ECO Umberto
Otok prethodnoga dana
Ludov! kom priam? Jadan! Kud sam stao? Kazujem o svom bolu tek
bezumnome sprudu litici nijemoj, gluhom vjetru... Jao! uzvratna
nema zbora Do umnog huka mora! GIOVAN BATTISTA MARINO, "Eco", La
Lira, XIX l ? -Dapine
"a ipak se ponosim svojom poniznou, i budui da takva mije
povlast dosuena, gotovo da uivam u mrskom mi spasu: ja sam,
vjerujem, jedino bie nae vrste koje je pretrpjelo brodolom nasukavi
se na naputeni brod." Tako zapisa, biranim rijeima bez skruenosti,
Roberto del-la Grive, po svoj prilici negdje u srpnju ili kolovozu
1643. Koliko je dugo ve lutao noen valovima, svezan za neku dasku,
lica danju pognuta da ga ne bi zasljepljivalo sunce, neprirodno
istegnuta vrata kako bi sebe sprijeio da pije, isuen od soli,
zasigurno ve grozniav? Pisma o tome nita ne govore, iz njih se to
vrijeme doima kao vjenost, no mora da se nije radilo o vie od dva
dana, u protivnom ne bi bio preivio pod otrim Apolonovim biem kako
se sam slikovito jada - onako slab i boleljiv kakvim se opisuje,
poput ivotinje koju prirodna oskudica tjera da lovi nou. Nije bio u
stanju procijeniti vrijeme, no izgleda da se more smirilo odmah
nakon oluje to ga je bacila s palube Amarillija, a ova daska, neka
vrst splavi koju mu onaj mornar bijae nainio po mjeri, nosila ga
je, gonjena pasatima, nekoliko milja po mirnoj puini, u doba kad
juno od ekvatora vlada vrlo blaga zima, sve dok ga struje nisu
dovele do zaljeva. Bila je no, bio je zadrijemao te nije ni
primijetio da se pribliava nekom brodu, sve dok daska, snano
trznuvi, nije udarila o krmu Daphne. I kako je na svjetlosti punog
mjeseca - razabrao da pluta ispod nekog kosnika, uzdu pramnice s
koje su, nedaleko lanca za sidro, visjele ljestvice od ueta l,-t
Jakovljeve ljestve, rekao bi otac Caspar!, duh mu se u trenu
potpuno vrati. Bijae to vjerojatno snaga koju donosi oaj: pokuao je
ocijeniti ima li vie daha da krikne no grlo bijae iva vatra ili da
se oslobodi uadi to mu na tijelu bijae usjekla blijedomo-dre
brazde, te da se pokua uspeti. ini se da u slinim trenucima
samrtnik postaje Herkul koji davi zmiju u kolijevci. Roberto tek
nejasno spominje dogaaj, no za vjerovati je da se, budui da se na
kraju naao na pramnici, ipak na neki nain uspio uhvatiti za
ljestve. Uspinjao se vjerojatno malo pomalo, odmarajui se, iscrpio
bi ga svaki trzaj, prebacio se preko ograde, puzao po uadi, naao
vrata pramnice otvorena... I mora da ga je u tami nagon odveo do
bavice na ijem je rubu, uspravivi se, pronaao laniem vezanu alicu.
Napio se koliko je samo mogao, sruivi se potom onako sit, u pravom
smislu rijei, jer je voda zacijelo bila prepuna tolikih utopljenih
kukaca da mu je mogla ujedno posluiti i kao hrana.
Spavao je vjerojatno oko dvadeset etiri sata, takav bi raun
odgovarao ako se, kao preporoen, probudio ponovno u tami. No je,
dakle, bila ponovno, a ne jo. On je mislio da no jo traje, u
protivnom, vjerovao je, nakon jednog bi ga dana netko ve morao nai.
Mjeseevo je svjetlo, prodirui s palube, obasjavalo to mjesto, na
kojem je kotao objeen iznad penice davao naslutiti da je ovdje
brodska kuhinja. Prostorija je imala dvoja vrata, jedna su vodila
prema ko-sniku, druga na palubu. Pogledao je kroz ova druga,
razabiru-i jasno kao pri dnevnom svjetlu, dobro namjetene pripone,
vitlo, jarbole sa skupljenim jedrima, nekoliko topova to izvirivahu
iz etvrtastih otvora, te profil krmnice. Uinium , no iva mu dua ne
odgovori. Naviri se zatim preko brodskih bokova i na desnoj strani
opazi, na oko milju udaljen, obris Otoka, s palmama na obali koje
lako njihae povjetarac. Kopno tu bijae oblikovalo neku vrst malene
uvale obrubljene pijeskom to se bjelasao u blijedoj tami, no kao to
to obino biva sa svakim brodolomcem, Roberto nije mogao odrediti
radi li se o otoku ili dijelu kontinenta. 8 Oteturao je prema
drugom boku lae te razabrao, no ovaj put vrlo daleko, gotovo na
samoj crti obzora, vrhove nekog drugog obrisa, omeenog takoer dvama
rtovima. Sve ostalo bijae more; imao je dojam da je laa pristala u
nekom sidritu kamo je ula prolazei prostranim kanalom to razdvaja
dva kopna. Roberto zakljui da se radi, ako ve ne o dva otoka, a ono
zasigurno o jednom koji stoji ispred mnogo ireg i prostranijeg
kopna. Ne vjerujem da je pokuao s nekom drukijom pretpostavkom,
uzevi u obzir da nikada nije uo za neizmjerno iroke zaljeve u
kojima se ovjeku moe uiniti da su pred njim dva potpuno jednaka
kopna. Tako je, iz neznanja o beskrajno golemim kontinentima,
nasumce pogodio. Krasan ishod za jednog brodolomca: noge na vrstom,
kopno nadohvat ruke. No Roberto nije znao plivati, a uskoro e
otkriti da na brodu nema nikakva amca i da je struja odnijela dasku
na kojoj je stigao. Tako se osjeaju olakanja zbog izbjegnute
pogibelji ve pomalo pridruivalo zaprepatenje i strah pred tom
trostrukom osamom: mora, oblinjeg otoka, i broda. Hej, ima li koga
na brodu, mora da je glasno dozivao na svim jezicima kojih se mogao
sjetiti, osjetivi odjednom kako je strano slab. Tiina. Kao da na
brodu svi bijahu mrtvi. I nikada zapravo nije - on tako izdaan u
beskrajnim usporedbama -izrazio nita doslovnije. Ili bar priblino
tome - a upravo je to "priblino" ono o emu bih elio govoriti, a ne
znam odakle da ponem. Uostalom, ve sam poeo. Jedan ovjek luta
iznemogao oceanom i milostive ga vode ga izbace na neki brod to se
doima naputenim. I to kao da ga je posada napustila upravo
maloprije, jer Roberto, vrativi se s mukom u kuhinju, nalazi tamo
svjetiljku i ognjilo, ba kao da ih je kuhar tako ostavio prije nego
to je poao na spavanje. No pokraj ognjita bijahu dva kreveta, jedan
povie drugog, prazni. Roberto upali svjetiljku, obazre se uokolo i
ugleda poveliku koliinu hrane: suene ribe i dvopek, tek poneto
modrikast od vlage, dovoljno je malo ostrugati noem. Riba bijae
strahovito slana, no vode je bilo na pretek. Mora da mu se vrlo
brzo vratila snaga, ili se barem tako osjeao dok je o tome pisao,
budui da nadugako - profinjeni literat - opisuje slasti svoje
sveane zakuske, nikada Olimp na banketima svojim slinih ne bijae
imao, ambrozija slasna to za me iz bezdana morskih se izli, neman
ija smrt sad me-1 nije ivot... Ali evo to Roberto pie Dami svojega
srca: Sunace moje sjene, svjetlosti moje noi, zato nebo skrhalo me
nije u oluji onoj to tako je gordo bijae podiglo? emu
od mora pomamna izbaviti ovo moje tijelo, kad potom u hladnoj
ovoj i nesretnoj samoi brodolom jezovit eka duu moju? Moda, ako
nebo samilosno ne poalje mi spas, Vi nikad proitati neete pismo to
sada Vam piem; iezen poput lui svjetlinom ovoga mora, oima Vaim
postat u tama, ba kao Mjesec neki to suvie, jao, u svjetlu Sunca
uivae svoga, te se putuju lagano oko naega planeta i prelaze
posljednji dio kruga, lien zrake zvijezde mu gospodarice, najprije
uilji poput srpa to odsijeca mu struk, a potom kao uljanica to sve
tiim plamikom tinja, potpuno ugasne u okrilju ova plavetnog
beskraja, gdje dovitljiva priroda oblikuje herojske grbove i
zagonetno znamenje vlastitih tajni. Pogleda Vaega lien, slijep sam
jer me ne vidite, nijem jer mi ne zborite, sjeanja izgubljena jer
nema me u uspomenama Vaim. I ivim sam, kao usijana mutna tmina i
mraan plamen, utvara nejasna to duh bi svoj, oblija vjeito ista u
zlokobnoj toj borbi opreka raznih, vaem na dar eljela dati. Spasivi
ivot u ovoj drvenoj kuli, u tom uzbibanom bedemu, zatoenik mora to
od mora me uva, milou neba kanjen, skriven u dnu dubokoga sarkofaga
otvorenog svim suncima, u zranom tom podzemlju, tamnici neosvojivoj
to na svakoj mi strani nudi bijeg, ja gubim nadu da opet ugledat u
Vas jednoga dana. Moja Gospo, ja piem Vam kao da Vam poklanjam,
nedostojna li dara, ocvalu ruu svog oaja i klonua. Pa ipak se
ponosim svojom poniznou i, budui da takva mi je povlast dosuena,
gotovo da uivam u mrskom mi spasu: ja sam, vjerujem, jedino bie nae
vrste koje je pretrpjelo brodolom na-sukavi se na naputeni brod.
10Ma je li to mogue? Ako je suditi prema nadnevku na tom prvom
pismu, Roberto se daje na pisanje odmah po dolasku, netom to u
kapetanovoj sobi, prije nego to e istraiti ostatak broda, pronalazi
papir i pisaljku. Pa ipak, moralo je proi neko vrijeme dok se nije
oporavio, ta bijae propao poput ranjene ivotinje. A moda je to bila
tek mala ljubavna lukavost: nastoji prije svega shvatiti kamo je to
dospio, a tek zatim pie, hinei da pie odmah. Ali kako to - budui da
zna, pretpostavlja, plai se da ta pisma nikada nee stii na
odredite, te ih pie tek ne bi li dao oduka vlastitu jadu muna
utjeha, rekao bi on, no budimo oprezni da nas to ne zavede na krivi
trag? Ve je ionako teko rekonstruirati postupke i osjeaje lika koji
bez sumnje gori od istinske ljubavi, no nikad se ne zna izraava li
zaista ono to osjea ili ono to mu propisivahu pravila ljubavnoga
koda - no s druge strane opet, to zapravo znamo o razlici izmeu
doivljene strasti i one izraene, i koja kojoj prethodi? Pisao je,
dakle, za sebe, ne bijae to knjievnost, pisao je uistinu kao mladi
u potrazi za neostvarivim snom, suzama brazdajui papir, ne zbog
odsutnosti voljene, koja jo prisutna bijae tek slika, nego zbog
njenosti prema sebi, zaljubljenom u ljubav... Nalo bi se tu mnogo
toga da se napie roman, no jo jednom, odakle poeti? Ja bih rekao da
je on ovo prvo pismo napisao tek kasnije, a da je najprije sve
uokolo razgledao - a to je sve vidio, ispriat e u pismima koja
slijede. No sve ako i jest tako, kako prenijeti dnevnik nekoga tko
domiljatim metaforama eli uiniti vidljivim ono to ne vidi dobro,
dok samo nou tapka uokolo, bolesnih oiju? Roberto e rei da pati od
boli u oima jo od onda kad mu je metak, za vrijeme opsade Casalea,
okrznuo sljepoonicu. Mogue, no na drugome mjestu odaje da su mu
mnogo vie oslabile od kuge. Roberto bijae sasvim sigurno njene i
krhke grade, koliko mogu naslutiti takoer i hipohondrian - ma
koliko inae bio razborit; njegova je fotofobija dijelom bila po
svoj prilici uzrokovana crnom ui, a dijelom nekom vrstom nadraa-ja,
koje su moda jo vie raspirili upravo preparati gospodina d"Igbvja.
