ULOGA STRUKTURALNIH VARIJABLI SAMOPOIMANJA U … · simulations. However, for the time being none of the afore mentioned simulations was empiricaly tested. The goal of this disertation

FILOZOFSKI FAKULTET

DAMIR MARINIĆ

ULOGA STRUKTURALNIH VARIJABLI SAMOPOIMANJA U DINAMIZMU SAMOEVALUACIJE: PROVJERA

MODELA “DRUŠTVA POJMA O SEBI“

DOKTORSKI RAD

Mentor:

prof.dr.sc. Denis Bratko

Zagreb, 2014.

FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES

DAMIR MARINIĆ

ROLE OF STRUCTURAL VARIABLES OF SELF-CONCEPT IN DYNAMISM OF SELF-EVALUATION: INVESTIGATION

OF „SOCIETY OF SELF“ MODEL

DOCTORAL THESIS

Supervisor:

prof.dr.sc. Denis Bratko

Zagreb, 2014.

SAŽETAK

Pojam o sebi je jedan od ključnih koncepata u psihologiji, pa ipak među istraživačima ima mnogo razilaženja u pogledu objašnnjavanja prirode njegove organizacije. To razilaženje posebice je istaknuto kada govorimo o moehanizmu organizacija pojma o sebi. U okviru teorije dinamičkih sustava, fenomen samoorganizacije predložen je kao osnovni mehanizam organizacije pojma o sebi, što je i potvrđeno brojnim simulacijama. Međutim, niti jedna od tih simulacija do sada nije empirijski provjerena. Cilj ovog rada je empirijski provjeriti model "društva pojma o sebi", kao jednu od sveobuhvatnijih simulacija strukture i razvoja pojma o sebi. Dobiveni rezultati gotovo u potpunosti potvrđuju pretpostavke modela, kao i pretpostavki konceptualnih proširenja modela, te se naposlijetku nudi prijedlog modela razvoja pojma o sebi, odnosa strukture pojma o sebi i dinamizma samopoimanja, kao i moguće implikacije za buduća istraživanja

Ključne riječi: teorija dinamičkih sustava, samopoimanje, razvoj pojma o sebi, tok samoevaluativne misli

SUMMARY

Self-concept is one of key concepts in psychology. Yet, there is a lot of dissagreament among researchies in explanations of nature of its organization. This dissagreament is most emphasized when speaking about mechanism of self-concept organization. Within a framework of dynamic systems theory, the phenomenon of self.organization was proposed as a key mechanism of self-concept organization. This was confirmed by a variety of different simulations. However, for the time being none of the afore mentioned simulations was empiricaly tested. The goal of this disertation is to empiricaly test "society of self" model, as one of the most comprehensive simulations of structure and development of self-concept. The results almost completely confirm given hypotheses, as well as assumptions based on conceptual enhancements of the model. At the end author proposes model of self-concept development, relationship between self-concept structure and self-concept dynamism, and possible implications for future research in the field.

Keywords: dynamic systems theory, self-concept, self-conecpt development, flow of self-evaluative thought

STRUKTURIRANI SAŽETAK

Uvod

Rana istraživanja pojma o sebi polazila su od pretpostavke da je pojam o sebi skup cjelovitih i jedinstvenih informacija koje zajedno daju pojedincu predodžbu o sebi samom. Tek se kasnije uvidjelo da je neprimjereno shvaćati pojam o sebi kao jedinstvenu strukturu, budući da rezultati empirijskih istraživanja potvrđuju da tomu ne može biti tako.Iako pojam o sebi predstavlja organiziranu strukturu specifičnih kognitivnih i afektivnih elemenata, odnosno reprezentacija o sebi, dosadašnja istraživanja nisu uspjela zahvatiti specifične mehanizme koji dovode do takve organizacije. Isto tako, premda pojam o sebi pruža integraciju ostalim strukturama psihičkog sustava pojedinca, i relativno je jasno na koji način sustav pojma o sebi „nameće“ organizaciju i integraciju tim strukturama, do sada nije potpuno razriješeno što „nameće“ integraciju i organizaciju samom sustavu pojma o sebi.

Razmatranja pojma o sebi u okvirima teorija dinamičkih sustava, pokazala su da rješenje tog problema počiva na fenomenu samoorganizacije. Naime, brojne računalne simulacije modela pojma o sebi i ličnosti pokazale su da organizacija i integracija nižih struktura u više strukture proizlazi iz specifičnih interakcija elemenata nižeg reda putem sustava povratne sprege, bez utjecaja ikakvog supervizijskog mehanizma višeg reda. Pri tom, kao temeljnu dimenziju takve integracije, većina autora iz ovog područja navodi samoevaluaciju (odnosno, kako se u samom radu navodi evaluativnu koherenciju ili evaluativnu diferencijaciju).

Model “društva pojma o sebi” (Nowak i sur., 2000) simulacijski je model pojma o sebi, oblikovan na arhitekturi staničnih automata, obuhvaća sve gore navedene temeljne faktore, te manifestira širok spektar empirijski utvrđenih obrazaca “ponašanja” tako oblikovanog sustava pojma o sebi. Iako je navedeni model integrirao većinu različitih teorija i modela pojma o sebi u jedan komprehenzivni integrirani okvir, do sada nije empirijski validiran. Stoga bi empirijska validacija navedenog modela pojma o sebi kao dinamičkog sustava omogućila spoznaju mehanizama koji leže u osnovi samoorganizacije i regulacije pojma o sebi, čime ne samo da bi se stekao jasniji uvid u dinamiku fenomena empirijski utvrđenih ranijim istraživanjima pojma o sebi i srodnih konstrukata, već bi se formirao i sveobuhvatniji okvir za buduća istraživanja u tom smjeru.

Cilj, problemi i hipoteze

Cilj istraživanja je formiranje kvantitativnog i kvalitativnog opisa dobnih razlika strukturalnih varijabli samopoimanja (samoevaluacija i evaluativna koherencija strukture pojma o sebi), te utvrđivanje njihove uloge u dinamizmu samoevaluacije, odnosno toku samoevaluativne misli. Navedeni cilj istraživanja razrađen je u 3 problema: 1) provjeriti istinitost postavki koje proizlaze iz modela „društva pojma o sebi“, a vezane su uz dobne promjene strukturalnih varijabli samopoimanja, i učinak pritiska za integracijom i motiva za održavanjem pojma o sebi na te promjene; 2) postaviti i provjeriti model odnosa između strukturalnih varijabli samopoimanja i dinamizma samoevaluacije; i 3) ispitati postoji li učinak motiva za održavanjem pojma o sebi i afektivnog „priminga“ na dinamizam samoevaluacije. Hipoteze

pripadne navedenim problemima postavljene su na temelju pretpostavki modela „društva pojma o sebi“, kao i empirijskim istraživanjima srodnih sistemskih modela pojma o sebi. Metodologija U istraživanju je sudjelovalo 860 ispitanika (304 muška i 556 ženskih) u dobi od 13 do 22 godine. U ispitivanju se koristio protokol za bilježenje ispitanikovih evaluativnih samoprocjena, te upitnici i skale tipa papir-olovka za ispitivanje strukturalnih aspekata pojma o sebi (posjedovanje osobine, valencija osobine, centralnost osobine, sigurnost, i dijagnostičnost), i pritiska za integracijom (Skala samorefleksije i uvida, Skala preferencije za konzistencijom). Događaji koje su ispitanici elucidirali u situaciji afektivnog „priminga“, kao i valencija toka samoevaluativne misli, zabilježavani su u za to posebno konstruiran formular.

Istraživanje je provedeno u dva dijela. U prvom dijelu ispitanici su ispunjavali gore navedene upitnike tipa papir-olovka, dok je drugi dio ispitivanja proveden samo na uzorku studenata (18 do 22 godine). Drugi dio ispitivanja – tok samoevaluativne misli i induciranje afektivnog “priminga” – proveden je individualno.

Rezultati i rasprava

Rezultati istraživanja prikazani su u dva dijela. U prvom dijelu, na temelju analize varijance i regresijske analize provedena je analiza postavki modela “društva pojma o sebi”, pri čemu su temeljne postavke modela o utjecaju “pritiska za integracijom”, motiva za održavanjem pojma o sebi, te dobi i spola na strukturalne varijable samopoimanja (samoevaluacija i evaluativna koherencija), gotovo u potpunosti potvrđene. U drugom dijelu prikazani su rezultati analize (MANOVA) utjecaja strukturalnih varijabli samopoimanja (samoevaluacije i evaluativne koherencije), motiva za održavanjem pojma o sebi i afektivnog “priminga” na mjere toka samoevaluativne misli (valencija, raspon, varijabilnost i mirovanje). Rezultati djelomično potvrđuju postavljene hipoteze, prije svega glavnih učinaka navedenih varijabli na tok samoevaluativne misli. Također, radi lakšeg snalaženja u rezltatima, u ovom odjeljku prikazana je i interpretacija pripadnih rezultata.

Opća rasprava

Nakon prikaza spoznajnih ograničenja istraživanja, u općoj raspravi detaljnije se razmatra priroda koncepta “pritiska za integracijom”, te se nude implikacije za buduća istraživanja tog koncepta. Nakon toga nudi se prikaz prijedloga modela razvoja pojma o sebi, na temelju dobnih razlika u samoevaluaciji i koherenciji, te zastupljenosti motiva za održavanjem pojma o sebi u pojedinoj dobi. Naposlijetku, prikazan je teorijski okvir odnosa strukture pojma o sebi i dinamizma samopoimanja (toka samoevaluativne misli), kao i pretpostavke budućih istraživanja čiji rezultati bi mogli upotpuniti postavljeni model.

STRUCTURED SUMMARY

Introduction

Early self-concept research were based on assumption that self-concept is a sum of complete and unique informations which, when summed up together, provide a person with an image of himself. It was realized later that it was not appropriate to consider self-concept to be a unified structure, since empirical evidence showed that this wasn’t the case. Although self-concept presents an organized structure of specific cognitive and affective self-presentations, empirical research so far were not able to capture specific mechanism which provides the self with this organization. Similarly, although self-concept serves as an integrative element to other structures in human psychological system, and although the way in which self-concept system “imposes” organization and integration to those structures is relatively clear, to this date it is not completely clear what exactly “imposes” integration and organization to the self-concept system itself.

Investigations of self-concept in the frame of dynamic systems theories showed that solution to this problem lies in a phenomenon of self-organization. Namely, many computer simulations of self-concept and personality models show that organization and integration of lower level elements to the upper level structure, stems from specific nature of interactions of lower level elements through the feedback system and without any higher level supervision mechanism. At the same time, most authors identify self-evaluation (which is in our thesis presented in concepts of evaluative coherence or evaluative differentiation) as the most basic dimension of such integration.

“Society of self” model (Nowak et al, 2000) is a simulation model of self-concept based on cellular automata architecture, which captures all of the above mentioned basic self-concept factors and manifests a wide variety of empiricaly founded “behavioral” patterns of self-concept system. Although this model has integrated most of existing major self-concept theories and models in a single integrated comprehensive frame, it was not empiricaly tested so far. Thus, the empirical validation of this model of self-concept as a dynamic system would provide insights into mechanism which lies in foundation of self-organization and regulation of self-concept. That would not only provide us with clear insights to dynamics of self-concept phenomena found in previous research, but would also provide us with the more comprehensive frame for future research.

Goal, problems and hypotheses

The main research goal of this thesis is to build a description of qualitative and quantitative age differences in structural variables of self-concept (self-evaluation and evaluative coherence of self-concept structure), and to define their role in self-evaluation dynamism (flow of self-evaluative thought). The goal is elaborated in 3 problems: 1) to empiricaly validate assumptions which stem from „Society of self“ model, which are related to age differences in structural variables of self-concept, as well as the effects of press for integration and self-evaluation motives on that structure; 2) to form and empiricaly validate relation between structural variables of self-concept and self-evaluation dynamism; and 3) to

investigate whether the effects of self-evaluation motives and affective priming on self-evaluation dynamism exist. Hypotheses were founded on basic assumptions of „Society of self“ model, as well as empirical research of similar system models of self-concept. Method 860 people (304 male and 556 female) at the age between 13 and 22 years participated in research, during which we used protocol for regitstering participants’ self-evaluations and paper-and-pen questionaries and scales for investigation of structural aspects of self-concept (possesion of specific personality trait, its valence, centrality, and participant’s certainity of possesing specific trait and it’s diagnosticity) and press for integration (Self-reflection and insight scale, and Preference for consistency scale). Life events which participants elucidated in affective priming situations, as well as valence of self-evaluative thought flow, were registered in specific form construsted for that purpose.

Investigation was condusted in two separate parts. In first part of investigation participants filled out the above mentioned paper-and-pen questionaries and scales, while the second part of investigation was conducted only on the sample of undergraduate and graduate students (18 to 22 years of age). The second part of investigation – flow of self-evaluative thought and affectife priming induction – was conducted individualy with participants.

Results and discussion

Research results are presented in two separate parts. In the first part we conducted an analysis of basic assumptions of “Society of self” model, based on analysis of variance and regression analysis, which almost entirely confirmed basic assumptions related to effects of press for integration, self-evaluation motives, and age and gender, on structural variables of self-concept (self-evaluation and evaluative coherence). In the second part we conducted MANOVA for effects of structural variables of self-concept (self-evaluation and evaluative coherence), self-evaluation motives, and affective priming on measures of flow of self-evaluative thought (valence, span, variability and rest). Results of analyses partialy confirm research hypotheses, basicaly in the extent of main effects of above listed variables on flow of self-evaluative thought. Also, for the sake of easier overview of results, we outlined basic interpretation of results in this chapter as well.

General discussion

Following outline of limitations of this research, we discuss the nature of press for integration concept in details, and provide with the implications for future research in the field. In continuation we outline a proposition for a model of self-concept development based on age differences in self-evaluation and evaluative coherence, as well as frequency of self-evaluation motives in different age. At the end we outline a theoretical frame of relations between self-concept structure and self-concept dynamism, and provide with assuptions for future research in the field, which could enhance the present model of self-concept.

SADRŽAJ

1. UVOD......................................................................................................................1

1.1. Određenje koncepta pojma o sebi.....................................................................2

1.2. Povijest istraživanja pojma o sebi.....................................................................5

1.3. Suvremene teorije samopoimanja.....................................................................9

1.3.1. Struktura pojma o sebi.......................................................................................9

1.3.2. Dinamika i razvoj pojma o sebi........................................................................15

1.3.3. Izvori pojma o sebi...........................................................................................20

1.3.4. Kritika suvremenih teorija samopoimanja........................................................25

1.4. Kratak uvod u teoriju sustava..........................................................................27

1.5. Sistemski pristup u psihologiji................................................. ........................33

1.5.1. Problemi u primjeni teorija dinamičkih sustava u psihologiji..........................37

1.6. Sistemski pristup u istraživanjima ličnosti.................................................... 40

1.6.1. Ličnost kao sustav............................................................................................ 42

1.7. Dinamičke teorije ličnosti.......................................................................... .......45

1.7.1. “Virtualne ličnosti“ i stabilnost ličnosti............................................................45

1.8. Pojam o sebi kao dinamički sustav...................................................................48

1.8.1. Formulacija pojma o sebi kao dinamičkog sustava u okviru modela “društva pojma o sebi“.....................................................................................................51

1.8.2. Neki alternativni sistemski modeli pojma o sebi i njihov odnos s modelom “društva pojma o sebi“......................................................................................57

2. CILJ, PROBLEMI I HIPOTEZE.......................................................................63

3. METODOLOGIJA..............................................................................................65

3.1. Ispitanici.............................................................................................................65

3.2. Varijable i instrumenti.....................................................................................66

3.2.1. Dob...................................................................................................................66

3.2.2. Spol...................................................................................................................66

3.2.3. Pritisak za integracijom....................................................................................67

3.2.3.1. Skala samorefleksivnosti i uvida...................................................................68

3.2.3.2. Skala preferencije za konzistencijom...........................................................68

3.2.4. Motivi za održavanjem pojma o sebi..............................................................69

3.2.5. Afektivni “priming“........................................................................................70

3.2.6. Samoevaluacija i evaluativna koherencija......................................................71

3.2.7. Dinamizam samoevaluacije............................................................................73

3.3. Pribor i postupak.............................................................................................75

3.3.1. Pribor..............................................................................................................75

3.3.2. Postupak..........................................................................................................75

3.3.2.1. Prvo predistraživanje: odabir čestica za upitnike strukture pojma o sebi..75

3.3.2.2. Drugo predistraživanje: definiranje postupka mjerenja dinamizma samoevaluacije.............................................................................................76

3.3.2.3. Prva faza istraživanja.................................................................................79

3.3.2.4. Druga faza istraživanja..............................................................................79

4. REZULTATI I RASPRAVA............................................................................81

4.1. Analiza postavki koje proizlaze iz modela “društva pojma o sebi“...........82

4.2. Analiza učinaka strukturalnih varijabli samopoimanja, te motiva za održavanjem pojma o sebi kao motivacijskog, i afektivnog “priminga“ kao situacijskog faktora na mjere dinamizma samoevaluacije.........................97

4.2.1. Analiza valencije dinamizma samoevaluacije...............................................99

4.2.2. Analiza varijabilnosti dinamizma samoevaluacije.......................................112

4.2.3. Analiza raspona dinamizma samoevaluacije................................................125

4.2.4. Analiza mirovanja dinamizma samoevaluacije............................................138

5. OPĆA RASPRAVA..........................................................................................150

5.1. Samoevaluacija, evaluativna koherencija i “pritisak za integracijom“....151

5.2. Prijedlog modela razvoja pojma o sebi........................................................157

5.3. Odnos strukture pojma o sebi i dinamizma samopoimanja.......................166

6. ZAKLJUČAK....................................................................................................171

7. LITERATURA..................................................................................................173

PRILOZI................................................................................................................187

1

1. UVOD

Ponašanje ljudi u cjelini čini se neobjašnjivim ako pri tom ne uzmemo u obzir

činjenicu da ljudi posjeduju pojam o sebi. Stoga je za psihologiju od iznimne

važnosti razumjeti i imati u vidu sve spoznaje do kojih se došlo istraživanjem pojma

o sebi. Naime, za potpuno razumijevanje psihičkih procesa – procesa stvaranja i

reguliranja emocija, misli i ponašanja – neophodno je razumjeti konstrukt “pojma o

sebi“, kao i zakonitosti procesa samopoimanja. Tomu je tako zato što je veliki broj

osobnih psihičkih procesa i fenomena koji su predmet istraživanja psihologije, na

neki način objedinjen unutar pojma o sebi. U tom smislu, moguće je izdvojiti više

razloga zbog kojih je nemoguće razumjeti ponašanje i doživljavanje ljudi bez

razumijevanja pojma o sebi. Tako, Robins i sur. (1999), kao jedan od razloga ističu

da je stvarni način na koji osoba misli, osjeća i ponaša se, što se u užem smislu riječi

može svesti pod koncept ličnosti, u najvećoj mjeri pod utjecajem toga kako osoba

misli o sebi i doživljava sebe. Također, isti autori navode da je uz pitanje

doživljavanja i stvaranja predodžbe o sebi, usko povezano i pitanje o tome kako se

osoba osjeća prema sebi, zbog čega je koncept samopoštovanja (ili, u širem smislu,

samovrednovanja) od izrazite važnosti za emocionalnu stranu pojedinaca.

Nadalje, pojam o sebi ima važno mjesto u mnogim procesima ličnosti: on je

regulator ponašanja i iskustava, zbog čega je razumijevanje i središnjih i perifernih

procesa ličnosti nemoguće bez razumijevanja pojma o sebi. Isto tako, razumijevanje

ličnosti nemoguće je bez razumijevanja pojma o sebi i iz metodoloških razloga, jer je

većina mjera i potupaka mjerenja ličnosti temeljena na samoprocjenama, pa bi bilo

jednostavno nemoguće izmjeriti većinu postojećih konstrukata ličnosti bez postojanja

nekog sustava poput pojma o sebi. Naposlijetku, pojam o sebi predstavlja takav skup

psihičkih mehanizama koji uključuje kompleksne oblike svijesti o sebi, što

predstavlja dio takozvane “ljudske prirode“, i svojstveno je samo ljudskoj vrsti

(Robins i sur., 1999). I upravo je iz svih navedenih razloga od iznimne važnosti za

razumijevanje ponašanja i doživljavanja ljudi, neophodno prethodno razumjeti kako

strukturu, tako i dinamiku i razvoj pojma o sebi u cjelini.

Međutim, budući svatko može imati nekakav pojam o sebi, možemo lako

zapasti u zabludu da je razumijevanje i istraživanje pojma o sebi u osnovi lako. Na

žalost, tomu nije tako. Razloge valja tražiti kako u samoj složenosti procesa

2

nastanka, razvoja i oblikovanja pojma o sebi, odnosno u različitim mogućnostima

osobe da procjenjuje i analizira zamisli koje stvara o sebi, tako i o „šumi“ različitih

načina istraživanja i pojmovnoj neodređenosti pojma o sebi koje nastaje kao

posljedica prirode pojma o sebi i načina njegova istraživanja. S tim u vezi, Leary i

Tangney (2003) ističu kako sama kompleksnost znanstvenih izvora o pojmu o sebi

oslikava intrinzičnu kompleksnost pojma o sebi kao konstrukta. Takva kompleksnot

postoji zbog toga što procesi samopoimanja djeluju na više razina deskripcije, pa

sukladno tomu dolazi i do prominencije različitih istraživačkih “tabora“ koji

razmatraju ulogu pojma o sebi na različitim razinama deskripcije i u različitim

psihičkim procesima. Tako, primjerice, postoje istraživači koji proučavaju kakvu

ulogu pojam o sebi ima u svjesnim i nesvjesnim procesima, motivima i ciljevima,

emocijama, pomćenju i prosuđivanju, neuralnoj aktivnosti, međuljudskim

procesima, situacijskim faktorima, kulturalnim faktorima i slično, pri čemu se pojam

o sebi ponekad promatra kao nezavisna varijabla, ponekad kao zavisna varijabla, a

ponekad kao posredujuća, odnosno moderirajuća varijabla (Robins i sur., 1999).

Sve u svemu, kao što će u nastavku biti prikazano, istraživači ličnosti,

posebice istraživači pojma o sebi, našli su se u “škripcu“ između opravdanih

zahtjeva za jednostavnim razumijevanjem strukture, razvoja i dinamike pojma o sebi

kao preduvjeta razumijevanja ponašanja i doživljavanja ljudi, s jedne strane, te

izrazite kompleksnosti predmeta istraživanja, s druge strane, zbog čega se ponekad

čini gotovo nemogućim u cijelosti obuhvatiti čitav spektar fenomena povezanih s

konceptom pojma o sebi. Ipak, dio istraživača vjeruje kako rješenje tog problema

počiva u korištenju načela i metoda proizašlih i teorija dinamičkih sustava (Nowak i

Vallacher, 1998), stoga što omogućavaju da se na relativno jednostavan način (na

osnovi svega nekoliko varijabli) objasne naizgled vrlo kompleksne pojave (poput

fenomena povezanih s pojmom o sebi). No, prije nego što krenemo u detaljnije

opisivanje modela pojma o sebi proizašlih iz tradicije teorija dinamičkih sustava,

razmotrimo ukratko neke od glavnih područja i predmeta dosadašnjih istraživanja

koncepta pojma o sebi.

1.1. ODREĐENJE KONCEPTA POJMA O SEBI

Možemo reći da niti u jednom drugom području psihologije (osim, možda, u

području pamćenja) nije prisutan problem pojmovnog određenja kao što je slučaj s

3

područjem istraživanja pojma o sebi. Već jednostavnim pregledom istraživanja

pojma o sebi možemo uočiti da autori u pravilu razlikuju pojmove i onda kada to nije

posve opravdano niti empirijski dokazano da je uistinu riječ o različitim

konstruktima, dok, s druge strane, neki od autora koriste različite pojmove kao

sinonime, iako postoje empirijski dokazi da se radi o različitim aspektima pojma o

sebi, ili čak posve različitim psihologijskim konstruktima. Tako danas postoje brojni

izrazi koji se, i opravdano i neopravdano, koriste u istraživanjima pojma o sebi, a

koji su zapravo izvedenice engleskog termina „self“: pojam o sebi (self-concept),

shema o sebi (self-scheme), slika o sebi (self-image), samopromatranje (self-

observation), samomotrenje (self-monitoring), svijest o sebi (self-awareness),

samovrednovanje (self-evaluation), samoefikasnost (self-efficacy), samosvjesnost

(self-cosciousness), samodosljednost (self-consistency), samokontrola (self-control),

samootkrivanje (self-disclosure), samopoštovanje (self-esteem), samoopažanje (self-

perception), samonagrađivanje (self-rewarding), samopotvrđivanje (self-

verification), samopredstavljanje (self-presentation), da spomenemo samo neke.

Osim toga, različiti autori u svojim radovima često koriste potpuno iste nazive

opisujući različite pojave, a poneki čak koriste pojam “self“ na više načina u istom

članku (Leary i Tangney, 2003).

U svezi s tim, a sukladno nalazima Carlson (1971) i Fiske (1974), da su

istraživanja ličnosti došla do granica unutar kojih se može govoriti o uspješnoj

znanstvenoj analizi osobe, te da je dominirajuće obilježje istraživanja

hiperprodukcija nazivlja i konstrukata bez stvarne akumulacije znanja, Wylie (1979)

zaključuje da su istraživanja u ovom području obilježena upotrebom neodređenih, iz

govornog jezika preuzetih pojmova, upotrebom instrumenata slabih metrijskih

karakteristika, nepostojanjem sustavnih i znanstveno potvrđenih teorija i modela

pojma o sebi, što je također dovelo do nesuglasja između ogromnog broja

istraživanja pojma o sebi koja su provedena i ukupne akumulacije znanja. Razloge

tomu, prije svega, valja potražiti u nemogućnosti tako oblikovanih istraživanja da

točno i znanstveno odgovore na temeljna pitanja vezana uz pojam o sebi, primjerice:

Što obuhvaća pojam o sebi?, Na koji je način pojam o sebi strukturiran? Je li pojam

o sebi stabilan ili ne? i slično.

Kako bi ponudio moguće rješenje postojećih nedostataka istraživanja pojma o

sebi, Mummendey (1995) polazi od činjenice da je za razumijevanje i određenje

pojma o sebi nužno pojasniti, razumjeti i adekvatno razlikovati pojmove „osoba“

4

(person), „pojedinac“ (individual), „ličnost“ (personality) i „pojam o sebi“ (self, self-

concept). Autor smatra da se izraz „pojedinac“ upotrebljava više uopćeno, kao

mogućnost da se jedan čovjek s obzirom na svoja obilježja (tijelo, ponašanje,

doživljavanje) ograniči i izdvoji u odnosu na druge ljude, odnosno da se čovjek

označi kao jedinka ljudskog roda koja je odvojiva od drugih jedinki, od grupe

jedinki, te od ljudskog roda u cjelini. U istu svrhu, prema autoru, koristi se i pojam

„osoba“, dok pojam „ličnost“ označava jedinstveni sklop obilježja i osobina nekog

pojedinca. Za razliku od prethodno navedenih pojmova koji imaju karakteristiku

objektivnosti, pojam „pojam o sebi“ se, općenito gledajući, odnosi na subjektivno

viđenje vlastitih karakteristika i osobina, odnosno vlastite ličnosti. Iz toga prozilazi

da, ako pod konstruktom pojma o sebi podrazumjevamo ukupnost stavova koje neka

osoba (pojedinac) ima o sebi, pojam o sebi nije nikakav poseban i mističan

psihologijski konstrukt, već je riječ o stavovima gdje su subjekt i objekt stava

istovjetni. Ako je tomu tako, onda pojam o sebi, kao i svaki drugi stav, ima svoju

kognitivnu komponentu (zamisli i vjerovanja o sebi), afektivnu komponentu

(vrednovanje sebe, odnosno pozitivno ili negativno mišljenje o sebi, koje se ogleda

kroz koncept samopoštovanja), i ponašajnu (bihevioralnu) komponentu (ponašanja i

strategije koja osoba poduzima da bi održala ili promijenila pojam o sebi).

Slično tomu, Leary i Tangney (2003) identificiraju pet različitih načina na

koje znanstvenici obično obično koriste pojam “self“ u svojim istraživanjima: 1)

“self“ kao cjelokupna osoba, gdje pojam “self“ predstavlja sinonim za pojam

“osoba“, što je također i uobičajena upotreba tog izraza u svakodnevnom govoru, 2)

“self“ kao ličnost, gdje se pojam “self“ odnosi na sve dijelove i aspekte ličnosti

pojedinca, 3) “self“ kao subjekt koji proživljava određeno iskustvo, što u osnovi

odgovara klasičnoj definiciji “selfa kao subjekta koji percipira“, ili “JA“ (James,

1890; Mead, 1934), 4) “self“ kao vjerovanja o sebi, koji u osnovi odgovara “selfu

kao objektu percepcije“, ili “MENE“ (James, 1890; Mead, 1934), i 5) “self“ kao

izvršni agent, što se odnosi na “self“ kao sustav koji donosi odluke i upravlja

ponašanjem pojedinaca. Međutim, niti jedan od navedenih načina ne obuhvaća

prirodu pojma o sebi tako da objedinjuje sve ostale načine opisivanja pojma o sebi.

Stoga autori predlažu da, ako prodremo dublje u sama esencijalna svojstva pojma o

sebi, koja obuhvaćaju sve navedene načine opisivanja pojma “self“, dolazimo do

ljudskog kapaciteta za refleksivno mišljenje – sposobnost razmatranja sebe kao

objekta pažnje i mišljenja samog pojedinca (Leary i Tangney, 2003). U skladu s tim,

5

Hart i Karmel (1996) ističu da se sve definicije pojma o sebi svode na dva temeljna

aspekta: 1) proces svijesti o sebi, i 2) stabilne mentalne reprezentacije o sebi. Ta dva

aspekta pojma o sebi također korespondiraju i s klasičnom distinkcijom između

“sebe kao onoga koji percipira (JA), i “ sebe kao objekta percepcije“ (MENE), što

ćemo detaljnije razmotriti u sljedećem poglavlju.

U hrvatskom govornom području, pak, situacija je utoliko gora, zato što su

hrvatski istraživači, uz postojeće poteškoće pojmovnog određenja koncepta „pojma o

sebi“, suočeni i s problemom adekvatnog prevođenja stranih (posebice engleskih)

izraza koji dominiraju područjem, a koji u osnovi predstavljaju određene izvedenice

pojma „self“. Tako Bezinović (1988) u svome istraživanju koristi izraz „self“ kao

usvojenice koja označava ukupnost shvaćanja sebe, dok izraz „samopoimanje“

koristi kada želi naglasiti dinamički aspekt (proces) doživljavanja sebe. Slično tomu,

Lacković-Grgin (1994) drži da je izraz „samopoimanje“ najispravniji prijevod pojma

„self-concept“, jer se pod tim konceptom podrazumijeva ujedno i struktura i procesi.

Taj izbor u hrvatskom govornom području prihvaćen je dijelom i zbog sugestija

hrvatskih jezičnih stručnjaka. Kako bismo djelomično uklonili predstavljene

konceptualne nedoumice, u ovom radu nastojat ćemo, u skladu s klasičnim

definicijama pojma o sebi, koristiti izraz „samopoimanje“ kada želimo naglasiti

dinamičke procese shvaćanja sebe, odnosno izraz „pojam o sebi“ kada govorimo o

shvaćanju sebe kao pojmu ili strukturi.

1.2. POVIJEST ISTRAŽIVANJA POJMA O SEBI

Znanstvena se psihologija od samih početaka bavila pitanjem pojma o sebi.

Još je Wundt tragao za odgovorom na probleme određenja pojma o sebi, kojeg je,

prije svega, definirao kao iskustvo vlastitog tijela, odnosno svjesnost mišićne

napetosti (Gergen, 1984). Ipak, prvi autor koji je sustavno započeo s istraživanjima

pojma o sebi bio je William James. U svojim Načelima psihologije (James, 1890)

opisao je i zadao temelje klasičnom pogledu na pojam o sebi (a njegove su spoznaje

u mnogome preuzete i u suvremenim istraživanjima), koji podrazumjeva pojam o

sebi kao jedinstvo koje čine dvije njegove sastavnice: čisti ego i iskustveni Ja. Čisti

ego predstavlja tzv. spoznavajući Ja, odnosno prosuđujuće mišljenje koje ima

obilježja pasivnosti i subjektivnosti. Svako istraživanje spoznavajućeg Ja, pri tom,

predstavlja istraživanje načina na koji opažamo, mislimo, učimo i ponašamo se

6

okolini kako bismo opstali i napredovali. Spoznavajući Ja, također, posjeduje i

obilježje indirektnosti, što znači da se spoznavajući Ja nikada ne može doživjeti

izravno, što znači da sadrži sve one procese koji nas obilježavaju kao misleću osobu.

Iskustveni Ja, s druge strane predstavlja Ja kao predmet spoznaje

spoznavajućeg Ja, a sastoji se od skupa osobnih samoopažanja sebe kao subjekta ili

objekta, koja se mogu vrednovati. James dijeli iskustveni Ja na nekoliko „domena“

ili poddijelova: 1) materijalni Ja, koji obuhvaća iskustvo vlastitog tijela (Wundtovo

shvaćanje pojma o sebi), svojoj obitelji i prijateljima, odnosno svome vlasništvu

(svemu što osoba posjeduje); 2) socijalni Ja, koji obuhvaća znanje o našim odnosima

s ljudima u okolini, odnosno znanje o tome kako nas vide drugi ljudi (svijest o

vlastitom identitetu, položaju u društvu, vlastitoj reputaciji i sl.); i 3) duhovni

(fenomenološki) Ja, koji sadrži svijest o našim osobnim psihičkim procesima,

emocijama i željama, koji postoji zato što ljudi mogu sebe promatrati kao mislitelje

(ne zbog toga što smo sposobni misliti, što razlikuje duhovni Ja od spoznavajućeg

Ja).

Mead (1934), sa sociološkog aspekta, u svome djelu Um, osoba, društvo,

navodi sličnu podjelu pojma o sebi na dvije intrapsihičke komponente: 1) JA

(subjekt), koji predstavlja dio pojma o sebi koji reagira na promjene u okolini

spontano i neposredno (izvorna reakcija na okolinu); i 2) MENE (objekt), koji

predstavlja dio pojma o sebi koji odlučuje o reakcijama JA. Pojam o sebi, prema

tome, upravo proizlazi iz niza „dijaloga“ između JA i MENE, gdje JA predstavlja

temelj budućeg pojma o sebi s kojim se osoba rađa, a MENI internalizaciju društva,

odnosno socijalnih pravila i konvencija (društvo u „malom“). Takav pristup

razmatranja pojedinca naziva se teorijom simboličkog interakcionizma, prema kojem

je pojam o sebi jezično (simbolički) oblikovan mentalni sustav čiji se razvoj temelji

na interpersonalnim odnosima (interakcijama), čime se u temeljni pojam o sebi (s

kojim se rađamo) postupno ugrađuje društvo. Drugim riječima, pojam o sebi je

prema tom pristupu u svojoj osnovi socijalni fenomen, koji proizlazi iz socijalnih

iskustava.

Ipak, ovakve konceptualizacije pojma o sebi nailaze na brojne kritike kasnijih

istraživača u ovom području. Tako, primjerice, Wylie (1979) ističe kako su

shvaćanja koncepta pojma o sebi Wundta i Jamesa odviše subjektivistička, dok

bihevioristi, s druge strane, gotovo posve „ignoriraju“ taj koncept, iz svima poznatih

paradigmatskih razloga (Gergen, 1984). Naime, sam biheviorizam, koji je dominirao

7

znanstvenom psihologijom u razdoblju od gotovo 30 godina (od 30-ih do 60-ih

godina 20. stoljeća), doslovce je “ubio“ pojam o sebi kao legitiman predmet

psiholoških istraživanja i postavio ga izvan granica onoga što je u to vrijeme bilo

definirano znanošću (Mischel i Morf, 2003).

Tek se pedesetih godina 20. stoljeća ponovo javlja interes za istraživanje

pojma o sebi, čime počinje era tzv. suvremenih istraživanja pojma o sebi, koja će biti

opisana u sljedećem poglavlju. Gergen (1984) drži da se temelji tih suvremenih

istraživanja pojma o sebi nalaze u trima velikim psihologijskim tradicijama:

eksperimentalna psihologija, ranije spomenuti simbolički interakcionizam, i

psihoanalitička teorija. U tradiciju eksperimentalne psihologije, prije svega se mogu

uvrstiti prethodno opisana istraživanja Williama Jamesa, ali i radovi geštaltista (npr.

Koffka) a kasnije i neobiheviorista, koji su nastojali održati interes za istraživanjem

pojma o sebi unatoč tadašnjoj dominaciji biheviorizma, odnosno koji su uvažavajući

unutarnje mentalne procese, otvorili mogućnost eksperimentalnog istraživanja pojma

o sebi.

Kada govorimo o utjecaju psihoanalitičke tradicije na suvremena istraživanja

pojma o sebi, prije svega mislimo na tradiciju ego-psihologije, odnosno autore poput

Eriksona, Junga, Sullivana i drugih, koji su zastupali mišljenje o nepobitnoj

dominaciji i neovisnosti ega u psihičkom aparatu čovjeka, suprotno dotadašnjim

tvrdnjama Freuda o potpunoj ovisnosti ega o idu, čiji instinkti i potrebe dominiraju

čovjekom (Fulgosi, 1981). Kasniji autori poput Kohuta, Mahler i drugih razvijaju

teorije objektnih odnosa, u kojima detaljno razmatraju razvoj pojma o sebi (posebice

u najranijim fazama razvoja čovjeka) i postavljaju temelj za razumijevanje nastanka

psihopatoloških fenomena, ali i novijih teorija razvoja pojma o sebi (Eagle, 1993;

Greenberg i Mitchell, 1998). Tako, primjerice, Kohut (1984) definira pojam o sebi

kao skup reprezentacija o sebi, koji je superordiniran egu, idu i superegu, i čija je

struktura bipolarna, pri čemu se na jednom polu nalaze ambicije, na drugom polu

ideali, a između ih “premošćuju“ talenti i vještine. Sandler i Rosenblatt (1962), s

druge strane, u svom su radu koji predstavlja jedan od najvećih doprinosa teoriji

objektnih odnosa, opisuju pojam o sebi kao shemu o sebi, odnosno kognitivno-

afektivnu strukturu prezentacija sebe i drugih (odnosno odnosa s drugima), na takav

način da je predstavljala polazišnu osnovu za istraživače socijalne spoznaje (Westen

i Gabbard, 1999).

Osim utjecaja navedenih tradicija, Gergen (1984) ističe i veliki utjecaj

8

humanističke (egzistencijalističke) i kognitivne psihologije na suvremena

istraživanja o sebi. Naime, iako su razmatranja pojma o sebi u teorijskom smislu

započela u samim počecima psihologije, njegov utjecaj na razvoj suvremene

znanosti bio je godinama “odgođen“, kako zbog tada dominantne biheviorističke

paradigme, tako i zbog među praktičarima popularnog determinističkog pogleda na

ljudsko funkcioniranje u okvirima tradicionalne psihoanalize. Ipak, u tom razdoblju

postojali su autori koji su na neki način uspjeli “zaštititi“ koncept pojma o sebi od

propasti. Svojom reakcijom na deterministički pogled psihoanalize, a kasnije i na

biheviorizam, te stavljanjem čovjeka u aktivnu ulogu osmišljavatelja vlastitog života

i smisla, kao slobodnog, odgovornog i svjesnog bića, humanistička psihologija

postavila je pravac budućih psihologijskih istraživanja u smjeru traženja odgovora na

pitanje kako čovjek shvaća i vrednuje sebe. Jedan od najistaknutijih predstavnika

humanističkog pristupa, i najgorljiviji “branitelj“ koncepta pojma o sebi, Carl

Rogers, ističe da je pojam o sebi središnji izvor energije, koji pokreće organizam

prema ispunjenju, aktualizaciji, odnosno prema održavanju i unapređivanju

organizma (Rogers, 1961). Međutim, upravo je takav pogled na pojam o sebi

postavio dodatne probleme pred istraživače. Naime, pretpostavka o postojanju posve

nezavisne strukture, “homunculusa“ koji provodi razne akcije, samostalno odlučuje i

misli, određuje pojam o sebi kao kauzalnu strukturu u čovjekovoj ličnosti, što je

pretpostavka s kojom se veliki broj istraživača nije mogao složiti u ono vrijeme

(Mischel i Morf, 2003).

Takozvana “kognitivna revolucija“, s druge strane, također je imala posebno

značajan utjecaj na suvremena istraživanja pojma o sebi, budući da su istraživanja

oblikovanja različitih kognitivnih koncepata, te povezanosti emocionalnih i

kognitivnih procesa u psihičkom aparatu čovjeka, naglašavala važnost pojma o sebi

kao jednog od ključnih faktora u regulaciji ljudskog ponašanja (Gergen, 1984).

Naime, u to su vrijeme socijalni psiholozi, u namjeri da zaobiđu problem

“homunculusa“, pod utjecajem kognitivne revolucije počeli razmatrati pojam o sebi

kao “stroj“ za obradu informacija. Istraživanja u ovom razdoblju prvenstveno su se

fokusirala na pojam o sebi kao objekt, što je doprinijelo razumijevanju njegove

strukture (npr. Greenwald i Pratkanis, 1984). Upotreba računalne analogije, kao i

napredak u kognitivnim istraživanjima, posebice u pogledu metodologije (razvoj

mjera vremena reakcije, oblika “priminga“, i drugih mjera dosjećanja i

prepoznavanja) omogućila su konceptualizaciju brojnih vrlo kompleksnih fenomena

9

povezanih s pojmom o sebi, poput višestrukih formi njegove ekspresije, te naoko

paradoksalnog odnosa stabilnosti i promjene strukture pojma o sebi (Mischel i Morf,

2003). Tek su kasnije u suvremenim istraživanjima pojma o sebi, posebice u

istraživanjima dinamike i motiva za održavanjem pojma o sebi, započela razmatranja

procesa samopoimanja, odnosno pojam o sebi kao subjekt.

1.3. SUVREMENE TEORIJE SAMOPOIMANJA

Kada govorimo o suvremenim teorijama pojma o sebi, trebamo imati na umu

da su istraživanja pojma o sebi prošla sličan put kao i istraživanja ličnosti u cjelini,

kojeg karakterizira nestanak tzv. „velikih teorija“, uz stavljanje istraživačkog fokusa

na manje jedinice analize (specifične aspekte ličnosti i pojma o sebi). Drugim

riječima, vrijeme teorija pojma o sebi poput teorije Jamesa pripada prošlosti, dok se

suvremena istraživanja okreću specifičnijim analizama, odnosno utvrđivanju

karakteristika specifičnih konstrukata vezanih uz pojam o sebi. Tek će se krajem

osamdesetih godina 20. stoljeća, javiti potreba za integracijom postojećih teorija

pojma o sebi i utvrđivanjem mehanizma koji omogućavaju integriranje svih procesa i

struktura pojma o sebi u jedinstvenu dinamičku strukturu, o čemu ćemo nešto više

reći kada budemo govorili o budućnosti istraživanja pojma o sebi, odnosno o

teorijama dinamičkih sustava kao potencijalnom okviru za integraciju postojećih

spoznaja o pojmu o sebi.

Premda postoji veliki broj tzv. suvremenih istraživanja pojma o sebi, koja su

se bavila različitim aspektima i specifičnim konstruktima pojma o sebi, možemo ih

podijeliti u tri velike skupine: 1) istraživanja strukture pojma o sebi, 2) istraživanja

dinamike i razvoja pojma o sebi (samopoimanja), i 3) istraživanja izvora pojma o

sebi. U daljnjem tekstu razmotrit ćemo detaljnije svaku od navedenih skupina

istraživanja.

1.3.1. Struktura pojma o sebi

Od najranijih (Jamesovih) istraživanja pojma o sebi, istraživači su nastojali

utvrditi način na koji je ustrojen, odnosno strukturiran pojam o sebi, kao i sadržaj

kojim je ispunjeno to ustrojstvo i struktura pojma o sebi. U tom smislu, prvobitna su

istraživanja polazila od pretpostavke da je pojam o sebi skup cjelovitih i jedinstvenih

10

informacija koje zajedno pojedincu pružaju predodžbu o tome kakav on jest,

odnosno pretpostavke da je pojam o sebi stabilni, jedinstveni i općeniti pogled nekog

pojedinca na samoga sebe.

Kasnije, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, opovrgnuta su

svaćanja pojma o sebi kao jedinstvene strukture, budući da su rezultati istraživanja iz

tog vremena ukazivali da tomu ne može biti tako. Drugim riječima, pokazalo se da je

pojam o sebi kompleksna mentalna struktura koja predstavlja godine transakcija

između pojedinca i društva. Pri tom, pojam o sebi nikada ne postiže idealnu formu

objedinjenosti, pa govorimo o višestrukim pojmovima o sebi za koje se pretpostavlja

da ih svi posjedujemo. Tako, primjerice, Schlenker (1980) ističe da je pojam o sebi

multifacetna struktura, koja se sastoji od skupa predodžbi o sebi, poput slika, shema i

prototipa. Isti autor napominje da su istraživanja pokazala da su neke predodžbe o

sebi sadržane u sustavu pojma o sebi važnije nego neke druge, neke predstavljaju

središnja (istaknuta) obilježja, a neke periferna, neke su više stabilne, a neke više

promjenjive, i slično. Slično tomu, Shavelson i sur. (1976, prema Marsch, 1993) u

svom istraživanju polaze od pretpostavke da je pojam o sebi skup predodžbi o sebi

oblikovan kroz iskustva s okolinom, interakciju sa značajnim drugim osobama, kao i

atribuciju vlastitog ponašanja, čija je organizacija hijerarhijska i multifacetna. Unutar

takve strukture pojma o sebi, na hijerarhijski najnižim razinama nalaze se specifične

predodžbe o sebi, koje se, ako se održavaju kroz vrijeme i različite situacije,

organiziraju u predodžbe (facete predodžbi) višeg reda (pojam o sebi u specifičnim

područjima), koje se potom organiziraju u facete, ili domene najvišeg reda, pa tako

možemo govoriti o fizičkom, socijalnom, akademskom ili nekom drugom pojmu o

sebi. Na vrhu takve „piramide“ pojma o sebi nalazi se globalni pojam o sebi. Većina

empirijskih istraživanja, uz manje su izmjene i dopune potvrdila ovaj model (Markus

i Wurf, 1987).

Među brojnim obilježjima velikog broja istraživanja strukture pojma o sebi,

možemo kao najvažnije izdvojiti činjenicu da su istraživači odustali od pokušaja da

daju odgovore o osobinama globalnog pojma o sebi, već se njihovo zanimanje sve

više usmjerava na istraživanje specifičnih aspekata pojma o sebi. Uz takva nastojanja

da se što preciznije definiraju pojedini aspekti pojma o sebi, nužna su bila i

nastojanja da se provjeri valjanost pojedinih specifičnih konstrukata pojma o sebi i

njihova različitost od nekih drugih psihologijskih konstrukata, što je omogućilo i

povezivanje pojma o sebi s konkretnim oblicima ponašanja, za razliku od ranijih

11

shvaćanja pojma o sebi kao jedinstvene i nediferencirane cjeline. Tako su provedena

brojna istraživanja kojima se nastojala empirijski utvrditi struktura tako

organiziranog pojma o sebi, kao i povezanost takve strukture sa specifičnim oblicima

ponašanja i doživljavanja, posebice sa aspekta njezina doprinosa osobnom

zadovoljstvu i psihičkoj prilagodbi (Robins i sur., 1999; Showers i Zeigler-Hill,

2003).

Tako, primjerice, Markus i Wurf (1987) ističu kako rezultati većine

istraživanja pokazuju da je iskustvo višestrukih pojmova o sebi inherentni dio našeg

postojanja i doprinosi osobnom zadovoljstvu, što proizlazi iz pretpostavke da

pojedinci formiraju “radne“ pojmove o sebi u svakoj situaciji, kako bi upravljali

vlastitim ponašanjem na učinkovitiji način. Također, Linville (1987) u svom

istraživanju modela kompleksnosti pojma o sebi i afektivne ekstremizacije ukazuje

na postojanje značajne povezanosti između kompleksnosti pojma o sebi, životnog

stresa i osobnog zadovoljstva, pri čemu kompleksni pojam o sebi služi kao

“prigušivač“ stresnih utjecaja ograničavajući ih na maleni dio pojma o sebi, i štiteći

tako pojam o sebi u cjelini od traumatskih događaja i drugih negativnih utjecaja.

Suprotno tomu, Donahue i sur. (1993) nastojali su izmjeriti stupanj u kojemu

pojedinci imaju integrirani odnosno diferencirani pojam o sebi, i pronašli kako je

veća konzistencija samoreprezentacija između različitih socijalnih uloga (višestrukih

pojmova o sebi) povezana s boljom psihičkom prilagodbom, dok diferencirani pojam

o sebi dovodi do osjećaja osobne fragmentiranosti, kao i veći broj prijelaza socijalnih

uloga u životu pojedinca (npr. razvod, promjena posla i slično). U skladu s tim Ross

i Nisbett (1991) ističu kako je moguća prednost jedinstvenog centralnog pojma o

sebi koji integrira suprotstavljene aspekte “radnih“ pojmova o sebi u tome što

pojedinci u specifičnim situacijima ne moraju iznova graditi “radne“ pojmove o sebi,

već specifična ponašanja koja ih oblikuju mogu lakše crpiti iz centralnog pojma o

sebi.

