaniji i onaj koji postoji u Francuskoj. Britanski
parlamentarni sistem počiva na dvostranačkom sistemu. U njemu je esencijalni deo izvršne
vlasti kabinet (vlada), koji je faktički najvažniji nosilac izvršne vlasti. Uticaj šefa države na
formiranje vlade je krajnje formalan. Francuski parlamentarni sistem funkcioniše u uslovima
višestranačkog sistema, pa u njemu šef države ima odlučujuću ulogu prilikom imenovanja
vlade, a i sam je nosilac važnih poslova izvršne vlasti.
Najpoznatiji oblici parlamentarnog sistema su: dualistički, monistički, klasični i
’racionalizovani’ parlamentarni sistem.
1. Dualistički parlamentarni sistem, naziva se i orleanski, jer se primenjivao za vreme julske
monarhije u Francuskoj. Karakteriše se dvostrukom odgovornošću vlade, pred monarhom i
pred parlamentom. Vlada mora uživati poverenje parlamenta i podržku šefa države. Šef
države je efektivna vlast i on raspolaže diskrecionim pravom raspuštanja parlamenta,
odlažućim vetom na odluke parlamenta i pravom da smeni vladu. Šef države imenuje i
razrešava ministre, posebno prvog ministra i lično se meša u vodjenje unutrašnje i spoljne
politike. On je nosilac zakonodavne inicijative i prava zakonodavne sankcije (potvrde
zakona).
2. Monistički parlamentarni sistem karakteriše slabljenje izvršne vlasti, čija ovlašćenja vrši
vlada odgovorna parlamentu, isključivo njegovom donjem domu. Vlast proizlazi iz jednog
jedinog izvora – parlamenta. Šef države je potisnut. Kod monističkog parlamentarnog
sistema postoji opasnost koncentracije svih vlasti kod parlamenta i time pretvaranja tog
sistema u skupštinski.
3. Klasični ili obični parlamentarni sistem nastao je i danas funkcioniše prema najprostijoj
organizacionoj shemi. U njemu dominira obično većinsko načelo, pa se zove i većinski
parlamentarni sistem. Klasični parlamentarni sistem je monistički parlamentarni sistem, ali
karakterističan po stranačkoj homogenosti parlamentarne većine iz koje proizlazi vlada, zbog
čega se mandat vlade poklapa sa trajanjem parlamentarnog saziva. U jednom broju zemalja
višestranački parlamentarni sistem nije dao zadovoljavajuće rezultate. Zato se nastojalo da
se vladi prilikom njenog formiranja pruži najveća moguća parlamentarna većina. Kao i da se
poslanici obavežu da dobro promisle pre nego što primoraju vladu na odstupanje.
4. ’Racionalizovani’ parlamentarni sistem ima glavni cilj stvaranje stabilne vlade.
Racionalizacija je težila da za imenovanje i pokretanje odgovornosti vlade uvede
kvalifikovanu većinu, kako bi se obezbedila stabilnost vlade. Racionalizovani parlamentarni
sistem je sitem koji na detaljan način organizuje odnose između vlade i parlamenta i izražava
se kao vrlo složen splet odnosa. Dodaje se da se racionalizacija odnosa između legislative i
egzekutive proteže i na druge elemente, osim na izbor i političku odgovornost vlade.
44. Mešoviti i autoritarni sistem
Nestabilnost vlade, koja se pripisuje parlamentarnom sistemu, dovodi u pojedinim zemljama
do primene mešovitog sistema, koji se nalazi, prema svojim obeležjima, između
predsedničkog i parlamentarnog. Od predsedničkog sistema pozajmljuje ustanovu
predsednika republike izabranog na neposrednim izborima ili od strane posebnog izbornog
kolegijuma. Od parlamentarnog sistema pozajmljuje vladu, kao kolegijalni organ solidarno
politički odgovoran parlamentu.
Mešovite sisteme karakteriše organska nezavisnost šefa države. Vlada je politički odgovorna
u parlamentu, preko šefa države može učestvovati u raspuštanju parlamenta, uključena je u
zakonodavni rad parlamenta, funkcioniše parlamentarna kontrola delatnosti vlade. Iako u
mešovitim sistemima postoji formalno bicefalna egzekutiva, stvarno je u tim sistemima
egzekutiva bliža monocefalnoj egzekutivi. Vlada je u senci predsednika republike koji
imenuje i razrešava predsednika vlade, a na predlog predsednika vlade imenuje i razrešava
njene članove.
Mešoviti sistemi nose u sebi potencijalnu slabost. Povećavaju rizik sukoba, posebno ako svaki
od organa legislative ili egzekutive želi da koristi svu vlast kojom raspolaže. U osnovi se u
parlamentarnom kontekstu odnosa nalaze dva organa od kojih svaki ima istu demokratsku
legitimaciju neposrednih izbora, što može dovesti da različito politički iskazuju jednu istu
suverenost. Takva kontradikcija se rešava trajnim smanjivanjem uloge ili predsednika
republike ili parlamenta.
Mešoviti sistemi funkcionišu u državama koje se vrlo razlikuju prema površini teritorije koju
zauzimaju, prema broju stanovnika, prema prošlosti i prema nivou privrednog razvoja. Od
mešovitih sistema koji funkcionišu danas treba pomenuti Austriju, Finsku, Irsku, Island,
Portugaliju i Francusku pod ustavom Pete republike.
Autoritarni sistem – zasnovan je na jedinstvu vlasti. Jedinstvo vlasti u njima sprovodi se u
korist egzekutive. Primeri takvog sistema su režim konzulata i prvog i drugog carstva u
Francuskoj, fašistički režim u Italiji, nacional-socijalistički režim u Nemačkoj, Frankov režim u
Španiji. Državne vođe ojačane čestim plebiscitima koji su im pribavili pristanak naroda i
demokratski politički izgled, počeli su da zamišljaju kako su oni jedini i istinski predstavnici
naroda.
45. Skupštinski sistem
Skupštinski sistem zasniva se na načelu jedinstva tj. preplitanja vlasti u korist skupštine
(parlamenta). Postoji kad skupština na osnovu ustava ima i u praksi političku prevlast nad
vladom. Drugo njegovo obeležje su povećane nadležnosti skupštine. Njegove pristalice u
teoriji tvrde da u državi ne mogu postojati tri jednake vlasti. U stvarnosti, samo jedna od njih
proizilazi iz naroda, to je zakonodavna vlast, oličena u parlamentu. U praksi, skupština
zadržava za sebe osnovnu funkciju donošenja zakona, a na druge organe prenosi izvršavanje
zakona i suđenje.
Skupštinski sistem je posledica Rusovog shvatanja društvenog ugovora. Prema njegovoj
koncepciji narodne suverenosti, tamo gde narod ne može sam vršiti zakonodavnu vlast,
logično je da sve vlasti poveri skupštini koju sam bira i koja iz njega proizlazi. Takav sistem
naziva se skupštinski ili konventski.
Skupštinski sistem u organizacionom smislu podrazumeva sledeće:
1. kolegijalni oblik egzekutive
2. imanovanje egzekutive od strane skupštine
3. mogućnost razrešenja egzekutive od strane skupštine
4. pravo skupštine da poništi odluke egzekutive.
Kriterijum za razlikovanje skupštinskog sistema od parlamentarnog nalazi se u
nemogućnosti egzekutive da postavi pitanje svog poverenja i da raspusti skupštinu.
Zbog relativno slabe primene skupštinskog sistema u praksi, opravdano se postavlja pitanje
da li je održivo skupštinski sistem još uvek smatrati kategorijom ili oblikom u sistematizaciji
vlasti.
Moris Diverže negira da je do danas uopšte postojao skupštinski sistem. On ističe da je to
sistem vlasti koji poznaju samo udžbenici ustavnog prava, a ne i stvarnost. Ima i autora koji
smatraju da bi bilo nepromišljeno naglim potezom izbrisati skupštinski sistem sa ustavne
mape. Postoji i mišljenje da je skupštinski sistem zabludeli ili izopačeni parlamentarni sistem.
Primer skupštinskog sistema su privremena vlast skupštine (Konventa) u toku francuske
revolucije, a kao trajni sistem potčinjenosti egzekutive legislativi ističe se Švajcarska, prema
ustavima od 1848, 1874, i 1999.
Pojedini autori svrstavaju u skupštinski sistem i savremeni ustavni sistem Izraela.
46. Sistem vlasti u Republici Srbiji
Ustav Republike Srbije od 2006. ponovio je sistem vlasti uspostavljen u Ustavu 1990.
Državna vlast je podeljena na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, a ’odnos tri grane vlasti
zasniva se na ravnoteži i međusobnoj kontroli’.
Narodna skupština je ’najviše predstavničko telo i nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti’.
Pored toga što odlučuje o promeni ustava i donosi i menja zakone, narodna skupština
odlučuje i o drugim pitanjima u vezi sa državnom suverenošću i u vezi sa odbranom i
bezbednošću. Narodna skupština vrši i izbornu funkciju i kvazisudsku funkciju.
Vlada je ’nosilac izvršne vlasti’. Njene osnovne funkcije su:
1. utvrđivanje i vođenje politike
2. izvršavanje zakona i drugih opštih akata Narodne skupštine
3. usmeravanje i usklađivanje rada organa državne uprave.
Vlada utvrđuje i vodi politiku tako što Narodnoj skupštini predlaže zakone i druge opšte akte i
daje mišljenje o njima kad ih podnese drugi predlagač, izvršava zakone tako što donosi
uredbe i druge opšte akte radi izvršavanja zakona, a rad organa državne uprave usmerava i
usklađuje tako što propisuje unutrašnje uređenje ministarstva i drugih organa državne
uprave, vrši nadzor nad njihovim radom i što je državna uprava za svoj rad odgovorna Vladi.
Predsednik republike izražava jedinstvo Republike Srbije. Predsednik je moderator u
odnosima između nosilaca dve osnovne političke vlasti, zakonodavne i izvršne, Narodne
skupštine i Vlade. On je šef države, državni organ koji oličava državu, pa je njegova osnovna
funkcija predstavljanje države u zemlji i inostranstvu. Njegovo najjače ustavno ovlašćenje je
da je vrhovni komandant Vojske Srbije. Kao moderator u odnosima između dve aktivne vlasti,
Narodne skupštine i Vlade, predsednik ukazom proglašava zakone i stim u vezi ima pravo
suspenzivnog zakonodavnog veta, predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsednika
Vlade i kandidate za nosioce javnih funkcija koje bira Narodna skupština, ima pravo da na
obrazložen predlog Vlade raspusti Narodnu skupštinu. Kao organ predstavljanja države u
zemlji i inostranstvu predsednik republike postavlja i opoziva ukazom ambasadore Republike
srbije na osnovu predloga Vlade i prima akreditivna i opozivna pisma stranih dplomatskih
predstavnika. Kao vrhovni komandant Vojske Srbije predsednik Republike ’komanduje
Vojskom Srbije i postavlja, unapređuje i razrešava oficire Vojske Srbije’.
Sudovi vrše sudsku vlast, koja je jedinstvena na teritoriji Republike Srbije. Sudovi su
nezavisna grana vlasti, odvojena u vršenju svoje osnovne funkcije od nosioca zakonodavne i
izvršne vlasti, premda ’sude na osnovu Ustava, zakona i drugih opštih akata, kad je to
predviđeno zakonom, opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava i potvrđenih
međunarodnih ugovora’.
Ustavni sud štiti ustavnost i zakonitost.
Sistem vlasti u Republici Srbiji prema Ustavu od 2006. ima spoljašnja obeležja mešovitog
sistema, kakav danas postoji u ogromnoj većini bivših socijalističkih zemalja. Sistem vlasti u
Republici Srbiji više naginje parlamentarnom nego mešovitom sistemu, konkretno, naginje
racionalizovanom parlamentarnom sistemu."Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Forumas u usponu
Posts: 235
Joined: Sat Mar 14, 2009 3:56 pm
Top
Re: Ustavno pravo - skripta
by Ribica on Mon Nov 29, 2010 10:05 pm
47.POJAM POLUNEPOSREDNE DEMOKRATIJE
Neposredna demokratija je integralna primena ideje demokratije kao neposredne vladavine
naroda. Ona postoji kad se pripadnici jedne politicke zajednice okupljaju na javnom mestu ili
na jednom prostoru I odlucuju o javnim poslovima. Najraniji oblici neposredne demokratije
pojavili su se u V I IV veku pre nase ere i to su bile skupstine svih slobodnih gradjana u Atini
(eklezije). Neposredna demokratije je sa stanovista savremenih drzava “domen utopije”.
Zato primena neposredne demokratije dolazi u obzir samo u malim teritorijalnim jedinicama-
danas u Svajcarskoj postoji nekoliko kantona koji imaju mali broj stanovnika.
Neposredna demokratije je zamenjena predstavnickom demokratijom. U njoj gradjani ne
odlucuju neposredno na svom skupu,ali zato neposredno biraju one koji ce u njihovo ime
odlucivati.
Predstavnicka demokratija kritikovana je sa stanovista teorije drustvenog ugovora I narodne
suverenosti kao oblik otudjivanja suverenosti od svog autenticnog nosioca. Zato je
primenjeno nekoliko nacina ne bi li se ublazio cisti predstavnicki sistem vlasti,medju kojima
su najpoznatiji - imperativni mandat,opoziv,kratko trajanje mandata I sl. Ali nastajali su I
posebni oblici putem kojih je predstavnicka demokratija pretvarana u poluneposrednu
demokratiju.
Poluneposredna demokratija je kombinacija predstavnicke I ciste demokratije. U njoj postoje
predstavnicki organi,parlament I drugi,ali o najvaznijim javnim pitanjima,posebno u oblasti
zakonodavstva,narod rezervise za sebe donosenje odluke bez ucesca predstavnika naroda ili
Biracko pravo ima u svim drzavama sa pisanim ustavom rang ustavnog prava I kao takvo
uziva najvisu pravnu, ustavnopravnu zastitu. Cilj zastite birackog prava je obezbedjivanje
slobodnog opredeljivanja biraca I njihova zastita od svakog uticaja sa strane,koji bi
onemogucavao izrazavanje stvarne volje biraca. Povrede birackog prava najcesce dolaze od
strane politickih stranaka koje ucestvuju u izbornoj borbi,od organa nadleznih za
sprovodjenje izbora ili su produkt niskog kulturnog nivoa biraca.
Oblici zastite birackog prava se dele prema razlicitim merilima:
1. Prema karakteru zastite,razlikuju se:
• Politicka
• pravna zastita birackog prava.
2. Prema momentu kada se zastita obezbedjuje,razlikuju se:
• zastita koja se pruza dok izborni postupak jos uvek traje
• zastita koja se obezbedjuje posle okoncanja izbornog postupka.
3. Prema vrsti organa koji pruza zastitu,razlikuju se :
• zastita od strane organa za sprovodjenej izbora
• zastita od strane organa za pruzanje pravne zastite svih prava gradjana,ukljucujuci I
biracko pravo. Biracko pravo je sudski zasticeno. Zastita birackog prava poverena je I samom
predstavnickom telu u obliku institucije verifikacije poslanickog mandata.
