UPP1

1.POJAM I VRSTE UPRAVNOG POSTUPKA Upravni postupak je postupak donošenja upravnih akata. Kao što se u građankom (parničnom) postupku riješavaju građanske stvari (npr. naknada štete) a u krivičnom postupku krivične stvari tako se u upravnom postupku riješavaju upravne stvari (npr. odlučivanje o pravima ili obavezama u pojedinačnom slučaju). U tom smislu pod upravnim postupkom podrazumijevaju se proceduralna pravna pravila koja se primjenjuju u vezi sa donošenjem odluka u upravnim stvarima. Treba praviti razliku između: 1)materijalno-pravne norme sadržane su u tzv. materijalnim zakonima (propisima), njima su određena osnovna prava i obaveze građana, pravnih lica i drugih pravnih subjekata (npr. ZPIO). 2)formalno-pravne norme sadržane su u tzv.procesnim zakonima (propisima), njima se određuje način postupanja i preduzimanja radnji od strane ovlašćenih organa u vezi sa primjenom materijalno-pravnih normi. ZUP je tipičan opšti upravni procesni zakon. On ne određuje postojanje konkretnog prava ili obaveze već propisuje postupak ostvarenja tog prava odnosno utvrđivanja te obaveze. ZUP se primjenjuje (domašaj) uvijek kada se riješavaju upravne stvari nezavisno od toga koji ih subjekt riješava. Međutim u svom domašaju ZUP ima tri značajna ograničenja: 1)Ne proteže se na situacije koje se odnose na upravne propise što znači da se on u postupku donošenja ne primjenjuje ( ZODU ili uredbe vlade). 2)Ne proteže se na situacije kada se donose drugi pojedinačni materijalni akti (vođenje službene evidencije) ili vrše neke radnje (prinudne radnje). 3)Lex specialis derogat legi generali.

Prema situacijama u kojima se primjenjuje razlikuju se: 1)Opšti upravni postupak podrazumijeva jedinstvena opšta pravila upravnog postupanja u procesu donošenja upravnih akata. 2)Posebni upravni postupak ili bolje reći posebni upravni postupci podrazumijevaju posebna pravila upravnog postupanja u procesu donošenja upravnih akata, predstavlja odstupanje od opšteg upravnog postupka. Odnos između posebnog i opšteg upravnog postupka je takav da postojanje posebnog upravnog postupka isključuje primjenu pravila opšteg upravnog postupka prema rimskom principu lex specialis derogat legi generali, dok će se u onim situacijama u kojima pravila posebnog postupka nijesu isključila primjenu opšteg primjenjivati pravila opšteg upravnog postupka kao dopunska tzv. supsidijarna primjena zakona.

2. NASTANAK I RAZVOJ OPŠTEG UPRAVNOG POSTUPKA Sveobuhvatna zakonska regulacija pravila upravnog postupka, manje više po analogiji sa kodifikacijama parničke procedure, izvršena je prvi put 1925. godine u Austriji. Donošenjem ovog zakona koji na opšti način reguliše sva pitanja u vezi sa upravnom procesdurom nastaje tzv. opšti upravni postupak. Danas se mogu razlikovati tri sistema pravnog regulisanja upravnog postupka: 1)Pravni sistemi koji upravni postupak ne tretiraju kao posebnu vrstu pravne procedure (Francuska i Njemačka), 2)Pravni sistemi u kojima je upravni postupak na opšti način zakonski regulisan kao posebna vrsta pravne procedure koja se razlikuje od sudske procedure a posebno i od parničnog postuka (Austrija, Poljska, SAD, Španija, Mađarska), 3)Mješoviti pravni sistemi (Engleska, Italija, Portugal) u kojima i ako ne postoje pravila o opštem upravnom postupku postoje oblici pravne regulacije pojedinih instituta upravnog postupka. Kraljevina Jugoslavija donijela je ZUP 1930 godine. Projekat ovog zakona prema uzoru na austrijski zakon izadio je zagrebački profesor upravnog prava Ivo Krbek. Stvaranjem jugoslovenske države posle drugog svjetskog rada ukinut je ZUP iz 1930 godine. Međutim ovaj zakon nije ukinut na izričit način već je njegovo pravno dejstvo prestalo na osnovu zakona o Nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 06.04.1941 godine i za vrijeme neprijateljske okupacije. Drugi jugoslovenski ZUP donijet je 1956 godine. Ovaj drugi zakon u suštini je preuzeo sve bitne odredbe i institute prvog zakona ali su dodate i mnoge druge (posebne odredbe o načelima upravnog postupka). Kao rezultat toga ovaj zakon sa 303 člana postao je najobimniji zakon ove vrste u svijetu. Za njega se kaže da predstavlja kodeks jer je njime kodifikovana cjelokupna upravna procedura. Najnoviji treći po redu jugoslovenski ZUP stupio je na snagu 11.07.1997 godine. Nova pravna situacija u odnosu na zakonodavstvo u oblasti upravnog postupka nastaje usvajanjem ustavne povelje državne zajednice SCG i u tom smislu prestao je da važi ZUP iz 1997 godine. Prema ustavnoj povelji zakoni SRJ u poslovima SCG primjenjivaće se kao zakoni SCG. Zakoni SRJ izvan poslova SCG primjenjivaće se kao zakoni država članica dok države članice ne donesu nove propise, osim zakona za koje skupština države članice odluči da se ne primjenjuju. Crna Gora je donijela svoj ZUP 28.10.2003 godine, dok Srbija nije tako da kod njih važi stari zakon.

3.OSNOVNA NAČELA OPŠTEG UPRAVNOG POSTUPKA Načela su najopštija pravna pravila koja se primjenjuju u situacijama kada postoji dilema da li treba primijeniti neku odredbu zakona ili ne (npr. da li je žalba dopuštena ili ne). U slučaju da neka dilema postoji ima se primijeniti pravilo koje proističe iz načela (npr. da li je žalba dopuštena). Načela u upravnom postupku mogu se podijeliti na opšta i osnovna načela, u smislu da su opšta načela ona koja važe za cio pravni sistem (načelo zakonitosti, javnosti, efikasnosti i dr.), odnosno u smislu da su osnovna načela ona koja posebno važe za upravni postupak (načelo pravnosnažnosti, načelo zaštite prava stranke i javnog interesa i dr.). Poneka od ovih načela mogu se preklapati tako da predstavljaju opšta načela pravnog sistema i osnovna načela upravnog postupka (npr. načelo zakonitosti i načelo prava na žalbu).

4.NAČELO ZAKONITOSTI I NAČELO SAMOSTALNOSTI U RIJEŠAVANJU Državni organi, organi lokalne samouprave, kao i ustanove i druga pravna lica koji postupaju u upravnim stvarima rješavaju na osnovu zakona i drugih propisa. Nekada je materijalnopravnim propisom organu dato ovlašćenje da riješava po slobodnoj ocjeni, a to se najčešće čini formulacijom „može“. To pravo ne znači apsolutnu slobodu, jer u tom slučaju organ mora odlučivati u granicama datih ovlašćenja i u skladu sa ciljem u kome je ovlašćenje dato, a uobrazloženju donijetof riješenja mora obrazložiti razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja riješenja. Načelo zakonitosti podrazumijeva materijalnopravnu (da je pravilno primjenjen materijalni zakon) i formalnopravnu zakonitost upravnih akata (da su poštovana proceduralna zakonska pravila u pogledu nadležnosti, postupka i forme akta), kao i da je posebno u slučaju donošenja upravnog akta po slobodnoj ocjeni taj akt donijet na osnovu posebnih ovlašćenja za postupanje po slobodnoj ocjeni i da je slobodna ocjena upotrijebljena u skladu sa ciljem u kojem je to ovlašćenje dato. Ukoliko to nije slučaj upravni akt- riješenje je nezakonit. Značaj ovog načela je da se mora poštovati zakonom propisani postupak i donijeti zakonito riješenje, jer stranka mora unaprijed znati u kojem postupku će se odlučivati o njenim pravima, obavezama i interesima, te da odluka neće zavisiti od stava pojedinca. Nepoštovanje ovog načela povlači poništavanje donijetog riješenja od strane drugostepenog organa odnosno uda u upravnom sporu.

-Organ vodi postupak i donosi rješenje samostalno, u okviru ovlašcenja utvrdenog zakonom, odnosno drugim propisom. Ovlašceno službeno lice samostalno utvrduje cinjenice i okolnosti i na osnovu utvrdenih cinjenica i

okolnosti primjenjuje propise na konkretan slucaj. Samostalnost ne znači samovolju jer je službeno lice pri tome ograničeno zakonom a njegova zaključivanja podliježu kontroli u postupku po žalbi i u upravnom sporu. Samo izričito materijalnopravnim propisom može biti ograničeno ovo načelo. To je slučaj kada je zakonom propisano da riješenje donosi jedan organ uz prethodnu saglasnost tj. odobrenje drugog organa.

5.NAČELO ZAŠTITE PRAVA GRAĐANA I ZAŠTITE JAVNOG INTERESA I NAČELO EFIKASNOSTI I NAČELO EKONOMIČNOSTI POSTUPKANačelo zaštite prava građana i zaštita javnog interesa - Pri vodenju postupka i rješavanju u upravnim stvarima, organi su dužni strankama omoguciti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava i pravne interese, vodeci racuna da ostvarivanje njihovih prava i pravnih interesa ne bude na štetu prava i pravnih interesa drugih lica, niti u suprotnosti sa zakonom utvrdenim javnim interesom.Kada ovlašceno službeno lice, s obzirom na postojece cinjenicno stanje, saznaili ocijeni da stranka ili drugi ucesnik u postupku ima osnova za ostvarivanje nekog prava ili pravnog interesa upozorice ih na to. Ako se na osnovu zakona strankama i drugim ucesnicima u postupku nalažu obaveze, prema njima ce se primjenjivati mjere predvidene propisima koje su za njih povoljnije, ako se takvim mjerama postiže cilj zakona.Načelo efikasnosti - Organi koji vode postupak, odnosno rješavaju u upravnim stvarima dužni su da obezbijede uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa fizickih lica, pravnih lica ili drugih stranaka. To znači da u jednom razumnom roku mora donijeti zakonito riješenje a da stranka pri tome bude izložena samo neophodnim radnjama i troškovima. U cilju ostvarivanja ovog načela dato je ovlašćenje prvostepenom prganu da u postupku po žalbi otkloni svoje propuste i svoje riješenje zmijenoi novim zakonitim riješenjem, a takvo ovlašćenje dato je nadležnom organu i povodom pokretanja upravnog spora.Načelo ekonomičnosti postupka - Postupak se mora voditi bez odugovlacenja i sa što manje troškova za stranku i druge ucesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno i potpuno utvrdivanje cinjenicnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. U cilju ostvarivanja ovog načela ZUP propisuje mogućnost korišćenja informacione tehnologije u dostavljanju, održavanju usmene rasprave, što sve treba da doprinese ubrzanju postupka i smanjenju troškova.

6.NAČELO MATERIJALNE ISTINE, NAČELO SASLUŠANJA STRANKE I NAČELO SLOBODNE OCJENE DOKAZANačelo materijalne istine – U postupku se moraju utvrditi pravilno i potpuno sve cinjenice i okolnosti koje su od znacaja za donošenje zakonitog rješenja (odlucujuce cinjenice). U drugim pravima umjesto načela materijalen istine usvojeno je načelo formalne istine prema kojem postoje određene situacije koje

se na osnovu zakonskih pretpostavki smatraju istinitim (npr. izjava dva svjedoka, alibi). Ovo načelo vezano je za načelo zakonitosti u tom smislu što je za donošenje zakonitog i pravilnog riješenja nužno prethodno utvrditi materijalnu istinu. ZUP posebno propisuje da se riješenje donosi na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, da se sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za riješavanje moraju utvrditi prije donošenja riješenja, da je utvrđivanje odlučnih činjenica nužno bez obzira na to da li se vrši u skraćenom ili posebnom ispitnom postupku, da ovlašćena službena osoba odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema slobodnom uvjerenju ali na osnovu savjesnosti i brižljivog ocjenjivanja svakog dokaza posebno i svih zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Greška u činjeničnom stanju predstavlja poseban slučaj nezakonitosti. Načelo saslušanja stranaka - Prije donošenja rješenja stranci se mora omoguciti da se izjasni o cinjenicama i okolnostima koje su od znacaja za donošenje rješenja. Rješenje se može donijeti bez prethodnog saslušanja stranke samo u slucajevima u kojima je to zakonom dopušteno. Ovo načelo predstavlja primjenu principa audiatur et altera pars. Stranka izjavu po pravilu daje usmeno ali kada se radi o složenoj upravnoj stvari može joj se naložiti da podnese pisanu izjavu a to joj se može dozvoliti i na njen zahtjev. U ispitnom postupku stranka može da daje podatke, da pobija tačnost navoda koji se ne slažu sa njenim navodima, da se izjasni o stavljenim prijedlozima i ponuđenim dokazima, da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima. Na pravo da stavlja primjedbe u ispitnom postupku stranka mora biti upoznata od strane službenog lica i upozorena da će ukoliko ne stavi primjedbe smatrati da istih nema. U slučaju povrede ovog načela postoji mogućnost upotrebe redovnih (žalbe) i vandrednih pravnih sredstava (npr. prijedlog za ponavljanje postupka) kao i vođenje upravnog spora.Načelo slobodne ocjene dokaza - Koje ce cinjenice uzeti kao dokazane odlucuje ovlašceno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Od ovog načela postoji jedno značajno odstupanje koje se odnosi na dokaznu snagu javnih isprava. Pretpostavka tačnosti kod javnih isprava je oboriva pretpostavka (presuptio legis). Njihova dokazna snaga je jača u odnosu na sva ostala dokazna sredstva. Teret dokazivanja je na onome ko tvrdi da javna isprava ima nedostataka i da nije valjana.

7.PRAVO NA ŽALBU – NAČELO DVOSTEPENOSTIProtiv rješenja donešenog u prvom stepenu stranka ima pravo na žalbu. Samo zakonom može se propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nijedopuštena i to ako je na drugi nacin obezbijeđena zaštita prava i pravnih interesa stranke, odnosno zaštita zakonitosti. Protiv rješenja donešenog u drugom stepenu žalba nije dopuštena.

8.DUŽNOST STRANKE DA GOVORI ISTINUU postupku stranke su dužne da govore istinu i da ne zloupotrebljavaju pravakoja su im priznata ovim ili drugim zakonom, odnosno propisom organa lokalne samouprave. Organ mora sprijeciti svaku zloupotrebu prava koja stranka ima u postupku. Ukoliko stranka svojim neistinitim navodima organ dovede u zabludu i na taj način izdejstvuje za sebe povoljno riješenje, organ ima ovlašćenje da po službenoj dužnosti u ponovljenom postupku takvo riješenje poništi ili ukine. Takvo riješenje može biti oglašeno ništavim.

9.POMOĆ NEUKOJ STRANCI I UPOTREA JEZIKAOrgan koji vodi postupak starace se da neznanje i neukost stranke i drugih ucesnika u postupku ne budu na štetu prava koja im po zakonu pripadaju. Ovo načelo obavezuje ovlašćeno službeno lice da s obzirom na postojeće činjenično stanje sazna ili ocjeni da stranka ili drugi učesnik u postupku ima za ostvarenje nekog prava ili interesa da na to upozori stranku.Organ vodi postupak na jeziku koji je Ustavom propisan kao službeni jezik uRepublici Crnoj Gori, a ravnopravno je cirilicno i latinicno pismo. U opštinama u kojima vecinu ili znacajan dio cine pripadnici nacionalnih i etnickih grupa u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma u skladu sa Ustavom i posebnim zakonom. Ako se postupak ne vodi na jeziku stranke odnosno drugih ucesnika u postupku koji su državljani Republike Crne Gore obezbijedice im se preko tumaca prevodenje toka postupka na njihov jezik, kao i dostavljanje poziva i drugih pismena na njihovom jeziku i pismu. Stranke i drugi ucesnici u postupku koji nijesu državljani Republike Crne Gore imaju pravo da tok postupka prate preko tumaca i da u tom postupku upotrebljavaju svoj jezik. Nepoštovanje ovog načela predstavlja bitnu povredu pravila upravnog postupka koja za posljedicu ima poništenje riješenja.

10.NADLEŽNOST ZA VOĐENJE UPRAVNOG POSTUPKAUobičajno je da se nadležnost određuje kao pravo i dužnost nekog organa da odlučuje o konkretnim stvarima na određenom području. Određivanje nadležnosti u upravnom postupku predstavlja tzv. prinudno pravo (ius cogens) što znači da se nadležnost ne može određivati sporazumno između učesnika u upravnom postupku niti je može određivati sam organ. Organ koji vodi postupak obavezan je da po službenoj dužnosti u svakom trenutku postupka vodi računa o svojoj nadležnosti. Pravila o nadležnosti su veoma stroga i svako njihovo nepoštovanje dovodi do formalne nezakonitosti riješenja. Protiv odluke u upravnom postupku donijetih od strane nenadležnih organa ZUP predviđa mogućnost korišćenja redovnih (žalba) i vandrednih pravnih sredstava (poništaj riješenja po osnovu službenog nadzora) a moguće je i pokrenuti i upravni spor. Opšta pretpostavka nadležnosti za vođenje upravnog postupka je u korist organa uprave u smislu da je u upravnim stvarima nadležan odgovarajući organ uprave,

osim ako je zakonom određena nadležnost drugog državnog organa ili organa lokalne samouprave ili preduzeća, ustanove ili druge organizacije ukoliko su im povjerena javna ovlašćenja. Mogu se razlikovati dvije osnovne vrste nadležnosti i to stvarna i mjesna nadležnost.1.STVARNA NADLEŽNOST - je pravo i dužnost jednog organa da vodi postupak i riješava o stvarima s obzirom na prirodu materije na koju se upravna stvar odnosi. U okviru stvarne nadležnosti mogu se razlikovati pojedini njeni posebni modaliteti i to:a)Delegacija nadležnosti označava ovlašćenje jednog organa da riješavanje izvjesnih poslova iz svoje stvarne nadležnosti prenese odnosno povjeri drugim najčešće nižim organima. Osim delegacije nadležnosti moguća je i tzv. subdelegacija nadležnosti tj. dalje prenošenje ovlašćenja sa organa na koji je prenijeto ovlašćenje na drugi organ i ako je predviđena vrši se po istim pravilima kao i delegacija nadležnosti.b)Supstitucija (devolucija ili avokacija) nadležnosti označava ovlašćenje jednog organa da izvjesnu stvar iz nadležnosti drugog organa uzme u svoju nadležnost. Prema ZUP supstitucija nadležnosti je načelno zabranjena tako da nijedan organ ne može preuzeti određenu upravnu iz nadležnosti drugog organa osima ako je to zakonom predviđeno i pod uslovima predviđenim tim zakonom. Poseban oblik principa supstitucije izražen kao princip devolucije javlja se u vezi sa riješavanjem po žalbi. Prema ovom principu o žalbi ne riješava orga koji je donio riješenje koje se žalbom napada (uz izuzetak u vezi sa tzv. radom prvostepenog organa po žalbi) već o žalbi riješava drugi tj. drugostepeni organ. U tom smislu se kaže da žalba ima devolutivno dejstvo tj. da njenim izjavljivanjem riješavanje predmeta prelazi iz nadležnosti jednog u nadležnost drugog (višeg) organa.c)Rekvizicija nadležnosti je slična delegaciji nadležnosti s tom razlikom što organ koji je rekvirirao nadležnost ne obavlja u cjelini posao iz nadležnosti drugog organa već samo određeni dio posla ili pojedine procesne radnje. Iako ZUP ne predviđa rekviziciju može se reći da se ona na određen način javlja u vezi sa pravilom o tzv. pravnoj pomoći u upravnom postupku.d)Funkcionalna nadležnost je bliže određivanje stvarne nadležnosti u smislu tačnog označavanja organa ili organizacione jedinice u okviru jednog organa kome se stavlja u nadležnost riješavanje konkretne upravne stvari (npr. funkcionalna stvarna nadležnost ministarstva za unutrašnje poslove je da vrši kontrolu bezbijednosti u saobraćaju, bezbijednost, režim i kontrolu prelaženja državne granice)2.MJESNA NADLEŽNOST - je pravo i dužnost jednog organa da vodi postupak i riješava o stvari s obzirom na područje (teritoriju). Na osnovu mjesne nadležnosti vrši se razgraničenje organa koji su stvarno nadležni za riješavanje istih upravnih stvari. Mjesna nadležnost određuje se kako po propisima o političko-teritorijalnoj podjeli tako i po propisima o organizaciji pojedinih organa. Djelokrug je pojam koji je veoma srodan pojmu nadležnosti. Djelokrug