Navedene nesuglasnosti između istraživanja kompleksnosti i integriranosti

pojma o sebi dijelom mogu biti razriješena u okvirima Linvilleinog modela (1987),

gdje pojedinci koji su tijekom života doživjeli nisku razinu stresa pokazuju relativno

koherentniji pojam o sebi u odnosu na pojedince koji su tijekom života doživljavali

visoku razinu stresa, koji su razvili kompleksan pojam o sebi kao zaštitu od tih

stresnih utjecaja, i time osigurali veću razinu osobnog zadovoljstva. Nešto drukčija

interpretacija ovih nalaza ukazuje na mogućnost da kompleksnost i integriranost

12

pojma o sebi predstavljaju dva nepovezana aspekta svojstva samoorganizacije pojma

o sebi (Showers i Zeigler-Hill, 2003), o čemu će više govora biti kasnije, kada

budemo opisivali sistemske modele pojma o sebi (poglavlje 1.6).

Osim navedenoga, pojedini istraživači ukazuju da pojam o sebi može biti

diferenciran i u odnosu na dimenziju vremena, pri čemu tako oblikovani višestruki

pojmovi o sebi predstavljaju ciljeve pojedinca, njihov izvor motivacije. Štoviše,

suvremena istraživanja pojma o sebi ističu da, ne samo da je pojam o sebi skup

različitih pojmova o sebi koji govore što osoba u određenom trenutku jest, već

uključuje i informacije o tomu što osoba može biti, odnosno što želi ili ne želi biti.

Pri tom, pojedina istraživanja ukazuju na njihovu ulogu u usmjeravanju ponašanja

pojedinca, gdje pojam o sebi temeljen na pozitivnim očekivanjima pojedincu pruža

smjer akcije, dok pojam o sebi temeljen na negativnim očekivanjima pojedincu

pruža energiju i upornost, sprečavajući ga da odustane ili skrene s puta prema cilju

(Oyserman i Markus, 1990). Također, tako oblikovani “mogući pojmovi o sebi“ štite

postojeći pojam o sebi pružajući kontekst unutar kojega se pojedinac može sagledati;

primjerice, ako je pojam o sebi pojedinca narušen, mogući budući pojam o sebi

temeljen na pozitivnim očekivanjima može pružiti pojedincu nadu za budućnost

(Cross i Markus, 1991).

Kasnije, posebice osamdesetih godina 20. stoljeća, snažnijim uplivom

socijalno-kognitivnih istraživanja, počela se razmatrati razlika između onoga što

osoba privatno jest i onoga što javno jest, ili, bolje rečeno, želi biti. U to vrijeme

istraživači su podjelu na privatne i javne aspekte pojma o sebi smatrali vrlo važnom

– percepcija unutarnjih, subjektivnih procesa nasuprot percepciji koju osoba prima

od strane drugih ljudi (Robins i sur., 1999).

Razmatrajući pojmove javnog i privatnog sebe, Baumeister i Tice (1986)

smaraju da je pojam javnog sebe zapravo sveukupnost naših karakteristika koje su

poznate drugim ljudima (tzv. „osobna reputacija“), dok se pojam privatnoga sebe

može promatrati s tri aspekta: pojam o sebi, aktualni JA i idealni JA. Aktualni ili

ponašajni Ja, pri tom, prema autorima predstavlja stvarnost osobe, odnosno stvarno

ponašanje i osobine osobe. Pojam o sebi, s druge strane, rezultat je različitih

zaključivanja i tumačenja koja su podložna sustavno motiviranim pogreškama i

iskrivljenjima, ili, pak, pogreškama u osobnoj introspekciji, po čemu se razlikuje od

aktualnog JA. Razlika između aktualnog JA i pojma javnoga sebe počiva ponajprije

u nekakvom razlogu za neotkrivanje određenih dijelova sebe, bilo zbog

13

nemogućnosti artikulacije nekih vjerovanja koje pojedinac ima o sebi, bilo zbog

namjernog „strateškog“ skrivanja dijela sebe u svrhu samopredstavljanja, ali i zbog

pogrešaka u atribuiranju. Na poslijetku, idealni JA prema autorima predstavlja osobu

kakva bismo željeli biti, i koja ima osobine koje bismo željeli imati. Idealni JA se

razlikuje od aktualnog JA zbog toga što ljudi ne uspijevaju postići postavljene

ciljeve. Isto tako, idealni se JA razlikuje od pojma o sebi u mjeri u kojoj smo

sposobni opaziti vlastite propuste i neuspjehe, što ponajprije ovisi o iskrenosti i

otvorenosti osobe pram samoj sebi, dok njegova razlika od pojma javnoga sebe ovisi

kako o stupnju iskrenosti i otvorenosti prema drugima, tako i o stupnju uspješnosti

stvaranja predodžbi o sebi prema drugima. Naposlijetku, za idealni JA važno je

naglasiti da je njegovo temeljno obilježje motivacijska priroda, zbog koje ljudi

nastoje sve ostale aspekte pojma o sebi učiniti što sličnijima idealnom JA

(Baumeister i Tice, 1986).

Higgins (1987), s druge strane, nastoji objasniti različite oblike diskrepancije

unutar pojma o sebi i njihov utjecaj na oblike ponašanja i doživljavanja pojedinca, na

temelju čega razvija svoju teoriju osobne diskrepancije (engl., self-discrepancy

theory). U kontekstu ove teorije za osobu su važna tri temeljna aspekta pojma o sebi:

aktualni pojam o sebi, idealni pojam o sebi, i poimanje obaveze da se nešto učini,

koja osoba razmatra s dva aspekta iz kojih je moguće razmatrati pojam o sebi:

osobni pogled i pogled značajnih drugih. Kombinacijom navedenih aspekata moguće

je razlikovati 6 osobnih stanja: 1) „što ja mislim da jesam“ (aktualno s osobnog

aspekta), 2) „što drugi misle da ja jesam“ (aktualno s aspekta drugih), 3) „što ja

želim biti“ (idealno s osobnog aspekta), 4) „što drugi žele da budem“ (idealno s

aspekta drugih), 5) „što ja mislim da bih morao biti“ (poimanje obaveza s osobnog

aspekta), i 6) „što drugi misle da bih morao biti“ (poimanje obaveza s aspekta

drugih).

Informacije koje se tiču aktualnog pojma o sebi, neovisno o tomu dolaze li iz

osobnog aspekta ili aspekta drugih, utječu na pojam o sebi, dok sve ostale

kombinacije, koje predstavljaju standarde i smjernice za osobu, utječu na oblike

ponašanja i doživljavanje osobe. Ljudi se međusobno razlikuju u sadržaju tih

struktura cjelokupnog sustava pojma o sebi, odnosno u tome koja od navedenih

kombinacija u najvećoj mjeri određuje njihovo ponašanje i doživljavanje. Općenito,

možemo reći da su pojedinci motivirani doseći ono stanje, odnosno kombinaciju

aspekata, u kojem im vlastiti pojam o sebi udovoljava osobnim ciljevima. U slučaju

14

postojanja diskrepancije, koja kod pojedinca izaziva neugodna emocionalna stanja,

ljudi su motivirani ili smanjiti diskrepanciju nastojanjem da dođu do željenog stanja,

ili povećati diskrepanciju, tako što će svoje trenutno stanje u što je većoj mjeri

moguće otkloniti od nepoželjnog ciljnog stanja (Baumeister i Tice, 1986).

Naposlijetku, bitno je istaknuti da je većina gore navedenih teorija i

istraživanja provedena na populaciji zapadne civilizacije, odnosno zapadnih

društava. Tek u posljednjih 15-ak godina istraživači nastoje utvrditi postoje li razlike

u strukturi (pa i dinamici) pojma o sebi u različitim kulturama nastalim na temelju

različitih civilizacijskih utjecaja. Naime, osnovna životna filozofija kojom su prožete

zapadne kulture počiva na naglašavanju individualizma, natjecateljskog duha i

uspješnosti. Nasuprot tomu, većina istočnih kultura počiva na usmjerenosti na

zajednicu u kojoj pojedinac živi. Da bi razumjeli utjecaje kultura na strukturu pojma

o sebi, Markus i Kitayama (1994) su razmotrili dva shvaćanja pojma o sebi, koje su

nazvali neovisan (neovisan o socijalnom kontekstu) i međuovisan (povezan sa

socijalnim kontekstom) pojam o sebi, kako bi istaknuli kulturološku određenost

pojma o sebi. Tako, primjerice, neovisan pojam o sebi ima jedinstvenu i stabilnu

strukturu međusobno povezanih elemenata, od kojih su najistaknutiji oni koji

spadaju u privatni pojam o sebi (npr. vlastiti osjećaji i mišljenja), dok međuovisan

pojam o sebi ima vrlo prilagodljivu, promjenjivu i fleksibilnu strukturu, u kojoj su

dijelovi javnog pojma o sebi (npr. status, odnosi s ljudima, uloge u društvu) najviše

naglašeni. Međutim, Wink (1997) upozorava istraživače da pretjerano ne

naglašavaju kulturalne razlike u pojmu o sebi, jer iste mogu oslikavati posljedicu

razlika u specifičnim grupama ispitanika koje su u interakciji s kulturalnim

razlikama, poput religije i spola. Tako, primjerice, čak i unutar zapadne kulture žene

posjeduju više međuovisan pojam o sebi, dok muškarci u većoj mjeri posjeduju

neovisan pojam o sebi.

Uzevši u obzir prethodno navedene nalaze, Robins i sur. (1999) oblikovali su

višerazinski multifacetni model strukture pojma o sebi, unutar kojega se elementi

pojma o sebi razlikuju prema sljedećim razinama: 1) osobni pojam o sebi, koji

obuhvaća vjerovanja pojedinca o samome sebi, uključujući osobine, vrijednosti i

sposobnosti; 2) relacijski (odnosni) pojam o sebi, koji obuhvaća vjerovanja koja

pojedinac ima o sebi u kontekstu intimnih odnosa; 3) socijalni pojam o sebi, koji

obuhvaća vjerovanja koja pojedinci imaju o sebi u kontekstu širih interpersonalnih

odnosa, uključujući društvene uloge i reputaciju; i 4) kolektivni pojam o sebi, koji

15

obuhvaća identitete pojedinaca povezanih s raznim grupama, poput religije,

narodnosti, porijekla i slično. Tako oblikovani model, svojom multifacetnom

strukturom omogućava modeliranje načina na koji pojedinci oblikuju temelj za

samoprocjenu ovisno o razini pojma o sebi koju predstavljaju (od osobnih težnji i

standarda u slučaju osobnog pojma o sebi, do nacionalnog ponosa u slučaju

kolektivnog pojma o sebi), ali omogućava i modeliranje kulturnih razlika koje su

otkrivene u međukulturalnim istraživanjima pojma o sebi (osobni pojam o sebi

naglašeniji je i važniji u individualističkim kulturama, dok je kolektivni pojam o sebi

važniji u kolektivističkim kulturama).

1.3.2. Dinamika i razvoj pojma o sebi

Pojam o sebi, kao što smo u prethodnom dijelu razmotrili, predstavlja

svojevrsni organizirani skup informacija koje pojedinac ima o sebi samome. Nakon

što smo razmotrili na koji je način taj skup informacija organiziran, potrebno je

utvrditi dinamiku tako organiziranog sustava. Drugim riječima, potrebno je utvrditi

koju funkciju ima takav sustav u cjelokupnom psihičkom aparatu čovjeka, je li

stabilan ili promjenjiv tijekom vremena, te kako se (ili što ga) održava (regulira).

Kada govorimo o funkcijama pojma o sebi, israživači se u osnovi slažu da je

moguće govoriti o većem broju različitih funkcija pojma o sebi, ovisno o aspektu s

kojeg se istraživanje pojma o sebi provodi. Ipak, moguće je izdvojiti četiri osnovne

funkacije koje se prožimaju u većini istraživanja funkcija pojma o sebi (Leary i

Tangney, 2003): 1) samoregulacija, koja pojedincu omogućava upravljanje samim

sobom, kroz organizaciju osnovnih, za normalno funkcioniranje pojedinca važnih,

informacija o sebi samome; 2) procesor dostupnih osobno važnih informacija, koja

naglašava selektivnu funkciju pojma o sebi, pri čemu pojam o sebi izdvaja najbitnije

informacije o sebi iz velikog broja informacija o sebi koje prima iz okoline, kako bi

zadovoljio osobne motive točnosti, dosljednosti i pozitivnosti informacija koje osoba

održava o sebi; 3) razumijevanje drugih, budući ono uvelike ovisi o razumijevanju i

analiziranju informacija koje se odnose na nas i na naš odnos s drugima; i 4)

održavanje osobnog i socijalnog identiteta, budući su brojna istraživanja utvrdila da

informacije o sebi nisu informativne ako ne uključuju kontekst socijalnih i

interpersonalnih odnosa. Većina drugih istraživača slaže se s ovakvom podjelom

funkcija pojma o sebi (Robins i sur., 1999).

16

Slično tomu, Epstein (1973) sumirajući rezultate većeg broja istraživanja

navodi sljedeće funkcije koje pojam o sebi ima za svaku osobu: 1) optimizira

ravnotežu ugode/neugode, 2) sistematizira iskustvo na način da ga osoba može

svrsishodno i uspješno koristiti, i 3) uspostavlja i održava samopoštovanje pojedinca.

Kada govorimo o samopoštovanju pojedinca, veliki broj istraživača slaže se da ljudi

imaju potrebu za samopoštovanjem i potrebu održavanja samopoštovanja. Međutim,

ne daju se odgovori na pitanje zašto ljudi imaju takvu potrebu, odnosno kakvu

funkciju samopoštovanje ima ljudskom životu. U tom smislu, Leary (1999) navodi

tri opća objašnjenja potrebe za poštovanjem. Najraširenije i najprihvaćenije

objašnjenje je da ljudi teže samopoštovanju zbog toga što visoko samopoštovanje

povećava pozitivna raspoloženja, povećava otpornost na sres i ostale negativne

emocije, te movećava stupanj prilagodbe pojedinca, za što postoje brojne empirijske

potvrde (Baumeister, 1993; Greenberg i sur., 1992). No, manje je jasno zašto

samopoštovanje proizvodi takve učinke. Drugo objašnjenje uzima u obzir ulogu

visokog samopoštovanja u postizanju ciljeva, jer povećava spremnost i želju ljudi da

teže željenim ciljevima, te da ustraju u svojim nastojanjima i u situacijiama kada

naiđu na prepreke ili zastoje (Bandura, 1977; Kernis, 1995). Također, visoko

samopoštovanje povezano je i s osjećajem kontrole nad vlastitim okruženjem

(Tedeschi i Norman, 1985). Međutim, i ovdje nam preostaje objasniti zašto je

samopoštovanje izrazito povezano s jakim, za osobu povezanim, emocijama (Leary,

1999). Treće objašnjenje polazi od pretpostavke da ljudi teže samopoštovanju zbog

sebe samih, odnosno zbog potrebe održavanja sustava osobnog integriteta i osjećaja

osobne primjerenosti. Međutim, ono ne govori ništa o tome zašto uopće postoji

motiv da se osoba ponaša na način koji povećava samopoštovanje, niti je ovim

pristupom moguće objasniti zašto neki događaji predstavljaju prijetnju osobnom

integritetu, a drugi ne. Kako niti jedno od ovih objašnjenja ne objašnjava dovoljno

jasno i potpuno zašto ljudi općenito imaju potrebu održavati i po mogućnosti

povećati samopoštovanje, Leary (1999) predlaže novo objašnjenje, prema kojemu se

samopoštovanje treba promatrati kao sustav sociometra, koji motri na stupanj

uključenosti pojedinca u društvenu mrežu oko sebe. Tako oblikovan sustav uključen

je u održavanje interpersonalnih odnosa, jer prema ovom objašnjenju kod ljudi

postoji evolucijski oblikovan nagon za održavanjem takvih odnosa, jer su u prošlosti

oni koji su pripadali društvenim grupama imali veću vjerojatnost preživljavanja i

reprodukcije od pojedinaca koji nisu pripadali takvim skupinama (Baumeister i

17

Leary, 1995; Leary, 1999).

Nadalje, kada govorimo o stabilnosti, odnosno promjenjivosti pojma o sebi,

empirijska istraživanja također ne pružaju jednoznačne odgovore. Tako, primjerice,

potvrde o stabilnosti pojma o sebi dolaze iz tradicije kognitivnih istraživanja.

Istraživači u ovom području smatraju da rezultati istraživanja pružaju vrlo jasnu

sliku da su naše zamisli o sebi predočene u pamćenju u organiziranoj, integriranoj i

shematiziranoj formi, kao svojevrsna osobna mentalna reprezentacija koja se ne

razlikuje od drugih mentalnih koncepata, a koji su, kako pokazuju rezultati

istraživanja, prilično stabilni (Markus i Wurf, 1987). U prilog tomu govore i rezultati

pojedinih istraživanja koji ukazuju na to da pojam o sebi aktivno odbacuje ili pruža

otpor informacijama koje su na neki način suprotne našim ranijim informacijama o

sebi, pri čemu ljudi čak i više biraju socijalna okruženja i interakcijske partnere koji

potvrđuju njihov pojam o sebi (Swann i sur., 2003). Ovakav pristup istraživanju

pojma o sebi naziva se još i pristup “životne povijesti“, a istraživanja provedena u

okviru tog pristupa pokazala su brojne empirijske potvrde stabilnosti pojma o sebi

tijekom života (Robins i sur., 1999). Međutim, unatoč činjenici da se istraživači

slažu da je pojam o sebi dobro strukturiran i u određenoj mjeri otporan na promjene,

među njima nema potpunog slaganja po pitanjima kako su te zamisli strukturirane u

pamćenju (Kernis i Goldman, 2003).

Socijalna istraživanja, s druge strane, koja su zasnovana na tradiciji ranije

spominjanog simboličkog interakcionizma, ističu da se pojam o sebi razvija kroz

socijalnu dinamiku. Drugim riječima, pojam o sebi razvija se i oblikuje tijekom

razvoja osobe, kroz socijalnu interakciju s drugim osobama, putem jezika i drugih

simboličkih procesa. Prema tome, pojam o sebi promjenjiv je tijekom vremena, a do

promjena dolazi kroz interakciju sa socijalnom okolinom. Takav pristup istraživanju

pojma o sebi naziva se još i “sistemički“ pristup, u okviru kojeg se pojam o sebi

promatra kao kognitivno-afektivni sustav koji obuhvaća brojne samoregulacijske

motive, te implicitna i eksplicitna uvjerenja i očekivanja (Mischel i Morf, 2003;

Baumeister i Vohs, 2003). Također, prema navedenom pristupu pojam o sebi ne

sadrži samo informacije o tome tko smo i kakvi smo, nego i informacije o drugim

ljudima i o njihovim očekivanjima i reakcijama na naše ponašanje (Niedenthal i

Beike, 1997). Osim navedenog, Kernis i Goldman (2003) ističu da čak i akcije

pojedinca mogu potaknuti varijabilnost elemenata pojma o sebi, ako su provedene u

socijalnom kontekstu. Jedno od objašnjenja ovog fenomena proizlazi iz koncepta

18

procesa samopercepcije (Bem, 1972), prema kojem pokazivanje specifičnog dijela

javnog pojma o sebi može potaknuti stvaranje bihevioralnog dokaza koji navodi

ljude da vide kako ono što čine uistinu predstavlja dio njihove istinske prirode.

Većina kasnijih istraživanja koja su razmatrala pitanja stabilnosti, odnosno

promjenjivosti pojma o sebi, oslanjala su se na prethodno navedene dvije velike

tradicije istraživanja, no ostala su također bez jednoznačnih odgovora.

Uz pitanja stabilnosti i promjenjvosti pojma o sebi, ali i pitanja funkcija

pojma o sebi, povezano je pitanje u kojoj mjeri ljudi u stvaranju i razmatranju

informacija o sebi teže stvarno točnim informacijama, odnosno u kojoj mjeri teže na

neki način iskrivljavati informacije kako bi predodžba o sebi bila poželjna. Ovo

osnovno pitanje, još uvijek je prisutno u kontekstu istraživanja pojma o sebi, ali je

tijekom vremena, i kroz različita istraživanja bilo oblikovano na različite načine.

Tako se, primjerice, u literaturi može pronaći pitanje osobne konzistencije nasuprot

samouzdizanja (self-consistency vs. self-enhancement), ili kao samopotvrđivanje

nasuprot samouzdizanja (self-verification vs. self-enhancement). U suvremenim

istraživanjima to se pitanje ogleda u razmatranju tri glavna motiva u stvaranju pojma

o sebi: 1) motiv točnosti (self-accuracy), 2) motiv konzistencije (self-consistency,

koji se u literaturi može pronaći i kao samopotvrđivanje (self-verification)), i 3)

motiv samouzdizanja (self-enhancement).

Ranije smo naveli da su prijašnja istraživanja pretpostavljala postojanje

jednog pojma o sebi, dok je u kasnijim istraživanjima postalo i više nego jasno da

pojam o sebi obuhvaća čitav spektar informacija iz različitih područja i vremena koje

pojedinac ima o sebi. Pri tom, u određenom trenutku pojedinac ima u svijesti samo

dio informacija o sebi, koji se obično naziva "fenomenaloški pojam o sebi", dok

ostale informacije o sebi trenutno nisu aktivne. Upravo u toj mogućnosti

osvješćivanja samo dijela informacija, treba razumjeti i mogućnost postojanja tri

navedena motiva. Tako, primjerice, ljudi teže imati točne i primjerene informacije o

sebi, vlastitim sposobnostima i odnosima, koje su dijagnostički informativne, bez

obzira kakve one bile, dobre ili loše. Razlozi tomu mogu biti moralne prirode, pri

čemu ljudi teže spoznavanju svoje prave prirode, ili pak razlozi povezani za

učinkovito funkcioniranje, koje, dakako, nije moguće bez poznavanja točnih

informacija (Sedikides, 1993). S druge strane, ljudi teže osobnoj konzistenciji, što

znači da teže informacijama koje će potvrditi pojam o sebi kojeg već imaju o sebi,

neovisno o prirodi (dobroj ili lošoj) tih informacija. U prilog tomu idu i nalazi

19

dobiveni istraživanjima u okviru teorije samopotvrđivanja, koji su pokazali da ljudi

teže prihvaćanju informacija koje potvrđuju postojeći pojam o sebi, a odbacuju

informacije koje su nesukladne s postojećim informacijama u pojmu o sebi (Swann i

sur., 2003). Naposlijetku, brojna istraživanja su pokazala da ljudi odabiru

informacije koje će ući u prilog poželjnijem pojmu o sebi, što je u skladu s motivom

samouzdizanja. Pri tom, ljudi teže poželjnim informacijama o sebi, ali i odbacivanju

nepoželjnih informacija, kako bi održali sustav samovrednovanja, pa makar i po

cijenu točnosti informacija o sebi (Tesser, 2003).

Općenito gledajući, istraživanja pružaju nekonzistentne rezultate o tomu koji

od ovih motiva dominira. Razlog tomu može biti metodologijske prirode. Naime,

ponekad je u istraživanjima teško razlučiti radi li se o motivu samouzdizanja ili

motivu potvrđivanja, posebice u situaciji koja potiče pozitivne aspekte pojma o sebi

(Tesser, 2003; Swann i sur., 2003). Na slične poteškoće istraživači su nailazili i pri

razlučivanju motiva samopotvrđivanja i točnosti (Swann i sur., 1992). Ipak, najveći

broj istraživanja ukazuje na motiv za samouzdizanjem kao najviše prisutan, motiv za

konzistencijom kao drugi, a motiv za točnošću kao najmanje prisutan. Razlozi takvoj

raspodjeli su različiti, iako dominira objašnjenje vezano uz vremensko trajanje

ciljeva koji se žele tim motivima postići, pri čemu motiv za samouzdizanjem služi

zadovoljavanju kratkoročnijih ciljeva, dok motiv za samopotvrđivanjem i motiv za

točnošću služi zadovoljavanju dugoročnijim ciljevima (Sedikides, 1993).

Osim navedenih aspekata stabilnosti, odnosno varijabilnosti pojma o sebi, za

jasno razumijevanje pojma o sebi i njegovih procesa nužno je razmotriti razvoj

pojma o sebi, ne samo u ranoj, već i u odrasloj dobi. Harter (2003) ističe da je

razumijevanje razvoja pojma o sebi u istraživanjima pojma o sebi važno i iz

metodologijskih razloga. Naime, ovisno o dobi ispitanika koji sudjeluju u

istraživanju pojma o sebi, istraživači različito interpretiraju dobivene rezultate, zbog

čega dolaze i do različitih, ponekad i suprotstavljenih, definicija pojma o sebi i

njegovih funkcija. U svom razmatranju razvoja samoreprezentacija tijekom

djetinjstva i adolescencije, autorica razlikuje 6 stadija: 1) u dobi od 2 do 4 godine,

djeca stvaraju vrlo konkretne i često nerealno pozitivne samoreprezentacije; 2) u

dobi od 5 do 7 godina, djeca već mogu stvarati skupove samoreprezentacija koje su

prethodno bile razdvojene, dok opisivanje sebe i drugih u terminima suprotnosti

(npr. “dobar“ nasuprot “loš“) postaje vrlo salijentno; 3) u dobi od 8 do 11 godina,

osnovni napredak u oblikovanju pojma o sebi je u sposobnosti koordiniranja

20

samoreprezentacijama koje su ili diferencirane ili suprotstavljene, ali i u sposobnosti

korištenja informacija dobivenih socijalnom usporedbom u održavanju pojma o sebi;

4) u ranoj adolescenciji (od 12 do 14 godina) osnovni napredak u oblikovanju pojma

o sebi postaje mogućnost apstraktnog mišljenja, a time i formiranja apstraktnih

samoreprezentacija; 5) u srednjoj adolescenciji (od 15 do 16 godina), pojedinci

stječu mogućnost povezivanja međusobno suprotstavljenih samoreprezentacija u

stabilnu sliku o sebi; i 6) u kasnoj adolescenciji (od 16 do 18 godina), pojedinci

počinju u svojim samoopisima formirati apstrakcije višeg reda koje predstavljaju

smislen spoj pojedinačnih apstraktnih samoreprezentacija.

Značajan doprinos razumijevanju stabilnosti odnosno promjenjivosti pojma o

sebi dolazi i iz istraživanja dobnih promjena samopoštovanja (Demo, 1992).

Općenito gledano, u istraživanjima su zabilježena dva pada u razini samopoštovanja:

ulaskom u osnovnu školu, zbog veće dominacije informacija dobivenih socijalnom

usporedbom, te ulaskom u pubertet, ponajprije zbog maturacijskih i kognitivnih

promjena. Međutim, istraživanja samopoštovanja u prelasku iz adolescencije u

odraslu dobu ne pružaju jednoznačne rezultate: dok jedni izvještavaju o porastu

razine samopoštovanja (Mullis i sur., 1992; Roeser i Eccles, 1998), drugi navode da

ne dolazi do promjene u razini samopoštovanja (Chubb i sur., 1997), dok treći, pak,

ističu da u navedenom razdoblju razina samopoštovanja pada (Zimmerman i sur.,

1997). Nešto konzistentnije rezultate pružaju istraživanja samopoštovanja u odrasloj

dobi, gdje ispitanici pokazuju postupan rast samopoštovanja, kao i rast u

zastupljenosti pozitivnih samoreprezentacija (izuzev u kasnoj odrasloj dobi, kada

razina samopoštovanja počinje opadati) (Roberts i Bengtson, 1996).

1.3.3. Izvori pojma o sebi

Naposlijetku, pitanje načina na koji ljudi oblikuju pojam o sebi predstavlja

jedno od temeljnih pitanja kojim se bave istraživači pojma o sebi, posebice u

posljednjih 20-ak godina. Prema nalazima većine istraživanja, nekoliko je osnovnih

izvora iz kojih ljudi prikupljaju, analiziraju i sistematiziraju informacije o sebi.

Neovisno o nazivima koje im pridaju različiti autori, osnovni izvori pojma o sebi su

informacije koje osoba prikuplja sama, neovisno o socijalnom kontekstu, zatim

informacije koje se prikupljaju u ovisnosti o socijalnom kontekstu u kojem se osoba

nalazi, te informacije koje nastaju usporedbom dva prethodno navedena tipa

21

informacija.

Prvi izvor informacija koje osoba koristi u stvaranju pojma o sebi je sama

osoba. Pri tom, osoba može prikupljati informacije o sebi na dva načina: 1)

promatranjem sebe (introspekcijom), odnosno kroz proces tzv. refleksivne svjesnosti

(Baumeister, 1998) koji podrazumijeva svjesnost svojih obilježja kroz razmatranje i

analiziranje sebe, odnosno svojih prošlih i sadašnjih postupaka; i 2) kroz proces

samoopažanja (Bem, 1972), pri čemu pojedinac uči o sebi promatranjem vlastitog

vidljivog ponašanja, i time potkrepljuje svoje stavove, obilježja ličnosti i druge

psihičke atribute. Ovaj izvor informacija temelji se na činjenici da kod ljudi postoji

osobna svjesnost, jer bi bez osobne svjesnosti koncept pojma o sebi postao u cijelosti

besmislen. Ljudi često pribjegavaju ovom tipu informacija o sebi, posebice u

situacijama kada su naše predodžbe o vlastitim obilježjima neodređene, nedostatne

ili dvojbene. Naime, ljudi žele vjerovati da su njihova samopromatranja i

samoopažanja primjerena i da im pružaju točne i istinite informacije o sebi.

Međutim, istraživanja su pokazala da to nije u cijelosti točno (Baumeister, 1998), jer

proces refleksivne svjesnosti često dovodi do selektivne obrade informacija

povezanih s pojmom o sebi (Carver, 2003). U osnovi tih pojava nalaze se ranije

opisani motivi za održavanjem pojma o sebi, poput motiva za samouzdizanjem i

motiva za samopotvrđivanjem.

U skladu s tim, Duval i Wicklund (1972) ističu da su njihove studije pokazale

kako ljudi uvijek teže uskladiti vlastita opažena svojstva sa svojstvima koja

predstavljaju standard u okolini u kojoj žive, pri čemu svaka uočena diskrepanca

između vlastitih svojstava i postojećeg standard dovode do negativnih samoprocjena.

Brojna kasnija istraživanja također su pokazala da se zamisli o sebi u najvećoj mjeri

mijenjaju pod utjecajem socijalnih interakcija (Carver, 2003), o čemu ćemo više

govoriti kasnije.

Drugi izvor informacija koje osoba koristi u stvaranju pojma o sebi, kao što

smo ranije naveli, predstavlja promatranje drugih. Ovaj izvor informacija temelji se

na tradiciji simboličkog interakcionizma, prema kojem socijalna okolina daje

značenje pojedinim osobinama i ponašanju pojedinca, čime predstavlja svojevrsno

zrcalo u kojem osoba može „ogledati“ značenje svojih karakteristika i ponašanja. U

skladu s tim, Mead (1934) uvodi i koncept tzv. „zrcalnog pojma o sebi“ koji u kazuje

na određenost pojma o sebi mišljenjima i pogledima drugih ljudi, za što je ključna

percepcija i uvjerenje osobe o tomu kako ju vide i opažaju drugi (socijalna okolina).

22

Ta se percepcija odvija na automatizirani način, bez dublje kognitivne obrade, čime

je moguće objasniti snažan utjecaj ovih informacija na oblikovanje i održavanje

pojma o sebi. Naime, istraživanja koja su nastojala empirijski provjeriti utjecaj

socijalne okoline na oblikovanje pojma o sebi pokazala su da postoji visoka

korelacija između načina na koji osoba sebe sama opaža i načina na koji je opažaju

drugi (Baumeister, 1998).

Posljednji, zapravo najvažniji od prethodno navedenih izvora informacija

pojma o sebi, predstavlja socijalna usporedba i regulacija, pod čim podrazumjevamo

informacije dobivene međusobnom usporedbom informacija o sebi dobivenih iz dva

prethodno navedena izvora, što može rezultirati promjenama u pojmu o sebi. Ovaj

izvor temelji se na činjenici da nam za donošenje prosudbe o sebi samima treba

referentni okvir ili referentna točka s kojom ćemo se usporediti. Kako nam je

apsolutan standard za usporedbu nedostupan, uspoređujemo se s drugima u našoj

okolini (Baumeister, 1998; Baumeister i Vohs, 2003). Naime, rano socijalno

iskustvo vrlo je važan faktor u razvoju pojma o sebi, ali i u kasnijim socijalnim

interakcijama, jer bogaćenjem socijalnog iskustva osoba uviđa da drugi mogu imati

različita iskustva od nje. Tako, socijalnom usporedbom osoba u sve većoj mjeri

razvija pojam o sebi, motreći na ponašanja drugih, posebice tzv. “značajnih drugih”

iz najbliže socijalne okoline.

Prva teorija koja je sustavno razmotrila pitanje socijalnih usporedbi je teorija

socijalne usporedbe (engl., social comparison theory) (Festinger, 1954), prema kojoj

ljudi, u nedostatku objektivnih standarda usporedbe, imaju neprestanu potrebu

uspoređivati svoja mišljenja i sposobnosti s drugima, kako bi bili sigurni da sami

sebe procjenjuju primjereno i točno. Na taj način dobivene informacije o sebi, osim

što služe kao „građa“ za oblikovanje pojma o sebi, služe i kao pokazatelj relativnog

položaja pojedinca u odnosu na druge, čime utječu na njega i reguliraju njegovo

ponašanje. U skladu s tim, brojna istraživanja (npr. Gergen, 1984; Levin i Levin,

1973; Wood, 1996) pokazala su kako je pojam o sebi neke osobe u većoj mjeri

ovisan o mišljenjima i opažanjima drugih o njoj, nego o objektivnim kriterijima ili

vlastitom mišljenju o sebi. Isto tako, istraživanje Willsove (1980) pokazalo je da

pojedinci čine socijalne usporedbe i iz potrebe za samouzdizanjem (a ne samo u

potrazi za točnim informacijama o sebi), uspoređujući se s pojedincima koje

smatraju lošijima od sebe, s ciljem povećanja vlastite vrijednosti i osjećaja osobnog

zadovoljstva. Slično tomu, Jones (1990) ističe da ljudi koriste socijalne usporedbe

23

primarno radi koristi za sebe, odnosno radi lakšeg određenja vlastite pozicije i

planiranja budućeg ponašanja.

U smjeru istraživanja navedenih fenomena razvile su se kasnije studije o

svjesnosti o sebi (Fenigstein i sur., 1975), samomotrenju (Snyder, 1974), stilovima

samopredstavljanja (Schlenker, 1980), ali i ranije navedene studije privatnog i

javnog aspekta pojma o sebi. Tako, primjerice Tice (1992) ističe kako rezultati

suvremenih istraživanja pokazuju da su promjene u pojmu o sebi u većoj mjeri

rezultat interpersonalnih nego intrapersonalnih procesa. Drugim riječima, javno

ponašanje koje je vidljivo drugima ima veći utjecaj na promjene pojma o sebi nego

privatno ponašanje.

Upravo zbog takve regulativne prirode, pojam o sebi ima izvršnu funkciju u

psihičkom sustavu pojedinca. Baumeister i Vohs (2003) navode nekoliko područja

istraživanja u okviru kojih su razvijeni samoregulacijski modeli pojma koji su naišli

na priličnu empirijsku potvrdu, od kojih valja istaknuti razvojne modele,

kibernetičke modele, modele osobina ličnosti, kognitivne modele, te modele koji

razmatraju odnos pojma o sebi i njegove okoline. Tako, primjerice, Mischel i sur.

(1989) ističu važnost samoregulacije u odagađanju neposrednog zadovoljenja kao

jednog od najintenzivnijih i najistaknutijih poriva u ljudskom organizmu. Slično

tomu, pojedina istraživanja ističu ulogu sustava povratne sprege u samoregulaciji,

posebice u razvoju pojma o sebi kroz smanjenje diskrepance između željenog stanja,

odnosno željenih osobina pojma o sebi i postojećih osobina pojma o sebi (Carver i

Scheier, 1998). Osim navedenog, Povinelli (1998) ističe da se svijest o sebi razvila u

prvom redu poradi planiranja i provođenja kompleksnih pokreta u šumskoj okolini.

Kasnije, kako autor navodi, samoregulativni kapacitet pojma o sebi počeli smo

koristiti poradi regulacije ponašanja, misli i osjećaja u kompleksnoj socijalnoj

okolini.

U skladu s tim, u posljednje se vrijeme, uslijed rasta „popularnosti“

evolucijske psihologije, istraživači zanimaju za utvrđivanje evolucijskih izvora

pojma o sebi, pri čemu se većina istraživača usmjerila na istraživanje pojma o sebi u

životinjskim vrstama, posebice primatima (Wrangham i sur., 1996; Mitchell, 2003).

Suvremena evolucijska istraživanja, međutim, usredotočena su na pitanja

evolucijskih osnova ljudskog pojma o sebi, razlika pojma o sebi ljudi i životinja, kao

i adaptivnih funkcija tako oblikovanog pojma o sebi kod ljudi. Osnovna je postavka

takvih istraživanja počiva u tome pretpostavci da je pojam o sebi produkt procesa

24

evolucije. U tom slučaju znanstvene teorije pojma o sebi trebaju inkorporirati i

evolucijsku perspektivu.

U tom smislu, Sedikides i Skowronski (2003) razmatraju evolucijske aspekte

pojma o sebi karakteristične za ljudsku vrstu, koji su svrstani pod zajedničkim

imenom "simbolički pojam o sebi". Iako neki autori smatraju da je sposobnost

"samokartiranja" odnosno mišljenja i refleksije o sebi jedinstvena ljudska

karakteristika, po kojoj se psihički aparat ljudi i životinja razlikuje, Sedikides i

Skowronski (2003) ističu da je simbolički pojam o sebi dinamički sustav kojeg

karakteriziraju najmanje tri kapaciteta: 1) kapacitet za stvaranje predodžbi, posebice

predodžbi o sebi koje se mogu razlikovati prema stupnju apstrakcije

(konkretne/apstraktne), prema vremenu (prošle/sadašnje/buduće), ili metakognitivnih

predodžbi (mišljenja o tome kako drugi vide naše karalteristike); 2) kapacitet za

izvršne i regulativne funkcije, koji obuhvaća tri skupine motiva: vrednovanje (zaštita

ili uzdizanje vlastitih osobina), učenje (postavljanje točnih predodžbi o sebi), i

homeostaza (traženje informacija o sebi sukladnih postojećima u vlastitom pojmu o

sebi), a koji omogućavaju sustavu pojma o sebi ulogu pokretača, medijatora i

moderatora između misli, osjećaja i ponašanja; i 3) kapacitet za refleksivnost,

odnosno sposobnost razlikovanja (izdvajanja) sebe u kontaktu sa objektima u

okolnom svijetu, koja se manifestira u neprestanoj međuigri izvršnih funkcija i

funkcija za stvaranje predodžbi i omogućava sustavu pojma o sebi da fleksibilno

donosi odluke (npr. o ciljevima koje treba postići u datom trenutku). Tako oblikovan

model simboličkog pojma o sebi, prikladno zahvaća sve bitnije empirijski utvrđene

aspekte funkcioniranja pojma o sebi kod ljudi.

Međutim, postavlja se pitanje zašto se kod ljudi razvio simbolički pojam o

sebi? Ili, koji su pritisci evolucije omogućili simboličkom selfu da se razvije, i

samim time omogućili homo sapiensu da opstane među dvadesetak ljudskih vrsta s

kojima je u prošlosti kohabitirao, a koje su izumrle? Dvije su temeljne pretpostavke

nastanka simboličkog pojma o sebi: pretpostavka ekološkog pritiska i pretpostavka

socijalnog pritiska. Prema pretpostavci ekološkog pritiska, simbolički pojam o sebi

razvio se prema linearnom slijedu (Sedikides i Skowronski, 2003): 1) iz

kompleksnih interakcija između tadašnjih ljudi i okoline, ponajprije u potrazi za

hranom; 2) kao funkcija sposobnosti stvaranja simbola kao odgovor na zahtjeve

okoline; 3) kao produkt osobnog samostvaranja (nastanak samoregulacijskih

funkcija); 4) kao produkt komunikacije među pripadnicima vrste putem mehanizma

25

projiciranja procjene, stvarajući na taj način javni, odnosno socijalni pojam o sebi; i

5) uključuje osjećaje usmjerene prema sebi zasnovane na postignuću (primjerice,

samopoštovanje, ponos, sram). Prema pretpostavci socijalnog pritiska, s druge

strane, simbolički pojam o sebi više je socijalni pojam o sebi, a razvio se prema

linearnom slijedu (Sedikides i Skowronski, 2003): 1) kao rezultat procesa složenih

socijalnih interakcija, posebice potrebe za zauzimanjem perspektiva ili socijalnih

uloga; 2) kroz pojavu jezika; 3) oblikovan kroz dojmove drugih iz socijalne okoline

o tom pojedincu; 4) u službi oblikovanja dojmova (impression management); i 5)

uključuje osjećaje prema sebi zasnovane na povezanosti s drugima (primjerice,

samopoštovanje, krivnja, neugoda). Empirijske potvrde ovih hipoteza trenutno

izostaju, prvenstveno zbog metodoloških problema (npr. samo oblikovanje nacrta

takvog istraživanja, budući je riječ o povijesno vrlo udaljenim događajima (200 i

više tisuća godina) koji su i sami više hipotetski oblikovani nego objektivno

dokazivi). Međutim, suvremene studije koje koriste računalne simulacije mogle bi

polučiti uspjeha u tom smjeru.

Ipak, pojedini istraživači ističu da je teško “otpisati“ pojam o sebi kao

disfunkcionalni nusprodukt evolucije ili pak slučajnost (Buss i Kenrick, 1998).

Naime, čak iako prihvatimo činjenicu da pojam o sebi zadovoljava određene kriterije

adaptivnog nacrta, ne mora nužno predstavljati svojevrsnu adaptaciju u tehničkom

smislu riječi, već može predstavljati egzaptaciju, odnosno svojstvo koje isprva nije

nastalo kao adaptacija za njegovu trenutnu ulogu u organizmu, već je kasnije

“preuzeto“ za obavljanje trenutne funkcije. Međutim, čini se malo vjerojatnim da je

pojam o sebi egzaptacija, stoga što faktori u okolini naših predaka koji su oblikovali

selekcijske pritiske pogodne za razvoj pojma o sebi (primjerice, kompleksne

socijalne interakcije) postoje i u okolini u kojoj živimo danas (Robins i sur., 1999).

1.3.4. Kritika suvremenih teorija samopoimanja

Unatoč golemom napretku u suvremenim istraživanjima ličnosti i

istraživanjima samopoimanja u okvirima psihologije kao znanosti, brojni autori

počinju isticati probleme do kojih je doveo suvremeni, odviše redukcionistički

pristup istraživanju, pa čak i krize koja nije obuhvaćala samo istraživanja ličnosti,

već i znanstvenu psihologiju u cjelini (Bandura, 1999; Kim, 1999). Tako, primjerice,

Carlson (1971) metaanalizom 226 objavljenih radova u dva najistaknutija znanstvena

26

časopisa s područja psihologije ličnosti utvrđuje da su istraživači ličnosti u cijelosti

promijenili dotadašnji smjer u istraživanjima, obrazlažući i proučavajući u najvećoj

mjeri specifične, pojedinačne konstrukte, gubeći iz istraživačkog fokusa osobu kao

integriranu cjelinu. Slično tomu, Fiske (1974) navodi da su dotadašnja istraživanja

ličnosti, s obzirom na svoju raznovrsnost i opseg, došla do granica unutar kojih se

može govoriti o uspješnoj znanstvenoj analizi osobe, pri čemu kao njihovo glavno

obilježje ističe hiperprodukciju nazivlja i konstrukata, bez tomu proporcionalne

akumulacije stvarnog znanja. To je posebice izraženo u istraživanjima pojma o sebi,

gdje autori u pravilu razlikuju pojmove i onda kada to nije posve opravdano niti

empirijski dokazano da je uistinu riječ o različitim konstruktima, ili pak koriste

različite pojmove kao sinonime, iako postoje empirijski dokazi da se radi o različitim

aspektima pojma o sebi, ili čak posve različitim psihologijskim konstruktima.

Kao reakcija na takvo opće nezadovoljstvo psihologa postignućima

znanstvenog pristupa psihologije u pokušajima otkrivanja univerzalnih zakona

ljudskog doživljavanja i ponašanja, javlja se niz alternativnih paradigmatskih okvira

istraživanja psiholoških fenomena, poput kognitivizma, transakcijskog modela

znanosti u socijalnoj psihologiji (Kim, 1999), i sličnih. Tako Pervin (1999) ističe da se

u okviru psihologije ličnosti, devedesetih godina 20. stoljeća javlja zamjetan napredak

u istraživanjima ličnosti u tri važna aspekta: 1) dolazi do pomaka u poimanju modela

osobe, pri čemu istraživači polaze od toga da je osoba aktivna i cilju usmjerena, a ne

pasivna i isključivo refleksivna; 2) dolazi do pojave interakcionističkog pristupa

ličnosti, kojim se nastoji integrirati više sličnih ili različitih teorijskih pristupa, modela

i spoznaja do kojih se došlo, kako unutar psihologije, tako i unutar drugih znastvenih

disciplina (npr. sociologije, biologije, neurologije, sociobiologije, psihobiologije i sl.);

i 3) počinje provedba istraživanja bioloških temelja ličnosti, odnosno istraživanja

fizioloških i neurokemijskih osnova ličnosti. Revelle (1995), osim navedenog, ističe

da za razliku od tradicionalnijih teorija ličnosti, koje imaju uporište u "manje

znanstvenim" načinima prikupljanja podataka, suvremene teorije ličnosti preuzimaju

dosegnutu opću razinu metodologije iz cjelokupne psihologije, usmjeravajući se pri

tom na specifične fenomene ili ponašanja vezana uz ličnost.

Unatoč tomu, razrješenja prethodno navedenih problema čini se još uvijek

dalekim. Stoga se skupina istraživača (primjerice Shoda i sur. (2002), Read i Miller

(2002), Nowak i sur. (2002)) počela zalagati za promjenu paradigmatskog okvira za

istraživanja ličnosti, pa i istraživanja koja se provode i u ostalim granama psihologije,

27

koji bi pružio obuhvatnije rješenje navedene krize. Neki autori, kao što ćemo kasnije

vidjeti, smatraju da je takav paradigmatski okvir moguće oblikovati na teorijama

dinamičkih sustava.

1.4. KRATAK UVOD U TEORIJU SUSTAVA

Prije nego započnemo s razmatranjem primjene koncepata teorija dinamičkih

sustava u psihologiji i istraživanjima ličnosti i pojma o sebi, najprije razmotrimo,

radi lakšeg razumijevanja daljnjeg teksta, neke od osnovnih koncepata teorija

dinamičkih sustava koji bi se mogli naći u daljnjem tekstu.

Prije svega, pojam sustava (sistema) čini se svakom poznat i svatko ima

nekakvu predodžbu o tome što sustav za njega jest, a što nije. U svakodnevnom

govoru riječ sustav ili sistem najčešće su povezane s pojmom reda ili poretka, s

nečim u čemu vlada red ili „sustavnost“, odnosno s nečim što predstavlja

funkcionalnu cjelinu koja se na određeni način razlikuje od svoje okoline i koja u

okolini ima nekakvu ulogu ili svrhu postojanja (Radošević, 2001). Iako takva

definicija možda odražava kolokvijalno poimanje sustava, ona nije naročito

prikladna za praktičnu upotrebu u znanosti.

U matematici pojam sustava nema definiciju, budući je sustav ekvivalentan

pojmu skupa, koji predstavlja temeljni matematički pojam, zbog čega su njegova

svojstva zadana aksiomima. Ipak, imajući u vidu da je svijet sastavljen od

funkcionalnih cjelina, te da količina informacija koju nam može pružiti istraživanje

dijelova nije dovoljna da bismo shvatili i spoznali svojstva cjeline, sredinom 20.

stoljeća skupina znanstvenika razvija opću teoriju sustava – znanstvenu disciplinu

koja se bavi proučavanjem sustava, a koja je proizašla iz potrebe pronalaženja

praktičnih metoda pomoću kojih bi se mogli na znanstveni način analizirati problemi

kod kojih konvencionalne znanstvene metode, razvijene u drugim znanstvenim

domenama, ne pružaju zadovoljavajuće rezultate (Radošević, 2001; Abraham, u

tisku). Iz tog vremena datiraju i prve znanstvene definicije sustava. Tako, primjerice,

jedan od najistaknutijih istraživača i teoretičara sustava, Bertalanffy (1968), definira

sustav kao skupinu elemenata u međusobnom i uzajamnom djelovanju na koje se

sistemski zakoni mogu primijeniti. Slično tomu, Klaus i Liebscher (1974, prema

Radošević, 2001) definiraju sustav kao cjelinu bilo kakvih objekata, između kojih

postoje međuodnosi.