U Republici Srbiji Zakon o izboru narodnih poslanika govori o zastiti “izbornog prava”,sto je
siri pojam pojma “birackog prava”. Izborno pravo obuhvata pravo gradjana da na nacin I po
postupku utvrdjenim zakonom biraju I budu birani,kandiduju I budu kandidovani,da
kandidatima javno postavljaju pitanja,kao I da raspolazu svim drugim pravima koja su
predvidjena izbornim zakonom.
U Republici Srbiji o zakonitosti sprovodjenja izbora narodnih poslanika I o zastiti birackog
prava u toku izbora,stara se Republicka izborna komisija (RIK) ciji konacni akti podlezu oceni
zakonitosti od strane Vrhovnog suda Srbije.
Svaki birac,kandidat za narodnog poslanika ili podnosilac izborne liste ima pravo da podnese
prigovor RIK-I zbog povrede izbornog prava u toku izbora ili nepravilnosti u postupku
predlaganja,izbora. Prigovor se podnosi u roku od 24 casa od casa kada je donesena odluka.
RIK donosi resenje u roku od 48 casova od casa prijema prigovora I dostavlja ga podnosiocu
prigovora. Kad RIK usvoji prigovor,ponistice odluku ili radnju na koje je prigovor podnesen.
Kad RIK ne donese resenje po prigovoru u zakonskom roku,smatrace se da je prigovor
usvojen. RIK moze doneti resenje kojim odbacuje (zbog neispunjenja zakonskih
pretpostavki)ili odbija (zato sto smatra da nema povrede izbornog prava) prigovor.
Protiv svakog resenja RIK-e donesenog po prigovoru moze se izjaviti zalba Vrhovnom sudu
Srbije. Zalba se podnosi u roku od 48 casova od prijema resenja. Vrhovni sud Srbije odlucuje
o zalbi u roku od 48 casova od prijema zalbe. Sud zalbu moze odbaciti,odbiti ili usvojiti.
Odluka donesena u postupku po zalbi je pravnosnazna I protiv nje se ne mogu podneti
zahtev za vanredno preispitivanje sudske odluke,niti zahtev za ponavljanje postupka. U
slucaju da sud usvoji zalbu,izbori ce se ponoviti najkasnije u roku od 10 dana.
Pored ove zastite,u Republici Srbiji postoji institut verifikacije (potvrdjivanja) mandata
narodnih poslanika,za koju je nadlezna Narodna skupstina,sto je nacin proveravanja da li su
tek izabrani narodni poslanici stvarno izabrani I sto je istovremeno potvrda ispravnosti
poslanickog mandata. Poslanici sticu prava I duznosti danom verifikacije mandata.
54.EVIDENCIJA BIRAČA
Izborni postupak zapocinje dokazivanjem birackog prava,koje se dokazuje upisivanjem u
biracki spisak,koji je sredstvo registracije I evidencije biraca. Upisivanje biraca u biracki
spisak je forma potvrdjivanja onih koji koriste to svoje pravo da su stvarno kvalifikovani da
ga koriste.
Svi nosioci birackog prava upisuju se u poseban document,u biracki spisak. Biracko pravo
mogu ostvariti samo gradjani upisani u biracki spisak. Tu se upisuju gradjani koji su navrsili
godine punoletstva, osim onih koji su pravnosnaznom sudskom odlukom potpuno liseni
poslovne sposobnosti. Biracki spisak sadrzi: redni broj ,licno ime, licni broj, pol, godinu
rodjenja, mesto prebivalista I prostor za primedbu. Biracki spiskovi su :
1. stalni zato sto se ne vode samo za konkretne izbore,vec se nezavisno od konkretnih izbora
u njih upisuju svi gradjani koji imaju aktivno biracko pravo. Oni su
2. jedinstveni,jer vaze za sve izbore,od izbora za jedinice lokalne samouprave pa do
centralnog predstavnickog tela. Upis u biracki spisak vrsi se na osnovu podataka iz maticnih
knjiga I sluzbene evidencije I drugih javnih isprava.
Nadlezni organi su duzni da organima kod kojih se void biracki spisak dostavljaju izvestaje o
promenama u gradjanskom stanju gradjana. Ispravke I dopune birackog spiska mogu se
vrsiti u toku cele godine. Biracki spisak se izlaze na uvid javnosti posle raspisivanja izbora I
sve do u zakonu odredjenog vremena mogu se traziti njegove promene.
Biracki spisak ima snagu javne isprave, sto znaci da upis u biracki spisak ima snagu dokaza
da upisano lice poseduje biracko pravo I da se ta cinjenica ne moze ispitivati na birackom
mestu u trenutku izbora. Oni koji se ne nalaze na birackom spisku,ne znaci da oni biracko
pravo trajno ne uzivaju,jer bi to bilo suprotno ustavnoj odredbi prema kojoj je biracko pravo
opste.
55.IZBORNE JEDINICE
Celokupno biračko telo se deli po teritorijalnom principu na izborne jedinice od kojih svaka,
srazmerno broju birača , bira određeni broj predstavnika.Ukupan zbir birača po biračkim
jedinicama daje biračko telo, a ukupan zbir predstavnika izabranih po izbornim jedinicama
čini predstavničko telo. Biračko telo deli se na izborne jedinice zbog materijalne
nemogućnosti da svi birači zajedno biraju sve predstavnike. Postoje birački sistemi u kojima
biračko telo nije izdeljeno na biračke jedinice ,nego svi birači biraju sve predstavnike.Prilikom
podele na izborne jedinice najvažnije je da se vodi računa da time ne bude ugrožena
jednakost biračkog prava. Poštuje se zahtev da na isti broj građana – birača dolazi isti broj
njihovih predstavnika..
Veličina izborne jedinice zavisi od toga da li se u njoj bira samo jedan ( uninominalni izbori )
ili više kandidata primenom sistema liste ( izbori po listama). Veličinu izborne jedinice
određuje prihvaćeni način raspodele mandata ( većinski sistem ili sistem srazmernog
pretstavvništva). U načelu velike izborne jedinice više odgovaraju političkim strankama.
Mogu se koristiti postojeće jedinice političko – teritorijalne podele, ali kako je ta podela
pravljena za sasvim drugačije ciljeve i uz vođenje računa o sasvim drugačijim merilima ona
se ne može bez korekcije koristiti i u izborne svrhe. U izbornim jedinicima izbori se mogu
vršiti:
1. prema principu jedan poslanik u svakoj izbornoj jedinici kao pojedinačni
2. prema principu liste i izbora više poslanika u svakoj izbornoj jedinici.
56.KANDIDOVANJE
Postoje tri grupe načina na koje političke stranke određuju svoje kandidate na izborima :
1. Kandidate i stvarno i formalno određuje stranačko rukovodstvo
2. Kandidate načelno biraju svi članovi stranke ( članovi stranke biraju lokalne stranačke
odbore koji određuju kandidata)
3. Kandidate biraju i članovi stranke i drugi birači ( ovaj sistem je zastupljen u SAD-u , svaka
politička stranka određuje listu predkandidata , a zatim birači na tzv. Primarnim izborima
biraju kandidata u kojeg imaju najviše poverenja. Moris Di Verže kaže da i ovde postoji
problem, jer i te predkandidate ipak bira stranbačko rukovodstvo. Tako da i ovde važi
njegova zamerka da su uvek kandidati u suštini kandidati stranke, a ne birači te su oni
kasnije kada budu izabrani odgoorni toj stranci, a ne biračima.
U Republici Srbiji, kandidati za narodne poslanike mogu predlagati registrovane političke
stranke, stranačke koalicije i druge političke organizacije , posebno ili zajedno , kao i grupe
građana . Na izbornoj listi među svaka 4 kandidata po redosledu na listi mora biti po jedan
kandidat – pripadnik onog pola koji je manje zastupoljen na listi. Ukupno na izbornoj listi
mora biti najmanje 30% kandidata manje zastupljenog pola. Ukoliko izborna lista ne
ispunjava ovaj uslov, smatra se da je to smetnja za njeno proglašenje, pa Republička izborna
komisija poziva predlagača liste da taj nedostatak otkloni. Izborna lista je utvrđena kada je
svojim potpisima podrži najmanje 10 000 birača . Birač može svojim potpisom podržati
izbornu listu samo jednog predlagača . Svaki potpis mora biti overen u opštinskom sudu .
Izbornu listu utvrđuje Republička izborna komisija i ona sadrži sve izborne liste sa ličnim
imenima svih kandidata i podacima o godini rođenja , zanimanju i prebivalištu."Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
2. fazu raspravljanja o predlogu zakona i usvajanja zakona
3. fazu stupanja zakona na snagu
Zakonodavnom inicijativom raspolažu članovi parlamenta. U zemljama sa parlamentarnim
sistemom vlasti glavni predlagač zakona je vlada. Predlaganjem zakona parlamentu vlada
ostvaruje svoj program, za čije sprovođenje je dobila poverenje parlamenta. Zakoni koji su
izglasani u parlamentu primenjuju se tek pošto budu dopili sankciju egzekutive (promulgacija
zakona).
Prvo podnošenje amandmana na predloženi zakon deli se između članova parlamenta i
vlade. To pravo proizlazi iz prava zakonodavne inicijative, tako da je predlog zakona
kompletiran tek istekom roka za podnošenje amandmana. Njega tada čini prvobitni tekst
predloga i amandmani ovlašćenih predlagača dati na taj tekst. Takav tekst ulazi u fazu
rsprave u parlamentu, najpre u načelu, zatim u pojedinostima.
Amandman na predloženi zakon je predlog ovlašćenog podnosioca amandmana, čija je svrha
poboljšanje predloženog zakona. Pri tome isti podnosilac amandmana ima pravo na
amandman jedne sadržine na istu odredbu zakona.
Iako je parlament zakonodavno telo, u stupanju zakona na snagu važnu ulogu može odigrati
egzekutiva, i to tako što ima mogućnost da odloži primenu zakona. Prva takva mogućnost je
pravo zakonodavnog veta, po pravilu odlažućeg, a druga je otezanje sa donošenjem uredaba
za izvršavanje zakona, čije je postojanje pretpostavka za primenu većine zakonskih
odredaba.
Zakonodavnoj funkciji parlamenta pripada i njegova funkcija donošenja budžeta i završnog
računa. Budžet je specifičan finansijski zakon. On je i moćno sredstvo kontrole parlamenta
nad radom vlade, pošto parlament prilikom donošenja budžeta ima pravo da u detalje
odlučuje o rashodima vlade. Odlučivanje o budžetu je način da se izvršna vlast stavi pod
kontrolu zakonodavne vlasti.
Parlament vrši zakonodavnu funkciju i kad ratifikuje međunarodne ugovore koje zaključuju
vlada ili šef države. Kad zaključeni međunarodni ugovor ratifikuje parlament, on to čini u
formi zakona.
Parlamentu pripadaju još neke nadležnosti, a to je odlučivanje o ratu i miru i raspisivanje
referenduma. Odlučivanje o ratu i miru je akt suverenosti.
Druga osnovna funkcija parlamenta, koju on vrši u državama sa parlamentarnim ili
skupštinskim sistemom vlasti, jeste kontrola nad radom izvršne vlasti, pre svega nad vladom.
U takvim sistemima vlasti parlament ’stvara i uklanja vladu’, bira je i razrešava. Parlament
vrši stalni nadzor nad radom vlade, koja je politički odgovorna parlamentu. Najefikasnije
sredstvo za kontrolu parlamenta nad radom vlade je pravo parlamenta da donosi budžet. Bez
budžeta, vlada nije u mogućnosti da vrši svoju funkciju, pa je neizglasavanje budžeta u
parlamentu jednako padu vlade. Sva ostala sredstva kojima parlament vrši kontrolu nad
vladom mogu se podeliti u dve grupe: u prvu ulaze sredstva kojima se parlament obaveštava
o radu vlade, a u drugu sredstva kojima se pokreće politička odgovornost vlade u
parlamentu.
Sredstva kojima se parlament obaveštava o radu vlade mogu biti stalna i povremena. Stalno
sredstvo kontrole parlamenta nad radom vlade su stalne komisije parlamenta. Povremena
sredstva kontrole parlamenta nad radom vlade su poslaničko pitanje, interpelacija i anketna
komisija. Anketne komisije se formiraju radi ispitivanje nekog važnog pitanja koje je u bližoj
ili daljoj vezi sa radom vlade. Poslaničko pitanje je konkretno pitanje koje poslanik postavlja
određenom članu vlade ili vladi kao državnom organu iz oblasti njihovog delokruga, u
pismenom ili usmenom obliku. Interpelacija je kvalifikovano pitanje upućeno članu vlade ili
vladi u celini.
Od sredstava za pokretanje političke odgovornosti vlade klasično sredstvo u parlamentarnom
sistemu je predlog za glasanje o nepoverenju vladi. Predlog postavlja određen broj poslanika.
Da bi vlada izgubila poverenje parlamenta, potrebno je da predlog usvoji ista ona većina koja
je potrebna za vladin izbor. Gubitak poverenja u parlamentu obavezuje vladu na podnošenje
ostavke.
Svuda u svetu parlamenti imaju i značajnu izbornu funkciju. U jednom broju zemalja
parlament je kvazi-sudski organ koji obavlja kvazi-sudska ovlašćenja. Reč je o ovlašćenjima
parlamenta da sudi nosiocima izvršne vlasti – predsedniku republike i članovima vlade.
U ustavnom sistemu Republike Srbije parlament, Narodna skupština, je zakonodavno telo. U
tom svojstvu Narodna skupština donosi zakone i druge opšte akte, akte sa pravnom snagom
zakona, kao što su budžet i završni račun, plan razvoja i prostorni plan i potvrđuje
međunarodne ugovore. U tu grupu poslova spadala bi i prethodna saglasnost koju Narodna
skupština daje na statut autonomne pokrajine. Narodna skupština po posebnom postupku
odlučuje o promeni ustava, odnosno donosi ustav, s tim da o pojedinim pitanjima promene
ustava ne odlučuje samostalno.
Narodna skupština ima sledeće nadležnosti: odlučuje o promeni granica, odlučuje o ratu i
miru i proglašava i ukida ratno i vanredno stanje, raspisuje republički referendum, raspisuje
javni zajam i odlučuje o zaduživanju Republike Srbije.
U oblasti bezbednosti i odbrane Narodna skupština nadzire rad službi bezbednosti i usvaja
strategiju odbrane.
Pošto je Ustav Republike Srbije usvojio u osnovi parlamentarni sistem vlasti, to je funkcija
Skupštine izbor i razrešenje Vlade i kontrola nad njenim radom. Ustavna formulacija je da
Skupština ’bira Vladu, nadzire njen rad i odlučuje o prestanku mandata Vlade i ministara’.
Izbornom funkcijom Narodne skupštine obuhvaćen je, pored izbora predsednika i članova
Vlade i širok krug nosilaca javnih funkcija. Narodna skupština bira i razrešava sudije
Ustavnog suda, bira predsednika Vrhovnog kasacionog suda, predsednike sudova,
Republičkog javnog tužioca, javne tužioce, sudije i zamenike javnih tužalaca u skladu sa
Ustavom, bira i razrešava guvernera Narodne banke Srbije i nadzire njegov rad, bira i
razrešava Zaštitnika građana i nadzire njegov rad, bira i razrešava druge funkcionere
određene zakonom.