11ini se sigurnim da je vrijeme putovanja na Amarilliju provodio
neprestano ispod palube, budui da je, ako nije zaista imao
fotofobiju, morao barem
glumiti da je ima, ne bi li neprekidno drao na oku sve to se
zbiva u tovarnome prostoru. Nekoliko mjeseci u potpunome mraku ili
ponekad tek uz svjetlost petrolejske svjetiljke - a potom vrijeme
provedeno na olupini, zaslijepljen ekvatorijalnim ili, svejedno,
tropskim suncem. Kad je, dakle, doplutao do Daphne, bolestan ili
ne, on ve mrzi svjetlo; provodi prvu no u kuhinji, oporavlja se i
odlazi u prvo razgledavanje tek sljedee noi, a zatim se stvari
poinju odvijati gotovo same od sebe. Dnevno ga svjetlo plai te ga
se neprestano kloni; ne samo to ga ne podnose njegove oi, nego su
mu lea zacijelo prepuna gadnih opekotina. Mjesec kojem se divi u
svojim opisima kao da ga tjei i oporavlja; danju mu se nebo ini
posvuda jednakim, nou pak otkriva nova zvijea herojske grbove i
zagonetna znamenja, upravo tako, sve je nalik na teatar: uvjeri
potom sam sebe da e ovo za dugo vrijeme, moda sve do smrti, biti
njegov ivot; na papiru, kako je ne bi izgubio, oivljava ponovno
svoju Damu, i svjestan je pritom da i nije izgubio mnogo vie od
onoga to je zapravo imao. Stane se tako, kao u majinu utrobu,
sklanjati u beskrajna nona bdijenja, te odlui pod svaku cijenu
izbjegavati sunce. Moda bijae itao o onim Uskrenicima iz Maarske,
Li-vonske ili Vlake, to od sumraka do zore nemirno tumaraju uokolo,
da bi se s prvim glasom pijetla sakrili ponovno u svoje grobnice:
uloga mu se mogla initi privlanom... Roberto je u iscrpnije
istraivanje krenuo vjerojatno sljedee veeri. Dovoljno se ve bio
izvikao da moe biti siguran da na brodu doista nema nikoga. No
moglo se dogoditi - a toga se upravo bojao - da naie na leeve, ili
neki drugi znak koji bi opravdao tu odsutnost. Kretao se vrlo
oprezno, no iz pisama je teko dokuiti u kojem je smjeru poao:
nazivi broda i pojedinih dijelova te predmeta na palubi vrlo su
neprecizni. Neki su mu od njih bliski, ve bijae uo kako ih mornari
spominju; drugi su mu opet potpuno nepoznati te ih opisuje onako
kako ih vidi. No i za poznate predmete - a napominjem da posadu
Amarillija bijahu inile naplavine sa svih sedam mora 12 - od
jednoga bi mornara uo francuski izraz, od drugoga ho-landski, od
treega engleski. Ponekad tako kae staffe - kako ga bijae valjda
nauio doktor Byrd - za male jarbole; teko je razumjeti zato se
jednom nalazi na kasaru ili krmnici, a drugi put opet na stranjem
gagliardu, to je francuska posueni-ca za istu stvar; koristi se
izrazom sabordi, a to mu rado doputam, jer me podsjea na knjige o
mornarima koje sam itao kao djeak; govori zatim o parrocchettu, to
je za nas jedno od jedara prednjeg jarbola, no budui da je za
Francuze per-ruche gornje jedro stranjeg jarbola, ne zna se
pouzdano na to misli kad kae da stoji ispod paroketa. Da i ne
spominjem da krmni jarbol ponekad naziva artimon, prema francuskom;
no to li mu samo znai mizzana, to je za Francuze prednji jarbol,
ali ne i za Engleze, iji mizzenmist znai krmni jarbol, kako Bog
zapovijeda. A gronda se vjerojatno odnosi na ono to mi zovemo
izljevnicom. Svega toga na kraju ima toliko da sam odluio postupiti
ovako: nastojat u proniknuti u ono to smjera, a potom upotrijebiti
izraze koji su nama najblii. Uzmimo dakle da je te druge noi, nakon
to je u kuhinji pronaao jo jednu priuvu hrane, Roberto nekako, na
svjetlu mjeseine, zapoeo ispitivati uzdu i poprijeko samu palubu.
Sjetivi se pramca i zaobljenih bokova to ih je prethodne noi tek
nejasno razabrao, promatrajui usku palubu, oblik krmnice i zbijenu
okruglastu krmu, i usporeujui sa Amaril-lijem, Roberto zakljui da
je Daphne takoer jedan holandeki ttuyt, ili flute, fluste, flyboat
ili fliebote, kako ve razliito nazivahu one prijevozne brodove
srednje zapremnine, oboruane obino s desetak topova, tek za mirnu
savjest u sluaju gusarskog napada, kojima je, s obzirom na
dimenzije, bila dovoljna posada od dvanaestak mornara, ali su mogli
ukrcati
mnogo vie putnika ako bi se zaboravilo na udobnosti ve same po
sebi gotovo nikakve. Leajevi bi se nagomilali posvuda tako da se o
njih spoticalo, a da nije bilo dovoljno vjedara eto zaas velikog
pomora od najrazliitijih zaraznih klica. Fluyt, dakle, no neto vei
od Amarillija, palube gotovo svedene na samu reetku, kao da je
kapetan upravo nastojao omoguiti svakom jogunastijem valu da brod
napuni vodom. 13 U svakom sluaju, to to je Daphne bila fluyt bijae
prednost; raspored odreenih mjesta bio je Robertu donekle poznat.
Na primjer, u sreditu palube morala bi se nalaziti velika alupa,
amac koji je u stanju primiti cijelu posadu s kompletnom opremom: i
to to je nije bilo davalo je naslutiti da je posada negdje drugdje.
No Roberta to nije umirivalo: posada nikad ne ostavlja brod bez
nadzora, na milost i nemilost valova, pa makar bio usidren,
skupljenih jedara, u potpuno mirnom zaljevu. Te se veeri odmah
uputio prema krmnome boku, otvorio vrata krmnice oprezno i
kolebljivo kao da nekoga mora upitati za dozvolu... Pokraj ruda
kormila opazi kompas koji pokazivae da se kanal izmeu ona dva kopna
protee s juga prema sjeveru. Nae se zatim u prostoriji koju bismo
danas nazvali dnevnim boravkom, u obliku slova L; jedna ga vrata
uvedoe u kapetanovu sobu, sa irokim oknom iznad kormila i bonim
izlazima na trijem. Na Amarilliju je komandna komora bila odvojena
od sobe u kojoj je kapetan spavao; ovdje se meutim inilo da se
htjelo osloboditi mjesta za neto drugo. I zaista, dok lijevo od
boravka bijahu smjetena dva sobika za asnike, desno se protezala jo
jedna prostorija, gotovo vea od kapetanove; u dnu se nalazio
skroman leaj, no sve ostalo bilo je ureeno kao radni prostor. Stol
je bio pretrpan razliitim kartama kojih je, inilo se Robertu, bilo
mnogo vie nego to je neophodno za plovidbu. Bijae to poput radnog
mjesta nekog uenjaka; uz karte je tu bilo nekoliko dvogleda, jedan
lijepi mjedeni astrolab to isijavae riastim sjajem kao da je sam
izvor svjetla; armiralna sfera privrena na plohu stola, razbacani
listovi papira prepuni svakojakih rauna te jedan pergament s
ucrtanim crnim i crvenim krugovima - Robertu se crte uini poznatim
te se sjeti da je sline kopije ali prostije izradbe vidio na
Amarilliju, a prikazivale su Regiomontanusove crtee pomrina
Mjeseca. Vrati se u komandnu komoru: kad bi se izilo na trijem
moglo se sasvim dobro vidjeti Otok, moglo se - pisae Roberto -
nepogreivou leopardova oka vidjeti njegovu tiinu. Sve u svemu, Otok
je bio tu kao i prije. Mora da je na brod prispio potpuno gol: drim
da je prva 14stvar koju je uinio, onako sav pun naslaga morske
soli, bila da se dobro u kuhinji opere, a da se pritom uope nije
zapitao je li to moda jedina voda na brodu; a zatim je vjerojatno u
nekom kovegu pronaao jedno dobro kapetanovo odijelo, ono to se
obino uva za iskrcavanje na konanom odreditu. Moda se ak
samodopadno epirio u toj odori zapovjednika, te je jo nedostajalo
da navue izme, pa da se ponovno osjeti u svom elementu. Tek tako,
dolino i pristojno odjeven - a ne s izgledom izmodena brodolomca -
astan ovjek moe slubeno postati vlasnikom naputenog broda i ne mora
vie osjeati kao prijestup nego kao puno svoje pravo sljedei svoj
korak: potrai po stolu i opazi, pokraj tintarnice s gujim perom,
otvoren i kao napola prekinut, brodski dnevnik. Ve prva mu stranica
otkrije ime broda, no ostatak bijae nerazumljivi slijed s rijeima
poput anker, passer, sterre-kyker, roer, i malo mu je vrijedilo to
je doznao da je kapetan bio Flamanac. Ipak, u posljednjem retku
bijae zapisan nadnevak od nekoliko tjedana ranije, a nakon jo
nekoliko nerazumljivih rijei isticahu se, podvuene, latinske rijei:
pestis, quae dicitur bu-bonica. Eto napokon nekog traga, neke
nagovijesti objanjenju. Na brodu je izbila
epidemija. Roberta to otkrie ne uznemiri: on je kugu imao prije
trinaest godina, a poznato je da onaj tko je prebolio tu zaraznu
bolest stekao kao neku vrst pomilovanja, kao da se ta zmija ne
usuuje uvui drugi put u kria onome tko je jednom bijae ukrotio. S
druge pak strane, taj znak nije objanjavao mnogo i samo je
ostavljao prostora novim brigama. Neka bude, svi su mrtvi. Ali ne
bi li se onda morali nai, razbacani u neredu po palubi, leevi bar
onih posljednjih, ako pretpostavimo da su oni one koji prvi bijahu
podlegli dostojno pokopali u morskim valovima? Nedostajala je
alupa: oni posljednji, ili pak svi, sklonili su se broda. to li je
to brod pun okuenih moglo uiniti mjestom nesavladive opasne
prijetnje? Mievi, moda? Uini se Robertu da je u ostrogotskom
kapetanovu rukopisu razabrao neku rije kao rottnest, takorina,
poljski takor, onaj iz odvodnih kanala - u hipu se okrenu podiui
svjetiljku spreman da 15 opazi kako je neto skliznulo uza zid i
zauje ono poznato sk-vianje od kojeg mu se na Amarilliju ledila krv
u ilama. Sjeti se, najeivi se, kako mu je jedne veeri, bijae upravo
padao u san, jedno dlakavo bie lako okrznulo lice; na njegov
uasnuti krik bijae odmah dotrao doktor Byrd. Svi su ga ostali
kasnije ismijali: i na brodu bez kuge mieva ima koliko i ptica u
umi, na mieve jednostavno treba zaboraviti svatko tko se eli
otisnuti na more. Meutim, barem ovdje u krmnici, od mieva ni traga
ni glasa. Moda su se svi do jednog pritajili u dnu lae, s onim
svojim oima to se crvenkastim sjajem krijeseu mraku, vrebajui na
svjee meso. Da su mievi tu, ree Roberto sam sebi, to bi se odmah
vidjelo. Ako su to normalni mievi, i u normalnom broju, moda bi ak
bio mogu nekakav suivot. A to bi drugo mogli biti, zapravo? Pitanje
je bilo tu, no nije na njega elio odgovoriti. Roberto pronae puku,
neku ogromnu sablju i podugaak no. Bijae neko vojnik: puka bijae
jedna od onih cali-vera - kako ih nazivahu Englezi kojima se moglo
nianiti bez postolja; provjeri je li okida u redu, vie za svaku
sigurnost, nego to bi zaista namjeravao samom satrti opor mieva; za
pojas ak zataknu no od kojeg, to se mieva tie, nikakve koristi.
Odlui istraiti itav trup broda, od pramca do krme. Vrativi se u
kuhinjicu, sie stubama to se sputahu tik uz preke kosnika te ue u
podnicu ili ostavu, ini mi se gdje bijae nagomilana sva sila ivenih
namirnica, oigledno spremljenih za prilino dugu plovidbu. No budui
da se sve nisu mogle odrati za vrijeme itava putovanja, posada se,
na nekom gostoljubivom tlu, po svoj prilici nedavno, bila ponovno
opskrbila. Bilo je tu koara s ribom, nedavno nadimljenom, piramida
kokosovih oraha te baava s gomoljaama nepoznata oblika ali jestiva
izgleda, i oito kadrih da podnesu dugo uvanje. Pa onda voe, onakvo
kakvo je Roberto viao na Amarilliju nakon prvih pristajanja u
tropskim krajevima, takoer otporno na kvarenje: bijae bodljikavo i
tvrde kore, no otar je miris obeavao dobro zatieno meko meso i
skrivene slatkaste sokove. 16A vjerojatno su od nekih otonih
plodova potjecale i one vree sivog brana to mirisae na sadru; od
njega se vjerojatno pekao i kruh koji ga okusom podsjeti na one
bezukusne bljutave kvrge to ih Indijanci Novog Svijeta nazivahu
krumpirom. U dnu prostorije ugleda jo desetak bavica sa slavinom.
