UPOTREBA COVEKA - ALEKSANDAR TISMA
UPOTREBA COVEKA - ALEKSANDAR TISMA
O deluNaslov romana upucuje na jedan od cvestranih problema
covecanstva, a to je upotreba coveka , tj stavljanje coveka u
funkciju, u sluzbu nekoga ili neke ideje;manipulisanje coveka zarad
nekih ciljeva ili nekih pobuda.Razvijajuci roman , Aleksandar Tisma
pokazuje kao rat , uzrokovan raynim interesima ideologijama, zatim
niske strasti I niz drugih nagonskih pobuna u miru mogu biti
usmjereni na upotrebu covjeka .Da bi sto bolje to pokayao na
umjetnicki nacin, Tisma je u sredistu svoga romana stavio tri
porodice koje su razlicito struktuirane. Njih vezuje isto mjesto ,
isti vremenski i zivotni kontekst. One su odvojene svaka od
njihzivi u svojo ulici , ali se medjusobno dodiruju i preko
pojedinih clanova i u odredjenim situacijama zbilizavaju , da bi na
kraju doslo do njihovog potpunog rasejanja.
LIKOVI : DVE PORODICE
Porodica KronerNju cine:1. Stara jevrejka, gospodja Kroner2.
Robert Kroner, njen sin3. Rezika Kroner , Robertova zena4. Gerhard
Kroner i Vera Kroner, njihova djecaOd najistaknutijih licnosti u
ovoj porodici je Vera Kroner koju pratimo skoro kroz cijeli roman.
Ona spada medju glavne licnosti romana.Vera , nasuprot svome bratu
nosila izvesnu dozu netrpeljivosti prema mesanstvu u porodici
jevrejsko-nemacko. Ona se kao licnosti nije mogla naci ni u jednoj
o dove dve nacije..Verino stradanje zapocinje sa dolaskom rata i
egzodusom jevreja. Dosavsi u logor , zene su izdvajane one koje ce
umrijeti I one malo brojne , mlade I privlacnih tijela, koje ce
biti odredjenje za zadovoljavanje vojnickih strasti. Vera svoju
ispovijest o logoru govori u ich formi , koja prepoznatljiva za
moderan roman, u 19 poglavlju romana. Iz njene ispovijesti
saznajemo o stradanjima nje same I svih jevreja. U Veri je sve bilo
podredjeno jednom cilju to jest da prezivi.NJena sudbina u romanu
je tragicna tu saznajemo kako covjek biva upotrebljen na jedan
surov nacin.Na kraju knjige to est u poslednjem poglavlju Sredoje I
Vera se srecu I po prvi put povjeravaju jedno drugom I otvaraju
srcai pricaju o izmucenom zivotu, svoj hod kroz krugove paklakoje
je stvorio rat. Pricaju o tome kako je u ratu vrsena upotreba
covjeka I vrseno catiranje svega sto je ljudsko, cisto I
svijetlo.
PORODICA LAZUKIC
Nju cine:1.Nemanja Lazukic, glava porodice2. Klara , njegova
zena3. Ratsko i Sredoje, njegova dva sinaJedan od glavnih likova
romana jeste Sredoje Lazukic. Sredoja ce jos kao gimlazijalac,
gonjen strastima poceti da svraca u kucu razonode I druzenja.Tamo
se muskarci predaju strastima I za novac kupuju ljubav.Tokom rata
Sredoje ce zavrsiti u Beogradu.Bice primljen u sluzbu da bude
upotrebljen na nacin koji drugi odredjuju I sam je poceo da
upotrebljava druge zene I njihova tijela.Na kraju romana susret sa
Verom ga donekle mijenja. Tako se oni lijece od dusevnih rana I
brane od avetinje proslosti koja ih je upotrijebila I s anima se
poigrala. Spaja ih dnevnik gospodjice Drestvenik.
PSIHOLOGIJA DELAU Timinoj viziji, krvnik ili rtva, muitelj ili
muenik, lovac ili onaj koga love, u trajnom su kotacu sa
neizvesnim, gustim i nevidljivim mreama postojanja. Kao nekakva
tamna i itka prapodloga u njegovim likovima se propinje i stiava,
palucka i gasne ivotna tvar, podstiui u njima impulse prema hrani,
prema produenju ivotnih funkcija, prema pravu na slobodu ili
iluziju o slobodi. Ali i kad imaju pun oseaj ili iluziju
autonomnoga kretanja, nezavisnosti, slobode - ljudi samo navlae na
sebe nova optereenja, mislei katkad da su doli do novih pobeda.
ivot se zaplie, mrsi, a granice izmeu moi i nemoi oveka postaju
nevidljive. Gde je granica izmeu slobode i nunosti, izmeu
plemenitih zamisli i zlih inova, ako ovek nije u mogunosti da
upravlja ukupnim ivotnim procesom, ako dela mimo vlastitih zamisli
i izaziva neeljene posledice vlastitim inovima? ovek, razume se,
ini neto u situaciji, a ne u mislima; on je ispoljavanje onoga to
jeste, to ga ini takvim kakav je; on nije ni isto ni neisto,
uzvieno ni nisko, ve manje ili vie saobrazno, manje ili vie
protivreno nekoj situaciji. Duh kojim je obeleeno ovekovo
postojanje nije iz sfere sublimnih, istih predstava o oveku; u
Timinoj viziji ono je vie sadraj neiste, tamne, nikad do kraja
shvatljive ivotne reke. Protiui ivotom, mislei pogreno da gospodari
njim, ovek neosetno postaje njegovo sredstvo. Umesto da u ivotu kao
vajar ima svoju glinu, materijal za vajanje vlastite veliine, ovek
se obrete u njegovim mreama kao zarobljenik, kao prevareno bie.
Bezazlenost tako postaje nehotini poraz, vera se katkad zavri u
nasilju, a idealne zamisli se zgunjavaju u dogme; sjaj vrline kojoj
se stremilo postaje prepreka tuim zamislima o boljem ivotu.
Praosnovne vrednosti kao: pravda, sloboda, jednakost, srea ovekova
i kad se ne gube sasvim bivaju plen ivota, upotrebe oveka.
Kao svi pisci jake intelektualnosti i Aleksandar Tima vidi
sloena grananja problema sudbine oveka i nije sklon da ih zatvori u
nekoliko lagodnih dopadljivih formula. U tom smislu, moe se rei sa
izvesnim rizikom, da Tima neguje neku vrstu egzistencijanog
realizma bez metodske i filozofke zatvorenosti u toj sintagmi.
Potujui udeo onog to pripada horizontu kolektivnog, ali ne predajui
zaboravu ono to pripada horizontu pojedinanog, iracionalnog
nesvesnog u ovekovoj prirodi, Timino delo nam otkriva sloeni svet
dijalektizacije, toka izmenljivosti ta dva horizonta, opteg i
linog.
Videi nemilosno otro, kako avolsko i ovekovo nije jasno odeljeno
u socijalno-istorijskom procesu i kako proces ovekovog stvaranja
tokom istorije ima nejednostavnu prirodu i pokrete, uoavajui i
umetniki izraavajui kontradiktornost ljudskog u istorijskom
procesu, Tima nas jo jednom vie umetniki uverljivo upuuje da vidimo
delovanje "nesvesnih snaga u ovekovom karakteru" i njihovu
neiscrpnu zavisnost od spoljnih uticaja.
Srpska knjievnost duguje ovom naem znaajnom piscu veliku
zahvalnost to je uvideo i izrazio te sloene odnose i izvore
traginosti izmeu oveka i sveta.
"Upotreba oveka" - Aleksandar Tima...