28

Općenito gledajući, sustav možemo definirati kao skup pojava s određenim

ustrojstvom ili organizacijom koji obavlja određenu funkciju, odnosno ima nekakvu

svrhu postojanja. To znači da sustavom možemo smatrati sve ono što s određenog

gledišta sadrži tri osnovne značajke (Ashby, 1957; Radošević, 2001): (1) elemente,

koji predstavljaju konkretne ili apstraktne dijelove sustava koji utječu na njegovu

formu i dinamiku, neovisno o tomu je li njihov utjecaj „koristan“ ili „štetan“

(možemo ih definirati i kao sustave niže razine ili reda, op.a.); (2) strukturu, koja

predstavlja skup svih veza i odnosa među elementima sustava; i (3) funkciju, koja

predstavlja svrhu, odnosno ulogu sustava u okolini.

Treba napomenuti da navedene odrednice sustava, izuzev strukture, same po

sebi ne predstavljaju nužne uvjete da bismo nešto definirali kao sustav. Naime,

sustav prestaje biti sustavom jedino u slučaju razaranja njegove strukture. Drugim

riječima, ako neki element sustava postane disfunkcionalan ili u potpunosti uništen,

sustav prestaje obavljati prvobitnu funkciju, ali zadržava strukturu, jer su veze među

(preostalim) elementima sačuvane. S druge strane, funkcija je vrlo fleksibilna

značajka sustava, jer, kao što smo već rekli, gubitkom funkcije sustav i dalje ostaje

sustavom. Funkcija je, naime, dio interpretacije (promatrača), odnosno određena

vezama sustava s njegovom okolinom, i nije nužna za određenje nečega sustavom.

Sustave možemo razvrstati prema njihovim obilježjima na razne načine:

prema stupnju apstrakcije, složenosti, ponašanju, određenosti, odnosno samostalnosti

(ovisnosti o okolini) sustava (Abraham, u tisku; Radošević, 2001). Za potrebe ovoga

rada, detaljnije ćemo razmotriti sustave prema njihovom ponašanju, s posebnim

naglaskom na dinamičke sustave.

Pod ponašanjem sustava podrazumijevaju se promjene koje se događaju u

sustavu uslijed procesa koji se odvijaju u njemu, odnosno između pojedinih

elemenata sustava (Radošević, 2001). Prema tom kriteriju sustave možemo podijeliti

na statičke i dinamičke. Statički sustavi su sustavi unutar kojih ne dolazi do

promjena uslijed nekakvih unutrašnjih uzroka. Drugim riječima, statički sustavi su

sustavi koji ne pokazuju nikakvo ponašanje u funkciji vremena (Radošević, 2001).

Dinamički sustavi, s druge strane, predstavljaju sustave čija skupina funkcija

(zakonitosti, odnosno matematičkih opisa sustava, op.a.) određuju način na koji se

njihove varijable mijenjaju u funkciji vremena (Clayton, 1997), odnosno sustavi čija

ponašanja (stanja) u određenoj vremenskoj točki ovise o njihovim stanjima u

prethodnim vremenskim točkama (Elman i sur., 1996). Time su određene promjene

29

unutar samog sustava nastale kao posljedica unutrašnjih faktora. Jednostavnije

rečeno, dinamički sustav je skup međusobno povezanih elemenata koji prolaze kroz

određenu promjenu (Vallacher i Nowak, 1997). Upravo ta sposobnost sustava da

evoluira, mijenja se, odnosno pokazuje određeno ponašanje, predstavlja osnovno

obilježje svih dinamičkih sustava – intrinzičnu dinamiku. Međutim, da bismo bolje

razumjeli prirodu intrinzične dinamike, odnosno procesa koji leže u osnovi

ponašanja sustava, potrebno je pobliže odrediti nekoliko temeljnih dinamičkih

koncepata.

Kao što smo ranije napomenuli, u svakom dinamičkom sustavu, vrijednosti

varijabli, odnosno funkcija koje opisuju ponašanje tog sustava, u određenoj

vremenskoj točki, neposredno ovise o njihovim vrijednostima u prethodnoj

vremenskoj točki. Na taj način, određena varijabla, funkcija, odnosno ponašanje

dinamičkog sustava može se promatrati i kao uzrok i kao posljedica „sebe samog“.

Takav sustav povratne sprege ne odgovara klasičnom modelu uzročno-posljedičnih

veza koji pretpostavlja jednosmjerne, linearne odnose između uzroka i posljedice, ili

standardnoj podjeli varijabli na zavisne i nezavisne (Clayton, 1997; Vallacher i

Nowak, 1997; Nowak i sur., 2002). Dinamički se sustavi, stoga, opisuju skupom

dinamičkih varijabli, čije odnose, a samim time i ponašanje i promjene sustava u

cjelini, definiramo matematičkim jednadžbama (funkcijama).

Svaki opis dinamičkog sustava sadrži skup dinamičkih varijabli (x), koje se

nazivaju još i parametri reda, a čije se vrijednosti mijenjaju u vremenu, i jedan ili

više kontrolnih parametara (r) koji određuju utjecaje na dinamičke varijable, a

samim time i na ponašanje sustava u cjelini (Nowak i sur., 2002). Parametri reda

omogućavaju opisivanje ponašanja sustava u cjelini, na osnovi obrazaca koje

ponašanje tog sustava pokazuje. Upravo ti obrasci oslikavaju promjene vrijednosti

samih parametara reda. Jednostavnije rečeno, parametri reda predstavljaju ključne,

„globalne“ varijable (njihova „preslika“ u konvencionalnoj metodologiji bile bi

latentne varijable) kojima se može opisati ponašanje sustava u cjelini, i koje mogu u

opisu modela ponašanja sustava „zamijeniti“ sve ostale (manifestne) varijable i

nesustavne utjecaje (kojih u psihološkim modelima uvijek ima popriličan broj).

Zbog toga je osnovni korak u konstrukciji preciznih i kvalitetnih teorija i istraživanja

u okvirima teorija dinamičkih sustava (posebice u postavljanju hipoteza), iznalaženje

adekvatnih parametara reda koji opisuju ponašanje sustava u cjelini (Vallacher i

Nowak, 1997). Kontrolne parametre, s druge strane, možemo definirati kao

30

pokazatelje vanjskih utjecaja na ponašanje sustava. Iz istih je razloga, kao i za

parametre reda, iznalaženje adekvatnih kontrolnih parametara ključni korak u

razumijevanju proučavanog sustava (Vallacher i Nowak, 1997; Nowak i sur., 2002).

Kako sustav evoluira i mijenja se uslijed utjecaja unutarnjih faktora

(intrinzične dinamike parametara reda), ali i utjecaja vanjskih faktora (kontrolnih

parametara), tako njegovo ponašanje poprima određene obrasce i osobine. Kada je u

ponašanju sustava moguće pouzdano identificirati određeni obrazac ponašanja, fokus

istraživačke pažnje u istraživanjima koja se provode u okviru teorija dinamičkih

sustava, pomiče se s pojedinačnih promjena koje sačinjavaju obrazac, na sam

obrazac promjena, koji na taj način postaje osnovna jedinica analize sustava. Budući

da upravo identifikacija obrazaca predstavlja osnovu za razumijevanje ponašanja

dinamičkih sustava, posljednjih godina razvijene su brojne matematičko-statističke

metode koje mogu poslužiti toj svrsi; primjerice, Fourierova analiza, specifično

oblikovani modeli analize vremenskih serija (Vallacher i Nowak, 1997), kinetička

logika (Thomas, 1979, prema Kupper i Hoffmann, 1995), Grassberger-Procaccia

algoritam (Grassberger i Procaccia, 1986), rekonstrukcija atraktora analizom glavnih

komponenata (Guastello i Bock, 2001), modeliranje nelinearnim diferencijalnim

jednadžbama (Gottman i sur., 2002), i slične, o kojima ćemo kasnije detaljnije

govoriti.

Osim navedenih analitičkih postupaka, obrasce ponašanja moguće je

analizirati i na temelju grafičkog prikaza ponašanja sustava u n-dimenzionalnom

prostoru, tzv. faznom prostoru (Clayton, 1997). U faznom prostoru, svaka točka

predstavlja sjecište (intersekciju) pojedinih vrijednosti dinamičkih varijabli koje

definiraju dimenzije faznog prostora. Drugim riječima, svaka točka faznog prostora

predstavlja opis stanja (ponašanja) sustava u cjelini, u određenoj vremenskoj točki.

Prema tome, promjene stanja, odnosno ponašanja sustava tijekom određenog

vremena ocrtavaju krivulju u faznom prostoru, koja se u matematici naziva

trajektorija (ili fazna krivulja, odnosno fazni portret, op.a.). Općenito, oblikovanje

faznog prostora i određivanje trajektorija ponašanja sustava u vremenu predstavlja

osnovni korak u razumijevanju mehanizama odgovornih za ponašanje sustava

(Vallacher i Nowak, 1997).

Ovdje je bitno istaknuti razliku između linearnih i nelinearnih dinamičkih

sustava, posebice zbog karakteristike nelinearnih sustava da u okviru manjih pomaka

vrijednosti dinamičkih varijabli kojima je njihovo ponašanje opisano, mogu pokazati

31

drastične promjene u ponašanju. Upravo je ta karakteristika nelinearnih dinamičkih

sustava privukla pažnju psihologa, jer je pružila mogućnost da na relativno

jednostavan način (sa svega nekoliko dinamičkih jednadžbi) opišu i objasne vrlo

složene pojave (poput ličnosti) (Kincanon i Powel, 1995; Abraham, u tisku).

Jednostavno rečeno, za razliku od linearnih sustava unutar kojih je promjena

vrijednosti jedne dinamičke varijable proporcionalna promjeni vrijednosti druge

varijable, što čini njihov međusobni odnos linearnim, kod nelinearnih dinamičkih

sustava promjene vrijednosti jedne dinamičke varijable mogu dovesti do dramatičnih

promjena u vrijednostima drugih varijabli, što čini njihov odnos nelinearnim

(Clayton, 1997; Radošević, 2001; Vallacher i sur., 2002). Zbog tog efekta

nelinearnosti, promatranje promjena vrijednosti samo jedne varijable može biti

dovoljno da nam omogući donošenje postavki o strukturi promatranog sustava

(Grassberger i Procaccia, 1986).

Matematički gledano, ponašanje većine nelinearnih dinamičkih sustava

moguće je opisati logističkom jednadžbom (Clayton, 1997):

ƒ(x)n+1 = rxn(1-xn), n = 1, 2, 3...

gdje x označava početnu vrijednost parametra reda, r vrijednost kontrolnog

parametra, a n broj iteracija, odnosno jedinicu vremena. Logistička jednadžba već je

duže vrijeme u središtu istraživačkog fokusa znanstvenika koji se bave

proučavanjem i primjenom dinamičkih sustava u istraživanjima u okviru različitih

znanstvenih disciplina, jer se u brojnim studijama pokazalo da navedena funkcija

(jednadžba), uslijed promjena vrijednosti dinamičkih varijabli, pokazuje različite

ishode (rezultate), koji se u terminima faznog prostora definiraju tzv. atraktorima.

Atraktori su (skupovi) vrijednosti nekog faznog prostora prema kojima teži

ponašanje (promjena) sustava u određenom vremenu (Clayton, 1997; Vallacher i

Nowak, 1997). Osim atraktora, koji „privlače“ ponašanje sustava, postoje i repelori

koji predstavljaju ona područja faznog prostora u kojima ponašanje sustava miruje

ako su početna vrijednost parametra reda i vrijednost repelora jednake, ili se kreće

od tih vrijednosti, ako su početne vrijednosti parametra reda i vrijednosti repelora

razlikuju1. S obzirom na činjenicu da je u faznim prostorima ponašanja nelinearnih

1 Ipak, suvremeniji autori ističu da takvo razlikovanje točaka u sustavu na atraktore i

32

dinamičkih sustava moguće pronaći više takvih točaka, razlikujemo više obrazaca

ponašanja takvih sustava, koje grubo možemo podijeliti u tri skupine (Elman i sur.,

1996; Clayton, 1997; Vallacher i Nowak, 1997): (1) sustav fiksnih atraktora, (2)

sustav periodičkih ili kvazi-periodičkih atraktora, i (3) kaotični sustav.

Sustav fiksnih atraktora je sustav čije ponašanje teži prema jedinstvenoj točki

(vrijednosti) faznog prostora, odnosno jedinstvenom atraktoru, neovisno o početnim

vrijednostima parapetara reda. Drugim riječima, sustav fiksnih atraktora je sustav

koji teži „smirenju“, zbog čega vremenom takav sustav postaje statički (Elman i sur.

1996).

Sustav periodičkih ili kvazi-periodičkih atraktora, s druge strane, je sustav

čije se ponašanje ciklički ponavlja unutar određenog skupa zadanih vrijednosti u

faznom prostoru (Vallacher i Nowak, 1997), odnosno čije je ponašanje u faznom

prostoru moguće opisati faznom krivuljom kružnog oblika (Elman i sur., 1996). Ako

ponašanje takvog sustava pokušamo opisati logističkom jednadžbom, granične će

vrijednosti funkcije biti određene početnim vrijednostima parametra reda, dok će

broj različitih perioda ovisiti o vrijednosti kontrolnih parametara (Vallacher i

Nowak, 1997). Naime, promjenama vrijednosti kontrolnog parametra (r) dolazi do

udvostručavanja perioda, odnosno tzv. bifurkacije, na čemu se zapravo i temelji

razlikovanje nelinearnih dinamičkih sustava prema broju atraktora (osobinama

ponašanja). U skladu s tim, ako opisujemo ponašanje sustava logističkom

jednadžbom, sustavi čije se vrijednosti kontrolnog parametra kreću od 0 do 3

pripadaju skupini sustava s fiksnim atraktorima, sustavi čije se vrijednosti

kontrolnog parametra kreću od 3 do 3.57 skupini sustava s periodičkim ili kvazi-

periodičkim atraktorima, a sustavi s vrijednostima kontrolnog parametra većim od

3.57, skupini kaotičnih sustava (Clayton, 1997), neovisno o vrijednostima njihovih

parametara reda.

Da bismo neki dinamički sustav proglasili kaotičnim, moraju biti zadovoljena

dva uvjeta (Clayton, 1997; Radošević, 2001): (1) sustav mora biti nelinearan; i (2)

ponašanje takvog sustava mora biti osjetljivo na početne uvjete, odnosno početne

vrijednosti parametara reda (matematički gledano, to je nužan i dovoljan uvjet da

bismo neki sustav proglasili kaotičnim, op.a.). Drugim riječima, temeljna osobina repelorenijenužnapaseuvećiniradovazaobjevrstetočakaufaznomprostorukoristipojam„atraktor“,op.a.

33

kaotičnih sustava leži u obrascima ponašanja takvog sustava koja će u određenom

vremenu (situaciji i kontekstu) biti slična, ali nikada potpuno identična formi

ponašanja tog sustava u drugim situacijama. To su kaotične osobine sustava koje se

javljaju uz gotovo svaku pojavu koja se pokorava nekoj osnovnoj zakonitosti

(Barton, 1992; Radošević, 2001).

Grafički prikaz ponašanja kaotičnih sustava, odnosno fazni portret kaotičnog

sustava, naziva se fraktal. Fraktale možemo definirati kao skupove točaka ili krivulja

u faznom prostoru, koje nastaju na osnovi iteracija matematičkih jednadžbi ili

funkcija (primjerice, logističkih jednadžbi s vrijednostima kontrolnih parametara

većim od 3.57) (Radošević, 2001), a karakterizira ih (1) multidimenzionalnost, pri

čemu broj dimenzija ne pripada skupu cijelih brojeva2, i (2) svojstvo samosličnosti,

odnosno pojava da se osnovni grafički obrazac ponavlja u svim dijelovima fraktala

(Heiby, 1995).

Iako se na prvi pogled nekima može činiti besmislenim istraživati kaotične

sustave, jer se često opisuju kao vrsta reda bez periodičnosti, istraživačima se oni

čine izazovnima, ponajprije zbog, s jedne strane, paradoksalnog odnosa

kompleksnosti i nepredvidljivosti ponašanja koje takvi sustavi pokazuju i, s druge

strane, jednostavnosti i reda kojim se njihovo ponašanje može opisati (Sardar i

Abrams, 2001; Gleick, 1987). Stoga, nimalo ne čudi činjenica da je teorija kaosa

našla svoju primjenu u različitim znanostima, pa tako i različitim područjima

psihologije: teorija odlučivanja (Richards, 1990), ponašanje birača na izborima

(Meyer, 2000), funkcioniranje središnjeg živčanog sustava (King, 1991), socijalna

psihologija (Nowak i Vallacher, 1998), i slično.

1.5. SISTEMSKI PRISTUP U PSIHOLOGIJI

Primjena znanstvenih spoznaja i načela iz područja opće teorije sustava i

teorije dinamičkih sustava psihologiji nije strana (Kincanon i Powel, 1995;

Guastello, 1997). Dok se opća teorija sustava uglavnom "zadržala" na specifičnim

područjima psihologije, posebice na području psihoterapijskog rada s obiteljima

(Čiček, 1996), teorija dinamičkih sustava našla je primjenu u istraživanjima širokog

spektra problema u različitim granama psihologije (Abraham, u tisku; Kincanon i 2 Otuda potječe i naziv fraktal, zbog toga što broj dimenzija na osnovi kojih se mogu opisati nije cijeli broj, već je „okrnjen“, op.a.

34

Powel, 1995).

Ono što čini teorije sustava adekvatnima za oblikovanje sveobuhvatnog

koherentnog paradigmatskog okvira za istraživanje kako psiholoških fenomena, tako

i fenomena u okviru drugih znanosti, jest, prije svega njihova „paradigmatska

nepristranost“. Ono što se pod tim pojmom misli jest činjenica da teorije sustava čine

idealno polazno mjesto svakog multidisciplinarnog (multiteorijskog) pristupa, jer

obuhvaćaju onaj dio ljudskog informacijskog potencijala, odnosno ljudskoga znanja

o svijetu, koji ne pripada niti jednoj specifičnoj znanstvenoj disciplini ili paradigmi –

tzv. „ničiju zemlju“ (Radošević, 2001; Abraham, u tisku). Nadalje, psihološki

fenomeni - mišljenje, osjećaji i ponašanje - po svojoj su prirodi dinamički i

kompleksni, zbog čega njihovo istraživanje predstavlja velik izazov za tradicionalnu

metodologiju, iz dva osnovna razloga: (1) psihološki procesi u velikoj su mjeri

uvjetovani samom interakcijom unutarnjih faktora (elemenata pojedinog psihičkog

sustava), koji imaju veliki utjecaj na ponašanje, ali su kao takvi teško dostupni

empirijskoj provjeri i ne mogu se objektivno proučavati u okvirima tradicionalne

metodologije; i (2) kompleksnost promatranog problema najčešće rezultira

kompleksnošću objašnjenja dobivenih u tradicionalnim istraživanjima (Vallacher i

Nowak, 1997; Vallacher i sur., 2002). Nasuprot tomu, teorije dinamičkih sustava,

posebice njezine nelinearne „varijante“, predstavljaju prikladan paradigmatski sustav

za proučavanje psiholoških fenomena i konstrukata na različitim razinama

deskripcije (psihološke realnosti). Unutar tako oblikovanog paradigmatskog okvira

moguće je u istraživanjima obuhvatiti globalne značajke psiholoških sustava

(primjerice, složene obrasce ponašanja pojedinca koji proizlaze iz međudjelovanja

pojedinih elemenata njegove ličnosti kao sustava), pružiti jednostavna objašnjenja

kompleksnih fenomena (primjerice, ono što se pokazalo u istraživanjima jest da vrlo

kompleksna dinamika ponašanja sustava može nastati na osnovi međudjelovanja

svega dvije varijable), te proučiti i objasniti vremenski zavisne odnose između

vanjskih utjecaja (okoline) i unutarnje dinamike sustava (međudjelovanje različitih

elemenata određenog psihičkog sustava) u stvaranju ponašanja sustava u cjelini

(Vallacher i sur., 2002). Stoga teorija dinamičkih sustava, odnosno njezina

specifična načela, bivaju u sve većoj mjeri uključena u istraživanja širokog spektra

psiholoških fenomena, kako u vidu teorijskih (metaforičkih), tako i metodoloških

(tehničkih) primjena.

Guastello (2000) navodi tri široka područja primjene teorija (nelinearnih)

35

dinamičkih sustava u psihologiji: (1) kognitivna znanost, s posebnim naglaskom na

istražavanja razvojnih aspekata; (2) socijalna i organizacijska psihologija, s

naglaskom na istraživanja socijalne spoznaje, međuljudske privlačnosti, te

kreativnog rješavanja problema, odnosno grupne dinamike u organizacijama; i (3)

psihologija ličnosti i klinička psihologija, uključujući prvenstveno istraživanja u

okvirima psihoanalitičkog i humanističkog pristupa, te istraživanja razvoja

psihopatoloških pojava i dinamike psihoterapijskih tretmana.

Općenito gledajući, u okvirima kognitivne znanosti, posebice u opisivanju

kognitivnog razvoja, prednost teorije dinamičkih sustava leži u tome što dozvoljava

široku primjenu dinamičkih načela na različitim razinama deskripcije, odnosno

psihološke realnosti (van Geert, 1998), uključuje mogućnosti nazadovanja u

normalnom tijeku razvoja (suprotno tomu, prema općeprihvaćenom Wernerovom

ontogenetičkom načelu razvoj predstavlja napredak (Elman i sur., 1996)), te

omogućava i dinamičko definiranje okoline u kojoj se razvoj odvija. Pri tom je

osnovni cilj ovako opisanih razvojnih modela odrediti temeljna načela kognitivnog

razvoja (van Geert, 2000), od kojih valja istaknuti načelo samoorganizacije koje se

odnosi na sveukupni obrazac ponašanja sustava koji proizlazi iz načina povezanosti

njegovih komponenata, a koje je potvrđeno brojnim istraživanjima kognitivnog

razvoja, već i u istraživanjima pojedinih konstrukata u drugim područjima razvojne

psihologije (van Geert, 1998; van Gelder, u tisku; Thelen i Smith, 1994).

Dijelom kao izravna reakcija na krizu u socijalnoj psihologiji (Kim, 1999),

krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća javlja se inicijativa skupine autora za

formiranjem znanstvene meta-teorije u okviru socijalne psihologije, tzv. dinamičke

socijalne psihologije (Waters i sur., 1996; Vallacher i Nowak, 1997; Vallacher i sur.,

2002), čiji su ciljevi: (1) razriješiti implicitan „ustupak“ (trade-off) između

znanstvenog uvida i metodoloških zahtjeva (kriterija) u sociopsihološkim

istraživanjima; i (2) pružiti adekvatnu heuristiku za oblikovanje teorija i hipoteza. Na

taj bi se način, s jedne strane, oblikovao relativno koherentan teorijski okvir unutar

fragmentiranog znanstvenog polja socijalne psihologije, što bi, s druge strane,

omogućilo integriranje socijalne psihologije kao teorijski koherentne cjeline u druga

područja psihologije i znanosti u cjelini (Vallacher i Nowak, 1997). U skladu s tim,

Waters i sur. (1996) u svom radu daju pregled osnovnih koncepata teorije

dinamičkih sustava – svojstvo samoorganizacije, teorija katastrofe i sl. – i analiziraju

njihovu primjenu u modeliranju sociopsiholoških fenomena.

36

Nadalje, Guastello (2000) ističe dva osnovna područja istraživanja socijalne

psihologije unutar kojih je ostvarena uspješna primjena koncepata teorije dinamičkih

sustava: socijalna spoznaja i međuljudska privlačnost. Tako, primjerice, Latane i

Nowak (1994)3, temeljem analize uvjeta socijalnog utjecaja pod kojima dolazi do

različitih oblika izražavanja i promjene stavova, postavljaju konceptualni model

stavova u okviru teorije katastrofe, integrirajući na taj način dosadašnje poglede na

prirodu stavova: kategorijalni i dimenzionalni pristup. Suprotno tomu, neki autori

analiziraju prirodu stavova u terminima atraktora (Eiser, 1997), ili u terminima šire

strukturalno-dinamičke analize teorija kognitivne konzistencije (Simon i Holyoak,

2002; Yariv, 2002). U istraživanjima dinamike interpersonalnih interakcija, različiti

autori polaze od analize primjene određenih metoda i načela teorije dinamičkih

sustava u modeliranju interpersonalnih odnosa (Wojcik i sur., 2001), preko analize

dinamičkih modela različitih vrsti interpersonalnih odnosa (od prijateljstva, intimnih

odnosa, do braka) (Tesser i Achee, 1994; Gottman i sur., 2002), do oblikovanja

okvira za istraživanje nelinearnih modela samoorganizirajuće dinamike obiteljskih

odnosa i njihovih imlikacija na razvoj modela obiteljske psihoterapije (Pincus,

2001). Osim navedenog, Vallacher i Nowak (1997) ističu primjenu koncepata i

metoda teorije dinamičkih sustava, posebice tzv. metode staničnih automata (cellular

automata, engl.) u istraživanjima oblikovanja javnog mnijenja i modela socijalnih

promjena i tranzicija.

Različiti dinamički modeli formirani u sociopsihologijskim istraživanjima,

posebice istraživanjima grupne dinamike i interpersonalnih odnosa, rezultirala su

primjenama teorijskih i metodoloških načela teorija dinamičkih sustava u

istraživanja ponašanja u organizacijama (Guastello, 2000), pri čemu je istraživački

fokus stavljen na istraživanja modela motivacije u organizacijama i menadžmenta

(Thietart i Forgues, 1995), koordinacije rada u grupama (Guastello i Guastello,

1998), te aspekata upravljanja organizacijama (Guastello, 1997). S druge strane,

proučavanje ponašanja ljudi u organizacijama, dovelo je do formiranja određenih

matematičko-statističkih metoda analize podataka u okvirima matematičke

psihologije (Thietart i Forgues, 1995). Tako Guastello (2001) u istraživanju

motivacijskog „flow-a“ u hijerarhijskim organizacijama razvija poseban oblik

3 Znatno opsežniju studiju stavova u okviru teorije katastrofe, s posebnim naglaskom na razvojnu dinamiku stavova proveli su van der Maas i sur. (2003), oslanjajući se na spoznaje dobivene istraživanjem Latanea i Nowaka (1994).

37

analize glavnih komponenata prilagođen obradi vremenskih serija, odnosno matrica

podataka dobivenih dinamičkim nelinearnim regresijskim modeliranjem.

Osim ranije navedenih primjena načela teorija dinamičkih sustava u kliničkoj

psihologiji, posebice psihoanalitičkim teorijama i terapijskim modelima (Miller,

1999; Iwakabe, 1999), odnosno modelima psihološkog savjetovanja (Caple, 1985), u

novije vrijeme dolazi do formiranja različitih dinamičkih modela razvoja psihičkih

poremećaja poput manično-depresivnog poremećaja (Johnson i Nowak, 2002), ili

shizofrenije (Kupper i Hoffmann, 1995; Guastello, 2000). Kupper i Hoffman (1995),

primjerice, polazeći od ekološkog modela psihoza, koji uključuje modeliranje

utjecaja obiteljske dinamike i poslovnog stresa na egzacerbaciju psihotičnih

simptoma kod ispitanika, metodom kinetičke logike4 razvijaju nekoliko uobičajenih

„scenarija“ razvoja kroničnih oblika psihoza. Na osnovi dobivenih rezultata, autori

ističu osnovne smjernice budućih terapijskih intervencija, ovisno o specifičnostima

pojedinih oblika kroničnih psihoza.

1.5.1. Problemi u primjeni teorija dinamičkih sustava u psihologiji

Da bismo uopće mogli adekvatno evaluirati doprinos teorija dinamičkih

sustava u psihologiji trebamo razmotriti dosadašnja istraživanja u odnosu na dva

temeljna uvjeta: (1) jesu li u psihologijskim istraživanjima provedenim u okvirima

teorija dinamičkih sustava na valjan način korišteni koncepti i načela teorija

dinamičkih sustava?, i (2) ako je prvi uvjet ispunjen, predstavljaju li spoznaje

dobivene takvim istraživanjima značajan doprinos razumijevanju predmeta

istraživanja, u ovom slučaju ličnosti, koji ne bi bio moguć primjenom

konvencionalne metodologije i dosadašnjih konceptualizacija?

U tom smislu, Kincanon i Powel (1995) upozoravaju da psiholozi u

istraživanjima često krivo upotrebljavaju koncepte i metode teorija dinamičkih

sustava (posebice teorije kaosa), što proizlazi iz nerazumijevanja osnovnih načela na

kojima su navedene teorije zasnovane. Autori napominju da navedene pogreške

mogu biti na tehničkoj (metodološkoj), ali i na metaforičkoj (teorijskoj) razini. Na

tehničkoj razini najčešće su pogreške vezane uz shvaćanje koncepta osjetljivosti

kaotičnih sustava na početne uvjete (što ovisi o preciznosti mjerenja, i nije podložno 4 Kinetička logika predstavlja metodu kvalitativne analize dinamičkih sustava, koja se temelji na osnovnim načelima Boolove algebre (Thomas, 1979).

38

kontroli, kao što neki istraživači misle), te predvidljivosti ponašanja sustava

(kaotični sustavi nisu nepredvidivi i nekontrolabilni, kao što se u laičkoj literaturi

često naglašava). Slično tomu, u psihologijskim istraživanjima česte su i pogreške u

metaforičkim primjenama, odnosno teorijskim shvaćanjima prethodno navedenih

načela dinamičkih sustava. Naime, uvjeti za adekvatnu primjenu koncepata teorije

dinamičkih sustava u psihologiji, prije svega su (1) adekvatna primjena osnovnih

teorijskih načela teorije dinamičkih sustava koja (2) treba predstavljati značajni

doprinos razumijevanju proučavanog fenomena, koji ne bi bio moguć primjenom

tradicionalne metodologije, što često u psihologijskim istraživanjima nije slučaj

(Kincanon i Powel, 1995). Naposlijetku, autori naglašavaju da je adekvatna primjena

metoda i teorijskih načela teorije dinamičkih sustava, nužna za normalan razvoj

znanstvenih spoznaja na osnovi budućih istraživanja; iako je ideja o primjeni teorije

dinamičkih sustava u psihologiji relativno nova, u svrhu zadovoljavanja prvog

uvjeta, istraživači bi se trebali usmjeriti prema temeljitijem i detaljnijem

upoznavanju s konceptima teorija dinamičkih sustava.

S druge strane, postavlja se pitanje spoznajnog doprinosa do kojeg bi trebalo

doći primjenom navedenih načela i koncepata u psihologijskim istraživanjima. Ayers

(1997), ali i drugi autori poput spomenutih Kincannon i Powel (1995), ističu nekoliko

nedostataka teorija dinamičkih sustava (s naglaskom na teoriju kaosa), kao i

poteškoća primjene temeljnih načela i koncepata tih teorija u psihologiji. Prije svega,

čini se da teorije dinamičkih sustava nisu posve uređeno područje, tako da postoje

brojni nazivi koji naizgled upućuju na istu stvar: teorija kaosa (eng. chaos theory),

teorija kompleksnosti (eng. complexity theory), teorija dinamičkih sustava (eng.

dynamic systems theory), nelinearna dinamika (eng. nonlinear dynamics) i slično.

Nadalje, praktična upotrebljivost koncepata teorija dinamičkih sustava za sada

je orgraničena na fiziološke podatke (područje neuroznanosti i psihofiziologije), ali i

na mjere vremena reakcije (kognitivna psihologija) zbog potrebe velike preciznosti

mjerenja. Stoga, u okvirima psihologije većinom prevladavaju metaforičke primjene

koncepata teorija dinamičkih sustava, ponajviše u vidu analogija psiholoških procesa

s procesima koji se zbivaju u fizičkim prirodnim sustavima (poput vremenskih

promjena, biljnih i životinjskih sustava, ljudskog organizma i sl.). No, postavlja se

pitanje je li primjena zakonitosti fizičkih sustava na psihičke sustave moguća i

opravdana. A ako uzmemo u obzir i to da je teorijama dinamičkih sustava moguće

matematičkim putem opisati ponašanje sustava, postavlja se pitanje je li moguće tim

39

teorijama i objasniti njegovo ponašanje, povrh jednostavnog „uklapanja“ već dobro

utvrđenih i objašnjenih činjenica u novu paradigmu. Ili, pak, takav potez krije

mogućnosti koje trenutno nismo u stanju uočiti i predvidjeti?

Međutim, najveći problem primjene teorija dinamičkih sustava u

psihologijskim istraživanjima počiva na njihovu „srazu“ s tradicionalnom

znanstvenom (eksperimentalnom) paradigmom. Naime, izolacija i manipulacija

varijablama, kao i replikacija rezultata i predviđanje, načela koja predstavljaju

„kamen–temeljac“ tradicionalne eksperimentalne paradigme, prema teorijama

dinamičkih sustava (posebice teoriji kaosa), počivaju na pogrešnim pretpostavkama.

Primjerice, ponašanje dinamičkih sustava (bilo kojeg sustava u psihičkom aparatu

čovjeka) uvelike ovisi o početnim uvjetima, tim više kako sustav postaje kaotičniji.

To onemogućava bilo kakvo predviđanje njegova ponašanja (pogotovo dugoročno),

ali i replikaciju rezultata, jer isti sustav u naizgled istim uvjetima može manifestirati

radikalno drukčije ponašanje. Isto tako, izoliranje varijabli, prema tradicionalnoj

znanstvenoj paradigmi, izdvaja jednostavne dijelove sustava. Tako uređeni sustav

pokazuje jednostavno ponašanje kojim je moguće jednostavno manipulirati i izvoditi

valjane zaključke. Međutim, prema teorijama dinamičkih sustava, proučavanje dijela

sustava izdvojenoga iz cjeline, ponajprije zbog prethodno navedene ovisnosti o

početnim uvjetima, neće pružiti realne informacije o ponašanju sustava u cjelini.

Ipak, Ayers (1997) ističe da tradicionalnu paradigmu i paradigmu teorija

dinamičkih sustava nije nužno, pa čak ni korisno, suprotstavljati, već ih je potrebno

integrirati, kako bi se dobio jasniji i potpuniji uvid u istraživane koncepte. U svrhu

toga, ubuduće valja djelovati u dva smjera: (1) oblikovanje sveobuhvatnoga

(meta)teorijskog okvira unutar kojeg bi se provodila psihologijska istraživanja, a koji

bi omogućio razrješenja brojnih konceptualnih nedorečenosti i proturječnosti unutar

postojećih teorija i modela (u konkretnom slučaju, modela pojma o sebi), odnosno

pomicanje istraživačkog fokusa s površinskih značajki na „sile“ koje leže u osnovi

strukture i dinamike promatranog psihičkog sustava; i (2) oblikovanje metodološkog

okvira kojim bi se usmjeravala takva istraživanja, pod čime podrazumijevamo

formiranje adekvatnih istraživačkih strategija (nacrta istraživanja) koje su u skladu s

konceptima i načelima teorija dinamičkih sustava, razvoj adekvatnih i preciznih

mjernih instrumenata (operacionalizacija) koji obuhvaćaju ne samo strukturu, već i

dinamiku promatranog psihičkog sustava, i razvoj analitičkih postupaka kojima bi

bilo moguće adekvatno analizirati dinamičke podatke dobivene u takvim

40

istraživanjima, koji bi bili logički (i intuitivno) „dostupni“ većini istraživača na

području istraživanja psihičkih fenomena. Naposlijetku, u tom su smjeru već

načinjeni određeni koraci, posebice u oblikovanju strategija istraživanja (npr. Elliot i

Kiel, 2004; Granic i Hollenstein, 2003), te oblikovanju matematičko-statističkih

postupaka za analizu dobivenih podataka (npr. Grassberger i Procaccia, 1983;

Guastelo i Bock, 2001; Fraley i Roberts, 2005), premda i ovdje postoji relativno

malen broj radova i empirijskih istraživanja.

1.6. SISTEMSKI PRISTUP U ISTRAŽIVANJIMA LIČNOSTI

Danas, kao i u vrijeme nastanka psihologije ličnosti kao zasebne psihologijske

discipline, mogu se u istraživanjima s velikim stupnjem sigurnosti prepoznati dva

pristupa koji su od samog početka dominirali: (1) pristup proučavanja individualnih

razlika i/ili dimenzija po kojima se ljudi međusobno razlikuju, i (2) pristup

proučavanja pojedinca, odnosno njegove osobe, kao jedinstvene, integrirane cjeline i

detaljnije razmaranje pojedinih podcjelina.

Ljudi se međusobno razlikuju po pitanju određenih obilježja ličnosti, to je

više nego jasno. Ono na što svako istraživanje individualnih razlika pokušava

odgovoriti je kako i zašto se razlikuju. U tom kontekstu, istraživanja individualnih

razlika u osnovi su zaokupljena s tri široka pitanja: (1) razvojem adekvatne

deskriptivne taksonomije razlika među ljudima (što je djelomično uspjelo

formiranjem Velikih Pet), (2) predviđanjem razlika i sličnosti među pojedincima na

osnovi razlika u istraživanoj situaciji, i (3) provjeravanjem i testiranjem različitih

teorijskih objašnjenja strukture i dinamike individualnih razlika (Revelle, 1995).

S druge strane, stavljanjem naglaska na pojedinca, psihologija ličnosti bi

trebala prihvatiti činjenicu da osoba nije kombinacija većeg broja dimenzija

individualnih razlika, već prije „dinamički procesor“ informacija s jedinstvenim

kognitivnim, afektivnim i bihevioralnim karakteristikama (Revelle, 1995). Ako je

tomu tako, s čime se slaže i veliki broj istraživača, onda bi se psihologija ličnosti

trebala baviti pojedincem i jedinstvenom kombinacijom njegovih obilježja, pri čemu

je pitanje osobne koherencije (ustrojstva) jedno od najvažnijih. Prema Cervone i

Shoda (1999) pitanje osobne koherencije podrazumijeva tri povezana pitanja: (1)

pitanje povezanosti između odvojivih psiholoških procesa koji funkcioniraju kao

integrirani sustav, (2) koherentnost vanjskih psihičkih reakcija (ljudi tijekom

41

vremena pokazuju sklopove reakcija koji su međusobno usklađeni), i (3) oblici

fenomenološkog iskustva (npr. poimanje i shvaćanje sebe). Upravo uvažavanjem

ovdje navedenih zahtjeva psihologija ličnosti bi uistinu proučavala osobu kao

pojedinca, a ne populaciju što je slučaj s individualnim razlikama.

Ipak, čini se da istraživanja ličnosti, s obzirom na postavljena teorijska i

praktična pitanja i zahtjeve, u postojećim paradigmatskim okvirima ne bi polučila

značajnije spoznajne pomake u smjeru sveobuhvatnijeg razumijevanja fenomena

ličnosti. Naime, iako ličnost predstavlja konstrukt koji plijeni pažnju istraživača,

kako u okviru psihologije, tako i u okviru drugih znanosti, još uvijek postoje brojne

proturječnosti oko određenja prirode i strukture ličnosti. Ako tomu dodamo i

činjenicu da postoji, čak i na razini paradigmi, veliki broj različitih modela i mjera

ličnosti, ne čudi činjenica da i danas u području istraživanja ličnosti, u okviru

relativno male količine znanstveno prikupljenog znanja postoji poprilična količina

konceptualnog kaosa. Stoga je, u svjetlu suvremenih istraživanja ličnosti, potrebno

formirati integrativni paradigmatski okvir unutar kojeg bi se mogla organizirati

sveobuhvatnija istraživanja ličnosti, a rezultati takvih istraživanja preciznije i

potpunije interpretirati.

Najadekvatnije polazno mjesto za formiranje takvog okvira, čini se,

predstavljaju pokušaji sažimanja postojećih teorijskih spoznaja o ličnosti, odnosno

modela ličnosti. Drugim riječima, ako pretpostavimo da svaki model i teorija

ukazuje na specifičan aspekt ličnosti, razumno je utvrditi da je upravo sažimanjem i

integracijom spoznaja unutar empirijski ili apriorno oblikovanog koherentnog

paradigmatskog okvira, moguće povezati dosadašnje spoznaje (ali postaviti i temelj

za buduće), i time razriješiti proturječnosti vezane uz prirodu i strukturu ličnosti u

okvirima ranijih modela i teorija ličnosti. To bi dovelo do pomicanja istraživačkog

fokusa s površinskih karakteristika na ono što leži u osnovi promatranih fenomena

ličnosti.

Međutim, postavlja se pitanje u kojoj mjeri su navedena teorijska sažimanja

postojećih modela ličnosti uopće moguća? Do sada su već razvijeni neki modeli i

teorije koji pretendiraju postati sveobuhvatne teorije ličnosti, čime ujedno

predstavljaju i moguće paradigmatske okvire u koje bi se mogli „uklopiti“ postojeći

modeli i teorije ličnosti; to su, prije svega, s aspekta individualnih razlika,

peterofaktorski model ličnosti, koji nastoji formirati taksonomiju univerzalnih

obilježja i dimenzija ličnosti koje imaju svoju biološku, evolucijsku, psihološku i

42

socijalnu pozadinu (Wiggins, 1996), te, s aspekta pojedinca i njegove osobe, model

kognitivno-afektivnog sustava ličnosti, koji uz teorije pojma o sebi i koncept osobnih

ciljeva predstavlja temeljni model za istraživanje osobne koherencije okvir koji bi

integrirao i ona znanja i koncepti koji gore navedenim teorijama i modelima ličnosti

nisu obuhvaćeni (Mayer, 1998). Jedan od mogućih paradigmatskih okvira za

istraživanja ličnosti, koji ne proizlazi iz postojećih psihologijskih teorija i modela,

već se temelji na teorijama kompleksnosti (opća teorija sustava, teorija dinamičkih

sustava, teorija kaosa i druge). Preciznije rečeno, u skladu s prethodno iznesenim

postavkama, neki autori tvrde da postoji mogućnost da se takav paradigmatski okvir

utemelji na načelima teorije dinamičkih sustava, čime bi se formirala osnova za

definiranje i proučavanje strukture, prirode i funkcije ličnosti, odnosno njezinih

dinamičkih osobina, te kontrolnih, upravljačkih i razvojnih mehanizama.

1.6.1. Ličnost kao sustav

U svom razmatranju problema s kojima se susreću istraživači u području

psihologije ličnosti, Mayer (1998) ističe da području psihologije ličnosti nedostaje

jedinstven sveobuhvatni paradigmatski okvir, što ga čini neorganiziranim i „slabim“.

Stoga predlaže formiranje paradigmatskog okvira zasnovanog na načelima

sustavskog pogleda na svijet. Naime, iako su koncepti teorije sustava vrlo jasno

definirani, njihova interpretabilnost vrlo je široka, što ih čini primjenjivima u

širokom području različitih znanstvenih disciplina.

Nadalje, Mayer (1998) navodi da gotovo svi osnovni pravci u psihologiji

ličnosti, na određeni način predstavljaju teorije sustava. Tako, primjerice,

psihodinamska teorija objašnjava dijelove sustava ličnosti i konflikte među njima,

osobinske teorije opisuju dimenzije sustava ličnosti i njihovu aktivnost (aktivitet),

socijalno-kognitivne teorije opisuju obradu informacija sustava ličnosti o socijalnom

svijetu, a humanističke teorije dinamiku rasta sustava ličnosti. Na osnovi

navedenoga, autor predlaže formiranje sustavskog okvira za istraživanje ličnosti, i

ističe 4 osnovna područja organizacije takvog okvira: (1) identifikacija (određenje),

podrazumijeva određenje ličnosti definiranjem susjednih sustava, ili nad-sustava i

pod-sustava (npr. biološki temelji, obitelj), strukturalnu analizu ličnosti (odnosi se na

odnose između dijelova ličnosti i drugih sustava s kojima ličnost stupa u kontakt), i

prostorno-vremensku organizaciju sustava ličnosti (unutarnje-vanjsko u odnosu na

43

ličnost, molarno-molekularno u odnosu na razine sustava, odnosno na biološko i

socijalno u ličnosti, i organizmičko-konstruirano u odnosu na porijeklo pojedinih

elemenata i procesa u ličnosti); (2) komponente sustava ličnosti (npr. pamćenje,

pojam o sebi, emocije), što ujedno obuhvaća i funkcionalna načela („smisao“ ličnosti

kao cjeline), odnosno dinamiku komponenata ličnosti kao sustava (određenje klasa

komponenata ličnosti), i tipologiju komponenata (određenje nezavisnih

komponenata ličnosti koje imaju snažan utjecaj na ličnost u cjelini); (3) organizacija

komponenata sustava ličnosti, što podrazumjeva dinamičku organizaciju

komponenata ličnosti (odnosi među njima), a uključuje dinamička načela (opisuju

interakciju komponenata ličnosti među sobom, i sa drugim sustavima „izvan“

ličnosti), transakcijsku dinamiku sustava (definira ju dinamika klasa komponenata

ličnosti), te dinamičku tipologiju (podrazumijeva osnovne tipove ličnosti prema

osobinama svih navedenih dinamičkih procesa ličnosti); i (4) razvoj komponenata

ličnosti i njihove organizacije (pod ovim autor podrazumijeva motivaciju, emocije,

kogniciju, odnose pojedinac-situacija i pojedinac-grupa), što uključuje određivanje

razvojnih načela (odnosno utvrđivanje zakonitosti razvoja ličnosti tijekom vremena),

progresije razvoja ličnosti (određivanje razvojnih promjena komponenata sustava

ličnosti u cjelini tijekom osnovnih životnih razdoblja), te maturacijsku tipologiju

(određuje maturacijske razlike pojedinih podsustava ličnosti, i njihov utjecaj na

određenje tipologije ličnosti). Naposlijetku, Mayer (1998) ističe da ovako oblikovan

okvir za istraživanja ličnosti pruža mogućnost obuhvatnijeg povezivanja dosadašnjih

modela i istraživanja unutar psihologije ličnosti, te pruža jedinstvanu perspektivu za

proučavanje, objašnjavanje i vrednovanje cjelokupnog sustava ličnosti.

Slično tomu, u svojoj analizi pristupa teorija dinamičkih sustava u

istraživanjima ličnosti, Pervin (2001) ističe tri temeljna koncepta koja valja

razmotriti u odnosu na njihovu povezanost s funkcioniranjem ličnosti: dinamika,

sustav i razine. U razmatranju dinamike i sustava, autor polazi od činjenice da su se,

iako su se kroz povijest neprestano „provlačili“ kroz modele ličnosti, koncepti

dinamike i sustava tijekom vremena postupno izgubili. Kao razlog tomu ističe

nestanak koncepta motiva (ciljeva), do kojeg je došlo uslijed odbacivanja koncepata

nagona, pojave i „propasti“ biheviorizma, i tomu posljedične pojave kognitivne

revolucije. Sve većim naglašavanjem dinamičkog sustavskog pristupa u

istraživanjima ličnosti, prema kojem je osoba aktivna, a ne reaktivna, autor

najavljuje dolazak ponovnog razmatranja koncepta motiva u istraživanjima ličnosti,

44

pri čemu kognitivni faktori u tom slučaju služe samo kao okvir za regulaciju afekata

i oblikovanja ciljeva temeljenih na motivima. Pri tom je potrebno razmotriti odnose

između motiva i sustava ličnosti u cjelini. U svezi s tim, Pervin naglašava tri

osnovna načela sustava koja valja uzeti u obzir u razmatranju prethodno navedenog

problema: (1) multideterminizam, što znači da svaka kompleksna aktivnost (poput

ličnosti u cjelini) uključuje i određena je međuigrom različitih odrednica, u slučaju

ličnosti, motiva i ciljeva; (2) ekvipotencijalnost, koja sugerira da se iz iste polazne

točke mogu razviti različiti ishodi, odnosno, u terminima ličnosti, da isti ciljevi i

motivi mogu rezultirati različitim ponašanjem pojedinca ovisno o situacijskom

kontekstu; i (3) ekvifinalnost, koja označava koncept suprotan ekvipotencijalnosti,

odnosno pojavu da određena aktivnost može biti izraz različitih motiva i ciljeva.

Slično tomu, ako uzmemo u obzir prethodno navedena načela sustava, različite

biološke varijable (prvenstveno geni) mogu rezultirati pojavom različitih fenotipskih

obilježja.

Naposlijetku, u razmatranju koncepta razina, Pervin (2001) naglašava dva

aspekta koja valja razmotriti u budućim istraživanjima ličnosti provedenim u okviru

teorija dinamičkih sustava. Prvo, dosadašnja istraživanja ličnosti, neovisno o

teorijskim konceptima kojima se bave (motivi, pojam o sebi, osobine i sl.), ukazuju

na hijerarhijsku strukturu ličnosti, koju treba razmotriti unutar koherentnog

teorijskog okvira. Drugo, postoji rastući interes istraživača u proučavanju odnosa

bioloških (neurofizioloških i neurokemijskih) i genetičkih korelata ličnosti, pri čemu

sustavski koncepti mogu biti primijenjeni u istraživanjima povezanosti navedenih

koncepata na različitim razinama deskripcije (npr. postoje li sličnosti u strukturi i

funkciji određenih neurokemijskih i neurofizioloških procesa, i procesa ličnosti).