Otvori prvu; bijae voda jo neustajala, naprotiv, izgledae kao da je
nedavno donesena i tretirana sumporom da bi odrala svjeinu. Nije je
bilo mnogo, no nraunajui da e i voem moi gasiti e, zakljui da se na
brodu zaista moe zadrati prilino dugo. Pa ipak, ta otkria, umjesto
da ga ohrabre to na tom brodu nee umrijeti od gladi, jo ga vie
zabrinue - kao to to obino biva sa melankolinim duama koje u svakom
nagovjetaju sree vide siguran znak njenih
zlokobnih posljedica. Nasukati se na naputeni brod, sluaj je ve
sam po sebi udan i neprirodan, no kad bi barem taj brod bio naputen
od ljudi i od Boga kao neupotrebljiva olupina, bez plodova prirode
i djela ljudskih ruku koji ga ine tako poeljnim boravitem, sve bi
se uklapalo u red stvari i u mornarske kronike; no nai ga ovako,
ureena kao za nekog dragog i dugo oekivanog gosta, poput neke
laskave ponude, to je poelo zaudarati na sumpor, jo jae nego ona
voda, tu mora da neastivi plete svoje prste. Robertu padoe napamet
bajke koje mu bijae pripovijedala baka, pa zatim one u neto
dotjeranijoj prozi to se itahu u parikim salonima, gdje princeze
izgubljene u umi ulaze u neku peinu i tamo nalaze raskono ureene
sobe s krevetima i baldahinima, s ormarima prepunim skupocjenih
haljina ili ak sveano prostrt stol... I zna se, u posljednjoj odaji
obino eka strano otkrie podvale nekog pakosni-ka koji bijae
namjestio stupicu. Dodirnu jedan kokosov orah pri dnu gomile,
ravnotea naslaganih plodova narui se u trenu i ekinjaste prilike
strmoglave se poput lavine prema njemu, kao takori koji pritajeno
vrebahu negdje u mraku ili poput imia to se naglavce vjeaju po
gredama na stropu da bi u pogodnom asu nasrnuli na njega uspinjui
mu se po tijelu i njuei mu lice slano od znoja. Valjalo se uvjeriti
da se ne radi o aroliji: Roberto je na putovanju nauio kako se
postupa s prekomorskim plodovima. 17 Posluivi se ogromnim noem kao
sjekirom, jednim udarcem rasjee napola jedan kokosov orah te ispije
svjeu tekuinu; razlomi potom ljusku i ogloe slasno meso skriveno
ispod kore. I jedno i drugo bijae toliko ukusno da neodreeni dojam
da se radi o klopci poprimi jo vee razmjere. Moda je, ree sam sebi,
ve rtva obmane, uiva u orasima, a zapravo zubima hvata glodavce, ve
vie ne vidi razlike, uskoro e se njegove ruke istanjiti, iskriviti
i dobiti pandice, tijelo e mu se prekriti grubim hrapavim maljama,
leda e mu se u luku saviti i bit e u zlokobnoj sveanoj ceremoniji
primljen meu kutrave stanovnike te Aherontove barke. No - i da
zavrimo s tom prvom noi - jo jedna je jeziva opomena morala
iznenaditi istraivaa. Kao da je buka sruenih kokosovih oraha
probudila neke uspavane stvorove, on zau, negdje iza pregrade to
razdvajae ostavu od ostatka potpalublja, ako ve ne pravo skvianje,
a ono neko pijukanje, tiho cvrkutanje, grebanje apa. Ipak je to
dakle neka zasjeda, nona bia upravo imaju sastanak u nekom
skrovitom gnijezdu. Roberto se zapita ne bi li se, s pukom u ruci,
morae odmah odvaiti i krenuti na taj Armagedon. Srce mu drhtae,
optuivae sam sebe za kukaviluk, rekne sam sebi da e se ionako, bilo
to noas ili bilo koje druge noi, prije ili kasnije morati suoiti s
Njima. Kratko je oklijevao, vratio se zatim na palubu i na svoju
veliku sreu vidio votanoblijedi sjaj zore kako pue po metalu topova
koje dotad bijae milovao mjeseev odsjaj. Rada se dan, ree sebi s
olakanjem, a njegova je dunost da izbjegne svjetlo. Poput jednog od
onih Uskrenika iz Maarske pretri poprijeko palubu i vrati se u
krmnicu, ue u sobu - sada ve svoju - zabarikadira dobro vrata,
zatvori izlaze na galeriju, namjesti oruje nadohvat ruke i pouri
zaspati da sluajno ne bi vidio Sunce, tog krvnika to bradvom svojih
zraka odsijeca vratove sjenama. Uznemiren, usne svoj brodolom, a
sanjao ga je kao to sanja svaki umno darovit ovjek, to ak i u
snovima, a pogotovo ovakvim, smatra potrebnim da svaki pojam, svaku
zamisao 18uljepa biranim rijeima, da ih oivi naglascima, zgusne
zagonetnim povezivanjem, da im osvrtima i razmatranjima dade dubinu
ili ih uzvisi emfatinim zanosom, da ih prikrije aluzijama i raznim
pretvorbama istana i
profini. Pretpostavljam da u ona vremena, i na tim morima, bijae
mnogo vie brodoloma nego sretnih povrataka u luku; no kome je prvi
put, takvo iskustvo postaje zacijelo izvorom neprestanih nonih
mora, koje mata i navika tonog poimanja i vjernog zamiljanja ini
slikovitim poput Posljednjeg Suda. Jo od prethodne veeri zrak bijae
kao prehlaen i inilo se kao da nebesko oko, prepuno suza, ne
uspijeva vie dopustiti pogledu da segne dokle dopiru valovi. Kist
prirode bijae ve izblijedio crtu obzora te ocrtavae tek nejasno
udaljenost kopna. Roberto, ija je utroba ve predosjeala skoranji
potres, baci se na leaj, ve ziban kiklopskom dadiljom; zadrijema
izmeu nemirnih snova to ih sanja u snu o kojem pripovijeda, i primi
u svoja njedra kozmiki spjev svakojakih udesa. Budi se od tutnja
gromova i krikova mornara, bujica vode preplavi mu leaj, doktor
Byrd naviri se u trku viui mu neka se brzo skloni gore na palubu i
uhvati za bilo to to stoji bar malo vre od njega samog. Na palubi
zbrka, jauk, tijela to lete u more kao boanskom rukom uzdignuta.
Roberto se vjea za stranju stranu krmenog jedra ako sam dobro
razumio, sve dok se ovo, munjama rastrgano, ne slomi; kri jarbola
stade oponaati zakrivljenu putanju zvijezda i Roberto se nae, kao
iz prake izbaen, u podnoju glavnog jarbola. Tada mu neki mornar
dobra srca to se bijae vezao za jarbol, ne mogavi mu napraviti
mjesta, dobaci jedno ue viknuvi neka se privee za istavlje-na vrata
pramnice; i bila je prava srea za Roberta to ona, zajedno s njim
nametnikom, odmah otkliznue uz ogradu, jer se u meuvremenu onaj
jarbol slomi po sredini i jedna od motki okomito se srui
raspolovivi glavu onome dobrotvoru. Kroz neki otvor u boku lae
Roberto vidi, ili sanja da je vidio, ciklade sjena to se gomilaju
pri svakoj munji, kako lutajui krstare valovitim poljima, to mi se
ini poneto prevelikim ustupkom sklonosti precioznim citatima. No,
ukratko, 19 Amarilli se naginje na stranu brodolomca spremnog na
brodolom, i Roberto sa svojom daskom sklizne u neki ponor ponad
kojeg, silazei, ugleda Ocean kako slobodno uzlazi hinei vr-letne
hridi; kroz zamuene trepavice vidje kako izviru sruene Piramide,
osjeti se vodenim kometom to bjei du staze tog vrtloga mokrih
nebesa. Dok s lucidnom nestalnou sijeva svaki val, ovdje zavija
neka para, ondje pak, otvarajui novi izvor, u-bori neki vir.
Neodoljivi ar pomahnitalih meteora poput melo-dijske pratnje
uskomealom zraku prepuklom od grmljavine; nebo je stalna mijena
udaljenih svjetala i mlazova guste tame, i Roberto kae da bijae
vidio Alpe pokrivene pjenom izmeu klizavih brazdi ija se pjenuava
kresta pretvara u plodove ljetine, i Cereru okienu cvijeem u
odsjaju safira, i na mahove zagluujuu lavinu opala, kao da je
kormilo preuzela Prozerpi-na, vladarica podzemlja, izagnavi sa
zemlje plodorodnu majku. I usred tih zvijeri to oko njega riu
unezvjereno lutajui, dok vrije srebrnasta sol u uzburkalu jadu,
Roberto se odjednom prestane diviti predstavi, postaje posve beutan
glumac, izgubi svijest i dalje vie ne zna to se s njim dogodilo.
Tek e kasnije, sanjajui, pretpostaviti da se daska, kao po nekoj
milostivoj naredbi, ili nagonom to ga posjeduje sve to pluta, bijae
uskladila s tim guslama, i kako bijae sila, isto tako prirodno
uzae, umirivi se u ritmu neke lagane sarabande -budui da se u
bijesu prirodnih sila rue pravila svakog uglaenog plesnog slijeda -
i udalji se u sve irim krugovima od pupka vrtuljka, u koji se pak
strovali, areni zvrk u rukama sinova Eolovih, nesretni Amarilli,
kosnika upravljena u nebo. I s njim svaka iva dua to tamo se bijae
zatekla: idov to mu sudbina eto dodijeli da u nebeskom Jeruzalemu
potrai onaj zemaljski do kojeg vie ne moe stii; malteki vitez
zauvijek odvojen od otoka Escondide, doktor Byrd sa svojim
vjernim pratiocima i - milou dobrostive prirode napokon
izbav-Ijen od melema medicinskog umijea - onaj bijedni pas prepun
zagnojenih ireva, o kojem uostalom nisam jo dospio govoriti, budui
da Roberto o njemu pie tek mnogo kasnije. No sve u svemu, nagaam da
su none more i oluja uinile Robertov san osjetljivim i lakim,
spavao je poput ratnika: kra20tak bi nemiran drijeme slijedilo dugo
napeto bdijenje. I doista, pomirivi se s milju da je vani dan,
utjeen injenicom da svjetlo tek neznatno moe prodrijeti kroz mutna
stakla krm-nice; pouzdajui se u to da postoje neke unutranje stube
kojima e moi sii u potpalublje, skupi hrabrost, uze ponovno oruje i
krenu, s odvanom bojazni, u istraivanje porijekla onih nonih
zvukova. Zapravo, ne krenu odmah. Molim da mi se oprosti, ali
upravo Roberto, pripovijedajui Dami, sam sebi proturjei - znak da
ne pripovijeda potanko redom ono to mu se dogodilo, nego eli
sastaviti pismo kao priu, ili kao dnevnik nabacanih biljeki koje bi
mogle posluiti i za pismo i za priu, pa pie bez prethodne odluke to
e od toga kasnije odabrati, crta, da se tako izrazim, pijune svoje
ahovske ploe a da ne odredi unaprijed koje e figure pomicati i na
koji e ih nain uope rasporediti. U jednom pismu kae kako je iziao
da bi krenuo u pustolovinu u potpalublje. No u jednom drugom pie
opet kako ga je, netom probuena prvom jutarnjom svjetlou, iznenadio
neki udaljeni koncert. Zvui bez sumnje dopirahu s Otoka. Robertu
ponajprije padne na um slika opora domorodaca to se skupljaju i
guraju u dugake kanue da bi se ustremili na brod, te vrsto stisne
puku; zatim mu se koncert uini i ne ba tako borben. Bijae zora,
sunce jo nije udaralo o stakla; pode na galeriju, osjeti miris
mora, odkrinu prozorski kapak i jedva otvorenih oiju, gotovo mirei,
pokua pogledom dokuiti obalu. Na Amarilliju, gdje danju nije
izlazio na palubu, Roberto bi sluao kako putnici priaju o zaarenim
zorama to plamte kao da Sunce gori od nestrpljivosti da zrakama
prostrijeli svijet: ovdje meutim vidje, bez razoaranja, tek
pastelne boje: nebo pjenuavo od tamnih oblaka jedva iskrzanih
biserjem, dok se neka nejasna nijansa, jedva zamjetno ruiasta
lagano uspinjala iza Otoka, nalik na zagasito modru mrlju na nekom
grubom papiru. No ta mu je gotovo nordijska paleta bila dovoljna da
shvati kako profil to mu se prethodne noi inio jednolikim oblikuju
21zapravo obodi breuljka to strmim nagibom zavrava na obalnom
pojasu obraslom drveem visokih debala, ispred kojih u vijencu palme
obrubljuju bijeli al. Pijesak je polagano postajao sve sjajniji, a
du rubova se tu i tamo zamjeivahu kao neki ogromni pauci,
balzamirani u trenu dok bijahu prema vodi pomicali svoje kotunjave
udove. Robertu se izdaleka uine nekakvim "putujuim raslinjem", no u
tom ga trenutku ve suvie iv odsjaj pijeska natjera natrag u zaklon.
Otkrije da se tamo gdje bi ga oi izdavale, sluhu moglo vjerovati,
te se potpuno pouzda u sluh; zatvorivi gotovo sasvim prozorske
kapke, nauli ui na te udne zvukove to dopirahu s kopna. Iako na
svom rodnom breuljku bijae mnogo puta doivio zoru, shvati da
zapravo po prvi puta u svome ivotu doista uje kako pjevaju ptice; u
svakom sluaju nikad ih jo ne bijae uo ni u tolikom broju niti
toliko razliitih. Na tisue njih pozdravljalo je izlazak Sunca: uini
mu se da kroz krijetanje papiga razabire slavuja, evu, beskrajno
mnogo lastavica, te ak otru tananu graju zrikavca i cvrka, pitajui
se pritom uje li on to zaista ba te ivotinjske vrste ili moda kakvu
njihovu brau s antipoda... Otok bijae daleko, no inilo mu se da ti
zvukovi donose sa sobom miris bosiljka i
naranina cvijeta, kao da je itav zaljev natopljen predivnim
nekim parfemom a osim toga, sjeti se da mu je gospodin d"Igbv priao
kako je tijekom jednog od svojih putovanja prepoznao blizinu kopna
upravo po prelijetanju mirisnih estica to ih donaahu vjetrovi... No
dok je njuei ulio ui prema tom nevidljivom mnotvu, kao da izmeu
zubaca na vrhu dvorca ili kroz proma-tranicu neke utvrde promatra
vojsku to se glasno mrmorei u luku razmjeta u dolini izmeu blagih
padina breuljka i kanala to titi zidine, uini mu se odjednom da ve
bijae vidio to to sluajui sada zamilja, i pred tim beskrajem to ga
opsjedae opsjednutim se osjeti, i neki ga instinktivni poriv gotovo
nagna da uperi puku. Bijae to u Casaleu, a pred njim se razastrla
panjolska vojska, s bukom svojih teretnih kola i zveckanjem oruja;
uo je tenorske glasove gospodara dvorca, 22graju Napoletanaca, otro
i grubo gunanje njemakih plaenika, a negdje iz pozadine dopirae do
njega, ublaen, pokoji zvuk trublje, i poneki prigueni hitac iz
puke, klok, pof, taa-pum, poput muara to se obino uju na dan neke
svetkovine. Kao da se njegov ivot bijae dogodio izmeu dviju opsada,
jedna na sliku i priliku drugoj, s jedinom razlikom to je sada, kad
se zatvorio taj krug od vie od jednog desetljea, rijeka oko dvorca,
takoer dodue krunog oblika, bila isuvle iroka da bi inila moguim
bilo kakav izlaz, Roberto je ponovno proivljavao one kasalske dane.