5. 5. 94.Psiholoki roman iz 1977 (toka svesti). Retrospektivno
kazivanje.U strukturi romana "Upotreba oveka" uvodni deo naslovljen
je kao "Gospoiin dnevnik". Sadri sve ono ime e se pisac u romanu
baviti. Dnevnik je pisala Ana Drentvernek, Nemica, koja se sticajem
okolnosti posle nauspelog braka nala u Novom Sadu. Poela ga je
pisati 1935 (4 maja) u lepu ukorienu svesku, koju je kupila od
Nemca u najboljoj knjiari u gradu. Izboru ove sveske poklanja se
posebna panja i u njenom ivotu on predstavlja izuzetnu vrednost, a
bie i osnovna nit, koja spaja poetak i kraj ove knjige, zaokruujui
tako roman u jednu celinu.S boijom pomouNova bolest (bolest drutva
i linosti)Umrla 19 decembra 1940.6. 5. 94.Novi Sad 30-ih godina
predstavljao je vie nacionalnu sredinu. U njemu su iveli Srbi,
Maari, Jevreji, Nemci i svi e oni zajedno biti gurnuti u neizvesnu
ratnu zbilju, a njihovi ivoti krenuti svojim tokom. Ovo je
psiholoki roman. Roman toka svesti i pisac e se vie baviti
preivljavanjima i unutranjim svetom svojih junaka, nego to e ga
zanimati konkretni dogaaji. Svaki dogaaj je u funkciji istraivanja
psiholokog ivota junaka. Zloupotrebljeni mladi ljudi imae svako
svoj ivotni put, ali njihova psihika stanja zanimaju pisca i
njihovom istraivanju sve je podreeno. Ana je ki hromog sajdije,
koga je napustila ena, kada je njoj i njenoj sestri bilo 5 i 7
godina. Dnevnik poinje da pie 4 maja 1935. "S boijom pomou" ali su
sva zbivanja o kojima se u romanu govori protekla bez te dragocene
pomoi (Boije). U uvodnom delu romana upoznajemo se sa likovima:
Vere Kroner, Sredoja Lazukia i Milinko Boia, ije e se ivotne
sudbine udno isprepletane, neprestano ukrtati. Oni su aci ove
gospoice i kako ih je sudbina spojila na asovima nemakog, tako e se
njihovi ivotni putevi ukrtati i preplitati. Pisac prati sudbinu
mladih ljudi unesreenih ratom, koji su ratom upotrebljeni i
zloupotrebljeni. Porodica Roberta Kronera Jevrejina strada zbog
vere kojoj pripada. On je itav ivot ispatao svoju greku iz mladosti
to se oenio jednom od Hercfeldkinih devojaka, izvevi je iz javne
kue. Njegova majka provodi ivot u molitvama gledajui kako joj sin
polako kopni i gubi se zbog te ene, koja mu ni po emu nije
odgovarala. Nanevi sramotu sebi i svojoj porodici, on se nadao
vedrom ivotu, a dobio je samo usamljenost od koje je traio spas u
kui Fercfeld. Usamljen bez prijatelja on e se jednog sumornog dana
spustiti na svoj crni zimski kaput i pogledati smrti u oi (u logoru
ga ubija jedan nacistiki vojnki). Njegova majka skonava ivot u
gasnoj komori logora u Poljskoj. Samo Reza njegova ena koja se po
roenju sina naglo otuila od mua, nastavie ivot u Nemakoj u
blagostanju. Gerhard Kroner psihiki labilna linost, zavrie ivot
razbijene lobanje u policijskoj stanici. ivei u takvoj porodici,
Vera Kroner je douvek imala samo jednu elju - da pobegne negde
daleko. Ona e preiveti strahote logora, zahvaljujui tuem
zloupotrebljavanju njenog tela i kasnije ponavljati kako je sve to
izdrala samo zato to se "pomirila sa tim". Po povratku iz logora,
ona e jedno vreme raditi kao potanska slubenica, a zatim se
podavati za sitne poklone. Rat je uinio da ivot za nju izgubi svaki
smisao i ona se pita: ko je ona i koja je prava vera od svih koje
ive u tom telu. Porodica Nemanje Lazukia - novosadskog Srbina
nacionaliste, dae drugu po vanosti linost u ovom romanu. To je
Sredoje Lazuki, koji e stupiti u neprijateljske redove, da bi kraj
rata doekao kao oslobodilac NO vojske i posle rata stradao kao
informbirovac. Porodica Slavice Boi ivi u siromanom kraju i sin
Milinko prvo je morao dovesti do kraja rat u spostvenoj kui.
Samoubistvo njegovog oca oslobodilo ih je svakodnevnih svaa. Bio je
vrlo uen. Sakupljao leksikone, jer su to knjige u kojima nema nieg
suvinog. Bio je jedan od oonih koji je verovao u znanje i verujui
da kontrolie vreme, mislio je da upravlja svojom sudbinom. Njegov
idealizam dovee do toga da kraj rata doeka kao truplo bez ruku,
nogu, oslepljen. Sudbina Vere, Sredoja i Milinka od najranijeg
detinjstva isprepletana, preplitae se i u toku svesti u ovom
romanu. Sve to se njima deava, dogaaj koji e nam pisac ispriati,
posluie da do izraaja doe unutranji doivljaj sveta u okviru ratnih
starhota. Razgovori koje vode Vera i Sredoje, kada se posle rata
ponovo nau, predstavljaju psihoanalizu ovih junaka. Njihovo
raspoloenje kree se od preterane razdraganosti, do svae i
histerije. Spaljivanjem gospoiinog dnevnika na kraju romana, kao da
se oslobaaju sevga runog i mranog u svojim ivotima. Oni pokuavaju
da se razumeju. Sredoje koji tumarajui mranim ulicama pronalazi
svoje rtve, stupa u homoseksualne veze i Vera koja je iskusila
strahotu apatije koja se raa u trenucima beznaa. I sve postaje samo
pepeo i ar, ali i saznanje da se srea i nesrea ne mogu meriti
injenicama nego oseanjem. Na poetku dnevnika gospoica je zapsiala
sledee: "Ponekad mi se ini da se nit ivota tanji... Ako se prekine
niko zamnom nee pustiti suzu... Boe na nebu poalji sunevog sjaja u
moje umorno srce, vdiim da je ivot do sad bio zabluda"."Upotreba
oveka" - drava, moniUvek kad se javi namera da oveka upotrebi u
neke svrhe, odmah se javlja upotreba. U ratu. Totalitarni reim.
Radni odnos. Kapitalistiki, graanski odnos. Profit. Istorija
ljudskog drutva - u mirnodovskim uslovima pritajena. Bie je
obezdueno. Zapad . nagruje te dok moe da te koristi. Kad se sve
iscedi, gurne te u stranu. U jednopartijskim sistemima. Nesporazum
i maltretiranje. ovek izgubljen, zaboravljen. Osuda
anticivilizacijskog ponaanja. Univerzalni - sve prisutni problem.
Nacionalni sukobi.UPOTREBA OVEKAAleksandar Tima
POGOVOR
Do pedesetih godina ovog veka malo je bilo na srpskohrvatskom
jezikom podruju vrednijih uzora "analitiko-esejistikoj" vrsti
romaneskne proze. Krlein romanPovratak Filipa Latinoviastoji
bezmalo usamljen. U posleratnom periodu srpske knjievnosti vodee
delo te usmerenosti svakako je izvanredni Desniin romanProljea
Ivana Galeba. Ali nije odvie razlono traiti u domaoj literaturi
pretee, mogue uzore i srodnike Timinom* pripovednom "esejizmu". Ta
pripovedna tradicija nije u njoj ni velika ni duga. Stoga je
razboritije pretpostaviti da je ovaj vrsni znalac nekih evropskih
jezika (i prevodilac sa nemakog, engleskog, maarskog i francuskog
jezika) mogao nalaziti izvorne podsticaje upravo tamo gde su ih
nalazili Krlea i Desnica i mnogi drugi nai (noviji) pisci: u
evropskoj literaturi, od Prusta do Tomasa Mana, pored ostalih.
Iako tematski oslonjen na domae tle, Tima je kako obrazovanjem,
tako i umetnikom i optom duhovnom usmerenou pripadnik evropskog
kulturnog kruga. Drugim reima, i intelektualnim profilom i prirodom
svoga dara on je daleko od folklornog narativnog naslea, koje,
inae, i danas stoji u osnovi pripovednog govora i miljenja jednog
prilino ivog toka nae pripovedne umetnosti (Branko opi, Branko V.
Radievi i dr.). Ne koristi se mitskom narativnom podlogom "naivnog
genija" ni u onom sublimisanom, kultivisanom vidu kakvu je zatiemo
kod Iva Andria, ije je pripovedanje plod srenog ukrtaja i mirenja
dve usmerenosti: evropskog retorikog i kompozicionog umea
(komponenta civilizacijske svesti) i mitskih matrica naivnog
kazivanja iz narodnog narativnog naslea (komponenta primitivne,
arhetipske svesti). Istini za volju, Tima je zapoeo svoj
pripovedaki put sledei (u prvoj svojoj pripoveciIbikina kua, 1951)
upravo Andrievo umetniko iskustvo. Naavi ve u narednim svojim
pripovetkama "sopstveni pripovedaki obrazac", nastavio je sasvim
drukije, samosvojno.
Kad za Timu tvrdimo da je (jedan od retkih u nas) tipino gradski
pisac, onda malo kaemo suzimo li znaenje toj odrednici na omeavanje
socijalnih i prostornih okvira njegovoj tematici. Opreka
seosko-gradsko kao obeleje tematskog opredeljenja u pripovedanju
ima znaenje i jednog dubljeg, presudnijeg razgranienja, koje
proizlazi iz podvojenosti kulturnih polazita, a tie se i koncepcije
i oblikovnih svojstava pripovednog govora. Naime, u toj se
opoziciji odraavaju tragovi trajnijih polarizacija dvaju tipova
kulturne usmerenosti, dvaju naina ivljenja i dvaju naina misaonog
pristupa svetu, ivljenju, umetnosti. Kao da se i danas u poimanju
svega to znaenjski implicira opozicija selo-grad mogu zatei
odblesci sledeih parova protivnosti, kojima se odavna razgraniuju i
istiu opreni (ne samo) misaoni, govorni i stvaralaki stavovi:
prirodno-kulturno, primitivno-civilizacijsko, mitsko-istorijsko,
magijsko-nauno i filozofsko, sintetiko-analitiko, verovanje-sumnja.