označava stvarni (faktički) krug poslova koji su povjereni nekom organu uprave zakonom ili uredbom vlade. Moglo bi se raći da nadležnost i djelokrug predstavljaju dvije strane iste medalje u tom smislu što je nadležnost po svojoj suštini pravni pojam dok je djelokrug po svojoj suštini faktički pojam (kao krug stvarnih poslova koji se obavljaju). Zato se i kaže da je organ nadležan da obavlja poslove iz svog djelokruga.Ukoliko organi koji vode postupak ne mogu u pogledu pojedinih stvari da odrede ko je od njih u konkretnom slučaju nadležan da donese riješenje može doći do sukoba nadležnosti. Sukob nadležnosti može biti pozitivan ili negativan. Pozitivan postoji onda kada dva ili više organa smatraju da su baš oni nadležni za riješavanje u jednoj upravnoj stvari, dok suprotno tome negativan postoji kada dva ili više organa smatraju da oni nijesu nadležni za riješavanje u jednoj upravnoj stvari. Posljedica pozitivnog sukoba je izvjestan poremećaj u raspodjeli poslova organa, a posljedica negativnog sukoba je nepovoljna situacija za stranku koja ne može da ostvari neko pravo ili pravni interes. Osnovno je pravilo da sukob nadležnosti između dva organa uprave riješava zajednički viši organ u odnosu na one organe kod kojih je došlo do sukoba nadležnosti, a da sukob nadležnosti između organa uprave i sudova riješava ustavni sud. Protiv riješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti stranka ne može izjaviti posebnu žalbu niti voditi upravni spor. Ako organ u sukobu smatra da mu je riješenjem kojim je odlučeno o sukobu nadležnosti povrijeđeno kakvo pravo može izjaviti žalbu. Ako je o sukobu riješio sud ili vlada žalba nije dopuštena.Od sukoba nadležnosti treba razlikovati sticaj nadležnosti što znači da su dva ili više organa prema izričitim propisima istovremeno nadležna za riješavanje u nekoj upravnoj stvari. Pošto sticaj nadležnosti nije sukob nadležnosti on se ne riješava prema pravilima o riješavanju sukoba nadležnosti već prema posebnim pravilima (tzv. kolizione norme) n osnovu kojih se u konkretnom slučaju vrši razgraničenje koji će organ biti nadležan. U slučaju sticanja nadležnosti (npr. kod vođenja upravnog postupka koji se odnosi na nepokretnost) pravilo je da s pbzirom da su dva ili više organa istovremeno nadležna, postupak vodi onaj koji ga je prvi započeo (prior tempore, prior iure) ili se nadležni organi mogu sporazumjeti koji će od njih voditi postupak.

11.ODREĐIVANJE STVARNE NADLEŽNOSTI PO ZUP-uKako se stvarna nadležnost određuje prema materijalnim zakonima za pojedinu upravnu oblast (npr. zakon o patentima) to važi osnovno pravilo da ZUP ne određuje stvarnu nadležnost organa za vođenje upravnog postupka. Tako prema ZUP stvarna andležnost za riješavanje u upravnom postupku određuje se po propisima kojima se uređuje određena upravna oblast ili se određuje nadležnost pojedinih organa. Za riješavanje u upravnim stvarima u prvom stepenu stvarno su nadležni organi određeni zakonom ili drugim propisom. Organ ne može preuzeti određenu upravnu stvar iz nadležnosti drugog organa i sam je riješiti osim ako je to zakonom predviđeno i pod uslovima propisanim tim zakonom.

Organ nadležan za riješavanje u određenoj upravnoj stvari može na osnovu zakonskog ovlašćenja prenijeti riješavanje u toj stvari na drugi organ. Ako propisima nije određeno koji je organ uprave stvarno nadležan za riješavanje u određenoj upravnoj stvari,a to se ne može utvrditi ni po prirodi stvari, takva upravna stvar spada u nadležnost organa uprave koji je nadležan za poslove opšte uprave.

12.ODREĐIVANJE MJESNE NADLEŽNOSTI PREMA ZUP-uPrema ZUP mjesna nadležnost određuje se po propisima o političko-teritorijalnoj podjeli i po propisima o organizaciji pojedinih organa. ZUP određuje mjesnu nadležnost na sledeći način:1)u upravnim stvarima koje se odnose na nepokretnost (npr. zgrada, zemljište)- prema mjestu u kome se ona nalazi.2)u upravnim stvarima koje se odnose na poslove iz nadležnosti državnogorgana, kao i u upravnim stvarima koje se odnose na djelatnost privrednog društva ili drugog oblika vršenja privredne djelatnosti ili drugog pravnog lica - prema sjedištu državnog organa, privrednog društva ili drugog oblika vršenja privredne djelatnosti ili drugog pravnog lica.3)u upravnim stvarima koje se odnose na djelatnost dijela privrednog društva ilidrugog oblika vršenja privredne djelatnosti ili drugog pravnog lica kada ono obavlja djelatnost van svog sjedišta - prema mjestu obavljanja djelatnosti tog dijela privrednog društva ili drugog oblika vršenja privredne djelatnosti ili drugog pravnog lica.4)u upravnim stvarima koje se odnose na djelatnost preduzetnika ili drugog fizickog lica koje profesionalno obavlja ili treba da obavlja djelatnost, a nema svojstvo preduzetnika - prema sjedištu, odnosno prema mjestu u kome se djelatnost obavlja ili treba da se obavlja.5)u ostalim upravnim stvarima - prema prebivalištu stranke. Kada ima više stranaka, nadležnost se odreduje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivalište u Crnoj Gori, nadležnost se odreduje prema njenom boravištu, a ako nema ni boravišta - prema njenom posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu u Crnoj Gori.6)ako se mjesna nadležnost ne može odrediti na ovaj način odreduje se prema mjestu u kome je nastao povod za vodenje postupka.U upravnim stvarima koje se odnose na brod ili vazduhoplov ili u kojima jepovod za vodenje postupka nastao na brodu ili vazduhoplovu, mjesna nadležnost se odreduje prema maticnoj luci broda, odnosno maticnom pristaništu vazduhoplova. Ako su istovremeno mjesno nadležna dva ili više organa, nadležan će biti organ koji je prvi pokrenuo postupak ili se oni mogu sporazumjeti koji će od njih voditi postupak. Organ koji je pokrenuo postupak kao mjesno nadležan zadržava nadležnost i kada u toku postupka nastupe okolnosti prema kojima bi bio mjesno nadležan drugi organ. Organ koji je pokrenuo postupak može ustupiti predmet organu koji je prema novim

okolnostima postao mjesno nadležan ako se time znatno olakšava postupak, narocito za stranku. Organ pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost. Stvarna i mjesna nadležnost ne mogu se mijenjati dogovorom stranaka, dogovorom organa i stranaka, niti dogovorom organa, ako zakonom nije drukcije odredeno.

13.IZUZEĆE SLUŽBENOG LICARadi ostvarivanja objektivnosti u vođenju upravnog postupka i nepristrasnosti u donošenju riješenja ZUP predviđa mogućnost izuzeća službenog lica koje vodi postupak. Postoje dvije vrste izuzeća i to obavezno i fakultativno (neobavezno) izuzeće. Obavezno izuzeće propisano je zakonom ex lege i mora se sprovesti čim se utvrde zakonom predviđeni uslovi. Fakultativno izuzeće nije obavezno i sprovešće se samo ako se u konkretnoj situaciji proijeni da bi izuzeće prema okolnostima slučaja bilo neophodno da se obezbijedi potrebna objektivnost i nepristrasnost službenog lica. Dva su modaliteta sumnje u objektivnost i nepristrasnost službenog lica po ovom osnovu: pretjerani animozitet ili pretjerani afinitet.Prema ZUP službeno lice koje rješava u upravnim stvarima ili obavlja pojedine radnje u postupku izuzece se ako je:1) u predmetu u kome se vodi postupak stranka, saovlašcenik, odnosno saobveznik, svjedok, vještak, punomocnik ili zakonski zastupnik stranke (interesna inkompatibilnost).2) sa strankom, zastupnikom ili punomocnikom stranke srodnik po krvi u pravojliniji, a u pobocnoj liniji do cetvrtog stepena zakljucno, bracni ili vanbracni drug ili srodnik po tazbini do drugog stepena zakljucno, cak i onda kada je bracna, odnosno vanbracna zajednica prestala (inkompatibilnost po srodstvu).3) sa strankom, zastupnikom ili punomocnikom stranke u odnosu staraoca, usvojioca, usvojenika ili hranioca (inkompatibilnost koja je izjednačena sa srodstvom).4) u prvostepenom postupku ucestvovalo u vodenju postupka ili u donošenju rješenja (procesna inkompetabilnost).Službeno lice koje treba da rješava u odredenoj upravnoj stvari ili koje treba daobavi određenu radnju u postupku, cim sazna da postoji neki od razloga za izuzece navedeni u zakona dužno je da prekine svaki dalji rad na predmetu i da o tome obavijesti organ nadležan za riješavanje o izuzecu. Ako službeno lice smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njegovo izuzece, obavijestice o tome isti organ ne prekidajuci rad. Stranka može zahtijevati izuzece službenog lica kad postoje razlozi navedeni u zakona, kao i kada postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost. U svom zahtjevu stranka mora navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od razloga za izuzece. Službeno lice za koje je stranka zahtijevala izuzece iz bilo kog razloga

navedenog u zakona ne može, sve do donošenja zakljucka o tom zahtjevu vršiti nikakve radnje u postupku osim onih koje ne trpe odlaganje.-O izuzecu službenog lica odlucuje ministar, odnosno starješina organa, ustanove i drugog pravnog lica.-O izuzecu ministra, odnosno starješine organa uprave odlucuje Vlada.-O izuzecu starješine organa lokalne samouprave odlucuje predsjednik opštine.-O izuzecu starješine ustanove i drugog pravnog lica koje vrši javna ovlašcenjaodlucuje organ koji vrši nadzor nad njihovim radom.O izuzecu se odlucuje zakljuckom. U zakljucku o izuzecu odredice se službeno lice koje ce rješavati u upravnoj stvari, odnosno obavljati pojedine radnje u postupku u predmetu u kome je izuzece odredeno. Protiv zakljucka kojim se odreduje izuzece nije dopuštena posebna žalba. Odredbe ovog zakona o izuzecu shodno se primjenjuju i na clanove kolegijalnih organa. Zakljucak o izuzecu clana kolegijalnog organa donosi taj organ. Odredbe ovog zakona o izuzecu shodno se primjenjuju i na zapisnicara. Zakljucak o izuzecu zapisnicara donosi službeno lice koje vodi postupak.

14.UČESNICI U UPRAVNOM POSTUPKUPod učesnicima u upravnom postupku podrazumijevaju se sva lica koja po raznim osnovama učestvuju u upravnom postupku. Učesnici mogu biti glavni i eventualni učesnici. Glavni učesnici u upravnom postupku su organ odnosno službeno lice koje vodi postupak i koji donosi riješenje i stranka jer se bez njih upravni postupak ne može sprovesti. Eventualni učesnici u upravnom postupku su sva ostala lica koja mogu ali ne moraju da učestvuju u konkretnom upravnom postupku. Kao eventualnni učesnici mogu se javiti: 1)zastupnik stranke, 2)privremeni zastupnik stranke, 3)zajednički predstavnik (više stranaka), 4)punomoćenik stranke, 5)tzv. stručni pomagač stranke, 6)javni odnosno državni tužilac (ili drugi ovlašćeni državni organ npr. javni pravobranilac), 7)svedok, 8)vještak (tumač).

15.STRANKA U UPRAVNOM POSTUPKUStranka je lice po cijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koga se vodi postupak ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da ucestvuje u postupku. Stranka u postupku može biti svako fizicko i pravno lice.Državni organ, organizacija, naselje, grupa lica i dr. koji nemaju svojstvo pravnog lica mogu biti stranke ako mogu biti nosioci prava i obaveza ili pravnih interesa o kojima se rješava u postupku. Pravo da ucestuje u postupku ima svako lice koje iskaže pravni interes. Smatra se da je pravni interes iskazan ako lice tvrdi da se ukljucuje u postupak zbog zaštite svojih prava ili pravnog interesa (zainteresovano lice). Pravni interes je neposredan, na zakonu ili drugom propisu zasnovan licni interes. Lice koje traži da ucestvuje u postupku dužno je da u podnesku precizno navede šta je njegov pravni interes.

-Državni tužilac i drugi državni organi, kada su zakonom ovlašceni da u postupku zastupaju javni interes imaju u granicama tih ovlašcenja prava i dužnosti stranke. Ovi organi ne mogu u postupku imati šira ovlašcenja nego štoih imaju stranke osim ako su im takva ovlašcenja data zakonom.-Zbog toga što u postupku učestvuju organ i samo jedna stranka upravni postupak je jednostranački postupak. Međutim u upravnom postupku mogu u izuzetnim situacijama učestvovati dvije ili više stranaka i tada upravni postupak postane dvostranački ili višestranački, i u tom slučaju javljaju se dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima i zahtjevima. Ako dvije stranke imaju prema organu suprotne zahtjeve i ne stoje ni u kakvom međusobnom pravnom odnosu (u istom upravnom postupku našle su se sticajem okolnosti) radi se o tzv. kolidirajućim strankama. Ako se dvije stranke u upravnom postupku jave sa direktno suprotnim zahtjevima jedna prema drugoj onda se radi o tzv. kontrernim strankama.

16.SVOJSTVO STRANKEDa bi mogla sa punim kapacitetom da učestvuje u upravnom postupku stranka mora da ispunjava određene uslove: 1)da ima tzv. stranačku sposobnost, 2)da ima procesnu sposobnost, 3)da ima stranačku legitimaciju.Stranačka sposobnost – ona u opravnom postupku odgovara pravnoj sposobnosti. Stranačka sposobnost znači biti nosilac prava i obaveza o kojima se odlučuje u upravnom postupku kao što pravna sposobnost znači biti nosilac prava i obaveza uopšte. Pravnu sposobnost imaju sva fizička i pravna lica. Fizička lica stiču pravnu sposobnost rođenjem u nekim slučajevima i prije nascituris, dok pravna lica sticu upisom u javni registra. Ipak stranačka sposobnost u upravnom postupku ne podudara se u potpunosti sa pravnom sposobnošću. U tom smislu stranačka sposobnost je istovremeno uža od opšte pravne sposobnosti (jer obuhvata samo ona prava i obaveze o kojima se odlučuje u upravnom postupku a ne i ostale) ali i šira od opšte pravne sposobnosti (jer obuhvata i subjekte koji nemaju svojstvo pravnog lica mada mogu učestvovati u upravnom postupku npr. naselja, grupe lica i sl).Procesna sposobnost – ona u upravnom postupku odgovara poslovnoj sposobnosti. Poslovna sposobnost znači sposobnost preduzimanja pravnih poslova. Procesna sposobnosz znači pravo i mogućnost vršenja procesnih radnji u upravnom postupku u smislu da se svojim radnjama (posebno izjavama volje) proizvede neko pravno dejstvo. Procesna sposobnost naziva se još i legitimatio ad processum. Pravilo je da fizička lica stiču poslovnu odnosno proccesnu sposobnost punoljetstvom iako postoje izuzeci (emancipatio). Pravna lica kao takva nemaju procesnu sposobnost već je ostvaruju posrednim putem preko tzv. odgovornog lica. Dok je moguće da u određenim slučajevima postoji stranačka (pravna) sposobnost bez procesne (poslovne) sposobnosti (npr. kod maloljetnika ili umobolnih lica), postojanje procesne bez stranačke sposobnosti nije moguće. Lice koje nema procesnu sposobnost u upravnom postupku učestvuje preko svog

zakonskog zastupnika a lice koje ima procesnu sposobnost može učestvovati u upravnom postupku preko svog punomoćnika. Takođe može učestvovati i privremeni zastupnik stranke kojeg postavlja organ koji vodi postupak (npr. ako je stranka odsutna a radi se o hitnom slučaju) kao i zajednički predstavnik (ako učestvuje više stranaka a radi se o istoj stvari).Stranačka legitimacija (legitimatio ad causam) - predstavlja specijalan odnos jednog lica prema konkretnom predmetu. Da bi postojala stranačka legitimacija u upravnom postupku mora postojati neposredan odnos između jednog lica i konkretnog predmeta o kojem se rešava u upravnom postupku. Drugim riječima stranačka legitimacija znači da se u konkretnom upravnom postupku riješava o konkretnim pravima ili obavezama konkretnog lica. Prema tome upravni postupak se može voditi samo ako postoji konkretna stranačka legitimacija što istovremeno znači da upravni postupak ne može pokrenuti bilo koje lice po principu opšte zainteresovanosti (tzv. actio popularis).