23 2. O onom sto se dogodilo IA J svojih esnaest godina ivota prije
ljeta 1630. Roberto daje naslutiti vrlo malo. Navodi tek uzgred
neke dogaaje iz prolosti, i to samo kad mu se ini da oni pokazuju
neku vezu sa njegovom sadanjou na Daphne, pa je kroniar njegove
jogunaste kronike prisiljen vrebati po skrivenim zakucima i
naborima njegovih rijei. Kad bi slijedio njegova nacifrana
prenemaganja bio bi poput autora to, ne bi li to vie otegao
otkrivanje ubojice, itatelju daje tek vrlo oskudne indicije i esto
ga navodi na krivi trag. I tako moram tu i tamo izmamiti neki znak,
natuknicu, poput kakva dounika ugrabiti neki mig. Obitelj Pozzo di
San Patrizio pripadala je sitnom plemstvu i posjedovala prostrano
imanje della Griva uz samu granicu aleksandrijske pokrajine u to
doba dijelom milanskog vojvodstva, dakle pod vlau panjolaca, no
zbog politike geografije ili vlastita duhovna i moralno-idejna
uvjerenja bijae ostala u zavisnosti markiza od Monferrata. Otac -
koji je sa svojom enom govorio francuski, sa seljacima na dijalektu
a talijanski sa strancima - kad bi razgovarao s Robertom izraavao
se na razliite naine, ve prema tome je li ga poduavao nekom potezu
maem ili ga vodio na jahanje po poljima psujui na ptice to mu
upropatavahu ljetinu. Djeak je inae provodio svoje vrijeme bez
prijatelja, matajui o dalekim krajevima dok bi s dosadom tumarao
vinogradima, o lovu na sokole dok bi hvatao crne pitalice, o
borbama sa zmajem dok bi se igrao sa psima, o skrivenu blagu dok bi
istraivao odaje njihova malena ili ogromna dvorca, kakav ve bijae.
Raspirivahu mu to duhovno skitnitvo razni viteki romani i poeme to
ih je pokrivene prainom nalazio u junoj kuli. 24 Ne bijae dakle
neobrazovan, imao je ak i kunog uitelja, pa bilo to i samo dijelom
godine. Jednog karmelianina, za kojeg se prialo da bijae putovao
istokom gdje se - esto bi to, prekriivi se, promrmljala njegova
majka navodno preobratio u muslimana, koji bi dolazio jednom
godinje na imanje,
zajedno s jednim slugom i etiri sitne mazge natovarene knjigama
i svakojakim svescima, te bi ovdje boravio tri mjeseca. emu je
poduavao svoga uenika, to ne znam, no po dolasku u Pariz Roberto je
odmah ostavio stanovit dojam, i kako bilo da bilo, lako i brzo
usvajao sve to bi uo. O tome se karmelianinu zna samo jedna jedina
stvar, i nije sluajno da se Roberto osvre upravo na nju. Jednog se
dana naime, istei sablju, stari Pozzo bijae posjekao i, bilo da
oruje bijae zaralo, bilo da je bio povrijeen posebno osjetljiv dio
ruke ili prstiju, rana mu zadavae neizdrivu bol. Tada karmelianin
uze sjeivo, pospe ga prakom to ga uvae u nekoj kutijici, i idueg
trena stari se Pozzo ve zaklinjao da osjea olakanje. injenica je
zatim da je sutradan rana ve zarastala. Karmelianin je uivao u opem
udivljenom uenju te ree kako mu je tajnu te tvari povjerio neki
Arapin, a radilo se o lijeku mnogo monijem od onog to kranski
spagiriari nazivahu unguentum armarium. Kad ga potom zapitae kako
to da se praak ne stavlja na ranu nego na oruje koje ju bijae
prouzroilo, on odvrati da tako djeluje priroda, u ije se najvee
snage ubraja univerzalna simpatija koja omoguuje djelovanje na
daljinu. I doda da je, ako im je u to teko povjerovati, dovoljno da
se prisjete magneta, koji je kamen to na sebe privlai strugotine
metala, ili golemih planina punih gvozda kojima je prekriven sjever
naeg planeta, koje pak privlae iglu kompasa. Tako i mast za oruje,
vrsto prianjajui na sablju, privlai ona svojstva eljeza koje je
sablja ostavila u rani i koje prijee njeno iscjeljenje. Nijedno
stvorenje koje u djetinjstvu bijae svjedokom neemu slinom ne moe a
da ga to ne obiljei za itav ivot, a vidjet emo uskoro kako je
Robertova sudbina bila odreena upravo privlanou koju su za njega
imale privlaive moi praaka i pomada. 25S druge strane, to ipak ne
bijae najznaajniji dogaaj Ro-bertova djetinjstva. Postoji jedan
drugi, i to, pravo govorei, ne tek epizoda, ve kao neka vrst
pripjeva kojeg je djeak sauvao u mutnom sjeanju. Dakle, ini se da
bi ga otac, koji bez sumnje bijae sinu privren iako s njim postupae
prilino otro, s mualjivom grubou svojstvenom ljudima iz tog kraja,
esto - i to posebno u njegovih prvih pet godina ivota - esto znao
podii uvis ponosno uzviknuvi: "Ti si moj prvijenac!" Nita neobino,
doista, osim jedne male pogreke, jedne male suvinosti, ako uzmemo u
obzir da Roberto bijae jedinac. Sve bi bilo u redu da se Roberto
nije, odrastajui, stao prisjeati ili je sam sebe uvjerio u to
sjeanje kako je na ta napadna oitovanja oinske radosti majino lice
poprimilo izraz neodluan izmeu uznemirenosti i veselja, kao da
otac, izgovarajui tu reenicu, istina, ini neto lijepo, no kao da
joj je istovremeno njeno neprestano ponavljanje u dui budilo neku
davno uspavanu ili utianu tjeskobu. Robertova je mata dugo
poigravala oko tona toga usklika, zakljuivi na kraju da otac to
nije izgovarao kao neku sasvim bjelodanu tvrdnju, nego kao neku
novu jo neuvenu objavu, naglaavajui ono "ti", kao da eli rei "ti, a
ne netko drugi, ti si moj prvoroeni sin." Ne netko drugi ili ne
onaj drugi? U Robertovim pismima pojavljuje se esto poneka aluzija
na nekakvog Drugog koja ga neprestano opsjeda, a ini se da mu se
upravo tada, kad je u to sam sebe uvjerio, rodila ideja a o emu bi
i moglo matariti dijete izgubljeno izmeu kulapunih imia, vinograda,
gutera i konja, smeteno i zbunjeno u ophoenju sa seljaiima to mu
bijahu nedorasli vrnjaci, i koje, kad ne bi slualo bakine, slualo
bi bajke onoga karmelianina? da negdje po svijetu tumara neki brat
kojeg nikad ne bijae upoznao, i koji je, budui da ga se otac odluio
odrei, morao biti loe i nepoudne naravi. Roberto bijae najprije
premalen a kasnije odvie stidljiv da bi se upitao dolazi li mu taj
brat s oeve ili majine strane a u oba bi se sluaja nad jednog od
roditelja nadvila sjena nekog starog neoprostivog grijeha: kako
bilo da bilo, postojao je brat, na neki je nain moda natprirodni
bio zacijelo neemu kriv im ga bijahu odbacili, i zbog toga je
sigurno mrzio njega, Roberta, mezimca. 26 Sjena toga brata
protivnika kojeg je, bez obzira na sve, ipak elio upoznati, kako bi
ga volio i kako bi ga naveo da on zavoli njega pomuivao bi mir
njegovih djeakih noi; kasnije, ve kao mladi, prelistavao bi u
biblioteci stare sveske ne bi li naao skriven, tko zna, kakav
portret, rodni list, izvod iz upe, neku ispovijest koja e
objasniti. Tumarao bi potkrovljima otvarajui stare krinje pune
odijela pradjedova, zaralih odlija, naao bi pokatkad maurski bode,
zastajao bi askom da zbunjeno i kolebljivo drhtavim prstima ispita
neku pletenu kouljicu koja zasigurno neko bijae ovijala maleno
dijete, no tko zna je li to bilo prije nekoliko godina ili nekoliko
stoljea? Kako je vrijeme odmicalo, bijae on tom izgubljenom bratu
ak i ime nadjenuo, Ferrante, te mu stao pripisivati sitne prekraje
zbog kojih nepravedno bijae optuen, kao kraa kolaa, na primjer, ili
neopravdano putanje psa s lanca. Ferrante, povlaten svojim
ponitenjem i svojom nevidljivou, djelovao je njemu iza lea, a on se
sakrivao iza Ferrantea. tovie, malo pomalo navika da okrivljava
nepostojeeg brata za ono to on, Roberto, nije nikako mogao uiniti,
pretvorila se u lo obiaj da ga tereti i za ono to je zaista uinio i
zbog ega je osjeao kajanje. Roberto zapravo nije lagao drugima:
radilo se zapravo o tome da je, negdje u tiini izdravajui kaznu za
svoje nepodoptine, s bujicom suza sapetih u grlu, uspijevao sam
sebe uvjeriti u vlastitu nevinost i osjetiti se rtvom okrutne
nepravde. Jednom je, na primjer, da bi isprobao novu sjekiru to je
kova bijae netom isporuio, a djelomino i iz inata zbog neke ne
znamvkakve nepravde to smatrae da mu je uinjena, Roberto oborio
jedno mlado stabalce, vokicu to je otac bijae posadio polaui velike
nade u nadolazee sezone. Kad je postao svjestan ozbiljnosti svoje
budalatine, Roberto stade zamiljati strahovite posljedice, od kojih
najblaa bijae da e ga prodati Turcima, to bi znailo doivotno
veslanje na njihovim galijama, te se ve stao spremati da pobjegne
od kue i provede ostatak ivota kao umski razbojnik. U potrazi ipak
za nekim opravdanjem, jednostavno je sebe uvjerio da onaj tko je
posjekao vokicu nije mogao biti nitko drugi nego Ferrante. 27Otac,
meutim, otkrivi nedjelo, okupi sve djeake s imanja te ree da e
krivcu, eli li izbjei njegov bezgranini bijes, biti mnogo bolje da
sam prizna. Roberta tu obuzme osjeaj sa-milosne plemenitosti: kad
bi okrivio Ferrantea, siromaak bi doivio samo jo jedno novo
izopenje; naposljetku, nesretnik je inio zlo ne bi li nekako ublaio
svoju naputenost siroeta, pozlijeen prizorom vlastitih roditelja
koji drugog obasipaju milovanjem... Istupio tako korak naprijed i,
drui od straha i ponosa, rekao kako ne eli da netko drugi bude
okrivljen umjesto njega. Tvrdnja, iako to zapravo nije bila, bijae
uzeta kao priznanje. Otac se, uvijajui brk i pogledavajui majku,
mrzovoljno nakaslja te izjavi kako nema sumnje da je zlodjelo vrlo
teko i kazna neizbjena, no kako ne moe a da ne cijeni to mladi
"gospodin della Griva" potuje ast drevna obiteljskog obiaja i kako
tako i prilii ponaati se jednome plemiu, pa makar mu bilo samo osam
godina. Zatim presudi da Roberto nee moi poi u posjet roacima u San
Salvatore, uobiajen polovinom kolovoza, to jamano bijae bolna kazna
u San Salvatoreu je bio Quirino, vinogradar koji bi Roberta znao
uspeti na jednu smokvu vrtoglave visine no sigurno neusporedivo
manja od Sultanovih galija. Nama e se pria uiniti sasvim obinom:
otac je ponosan to ima potomka koji ne eli lagati, gleda majku s
neskrivenim zadovoljstvom, izrie blagu kaznu tek da bi prividno
sauvao dosljednost. No Roberto je dogaaj obilato iskitio, ispreo
svoje vlastito tumaenje, dospjevi do zakljuka kako su otac i majka
zasigurno naslutili da je pravi krivac zapravo bio Ferrante,
zadivili se bratskom herojstvu sina mezimca i
osjetili olakanje to nee biti prisiljeni objelodaniti obiteljsku
tajnu. Moda sam zapravo ja taj koji ispreda i izmilja na temelju
tek oskudnih zabiljeki, no to je zbog toga to e ta prisutnost
odsutnog brata imati odreenu svoju teinu i u ovoj pripovje-sti.
Tragove te djeje igre nai emo u ponaanju odraslog Roberta ili barem
onog kojeg smo zatekli na Daphne, u neprilici koja bi, istini za
volju, jednako smutila bilo koga na njegovu mjestu. 28U svakom
sluaju ve sam i suvie zastranio: ostaje nam jo da vidimo kako se to
Roberto naao na opsadi Casalea. A tu valja odrijeiti krila mati i
pokuati zamisliti kako su se dogaaji razvijali. Na imanje della
Griva vijesti nikada nisu stizale prevelikom hitnjom, no ve se bar
dvije godine znalo da pitanje oko toga tko e naslijediti vojvodstvo
od Mantove stavlja Monferrato u gadne neprilike, a bilo je ve dolo
i do jedne poluopsade. Ukratko - pa bilo to i na fragmentarni]!
nain od mojeg - u prosincu 1627. umro je vojvoda Vincenzo II od
Mantove i oko samrtne postelje glasovita razvratnika to djece
svejedno nije znao napraviti, obigravahu etiri pretendenta zajedno
sa svojim posrednicima i zatitnicima. Pobijedi markiz
Saint-Char-mont koji bijae uspio uvjeriti Vincenza kako bi valjalo
da nasljedstvo preuzme neki roak od francuske grane, Carlo di
Gon-zaga, vojvoda od Neversa. Stari Vincenzo, izmeu dva hropca,
naredi ili prepusti da Carlo na brzinu oeni njegovu neakinju Mariu
Gonzaga, te, ostavljajui mu vojvodstvo, izdahnu. Nevers, meutim,
bijae Francuz, a vojvodstvo to ga bijae naslijedio ukljuivae i
markgrofoviju Monferrato, ija je prijestolnica Casale slovila kao
najbolja utvrda itave sjeverne Italije. Kako bijae smjeten izmeu
milanskog teritorija pod panjolskom vlau i Savojskih zemalja,
Monferrato je omoguavao kontrolu gornjeg toka rijeke Po, puteve
izmeu Alpi i juga, cestu Milano-Genova, te se umetnuo kao tampon
izmeu Francuske i panjolske - budui da se nijedna od dvije sile
nije mogla suvie pouzdati u onaj drugi tampon, savojsko vojvodstvo,
gdje je Carlo Emanuele I vodio igru koju bi bilo suvie velikoduno
nazvati dvostrukom. Monferrato je dakle pripao Neversu, a bijae to
kao da ga je dobio sam Richelieu; i bijae vie nego bjelodano da bi
se panjolskoj vie svidjelo da je pripao nekom drugom, recimo
vojvodi od Guastalle. Na stranu injenica da je odreeno pravo na
nasljedstvo imao i vojvoda od Savoje. No budui da je testament
postojao, i da je odreivao Neversa, ostalim pretendentima preostala
je samo nada da Sveti i Rimski njemaki car, iji vojvoda od Mantove
formalno bijae vazalni gospodar, nee ratificirati to nasljedstvo.