Otuda se kvalifikativgradskiodnosi i na govor koji dolazi sa strane
protivne miru (balarovski shvaene) prvobitne "seoske" kolibe, iz
stenjene gradske konice, i odnosi se na govornika opredeljenog za
svet nadgradnje, koji radije naputa i prevladava tradiciju nego to
se za nju vezuje, oblikujui svoj pripovedni govor prema naelima
jednog (za civilizovane potrebe) "nadgraenog" kazivanja, sposobnog
da manje slui sebi, a vie da postaje sredstvo opisivanja i
promiljanja sveta.
Priroda Timinog "gradskog", analitikog, pronicljivog duha upuuje
ga ka "snimanju" karakteristinih, znaenjem "nabijenih"
egzistencijalno-psiholokih stanja.
Kao to je u svojim pesmama teio da bezmalo definie neka bitna,
opsesivna ivotna stanja, tako je i svojim pripovedanjem hteo da
otkrije, opie, prokomentarie i osmisli neka kljuna (po znaenju
univerzalna) podruja traginosti egzistiranja u naem prostoru i
vremenu. Jer, valja odmah rei, Tima je nepristrasnisvedok,
analizator ljudske tragedije, krive upotrebe i zloupotrebe oveka,
iju traginu sudbinu ne kroje samo udesi vrste, tj. "bogovi", nego
ljudi sami. ovek je poesto oveku vuk. Ta vuja stanja meuljudskih
odnosa u sreditu su Timinih knjievno-umetnikih preokupacija; te
vuje udi u "gradskom vrtu". Otuda je nasilje preovlaujua tema
njegova pripovedanja, to se lako zapaa i pregledom naslova nekih
njegovih knjiga:Krivice, Nasilje, kola bezbonitva, Upotreba okekai
dr.
Ako je tana pretpostavka da je preovlaujua tematika uvek
opsesivna, onda Timu obuzimaju uproeno govorei dve oprene
teme:nasiljeiljubav(katkad ljubav kao nasilje, odnosno nasilje
proizilo iz ljubavi).
U romanima i opsenijim pripovetkama, gde je ivot dat
kompleksnije, javljaju se i jedna i druga tema (u nejednakom
opsegu) u mnogim kontrastno postavljenim prelazima i nijansama.
esto nasilje ini jednu,dramatinu, a ljubav drugu,lirsku, "obalu"
istog ivotnog toka. Ipak, ljubavljenje ili enjivo iekivanje ljubavi
ini predah, zatije, male (i retke) sveanosti pre i (ree) posle
krvavih obrauna, ratnih i poratnih, odnosno pre i posle raznih
oblika agresivnosti. Predah je to u ivotu (i u prii) od estih
ljudskih sukobljavanja, osamljivanja, neshvatanja, osujeenosti.
Kad je i udruen u ljubavnoj, branoj, prijateljskoj, roakoj
zajednici Timin ovek samo prividno nije sam. A razlozi za deobe,
podvajanja i protivstavljanja su mnogi: u pripadnitvu razliitim,
zavaenim narodima, verama, ideologijama, staleima; zatim, u
razliitostima psiholokim, starosnim, polnim, interesnim. U Timinom
pripovedanju, kao i u ivotu, i kad nisu retka, krhka su
nepodrivenaspajanjai sastajanja (ljubavna, prijateljska i dr.), a
esta, divljaki snana i uporna razdvajanja, sudaranja,
pozleivanja.
Kao to se moe govoriti o relativno ustaljenoj tematici, moguno
je govoriti i o preovlaujuem (privilegovanom)vremenuiprostoruu
Timinom pripovedanju.
Tima je uzeo ulogusvedoka, pa je i vreme obuhvaeno njegovim
pripovedanjem (predratno, ratno i poratno) upravo ono u kojem su
autorova oseajnost i misaonost mogle biti najbudnije, a u tom
intervalu izrazitije je zahvaeno ono traumatino ratno vreme u kojem
su postojanost oveka i svih ljudskih vrednosti najintezivnije
ugroene. Preciznije omeeno, vreme dogaaja koji su mogli biti osnova
Timinom pripovedanju poinje (otprilike) tridesetih godina naeg veka
i jo traje.
Pozicija svedoka, koju Tima hoe da zadri u veem broju svojih
proznih tvorevina, trai vrst prostorni oslonac, utemeljenje u
prepoznatljiv prostor. U Time je to preteno novosadski prostor; ree
i koje drugo vojvoansko mesto (Senta u romanuZa crnom dekojkom), a
jo ree mesto ili zemlja van Vojvodine (Beograd, Nemaka, Italija,
Poljska), gde njegovi junaci povremeno, privremeno bivaju, ili ih
tamo silom odvode.
Vojvodina, i Novi Sad kao njeno najivlje sredite, stecite su
raznorodnog sveta. Kao i Andrieva Bosna, tomeano drutvoupravo u
meteima ratnim (osim to pati od uobiajenih, redovnih
egzistencijalnih tegoba) razriveno je viesmernim protivnostima,
koje naroito proizlaze iz razliitosti (i protivnosti) kultura,
naroda, nacionalnih interesa.
Tako Novi Sad (osobito u romanimaKnjiga o BlamuiUpotreba oveka)
postaje reprezentativni osinjak svekolikog razjedinjenog sveta, a
njegovi Jevreji uzorni bezdomni muenici; bezmalo simboli sveopteg
muenitva.
Ako, dakle, omeujemo i utvrujemo tematske, motivske i
prostorno-vremenske konstante Timina pripovedanja, ne inimo to da
svoenjem i suavanjem uprostimo bitnosti njegove pripovedne
umetnosti, nego da pokaemo kroz koje se
konkretnosti,posebnostiprikazuju, predstavljaju i pomaljaju znaci
opteljudskih, univerzalnih vrednosti i ukletosti.
Sve dosad reeno karakteristino je i za izvrsni Timin
romanUpotreba oveka, delo u kojem se sreno stiu i sazrevaju
najkarakteristinije osobenosti Timinog pripovedanja. Stoga e se o
tom romanu posebno i govoriti.
Neki e se roman s pravom danas zvatimodernimako, ne zaobilazei
svevremeno, kazuje neto od specifino dananje ljudske biti i
zabrinutosti i kae to na dananji (nov) nain: ovovremenu opsesivnu
zebnju ovovremenom reenicom.
Sauvana
AngelinaAdministrator
INCLUDEPICTURE
"http://riznicasrpska.net/knjizevnost/Themes/ds-natural_1111/images/staradmin.gif"
\* MERGEFORMATINET
INCLUDEPICTURE
"http://riznicasrpska.net/knjizevnost/Themes/ds-natural_1111/images/staradmin.gif"
\* MERGEFORMATINET
INCLUDEPICTURE
"http://riznicasrpska.net/knjizevnost/Themes/ds-natural_1111/images/staradmin.gif"
\* MERGEFORMATINET
INCLUDEPICTURE
"http://riznicasrpska.net/knjizevnost/Themes/ds-natural_1111/images/staradmin.gif"
\* MERGEFORMATINET Van mree
Poruke: 5866
Aleksandar Tima (19242003)Odgovor #2 poslato:Decembar 12, 2010,
04:23:10 pm
**nastavak
I po onometogovori ikakogovori,Upotreba ovekaje vrlo moderan
roman.
Uzimajui jednu traumatinu priu (tanije, nekoliko ukrtenih pria,
koje bi po dramatinosti mogle ispuniti sadrinske zahteve ma kojeg
"klasinog" romana), Tima kazivanje usmerava i organizuje tako da
bude i porukom i tonom glas naeg vremena. Stoga bi analiza ovog
romana mogla poeti tumaenjem njegovih neobinosti i novina.
Iznenaenja poinju (pre ulaska u roman) ve naslovom:Upotreba
oveka. Kao da je, zabunom, romaneskna pria povezana u korice
prvobitno namenjene kakvom ekonomskom priruniku za eksploataciju
radne snage! Nema, meutim, u tome ni zabune ni cinizma. Naslov
veoma tano ukazuje na znaenjska vorita romana: ovek je sveden na
upotrebljivo telo. Roman je, dakle, istorija (i) dananje ljudske
nemoi da se dovoljno opstane u ljudskosti. Videi u tome deo
dominantnijih (jadikovnih) krilatica svoga vremena, Tima im trai
osvedoenja u neugodama sopstvenog detinjstva i mladosti. Izvlai iz
seanja "autentine" podatke o ratnom ili ratom postvarivanom oveku.
Rat kao najbolje organizovano nasilje daje doista ubedljive primere
upotrebe i zloupotrebe oveka, koji bivaju i znak neke opte-ljudske
metafizike ukletosti. ovek, "genijalni pronalaza" savreno
organizovanih mehanizama, koji neslueno ojaavaju i produuju njegove
ruke i um, postaje povratnim dejstvom rafi u maineriji "dobro
organizovanog sveta". Onaj koji umnou hoe da nadvlada haotinost
sudbinskih (ograniujuih)sluajnosti, da trasira put ka linoj moi i
srei, grabei i otimajui izmeu sudbinskih nunosti i sluajnosti sve
pruene i nasluene mogunosti, sam je uhvaen mreama sudbine. "Lovi, a
ulovljen!" Upotrebljen i zloupotrebljen silama neoekivanih
"sluajnosti".