Od kvazisudskih ovlašćenja Narodna skupština ima ovlašćenje da daje amnestiju za krivična
dela.
Za razliku od Ustava Republike Srbije od 1990, nadležnost Narodne skupštine nije isključivo
ustavna, nego je i zakonska kategorija ("Narodna skupština vrši i druge poslove određene
Ustavom i zakonom").
71. Ratno i vanredno stanje
Od poslova u nadležnosti Narodne skupštine Ustav Republike Srbije od 2006. u posebnim
članovima razrađuje pravo i dužnost Narodne skupštine da "odlučuje o ratu i miru i
proglašava i ukida ratno i vanredno stanje". Prema Ustavu, dva su stepena neredovnog
stanja u zemlji: vanredno i ratno. Oba stanja proglašava Narodna skupština, i to vanredno
stanje većinom glasova svih poslanika, a ratno stanje većinom glasova narodnih poslanika na
sednici na kojoj je prisutna većina narodnih poslanika. Narodna skupština sastaje se bez
poziva posle proglašenja ratnog ili vanrednog stanja. Za vreme ratnog ili vanrednog stanja
Narodna skupština ne može biti raspuštena. Ako mandat predsednika Republike ističe za
vreme ratnog ili vanrednog stanja, mandat se produžava tako da traje do isteka tri meseca
od dana prestanka ratnog, odnosno vanrednog stanja. Ustav ne može biti promenjen za
vreme ratnog ili vanrednog stanja.
Vanredno stanje je "stanje javne opasnosti u kojem je ugrožen opstanak države ili građana, a
posledica je vojnih ili nevojnih izazova, rizika i pretnji bezbednosti". Narodna skupština
proglašava vanredno stanje "kad javna opasnost ugrožava opstanak države ili građana" na
osnovu zajedničkog predloga predsednika Republike i Vlade.
- Proglašenje vanrednog stanja može se predložiti i na delu teritorije Republike Srbije.
- Odlukom o proglašenju vanrednog stanja utvrđuje se područje Republike Srbije na kojem se
proglašava vanredno stanje, ako se ono proglašava na delu ugrožene teritorije.
- Kad prestanu uslovi zbog kojih je vanredno stanje proglašeno predsednik Republike i
predsednik Vlade podnose Narodnoj skupštini predlog za donošenje odluke o ukidanju
vanrednog stanja.
- Da se režim vanrednog stanja ne bi mogao zloupotrebiti, maksimirano je njegovo trajanje –
odluka o vanrednom stanju važi najviše 90 dana.
- Posle isteka tog roka, Narodna skupština može odluku o vanrednom stanju produžiti
najduže još 90 dana i to većinom od ukupnog broja poslanika. Iz istog razloga, Narodna
skupština sastaje se bez posebnog poziva i ne može biti raspuštena.
- Kad Narodna skupština proglasi vanredno stanje, ona može u odluci o proglašenju
vanrednog stanja propisati mere kojima se odstupa od Ustavom zajemčenih ljudskih i
manjinskih prava. Ove mere najduže važe 90 dana, a po isteku ovog roka mogu se obnoviti
pod istim uslovima.
- Kad Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane, odluku o proglašenju vanrednog
stanja donose zajedno predsednik Republike, predsednik Narodne skupštine i predsednik
Vlade, pod istim uslovima kao i Narodna skupština.
- Mere odstupanja, kojima se odstupa od ljudskih i manjinskih prava zajemčenih Ustavom,
može propisati Vlada, uredbom uz ’supotpis predsednika Republike’. U pogledu dužine
važenja važi isto ograničenje (90+90dana).
- Kad odluku o proglašenju vanrednog stanja nije donela Narodna skupština, ona je potvrđuje
u roku od 48 sati od njenog donošenja, odnosno čim bude u mogućnosti da se sastane. U
slučaju da ovu odluku ne potvrdi skupština prestaje da važi završetkom njene prve sednice
održane po proglašenju vanrednog stanja.
- Kod mera kojima se odstupa od ljudskih i manjinskih prava, Vlada je dužna da podnese
potvrdu Narodnoj skupštini u roku od 48 sati od njenog donošenja, odnosno čim skupština
bude u mogućnosti da se sastane. U slučaju da skupština ne postupi ovako, uredba o
merama odstupanja prestaje da važi 24 sata od početka prve sednice održane po
proglašenju vanrednog stanja.
Ratno stanje je "stanje opasnost i u kojem je oružanim delovanjem spolja ugrožena
suverenost, nezavisnost i teritorijalna celovitost zemlje, odnosno mir u regionu, koji zahteva
mobilizaciju snaga i sredstava za odbranu". Ratno stanje je neredovno stanje.
- Proglašava ga Narodna skupština "na osnovu zajedničkog predloga predsednika Republike i
Vlade".
- Kad prestanu uslovi zbog kojih je proglašeno ratno stanje, predsednik Republike i
predsednik Vlade podnose Narodnoj skupštini predlog za donošenje odluke o ukidanju ratnog
stanja.
- Proglašavajući ratno stanje, Narodna skupština može propisati mere kojima s eodstupa od
ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava.
- Kad Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane, odluku o proglašenju ratnog stanja
donose zajedno predsednik Republike, predsednik Narodne skupštine i predsednik Vlade. Sve
mere propisane u periodu ratnog stanja potvrđuje Narodna skupština čim bude u mogućnosti
da se sastane.
U vezi sa ratnim i vanrednim stanjima je i institut odstupanja u tim stanjima od ljudskih i
manjinskih prava zajemčenih Ustavom. Ustav je takvom odstupanju postavio znatna
ograničenja:
1. odstupanja od Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava dozvoljena su samo u
obimu u kojem je to neophodno
2. mere odstupanja ne smeju da dovedu ’razlikovanja na osnovu rase, pola, nacionalnosti,
veroispovesti, jezika ili društvenog porekla’
3. mere odstupanja prestaju da važe prestankom vanrednog ili ratnog stanja
4. mere odstupanja ni u kom slučaju nisu dozvoljene u pogledu prava zajemčenih u izričito
navedenim članovima Ustava.
72. Struktura parlamenta
Kad je u pitanju struktura parlamenta, moguća su dva rešenja. Može biti jednodomo telo,
sastavljeno od jednog doma, i može biti dvodomo, sastavljeno od dva doma. U teoriji se
smtra da je jednodomni parlament više u saglasnosti sa načelom narodne suverenosti.
Jednodomno predstavništvo proizlazi iz teorije o suverenom narodu, čija je volja jedna i
nedeljiva. Dvodomni sistem obezbeđuje političku slobodu time što deli zakonodavnu vlast i
omogućuje međusobno ograničavanje dva doma.
Bikameralizam je bio načelo sastava parlamenta u vreme uvođenja predstavničke
demokratije i bio je izraz nužnosti očuvanja socijalnog ekvilibrijuma u odnosima dve
dominantne društvene klase, feudalne i građanske. Zbog toga je bio konzervativni
bikameralizam. Putem drugog doma, aristokratija je pokušavala da zaustavi uspon
buržoazije, dodeljujući joj posebno predstavništvo. Razlozi postojanja gornjeg doma u to
vreme bili su konzervativni – da usporava ili da zaustavlja rad donjeg doma.
Danas dvodomni parlament u federalnim državama je neposredna posledica federalnog
državnog uređenja. U parlamentu tih država jedan dom predstavlja države članice na
jednakoj osnovi i on je sredstvo zaštite njihove autonomije. Taj dom oličava federaciju kao
zajednicu federalnih jedinica, kao složenu državu. To je gornji dom federalnog parlamenta.
Drugi dom predstavlja građane na demografskoj osnovi i izraz je njihove jednakosti u
federalnoj državi, nezavisno od njene podele na federalne jedinice. Taj dom oličava
federaciju kao zajednicu građana, kakva je svaka unitarna država. To je donji dom federalnog
parlamenta.
Danas postoje tri oblika bikameralizma: politički, federalni, i socijalno-ekonomski.
Politički bikameralizam se tako određuje zbog toga što je uloga koja se dodeljuje
gornjem domu politička. Drugi dom treba da bude protivmera donjem domu. Njegova
osnovna uloga je da zaustavlja preteranosti i da ublažava brze i nepromišljene odluke donjeg
doma. Politički bikameralizam ima dve varijante: jednu, aristokratski drugi dom, drugu,
demokratski dom. Aristokratski bikameralizam je onaj u čijem su drugom domu predstavljene
pojedine društvene klase, tj. u njemu se nalaze pojedinci koji tim klasama pripadaju. Razlog
ovakvog bikameralizma leži u očuvanju privilegija klase koja društveno i ekonomski slabi ili u
verovanju u više sposobnosti jednog dela biračkog tela. Aristokratski bikameralizam danas
izaziva isključivo istorijski interes. Demokratski bikameralizam u drugom domu vidi činioca
kontinuiteta i stabilnosti u odnosu na dom koji je neposredno izabran od strane pojedinaca
kao takvih. Izborni mehanizam za drugi dom treba da obezbedi izbor ličnosti koje su po časti
i ugledu poznate u svojim izbornim jedinicama. Takav dom manje je neposredno zavisan od
ćudi birača prvog doma. Zato se ponekad ovaj oblik bikameralizma naziva i elitistički
bikameralizam.
Demokratski oblik bikameralizma obezbeđuje se primenom različitih instrumenata. Najpre je
biračko pravo za izbor članova drugog doma znatno suženo u odnosu na prvi dom, u tom
smislu što je starosni cenzus za drugi dom viši. Drugi instrument je duže trajanje mandata
članova gornjeg doma u odnosu na poslanički mandat članova donjeg doma. Uvodi se i
parcijalni sistem obnove članova drugog doma. Poslednji instrument je način izbora članova
gornjeg doma, tu se primenjuje određen sistem posrednih izbora, budući da je biračko telo za
donji dom uglavnom sastavljeno od predstavnika neposredno izabranih opštim pravom glasa.
Federalni bikameralizam izraz je složene političke strukture federalne države. Federalna
država obuhvata dvostruki niz državnih organa: jedni su organi država članica, drugi su
organi cele države, tj. federalne države. Taj dualizam izražava se u federalnoj državi, tako što
njen parlament ima dva doma: jedan, koji predstavlja sve građane u federalnoj državi
neizdeljenoj na federalne jedinice, drugi, koji predstavlja svaku državu članicu kao takvu, u
njenom svojstvu autonomnog subjekta. Federalne parlamente karakteriše apsolutna
ravnopravnost domova. Za karakter federalnog doma, bitno je da su uređena tri pitanja:
- način određivanja predstavnika
- karakter njihovog mandata
- način glasanja predstavnika u federalnom parlamentu.
Što se tiče načina određivanja predstavnika za federalni dom, poznata su tri rešenja:
1. prema koje te predstavnike biraju birači federalne jedinice neposredno,
2. prema koje te predstavnike biraju parlamenti federalnih jedinica, srazmerno broju
predstavnika pojedinih stranaka u parlamentima,
3. prema kojem se predstavnici federalnih jedinica uopšte ne biraju, nego ih postavlja organ
izvršne vlasti federalnih jedinica ili čak federalni izvršni organ.
Kad je reč o mandatu predstavnika federalnih jedinica u federalnom parlamentu, on može
biti imperativni ili slobodni. Imperativni mandat postoji kad su predstavnici federalnih
jedinica pravno obavezni da postupaju prema nalozima organa koji ih je postavio, a koji ih
kao njihov mandatar, može opozvati i zameniti drugim predstavnicima. Slobodni mandat
postoji kad su predstavnici federalnih jedinica u federalnom domu pravno samostalni u
formiranju svojih stavova i slobodni u tumačenju intersa svoje federalne jedinice koju
predstavljaju, dakle i u glasanju.
Način glasanja predstavnika federalnih jedinica u federalnom parlamentu može biti dvojak:
oni mogu istupiti kao jedinstvena delegacija svoje federalne jedinice i glasati en bloc ili
glasati pojedinačno, svaki predstavnik ponaosob. Uz određivanje predstavnika federalnih
jedinica metodom postavljanja, idu i imperativni mandat predstavnika i glasanje po
delegacijama u federalnom parlamentu. Uz metod izbora predstavnika federalnih jedinica,
ide slobodan predstavnički mandat i samostalno glasanje predstavnika u federalnom
parlamentu. Federalni dom obrazovan prema prvom modelu pripada tipu veća, a prema
drugom tipu senata.
Socijalno-ekonomski bikameralizam znači predstavljanje u drugom domu ekonomskih grupa,
profesija i različitih društvenih slojeva. Dvodomnost se u ovom sistemu postiže tako što su u
prvom, donjem domu, predstavljeni pojedinci, odnosno preko političkih stranaka
predstavljeni su politički interesi naroda, dok su u drugom gornjem domu pojedinci
predstavljeni kao vršioci određene profesije ili kao učesnici u određenoj ekonomskoj
delatnosti. Što se tiče međusobnih odnosa domova, postoje različita rešenja, ali je pravilo da
se drugom domu dodeljuju manja ovlašćenja od prvog.
Kritičari bikameralizma upzoravaju kako je drugi dom nekoristan i nedemokratski. Nekoristan
je jer po drugi put radi isti posao koji je već obavio donji dom. Nedemokratski je zbog toga
što mu se, kako bi imao izgled originalnosti, tj. kako bi se birao drukčije od donjeg doma,
izborna osnova sužava. Drugi dom usporava i otežava funkcionisanje parlamenta.
Bikameralizam se još kritikuje kao institucija suprotna demokratskom idealu.
Ako je bikameralizam primenjen u potpunosti, neke od kritika koje mu se upućuju stoje i one
su nesporne. Ako je njegova primena nepotpuna, što je danas češći slučaj, nedostaci koji mu
se pripisuju znatno se smanjuju.
Jedno od osnovnih pitanja dvodomnosti je način rada dvodomnog parlamenta. Postoje tri
mogućnosti:
1. Sve nadležnosti parlamenta vrše oba doma ravnopravno i ona znače punu saglasnost
domova u pogledu akata koje ravnopravno donose. To je apsolutna dvodomnost, koja znači
egalitarni bikameralizam.
2. druga mogućnost je da izvesna pitanja iz nadležnosti parlamenta budu konačno odlučena
saglasnošću jednog doma, pri čemu saglasnost drugog doma uopšte nije potrebna, tj. drugi
dom za odlučivanje o tom pitanju uopšte nije nadležan. Da bi se načelo dvodomnosti
sačuvalo i u ovakvim slučajevima, o većini pitanja iz nadležnosti parlamenta dva doma
odlučuju ravnopravno.
3. Treća mogućnost je kad se izvesna pitanja iz nadležnosti parlamenta konačno odlučuju na
zajedničkoj sednici dva doma. U takvim slučajevima dva doma se spajaju u jedan na
zajedničkoj sednici. Parlament tada odlučuje kao jednodomna institucija. I za ovu mogućnost
je karakteristično pravilo da parlament vrši svoje nadležnosti saglasnošću oba doma.
Osnovni problem kod dvodomnog odlučivanja je kako postupiti u slučajevima kada nema
saglasnosti između domova. Tu se najčešće povređuje načelo ravnopravnosti domova, jer se
i pored potrebne načelne saglasnosti oba doma, prednost u slučaju kad takve saglasnosti
nema daje donjem domu.