29panjolci meutim bijahu nestrpljivi i, u oekivanju careve odluke,
Gonzalo de Cordoba ve je bio jednom napao Casale, a sada gaje, po
drugi put, napala impozantna armada sastavljena od panjolaca i
carskih vojnika, pod Spinolinim zapovjednitvom. Francuski garnizon
pripremao se na otpor nadajui se pomoi francuske vojske, no ona je
jo imala pune ruke posla na sjeveru, te je sam Bog znao hoe li uope
stii na vrijeme. Dogaaji bijahu otprilike dotle dospjeli kad stari
Pozzo polovinom travnja okupi ispred dvorca najmlae iz svoje
obitelji i najbistrije od svojih seljaka, podijeli svo oruje koje
se na posjedu moglo nai, pozove Roberta, te svima odri govor koji
mora da je pripremao itavu no: "Ljudi, posluajte. Ovo nae imanje
della Griva oduvijek je plaalo danak markizu od Monferrata, koji
odnedavno znai isto koliko i sam vojvoda od Mantove, a to je sada,
kao to vam je poznato, gospodin Nevers, i onoga tko mi doe kazati
da Ne-vers nije ni od Mantove ni od Monferrata opalit u poteno u
dupe, jer vi ste svi bijedni neznalice i od tih stvari ne
razumijete ni koliko je crno pod noktom, pa e vam bolje dakle biti
da utite i prepustite sve svome gospodaru, jer ako nitko drugi, on
bar zna to znai ast i potenje. No budui da je vaa vlastita ast
vezana za ovo mjesto, treba da znate da ako
carski vojnici uu u Casale - a to vam nisu momci koji previe
brinu oko sitnica - vai su vinogradi upropateni, a to e biti s vaim
enama, bolje da vam ne spominjem. Zbog svega toga ide se u obranu
Casalea. Ja nikoga na nita ne silim. Ako ima meu vama kakva lijena
bitanga kojoj se ta zamisao ne svia, neka se odmah izjasni - pa u
ga odmah objesiti za ovaj ovdje hrast." Nitko od prisutnih nije jo
mogao vidjeti Callotove bakroreze s ljudima poput njih to u
grozdovima vise s hrastova, no mora da utjee da se sprema neto
neobino vano: i svi do jednog podigoe tko karabin, tko pijuk, tko
tap sa srpom privrenim na vrhu, te uskliknue ivio Casale dolje
carevi vojnici. Uglas, kao jedan. 30"Sine moj", ree Pozzo Robertu
dok na konjima bijahu prelazili preko brda sa svojom malenom
vojskom to ih je slijedila pjeice, "taj Nevers ne vrijedi ni koliko
jedno moje mudo, i Vin-cenzu je, kad mu je prepustio vojvodstvo,
osim pjetlia zacijelo zakazao i mozak, od kojeg uostalom ni prije
velike koristi. Ali prepustio ga je njemu, a ne onome
nesposobnjakoviu od Gua-stalle, a obitelj Pozzo bijae odana
zakonitim gospodarima Mon-ferrata jo od njegovih zlatnih vremena.
Dakle, ide se na Ca-sale, pa neka nas i pobiju ako tako mora biti,
jer, tako mu Boga, ne moe biti uz nekoga dok stvari idu dobro, a
onda ga ostaviti na cjedilu kad je u blatu do grla. A ako nas ne
upucaju, tim bolje, stoga nam valja oi irom otvoriti." Putovanje
tih dobrovoljaca, od granice aleksandrijskog teritorija do Casalea
bijae sasvim sigurno jedno od najduih to ih je povijest zabiljeila.
Stari je Pozzo imao za to objanjenje samo po sebi uzorno: "Ja
poznajem panjolce", rekao je, "to su vam prilino komotni momci. Oni
e dakle udariti na Casale prelazei dolinu na junom dijelu jer e
tamo lake proi s teretnim kolima, topovima i drugim svojim
tandrkalima. Tako ako mi, odmah prije Mirabella, skrenemo na zapad
i udarimo preko brda trebat e nam moda dan ili dva vie, ali neemo
putem naii na neprilike, i stii emo sigurno prije njih. Na nesreu,
Spinola je imao neto lukavije ideje o tome kako pripremiti opsadu
te je, dok je jugoistono od Casalea ve poeo okupirati Valenciju i
Occimiano, jo prije nekoliko tjedana poslao zapadno od grada
vojvodu od Lerme, Ottavia Sfor-zu i grofa od Gemburga, s oko sedam
tisua pjeaka, da pokuaju odmah zauzeti dvorce Rosignano, Pontestura
i San Giorgio, to e sprijeiti svaku moguu pomo francuske vojske;
dok je za to vrijeme, prelazei rijeku Po od sjevera prema jugu,
klijeta stezao namjesnik Aleksandrije, don Geronimo Augustin, s jo
pet tisua svojih ljudi. A svi se rasporedie upravo uzdu puta kojeg
je Pozzo drao tako savreno pustim. I ak ni kad mu njegovi seljaci
dojavie vijest, na plemi ne uzmogne vie promijeniti pravac, jer na
istoku ve bijae vie carskih vojnika nego na zapadu. Pozzo ree
jednostavno: 31"Mi neemo ni uzmaknuti ni skrenuti. Ja poznajem ove
predjele sigurno bolje od njih, i proi emo ravno izmeu, vidjet ete,
kao kune bjelice." to je podrazumijevalo opet bezbroj zavoja i
krivina. Toliko da ak susretoe Francuze s Pontesture koji su se u
meuvremenu predali, te im je, samo da se ne bi ponovno vratili u
Ca-sale, bilo doputeno da siu prema Finaleu odakle e morem moi doi
do Francuske. Oni s della Grive sretoe ih negdje oko Otteglie- -
gotovo da se meusobno pobie jer i jedni i drugi vjerovahu da su oni
drugi neprijatelji - i Pozzo tako dozna od njihova zapovjednika da
se medu ostalim uvjetima predaje bijae uglavilo da e ito s
Pontesture biti prodano panjolcima, a ovi e novac poslati
Kazaleanima. "panjolci su gospoda, sine moj", rekne Pozzo, "i momci
su to protiv kojih je pravo zadovoljstvo boriti se. Na sreu ne
ivimo vie u doba kad je Karlo Veliki juriao na Maure, kad je u ratu
vladala parola "ubij da te ubijem". Ovo su ratovi izmeu krana,
bogamu! Sad su pod opsadom oni u Rosignanu, mi emo im proi s lea,
uvui se izmeu Rosignana i Pontesture, i u Casaleu smo za
tri dana." Pozzo izree ove rijei krajem travnja, a Casale se
njemu i njegovoj pratnji na vidiku ukazao 24. svibnja. Bijae to,
barem u Robertovim uspomenama, prilino lijep mar, s beskrajnim
skretanjima s puteva na magaree staze i preice preko polja; ionako,
govorae Pozzo, kad je rat sve ode do vraga, i ljetinu ako ne
unitimo mi, upropastit e je oni. Da bi preivjeli, gostie se po
vinogradima, vonjacima i kokoinjcima: ta ova zemlja, govorae Pozzo,
pripada Monferratu i valja joj hraniti svoje branitelje. Jednog
seljaka iz Mombella to se bijae usprotivio dao je odmah izbatinati
s trideset udaraca toljagom, rekavi mu pritom da e u ratu, ako u
njemu nema bar malo discipline, pobijedu odnijeti drugi. Robertu je
rat poinjao izgledati kao sasvim lijepo iskustvo; od putnika
prolaznika dolazile su okrepljujue vijesti, poput one o francuskom
konjaniku ranjenom i zatoenom u San Giorgiu, koji se poalio da mu
je jedan vojnik ukrao portret to mu bijae predraga uspomena; a
vojvoda od Lerme, uvi to, naredi da mu se portret odmah vrati,
pobrine se k 32tome za njegovo ozdravljenje te mu pokloni konja i
poalje ga natrag u Casale. A s druge strane, i uza sva ta zavojita
zastra-njenja od kojih svi ve izgubie svaki osjeaj orijentacije,
stari je Pozzo na kraju uspio udesiti stvari tako da njegova druina
od rata jo jedne jedine borbe ne bijae vidjela. Bijae prema tome s
golemim olakanjem, i s nestrpljenjem nekoga tko gori od elje da
sudjeluje u dugo oekivanu blagdanskom veselju, kad jednog lijepog
dana s vrha breuljka, dolje pod svojim nogama i ispred vlastitih
oiju ugledae grad, zatvoren sa sjevera, njima slijeva, dugakom
prugom rijeke Po, to upravo ispred dvorca po sredini bijae
razlomljena s dva povea otoia, a prema jugu svravala gotovo iljasto
u vrku zvjezdolikog masiva citadele. Prepun tornjeva i zvonika,
Casale se izvana doista doimao neosvojivim; sav nakostrijeen kakav
ve bijae od pilasto nazubljenih bedema podsjeao je na jednog od
onih zmajeva to se obino viaju po knjigama. Prizor bijae upravo
velianstven. Uokolo itava grada vojnici u arenim odijelima vukli su
opsadna kola izmeu grupica atora uljepanih barjacima, i konjanika
sa eirima bogato iskienim perjem. Svako malo, meu umskim zelenilom
ili usred zlaana polja izbio bi nenadani mete to ubadae oi, a
bijahu to plemii s oklopima od srebra to se poigravahu sa suncem te
ne bijae nimalo jasno u kom se pravcu kreu, a moda skakutahu
amo-tamo tek da bi na sebe privukli pogled. Prekrasan svima, prizor
se ne uini odvie veselim samome Pozzu koji ree: "Ljudi, ovaj put
smo stvarno nadrljali." A Robertu, koji stade zapitkivati kako to,
to to znai, dobaci klepnuvi ga lako po iji: "Ne pravi se blesan,
zar ne vidi da su ovo carski vojnici, nisi valjda pomislio da
Kazaleana ima toliko i da se ovako e-tuckaju izvan zidina?
Kazaleani i Francuzi, eno ti ih unutra, navlae vree sa slamom i
skrivaju se jer znaju da ih nema ni dvije tisue, dok je onih tamo
dolje najmanje sto tisua; pogledaj samo koliko ih jo ima na ovim
obroncima tu ispred nas!" Bijae zacijelo pretjerao, Spinolina
vojska brojila je najvie osamnaest tisua pjeaka i est tisua
konjanika, no bijae to sasvim dovoljno, ak i previe. Kumifceva43
"to emo sad, oe?" zapita Roberto. "Sad emo to da emo paziti gdje su
luteranci i onuda se neemo uputiti: in primi ne razumije se ni
slovca od onog to kau, in secundis najprije te umlate, a tek te
onda priupitaju tko si. Gledajte dobro gdje bi mogli biti panjolci:
ve sam vam rekao da su to momci s kojima se moe izai na kraj. I
pazite da su iz dobre obitelji. Ono to je najvanije u tim stvarima,
to vam
je kuni odgoj." Pronaoe neki prolaz du jednog tabora s natpisima
imena najkranskijih njihovih velianstava, gdje je svjetlucalo vie
oklopa nego drugdje, te sioe prepustivi svoju sudbinu u Boje ruke.
U onom silnom meteu mogli bi nastaviti dobar komad puta izmeu samih
neprijatelja, jer u ta su vremena vojne odore imali samo odreeni
povlateni sastavi, kao muketiri na primjer, a za ostatak nikada
nisi znao da nije moda netko od tvojih. No odjednom, i to upravo
kad je preostajalo prei jo samo jedan komad niije zemlje, nabasae
na predstrau te ih zaustavi neki asnik upitavi ih, veoma uljudno,
tko su i kamo idu, dok iza njegovih lea napeto na oprezu stajae
skupina vojnika. "Gospodine" ree Pozzo "biste li bili tako ljubazni
da nam oslobodite put, radi se o tome da moramo pouriti zauzeti
dobar poloaj da ih moemo udariti s lea." asnik skinu kapu, pozdravi
uz duboki naklon kao da e poistiti prainu dva metra ispred sebe, te
ree: "Sefior, no es menor gloria vencer al enemigo con la cor-tesia
en la paz que con las armas en la guerra." A zatim e na odlinom
talijanskom: "Izvolite proi, gospodine, ako samo jedna etvrtina
naih bude imala polovinu vae hrabrosti, pobijedit emo. Neka mi nebo
udijeli zadovoljstvo da vas jednom sretnem na bojitu, i ast da vas
ubijem. "Fisti orb d"an fisti secc" promrmlja Pozzo kroza zube, to
je na jeziku njegova zaviaja jo i danas optativni izraz kojim se
sugovorniku eli najprije da oslijepi, a zatim da ga uhvati grozna
tucavica. A naglas e, prizivajui u pamet sve svoje jezino umijee i
svu svoju retoriku uenost: "Yo tambien!" 34 u:Pozdravi skinuvi eir,
podbode konja ostrugama - ne dodue onako teatralno koliko bi to
trenutak zahtijevao, no budui da su ga njegovi slijedili pjeice
morao im je ostaviti vremena - te se uputi prema zidinama. "Reci to
hoe, ali to su plemenita gospoda" obrati se sinu, i bijae luda srea
da je u tom trenu okrenuo glavu jer ga ne dohvati puano zrno
ispaljeno na njih s bedema. "Ne tirez pas, conichons, on est des
amis, Nevers, Nevers!" viknu podiui ruke uvis, a zatim e Robertu:
"Vidi, to su obini nezahvalnici. Ne da ih hvalim, ali bolji su
panjolci." Uoe u grad. Netko zacijelo bijae ve dojavio njihov
dolazak zapovjedniku garnizona, gospodinu di Toirasu, davnom bratu
po oruju staroga Pozza. Srdaan zagrljaj i prva etnja utvrdom.