Kompozicioni "okvir" romana ini izlaganje o sluajno naenom
dnevniku Nemice i privatne nastavnice Ane Drentvenek, kod koje su
se radi uenja nemakog jezikasluajnosreli nekoliko novosadskih
uenika (Vera Kroner, Sredoje Lazuki i Milinko Boi1) tek to su
(1935) okonali prvu deceniju ivota.
Sami po sebi nemaju izuzetnu vanost ni Ana ni njen dnevnik:
posle jednog praznog ivota ostao praznjikav dnevnik. Kao i svaka
istorija, dnevnik je povrno pamenje: tie se samo Ane i okonava se
iste godine kad i ona (1940). Oskudnost sadrine dnevnika ne smeta,
meutim, njegovoj funkcijidokumenta. tavie, ono to dnevnik ne kazuje
(zbog svoje tematske uskosti i sadrajne plitkosti) i ono to nije ni
mogao rei (jer mre spisateljica dnevnika i mre njena mirnodopska
kola neposredno pred nalet nemake ratne "kole") to postaje
podsticaj nastanku romana, prilika da istinitije i potpunije
svedoi. Naroito podsticaj da kae nekazano o dramatinijim
posledicama nemake ratne "kole" zasluajnepolaznike iz Anine kole
nemakog jezika.
Maksimalno iskoristivi dokumentarnu vanost dnevnika (za
utemeljenje iluzije "neporecive" stvarnosti), roman ne biva tek
dnevnik jednog dnevnika, njegov uzgredni komentar. Roman se "puni"
iz dnevnikih "praznina", podacima i smislom ispunjava njegove
beline. Ta praznjikavost, kratko pamenje, "utanja" i beline
dnevnika postaju, s jedne strane,motivacijanastanka, a s druge
pretpostavka nesmetanesloboderasta i grananja romana.
Tu gde zauti dnevniko svedoenje, gde se smru Uiteljice nemakog
jezika simbolino gasi mirnodopska, kulturna nemaka "najezda", a
eksplozivno raste i smenjuje je najezda nemakog oruja i ratnike
strahovlade tek tu se otvaraju nesluene, potresne "teme", o kojima
roman moe iscrpno i valjano svedoiti.
U "dnevnikom" pamenju nema podataka o polaznicima nemake kole,
mada su oni, a ne njihova nastavnica, pripovedno sredite romana.
Ali taj dokument, govorei o njihovoj Uiteljici i njenim intimnim
zebnjama, kazuje posredno (i za roman) o razlozima njihovog
"nemakog" okupljanja. Govori o jednomnevinom(i poeljnom) vidu
nemakog prisustva, koje e u romanu posluiti kaokontrastslici
surovosti kasnijeg porobljivakog nemakog prisustva.
Sva poreenja sadrine romana i dnevnika (na koji se roman poziva
i koji kao "dokazni" materijal ukljuuje u svoje kazivanje) ukazuju
na beznaajnost (ovog) dnevnika i na relativno mali njegov
dokumentarni znaaj da bi mogao u dovoljnoj meri biti (ono to se
sugerie da, bar prividno, jeste)motivacijanastanku romana i razlog
da (doista) bude kompoziciona "osnova" romana. Meutim, roman je,
bez sumnje, obeleen nekim uoljivim "dnevnikim" svojstvima. Roman
je, naime, preuzeo nekapoetika"naela" dnevnika. Na kompozicionom
planu to je naelofragmentarnosti, tj. hotimine nerazvijenosti
kazivanja, sa "sluajnim", "ispreturanim" poretkom pripovednih
deonica i, katkad, statistike zbijenosti injenica. Na znaenjskom
planu takva ("dnevnika") organizacija pripovedanja namee utisak da
sav romaneskni govor prerasta u istinski dokument, neoborivo
svedoanstvo. To je svojevrsno "govorenje formom". "Forma" dnevnikog
kazivanja poinje da "svedoanski"znai.
Ali pre nego to se iscrpnije ispita i pokae nain Timinog
"govorenja formom, valja se vratiti prii samoj, tj. sagledati
"govorenje sadrinom".
Roman najpre slika detinjstvo polaznika nemake kole, a uz to i
njihova "porodina gnezda": Kronerove, Lazukie, Boie. Porodini
portreti dati su preteno u funkciji odreenja poetnih ivotnih
okolnosti samih polaznika. Sve tri deje porodice su na osoben nain
iznutra nagrizene zbog krive spojenosti roditeljskih brakova.
Jevrej Robert Kroner oenjen je Nemicom, "nejevrejkom, sluavkom,
droljom". Nadmeni srpski nacionalist Nemanja Lazuki oenjen je
boleljivom Bunjevkom, katolkinjom. Slavica Boi se tek samoubistvom
mua oslobodila njegovih pijanakih nasilja.
Mada su pobude za slanje dece na uenje nemakog jezika vrlo
razliite, ciljevi su bezmalo isti. Preko dece e se naknadno
"popraviti" neki roditeljski promaaj, ostvariti neka njihova
nedomaena elja. Ovladavi znanjem, "zaskoie" sudbini. To je deo
roditeljskogprojektadeje i svoje sutranjice. To je ulog u
kontrolisanu budunost. Stoga e roman kao kontrast detinjastim
nadama (roditelja i) dece, u svom drugom delu pokazati zbiljsku
tragiku njihove zrelosti. I ne hotei to, roman se prima kao
dvodelna struktura: detinjstvo zrelost, oekivano doekano, snovi
stvarnost, projekti realizovanje, idila antiidila.
Sve troje e neposredno osetiti nemaku ratnu "kolu". Ni jedan
znaajniji potez u njihovom daljem ivotu nee biti rezultat
svesnogizbora. Bezmalo sve e reirati sluaj, on enjihbirati.
Veri Kroner e Nemci ubiti jevrejski deo porodice: brata, oca,
baku. Majku, Nemicu, zavee Nemac jo za iva oca. Veru e smestiti u
logorsku javnu kuu, podariti je "zaslunim ratnicima" za odmor i
upotrebu.
Lazukiu e ubiti brata, majku i oca. A on e, da ne bi bio, kao
Vera, telesno upotrebljen, ubiti Nemca, svog nesuenog "ljubavnika".
Usled te sluajne neprilike uskoie tamo gde je priliilo biti u
partizane, s ije e prave putanje sii u deobama 1948.
Milinko Boi e kao unakaeni zarobljenik umreti, bez svesti i bez
imena, u nekoj nemakoj poljskoj bolnici. (On, koji je tako bio
zanesen blagodetima osvojenog znanja, posuenog upravo
iznemakihizvora!).
To je bilans merljivih, uoljivih gubitaka.
Boia, tako zaljubljenog uznanje, boljitak i Veru, roman e
ostavitiobeznanjenog, sveg u smrti, ranama i zaboravu. (Kriom e ga
se seati samo Slavica, njegova, ipak, preudata mati.) A Boievu
idealno ljubljenu Veru obljubie i u posleratnim danima mnogi: za
sitni e kupovati njeno telo. Takvu e je ponovo sresti Sredoje. I
Vera i Sredoje zavrili su bez uoljivih telesnih gubitaka i drugu
polovinu nemake "kole". Preivevi telom, sahranili su snove,
izgubili mo nadanja. Tada poinje njihovo telesno posleratno
trajanje. Roman sledi njihove uzaludne pokuaje da u miru novog
drutva iznova povrate sopstveni mir i opet otkriju svoj deo
smislenog ivotnog puta. Njihovepojedinaneozlede i nemoi bile su tee
i krupnije negoli podrka i pomo koju su im mogli pruiti
predstavnici novog drutva, inae bezmerno
zauzetioptenarodnimplanovima napretka.
Inercija telesnog trajanja nosila ih je (i samo telesno zbliila
kad im je ve i telesnost bila nagrizena) sve dok nisu u pijanstvu i
"drogama" istroili i unitili i tu telesnost, taj ivot bez
snova.
Ali (ovako izloene) sadrinske osnove prie ovog romana ne daju
radikalno drukiju sliku dogaajnosti od one na kojoj bi se mogao
utemeljiti i svaki tradicionalno koncipiran roman. Pregleda li se,
meutim, "sadrina" i sklop onih poglavlja romana koja nose izrazita
obeleja "dnevnike poetike", videe se da novine (koje iznenauju)
izviru iz oba plana: iz oblikovnog i znaenjskog. Osobito iz
njihovih zdruenih dejstava, iz originalno ostvarenog znaenjskog
dejstva (nastalog) samim oblikovanjem sadrinskih inilaca. Re je o
poglavljima mozaiki uklopljenim u roman (po brojnom redosledu: 2,
5, 10, 13, 15, 18, 21), koja se prema preovlaujuoj tematici mogu
nasloviti: Obitalita, Izdvajanja, Tela, Uiki prizori, Smrti,
Odlasci, Dnevnik (Ane Drentvenek).