U Republici Srbiji Narodna skupština, kao državni parlament. Je jednodomna i ima 250
narodnih poslanika. U njenom sastavu se obezbeđuje "ravnopravnost i zastupljenost polova i
predstavnika nacionalnih manjina, u skladu sa zakonom"."Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Neodgovornost parlamentarca za izraženo mišljenje i dat glas u parlamentu je apsolutna –
ona važi dok mandat parlamentarca traje i posle isteka mandata. Najvažniji element sadržine
ovog imuniteta je sloboda govora.
Imunitet nepovredivosti tiče se akata izvršenih van obavljanja funkcije parlamentarca, njime
se štiti sva vanparlamentarna delatnost parlamentarca. To je proceduralni imunitet, koji
sprečava primenu opšteg prava na parlamentarca. Smisao ovog imuniteta je da se
parlamentarcu jamči sloboda od hapšenja. Taj imunitet može biti ukinut, ali samo odlukom
parlamenta.
Prema svom obimu, imunitet nepovredivosti širi je od imuniteta neodgovornosti, jer
potencijalno obuhvata mnogo veći broj krivičnih dela, ali je po svom dejstvu on slabiji, jer
predstavlja samo vremensko odlaganje krivičnog gonjenja, dok se parlament ne izjasni, a
najduže dok traje parlamentarni mandata, odnosno dok se to lice nalazi u svojstvu
parlamentarca.
Zaštita koja se pruža imunitetom nepovredivosti je privremna.
Imunitet nepovredivosti ne važi u slučaju flagrantnog delikta, tj. zaticanje na krivičnom delu
redovno se izuzima od zaštite od ovog imuniteta.Osnov imuniteta nepovredivosti je u načelu
podele vlasti. Svrha ovog oblika imuniteta je da štiti parlamentarca od tendencioznog i
neodgovornog lišavanja slobode.
Imunitet parlamentarca u Ustavu Republike Srbije od 2006. obuhvata dve klasične
komponente: imunitet neodgovornosti i imunitet nepovredivosti. Imunitet neodgovornosti je
potpun, jer "narodni poslanik ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost za
izraženo mišljenje ili glasanje u vršenju svoje poslaničke funkcije". Za izraženo mišljenje van
Skupštine poslanik je odgovoran kao i svaki drugi građanin, pod pretpostavkom da se ne
pozove na imunitet ili da mu Skupština ukine imunitet. I kad Skupština ne odobri pokretanje
postupka protiv poslanika, on za izraženo mišljenje van Skupštine može biti pozvan na
odgovornost posle isteka poslaničkog mandata. Poslanik za izraženo mišljenje u Skupštini ne
može biti pozvan na odgovornost ne samo za vreme trajanja mandata, nego ni posle isteka
mandata.
Prema Ustavu Republike Srbije od 2006. imunitet nepovredivosti obuhvata dve stvari:
- zabranu pritvora narodnog poslanika
- zabranu pokretanja krivičnog ili drugog postupka u kojem se protiv poslanika može izreći
kazna zatvora.
Narodni poslanik može biti pritvoren bez odobrenja Narodne skupštine ako je zatečen u
vršenju krivičnog dela za koje je propisan akazna zatvora u trajanju dužem od pet godina.
Ukoliko se narodni poslanik nije pozvao na imunitet Narodna skupština može odlučiti da se
imunitet primeni, kad oceni da je to potrebno za obavljanje poslaničke funkcije. Protiv
poslanika ne bi se mogao voditi postupak za drugo krivično delo osim za ono za koje je
traženo i dato odobrenje. Za svako drugo kažnjivo delo mora se tražiti posebno odobrenje.
Imunitet analogan imunitetu narodnih poslanika uživaju predsednik Republike, predsednik,
potpredsednik i ministri u Vladi Srbije, sudije Ustavnog suda i zaštitnik građana. O imunitetu
inokosnih organa, predsednika Republike i zaštitnika građana, odlučuje Narodna skupština, a
o imunitetu članova kolegijalnih organa, Vlade i sudije Ustavnog suda, odlučuje Vlada i
Ustavni sud. Narodna skupština ukida imunitet predsedniku Republike i Zaštitniku građana,
kao i narodnim poslanicima ’većinom glasova svih narodnih poslanika’.
Ustav Rep. Srbije sadrži samo odredbe o zaštiti i o pravima narodnih poslanika. On ne
spominje izričito poslanikove dužnosti. Osnovna dužnost narodnih poslanika je da prisustvuje
skupštinskim sednicama, pošto ispunjenje svih ostalih pretpostavlja poslanikovo prisustvo u
parlamentu. Skupštinski poslovnici da bi sprečili ometanje rada parlamenta često
ograničavaju učešće poslanika u raspravi bilo u pogledu dužine trajanja bilo u pogledu broja
javljanja za reč.
Parlamentarna naknada ima dvostruki cilj:
- da demokratizuje regrutovanje parlamentarca, tako što ovi neće pripadati isključivo višim
socijalnim kategorijama dok vrše parlamentarni mandat. Ona nije dovoljna da se pokriju svi
troškovi parlamentarne aktivnosti, pa političke stranke moraju finansirati jedan njen deo
- pomoću nje se moralizuje ponašanje izabranih parlamentarca, tako što će poslužiti kao
sredstvo za suzbijanje iskušenja korupcije.
Parlamentarni inkompatibilitet je zabrana za parlamentarce da istovremeno kumuliraju
parlamentarni mandata sa položajima koje su zauzimali pre izbora ili koje su stekli posle
izbora. Inkomatibilitet može biti smetnja i za učešće na parlamentarnim izborima, kako
kandidat na izborima ne bi pomoću svog položaja vršio pritisak na biračko telo. Najprirodniji
razlog inkompatibilnosti su teškoće, pa i fizička nemogućnost da se istovremeno vrše dve
funkcije. Pravi razlog parlamentarnih inkompatibiliteta je obezbeđivanje nezavisnosti člana
parlamenta u odnosu na vladu.
U Ustavu Republike Srbije od 2006, najpre postoji odredba opšteg značenja o zabrani sukoba
interesa, prema kojoj "niko ne može vršiti državnu ili javnu funkciju koja je u sukobu sa
njegovim drugim funkcijama, poslovima ili privatnim interesima". U Ustavu se utvrđuje koje
su državne ili javne funkcije, poslovi ili interesi u sukobu sa funkcijom narodnog poslanika:
"Narodni poslanik ne može biti poslanik u skupštini autonomnepokrajine, niti funkcioner u
organima izvršne vlasti i pravosuđa, niti može obavljati druge funkcije, poslove, dužnosti za
koje je zakonom utvrđeno da predstavljaju sukob interes". Izborni zakon utvrđuje da
poslaniku prestaje mandat "ako nastupi jedan od slučajeva nespojivosti funkcije poslanika sa
drugom funkcijom".
74. Unutrašnja organizacija parlamenta (zasedanja i sednice parlamenta)
Zasedanja i sednice parlamenta su drugi krug pitanja sa područja unutrašnje organizacije
parlamenta.
Parlament se bira na jedan odsek vremena. U tom vremenu traje mandat parlamenta, pa se
taj period naziva legislaturni period ili legislatura. Trajanje mandata ne sme biti ni suviše
kratko ni suviše dugo. Najčešće se primenjuje srednje rešenje, ni isuviše kratak ni preterano
dug mandat. U posebnim prilikama, predviđenim ustavom, mandat parlamenta može trajati i
duže od redovnog mandata, sve dok takve prilike postoje (ratno stanje, vanredno stanje...).
Mandat parlamenta može trajati i kraće od parlamentarnog mandata utvrđenog u ustavu.
Poseban slučaj skraćivanja mandata je raspuštanje parlamenta, ali u takvim slučajevima to
dolazi protiv volje parlamenta.
U Ustavu Republike Srbije od 2006. u pogledu dužine legislaturnog perioda, usvojeno je
srednje rešenje: taj period, odnosno mandat parlamenta traje četiri godine.
Narodnoj skupštini može prestati mandat pre isteka legislaturnog perioda kad je predsednik
Republike raspusti "na obrazloženi predlog Vlade, kao i u slučajevima kad je predsednik
Republike dužan da raspusti Narodnu skupštinu na osnovu Ustava". Ustav ne predviđa
mogućnost produživanja mandata skupštine za vreme ratnog ili vanrednog stanja. Ustav
Republike Srbije ne poznaje mogućnost samoraspuštanja Skupštine, tj. raspuštanje Skupštine
njenom sopstvenom odlukom.
Parlament u načelu slobodno utvrđuje trajanje svojih redovnih i vanrednih
zasedanja .Zasedanje je period u kom se parlament sastaje, u kojem radi bilo preko svojih
radnih tela, bilo na plenarnim sednicama. Zasedanja mogu biti: redovna i vanredna. Redovna
zasedanja vezana su za određen dan u mesecu, dok su vanredna ona koja ovlašćeni
predlagač predloži u vremenu između redovnih zasedanja i koja se u tom vremenu
održavaju. Redovnih zasedanja je po pravilu dva, jedno prolećno i jedno jesenje. Prema
Ustavu Republike Srbije: "Narodna skupština se obavezno sastaje u dva redovna zasedanja
godišnje. – Prvo redovno zasedanje počinje prvog radnog dana u martu, a drugo redovno
zasedanje počinje prvog radnog dana u oktobru. Redovno zasedanje ne može trajati duže od
90 dana. – Narodna skupština sastaje se u vanredno zasedanje na zahtev najmanje jedne
trećine narodnih poslanika ili na zahtev Vlade, sa unapred određenim dnevnim redom. –
Narodna skupština sastaje se bez poziva posle proglašenja ratnog ili vanrednog stanja." U
sistemu podele vlasti kakav postoji u Ustavu Republike Srbije, egzekutiva ne može prekidati
tok zasedanja parlamenta, osim u slučaju kad upotrebljava svoje pravo raspuštanja
parlamenta.
Parlament efektivno radi na svojim sednicama. Parlamentarnim poslovnikom se određuje ko
može sazvati sednicu parlamenta, vreme njenog početka i završetka, pauze u toku sednice i
sl. Ustavi često utvrđuju potreban broj parlamentaraca bez kojeg nema punovažnog
odlučivanja. Najčešće je to većina od ukupnog broja parlamentaraca, ali se često, radi
sprečavanja opstrukcije, taj broj spušta i na jednu trećinu parlamentaraca.
Osnovno pitanje na sednici parlamenta je pitanje dnevnog reda sednice. Članovi parlamenta
ne mogu na sednicama govoriti o svemu u isto vreme. Sam parlament odlučuje o dnevnom
redu. Obično ta funkcija neformalno pripada telu koje sačinjavaju predsednik parlamenta,
predsednici parlamentarnih odbora i komisija i predstavnici svih parlamentarnih stranaka.
U paralamentu se na sednicama odluke o pojedinim tačkama dnevnog reda donose
glasanjem. Kad je glasanje javno,glasa se dizanjem ruke ili u slučaju elektronskog glasanja
pritiskom na dugme, koje se nalazi na klupi parlamentarca. Glasanje može biti i tajno, i tada
se može obavljati putem glasačkih listića, koji se nakon obavljenog glasanja ubacuju u
glasačku kutiju. Kad ne postoji drugačija odredba o tome, obično je dovoljna kvorumska
većina, tj. većina glasalih od kvoruma prisutnih. Za odlučivanje o određenim pitanjima, ustav
može zahtevati apsolutnu ili kvalifikovanu većinu. Tada je reč o većini članova koji čine
parlament. To je ustavna većina. I Ona iznosi polovinu od ukupnog broja članova parlamenta
više jedan. Isto tako se može zahtevati i većina od dve trećine, tri petine.
Prema Ustavu Republike Srbije, pravilo je da Narodna skupština donosi odluke većinom
glasova narodnih poslanika na sednici na kojoj je prisutna većina narodnih poslanika, dakle,
kvorumskom većinom. Pitanja o kojima Narodna skupština odlučuje posebnom, ustavnom
većinom obuhvataju celokupnu izbornu nadležnost. Zakoni o kojima Narodna skupština
odlučuje većinom glasova svih narodnih poslanika su referendum i narodna inicijativa, plan
razvoja i prostorni plan, javno zaduživanje, zaključivanje i potvrđivanje međunarodnih
ugovora... Pošto od dve svoje nadležnosti – donošenje i menjanje Ustav i odlučivanje o
promeni granica Republike Srbije – Narodna skupština odlučuje po posebnom postupku za
promenu Ustava, dvotrećinskom većinom, jednom uz mogućnost, drugi put uz obavezu
potvrde građana na republičkom referendumu, proizilazi da je pravilo po kojem Narodna
skupština donosi odluke većinom glasova narodnih poslanika na sednici na kojoj je prisutna
većina narodnih poslanika, izuzetak, da po njemu Narodna skupština odlučuje o daleko
manjem broju pitanja iz svoje ustavne nadležnosti, a da je izuzetak kad Narodna skupština
odlučuje većinom glasova svih narodnih poslanika, pa su zbog toga takva pitanja i taksativno
navedena u Ustavu.
75. Unutrašnja organizacija parlamenta (parlamentarna radna tela i parlamentarni
funkcioneri)
Treći krug pitanja iz oblasti unutrašnje organizacije parlamenta obuhvata parlamentarna
radna tela i parlamentarne funkcionere.
Dva su oblika rada parlamenta: u plenumu, na sednicama, i u parlamentarnim odborima, na
njihovim sednicama. Parlamentarni odbori su pomoćna radna tela parlamenta, koja pomažu
parlamentu u radu i doprinose efikasnosti toga rada. U parlamentarnim odborima se
pretresaju pitanja i pripremaju predlozi za donošenje odluka na parlamentarnim sednicama,
kako bi parlament mogao efikasnije da radi.
Danas je pravilo da su parlamentarni odbori unutrašnja radna tela parlamenta, odnosno
njegovih domova, koja nemaju ovlašćenja vlasti. Njihova funkcija svodi se na pripremanje
rada parlamenta, odnosno domova i na olakšavanje ostvarivanja nadležnosti parlamenta. Ta
funkcija se može raščlaniti na dva područja: na područje zakonodavstva i zakonodavnog
postupka i na područje kontrole egzekutive. Na područje zakonodavstva i zakonodavnog
postupka osnovna uloga parlamentarnih odbora je da razmotre tekst predloga zakona,
podnesu na taj tekst amandmane, ukoliko ih imaju i da o svemu, preko izvestioca odbora,
izveste plenum. Na području kontrole egzekutive, parlamentarni odbori, u zavisnosti od
sistema vlasti, mogu imati različita ovlašćenja, od personalnih do funkcionalnih.
Parlamentarni odbori se konstituišu kao stalna radna tela parlamenta sa specijalizovanim
delokrugom. Članove odbora predlažu parlamentarne grupe, srazmerno broju svojih
parlamentaraca u parlamentu. U mnogim državama sa parlamentarnim sistemom vlasti u
kojima nema nespojivosti izmežu službe parlamentarca i ministra pravilo je da ministri koji su
članovi parlamenta ne mogu biti članovi odbora. Članove odbora bira parlament na
plenarnim sednicama, za mandatni period za koji je i sam izabran. Predsednika odbora, koji
je najčešće samo predsedavajući u odboru, bez posebnih sopstvenih ovlašćenja, ili bira sam
odbor ili ga imenuje parlament, odnosno odgovarajući dom. O stavovima i mišljenjima
odbora plenum izveštava poseban izvestilac iz reda članova odbora. Njegova je dužnost da
na parlamentarnim sednicama objašnjava i brani stav i mišljenja odbora.