Uzevši prethodno navedeno u obzir, Pervin ističe da budućnost istraživanja ličnosti

leži upravo u oblikovanju takvog holističko-interakcionističkog paradigmatskog

okvira, koji bi trebao omogućiti obuhvatnije proučavanje dinamike ličnosti, nego što

to omogućavaju konvencionalniji pristupi.

Dok Mayer (1998) i Pervin (2001) naglašavaju primjenu teorije dinamičkih

sustava u istraživanjima ličnosti na metaforičkoj, odnosno opće metodološkoj razini,

postavljajući smjernice za oblikovanje integrativnog/eklektičkog paradigmatskog

okvira unutar kojeg bi trebalo uklopiti dosadašnje koncepte i spoznaje o strukturi,

dinamici, razvoju i prirodi ličnosti, neki autori (npr. Shoda i sur., 2002; Read i

Miller, 2002; Vallacher i sur., 2002b; Nowak i sur, 2000, 2002; Delignieres i sur.,

45

2004; Mischel, 2004) idu dalje, primjenjujući ne samo metaforički, već i tehnički,

koncepte teorija dinamičkih sustava na ličnost kao dinamički sustav, odnosno

njezine pojedine aspekte. Drugim riječima, navedeni autori pretpostavljaju da je

ličnost uistinu dinamički sustav na koji se mogu primijeniti zakonitosti koje vladaju

u sustavima, i čija se struktura, dinamika i razvoj mogu opisati na temelju osnovnih

koncepata teorija dinamičkih sustava (npr. atraktori, bifurkacije, samoorganizacija,

logističke jednadžbe i sl.). Na taj način, moguće je i teorijskim modelom, i

metodama istraživanja, obuhvatiti one aspekte ličnosti, koji su u okvirima

konvencionalne metodologije bili često zanemarivani ili nedostupni istraživanju

(Vallacher i sur., 2002).

1.7. DINAMIČKE TEORIJE LIČNOSTI

Pregledom do sada provedenih istraživanja ličnosti u okvirima teorija

dinamičkih sustava, možemo razlikovati tri osnovna smjera istraživanja, ako

uzmemo u obzir upotrijebljene koncepte i metode za opisivanje i istraživanje

ličnosti, a koji se dijelom preklapaju: (1) istraživanja „virtualnih ličnosti“, odnosno

simulacija konekcionističkih modela ličnosti (Shoda i sur., 2002; Read i Miller,

2002); (2) istraživanja stabilnosti ličnosti na osnovi intrapersonalne i interpersonalne

dinamike (Nowak i sur., 2002; Shoda i sur., 2002); i (3) istraživanja pojma o sebi

kao dinamičkog koncepta (Vallacher i sur., 2002b, Delignieres i sur., 2004), koja

čine i najveći broj istraživanja ličnosti u okvirima teorija dinamičkih sustava, pa

ćemo ih stoga opisati u zasebnom poglavlju. Budući je navedena podjela načinjena

na osnovi relativno malog broja istraživanja provedenih u ovom području, istu treba

uzeti s rezervom.

1.7.1. „Virtualne ličnosti“ i stabilnost ličnosti

Iako su isprva bile primjenjivane u modeliranju kognitivnih funkcija poput

pamćenja, percepcije i sličnih (Ashcraft, 1998; Reisberg, 2001), neuralne mreže

danas se primjenjuju u brojnim područjima, ne samo psihologije, već i drugih

znanosti. U istraživanjima ličnosti, posebice s aspekta teorija dinamičkih sustava,

neuralne mreže predstavljaju prikladno sučelje za modeliranje procesa ličnosti,

ponajprije zbog svoje strukture, koja obuhvaća tri osnovne komponente: (1)

46

arhitekturu, odnosno strukturu međusobno povezanih „čvorova“, koji u slučaju

modeliranja procesa ličnosti predstavljaju pojedine elemente ličnosti (osobine,

motive, i slično); (2) pravilo učenja, koje predstavlja načelo prema kojem se

mijenjaju odnosi (u prvom redu snaga veze) između „čvorova“, odnosno elemenata

ličnosti; i (3) funkciju aktivacije, koja određuje načela prema kojima se aktivacija

„čvorova“ preko njihovih veza širi kroz čitavu mrežu, odnosno sustav ličnosti (npr.

specifična aktivacija nekog cilja i s njim povezanih elemenata ličnosti) (O'Reilly i

Munakata, 2000). Zbog prethodno navedenih osobina, neuralne mreže pokazale su se

kao posebno prikladno sučelje i za modeliranje stabilnosti ličnosti.

Read i Miller (2002) su, u skladu s navedenim načelima neuralnih mreža,

oblikovali konekcionistički model ličnosti koji obuhvaća većinu važnijih aspekata

dosadašnjih modela ličnosti. Oslanjajući se, prije svega, na istraživanja

temperamenta, strukture ličnosti, i motivacije i emocija, autori su uspjeli oblikovati

model (simulaciju) neuralne mreže, koja pod određenim uvjetima pokazuje neke od

osnovnih osobina ličnosti, poput ekstraverzije, neuroticizma i savjesnosti. Model

neuralne mreže kao sustava ličnosti, navedeni autori su oblikovali na temelju četiri

osnovna podsustava: dva cilju usmjerena podsustava (podsustav privlačenja prema

cilju i podsustav odbijanja od cilja), te podsustava formiranja ponašanja (akcije) i

podsustava aktivacije/inhibicije, čija je funkcija reguliranje prethodno navedenih

cilju usmjerenih podsustava i podsustava oblikovanja ponašanja. Kada se tako

oblikovana neuralna mreža, odnosno sustav ličnosti aktivira, ugađanjem njezinih

parametara (intrinzične dinamike) i mijenjanjem osobina okoline, odnosno

ugađanjem pravila učenja i funkcija aktivacije veza unutar sustava ličnosti i veza

elemenata sustava ličnosti i elemenata okoline, dolazi do pojave određenih viših

struktura ličnosti, u konkretnom slučaju osobina ličnosti. Isto tako, simulacije koje

su autori proveli na prethodno opisanom modelu ličnosti, pokazale su da su osobine

proizišle iz dinamike sustava stabilne i konzistentne tijekom vremena, što je u skladu

kako s osobinskim teorijama ličnosti, tako i s načelima teorija dinamičkih sustava.

Naime, pokazalo se da u različitim sustavima, u određenim okolnostima, dolazi do

samoorganizacije sustava nižeg reda, tako da se iz takve organizacije i dinamike

razvijaju strukture višeg reda (Read i Miller, 2002). Na taj je način moguće opisati i

objasniti kako na osnovi jednostavnih procesa ličnosti mogu nastati „globalni“

procesi poput osobina, životnih planova, motiva i slično.

Shoda i sur. (2002), s druge strane, konstruiraju konekcionistički model

47

Mischelovog kognitivno-afektivnog sustava ličnosti (CAPS), kako bi ispitali

karakteristike sustava ličnosti koje nastaju u različitim intrapersonalnim i

interpersonalnim kontekstima. U svojoj su studiji najprije identificirali određene

atraktore koji nastaju kada mreža (sustav ličnosti) djeluje u izolaciji, a zatim u

odnosu sa drugom mrežom koja predstavlja okolinu, odnosno drugi sustav ličnosti,

čineći na taj način odnosnu dijadu. Rezultati simulacija pokazali su da atraktori

predstavljaju svojevrsne uvjete ponašanja u određenim situacijama (odnosima među

„čvorovima“ mreža sustava ličnosti), prema načelu „AKO je sustav izložen situaciji

X, ONDA njegovo ponašanje teži atraktoru Y“; na taj su način identificirali skupinu

atraktora koji proizlaze iz intrapersonalne dinamike ličnosti. Međutim, kada se

sustav ličnosti stavi u odnos s drugim sustavom ličnosti (okolinom), dolazi do pojave

drukčijih atraktora, koji se nisu pojavili u intrapersonalnoj simulaciji. To nam

sugerira da misli, osjećaji i ponašanje koje određena osoba doživljava i pokazuje, ne

nastaju na temelju ličnosti izolirane od okolnog svijeta, već nastaju prije kao funkcija

interpersonalnog sustava kojeg je pojedinac dio. Drugim riječima, ličnost kakva nam

se pokazuje i kakvu u konačnici vidimo i istražujemo postoji jedino u odnosu prema

drugim ličnostima (okolini), što predstavlja ideju koja već desetljećima postoji u

psihologiji (Evans III, 1996). Također, ovi nalazi, kako Shoda i sur. (2002) ističu,

trebali bi u budućnosti dovesti do naglašavanja fokusa istraživanja s

intrapersonalnog na interpersonalni aspekt razvoja ličnosti, odnosno utvrđivanja

razlike između maturacijskog dijela (intrapersonalni aspekt) i razvojnog dijela

(interpersonalni aspekt) u istraživanjima cjelokupnog razvoja ličnosti.

Slično tomu, Nowak i sur. (2002), u svom istraživanju stabilnosti ličnosti,

primjenom načela i matematičkih modela teorije nelinearnih dinamičkih sustava,

nastoje utvrditi načine na koje ljudi razvijaju stabilne i koherentne kvalitete ličnosti.

Autori polaze od pretpostavke da stabilne dispozicije dijelom proizlaze iz socijalnih

interakcija, pri čemu pojedinci nastoje međusobno uskladiti (sinkronizirati) vlastito

ponašanje. Ako se, u okviru tog procesa, određena razina ili tip ponašanja zadrži

tijekom duljeg vremenskog razdoblja, tada prelazi u formu stabilnog parametra

kompleksnog kognitivno-afektivnog sustava ličnosti pojedinca. Takav stabilni

parametar ličnosti predstavlja dio strukturu ličnosti koji oblikuje različite specifične

obrasce ponašanja. Na osnovi dobivenih rezultata matematičkog modeliranja

dinamičkih jednadžbi na taj način oblikovanog sustava ličnosti, moguće je postaviti

slijedeća uopćavanja: (1) dinamički sustav ličnosti posjeduje nekoliko stabilnih

48

ekvilibrija koji podržavaju međusobno proturječne oblike ponašanja u različitim

kontekstima, što upućuje na to da se koherentnost i stabilnost ličnosti pokazuje u

okvirima stabilnih obrazaca ponašanja, odnosno njegovih promjena, i (2) ponašanje

koje pokazuje tako oblikovan dinamički sustav ličnosti organizirano je u obrasce koji

su idiosinkratični, što rezultira postavkom da koherentnost i stabilnost ličnosti

postoji samo na razini pojedinca (Nowak i sur., 2002).

1.8. POJAM O SEBI KAO DINAMIČKI SUSTAV

Prema većini autora, pojam o sebi predstavlja sustav multifacetne i

hijerarhijski organizirane strukture, koji se sastoji od skupa kognitivnih, konativnih i

afektivnih elemenata, odnosno predodžbi koje pojedinac ima o sebi (slika, shema i

prototipa), a koje se razlikuju prema važnosti koju im pojedinac pridaje, kao i prema

stabilnosti, odnosno promjenjivosti (Greenwald i Pratkanis, 1984; Markus i Wurf,

1987). Ipak, dosadašnja istraživanja nisu uspjela zahvatiti specifične mehanizme koji

dovode do takve organizacije. Isto tako, iako je jasno na koji način pojam o sebi

omogućava organizaciju (integraciju) ostalih struktura psihičkog sustava pojedinca,

dosadašnja istraživanja nisu uspjela utvrditi koji mehanizmi omogućavaju

organizaciju i integraciju samog sustava pojma o sebi. Neki autori ulogu organizacije

pojma o sebi daju tzv. homunculusu, odnosno „beskonačnom“ broju struktura

hijerarhijski višeg reda, koje organiziraju hijerarhijski neposredno niže strukture

(Vallacher, 1980). Međutim, osnovni problem takvog objašnjenja počiva upravo na

„beskonačnosti“ broja takvih struktura, jer se uvijek može postaviti pitanje što

organizira strukturu najvišeg reda, ako uopće takva struktura u tom slučaju i postoji.

Ipak, razmatranja prirode i strukture pojma o sebi u okvirima teorija

dinamičkih sustava, pokazala su da rješenje tog problema počiva na konceptu

samoregulacije, pojave čije je postojanje utvrđeno i u drugim prethodno navedenim

psihičkim sustavima. Naime, Nowak i Vallacher (1998) ističu da su simulacije

dinamičkih aspekata pojma o sebi provedene prema načelima teorija dinamičkih

sustava pokazale da je pojam o sebi sličan grupi autonomnih pojedinaca u interakciji

koja se odvija prema određenim zakonitostima, zbog čega ga je moguće promatrati i

kao složeni dinamički sustav. Pri tom, međudjelovanje pojedinih elemenata takvog

sustava uzrokuje pojavljivanje brojnih viših struktura pojma o sebi, poput

samopoštovanja, a koje ne mogu biti svedene na strukturu nižih elemenata sustava

49

pojma o sebi (predodžbi). Na taj način, pojam o sebi postiže organizaciju i

integraciju elemenata koja, prije svega, pruža pojedincu osjećaj vlastitoga „ja“, i

omogućava mu učinkovito djelovanje u okolini.

Međutim, važno je naglasiti da su navedena istraživanja, ali i istraživanja

drugih sustava čovjekova psihičkog aparata, pokazala da određeni sustav rijetko

kada postiže potpunu integraciju elemenata, već prije integraciju specifičnih faceta,

odnosno podskupova elemenata, koji se razlikuju prema određenim

karakteristikama. Nowak i sur. (2000) navode dva osnovna razloga zašto je tomu

tako: 1) unutar sustava postoje brojni konfliktni zahtjevi za integracijom, pri čemu su

neki elementi pojma o sebi pod utjecajem evaluacijski međusobno suprotstavljenih

signala drugih elemenata; primjerice, jedan element pojma o sebi u različitim

situacijama može se ocijeniti kao pozitivan ali i kao negativan, što se pokazalo u

većini simulacija mrežnih modela; i 2) pojedini elementi sustava pojma o sebi

ponekad tijekom određenog vremena mogu biti u interakciji samo s ogrničenim

brojem „susjednih“ elemenata; time je njihov utjecaj na sustav u cjelini ograničen,

što rezultira nastankom lokalnih integriranih struktura – primjerice, povezivanje

elemenata iste valencije u jedinstvenu strukturu - a ne potpunom integracijom na

razini cjelokupnog sustava pojma o sebi, što se uglavnom pokazalo u simulacijskim

modelima pojma o sebi provedenih na simulacijskoj arhitekturi staničnih automata

(engl. cellular automata). Ovdje je bitno napomenuti da su nalazi dobiveni na

različitim simulacijskim modelima i arhitekturama u skladu s većinom suvremenih

teorija i istraživanja pojma o sebi (Nowak i Vallacher, 1998).

Isto tako, pojava ranije navedene djelomične, lokalne integracije elemenata

pojma o sebi, objašnjava i brojne fenomene vezane uz koncept pojma o sebi, ali i

srodne koncepte, primjerice, održavanje razine samopoštovanja, selektivnost

pamćenja i percepcije, kognitivnu disonancu, i slično. Naime, pojedina su

istraživanja pokazala da je sigurnost pojedinca u posjedovanje karakteristika

pojedinih elemenata pojma o sebi znatno veća ako su ti elementi organizirani

(integrirani) u cjelinu, nego ako postoje nezavisno jedni od drugih, što rezultira

većom otpornošću pojma o sebi na nekonzistentne informacije s postojećim

informacijama u pojmu o sebi s kojima se pojedinac susreće u okolini (Vallacher i

Wegner, 1987; Eagly i Chaiken, 1993). No, postavlja se pitanje što predstavlja

osnovu takve organizacije pojma o sebi?

Procjenjivanje (evaluacija) sebe samoga, odnosno stabilnost takve procjene

50

predstavlja, prema istraživanjima pojma o sebi provedenim u okvirima teorija

dinamičkih sustava, vjerojatno najvažniju globalnu dimenziju pojma o sebi, zbog

čega ne čudi činjenica da upravo evaluativna koherencija, odnosno stupanj u kojem

pojedinačni elementi nekog sustava pokazuju tendenciju da oblikuju klastere slične

valencije, predstavlja osnovu organizacije kako socijalnih prosudbi, tako i elemenata

pojma o sebi (Vallacher i sur., 2002b; Nowak i Vallacher, 1998). Drugim riječima,

iako elementi pojma o sebi mogu biti organizirani na različite načine, stupanj njihove

organizacije i međupovezanosti u najvećoj je mjeri određen koherencijom

evaluativno različitih elemenata prisutnom u sustavu samopoimanja, koja prije svega

ovisi o tendenciji samoorganizacije (ili kako je autori modela “društva pojma o sebi“

nazivaju – pritisak za integracijom), odnosno sili koja leži u osnovi na taj način

organizirane strukture pojma o sebi, a koja u psihološkom smislu predstavlja stupanj

svjesnosti o sebi i stupanj potrebe za vlastitom konzistencijom (Nowak i Vallacher,

1998). Takva evaluativna koherencija prepoznata je kao temeljna dimenzija

organizacije vjerovanja o sebi i drugima u gotovo svim pristupima istraživanju

pojma o sebi od psihoanalističkog do suvremenog osobinskog pristupa ličnosti

(Greenberg i Mitchell, 1998; Baumeister, 1998; Showers, 2002).

S druge strane, visoka dezorganizacija sustava pojma o sebi može ukazivati

na nedostatak evaluativne koherencije. Iako pojedinac s takvom dezorganizacijom

sustava samopoimanja pokazuje veću preciznost u procjenama specifičnih elemenata

pojma o sebi, odnosno pokazuje visok stupanj poznavanja sebe, takav će pojedinac

vjerojatno lakše doći u situaciju konfliktnih pogleda na sebe, za razliku od pojedinca

s visokim stupnjem evaluativne koherencije. Naime, premda evaluativna koherencija

može prikriti specifične vrjednosne procjene pojedinačnih elemenata pojma o sebi,

ista pruža osnovu za usmjereno djelovanje, što istovremeno ukazuje i na, s

evolucijskog aspekta, adaptivnu funkciju evaluativne koherencije (Showers i sur.,

1998; Fiske i Taylor, 1984; Halberstadt i Niedenthal, 1997).

Konceptualno neodvojiv od konstrukta evaluativne koherencije je konstrukt

evaluativne diferencijacije, zbog čega se u većini navedenih istraživanja koriste

gotovo kao sinonimi. Naime, iako su pojmovi koherencije i diferencijacije naoko

proturječni, koherencija elemenata pojma o sebi određena je stupnjem njihove

međusobne diferencijacije, odnosno jasnoće razlikovanja tih elemenata prema

dimenziji vrednovanja (pozitivno/negativno), pri čemu je stupanj diferencijacije

utoliko veći što je evaluativna koherencija, odnosno koherencija elemenata iste

51

vrjednosne oznake (valencije) veća, i obrnuto (Nowak i sur., 2000). Na taj način

sustav samopoimanja postaje organiziran u okvirima specifičnih evaluativnih

domena - pozitivni elementi nasuprot negativnim elementima pojma o sebi – sve dok

ne postoje pritisci za integracijom između domena, odnosno između elemenata

evaluacijski različitih domena.

Kao i evaluativna koherencija, evaluativna diferencijacija također predstavlja

adaptacijski mehanizam, budući da pruža pojedincu mogućnost održavanja relativno

stabilne, najčešće pozitivne razine samovrednovanja (samopoštovanja), čak i unatoč

prisutnosti velikog broja elemenata suprotne (negativne) valencije u sustavu

samopoimanja. Osim navedenog, evaluativno diferenciran pojam o sebi, unatoč

prisutnosti evaluativno različitih elemenata u sustavu pojma o sebi, pruža pojedincu

osjećaj sigurnosti u sebe, osjećaj osobne integriranosti, što potvrđuju brojna

istraživanja (Nowak i Vallacher, 1998).

1.8.1. Formulacija pojma o sebi kao dinamičkog sustava u okviru modela “društva pojma o sebi“ (Nowak i sur., 2000)

Kako bi ispitali mehanizme pojavljivanja globalnih dimenzija pojma o sebi,

kao i mehanizme samoorganizacije (samoregulacije) pojma o sebi, prije svega

evaluativne koherencije i diferencijacije, Nowak i sur. (2000) su razvili model pojma

o sebi zasnovan na arhitekturi staničnih automata, pod imenom Model „društva

pojma o sebi“ (engl., „Society of self“ model“). Model je nazvan tako zato što su

autori nastojali na temelju simulacije ispitati mogućnosti primjene zakonitosti i

mehanizama koji vrijede u interakciji pojedinaca u društvu na modeliranje pojma o

sebi kao dinamičkog sustava. Autori su polazili od pretpostavke da je oblikovanje

pojma o sebi slično procesu usklađivanja (sinkronizacije) među pojedincima u

društvu, ne samo zato što pojam o sebi ima uporište u socijalnim iskustvima, već i

zato što njegov razvoj odražava dinamiku atraktora. Naime, pojam o sebi, ili bolje

rečeno, samopoimanje predstavlja svakodnevni kontinuirani proces integracije

informacija relevantnih za osobu, na način da se one kontinuirano međusobno

uspoređuju, prilagođavaju i povezuju u jedinice višeg reda, odnosno koherentna

područja pojma o sebi – osobine, identitete, uloge i slične strukture otporne na

promjenu. Upravo takve strukture pružaju stabilnost u razumijevanju i razmatranju

sebe, kao i stabilnost u mislima, emocijama i ponašanju osobe (Nowak i sur., 2000;

52

Nowak i sur., 2005). Drugim riječima, model “društva pojma o sebi“ nastoji

objasniti prirodu koherencije u strukturi pojma o sebi, te način na koji pojam o sebi

može zadržati svoju koherenciju u odgovoru na konfliktne informacije iz okoline.

Ovdje treba istaknuti kako stanični automati predstavljaju idealnu arhitekturu

za modeliranje takvih sustava, budući da ista omogućava programiranje interakcije

među elementima sustava - pojedinaca u određenoj grupi, ili, u konkretnom slučaju,

pojedinih elemenata pojma o sebi - nakon čega se na osnovi brojnih iteracija tako

postavljenog modela može utvrditi pojavljivanje (emergencija) određenih dimenzija

višeg reda, odnosno pojave samoorganizacije i samoregulacije (Wolfram, 2002). Pri

tom, pojava stabilnih struktura u pojmu o sebi moguća je zato što pojedinačni

elementi pojma o sebi utječu jedni na druge putem višestrukih povratnih petlji, gdje

kongruentni elementi omogućavaju kros-validaciju jedni za druge, dok

nekongruentni elementi pokreću mehanizme koji takvu nekongruenciju ili

eliminiraju ili u nemogućnosti eliminacije, izoliraju nekongruentne elemente pojma

o sebi. Upravo na taj način salijentnost elemenata pojma o sebi pruža mogućnost

pojave struktura višeg reda u pojmu o sebi osobe (Nowak i sur., 2005), što je

uglavnom i potvrđeno u ranijim istraživanjima koja su se bavila sličnom

problematikom (Clary i Tesser, 1983; Hastie i Kumar, 1979).

Prema modelu “društva pojma o sebi“ elementi pojma o sebi (kognitivni,

konativni i afektivni elementi samoopažanja) imaju određenu vrijednost (valenciju)

koja može biti pozitivna ili negativna, i određeni stupanj centralnosti, odnosno

važnosti koju pojedinac pridaje pojedinom elementu pojma o sebi, a koja služi kao

ponder vrijednosti valencije. Na osnovi tako postavljenog modela, i simulacije,

autori su definirali tri dinamičke varijable koje su se pojavile u modelu, a čije su se

vrijednosti mijenjale sukladno pravilu simulacije5 temeljenog na pretpostavkama

teorije integracije informacija (Anderson, 1981): 1) samoevaluacija, koja predstavlja

ponderiranu prosječnu vrijednost svih elemenata uključenih u sustav pojma o sebi,

gdje ponderi predstavljaju utvrđenu centralnost pojedinih elemenata u sustavu pojma

o sebi; 2) evaluativna koherencija i diferencijacija, koja predstavlja stupanj u kojem

elementi formiraju klastere slične valencije, a određena je proporcijom susjednih

elemenata koji dijele zajedničku vrijednost valencije u ukupnom broju elemenata; i

3) dinamizam, odnosno proporciju elemenata koji mijenjaju svoje stanje (valenciju i 5 Pravilo simulacije, kao i definicije svih navedenih dinamičkih varijabli koje su korištene u ovom modelu detaljno su objašnjene u metodologiji (op.a.)

53

centralnost) u odnosu na stanje istih u prethodnom koraku iteracije simulacije, a

predstavlja mjeru promjenjivosti sustava. Pri tom, razlike u postignutim

vrijednostima gore navedenih dinamičkih varijabli determinirane su tzv. “pritiskom

za integracijom“, odnosno uzročnoj sili cjelokupne intrinzične dinamike

samopoimanja, koja postoji u osnovi uzajamnog utjecaja različitih elemenata pojma

o sebi, i dovodi do lokalne integracije elemenata koji počinju činiti evaluativno

koherentno područje pojma o sebi (Nowak i sur., 2000). Na slici 1.1. možete vidjeti

kako djelovanje “pritiska za integracijom“ izgleda na simulaciji staničnih automata.

Kvadratići na slici predstavljaju elemente pojma o sebi, različite valencije (svjetliji

kvadratići predstavljaju elemente pozitivne, a tamniji negativne valencije) i

centralnosti (kvadratići veće visine su centralniji), a “pritisak za integracijom“

definiran je kao proces integracija informacija (Anderson, 1981):

∑(VjCj) ˃ (ViCi)

gdje je ∑(VjCj) suma valencija elemenata (Vj) ponderiranih njima pripadajućom

centralnošću (Cj) s kojima promatrani element valencije Vi i centralnosti Ci dolazi u

kontakt. Drugim riječima, ako skupina elemenata s kojom promatrani element dolazi

u kontakt ima veću skupnu centralnost, tada promatrani element mijenja svoju

valenciju sukladno valenciji skupine elemenata s kojima je u kontaktu. Kao rezultat

tog procesa, posve nekoherentni pojam o sebi (slika desno) postaje svakim korakom

sve evaluativno koherentnija struktura, sve dok ne postigne maksimalnu moguću

evaluativnu diferencijaciju (slika lijevo). Osim toga, na slici 1.1. je vidljivo kako na

osnovi gore navedenog jednostavnog pravila u pojmu o sebi počinju prevladavati

pozitivni elementi, što prema autorima modela u psihološkim terminima odgovara

rastu samopoštovanja (Nowak i sur., 2000; Nowak i sur., 2005). Drugim riječima,

evaluativna koherencija i samoevaluacija u sustavu pojma o sebi rastu usporedno i to

prema logaritamskoj funkciji, dok se dinamizam, odnosno proporcija promjene

stanja elemenata (njihove valencije i centralnosti) eksponencijalno smanjuje (Nowak

i sur., 2000).

54

Slika 1.1. Proces samoorganizacije i nastanak evaluativno koherentne strukture pojma o sebi (Nowak i

sur. 2005)

Također, na osnovi dobivenih rezutata simulacija promjena pojma o sebi

temeljenih na matematički zadanim pravilima, i u različitim uvjetima (npr. sustav

koji se razvija u izolaciji, ili pod utjecajem informacija iz okoline), pokazalo se da

tako definirani sustav manifestira širok spektar različitih ponašanja, odnosno

obrazaca samoorganizacije, koji su potvrđeni većinom suvremenih istraživanja

pojma o sebi i srodnih konstrukata (Nowak i Vallacher, 1998; Nowak i sur., 2000;

Nowak i sur., 2005):

1. Stupanj evaluativne koherencije koji je postignut u sustavu pojma o sebi,

ovisi o jačini međusobnog utjecaja među elementima pojma o sebi. Pri tom,

kada je razina “pritiska za integracijom“ bila veća, razina samoevaluacije i

evaluativne koherencije bila je također veća, dok je razina dinamizma bila

manja. Suprotno tomu, kada je razina “pritiska za integracijom“ bila manja,

razina samoevaluacije i evaluativne koherencije također je bila manja, dok je

razina dinamizma bila veća. Nowak i Vallacher (1998) ističu da varijacije u

razini “pritiska za integracijom“ odražavaju određene psihološke procese i

pojave, pri čemu slab “pritisak za integracijom“ odgovara distrakciji,

kognitivnoj zaokupljenosti i nedostatku svjesnosti o sebi, dok jak “pritisak za

integracijom“ odgovara izvršnim procesima, dostupnosti kognitivnih resursa

i visokom stupnju svjesnosti o sebi.

2. Visok stupanj evaluativne koherencije u strukturi pojma o sebi čini pojam o

sebi otpornim na vanjske utjecaje, posebice kada postoji jak “pritisak za

integracijom“. Tomu je tako zato što je svaki element u koherentnom

području pojma o sebi, koji je suočen s vanjskim utjecajem, podržan

utjecajem njemu susjednih elemenata. Da bi vanjski utjecaj promijenio

pojedini element pojma o sebi, mora biti snažniji od samog elementa, te

skupnog utjecaja njemu susjednih elemenata. Simulacije su također pokazale

55

da čak i kada koherentno područje pojma o sebi popusti pred vanjskim

utjecajem, u kratkom se vremenskom razdoblju, kao posljedica kontinuiranog

procesa integracije, vraća u početno stanje. Zbog toga i samoevaluacija i

evaluativna koherencija pojma o sebi ostaje održana na istoj razini, koja se

ponovo uspostavlja nakon posljedica vanjskih utjecaja.

3. Evaluativna koherencija strukture pojma o sebi određuje tok internalno i

eksternalno uzrokovanih misli o sebi, stoga što u evaluatitno koherentnom

području pojma o sebi gdje se elementi pojma o sebi međusobno podržavaju,

misli koje korespondiraju valenciji područja pojma o sebi u kojem se nalaze

postaju stabilne, dok misli čija valencija interferira s valencijom područja

pojma o sebi u kojem se nalaze postaju destabilizirane, mijenjaju svoju

valenciju, ili bivaju odbačene, što je potvrđeno u kasnijim istraživanjima toka

samoevaluativnog mišljenja (Vallacher i sur., 2002). U terminima teorija

dinamičkih sustava, evaluativno koherentna područja pojma o sebi djeluju

kao atraktor za misli o sebi, dok su u nekoherentnim područjima pojma o sebi

misli o sebi pod konfliktnim utjecajem evaluativno različitih elemenata

pojma o sebi, zbog čega su manje otporne na vanjske utjecaje. U psihološkoj

literaturi vrlo su zastupljena istraživanja koja pokazuju da usklađivanje toka

misli s valencijom koherentnog područja pojma o sebi u kojem se nalaze,

pruža osjećaj sigurnosti u vlastiti pojam o sebi (Campbell, 1990; Kernis,

1993; Pelham, 1991; Vallacher, 1980). S druge strane, u istraživanjima se

također pokazalo da pojedinci s evaluativno nekoherentnim pojmom o sebi,

razmišljaju o sebi i vlastitom ponašanju u usko definiranim terminima (vrlo

specifičnim elementima pojma o sebi), što za posljedicu ima osjećaj

nesigurnosti u vlastiti pojam o sebi, i veću podložnost socijalnim utjecajima

(Vallacher i sur., 2003; Vallacher i Wegner, 1987). Iz toga možemo zaključiti

da, budući da evaluativno koherentna područja pojma o sebi oblikuju jasne

“kriterije“ za misli o sebi, ona imaju veliki utjecaj na samoregulaciju

cjelokupnog psihičkog sustava čovjeka, ali i njegova ponašanja (Nowak i

sur., 2005).

U kritici vlastitog modela pojma o sebi, Nowak i sur. (2000) prije svega ističu

kako model “društva pojma o sebi“ nije oblikovan kao zamjena ili nadomjestak

nalazima do kojih se došlo u okviru drugih teorija i modela, već je takve nalaze

potrebno inkorporirati u postojeći model kao dodatne varijable ili ograničenja. Tomu

56

je tako zato što pristup staničnih automata previše pojednostavljuje kompleksnost

kognitivnih i afektivnih procesa odgovornih za formiranje i održavanje strukture

pojma o sebi. To se prvenstveno odnosi na svojstvo elemenata pojma o sebi na

kojima se model oblikuje, koji su nižeg reda – vrlo specifične reprezentacije pojma o

sebi, vezane uz specifične situacije. Suprotno tomu, ljudi kada razmišljaju o sebi

razmišljaju u terminima viših aspekata pojma o sebi, poput osobina, osobnih ciljeva i

slično. Međutim, to ne predstavlja veliki problem jer se očekuje da isti integrativni

principi postoje i među elementima višeg reda.

Nadalje, model “društva pojma o sebi“ ne omogućava promjenu unutarnje

okoline za pojedini element pojma o sebi, što se ne podudara u potpunosti s realnom

situacijom u kojoj pojedini element pojma o sebi može postojati u više različitih

struktura pojma o sebi, i u različitim kontekstima imati posve različitu valenciju i

centralnost. Međutim, rezultati na taj način oblikovanih simulacija u socijalnim

kontekstima kvalitativno su slični rezultatima simulacija modela “društva pojma o

sebi“ (Nowak i sur., 1990).

Naposlijetku, sama socijetalna metafora pojma o sebi na temelju koje je i

oblikovan model “društva pojma o sebi“ ima očiglednih ograničenja, prije svega zato

što evaluativno “nabijeni“ elementi pojma o sebi nisu istovjetni pojedincima u

socijalnom kontekstu. Osim toga, postoje brojni aspekti i mehanizmi pojma o sebi

koji ne postoje u socijalnim sustavima; primjerice, model “društva pojma o sebi “ ne

pruža objašnjenje (mehanizam) kako evaluativno koherentna područja pojma o sebi

utječu na regulaciju ponašanja, održavanje samopoštovanja, niti pruža jasno

objašnjenje zašto pojam o sebi teži maksimaliziranju pozitivnih elemenata nauštrb

negativnih elemenata.

Ipak, unatoč svim navedenim ograničenjima i nedostacima, model “društva

pojma o sebi“ objašnjava kako neovisno o sadržaju pojma o sebi, sama struktura

odnosa koja postoji među njegovim elementima odgovorna je za nastanak brojnih

relevantnih globalnih dimenzija pojma o sebi i samopoštovanja, što je i potkrijepljeno

nalazima empirisjkih istraživanja. Iako je model u preliminarnoj fazi razvoja, isti

pruža adekvatne temelje za integraciju postojećih ideja i modela pojma o sebi, ali i

testiranje novih predviđanja vezanih uz strukturu i procese koji postoje u pojmu o

sebi.

57

1.8.2. Neki alternativni sistemski modeli pojma o sebi i njihov odnos s modelom “društva pojma o sebi“

Osim gore opisanog modela, u okviru psihologijskih istraživanja razvijeno je

još nekoliko relevantnih (sistemskih) modela i konstrukata pojma o sebi koji se

odnose na način na koji su elementi pojma o sebi organizirani u sustavu pojma o

sebi, a koje ćemo ukratko opisati u nastavku: 1) kompleksnost pojma o sebi

(Linville, 1985; Linville, 1987), 2) diferencijacija/integracija pojma o sebi (Donahue

i sur., 1993), 3) jasnoća pojma o sebi (Campbell, 1990; Campbell i sur., 1996), i 4)

model integracije pojma o sebi (Showers, 2002; Showers i Zeigler-Hill, 2003).

Model kompleksnosti pojma o sebi (Linville, 1985) pretpostavlja da je znanje

o sebi organizirano u višestruke kognitivne strukture koje se nazivaju aspektima

pojma o sebi (razne društvene uloge, tipovi međuljudskuh odnosa, vrste aktivnosti,

ciljevi i slično). Pri tom, organizacija aspekata pojma o sebi razlikuje se prema

njihovoj brojnosti u sustavu pojma o sebi i njihovoj međusobnoj različitosti, gdje je

veća različitost između pojedinih aspekata pojma o sebi određena sukladno

različitosti kognitivnih elemenata predstavljenih u tim aspektima pojma o sebi.

Upravo brojnost i različitost aspekata pojma o sebi određuje kompleksnost pojma o

sebi, pri čemu veća brojnost aspekata koji su međusobno različiti i nepovezani čini

pojam o sebi kompleksnijim (Linville, 1987).

Istraživanja ovog modela pokazala su kako je veća kompleksnost pojma o

sebi povezana s većom prilagodbom negativne životne događaje u smislu njihovog

utjecaja na promjenjivost afekta i pojam o sebi (Linville, 1985), ali i s većom

prilagodbom na stres, depresiju i stresom uzrokovane bolesti (Linville, 1987), te

većim osjećajem osobnog zadovoljstva (Rafaeli-Mor i Steinberg, 2002). Razlozi

tomu počivaju na pretpostavci da negativni i stresni životni događaji najveći utjecaj

imaju na neposredne, s njima kontekstualno povezane aspekte pojma o sebi, a ti se

utjecaji potom šire na ostale aspekte pojma o sebi koji isprva nisu bili aktivirani

stresnim događajima, putem tzv. “procesa prelijevanja“ (engl. spillover process).

Visoki stupanj kompleksnosti pojma o sebi, pri tom, štiti pojam o sebi (i čitav

organizam) od negativnih i stresnih životnih događaja tako što, zbog velike

različitosti između aspekata visoko kompleksnog pojma o sebi, sprečava negativne

utjecaje da se “prelijevaju“ iz jednog aspekta u druge (Linville, 1987).

Nowak i sur. (2000) uspoređuju postavke modela kompleksnosti pojma o sebi

58

s razlikama u stabilnosti pojma o sebi koje su zabilježili u simulacijama modela

“društva pojma o sebi“. Naime, prema postavkama modela “društva pojma o sebi“,

sustav pojma o sebi može pokazivati dva međusobno različita obrasca stabilnosti: 1)

dinamičku ravnotežu, koja je karakteristična za evaluativno koherentni, integrirani

pojam o sebi; i 2) statičku ravnotežu, koja je karakteristična za nekoherentni pojam o

sebi, s relativno snažnim pojedinačnim elementima (visoke centralnosti). Pri tom,

potonji oblik stabilnosti – statička ravnoteža – konceptualno odgovara postavkama

kompleksnosti pojma o sebi, gdje se pojam o sebi, unatoč niskom stupnju

evaluativne koherencije, uspijeva oduprijeti negativnim utjecajima iz okoline zbog

visoke centralnosti u njemu sadržanih individualnih elemenata (Nowak i sur., 2000).

Autori također dodaju da sustav pojma o sebi koji pokazuje statičku ravnotežu

pokazuje veću otpornost na akutni, neposredni stres, dok dugotrajni, kronični stres

može vrlo nepovoljno utjecati na tako organizirani pojam o sebi. Istraživanja odnosa

kompleksnosti pojma o sebi i osobnog zadovoljstva potvrđuju gore navedene

pretpostavke (Rafaeli-Mor i Steinberg, 2002).

Slične nalaze navode i Donahue i sur. (1993) u svom istraživanju odnosa

psihičke prilagodbe i koncepta diferencijacije pojma o sebi, gdje se pokazalo da je

pojam o sebi visokogu stupnja diferenciranosti povezan s niskim stupnjem

emocionalne prilagodbe (depresija) i sklonosti odbacivanja socijalnih normi. Naime,

prema pojedinim teorijama pojma o sebi, diferencijacija pojma o sebi predstavlja

svojevrsnu adaptaciju na različite zahtjeve koji proizlaze iz različitih socijalnih uloga

(npr. Gergen, 1971). U skladu s tom perspektivom, možemo reći da visoko

diferencirani specifični pojmovi o sebi posjeduju vlastite specijalizirane identitete

koji im omogućavaju fleksibilno i adaptivno odgovaranje na zahtjeve različitih

socijalnih uloga, što bi trebalounaprijediti međuljudske odnose i funkcioniranje

unutar pojedinih socijalnih uloga. Isto tako, nediferencirani pojam o sebi je rigidan,

nefleksibilan, što onemogućava učinkovitu prilagodbu pojedinca na višestruke, često

međusobno suprotstavljene, zahtjeve društvenog života.

Suprotno tomu, veliki broj klinički orijentiranih psihologa razmatraju

diferencijaciju pojma o sebi kao fragmentaciju pojma o sebi, ili nedostatak

integriranog “sržnog“ (engl. “core“) pojma o sebi koji predstavlja bitnu odrednicu

mentalnog zdravlja i kapaciteta za emocionalnu prilagodbu (npr. Rogers, 1961;

Block, 1961). Prema toj perspektivi visoko diferencirani pojam o sebi predstavlja

zaporavo fragmentirani pojam o sebi, koji nastaje kao posljedica nerazriješenih

59

intrapsihičkih konflikata (Donahue i sur., 1993).

Uspoređujući rezultate vlastitog istraživanja povezanosti konstrukta

diferencijacije pojma o sebi i psihičke prilagodbe pojedinca, s istraživanjem

povezanosti konstrukta kompleksnosti pojma o sebi i psihičke prilagodbe pojedinca

(Linville, 1985), Donahue i sur. (1993) ističu da priroda razlika u dobivenim

rezultatima odražava prirodu razlika u navedenim konstruktima. Naime, konstrukt

kompleksnosti pojma o sebi predstavlja broj različitih aspekata pojma o sebi koji

proizlaze iz samoopisa samih ispitanika, što ukazuje na kognitivnu kompleksnost i

fleksibilnost u načinu na koji pojedinci organiziraju elemente vlastitog pojma o sebi,

dok mjera diferencijacije pojma o sebi kako ju definiraju sami autori (Donahue i sur.,

1993) predstavlja korelaciju između unaprijed definiranih društvenih uloga u pojmu

o sebi ispitanika, gdje manja korelacija među društvenim ulogama ukazuje na veću

diferencijaciju pojma o sebi. Međutim, takva “diferencijacija” (specijalizacija) prije

ukazuje na fragmentaciju pojma o sebi, tim više što su navedene razlike između

društvenih uloga u pojmu o sebi pojedinaca postojane i nakon 30 godina (Donahue i

sur., 1993). I u drugim studijama koje su se bavile istom ili sličnom problematikom

dobiveni su slični rezultati (npr. Campbell i sur., 1991; Campbell i sur., 2003).

Campbell i sur. (1996), s druge strane, postavljaju konstrukt jasnoće pojma o

sebi kao strukturalne varijable pojma o sebi, teorijski neovisne o sadržajima

elemenata pojma o sebi, koju definiraju kao stupanj u kojemu su elementi pojma o

sebi jasno i pouzdano definirani, internalno konzistentni, i vremenski stabilni. Autori

ističu kako postoje određena preklapanja jasnoće pojma o sebi s drugim sličnim

konstruktima, poput identiteta ili stabilnosti pojma o sebi, te da jasnoća pojma o sebi

prije svega odražava vjerovanja pojedinaca o njima samima (njihovom pojmu o

sebi), a ne njihovo znanje o sebi u smislu uvida i svjesnosti o njihovim

bihevioralnim potencijalima. Također, pokazalo se kako jasnoća pojma o sebi

korelira s pojedinim mjerama psihičke prilagodbe, pri čemu su pronađene značajne

pozitivne korelacije sa samopoštovanjem, te negativne korelacije s neuroticizmom,

negativnim afektivitetom, anksioznosti i depresijom (Campbell i sur., 1996). Kasnije

studije potvrdile su prvobitne nalaze o povezanosti jasnoće pojma o sebi s mjerama

psihičke prilagodbe, ali i pokazale kako postoji određeno preklapanje između

jasnoće pojma o sebi i nekih drugih konstrukata, poput prethodno opisane

diferencijacije pojma o sebi (Campbell i sur., 2003).

Nowak i sur. (2000) u izlaganju svog modela “društva pojma o sebi“ nisu

60

svoje pretpostavke i interpretacije temeljili niti na konstruktu jasnoće pojma o sebi,

niti na prethodno opisanom konstruktu diferencijacije pojma o sebi, već uglavnom

na ranije opisanom Linvilleovom konstruktu kompleksnosti pojma o sebi, i modelu

integracije pojma o sebi (Showers, 2002) kojeg ćemo opisati u nastavku. Ipak, u

kasnijem istraživanju dinamike toka samoevaluativnog mišljenja, Vallacher i sur.

(2002) ističu kako su nekoherentnost i nestabilnost pojma o sebi, i s tim povezana

veća osjetljivost pojma o sebi na vanjske utjecaje, najvjerojatnije povezane s

osjećajem nesigurnosti i nejasnoće pojma o sebi. U skladu s tim, Campbell i sur.

(2003) ističu kako unutarnja konzistencija i stabilnost pojma o sebi, kao komponente

konstrukta jasnoće pojma o sebi, ukazuju na postojanje koherencije među

elementima pojma o sebi.

Naposlijetku, Showers (2002) predlaže dinamički model sustava pojma o

sebi, sličan modelu “društva pojma o sebi“ po tome što mu je glavna osobina također

evaluativna organizacija elemenata pojma o sebi. Prema pretpostavkama tog modela,

slično modelu “društva poijma o sebi“, postoji razlika među pojedincima u načinu na

koji je njihov pojam o sebi organiziran, pri čemu jedni posjeduju pojam o sebi

razdijeljen u pretince (engl. compartmentalized self), u kojem su pozitivni i negativni

elementi pojma o sebi organizirani u odvojene kategorije, dok drugi imaju tzv.

evaluativno integrirani pojam o sebi, u kojem su pozitivni i negativni elementi

međusobno „izmješani“. Pri tom, razina takve razdiobe pojma o sebi u koherentne,

evaluativno integrirane pretince ovisi o stupnju u kojemu pojedinac razdjeljuje

pozitivne i negativne elemente pojma o sebi u međusobno odvojene, evaluativno

ujednačene kategorije pojma o sebi (Showers, 1992).

Osnovne pretpostavke tako definiranog modela razdiobe elemenata pojma o

sebi u pretince su (Showers, 2000): Kada su pozitivne kategorije pojma o sebi

relativno važne ili salijentne, njihova razdijeljenost u pretince pogoduje pozitivnom

raspoloženju i višoj razini samopoštovanja od njihove međusobne integriranosti;

suprotno tomu, kada su negativne kategorije pojma o sebi relativno važne ili

salijentne, integrativna organizacija tih kategorija pogoduje pozitivnijem

raspoloženju i većoj razini samopoštovanja. Drugim riječima, osnovni model

razdiobe elemenata pojma o sebi u pretince pretpostavlja da tip organizacije

elemenata pojma o sebi (integrativna ili razdijeljena u pretince) u interakciji s

relativnom važnosti (ili salijentnosti) pozitivnih ili negativnih kategorija pojma o

sebi, utječe na raspoloženje i/ili samopoštovanje. U terminima predloženog modela,

61

struktura pojma o sebi razdijeljenog u pretince s većom važnosti negativnih

elemenata naziva se “negativna razdioba“, a ista struktura s većom važnosti

pozitivnih elemenata naziva se “pozitivna razdioba“.

Rezultati pojedinih istraživanja potvrdila su gore navedene pretpostavke ne

samo kada je riječ o osobinama vlastitog pojma o sebi (Showers i Kling, 1996), nego

i kada je riječ pozitivnim i negativnim vjerovanjima o nekome drugome, primjerice

romantičnom partneru (Showers i Kevlyn, 1999). Osim toga, rezultati studija

pokazali su i da je organizacija strukture pojma o sebi podložna promjeni (u pravilu

od integrativne strukture prema pojmu o sebi razdijeljenom u pretince), odnosno da

je pojam o sebi dinamičan koncept, te da je njegov kapacitet za promjenu na

fleksibilan i adaptivan način, ključni čimbenik ljudskog psihičkog zdravlja (Showers

i sur., 1998). Pri tom, pojedina su istraživanja pokazala da se takva promjena u

određenim situacijama događa i u obrnutom smjeru – od pojma o sebi razdijeljenog

u pretince prema integriranoj strukturi (McMahon i sur., 1999).

Kako bi objasnila dobivene nalaze, Showers (2002) predlaže dinamički model

strukture pojma o sebi, koji pretpostavlja “pozitivnu razdiobu“ kao temeljnu

organizaciju pojma o sebi većine ljudi. Pod utjecajem stresa ili salijentnih negativnih

elemenata, ljudi pokazuju tendenciju reorganizacije strukture njihovog pojma o sebi.

Pri tom, kod pojedinaca koji koriste manje uspješne strategije suočavanja sa stresom

organizacija elemenata pojma o sebi pomaknut će se prema “negativnoj razdiobi“,

što za posljedicu ima značajan pad raspoloženja i samopoštovanja. Kod pojedinaca

koji koriste uspješne strategije suočavanja sa stresom, organizacija elemenata pojma

o sebi pomiče se prema integrativnoj strukturi, što smanjuje utjecaj stresa i

salijentnih negativnih elemenata na pojam o sebi, i dovodi do blažeg pada

samopoštovanja. Takvi pojedinci, nakon pretrpljenog stresa mogu iznova uspostaviti

“pozitivnu razdiobu“ elemenata, ili, u nedostatku kognitivnih resursa, suprotnu,

“negativnu razdiobu“ elemenata pojma o sebi. Premda do sada nisu provedena

istraživanja koja bi izravno potvrdila ovakav dinamički model strukture pojma o

sebi, rezultati pojedinih istraživanja kratkoročne fleksibilnosti i dugoročne promjene

strukture pojma o sebi podržavaju pretpostavke modela (Showers i Zeigler-Hill,

2003; Campbell i sur., 2003).