Viena i kazana sredstvima prostorne metafore, ova poglavlja, u
odnosu na roman, ostavljaju slian utisak kao da su na odgovarajuim
"spratovima" romaneskne "zgrade" postavljene tematske izlobe slika:
kua, samovanja, portreta stanovnika romana, ulinih vreva, njihovih
umiranja i odlazaka.
Pisac ih, reklo bi se, "prilae" kao tematski jedinstvenu sirovu
grau, zdruenu, zbijenu, krcatu kontrastnim injenicama, ali hotimino
"nebruenu" i "sirovu" grau. To je svojevrstan "spisak" predmeta,
pojava, tema, koji kao obaveznipodeenipodaci zainjavaju svaki
roman. Uzimajui to to (obavezno) svi uzimaju, ali ga dajui kako ga
drugi ne daju ("presno", neudeeno, neodvojeno), Tima dvostruko
ironizira. Ironizira, parodira roman, njegove ve izanale modele
izlaganja, kompozicijske uobiajenosti, sadrinske i oblikovne
"potapalice". Ironizira oveka (koji u zanosu samohvalisavosti i
optimizma zna da kae: "ovek, kako to gordo zvui!"), "pakujui"
njegovo postvareno, esto bezrazlono gordo bie u "skladite" i
("knjiei" ga) u "spisak" istih, statistiki sreenih podataka.
Ironian prema svakoj ("neporecivoj") navici, Tima je ironian i
prema navici da se divimo oveku kaotakvom, uprkos iskustvima i
svedoanstvima o njegovom neretkom vujem ili postvarenom ponaanju.
Stoga je ironian i prema manirizmu ovekove "uzviene" (romaneskne)
umetnosti.
I kad "objektivno" slika pad nabeenih veliina, krajicima
pripovednog govora lebdi nezlobivi, setni smeak. Senka ironije,
iako jedva primetna, sledi bezmalo sva (ovde prikazana) uzaludna
ljudska zaletanja. Liena zluradosti, Timina ironija je tek mig
skeptine mudrosti, "sleganje ramenima" u ime onih koji su
nedovoljno moni da spree ispunjenje zloslutnih oekivanja.
est interpoliranih poglavlja2prikazuju: stvari, tela i due,
ravnopravno tretirajui materijalni i duhovni svet.
Iako nose neke vorne teme (smrti, izdvajanja i dr.), ova
poglavlja nemaju vorni, nego "dopunski" znaenjski status. Tome
doprinosi kako nerazvijenost tematike, tako i parodijski prizvuk
statistike uravnilovke, kojom se, ukidajui hijerarhiju likova,
jednae glavno i sporedno.
Meutim, upravo ta hotimina "nedovrenost" ostavlja nezastrte,
vidljive i obeleeneznakeskrivenih bitnosti dela, te se stoga i ima
smisla ovim poglavljima due baviti.
Zbijenost sudbina i podataka, uzetih iz raznih prostornih taaka
i "pomeanih" vremenskih momenata, i njihov prekoredni ("haotini")
sklop, ukazuju nasluajnostkao na organizujue naelo kako
materijalnog tako i duhovnog sveta. U takvom se svetu ono to inae
zovemo samosvojnostima i autonomnim vrednostima javlja samo u
kouljicamaprividnihrazliitosti. Ljudskom sudbinom upravlja
nesluajna sluajnost, pa se u krajnjem ishodu sve uproseava3,
izravnjavaju se i sudbine i samosvojnosti. Ujednaena pred izvesnou
nesrenog kraja, ljudska trajanja postaju samo varijacije jedne
svevremene uzaludnosti, ili, u retkim sluajevima nemirenja s tim,
ljudi, kao tragini bojovnici, iezavaju u vatri samopotvrivanja.
UUlinim prizorimapokazuje se kako u tri razliita vremena ritam
zdruenih vojnikih koraka odzvanja slinim preteim mehanizmom sile.
Vremena se menjaju, mehanizmi sile ostaju!
Dobro organizovan, tj. organizaciji sasvim podreen ovek nije
dovoljno ovek. Meutim, da bi se uspeno suprotstavio organizovanom
nasilju, mora se i sam podrediti bespotednoj organizovanosti. Da bi
preiveo, mora (u ratu) ubijati. S druge strane, da bi dosegao
vrhunski nivo proizvodnosti svoga rada, opet se mora podrediti
mehanizmu besprekorno organizovane "radne trake". U tome je ovekov
paradoks: i njegova bitka s neljudskostima i njegov proizvodni
napredak podrazumevaju najvie stepene organizovanosti. U oba sluaja
ovek gubi autonomnost, postvaruje se, biva obezljueni rafi
mehanizma. Da bi napredovao, mora (na izvestan nain i za izvesno
vreme) nazadovati!
I paradoks poglavlja (o kojima govorimo) jeste u tome to se
znaenjski "oskudnim" oblikim svojstvima postizava simboliko
znaenjsko bogatstvo. Pomenuti su ve uinci parodijskog dejstva.
Sa teorijskog gledita, knjievni postupak "neglaanog"
pripovedanja i "neudeenog" rasporeda grae vodi kaistini pisanja.
Prenaglaeno glaanje je la. Tanije reeno, pisanje koje umenostima
retorikog oblikovanjagovoraodvie podreuje injeniceprie, izneverava
istinu. Taj izvorniji, prirodniji, neliterarizovani nain postojanja
pripovednog teksta, neusaglaenog s konceptualnim manirom, bez
premetanja (bez diktata hronologije) i podeavanja (bez stilskog
nasilja), postaje "dokumentaran" i najbolje slui istini (ili njenoj
iluziji), do koje je Timi osobito stalo.
_________________
1Svi su oni romansijerovi vrnjaci (roeni 1924), pa ne bi bilo
bezrazlono pretpostaviti da je i sam pisac mogao biti uenik Ane
Drentvenek, te da se, posredno, njen dnevnik tie i njega koliko i
drugih polaznika nemake kole.2Ne ukljuujui (u tom zasebno uzetom
nizu, sedmu jedinicu) AninDnevnik, koji nije za ovu priliku
"pravljen" nego zateen "dokument".3Lazukievo imeSredojemoe se itati
kaoprosenjakovi, tj. statistiki proseni ovek, kao junak naeg
vremena.Sauvana
AngelinaAdministrator
INCLUDEPICTURE
"http://riznicasrpska.net/knjizevnost/Themes/ds-natural_1111/images/staradmin.gif"
\* MERGEFORMATINET
INCLUDEPICTURE
"http://riznicasrpska.net/knjizevnost/Themes/ds-natural_1111/images/staradmin.gif"
\* MERGEFORMATINET
INCLUDEPICTURE
"http://riznicasrpska.net/knjizevnost/Themes/ds-natural_1111/images/staradmin.gif"
\* MERGEFORMATINET
INCLUDEPICTURE
"http://riznicasrpska.net/knjizevnost/Themes/ds-natural_1111/images/staradmin.gif"
\* MERGEFORMATINET Van mree
Poruke: 5866
Aleksandar Tima (19242003)Odgovor #3 poslato:Decembar 12, 2010,
04:23:35 pm
**nastavak
Navikli smo na hronologiju, pa nam je navika natura kao loginu i
prirodnu organizacionu podlogu kazivanja. Navikli smo na
kontinuitet, na uglaanu romanesknu liniju, pod konac "zidane"
deonice romana, u kojima se iz uzroka "prirodno" raa posledica. U
stvari, sav taj uvetaeni poredak (prostorne i vremenske)
neprekinutosti neprirodan je. Tome pomae naa tenja da sakrijemo
"avove" i da, kao bog, stvaramo bez vidljivih prelaza. Svet je,
ipak, dat u diskontinuitetu. Nae ga oko, naa svest i na jezik
okupljaju (silei ga) ujedno, neprekinutojedno. Egzistencijalno smo
naklonjeni celovitostima, nerazrivenostima. Mi troni protiv
tronosti; mi ugroeni razdvajanjem, otkidanjem, razdeavanjem protiv
smo razdvojenosti, otkinutosti, razdeenosti. S druge strane, siti
smo uglaanih, lakiranih, naminkanih ljudi, dogaaja i objekata koji,
da bi uli u roman, moraju najpre proi kroz njegovu
frizersko-masersku radnju, podeene perike, podiani, ispeglani,
naminkani za scenu.
Tima neescenu, on hoeivot, hoe istinu o njemu. Bar takav ivot
kakav se prvi put javlja u svesti. Tima se vraa istinitijem poretku
ne dogaaja, stanja, u zbilji, nego istinitijem poretku "senzacija"
zateenih u svesti. Jer, ipak,jezik(svojom sistematinou)
isvest(nazorima na svet i umetnost) ve preudeavaju ono u zbilji
naeno i zapameno. Ako seinjenice svetave moraju prestrojavati i
preodevati da bi postaleinjenice svesti, onda svako istrajno,
naknadno preudeavanje, prerasporeivanje, moe samo da ih udalji od
njihove prave (prvobitne) prirode. Tima ostaje bar na tom prvom
(neminovnom) nivou preudeenosti.