"Dragi prijatelju", govorae Toiras, "iz parikih registara proizlazi
da ja ovdje imam na raspolaganju pet pukova pjeatva, od po deset
satnija svaki, sve zajedno deset tisua vojnika. No -gospodin de la
Grange ima samo pet stotina ljudi, Monchat dvjesta pedeset, i sve
zajedno mogu raunati na najvie tisuu i sedam stotina pjeaka. Imam
zatim est satnija lake konjice, etiri stotine ljudi sve skupa, iako
su dobro naoruani. Kardinal zna da imam mnogo manje ljudi nego to
je potrebno, ali uporno tvrdi da ih imam barem tri tisue i osam
stotina. Piem mu neprestano podnosei mu jasne oprene dokaze, a
Njegova se Eminencija uporno pravi da ne razumije. Morao sam
unovaiti otprilike jedan puk Talijana, Korzikance i Mon-ferrine,
ali, ako mi dopustite, to su loi vojnici, a zamislite samo da sam
bio prisiljen narediti asnicima da uvrste u posebnu satniju svoje
vlastite sluge. Vai e se ljudi pridruiti talijanskom puku, redovima
kapetana Bassianija, koji je dobar vojnik. Poslat emo tamo i mladog
de la Grive, on neka ide u borbu budui da e dobro shvaati nareenja.
to se vas tie, dragi moj prijatelju, vi ete se pridruiti jednoj
skupini hrabrih plemia to od svoje volje bijahu doli k nama, kao i
vi; oni su u mojoj pratnji. Vi poznajete ove krajeve i moi ete
mi dati dobrih savjeta." 35 Jean de Saint-Bonnet, gospodin di
Toiras, bijae visok, tamnoput, plavih oiju, u punoj zrelosti svojih
etrdeset i pet godina; naprasit, no irokogrudan i sklon brzom
pomirenju, nagle udi, ali kad se sve zbroji ipak ljubazan, ak i s
vojnicima. Bijae se istaknuo u obrani Kraljevskoga otoka u ratu
protiv Engleza, no izgled da ga Richlieu i dvor nisu smatrali
osobito simpatinim. Prijatelji su aputali o jednom njegovom
razgovoru s uvarom peata di Marillacom koji mu bijae prezrivo rekao
da bi se u Francuskoj sigurno moglo nai bar dvije tisue plemia koji
bi isto tako dobro obavili posao na Kraljevskome otoku, na to mu je
on odgovorio da bi ih se nalo bar etiri tisue koji bi bolje od
njega, Marillaca, uvali peat. Njegovi mu asnici pripisivahu jo
jednu zgodnu dosjetku koju prema drugima bijae izrekao neki kotski
kapetan: na jednom ratnom vijeu u La Rochelle otac Josip, koji osim
toga bijae glasovita siva eminencija te uobraavae sebi da je veliki
znalac strategije, pokaza prstom jednu toku na karti, re kavi:
"Prijei emo ovdje", na to Toiras hladno primijeti: "Veleasni oe,
naalost va prst nije most." "Eto, takva vam je situacija", nastavi
Toiras dok su prelazili preko nasipa oko utvrda i doda, pokazujui
na krajolik: "Teatar je velianstven, a glumci su ono najbolje to
imaju oba carstva i brojne kneevine: imamo tu ak i jedan
firentinski puk, kojim zapovijeda sam Medici. Moemo se pouzdati u
Ca-sale kao grad: dvorac s kojeg drimo na oku dio rijeke odlina je
utvrda, zatiena dobrim opkopom, a na zidinama smo podigli nasipe to
e braniteljima omoguiti da dobro obave posao. Citadela ima ezdeset
topova i utvrde izgraene po svim zakonima umijea. Imaju pokoju
slabu toku, no tu sam ih uvrstio polumjesecima i topnitvom. Sve to
odlino je za frontalni napad, ali Spinola nije neki nevjesti novak.
Pogledajte one pokrete tamo dolje, to se kopaju minski rovovi, i
kad dou dovde bit e to kao da smo im otvorili vrata. Kad bismo
htjeli sprijeiti te radove morali bismo sii dolje na otvoreno
polje, ali tamo smo mnogo slabiji. A tek to neprijatelj bude
dovukao blie one topove poet e bombardirati grad, a tu sad ulazi u
igru raspoloenje graana Casalea, u koje se slabo pouzda-jem.
Donekle ih zapravo razumijem: vie im je stalo do spasa 36njihova
grada nego do Neversa i nimalo im se ne svia umrijeti za francuski
ljiljan. Trebat e ih uvjeriti da bi sa Savojcima ili sa panjolcima
izgubili svoje slobode i da Casale vie ne bi bio prijestolnica nego
bi ga pretvorili u utvrdu poput svake druge, kao to se dogodilo sa
Suom, koju je Savoja spreman prodati za aku kuda. to se ostalog
tie, improviziramo -inae ne bismo imali pravu komediju aU"italiana.
Juer sam iziao sa etiri stotine ljudi prema Frassinetu, gdje su se
upravo skupljali carevi vojnici; vidjevi nas, odmah se povukoe. Ali
dok sam bio zauzet tamo dolje, Napoletanci su se smjestili tamo na
onom breuljku, upravo na suprotnoj strani. Tukao sam ih topovima
nekoliko sati, i vjerujem da sam uinio pravi pokolj, no ne htjedoe
uzmaknuti ni pedlja. iji je to bio dan? Kunem se Gospodinom Naim da
ne znam, a ne zna to zacijelo ni Spinola. Ali zato znam to emo
sutra. Vidite li one ku-erke tamo dolje? Kad bi oni bili pod naim
nadzorom, drali bismo na dometu brojne neprijateljske poloaje.
Jedan mi je dounik rekao da su pusti, a to je dovoljan razlog da se
bojim da se unutra netko skriva - moj mladi gospodine Roberto, ne
inite tako prezriva lica i nauite, pouak broj jedan, da e jedan
dobar zapovjednik dobiti bitku samo ako pametno koristi dounike, i,
pouak broj dva, da se douniku, budui daje izdajnik, ni najmanje ne
isplati izdati onoga tko ga plaa da bi izdao svoje. U svakom
sluaju, sutra nae pjeatvo kree u zauzimanje tih kuica. Nema smisla
uostalom da mi trupe mariraju amo-tamo ovdje unutar zidina, bolje
ih je izloiti vatri, to je ionako dobra vjeba. Nemojte toptati,
gopodine Roberto, nee to jo biti va
dan: ali prekosutra Bassanijev e puk morati prei rijeku. Vidite
li one zidine tamo dolje? One su dio jedne malene utvrde koju smo
zapoeli graditi prije nego to oni bijahu doli. Moji se asnici ne
slau s tim, ali ja mislim da bi bilo dobro da je se ponovno
domognemo prije nego to je zauzmu carevi vojnici. Radi se o tome da
ih treba imati na domaaju u dolini, kako bismo ih mogli neprestano
ometati i tako im usporiti kopanje rovova. Sve u svemu, bit e tu
slave za sve. Za sada, idemo na veeru. Opsada je jo na poetku i
rezerve se jo nisu ispraznile. Tek emo kasnije jesti mieve." 3? 3.
ak udesa fl zvui ivu glavu s opsade Casalea gdje na koncu, u naj-
manju ruku mieve nije morao jesti, i onda dospjeti na Daphne gdje e
mievi moda pojesti njega... Razmiljajui poneto ustraseno o tom
udnovatom kontrastu, Roberto se napokon stane pripremati da istrai
mjesto s kojeg su prethodne noi do njega dopirali oni sumnjivi
tajanstveni zvukovi. Bijae odluio sii kroz krmnicu, i kad bi sve
bilo kao na Amarilliju znao je da bi morao s obje strane nai
dvanaestak topova i slamarice ili mreelealjke za mornare. Spusti se
iz zapovjedne komore u prostoriju ispod, preko koje se isprijeilo
rudo kormila to se njihalo amo-tamo tromo kripei. Mogao je zapravo
odmah produiti prema vratima to su vodila u potpalublje. No kao da
se, prije nego to e se suoiti sa svojim nepoznatim neprijateljem,
elio malo poblie upoznati s ovim dubljim prostorima i na njih
priviknuti, kroz jedan se otvor s pominim poklopcem u podu spusti
jo dublje, gdje bi se obino morale nalaziti ostale zalihe hrane. No
umjesto toga pred njim se ukazahu, poloeni tako da se do najvee
mjere utedi prostor, leajevi za nekih dvanaestak ljudi. Znai da je
najvei dio posade spavao ovdje dolje, kao da su ostali dijelovi
broda bili predvieni za neku drugu svrhu. Leajevi bijahu u savrenom
redu. Ako je dakle vladala epidemija, malo pomalo kako bi tko
podlegao, preivjeli su ih propisno ponovno popravljali, kako bi
pred ostalima mogli sakriti da se bilo to dogodilo. Ali na kraju
krajeva, tko kae da su mornari mrtvi, i to ba svi? Jo jednom ga
uznemiri ta pomisao: kuga, to obino ubija itavu posadu, djelo je
prirode ili, prema nekim teolozima, providnosti; bilo kako bilo,
takav dogaaj tjera posadu u bijeg, 38i nai brod u ovakvom
neprirodnom redu moglo je biti razlogom samo jo veoj zabrinutosti.
Moda ga je objanjenje ekalo ba u potpalublju, valjalo je skupiti
hrabrost. Roberto se vrati gore i otvori vrata koja su vodila prema
mjestu to mu ulijevae toliki strah. Tek tada shvati emu slue one
iroke reetke to palubu ine upljikavom. Tim je vjetim i lukavim
potezom potpalublje bilo pretvoreno u neku vrst broda neke
bazilike, osvjetlje-nog kroz otvore sada ve punom dnevnom svjetlou
to iskosa padae ukrtajui se s onom to je dopirala kroz otvore za
topove, iarana jantarnim odsjajem metala. Roberto isprva ne
primijeti nita do otrih sjeiva sunevih zraka u kojima titrae
bezbroj sitnih estica, i kako ih bijae zapazio, ne uzmogne a da se
ne prisjeti rijei a kako samo razvlai tu svoju virtuoznu igru
vlastitim uenim sjeanjima, ne bi li zadivio svoju Damu, umjesto da
se ogranii na tek uzgredan spomen kojima bi ga kanonik de Digne
znao pozivati da se doe diviti slapovima svjetla to se razlijevahu
u tmini jedne katedrale, iz kojih blijetae mnotvo monada, sjemenja,
nedjeljivih priroda, kapi tamjana otra mirisa to se spontano same
od sebe rasprskavahu, prapoelni atomi upleteni u okraje, sudare,
borbe, izmeu bezbroj susreta i rastanaka - bjelodani dokaz
sastavine ovog naeg svemira to od niega drugog umijean nije do od
pratvari
to vrijui vrve u praznini. Odmah zatim, kao za potvrdu mu da
svijet nije drugo do ples atoma, obuze ga iznenada dojam da se
nalazi u nekom vrtu te odjednom shvati da je, jo od trenutka kad se
bijae spustio ovamo dolje, na njega nasrnula sva sila
najrazliitijih mirisa, neusporedivo jaih od onih to do njega bijahu
prispjeli s obale. Natkriveni zeleni vrt, eto u to su ljudi iezli s
Daphne pretvorili ovaj prostor, kako bi u svoju domovinu odnijeli
primjerke cvijea i ostalog bilja s otoka koje bijahu istraivali,
pod uvjetom da im sunce, vjetrovi i olujne kie dopuste preivjeti.
Roberto nije mogao zamisliti kako bi brod kasnije, za dugih mjeseci
putovanja, mogao sauvati taj divlji umski plijen, kako to da ga
prvo vihorno nevrijeme ne bi ubilo solju, no injenica da je sva ova
priroda jo uvijek na ivotu potvrivae 39 da je - ba kao to bijae i s
hranom - zaliha stvorena prilino nedavno. Cvijee, grmovi, stabalca
bijahu doneseni s korijenjem i vlastitim grumenom zemlje te
smjeteni u koare i sanduke sklepane na brzu ruku. Mnogi od njih
bijahu meutim ve sa-gnjili, zemlja se iz njih bijae isula stvarajui
izmeu jednog i drugog vlani muljeviti sloj u kojem su neke biljke
ve stale nastanjivati svoje potomstvo. Mjesto se inilo Edenom to
klije iz samih Daphninih dasaka. Sunce ne bijae ovdje tako jako da
bi smetalo Robertovim oima, no bilo gaje dovoljno da istakne boje
lia i rastvori prve cvjetne latice. Robertov se pogled zaustavi na
dva lista koji mu isprva izgledahu poput rakova repa, iz kojih
pupoljke tjerahu bijeli cvjetovi, zatim ga privue jedan njenozeleni
list iz kojeg izbijae kao neka vrst polucvijeta, poput busena
iimaka boje bjelokosti. Iznenadni ga val odvratnog smrada usmjeri
zatim prema utoj uski u koju kao da netko bijae uvukao klasi; u
blizini se sputahu vijenci porculanskih koljki bijelih poput
snijega s vrkom u obliku rue, grozdovi na kojima se ljuljahu
preokrenute trublje i zvonca to mirisom podsjeahu na mahovinu.