Osim ranije navedenog Linvilleinog modela kompleksnosti pojma o sebi,

autori modela “društva pojma o sebi“ temelje empirijske dokaze pretpostavki

vlastitog modela i na rezultatima modela razdiobe elemenata pojma o sebi u pretince

62

(npr. Showers i Kling, 1996; Showers, 1995). I sama autorica modela ističe kako je

model “društva pojma o sebi“ konzistentan s njezinim modelom, u tome što ukazuje

na opće preferenciju pojedinaca prema pojmu o sebi razdijeljenom u pretince (što u

modelu “društva pojma o sebi“ odgovara konstruktu “pritiska za integracijom“)

(Showers, 2002). Osim toga, autorica ističe dinamička ravnoteža u strukturi pojma o

sebi pretpostavljenoj u modelu “društva pojma o sebi“ konceptualno odgovara

procesu kratkotrajnog pomicanja iz početne razdijeljene strukture pojma o sebi

prema integrativnoj, te naknadno vraćanje u početnu razdijeljenu strukturu pojma o

sebi. Ove pretpostavke također su u skladu s rezultatima simulacija modela “društva

o sebi“ koje su pokazale da u određenim slučajevima, pojedinci s niskim “pritiskom

za integracijom“ mogu održati čak i relativno nekoherentnu strukturu pojma o sebi

pod utjecajem negativnih vanjskih informacija, poput pojedinaca koji posjeduju

integriranu strukturu pojma o sebi (Nowak i sur., 2000; Showers, 2002).

Iako svi ovdje navedeni modeli (uključujući i model “društva pojma o sebi“)

u svojoj osnovi ističu važnost samoevaluacije, odnosno organizacije pojma o sebi na

temelju samoevaluacije, potrebno je provesti precizna empirijska istraživanja (na

stvarnim ispitanicima), kako bi se pomirile ovdje izložene nesuglasice među

modelima, i kako bi se postavili temelji za buduća istraživanja u tom smjeru. Upravo

je to glavni cilj i svrha ovog istraživanja.

  63 

2. CILJ, PROBLEMI I HIPOTEZE

Cilj istraživanja je formiranje kvantitativnog i kvalitativnog opisa dobnih razlika strukturalnih

varijabli samopoimanja (samoevaluacija i evaluativna koherencija strukture pojma o sebi), te

utvrđivanje njihove uloge u dinamizmu samoevaluacije, odnosno toku samoevaluativne misli.

Na osnovi navedenog cilja istraživanja možemo utvrditi slijedeće probleme i njima

pripadne hipoteze istraživanja:

1. problem: Provjeriti istinitost postavki koje proizlaze iz modela „društva pojma o

sebi“, a vezane su uz dobne promjene strukturalnih varijabli samopoimanja, i učinak pritiska

za integracijom i motiva za održavanjem pojma o sebi na te promjene.

Hipoteze pripadne ovom problemu su:

1. Prosječne vrijednosti samoevaluacije i evaluativne koherencije u promatranom se

razvojnom razdoblju od 13 do 22 godine povećavaju u funkciji dobi;

2. Postoji značajan učinak samorefleksije na evaluativnu koherenciju samopoimanja, pri

čemu ispitanici koji postižu veće vrijednosti na mjerama pritiska za integracijom,

pokazuju veću evaluativnu koherenciju samopoimanja;

3. Postoji značajan učinak motiva za održavanjem pojma o sebi na evaluativnu

koherenciju, pri čemu ispitanici s dominantnim motivima samouzdizanja i

samopotvrđivanja pokazuju u prosjeku značajno veći stupanj evaluativne koherencije

od ispitanika s dominantnim motivom točnosti;

4. Postoji značajan učinak motiva za održavanjem pojma o sebi na samoevaluaciju, pri

čemu ispitanici s dominantnim motivom samouzdizanja pokazuju u prosjeku veće

vrijednosti samoevaluacije od ispitanika s dominantnim motivima samopotvrđivanja i

točnosti;

5. Postoji značajan učinak spola na dobne promjene samoevaluacije, pri čemu ženski

ispitanici u prosjeku pokazuju nižu razinu samoevaluacije, a ta se razlika povećava do

rane adolescencije, nakon čega se počinje sukcesivno smanjivati.

2. problem: Postaviti i provjeriti model odnosa između strukturalnih varijabli

samopoimanja i dinamizma samoevaluacije.

Hipoteze pripadne ovom problemu su:

1. Postoji značajna povezanost između evaluativne koherencije i dinamizma

samoevaluacije, pri čemu ispitanici koji postižu veće vrijednosti na mjerama

  64 

evaluativne koherencije postižu veće vrijednosti mirovanja, i manje vrijednosti

varijabilnosti i raspona kao mjera dinamizma samoevaluacije;

2. Postoji značajna povezanost samoevaluacije i valencije dinamizma samoevaluacije,

pri čemu, za razliku od ispitanika s manjim vrijednostima, ispitanici s većim

vrijednostima samoevaluacije postižu i prosječno veće vrijednosti valencije

dinamizma samoevaluacije (označavaju u većoj mjeri pozitivnu valenciju u toku

samoevaluacije);

3. problem: Ispitati postoji li učinak motiva za održavanjem pojma o sebi i afektivnog

„priminga“ na dinamizam samoevaluacije.

Hipoteze pripadne ovom problemu su:

1. Ispitanici s dominantnim motivom samouzdizanja i dominantnim motivom

samopotvrđivanja će, za razliku od ispitanika s dominantnim motivom točnosti, u

značajno većoj mjeri postizati vrijednosti valencije dinamizma samoevaluacije u

skladu s vrijednostima samoevaluacije, tijekom čitavog vremena toka

samoevaluativne misli;

2. Ispitanici s dominantnim motivom samouzdizanja i dominantnim motivom

konzistencije će, za razliku od ispitanika s dominantnim motivom točnosti, tijekom

cijelog vremena toka samoevaluativne misli u prosjeku postizati veće vrijednosti na

mjeri mirovanja, a manje vrijednosti na mjerama varijabilnosti i raspona;

3. Postoji učinak afektivnog „priminga“ na valenciju dinamizma samoevaluacije, pri

čemu će ispitanici u situcaiji pozitivnog “priminga” postizati u prosjeku veće

vrijednosti valencije dinamizma samoevaluacije, dok će ispitanici u situaciji

negativnog “priminga“ u prosjeku postizati niže vrijednosti valencije dinamizma

samoevaluacije;

4. Budući da „priming“ samo privremeno aktivira afektivno sukladna područja pojma o

sebi, očekuje se da će njegov učinak da dinamizam samoevaluacije biti najveći u

početku (1. vremenski interval), a najmanji na kraju (3. vremenski interval) toka

samoevaluativne misli;

  65 

3. METODOLOGIJA

3.1. ISPITANICI

Sudionici istraživanja (ispitanici) su bili učenici osnovnih škola „Vijenac“ i „Ljudevit

Gaj“ iz Osijeka, gimnazije „A.G.Matoš“ i strukovne škole „Braće Radića“ iz Đakova, i

Graditeljsko-geodetske škole iz Osijeka, te studenti studija psihologije, informatologije i

pedagogije Filozofskog fakulteta u Osijeku. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 860

ispitanika, od čega 304 (35.3%) muških i 556 (64.7%) ženskih ispitanika.

Navedenim uzorkom obuhvaćeni su zdravi ispitanici u dobi od 13 do 22 godine

(ukupno 10 dobnih skupina). Struktura uzorka prema dobi i spolu prikazana je u Tablici 3.1.

spol dob (godine starosti) muški ženski

ukupno

13 28 40 68

14 42 60 102

15 49 42 91

16 59 37 96

17 52 48 100

18 40 51 91

19 19 76 95

20 0 75 75

21 6 37 43

22 9 90 99

ukupno 304 556 860

Tablica 3.1. Struktura uzorka ispitanika prema dobi i spolu

Iz uzorka su izostavljeni ispitanici koji su nepotpuno (npr. ispitanici koji su izostavili

odgovore na čitave upitnike) ili neispravno (npr. ispitanici koji su odgovarali „cik-cak“ ili su

na čitavim skalama na sve čestice odgovorili identično) ispunili upitnike (N=48).

Dio ispitanika u dobi od 19 do 22 godine (N=277) sudjelovao je u drugom dijelu

ispitivanja (individualno ispitivanje toka samoevaluativne misli). U navedenom dijelu

ispitivanja sudjelovalo je 15 (5.4%) muških i 262 (94.6%) ženskih ispitanika. Struktura

uzorka navedenog dijela ispitanika također je prikazana u Tablici 3.1.

  66 

3.2. VARIJABLE I INSTRUMENTI

Istraživanje je provedeno na temelju kombinacije kvazi-eksperimentalnog i

transverzalnog istraživačkog nacrta. Na rezultatima prvog dijela ispitivanja (grupno

ispitivanje strukturalnih varijabli samopoimanja) provedena je analiza složenim nacrtima, pri

čemu smo mjerili učinak nezavisnih varijabli dobi, spola, mjera pritiska za integracijom i

motiva za održavanjem pojma o sebi, na zavisne varijable samoevaluacije i evaluativne

koherencije.

Na rezultatima drugog dijela ispitivanja (individualno ispitivanje toka

samoevaluativne misli) razmatran je učinak nezavisnih varijabli samoevaluacije, evaluativne

koherencije, motiva za održavanjem pojma o sebi i afektivnog „priminga“ na zavisne

varijable mjera dinamizma samoevaluacije (valencije, varijabilnosti, raspona i mirovanja).

Varijable samoevaluacije i evaluativne koherencije u ovom dijelu ispitivanja definirane su

kao dihotomne varijable (visoka/niska samoevaluacija, koherentni/nekoherentni), što će biti

podrobnije opisano kasnije.

3.2.1. Dob

Kako bi se razmatrao učinak dobi ispitanici su podijeljeni u 10 dobnih skupina od 13

do 22 godine: 13 (N=68; 7.9%), 14 (N=102; 11.9%), 15 (N=91; 10.6%), 16 (N=96; 11.2%),

17 (N=100; 11.6%), 18 (N=91; 10.6%), 19 (N=95; 11.0%), 20 (N=75; 8.7%), 21 (N= 43;

5.0%), i 22 (N=99; 11.5%) godine starosti. Pri tom je važno naglasiti da je na temelju

varijable dobi moguće razmatrati samo interindividualne razlike u promatranim mjerama, što

ograničava primjenu određenih analitičkih postupaka primjenjivih u okviru teorije dinamičkih

sustava, kao što ograničava i valjanost zaključaka dobivenih na osnovi tako dobivenih

rezultata.

3.2.2. Spol

Spol svakog ispitanika zabilježen je tijekom ispitivanja, pri čemu je u istraživanju

sudjelovalo ukupno 304 (35.3%) muških i 556 (64.7%) ženskih ispitanika.

  67 

3.2.3. Pritisak za integracijom

Prema Nowak i sur. (2000), pritisak za integracijom predstavlja unutrašnji proces

inherentan svakom čovjeku, pri kojem uzajamni utjecaji između elemenata pojma o sebi (prije

svega njihove valencije i centralnosti) rezultiraju integracijom lokalnih područja sustava

samopoimanja, što dovodi do samoorganizacije elemenata pojma o sebi.

Osnovna ideja koncepta pritiska za integracijom je pretpostavka da svaki element

pojma o sebi utječe na druge elemente s kojima dođe u kontakt, ali se u isto vrijeme ujedno

nalazi i pod njihovim utjecajem. Takvo međudjelovanje elemenata rezultira promjenom

strukture pojma o sebi, koja vremenom postaje sve koherentnija i sa sve većim brojem

pozitivnih elemenata. Matematički gledano, autori ističu da je proces promjene pojedinog

elementa pojma o sebi sličan procesu integracije informacija (Anderson, 1981):

∑(VjCj) ˃ (ViCi)

gdje je ∑(VjCj) suma valencija elemenata (Vj) ponderiranih njima pripadajućom centralnošću

(Cj) s kojima promatrani element valencije Vi i centralnosti Ci dolazi u kontakt. Drugim

riječima, ako skupina elemenata s kojom promatrani element dolazi u kontakt ima veću

skupnu centralnost, tada promatrani element mijenja svoju valenciju sukladno valenciji

skupine elemenata s kojima je u kontaktu. Kao rezultat tog procesa, pojam o sebi postaje

svakim korakom evaluativno sve koherentnija struktura.

Kako trenutno ne postoji postupak kojim bismo izravno mjerili ili izračunavali pritisak

za integracijom, u našem istraživanju ćemo koristiti dvije mjere kao indikatore pritiska za

integracijom: rezultate Skale samorefleksivnosti i uvida (Grant i sur., 2002), i Skale

preferencije za konzistencijom (Cialdini i sur., 1995). Navedene mjere odabrane su na temelju

teorijskih pretpostavki autora modela o psihološkim korelatima koji bi se mogli nalaziti u

osnovi koncepta “pritiska za integracijom“. Također je bitno napomenuti da autori ne navode

model prema kojem bi se vrijednosti dobivene na navedenim skalama transformirale u

vrijednosti “pritiska za integracijom“, stoga smo u našem istraživanju skale koristili više u

eksploratorne svrhe.

  68 

3.2.3.1. Skala samorefleksivnosti i uvida - SRIS (Grant i sur., 2002)

Psihološki konstrukti samorefleksivnosti i uvida čine dimenzije hijerarhijski višeg

procesa svjesnosti o sebi, i predstavljaju ključne čimbenike u procesima samoregulacije koji

se nalaze u osnovi regulacije ponašanja pojedinaca (Grant i sur., 2002), zbog čega ih

smatramo dijelom intrinzičnog procesa pritiska za integracijom. Kako su Nowak i Vallacher

(1998) u svom radu istaknuli važnost pritiska za integracijom u regulaciji interpersonalnog

ponašanja i samopoimanja u situacijama susreta s konfliktnim pogledima na sebe,

pretpostavljamo da se u osnovi tog konstrukta u značajnoj mjeri nalaze i konstrukti

samorefleksivnosti i uvida.

Skala samorefleksivnosti i uvida (Grant i sur., 2002) predstavlja svojevrsno

psihometrijsko „poboljšanje“ Skale privatne svjesnosti o sebi (Fenigstein i sur., 1975), a

sadrži 20 čestica koje mjere samorefleksivnost i uvid. Format za odgovore na čestice je skala

Likertovog tipa od 6 stupnjeva (1 – potpuno neslaganje s tvrdnjom, 6 – potpuno slaganje s

tvrdnjom). Skala je u cijelosti prikazana u Prilogu 3.

Pouzdanost skale tipa unutarnje konzistencije (Cronbach α) u našem istraživanju

iznosi α=0.77, što je u skladu s ranijim studijama ove skale, u kojima je dobivena pouzdanost

u rasponu od α=0.71 do α=0.91 (Grant i sur., 2002). Faktorska struktura skale dobivena u

našem istraživanju prikazana je u Prilogu 4.

3.2.3.2. Skala preferencije za konzistencijom - PCS (Cialdini i sur., 1995)

Prema Nowak i sur. (2000) konstrukt pritiska za integracijom predstavlja ključni

mehanizam koji se nalazi u osnovi evaluativne koherencije pojma o sebi. Kako evaluativna

koherencija pojma o sebi ukazuje na relativnu unutargrupnu koherenciju i istovremenu

međugrupnu diferencijaciju evaluativno pozitivnih i negativnih elemenata pojma o sebi,

pretpostavili smo da konstrukt pritiska za integracijom djelomično obuhvaća i preferenciju za

konzistencijom (posebice kada govorimo o koherenciji elemenata pojma o sebi koji posjeduju

slilčnu valenciju).

Preferencija za konzistencijom konstrukt je koji potječe iz sociopsihologijskih

istraživanja, točnije teorija dosljednosti, a koji predstavlja osobinu ličnosti koju Festinger

(1957) opisuje kao “tolerancija prema disonanci“, odnosno moderator ljudskih tendencija

prema dosljednosti, odnosno konzistenciji. Općenito gledano, dosadašnja istraživanja

  69 

preferencije za konzistencijom pokazuju kako taj konstrukt obuhvaća tri međusobno

povezane, ali konceptualno odvojene komponente (Cialdini i sur., 1995): 1) želja za

dosljednosti u vlastitim odgovorima (unutarnja konzistencija), 2) želja za izgledati dosljednim

drugima (javna konzistencija), i 3) želja za dosljednosti drugih (konzistencija drugih)

Skala preferencije za konzistencijom (Cialdini i sur., 1995) sadrži 18 čestica koje

mjere potrebu za konzistencijom, a format za odgovore na čestice predstavlja skala

Likertovog tipa od 9 stupnjeva (1 – potpuno neslaganje s tvrdnjom, 9 – potpuno slaganje s

tvrdnjom). Skala je u cijelosti prikazana u Prilogu 3.

Pouzdanost tipa unutarnje konzistencije (Cronbach α) iznosi α=0.84, što je u skladu s

prethodnim istraživanjima koja su koristila ovu skalu, u kojima je dobivena pouzdanost skale

u rasponu od α=0.84 do α=0.89 (Cialdini i sur., 1995). Faktorska struktura skale dobivena u

našem istraživanju prikazana je u Prilogu 4.

Mjere deskriptivne statistike za gore navedene skale prikazane su u Tablici 3.2.

naziv skale M sd minimum maksimum

Skala samorefleksivnosti i uvida

82.82 12.00 53 115

Skala preferencije za konzistencijom

109.09 20.08 26 154

Tablica 3.2. Mjere deskriptivne statistike rezultata Skale samorefleksivnosti i uvida i Skale preferencije za konzistencijom

3.2.4. Motivi za održavanjem pojma o sebi

Suvremene teorije pojma o sebi razlikuju tri osnovna motiva u održavanju i stvaranju

pojma o sebi: motiv samouzdizanja ili uljepšanja (self-enhancement), motiv konzistencije ili

samopotvrđivanja (self-consistency, self-verification), i motiv točnosti (self-accuracy, self-

assessment). Istraživanja ovih motiva (npr. Sedikides, 1993) pokazala su da se ispitanici

mogu razlikovati u odnosu na navedene motive, na osnovi utvrđivanja valencije i centralnosti

osobina sadržanih u pojmu o sebi, te sigurnosti u posjedovanje navedenih osobina i sklonosti

traženja informacija o istima, i to na sljedeći način:

a) motiv samouzdizanja: 1) ispitanici u većoj mjeri potvrđuju posjedovanje pozitivnih

osobina, nego negativnih osobina; 2) ispitanici u većoj mjeri potvrđuju posjedovanje

centralnih pozitivnih osobina, nego centralnih negativnih osobina, ali u većoj mjeri

odbacuju posjedovanje centralnih negativnih osobina, nego perifernih negativnih

  70 

osobina; i 3) ispitanici u većoj mjeri traže informacije o pozitivnim osobinama, nego o

negativnim osobinama.

b) motiv konzistencije: 1) ispitanici potvrđuju posjedovanje centralnih osobina u većoj

mjeri nego perifernih osobina; 2) ispitanici potvrđuju posjedovanje centralnih

pozitivnih i centralnih negativnih osobina u jednakoj mjeri, ali potvrđuju posjedovanje

centralnih negativnih osobina u većoj mjeri nego perifernih negativnih osobina; 3)

ispitanici u većoj mjeri traže informacije o centralnim osobinama i osobinama u čije

posjedovanje su sigurni, nego informacije o perifernim osobinama i osobinama u čije

posjedovanje nisu sigurni.

c) motiv točnosti: za razliku od ostalih ispitanika, ispitanici s ovim motivom u većoj

mjeri traže informacije o perifernim osobinama i osobinama u čije posjedovanje nisu

sigurni, nego o centralnim osobinama i osobinama u čije su posjedovanje sigurni.

Za svakog ispitanika izračunata je zastupljenost pojedinog motiva, te su prema

najzastupljnijem (dominantnom) motivu raspoređeni u skupine: motiv samouzdizanja

(N=409), motiv samopotvrđivanja (N=385), i motiv točnosti (N=66). Zastupljenost motiva

izračunata je u skladu s gore opisanim karakteristikama, prema razultatima dobivenih

upitnicima opisanim u odjeljku o samoevaluaciji i evaluativnoj koherenciji.

3.2.5. Afektivni „priming“

U svrhu ispitivanja utjecaja dolazeće informacije na samoevaluativnu misao, u drugom

dijelu istraživanja (ispitivanje dinamizma toka samoevaluativne misli) kod ispitanika smo

inducirali afektivni „priming“, budući da afektivni priming izaziva selektivnu aktivaciju

kognitivne strukture pojma o sebi sukladno valenciji „priminga“ (pozitivnoj ili negativnoj)

(Vallacher i Nowak, 1997). Zbog toga, afektivni priming u ovoj situaciji ima ulogu dolazeće

informacije koja može biti ili podržavajuća postojećoj evaluativnoj strukturi pojma o sebi, ili

joj biti suprotstavljena (npr. kada kod ispitanika s visokom razinom samoevaluacije

induciramo negativni „priming“).

U istraživanju smo razlikovali tri situacije „priminga“: pozitivna (N=91), negativna

(N=102) i bez priminga (N=84). Afektivni „priming“ induciran je kod ispitanika neposredno

prije provedbe zadatka ispitivanja dinamizma samoevaluacije, kako bi se utvrdilo afektivno

„ponašanje“ ispitanika tijekom toka samoevaluativne misli u odnosu na afektivnu kvalitetu

samog priminga, te u odnosu na ostale relevantne čimbenike (evaluativnu koherenciju i motiv

  71 

za održavanjem pojma o sebi). Sam postupak induciranja priminga opisan je u cijelosti u

odjeljku 3.3.2.4.

3.2.6. Samoevaluacija i evaluativna koherencija

Vrijednosti varijabli samoevaluacije i evaluativne koherencije dobivene su

matematičkim postupcima na osnovi rezultata pojedinih upitnika koji mjere različite aspekte

pojma o sebi. Konstrukcija upitnika (čestica) provedena je u okviru predistraživanja čiji je

postupak u cijelosti prikazan u odjeljku 3.3.2.1. Svaki od upitnika sadržava 30 čestica

namijenjenih srednjoškolskom i fakultetskom uzrastu (od 15 do 22 godine), odnosno 14

čestica namijenjenih osnovnoškolskom uzrastu (13 i 14 godina), opisnih pridjeva, koje su

identične za svaku od navedenih skala:

1) posjedovanje osobine – ispitanici trebaju za svaku od navedenih osobina (čestica)

odgovoriti u kojoj ih mjeri opisuje na skali Likertovog tipa od 5 stupnjeva (1 – uopće

me ne opisuje, 5 – u potpunosti me opisuje);

2) valencija osobine - ispitanici trebaju za svaku od navedenih osobina, na skali

Likertovog tipa od 9 stupnjeva, odgovoriti u kojoj ju mjeri smatraju pozitivnom ili

negativnom (1 – u potpunosti negativno, 9 – u potpunosti pozitivno);

3) centralnost osobine - ispitanici trebaju za svaku od navedenih osobina, na skali

Likertovog tipa od 5 stupnjeva, odgovoriti u kojoj im je mjeri pojedina osobina važna

(1 – vrlo nevažna, 5 – vrlo važna)

4) sigurnost - ispitanici trebaju za svaku od navedenih osobina, na skali Likertovog tipa

od 5 stupnjeva, odgovoriti koliko su sigurni u svoju procjenu posjedovanja pojedine

osobine (1 – vrlo nesiguran, 5 – vrlo siguran)

5) dijagnostičnost - ispitanici trebaju za svaku od navedenih osobina, na skali Likertovog

tipa od 5 stupnjeva, ocijeniti u kojoj su mjeri skloni tražiti informacije za pojedinu

osobinu, bilo dok razmišljaju o sebi, bilo u interpersonalim kontaktima (u vidu

povratne informacije), kako bi utvrdili posjeduju li navedenu osobinu ili ne (1 – vrlo

rijetko, 5 – vrlo često).

Popis čestica prikazan je u Prilogu 2.

Samoevaluacija se prema modelu „društva pojma o sebi“ definira kao ponderirani

prosjek valencije svih elemenata u strukturi pojma o sebi, pri čemu ponderi svakog elementa

odgovaraju njegovoj centralnosti u navedenoj strukturi (Nowak i sur., 2000). Sukladno tome,

  72 

u našem istraživanju samoevaluacija je izračunata za svakog ispitanika prema sljedećoj

formuli:

gdje Pi označava mjeru posjedovanja osobine i, Vi mjeru valencije osobine i, Ci mjeru

centralnosti osobine i, a n ukupan broj čestica upitnika (obuhvaćenih elemenata pojma o sebi).

Evaluativna koherencija (ili diferencijacija) se prema modelu „društva pojma o sebi“

određuje kao stupanj u kojem elementi strukture pojma o sebi tvore klastere (grupe) slične

valencije, a računa se kao proporcija susjednih elemenata koji dijele sličnu valenciju u

ukupnom broju elemenata strukture pojma o sebi, prema sljedećoj formuli (Nowak i sur.,

2000):

gdje Cobs označava broj postojećih veza između susjednih elemenata slične valencije, Cslučaj

broj veza između susjednih elemenata slične valencije očekivan u sustavu organiziranom

prema slučaju, a Cmax maksimalan broj veza između susjednih elemenata slične valencije koji

je moguć u sustavu u kojemu pozitivni i negativni elementi čine dvije kompaktne grupe.

U našem istraživanju, kao mjera evaluativne koherencije izračunali smo F-omjer

razlike između pozitivnih, negativnih i neutralnih ponderiranih čestica za svakog ispitanika,

gdje ponder svake čestice (uz mjeru posjedovanja čestice) odgovara njezinoj centralnosti.

Kako je valencija svake čestice određena na skali Likertovog tipa od 9 stupnjeva, negativne

čestice definirane su kao čestice koje je ispitanik ocijenio od 1 do 4 na skali valencije,

pozitivne čestice kao čestice koje je ispitanik ocijenio od 6 do 9 na skali valencije, a neutralne

čestice sve one koje je ispitanik ocijenio s 5 na skali valencije. F-omjer za svakog ispitanika

izračunat je prema standardnoj formuli:

gdje MSig označava srednji kvadrat između grupa, a MSug srednji kvadrat unutar grupa.

Srednji kvadrati dobiveni su na temelju omjera sume kvadrata (između i unutar grupa) i

  73 

pripadajućeg broja stupnjeva slobode. Sume kvadrata za svakog ispitanika izračunate su

prema formulama za skraćeno izračunavanje vrijednosti (Petz, 1997):

SStot = (∑X2) – (NtotM2tot)

SSig = [∑(NgM2g)] – (NtotM2

tot)

SSug = SStot – SSig

gdje je SStot totalna suma kvadrata, SSig suma kvadrata između grupa, SSug suma kvadrata

unutar grupa, Ntot ukupan broj čestica, Ng broj čestica u pojedinoj grupi (pozitivne, negativne

i neutralne), Mtot aritmetička sredina X (ponderiranih rezultata) svih čestica, a Mg aritmetička

sredina ponderiranih rezultata čestica u pojedinoj grupi. Mjere deskriptivne statistike

prethodno navedenih varijabli prikazane su u Tablici 3.3.

varijabla M sd minimum maksimum

samoevaluacija 91.78 18.52 26.71 151.13

evaluativna koherencija 34.90 21.17 0.34 124.22

Tablica 3.3. Mjere deskriptivne statistike rezultata samoevaluacija i evaluativne koherencije pojma o sebi

3.2.7. Dinamizam samoevaluacije

Dinamizam samoevaluacije se prema modelu „društva pojma o sebi“ definira kao

proporcija elemenata pojma o sebi koji mijenjaju svoje stanje u pojedinom koraku simulacije

(iteraciji), a računa se prema formuli (Nowak i sur., 2000):

gdje je k broj elemenata koji mijenjaju svoje stanje, a n ukupan broj elemenata pojma o sebi.

U našem istraživanju, vrijednosti dinamizma samoevaluacije nisu operacionalizirane

niti izračunate na osnovi gore navedenih pretpostavki modela „društva pojma o sebi“, budući

da je isti na navedeni način moguće izračunati samo u okviru longitudinalnog istraživanja

(nacrta unutar pojedinca). Stoga smo u našem istraživanju definirali dinamizam

samoevaluacije kao stupanj kvalitativne i kvantitativne promjene u toku samoevaluativnog

mišljenja (Vallacher i Nowak, 1997). Dinamizam samoevaluacije ispitivali smo individualno,

  74 

u drugom dijelu istraživanja, a sam postupak metode ispitivanja detaljno je opisan u odjeljku

3.3.2.2.

Dinamizam samoevaluacije u našem istraživanju definirali smo kao tok

samoevaluativne misli, tijekom samoopisa ispitanika u periodu od 3 minute, na osnovi čega

smo za svakog ispitanika izračunali nekoliko dolje opisanih mjera:

1) valencija – predstavlja mjeru samoevaluacije, a određena je vrednovanjem sebe koje

su ispitanici tijekom samoopisa provodili svakih 6 sekundi (ukupno 30 vremenskih

točaka) na skali od 5 stupnjeva (1 – u potpunosti negativno, 5 – u potpunosti

pozitivno);

2) raspon – određena je standardnom devijacijom valencije, a predstavlja mjeru razlike u

stanjima samoevaluacije, odnosno „širinu“ samoevaluacije u toku samoevaluativne

misli;

3) varijabilnost – određena je razlikom valencije između dvije susjedne vremenske točke

u toku samoevaluativne misli, a predstavlja mjeru postojanosti samoevaluacije,

odnosno promjenu, ili stupanj promjene u samoevaluaciji;

4) mirovanje – određena je postojanošću valencije između dvije vremenske točke,

odnosno brojem razdoblja između dvije susjedne vremenske točke u kojem su

ispitanici upisali istu vrijednost valencije, a predstavlja tendenciju sustava

samopoimanja da se „smjesti“ u određenom stanju samoevaluacije, odnosno, govoreći

rječnikom dinamičkih sustava, atraktoru.

Kako bismo preciznije obuhvatili kvalitativne promjene u dinamizmu samoevaluacije, ili

bolje rečeno, obrasce samoevaluativne misli, ukupno vrijeme samoevaluacije (3 minute)

podieljeno je u tri jednaka vremenska intervala od jedne minute. Stoga smo u našem

istraživanju izračunali prethodno navedene mjere dinamizma dinamizma samoevaluacije kao

varijable za svaki vremenski interval zasebno. Mjere deskriptivne statistike prethodno

navedenih varijabli prikazane su u Tablici 3.4.

varijabla M sd minimum maksimum

valencija 3.79 0.55 2.17 4.83

raspon 0.75 0.25 0.18 1.55

varijabilnost 0.61 0.32 0.03 1.41

mirovanje 14.15 6.33 0.00 28.00

Tablica 3.4. Mjere deskriptivne statistike rezultata valencije, raspona, varijabilnosti i mirovanja toka samoevaluativne misli

  75 

3.3. PRIBOR I POSTUPAK

3.3.1. Pribor

U ispitivanju smo koristiti računalo na kojem je instaliran program zadužen za davanje

signala tijekom ispitivanja toka samoevaluativne misli, upitnici i skale tipa papir-olovka za

ispitivanje strukturalnih aspekata pojma o sebi (posjedovanje osobine, valencija osobine,

centralnost osobine, sigurnost, i dijagnostičnost), i pritiska za integracijom (Skala

samorefleksije i uvida, Skala preferencije za konzistencijom), te poseban protokol u kojeg su

upisivani događaji koje su ispitanici elucidirali u situaciji afektivnog „priminga“, kao i

njihove mjere valencije u toku samoevaluativne misli. Navedeni instrumenti prikazani su u

Prilogu 3.

3.3.2. Postupak

Prije samog istraživanja proveli smo dva predistraživanja u svrhu odabira čestica

primjerenih osnovnoškolskom i srednjoškolskom (i fakultetskom) uzrastu za konstrukciju

mjera strukture pojma o sebi (posjedovanje osobine, valencija osobine, centralnost osobine,

sigurnost, i dijagnostičnost), kao i samog postupka mjerenja dinamizma samoevaluacije i

pripadnih specifičnih mjera.

3.3.2.1. Prvo predistraživanje: odabir čestica za upitnike strukture pojma o sebi

Cilj prvog predistraživanja bio je pronaći čestice različite valencije (pozitivne i

negativne) koje većina pojedinaca koristi prilikom opisivanja sebe. Time smo nastojali

formirati skup čestica koje bismo koristili u našem istraživanju prilikom ispitivanja različitih

dimenzija pojma o sebi (posjedovanje, valencija, centralnost, sigurnost i dijagnostičnost). Pri

tom smo koristili prilagođenu formu metode koju je koristio Sedikides (1993) u svom

istraživanju motiva za održavanjem pojma o sebi.

U prvom dijelu ovog predistraživanju sudjelovalo je 82 studenata psihologije

Filozofskog fakulteta u Osijeku i 74 učenika 3. gimnazije u Osijeku, čiji je zadatak bio na

zaseban protokol upisati tri pozitivne osobine koje ih dobro opisuju i važne su im (centralne

pozitivne osobine), tri pozitivne osobine koje ih uopće ne opisuju i nisu im važne (periferne

  76 

pozitivne osobine), te tri negativne osobine koje ih dobro opisuju i važne su im (centralne

negativne osobine) i tri negativne osobine koje ih uopće ne opisuju i nisu im važne (periferne

negativne osobine). Od svih prikupljenih čestica, zadržali smo one koje je barem 50%

ispitanika navelo u protokolima. Premda je Sedikides (1993) u svom istraživanju, pri

prikupljanju čestica različite centralnosti, koristio kriterij od 75% ispitanika, razlog ovakvom

“blažem“ kriteriju počiva u mogućnosti da su dobivene čestice u određenoj mjeri i produkt

pogreške pri uzorkovanju, ili specifičnosti metodologije korištene pri njihovom prikupljanju.

Ovakvim manje konzervativnim kriterijem nastojali smo dobiti raznovrsnije čestice u smislu

valencije i centralnosti, čime bismo obuhvatili sadržajno šire aspekte pojma o sebi.

Na temelju gore opisanog kriterija, nakon uklanjanja sinonima, zadržano je 30 čestica

koje smo koristili u našem istraživanju. Čestice su navedene u upitnicima prikazanima u

Prilogu 2.

U drugom dijelu ovog predistraživanja sudjelovalo je 46 učenika sedmih i osmih

razreda Osnovne škole “Vijenac“ u Osijeku, čiji je zadatak bio pregledati zadržane čestice i

označiti one čije značenje nisu razumjeli. Cilj ovog postupka bio je oblikovati paralelne forme

upitnika koji bi prema svom sadržaju i opsegu bile prikladnije osnovnoškolskom uzrastu.

Nakon provedbe zadatka, iz upitnika su izbačene one čestice koje je barem 50% ispitanika

označilo nerazumljivima, te je zadržano 14 čestica koje smo koristili u našem istraživanju na

osnovnoškolskom uzrastu. Čestice su prikazane u Prilogu 2.

3.3.2.2. Drugo predistraživanje: definiranje postupka mjerenja dinamizma samoevaluacije

Vrijednosti dinamizma samoevaluacije u našem istraživanju nisu operacionalizirane,

niti izračunate na osnovi pretpostavki modela „društva pojma o sebi“, budući da je isti na

navedeni način moguće izračunati samo u okviru longitudinalnih istraživanja (nacrta unutar

pojedinca). Stoga će u našem istraživanju dinamizam samoevaluacije biti definiran kao

stupanj kvalitativne i kvantitativne promjene u toku samoevaluativnog mišljenja (Vallacher i

Nowak, 1997). Prema metodologiji koju su koristili Vallacher i sur. (2002), promjene u toku

samoevaluativne misli ispitivane su tzv. “paradigmom miša“. Međutim, u našem istraživanju

koristili smo drukčiju metodologiju, koja nam se s aspekta samog predmeta istraživanja čini

znatno prikladnijom i ekonomičnijom od “paradigme miša“.

Sam postupak „paradigme miša“ kojeg su Vallacher i sur. (2002) primijenili u svom

istraživanju je slijedeći: Nakon što su ispitanici stavljeni u jednu od situacija afektivnog

  77 

„priminga“, eksperimentator je svakog ponaosob zatražio da u idućih 5 minuta na računalu

napravi audio snimak svog toka misli o sebi. Pri tom im je bilo rečeno da kažu o sebi što god

im u tom trenutku padne na pamet, uz izuzetak svoga imena ili bilo kojih informacija koje bi

ih mogle identificirati. Tijekom snimanja eksperimentator ih je ostavio nasamo. Nakon

kreiranja audio snimka, ispitanicima je na slušalicama reproduciran njihov snimak. Na sredini

računalnog monitora prikazan je krug koji predstavlja njih same, a uputa je da tijekom

reprodukcije snimka prate osjećaje vezane uz sebe koji im se budu javljali, i registiraju

njihovu valenciju pomicanjem kursora miša od kruga (u slučaju negativnih osjećaja) ili prema

krugu (u slučaju pozitivnih osjećaja). Pri tom je veća udaljenost označavala nižu valenciju, a

manja udaljenost veću valenciju, a računalo je zabilježavalo položaj kursora miša (u

pikselima) svakih 0.1 sekundu. Na taj način, zabilježen je dinamizam samoevaluacije u

odnosu na tok ispitanikovih misli o sebi. Maksimalna duljina snimka bila je određena na 5

minuta. Također, ispitanicima je zajamčeno brisanje snimaka nakon završetka istraživanja.

Iako je navedeni postupak korišten u nekolicini istraživanja, u našem istraživanju

nismo ga koristili iz nekoliko teorijskih i praktičnih razloga:

1) Sam je postupak dugotrajan i neekonomičan (uz sve pripremne radnje za svakog

ispitanika traje oko 30-ak minuta), te je na većim uzorcima, kao što je uzorak

ispitanika u našem istraživanju, teško praktično primjenjiv (zahtjeva veći angažman

pomoćnih istraživača, veći opseg pribora (računala i programskih paketa za ispitivanje

toka samoevaluativne misli), veći raspon vremena provedbe, veći trošak istraživanja i

slično).

2) Iako su autori zbog zahtjeva za većom kontinuiranosti podataka koristili “paradigmu

miša“ u mjerenju promjena toka samoevaluativne misli, jer kao jedinicu mjerenja

uzima 0.1 sekundu u vremenskom smislu, odnosno 1 piksel u smislu promjene

valencije, teško je prihvatljivo da te mjere uistinu odražavaju varijancu dinamizma

samoevaluacije. Naime, nesvjesni pokreti računalnog miša rukom, koji odražavaju

neke druge procese i pojave (npr. tremor, ispitna anksioznost i slično), mogu

doprinijeti nesustavnim varijacijama u mjeri toka samoevaluativne misli. U slučaju

kraćih samoopisa, što je karakteristika samoopisa osoba nižeg samopoštovanja i

sigurnosti u vlastiti pojam o sebi (Nowak i Vallacher, 1998), utjecaj nesustavnih

varijacija još je više izražen. Također, kako niti može doći do promjene u valenciji

samoevaluativne misli u razmaku od 0.1 sekunde, niti je moguće takvu promjenu

svjesno zabilježiti kada bi ona i postojala, ne nalazimo teorijsku opravdanost tako

postavljene operacionalizacije dinamizma samoevaluacije.

  78 

3) Samo razdvajanje procesa stvaranja samoopisa i mjerenja promjene u valenciji toka

samoevaluativne misli (tijekom slušanja snimke samoopisa) može doprinijeti

narušavanju valjanosti dobivenih podataka. Naime, postoji opravdana sumnja da se

tok samoevaluativne misli tijekom stvaranja samoopisa, i tok samoevaluativne misli

nakon stvaranja samoopisa razlikuju, zbog konsolidacijskih procesa u toku

samoevaluativne misli koji su prisutni samo tijekom stvaranja samoopisa, ali ne nužno

i tijekom “post-hoc“ mjerenja toka samoevaluativne misli (Nowak i Vallacher, 1998).

Također, sam vremenski razmak između stvaranja samoopisa i mjerenja toka

samoevaluativne misli može doprinijeti utjecaju nesustavnih čimbenika na konačne

rezultate.

Stoga smo u našem istraživanju koristili nešto izmjenjenu metodu mjerenja promjena u

valenciji toka samoevaluativne misli. Kao vremensku jedinicu promjene valencije toka

samoevaluativne misli uzeli smo 6 sekundi, a ukupno vrijeme samoopisa određeno je na 3

minute. Također, promjenu u valenciji toka samoevaluativne misli mjerili smo na skali

Likertovog tipa od 5 stupnjeva (1 – potpuno negativno, 5 – potpuno pozitivno). Navedene

mjere pokazale su se prikladnima u ranijim istraživanjima, gdje je prosječno vrijeme

samoopisa bilo oko 3 minute, a razina valencije toka samoevaluativne misli značajno se

mijenjala u prosjeku između 5 i 10 sekundi (Vallacher i Nowak, 1997; Nowak i Vallacher,

1998; Vallacher i sur., 2002). Isto tako, skala Likertovog tipa od 5 stupnjeva “bliska“ je

iskustvu ispitanika, jer su se s njom susretali tijekom čitavog školovanja.

Sam postupak mjerenja toka samoevaluativne misli u našem istraživanju bio je

sljedeći: Nakon što su ispitanici stavljeni u jednu od situacija afektivnog „priminga“, od njih

je zatraženo da naprave samoopis, naglas, tijekom sljedeće 3 minute. Pri tom, zbog

izjednačavanja eksperimentalnih uvjeta među ispitanicima, zatraženo je da se u svojim

samoopisima prvenstveno usredotoče na vlastite osobine, vlastite osnose sa bliskim ljudima,

te ciljeve koje su postigli, koje nisu postigli, te koje namjeravaju postići u životu. Tijekom

samoopisa, zadatak je bio da svaki put na znak računala (zvuk “klik“ koji se javljao svakih 6

sekundi tijekom 3 minute) upišu u odgovarajuću kućicu na posebnom protokolu koji je

prikazan u Prilogu 3, trenutne osjećaje prema sebi prema gore navedenoj skali od 1 do 5. Pri

tom, zbog diskrecije, eksperimentator koji je bio prisutan u prostoriji za vrijeme stvaranja

samoopisa, nosio je antifone na ušima, a sama prostorija bila je dovoljno zvučno izolirana.

Postupak mjerenja proveli smo na 25 apsolvenata psihologije na Filozofskom fakultetu

u Osijeku. Svi ispitanici uspješno su obavili zadatak, te nije bilo nikakvih posebnih primjedbi,

osim da je zadatak bio kognitivno zahtjevan (jer su u isto vrijeme stvarali samoopis i pratili

  79 

tok samoevaluativne misli), što je moglo utjecati na same rezultate mjerenja. Osim toga, na

rezultate je mogla utjecati i prisutnost eksperimentatora, zbog povećane svjesnosti o sebi

(Carver, 2003), kao i to da je samoopis bio sadržajno i vremenski graničen na 3 minute.

Navedene specifičnosti metodologije korištene u našem istraživanja uzet će se u obzir

prilikom interpretacije rezultata.

3.3.2.3. Prva faza istraživanja

U prvoj fazi provedena su ispitivanja na upitnicima tipa papir-olovka – ispitivanja

aspekata pojma o sebi i pritiska za integracijom (Skala samorefleksije i uvida i Skala

preferencije za konzistencijom). Ispitivanja su provedena grupno (posebno sa svakim

razredom, odnosno godinom studija i studijskim smjerom), a trajanje svakog ispitivanja bilo

je oko 45 minuta, odnosno jedan školski sat. Ispunjavanje upitnika je rotirano tako da su se u

jednim razrednim odjeljenjima najprije ispunjavali upitnici o različitim aspektima pojma o

sebi, a zatim mjere pritiska za integracijom, dok se u drugim razrednim odjeljenjima

ispunjavanje upitnika provodilo obrnutim redoslijedom.

Prije ispunjavanja svakog upitnika ispitanicima je pročitana uputa, a s ispunjavanjem

je započeto tek nakon što je utvrđeno da su svi razumjeli uputu. Također, tijekom ispitivanja

je napomenuto da za svako nejasno pitanje ili česticu u upitniku zatraže dodatno objašnjenje.

Ispitivanja su provedena tijekom drugog polugodišta, odnosno ljetnog semestra

školske (akademske) godine 2010/11.

3.3.2.4. Druga faza istraživanja

Prije provedbe druge faze istraživanja ispitanici su prema slučaju podijeljeni u skupine

s različitim situacijama afektivnog “priminga“, nakon čega je utvrđen raspored individualnih

ispitivanja. Individualna ispitivanja dinamizma samoevaluacije, zbog ekonomičnosti,

provedena su samo na uzorku studenata (N=277). Također, prije početka individualnih

ispitivanja potrebno grupama studenata dane su opće upute za individualna ispitivanja, te im

je opisano kako će se ista provoditi.

Uz autora ove disertacije, u ispitivanju su sudjelovala i 3 pomoćna istraživača,

apsolvenata studija psihologije Filozofskog fakulteta u Osijeku. U toku ispitivanja ispitanici

su najrpije stavljeni u situaciju afektivnog “priminga“, tako što je od njih zatraženo da, ovisno

o situaciji “priminga“, ukratko opišu tri događaja iz njihovog života koji su doveli do toga da

  80 

su se osjećali iznimno pozitivno prema sebi (pozitivni “priming“), tri događaja iz njihovog

života koji su doveli do toga da su se osjećali iznimno negativno prema sebi (negativni

“priming“), odnosno tri događaja iz njihovog života koje smatraju iznimno važnima (neutralni

“priming“). Nakon induciranja “priminga“, dana je uputa, i nakon što bi ispitanici potvrdili da

su razumjeli uputu, provedeno je individualno ispitivanje toka samoevaluativne misli, opisano

u odjeljku 3.3.2.2. Tijek čitavog individualnog ispitivanja trajao je u prosjeku oko 15 minuta.

Ispitivanja su provedena tijekom ljenih ispitnih rokova, u srpnju akademske godine

2010/11.

81

4. REZULTATI I RASPRAVA

Prije provođenja statističkih analiza kojima bismo mogli adekvatno odgovoriti

na postavljene probleme, potrebno je utvrditi zadovoljava li struktura uzorka i

zavisnih varijabli uvjete za provedbu parametrijskih statističkih analiza. Općenito se

smatra da je za valjane rezultate dobivene parametrijskim statističkim postupcima (u

prvom redu analize varijance) nužno ispuniti preduvjet jednakosti veličine uzorka

(odnosno promatranih podskupina unutar uzorka), homogenost varijance pogreške

među skupinama (homoscedascitet), te normalnost distribucije rezultata u zavisnim

varijablama (Howell, 1997).

Pregledom tablice koje prikazuju strukturu uzorka s obzirom na dob i spol

(Tablica 3.1) vidimo da broj ispitanika unutar pojedinih kategorija navedenih varijabli

nije podjednak, što može u određenoj mjeri narušiti valjanost rezultata dobivenih

parametrijskim postupcima, posebice analize varijance. U Tablici 4.1 prikazani

rezultati Kolmogorov-Smirnov testa odstupanja rezultata od normalne distribucije.

varijabla Z sig.

samoevaluacija 2.570 .000

evaluativna koherencija 2.174 .000

SRIS 1.645 .000

PCS 1.385 .000

valencija (1. minuta) 1.825 .003

valencija (2. minuta) 1.422 .035

valencija (3. minuta) 1.262 .083

varijabilnost (1. minuta) 1.530 .018

varijabilnost (2. minuta) 1.683 .007

varijabilnost (3. minuta) 2.006 .001

raspon (1. minuta) 2.064 .000

raspon (2. minuta) 1.629 .010

raspon (3. minuta) 1.289 .072

mirovanje (1. minuta) 2.075 .000

mirovanje (2. minuta) 1.749 .004

mirovanje (3. minuta) 1.590 .013

Tablica 4.1. Rezultati K-S testa odstupanja rezultata zavisnih varijabli od normalne distribucije

82

Kao što je vidljivo u Tablici 4.1 distribucije rezultata svih varijabli, osim varijable

prosječne valencije dinamizma u trećoj minuti (Z=1.262, p>0.05) i varijable raspona

dinamizma u trećoj minuti (Z=1.289, p>0.05), odstupaju od normalne distribucije,

čime je narušen i drugi uvjet provedbe parametrijskih statističkih postupaka. Kako

postupci normalizacije nisu polučili zadovoljavajući uspjeh, u obradi rezultata u

našem istraživanju ćemo se koristiti (gdje je moguće) neparametrijskim, odnosno

nelinearnim ekvivalentima planiranih statističkih postupaka.

Rezultati Levenovog testa jednakosti varijance pogreške bit će prikazani u

okviru rezultata svake provedene analize varijance. Kako izjednačenost varijanci

pogreške predstavlja temeljni preduvjet provedbe analize varijance, na temelju

rezultata Levenovog testa odlučivat će se o provedbi Kruskal-Wallisovog testa

(neparametrijskog ekvivalenta analizi varijance). Budući da neparametrijskim

postupcima nije omogućeno izračunavanje interakcijskih učinaka nezavisnih varijabli

na zavisne varijable, o njihovim rezultatima zaključivat ćemo na osnovi nekorigiranog

F-omjera.