Red kojim se u ovim poglavljima pojavljuju lica ne ini se
planiran ni sasvim predvidljiv. Ipak ulaneno kazivanje, jezika
linearnost (naglaena u ovom sluaju) sili ih da, kaopostrojeni"u
kolonu jedan po jedan", ulaze u priu. Mehanizam prianja slika,
indirektno, prinudnu mehanizovanost ovekova ivljenja. Tako
seoblikizlaganja znaenjski funkcionalizuje: sam statistiki,
inventarski poredak injenica podupire osnovnu smisaonu tendenciju
romana o postvarenom, manipulisanom oveku.
ovek s kojim se u prii postupa kao s ambalaom u radnjama nema
"ljudskih" privilegija, niti drukiji tretman nego to ga imaju
stvari, te se ni "paketi" pria o njemu ne slau drukije nego to se
slau (opisuju, popisuju, prenose i vrednuju) sanduci u skladitima,
naseljenim mestima stvari. ovek je istvar, jer jetelo, ali u
vremenima dominacije nasilja, on ima nii vrednosni rang nego
stvari.
U pomenutim poglavljima Tima manipulie priom o oveku onako kako
se u mnogobrojnim i upornim prilikama ljudskog postvarivanja
postupa sa ovekom-lutkom, ovekom-sredstvom.
Privilegiju misleeg bia u svetu ovek plaa patnjom. Traginost
dolazi odakle i privilegija upravo iz sposobnosti misleeg bia da
moe imati svest o svetu i svest o svom (ipak preesto nezavidnom)
poloaju u njemu.
Tima prati, opisuje, analizuje ljudsku ranjivost zbog takvog
poloaja meu ljudima i stvarima sveta: naroito istrauje korene i
slike obezljuenog stanja ljudi.
U celini vieno, poglavljeObitalitadaje ukupni (ironini)
"izvetaj" o scenskim podijumima, krletkama u kojima se stiu, zatiu
i hvataju ljudi. Inventarstanovaza kasniji inventartela.
"Golubarnici" gde su ugurani ljudi kao u obore, mesto gde se jede,
prazne creva, zadovoljavaju seksualne i druge strasti, gde se
ivotinjari i sanjari, strahuje, podvaljuje i lae, gde se voli; gde
se u budunost ulazi kao u susednu sobu i vraa iz prolosti kao iz
toaleta.
Ovo je poglavlje smeteno odmah posle uvodnog, pa se ima utisak
da se o predmetnostima govori pre i na isturenijem mestu negoli o
glavnim likovima.
U poglavljuTeladaje se bezmalo anatomski, nauni opis telesnosti
junaka. Inventarski ravnoduno, objektivno, "uzima se mera" i
opisuju nosevi, ela, kukovi, usne, oi, ramena, venerini bregovi...
kao u izvetajima o pregledu rasne stoke. Uputstva za upotrebu se
podrazumevaju. Ironino-parodijska dejstva ovde su oigledna.
Ironija se otvorenije javlja uUlinim prizorima, kad se
neposredno imenuju, svagda ista,krdafudbalskih navijaa i
pominjeruljakoja kulja iz bioskopskih sala. Vremena i kostimi se
menjaju; ljudske navike i gluposti, strasti, tegobe i slabosti
ostaju. To je deo "poruke"Ulinih prizora.
U poglavljuSmrti(koje je 15. po redu u romanu sa ukupno 23
poglavlja, ali smeteno odmah posle prve treine romana) daje se kao
pri uviajnom, sudsko-medicinskom postupku popis smrti "stanovnika"
romana. Poetika je "navika" romana dakraj(smrt) junaka uva za
efektankrajknjige. Smrt junakova moe, meutim, biti isto tako
dobarpovodkoliko iishodknjige.
"Ubiti" junaka u poetnom delu romana, a ne ubiti time dobre
razloge za dalje pripovedanje to nije Timino otkrie. Njegova je
originalnost i smelost u tome to u preokretanju istroenih
pripovednih navika ide dalje. Na istoj stranici
"sahranjuje"svejunake, o kojima tek treba pripovedati!
Verno izvetavajui o okolnostima i prizorima umiranja, i koristei
se punom merom te informacije, pisac se lako odrie "vrednosti" tih
efekata u pripovedanju. S druge strane, meutim, on, dosledan
poetici dokumentovane, nepodeene istine, parodian je i prema
spisateljskom maniru da se manipulie rasporedom tragikih efekata, i
ironian prema ljudskoj sklonosti da splie neprirodne oreole oko
umiranja; koje je za muno i nedovoljno ljudsko ivljenje vie odmor
negoli tragedija. Tragedija je ivotarenje nedostojno oveka. ovek
poesto umire (nekoliko puta) pre stvarne smrti: svaki put kad se
ljudskost i ljudske slobode temeljno ugroze.
DnevnikAne Drentvenek dolazi posle svih ovih "dokumentarnih"
poglavlja. Ona su dobra priprema opravdanosti njegovog ukljuenja u
roman. Da je roman sainjen samo od ovako ispripovedanih poglavlja,
ili da se sva ona unose jedno iza drugog, a ne interpolirana izmeu
drugih, "klasino" pisanih deonica, taj bi ga narativni postupak
uguio. Ovako mozaiki razmetena "dokumenta" itamo na dva plana: kao
doista neophodnu (drugim poglavljima dopunsku) informaciju i,
istovremeno, kao parodiju te informacije.
AninDnevnikdat je kao "prilog", neposredno pre kraja romana. Na
kraju romana, kako je ve reeno, umesto smrti junaka daje se "smrt"
(paljenje)Dnevnika. Tim se simbolie kraj zajednitva onih koje je ta
krhka sveica jo samo nekom zajednikom uspomenom vezivala. Plamen u
pepeo pretvara, niti i ono to je moglo i posle ljudskog nestanka
trajati: dokumente o njihovom postojanju; zatire i seanje na
njih!
Kad se ustvrdi da je lik Vere Kroner jedan od najpotpunijih i
najistinitijih enskih likova nae knjievnosti, time se kazuje neto
to se ini razlono rei, a to se i kad bi bilo pouzdanijih,
proverljivijih merila poreenja ovde ne moe dokazivati. Naznaie se
tek u emu je lik Vere Kroner bitno drukiji od preovlaujuih enskih
likova u naoj knjievnosti.
Davno je uoeno da su uspeliji i kompleksniji tragini enski
likovi u naoj starijoj knjievnosti preteno majke i sestre, a ree
supruge i ljubavnice. (Majka Jugovia, iz narodne pesme, i Sestra
Batrieva, izGorskog vijenca, najreprezentativniji su primeri.) I
kad je zasluivala bolju ulogu, eni je naturanapomonauloga, sluba
mukom svetu, kako u ivotu, tako i u knjievnosti patrijarhalnog
drutva (kakvo je dobrim delom ak i dananje nae drutvo u stavu prema
ljubavnim i seksualnim slobodama ene). Mogla je biti uzrok junakove
udnje i patnje i u sluaju prepreka na putu ka njoj uzrok svaa i
krvavih obrauna, ali je ena (i) u romanu najee ostajala samo u
(pomonoj) slubi odslikavanja junaka, pokusno ogledalo mukarevog
ponaanja. Patrijarhalni stid je udeavao da enske za javnu zabavu
ili (i) upotrebu budu druge nacionalnosti. (Ruskinja Jekaterina u
Andrievoj pripoveciPut Alije erzeleza, a Ciganka Kotana u
istoimenoj drami Bore Stankovia. I u Timinom pripovedanju
pojavljuju se u toj ulozi Maarica Ibika, u pripoveciIbikina kua, i
ovde Jevrejka Vera Kroner). Preuzimajui takav raspored enskih uloga
iz zbilje, literatura to i posvedouje i, implicitno, daje kritiku
ocenu drutvene sebinosti koja je tako rasporedila uloge izmeu
polova.
Iako ne onako neposredno kao glas Bore Stankovia prema Kotani,
Timin autorski glas ljudski saosea prema tragediji Vere Kroner.
Javljajui se u treem licu, pripovedaev glas moe saglasno linim
merilima vrednosti i linim naklonostima da na promenljivoj
bliskosti dri sve aktere zbivanja i ispituje. Na potezu izmeusebei
njih pripovedni se glas tei odrati u nekoj sredinoj taki neutralnog
svedoka. Samo se katkad, uz ironini smeak, primetno odmie od njih,
odnosno samo u retkim prilikama svoj glas bezmalo stapa sa
njihovim, ujedinjujui s njihovom i svoju brigu i tugu. Ipak, celo
jedno poglavlje (i samo to jedno) ispripovedano je u prvom licu,
glasom Vere Kroner. Pripovedaev glas se ujedinjuje s njenim,
primajui njenu istinu kao svoju u trenutku kad valja ispripovedati
hapenje Jevreja4njihovo odvoenje u logor, muenja, ubijanja,
silovanja. U tom naizgled samo formalnom gestu poistoveivanja,
pripovedni (autorski) glas je sav na strani tragedije poniene i
uvreene Vere Kroner.