Parlamentarni funkcioneri su visoki zvaničnici u parlamentu, koji to svoje zvanje stiču na
osnovu svojih parlamentaraca. Njih u to zvanje biraju parlamentarci na plenarnim sednicama
parlamenta, odnosno njegovih domova. Kako se odluke u parlamentu donose na sednicama,
to je neophodno da postoji lice zaduženo za sazivanje sednica, predsedavanje na
sednicama,, vođenje sednica, uspostavljanje reda na sednicama i sl. Takvi funkcioneri su
predsednik parlamenta, predsednici domova, potpredsednici, predsednici parlamentarnih
odbora. Najvažniju ulogu među njima imaju predsednik parlamenta, odnosno predsednici
domova.
Predsednik paralamenta je po pravilu predsedavajući na parlamentarnim sednicama.
Budući da je jednodomno telo, Narodna skupština Republike Srbije ima jednog predsednika.
Tako u Rep. Srbiji "Narodna skupština većinom glasova svih narodnih poslanika bira
predsednika i jednog ili više potpredsednika Narodne skupštine. – Predsednik Narodne
skupštine predstavlja Narodnu skupštinu, saziva njene sednice, predsedava njima i vrši
druge poslove određene Ustavom, zakonom i poslovnikom Narodne skupštine".
Funkcija predstavljanja Skupštine znači da predsednik obavlja sledeće poslove:
- opšti u ime skupštine sa drugim državnim organima i sa pojedincima,
- vodi prepisku Skupštine i potpisuje njene akte
- izdaje i potpisuje poslanicima legitimacije,
- zastupa Skupštinu na raznim svečanostima.
Funkcija rukovođenja radom Skupštine znači da predsednik:
- otvara i zaključuje sednice Skupštine,
- predlaže dnevni red sednica
- daje reč govornicima
- stavlja predmet na glasanje i proglašava rezultat glasanja
- vodi računa o poštovanju i primeni poslovnika Skupštine.
Predsednik Skupštine raspisuje izbore za predsednika Republike 90 dana pre isteka mandata
predsednika Republike, tako da se izbori okončaju u narednih 60 dana u skladu sa zakonom.
Prema zakonu o lokalnim izborima, izbore za odbornike raspisuje predsednik Narodne
skupštine.
Predsedniku Skupštine prestaje funkcija pre isteka vremena na koje je izabran ostavkom,
razrešenjem ili prestankom mandata narodnog poslanika. U Republici Srbiji u slučaju
podnošenja ostavke predsedniku Narodne skupštine "prestaje funkcija danom održavanja
sednice na kojoj je podneo ostavku, odnosno na prvoj sednici Narodne skupštine, ako je
ostavku podneo između dve sednice". Predsednik Skupštine može se razrešiti funkcije pre
isteka vremena na koje je izabran prema postupku predviđenom za izbor predsednika
Skupštine. Prestankom mandata narodnog poslanika, predsedniku Narodne skupštine
prestaje uslov da bude izabran za predsednika Narodne skupštine. Predsednik skupštine
učestvuje u debatama i glasanju na sednicama.
76. Raspuštanje parlamenta
Raspuštanje parlamenta je "odluka kojom se okončava vlast jednog parlamenta pre isteka
mandata njegovih članova". Raspuštanjem parlamenta država ostaje bez zakonodavnog
organa, pa se zato istovremeno sa raspuštanjem parlamenta raspisuju parlamentarni izbori u
rokovima određenim u Ustavu. Akt vlade o raspuštanju parlamenta smatra se tipičnim
političkim aktom, u kojem politički elementi pretežu nad pravnim, pa zato on i ne podleže
pravnoj kontroli, nego kontroli celishodnosti koju vrši biračko telo. Ocenu tog akta daće birači
na parlamentarnim izborima time što će, ako ga odobravaju, na parlamentarnim izborima
svoj glas dati političkoj opciji vlade, a ako ga ne opravdavaju, glas će dati suprotnoj političkoj
opciji, koja je preovlađivala u parlamentu koji je vlada raspustila.
U vezi sa raspuštanjem parlamenta postavlja se nekoliko pravnih pitanja:
1. ko je nosilac prava raspuštanja parlamenta
2. iz kojih se razloga parlament može raspustiti
3. kakva je ’pravna priroda’ raspuštenog parlamenta
Nosilac ovlašćenja da raspusti parlament je organ izvršne vlasti, šef države ili vlada. U teoriji
se razlikuju dva oblika ovlašćenja za raspuštanje parlamenta. Prvi je predsednički ili kraljev,
kada šef države raspušta parlament koji je prema njemu postavljen neprijateljski, drugi je
vladin, kojim vlada raspuštajući parlament raspisuje prevremene izbore da bi učvrstila ili da
bi povratila većinu.
Što se tiče razloga za raspuštanje parlamenta, oni mogu biti navedeni u ustavu ili formulisani
u obliku blanko ovlašćenja. U prvom slučaju, razlozi mogu biti navedeni vrlo konkretno i
iscrpno, ili krajnje neodređeno i uopšteno. U drugom slučaju, vlada na osnovu slobodne
ocene raspušta parlament, pri čemu upotreba tog prava nije podvrgnuta nikakvim uslovima
osim, eventualno, u pogledu forme ili vremena kada ga može upotrebiti.
Prema Ustavu Republike Srbije od 2006, ovlašćenje za raspuštanje Narodne skupštine je
podeljeno između predsednika Republike i Vlade. Predsednik Republike može raspustiti
Skupštinu na obrazloženi predlog Vlade. U Ustavu nisu navedeni razlozi kad se Narodna
skupština može raspustiti, što znači da Vlada ima slobodu da motiviše svoj predlog
predsedniku Republike da raspusti Skupštinu razlozima koje ona nađe za shodno. Predsednik
Republike ima slobodu da prihvati ili da odbije Vladin predlog. Vlada ne može predložiti
raspuštanje Narodne skupštine, ako je u skupštini podnesen predlog da joj se izglasa
nepoverenje ili ako je ona sama postavila u Skupštini pitanje svoga poverenja. Narodna
skupština ne može biti raspuštena ni za vreme ratnog i vanrednog stanja.
Predsednik raspušta narodnu skupštinu ukazom, a istovremeno sa raspuštanjem Narodne
skupštine on raspisuje izbore za Narodne poslanike, tako da se ti izbori okončaju najkasnije
za 60 dana od dana raspuštanja Narodne skupštine.
Raspuštena Narodna skupština "vrši samo tekuće ili neodložne poslove, određene zakonom.
U slučaju proglašenja ratnog ili vanrednog stanja, ponovo se uspostavlja njena puna
nadležnost, koja traje do okončanja ratnog, odnosno vanrednog stanja".
Ustav razlikuje tri slučaja raspuštanja Narodne skupštine ex constitutione:
1. ako se u roku od 90 dana od dana konstituisanja ne izabere Vladu
2. ako ne izabere novu Vladu u roku od 30 dana od izglasavanja nepoverenja Vladi
3. ako ne izabere novu Vladu u roku od 30 dana od dana neizglasavanja poverenja.
U sva tri slučaja predsednik Republike je dužan da raspusti Narodnu skupštinu i da raspiše
izbore za narodne poslanike.
77. Pojam i evolucija šefa države
Šef države je kao državni organ prethodio parlamentu i nije se vezivao samo za jednu
funkciju, nego je istovremeno vršio sve državne funkcije. Bilo je to u periodu apsolutne
monarhije. Kada je došlo do podele državnih funkcija na različite državne organe, šef države
postaje nosilac izvršne a parlament zakonodavne funkcije. Samo u sistemima krute podele
vlasti, kakav je predsednički, šef države vrši celokupnu izvršnu vlast, dok u zemljama sa
gipkom podelom vlasti izvršnu funkciju vrše šef države i vlada.
Šef države je državni organ koji predstavlja državu kao celinu. Taj organ može biti
organizovan kao monarh ili kao predsednik republike, što je osnov za podelu državnih oblika
na monarhiju i republiku.
Monarh je šef države koji na taj položaj nije biran, nego dolazi nasleđem, koji tu vlast vrši bez
ograničenja dužine mandata, formalno doživotno, i koji je kao ličnost ’osvećena, nepovrediva
i neodgovorna’. Neodgovornošću je obuhvaćena monarhova ličnost, a ne i monarhovo
imanje, što znači da se protiv monarha može povesti parnica.
Predsednik republike je šef države, koji se na taj položaj bira posredno ili neposredno od
strane birača, čiji je mandat određen vremenski na nekoliko godina, uz eventualno
ograničenje ili bez ograničenja ponovnog izbora i koji je uz sve to odgovoran. Pri tom je
materijalna i krivična odgovornost predsednika republike pravilo, dok je njegova politička
odgovornost izuzetak.
Monarhija i monarh su prošli kroz određene oblike, to su: staleška monarhija, apsolutna
monarhija i ustavna monarhija. Staleška monarhija – monarhova vlast bila je slaba, bila je
okrnjena i postojanjem staleških skupština, koje je monarh morao sazivati radi odlučivanja.
Monar je samo feudalni vladalac, on je bio ’sizeren’, dok su ostali feudalci bili njegovi vazali.
Apsolutna monarhija – monarh postaje suvereni izvor svake vlasti u državi, njegova vlast je
neograničena. Njegova volja je zakon a građani su njegovi podanici. Ustavna monarhija –
monarhova vlast je određena ustavom i ona je postala ograničena političkim slobodama
građana i ustanovom narodnog predstavništva. Ustavna monarhija može biti dualistička i
parlamentarna. U dualističkoj monarhiji ima parlamenta ali nema parlamentarnog sistema.
Kralj postavlja ministre nezavisno od parlamentarne većine, a ovi njemu jedino odgovaraju
za svoj rad. U parlamentarnoj monarhiji kralj vlada ali ne upravlja. Ministre bira većina u
parlamentu, kojoj su ministri i odgovorni. Monarhova ovlašćenja su u vezi sa sastavom i
radom vlade simbolična. I monarhova vlast u zakonodavstvu postaje čisto formalna. Monarh
je samo formalni šef izvršne vlasti.
Predsednik republike – njegov položaj kao državnog organa zavisi od toga da li ta institucija
postoji u predsedničkom ili parlamentarnom sistemu vlasti. U predsedničkom sistemu vlasti,
bira se od neposredno od strane birača, a njegova ovlašćenja približna su onima koja ima
monarh u dualističkoj monarhiji. U parlamentarnom sistemu, bira se od strane narodnog
predstavništva i on nema više vlasti od parlamentarnog monarha, ali obično ima manji ugled
i uticaj. On vrši na simboličan način ovlašćenja koja su mu dodeljena i ograničava se na
stavljanje svog potpisa na akte čiju je sadržinu utvrdila Vlada. Stvarnu izvršnu vlast vrši
vlada, koja proizlazi iz parlamenta i politički mu je odgovorna. Svi akti predsednika moraju
biti premapotpisani od strane odgovornih ministara, članova vlade, nad kojima parlament
može vršiti kontrolu.
U savremenim državama, šef države je nosilac izvršne funkcije državne vlasti. U zavisnosti
od toga da li on tu funkciju vrši u celini ili deli sa vladom, kao drugim organom izvršne vlasti,
u savremenim državama razlikuje se monocefalna, bicefalna i mešovita izvršna vlast.
Monocefalna vlast postoji kad celokupnu vlast vrši šef države, kad je šef države istovremeno
i šef vlade. Vlada kao državni organ formalno ne postoji, niti ima sopstvena ovlašćenja.
Bicefalna izvršna vlast postoji kad postoje dva posebna državna organa od kojih svaki ima
sopstvenu nadležnost iz oblasti izvršne vlasti. Pri tom je šef države simbolični, a vlada je
stvarni nosilac izvršne vlasti. To je tradicionalni oblik izvršne vlasti u parlamentarnom
sistemu.
Mešovita izvršna vlast – vlada utvrđuje i vodi nacionalnu politiku, ali joj se u vršenju
određenih funkcija pridružuje i predsednik republike, koji ima ustavno ovlašćenje da
obezbeđuje redovno funkcionisanje javnih vlasti kao i kontinuitet države.
78. Izbor i organizacija šefa države
Na položaj šefa države može se doći dvojakim putem – nasleđem i izbormo. U prvom slučaju
reč je o monarhu i monarhiji, u drugom o predsedniku republike i republici. Postoji i treći
faktički put, kad se na položaj šefa države dolazi putem oružane sile. Tada je reč o diktatoru i
diktaturi.
Osnovno pitanje kod izbornog šefa države je ko ga bira. To mogu biti parlament ili birači
neposredno, odnosno za tu svrhu formirano predstavničko telo – elektorski kolegijum.
Drugo važno pitanje kod izbornog šefa države, kakav je predsednika republike, je dužina
trajanja mandata, kao i mogućnost ponovnog izbora na tu funkciju. Većina ustava u svetu
kao primerenu dužinu mandata za ovu funkciju određuju četiri godine ili pet godina. Što se
tiče mogućnosti ponovnog izbora na istu funkciju, ustavi poznaju raličita rešenja:
- ograničenje ponovnog izbora u tom smislu što predsednik kojem ističe mandat može biti
izabran samo još jedanput, ali uzastopno,
- ograničenje prema kojem isto lice može biti izabrano za predsednika republike najviše dva
puta, ali to ne mora biti uzastopno i nepostojanje bilo kakvih ograničenja ponovnog izbora.
Šef države, monarh ili predsednik republike, po pravilu je inokosni državni organ. Može
biti organizovan i kao kolegijalni organ, što podrazumeva postojanje više ljudi u organu koji
ima oblik komiteta ili direktorijuma kojem se dodeljuje izvršna vlast. U kolegijalnom organu
odluke se donose većinom glasova. Svojstvena mu je potpuna jednakost svih njegovih
članova, koja isključuje svaku unutrašnju hijerarhiju i podrazumeva rotirajućeg
predsedavajućeg.
U Republici Srbiji, predsednik Republike bira se putem čistih neposrednih izbora. Izbore za
predsednika Republike raspisuje predsednik Narodne skupštine odlukom 90 dana pre isteka
mandata predsednika Republike, tako da se okončaju u narednih 60 dana od dana
raspisivanja izbora. Od dana raspisivanja izbora do dana glasanja ne može proteći manje od
30 ni više od 60 dana. Odluka o izborima za predsednika Republike mora biti vezana za
određen dan glasanja, a nikako za budući neizvestan događaj ili okolnost.
Izbore za predsednika Republike sprovode organi koji sprovode izbore za narodne poslanike.
Kanidata za predsednika Republike mogu predložiti politička stranka, koalicija političkih
stranaka i grupa građana, s tim što predlog kandidata može biti podnesen samo ako ga
svojim potpisima kod suda podrži najmanje 10.000 birača. Birač može potpisom podržati
samo jednog kandidata. Predlog kandidata podnosi se Republičkoj izbornoj komisiji
najkasnije 20 dana pre izbora. Republička izborna komisija utvrđuje listu kandidata za izbor
predsednika Republike najkasnije 15 dana pre dana održavanja izbora, s tim što redni broj
kandidata na listi utvrđuje žrebom. Na predsedničkim izborima glasa se samo za jednog
kandidata tako što se zaokružuje redni broj ispred imena i prezimena kandidata.