17.ZASTUPNICI I PUNOMOĆNICI STRANKEZa fizička lica zakonski zastupnik se određuje zakonom (npr. roditelj) ili aktom nadležnog državnog organa donijetim na osnovu zakona (npr.staratelji). Za procesno nesposobno lice radnje u postupku vrši njegov zakonski zastupnik. Pravno lice vrši radnje u postupku preko svog predstavnika odnosno zakonskog zastupnika. Predstavnik odnosno zakonski zastupnik pravnog lica određuje se opštim aktom, ako nije određen zakonom ili aktom nadležnog državnog organa donijetim na osnovu zakona. Državni organ vrši radnje u postupku preko zakonom određenog predstavnika, poslovna jedinica preko lica koje rukovodi radnjom poslovne jedinice, a naselja odnosno grupe lica koje nemaju svojstvo pravnog lica preko lica kojeg sami odrede, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.Privremeni zastupnik stranke – Ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika ili ako neku radnju treba preduzeti protiv lica cije je prebivalište odnosno boravište nepoznato, a koje nema punomocnika, organ koji vodi postupak postavice takvoj stranci privremenog zastupnika ako to traži hitnost predmeta a postupak se mora sprovesti. Taj organ ce odmah izvijestiti o tome organ starateljstva, a ako je privremeni zastupnik postavljen licucije je prebivalište odnosno boravište nepoznato objavice svoj zakljucak na oglasnoj tabli organa odnosno u službenom glasilu. Postavljeno lice dužno je primiti se zastupanja a zastupanje može odbiti samo iz razloga koji su predviđeni posebnim propisima. Privremeni zastupnik učestvuje samo u postupku za koji je izričito postavljen i to dok se ne postavi zakonski zastupnik ili predstavnik odnosno sama stranka ili njen punomoćnik. Zajednički predstavnik ili zajednički punomoćnik - Dvije stranke ili više stranaka mogu ako posebnim propisom nije drukcije odredeno u istom predmetu istupati zajednicki. U tom slucaju dužne su da naznace ko ce od njih istupati kao

njihov zajednicki predstavnik, ili postaviti zajednickog punomocnika. Organ koji vodi postupak može ako to ne zabranjuje poseban propis odrediti zakljuckom strankama koje u postupku ucestvuju sa istovjetnim zahtjevima da u odredenom roku odrede ko ce ih od njih predstavljati ili da postave zajednickog punomocnika. U slučaju postavlajnja zajedničkog predstavnika odnosno punomoćnika svaka stranka zadržava pravo da istupa kao stranka u postupku, da daje izjave, kao i da samostalno izjavljuje žalbe i koristi druga pravna sredstva. Ako stranke po takvom zakljucku ne postupe, zakonskog zastupnika, ovlašcenog predstavnika ili zajednickog punomocnika može odrediti sam organ koji vodi postupak, u kom slucaju zajednicki predstavnik, odnosno zajednicki punomocnik zadržava to svojstvo sve dok stranke ne postave drugog. Protiv takvog zakljucka stranke imaju pravo na posebnu žalbu, koja ne odlaže izvršenje zakljucka.Punomoćnik stranke – Stranka, odnosno njen zakonski zastupnik može odrediti punomocnika koji ce zastupati stranku u postupku, osim u radnjama u kojima je potrebno da sama stranka daje izjave. Radnje u postupku koje punomocnik preduzima u granicama punomocja imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka. Pored punomocnika, sama stranka može davati izjave, a one se mogu od nje i neposredno tražiti. Stranka koja je prisutna kada njen punomocnik daje usmenu izjavu može neposredno, poslije date izjave, izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomocnika. Ako u pismenim ili usmenim izjavama koje se ticu cinjenica postoji nesaglasnost izmedu izjava stranke i njenog punomocnika, organ koji vodi postupak cijenice obje izjave u smislu slobodne ocjene dokaza. Punomocnik može biti svako lice koje je potpuno poslovno sposobno, osim lica koja se bave nadripisarstvom (npr. zastupanjem stranaka pred sudom bez položenog pravosudnog ispita). Punomocje se može dati pisano ili usmeno u zapisnik. Ako se u toku postupka ne sastavlja zapisnik, o usmenom punomocju sastavice se zabilješka u spisu predmeta. Stranka koja nije pismena ili nije u stanju da se potpiše stavice na pisano punomocje otisak kažiprsta umjesto potpisa. Ako se punomocje izdaje licu koje nije advokat mora ga ovjeriti nadležni organ.Pravilnost punomocja ispituje se po službenoj dužnosti, a nedostaci pisanogpunomocja otklanjaju se shodno pravilima o ispravljanju grešaka u podnescima, pri cemu službeno lice koje vodi postupak može dopustiti punomocniku s neurednim punomocjem da izvrši hitne radnje u postupku. Za obim punomocja mjerodavna je sadržina punomocja. Punomocje se može dati za citav postupak ili samo za pojedine radnje, a može se i vremenski ograniciti. Punomocje ne prestaje smrcu stranke, gubitkom njene procesne sposobnosti ili promjenom njenog zakonskog zastupnika, ali pravni sljedbenik stranke, odnosno njen novi zakonski zastupnik može opozvati ranije punomocje. Na pitanja u vezi s punomocjem koja nijesu uredena ovim zakonom shodno se primjenjuju odredbe zakona kojima je uredjen parnicni postupak.

-Od zastupnika stranaka treba razlikovati stručnog pomagača koji se kao stručno lice nalazi na usluzi stranci pomažući joj savjetom obavještenjem ali koji je ne zastupa. On djeluje uz stranku a ne umjesto nje kao zastupnik. Stranka ne može dovesti kao stručnog pomagača lice koje nije poslovno sposobno kao ni lice koje se bavi nadripisarstvom.

18.OPŠTENJE ORGANA SA STRANKOMOpštenje (komunikaccija) organa sa strankom i drugim učesnicima u upravnom postupku predstavlja skup procesnih radnji i akata na osnovu kojih se uspostavlja procesna komunikacija u upravnom postupku. U okviru opštenja organa koji vodi upravni postupak sa strankom i drugim učesnicima u upravnom postupku ZUP posebno predviđa sledeće modalitete:1)PODNESCI – Podnescima se stranka i drugi učesnici u upravnom postupku obraćaju organu koji vodi upravni postupak. Podnescima se smatraju zahtjevi, predlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori i druga saopštenja kojima se stranke obracaju organima. Podnesci se po pravilu predaju neposredno ili šalju poštom pisano ili u elektronskom obliku ili se usmeno saopštavaju u zapisnik, a mogu se ako nije drukcije propisano izjavljivati i telegrafski, odnosno telefaksom.Podnesak se predaje u dovoljnom broju primjeraka organu nadležnom za prijempodneska, a može se predati svakog radnog dana u toku radnog vremena.Organ koji je nadležan za prijem podneska dužan je da primi podnesak koji muse predaje, odnosno da uzme na zapisnik podnesak koji mu se usmeno saopštava. Službeno lice koje primi podnesak dužno je na usmeni zahtjev podnosioca da mu potvrdi prijem podneska. Za tu potvrdu ne placa se taksa.Ako organ nije nadležan za prijem podneska, službeno lice tog organa upozoricena to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak primi, službeno lice je dužno da primi takav podnesak. Ako organ nade da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijece zakljucak kojim ce odbaciti podnesak zbog nenadležnosti.Kad organ poštom dobije podnesak za ciji prijem nije nadležan a nesumnjivo jekoji je organ nadležan za prijem poslace podnesak, bez odlaganja, nadležnom organu odnosno sudu i o tome ce obavijestiti stranku. Ako organ poštom dobije tužbu za pokretanje upravnog spora dostavice je,bez odlaganja, nadležnom sudu o cemu ce obavijestiti podnosioca tužbe.Podnesak mora biti razumljiv i da bi se po njemu moglo postupati treba dasadrži narocito: -oznacenje organa kome se upucuje-predmet na koji se odnosi-zahtjev odnosno predlog-ko je zastupnik, punomocnik ili predstavnik, ako ga ima, kao i ime i prezimei prebivalište, odnosno boravište i adresu ili firmu i sjedište podnosioca, odnosno zastupnika, punomocnika ili predstavnika. Podnosilac je dužan da

svojerucno potpiše podnesak. Ako podnesak sadrži neki formalni nedostatak koji sprjecava postupanje po podnesku ili ako je nerazumljiv ili nepotpun, organ koji je primio takav podnesak, najkasnije u roku od osam dana od dana prijema podneska, tražice od podnosioca da se nedostaci otklone i odredice podnosiocu rok u kome je dužan da to ucini. To se može saopštiti podnosiocu telefonom ili usmeno, ako se podnosilac zatekne kod organa koji saopštava da podnesak sadrži nedostatke. O ucinjenom saopštenju organ ce staviti zabilješkuna spisu. Ako podnosilac otkloni nedostatke u odredenom roku, smatrace se da je podnesak bio od pocetka uredan. Ako podnosilac ne otkloni nedostatke u odredenom roku, pa se usljed toga ne može postupati po podnesku, organ ce zakljuckom odbaciti takav podnesak. Ako podnesak sadrži više zahtjeva koji se moraju rješavati odvojeno organ koji primi podnesak uzece u rješavanje zahtjeve za cije je rješavanje nadležan, a ostale zahtjeve nadležnom organu odnosno sudu i o teme obavijestiti stranku.2)POZIVANJE - Pozivanje je procesna radnja u upravnom postupku čiji je cilj da obezbijedi fizičko prisustvo stranke ili drugog učesnika u upravnom postupku po pravilu u službenoj prostoriji organa koji vodi postupak. U slučaju da to ne učini može biti kažnjeno novčanom kaznom ili privedeno.Pozivanje se vrši pisanim pozivom, ako posebnim propisima nije predviden drugi nacin. U pisanom pozivu oznacice se: naziv organa koji je izdao poziv; ime i prezime iadresa lica koje se poziva; mjesto, dan, a kada je to moguce i cas dolaska pozvanog; predmet zbog koga se poziva i u kom svojstvu (kao stranka, svjedok, vještak itd.) i koja pomocna sredstva i dokaze pozvani treba da pribavi, odnosno podnese. U pozivu se mora navesti da li je pozvano lice dužno da dođe licno ili može poslati punomocnika koji ce ga zastupati i upozorice se da je, u slucaju sprijecenosti da se odazove pozivu, dužno da izvijesti organ koji je izdao poziv. Pozvani ce se isto tako upozoriti na posljedice ako se ne odazove pozivu ili ne izvijesti da je sprijecen da dode. Pozvano lice dužno je da se odazove pozivu. Ako je pozvano lice, zbog bolesti ili drugog opravdanog razloga, sprijeceno da dode dužno je, odmah po prijemu poziva, da o tome izvijesti organ koji je izdao poziv, a ako je razlog sprijecenosti nastao kasnije - odmah po saznanju tog razloga. Ako se lice kome je poziv licno dostavljen ne odazove pozivu, a izostanak ne opravda može biti privedeno i kažnjeno novcanom kaznom od 50€. Te mjere ce se primijeniti samo ako je u pozivu bilo oznaceno da ce se primijeniti. U određenim situacijama kada je u pitanju veći broj stranaka organ uprave umjesto pojedibačnih poziva može uputiti tzv. opšti poziv (ediktalna objava). Opštim pozivom vrši se opšte javno pozivanje većeg broja lica da izvrše svoje pojedinačne obaveze u toku već pokrenutog upravnog postupka (npr. prijava i plaćanje poreza do određenog roka).3)ZAPISNIK - Zapisnik je materijalni akt koji ima poseban proesnopravni značaj jer predstavlja službenu ispravu (dokument) sa evidencijom o pojedinim procesnim radnjama koje su izvedene u toku upravnog postupka (npr. o saslušanju stranaka, izvrsenom uviđaju i sl). U pojedinim slučajevima u tzv.

stvarima od malog značaja umjesto vođenja posebnog zapisnika može se staviti kratka bilješka na sam spis predmeta.ZUO predviđa da o usmenoj raspravi ili drugoj važnijoj radnji u postupku, kao i o važnijim usmenim izjavama stranaka ili trecih lica u postupku sastavlja se zapisnik. U zapisnik se unosi: naziv organa koji vrši radnju; mjesto u kome se vrši radnja; dan i cas kad se vrši radnja; predmet u kome se ona vrši i imena službenih lica, prisutnih stranaka i njihovih zastupnika, punomocnika ili predstavnika. Zapisnik treba da sadrži, tacno i kratko, tok i sadržaj izvršenih radnji u postupku, kao i datih izjava. Zapisnik mora biti voden uredno i u njemu se ne smije ništa brisati. Prije zakljucenja zapisnik ce se procitati saslušanim licima i ostalim licima koja ucestvuju u postupku. Ta lica imaju pravo da i sama pregledaju zapisnik i da stave svoje primjedbe. Na kraju zapisnika ce se navesti da je zapisnik procitan i da nijesu stavljene nikakve primjedbe ili, ako jesu, ukratko ce se upisati sadržaj primjedbi. Zatim ce zapisnik potpisati lice koje je ucestvovalo u radnji, a na kraju ce ga ovjeriti službeno lice koje je rukovodilo radnjom, kao i zapisnicar, ako ga je bilo. Ako neko lice nece da potpiše zapisnik ili se udalji prije zakljucenja zapisnika, to ce se upisati u zapisnik i navesti razlog zbog koga je potpis uskracen. Zapisnik sastavljen saglasno ZUP ima znacaj javne isprave. Zapisnik je dokaz o toku i sadržini radnje postupka i datih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je saslušano lice stavilo primjedbu da nijesu pravilno sastavljeni. Dozvoljeno je dokazivati netacnost zapisnika s time što je teret dokazivanja na licu koje tvrdi da je zapisnik nepravilno sastavljen ili da su podaci u njemu netačni.4)RAZGLEDANJE I PREPISIVANJE SPISA I OBAVEŠTAVANJE O TOKU POSTUPKA - Stranke imaju pravo da razgledaju spise predmeta i da o svom trošku prepišu odnosno fotokopiraju potrebne spise. Razgledanje i prepisivanje odnosno fotokopiranje spisa vrše se pod nadzorom ovlašcenog službenog lica.Pravo da razgleda spise i da o svom trošku prepiše odnosno fotokopira pojedinespise ima i svako lice, ako za to ucini vjerovatnim svoj pravni interes.Zahtjev za razgledanje i prepisivanje odnosno fotokopiranje spisa može se staviti i usmeno. Organ može tražiti od lica da pisano ili usmeno nazapisnik obrazloži postojanje svog pravnog interesa. O zahtjevu organ je dužan odluciti u roku od tri dana od dana podnošenja zahtjeva. Ne mogu se razgledati ni prepisivati odnosno fotokopirati: zapisnik o vijecanju i glasanju; službeni referati i nacrti rješenja, kao ni spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu jedne od stranaka ili treceg lica.Stranka i svako trece lice koje ucini vjerovatnim svoj pravni interes u predmetu,kao i zainteresovani državni organi imaju pravo da se obavještavaju o toku postupka. Protiv zakljucka o odbijanju zahtjeva dopuštena je posebnažalba i kada zakljucak nije izdat pisano. Žalba se može izjaviti odmah po saopštenju a najkasnije u roku od 24 casa od izvršenog saopštenja. O žalbi se mora odluciti u roku od 48 casova od casa izjavljivanja žalbe.

19.DOSTAVLJANJE U UPRAVNOM POSTUPKUDostavljanje je materijalna radnja koja je od velikog praktičnog i pravnog značaja u vođenju upravnog postupka. Dostavljanjem se stavljaju do znanja stranci i drugim učesnicima u upravnom postupku razni pozivi, riješenja, zaključci i drugi službeni spisi koji se zajednički nazivaju pismima. Postoji više modaliteta dostavljanja a posebno: 1)POSREDNO DOSTAVLJANJE - Kada se lice kome dostavljanje treba izvršiti ne zatekne u svom stanu, dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od odraslih clanova njegovog domacinstva. Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu lica kome pismeno treba dostaviti, a to lice se tu ne zatekne, dostavljanje se može izvršiti licu koje je na istom mjestu zaposleno, ako ono pristane da primi pismeno. Dostavljanje advokatu može se izvršiti i predajom pismena licu zaposlenom u advokatskoj kancelariji. Ako se prebivalište, odnosno boravište lica kome dostavljanje treba izvršiti ne može utvrditi, organ koji je izdao pismeno postavice tom licu privremenog zastupnika i njemu ce predati pismeno. Ako se dostavljanje ne može izvršiti ni na propisan nacin dostavljac ce predati pismeno nadležnom organu na cijem se podrucju nalazi prebivalište, odnosno boravište lica kome se dostavljanje vrši ili pošti u njegovom prebivalištu, ako se dostavljanje vrši poštom. Na vratima stana, poslovne prostorije ili radnog mjesta lica kome dostavljanje treba izvršiti dostavljac ce pribiti pismeno saopštenje o tome gdje se pismeno nalazi i time se smatra da je dostavljanje izvršeno. Na saopštenju i na samom pismenu koje je trebalo dostaviti dostavljac ce oznaciti razlog takvog dostavljanja, kao i dan kada je saopštenje pribio na vrata i stavice svoj potpis. O dostavljanju izvršenom na nacin obavijestice se organ koji je naredio dostavljanje.

2)OBAVEZNO LIČNO DOSTAVLJANJE - Dostavljanje se mora izvršiti licno licu kome je pismeno namijenjeno kada seradi o rješenju, zakljucku ili drugom pismenu od cijeg dostavljanja pocinje teci rok koji se ne može produžavati, kada je takvo dostavljanje odredeno drugim propisom ili kada to narocito odredi organ koji je naredio dostavljanje. Smatra se da je izvršeno licno dostavljanje advokatu i predajom pismena licu zaposlenom u advokatskoj kancelariji. Kada se lice kome dostavljanje treba licno izvršiti ne zatekne u stanu, poslovnoj prostoriji, na radnom mjestu ili se u advokatskoj kancelariji ne zatekne ni lice koje je u njoj zaposleno, a nema podataka da je ta osoba odsutna, dostavljac ce pismeno vratiti pošti, odnosno organu koji ga šalje, ukoliko se pismeno ne dostavlja putem pošte, a licu komese pismeno dostavlja ce u poštanskom sanducetu ili na vratima stana, poslovnog prostora ili radionice ili na drugom primjerenom mjestu ostaviti pisano saopštenje gdje se pisano nalazi i da ga mora preuzeti u roku od 15 dana.

Ako lice u roku od 15 dana od dana ostavljanja saopštenja ne preuzme pismeno, smatra se da je dostavljanje izvršeno istekom petnaestog dana oddana ostavljanja saopštenja. Ako se ustanovi da je lice odsutno, dostavljac cepismeno vratiti organu koji ga je izdao i koji ce dostavljanje odrediti ponovo, kada sazna da se lice kome je pismeno namijenjeno vratilo, a najkasnije u roku od 30 dana. Nakon isteka ovog roka pismeno se dostavlja punomocniku za primanje pismena. Svako ko je odsutan više od 30 dana dužan je da organ koji vodi postupak obavijesti o imenu, prezimenu i adresi punomocnika za primanje pismena . Lice kome se dostavljanje vrši na nacin iz ovog clana može dokazivatiodsutnost dužu od 30 dana, ako navede opravdane razloge zbog kojih nije moglo preuzeti spise ili odrediti punomocnika za primanje pismena. Ako dokaže opravdanu odsutnost, lice ima pravo da traži povracaj u predašnje stanje.