4.1. ANALIZA POSTAVKI KOJE PROIZLAZE IZ MODELA “DRUŠTVA POJMA O SEBI“

Kako bismo odgovorili na prvi postavljeni problem i provjerili istinitost

postavki koje proizlaze iz modela “društva pojma o sebi“, a vezane su uz dobne

razlike strukturalnih varijabli samopoimanja, i učinak pritiska za integracijom i

motiva za održavanjem pojma o sebi na te promjene, izračunali smo analize varijance

učinaka dobi, spola i motiva za održavanjem pojma o sebi na varijable samoevaluacije

i evaluativne koherencije, te regresijsku analizu odnosa između mjera pritiska za

integracijom (rezultata Skale samorefleksivnosti i uvida i Skale preferencije za

konzistencijom) kao prediktora i evaluativne koherencije kao kriterija.

Najprije smo proveli analizu varijance kako bismo ispitali postoje li glavni

učinci dobi, spola i motiva za održavanjem pojma o sebi, kao i njihovi međusobni

interakcijski učinci na varijablu samoevaluacije. Rezultat Levenovog testa jednakosti

varijanci pogreške za varijablu samoevaluacije pokazao se statistički značajnim

(F=2.194, df1=52, df2=724, p<0.01), što znači da varijance pogrešaka među

skupinama nisu izjednačene, čime nije zadovoljen temeljni uvjet za provedbu analize

varijance. Stoga smo proveli Kruskal-Wallis test na prethodno navedenim

83

varijablama. Rezultati analize varijance i Kruskal-Wallis testa prikazane su u Tablici

4.2.

analiza varijance Kruskal-Wallis izvor varijabiliteta F df sig. χ2 df sig.

spol 2.728 1 .099 14.335 1 .000

dob 13.748 9 .000 169.574 9 .000

motiv 0.985 2 .374 0.180 2 .914

spol * dob 2.540 8 .010 - - -

spol * motiv 0.466 2 .628 - - -

dob * motiv 1.568 16 .072 - - -

spol * dob * motiv 1.259 14 .228 - - -

Tablica 4.2. Rezultati analize varijance i Kruskal-Wallis testa učinaka spola, dobi i motiva za

održavanjem pojma o sebi na razinu samoevaluacije

Grafikon 4.1. Prikaz dobnih razlika u prosječnim vrijednostima samoevaluacije

Razlika u razini samoevaluacije između ispitanika različite dobi pokazala se

statistički značajnom (χ2=168.537, df=9, p<0.01), pri čemu se rezultat samoevaluacije

povećava s dobi, što je u skladu s pretpostavkama modela “društva pojma o sebi“.

84

Značajnost razlika među pojedinim dobnim skupinama ispitanika prema rezultatima

Dunnettovog T3 post-hoc testa prikazana je u Tablici 4.3.

dob 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22

13 .998 .070 .000 .000 .000 .000 .000 .000 .000

14 .338 .000 .000 .000 .000 .000 .000 .000

15 .030 .052 .216 .002 .055 .065 .171

16 1.0 1.0 1.0 1.0 1.0 .999

17 1.0 .999 1.0 1.0 1.0

18 .982 1.0 .999 1.0

19 1.0 1.0 .952

20 1.0 1.0

21 .997

22

Tablica 4.3. Značajnost razlika u samoevaluaciji među pojedinim dobnim skupinama ispitanika

prema rezultatima Dunnettovog T3 post-hoc testa (masnim su označene razlike p<0.05)

Iz prikaza dobnih razlika u Grafikonu 4.1, kao i iz značajnosti razlika među dobnim

skupinama prikazanih u Tablici 4.3, možemo vidjeti da dobne razlike u

samoevaluaciji u promatranom dobnom rasponu od 13 do 22 godine prate

logaritamsku funkciju, pri čemu je primjetan nagli, eksponencijalni rast

samoevaluacije u dobi od 13 do 16 godina, kada samoevaluacija doseže svojevrstan

”strop” (razlike u razini samoevaluacije između skupina ispitanika u dobnom rasponu

od 17 do 22 godine nisu statistički značajne). Takav rast samoevaluacije posve je u

skladu s pretpostavkama modela “društva pojma o sebi“, gdje je prema rezultatima

simulacije također dobiven logaritamski rast samoevaluacije.

Razlika u razini samoevaluacije između ispitanika različitog spola također se

pokazala statistički značajnom (χ2=14.881, df=1, p<0.01), pri čemu ženski ispitanici

postižu veće vrijednosti na mjeri samoevaluacije od muških ispitanika (Mm=87.91,

sm=19.77; Mž=93.76, sž=17.74).

Osim navedenih glavnih učinaka dobi i spola, statistički značajnim pokazali su

se interakcijski učinci dobi i spola na samoevaluaciju (F=2.540, df=8, p<0.01), pri

čemu ženski ispitanici postižu veće vrijednosti na mjeri samoevaluacije od muških

ispitanika, a ta se razlika s dobi u prosjeku smanjuje. Radi jasnijeg pregleda

interakcijskih učinaka, u Grafikonu 4.2 prikazali smo spolne razlike u razini

85

samoevaluacije s obzirom na tri dobne skupine ispitanika: osnovnoškolski,

srednjoškolski i fakultetski uzrast. Kao što je vidljivo iz prikaza, najveće razlike

između muških i ženskih ispitanika u razini samoevaluacije su kod ispitanika

osnovnoškolske dobi, koji ujedno postižu i najnižu razinu samopoštovanja u čitavom

uzorku ispitanika.

Grafikon 4.2. Prikaz spolnih razlika u prosječnim vrijednostima samoevaluacije, s obzirom na

dobne skupine ispitanika (osnovna škola, srednja škola i fakultet)

Iako se glavni učinci motiva za održavanjem pojma o sebi na samoevaluaciju

nisu pokazali statistički značajnim (χ2=0.180, df=2, p>0.05), rezultati pokazuju

očekivani trend, pri čemu ispitanici s dominantnim motivom samouzdizanja postižu

najveću razinu samoevaluacije (Mu=91.84, su=19.63), zatim slijede ispitanici s

dominantnim motivom potvrđivanja (Mp=91.59, sp=15.17), te naposlijetku ispitanici s

dominantnim motivom točnosti (Mt=91.05, st=19.55).

Nakon analize samoevaluacije, proveli smo analizu varijance kojom smo

nastojali ispitati postoje li glavni učinci dobi, spola i motiva za održavanjem pojma o

sebi, kao i njihovi međusobni interakcijski učinci na varijablu evaluativne

koherencije. I ovdje se rezultat Levenovog testa jednakosti varijanci pogreške za

varijablu evaluativne koherencije pokazao se statistički značajnim (F=1.985, df1=52,

86

df2=708, p<0.01), zbog čega smo, osim analize varijance, izračunali i Kruskal-Wallis

test. Rezultati dvosmjerne analize varijance i Kruskal-Wallis testa prikazane su u

Tablici 4.4.

analiza varijance Kruskal-Wallis izvor varijabiliteta F df sig. χ2 df sig.

spol 0.006 1 .940 1.247 1 .093

dob 6.741 9 .000 187.276 9 .000

motiv 9.446 2 .000 9.414 2 .009

spol * dob 0.646 8 .739 - - -

spol * motiv 5.470 2 .004 - - -

dob * motiv 2.190 16 .005 - - -

spol * dob * motiv 1.155 14 .306 - - -

Tablica 4.4. Rezultati analize varijance i Kruskal-Wallis testa učinaka spola, dobi i motiva za

održavanjem pojma o sebi na razinu evaluativne koherencije

Grafikon 4.3. Prikaz dobnih razlika u prosječnim vrijednostima evaluativne koherencije

Prikazani rezultati pokazuju kako postoji statistički značajna razlika u mjeri

evaluativne koherencije među ispitanicima različite dobi (χ2=175.928, df=9, p<0.01),

pri čemu se razina evaluativne koherencije eksponencijalno povećava s dobi, uz blaži

87

“pad“ između dobi od 16 i 17 godina i 21 i 22 godine (Grafikon 4.3). Povećavanje

koherencije s dobi očekivano je, i u skladu s pretpostavkama modela “društva pojma o

sebi“, iako model pretpostavlja logaritamski rast koherencije (gotovo identičan rastu

samoevaluacije), dok rezultati našeg istraživanja pokazuju uglavnom eksponencijalan

rast evaluativne koherencije. Značajnost razlika među pojedinim dobnim skupinama

ispitanika prema rezultatima Dunnettovog T3 post-hoc testa prikazana je u Tablici

4.5.

dob 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22

13 1.0 .960 .067 .525 .496 .002 .000 .000 .000

14 .993 .101 .684 .654 .003 .000 .000 .000

15 .827 .999 .999 .300 .000 .000 .000

16 .995 .998 1.0 .022 .098 .199

17 1.0 .798 .000 .003 .003

18 .872 .000 .006 .008

19 .130 .328 .598

20 1.0 .998

21 .999

22

Tablica 10.5. Značajnost razlika u evaluativnij koherenciji među pojedinim dobnim skupinama

ispitanika prema rezultatima Dunnettovog T3 post-hoc testa (masnim su označene razlike p<0.05)

Osim dobi, statistički značajnom pokazala se i razlika u razini evaluativne

koherencije s obzirom na motiv za održavanjem pojma o sebi (χ2=10.250, df=2,

p<0.01), pri čemu veću razinu evaluativne koherencije postižu ženski (Mž=40.76,

sž=33.01) za razliku od muških ispitanika (Mm=31.83, sm=23.97), te ispitanici s

motivom samopotvrđivanja (Mp=40.42, sp=28.63), za razliku od ispitanika s motivom

samouzdizanja (Mu=37.46, su=36.40) i ispitanika s motivom točnosti (Mt=28.37,

st=13.81). Rezultati Dunnettovog T3 post-hoc testa pokazali su da su navedene razlike

u razini evaluativne koherencije između ispitanika s motivom samopotvrđivanja i

motivom samouzdizanja (Mp-u=4.73, p<0.05) i između ispitanika s motivom

samopotvrđivanja i motivom točnosti (Mp-t=12.05, p<0.01) statistički značajne, dok se

razlika između ispitanika s motivom samouzdizanja i ispitanika s motivom točnosti

nije pokazala statistički značajnom (Mu-t=7.32, p>0.05). Navedeni rezultati u skladu

su sa očekivanjima.

88

Od interakcijskih učinaka na evaluativnu koherenciju statistički značajnim su

se pokazali učinci spola i motiva za održavanjem pojma o sebi (F=5.470, df=2,

p<0.01) i učinci dobi i motiva za održavanjem pojma o sebi (F=2.190, df=16,

p<0.01).

Grafikon 4.4. Prikaz spolnih razlika u prosječnim vrijednostima evaluativne koherencije s obzirom

na motiv za održavanjem pojma o sebi

Grafikon 4.5. Prikaz dobnih razlika u prosječnim vrijednostima evaluativne koherencije s obzirom

na motiv za održavanjem pojma o sebi

89

Iz Grafikona 4.4, na kojem su prikazani interakcijski učinci spola i motiva za

održavanjem pojma o sebi na evaluativnu koherenciju, vidljivo je da najveća razlika

između muških i ženskih ispitanika u razini evaluativne koherencije postoji kod

ispitanika s motivom samouzdizanja, gdje ženski ispitanici postižu veću razinu

evaluativne koherencije od muških ispitanika (Mm=25.03, sm=17.46; Mž=37.03,

sž=22.29). Kod ispitanika s dominantnim motivom samopotvrđivanja i ispitanika s

motivom točnosti razlike između muških i ženskih ispitanika u razini evaluativne

koherencije podjednake su, pri čemu kod ispitanika s dominantnim motivom

samopotvrđivanja ženski ispitanici postižu veće vrijednosti evaluativne koherencije

od muških ispitanika (Mm=33.54, sm=22.27; Mž=40.36, sž=24.12), dok kod ispitanika

s dominantnim motivom točnosti muški ispitanici postižu veće vrijednosti evaluativne

koherencije od ženskih ispitanika (Mm=31.76, sm=16.42; Mž=24.98, sž=9.69). U

Grafikonu 4.5 prikazani su interakcijski učinci dobi i motiva za održavanjem pojma o

sebi na evaluativnu koherenciju. Iz grafikona je vidljvo da ispitanici s motivom

samopotvrđivanja postižu najveće, a ispitanici s motivom točnosti najmanje

vrijednosti evaluativne koherencije u gotovo svim dobnim skupinama. Međutim, ta

razlika gotovo da nestaje kod ispitanika u dobi između 16 i 19 godina (posebice

između ispitanika s dominantnim motivom samouzdizanja i potvrđivanja).

Pregledom svih do sada izloženih rezultata istraživanja, možemo reći da su

postavke koje proizlaze iz modela “društva pojma o sebi“ većinom potvrđene,

posebice u dijelu koji modelira dobne razlike strukture pojma o sebi – samoevaluacije

i evaluativne koherencije. Dobne razlike samoevaluacije u skladu su s onima

predloženima u modelu “društva pojma o sebi“, i prate logaritamsku funkciju, pri

čemu razina samoevaluacije naglo (eksponencijalno) raste u dobi od 13 do 16 godina,

kada doseže svojevrstan vrhunac i počinje se stabilizirati u dobi od 17 do 22 godine.

Evaluativna koherencija također se povećava s dobi, no eksponencijalno, uz

zabilježena dva “pada“ u dobi između 16 i 17 godina i 21 i 22 godine, dok je prema

modelu “društva pojma o sebi“ predviđen logaritamski rast, usporedo s vrijednostima

samoevaluacije. Zabilježeni “padovi“ u razini evaluativne koherencije koincidiraju sa

značajnim događajima u životu: priprema za prelazak iz škole na fakultet (odnosno

posao), te priprema za izlazak s fakulteta i potraga za poslom, koji prema nekim

autorima predstavljaju prilično stresne životne događaje (Holmes, 1974). Stoga je

moguće da zabilježeni “pad“ u evaluativnoj koherenciji u navedenim dobnim

razdobljima predstavlja posljedicu prilagodbe na navedene događaje, restrukturiranje

90

pojma o sebi, pronalaženje i usmjeravanje prema novim zadaćama i ciljevima u životu

i slično.

S druge strane, ako usporedimo krivulju dobnih razlika samoevaluacije i

dobnih razlika evaluativne koherencije, možemo uočiti da u dobi od 16 i 17 godina

dolazi do svojevrsnog rekonfiguriranja pojma o sebi. Naime, u dobi od 13 do 16

godina uočljiv je eksponencijalni rast i samoevaluacije i evaluativne koherencije, no

rast samoevaluacije je izraženiji. Međutim, situacija se mijenja u dobi od 17 do 22

godine kada vrijednost samoevaluacije doseže svoj vrhunac i stabilizira se, dok

evaluativna koherencija počinje izraženije eksponencijalno rasti. Navedena promjena,

iako je kvantitativna po prirodi, može odražavati kvalitativnu promjenu u strukturi

pojma o sebi.

Kako bismo pobliže razmotrili prirodu ove promjene, ispitat ćemo razlike u

zastupljenosti motiva za održavanjem pojma o sebi u navedenim dobnim rasponima.

Naime, polazišna pretpostavka je da dva dominantna motiva za održavanjem pojma o

sebi – samouzdizanje i samopotvrđivanje – konceptualno odgovaraju dvijema

strukturalnim varijablama pojma o sebi – samoevaluaciji i evaluativnoj koherenciji.

Pri tom, motiv samouzdizanja predstavlja usmjerenost pojedinca na povećanje

valencije elemenata pojma o sebi, odnosno identifikaciju s elementima pozitivne

valencije, što rezultira povećanjem vrijednosti samoevaluacije. S druge strane, motiv

samopotvrđivanja predstavlja usmjerenost pojedinca na povećanje centralnosti

elemenata pojma o sebi, što rezultira povećanjem koherencije pojma o sebi. Ako je

naša pretpostavka točna, onda bi u dobnom rasponu od 13 do 16 godina motiv

samouzdizanja bio najzastupljeniji, dok bi u dobi od 17 do 22 godina najzastupljeniji

bio motiv samopotvrđivanja. Iako se dobivena razlika nije značajna, njezin smjer

govori u prilog gornjoj pretpostavci: u dobi od 13 do 16 godina najzastupljeniji motiv

je motiv samouzdizanja (Mu=0.49, su=0.16), nakon kojega slijedi motiv

samopotvrđivanja (Mp=0.47, sp=0.17), te naposlijetku motiv točnosti (Mt=0.15,

st=0.25), dok je u dobi od 17 do 22 godine najzastupljeniji motiv samopotvrđivanja

(Mp=0.541, sp=0.17), nakon kojega slijedi motiv samouzdizanja (Mu=0.538, su=0.16),

dok je najmanje zastupljeni motiv i ovdje motiv točnosti (Mt=0.15, st=0.25). Drugim

riječima, u dobi od 13 do 16 godina dominantan cilj u održavanju pojma o sebi je

maksimaliziranje prisutnosti elemenata pozitivne valencije, koja prema rezultatima

ovog istraživanja dostiže svoj maksimum u dobi od 16 godina. Nakon toga, kako

bismo zadržali navedenu prisutnost elemenata pozitivne valencije u našem pojmu o

91

sebi, potrebno je povećati centralnost tih elemenata, zbog čega dolazi do

preusmjeravanja strategije, odnosno motiva održavanja pojma o sebi. Kako bi se

preciznije utvrdila priroda navedenih dobnih promjena, potrebno je provesti dodatna

istraživanja, na većem dobnom rasponu.

Nadalje, premda u okviru modela “društva pojma o sebi” nisu niti predviđene

niti simulirane spolne razlike u samoevaluaciji i evaluativnoj koherenciji, iste smo

pretpostavili na temelju ranijih istraživanja samopoštovanja (Leary i MacDonald,

2003) kao koncepta srodnog samoevaluaciji, i jasnoće pojma o sebi (Campbell i sur.,

1996) kao koncepta srodnog evaluativnoj koherenciji, prema postavkama modela

“društva pojma o sebi“ (Nowak i sur., 2000). Rezultati našeg istraživanja pokazali su

se suprotnim očekivanjima navedenih studija, pri čemu muški ispitanici postižu niže

vrijednosti i u mjeri samoevaluacije od ženskih ispitanika. Navedeni bi rezultati prije

svega mogli ukazivati na to da su konstrukti samoevaluacije i evaluativne koherencije

i njima srodni konstrukti samopoštovanja i jasnoće pojma o sebi zapravo

konceptualno različiti. Priroda te razlike mogla bi se nalaziti i u činjenici da su

samopoštovanje i jasnoća pojma o sebi psihološki konstrukti koji reflektiraju

pojedinčevo doživljavanje vrijednosti sebe i osjećaj sigurnosti i koherentnosti vlastitih

misli i osjećaja o sebi, dok su konstrukti samoevaluacije i evaluativne koherencije

izvedeni matematičkim postupcima i kao takvi ne odražavaju u potpunosti stvarno

doživljavanje vlastite samoevaluacije i evaluativne koherencije. Osim toga, takva

“neusklađenost“ u mjerama može reflektirati individualne razlike u mogućim

posredujućim varijablama koje postoje između realne organizacije strukture i

psihičkog doživljaja te organizacije, što je mogućnost koju i sami autori modela

“društva pojma o sebi“ ističu. Sve u svemu, model odnosa realne koherencije i

samoevaluacije i njihovih psihičkih komponenata, predloženi model razvoja pojma o

sebi, kao i prijedloge za buduća istraživanja u tom smjeru, razmotrit ćemo detaljnije u

općoj raspravi.

Naposlijetku, proveli smo regresijsku analizu kako bismo provjerili koliko

dobro vrijednosti postignute na Skali samorefleksije i uvida i Skali preferencije za

konzistencijom, kao pretpostavljene mjere konstrukta “pritiska za integracijom“,

predviđaju rezultat na mjeri evaluativne koherencije. Prije provedbe regresijske

analize, matematičko-statističkim postupcima provlačenja funkcijskih krivulja kroz

dijagram raspršenja (scatter plot) kriterijske i prediktorskih varijabli, kako bismo

utvrdili je li ispunjen uvjet linearnosti. Dijagrami raspršenja prikazani su u Grafikonu

92

4.6 (evaluativna koherencija x Skala pritiska za integracijom) i Grafikonu 4.7

(evaluativne koherencija x Skala samorefleksije i uvida).

Grafikon 4.6. Dijagram raspršenja rezultata evaluativne koherencije i Skale preferencije za

konzistencijom

Grafikon 4.7. Dijagram raspršenja rezultata evaluativne koherencije i Skale samorefleksije i uvida

93

Iako su dobiveni parametri podobnosti linearne funkcije u odnosu između kriterijske i

prediktorskih varijabli statistički značajni – za Skalu preferencije za konzistencijom

dobiven je kvadrirani koeficijent multiple korelacije R2=0.013 (F=11.229, df1=1,

df2=845, p<0.01), dok je za Skalu samorefleksije i uvida dobiven R2=0.097

(F=90.970, df1=1, df2=845, p<0.01) – što ukazuje da je linearan model odnosa između

kriterijske i prediktorskih varijabli prikladan, i da je time ispunjen uvjet za provedbu

linearne regresijske analize, pojedine funkcije pokazale su se kao bolji modeli. Tako,

primjerice, odnos između rezultata Skale preferencije za konzistencijom i evaluativne

koherencije najbolje opisuje S-funkcija uz dobiveni R2=0.021 (F=18.381, df1=1,

df2=845, p<0.01), dok odnos između rezultata Skale samorefleksije i uvida i

evaluativne koherencije podjednako dobro opisuju funkcija rasta i eksponencijalna

funkcija (koje dijelom odgovaraju S-funkciji) uz dobiveni R2=0.103 (F=97.163,

df1=1, df2=845, p<0.01). Stoga ćemo, uz linearnu regresijsku analizu provesti i

nelinearnu regresijsku analizu navedenih varijabli.

Kako bi se izbjegao utjecaj heteroscedasciteta, koeficijent multiple korelacije

izračunat je na temelju ponderiranih najmanjih kvadrata (weighted least sqares)

navedenih prediktorskih varijabli uz metodu Enter, koji iznosi R=0.335. Kvadrirani

koeficijent multiple korelacije iznosi R2=0.112, što ukazuje da pretpostavljeni model

prediktorskih varijabli objašnjava oko 11.2% varijance evaluativne koherencije.

Prikladnost modela je zadovoljavajuća (F=53.483, df=2, p<0.01). Ponderirani

najmanji kvadrati izračunati su na temelju varijable spola, jer se pokazalo da ista

najviše doprinosi heteroscedascitetu kriterijske varijable. Nestandardizirani i

standardizirani koeficijenti, uz pripadne mjere značajnosti prikazani su u Tablici 4.6.

nestandardizirani koeficijenti

standardizirani koeficijenti varijable

(model) B st. pogreška Beta (β) t sig.

(konstanta) -18.018 5.773 - -3.121 .002

PCS 0.038 0.036 0.035 1.054 .292

SRIS 0.594 0.060 0.326 9.850 .000

Tablica 4.6. Linearna regresijska analiza učinaka pretpostavljenih mjera “pritiska za integracijom“

na evaluativnu koherenciju

94

Od prediktorskih varijabli jedino se Skala samorefleksivnosti i uvida pokazala

statistički značajnim prediktorom (β=0.326, t=9.850, p<0.01), te objašnjava oko

10.6% varijance kriterijske varijable. Zbog toga smo proveli još jednu analizu

varijance pri istim uvjetima, u kojoj smo kao prediktor zadržali samo Skalu

samorefleksivnosti i uvida.

Dobiveni koeficijent multiple korelacije modela sa rezultatima Skale

samorefleksivnosti i uvida kao prediktorom iznosi R=0.334, a kvadrirani koeficijent

multiple korelacije R2=0.111, što znači da pretpostavljeni model opisuje oko 11.1%

varijance evaluativne koherencije. Prikladnost navedenog modela također je

zadovoljavajuća (F=105.842, df=1, p<0.01). Nestandardizirani i standardizirani

koeficijenti dobiveni ovim modelom, uz pripadne mjere značajnosti prikazani su u

Tablici 4.7.

nestandardizirani koeficijenti

standardizirani koeficijenti varijable

(model) B st. pogreška Beta (β) t sig.

(konstanta) -14.963 4.993 - -2.997 .003

SRIS 0.608 0.059 0.334 10.288 .000

Tablica 4.7. Linearna regresijska analiza učinaka rezultata dobivenih na Skali samorefleksivnosti i

uvida na evaluativnu koherenciju

Kao što smo ranije napomenuli, iako se linearan model odnosa između

evaluativne koherencije i Skale samorefleksivnosti i uvida pokazao prikladnim,

pokazalo se da druge nelinearne funkcije bolje opisuju model odnosa navedenih

varijabli. Stoga smo proveli i nelinearnu regresijsku analizu prema modelu

dobivenom u prethodno provedenoj linearnoj regresijskoj analizi, kojeg smo postavili

na temelju B-koeficijenata prikazanih u Tablici 4.7:

Y = -14.936 + 0.608X

gdje Y predstavlja vrijednost evaluativne koherencije (kriterija), a X vrijednost Skale

samorefleksivnosti i uvida (prediktora). Rješenje tako oblikovanog modela u

nelinearnoj regresijskoj analizi dobiveno je nakon 3 iteracije, pri čemu kvadrirani

koeficijent multiple korelacije iznosi R2=0.097, što znači da model u nelineranom

rješenju objašnjava oko 9.7% varijance evaluativne koherencije (približno 1% manje

95

nego u lineranom rješenju). Model s korigiranim B-koeficijentima u nelinearnoj

soluciji izgleda ovako:

Y = -10.510 + 0.549X

Odnos između izmjerenih dobnih razlika u evaluativnoj koherenciji i dobnih razlika

predviđenih opisanim modelom prikazan je u Grafikonu 4.8.

Grafikon 4.8. Prikaz odnosa između izmjerenih dobnih razlika u evaluativnoj koherenciji i dobnih

razlika predviđenih opisanim modelom

Premda su navedeni modeli postigli zadovoljavajuću razinu podobnosti, teško

da možemo govoriti o značajnijoj predikciji evaluativne koherencije na temelju

postavljnog modela, jer u najboljem slučaju, model opisuje svega oko 11% varijance

evaluativne koherencije. Konstrukti samorefleksivnosti i uvida pri tom su se pokazali

kao dobri prediktori evaluativne koherencije, što je u skladu s našim očekivanjima i

teorijskim pretpostavkama konstrukta evaluativne koherencije (Nowak i sur., 2000),

jer samorefleksivnost, odnosno razmatranje vlastitih misli i osjećaja, kao i uvid,

odnosno jasnoća vlastitih misli i osjećaja, predstavljaju metakognitivne faktore koji

imaju ključnu ulogu u samoregulaciji i cilju usmjerenom ponašanju (Carver i Scheier,

1998). Iz istog razloga, pretpostavljalo se da isti faktori imaju ključnu ulogu i u

razmatranjima i jasnoći misli i osjećaja o sebi, a samim time i u regulaciji i

96

oblikovanju pojma o sebi, te evaluativnoj koherenciji pojma o sebi. Rezultati našeg

istraživanja potvrđuju navedene pretpostavke.

Osim konstrukata samorefleksivnosti i uvida, pretpostavili smo da će

konstrukt preferencije za konzistencijom također biti značajan prediktor evaluativne

koherencije. Naime, prema predloženom modelu preferencija za konzistencijom se

kao konstrukt smatra odgovornom za individualne varijacije u mjeri “pritiska za

integracijom“ (Nowak i sur., 2000). Međutim, naše istraživanje nije potvrdilo

navedene pretpostavke. Jedan od razloga tomu može biti sama priroda Skale

preferencije za konzistencijom, čije čestice uglavnom opisuju više socijalne aspekte

slike o sebi, poput dosljednosti i konzistentnosti stavova i ponašanja kao dojma kojeg

želim ostaviti na druge, ali i želju za konzistentnosti i dosljednosti drugih, dok

“pritisak za integracijom“ predstavlja intrinzični konstrukt, “bliskiji“ ranije

navedenim konstruktima samorefleksivnosti i uvida. S druge strane, Nowak i sur.

(2000) ističu da razina “pritiska za integracijom“ isto tako može varirati i u ovisnosti

o kontekstu i osobnim karakteristikama pojedinca, pri čemu određene situacije,

primjerice prisutnost publike (Carver i Scheier, 1998), mogu pogodovati većem

“pritisku za integracijom“, dok druge, primjerice iscrpljenost kognitivnih resursa

(Bargh, 1997) ili kognitivna zaokupljenost (Gilbert, 1993), mogu smanjiti “pritisak za

integracijom“. U skladu s tim, postoji mogućnost da konstrukti samorefleksivnosti i

uvida, i preferencije za konzistencijom nisu konstrukti istoga reda, već da

samorefleksivnost i uvid predstavljaju svojevrsne posredujuće varijable između

preferencije za konzistencijom i situacijskih činitelja koji potencijalno povećavaju ili

narušavaju koherenciju pojma o sebi (Nowak i Vallacher, 1998; Grant i sur., 2002).

Općenito govoreći, potrebna su dodatna istraživanja o prirodi “pritiska za

integracijom“, kako bismo utvrdili ostale ključne čimbenike koji objašnjavaju

preostali udio varijance evaluativne koherencije, i na temelju kojih možemo

obuhvatnije opisati strukturu konstrukta “pritiska za integracijom“. Držimo da

navedene čimbenike, prije svega, valja potražiti u preciznijem definiranju intrinzičnih

aspekata koji su odgovorni za individualne varijacije u evaluativnoj koherenciji, ali i

situacijskih aspekata koji potiču procese usmjerene zadržavanju koherencije, ili

uspostavljanju narušene koherencije (Nowak i Vallacher, 1998). Osim navedenih

čimbenika, neizjednačenost varijanci pogrešaka kod analiza varijance samoevaluacije

i evaluativne koherencije ukazuju na postojanje kontrolnih, odnosno posredujućih

varijabli koje unose dodatnu neobjašnjenu varijancu u odnos promatranih varijabli, a

97

koje također valja utvrditi i uvrstiti u postavljeni model. Općenito gledano, dobiveni

rezultati ukazuju na to da konstrukt “pritiska za integracijom“ nije jednostavan, već

prije multifacetan, s višerazinskom strukturom čimbenika, sličan modelu

samoregulacije (Carver i Scheier, 1998). Predloženi model “pritiska za integracijom“

kao i prijedloge za buduća istraživanja u tom smjeru, razmotrit ćemo detaljnije u

općoj raspravi.

4.2. ANALIZA UČINAKA STRUKTURALNIH VARIJABLI SAMOPOIMANJA, TE MOTIVA ZA ODRŽAVANJEM POJMA O SEBI KAO MOTIVACIJSKOG, I AFEKTIVNOG “PRIMINGA“ KAO SITUACIJSKOG FAKTORA NA MJERE DINAMIZMA SAMOEVALUACIJE

Kako bismo odgovorili na drugi problem istraživanja, i postavili i provjerili

model odnosa između strukturalnih varijabli samopoimanja i mjera dinamizma

samoevaluacije, proveli smo multivarijatne analize varijance kojima smo nastojali

provjeriti učinak samoevaluacije i evaluativne koherencije kao strukturalnih varijabli

samopoimanja, te motiva za održavanjem pojma o sebi kao motivacijskih faktora i

afektivnog “priminga“ kao situacijskog faktora, na varijable dinamizma

samoevaluacije. Drugim riječima, da bismo analizirali učinak svih nezavisnih

varijabli na zavisne varijable, koristili smo složeni 2 x 2 x 3 x 3 faktorijalni nacrt, s

dvije kategorije samoevaluacije (visoka i niska), dvije kategorije evaluativne

koherencije (visoka i niska), tri kategorije motiva za održavanjem pojma o sebi

(samouzdizanje, samopotvrđivanje i točnost), te tri kategorije afektivnog “priminga“

(pozitivni, negativni i bez “priminga“).

Kao što smo ranije opisali, dinamizam samoevaluacije u našem smo

istraživanju operacionalizirali kao četiri mjere: valenciju, raspon, varijabilnost i

mirovanje. Kako bismo dobili uvid u obrasce promjene u navedenim mjerama, kao

varijable definirali smo prosječne (u slučaju valencije i raspona), odnosno

kumulativne (u slučaju varijabilnosti i mirovanja) vrijednosti mjera u tri jednaka

vremenska razmaka (u trajanju od 1 minute, 10 vremenskih točaka) ukupnog vremena

toka samoevaluativne misli (3 minute, 30 vremenskih točaka), što ukupno čini 12

zavisnih varijabli. Navedene mjere u našem istraživanju koristit ćemo kao kompozite,

što znači da ćemo ukupno provesti 4 multivarijatne analize varijance. O učincima

nezavisnih varijabli na pojedine zavisne varijable u kompozitu, zaključivat ćemo na

98

temelju provedenih univarijatnih analiza varijance, a rezultate svih provedenih analiza

ćemo prikazivati prema gore navedenim mjerama.

Prije provedbe analiza, rekodirali smo varijable samoevaluacije i evaluativne

koherencije u dihotomne varijable, pri čemu smo kao točku razdiobe uzeli vrijednost

medijana obaju varijabli (Medeval=76.57, Medkoh=21.71). Tako smo, u slučaju

samoevaluacije, ispitanike s vrijednostima ispod medijana označili kao “niskog

samovrednovanja“, a ispitanike s vrijednostima iznad medijana kao “visokog

samovrednovanja“. Isto tako, u slučaju evaluativne koherencije, ispitanike s

vrijednostima ispod medijana označili smo kao “nisko koherentne“, a ispitanike s

vrijednostima iznad medijana kao “visoko koherentne“.

Kao što je vidljivo u Tablici 4.1 distribucije rezultata svih varijabli, osim

varijable prosječne valencije dinamizma u trećoj minuti (Z=1.262, p>0.05) i varijable

raspona dinamizma u trećoj minuti (Z=1.289, p>0.05), statistički značajno odstupaju

od normalne distribucije. Također, prema strukturi uzorka ispitanika obuhvaćenih

ovom analizom, prikazanoj u Tablici 4.10, vidljivo je da uzorak ispitanika nije

ujednačen prema nezavisnim varijablama.

nezavisne varijable kategorije N

niska 119 samoevaluacija

visoka 158

niska 95 evaluativna koherencija

visoka 182

samouzdizanje 106

samopotvrđivanje 162 motivi za održavanjem pojma o sebi

točnost 9

pozitivni 91

negativni 102 afektivni “priming“

bez “priminga“ 84

Tablica 4.10. Struktura uzorka ispitanika prema kategorijama nezavisnih varijabli

Rezultati Boxovog testa jednakosti matrica kovarijanci, te Levenovog testa

jednakosti varijance pogreške bit će prikazani u okviru rezultata svake provedene

multivarijatne analize i njima pripadnih univarijatnih analiza varijance. Kako

izjednačenost varijanci pogreške (kao i matrica kovarijanci) predstavlja temeljni

99

preduvjet provedbe analize varijance, na temelju rezultata Levenovog testa odlučivat

će se o provedbi neparametrijskog Kruskal-Wallisovog testa. Budući da

neparametrijskim postupcima nije omogućeno izračunavanje interakcijskih učinaka

nezavisnih varijabli na zavisne varijable, o njihovim rezultatima zaključivat ćemo na

osnovi nekorigiranog F-omjera.

4.2.1. Analiza valencije dinamizma samoevaluacije

Najprije smo proveli multivarijatnu analizu varijance, kako bismo ispitali

postoji li učinak strukturalnih varijabli samopoimanja, motiva za održavanjem pojma

o sebi i afektivnog “priminga“ na valenciju dinamizma samoevaluacije. Boxov test

jednakosti matrica kovarijanci pokazao se statistički značajnim (M=247.802,

F=4.194, df1=54, df2=16011.976, p<0.01), zbog čega rezultate multivarijatne analize

varijance trebamo uzeti s oprezom. Rezultati multivarijatne analize varijance s

Wilksovim lambda koeficijentima za glavne i interakcijske učinke na kompozit

varijabli valencije dinamizma samoevaluacije prikazan je u Tablici 4.11.

izvor varijabiliteta Wilksov Λ F dfhip. dfgreška sig.

samoevaluacija 0.887 9.901 3 234 .000

evaluativna koherencija 0.957 3.537 3 234 .015

motivi 0.956 1.795 6 468 .098

priming 0.933 2.765 6 468 .012

eval * koh 0.980 1.562 3 234 .199

eval * motivi 0.976 1.955 3 234 .122

eval * priming 0.884 4.970 6 468 .000

koh * motivi 0.991 0.730 3 234 .535

koh * priming 0.942 2.345 6 468 .031

motivi * priming 0.883 5.021 6 468 .000

eval * koh * motivi 1.0 . 0 235 .

eval * koh * priming 0.982 1.456 3 234 .227

eval * motivi * priming 0.994 0.475 3 234 .700

koh * motivi * priming 0.974 2.057 3 234 .107

eval * koh * motivi * priming

1.0 . 0 235 .

(eval = samoevaluacija, koh = evaluativna koherencija)

Tablica 4.11. Rezultati MANOVA (Wilksovi Λ koeficijenti) glavnih i interakcijskih učinaka nezavisnih varijabli na kompozit varijabli valencije toka samoevaluativne misli

100

Kao što je u tablici vidljivo, analizom su pronađeni statistički značajni glavni učinci

samoevaluacije (Λ=0.887, F=9.901, dfhip=3, dfgreška=234, p<0.01), evaluativne

koherencije (Λ=0.957, F=3.537, dfhip=3, dfgreška=234, p<0.05), i afektivnog

“priminga“ (Λ=0.933, F=2.765, dfhip=6, dfgreška=468, p<0.05), te interakcijski učinci

samoevaluacije i afektivnog “priminga“ (Λ=0.884, F=4.970, dfhip=6, dfgreška=468,

p<0.01), evaluativne koherencije i afektivnog priminga (Λ=0.942, F=2.345, dfhip=6,

dfgreška=468, p<0.05), i motiva za održavanjem pojma o sebi i afektivnog “priminga“

(Λ=0.883, F=5.021, dfhip=6, dfgreška=468, p<0.01).

varijable F df1 df2 sig.

valencija (1. minuta) 7.656 23 236 .000

valencija (2. minuta) 4.393 23 236 .000

valencija (3. minuta) 3.890 23 236 .000

Tablica 4.12. Rezultati Levenovog testa jednakosti varijanci pogreške za mjere valencije toka

samoevaluativne misli

Da bismo provjerili učinke nezavisnih varijabli i njihovih interakcija na svaku

od zavisnih varijabli zasebno, izračunali smo univarijatne analize varijance. Rezultati

Levenovog testa jednakosti varijanci pogreške za sve se tri varijable valencije

dinamizma samoevaluacije pokazao statistički značajnim (Tablica 4.12), što znači da

varijance pogrešaka među skupinama nisu izjednačene. Stoga smo proveli Kruskal-

Wallis test na prethodno navedenim varijablama. Rezultati analize varijance i

Kruskal-Wallis testa, uz pripadne razine značajnosti prikazani su u Tablici 4.13.

101

analiza varijance Kruskal-Wallis izvor varijabiliteta zavisne varijable

F df sig. χ2 df sig.

valencija (1. minuta) 27.781 1 .000 22.418 1 .000 valencija (2. minuta) 8.213 1 .005 3.633 1 .057 samoevalucija valencija (3. minuta) 7.647 1 .006 6.527 1 .011 valencija (1. minuta) 9.291 1 .003 3.223 1 .073 valencija (2. minuta) 8.321 1 .004 2.351 1 .125 evaluativna

koherencija valencija (3. minuta) 3.962 1 .048 3.724 1 .054 valencija (1. minuta) 1.252 2 .288 7.301 2 .026 valencija (2. minuta) 2.877 2 .058 5.831 2 .054 motivi valencija (3. minuta) 0.048 2 .954 1.286 2 .526 valencija (1. minuta) 4.705 2 .010 7.930 2 .019 valencija (2. minuta) 2.309 2 .102 9.114 2 .010 priming valencija (3. minuta) 1.170 2 .312 2.753 2 .252 valencija (1. minuta) 3.487 1 .063 - - - valencija (2. minuta) 4.417 1 .037 - - - eval * koh valencija (3. minuta) 3.262 1 .072 - - - valencija (1. minuta) 2.331 1 .128 - - - valencija (2. minuta) 0.124 1 .725 - - - eval * motivi valencija (3. minuta) 0.108 1 .743 - - - valencija (1. minuta) 3.168 2 .044 - - - valencija (2. minuta) 4.640 2 .011 - - - eval * priming valencija (3. minuta) 4.200 2 .016 - - - valencija (1. minuta) 0.214 1 .644 - - - valencija (2. minuta) 1.120 1 .291 - - - koh * motivi valencija (3. minuta) 0.003 1 .955 - - - valencija (1. minuta) 1.248 2 .289 - - - valencija (2. minuta) 0.518 2 .597 - - - koh * priming valencija (3. minuta) 2.230 2 .110 - - - valencija (1. minuta) 6.635 2 .002 - - - valencija (2. minuta) 5.678 2 .004 - - - motivi * priming valencija (3. minuta) 12.056 2 .000 - - - valencija (1. minuta) . 0 . - - - valencija (2. minuta) . 0 . - - - eval * koh *

motivi valencija (3. minuta) . 0 . - - - valencija (1. minuta) 0.008 1 .931 - - - valencija (2. minuta) 0.075 1 .784 - - -

eval * koh * priming valencija (3. minuta) 2.267 1 .133 - - -

valencija (1. minuta) 1.306 1 .254 - - - valencija (2. minuta) 0.490 1 .485 - - - eval * motivi *

priming valencija (3. minuta) 0.854 1 .356 - - - valencija (1. minuta) 0.099 1 .753 - - - valencija (2. minuta) 0.546 1 .461 - - - koh * motivi *

priming valencija (3. minuta) 1.131 1 .289 - - - valencija (1. minuta) . 0 . - - - valencija (2. minuta) . 0 . - - -

eval * koh * motivi * priming valencija (3. minuta) . 0 . - - - (eval = samoevaluacija, koh = evaluativna koherencija)

Tablica 4.13. Rezultati analize varijance i Kruskal-Wallis testa glavnih i interakcijskih učinaka nezavisnih varijabli na valenciju toka samoevaluativne misli u pojedinim minutama mjerenja

U pogledu glavnih učinaka, prikazani rezultati pokazuju kako postoji

statistički značajna razlika u mjerama valencije dinamizma samoevaluacije s obzirom

na samoevaluaciju kao strukturalnu varijablu, i to u prvoj minuti (χ2=22.418, df=1,

p<0.01), i u trećoj minuti toka samoevaluativne misli (χ2=6.527, df=1, p<0.05), s

obzirom na motive za održavanjem pojma o sebi u prvoj minuti toka samoevaluativne

102

misli (χ2=7.301, df=2, p<0.05), te s obzirom na afektivni “priming“ u prvoj minuti

(χ2=7.930, df=2, p<0.05) i drugoj minuti toka samoevaluativne misli (χ2=9.114, df=2,

p<0.01). Pri tom, ispitanici koji postižu visoku razinu samoevaluacije isto tako

postižu veću razinu valencije tijekom čitavog vremena toka samoevaluativne misli, no

statistički značajno samo u prvoj (Mvisoko=3.94, svisoko=0.51; Mnisko=3.59, snisko=0.65) i

trećoj (Mvisoko=3.95, svisoko=0.60; Mnisko=3.73, snisko=0.65) minuti. Dobiveni rezultati u

skladu su s očekivanjima. Obrasci razlika u valenciji dinamizma s obzirom na razinu

samoevaluacije grafički su prikazani u Grafikonu 4.9.

Grafikon 4.9. Prikaz prosječnih vrijednosti valencije toka samoevaluativne misli s obzirom na

razinu samoevaluacije

Iz grafikona je vidljivo da postoji razlika i u obrascu promjena valencije u toku

samoevaluativne misli, pri čemu ispitanici s nižom razinom samoevaluacije pokazuju

postupan porast valencije tijekom vremena toka samoevaluativne misli, dok ispitanici

s višom razinom samoevaluacije pokazuju “U“ obrazac promjene valencije, s nižim

vrijednostima valencije tijekom druge minute toka samoevaluativne misli. Navedeni

obrasci, sa sistemsko-dinamičke perspektive, ukazuju na to da kod ispitanika s nižom

razinom samoevaluacije dolazi do postupnog kretanja prema višim vrijednostima

valencije toka samoevaluativne misli koje djeluju kao atraktor, dok se ispitanici s

103

višim vrijednostima samoevaluacije “kreću“ oko atraktora (viših vrijednosti

valencije).

Nadalje, ispitanici s dominantnim motivom točnosti u prosjeku postižu

najveću valenciju u toku samoevaluativnog mišljenja (M=4.20, s=0.45), nakon kojih

slijede ispitanici s motivom samouzdizanja (M=3.80, s=0.64), a naposlijetku ispitanici

s motivom samopotvrđivanja (M=3.77, s=0.62), ali statistički značajno samo u prvoj

minuti. Prema Dunnettovom T3 post-hoc testu, u prvoj minuti toka samoevaluativne

misli, najveća je razlika između ispitanika s motivom točnosti i motivom

samopotvrđivanja (Mt-p=0.52, p<0.01), te između ispitanika s motivom točnosti i

motivom samouzdizanja (Mt-u=0.44, p<0.01). Dobiveni rezultati nisu u skladu s

očekivanjima, prema kojima ispitanici s motivom samouzdizanja postižu najveću

razinu valencije, a ispitanici s motivom točnosti najmanju. Međutim, dobivene

rezultate treba interpretirati s oprezom, zato što je našim uzorkom obuhvaćeno svega

9 ispitanika s motivom točnosti, za razliku od 155 ispitanika s motivom

samopotvrđivanja i 106 ispitanika s motivom samouzdizanja. Iako je i prema

teorijskim očekivanjima zastupljenost ispitanika s motivom točnosti u populaciji

najmanja (Sedikides i sur., 1993), ipak smatramo da uzorak od 9 ispitanika ne

reflektira očekivanu zastupljenost ispitanika u populaciji, zbog čega rezultati mogu

biti pristrani. To, dakako, vrijedi i za sva daljnja razmatranja i u drugim varijablama.

Obrasci razlika u valenciji dinamizma s obzirom na motive za održavanjem pojma o

sebi grafički su prikazani u Grafikonu 4.10.

104

Grafikon 4.10. Prikaz prosječnih vrijednosti valencije toka samoevaluativne misli s obzirom na

motive za održavanjem pojma o sebi

Iz prikaza je vidljivo da postoji razlika u obrascu promjena u valenciji u toku

samoevaluativne misli, između ispitanika s motivima samouzduzanja i

samopotvrđivanja, i ispitanika s motivom točnosti, pri čemu ispitanici s motivom

točnosti pokazuju postupan pad u valenciji tijekom čitavog vremena toka

samoevaluativne misli, dok ispitanici s motivima samouzdizanja i samopotvrđivanja

pokazuju ranije opisani “U“ obrazac promjena. Tomu je tako zato što ispitanici s

motivom točnosti teže smanjenju nesigurnosti u vezi elemenata vlastitog pojma o sebi

(Sedikides, 1993), zbog čega su otvoreni prema utjecajima negativnih elemenata, jer

teže istinitom procjenjivanju sebe neovisno o potencijalno negativnim posljedicama

po pojam o sebi. A kako su učinci negativnih elemenata snažniji kod ispitanika s

pojačanim fokusom na sebe (Sedikides, 1992), a od sve tri skupine taj fokus je

najizraženiji kod ispitanika s motivom točnosti, postupno će “privlačiti“ tok

samoevaluativne misli prema nižim vrijednostima valencije.

Naposlijetku, ispitanici pod utjecajem pozitivnog afektivnog “priminga“ u

prosjeku su postizali tijekom čitavog toka samoevaluativne misli najveću razinu

valencije (M=3.91, s=0.50), dok su ispitanici pod utjecajem negativnog afektivnog

“priminga“ postizali najmanje vrijednosti valencije (M=3.69, s=0.65), no ta je razlika

105

statistički značajna samo u prvoj i u drugoj minuti. Prema rezultatima Dunnettovog

T3 post-hoc testa najveća je razlika između ispitanika u pozitivnom i negativnom

afektivnom “primingu“, koja u prvoj minuti iznosi Mpoz-neg=0.24 (p<0.05), a u drugoj

Mpoz-neg=0.26 (p<0.01). Navedeni rezultati u skladu su s teorijskim očekivanjima, a

obrasci razlika u valenciji dinamizma s obzirom na situaciju afektivnog “priminga“

prikazani su u Grafikonu 4.11.

Grafikon 4.11. Prikaz prosječnih vrijednosti valencije toka samoevaluativne misli s obzirom na

situaciju afektivnog “priminga“

U prikazu na Grafikonu 4.11 vidljivo je da, iako postoji razlika u općoj razini

valencije tijekom čitavog vremena toka samoevaluativne misli, ne postoji razlika u

obrascima promjene valencije u toku samoevaluativne misli između ispitanika u

različitim situacijama afektivnog “priminga“.