Za predsednika Republike izabran je kandidat koji je dobio većinu glasova birača koji su
glasali, bez obzira na odziv birača. Ako nijedan kandidat ne dobije većinu glasova birača koji
su glasali, glasanje se ponavlja u roku od 15 dana od dana prvog glasanja. Ponovljeno
glasanje se vrši po sistemu balotaže, a to znači da na njemu učestvuje samo dva kandidata
koja su u prvom krugu glasanja dobila najveći broj glasova. Na glasačkom listiću na
ponovljenom glasanju prvi po redosledu je kandidat koji je na prvom glasanju dobio najviše
glasova. Na ponovljenom glasanju za predsednika Republike izabran je kandidat koji je dobio
najveći broj glasova, a ako na ponovljenom glasanju kandidati osvoje isti broj glasova,
glasanje se ponavlja u roku od 15 dana. Izabranom predsedniku Republike mandat počinje
da teče od dana polaganja zakletve pred Narodnom skupštinom. Ako Narodna skupština nije
u redovnom zasedanju, ili ako joj je prestao mandat, sastaje se da bi predsednik Republike
pred njom položio zakletvu. Tekst zakletve utvrđen je u Ustavu Republike Srbije od 2006.
Mandat predsednika Republike traje pet godina. Postoji mogućnost produžetka mandata
predsednika Republike u neredovnim prilikama. Niko ne može više od dva puta da bude
biran za predsednika Republike.
Ustav Republike Srbije određuje najširi krug delatnosti nespojivih sa funkcijom predsednika
Republike. Predsednik Republike ne može obavljati drugu javnu funkciju ili profesionalnu
delatnost.
Imuntet predsednika Republike istovetan je sa imunitetom narodnih poslanika, a o njemu
odlučuje Narodna skupština, većinom glasova svih narodnih poslanika.
U slučaju prestanka mandata ili privremene sprečenosti predsednika Republike zamenjuje
predsednik Narodne skupštine, ali najduže tri meseca. Predsednik Narodne skupštine ima
ustavnu obavezu da se u vremenu dok zamenjuje predsednika Republike obave predsednički
izbori i tako izabere novi predsednik Republike: "Izbore za predsednika Republike predsednik
Narodne skupštine je obavezan da raspiše tako da se održe najkasnije tri meseca od dana
nastanka sprečenosti predsednika Republike odnosno prestanka mandata na koji je biran".
Iako predsednik Narodne skupštine zamenjuje predsednika Republike, on nema ovlašćenja
predsednika Republike kad ga zamenjuje.
Ustav Republike Srbije ne predviđa instituciju potpredsednika Republike. To je u saglasnosti
sa parlamentarnim i mešovitim sistemom vlasti. Ustanova potpredsednika karakteristična je
za čisti predsednički sistem vlasti.
79. Ovlašćenja i akti šefa države
Karakteristično ovlašćenje šefa države kao organa izvršne vlasti je da on predstavlja državu
u zemlji i inostranstvu. On postavlja i opoziva diplomatske predstavnike svoje zemlje u
inostranstvu i prima akreditivna i opzivna pisma stranih diplomatskih predstavnika, daje
odlikovanja i priznanja, daje pomilovanja za krivična dela. Šef države predlaže mandatara za
sastav vlade, vodeći računa o odnosu političkih snaga u parlamentu, predlaže kandidate za
sudije najviših sudova u zemlji ili ih imenuje, raspisuje izbore za parlament i slično. U većini
država u svetu šef države je vrhovni komandant vojske. U zakonodavstvu ima pravo na
suspenzivni veto, pravo da potpisuje opšte akte vlade, pravo predlaganja ili raspisivanja
referenduma.
U Republici Srbiji predsednik Republike je "državni organ koji izražava državno jedinstvo
Republike Srbije". Predsednik Republike je nadnacionalni, nadregionalni i nadstranački
državni organ. Ustavna ovlašćenja predsednika Republike mogu se razvrstati u tri grupe:
1. predstavljanje Republike Srbije
2. poslovi svojstveni stabilnoj, neoperativnoj egzekutivi u parlamentarnom sistemu
3. ovlašćenja u neredovnim stanjima u zemlji.
Predstavljati Republiku Srbiju u zemlji i inostranstvu znači oličavati je, biti personifikacija nje
kao države, njen simbol. Predsednik Republike ukazom postavlja i opziva ambasadore na
osnovu predloga Vlade, prima akreditivna i opzivna pisma stranih diplomatskih predstavnika
i daje pomilovanja i odlikovanja.
Kao organ izvršne vlasti, predsednik ukazom proglašava zakone, predlaže Narodnoj skupštini
kandidata za predsednika Vlade pošto sasluša mišljenja predstavnika izbornih lista, raspisuje
izbore za Narodnu skupštinu, predlaže Narodnoj skupštini nosioce pojedinih funkcija, u skladu
sa Ustavom i zakonom i komanduje Vojskom Srbije i postavlja, unapređuje i razrešava oficire
Vojske Srbije, u čemu se očituje nadređenost civilne nad vojnom vlašću.
Ovlašćenja predsednika Republike u neredovnim stanjima, vanrednom i ratnom, nisu
njegova originerna nadležnost. Proglašenje takvog stanja i donošenje mera odstupanja od
ljudskih i manjinskih prava u takvom stanju – ustavnu nadležnost ima Narodna skupština. Tek
ako ona nije u mogućnosti da se sastane, te dve radnje prelaze u nadležnost drugih nosilaca
funkcija, među kojima je i predsednik Republike. Kad Narodna skupština nije u mogućnosti
da se sastane odluku o proglašenju ratnog, vanrednog stanja ili mera odstupanja od ljudskih i
manjinskih prava donose predsednik Republike, predsednik Narodne skupštine i predsednik
Vlade.
Ovlašćenja predsednika Republike su isključivo ustavna kategorija, za razliku od ovlašćenja
Narodne skupštine i ovlašćenja Vlade, koja su ustavna i zakonska kategorija.
Predsednik Republike donosi ukaze, odluke, pravila, naredbe, naređenja i druge pravne akte
koji su određeni zakonom. Ukazom predsednik Republike proglašava zakon, raspušta
Narodnu skupštinu, postavlja i opoziva ambasadore Republike Srbije, daje odlikovanja i
postavlja, unapređuje i razrešava oficire Vojske Srbije. Odlukom predsednik Republike
raspisuje izbore za narodne poslanike, predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsednika
Vlade, daje pomilovanja, imenuje generalnog sekretara predsednika Republike, šefa kabineta
predsednika Republike, savetnika predsednika Republike i druge funkcionere u Generalnom
sekretarijatu predsednika Republike i odlučuje o pitanjima za koja ne donosi druge pravne
akte. Poslove u oblasti odbrane obavlja donošenjem odluka, pravila, naredaba, naređenja i
drugih pravnih akata koji nisu određeni zakonom.
Kao organ stabilne egzekutive predsednik Republike ima dva ovlašćenja prema Narodnoj
skupštini:
1. da joj vrati izglasani zakon na ponovno odlučivanje (suspenzivni zakonodavi veto)
2. da raspusti Narodnu skupštinu (pravo disolucije)
Pravo suspenzivnog zakonodavnog veta predsednik Republike ima u vezi sa savojim
ustavnim ovlašćenjem da ’ukazom proglašava zakone, u skladu sa Ustavom’. Pri tom je
dužan da najkasnije u roku od 15 dana od dana izglasavanja zakona, odnosno najkasnije u
roku od sedam dana ako je zakon donesen po hitnom postupku, donese ukaz o proglašenju
zakona ili da zakon, uz pismeno obrazloženje, vrati Narodnoj skupštini na ponovno
odlučivanje. Zakon o predsedniku Republike je precizirao iz kojih razloga predsednik
Republike može vratiti zakon Narodnoj skupštini na ponovno odlučivanje (ako smatra da
zakon nije u saglasnosti sa ustavom, ili je u suprotnosti sa međunarodnim ugovorom, ili ako
pri donošenju zakona nije poštovana procedura). Kad predsednik republike smatra da je
zakon ’neustavan’, to nema dovoljnu težinu. Na ponovnom odlučivanju po tom zakonu
Narodna skupština ga može ponovo izglasati i on će postati zakon. Predsednik republike ne
može Narodnoj skupštini vratiti na ponovno odlučivanje zakon o kojem su se građani izjasnili
na referendumu pre njegovog donošenja ni zakon koji su građani potvrdili na referendumu.
Ako Narodna skupština odluči da ponovo glasa o zakonu koji joj je predsednik Republike
vratio na ponovno odlučivanje, zakon se izglasava većinom od ukupnog broja poslanika.
Suspenzivni zakonodavni veto ima smisla samo ako se prilikom ponovnog odlučivanja o
vetiranom zakonu za njegovo izglasavanje traži većina veća od Vladine većine u Narodnoj
skupštini, većina koja nadmašuje Vladinu parlamentarnu većinu. Samo u tom slučaju
predsednik Republike može blokirati sprovođenje vladine politike.
Pravo predsednika da raspusti Narodnu skupštinu je u jednom slučaju pravo a u druga dva
obaveza. U oba slučaja istovremeno sa ukazom o raspuštanju Narodne skupštine predsednik
Republike donosi odluku kojom raspisuje izbore za narodne poslanike, tako da se izbori
okončaju najkasnije za 60 dana od dana raspisivanja. Pravo predsednika Republike da
raspusti Skupštinu na obrazloženi predlog Vlade je generalna ustavna mogućnost.
Predsednik republike ne može raspustiti Narodnu skupštinu bez obrazloženog predloga
Vlade, a kad takav predlog postoji Narodnu skupštinu ne mora raspustiti. On nema
diskreciono pravo da samostalno raspusti Narodnu skupštinu. Ali, ima zakonsku dužnost da u
roku od 72 sata donese ukaz kojim na obrazloženi predlog Vlade raspušta Narodnu skupštinu
ili da Vladu i javnost obavesti o tome da ne prihvata predlog Vlade. Zakon o predsedniku
Republike kaže da predsednik neće razmatrati predlog Vlade da se Narodna skupština
raspusti u sledeća tri slučaja:
1. ako je Narodnoj skupštini podnesen predlog da se Vladi izglasa nepoverenje
2. ako Narodna skupština nije prihvatila Vladin odgovor na interpelaciju
3. ako je Vlada podnela prelog da se glasa o poverenju Vladi.
Predsednik Republike ima obavezu da raspusti narodnu skupštinu u dva slučaja:
1. ako Narodna skupština u roku od 90 dana od svog konstituisanja ne izabere Vladu
2. ako ne izabere novu Vladu u roku od 30 dana od dana kada je prethodnoj Vladi prestao
mandat.
80. Položaj i odgovornost šefa države
U monarhiji je šef države neodgovoran za svoje postupke, on ne podleže ni političkoj ni
krivičnoj odgovornosti. U predsedničkom sitemu, šef države kao oblik monocefalne
egzekutive, ne može biti politički odgovoran, tj. ne može biti smenjen pre isteka vremena za
koje je izabran. Šef države koji je mandat dobio na opštim neposrednim izboima, može
odgovarati samo pred biračima, ukoliko postoji ustanova opoziva ili ukoliko se kandiduje za
obnavljanje predsedničkog mandata, s obzirom na ustavnu mogućnost dva uzastopna izbora.
U ustavnom sistemu Republike Srbije predsednik Republike može politički odgovarati samo
zbog povrede Ustava. Kao kod svake političke odgovornosti, i ovde je sankcija razrešenje od
državne funkcije, što ne isključuje odgovornost pred redovnim sudovima, u skladu sa
zakonom.
U Republici Srbiji odgovornost predsednika Republike realizuje se pred Narodnom
skupštinom. Postupak za razrešenje predsednika Republike može predložiti najmanje trećina
narodnih poslanika, uz pismeno obrazloženje zbog čega smatraju da je predsednik prekršio
Ustav. Kad Narodna skupština pokrene postupak za razrešenje predsednika Republike zbog
povrede Ustava, Ustavni sud je dužan da najkasnije u roku od 45 dana odluči o postojanju
povrede Ustava. Narodna skupština razrešava predsednika Republike zbog povrede Ustava
glasovima najmanje dve trećine narodnih poslanika. Ustavna odredba o razrešenju
predsednika Republike zbog povrede Ustava ima dva bitna nedostatka. Prvi, u njoj se ne
kaže kojom većinom Narodna skupština pokreće postupak za razrešenje predsednika
Republike na predlog najmanje trećine narodnih poslanika. Tumačenjem proizlazi da Narodna
skupština takvu odluku donosi većinom glasova narodnih poslanika na sednici na kojoj je
prisutna većina narodnih poslanika. Drugi nedostatak je što se u ustavnoj odredbi ne kaže da
Narodna skupština može razrešiti predsednika republike zbog povrede Ustava samo kad
Ustavni sud utvrdi da je povredio Ustav. Takva odluka Ustavnog suda ne znači da će
predsednik Republike biti razrešen u Narodnoj skupštini.
Predsednik Republike u Republici Srbiji ima pravo na pismenu ostavku koju dostavlja
predsedniku Narodne skupštine. Kad predsednik Republike podnese ostavku, on o tome
obaveštava javnost i predsednika Narodne skupštine. Predsedniku Republike prestaje
mandat danom podnošenja ostavke.
Kad predsedniku Republike prestane mandat pre isteka vremena na koje je biran, izbore za
predsednika Republike predsednik Narodne skupštine obavezan je da raspiše tako da se oni
održe najkasnije tri meseca od prestanka mandata predsednika Republike. Isto pravilo važi i
u slučaju sprečenosti predsednika Republike da obavlja dužnost."Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Forumas u usponu
Posts: 235
Joined: Sat Mar 14, 2009 3:56 pm
Top
Re: Ustavno pravo - skripta
by Ribica on Mon Nov 29, 2010 10:09 pm
81. Pojam i poreklo vlade
Vlada je organ izvršne vlasti. Vlada kao organ izvršne vlasti karakteristična je samo za
parlamentarni sistem vlasti, u kojem postoji bicefalna izvršna vlast. U predsedničkom
sistemu vlada postoji kao faktički skup bliskih saradnika predsednika Republike koje ovaj
postavlja i otpušta prema svom nahođenju. U skupštinskom sistemu vlasti, vlada nije
samostalni državni organ nego je organizaciono vezana za parlament, funkcionišući kao
njegov izvršni odbor.
Vlada se kao državni organ prvi put pojavila u Engleskoj. Da bi u sukobima sa parlamentom
federalnih jedinica i mešovita zakonodavna nadležnost. Mešovita zakonodavna nadležnost
može biti paralelna i konkurentna. Paralelna postoji kada istu oblast odnosa uređuju
zakonom i federacija i federalne jedinice. Federacija u takvim slučajevima svojim zakonima
uređuje osnove ili načela, a federalne jedinice svojim zakonima detaljno uređuju čitavo
područje odnosa. Konkurentna je u stvari zakonodavna nadležnost federacije. Ako federacija
ne donose svoj zakon, federalne jedinice imaju ustavno pravo da svojim zakonima urede to
područje odnosa. Kad federacija donese svoj zakon, u toj oblasti prestaje da važi zakon
federalne jedinice. Prema tome, u tim oblastima postoji ili zakon federacije ili zakon
federalne jedinice.