3)POSEBNE SITUACIJE DOSTAVLJANJA – A)Dostavljanje zakonskom zastupniku i punomocniku:Dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomocniku, ako ih stranka ima, vrši sena nacin propisan za posredno dostavljanje.Ako stranka ima više punomocnika, dovoljno je da se dostavljanje izvrši samo jednom od njih.B)Dostavljanje punomocniku za primanje pismena:Stranka može ovlastiti odredeno lice kome treba vršiti sva dostavljanja za nju.Punomocnik za primanje pismena dužan je da svaki akt, bez odlaganja, pošalje stranci. Kada se stranka ili njen zakonski zastupnik nalazi u inostranstvu, a nema punomocnika u Crnoj Gori, pozvace se, prilikom dostavljanja prvog pismena, da u odredenom roku postave punomocnika ili punomocnika za primanje pismena i upozorice se da ce im se, ako u ostavljenom roku ne postave punomocnika, postaviti po službenoj dužnosti punomocnik za primanje pismena, odnosno privremeni zastupnik. Kada više stranaka koje u postupku zajednicki ucestvuju sa istovjetnim zahtjevima nemaju zajednickog punomocnika dužne su, prilikom prve radnje u postupku, da prijave organu zajednickog punomocnika za primanje pismena, po mogucnosti onog koji stanuje u sjedištu organa. Dok ne prijave zajednickog punomocnika za primanje pismena, za takvog punomocnika smatrace se ona stranka izmedu njih koja je na prvom zajednickompodnesku prva potpisana ili oznacena. Zajednicki punomocnik za primanje pismena dužan je, bez odlaganja, obavijestiti sve stranke o pismenu koje je za njih primio i omoguciti im da pregledaju, prepišu i ovjere pismeno koje, po pravilu, on treba da cuva.C)Dostavljanje državnim organima, pravnim licima i drugim organizacijama:Dostavljanje državnim organima, ustanovama i drugim pravnim licima vrši sepredajom pismena službenom licu, odnosno licu odredenom za primanje pismena, ako za pojedine slucajeve nije drukcije propisano. Ako u postupku ucestvuju organizacija, naselje, grupa lica i dr. koji nemaju svojstvo pravnog lica dostavljanje se vrši predajom pismena licu koje su oni ovlastili, odnosno odredili. Ako dostavljac u odredenom radnom vremenu ne nade lice ovlašceno

za primanje pismena, predaju pismena može izvršiti bilo kom licu zaposlenom u držanom organu, ustanovi i pravnom licu koje se zatekne u njihovim prostorijama.D)Dostavljanje licima u inostranstvu, licima sa diplomatskim imunitetom, licima u vojnim jedinicama i ustanovama i licima na izdržavanju kazne zatvora:Licima u inostranstvu, kao i licima u zemlji koja uživaju diplomatski imunitet dostavljanje se vrši preko ministarstva nadležnog za inostrane poslove, ako međunarodnim ugovorom nije drukcije odredeno. Državljanima u inostranstvu dostavljanje izvoda iz maticnih knjiga, uvjerenja, potvrda i drugih pismena izdatih na zahtjev stranke može se vršiti neposredno. Dostavljanjerješenja i zakljucaka vrši se preko diplomatskih i konzularnih predstavništava države u inostranstvu. Pripadnicima vojske ili policije i licima zaposlenim u suvozemnom, recnom, pomorskom i vazdušnom saobracaju dostavljanje se može vršiti i preko nadležne komande, odnosno organa, ustanove i drugog pravnog lica u kojima su zaposleni. Licima koja su lišena slobode dostavljanje se vrši preko uprave ustanove u kojoj se nalaze.

4)DOSTAVLJANJE JAVNIM SAOPŠTENJEM - Ako se radi o vecem broju lica koja organu nijesu poznata ili koja se ne mogu odrediti, dostavljanje ce se izvršiti javnim saopštenjem na oglasnoj tabli organa koji je pismeno izdao (tzv.dostavljanje ediktalnim saopštenjem). Smatra se da je dostavljanje izvršeno po isteku 15 dana od dana isticanja saopštenja na oglasnoj tabli, ako organ koji je pismeno izdao ne odredi duži rok. Pored objavljivanja na oglasnoj tabli, organ objavljuje saopštenje i u dnevnoj štampi, odnosno u drugim sredstvima javnog informisanja ili na drugi uobicajeni nacin.

NAČIN DOSTAVLJANJA – ZUP propisuje da se dostavljanje pismena (poziva, rješenja, zakljucaka i drugih službenih spisa) vrši po pravilu tako što se pismeno predaje licu kome je namijenjeno. Dostavljanje se vrši poštom, telefaksom, odnosno elektronskim putem ili ga vrši organ preko službenog lica ili preko lica koje je registrovano za obavljanje dostavljanja fizickim ili elektronskim putem. Lice kome pismeno treba da se dostavi može biti pozvano radi prijema samo izuzetno, kada to zahtijeva priroda ili znacaj pismena koje treba uruciti.Nacin dostavljanja odreduje organ cije se pismeno dostavlja. Dostavljanje se vrši radnim danom od 7 do 20 casova. Organ cije pismeno treba dostaviti može, iz narocito važnih razloga, odrediti da se dostavljanje izvrši i u nedjelju ili na dan državnog praznika, a i nocu ako je to neodložno. Dostavljanje poštom može se vršiti i u nedjelju i na dan državnog praznika. Dostavljanje se vrši, po pravilu, u stanu, u poslovnoj prostoriji ili na radnom mjestu na kome je zaposleno lice kome dostavljanje treba izvršiti, a advokatu - u njegovoj advokatskoj kancelariji.ODBIJANJE PRIJEMA - Ako lice kome je pismeno upuceno, odnosno odrasli clan njegovog domacinstva odbije, bez zakonskog razloga, da primi pismeno ili to ucini lice zaposleno u državnom organu, ustanovi i pravnom licu ili u advokatskoj kancelariji, odnosno ako to ucini lice koje su za primanje pismena odredili organizacija, naselje, grupa lica i dr. koji nemaju svojstvo pravnog lica, dostavljac ce pismeno ostaviti u stanu ili prostoriji u kojoj je odnosno lice zaposleno ili ce pismeno pribiti na vrata stana ili prostorije. Kada je dostavljanje

izvršeno na nacin predviden u stavu 1 ovog clana, dostavljac ce zabilježiti na dostavnici dan, cas i razlog odbijanja prijema, kao i mjesto gdje je pismeno ostavio i smatra se da je time dostavljanje izvršeno.PROMJENA PREBIVALIŠTA ODNOSNO BORAVIŠTA ILI SJEDIŠTA - Kada stranka ili njen zakonski zastupnik u toku postupka promijene svoje prebivalište odnosno boravište ili sjedište dužni su da o tome odmah obavijeste organ koji vodi postupak. Ako oni to ne ucine, a dostavljac ne može saznati kuda su se odselili, organ ce odrediti da se sva dalja dostavljanja u postupku za tu stranku vrše pribijanjem pismena na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak. Dostavljanje se smatra izvršenim po isteku osam dana od dana pribijanja pismena na oglasnu tablu organa koji vodi postupak. DOSTAVNICA - Potvrdu o izvršenom dostavljanju (dostavnicu) potpisuju primalac i dostavljac. Primalac ce na dostavnici sam slovima naznaciti dan prijema. Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljac ce to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima dan predaje pismena i smatra se da je time dostavljanje uredno izvršeno.GREŠKE U DOSTAVLJANJU - Ako pri dostavljanju bude ucinjena greška, smatrace se da je dostavljanje izvršeno onog dana za koji se utvrdi da je lice kome je pismeno namijenjeno stvarno dobilo to pismeno. Ako je dostavnica nestala, dostavljanje se može dokazivati i drugim sredstvima.

20.ROKOVI I POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE-Rok je protek vremena usljed kojeg nastaje ili prestaje neko pravno djestvo (pravni efekt). U upravnom postupku rok je period vremena u kojem se ima preduzeti određena radnja. U upravnom postupku mogu se razlikovati različite vrste rokova. -Prema tome kako se određuju rokovi mogu biti zakonski (određeni u zakonu ili drugom propisu) i službeni (ako ih u toku postupka na osnovu zakonskog ovlašćenja određuje službeno lice). -Prema tome da li se mogu produžavati rokovi se dijele na peremptorne (neprodužive) i dilatorne (produžive). Po pravilu zakonski rokovi su peremptorni dok su službeni rokovi dilatorni. -Prema tome da li istekom roka nastupa ili prestaje određena obaveza rokovi mogu biti odložni (suspenzivni) i raskidni (rezolutivni). -Prema stepenu određenosti rokovi mogu biti apsolutni u smislu da su veoma precizno kalendarski određeni (npr. tačnim datumom) i relativni u smislu da nisu precizno kalendarski određeni (npr. određenim brojem dana). -Prema trenutku početka rokovi mogu biti subjektivni jer zavise od nekih subjektivnih momenata (npr. trenutka saznanja, trenutka mogućnosti korišćenja nekog dokumenta) i objektivni koji ne zavise od subjektivnih momenata već od objektivnih okolnosti (npr. od momenta dostavljanja riješenja). -Od posebnog značaja su tzv. prekluzivni rokovi čijim istekom stranka gubi neko pravo (npr. istekom predviđenog roka gubi se pravo na žalbu) i paricioni rokovi kao rokovi u kojima je neko lice ostavljeno da samo izvrši neku obavezu prije nego što se pristupi njenom prinudnom izvršenju.-U upravnom postupku postoje tzv. instruktivni rokovi kao interni rokovi za obavljanje pojedinih radnji u upravnom postupku od strane službenog lica, i ovi

rokovi određuju se propisima o unutrašnjoj organizaciji organa uprave ili ih određuje starješina.Mogući su različiti načini računanja rokova od kojih je najčešće kalendarsko računanje rokova (na časove, dane, mjesece i godine). Kada je rok odreden po danima, dan u koji je dostavljanje ili saopštenje izvršeno odnosno u koji pada dogadaj od koga treba racunati trajanje roka ne uracunava se u rok, vec se za pocetak roka uzima prvi naredni dan. Rok koji je odreden po mjesecima,odnosno po godinama završava se istekom onog dana, mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kada je dostavljanje ili saopštenje izvršeno, odnosno danu u koji pada dogadaj od koga se racuna trajanje roka. Ako nema tog dana u mjesecu, rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca. Završetak roka može se oznaciti i odredenim kalendarskim danom. Pocetak i tok rokova ne sprjecavaju nedjelje i dani državnih praznika. Ako poslednji dan roka pada u nedjelju ili na dan državnog praznika ili u neki drugi dan kada organ pred kojim treba preduzeti radnju ne radi, rok istice istekom prvog narednog radnog dana.Podnesak je predat u roku, ako je prije nego što istekne rok stigao organu komeje trebalo da bude predat. Kada je podnesak upucen poštom preporuceno ili telegrafski, odnosno telefaksom,dan predaje pošti, odnosno dan prijema telefaksa smatra se kao dan predajeorganu kome je upucen.-Povraćaj u pređašnje stanje (restitutio in integrum) je pravno sredstvo koje stranka može upotrijebiti u slučaju kad je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku radnju postupka (npr. podnošenje žalbe), pa je usljed tog propuštanja isključena od vršenja takve procesne radnje. S obzirom na svoje dejstvo često se smatra da povraćaj u pređašnje stanje predstavlja posebnu vrstu vanrednog pravnog sredstva. Povraćaj u pređašnje stanje pokreće stranka prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje. Osnovno pravno dejstvo povraćaja u pređašnje stanje je u tome što se postupak vraća u stanje koje je prethodilo propuštanju.Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku radnju upostupku pa je usljed tog propuštanja izgubila pravo na vršenje te radnje dozvolice se po njenom predlogu povracaj u predašnje stanje. Na predlog stranke koja je propustila da u roku preda podnesak dozvolice joj sepovracaj u predašnje stanje i kada je ona iz neznanja ili ociglednom omaškom podnesak blagovremeno predala pošti, odnosno nenadležnom organu.Povracaj u predašnje stanje dozvolice se i kada je stranka ociglednom omaškomprekoracila rok, a podnesak ipak primi nadležni organ najkasnije tri dana od dana isteka roka, ako bi stranka zbog zadocnjenja izgubila neko pravo.Stranka je dužna da u predlogu za povracaj u predašnje stanje iznese okolnostizbog kojih je bila sprijecena da u roku izvrši propuštenu radnju i da te okolnosti ucini bar vjerovatnim. Predlog za povracaj u predašnje stanje podnosi se u roku od osam dana od dana kada je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje od dana kad je to saznala.

Poslije isteka tri mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povracaj u predašnje stanje. Predlog za povracaj u predašnje stanje podnosi se organu pred kojim je trebalo izvršiti propuštenu radnju. O predlogu za povracaj u predašnje stanje odlucuje zakljuckom organ kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju. Neblagovremeno podnešen predlog za povracaj u predašnje stanje odbacice se bez daljeg postupka. Protiv zakljucka kojim se dozvoljava povracaj u predašnje stanje nije dopuštena žalba, osim ako je povracaj dozvoljen po predlogu koji je neblagovremeno podnešen ili je nedopušten. Protiv zakljucka kojim je odbijen predlog za povracaj u predašnje stanje dopuštena je posebna žalba, osim ako je zakljucak donio drugostepeni organ. Žalba nije dopuštena protiv zakljucka o predlogu za povracaj u predašnje stanje koji je donio organ nadležan za riješavanje u drugom stepenu o glavnoj stvari. Predlog za povracaj u predašnje stanje ne zaustavlja tok postupka, ali organ nadležan za odlucivanje o tom predlogu može privremeno prekinuti postupak dok zakljucak o predlogu ne postane konacan. Kada je povracaj u predašnje stanje dozvoljen, postupak se vraca u stanje u kome se nalazio prije propuštanja, a poništavaju se i sva rješenja i zaključci koje je organ donio u vezi sa propuštanjem.

21.TROŠKOVI UPRAVNOG POSTUPKAPosebni izdaci u gotovom novcu organa koji vodi postupak, kao što su: putnitroškovi službenih lica, izdaci za svjedoke, vještake, tumace, odnosno prevodioce, uvidaj,oglase i slicno, a koji su nastali sprovodenjem upravnog postupka, padaju, po pravilu, na teret onoga koji je cio postupak prouzrokovao.Kada lice koje ucestvuje u postupku prouzrokuje, svojom krivicom ili obiješcu, troškove pojedinih radnji u postupku dužno je da snosi te troškove.Kada je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti završen povoljno zastranku, troškove postupka snosi organ koji je postupak pokrenuo.Svaka stranka snosi, po pravilu, sama svoje troškove prouzrokovane postupkom,kao što su troškovi dolaženja, danguba, izdaci za takse, za pravno zastupanje i strucno pomaganje. Kada u postupku ucestvuju dvije stranke ili više stranaka sa suprotnim interesima, stranka koja je prouzrokovala postupak, a na ciju je štetu postupak završen dužna je da protivnoj stranci naknadi opravdane troškove nastale u postupku. Ako je u takvom slucaju neka od stranaka djelimicno uspjela sa svojim zahtjevom dužna je da naknadi protivnoj stranci troškove srazmjerno dijelu svog zahtjeva u kome nije uspjela. Stranka koja je obiješcu prouzrokovala protivnoj stranci troškove u postupku dužna je da joj te troškove naknadi.Zahtjev za naknadu troškova mora biti stavljen blagovremeno, tako da organ koji vodi postupak može o njemu odluciti u rješenju. U protivnom, stranka gubi pravo na naknadu troškova. Službeno lice koje vodi postupak dužnoje da na to upozori stranku. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka koji je završen poravnanjem, ako u poravnanju nije drukcije odredeno.

Troškove stranke i drugog lica u postupku prouzrokovane postupkom pokrenutim po službenoj dužnosti ili u javnom interesu a koje stranka ili drugo lice u postupku nije prouzrokovalo svojim ponašanjem snosi organ.Troškove postupka u vezi sa izvršenjem snosi izvršenik. Ako se ti troškovi od njega ne mogu naplatiti, snosi ih stranka po cijem je predlogu izvršenje sprovedeno. Ako se postupak pokrece po zahtjevu stranke, a sa sigurnošcu se može predvidjeti da ce izazvati posebne izdatke u gotovom novcu (u vezi sa uvidajem, vještacenjem, dolaskom svjedoka i sl.), organ koji vodi postupak može zakljuckom odrediti da stranka unaprijed položi potreban iznos za pokrice tih troškova. Ako stranka ne položi taj iznos u odredenom roku, organ može odustati od izvodenja tih dokaza ili obustaviti postupak, osim ako produženje postupka zahtjeva javni interes. U rješenju kojim se postupak završava organ koji donosi rješenje određuje ko snosi troškove postupka, njihov iznos i kome se i u kom roku moraju isplatiti. U rješenju se mora posebno navesti da li ce onaj koji snosi troškove morati da naknadi troškove drugoj stranci.Ako troškove postupka snosi više lica, troškovi ce se izmedu njih podijeliti najednake dijelove, odnosno u odgovarajucoj srazmjeri.Oslobodenje od placanja troškova – ZUP predviđa i određene slučajeve oslobođenja od troškova (tzv. siromašno pravo). Organ koji vodi postupak može osloboditi stranku od placanja troškova u cjelini ili djelimicno, ako nađe da ih ne može podnijeti bez štete po svoje nužno izdržavanje, odnosno po nužno izdržavanje svoje porodice. Organ donosi zakljucak o tome, po predlogustranke, na osnovu uvjerenja o njenom imovnom stanju koje izdaje nadležni organ. Oslobodenje od placanja troškova odnosi se na oslobodenje od taksa i izdataka organa koji vodi postupak, kao što su putni troškovi službenih lica, izdaci za svjedoke, vještake i tumace, uvidaj, oglase i slicno, kao i na oslobodenje od polaganja obezbjeđenja za troškove. Strani državljani oslobodice se od placanja troškova kada je to predvideno medunarodnim ugovorom, a ako takvog ugovora nema, pod uslovom uzajamnosti. Organ koji vodi postupak može, u toku postupka, ukinuti zakljucak o oslobodenju od placanja troškova, ako utvrdi da više ne postoje razlozi zbog kojih je stranka bila oslobodenaod placanja troškova. Protiv zakljucka kojim se odbija zahtjev stranke za oslobodenje od placanja troškova, kao i protiv zakljucka kojim se ukida oslobođenje od plaćanja troškova stranka može izjaviti posebnu žalbu.

22.FAZE UPRAVNOG POSTUPKA Najčešće se govori o pet relativno izdvojenih faza upravnog postupka s tim što se za neke može reći da su obavezne faze (npr. pokretanje postupka) dok se za druge može reći da su eventualne faze upravnog postupka (npr. postupak po žalbi). U okviru upravnog postupka može se razlikovati sledećih pet karakterističnih faza: 1)Faza pokretanja (prvostepenog) upravnog postupka (obavezna faza)

2)Faza upravnog postupka do donošenja riješenja tj. faza ispitnog i dokaznog postupka (obavezna faza sa mogućim izuzecima kod tzv. skraćenog postupka) 3)Faza donošenja riješenja (obavezna faza) 4)Faza (drugostepenog) postupka po žalbi (eventualna faza) 5)Faza administrativnog (prinudnog) izvršenja (eventualna faza)

23.POKRETANJE UPRAVNOG POSTUPKA Za razliku od pokretanja sudskog (parničnog) postupka koji se može pokrenuti isključivo akcijom tj. tužbom (actio) neposredno zainteresovanog lica, upravni postupak se može pokrenuti kako povodom zahtjeva neposredno zainteresovane stranke po osnovu tzv. stranačke maksime (ex privato) tako i po službenoj dužnosti nadležnog organa prema oficijelnoj maksimi (ex officio). Po pravilu kada se radi o priznavanju nekog prava (npr. pravo na zaštitu nekog patenta) upravni postupak pokreće stranka svojim zahtjevom, dok ako se radi o utvrđivanju nekih obaveza (npr. plaćanje poreza) upravni postupak pokreće nadležni organ uprave. Tako ZUP propisuje da postupak pokrece nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke. Nadležni organ ce pokrenuti postupak po službenoj dužnosti kada to odreduje zakon ili drugi propis i kada utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojece cinjenicno stanje, treba pokrenuti postupak radi zaštite javnog interesa. Postupak pokrenut po službenoj dužnosti, pokrenut je cim organ izvrši ma koju radnju radi vodenja postupka. Postupak po zahtjevu stranke pokrenut je danom prijema zahtjeva. Nadležni organ odbacice zahtjev stranke zakljuckom, ako: 1)predmet postupka nije upravna stvar; 2)podnosilac zahtjeva nije nosilac prava ili pravnog interesa, odnosno ako po ovom zakonu ne može biti stranka u postupku; 3)zahtjev koji je vezan za rok predaje nije predat u roku; 4)je u istoj upravnoj stvari vec pokrenut drugi postupak ili sudski postupak ili je u toj upravnoj stvari vec bilo pravosnažno odluceno rješenjem kojim je stranci bilo priznato pravo ili odredena neka obaveza. Na isti nacin organ ce postupiti i kada je u istoj upravnoj stvari izdato rješenje kojim se stranci odbija zahtjev, a nakon toga se nije promijenilo pravnoi fakticko stanje.