Vera Kroner je prva meu enskim likovima nae literature koja je,
kao vodei lik romana, dobila "najenskiju" i po traginost svoga
pola, najekstremniju ulogu. Njen lik tako postaje znamenje dvojake
ukletosti: svoga pola i svoga naroda. Ona je, dakle, otelotvorenje
pojedinane patnje, ponienja, osamljivanja, beznaa, ali istovremeno
i znak, bezmalo simbol, opteljudskog obezljuivanja, podvajanja,
postvarivanja.
U graenju likova Tima ukrta dva umea: prustovsku analitinost u
opisu postupaka i, slino Dostojevskom, odravanje napetosti radnje
stalnim aktiviranjem junaka.
On je ovladao vetinom filmskog umetnika, koji fine, neprimetne
psiholoke treptaje prevodi na jezik oiglednosti, pokazuje ih kroz
vidljive, krupne pokrete i dejstva koja ih uzrokuju.
I kad je usamljen, Timin junak "nije sam". Ana Drentvenek
"privodi" partnere iz svog seanja i prieljkivanja. Likovi se u Time
uzajamno odreuju i kad neposredno jedan ne uplivie na delovanje
drugog.Kontrastje najustaljenija retorika figura Timinog
pripovedanja. Kontrast se moe uoiti i slediti na nekoliko planova:
na tematskom planu, planu oblikovanja junaka, kompozicije i stila.
Na kompoziciono-tematskom planu zapaa se smenjivanje i sueljavanje
lirskog i dramskog toka, ljubavljenja i ubijanja, grae iz zbilje i
"iz mate", iz dokumenata i linog (pieva) misaono-oseajnog iskustva.
Smenjuju se, najzad, poglavlja "klasino" napisana s poglavljima
statistiki zbijenih podataka.
Taj binarni poredak u organizovanju krupnih pripovednih deonica
uoljiv je kao jedan od osnovnijih modela pripovednog prikazivanja
ljudi, zbivanja, stanja, pa se sugerie kao temeljni strukturni
obrazac postojanja sveta.
Jo od prve Timine pripovetke (Ibikina kua) u sreditu jepar: ovek
i ena. Tima u tom polaritetnom sueljavanju hvata i spaja krajnosti:
ljubav i zloin, najvee zadovoljstvo i najvee nezadovoljstvo.
Izazovna je za Timu ta podeljenost i (istovremena) pomeanost
razliitosti, tj. povezanost protivnosti trajnim varnieim lukom, u
kakvom se spajaju i zatiu: pol muki i pol enski, nasilje i rtva,
duh i telo, ivot i smrt.
Bezmalo svaki njegov lik ima kontrarno postavljenog "parnjaka" u
jednoj deonici pripovedanja. Opozicije, naravno, nikad nisu stalne
ni manihejski statino date, niti se javljaju kao bukvalna,
eksplicirana poreenja. Uzajamno odslikavajui odnos likova
uspostavlja se posredno i otkriva naknadno, iz konteksta.
Pripovedaev mig, podsticaj za prepoznavanje tih poredbenih odnosa,
i kad postoji, jedva se nasluuje.
Svak u romanu misli, govori i ini svoje; to to hoe ili ono to
mora. Ali, uz to, svi likovi su "obeleeni" odlukama i postupcima od
kojih su odustali, a ine ih drugi, kontrarni likovi. Uopte uzevi,
lik je "obeleen" i alternativnim reenjima, koja su mogla biti i
njegova, ali nisu. Ostvaruje ih drugi, jer je drukiji.
_______________
4Poznati novosadski pokolj iz januara 1942, za Timu je prva i
najukorenjenija od njegovih (takozvanih) opsesivnih tema; toj se
temi vraao nekoliko puta: u pesmama, pripovetkama, romanima.
Masovno deportovanje i ubijanje Jevreja iz tog vremenskog perioda
opisuje i u romanima:Knjiga o BlamuiUpotreba oveka..Sauvana
AngelinaAdministrator
INCLUDEPICTURE
"http://riznicasrpska.net/knjizevnost/Themes/ds-natural_1111/images/staradmin.gif"
\* MERGEFORMATINET
INCLUDEPICTURE
"http://riznicasrpska.net/knjizevnost/Themes/ds-natural_1111/images/staradmin.gif"
\* MERGEFORMATINET
INCLUDEPICTURE
"http://riznicasrpska.net/knjizevnost/Themes/ds-natural_1111/images/staradmin.gif"
\* MERGEFORMATINET
INCLUDEPICTURE
"http://riznicasrpska.net/knjizevnost/Themes/ds-natural_1111/images/staradmin.gif"
\* MERGEFORMATINET Van mree
Poruke: 5866
Aleksandar Tima (19242003)Odgovor #4 poslato:Decembar 12, 2010,
04:24:02 pm
**nastavak
U odlinom romanuKnjiga o Blamu, glavni junak Miroslav Blam,
kontrarnim likovima je "osvetljen", odreen na tri razliita naina,
opredeljenjima i ponaanjima enskih likova romana: revolucionarnim
aktivizmom svoje sestre Estere, ljubavnim i drugim
preduzimljivostima svoje devojke Lili i oportunizmom supruge Janje.
Interesantan je iz ovog ugla posmatran, postupak samoodreenja
Miroslava Blama kontrastnim ponaanjem svojih drugova. Posebno,
postupkom preispitivanja sopstvenih stavova na osnovu
pretpostavljenog (kontrarnog) ponaanja njegovog (tada ve poginulog)
kolskog druga, skojevskog aktiviste Ljube uture.
Sledei liniju "bratskih" opozicija, mogla bi se u slinom
protivstavljenom odnosu u kakvom su Miroslav i Estera Blam, nai i
posmatrati Vera i Gerhard Kroner, odnosno Rastko i Sredoje Lazuki.
Nisu manje zanimljivi ni odnosi njihovih roditelja.
Svaki drugi lan ovih parova oliava naglaeni aktikizam u odnosu
na relativnipasivizamodgovarajueg prvog lana u paru. U sluaju
Blamovih i Kronerovih, aktivizam Estere i Gerharda prerasta u
revolucionarno rtvovanje, a pasivizam Miroslava i Vere u
oportunistiko mirenje i delimino priklanjanje novim
gospodarima.
Istina, ne treba shvatiti da su svi tipovi meuodnosa likova
binarni, a sva njihova uzajamna odslikavanja i meudejstva
dvovalentna. Tanije, treba rei da su jednostavniji, "povrinski"
odnosi binarni, a oni sloeniji i dublji vielani. Modelovanje odnosa
prema "trougaonom" obrascu, na primer, moe se uoiti u svim Timinim
romanima. U romanuZa crnom devojkomtakav "trougao" ine dve devojke
sa naratorom. Miroslav Blam je u jednom "trouglu" sa Lili i Janjom,
sa Janjom i njenim ljubavnikom u drugom, a sa dvojicom svojih
kolskih drugova u treem. Vera, Milinko i Sredoje ine poetni
"trougaonik"Upotrebe oveka. Lik Roberta Kronera obeleen je ueem u
nekolika "trougla" ija je on zajednika temena taka. Prvi ini sa
majkom i suprugom, drugi sa suprugom i ljubavnicama (iz javne kue),
trei sa svoje dvoje dece. Tereza Kroner, opet, ini "trougao" sa
suprugom i ljubavnikom, a posebni "trougao" sa svojim Nemcima
(bratom Sepom i ljubavnikom) u jednoj, skupnoj temenoj taki, i sa
"svojim" Jevrejima (svim lanovima porodice Kroner) u drugoj temenoj
taki.
Binarnou (o kojoj je ranije govoreno) moglo bi se sa ovog
stanovita nazvati aktuelno "varnienje" jedne od tri linearne spone
koje obrazuju "trougaonik" uzajamno povezanih likova.
Uzajamno odslikavanje i odreenje likova umnoava asocijativnost i
proiruje znaenjsko polje romana. Izuzetno veta izdiferenciranost
Timinih likova, tananim nijansiranjem njihovih posebnosti, ojaava
utisak njihove znaenjske protivstavljenosti. S druge strane, (pievo
i nae) uspostavljanje poredbenih opozicija doprinosi umnoavanju
razliitosti, boljem individualisanju likova, pa, dakle, smisaonom
bogatstvu romana. Najzad, na opreci: ouvati ili ponititi posebnosti
likova, temelji se bitna tragina smisaonica romana. Ouvati togod od
svoje posebnosti, za likove ovog romana jeste jedini zraak smisla
zbog kojeg jo vredi privremeno trajati, odgonei pomisao na
neumoljivi sudbinski valjak koji e ih i bez nasilnikih ubrzanja u
isto nitavilo sabiti, izravnati.
Nasuprot Sredoju (srednjaku, prosenjakoviu), svem od detinjstva
opsednutim telom, Boi je bio sav zanet duhom. U Vere se telesnost
neto sporije budila. I mada sa obe roditeljske linije struji k njoj
naklonjenost erotskom i telesnom uivanju, ona se tek silom i
posledicama logorskih okolnosti sasvim oslanja na telesnost kao na
(krhku, ali) jedinu snagu.