Kad je reč o materijalnoj komponenti podele nadležnosti u federaciji, važi najopštije pravilo:
poslovi od opšteg i zajedničkog interesa, kao i oni koji u interesu svih građana može bolje
obavljati zajednička vlast, u nadležnosti su federalne vlasti kao zajedničke vlasti. Poslovi koji
po svojoj prirodi zahtevaju jednoobraznost regulisanja putem kojih se federacija prema spolja
ili prema unutra pojavljuje kao jedna državna celina, dodeljuje se u nadležnost federaciji.
Poslovi koji imaju regionalni značaj i obim u nadležnosti su federalnih jedinica. Putem njih se
izražavaju različitosti i posebnosti federalnih jedinica.
Za federalnu državu rezervisane su najvažnije nadležnosti u oblasti inostranih poslova,
odbrane, privrede, finansija, carina i telekomunikacija, dok su za federalne jedinice
rezervisane manje važne nadležnosti koje nisu u strogom smislu reči vezane za državnu
suverenost, kao što su zdravlje, kultura, prosveta, rad i slično.
Pored ovih isključivih nadležnosti, relativno znatan krug poslova je i u mešovitoj ili
zajedničkoj nadležnosti. Najčešće su to poslovi u oblasti ekološke zaštite, socijalnih službi,
trgovine, saobraćaja i slično.
U oblasti svoje nadležnosti federalna vlast, odnosno vlast federalnih jedinica, obavljaju svoje
poslove preko zakonodavnih, izvršnih i sudskih organa, koji donose odgovarajuće vrste
pravnih akata.
Najvažniji oblici nadležnosti su zakonodavstvo, uprava i sudstvo. Tako je pravilo da federacija
u krugu svoje nadležnosti ima zakonodavnu vlast, koju ne može preneti na federalne
jedinice. To isto pravo u krugu svoje nadležnosti imaju i federalne jedinice ali ga u nekim
ustavnim sistemima mogu preneti na federaciju.
Federacija može u pojedinim materijama donositi tzv. okvirne zakone ili zakone-načela, s tim
da ih zakonodavna vlast federalnih jedinica dalje razražuje.
Što se tiče izvršne vlasti, izvršavanje federalnih zakona je u nadležnosti federalnih jedinica, a
samo po izuzetku za izvršavanje federalnih zakona mogu u federalnim jedinicama postojati
federalni organi. Kad organi federalnih jedinica ne izvršavaju federalne zakone, federalni
organi mogu preko svojih područnih organa preduzeti sve potrebne mere, uključujući i
preuzimanje njihovog neposrednog izvršavanja. Federacija može nadležnost za izvršavanje
federalnih zakona iz pojedinih upravnih oblasti preneti na federalne jedinice.
Što se tiče sudske vlasti, pravilo je da federalna sudska vlast rešava sporove koji proiziđu iz
primene federalnih zakona i drugih federalnih propisa, dok sudska vlast federalnih jedinica
rešava sporove koji proiziđu iz primene zakona i propisa federalnih jedinica. Konačnu sudsku
instancu predstavlja federalni vrhovni sud.
95. Drugi dom federalnog parlamenta i egzekutiva u federaciji
Najpoznatiji oblik učešća federalnih jedinica kao takvih u obavljanju nadležnosti federacije
jeste drugi dom federalnog parlamenta. Federalne jedinice su nezavisno od veličine i broja
stanovnika, jednako predstavljenje u gornjem domu federalnog parlamenta. Postoje
federacije u kojima su federalne jedinice u gornjem domu federalnog parlamenta
predstavljene srazmerno broju svojih birača. Gornji dom federalnog parlamenta je sredstvo
preko kojeg one utiču da prilikom stvaranja državne politike i donošenja federalnih zakona
dođu do izražaja potrebe i težnje pojedinačne federalne jedinice.
Primena federalnog načela ne ogleda se samo u sastavu, nego i u odlučivanju drugog doma.
Načelo dvodomnosti u odlučivanju federalnog parlamenta mora se dosledno sprovoditi.
Kad je reč o organima izvršne vlasti u federaciji, šefu države i vladi, učešće federalnih
jedinica u njihovom izboru uglavnom dolazi do izražaja preko drugog doma federalnog
parlamenta.
U federalnim državama u kojima je predsednik republike fizičko lice, federalne jedinice
učestvuju u njegovom izboru na neposredan ili posredan način.
U svetu su retki federalni ustavi koji utvrđuju obavezu zastupljenosti federalnih jedinica kao
takvih u federalnoj vladi. Za razliku od parlamenta, vlada je organ koji od svojih članova
zahteva stručnost i efikasnost, pa je za članstvo u vladi osnovna preporuka stručnost.
U pojedinim federalnim sistemima, federalne jedinice neposredno preko svojih organa
uprave učestvuju u izvršavanju federalnih zakona. Drugi način organizovanja izvršavanja
federalnih zakona je preko federalnih organa uprave, koji izvršavaju federalne zakone pod
kontrolom federalne vlade na celoj teritoriji države. To je sistem paralelnog postojanja
federalne uprave i uprave federalnih jedinica. Sasvim je prirodno i uobičajeno da federacija,
kao svaka država, ima sopstvenu izvršnu vlast, koja izvršava njene zakone i druge propise.
96. Sudstvo u federaciji i učešće federalnih jedinica u vršenju ustavotvorne vlasti u federaciji
S obzirom da je federacija tip države sa podeljenom nadležnošću, u njoj su česti sukobi
nadležnosti između federalne vlasti i vlasti federalnih jedinica, kao i ovih drugih međusobno.
Zbog toga je u federaciji neophodno postojanje objektivnih i nezavisnih sudova, koji bi bili u
stanju da donose objektivne odluke o smislu ustava i o tome koja je od vlasti u federaciji
nadležna vlast. Takvi organi su sudovi.
U fedraciji sudska funkcija može biti organizovana na više načina. Najprirodniji je onaj način
prema kojem paralelno postoji federalna sudska vlast i sudska vlast federalnih jedinica.
Federalno sudstvo bi rešavalo sporove opšteg karaktera, na koje je potrebno primeniti
federalni ustav, federalne zakone i međunarodne ugovore. Sudovi federalnih jedinica bi
rešavali sporove koji proizlaze iz primene zakonodavstva federalne jedinice.
Višestepenost sudstva u federalnim jedinicama je pravilo, dok samo federalno sudstvo može
biti organizovano u dva oblika: kao jedan vrhovni federalni sud i kao višestepeno federalno
sudstvo.
Od sudova u federacijama karakterističan je federalni Vrhovni sud u SAD. Taj sud sudi u
prvom i poslednjem stepenu u svim slučajevima koji se tiču ambasadora i u kojima je država
jedna parnična stranka. U svim drugim slučajevima iz svoje nadležnosti on je apelacioni sud
koji odlučuje konačno. On je konačni čuvar federalnog ustava.
Bez obzira na to kako je federalno sudstvo organizovano, ono je u federaciji neophodno, jer
se putm njega obezbeđuje krajnji autoritet federaciji i njenom pravnom poretku, s jedne, i
izlazi u susret zahtevu za izjednačavanje sudske prakse u tumačenju i primeni pravnog
poretka federacije, s druge strane.
Ustavna odredba o sastavu fedralnih sudova može biti neodređena, tako što bi onog ko bira
sudije obavezivala da vodi računa o predstvaljenosti federalnih jedinica, ili sasvim precizna,
tako što bi utvrđivala paritetni sastav federalnih sudova, tj. jednaku zastupljenost federalnih
jedinica u njima.
Najvažniji oblik učešća ufederalnih jedinica u vlasti federacije je njihovo učešće u vršenju
ustavotvorne vlasti, tj. u donošenju i promeni federalnog ustava. Ovde su moguća dva
rešenja. Prema prvom, u donošenju i promeni federalnog ustava odlučuje federalni
parlament kvalifikovanom, nadzakonskom većinom. Tu se u odlučivanje federačne jedinice
uključuju posredno, preko gornjeg doma federalčnog parlamenta, koji je predstavništvo
federalnih jedinica. Prema drugom rešenju, odluka federalnog parlamenta o promeni
federalnog ustava obavezno podleže saglasnosti federalnih jedinica neposredno. Takvu
saglasnost daju bilo parlamenti federalnih jedinica, pri čemu se smatra da je saglasnost data
ako su saglasni parlamenti većine federalnih jedinica, dve trećine federalnih jedinica ili tri
četvrtine federalnih jedinica, bilo birači u federalnim jedinicama neposredno na referendumu,
u kom se slučaju za predložene promene mora izjasniti većina birača u većini federalnih
jedinica. Ovo drugo rešenje smatra se bližim suštini federalnog uređenja."Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Treće, nema teritorijalne autonomije kao oblika političke decentralizacije bez autonomnog
vršenja zakonodavne funkcije u materijalnom smislu od strane organa teritorijalnih
autonomnih jedinica.
Četvrto, autonomni delokrug ostvaruju organi koji su autonomni od centralnih državnih
organa. Sistem vlasti je u autonomnim jedinicama zasnovan na istom načelnom modelu na
kojem se zasniva i sistem centralne državne vlasti.
Peto, pojam teritorijalne autonomije, u zemljama u kojima postoje odgovarajući društveni
odnosi, apsorbuje u sebi jezičku i kulturnu autonomiju.
Šesto, nema teritorijalne autonomije bez realne materijalne osnove, koja se sastoji od
finansijske autonomije autonomnih jedinica, a koja je u većini zemalja ograničena.
Sedmo, osim u nekadašnjem SSSR, drugoj Jugoslaviji i donekle Španiji, autonomne jedinice
kao takve ne učestvuju u radu centralnih organa države, one ne mogu kao takve učestvovati
u formiranju državne volje.
Osmo, jedinice teritorijalne autonomije, budući da se u njima autonomija ostvaruje u okviru
šire celine – države ili federalne jedinice – nalaze se pod nadzorom te celine. Taj nadzor
ostvaruju različiti državni organi, na različite načine i s različitim ovlašćenjima.
Deveto, osim u Italiji i Španiji, autonomne jedinice svuda su unele "asimetriju" u državno
uređenje odnosne zemlje.
Deseto, teritorijalna autonomija je u suštini kompromisni oblik oblik državnog uređenja.
Autonomija je uvedena u državama u kojima, s jedne strane, posebni teritorijalni kolektiviteti
nisu bili dovoljno jaki da izvojuju status federalne jedinice, ali su bili dovoljno jaki da se izbore
za teritorijalnu autonomiju i u kojima je s druge strane, centralna državna vlast, u interesu
očuvanja svog jedinstva i jedinstva državnog područja bila prisiljena da jednom svom delu
podari zakonodavnu autonomiju, a da njeno vršenje podvede pod svoj nadzor.
109. Pokrajinska autonomija u Republici Srbiji
U Republici Srbiji autonomne pokrajine organizovane su samo na delu njene teritorije, a ne
na celoj. Prema Ustavu Rep.Srbije "Republika Srbija ima Autonomnu pokrajinu Vojvodinu i
Autonomnu pokrajinu Kosovo i Metohija". U dve autonomne pokrajine ne funkcioniše isti tip
teritorijalne autonomije. Na Kosovu i Metohiji postoji "suštinska autonomija" koja se uređuje
"posebnim zakonom koji se donosi o postupku predviđenom za promenu ustava".
Ustavom je otvorena mogućnost obrazovanja i novih, pored onih u Ustavu navedenih,
autonomnih pokrajina, kao i ukidanja ili spajanja već osnovanih autonomnih pokrajina. Takve
promene teriotorijalne organizacije Republike Srbije mogu se vršiti po postupku za promenu
Ustava. Predlog za osnivanje novih ili ukidanje, odnosno spajanje postojećih autonomnih
pokrajina utvrđuju građani na referendumu, u skladu sa zakonom.
Ustav predviđa da se teritorija autonomnih pokrajina i uslovi pod kojima se može promeniti
granica između autonomnih pokrajina određuju zakonom.
Za dve autonomne pokrajine je izričito rečeno da su "autonomne teritorijalne zajednice
osnovane Ustavom, u kojima građani ostvaruju pravo na pokrajinsku autonomiju".
Autonomija dve autonomne pokrajine sastoji se u samostalnom obavljanju njihovog
delokruga preko organa koje biraju građani u autonomnoj pokrajini, tj. prema Ustavu
"autonomne pokrajine, u skladu sa Ustavom i svojim statutom, uređuju nadležnost, izbor,
organizaciju i rad organa i službi koje osnivaju".
Delokrug autonomnih pokrajina obuhvata izvorne i poverene poslove. Izvorni poslovi su
autonomna nadležnost pokrajine, koju ona samostalno obavlja, dok su povereni poslovi
državni poslovi koje Rep.Srbija poverava pokrajini na vršenje. Izvorna nadležnost autonomnih
pokrajina obuhvata ovlašćenja programskog, budžetskog, normativnog, izvršnog i
organizacionog karaktera.
U okviru ovlašćenja programskog karaktera, autonomna pokrajina preko svojih organa, u
skladu sa zakonom, uređuje pitanja od pokrajinskog značaja u oblasti prostornog planiranja i
razvoja.
Budžetska ovlašćenja obuhvataju donošenje budžeta i završnog računa autonomne
pokrajine. Autonomna pokrajina je autonomni finansijski subjekt, koji ima izvorne prihode za
finansiranje svoje nadležnosti i za obezbeđivanje sredstava jedinicama lokalne samouprave
za obavljanje poverenih poslova.
Normativna ovlašćenja autonomne pokrajine su ovlašćenja za donošenje odluka i opštih
akata, u skladu sa ustavom i zakonom, kojima se uređuju pitanja od pokrajinskog značaja u
oblasti poljoprivrede, vodoprivrede, šumarstva, lova, ribolova, turizma, ugostiteljstva, banja i
lečilišta, zaštite životne sredine... Autonomna pokrajina utvržuje svoje simbole i način
njihovog korišćenja. Odluke i opšti akti autonomne pokrajine moraju biti saglasni s ustavom,
zakonom i ostalim republičkim propisima. Najviši oblik normativnih ovlašćenja autonomne
pokrajine je statut autonomne pokrajine, koji donosi njena skupština, uz prethodnu
saglasnost Narodne skupštine.
Autonomna pokrajina ima dvojaka izvršna ovlašćenja. U njoj se preko organa autonomne
pokrajine izvršavaju zakoni, drugi propisi i opšti akti Rep. Srbije čije je izvršavanje povereno
organima autonomne pokrajine i donose propisi za njihovo izvršavanje kad je to zakonom
predviđeno, s jedne, i obezbeđuje izvršavanje pokrajinskih odluka i opštih akata, s druge
strane.
Organizaciona ovlašćenja su ovlašćenja za obrazovanje organa, organizacija i službi
autonomne pokrajine i za uređivanje njihove organizacije i rada. Osnovna struktura organa
pokrajine utvrđena je Ustavom Republike Srbije.