Organ može odbaciti zahtjev u toku cijelog postupka, ako se utvrde gore navedeni razlozi. Protiv zakljucka kojim se odbacuje zahtjev dozvoljena je posebna žalba. U upravnim stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari

za pokretanje i vodenje postupka potreban zahtjev stranke, organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtjev.Spajanje više stvari u jedan postupak – Ako se prava ili obaveze stranaka zasnivaju na istom ili slicnom cinjenicnom stanju i na istom pravnom osnovu i ako je organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno nadležan, može se pokrenuti i voditi jedan postupak i onda kada se radi o pravima i obavezama više stranaka. Pod istim uslovima jedna stranka ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati i više razlicitih zahtjeva. O vodenju jednog postupka organ ce donijeti poseban zakljucak. Protiv tog zakljucka može se izjaviti žalba, osim ako je zakljucak donio drugostepeni organ. Organ može javnim saopštenjem pokrenuti upravni postupak prema više lica koja organu nijesu poznata ili se ne mogu odrediti, a koja u postupku mogu imati položaj stranaka, ako se radi o bitno istom zahtjevu prema svima njima. Kada se vodi jedan postupak ili kada je postupak pokrenut javnim saopštenjem svaka stranka ucestvuje u postupku samostalno. U zaključcima kojima se u takvom postupku preduzimaju mjere prema strankama mora se odrediti koja se od tih mjera odnosi na koju od stranaka, osim ako se radi o strankama koje u postupku zajednicki ucestvuju sa istovjetnim zahtjevima ili ako zakonom nije drukcije odredeno.Izmjena zahtjeva - Pošto je postupak pokrenut, stranka može, do donošenja rješenja u prvom stepenu, proširiti stavljeni zahtjev ili umjesto ranijeg zahtjeva staviti drugi, bez obzira na to da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu, pod uslovom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom cinjenicnom stanju. Ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva, donijece o tome zakljucak. Protiv takvog zakljucka dopuštena je posebna žalba.Odustanak od zahtjeva - Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka. Ako u postupku ima i protivna stranka, stranka koja je podnijela zahtjev može odustati od zahtjeva sve dok se protivna stranka na usmenoj raspravi ne upusti u raspravljanje o predmetu. Ukoliko se protivna stranka ukljucila u raspravljanje o predmetu, stranka koja je podnijela zahtjev može od zahtjeva odustati samo uz pristanak protivne stranke, koji se može dati odmah ili u roku od osam dana. Ako u ovom roku protivna stranka ništa ne saopšti, smatra se da je saglasna sa odustankom od zahtjeva.Kada je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a stranka odustane odsvog zahtjeva, organ koji vodi postupak donijece zakljucak kojim se postupak obustavlja. O tome ce biti obaviještena protivna stranka, ako je ima.Ako je dalje vodenje postupka potrebno u javnom interesu ili ako to zahtijeva protivna stranka, organ ce produžiti vodenje postupka. Kada je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, organ može obustaviti postupak.Ako je postupak u istoj upravnoj stvari mogao biti pokrenut i po zahtjevu stranke, postupak ce se nastaviti ako stranka to zahtijeva.

Protiv zakljucka kojim se obustavlja postupak dopuštena je posebna žalba.Stranka može odustati od svog zahtjeva izjavom koju daje organu koji vodi postupak. Dok organ koji vodi postupak ne donese zakljucak o obustavljanju postupka i ne dostavi ga stranci, stranka može opozvati svoj odustanak od zahtjeva. Pojedina radnja ili propuštanje stranke može se smatrati njenim odustankom od zahtjeva samo kada je to zakonom odredeno. Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije donošenja prvostepenog rješenja,a prije isteka roka za žalbu, zakljuckom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje, ako je njime zahtjev stranke bio pozitivno ili djelimicno pozitivno riješen. Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije izjavljene žalbe, a prije nego što joj je dostavljeno rješenje doneseno povodom žalbe, zakljuckom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje kojim je zahtjev stranke bio usvojen, u cjelini ili djelimicno, ako je stranka u cjelini odustala od svog zahtjeva.Stranka koja je odustala od zahtjeva dužna je da snosi sve troškove koji su nastali do obustavljanja postupka, osim ako posebnim propisima nije drukcije odredeno.

24.PORAVNANJE U UPRAVNOM POSTUPKUPoravnanje se može javiti samo u dvostranačkim ili višestranačkim upravnim postupcima a nikada u jednostranačnim. Ako u postupku ucestvuju dvije stranke ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima, službeno lice koje vodi postupak nastojace, u toku cijelog postupka, da se stranke poravnaju, potpuno ili bar u pojedinim spornim pitanjima. Poravnanje mora biti uvijek jasno i odredeno i ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trecih lica. Službeno lice koje vodi postupak mora na to paziti po službenoj dužnosti. Ako se utvrdi da bi poravnanje bilo na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trecih lica, organ koji vodi postupak nece prihvatiti da se zakljuci poravnanje i o tome ce donijeti poseban zakljucak. Poravnanje se upisuje u zapisnik. Poravnanje je zakljuceno kada stranke, poslije procitanog zapisnika o poravnanju, potpišu zapisnik. Poravnanje ima snagu izvršnog rješenja donijetog u postupku (izvršna isprava).Organ pred kojim je zakljuceno poravnanje donijece zakljucak kojim ce, po potrebi, postupak obustaviti u cjelini ili djelimicno. Ako zakljucak o obustavljanju, odnosno o nastavljanju postupka nije u skladu sa zakljucenim poravnanjem, protiv zakljucka je dopuštena posebna žalba.

25.SKRAĆENI I POSEBNI ISPITNI POSTUPAK ZUP propisuje da se prije donošenja riješenja umaju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za riješenje (tzv. odlučne činjenice) i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese. Ovo se može

realizovati kako u skraćenom postupku tako i u posebnom ispitnom postupku. Skraćeni postupak - Polažeći od načela efikasnosti i procesne ekonomičnosti u vođenju upravnog postupka ZUP propisuje opšte pravilo da se upravni postupak u načelu prvo ima voditi kao tzv. skraćeni postupak u okviru kojeg se ne izvode posebne procesne radnje (npr. usmena rasprava radi saslušanja svjedoka ili obavljanje uviđaja), pa tek ukoliko ne postoje uslovi za to postupak će se voditi kao tzv. redovni postupak u okviru kojeg se izvode odgovarajuće procesne radnje (npr. usmena rasprava). Organ može po skracenom postupku riješiti upravnu stvar neposredno: 1)Ako je stranka u svom zahtjevu navela cinjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu opštepoznatih cinjenica ili cinjenica koje su organu poznate; 2)Ako se stanje stvari može utvrditi neposrednim uvidom, odnosno na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa; 3)Ako je propisom predvideno da se upravna stvar može riješiti na osnovu cinjenica ili okolnosti koje nijesu potpuno utvrdene ili se dokazima samo posredno utvrduju, pa su cinjenice ili okolnosti ucinjene vjerovatnim, a iz svih okolnosti proizlazi da zahtjevu stranke treba udovoljiti; 4)Kada se radi o preduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu odlagati, a cinjenice na kojima rješenje treba da bude zasnovano su utvrdene ili bar ucinjene vjerovatnim. Hitne mjere postoje ako se ugrožava život i zdravlje ljudi, javni red i mir, javna bezbijednosti ili imovina vece vrijednosti.

Posebni ispitni postupak – Posebni ispitni postupak se sprovodi kada nije sproveden skraćeni ispitni postupak. U tom smislu posebni ispitni postupak se sprovodi kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su od značaja za razjašnjenje stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i žaštite svoja prava i pravne interese. Tok ispitnog postupka određuje službeno lice koje vodi postupak pridržavajući se odredbi ZUP-a i propisa koji se odnose na stvar o kojoj se radi. Službeno lice koje vodi postupak narocito: 1)odreduje koje radnje u postupku treba izvršiti i izdaje naredenja za njihovo izvršenje, 2)odreduje redosljed kojim ce se pojedine radnje vršiti i rokove u kojima ce se izvršiti ako oni nijesu propisani zakonom, 3)odreduje usmenu raspravu i saslušanja, kao i sve što je potrebno za njeno održavanje, 4)odlucuje koji ce se dokazi izvesti i odlucuje o svim predlozima i izjavama podnesenim u postupku.

26.PRETHODNO PITANJE U UPRAVNOM POSTUPKU Prethodno (prejudiciono) pitanje u upravnom postupku je samostalna pravna cjelina od koje zavisi riješenje glavne stvari (npr. u vezi sa zasnivanjem radnog

odnosa u državnom organu kao prethodno može se pojaviti pitanje da li lice koje se prima u radni odnos ima državljanstvo s obzirom na to da državljanstvo predstavlja jedno od zakonskih uslova za prijem u službu). Postoje dva osnovna sistema riješavanja prethodnog pitanja u upravnom postupku. Prema jednom (austrijskom) sistemu kada organ u toku upravnog postupka naiđe na prethodno pitanje on ima slobodu da odluči da li će to prethodno pitanje sam riješiti ili će ga dostaviti nadležnom organu da ga taj organ riješi. Prema drugom (francuskom) sistemu organ koji naiđe na prethodno pitanje nema slobodu izbora već mora prekinuti postupak i obavezno mora uputiti prethodno pitanje nadležnom organu na riješavanje, pa tek na osnovu odluke nadležnog organa o prethodnom pitanju nastaviti sa prekinutim postupkom. ZUP usvaja prvi (austrijski) sistem i propisuje: Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez cijeg se rješavanja ne može riješiti sama upravna stvar a to pitanje cini samostalnu pravnu cjelinu za cije je rješavanje nadležan sud ili drugi organ on može pod uslovima iz ovog zakona sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zakljucak, protiv koga je dopuštena posebna žalba, osim ako je zakljucak donio drugostepeni organ. Ako je organ koji vodi postupak sam raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima pravno dejstvo samo u upravnoj stvari u kojoj je to pitanje riješeno. Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kada se prethodno pitanje odnosi na postojanje krivicnog djela, na postojanje braka, na utvrdivanje ocinstva ili kada je to zakonom odredeno. Postupak prekrenut zbog rješavanja prethodnog pitanja pred nadležnim organom nastavice se pošto bude konacno odluceno o tom pitanju.

27.USMENA RASPRAVA U UPRAVNOM POSTUPKUUsmena rasprava je posebna procesna radnja u upravnom postupku čiji je cilj razjašnjenje činjenica i okolnosti koje mogu biti od uticaja u riješavanju glavne stvari. Može se reći da je usmena rasprava u upravnom postupku ono što je ročište u sudskom postupku. U upravnom postupku usmena rasprava ima dva modaliteta i to: 1)obavezna usmena rasprava ,2)fakultativna usmena rasprava.ZUP propisuje da službeno lice koje vodi postupak određuje po svojoj inicijativi ili po predlogu stranke usmenu raspravu u svakom slucaju kada je to korisno za razjašnjenje upravne stvari (fakultativna), a mora je odrediti u sledećim slučajevima (obavezna): 1)u upravnim stvarima u kojima ucestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima; 2)kada treba da se izvrši uvidaj ili sasluša svjedok ili vještak. -Usmena rasprava je javna. Službeno lice koje vodi postupak može iskljuciti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njen dio ako: 1)to zahtijevaju razlozi morala ili javne bezbjednosti; 2)postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave; 3)treba da se raspravlja o odnosima u nekoj porodici; 4)treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju državnu, vojnu, službenu, poslovnu, profesionalnu, naucnu ili umjetnicku tajnu.

Predlog za iskljucenje javnosti može podnijeti zainteresovano lice. O iskljucenju javnosti donosi se zakljucak koji mora biti obrazložen i javno objavljen i u informacionom sistemu za dostavljenje i obavještavanje. Pri objavljivanju rješenja po sprovedenom postupku javnost se ne može iskljuciti.-Organ koji vodi postupak dužan je da preduzima sve što je potrebno da seusmena rasprava obavi bez odugovlacenja i po mogucnosti bez prekidanja i odlaganja. Licima koja se pozivaju na usmenu raspravu mora se ostaviti dovoljno vremena da se pripreme za raspravu i da na nju dođu na vrijeme i bez vanrednih troškova. Pozvanim licima ostavice se po pravilu osam dana od dostavljanja poziva do dana rasprave.-Usmena rasprava održace se po pravilu u sjedištu organa koji vodi postupak. Ako je potreban uviđaj u mjestu van sjedišta tog organa usmena rasprava se može održati na mjestu uvidaja. Organ koji vodi postupak može odrediti za usmenu raspravu i drugo mjesto kada je to potrebno zbog znatnog smanjenja troškova i zbog temeljnijeg, bržeg ili jednostavnijeg raspravljanja upravne stvari.-Službeno lice koje vodi postupak dužno je da na pocetku usmene raspraveutvrdi koja su od pozvanih lica prisutna, a u pogledu odsutnih - da provjeri da li su im pozivi uredno dostavljeni. Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na usmenu raspravu, a nije utvrdeno da joj je poziv uredno dostavljen, službeno lice koje vodi postupak odložice usmenu raspravu, osim ako je ona na vrijeme javno objavljena. Ako na usmenu raspravu ne dode stranka po cijem je zahtjevu postupak pokrenut, mada je uredno pozvana, a iz cjelokupnog stanja stvari se može pretpostaviti da je zahtjev povukla, organ koji vodi postupak obustavice postupak. Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane, mada je uredno pozvana, službeno lice koje vodi postupak može sprovesti usmenu raspravu i bez nje, a može, na njen trošak, i odložiti usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog riješavanje stvari.-Ako prisutna stranka i pored upozorenja na posljedice ne stavi primjedbu u toku same usmene rasprave na radnje koje se na usmenoj raspravi preduzimaju smatrace se da nema primjedbi. Ako ta stranka kasnije stavi primjedbu na radnje preduzete na usmenoj raspravi, organ koji riješava o upravnoj stvari cijenice i tu primjedbu, ako ona može imati uticaja na rješavanje stvari i ako nije data poslije usmene rasprave radi odugovlacenja postupka. Na usmenoj raspravi treba da se pretrese i utvrdi ono što je predmet posebnog ispitnog postupka.-ZUP u vezi sa usmenom raspravom uvodi i tzv. pripremni postupa. Pripremni postupak određuje organ koji vodi postupak ako se održava usmena rasprava odnosno uviđaj s tim što organ koji vodi postupak mora najkasnije sedam dana prije održavanja pripremnog postupka da pozove stranke i druga lica ako smatra da je njihovo prisustvo potrebno. Zajedno sa pozivom organ stranci šalje podnesak koji je osnov za određivanje pripremnog postupka a u pozivu određuje dan, mjesto vrijeme održavanja pripremnog postupka.

28.DOKAZI U UPRAVNOM POSTUPKU Dokazni postupak je sastavni dio ispitnog postupka u smislu da se u okviru dokaznog postupka izvode procesne radnje dokazivanja. Prema tome ko im inicijativu u vezi sa dokazivanjem dolaze do izražaja dva tradicionalna načela (maksime) dokaznog postupka. Ukoliko dokaze po službenoj dužnosti prikuplja organ koji vodi postupak radi se o istražnom načelu (inkviziciona maksima), a ukoliko dokaze nudi zainteresovana stranka radi se o stranačkom načelu (dispozifiona maksima). U dokaznom postupku u okviru upravnog postupka zastupljena je i inkviziciona i dispozitivna maksima. U slučaju kolizije inkvizicionog i dispozicionog načela u upravnom postupku za razliku od sudskog prednost ima inkviziciono načelo. Cinjenice na osnovu kojih se donosi rješenje (odlucne cinjenice) utvrduju se dokazima. Kao dokaz mogu se upotrijebiti sva sredstva podesna za utvrdivanje stanja stvari i koja odgovaraju pojedinom slucaju. O tome da li neku cinjenicu treba utvrđivati ili ne odlucuje službeno lice koje vodi postupak zavisno od toga da li ta cinjenica može imati uticaja na rješavanje upravne stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode pošto se utvrdi šta je u cinjenicnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati. Ne treba dokazivati cinjenice koje su opštepoznate. Ne treba dokazivati cinjenice cije postojanje zakon pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivati nepostojanje tih cinjenica, ako zakonom nije drukcije odredeno. Dokazivanje se vrši dokaznim sredstvima (dokazima) koja mogu biti: 1)isprave (javne i privatne), 2)svjedočenja, 3)izjava stranke, 4)veštačenje (nalaz i mišljenje vještaka), 5)uviđaj (neposredno čulno opažanje).