U Tablici 4.13 vidljivo je da su se, osim prethodno navedenih glavnih učinaka

na valenciju dinamizma samoevaluacije, statistički značajnim pokazali i interakcijski

učinci samoevaluacije i evaluativne koherencije u drugoj minuti toka samoevaluativne

misli (F=4.417, df=1, p<0.05), samoevaluacije i afektivnog “priminga“ tijekom

čitavog vremena toka samoevaluativne misli (F1.min=3.168, df=2, p<0.05;

F2.min=4.640, df=2, p<0.05; F3.min=4.200, df=2, p<0.05), te interakcijski učinci motiva

za održavanjem pojma o sebi i afektivnog “priminga“, također tijekom čitavog toka

106

samoevaluativne misli (F1.min=6.635, df=2, p<0.01; F2.min=5.678, df=2, p<0.01;

F3.min=12.056, df=2, p<0.01).

Grafikon 4.12. Prikaz prosječnih vrijednosti valencije toka samoevaluativne misli u drugoj minuti

s obzirom na razinu evaluativne koherencije i samoevaluacije

Na grafikonu 4.12 prikazani su interakcijski učinci samoevaluacije i evaluativne

koherencije na valenciju toka samoevaluativne misli u drugoj minuti. Iz prikaza je

vidljivo kako najveću razinu valencije toka samoevaluativne misli postižu ispitanici s

visokom razinom samoevaluacije i evaluativne koherencije, dok najmanju razinu

valencije toka samoevaluativne misli postižu ispitanici s niskom razinom

samoevaluacije i evaluativne koherencije. Isti obrazac vidljiv je i tijekom prve i treće

minute toka samoevaluativne misli, no učinak se nije pokazao statistički značajnim.

Dobiveni rezultati u skladu su s teorijskim očekivanjima.

107

Grafikon 4.13. Prikaz prosječnih vrijednosti valencije toka samoevaluativne misli u prvoj minuti s

obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i razinu samoevaluacije

Grafikon 4.14. Prikaz prosječnih vrijednosti valencije toka samoevaluativne misli u drugoj minuti

s obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i razinu samoevaluacije

108

Grafikon 4.15. Prikaz prosječnih vrijednosti valencije toka samoevaluativne misli u trećoj minuti s

obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i razinu samoevaluacije

Na grafikonima su prikazani interakcijski učinci samoevaluacije i afektivnog

“priminga“ na valenciju toka samoevaluativne misli tijekom prve (Grafikon 4.13),

druge (Grafikon 4.14) i treće minute (Grafikon 4.15). Iz prikaza je vidljivo da tijekom

prve i treće minute toka samoevaluativne misli postoji gotovo identičan obrazac

prema kojem ispitanici s visokom razinom samoevaluacije postižu prosječno veću

razinu valencije u toku samoevaluativne misli od ispitanika s nižom razinom

samoevaluacije, ali je učinak afektivnog “priminga“ pri tom veći kod ispitanika s

nižom razinom samoevaluacije nego kod ispitanika s višom razinom samoevaluacije.

Navedeni rezultati u skladu su s teorijskim pretpostavkama. Međutim, tijekom druge

minute toka samoevaluativne misli, u situaciji negativnog “priminga“ dolazi do

zamjetnog pada u vrijednostima valencije toka samoevaluativne misli kod ispitanika s

visokom razinom samoevaluacije, te zamjetnog rasta u vrijednostima valencije toka

samoevaluativne misli kod ispitanika s niskom razinom samoevaluacije. Navedeni

rezultati odstupaju od teorijskih očekivanja, i ukazuju na moguće djelovanje

čimbenika koji nisu obuhvaćeni nacrtom. Kako su i matrice kovarijanci i varijance

pogreške statistički značajno različite, navedeni učinci najvjerojatnije su sistematske

prirode.

109

Grafikon 4.16. Prikaz prosječnih vrijednosti valencije toka samoevaluativne misli u prvoj minuti s

obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i motiv za održavanjem pojma o sebi

Grafikon 4.17. Prikaz prosječnih vrijednosti valencije toka samoevaluativne misli u drugoj minuti

s obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i motiv za održavanjem pojma o sebi

110

Grafikon 4.18. Prikaz prosječnih vrijednosti valencije toka samoevaluativne misli u trećoj minuti s

obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i motiv za održavanjem pojma o sebi

Na gore prikazanim grafikonima prikazani su interakcijski učinci motiva za

održavanjem pojma o sebi i afektivnog “priminga“ na valenciju toka samoevaluativne

misli tijekom prve (Grafikon 4.16), druge (Grafikon 4.17) i treće minute (Grafikon

4.18), s prikazanim vrijednostima procijenjenih marginalnih aritmetičkih sredina. U

prikazima je vidljivo da u situaciji negativnog “priminga“ ispitanici s motivom

samouzdizanja postižu veću razinu valencije od ispitanika s motivom

samopotvrđivanja, što je u skladu s očekivanjima. Naime, ispitanici s motivom

samopotvrđivanja skloni su potvrđivanju postojećih elemenata pojma o sebi, pa tako i

negativnih ako ih situacija (u ovom slučaju negativni “priming“) na to navede. S

druge strane, ispitanici s motivom samouzdizanja skloni su štititi vlastiti pojam o sebi

od negativnih informacija (onih koje narušavaju pozitivnost elemenata pojma o sebi),

zbog čega će čak i u situaciji negativnog “priminga“ postizati relativno visoku razinu

valencije u toku samoevaluativne misli. Da je tomu tako potvrđuje i razvoj toka

samoevaluativne misli u preostale dvije minute tijekom kojih, u situaciji negativnog

“priminga“, ispitanici s dominantnim motivom samouzdizanja postižu sve veće

vrijednosti valencije, dok se ispitanici s motivom samopotvrđivanja stabiliziraju oko

111

početnih vrijednosti valencije (zbog koherencije među negativnim elementima pojma

o sebi, koji u takvoj strukturi aktiviraju negativni okvir referencije).

U situaciji neutralnog “priminga“, tijekom sve tri minute toka

samoevaluativne misli ispitanici s dominantnim motivom samopotvrđivanja postižu

veću razinu valencije od ispitanika s motivom samouzdizanja. Naime, u dobi od 18 do

22 godine kojom je obuhvaćen naš uzorak, kod većine ispitanika prevladavaju

pozitivni elementi pojma o sebi (što potvrđuje postignut efekat “stropa“ u razini

samoevaluacije kod ispitanika navedene dobne skupine). Ispitanici s dominantnim

motivom samopotvrđivanja usmjereni su na povećanje važnosti (centralnosti)

elemenata pojma o sebi (a samim time i evaluativne koherencije pojma o sebi), u

prvom redu onih pozitivne valencije (Nowak i Vallacher, 1998), a kako je

“zamjenski“ zadatak u situaciji neutralnog “priminga“ bio prisjetiti se važnih

(centralnih) događaja u životu, kod većine ispitanika to je moglo aktivirati stabilan

pozitivni okvir referencije (zbog koherentne strukture pozitivnih elemenata prisutnih

u pojmu o sebi). U tom slučaju, pozitivni okvir referencije promovira postizanje

pozitivne valencije u toku samoevaluativne misli. S druge strane, ispitanici s

dominantnim motivom samouzdizanja usmjereni su na povećanje valencije elemenata

pojma o sebi (Sedikides, 1993). Međutim, u nedostatku koherencije između elemenata

pozitivne valencije sadržanih u pojmu o sebi, ne postoji mogućnost aktiviranja

stabilnog i postojanog pozitivnog referentnog okvira. A kako okvir referencije ne

postoji niti u okolini (neutralni “priming“), takvi ispitanici postižu niže vrijednosti

valencije u toku samoevaluativne misli od ispitanika s dominantnim motivom

samopotvrđivanja (koji posjeduju koherenciju među pozitivnim elementima pojma o

sebi).

Naposlijetku, u situaciji pozitivnog “priminga“, ispitanici s dominantnim

motivom samouzdizanja postižu veće rezultate od ispitanika s dominantnim motivom

samopotvrđivanja, osim tijekom druge minute samoevaluativne misli. Ako

usporedimo rezultate ispitanika s motivom samouzdizanja u situaciji negativnog i

situaciji pozitivnog “priminga“, posebice tijekom treće minute, vidjet ćemo da u

prosjeku postižu gotovo jednaku razinu valencije u toku samoevaluativne misli.

Stoga, činjenica da u situaciji pozitivnog “priminga“ aktivacija pozitivnih elemenata

nije proizvela polarizaciju tijekom duljeg vremena u vrijednosti valencije u odnosu na

situaciju negativnog “priminga“, može ukazivati na postizanje efekta stropa u

valenciji, što je dokumentirano u brojnim istraživanjima pristranosti u samopoimanju

112

(Baumeister, 1982; Tesser, 1988). Nasuprot tomu, ispitanici s motivom

samopotvrđivanja posjeduju veću evaluativnu koherenciju pojma o sebi od ispitanika

s motivom samouzdizanja, što znači ne samo veću koherenciju pozitivnih elemenata,

već i veću koherenciju negativnih elemenata pojma o sebi. U takvoj strukturi pojma o

sebi, valencija toka samoevaluativne misli relativno je stabilna zbog ravnoteže između

koherentnih skupina pozitivnih i negativnih elemenata sadržanih u pojmu o sebi; u

evaluativno koherentnom pojmu o sebi, zastupljenost pozitivnih elemenata pojma o

sebi je veća od zastupljenosti negativnih elemenata, no, kako bi se održala stabilnost

pojma o sebi, centralnost negativnih elemenata je veća od centralnosti pozitivnih

elemenata (Nowak i Vallacher, 1998). Zbog toga je i valencija toka samoevaluativne

misli u toj grupi ispitanika stabilna tijekom vremena, i nešto niža od valencije toka

samoevaluativne misli u grupi ispitanika s motivom samouzdizanja. Iz istog je razloga

i razina valencije toka samoevaluativne misli kod ispitanika s motivom

samopotvrđivanja u situaciji negativnog “priminga“ niža od razine valencije kod

ispitanika s motivom samopotvrđivanja u situaciji pozitivnog “priminga“, jer

negativni “priming“ aktivira negativne elemente pojma o sebi, koji zbog koherencije i

veće centralnosti “povlače“ valenciju toka samoevaluativne misli prema negativnim

vrijednostima.

Ispitanici s dominantnim motivom točnosti obuhvaćeni su samo u situaciji

neutralnog i situaciji pozitivnog “priminga“, i postižu najveće prosječne vrijednosti

valencije u situaciji pozitivnog “priminga“, ali i u situaciji neutralnog “priminga“, ali

samo u prvoj minuti toka samoevaluativne misli. U preostale dvije minute ispitanici u

situaciji neutralnog “priminga“ postižu u prosjeku najnižu razinu valencije toka

samoevaluativne misli od svih ispitanika u svim situacijama. Iako su rezultati dijelom

u skladu s očekivanjima, kao što smo ranije naveli, treba ih uzeti s oprezom stoga što

zbog malog (i vrlo selektivnog) uzorka ispitanika mogu biti pristrani.

4.2.2. Analiza varijabilnosti dinamizma samoevaluacije

Zatim smo proveli multivarijatnu analizu varijance, kako bismo ispitali postoji

li učinak strukturalnih varijabli samopoimanja, motiva za održavanjem pojma o sebi i

afektivnog “priminga“ na varijabilnost dinamizma samoevaluacije. Boxov test

jednakosti matrica kovarijanci pokazao se statistički značajnim (M=177.177,

F=2.999, df1=54, df2=16011.976, p<0.01), zbog čega rezultate multivarijatne analize

113

varijance trebamo uzeti s oprezom. Rezultati multivarijatne analize varijance s

Wilksovim lambda koeficijentima za glavne i interakcijske učinke na kompozit mjera

varijabilnosti dinamizma samoevaluacije prikazan je u Tablici 4.14.

izvor varijabiliteta Wilksov Λ F dfhip. dfgreška sig.

samoevaluacija 0.948 4.317 3 234 .006

evaluativna koherencija 0.954 3.731 3 234 .012

motivi 0.972 1.103 6 468 .359

priming 0.936 2.619 6 468 .017

eval * koh 0.981 1.486 3 234 .219

eval * motivi 0.991 0.671 3 234 .571

eval * priming 0.855 6.352 6 468 .000

koh * motivi 0.941 4.920 3 234 .002

koh * priming 0.959 1.638 6 468 .135

motivi * priming 0.947 2.174 6 468 .044

eval * koh * motivi 1.0 . 0 235 .

eval * koh * priming 0.998 0.137 3 234 .938

eval * motivi * priming 0.977 1.867 3 234 .136

koh * motivi * priming 0.957 3.509 3 234 .016

eval * koh * motivi * priming

1.0 . 0 235 .

(eval = samoevaluacija, koh = evaluativna koherencija)

Tablica 4.14. Rezultati MANOVA (Wilksovi Λ koeficijenti) glavnih i interakcijskih učinaka nezavisnih varijabli na kompozit varijabli varijabilnosti toka samoevaluativne misli

Kao što je u tablici vidljivo, analizom su pronađeni statistički značajni glavni učinci

samoevaluacije (Λ=0.948, F=4.317, dfhip=3, dfgreška=234, p<0.01), evaluativne

koherencije (Λ=0.954, F=3.731, dfhip=3, dfgreška=234, p<0.05), i afektivnog

“priminga“ (Λ=0.936, F=2.619, dfhip=6, dfgreška=468, p<0.05), te interakcijski učinci

samoevaluacije i afektivnog “priminga“ (Λ=0.855, F=6.352, dfhip=6, dfgreška=468,

p<0.01), evaluativne koherencije i motiva za održavanjem pojma o sebi (Λ=0.941,

F=4.920, dfhip=3, dfgreška=234, p<0.01), motiva za održavanjem pojma o sebi i

afektivnog “priminga“ (Λ=0.947, F=2.174, dfhip=6, dfgreška=468, p<0.05), te

evaluativne koherencije, motiva za održavanjem pojma o sebi i afektivnog “priminga“

(Λ=0.957, F=3.509, dfhip=3, dfgreška=234, p<0.05).

114

varijable F df1 df2 sig.

varijabilnost (1. minuta) 8.840 23 236 .000

varijabilnost (2. minuta) 5.733 23 236 .000

varijabilnost (3. minuta) 6.373 23 236 .000

Tablica 4.15. Rezultati Levenovog testa jednakosti varijanci pogreške za mjere varijabilnosti toka

samoevaluativne misli

Da bismo provjerili učinke nezavisnih varijabli i njihovih interakcija na svaku

od zavisnih varijabli zasebno, izračunali smo univarijatne analize varijance. Rezultati

Levenovog testa jednakosti varijanci pogreške za sve tri varijable valencije

dinamizma samoevaluacije i ovdje se pokazao statistički značajnim (Tablica 4.15), što

znači da varijance pogrešaka među skupinama nisu izjednačene. Stoga smo i ovdje

također proveli Kruskal-Wallis test na prethodno navedenim varijablama. Rezultati

analize varijance i Kruskal-Wallis testa, uz pripadne razine značajnosti prikazani su u

Tablici 4.16.

115

analiza varijance Kruskal-Wallis izvor varijabiliteta zavisne varijable

F df sig. χ2 df sig.

varijabilnost (1. minuta) 7.898 1 .005 0.840 1 .359 varijabilnost (2. minuta) 0.208 1 .649 0.014 1 .905 samoevalucija varijabilnost (3. minuta) 0.091 1 .763 0.225 1 .636 varijabilnost (1. minuta) 5.380 1 .021 1.169 1 .280 varijabilnost (2. minuta) 6.947 1 .009 8.445 1 .004 evaluativna

koherencija varijabilnost (3. minuta) 10.892 1 .001 4.039 1 .044 varijabilnost (1. minuta) 0.438 2 .646 2.009 2 .366 varijabilnost (2. minuta) 0.505 2 .604 0.625 2 .731 motivi varijabilnost (3. minuta) 1.358 2 .259 0.983 2 .612 varijabilnost (1. minuta) 1.142 2 .321 2.882 2 .237 varijabilnost (2. minuta) 4.219 2 .016 16.196 2 .000 priming varijabilnost (3. minuta) 1.943 2 .146 6.239 2 .044 varijabilnost (1. minuta) 2.367 1 .125 - - - varijabilnost (2. minuta) 3.075 1 .081 - - - eval * koh varijabilnost (3. minuta) 0.363 1 .547 - - - varijabilnost (1. minuta) 1.716 1 .192 - - - varijabilnost (2. minuta) 0.144 1 .704 - - - eval * motivi varijabilnost (3. minuta) 0.234 1 .629 - - - varijabilnost (1. minuta) 6.293 2 .002 - - - varijabilnost (2. minuta) 5.399 2 .005 - - - eval * priming varijabilnost (3. minuta) 0.308 2 .735 - - - varijabilnost (1. minuta) 0.018 1 .892 - - - varijabilnost (2. minuta) 0.601 1 .439 - - - koh * motivi varijabilnost (3. minuta) 4.403 1 .037 - - - varijabilnost (1. minuta) 0.673 2 .511 - - - varijabilnost (2. minuta) 2.022 2 .135 - - - koh * priming varijabilnost (3. minuta) 0.738 2 .479 - - - varijabilnost (1. minuta) 0.079 2 .924 - - - varijabilnost (2. minuta) 2.114 2 .123 - - - motivi * priming varijabilnost (3. minuta) 0.551 2 .577 - - - varijabilnost (1. minuta) . 0 . - - - varijabilnost (2. minuta) . 0 . - - - eval * koh *

motivi varijabilnost (3. minuta) . 0 . - - - varijabilnost (1. minuta) 0.297 1 .586 - - - varijabilnost (2. minuta) 0.006 1 .940 - - -

eval * koh * priming varijabilnost (3. minuta) 0.011 1 .917 - - -

varijabilnost (1. minuta) 0.142 1 .707 - - - varijabilnost (2. minuta) 2.159 1 .143 - - - eval * motivi *

priming varijabilnost (3. minuta) 0.049 1 .825 - - - varijabilnost (1. minuta) 5.401 2 .021 - - - varijabilnost (2. minuta) 0.125 2 .724 - - - koh * motivi *

priming varijabilnost (3. minuta) 0.386 1 .535 - - - varijabilnost (1. minuta) . 0 . - - - varijabilnost (2. minuta) . 0 . - - -

eval * koh * motivi * priming varijabilnost (3. minuta) . 0 . - - - (eval = samoevaluacija, koh = evaluativna koherencija)

Tablica 4.16. Rezultati analize varijance i Kruskal-Wallis testa glavnih i interakcijskih učinaka nezavisnih varijabli na varijabilnost toka samoevaluativne misli u pojedinim minutama mjerenja

U pogledu glavnih učinaka, prikazani rezultati pokazuju kako postoji

statistički značajna razlika u mjerama varijabilnosti dinamizma samoevaluacije s

obzirom na evaluativnu koherenciju, i to tijekom druge (χ2=8.445, df=1, p<0.01) i

treće minute toka samoevaluativne misli (χ2=4.039, df=1, p<0.05), te s obzirom na

kvalitetu afektivnog “priminga“, također tijekom druge (χ2=16.196, df=2, p<0.01) i

116

treće minute toka samoevaluativne misli (χ2=6.239, df=2, p<0.05). Pri tom, ispitanici

s nižom razinom evaluativne koherencije u prosjeku postižu više vrijednosti

varijabilnosti tijekom čitavog vremena toka samoevaluativne misli, no statistički

značajno samo u drugoj (Mvisoko=0.57, svisoko=0.37; Mnisko=0.73, snisko=0.44) i trećoj

minuti (Mvisoko=0.55, svisoko=0.33; Mnisko=0.63, snisko=0.38). Dobiveni rezultati u

skladu su s teorijskim očekivanjima. Obrasci razlika u varijabilnosti dinamizma s

obzirom na razinu evaluativne koherencije grafički su prikazani u Grafikonu 4.19.

Grafikon 4.19. Prikaz prosječnih vrijednosti varijabilnosti toka samoevaluativne misli s obzirom

na razinu evaluativne koherencije

Iz grafikona je vidljivo da postoji razlika i u obrascu promjena varijabilnosti toka

samoevaluativne misli, pri čemu ispitanici s niskom razinom evaluativne koherencije

pokazuju porast varijabilnosti toka samoevaluativne misli tijekom druge minute, te

nagli pad varijabilnosti tijekom treće minute, dok ispitanici s visokom razinom

evaluativne koherencije pokazuju postupan pad varijabilnosti tijekom cjelokupnog

vremena toka samoevaluativne misli. Tomu je tako zato što kod ispitanika s visokom

razinom evaluativne koherencije postoji veća vjerojatnost aktiviranja unutarnjeg

okvira referencije koji stabilizira tok samoevaluativne misli, i time smanjuje njegovu

varijabilnost, dok je kod ispitanika s niskom razinom evaluativne koherencije ta

vjerojatnost znatno manja, zbog čega je tok njihove samoevaluativne misli osjetljiviji

117

na unutarnje i vanjske utjecaje, i samim time pokazuje veću varijabilnost i veće

promjene u varijabilnosti koje su različitog smjera.

Naposlijetku, ispitanici u situaciji pozitivnog “priminga“ u prosjeku postižu

najveću varijabilnost toka samoevaluativnog mišljenja (M=0.68, s=0.38), nakon kojih

slijede ispitanici u situaciji neutralnog “priminga“ (M=0.60, s=0.33), te ispitanici u

situaciji negativnog “priminga“ (M=0.56, s=0.40), ali se navedene skupine prema

varijabilnosti statistički značajno razlikuju samo tijekom druge minute toka

samoevaluativne misli. Prema Dunnettovom T3 post-hoc testu, u drugoj minuti toka

samoevaluativne misli, najveća je razlika između ispitanika u situaciji pozitivnog

“priminga“ i situaciji negativnog “priminga“ (Mpoz-neg=0.18, p<0.01). Dobiveni

rezultati ukazuju na postojanje sustavnih činitelja koji značajno utječu na varijabilnost

toka samoevaluativne misli, ali ih nismo obuhvatili nacrtom našeg istraživanja. Da

bismo ih pobliže razmotrili, usporedit ćemo obrasce promjene u varijabilnosti toka

samoevaluativne misli kod ispitanika u različitim situacijama afektivnog “priminga“.

Navedeni obrasci su prikazani u Grafikonu 4.20.

Grafikon 4.20. Prikaz prosječnih vrijednosti varijabilnosti toka samoevaluativne misli s obzirom

na situaciju afektivnog “priminga“

Iz prikaza je vidljivo da postoji razlika u obrascu promjena varijabilnosti u toku

samoevaluativne misli između ispitanika u različitim situacijama afektivnog

118

“priminga“. Pri tom, kod ispitanika u situacijama negativnog i neutralnog “priminga“

varijabilnost toka samoevaluativne misli postupno se s vremenom smanjuje, dok kod

ispitanika u situaciji pozitivnog “priminga“ varijabilnost toka samoevaluativne misli

raste do treće minute, kada počinje padati. Ranija istraživanja utjecaja afektivnog

“priminga“ na tok samoevaluativne misli pokazuju kako tok samoevaluativne misli

postaje stabilniji kroz vrijeme, neovisno o kvaliteti “priminga“, s tim da su prosječne

vrijednosti varijabilnosti najveće u situaciji negativnog “priminga“, a najmanje u

situaciji pozitivnog “priminga“ (Nowak i Vallacher, 1998). Rezultati dobiveni u

našem istraživanju u skladu su s rezultatima ranijih istraživanja, s iznimkom

ispitanika u situaciji pozitivnog “priminga“ koji u prosjeku postižu najveću razinu

varijabilnosti toka samoevaluativne misli, s vrhuncem u drugoj minuti toka

samoevaluativne misli, te ispitanika u situaciji negativnog “priminga“ koji u prosjeku

postižu najmanju razinu varijabilnosti toka samoevaluativne misli. Osim toga, u

prethodnim istraživanjima pokazalo se da varijabilnost toka samoevaluativne misli

raste kada pojedinci doživljavaju konfliktne samoevaluacije (Nowak i Vallacher,

1998; Vallacher i sur., 2002), što u našem istraživanju predstavlja jedino objašnjenje

visoke razine varijabilnosti toka samoevaluativne misli u situaciji pozitivnog

“priminga“. Drugim riječima, dobiveni rezultati ukazuju na to da je kod svih

ispitanika (ili barem većine njih) prije provedbe ispitivanja toka samoevaluativne

misli u određenoj mjeri bio aktiviran negativan referentni okvir, zbog čega su u

situaciji pozitivnog “priminga“ ispitanici mogli doživjeti konfliktne samoevaluacije, i

kao posljedicu visoku razinu varijabilnosti toka samoevaluativne misli. Uzrok takvom

sistematskom učinku može biti i činjenica da su ispitivanja provedena u vrijeme

ispitnih rokova na fakultetu koji za većinu studenata predstavljaju značajan izvor

stresa, koji negativno utječe na pojam o sebi u svim domenama (Goldman i Wong,

1997), i samim time može dovesti do aktivacije negativnog referentnog okvira u

procesu samopromišljanja. U prilog takvom objašnjenju govori i činjenica da su

ispitanici u situaciji negativnog “priminga“ postigli najmanju razinu varijabilnosti

toka samoevaluativne misli, koja se s vremenom sukcesivno smanjivala.

U Tablici 4.16 vidljivo je da su se, osim prethodno navedenih glavnih učinaka

na varijabilnost toka samoevaluativne misli, statistički značajnim pokazali i

interakcijski učinci samoevaluacije i afektivnog “priminga“ tijekom prve (F=6.293,

df=2, p<0.01) i druge minute toka samoevaluativne misli (F=5.399, df=2, p<0.01),

evaluativne koherencije i motiva za održavanjem pojma o sebi tijekom treće minute

119

toka samoevaluativne misli (F=4.403, df=1, p<0.05), te interakcijski učinci

evaluativne koherencije, motiva za održavanjem pojma o sebi i afektivnog priminga

tijekom prve minute toka samoevaluativne misli (F=5.401, df=1, p<0.05).

Grafikon 4.21. Prikaz prosječnih vrijednosti varijabilnosti toka samoevaluativne misli u prvoj

minuti s obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i razinu samoevaluacije

Grafikon 4.22. Prikaz prosječnih vrijednosti varijabilnosti toka samoevaluativne misli u drugoj

minuti s obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i razinu samoevaluacije

120

Na grafikonima su prikazani interakcijski učinci samoevaluacije i afektivnog

“priminga“ na varijabilnost toka samoevaluativne misli tijekom prve (Grafikon 4.21) i

druge minute (Grafikon 4.22). Iz prikaza je vidljivo kako tijekom prve minute toka

samoevaluativne misli u situaciji negativnog “priminga“ ispitanici s niskom razinom

samoevaluacije pokazuju veću varijabilnost toka samoevaluativne misli od ispitanika

s visokom razinom samoevaluacije. Tomu je tako stoga što u pojmu o sebi ispitanika s

visokom razinom samoevaluacije prevladavaju pozitivni elementi, dok su negativni

elementi, iako manje zastupljeni, znatno centralniji od pozitivnih, što je potvrđeno ne

samo u simulacijskim modelima (Nowak i sur., 1997), već i u brojnim istraživanjima

koja pokazuju da u situacijama kada pozitivne informacije prevladavaju, negativne

postaju ispitanicima važnije (Pratto i John, 1991; Taylor, 1991). Drugim riječima, kod

ispitanika s visokom razinom samoevaluacije negativni elementi pojma o sebi postaju

centralniji, zbog čega u situaciji negativnog “priminga“ dolazi do neposredne

aktivacije negativnog unutarnjeg okvira referencije, koji stabilizira tok

samoevaluativne misli. Pri tom, isti učinak nije očekivan kod ispitanika s niskom

razinom samoevaluacije, jer iako u njihovom pojmu o sebi prevladavaju negativni

elementi, zbog nedostatka centralnosti nisu u mogućnosti neposredno aktivirati

negativni unutarnji referentni okvir, već se isti javlja kasnije, induciran ”primingom“.

Tome u prilog govori i činjenica da se tok samoevaluativne misli kod ispitanika s

niskom razinom samoevaluacije u situaciji negativnog “priminga“ naglo stabilizira

tijekom druge minute (vrijednosti varijabilnosti toka samoevaluativne misli ispitanika

s niskom i visokom razinom samoevaluacije se gotovo izjednačavaju), dok kod

ispitanika s visokom razinom samoevaluacije nema promjena u razini varijabilnosti

tijekom druge minute toka samoevaluativne misli. Također, navedeni učinci

vjerojatno su naglašeniji zbog ranije opisanog stresom induciranog negativnog

referentnog okvira, kao posljedica ispitnih rokova.

U situaciji neutralnog “priminga“ tijekom prve minute, ispitanici s visokom

razinom samoevaluacije postižu veće vrijednosti varijabilnosti toka samoevaluativne

misli od ispitanika s niskom razinom samoevaluacije, što je, imajući na umu moguć

učinak stresom induciranog negativnog referentnog okvira, u skladu s očekivanjima.

Međutim, kako su u situaciji neutralnog “priminga“ ispitanici imali zamjenski zadatak

da opišu događaje iz života koje smatraju važnima (centralnima), čak i u nedostatku

afektivne kvalitete “priminga“ kod ispitanika s višom razinom samoevaluacije to je

121

moglo aktivirati negativne (centralnije) elemente pojma o sebi, i time s vremenom

stabilizirati tok samoevaluativne misli. Tome u prilog govore i rezultati varijabilnosti

u drugoj minuti toka samoevaluativne misli, gdje je kod ispitanika s visokom razinom

samoevaluacije uočen zamjetan pad varijabilnosti toka samoevaluativne misli.

Suprotno tomu, kod ispitanika s niskom razinom samoevaluacije koji u situaciji

neutralnog “priminga“ u prvoj minuti postižu niže vrijednosti varijabilnosti toka

samoevaluativne misli, u drugoj minuti dolazi do porasta varijabilnosti toka

samoevaluativne misli. Tomu je tako zato što kod tih ispitanika situacija neutralnog

“priminga“ ne dovodi do aktivacije niti pozitivnog niti negativnog referentnog okvira,

zbog čega, u nedostatku referentnog okvira, varijabilnost toka samoevaluativne misli

raste.

Za razliku od prethodnih rezultata, u situaciji pozitivnog “priminga“ i

ispitanici s visokom i ispitanici s niskom razinom samoevaluacije pokazuju visoke

vrijednosti varijabilnosti tijekom prve dvije minute toka samoevaluativne misli, pri

čemu ispitanici s visokom razinom samoevaluacije postižu nešto veće vrijednosti

varijabilnosti toka samoevaluativne misli od ispitanika s niskom razinom

samoevaluacije. Dobiveni rezultati također su u skladu s pretpostavkom o postojanju

negativnog, stresom induciranog referentnog okvira.

Grafikon 4.23. Prikaz prosječnih vrijednosti varijabilnosti toka samoevaluativne misli u trećoj

minuti s obzirom na motiv za održavanjem pojma o sebi i razinu evaluativne koherencije

122

Na Grafikonu 4.23 prikazani su interakcijski učinci evaluativne koherencije i

motiva za održavanjem pojma o sebi na varijabilnost toka samoevaluativne misli

tijekom treće minute. Iz prikaza je vidljivo da u skupini ispitanika s dominantnim

motivom samouzdizanja, ispitanici s niskom razinom evaluativne koherencije postižu

znatno veće vrijednosti varijabilnosti toka samoevaluativne misli od ispitanika s

visokom razinom evaluativne koherencije. Međutim, navedena razlika između

ispitanika s visoko i nisko evaluativno koherentnim pojmom o sebi u skupini

ispitanika s dominantnim motivom samopotvrđivanja gotovo da ne postoji. Drugim

riječima, učinak motiva za održavanjem pojma o sebi na varijabilnost toka

samoevaluativne misli veći je kod ispitanika s niskom razinom nego kod ispitanika s

visokom razinom evaluativne koherencije. Dobiveni rezultati u skladu su s

očekivanjima, stoga što je kod ispitanika s visokom razinom evaluativne koherencije

veća vjerojatnost aktivacije unutarnjeg referentnog okvira, koji stabilizira tok

samoevaluativne misli. Zato je i razina varijabilnosti toka samoevaluativne misli niža

kod ispitanika s visokom razinom evaluativne koherencije. S druge strane, kod

ispitanika s niskom razinom evaluativne koherencije jedino ispitanici s motivom

samopotvrđivanja postižu niže vrijednosti varijabilnosti toka samoevaluativne misli,

gotovo na razini ispitanika s visokom razinom evaluativne koherencije. Tomu je tako

zato što navedeni motiv u većoj mjeri promovira evaluativnu koherenciju

samopoimanja od ostalih motiva. I u ovom slučaju ispitanike s motivom točnosti

nismo uzeli u razmatranje zbog ranije navedenih nedostataka uzorka.

123

Grafikon 4.24. Prikaz prosječnih vrijednosti varijabilnosti toka samoevaluativne misli u prvoj minuti kod ispitanika niske razine evaluativne koherencije, s obzirom na situaciju afektivnog

“priminga“ i motiva za održavanjem pojma o sebi

Grafikon 4.25. Prikaz prosječnih vrijednosti varijabilnosti toka samoevaluativne misli u prvoj minuti kod ispitanika visoke razine evaluativne koherencije, s obzirom na situaciju afektivnog

“priminga“ i motiva za održavanjem pojma o sebi

124

Na grafikonima su prikazani interakcijski učinci motiva za održavanjem pojma o sebi

i afektivnog “priminga“ na varijabilnost u prvoj minuti toka samoevaluativne misli,

kod ispitanika s niskom razinom evaluativne koherencije (Grafikon 4.24) i ispitanika s

visokom razinom evaluativne koherencije (Grafikon 4.25). I u ovom slučaju, također,

izuzet ćemo iz analize ispitanike s motivom točnosti zbog prethodno navedenih

nedostataka.

U prikazu na Grafikonu 4.24 vidljivo je da u prvoj minuti toka

samoevaluativne misli, u skupini ispitanika s niskom razinom evaluativne

koherencije, najveća je razlika u razini varijabilnosti toka samoevaluativne misli

između ispitanika s motivom samopotvrđivanja i samouzdizanja u situaciji negativnog

“priminga“, pri čemu ispitanici s motivom samouzdizanja postižu više vrijednosti

varijabilnosti toka samoevaluativne misli od ispitanika s motivom samopotvrđivanja.

S druge strane, u skupini ispitanika s visokom razinom evaluativne koherencije

(Grafikon 4.25), najveća razlika u razini varijabilnosti toka samoevaluativne misli

između ispitanika s motivom samouzdizanja i motivom samopotvrđivanja dobivena je

u situaciji pozitivnog “priminga“, pri čemu ispitanici s motivom samouzdizanja

postižu veće vrijednosti varijabilnosti toka samoevaluativne misli od ispitanika s

motivom samopotvrđivanja. Osim navedene razlike, nešto manja razlika u

varijabilnosti toka samoevaluativne misli između ispitanika s motivima

samouzdizanja i samopotvrđivanja dobivena je i u situaciji neutralnog “priminga“, pri

čemu u ovom slučaju ispitanici s motivom samopotvrđivanja postižu veću razinu

varijabilnosti toka samoevaluativne misli od ispitanika s motivom samouzdizanja.

Osim toga, općenito gledajući manje su razlike u varijabilnosti toka samoevaluativne

misli između ispitanika s različitim motivima održavanja pojma o sebi u skupini s

visokom razinom evaluativne koherencije, nego iste razlike u skupini ispitanika s

niskom razinom evaluativne koherencije.

Navedeni rezultati dijelom su u skladu s očekivanjima. Naime, kod ispitanika

s visokom razinom evaluativne koherencije postoji visoka razina povezanosti među

česticama jednake valencije (i u pozitivnom i u negativnom spektru), zbog čega u

prisutnosti afektivnog “priminga” dolazi do aktivacije unutarnjeg referentnog okvira

sukladno njegovoj kvaliteti, a time i smanjenje razine varijabilnosti toka

samoevaluativne misli. Pri tom, ti su učinci izraženiji kod ispitanika s dominantnim

motivom samopotvrđivanja, koji imaju za cilj povećanje centralnosti čestica, a samim

125

time i evaluativne koherencije pojma o sebi. S druge strane, kod ispitanika s niskom

razinom evaluativne koherencije ne postoji visoka razina povezanosti među česticama

jednake valencije, pa su i razlike među ispitanicima različitih motiva održavanja

pojma o sebi u različitim situacijama “priminga“ veće. Pri tom, ispitanici s motivom

samouzdizanja pokazuju najveću razinu varijabilnosti u situaciji negativnog

“priminga“, zbog pojave konfliktnih samoevaluacija uslijed nesukladnosti kvalitete

afektivnog “priminga“ i motiviranosti ispitanika za povećanjem zastupljenosti

pozitivnih elemenata u pojmu o sebi (motiv samouzdizanja). S druge strane, ispitanici

s motivom samopotvrđivanja u situaciji negativnog afektivnog “priminga“ postižu

najmanju razinu varijabilnosti zbog toga što uslijed usmjerenosti na povećanje

centralnosti elemenata pojma o sebi (motiv samopotvrđivanja) dolazi do aktivacije

negativnih elemenata (koji su općenito manje zastupljeni u pojmu o sebi, ali su zato

centralniji od pozitivnih), koja u situaciji negativnog “priminga” biva još naglašenija.

Stoga je kod tih ispitanika veća vjerojatnost aktivacije negativnog unutarnjeg

referentnog okvira nego pozitivnog, zbog čega u situaciji negativnog “priminga“

postižu i manju razinu varijabilnosti toka samoevaluativne misli, nego u situaciji

pozitivnog “priminga“.

4.2.3. Analiza raspona dinamizma samoevaluacije

Nakon analize varijabilnosti dinamizma samoevaluacije, proveli smo

multivarijatnu analizu varijance kojom smo nastojali ispitati postoji li učinak

strukturalnih varijabli samopoimanja, motiva za održavanjem pojma o sebi i

afektivnog “priminga“ na raspon dinamizma samoevaluacije. Boxov test jednakosti

matrica kovarijanci pokazao se statistički značajnim (M=261.611, F=4.428, df1=54,

df2=16011.976, p<0.01), zbog čega rezultate multivarijatne analize varijance trebamo

uzeti s oprezom. Rezultati multivarijatne analize varijance s Wilksovim lambda

koeficijentima za glavne i interakcijske učinke na kompozit varijabli raspona

dinamizma samoevaluacije prikazan je u Tablici 4.17.

126

izvor varijabiliteta Wilksov Λ F dfhip. dfgreška sig.

samoevaluacija 0.949 4.154 3 234 .007

evaluativna koherencija 0.947 4.387 3 234 .005

motivi 0.965 1.398 6 468 .213

priming 0.793 9.575 6 468 .000

eval * koh 0.995 0.392 3 234 .759

eval * motivi 0.957 3.475 3 234 .017

eval * priming 0.932 2.798 6 468 .011

koh * motivi 0.964 2.932 3 234 .034

koh * priming 0.954 1.850 6 468 .088

motivi * priming 0.866 5.822 6 468 .000

eval * koh * motivi 1.0 . 0 235 .

eval * koh * priming 0.990 0.805 3 234 .492

eval * motivi * priming 0.949 4.228 3 234 .006

koh * motivi * priming 0.999 0.053 3 234 .984

eval * koh * motivi * priming

1.0 . 0 235 .

(eval = samoevaluacija, koh = evaluativna koherencija)

Tablica 4.17. Rezultati MANOVA (Wilksovi Λ koeficijenti) glavnih i interakcijskih učinaka nezavisnih varijabli na kompozit varijabli raspona toka samoevaluativne misli

Kao što je u tablici vidljivo, analizom su pronađeni statistički značajni glavni učinci

samoevaluacije (Λ=0.949, F=4.154, dfhip=3, dfgreška=234, p<0.01), evaluativne

koherencije (Λ=0.947, F=4.387, dfhip=3, dfgreška=234, p<0.01), i afektivnog

“priminga“ (Λ=0.793, F=9.575, dfhip=6, dfgreška=468, p<0.01), te interakcijski učinci

samoevaluacije i motiva za održavanjem pojma o sebi (Λ=0.957, F=3.475, dfhip=3,

dfgreška=234, p<0.05), samoevaluacije i afektivnog “priminga“ (Λ=0.932, F=2.798,

dfhip=6, dfgreška=468, p<0.05), evaluativne koherencije i motiva za održavanjem pojma

o sebi (Λ=0.964, F=2.932, dfhip=3, dfgreška=234, p<0.05), motiva za održavanjem

pojma o sebi i afektivnog “priminga“ (Λ=0.866, F=5.822, dfhip=6, dfgreška=468,

p<0.01), i interakcijski učinci samoevaluacije, motiva za održavanjem pojma o sebi i

afektivnog “priminga“ (Λ=0.949, F=4.228, dfhip=3, dfgreška=234, p<0.01).

127

varijable F df1 df2 sig.

raspon (1. minuta) 4.655 23 236 .000

raspon (2. minuta) 7.438 23 236 .000

raspon (3. minuta) 8.523 23 236 .000

Tablica 4.18. Rezultati Levenovog testa jednakosti varijanci pogreške za mjere raspona toka

samoevaluativne misli

Da bismo provjerili učinke nezavisnih varijabli i njihovih interakcija na svaku

od zavisnih varijabli zasebno, izračunali smo univarijatne analize varijance. Rezultati

Levenovog testa jednakosti varijanci pogreške za sve se tri mjere raspona dinamizma

samoevaluacije pokazao statistički značajnim (Tablica 4.18), što znači da varijance

pogrešaka među skupinama nisu izjednačene. Stoga smo proveli Kruskal-Wallis test

na prethodno navedenim varijablama. Rezultati analize varijance i Kruskal-Wallis

testa, uz pripadne razine značajnosti prikazani su u Tablici 4.19.

128

analiza varijance Kruskal-Wallis izvor varijabiliteta zavisne varijable

F df sig. χ2 df sig.

raspon (1. minuta) 4.153 1 .043 0.025 1 .875 raspon (2. minuta) 0.051 1 .822 0.034 1 .854 samoevalucija raspon (3. minuta) 0.930 1 .336 1.401 1 .237 raspon (1. minuta) 7.230 1 .008 0.771 1 .380 raspon (2. minuta) 6.690 1 .822 5.191 1 .023 evaluativna

koherencija raspon (3. minuta) 12.813 1 .000 2.650 1 .104 raspon (1. minuta) 0.623 2 .537 2.352 2 .309 raspon (2. minuta) 1.794 2 .168 2.881 2 .237 motivi raspon (3. minuta) 0.129 2 .879 0.260 2 .878 raspon (1. minuta) 0.749 2 .474 1.842 2 .398 raspon (2. minuta) 13.988 2 .000 18.643 2 .000 priming raspon (3. minuta) 7.134 2 .001 15.540 2 .000 raspon (1. minuta) 0.082 1 .775 - - - raspon (2. minuta) 0.345 1 .557 - - - eval * koh raspon (3. minuta) 0.161 1 .689 - - - raspon (1. minuta) 0.067 1 .796 - - - raspon (2. minuta) 4.779 1 .030 - - - eval * motivi raspon (3. minuta) 2.961 1 .087 - - - raspon (1. minuta) 4.026 2 .019 - - - raspon (2. minuta) 3.285 2 .039 - - - eval * priming raspon (3. minuta) 0.969 2 .381 - - - raspon (1. minuta) 0.207 1 .649 - - - raspon (2. minuta) 0.199 1 .656 - - - koh * motivi raspon (3. minuta) 2.790 1 .096 - - - raspon (1. minuta) 0.708 2 .494 - - - raspon (2. minuta) 2.344 2 .098 - - - koh * priming raspon (3. minuta) 3.378 2 .036 - - - raspon (1. minuta) 0.449 2 .639 - - - raspon (2. minuta) 2.099 2 .125 - - - motivi * priming raspon (3. minuta) 4.965 2 .008 - - - raspon (1. minuta) . 0 . - - - raspon (2. minuta) . 0 . - - - eval * koh *

motivi raspon (3. minuta) . 0 . - - - raspon (1. minuta) 0.319 1 .573 - - - raspon (2. minuta) 0.044 1 .835 - - -

eval * koh * priming raspon (3. minuta) 0.629 1 .429 - - -

raspon (1. minuta) 0.294 1 .588 - - - raspon (2. minuta) 1.506 1 .221 - - - eval * motivi *

priming raspon (3. minuta) 1.836 1 .177 - - - raspon (1. minuta) 0.005 1 .944 - - - raspon (2. minuta) 0.012 1 .914 - - - koh * motivi *

priming raspon (3. minuta) 0.030 1 .862 - - - raspon (1. minuta) . 0 . - - - raspon (2. minuta) . 0 . - - -

eval * koh * motivi * priming raspon (3. minuta) . 0 . - - - (eval = samoevaluacija, koh = evaluativna koherencija)

Tablica 4.19. Rezultati analize varijance i Kruskal-Wallis testa glavnih i interakcijskih učinaka nezavisnih varijabli na raspon toka samoevaluativne misli u pojedinim minutama mjerenja

U pogledu glavnih učinaka, prikazani rezultati pokazuju kako postoji

statistički značajna razlika u rasponu dinamizma samoevaluacije s obzirom na

evaluativnu koherenciju, i to tijekom druge minute toka samoevaluativne misli

(χ2=5.191, df=1, p<0.05), te s obzirom na kvalitetu afektivnog “priminga“, tijekom

druge (χ2=18.643, df=2, p<0.01) i treće minute toka samoevaluativne misli

129

(χ2=15.540, df=2, p<0.01). Pri tom, ispitanici s nižom razinom evaluativne

koherencije u prosjeku postižu više vrijednosti raspona tijekom čitavog vremena toka

samoevaluativne misli, no statistički značajno samo u drugoj minuti (Mvisoko=0.70,

svisoko=0.26; Mnisko=0.79, snisko=0.37). Dobiveni rezultati u skladu su s teorijskim

očekivanjima. Obrasci razlika u rasponu dinamizma samoevaluacije s obzirom na

razinu evaluativne koherencije grafički su prikazani u Grafikonu 4.26.

Grafikon 4.26. Prikaz prosječnih vrijednosti raspona toka samoevaluativne misli s obzirom na

razinu evaluativne koherencije

Iz grafikona je vidljivo da postoji razlika i u obrascu promjena raspona toka

samoevaluativne misli između ispitanika s visokom i niskom razinom evaluativne

koherencije, pri čemu ispitanici s visokom razinom evaluativne koherencije u

prosjeku postižu manji raspon toka samoevaluativne misli, kao i manje razlike u

rasponu, tijekom čitavog vremena toka samoevaluativne misli. Ispitanici s niskom

razinom evaluativne koherencije, s druge strane, postižu veći raspon i veće razlike u

rasponu tijekom čitavog vremena toka samoevaluativne misli. Pri tom, najveći raspon

ispitanici s niskom razinom evaluativne koherencije postižu tijekom druge minute

toka samoevaluativne misli, jer tada, kao što smo vidjeli i u ranije prikazanim

rezultatima, u najvećoj mjeri djeluju destabilizirajući faktori. Razlog tomu isti je kao i

u slučaju varijabilnosti toka samoevaluativne misli: kod ispitanika s visokom razinom

130

evaluativne koherencije postoji veća vjerojatnost aktiviranja unutarnjeg okvira

referencije koji stabilizira tok samoevaluativne misli, i time smanjuje njegov raspon,

dok je kod ispitanika s niskom razinom evaluativne koherencije ta vjerojatnost znatno

manja, zbog čega je njihov tok samoevaluativne misli osjetljiviji na unutarnje i

vanjske utjecaje, i samim time pokazuje veći raspon i veće promjene u rasponu

tijekom cjelokupnog vremena toka samoevaluativne misli.

S obzirom na kvalitetu afektivnog “priminga“, ispitanici u situaciji pozitivnog

“priminga“ u prosjeku postižu najveći raspon toka samoevaluativne misli (M=0.79,

s=0.32), nakon kojih slijede ispitanici u situaciji neutralnog “priminga“ (M=0.71,

s=0.29), te ispitanici u situaciji negativnog “priminga“ (M=0.64, s=0.31), ali se

navedene skupine u rasponu statistički značajno razlikuju samo tijekom druge i treće

minute toka samoevaluativne misli. Prema Dunnettovom T3 post-hoc testu, u drugoj

minuti toka samoevaluativne misli najveća je razlika u rasponu između ispitanika u

situaciji pozitivnog i negativnog “priminga“ (Mpoz-neg=0.25, p<0.01), te nešto manja

između ispitanika u situaciji neutralnog i negativnog “priminga“ (Mneu-neg=0.15,

p<0.01), dok je u trećoj minuti toka samoevaluativne misli najveća razlika u rasponu

između ispitanika u situaciji pozitivnog i neutralnog “priminga“ (Mpoz-neu=0.17,

p<0.01), te nešto manja između ispitanika u situaciji pozitivnog i negativnog

“priminga“ (Mpoz-neg=0.16, p<0.01). Obrasci promjene u rasponu toka

samoevaluativne misli kod ispitanika u različitim situacijama afektivnog “priminga“

prikazani su u Grafikonu 4.27.