Autonomne pokrajine su Ustavom od 2006. dobile ovlašćenja da se ’staraju’ o ostvarivanju,
zaštiti i unapređivanju ljudskih i manjinskih prava u skladu sa zakonom. Zakon treba da
konkretizuje oblike ovakvog staranja o ostvarivanju ljudskih i manjinskih prava.
Bitno je naglasiti da izvorni delokrug autonomne pokrajine nije zaključen ustavnom
odredbom o nadležnosti autonomne pokrajine. On se može proširivati ili sužavati u zavisnosti
od kruga pojedinih pitanja od pokrajinskog značaja u globalno određenim oblastima u
Ustavu. Povereni delokrug autonomne pokrajine sastoji se od pojedinih poslova koje
Republika Srbija zakonom poveri autonomnoj pokrajini iz okvira svojih prava i dužnosti.
Poveravanje pojedinih poslova autonomnoj pokrajini samo je ustavna mogućnost, koja se
može izvršiti jedino zakonom.
Drugi ključni element pokrajinske autonomije su pokrajinski organi preko kojih pokrajina
obavlja svoje nadležnosti, kako izvorne tako i poverene. Ti organi nemaju karakter državnih
organa. Ustav RS od 2006. pominje samo jedan pokrajinski organ – skupštinu autonomne
pokrajine, za koju kaže da je ’najviši organ autonomne pokrajine’. Nju čine poslanici koji se
biraju na vreme od četiri godine, na neposrednim izborima tajnim glasanjem, u skladu sa
odlukom skupštine autonomne pokrajine. U skupštini autonomne pokrajine obezbeđuje se
srazmerna zastupljenost nacionalnih manjina u skladu sa zakonom.
Da pokrajinska autonomija funkcioniše u okviru Ustava, treba da posluže dva ustavna
instituta uvedena ustavom od 2006. To su:
1. Nadzor nad radom organa autonomne pokrajine mora biti prožet ustavnim
načelom prema kojem pravo na pokrajinsku autonomiju ’podleže samo nadzoru ustavnosti i
zakonitosti’. Ostvarujući to načelo, Vlada može pred Ustavnim sudom pokrenuti postupak za
ocenu ustavnosti ili zakonitosti odluke autonomne pokrajine, pre njenog stupanja na snagu, a
Ustavni sud može u tom slučaju, do donošenja svoje odluke, odložiti stupanje na snagu
osporene odluke autonomne pokrajine.
2. Zaštita pokrajinske autonomije ostvaruje se pred Ustavnim sudom dvojakim
ovlašćenjima organa određenog statutom autonomne pokrajine. Prvo ovlašćenje vezano je za
pravo žalbe Ustavnom sudu koji taj organ ima ako se pojedinačnim aktom ili radnjom
državnog organa ili organa jedinice lokalne samouprave onemogućava vršenje nadležnosti
autonomne pokrajine. Drugo ovlašćenje je vezano za pravo organa određenog statutom
autonomne pokrajine da pred Ustavnim sudom pokrene postupak za ocenu ustavnosti ili
zakonitosti zakona i drugog opšteg akta Republike Srbije ili opšteg akta jedinice lokalne
samouprave kojim se povređuje pravo na pokrajinsku autonomiju.
Najviši pravni aktpokrajinske autonomije je statut pokrajinske autonomije, koji je ustavna
kategorija. Njime se na osnovu ustav autvrđuju nadležnosti autonomne pokrajine, izbor,
organizacija i rad njenih organa i druga pitanja od interesa za autonomnu pokrajinu. Statut
pokrajine je po svojoj prirodi složen pravni akt, koji donosi skupština autonomne pokrajine, uz
prethodnu saglasnost Narodne skupštine.
Od dve autonomne jedinice donela je svoj statut Autonomna pokrajina Vojvodina."Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Forumas u usponu
Posts: 235
Joined: Sat Mar 14, 2009 3:56 pm
Top
Re: Ustavno pravo - skripta
by Ribica on Mon Nov 29, 2010 10:11 pm
110. ZNAČENJE I ELEMENTI POJMA „CIVILNO DRUŠTVO“
Smatra se da izraz „civilno društvo“ potiče još od engleskog političkog filozofa Džona Loka ,
koji je u svojoj političkoj filozofiji odvojio sferu građanskog društva od građanske vlasti.
Prema njemu društo je nezavisno i samostalno političko telo koje bira i kontroliše vlast. To
Njihovo korišćenje i raspolaganje je slobodno. Ta sloboda nije apsolutna vec je ograničena
Ustavom
3. zadružna svojina
Slobodno tržište jamči se Ustavnom odredbom u kojoj je utvrđena koncepcija ekonomskog
uređenja. Ustavom RS, se garantuje jednak položaj svih na tržištu. Zabranjeni su akti, koji su
u suprotnosti sa zakonom, kojima se ograničava slobodna konkurencija, stvaranjem
monopolskog položaja. Prava stečena ulaganjem kapitala na osnovu zakona, ne mogu
zakonom biti umanjena.
Sloboda privrednog delovanja zajemčena je Ustavom. Ona nije apsolutna, može se ograničiti
zakonom. U vezi sa tim su i prava stranaca :
1. strana fizička i pravna lica mogu steći svojinu na nepokretnosti u skladu sa zakonom ili
međunarodnim ugovorom
2. stranci mogu steći pravo koncesije na prirodnim dobrima i dobrima od opšteg interesa
Samostalnost privrednih subjekata je isto bitno obeležeje slobodne privrede. U Ustavu nije
određena njegova sadržina, ali obuhvata elemente koji su u ustavu, a to je da se preduzeća
slobodno organizuju, samostalni su u obavljanju delatnosti, povezivanju i udruživanju, imaju
isti položaj u pogledu privređivanja.
Element ekonomskog uređenja Republike Srbije je i zaštita potrošača.Članom 90. Ustav RS
štiti potrošače. Posebno su zabranjene radnje usmerene protiv zdravlja, bezbednosti i
privatnosti potrošača, kao i sve nečasne radnje na tržištu.
Elementi ekonomskog uređenja su i javne finansije. Porezi i prihodi su regulisani članom 91.
Ustava RS. Sredstva iz kojih se finansiraju nadležnosti R , autonomnih pokrajina i jedinice
lokalne samouprave obezbeđuju se iz poreza i drugih prihoda utvrđenih zakonom. Obaveza
plaćanja poreza i drugih dažbina je opšta i zasniva se na ekonomskoj moći obveznika.
Autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave imaju budžete u kojima moraju biti
prikazani svi prihodi i rashodi kojima se finansiraju njihove nadležnosti. Zakonom se utvrđuju
rokovi u kojima budžet mora biti usvojen i način privremenog finansiranja. Izvršavanje svih
budžeta kontroliše Državna revizorska institucija. Narodna skupština razmatra predlog
završnog računa budžeta po pribavljenom mišljenju Državne revizorske institucije.
Član 95. Ustava RS, posvećen Narodnoj banci Srbije, kaže da je Narodna banka Srbije
centralna banka RS, samostalna je i podleže nadzoru Narodne skupštine, kojoj i odgovara.
Njom rukovodi guverner, koga bira Narodna skupština. O Narodnoj banci Srbije se donosi
zakon. Državna revizorska institucija je najviši državni organ revizije javnih sredstava u RS,
samostalna je i podleže nadzoru Narodne skupštin , kojoj odgovara. O njoj se takođe donosi
zakon.
121. Različita shvatanja vladavine prava
Postoje tri različita shvatanja vladavine prava:
1. Prema liberalno demokratskom shvatanju, pojam vladavine prava nije vremenski i
prostorno ograničen, nego je to filozofska kategorija koja ima univerzalno i večito važenje.
Vladavina prava je merilo ispravnosti i valjanosti bilo kojeg pozitivno pravnpg poretka. Ovako
shvaćena vladavina prava iskazuje se više političkim nego pravnim načelima. Pa se ističe da
je vladavina prava sinonim za demokratsku zajednicu, da je ona poredak slobode i da se
njome obezbeđuje individualna sloboda.
Ovo svatanje se određuje i kao prirodnopravno shvatanje vladavine prava. Vladavina prava
je nešto više od vladavine važećeg ustava i važećih zakona, ona je poredak slobode.
Vladavina prava je učenje o tome kakvo pravo treba da bude i kakva bi svojstva ustav i
zakoni trebalo da imaju.
Fridrih Hajek smatra da vladavina prava nije vladavina konkretnih zakona, negoje vladavina
onog što zakoni treba da budu, ona je ’metapravna doktrina ili politički ideal’. Taj ideal je
ostvarljiv i vladavina prava postoji u stvarnosti u meri u kojoj mu se pozitivni zakonodavac
približava i sledi ga.
Kosta Čavoški je mišljenja da ’vladavina prava ne predstavlja vladavinu bilo kakvih pozitivnih
zakona nezavisno od stvarne sadržine koju oni mogu da imaju, već vladavinu onoga što
zakoni treba da budu’.
2. Prema pozitivističkom shvatanju, pitanje valjanosti prava svodi se na formalnu zakonitost
akata državne vlasti. Nema nikakvih metapravnih, ekstrapravnih merila za ocenu valjanosti i
ispravnosti važećeg prava. Ovakvo shvatanje naziva se još formalističko i legalističko, jer se
prema njemu vladavina prava svodi na puku usaglašenost pravnih akata manje pravne
snage sa pravnim aktima veće pravne snage i na saglasnost organa vlasti i pojedinaca
pozitivnom pravu, nezavisno od toga kakva mu je sadržina.
Prema ovom shvatanju, pravna država suprostavlja se policijskoj državi. U pravnoj državi
uprava je potčinjena zakonu, isto ako i sudstvo. Osnov vršenja upravne vlasti mora biti
specifičan upravni akt, koji je donesen na osnovu zakona. Pojedinac ima položaj građanina,
koji raspolaže subjektivnim javnim pravima, putem kojih uzima učešće u javnim poslovima i
po osnovu kojih uživa zaštitu države od samovolje njenih organa.
Rodončelnik pravnog pozitivizma je Hans Kelzen.
3. Vladavina prava znači vladavinu pozitivnopravnog poretka određenih svojstava. Vladavina
prava znači ograničenu vlast, ali državna vlast mora biti ograničena u ustavu i zakonima
nedvosmisleno formulisanim pravilima koja isključuju koncentraciju vlasti na jednom mestu,
samovolju vlasti, ili zadiranje vlasti u oblast ljudskih i građanskih sloboda i prava. Takva
pravila moraju biti izričito formulisana u pozitivnom pravu.
Dajsi je vladavinu prava odredio kao ’fundamentalno načelo’ britanskog ustava, razloživši ga
na tri posebna načela. Prvo je apsolutna suprematija ili prevlast zakona nad arbitrernom
vlašću. Drugo načelo je jednakost pred zakonom koji je isti za svakog. Treće se odnosi na
postojanje ustavnog prava tj. pravila koja su u stranim državama izražena u pisanom ustavu,
koji nije izvor, nego je posledica ljudskih i građanskih prava, koja utvrđuju i sprovode ih
sudovi.
122. Načela i institucije vladavine prava
Postoji nekoliko načela i institucija koje pozitivno pravo treba da sadrži da bi se taj
pozitivnopravni poredak okvalifikovao kao poredak vladavine prava.
1. Legitimnost vlasti – Državna vlast tj. njeni organi, treba da budu demokratski ustanovljeni.
Državna vlast treba da izražava stvarnu volju građana, tj. ona treba da bude izraz pristanka
naroda na slobodnim i neposrednim izborima u političkoj konkurenciji u kojoj su sve političke
snage imale jednake mogućnosti za pridobijanje javnog mnjenja.
Legitimnost vlasti obuhvata sledeća načela ustanovljavanja organa vlasti, pre svega
parlamenta:
- opštost biračkog prava - podrazumeva nemogućnost isključivanja pojedinih kategorija
građana iz uživanja biračkog prava
- jednakost biračkog prava – znači da nosioci biračkog prava imaju jednak glas
- neposrednost izbora – znači da birači biraju svoje predstavnike neposredno i da nikakvo
predstavništvo birača ne može birati narodne predstavnike
- sloboda izbora – podrazumeva isključivanje svih vrsta pritisaka na birače i uopšte uticaja na
njih u cilju preinačavanja njihove volje
- tajnost glasanja – je garantija slobode opredeljivanja birača na izborima i ona znači da niko
nema pravo da od birača traži da se izjasni za koga je glasao i da li je opet glasao.
2. Podela vlasti – znači da nema usredsređivanja vlasti kao jednog organa, niti mešanja
vlasti. Ravnomernim raspoređivanjem vlasti na više nosilaca postiže se ravnoteža vlasti i
uspostavlja vladavina zakona umesto vladavine ljudi.
3. Nezavisnost sudstva – Nezavisni sudovi su arbitri u svim vrstama pravnih sporova,
uključujući i upravne sporove u kojima je tužena strana država, tj. sudsku kontrolu
zakonitosti upravnih akata. Bitno je da i zakoni kao i upravni akti podležu sudskoj kontroli.
Nezavisnost sudstva znači i nezavisnost sudija, koja se obezbeđuje posebnim sistemom
izbora i stalnošću sudija.
4. Ustavnost i zakonitost (načelo legaliteta) – Suština načela legaliteta leži u vladavini
objektivne volje, izražene u ustavu i zakonima, koji unapred propisujući pravila ponašanja
vlasti isključuju samovolju pojedinca i voluntarizam. To načelo znači da se građani ne
pokoravaju ličnoj volji drugih ljudi, nego bezličnim pravilima koja važe za sve građane
podjednako. Posebno se rad državnih organa mora zasnivati na ustavu, zakonu i zakonito
donesenim propisima.
5. Ustavna jemstva ljudskih i građanskih prava – Ljudska i građanska prava i slobode su
istovremeno sredstva ograničavanja državne vlasti i osnov celokupnog pravnog poretka.
Kako se ljudska prava ne bi jednim aktom davala, a drugim oduzimala, u ustavu je
neophodno ustanoviti kao pravilo njihovo neposredno ostvarivanje na osnovu ustava, da se
obim ljudskih prava ne bi mogao sužavati zakonima. Za ostvarivanje ustavom proglašenih
ljudskih prava od posebnog značaja je postojanje kontrole zakonitosti nad aktima uprave,
pošto je osnovna funkcija uprave primena prava.
6. Sloboda privrede i privredne aktivnosti – Privreda je slobodna kada se odvija po njoj
svojstvenim privrednim zakonima, čije delovanje ne mogu odstranjivati niti sputavati zakoni
države. Zakoni države mogu samo olakšavati i podsticati delovanje ekonomskih zakona, a
nipošto ne mogu ići protiv njih. Privredni život treba da se odvija na načelu samoregulisanja.
Ustav mora ustanoviti načelo samoograničenja države u oblasti privrede."Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Forumas u usponu
Posts: 235
Joined: Sat Mar 14, 2009 3:56 pm
Top
Re: Ustavno pravo - skripta
by Ribica on Mon Nov 29, 2010 10:12 pm
123. Sudska vlast, sud i sudije
Sudska vlast – grana državne vlasti koja autoritativno, snagom državne vlasti, rešava
sporove o pravu.
U nadležnosti sudske vlasti je da autoritativno kaže šta su zakon, pravo i pravda i da izriče, a
u nekim sistemima vlasti i da primenjuje sankcije.