29.ISPRAVE U UPRAVNOM POSTUPKU Isprava se može shvatiti u širem ili užem smislu. U širem smislu isprava je svaki predmet (monumentum) na kome postoji vidan znak koji može posvjedočiti neki događaj, okolnost ili činjenicu (npr. granični znakovi i sl). U užemm smislu isprava je pismeno (dokumentum) kojim se potvrđuje neka činjenica ili drugo svojstvo (npr. uvjerenje o državljanstvu). Isprave u užem smislu (dokumenti) mogu biti privatne i javne isprave. Dok je u upravnom postupku dokazna snaga privatnih isprava ista kao i kod svih ostalih dokaznih sredstava jer podliježe načelu slobodne ocjene dokaza, dotle dokazna snaga javne isprave počiva na pretpostavci njene tačnosti (presumptio legis). Pretpostavka tačnosti javne isprave u upravnom postupku znači da se njena vjerodojnost ne može ispitivati po datom načelu već se javna isprava čim postoji mora uzeti kao potpuni dokaz

tačnosti onoga na šta se javna isprava odnosi (npr. uvjerenje o državljanstvu). Predviđeno je da lice koje tvrdi da javna isprava nije valjana može to i dokazati ali na svoj teret. -Isprava koju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti odnosno ustanova i drugo pravno lice u okviru zakonom povjerenog javnog ovlašcenja dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. Ta isprava može biti prilagodena elektronskoj obradi podataka. Javne isprave imaju vremenski neogranicenu dokaznu snagu, ako se pravne cinjenice (pravni poslovi) poslije njenog izdavanja ne mogu promijeniti. Isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja organ koji vodi postupak. Stranka podnosi ispravu u originalu, mikrofilmskoj ili elektronskoj kopiji isprave ili reprodukciji te kopije ili u ovjerenom prepisu, a može je podnijeti i u obicnom prepisu. Ako stranka kojoj je naloženo da podnese odnosno pokaže ispravu ne postupi po pozivu, organ koji vodi postupak cijenice, s obzirom na sve okolnosti slucaja, od kakvog je to uticaja za rješavanje u upravnoj stvari. U takvom slucaju organ može toj stranci izreci novcanu kaznu za povredu procesne discipline u iznosu od 50 €, a tu kaznu može i ponovo izreci u istom iznosu, odnosno sve dok stranka ne pristane da podnese, odnosno pokaže ispravu. Protiv zakljucka kojim je izrecena novcana kazna stranka može izjaviti posebnu žalbu, koja ne zadržava izvršenje zakljucka. Ako se isprava koju treba upotrijebiti kao dokaz u postupku nalazi kod organa, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribavice tu ispravu po službenoj dužnosti. Ako se isprava nalazi kod treceg lica, a ono nece dobrovoljno da je pokaže, organ koji vodi postupak donijece zakljucak kojim ce naložiti tom licu da pokaže ispravu na raspravi da bi se stranke mogle o njoj izjasniti. Trece lice može uskratiti pokazivanje isprave iz razloga iz kojih svjedok može uskratiti svjedocenje. Protiv treceg lica koje bez opravdanog razloga odbija da pokaže ispravu postupice se kao protiv onoga koji odbija da svedoci. U skladu sa Ustavom i zakonom stranka ima pravo da podnosi isprave na jeziku naroda odnosno nacionalnih ili etničkih zajednica kojoj pripada. Isprave koje su izdate na stranom jeziku podnose se u ovjerenom prevodu. Uvjerenja – Najznačajnija vrsta javne isprave su uvjerenja. Uvjerenja su materijalni akti uprave koji naročito mogu da liče na deklarativne upravne akte ali nijesu upravni akti jer ne proizvode neposredna pravna dejstva. Uvjerenja ima bezborij i imaju različite nazive kao potvrda, sertifikat, revers i sl. ZUP razlikuje dvije vrste uvjerenja i to uvjerenja koja se izdaju na osnovu podataka o kojima se vodi službena evidencija i uvjerenja koja se izdaju na osnovu

podataka o kojima se ne vodi službena evidencija. Samo uvjerenja koja su izdata na osnovu službene evidencije imaju dokaznu snagu (pretpostavku tačnosti) koju imaju javne isprave (npr. uvjerenje o državčjanstvu koje izda nadležni organ za unutrašnje poslove jer on vodi službenu evidenciju o džavljanstvu). Uvjerenja koja se ne izdaju na osnovu službene evidencije imaju dokaznu snagu privatnih isprava.

30.SVJEDOCI U UPRAVNOM POSTUPKU Svjedok je lice koje je u stanju da neku činjenicu ili okolnost čulno opazi i da je kasnije saopšti (reprodukuje). Postoji opšta (građanska) dužnost svjedočenja, što znači da svedok može i protiv svoje volje biti i priveden radi svjedočenja. Dokazno sredstvo u upravnom postupku je iskaz svjedoka (testimonium) dok je svedok lice koej taj iskaz daje. Lice koje u postupku ucestvuje u svojstvu službenog lica ne može biti svjedok (inkompatibilnost). Svako lice koje se kao svjedok poziva dužno je da se odazove pozivu i da svjedoci ako ovim zakonom nije drukcije odredeno. Ne može se ispitati kao svjedok lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost cuvanja državne, vojne ili službene tajne dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti. Svjedok može uskratiti svjedocenje:1)Ako bi odgovor na pojedina pitanja izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskojšteti ili krivicnom gonjenju njega, njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobocnoj liniji do treceg stepena zakljucno, njegovog bracnog ili vanbracnog druga ili srodnika po tazbini do drugog stepena zakljucno, pa i onda kada je brak ili vanbracna zajednica prestala, kao i njegovog staraoca ili šticenika, usvojioca ili usvojenika;2)Ako bi odgovorom na pojedina pitanja povrijedio obavezu, odnosno pravo dacuva poslovnu, profesionalnu, naucnu ili umjetnicku tajnu;3)O onome što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomocniku;4)O onome o cemu se stranka ili drugo lice ispovijedi svjedoku kao vjerskomispovjedniku.Svjedok se može osloboditi od dužnosti svjedocenja i o drugim cinjenicama iokolnostima kada iznese važne razloge za to. Ako je potrebno, on treba te razloge da ucini vjerovatnim. Svjedoci se saslušavaju pojedinacno, bez prisustva svjedoka koji ce se kasnijesaslušati. Saslušani svjedok ne smije se udaljiti bez dozvole službenog lica koje vodi postupak. Službeno lice koje vodi postupak može saslušanog svjedoka ponovo saslušati, a svjedoke ciji se iskazi ne slažu može suociti. Lice koje zbog bolesti ili tjelesne nesposobnosti ne može doci po pozivu ispitace se u svom stanu, odnosno u objektu u kome boravi.Svjedok ce se prethodno upozoriti da je dužan da govori istinu, da ne smije ništaprecutati i da može položiti zakletvu na svoj iskaz, pa ce mu se predociti i posljedice davanja lažnog iskaza. Od svjedoka ce se uzeti opšti licni podaci

sljedecim redoslijedom: ime i prezime; zanimanje; prebivalište, odnosno boravište; mjesto rodenja; godine života i bracno stanje. Ako je potrebno, svjedok ce biti ispitan i o okolnostima koje se ticu njegove vjerodostojnostikao svjedoka u predmetu o kome se radi, a narocito o njegovim odnosimaprema strankama. Službeno lice koje vodi postupak poucice svjedoke na koja pitanja može uskratiti svjedocenje. Poslije toga svjedoku ce se postaviti pitanje o samom predmetu i pozvace se da iznese šta mu je o tome poznato.Nije dopušteno postavljati takva pitanja koja ukazuju na to kako bi trebalo odgovoriti. Svjedoku ce se uvijek postaviti pitanje otkuda mu je poznato ono o cemu svjedoci. Ako svjedok ne zna jezik na kome se vodi postupak, ispitace se preko tumaca. Pošto sasluša svjedoka, službeno lice koje vodi postupak može odluciti da svjedok položi zakletvu na svoj iskaz. Nece se zaklinjati svjedok koji je maloljetan ili koji ne može dovoljno da shvati znacaj zakletve.Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dode, a izostanak ne opravda ili se bezodobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba da bude saslušan, organ koji vodi postupak može narediti da se prinudno dovede i da snosi troškove dovodenja, a može mu izreci novcanu kaznu za povredu procesne discipline u iznosu od 50 €. Ako svjedok dode, pa bez opravdanog razloga odbije da svjedoci, iako je upozoren na posljedice odbijanja, može se kazniti novcanom kaznom od 50 €, a ako i poslije toga odbije da svjedoci može se ponovo kazniti novcanom kaznom od 50 €. Izjava stranke – ZUP priznaje iskaz stranke kao dokazno sredstvo ali mu i ograničava domašaj i dejstvo svodeći to na tzv. stvari malog značaja.Ako za utvrdivanje odredene cinjenice ne postoji neposredan dokaz ili se takva cinjenica ne može utvrditi na osnovu drugih dokaza, za utvrdivanje te cinjenice može se, kao dokaz, uzeti i usmeno data izjava stranke. Izjava stranke može se uzeti kao dokaz i u upravnim stvarima malog znacaja, ako bi odredenu cinjenicu trebalo utvrdivati saslušanjem svjedoka koji živi u mjestu udaljenom od sjedišta organa ili ako bi, uslijed pribavljanja drugih dokaza, bilo otežano ostvarivanje prava stranke. Vjerodostojnost izjave stranke cijeni se po nacelu saslušanja stranke. Prije uzimanja izjave stranke, službeno lice koje vodi postupak dužno je da upozori stranku na krivicnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave.

31.VJEŠTACI U UPRAVNOM POSTUPKUVještaci su stručna lica koja svojim znanjem doprinose utvrđivanju činjenica i okolnosti koje su od značaja za riješavanje stvari. Iskaz vještaka (vještačenje) je dokazno sredstvo koje daje vještaka li pravnu ocjenu iskaza vještaka daje službeno lice koje vodi postupak. U vezi sa vještačenjem treba razlikovati nalaz vještaka (objektivne činjenice i okolnosti) od mišljenja vještaka (subjektivna stručna ocjena utvrđenih činjenica i okolnosti). Kao vještaci se mogu pojaviti osim fizičkih lica (npr. ljekara, inžinjera) i specijalizovane institucije (npr. zavod za standardizaciju). Kao i kod svjedočenja postoji obaveza vještačenja. Tumač je

posebna vrsta vještaka koji vještači samo u vezi sa jezikom (npr. strani jezik, gluvonijemi).Radi izvodenja dokaza vještacenjem službeno lice koje vodi postupak odreduje,po službenoj dužnosti ili na predlog stranke, jednog vještaka, a kada ocijeni da je vještacenje složeno, može odrediti dva ili više vještaka. Za vještake ce se odrediti strucna lica i to prvenstveno ona koja imaju posebno ovlašcenje za davanje mišljenja o pitanjima odgovarajuce struke. Stranka ce se po pravilu prethodno saslušati o licnosti vještaka. Za vještaka se ne može odrediti lice koje ne može biti svjedok.Svako ko ima potrebnu strucnu spremu mora se primiti dužnosti vještaka, osimako ga službeno lice koje vodi postupak od toga oslobodi iz opravdanih razloga, kao što su preopterecenost vještacenjima, drugim poslovima i slicno. Vještak može uskratiti vještacenje iz istih razloga iz kojih svjedok može uskratiti svjedocenje. U pogledu izuzeca vještaka shodno se primjenjuju odredbe o izuzecu službenih lica. O izuzecu vještaka odlucuje zakljuckom službeno lice koje vodi postupak.Prije pocetka vještacenja, vještaka treba upozoriti da je dužan da predmet vještacenja brižljivo razmotri i u svom nalazu tacno navede šta je zapazio i našao, kao i da svoje obrazloženo mišljenje iznese nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke i vještine( tzv.lege artis). Kada vještak izloži svoj nalaz i mišljenje, službeno lice koje vodi postupak, kao i stranke mogu mu postavljati pitanja i tražiti objašnjenja u pogledu datog nalaza i mišljenja. U pogledu saslušanja vještaka shodno se primenjuju odredbe saslušanja svjedoka. Vještak ne polaže zakletvu.Ako je postavljeno više vještaka, oni mogu svoj nalaz i mišljenje dati zajednicki. Ako se ne slažu, svaki ce od njih odvojeno izložiti svoj nalaz i mišljenje. Ako nalaz i mišljenje vještaka nijesu jasni ili potpuni ili se nalazi i mišljenje vještaka bitno razlikuju ili mišljenje nije dovoljno obrazloženo ili se pojavi osnovana sumnja u tacnost datog mišljenja, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ni ponovnim saslušanjem vještaka, ponovice se vještacenje sa istim ili drugim vještacima, a može se zatražiti i vještacenje od naucne ili strucne organizacije. Ako vještak koji je uredno pozvan ne dode, a izostanak ne opravda ili dođe, aliodbije da vještaci ili kada u ostavljenom roku ne podnese svoj pisani nalaz i mišljenje može se kazniti za povredu procesne discipline novcanom kaznom od 50 €. Ako su usljed neopravdanog izostanka vještaka, usljed njegovog odbijanja da vještaci ili propuštanja da podnese pisani nalaz i mišljenje nastali troškovi u postupku može se odrediti da te troškove snosi vještak. Protiv zakljucka o troškovima, odnosno o novcanoj kazni dopuštena je posebna žalba.Na tumače će se shodno primjenjivati odredbe koje se odnose na vještake.

Uviđaj – Uviđaj je posebna procesna radnja u upravnom postupku kad službeno lice pristupa tzv. neposrednom čulnom opažanju neke stvari ili okolnosti. Poseban oblik uviđaja u upravnom postupku predstavlja tzv. uvid u spise nekog

predmeta (npr. uvid u dokumenta ili javne isprave) koje vrlo često obavlja službeno lice u službenim prostorijama u toku vođenja upravnog postupka. U tom slučaju stranka je često obavezna da određene isprave podnese na uvid službenom licu. Prema ZUP uvidaj se vrši kada je za utvrdivanje neke cinjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službenog lica koje vodi postupak. Stranke imaju pravo da prisustvuju uvidaju. Službeno lice koje vodi postupak odreduje koja ce lica, pored stranaka, prisustvovati uvidaju.Uvidaj se može izvršiti i uz ucešce vještaka.

32.OBEZBJEĐIVANJE DOKAZA U UPRAVNOM POSTUPKUUsljed raznih okolnosti u upravnom postupku može doći do potrebe da se izvrši tzv. Obezbjeđivanje dokaza. Karakteristično za obezbjeđivanje dokaza je to što se ono može uvijek sprovesti kada to okolnosti slučaja nalažu i to ne samo u toku već započetog dokaznog postupka nego i u situacijama kada dokazni postupak nije započet (ali je pokrenut upravni postupak) kao i u nekim slučajevima kada ni sam upravni postupak nije formalno pokrenut. Obezbjeđivanje dokaza sprovodi se na osnovu posebnog zaključka o obezbjeđivanju dokaza. Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz nece moci kasnije izvesti ili da ce njegovo izvodenje biti otežano može se, radi obezbjedenja dokaza, u svakom stanju postupka, pa i prije nego što je postupak pokrenut, taj dokaz izvesti. Obezbjedenje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili po predlogu stranke odnosno lica koje ima pravni interes. Za obezbjedenje dokaza u toku postupka nadležan je organ koji vodi postupak. Za obezbjedenje dokaza prije pokretanja postupka nadležan je organ na cijem se podrucju nalaze stvari koje treba razgledati, odnosno na cijem podrucju borave lica koja treba saslušati. O obezbjedenju dokaza donosi se poseban zakljucak. Protiv zakljucka kojim se odbija predlog za obezbjedenje dokaza dopuštena je posebna žalba koja ne prekida tok postupka.

33.POJAM I VRSTE RIJEŠENJA U UPRAVNOM POSTUPKURiješenje donijeto u upravnom postupku predstavlja upravni akt nadležnog organa kojim je riješena upravna stvar koja je bila predmet upravnog postupka. Zato se i kaže da je riješenje odluka o glavnoj odnosno upravnoj stvari.

OBLIK I SASTAVNI DJELOVI RIJEŠENJA- Svako rješenje mora se kao takvo oznaciti. Izuzetno, posebnim propisima može se predvidjeti da se rješenju može dati i drugi naziv. Rješenje se donosi u pisanoj formi. Izuzetno, u slucajevima predvidenim ovim zakonom, rješenje se može objaviti usmeno.Pisano rješenje sadrži: 1)uvod; 2)dispozitiv (izreku); 3)obrazloženje; 4)uputstvo o pravnom sredstvu; 5)naziv organa sa brojem i datumom rješenja; 6)potpis službenog lica i pecat organa.

-Uvod rješenja sadrži: naziv organa koji donosi rješenje; propis o nadležnosti tog organa; ime stranke i njenog zakonskog zastupnika ili punomocnika, ako ga ima i kratko oznacenje predmeta postupka. -Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cjelini i o svim zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješeno. U dispozitivu se može odrediti i uslov od cijeg ispunjenja zavisi ostvarivanje prava iz rješenja.Ako se rješenjem nalaže izvršenje neke radnje, u dispozitivu ce se odrediti i roku kome se ta radnja mora izvršiti. Dispozitiv mora biti kratak i određen, a ako je potrebno, može se podijeliti i na više tacaka.-U jednostavnim upravnim stvarima u kojima ucestvuje samo jedna stranka, kaoi u jednostavnim upravnim stvarima u kojima u postupku ucestvuju dvije stranke ili više stranaka, ali ni jedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev se uvažava, obrazloženje rješenja može sadržavati samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje na materijalne propise na osnovu kojih je upravna stvar riješena. U takvim stvarima rješenje se može izdati i na propisanom obrascu.U ostalim upravnim stvarima obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva stranaka; utvrdeno cinjenicno stanje, po potrebi i razloge koji su bili odlucni pri ocjeni dokaza; razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka; materijalne propise i razloge koji, s obzirom na utvrdeno cinjenicno stanje, upucuju na rješenje kakvo je dato u dispozitivu. -Uputstvom o pravnom sredstvu stranka se obavještava da li protiv rješenja može izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom.Kada se protiv rješenja može izjaviti žalba, u uputstvu se navodi kome se izjavljuje, u kom roku, u koliko primjeraka i s kolikom taksom se predaje, kao i da se može izjaviti i na zapisnik. Kada se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor ili drugi sudski postupak, u uputstvu se navodi kome sudu se tužba podnosi, u koliko primjeraka i u kom roku. Kada u rješenju nije dato nikakvo uputstvo ili je uputstvo nepotpuno stranka može postupiti po važecim propisima, a može, u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja, tražiti od organa koji je rješenje donio da ga dopuni. Uputstvo o pravnom sredstvu, kao poseban sastavni dio rješenja, stavlja se poslije obrazloženja, sa lijeve strane.-Rješenje potpisuje službeno lice koje ga donosi. Rješenje koje je donio kolegijalni organ potpisuje predsjedavajuci ako zakonom ili drugim propisom nije drukcije odredeno. Ovjeren prepis tog rješenja dostavlja se strankama. Kada se radi o upravnoj stvari koja se tice više lica, koja su organu poznata, može se za sva ta lica donijeti jedno rješenje, ali ona moraju biti imenovana u dispozitivu, a u obrazloženju rješenja moraju biti izloženi razlozi koji se na svako od njih odnose. Takvo rješenje mora se dostaviti svakome od tih lica uz neke izuzetke. Ako se radi o upravnoj stvari koja se tice više lica, koja organu nijesu poznata, može se za sve njih donijeti jedno rješenje, ali ono mora sadržati takve podatke da se iz njih može lako utvrditi na koja se lica rješenje odnosi (na primjer, stanovnici ili vlasnici nepokretnosti u odredenoj ulici i slicno).U upravnim stvarima manjeg znacaja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke,

a ne dira se u javni interes niti interes trecih lica, rješenje se može sastojati samo od dispozitiva u vidu zabilješke na spisu, ako su razlozi za takvo rješenje ocigledni i ako nije drukcije propisano.Ovo riješenje po pravilu saopštava se stranci usmeno, a pismeno joj se mora izdati ako ona to traži. Ovo riješenje po pravilu ne sadrži obrazloženje, osim ako je, po prirodi, ono potrebno. Takvo rješenje može se izdati na propisanom obrascu. Kada se radi o preduzimanju izuzetno hitnih mjera radi obezbjedenja javnog reda i mira i bezbjednosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi ili imovinu, organ može donijeti rješenje i usmeno. Organ koji je donio usmeno rješenje može narediti njegovo izvršenje bez odlaganja. Po zahtjevu stranke, organ koji je donio usmeno rješenje dužan je da ga izdastranci u pisanom obliku, najkasnije u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva. Taj zahtjev se može podnijeti u roku od dva mjeseca od dana donošenja usmenog rješenja.