Vidje zatim cvijet limunove boje, kojem e sljedeih dana otkriti
nestalnost, jer e poslijepodne postajati boje marelice, a zagasito
crven u zalazak sunca; drugi e pak neki, u sreditu narancastozut
poput afrana, prema krajevima poprimati nijanse ljiljanove bjeline.
Otkrije plodove voa hrapave kore koje se nikad ne bi usudio
dotaknuti da jedan od njih, to bijae pao na tlo i od poodmakle se
zrelosti raspu-kao, ne pokazivae svoju zamamnu grimiznu sr. Usudi
se zatim okusiti i ostale, a sudio je o njima vie jezikom kojim se
govori nego onim kojim se kua, budui da jednoga naziva torbicom
meda, manom sleenom u plodnosti svojega trupa, niskom zelenih
smaragda optoenom blistavim siunim rubinima. itajui pak u
protusvjetlu, usudio bih se rei daje otkrio neto prilino nalik
obinoj smokvi. Nijedan od tih cvjetova i plodova ne bijae mu
poznat, svaki se odreda inio roenim iz mate nekog slikara to
namjerno bijae elio naruiti zakone prirode da bi izmislio
uvjerljive nevjerojatnosti, razasute slasti i ukusne sone lai: kao
onaj 40cvjetni vjeni prekriven bjeliastim paperjem iz kojeg se
bijae raspupao pramiak ljubiasta perja, ili pak onaj izblijedjeli
jaglac to bijae istjerao neki opsceni crvuljak, ili krabulja to
prekrivae neko lice s mnotvom sijedih kozjih bradica. Tko li je
samo mogao smisliti ovaj grm, lia tamnozelenog s crve-noutim umskim
uresima s jedne strane, a s druge plameno sjajnog, opasanog
listiima njenozelenim poput mladog graka, mesnate sri koljkasto
uvijene tako da bijae jo ouvala kaplje posljednje kie? Obuzet
gotovo maginom privlanou mjesta, Roberto se nije pitao od koje to
kie, s obzirom da sigurno nije kiilo ve barem tri dana, lie uva
posljednje kapi. Splet aroma to ga bijahu omamile uinie ga sklonim
da
prirodnom dri svaku aroliju. inilo mu se tako naravnim da neki
mlitavi plod, to pada ve sam od sebe, mirie na ukisnuo sir, i da
neka vrsta ljubiastog ipka s rupicom na dnu, kad bi je zatresao,
isputa iz nutrine romon sjemenki u ivahnu plesu, kao da se uope ne
radi o cvijetu nego o arenoj djejoj igraki; niti bi se zaudio
cvijetu iljasta vrka, a dna tvrda i zaobljena. Roberto nikad ne
bijae vidio poput vrbe alosnu palmu, a upravo je takvu imao pred
sobom, gledao je kako sitnim koracima tapka umnoeno korijenje na
kojem se bijae nakalemilo deblo to tjerae iz jednog jedinog busena,
dok se kronje te uplakane biljke savijahu malaksale od kiena cvata;
ne bijae jo vidio ni onaj drugi grm to raa listove iroke i mesnate,
ukruene jednom sredinjom ilom snanom kao. da je od .gvozda, koji bi
PL-OM"Plrl glatko mogli posluiti kao tanjuri ili posTmavntei, i
pokraj kojih sa strane bijahu izrasli manji, oblika uleknute lice.
Nesiguran i zdvojan vrti li se on to po nekoj mehanikoj umi ili po
zemaljskom raju skrivenom u najdubljoj nutrini Zemlje, Roberto je
tumarajui kruio po tom Edenu to lagano ga bijae odvodio u zanosni
miomirisni delirij. Kad o tome kasnije pripovijeda Dami, spominjat
e poma-mni poljski zanos, obijesne hirove vrtova, Proteje bujna
lia, cedrove cedrove? mahnite od razdragana bijesa... Ili e pak
njegovo sjeanje oivjeti plutajuu peinu prepunu varljivih samokreta
gdje, opasani gusto upretenim konopcima, izviruju 41" F" ", l
fanatino zaneseni dragoljubi, greni izdanci divlje ume... Pisat e o
opijumu putenosti, o stihiji sagnjilih elemenata to ga, taloei se u
neistim ekstraktima, bijae odvela ravno do antipoda razuma. Bijae
isprva onome pjevu to dopirae s otoka pripisao dojam da se pernati
glasovi javljaju izmeu cvjetova i lia: no iznenada ga podioe
jezoviti marci: jedan mu nestani imi u letu gotovo okrzne obraz, a
odmah zatim bijae prisiljen munjevito se skloniti puta sivome
sokolu to se bijae bacio na svoj plijen ooenvs ga ustrim udarcem
kukastoga kljuna. Vrativi se u potpalublje jo uvijek je mogao uti
udaljene glasove ptica s Otoka; bijae uvjeren da ih razabire tako
dobro zahvaljujui otvorima u trupu lae: sada mu se meutim priini
kao da dolaze iz mnogo vee blizine. Nisu nikako mogli dopirati ti
zvui s obale: pjevale su to, dakle, druge neke ptice, i to tu,
sasvim blizu, s druge strane vrta, tamo negdje prema pramcu, ba u
pravcu one pomine daske u podu iz koje prethodne noi bijae uo one
neugode umove. Kako bijae nastavio svoj obilazak uini mu se da vrt
zavrava u podnoju nekog debla vrlo visoke kronje, to probijae
gornju palubu; primijeti zatim da je stigao otprilike u samo
sredite broda gdje glavni jarbol ulazi u njegov podvodni dio. No na
tom se mjestu prirodno i umjetno do te mjere pretapahu da naemu
junaku moemo mirne due dopustiti potpunu zbunjenost. Takoer i zbog
toga to upravo ovdje njegove nosnice poee zamjeivati neku smjesu
aroma, pljesnjiva vonja pomijeana s mirisom zemlje i ivotinjskog
smrada, kao da polagano iz miriljava vrta prelazi u nekakav tor. I
upravo kad je, idui prema pramcu, proao s onu stranu trupa glavnog
jarbola, opazi odjednom nastambu za ptice. Nije znao kako bi
drukije nazvao taj niz kaveza od trske prepreenih vrstim granama
koje su sluile kao preke, nastanjene leteim ivotinjama osuenim tek
na zamiljaj ili slutnju one zore od ije svjetlosti primahu tek
milostinju, te na tek izoblien odgovor zovu svojih roaka to
slobodni pjevat na Otoku. Poloeni na tlo ili objeeni o palubne
reetke,. -gi-bijahu rasporeentpoput stalaktita i stalagmita,
udahnjujui ivot jo jednoj novoj
pilji udesa gdje su ivotinje svojim 42lepetom tresle krletke to
njiui se ukrtahu suneve zrake, a ove pak od svega stvarahu
leptirasto lepranje boja, susnje-icu arene duge. Ako sve do tog
dana nikad zapravo ne bijae uo kako zaista pjevaju ptice, Roberto
nije mogao rei niti da ih je uope ikada vidio, barem ne u ovakvim
odorama; zbunjeno se pitao je li to zaista prirodno ruho ili ih
ruka nekog umjetnika bijae naslikala i uresila za moda kakvu
pantomimu ili predstavu u kojoj e ptice glumiti sveani vojni
mimohod gdje svaki je pjeak i svaki konjanik ogrnut vlastitim
stijegom. Poput beskrajno zapanjenog Adama, nije nalazio drugih
imena za te krilate stvorove osim onih koja su nosile ptice to
nastanjivahu njegovu polutku; evo aplje, govorae sam sebi, eno tamo
jedan dral, eno prepelice... No bijae to kao da gusku naziva
labudom. Biskupi rairena purpurnocrvena kardinalskog repa i kljuna
u obliku alambika otvarahu krila boje trave nadimajui grimizno grlo
i otkrivajui plavetna prsa u aru sveana psalma; tamo pak bezbroj
momadi, kao na vitekom turniru, odmjeravahu svoje snage nasrui
rasreno na uleknute svodove to okruivahu njihovu arenu, izmeu
golublje sivih iznenadnih bljesaka i crvenih i utih leteih otrica
to sjeimice presijecahu zrak, ba kao da stjegonoa neki uvis baca
svoje bojne zastavice da bi ih hitro jo u letu dohvatio. Namrgoeni
laki konjanici, dugih ilavih nogu nervoznih u preusku prostoru,
rzahu ozlojeeno kra-kra-kra; teturajui s vremena na vrijeme na samo
jednoj nozi osvrtahu se nepovjerljivo uokolo zamahujui odrjeito
pramikom na vrhu gordo istegnute glave... Sam u kavezu sagraenom po
njegovoj mjeri, jedan je gorostasni kapetan nebeskomodra plata
prebaenog preko pripijena fraka, jednako rumena kao zaareno mu oko,
s perjanicom od razlika na vrh ljema, gukao poput zaljubljene
golubice. U skuenoj susjednoj krletci tri se pjeaka ne odvajahu od
tla, beskrilni skakutavi smotuljci blatnjave vune, mije njukice s
brkovima ispod kukasto povijena kljuna s dvije ivahne nozdrve
kojima te male nakaze pomno njukahu, kljucnuvi kojeg usput, crvie
to ih pronalazie na putu. Jedna je krletka vijugala poput crijeva;
po njoj se oklijevajui kretala jedna 43sitna roda mrkvastih nogu,
morskoplavih prsiju, crnih krila i ljubiasta kljuna, praena
nekolicinom mladih to u redu stupahu jedan za drugim; zastajkujui
svako malo na toj nametnutoj stazi rasreno bi se uskrijetala;
isprva uporno pokuavae slomiti ono to smatrae spletom vitica vinove
loze, zatim bi se razoarano povukla i krenula istim putem nazad,
zajedno sa svojom djeicom kojoj ne bijae vie jasno bi li joj
koraali sprijeda ili straga. Roberto bijae rastrgan izmeu beskrajna
uzbuenja zbog novog otkria, samilosti prema jadnim zatoenicima,
elje da otvori krletke i da vidi svoju katedralu preplavljenu
glasnicima te letee vojske, da ih oslobodi opsade na koju ih
Daphne, sama pod opsadom njihovih slobodnih roaka, bijae Pomisli da
su vjerdjatno na rubu gladi, i opazi da u ka nema niega osim
pokojeg mrviastog ostatka hrane, a pojilice i duboke plitice,
valjda takoer za vodu, bijahu prazne i suhe. Primijeti meutim u
blizini kaveza vree sa itom i komadiima suene ribe, netko tko je
taj plijen elio dovesti u Europu oigledno je to posebno u tu svrhu
pripremio; jedan se brod, naime, nikad ne otiskuje u juna mora a da
po povratku dvorovima i akademijama ne donese svjedoanstva o tim
nepoznatim svjetovima. Neto podalje pronae ogradu od dasaka u kojoj
je desetak ivotinjica predano kljucalo i eprkalo po zemlji; njih
uvrsti u rod kokoi iako kod kue nikada nije vidio primjerke slina
pernata ruha. I one djelovahu izgladnjelo, no enke bijahu sni-jele
est jaja, slavei buno radostan dogaaj ba kao i sve kokoi ovoga
svijeta. Roberto odmah posegne za jednim, izbui mu rupicu vrkom noa
te ga ispije kao to je obiavao initi dok bijae djeak. Zatim ostale
spremi u njedra, a da
bi majkama nadomjestio gubitak i odobrovoljio tako plodne oeve
to mu se mrko bijahu zapiljili u lice tresui nezadovoljno krestom,
obilato im razdijeli hranu i aspe vode u posude; uini zatim tako sa
svakom krletkom pitajui se pritom kakva li ga je to providnost
dovela na Daphne upravo u posljednji as, kad ivotinje bijahu ve na
izmaku snaga. Bio je zapravo na brodu ve dvije noi, a netko je
oigledno kaveze snabdio najkasnije dan prije 44njegova dolaska.
Osjeao se poput uzvanika to stie na neku sveanost, istina, s
velikim zakanjenjem, no upravo netom to odoe posljednji gosti i sa
stolova jo nisu uklonjeni ostaci gozbe. Uostalom, rekne sam sebi,
to da je netko prije bio ovdje, i da sada to vie nije, jasno je kao
dan. Bio netko ovdje dan ili deset dana prije nego to ja ovamo
prispjeh, ne mijenja ama ba nimalo moju sudbinu, osim to je ini jo
apsurdnijom, kao da mi se netko elio narugati: da sam se ovamo
nasukao samo dan ranije, mogao bih se pridruiti mornarima s Daph-ne
kamo god se oni uputili. Ili moda ne, ako su doista mrtvi, moda sam
mogao umrijeti zajedno s njima. Uzdahnu s olakanjem u najmanju ruku
nije morao imati posla s mievima te zakljui da mu, na kraju
krajeva, na raspolaganju stoji i sva ova perad. Promisli jo jednom
o odluci to je bijae donio da oslobodi suanjstva dvonoce
plemenitijih rasa, no sloi se sam sa sobom da bi se i oni, ako
njegovo izgnanstvo potraje due, mogli pokazati jestivima. Bijahu
lijepi i divnih arenih boja i oni hidalgosi tamo pred Casaleom, pa
ipak smo pucali i po njima, i da se opsada oduila, bili bismo ih
zasigurno i pojeli. Tko jednom bijae vojnik u tridesetogodinjem
ratu to kaem ja, no onaj tko je u njemu sudjelovao nije ga zacijelo
tako nazivao, i moda nije ak ni shvaao da se radi o jednom jedinom
beskrajno dugom ratu u kojem svako malo netko potpisivae mir nauio
je biti tvrda srca. 45 Ctkzloeno u J bog ega Roberto obnavlja
sjeanje na Casale da bi opi-C sao svoje prve dane na brodu?