S obzirom na injenicu da Boi najranije i najuasnije umire, mogli
bi se, kroz simboliku njegove zle sudbine, nazirati i mali izgledi
za prosperitet duhovnih vrednosti u nadmetanju sa telesnim i
materijalnim snagama.
Sredoja i Veru toliko razliite i nesrodne (poreklom, vaspitanjem
i htenjima) sudbina je vukla i razliitim putevima nesree. Zdruila
ih je i ujednaila sudbina beznadnih brodolomnika; privremeno i
uzaludno oslonila jedno na drugo nagrizeno, slabako telo. Duha,
nadanja i smisla za ljudskije trajanje ve odavno nije bilo.
Kontrast je, reeno je, jedna od najustaljenijih Timinih
narativnih figura. Meutim, budui opredeljen za istinito, osvedoeno,
Tima izbegavahiperbolui svaki oblik isticanja vetakim pojaavanjem i
uveavanjem. Hiperbola je literarna "la" nejakih, odbrambena
"samoobmana" slabakih.
On radije istie inteziviranjem, kontrastiranjem. Dovede u
susedstvo i nejake razliitosti, pa efekat sudara protivnosti
podvostruuje uoljivost i nadoknauje druge vidove poveavajuih
"soiva". Uinak je istog "optikog" dejstva, a izlaganje uverljivije,
prirodnije.
Opredeljenost pisca-svedoka za istinu poesto se pogreno
dijagnosticira kao manjak matovitosti. U stvari, samom odgovornou
pred istinom i stvarnou, opinjenou neobinostima zbiljskih dogaaja,
oni su ne lieni mate, nego odvojeni pogledom i interesovanjem od
udnovatosti izmiljenog, nepostojeeg, zato to su suvie uozbiljeni
udima i izazovima postojeeg. Po njima, tek ako je "proverljiva",
pria je delatno vredna. Ostalo su igre dokonih, zabavljakih
prialaca. U istinitostima trae i osnovne funkcije estetskog
dejstva. Suvie je ovo vreme ozbiljno da bi se u njemu samo
bajkoliko eretalo. Pisanje je odgovoran posao. Odbacivanjem
zateenih, nepotpunih, iskrivljenih, tuih "istina", pisac
dokazujesvoje istine. U tome vidi smisao pisanja.
Nain organizovanja (nastavljanja, smenjivanja, spajanja)
pripovednih deonica u Time nalii filmskoj montai. Primetno je to u
njegovom prvom romanu (Za crnom devojkom) i nekim pripovetkama
(Jalouise, npr.), a sasvim uoljivo u romanimaKnjiga o
BlamuiUpotreba oveka. Kad knjigu doita i zapazi vremenska i
tematska pomeranja, itaocu se ukazuje prilika da i bez ponovnog
itanja na nov, "samostalan" nain "montira" pripovedne deonice
romana i tako sam "sklopi" ukupnu smisaonost tvorevine. To
podrazumevano italakosaradnitvoiri znaenjska zraenja romana, ali
bitno ne preusmerava njegove osnovne smisaone tokove. Prvobitni
("prekoredni") red kojim vas je pisac "primorao" da itate, daje
trajan znaenjski i estetski peat svakom narednom, drukijem poretku
itanja. Ma kojim "proizvoljnim" redom italiUpotrebu oveka(ili
pripovetkuJalouise), opet e se izvorni red nametati estetskom
funkcionalnou i uvrivati kao znaenjima najbremenitiji,
privilegovani poredak odnosa pripovednih jedinica.
Nain kako Tima gradi reenicu nije drukiji od naina kako
organizuje prianje. I reenice se poesto naslanjaju,nepovezane,
jedna na drugu. Reaju se taksativno, odeljene, otuene jedna od
druge kao i ljudi o kojima svedoe. Osloboene suvinosti, sloene su
(bez i jednog novog reda, paragrafa, u celom romanu!)
kontinuirano,sabijenejedne uz druge, prisiljene ini se na neugodno,
statistiko zajednitvo, kao i ljudi u stonim furgonima voza smrti o
kojem se potanko pria u ovom romanu.
Kakvu sliku sveta proizvodi "stenjeno" prianje? Svet se ini
stenjenim u slici "stenjenoga" govora.
Gubi li se reljefnost prikazanog sveta ako se inae zateena i
nezaobilazna linearnost govora jo zbija u (grafiki) nerazueno
kazivanje? Samo se majstori pripovedanja izlau takvim rizicima, oni
koji kao Tima vanredno upravljaju reima. On dobro zna funkciju
ovakvog "umetnikog nasilja" nad ve siljenim ovekom. Da bi uao u
govor romana, provukivao se izmeu njegovih redova kazivanja, on se
mora tanjiti, manjiti, uvijati. Ovakosloenimi
ovakosroenimpripovedanjem, Tima silioblikprie da kazuje to i pria
sama. Znaenjski dobici vei su od eventualnih gubitaka u lakoi
prihvatanja "poruke". Tima ne ugaa itaocu, ne udvara mu se, ne eli
da ga odmara i zabavlja. Prie koje donosi izgubile bi od svoje
istine ako bi se zaslaivale za itaoca. On pie za izuzetno
strpljive, senzibilne i inteligentne itaoce, za one kojima
romaneskna pria nije kola to sladi i uspavljuje, nego ponovno
sueljavanje s krikama sirovoga (surovoga), nezainjenoga ivota, za
one koji ive mislei i oseaju miljeno.
Tima je pisac retke pismenosti, sposoban da sve to dobro oseti,
valjano pojmi, precizno, bez ostatka pretoi u jeziki izraz. Taj
retki opisivaki dar primetan je u zbirci njegovih putopisa.
Za Milinka Boia kae na jednom mestu ovog romana da je eleo
knjigu "u kojoj nema nieg suvinog, (...) ve samo sutina, injenica
do injenice, i gde je ta sutina svrstana da se moe nai bez sleenja
reda po vremenu (kao u istorijama) ili po vrsti i veliini (kao u
udbenicima iz prirodnih nauka), nego slobodno, prema potrebi" (str.
50).
Doista, Tima se i u stilu i u kompoziciji romana dri ovih naela:
injenica do injenice; samo sutine, date slobodno, prema (umetnikoj)
potrebi sloene, poreane, spojene.
Tima ne doputa jeziku da se namee sjajem svojih igrivih
mogunosti. Sve je krajnje funkcionalno. Jezik i pokazuje i
prikazuje. U prvom sluaju jezik ne dira "materiju". Ona se sama
kroz jezik "pomalja", svojom reljefnou, snagom svojih spoljanjih
(vidljivih i opipljivih) manifestacija. U drugom sluaju,
jezikkomentarie, on je instrument provere i procene, zalazi u
nevidljive kutke, "mrtve uglove" materije, u njenu unutranjost,
osvetljavajui tako i jezgra siunih "elija", odnosno putanje,
mehanizme i smisao postojanja najsiunijih elemenata materije (i
duha materije!)
I stavom prema svetu koji prikazuje (ozbiljnost, kritinost,
istinitost) i stavom prema jeziku, stilu, kompoziciji
(funkcionalnost, analitinost, kontrastiranje), Tima nije tvorac
romantinog sveta. Uveren je da se za naelo napretka, etiki gledano,
s jednakim uspehom moe zalagati svedoenjem o negativnim kao i da
govori o pozitivnim junacima. Oito je, meutim, da on vetije i
estetski funkcionalnije upravlja negativnim junacima.
Izlaui velike i veite egzistencijalno-etike teme u njihovom
ovovremenom, civilizacijskom ispoljavanju, Tima ih utkiva u sudbine
malih, obinih ljudi naeg podneblja, ali s neskrivenim usmerenjem da
zrae i izvan naeg prostora i vremena.
Priama o "mrtvim uglovima" otuenog i stenjenog urbanog oveka i
kritikama civilizacijom umnoenih mehanizama zloupotrebe njegova
bia, Tima ne preporuuje uzmak od civilizacije radi "povratka miru"
i nevinostima drutva primitivnih pravednika. Iako je svrilo sve
"kole bezbonitva" i, uprkos njima, postalo svesno svojih "krivica",
savremeno se drutvo nee leiti od civilizacijskih zala ponovo se
ogrui medveim koama primitivnosti. Tima to zna, ali nije njegovo da
daje gotova reenja i nudi obeanu zemlju. Daleko je od umiljenih
genija koji se upinju da patetino sriu proroke poruke.
Ipak, njegova se analitika proza temelji na saznanju da su bie i
brinosti svakog pojedinog oveka sloeniji od mogunosti nauke i
filozofije da uoptavanjima zahvate, bez ostatka, sve sete i nemire
njegove egzistencije. U tome Tima nalazi sebi stvaralaki zadatak:
da bude svedok i istraiva pojedinane egzistencije i "filozof" koji
iz pojedinanih sudbina izvlai neke bitnosti, pogodne da
pronicljivim duhovima poslue kao posredni uoptavajui nalazi, vani
za dijagnozu duhovnog i moralnog zdravlja ovovremenog bia
ovekovog.
Zbog svega toga Timino se pripovedanje prima kao nepotkupljivo
egzistencijalno etiko i umetniko svedoanstvo.
Branko Popovi