VRSTE RIJEŠENJA - Kada se u jednoj upravnoj stvari rješava o više pitanja, a samo su neka od njih sazrela za rješavanje i kada se pokaže kao cjelishodno da se o tim pitanjima odluci posebnim rješenjem, organ može donijeti rješenje samo o tim pitanjima (djelimicno rješenje). Djelimicno rješenje smatra se, u pogledu pravnih sredstava i izvršenja, kao samostalno rješenje.Ako organ nije rješenjem odlucio o svim pitanjima koja su bila predmet postupka, on može, na predlog stranke ili po službenoj dužnosti, donijeti posebno rješenje o pitanjima koja donešenim rješenjem nijesu obuhvacena (dopunsko rješenje). Ako predlog stranke za donošenje dopunskog rješenja bude odbijen, protiv zakljucka o tome dopuštena je posebna žalba. Ako je predmet vec dovoljno raspravljen, dopunsko rješenje može se donijeti bez ponovnog sprovodenja posebnog ispitnog postupka. Dopunsko rješenje smatra se, u pogledu pravnih sredstava i izvršenja, kao samostalno rješenje.Ako je, prema okolnostima slucaja, neophodno prije završetka postupka donijetirješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, takvo se rješenje donosi na osnovu podataka koji postoje u vrijeme njegovog donošenja. U takvom rješenju mora biti izricito naznaceno da je privremeno. Donošenje privremenog rješenja po predlogu stranke organ može usloviti davanjemobezbjeđenja za štetu koja bi mogla, usljed izvršenja tog rješenja, nastati za suprotnu stranku, ako osnovni zahtjev predlagaca ne bude usvojen. Rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi po okoncanju postupka ukida se privremeno rješenje donešeno u toku postupka. Privremeno rješenje smatra se, u pogledu pravnih sredstava i izvršenja, kao samostalno rješenje.

ROK ZA IZDAVANJE RIJEŠENJA - Kada se postupak pokrece povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odlaganja

(rješavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan da donese rješenje i dostavi ga stranci što prije, a najkasnije u roku od jednog mjeseca od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim zakonom nije određen kraci rok. U ostalim slucajevima, kada se postupak pokrece povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, organ je dužan da donese rješenje i dostavi ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim zakonom nije odreden kraci rok. Ako organ protiv cijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo na žalbu kao da je njen zahtjev odbijen (slučaj ćutanja prvostepenog organa).

POSTUPAK ISPRAVLJANJA GREŠAKA U RIJEŠENJU - Organ koji je donio rješenje, odnosno službeno lice koje je potpisalo ili izdalo rješenje može, u svako vrijeme, ispraviti greške u imenima ili brojevima, pisanju ili racunanju,kao i druge ocigledne netacnosti u rješenju ili njegovim ovjerenim prepisima. Ispravka greške proizvodi pravno dejstvo od dana od koga proizvodi pravno dejstvo rješenje koje se ispravlja, ako je rješenje povoljno za stranku. Ako je rješenje nepovoljno za stranku, onda ispravka greške proizvodi pravno dejstvo od dana izdavanja i dostavljanja zakljucka o ispravci. O ispravci se donosi poseban zakljucak. Bilješka o ispravci upisuje se u izvornik rješenja, a ako je to moguce i u sve ovjerene prepise dostavljene strankama. Bilješku potpisujeslužbeno lice koje je potpisalo zakljucak o ispravci. Protiv zakljucka kojim se vec donešeno rješenje ispravlja ili kojim se odbija predlog za ispravljanje dopuštena je posebna žalba.

35.POJAM I VRSTE ZAKLJUČAKA U UPRAVNOM POSTUPKUZa razliku od riješenja zaključkom se ne riješava upravna stvar. U većini slučajeva u formi zaključka odlučuje se o pitanjima procesnog karaktera (npr. o odlaganju usmene rasprave). Kao posljedica toga zaključci se po pravilu donose u usmenoj formi i o njima se stavlja zabilješka u zapisnik a protiv njih nije dopuštena posebna žalba (već se mogu napadati u okviru žalbe protiv riješenja). Međutim u određenim slučajevima kada je to ZUP-om propisano protiv zaključka se može izjaviti tzv. posebna žalba i tada se zaključci moraju podnijeti u pismenom obliku. Najznačajniji zaključak je zaključak o obustavi postupka jer se njime u procesnom smislu obustavlja dalje vođenje upravnog postupka u slučajevima kada se ne donosi riješenje (npr. zaključak o obustavi postupka usljed odustanka stranke od postavljenog zahtjeva ili zaključak o obustavi postupka zbog postignutog poravnanja).-Zaključak se nikada ne može označiti samo kao zaključak već mora imati i dodatni element koji upućuje o kakvom se zaključku radi (npr. zaključak o pokretanju postupka, o obezbjeđenju dokaza, odlaganju usmene rasprave itd).

Kada je zaključak donijet u pismenoj formi tj. kada se protiv njega može izjaviti posebna žalba zaključak de facto predstavlja upravni akt (kao i riješenje).ZUP propisuje da se zakljuckom odlucuje o pitanjima koja se ticu postupka.Zakljuckom se odlucuje i o pitanjima koja se, kao sporedna, pojave u vezi sasprovodenjem postupka, a kojima se ne odlucuje rješenjem. Zakljucak donosi službeno lice. Ako se zakljuckom nalaže izvršenje neke radnje, odredice se i rok u kome se ta radnja mora izvršiti. Zakljucak se saopštava zainteresovanim licima usmeno, a u pisanom obliku se izdaje na zahtjev lica koje može protiv zakljucka izjaviti posebnu žalbu ili kada se može odmah tražiti izvršenje zakljucka. Protiv zakljucka može se izjaviti posebna žalba samo kada je to zakonom izricito predvideno. Takav zakljucak mora biti obrazložen i sadržati i upustvo o žalbi. Žalba protiv zakljucka se izjavljuje u istom roku, na isti nacin i istom organu kao i žalba protiv rješenja. Žalba ne odlaže izvršenje zakljucka, osim ako je zakonom ili samim zakljuckom drukcije odredeno.

1.DRUGOSTEPENI UPRAVNI POSTUPAK Drugostepeni upravni postupak je postupka po žalbi, iako relativno čest nije obavezna faza svakog postupka. Neophodan uslov (conditio sine qua non) za pokretanje žalbenog postupka je izjavljena žalba. Postupkom po žalbi ostvaruje se instanciona kontrola zakonitosti ili cjelishodnosti donijetog riješenja od strane više upravne instance. U upravnom postupku prihvaćen je princip dvostepenosti što znači da se protiv riješenja donijetog po žalbi (drugostepenog riješenja) ne može izjaviti žalba. To znači da je svako riješenje donijeto po žalbi konačno jer se protiv njega ne može izjaviti nova žalba. Pravo na žalbu postoji kada stranka nije zadovoljna riješenjem i kada riješenje po zahtjevu stranke nije donijeto (tzv. ćutanje uprave). U upravnom postupku žalba ima dva karakteristična dejstva: 1)Devolutivno dejstvo – što znači da o žalbi ne odlučuje organ koji je donio riješenje protiv kojeg se žalba ulaže. 2)Suspenzivno dejstvo – što znači da izjavljena žalba odlaže izvršenje riješenja uz neke izuzetke do donošenja konačne odluke o njoj. U vezi sa tim suspenzivno dejtvo ima i rok za žalbu što znači da se riješenje ne može izvršiti za vrijeme dok teče zakonom predviđen rok za izjavljivanje zalbe.

U postupku po žalbi razlikuju se dvije faze: 1)Prethodni postupak po žalbi – u kojem se ispituju formalni procesni momenti, posebno dopuštenost žalbe, blagovremenost žalbe i legitimacije lica koja podnose žalbu. 2)Redovni postupak po žalbi – u okviru kojeg se ispituju zakonitost ili cjelishodnost riješenja protiv kojeg je zalba izjavljena.

Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, ako zakonomnije drukcije odredeno.

2.SADRŽINA I PREDAJA ŽALBEU žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija i oznaciti naziv organa koji ga je donio, kao i broj i datum rješenja. Dovoljno je da žalilac u žalbi izloži razloge za žalbu, odnosno u kom je pogledu nezadovoljan rješenjem, ali žalbu ne mora posebno obrazložiti. U žalbi se mogu iznositi nove cinjenice i novi dokazi (beneficium novorum) ali je žalilac dužan da obrazloži zbog cega ih nije mogao iznijeti u prvostepenom postupku. Ako su u žalbi iznijete nove cinjenice i novi dokazi a u postupku ucestvuju dvije stranke ili više stranaka sa suprotnim interesima žalba se podnosi u dovoljnom broju primjeraka za sve stranke. U tom slucaju, organ dostavlja svakoj stranci primjerak žalbe i ostavlja joj rok da se o novim cinjenicama i dokazima izjasni. Taj rok ne može biti kraci odosam ni duži od 15 dana od dana dostavljanja.Treba razlikovati predavanje (predaju) zalbe od podnošenja (izjavljivanja) zalbe. Predaja je faktička procesna radnja, dok podnošenje zalbe predstavlja ostvarivanje prava na zalbu u okviru kojeg dolazi do izražaja devolutivno dejstvo zalbe. Pravilo je da se žalba predaje prvostepenom organu razlog tome je što prvostepeni organ ima određenih obaveza u vezi sa ispitivanjem formalnih uslova i procesnih pretpostavki za rad po žalbi, zato se kaže da prvostepeni organ ima obavezu da po žalbi radi, dok se za drugostepeni organ kaže da on postupa (odlučuje) o žalbi u usmislu da cijeni da li je opravdana ili ne. Žalba se neposredno predaje ili šalje poštom organu koji je donio prvostepeno rješenje. Ako je žalba predata ili poslata neposredno drugostepenom organu, on je odmah šalje prvostepenom organu.

3.DEJSTVO ŽALBE U UPRAVNOM POSTUPKU

4.RAD PRVOSTEPENOG ORGANA PO ŽALBIRad prvostepenog organa po žalbi podrazumijeva ispitivanje da li su ispunjene formalne procesne pretpostavke za odlučivanje po njoj. Međutim ZUP ovlašćuje prvostepeni organ da može ukoliko se povodom predate žalbe za to steknu

uslovi svoje postojeće riješenje zamijeni novim i tada će se smatrati da prvo riješenje nije ni postojalo. U vezi sa donošenjem novog riješenja od strane prvostepenog organa po prijemu žalbe moguća su tri modaliteta:1)Donošenje novog riješenja od strane prvostepenog organa bez upotpunjavanja ranijeg postupka jer je organ samo zaključio da je pogriješio.2)Donošenje novog riješenja od strane prvostepenog organa na osnovu mogućnosti da se upotpuni raniji postupak o čemu oslučuje organ prema okolnostima slučaja.3) Donošenje novog riješenja od strane prvostepenog organa na osnovu obaveza da se upotpuni raniji postupak ako se steknu uslovi propisani zakonom.Kad primi žalbu prvostepeni organ ispituje da li je žalba dopuštena, blagovremena i izjavljena od ovlašcenog lica. Nedopuštenu, neblagovremenu ili od neovlašcenog lica izjavljenu žalbu prvostepeni organ ce odbaciti svojim zakljuckom. -Ako organ koji je donio prvostepeno rješenje nađe da je žalba osnovana, a nijepotrebno sprovoditi novi posebni ispitni postupak može stvar riješiti drukcije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija. Protiv ovog rješenja stranka ima pravo žalbe.-Ako organ koji je donio prvostepeno rješenje nađe, povodom žalbe, da je sprovedeni postupak bio nepotpun, a da je to moglo biti od uticaja na rješavanje upravne stvari, on može postupak dopuniti saglasno ovom zakonu. Protiv ovog riješenja stranka ima pravo žalbe.-Kada je rješenje donešeno bez prethodno sprovedenog posebnog ispitnog postupka koji je bio obavezan ili kada je donešeno u skraćenom postupku, ali stranci nije bila data mogucnost da se izjasni o cinjenicama i okolnostima kojesu od znacaja za donošenje rješenja, a stranka u žalbi traži da se posebni ispitni postupak sprovede, odnosno da joj se pruži mogucnost da se izjasni o tim cinjenicama i okolnostima, prvostepeni organ je dužan da sprovede taj postupak. Po sprovodenju postupka, prvostepeni organ može uvažiti zahtjev iz žalbe i donijeti novo rješenje.

5.RIJEŠAVANJE DRUGOSTEPENOG ORGANA PO ŽALBIDrugostepeni organ sprovodi drugostepeni upravni postupak tj. odlučuje o žalbi. U tom smislu on može:1)Žalbu usvojiti i napadnuto riješenje poništiti2)Žalbu odbaciti i napadnuto riješenje potvrditiPrema ZUP-u drugostepeni organ može odbiti žalbu, poništiti riješenje u cjelosti ili djelimično ili ga izmijeniti.

U riješavanju po žalbi mogu se razlikovati dvije posebne faze:1)Prethodni postupak po žalbi – drugostepeni organ ponovo sprovodi kontrolu ispunjenosti formalnih i procesnih uslova za vođenje postupka po žalbi, a ukoliko nisu ispunjeni žalbu će odbaciti.2)Redovni postupak po žalbi – aktivira se pod uslovom da žalba nije odbačena, u njemu se odlučuje o žalbi koja se može usvojiti ili odbaciti.

A)U redovnom postupku po žalbi drugostepeni organ će žalbu odbiti ako nije došlo do povrede materijalnog prava ili bitnih pravila postupka. U tom smislu on će odbiti žalbu kada utvrdi da je postupak koji je riješenju prethodio pravilno sproveden i da je riješenje pravilno i na zakonu osnovano a žalba neosnovana (jer ne postoji povreda materijalnog prava ili pravila postupka). On će je takođe odbiti i kada nađe da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka ali da su oni takvi da nijesu mogli imati uticaja na riješenje stvari tzv. nebitna povreda pravila postupka.B)U redovnom postupku po žalbi drugostepeni organ će žalbu usvojiti ako je došlo do povrede materijalnog prava ili bitnih pravila postupka. Ako drugostepeni organ utvrdi da je prvostepeno rješenje donio stvarno nenadležan organ, poništice to rješenje po službenoj dužnosti i dostaviti predmet nadležnom organu na rješavanje. Kad drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku cinjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na riješavanje stvari, ili da je dispozitiv pobijenog riješenja nejasan ili je u protivriječnosti sa obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke bilo sam bilo preko prvostepenog organa ili nekog zamoljenog organa.C)Ako drugostepenI organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ on će svojim riješenjem poništiti prvostepeno riješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak.D)Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom riješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izvedn pogrešan zaključak o činjeničnom stanju, da je pogrešno primijenjen pravni propis na osnovu koga se riješava stvar ili ako nađe da je na osnovu slobodne ocjene trebalo donijeti drugačije riješenje, on će svojim riješenjem poništiti prvostepeno riješenje i sam riješiti stvar.E)Ako drugostepeni organ uvrdi da je riješenje pravilno u pogledu utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali da se cilj zbog koga je riješenje donijeto može postići i drugim dredstvima povoljnijim za stranku izmijeniće prvostepeno riješenje u tom smislu.

F)Ako drugostepeni organ utvrdi da je u prvostepenom postupku učinjena nepravilnost koja čini riješenje ništavim oglasiće dakvo riješenje ništavim kao i onaj dio postupka koji je obavljen posle te nepravilnosti.

6.DRUGOSTEPENI UPRAVNI POSTUPAK U SLUČAJU ĆUTANJA UPRAVE ZUP propisuje posebna pravila u vezi sa podnošenjem žalbe u slučaju da prvostepeni organ nije donio riješenje tzv. ćutanje prvostepenog organa.Ako je žalbu izjavila stranka zato što prvostepeni organ nije donio rješenje upropisanom roku drugostepeni organ ce tražiti da mu prvostepeni organsaopšti razloge zbog kojih rješenje nije donešeno u roku. Ako nađe da rješenje nije donešeno u roku iz opravdanih razloga ili zbog krivice stranke, odredice prvostepenom organu rok za donošenje rješenja koji ne može biti duži od jednog mjeseca. Ako razlozi zbog kojih rješenje nije donešeno u roku nijesu opravdani, drugostepeni organ ce tražiti da mu prvostepeni organ dostavi spise predmeta. Ako drugostepeni organ može riješiti upravnu stvar prema spisima predmeta, donijece svoje rješenje, a ako ne može, sam ce sprovesti postupak i svojim rješenjem riješiti upravnu stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ nađe da ce postupak brže i ekonomicnije sprovesti prvostepeni organ, naložice da to ucini i da mu prikupljene podatke dostavi u odredenom roku poslije čega ce sam riješiti upravnu stvar. Takvo rješenje je konacno.Rok za donošenje rješenja po žalbi - Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od dva mjeseca od dana predaje žalbe, ako posebnim zakonom nije odreden kraci rok. Dostavljanje drugostepenog rješenja - Organ koji je donio drugostepeno rješenje šalje, po pravilu, svoje rješenje, sa spisima predmeta, prvostepenom organu, koji je dužan da ga dostavi strankama u roku od osam dana od dana prijema spisa.

7.PONAVLJANJE U UPRAVNOM POSTUPKUPonavljanje upravnog postupka je pravno sredstvo koje se pod određenim uslovima može upotrijebiti protiv riješenja donijetih u upravnom postupku protiv kojih se ne može izjaviti žalba. Da bi moglo da dođe do ponavljanja upravnog postupka riješenje u upravnom postupku mora da bude konačno. Karakteristično je da se u vezi sa ponavljanjem upravnog postupka mogu razlikovati dvije faze u odlučivanju: a)Odlučivanje o ponavljjanju postupka tj. odlučivanje da li će se dozvoliti ponavljanje upravnog postupka ili ne.b)Odlučivanje u ponovljenom postupku tj. donošenje odluke nakon obnavljanja upravnog postupka.

Ovdje su kao i kod pokretanja redovnog upravnog postupka zastupljene i stranačka i oficijelna maksima što znači da se ponavljanje upravnog postupka može pokrenuti kako na inicijativu stranke ex privato tako i po službenoj dužnosti ex officio. Međutim za razliku od redovnog upravnog postupka koji se pokreće podnošenjem zahtjeva, ponavljanje upravnog postupka pokreće se podnošenjem prijedloga. Prema ZUP-u postupak okoncan rješenjem protiv koga nema redovnog pravnog sredstva u postupku ponovice se, ako:1)se sazna za nove cinjenice ili se nađe ili stekne mogucnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi sa vec izvedenim i upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drukcijeg rješenja .2)je rješenje donešeno na osnovu lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ilivještaka ili ako je došlo kao posljedica djela kažnjivog po krivicnom zakonu.3)se rješenje zasniva na presudi donešenoj u krivicnom postupku ili u postupku za privredni prestup, a ta presuda je pravosnažno ukinuta.4)je rješenje povoljno za stranku donešeno na osnovu neistinitih navoda stranke kojima je organ koji je vodio postupak bio doveden u zabludu.5)se rješenje organa koji je vodio postupak zasniva na nekom prethodnom pitanju a nadležni organ je to pitanje kasnije riješio bitno drukcije.6)je u donošenju rješenja ucestvovalo službeno lice koje je po zakonu moralo biti izuzeto.7)je rješenje donijelo službeno lice koje nije bilo ovlašceno za njegovo donošenje.8)kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u sastavu predviđenomvažecim propisima ili ako za rješenje nije glasala propisana vecina.9)licu koje je trebalo da ucestvuje u svojstvu stranke, odnosno zainteresovanom licu nije bila data mogucnost da ucestvuje u postupku.10)stranku nije zastupao zakonski zastupnik a po zakonu je trebalo da je zastupa.