Sigurno, radilo se nesumnjivo o slinostima, jer i ovo zapravo bijae
neka vrst opsadnog stanja, no od ovjeka njegova stoljea za oekivati
je neto vie. Moguih slinosti vjerojatno je bilo, no vie od toga
morale su ga oarati razlike, koje njegovo pero pretvara u briljivo
razraene antiteze: na Casale bijae poao, za razliku od ostalih, od
svoje vlastite volje, a na Daphne bijae jednostavno izbaen, i
jedino za im je udio bijae da se odavde to prije izvue. Noja bih
prije rekao daje on, proivljavajui sada jednu polusjenovitu priu,
nanovo sebi predoavao onaj grozniavi slijed burnih dogaaja i naglih
preobrata proivljenih na otroj pripeci, ne bi li mu rumeno
bljetavilo tih dana, koje mu sjeanje bijae tako ive sauvalo,
nadomjestilo ovo bljedunjavo jednolino besciljno lutanje. A moda
ima jo neto. U prvome dijelu svoga ivota Roberto je imao samo dva
razdoblja u kojima je nauio poneto o svijetu i o tome kako na njemu
opstati; mislim pritom na opsadu i na posljednje godine u Parizu:
sada je prolazio kroz tree doba vlastite izobrazbe, moda
posljednje, na kraju kojega e se zrelost podudariti s propau i
rasulom, te je, gledajui na prolost kao na sliku sadanjosti,
nastojao proniknuti u njezinu tajnu poruku. Casale bijae u poetku
pripovijest o nizu istupa i navala. Roberto je prepriava Dami u
poneto, razumije se, preinaenu obliku: kae na primjer da, ako ve ne
bijae dorastao tome da osvoji ledenu kulu njena netaknuta snijega,
po kojoj svojski bijae tukao no ne uspje je slomiti plamen njegova
dva 46sunca, ne bijae ipak nesposoban, u plamenu jednoga drugog
sunca, sukobiti se s onim tko zaprijetio je njegovoj monferins-koj
citadeli. Jutro po dolasku skupine s della Grive, Toiras odasla
pojedine asnike da, s karabinom o ramenu, pou promotriti to to
Napoletanci smjetaju na ono brdace to ga dan ranije bijahu
osvojili. asnici se bijahu odvie
pribliili, uslijedila je meusobna estoka pucnjava i jedan mladi
porunik iz puka Pom-padour bi ubijen. Njegovi ga drugovi prenesoe
unutar grada i Roberto prvi put u svome ivotu vidje ubijena mrtva
ovjeka. Toiras tada odlui izdati zapovijed da se zauzmu one kuice
na koje im je prethodnog dana skrenuo pozornost. S bedema se sasvim
lijepo moglo slijediti napredovanje tih desetak muketira, koji se
na odreenom mjestu odijelie da bi prvu od kuica, pokuali stegnuti u
obru. Sa zidina opali topovski hitac to proleti iznad njihovih
glava i kuicu jednostavno otklopi: poput roja kukaca iz nje izleti
nekoliko panjolaca to bezglavo dadoe petama vjetra. Muketiri ih
pusti-e da pobjegnu, zauzmu kuicu, zabarikadiraju se unutra i
otponu paljbom uznemirivati one tamo na breuljku. Najbolje bi sad
bilo operaciju ponoviti i s ostalim kuicama: s bedema se sada
takoer moglo primijetiti kako su Napoletanci zapoeli kopati
streljake rovove obrubljujui ih sve-njevima granja i icanim
valjcima. Nisu, meutim, okruivali njima breuljak, nego ih razvijahu
prema dolini. Robertu netko ree da je to znak da poinje iskopavanje
podzemnih minskih hodnika. Kad budu doli do zidina, napunit e ih na
posljednjoj dionici bavicama baruta. Bijae nuno neprestano
spreavati da radovi na iskapanju ne dosegnu razinu koja bi bila
dovoljna da nastave napredovati pod zemljom, u protivnom e, potpuno
zatieni, nesmetano moi kopati dalje. itava se igra sastojala u
tome: spreavati gradnju minskih tunela izvana i na otvorenom, te
izgraditi vlastite protuminske rovove; i tako sve dok ne stigne
vojna pomo i dok bude dostajalo hrane i streljiva. Kod opsade je
uvijek tako: ne preostaje nita drugo nego ometati neprijatelja, i
ekati. Sljedeeg jutra, kao to bijae reeno, doao je red na
tvr-avicu. Roberto se naao s pukom o ramenu usred neke ne47 poslune
skupine razuzdanaca to oito ne bijahu imali volje raditi u mjestima
kao stoje Lu ili Cuccaro ili Odalengo, te utljivih Korzikanaca to
su natiskani u amce ekali da prijeu rijeku, nakon to se suprotne
obale ve bijahu domogle dvije francuske ete. Toiras i njegova
pratnja promatrahu s desne obale i stari Pozzo mahne rukom sinu na
pozdrav; prvi je gest znaio "hajde, hajde", a zatim on prinese
kaiprst jagodici kuc-nuvi po njoj kao da eli redi "otvori oko!" Tri
ete utaborie se u tvravici. Graevina nije bila dovrena, a dio
uinjenog posla ve se bijae raspao. Trupa je provela dan zatrpavajui
praznine u zidinama, no tvrdavica bijae dobro zatiena irokim
opkopom iza kojeg postavie nekoliko straara. Kad je pala no, nebo
se osu zvijezdama: bijae tako vedro da straari oputeno zadrijemae,
a ni sami asnici nisu drali nimalo vjerojatnim bilo kakav napad. A
onda se odjednom gluhom tiinom razlegne zvono za juri i pojavie se
panjolski konjanici. Roberto, kojeg je kapetan Bassiani postavio
iza nekoliko bala slame to nadomjetahu jedan srueni dio ograde, ne
shvati na vrijeme to se to zbiva: svaki je konjanik nosio iza sebe
po jednoga muketira, i kako stigoe u blizinu opkopa, konji krenue
ukrug po rubu dok muketiri stadoe odmah pucati uklanjajui ono malo
straara, zatim se bacie s konja i skotr-Ijae u opkop. Dok se
konjanici u polukrugu rasporeivahu nasuprot ulazu, natjeravi
zbijenom estokom vatrom branitelje u zaklon, muketiri, zdravi i
itavi, ve stizahu na vrata i na slabo zatienim mjestima bez tekoa
provaljivahu zid. Talijanska eta, koja bijae na strai, bijae
ispraznila oruje i zatim se rasprila obuzeta panikom, i zbog toga e
ina jo dugo nakon toga biti duboko prezirana, no ni francuske ete
nisu znale uiniti nita bolje. Od poetka napada do neprijateljeva
uspona na zidine proteklo je svega nekoliko minuta, i zaprepatenje
ljudi u tvravici, iznenaenih napadaem koji je ve bio unutra,
bijae preveliko da bi se itko snaao a kamoli stigao naoruati.
Neprijatelj pak, koristei ope iznenaenje, stade klati i tisve po
redu, a bijahu toliko brojni da, dok su jedni , branitelje koji se
jo drahu na nogama, drugi se ba48cahu na one ve oborene ne bi li s
njih na brzinu skinuli sve to u takvoj urbi bijae mogue. Roberta,
nakon estoke pucnjave po muketirima, dok je s mukom ponovno nabijao
puku, jer mu rame bijae obamrlo od trzaja vraajue cijevi, naglo
iznenadi paljba nekoliko konjanika; kopita jednog konja to mu je
kroz rupu u zidu skoio preko glave sruie ga u trenu i pokopae pod
ruevine barikade. Bijae to prava srea: zatien poruenim balama
izbjegao je prvi, zacijelo smrtan izravni sudar, te sada provirivae
iz toga svog stoga slame, prestravljeno gledajui kako neprijatelj
dokrajuje ranjene, kako nekome ree prst da bi s njega strgnuo
prsten ili pak ruku ne bi li ugrabio narukvicu. Kapetan Bassiani,
da nekako popravi bruku i sramotu svojih ljudi to glavom bez obzira
pobjegoe, jo se uvijek neustraivo borio, no na koncu opkolie i
njega te bijae prisiljen predati se. S rijeke su ve primijetili
daje stanje kritino i pukovnik La Grange, koji netom bijae napustio
tvravicu nakon izvianja mogunosti povratka u Casale, htjede odmah
priskoiti u pomo braniteljima; njegovi ga asnici meutim zadravahu
savjetujui da se pomo trai u gradu. S desne obale krenue ostali
amci, a istovremeno se u galopu pojavi Toiras, koji je, trgnut
uzbunom iz najljepega sna, ravno iz kreveta skoio na konja.
Ukratko, svima bijae jasno da su Francuzi potueni do nogu i jedino
to se jo moglo uiniti bijae da po-krivnom vatrom pomognu odbjeglima
da se nekako dokopaju rijeke. U svom se tom meteu moglo vidjeti
staroga Pozza kako sav unezvijeren trkara topui amo-tamo od
Glavnoga stoera do mosta za iskrcavanje, nadajui se da e meu
spaenima ugledati Robertovo lice. Kad bijae ve gotovo siguran da
nijedna barka vie nee doi, procijedi kroz zube "Krista mu!", a
zatim, s odlunou nekoga tko dobro poznaje hirove rijeke, proglasi
tikvanima veslae to samo uzalud troe snagu a vuku se kao kornjae,
upilji se u neku toku ispred jednog od ona dva otoia, podbpdeustro
konja i potjera ga u vodu. Preavi preko nekg icaTat Sijae za tren
oka na drugoj obali, a da konj ni zaplivati nije morao, te se poput
luaka, uzdignute sablje baci put tvravice. 49 Skupina
neprijateljskih muketira isprijei mu se na putu dok je ve lagano
stalo svitati: ne bijae im odmah jasno tko je i to trai ovdje taj
mahniti samotnjak; samotnjak meutim udari ravno meu njih, uklonivi
odmah, sigurnim zamasima sablje, najmanje petoricu; saplete se
zatim izmeu dva konjanika, preplai im konje te se oni naglo propee,
sagnu se hitro u stranu da izbjegne udarac i jo se hitrije uspravi
zamahnuv-i u luku sabljom po zraku: prvi protivnik klonu u sedlu s
crijevima to mu se prosue du izama, dok mu konj stane bezglavo
bjeati; drugi pak iskolai oi traei prstima jedno uho to mu se,
zakvaivi se za rutavi obraz, klatilo pod bradom. Pozzo stigne podno
utvrde i osvajai, zaposleni svlaenjem posljednjih preostalih
bjegunaca pogoenih s lea, ne shvatie uope otkud se ovaj tu odjednom
stvorio. Kao da mu nikakva opasnost ne prijeti, on jednostavno ue
kroz zidine glasno dozivajui ime svoga sina, pregazi jo etvoricu,
maui sabljom, kao u nekoj vrsti karusela, na sve etiri strane
svijeta; Rober-to, ispuzavi iz svoje slame, opazi ga jo izdaleka,
no prije oca prepozna Pagnuflija, oeva konja s kojim se jo kao
djeak esto igrao. Uvue dva prsta u usta te ispusti zviduk koji
ivotinja dobro poznavae; i zaista, konj se u trenu propne nauliv-i
ui, i zaas je ve vukao oca prema rupi u zidu. Pozzo ugleda Roberta
i klikne:
"Ma zar se to zove poloaj? Penji se, bezumnie!" I dok je Roberto
uskakao u sedlo, doda: "Bijedo jedna, tebe se nikad ne moe nai tamo
gdje bi trebao biti." Zatim podbode Pagnuflija i galopom udari
prema rijeci. U tom je asu nekim pljakaima ve sinulo da ovaj ovjek
i ovo mjesto ba i ne idu zajedno, te viui poee na njega prstom
pokazivati. Jedan asnik gotovo zgnjeena oklopa, praen trojicom
vojnika, pokua mu preprijeiti put. Pozzo ga opazi na vrijeme, ve
htjede skrenuti, kad odjednom povue uzde i usklikne: "Gle ti
sudbine!" Roberto pogleda naprijed i prepozna onog istog panjolca
to im je prije dva dana onako velikoduno oslobodio put. I ovaj se
ve bijae sjetio svojega plijena; oi mu zaiskrie te pohrli prema
njima vitlajui sabljom. 50Stari Pozzo premjesti hitro ma u ljevicu,
izvue pitolj iz teka konog opasaa, napne kokot i isprui ruku; sve
to tako munjevito da uhvati na prepad panjolca koji, zanesen
ratnikim arom, bijae ve gotovo ispod njega. No ne opali odmah. Kao
da nije mogao odoljeti a da panjolcu ne dobaci s visoka: "Oprostite
na pitolju, ali ako vi nosite oklop, bit u tako slobodan..."
Pritisnu obara, hitac pogodi ravno u usta i panjolac se prostre u
prainu koliko je dug i irok. Vojnici se, vidjevi okrutnu smrt
svojega vode, dadoe u panian bijeg, a Pozzo vrati pitolj na mjesto,
rekavi: "Bolje da nestanemo prije nego to izgube strpljenje...
Hajde, Pagnufli!" Zapraie zatim preko udoline, u velikim skokovima
prije-oe rijeku, podigavi toliko vode da se gotovo izgubie u mlazu
vodoskoka, dok je netko iz daljine jo uvijek sipao vatru po
njihovim leima. Na desnoj ih obali doeka buran pljesak. Toiras ree:
"Tres bien fait, mon cher ami." Vrlo dobro izvedeno, dragi moj
prijatelju, a zatim e Robertu: "La Grive, danas nam svi pobjegoe,
jedino ste vi ostali. Kaem ja, krv nije voda. U eti onih kukavica
vi samo uzalud tratite vrijeme. Prijei ete u moju pratnju." Roberto
usrdno zahvali, a zatim