8.NAROČITI SLUČAJEVI PONIŠTAVANJA, UKIDANJA I MIJENJANJA RIJEŠENJA ( VANREDNA PRAVNA SREDSTVA) ZUP predviđa šest vanrednih pravnih sredstava:1)Mijenjanje i poništavanje riješenja u vezi sa upravnim sporom,2)Zahtjev za zaštitu zakonitosti,3)Poništavanje i ukidanje po osnovu službenog nadzora,4)Ukidanje i mijenjanje pravnosnažnog riješenja uz pristanak ili po zahtjevu stranke,5)Vanredno ukidanje,6)Oglasavanje riješenja ništavim.

Za vanredna pravna sredstva u upravnom postupku karakteristično je to što za primjenu svakih od njih važe posebni uslovi kao i da ona međusobno nemaju neke neposredne veze.

9.MIJENJANJE I PONIŠTAVANJE RIJEŠENJA U VEZI SA UPRAVNIM SPOROMOrgan protiv cijeg je rješenja blagovremeno pokrenut upravni spor može do završetka spora ako uvažava sve zahtjeve tužbe poništiti ili izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijeda pravo stranke u upravnom postupku ili pravo treceg lica.Uslov za primjenu vanrednog pravnog sredstva poništavanja ili ukidanja u vezi sa upravnim sporom jeste da je pokrenut upravni spor prema odredbama ZUP odnosno da je spor u toku. Ako se pravno sredstvo uopšte primijeni najčešće se primjenjuje u fazi upravnog spora koja se zove odgovor na tužbu. To znači da organ koji je donio osporeno riješenje može povodom odgovora na tužbu poništiti (ako riješenje uopšte nije trebalo donositi) ili izmijeniti (ako je trebalo donijeti drugačije riješenje) svoje riješenje. Ako organ to učini upravni spor se obustavlja. Tim povodom tužiocu (stranci) ostavlja se rok od 15 dana da se izjasni da li je zadovoljna postupkom organa ili ne. Ako tužilac ne odgovori smatra se d aje prihvatio ponudu organa.Drugi uslov za primjenu ovog pravnog sredstva je da se novim riješenjem moraju uvažiti svi (in toto) tužbeni zahtjevi a razlog tome je procesna ekonomičnost. Konačno uslov da se može primijeniti ovo pravno sredstvo je da se poništaj ili izmjena riješenja u vezi sa upravnim sporom ne može vršiti na štetu stranke, javnog interesa ili trećih lica.U procesnom smislu da bi se poništavanje ili ukidanje u vezi sa upravnim sporom kao pravno sredstvo moglo primjenjivati, riješenje na koje se odnosi sa jedne strane mora biti konačno (jer se samo protiv konačnih riješenja može pokrenuti upravni spor) a sa druge strane ne smije biti pravosnažno jer bi to značilo da je upravni spor okončan.

10.PONIŠTAVANJE I UKIDANJE RIJEŠENJA PO OSNOVU SLUŽBENOG NADZORAPoništavanje i ukidanje riješenja po osnovu službenog nadzora je vanredno pravno sredstvo koje je ovlašćen da koristi organ koji vrši nadzorna prava nad organom koji je donio riješenje. Nadzorna prava najčešće vrše drugostepeni organi ali to može biti i posebno određen organ. Procesni uslov za primjenu ovog pravnog sredstva je da je riješenje protiv kojeg se koristi postalo konačno u upravnom postupku. Razlika između službenog nadzora i instanione kontrole je u tome što drugostepeni organ u žalbenom postupku može riješavati samo

kada je izjavljena žalba dok po ovom slučaju to čini po službenoj dužnosti, razlika je i u rokovima jer su ovdje rokovi znatno duži od jedne do pet godina a nekad i nema rokova. Rješenje može poništiti ili ukinuti po osnovu službenog nadzora drugostepeniorgan. Ako nema drugostepenog organa rješenje može poništiti ili ukinuti organ koji je ovlašcen da vrši nadzor nad radom organa koji je donio rješenje.Protiv rješenja donešenog povodom poništenja i ukidanja po službenoj dužnosti nije dopuštena žalba vec se protiv njega može neposredno pokrenuti upravni spor. U vezi sa poništenjem i ukidanjem po osnovu službenog nadzora razlikuju se dva modaliteta: a)poništenje po osnovu službenog nadzora i b)ukidanje po sonovu službenog nadzora.Nadležni organ donosi rješenje o poništenju rješenja po osnovu službenog nadzora: 1)po službenoj dužnosti, 2)po zahtjevu stranke, 3)državnog tužioca, a rješenje o ukidanju: 1)po službenoj dužnosti ili 2)po zahtjevu državnog tužioca.Konacno rješenje nadležni organ ce poništiti po osnovu službenog nadzoraako:1)ga je donio stvarno nenadležni organ,2)je u istoj upravnoj stvari ranije donešeno pravosnažno rješenje kojim je taupravna stvar drukcije riješena,3)ga je donio jedan organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a to je potrebno po zakonu ili drugom propisu,4)ga je donio mjesno nenadležni organ,5)je rješenje donešeno kao posljedica prinude, iznude, ucjene, pritiska ili drugenedozvoljene radnje.

11.VANREDNO UKIDANJE RIJEŠENJAVanredno ukidanje riješenja postoji kada su nastupile tzv. vanredne okolnosti. Vanredno ukidanje riješenja je pravno sredstvo koje se koristi protiv riješenja koja nijesu nezakonita ali su zbog promijenjenih okolnosti postala opasna za pravni i javni poredak. Uslov je da su nastupile neke od vanrednih okolnosti zbog kojih je došao u opasnost javni poredak kao i da nema drugog načina osim ukidanja postojećeg zakonitog riješenja da se ova opasnost otkloni.-Izvršno rješenje može se ukinuti ako je to potrebno radi otklanjanja teške i neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, javnu bezbjednost, javni mir i javni poredak ili javni moral ili radi otklanjanja poremecaja u privredi, ako se to ne bi moglo uspješno otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stecena prava. Rješenje se može ukinuti i samo djelimicno u obimu neophodnom da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni javni interesi.-Ako je rješenje donio prvostepeni organ to rješenje može ukinuti taj organ, a može ga ukinuti i drugostepeni organ. Ako drugostepenog

organa nema, rješenje može ukinuti organ koji je ovlašcen da vrši nadzor nad radom organa koji je donio rješenje.Protiv rješenja kojim se ranije rješenje ukida dopuštena je žalba samo kada je to rješenje donio prvostepeni organ. Kada je to rješenje donio drugostepeni organ ili organ koji vrši nadzor, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor. Stranka koja usled ukidanja rješenja trpi stvarnu štetu ima pravo na naknadu pretrpljene štete, izuzev naknade za izgubljenu dobit. O zahtjevu za naknadu pretrpljene štete riješava, u parnicnom postupku, nadležni sud.U procesnom smislu povodom vanrednog ukidanja riješenja, izvršno riješenje može se samo ukinuti ali ne i izmijeniti ili poništiti.

12.OGLAŠAVANJE RIJEŠENJA NIŠTAVIMOglašavanje riješenja ništavim je pravno sredstvo koje se koristi samo protiv riješenja koja sadrže najteže oblike nezakonitosti. Pod riješenjima sa najtežim oblicima nezakonitosti podrazumijevaju se ona riješenja koja su već u trenutku donošenja imala takav nedostatak (defekt) koji ni kasnije ne može biti otklonjen tj. ova riješenja nikad ne mogu konvalidirati odnosno steći pravnu snagu protekom vremena. Oglašavanjem riješenja ništavim vrši se tako što nadležni organ kada utvrdi da postoje razlozi ništavnosti donosi novo riješenje kojim ništavo riješenje proglašava ništavim. Riješenje o proglašenju ništavim je upravni akt deklarativnog karaktera. Oglašavanje ništavim djeluje retroaktivno ex tunc. Ništavim se oglašava rješenje:1)koje je u upravnom postupku donešeno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopšte ne može rješavati u upravnom postupku;2)koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po krivicnom zakonu;3)cije izvršenje nije moguce;4)koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke a na to strankanije naknadno, izricito ili precutno, pristala;5)ako je stranka postigla povoljno rješenje u suprotnosti sa njenom dužnošću da govori istinu;6)koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izricitoj zakonskoj odredbi predvidena kao razlog ništavosti.Riješenje se može u svko doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ili javnog tužioca. Riješenje se može oglasiti ništavim u cjelosti (in toto) ili djelimično (in parte). Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglašava ništavim ili se odbija predlog stranke ili državnog tužioca za oglašavanje rješenja ništavim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji riješava po žalbi, protiv tog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor.Takođe se sa njim poništavaju i pravne posljedice koje je to riješenje proizvelo.

13.OPŠTE KARAKTERISTIKE IZVRŠNOG POSTUPKAU vezi sa izvršenjem riješenja treba načelno razlikovati dvije situacije: 1)Izvrsenje riješenja koje je donijeto po zahtjevu stranke i koje po pravilu znači priznavanje nekog prava.2)Izvršenje riješenja koje je donijeto po službenoj dužnosti i koje po pravilu znači nametanje neke obaveze stranci.U prvom slučaju pitanje izvršnosti se takoreći i ne postavlja budući da izvršenje riješenja u smislu ostvarivanja nekog prava zavisi od same stranke (npr. da nosi oružje).Kako ostvarivanje prava predstavlja privilegiju a ne i obavezu stranke to se ostvarenje prava ne može tražiti prinudnim putem. Naprotiv u drugom slučaju pitanje izvršenja se neposredno postavlja s obzirom na to da se izvršenje obaveze stranke iz riješenja može tražiti i prinudnim putem. U ovom slučaju mogu se razlikovati još dvije situacije: a)dobrovoljno izvršenje obaveze iz riješenja ali pod prijetnjom prinudnog izvršenja i b)neposredno prinudno izvršenje obaveze iz riješenja ukoliko stranka ne pristane na dobrovoljno izvršenje.-Pod izvršnim postupkom u okviru upravnog postuppka podrazumijeva se postupak prinudnog izvršenja riješenja koji je propisan za slučajeve kada stranka ne izvršava obaveze utvrđene riješenjem. Izvršni postupak ne predstavlja obaveznu fazu upravnog postupka. Izvršni postupak u okviru upravnog postupka ima dva modaliteta: 1)sudsko izvršenje upravnih riješenja i2)administrativno izvršenje upravnih riješenja. Njihovo razlikovanje je posljedica razlikovanja predmeta izvršenja jer se sudsko izvršenje odnosi na izvršenje novčanih obaveza dok se administrativno izvršenje odnosi na izvršenje nenovčanih obaveza.-Izvršni postupak pokreće se prijedlogom za izvršenje ali se može pokrenuti i po službenoj dužnosti. Lice koje je obavezno da izvrši neku obavezu iz riješenja naziva se izvršilac dok se lice po čijem se prijedlogu traži izvršenje naziva tražilac izvršenja. Po pravilu riješenje izvršava organ koji je riješavao u prvom stepenu ali u određenim slučajevima to može biti i neki drugi organ. Da bi se postupilo izvršenju riješenje mora da ima svojsvo izvršnosti a neposrednom izvršenju pristupa se tek na osnovu posebnog zaključka kojim se konstatuje da nema smetnji da se pristupi neposrednom izvršenju (tzv. zaključak o dozvoli izvršenja). Izvršenje riješenja donijetog u upravnom postupku sprovodi se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obaveza.

14.IZVRŠNOST U UPRAVNOM POSTUPKUIzvršnost riješenja - Riješenje donijeto u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno. Prvostepeno riješenje postaje izvršno:

1) istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena;2) dostavljanjem stranci ako žalba nije dopuštena;3) dostavljanjem stranci ako žalba ne odlaže izvršenje;4) dostavljanjem stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.Drugostepeno rješenje kojim je izmijenjeno prvostepeno rješenje postaje izvršno kad se dostavi stranci. Ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku (tzv.pericioni rok) rješenje postaje izvršno istekom tog roka. Ako rješenjem nije određenrok za izvršenje radnje rješenje postaje izvršno u roku od 15 dana od dana dostavljanja. Rješenjem ostavljeni rok za izvršenje rješenja, odnosno propisani rok od 15 dana pocinje da tece od dana kada riješenje postane izvršno.Izvršnost zaključka - Zakljucak donešen u postupku izvršava se kada postane izvršan. Zakljucak protiv koga se ne može izjaviti posebna žalba, kao i zakljucak protiv koga se može izjaviti posebna žalba koja ne odlaže njegovo izvršenje postaje izvršan saopštavanjem, a ako nije saopšten - dostavljanjem stranci.Kada je zakonom ili samim zakljuckom određeno da žalba odlaže izvršenjezakljucka, zakljucak postaje izvršan istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena, a ako je izjavljena - dostavljanjem stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija. U ostalim slucajevima, zakljucak postaje izvršan pod uslovima propisanim za izvršnost rješenja. Odredbe ovog zakona o izvršenju rješenja važe i za izvršenje zakljucka.

15.ADMINISTRATIVNO I SUDSKO IZVRŠENJEIzvršenje riješenja sprovodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje) a u slučajevima predviđenim ZUP-om i sudskim putem (sudsko izvršenje). Administrativno izvršenje sprovode organi uprave po odredbama ZUP-a o izvršenju odnosno po odredbama posebnog zakona, a sudsko izvršenje sprovodi nadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje. Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika sprovodi se administrativnim putem. Izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza sprovodi se sudskim putem. Izuzetno izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza iz primanja na osnovu radnog odnosa može se sprovesti administrativnim putem po pristanku izvršenika (tzv. administrativna zabrana na lična primanja u slučaju korišćenja potrošačkih kredita).

16.ADMINISTRATIVNO IZVRŠENJEIzvršenje radi ostvarivanja nenovčanih obaveza izvršenika sprovodi se:1)Preko drugih lica - Ako se izvršenikova obaveza sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti i drugo lice a izvršenik je ne izvrši uopšte ili je ne izvrši u cjelini, ta

radnja ce se izvršiti preko drugog lica na trošak izvršenika. Izvršenik mora biti na to prethodno opomenut. 2)Putem prinude – Izvršenje putem prinude ima dva modaliteta:a)Upotreba prinudnog novčanog sredstva (globa) - Ako je izvršenik dužan da nešto dopusti ili trpi pa postupa protivno toj obavezi ili ako je predmet izvršenja izvršenikova radnja koju ne može umjesto njega da izvrši drugo lice, organ koji sprovodi izvršenje prinudice izvršenika na ispunjenje obaveze prinudnom mjerom odnosno novcanom kaznom. Organ koji sprovodi izvršenje najprije ce zaprijetiti izvršeniku primjenom prinudnog sredstva ako svoju obavezu ne izvrši u ostavljenom roku. Ako izvršenik u toku tog roka preduzme neku radnju protivno svojoj obavezi ili ako ostavljeni rok bezuspješno protekne, zaprijeceno prinudno sredstvo ce se odmah izvršiti, a ujedno ce se odrediti novi rok za izvršenje radnje i zaprijetiti novom, strožom, prinudnom mjerom. Novcana kazna koja se izrice prvi put ne može biti manja za pravno lice od 500 € niti veca od 5.000 €, a za fizicio lice ne može biti manja od 50 € niti veca od 500 €. Novcana kazna se može ponovo izricati sve dok se obaveza ne izvrši. Naplacena novcana kazna se ne vraca.b)Upotreba neposredne prinude - Ako se izvršenje nenovcane obaveze uopšte ili blagovremeno ne može sprovesti primjenom ovih sredstava izvršenje se prema prirodi obaveze može sprovesti i neposrednom prinudom ako propisom nije drukcije odredeno.Kad je na osnovu rješenja sprovedeno izvršenje, a rješenje je kasnije poništeno ili izmjenjeno, izvršenik ima pravo da zahtijeva da mu se vrati ono što mu je oduzeto odnosno da se stvar vrati u stanje koje proizlazi iz novog rješenja. O zahtjevu izvršenika rješava organ koji je donio zakljucak o dozvoli izvršenja.

17.IZVRŠENJE RADI OBEZBJEĐENJARadi obezbjeđenja izvršenja može se zakljuckom dozvoliti izvršenje rješenja iprije nego što je ono postalo izvršno ako bi bez toga moglo biti osujeceno ili znatno otežano izvršenje poslije izvršnosti rješenja. Ako se radi o obavezama koje se prinudno izvršavaju samo po predlogu stranke, predlagac mora opasnost od osujecenja ili otežavanja izvršenja uciniti vjerovatnom aorgan može izvršenje usloviti davanjem obezbjedenja.Protiv zakljucka donešenog na predlog stranke za izvršenje radi obezbjedenja,kao i protiv zakljucka donešenog po službenoj dužnosti dopuštena je posebna žalba. Žalba protiv zakljucka kojim je odredeno izvršenje radi obezbjedenja ne odlaže sprovodenje izvršenja.Izvršenje radi obezbjedenja može se sprovesti administrativnim ili sudskimputem, a izvršenje radi obezbjedenja izvršenja na nekretninama ili na udjelu clanova u privrednim društvima ili drugim oblicima obavljanja privredne

djelatnosti sprovodi se sudskim putem po odredbama Zakona o izvršnom postupku. Kad se izvršenje radi obezbedenja sprovodi sudskim putem, sud postupa po odredbama zakona kojim se ureduje izvršni postupak i odredbama drugih zakona koji važe za sudsko izvršenje. Izvršenje privremenog rješenja može se sprovesti samo u onom obimu i u onim slucajevima u kojima je dopušteno izvršenje radi obezbjedenja.

18.PRIVREMENI ZAKLJUČAK O OBEZBJEĐENJUAko postoji ili je bar ucinjena vjerovatnom obaveza stranke, a postoji opasnostda ce obavezana stranka na drugi nacin osujetiti ili znatno otežati izvršenje obaveze, organ nadležan za donošenje rješenja o obavezi stranke može prije donošenja rješenja o toj obavezi, donijeti privremeni zakljucak radi obezbjedenja izvršenja obaveze. Prilikom donošenja privremenog zakljucka organ je dužan da vodi racuna da li je izvršenje moguće sprovesti na više načina odnosno na onaj način koji je najpovoljniji za stranku, kao i da posebno obrazloži zakljucak. Donošenje privremenog zakljucka može se usloviti davanjem obezbjedenja.U pogledu privremenog zakljucka primjenjivace se odredbe o izvršenju radi obezbjeđenja administrativnim ili sudskim putem. Ako je pravosnažnim rješenjem utvrđeno da pravno ne postoji obaveza stranke za cije je obezbjedenje bio donešen privremeni zakljucak ili je na drugi nacin utvrdeno daje zahtjev za donošenje privremenog zakljucka bio neosnovan, predlagac u čiju je korist privremeni zakljucak donešen dužan je da naknadi suprotnoj stranci štetu koja joj je prouzrokovana donešenim zakljuckom. O naknadi ove štete rješava organ koji je donio privremeni zakljucak, ako je predlagac saglasan da štetu naknadi. Ako predlagac nije saglasan da štetu naknadi, suprotna strana može zahtjev za naknadu štete ostvarivati pred nadležnim sudom u parnicnom postupku.