131

Grafikon 4.27. Prikaz prosječnih vrijednosti raspona toka samoevaluativne misli s obzirom na

situaciju afektivnog “priminga“

U prikazu je vidljivo da ispitanici u situaciji negativnog “priminga“ imaju najmanje

promjene u rasponu toka samoevaluativne misli. Za razliku od njih, ispitanici u

situaciji neutralnog i pozitivnog “priminga“ postižu znatne promjene u rasponu toka

samoevaluativne misli, pri čemu kod ispitanika u situaciji neutralnog “priminga“

nakon stabilne razine raspona tijekom prve dvije minute toka samoevaluativne misli,

dolazi do naglog smanjenja raspona, dok kod ispitanika u situaciji pozitivnog

“priminga“ dolazi do naglog povećanja raspona nakon prve minute toka

samoevaluativne misli. Navedeni rezultati slični su rezultatima dobivenim na mjerama

varijabilnosti toka samoevaluacije. Pri tom, kod ispitanika u situaciji neutralnog

“priminga“ tok samoevaluativne misli postaje stabilniji tijekom treće minute, jer je u

nedostatku vanjskog referentnog okvira samoprocjenjivanja (neutralni “priming“)

ispitanicima potrebno više vremena za stabilizaciju toka samoevaluativne misli. S

druge strane, kod ispitanika u situaciji pozitivnog “priminga“ tok samoevaluativne

misli postaje nestabilniji tijekom druge minute, stoga što pozitivni “priming“

predstavlja pozitivan vanjski referentni okvir koji je u suprotnosti sa stresom

induciranim negativnim referentnim okvirom, zbog čega navedeni ispitanici

doživljavaju konfliktne samoevaluacije u toku samoevaluativne misli, i potrebno im je

više vremena za stabilizaciju toka samoevaluativne misli od drugih ispitanika (na što

132

ukazuju rezultati post-hoc testa raspona u trećoj minuti toka samoevaluativne misli).

Za razliku od njih, ispitanici u situaciji negativnog “priminga“ zbog afektivne

usklađenosti “priminga“ i stresom induciranog negativnog referentnog okvira

doživljavaju konzistentne samoevaluacije, zbog čega u drugoj minuti postižu manji

raspon toka samoevaluativne misli koji se zadržava i tijekom treće minute toka

samoevaluativne misli.

U Tablici 4.19, osim prethodno navedenih glavnih učinaka na raspon toka

samoevaluativne misli, prikazani su i interakcijski učinci na raspon toka

samoevaluativne misli, od kojih su se statistički značajnim pokazali interakcijski

učinci samoevaluacije i motiva za održavanjem pojma o sebi tijekom druge minute

toka samoevaluativne misli (F=4.779, df=1, p<0.05), interakcijski učinci

samoevaluacije i afektivnog “priminga“ tijekom prve (F=4.026, df=2, p<0.05) i druge

minute toka samoevaluativne misli (F=3.285, df=2, p<0.05), interakcijski učinci

evaluativne koherencije i afektivnog “priminga“ tijekom treće minute toka

samoevaluativne misli (F=3.378, df=2, p<0.05), te interakcijski učinci motiva za

održavanjem pojma o sebi i afektivnog “priminga“ također tijekom treće minute toka

samoevaluativne misli (F=4.965, df=2, p<0.01).

Grafikon 4.28. Prikaz prosječnih vrijednosti raspona toka samoevaluativne misli u drugoj minuti s

obzirom na motiv za održavanjem pojma o sebi i razinu samoevaluacije

133

Na Grafikonu 4.28 prikazani su interakcijski učinci samoevaluacije i motiva za

održavanjem pojma o sebi na raspon toka samoevaluativne misli tijekom druge

minute. Iz prikaza je vidljivo kako tijekom druge minute toka samoevaluativne misli

ne postoje značajnije razlike u rasponu između ispitanika niske razine samoevaluacije

i ispitanika visoke razine samoevaluacije, osim među ispitanicima s dominantnim

motivom točnosti. No, kao što smo ranije napomenuli, zbog vrlo malog i selektivnog

uzorka ispitanika s motivom točnosti, iste smo izostavili iz interpretacije. Pri tom,

možemo uočiti da, u skupini ispitanika s visokom razinom samoevaluacije, gotovo da

ne postoji razlika u rasponu toka samoevaluativne misli između ispitanika s motivom

samouzdizanja i ispitanika s motivom samopotvrđivanja, dok je u skupini ispitanika s

niskom razinom samoevaluacije ta razlika relativno mala, pri čemu ispitanici s

motivom samopotvrđivanja postižu nižu razinu raspona toka samoevaluativne misli

od ispitanika s motivom samouzdizanja. Tomu je tako zato što su ispitanici s motivom

samopotvrđivanja usmjereni na postizanje veće koherencije pojma o sebi (kroz

postizanje veće centralnosti elemenata pojma o sebi), što posljedično dovodi i do

stabilnijeg toka samoevaluativne misli (manja razina raspona), tim više ako kod

ispitanika postoji stresom inducirani negativni referentni okvir. Iz istog razloga

ispitanici s motivom samouzdizanja (neovisno o razini samoevaluacije), ali i ispitanici

s visokom razinom samoevaluacije u skupini ispitanika s motivom samopotvrđivanja,

postižu veće vrijednosti raspona toka samoevaluativne misli od ostalih ispitanika.

134

Grafikon 4.29. Prikaz prosječnih vrijednosti raspona toka samoevaluativne misli u prvoj minuti s

obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i razinu samoevaluacije

Grafikon 4.30. Prikaz prosječnih vrijednosti raspona toka samoevaluativne misli u drugoj minuti s

obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i razinu samoevaluacije

135

Na grafikonima su prikazani interakcijski učinci samoevaluacije i afektivnog

“priminga“ na raspon toka samoevaluativne misli tijekom prve (Grafikon 4.29) i

druge minute (Grafikon 4.30) toka samoevaluativne misli. Iz prikaza je vidljivo kako

tijekom prve minute toka samoevaluativne misli u situaciji negativnog “priminga“

ispitanici s niskom razinom samoevaluacije pokazuju veći raspon toka

samoevaluativne misli od ispitanika s visokom razinom samoevaluacije, što je u

skladu i s rezultatima dobivenim na mjerama varijabilnosti. Kao što smo ranije

opisali, tomu je tako zato što kod ispitanika s visokom razinom samoevaluacije

negativni elementi pojma o sebi postaju centralniji, zbog čega u situaciji negativnog

“priminga“ dolazi do neposredne aktivacije negativnog unutarnjeg okvira referencije,

koji stabilizira tok samoevaluativne misli. Pri tom, isti učinak nije očekivan kod

ispitanika s niskom razinom samoevaluacije, jer iako u njihovom pojmu o sebi

prevladavaju negativni elementi, zbog nedostatka centralnosti nisu u mogućnosti

neposredno aktivirati negativni unutarnji referentni okvir, već se isti aktivira kasnije,

induciran ”primingom“. Tome u prilog govori i činjenica da se tok samoevaluativne

misli kod ispitanika s niskom razinom samoevaluacije u situaciji negativnog

“priminga“ naglo stabilizira tijekom druge minute (vrijednosti raspona toka

samoevaluativne misli ispitanika s niskom i visokom razinom samoevaluacije se

gotovo izjednačavaju), dok kod ispitanika s visokom razinom samoevaluacije nema

promjena u razini raspona tijekom druge minute toka samoevaluativne misli.

Suprotno tomu, tijekom prve minute toka samoevaluativne misli u situaciji

pozitivnog “priminga“ ispitanici s visokom razinom samoevaluacije pokazuju veći

raspon toka samoevaluativne misli od ispitanika s niskom razinom samoevaluacije.

Tomu je tako stoga što kod ispitanika s visokom razinom samoevaluacije u situaciji

pozitivnog “priminga“, dolazi do aktivacije pozitivnog referentnog okvira koji je u

suprotnosti sa stresom induciranim negativnim referentnim okvirom, zbog čega

navedeni ispitanici doživljavaju konfliktne samoevaluacije u toku samoevaluativne

misli, pa stoga i veći raspon. Kod ispitanika s niskom razinom samoevaluacije, s

druge strane, postoji veća zastupljenost negativnih elemenata u pojmu o sebi što je u

skladu sa stresom induciranim negativnim referentnim okvirom, zbog čega je njihov

tok samoaveluativne misli tijekom prve minute stabilniji (manji raspon), dok tijekom

druge minute dolazi do naglog porasta raspona toka samoevaluativne misli, zbog

učinka pozitivnog “priminga“.

136

Naposlijetku, u situaciji neutralnog “priminga“ tijekom druge minute toka

samoevaluativne misli, ispitanici s visokom razinom samoevaluacije pokazuju niži

raspon toka samoevaluativne misli od ispitanika s niskom razinom samoevaluacije.

Naime, kao što smo već napomenuli, kod ispitanika s visokom razinom

samoevaluacije negativni elementi pojma o sebi postaju centralniji, i u situaciji

neutralnog “priminga“, u kojoj je zamjenski zadatak bio opisati važne (centralne)

događaje u životu, što je moglo aktivirati negativni referentni okvir kod tih ispitanika

u većoj mjeri nego kod ispitanika s niskom razinom samoevaluacije. Zbog toga

potonji pokazuju veći raspon toka samoevaluativne misli u situaciji neutralnog

“priminga“.

Grafikon 4.31. Prikaz prosječnih vrijednosti raspona toka samoevaluativne misli u trećoj minuti s

obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i razinu evaluativne koherencije

Na Grafikonu 4.31 prikazani su interakcijski učinci evaluativne koherencije i

afektivnog “priminga“ na raspon toka samoevaluativne misli tijekom treće minute.

Vrijednosti prikazane u grafikonu su procijenjene granične vrijednosti aritmetičke

sredine. Iz prikaza je vidljivo kako je tijekom treće minute toka samoevaluativne

misli, najveća razlika u razini raspona toka samoevaluativne misli između ispitanika s

niskom i visokom razinom evaluativne koherencije u situaciji pozitivnog “priminga“,

pri čemu ispitanici niske evaluativne koherencije pojma o sebi postižu višu razinu

raspona toka samoevaluativne misli od ispitanika s visokom razinom evaluativne

137

koherencije, što je u skladu s očekivanjima. Naime, prema modelu “društva pojma o

sebi“ ispitanici s niskom razinom evaluativne koherencije (neovisno o razini

samoevaluacije) u vlastitom pojmu o sebi posjeduju negativne elemente visoke

centralnosti, što u situaciji pozitivnog “priminga“ dovodi do konfliktnih tendencija u

toku samoevaluativne misli, pa tako i do većeg raspona toka samoevaluativne misli.

Za razliku od njih, ispitanici u situaciji negativnog i neutralnog “priminga“ pokazuju

nižu razinu razpona toka samoevaluativne misli, neovisno o razini evaluativne

koherencije njihovog pojma o sebi, stoga što su navedene situacije “priminga“ u

skladu s pretpostavljenim stresom induciranim negativnim referentnim okvirom, što

stabilizira tok samoevaluativnog mišljenja.

Grafikon 4.32. Prikaz prosječnih vrijednosti raspona toka samoevaluativne misli u trećoj minuti s

obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i motiv za održavanjem pojma o sebi

Na Grafikonu 4.32 prikazani su interakcijski učinci afektivnog “priminga“ i

motiva za održavanjem pojma o sebi na raspon toka samoevaluativne misli također

tijekom treće minute. I ovdje su rezultati ispitanika s motivom točnosti izuzeti iz

daljnje interpretacije. Iz prikaza je vidljivo da tijekom treće minute toka

samoevaluativne misli u situaciji negativnog i neutralnog “priminga“ ispitanici s

motivom samopotvrđivanja pokazuju manji raspon toka samoevaluativne misli od

ispitanika s motivom samouzdizanja, pri čemu je navedena razlika relativno mala.

Također, neovisno o motivima, ispitanici u situaciji pozitivnog priminga tijekom treće

138

minute pokazuju znatno veći raspon toka samoevaluativne misli od ispitanika u

ostalim situacijama “priminga“. Tomu je tako zato što je, za razliku od ispitanika s

motivom samouzdizanja, kod ispitanika s dominantnim motivom samopotvrđivanja

veća mogućnost aktivacije unutarnjeg referentnog okvira (zbog veće centralnosti i

pozitivnih i negativnih elemenata pojma o sebi) neovisno o njegovom afektivnom

predznaku. Zato, uzevši u obzir pretpostavku o postojanju stresom induciranog

negativnog referentnog okvira, ispitanici s motivom samouzdizanja pokazuju manji

raspon toka samoevaluativne misli u situacijiama negativnog i neutralnog “priminga,

a veći raspon toka samoevaluativne misli u situaciji pozitivnog “priminga“, od

ispitanika s motivom samouzdizanja.

4.2.4. Analiza mirovanja dinamizma samoevaluacije

Naposlijetku, proveli smo multivarijatnu analizu varijance kojom smo

nastojali ispitati postoji li učinak strukturalnih varijabli samopoimanja, motiva za

održavanjem pojma o sebi i afektivnog “priminga“ na mirovanje toka

samoevaluativne misli. Boxov test jednakosti matrica kovarijanci pokazao se

statistički značajnim (M=167.518, F=2.835, df1=54, df2=16011.976, p<0.01), zbog

čega rezultate i ove multivarijatne analize varijance trebamo uzeti s oprezom.

Rezultati multivarijatne analize varijance s Wilksowim lambda koeficijentima za

glavne i interakcijske učinke na kompozit varijabli mirovanja toka samoevaluativne

misli prikazan je u Tablici 4.20.

139

izvor varijabiliteta Wilksov Λ F dfhip. dfgreška sig. samoevaluacija 0.965 2.790 3 234 .041

evaluativna koherencija 0.980 1.566 3 234 .198

motivi 0.974 1.052 6 468 .391

priming 0.967 1.312 6 468 .250

eval * koh 0.963 3.007 3 234 .031

eval * motivi 0.997 0.259 3 234 .855

eval * priming 0.879 5.186 6 468 .000

koh * motivi 0.968 2.615 3 234 .052

koh * priming 0.958 1.693 6 468 .121

motivi * priming 0.968 1.297 6 468 .257

eval * koh * motivi 1.0 . 0 235 .

eval * koh * priming 0.988 0.950 3 234 .417

eval * motivi * priming 0.974 2.051 3 234 .108

koh * motivi * priming 0.960 3.231 3 234 .023

eval * koh * motivi * priming

1.0 . 0 235 .

(eval = samoevaluacija, koh = evaluativna koherencija)

Tablica 4.20. Rezultati MANOVA (Wilksovi Λ koeficijenti) glavnih i interakcijskih učinaka nezavisnih varijabli na kompozit varijabli mirovanja toka samoevaluativne misli

Kao što je u tablici vidljivo, analizom su pronađeni statistički značajni glavni učinci

samoevaluacije (Λ=0.965, F=2.790, dfhip=3, dfgreška=234, p<0.05), te interakcijski

učinci samoevaluacije i evaluativne koherencije (Λ=0.963, F=3.007, dfhip=3,

dfgreška=234, p<0.05), evaluativne koherencije i afektivnog “priminga“ (Λ=0.879,

F=5.186, dfhip=6, dfgreška=468, p<0.01), i interakcijski učinci evaluativne koherencije,

motiva za održavanjem pojma o sebi i afektivnog “priminga“ (Λ=0.960, F=3.231,

dfhip=3, dfgreška=234, p<0.05).

140

varijable F df1 df2 sig.

mirovanje (1. minuta) 4.795 23 236 .000

mirovanje (2. minuta) 5.799 23 236 .000

mirovanje (3. minuta) 7.899 23 236 .000

Tablica 4.21. Rezultati Levenovog testa jednakosti varijanci pogreške za mjere mirovanja toka

samoevaluativne misli

Da bismo provjerili učinke nezavisnih varijabli i njihovih interakcija na svaku

od zavisnih varijabli zasebno, izračunali smo univarijatne analize varijance. Rezultati

Levenovog testa jednakosti varijanci pogreške za sve se tri mjere mirovanja toka

samoevaluativne misli pokazao statistički značajnim (Tablica 4.21), što znači da

varijance pogrešaka među skupinama nisu izjednačene. Stoga smo proveli Kruskal-

Wallis test na prethodno navedenim varijablama. Rezultati analize varijance i

Kruskal-Wallis testa, uz pripadne razine značajnosti prikazani su u Tablici 4.22.

141

analiza varijance Kruskal-Wallis izvor varijabiliteta zavisne varijable

F df sig. χ2 df sig.

mirovanje (1. minuta) 3.619 1 .058 0.060 1 .807 mirovanje (2. minuta) 0.962 1 .328 2.766 1 .096 samoevalucija mirovanje (3. minuta) 0.013 1 .908 0.759 1 .384 mirovanje (1. minuta) 3.210 1 .074 2.927 1 .087 mirovanje (2. minuta) 2.638 1 .106 6.222 1 .013 evaluativna

koherencija mirovanje (3. minuta) 3.546 1 .061 1.967 1 .161 mirovanje (1. minuta) 2.595 2 .079 2.009 2 .366 mirovanje (2. minuta) 0.451 2 .637 0.625 2 .731 motivi mirovanje (3. minuta) 0.378 2 .685 0.983 2 .612 mirovanje (1. minuta) 0.094 2 .910 0.501 2 .778 mirovanje (2. minuta) 2.311 2 .101 8.871 2 .012 priming mirovanje (3. minuta) 0.695 2 .500 3.496 2 .174 mirovanje (1. minuta) 3.603 1 .059 - - - mirovanje (2. minuta) 7.590 1 .006 - - - eval * koh mirovanje (3. minuta) 1.208 1 .273 - - - mirovanje (1. minuta) 0.076 1 .783 - - - mirovanje (2. minuta) 0.153 1 .696 - - - eval * motivi mirovanje (3. minuta) 0.103 1 .749 - - - mirovanje (1. minuta) 6.887 2 .001 - - - mirovanje (2. minuta) 2.814 2 .062 - - - eval * priming mirovanje (3. minuta) 0.596 2 .144 - - - mirovanje (1. minuta) 0.154 1 .695 - - - mirovanje (2. minuta) 0.181 1 .671 - - - koh * motivi mirovanje (3. minuta) 3.346 1 .069 - - - mirovanje (1. minuta) 1.716 2 .182 - - - mirovanje (2. minuta) 0.720 2 .488 - - - koh * priming mirovanje (3. minuta) 0.558 2 .573 - - - mirovanje (1. minuta) 0.532 2 .588 - - - mirovanje (2. minuta) 1.245 2 .290 - - -

motivi * priming mirovanje (3. minuta) 0.126 2 .882 - - -

mirovanje (1. minuta) . 0 . - - - mirovanje (2. minuta) . 0 . - - - eval * koh *

motivi mirovanje (3. minuta) . 0 . - - - mirovanje (1. minuta) 1.997 1 .159 - - - mirovanje (2. minuta) 2.119 1 .147 - - -

eval * koh * priming mirovanje (3. minuta) 0.671 1 .413 - - -

mirovanje (1. minuta) 0.143 1 .706 - - - mirovanje (2. minuta) 3.415 1 .066 - - - eval * motivi *

priming mirovanje (3. minuta) 0.160 1 .690 - - - mirovanje (1. minuta) 2.533 1 .113 - - - mirovanje (2. minuta) 0.179 1 .673 - - - koh * motivi *

priming mirovanje (3. minuta) 2.200 1 .139 - - - mirovanje (1. minuta) . 0 . - - - mirovanje (2. minuta) . 0 . - - -

eval * koh * motivi * priming mirovanje (3. minuta) . 0 . - - -

(eval = samoevaluacija, koh = evaluativna koherencija)

Tablica 4.22. Rezultati analize varijance i Kruskal-Wallis testa glavnih i interakcijskih učinaka nezavisnih varijabli na mirovanje toka samoevaluativne misli u pojedinim minutama mjerenja

U pogledu glavnih učinaka, prikazani rezultati pokazuju kako postoji

statistički značajna razlika među ispitanicima u mirovanju toka samoevaluativne misli

s obzirom na evaluativnu koherenciju tijekom druge minute toka samoevaluativne

misli (χ2=6.222, df=1, p<0.05), s obzirom na motiv za održavanjem pojma o sebi

tijekom prve minute toka samoevaluativne misli (χ2=6.035, df=2, p<0.05), te s

142

obzirom na afektivni “priming“ tijekom druge minute toka samoevaluativne misli

(χ2=8.871, df=2, p<0.05). Pri tom, ispitanici s nižom razinom evaluativne koherencije

u prosjeku postižu niže vrijednosti mirovanja tijekom čitavog vremena toka

samoevaluativne misli, no statistički značajno samo u drugoj minuti (Mvisoko=4.58,

svisoko=2.49; Mnisko=3.92, snisko=2.22). Dobiveni rezultati u skladu su s teorijskim

očekivanjima. Obrasci razlika u mirovanju toka samoevaluativne misli s obzirom na

razinu evaluativne koherencije grafički su prikazani u Grafikonu 4.33.

Grafikon 4.33. Prikaz prosječnih vrijednosti mirovanja toka samoevaluativne misli s obzirom na

razinu evaluativne koherencije

U prikazu je vidljivo da postoji razlika i u obrascu promjene mirovanja toka

samoevaluativne misli između ispitanika s visokom i niskom razinom evaluativne

koherencije, pri čemu ispitanici s visokom razinom evaluativne koherencije tijekom

čitavog vremena toka samoevaluativne misli pokazuju relativno stabilnu razinu

mirovanja toka samoevaluativne misli (uz neznatan porast razine mirovanja nakon

prve minute toka samoevaluativne misli), posebice tijekom druge i treće minute, dok

ispitanici s niskom razinom evaluativne koherencije pokazuju nagli porast razine

mirovanja tijekom treće minute toka samoevaluativne misli. Konstrukt mirovanja,

govoreći s aspekta teorije sustava, predstavlja tendenciju sustava da se “smjesti“ u

određenom stanju, odnosno atraktoru (Vallacher i sur., 2002). U kontekstu toka

143

samoevaluativne misli, atraktori predstavljaju stanja različite valencije u kojima se tok

misli stabilizira, odnosno unutarnje okvire referencije različite valencije (pozitivne ili

negativne) koji se aktiviraju kada u sustavu pojma o sebi postoji jedna ili više

koherentnih skupina elemenata (Nowak i Vallacher, 1998). Iz tog razloga, ispitanici s

visokom razinom evaluativne koherencije ujedno pokazuju i visoku razinu mirovanja

toka samoevaluativne misli, bez velikih promjena tijekom čitavog vremena toka

samoevaluativne misli. Suprotno tomu, tok samoevaluativne misli kod ispitanika s

niskom razinom koherencije počinje se stabilizirati se tek nakon dvije minute.

S obzirom na motiv za održavanjem pojma o sebi, ako zbog ranije navedenih

nedostataka izostavimo ispitanike s motivom točnosti iz analize, ispitanici s motivom

samopotvrđivanja u prosjeku postižu veću razinu mirovanja toka samoevaluativne

misli (M=4.56, s=2.34) od ispitanika s motivom samouzdizanja (M=4.11, s=2.35), ali

je prema rezultatima Kruskal-Wallis testa ta razlika statistički značajna jedino u prvoj

minuti toka samoevaluativne misli. Međutim, prema Dunnetovom T3 post-hoc testu

navedena razlika nije statistički značajna (Mp-u=0.68, p>0.05) zbog visoke vrijednosti

standardne pogreške (spp-u=0.30). Ipak, rezultati su u skladu s teorijskim

očekivanjima, budući da su ispitanici s motivom samopotvrđivanja usmjereni na

povećavanje centralnosti elemenata pojma o sebi (pa tako i njegove evaluativne

koherencije), zbog čega će njihov tok samoevaluativne misli biti stabilniji, nego tok

misli ispitanika s motivom samouzdizanja koji teže maksimaliziranju valencije

elemenata pojma o sebi. Obrasci promjene u mirovanju toka samoevaluativne misli s

obzirom na motive za održavanjem pojma o sebi prikazani su u Grafikonu 4.34.

144

Grafikon 4.34. Prikaz prosječnih vrijednosti mirovanja toka samoevaluativne misli s obzirom na

motiv za održavanjem pojma o sebi

U prikazu je vidljivo da postoji razlika u obrascu promjene između ispitanika s

motivom samouzdizanja i ispitanika s motivom samopotvrđivanja, pri čemu kod

ispitanika s motivom samouzdizanja mirovanje toka samoevaluativne misli naglo

raste tijekom druge minute kada postiže stabilnost, dok kod ispitanika s motivom

samopotvrđivanja dolazi do naglog rasta tek u trećoj minuti toka samoevaluativne

misli. Mogući razlog ovakve razlike u obrascu promjene mirovanja toka

samoevaluativne misli počiva u činjenici da su ispitanici s motivom samouzdizanja

usmjereni kako na maksimaliziranje valencije elemenata u strukturi pojma o sebi, tako

i na maksimaliziranje valencije toka samoevaluativne misli, što i vjerojatno i postižu

nakon jedne minute. No, kako njihov pojam o sebi ne posjeduje nužno i elemente

izrazite centralnosti, njihova razina mirovanja toka samoevaluativne misli niža je od

razine mirovanja kod ispitanika s motivom samopotvrđivanja, koji u toku

samoevaluativnog mišljenja teže potvrditi postojeći pojam o sebi, odnosno povećati

centralnost elemenata sadržanih u njemu. Takvi ispitanici, s druge strane, imaju

prosječno veću razinu mirovanja toka samoevaluativne misli, ali zbog moguće izrazite

centralnosti elemenata različite valencije, potpunu stabilnost toka misli postižu tek

kasnije (tijekom treće minute). Na žalost, navedeno objašnjenje samo je pretpostavka

145

za čiju je empirijsku potvrdu potrebno utvrditi i razine valencije na kojima tok

samoevaluativne misli “miruje“.

S obzirom na kvalitetu afektivnog “priminga“, ispitanici u situaciji negativnog

“priminga“ u prosjeku postižu najveću vrijednost mirovanja toka samoevaluativne

misli (M=4.73, s=2.55), nakon kojih slijede ispitanici u situaciji neutralnog

“priminga“ (M=4.51, s=1.96), te ispitanici u situaciji pozitivnog “priminga“ (M=4.20,

s=2.14), ali se navedene skupine u mirovanju statistički značajno razlikuju samo

tijekom druge minute toka samoevaluativne misli. Prema Dunnettovom T3 post-hoc

testu, u drugoj minuti toka samoevaluativne misli najveća je, i jedina statistički

značajna razlika u mirovanju toka samoevaluativne misli, razlika između ispitanika u

situaciji negativnog i situaciji pozitivnog “priminga“ (Mneg-poz=0.89, p<0.05). Obrasci

promjene u mirovanju toka samoevaluativne misli kod ispitanika u različitim

situacijama afektivnog “priminga“ prikazani su u Grafikonu 4.35.

Grafikon 4.35. Prikaz prosječnih vrijednosti mirovanja toka samoevaluativne misli s obzirom na

situaciju afektivnog “priminga“

U prikazu na Grafikonu 4.35 vidljivo je da ispitanici u situaciji negativnog “priminga“

postižu najveću razinu mirovanja toka samoevaluativne misli već nakon prve minute,

dok ispitanici u situaciji neutralnog “priminga“ gotovo jednaku razinu mirovanja

postižu tek nakon dvije minute toka samoevaluativne misli. Za razliku od navedenih

146

ispitanka, ispitanici u situaciji pozitivnog “priminga“, osim što postižu u prosjeku

najmanju razinu mirovanja toka samoevaluativne misli od ostalih ispitanika, postižu

tek nešto veću razinu mirovanja u trećoj minuti toka samoevaluativne misli. Ovakvi

rezultati u skladu su s očekivanjima, ako imamo na umu moguću prisutnost stresom

induciranog negativnog referentnog okvira, koji je mogao povećati razinu mirovanja

toka samoevaluativne misli u situaciji negativnog “priminga“, a smanjiti ju u situaciji

pozitivnog “priminga“. Također, kako je u situaciji neutralnog “priminga“ zamjenska

aktivnost bila prisjetiti se centralnih doživljaja u životu (koji mogu biti različite

valencije), isti su mogli u kasnijem vremenu toka samoevaluativne misli aktivirati

unutarnji referentni okvir afektivno (valencijom) konzistentan stresom induciranom

referentnom okviru, što bi stabiliziralo tok samoevaluativne misli (povećalo razinu

mirovanja).

U Tablici 4.22, osim prethodno navedenih glavnih učinaka na mirovanje toka

samoevaluativne misli, prikazani su i interakcijski učinci na mirovanje toka

samoevaluativne misli, od kojih su se statistički značajnim pokazali interakcijski

učinci samoevaluacije i evaluativne koherencije tijekom druge minute toka

samoevaluativne misli (F=7.590, df=1, p<0.01), i interakcijski učinci samoevaluacije i

afektivnog “priminga“ tijekom prve minute toka samoevaluativne misli (F=6.887,

df=2, p<0.01).

Grafikon 4.36. Prikaz prosječnih vrijednosti mirovanja toka samoevaluativne misli u drugoj

minuti s obzirom na razinu evaluativne koherencije i razinu samoevaluacije

147

Na Grafikonu 4.36 prikazani su interakcijski učinci samoevaluacije i evaluativne

koherencije na mirovanje toka samoevaluativne misli tijekom druge minute. Iz

prikaza je vidljivo kako tijekom druge minute toka samoevaluativne misli u skupini

ispitanika s niskom razinom evaluativne koherencije postoji značajna razlika u razini

mirovanja toka samoevaluativne misli između ispitanika s niskom razinom

samoevaluacije i ispitanika s visokom razinom samoevaluacije, pri čemu potonji

postižu višu razinu mirovanja toka samoevaluativne misli. S druge strane, u skupini

ispitanika s visokom razinom evaluativne koherencije, prethodno navedena razlika u

mirovanju toka samoevaluativne misli između ispitanika s visokom i ispitanika s

niskom razinom gotovo da ne postoji. Drugim riječima, ispitanici s visokom razinom

evaluativne koherencije općenito postižu veću razinu mirovanja toka samoevaluativne

misli od ispitanika s nižom razinom evaluativne koherencije, no ta je razlika znatno

veća kod ispitanika s nižom razinom samoevaluacije nego kod ispitanika s visokom

razinom samoevaluacije. Dobiveni rezultati u skladu su s teorijskim očekivanjima.

Naime, u pojmu o sebi ispitanika s visokom razinom evaluativne koherencije postoji

velika zastupljenost elemenata visoke centralnosti, zbog čega se tijekom procesa

samoevaluativnog mišljenja kod takvih ispitanika povećava mogućnost javljanja

unutarnjeg referentnog okvira i pozitivne (kod ispitanika s visokom razinom

samoevaluacije) i negativne valencije (kod ispitanika s niskom razinom

samoevaluacije), što u konačnici stabilizira, odnosno “smiruje“ tok samoevaluativne

misli (neovisno o razini samoevaluacije). Suprotno tomu, u pojmu o sebi ispitanika s

niskom razinom evaluativne koherencije prevladavaju elementi niže centralnosti,

zbog čega je mogućnost aktivacije prethodno navedenog unutarnjeg okvira referencije

znatno manja, pa je stoga i razina mirovanja toka samoevaluativne misli kod takvih

ispitanika općenito manja. Međutim, kao što smo ranije napomenuli, kod ispitanika s

visokom razinom samoevaluacije, ali niskom razinom evaluativne koherencije,

negativni elementi pojma o sebi imaju veću centralnost od pozitivnih elemenata (koji

su zastupljeniji), zbog čega isti postižu veću razinu mirovanja toka samoevaluativne

misli od ispitanika s niskom razinom samoevaluacije.

148

Grafikon 4.37. Prikaz prosječnih vrijednosti mirovanja toka samoevaluativne misli u prvoj minuti

s obzirom na situaciju afektivnog “priminga“ i razinu samoevaluacije

Naposlijetku, na Grafikonu 4.37 prikazani su interakcijski učinci

samoevaluacije i afektivnog “priminga“ na mirovanje toka samoevaluativne misli

tijekom prve minute. Kao što je vidljivo na grafikonu, tijekom prve minute ispitanici s

visokom razinom samoevaluacije u situacijama pozitivnog i negativnog “priminga“

postižu veće vrijednosti mirovanja toka samoevaluativne misli od ispitanika s niskom

razinom samoevaluacije, dok u situaciji neutralnog “priminga“ veće vrijednosti

mirovanja toka samoevaluativne misli postižu ispitanici s niskom razinom

samoevaluacije. Pri tom, najveća je razlika u mirovanju toka samoevaluativne misli

između ispitanika s visokom i ispitanika s niskom razinom samoevaluacije u situaciji

neutralnog “priminga“, a najmanja u situaciji pozitivnog “priminga“. Tomu je tako

zato što, kao što smo ranije napomenuli, kod ispitanika s visokom razinom

samoevaluacije negativni elementi pojma o sebi postaju centralniji (posebice kod

ispitanika niske razine evaluativne koherencije), zbog čega u situaciji negativnog

“priminga“ dolazi do neposredne aktivacije negativnog unutarnjeg okvira referencije,

koji stabilizira tok samoevaluativne misli. Pri tom, isti učinak nije očekivan kod

ispitanika s niskom razinom samoevaluacije, jer iako u njihovom pojmu o sebi

149

prevladavaju negativni elementi, zbog nedostatka centralnosti nisu u mogućnosti

neposredno aktivirati negativni unutarnji referentni okvir.

S druge strane, u situaciji neutralnog “priminga“ tijekom prve minute,

ispitanici s visokom razinom samoevaluacije postižu znatno niže vrijednosti

mirovanja toka samoevaluativne misli od ispitanika s niskom razinom

samoevaluacije, zbog velike zastupljenost elemenata pozitivne valencije u njihovom

pojmu o sebi koji su u suprotnosti sa mogućim stresom induciranim referentnim

okvirom. Iz istog razloga ispitanici s niskom razinom samoevaluacije postižu visoke

vrijednosti mirovanja toka samoevaluativne misli, zbog velike zastupljenosti

negativnih elemenata u njihovom pojmu o sebi, koji su konzistentni sa stresom

induciranim referentnim okvirom.

Konačno, u situaciji pozitivnog “priminga“ ispitanici s visokom razinom

samoevaluacije postižu nešto veću razinu mirovanja toka samoevaluativne misli od

ispitanika s niskom razinom samoevaluacije, zato što pozitivni “priming“ snažnije

aktivira elemente pozitivne valencije u pojmu o sebi ispitanika s visokom razinom,

zbog čega isti pokazuju “mirniji“ tok samoevaluativne misli, dok ispitanici s niskom

razinom samoevaluacije, kod kojih u pojmu o sebi prevladavaju negativni elementi

koji su afektivno neusklađeni s “primingom“, pokazuju niže vrijednosti mirovanja

toka samoevaluativne misli, odnosno doživljavaju konfliktne samoevaluacije. Gotovo

identične rezultate, samo suprotnog smjera, dobili smo i na mjerama varijabilnosti

toka samoevaluativne misli (odjeljak 4.2.2.).

150

5. OPĆA RASPRAVA

Nakon detaljnog pregleda i interpretacije dobivenih rezultata, pokušat ćemo

iste smjestiti u širi i obuhvatniji teorijski okvir, te prikazati implikacije za buduća

istraživanja u ovom području. Pri tom, posebice ćemo se osvrnuti na prirodu

koncepata samoevaluacije i evaluativne koherencije pojma o sebi, te koncepta

“pritiska za integracijom“ i njegove uloge u oblikovanju evaluativne koherencije

pojma o sebi. Nadalje, razmotrit ćemo prijedlog modela razvoja pojma o sebi u

promatranoj dobi od 13 do 22 godine starosti s obzirom na temeljne postavke modela

“društva pojma o sebi“ i rezultate dobivene u našem istraživanja, kao i odnos

strukture i dinamizma samopoimanja s obzirom na dobivene rezultate istraživanja.

No, prije podrobnijeg sagledavanja rezultata istraživanja i donošenja zaključaka

potrebno je osvrnuti se na nedostatke, odnosno prijetnje valjanosti rezultata dobivenih

ovim istraživanjem, kako bi se dao pregled spoznajnih ograničenja unutar kojih se

istraživanje nalazi.

Osim što je istraživanje korelacijskog tipa, zbog čega na osnovi dobivenih

rezultata nije moguće donositi zaključke o uzročno-posljedičnim odnosima među

varijablama, nacrt istraživanja je transverzalan, što znači da na temelju dobivenih

rezultata ne možemo zaključivati o dobnim promjenama, već o dobnim razlikama u

promatranim mjerama samoevaluacije i evaluativne koherencije pojma o sebi, budući

da o istima zaključujemo na osnovi ispitivanja dobno različitih skupina. Pri tom se,

također, postavlja pitanje i o usporedivosti dobnih skupina po ostalim za istraživanje

relevantnim karakteristikama.

Sam uzorak ispitanika koji je obuhvaćen istraživanjem (osim što je

neujednačen po broju ispitanika prema dobi i spolu, što su za istraživanje relevantne

karakteristike) činila su gradska djeca, te studenti Filozofskog fakulteta u Osijeku, što

predstavlja svojevrsni problem reprezentativnosti uzorka za izučavanu populaciju. Iz

istog razloga, rezultate ovog istraživanja nije moguće u potpunosti generalizirati na

opću populaciju.

Naposlijetku, tijekom individualnog ispitivanja dinamizma samopoimanja u

prostoriji zajedno s ispitanicima bio je prisutan i eksperimentator. Premda je

eksperimentator za vrijeme svih individualnih ispitivanja imao antifone na ušima

kako bi osigurao intimnost ispitanika tijekom stvaranja samoopisa, sama njegova

151

prisutnost mogla je utjecati da dobivene rezultate. Naime, zbog prisutnosti

eksperimentatora ispitanici su se mogli prikazivati u “pozitivnijem“ svjetlu, njihovi

samoopisi mogli su biti znatno manje spontani i s manje informacija. Također,

prisutnost eksperimentatora mogla je utjecati i na učinak afektivnog “priminga“, pri

čemu su ispitanici mogli nesvjesno zadržavati i prikrivati određene informacije,

posebice u situaciji negativnog “priminga“, što je moglo znatno smanjiti njegov

učinak na dinamizam samopoimanja. I ovdje je potrebno postaviti pitanje o postojanju

za istraživanje relevantnih karakteristika po kojima su se ispitanici mogli razlikovati,

a koje su mogle utjecati na učinke afektivnog “priminga“; primjerice, moguće je da su

različiti ispitanici različito “osjetljivi“ na “priming“, zbog čega je “priming“ kod

jednih mogao prouzročiti jači učinak, a kod drugih gotovo nezamjetan učinak. Osim

toga, situacija se dodatno komplicira ako razmotrimo mogućnost da osjetljivost na

afektivni “priming“ može proizaći iz karakteristika same strukture pojma o sebi.

Sve prethodno navedene prijetnje i nedostaci istraživanja mogu doprinijeti

nesustavnom variranju rezultata i sami time narušiti valjanost zaključaka temeljenih

na istima. Iz tih razloga, razumno je pristupiti rezultatima ovog istraživanja i njihovim

interpretacijama s dužnim oprezom.

Osim nesustavnih učinaka, dobiveni rezultati pokazali su sustavna odstupanja

od teorijskih očekivanja, što ukazuje na postojanje sustavnih učinaka na rezultate koje

nismo obuhvatili nacrtom istraživanja. U odjeljku “rezultati i rasprava“ naveden je

jedan od mogućih izvora takvih sustavnih učinaka, no u nedostatku empirijske

potvrde, možemo u ovom slučaju govoriti samo o pretpostavkama.

5.1. SAMOEVALUACIJA, EVALUATIVNA KOHERENCIJA I “PRITISAK ZA INTEGRACIJOM“

Rezultati istraživanja dobnih i spolnih učinaka, te učinaka motiva za

održavanjem pojma o sebi na evaluativnu koherenciju pojma o sebi i samoevaluaciju

razmotreni su u prethodnom odjeljku i ovdje ih nećemo iznova razmatrati. Općenito

gledano, izvorne pretpostavke modela “društva pojma o sebi“ u pogledu razvoja

samoevaluacije i evaluativne koherencije pojma o sebi većinom su potvrđene,

posebice u pogledu razvoja samoevaluacije koji prati logaritamsku krivulju (Nowak i

sur., 2000). U ovoj općoj raspravi ćemo se, međutim, usredotočiti upravo na

odstupanja rezultata od pretpostavki, posebice onih odstupanja koja nismo u

152

mogućnosti objasniti niti sustavnim niti nesustavnim učincima. To se prije svega

odnosi na 1) samu prirodu konstrukta “pritiska za integracijom“, te 2) spolne razlike u

samoevaluaciji koje nisu obuhvaćene modelom “društva pojma o sebi“, a koje smo

postavili na temelju ranijih istraživanja (npr. Leary i MacDonald, 2003; Campbell i

sur., 1996).

Rezultati istraživanja učinka “pritiska za integracijom“ na razinu evaluativne

koherencije pojma o sebi pokazali su kako konstrukti samorefleksivnosti i uvida, za

koje autori modela “društva pojma o sebi“ pretpostavljaju da postoje u osnovi

“pritiska za integracijom“, obuhvaćaju svega oko 11% varijance evaluativne

koherencije, dok se konstrukt preferencije za konzistencijom, za kojeg se također

pretpostavljalo da se nalazi u osnovi “pritiska za integracijom“, nije pokazao

statistički značajnim prediktorom evaluativne koherencije pojma o sebi. Kao što smo

u razmatranju rezultata istraživanja istaknuli, jedan od razloga tomu može biti sama

priroda Skale preferencije za konzistencijom,čije čestice uglavnom opisuju više

socijalne aspekte slike o sebi, poput dosljednosti i konzistentnosti stavova i ponašanja

kao dojma kojeg želim ostaviti na druge, dok “pritisak za integracijom“ predstavlja

intrinzični konstrukt, “bliskiji“ ranije navedenim konstruktima samorefleksivnosti i

uvida. S druge strane, Nowak i sur. (2000) ističu da razina “pritiska za integracijom“

isto tako može varirati i u ovisnosti o kontekstu i osobnim karakteristikama pojedinca,

pri čemu određene situacije, primjerice prisutnost publike (Carver i Scheier, 1998),

mogu pogodovati većem “pritisku za integracijom“, dok druge, primjerice iscrpljenost

kognitivnih resursa (Bargh, 1997) ili kognitivna zaokupljenost (Gilbert, 1993), mogu

smanjiti “pritisak za integracijom“. U našem istraživanju, s jedne strane, prisutnost

eksperimentatora tijekom individualnog ispitivanja (unatoč “zvučnoj izolaciji“

eksperimentatora) mogla je povećati pritisak za integracijom. S druge strane, sama

metodologija individuanog ispitivanja, pri čemu se od ispitanika zahtijevalo da u isto

vrijeme proizvode samoopise i pri tom čine kontinuiranu samoprocjenu, što je

kognitivno iscrpljujuć zadatak, mogla je dovesti do smanjenja “pritiska za

integracijom“. O tome ćemo detaljnije govoriti kada budemo iznosili prijedlog

modela odnosa strukture i dinamizma samopoimanja.

Sve u svemu, potrebna su dodatna istraživanja prirode “pritiska za

integracijom“. Pri tom bi se takva istraživanja trebala usmjeriti prema: 1) preciznijem

definiranju intrinzičnih aspekata koji su odgovorni za individualne varijacije u

evaluativnoj koherenciji, ali i situacijskih aspekata koji potiču procese usmjerene

153

zadržavanju koherencije, ili ponovnom uspostavljanju prethodno narušene

koherencije (Nowak i Vallacher, 1998), 2) identificiranju mogućih posredujućih

varijabli između konstrukata samoevaluacije i evaluativne koherencije s jedne strane,

i konstrukta “pritiska za integracijom“ s druge strane, te 3) oblikovanju modela

odnosa između samoevaluecije, evaluativne koherencije i srodnih konstrukata poput

samopoštovanja i jasnoće pojma o sebi.

Osim gore navedenih situacijskih varijabli koje mogu smanjiti ili povećati

“pritisak za integracijom“, autori modela “društva pojma o sebi“ ističu konstrukt

svijesti o sebi (Duval i Wicklund, 1972), odnosno njemu srodan konstrukt svjesnosti o

sebi (Fenigstein i sur., 1975) kao jedne od ključnih čimbenika interpersonalnih

varijacija u mjeri “pritiska za integracijom“. Navedeni konstrukti, općenito gledajući,

objašnjavaju interpersonalne varijacije u svjesnoj zaokupljenosti pojedinaca

postizanjem i održavanjem vlastite konzistencije. Drugim riječima, visoko

samosvjesni ljudi, odnosno ljudi visoke svjesnosti o sebi motivirani su zadržati

konzistenciju unutar bilo kojeg trenutno salijentnog aspekta pojma o sebi, za razliku

od pojedinaca niske svjesnosti o sebi.

Osim toga, autori modela “društva pojma o sebi“ ističu da i sama povratna

informacija (odnosno bilo koja vanjska informacija vezana uz pojam o sebi pojedinca)

ima ključnu ulogu u oblikovanju strukture pojma o sebi, ali i u njezinom održavanju.

Međutim, konkretan učinak povratne informacije na pojam o sebi ovisi o njegovoj

strukturi. Tako, primjerice, u relativno neorganiziranom (nekoherentnom) sustavu

pojma o sebi, svaka povratna informacija može povećati ili smanjiti tendencije

samoorganizaciji pojma o sebi (odnosno razinu “pritiska za integracijom“) ovisno o

valenciji i važnosti te informacije, dok u relativno organiziranom, visoko

koherentnom sustavu pojma o sebi, utjecaj informacije postaje manji, ali ne i manje

značajan (Nowak i sur., 2000). Brojna socio-psihologijska istraživanja (primjerice

Vallacher, 1980; Swan i Ely, 1984), ali i istraživanja senzorne deprivacije (Zubek,

1969) i funkcioniranja središnjeg živčanog sustava (Amit, 1989) potvrđuju važnost

vanjskih informacija u oblikovanju i zadržavanju koherencije u svim aspektima

ljudskog funkcioniranja, pa tako i u održavanju koherencije pojma o sebi. U

konačnici, i sama teorija integracije informacija (Anderson, 1981) na kojoj se temelji

koncept “pritiska za integracijom“ u modelu “društva pojma o sebi“ pretpostavlja

značajan utjecaj vanjskih informacija na razvoj i oblikovanje ne samo pojma o sebi,

nego i čitavog života. Stoga, svi gore navedeni faktori trebaju biti uzeti u obzir

154

prilikom formiranja modela odnosa strukture i dinamike pojma o sebi, kojeg ćemo

razmotriti u posljednjem odjeljku ove opće rasprave.

Nadalje, da bismo precizno razmotrili prirodu “pritiska za integracijom“ i

njegov učinak na evaluativnu koherenciju pojma o sebi i samoevaluaciju, potrebno je

razmotriti i odnos između samoevaluecije, evaluativne koherencije i srodnih

konstrukata poput, primjerice, samopoštovanja i jasnoće pojma o sebi. Pri tom, jedno

od mogućih objašnjenja odnosa navedenih konstrukata jeste da su evaluativna

koherencija i samoevaluacija s jedne strane, i jasnoća pojma o sebi i samopoštovanje s

druge strane posve različiti konstrukti. Međutim, mišljenja smo da je priroda te

razlike više tehničke nego konceptualne naravi; naime, neovisno o spolu,

samopoštovanje i jasnoća pojma o sebi psihološki su konstrukti koji reflektiraju

pojedinčevo doživljavanje vrijednosti sebe i osjećaj sigurnosti i koherentnosti vlastitih

misli i osjećaja o sebi, dok su konstrukti samoevaluacije i evaluativne koherencije

izvedeni matematičkim postupcima i kao takvi ne odražavaju u potpunosti stvarno

doživljavanje vlastite samoevaluacije i evaluativne koherencije.

Da bismo to provjerili, potrebno je provesti dodatna istraživanja u kojima bi se

usporedili konstrukti samoevaluacije i samopoštovanja, te konstrukti evaluativne

koherencije i jasnoće pojma o sebi. Moguće polazište takvog istraživanja predstavlja

postavljanje odnosa između, primjerice, matematički dobivene (realne) evaluativne

koherencije pojma o sebi, i psihički doživljene koherencije pojma o sebi opisane

konstruktom jasnoće pojma o sebi (Campbell i sur., 1996). Kao idejni model ovakvog

odnosa može nam poslužiti Fechnerov zakon (Ivanec i Modić Stanke, 2007) prema

kojem je odnos između intenziteta podražaja (realnog) i intenziteta osjeta (psihički

doživljenog) logaritamski, što je matematički moguće opisati ovako:

pri čemu je Ψ doživljajna dimenzija (intenzitet osjeta), Φ fizikalna dimenzija

(intenzitet podražaja), a k konstanta koja se mijenja ovisno o promatranom

modalitetu. U našem slučaju, ta bi funkcija opisivala odnos između evaluativne

koherencije (“fizikalna“ dimenzija) i jasnoće pojma o sebi (doživljajne dimenzije), a

taj bi se odnos mijenjao s obzirom na razinu “pritiska za integracijom“ koji postoji u

sustavu pojma o sebi, a kojega je moguće definirati kao konstantu k u gore navedenoj

155

formuli. Sličan odnos mogao bi postojati i između samoevaluacije dobivene u skladu

s pretpostavkama modela “društva pojma o sebi“ i konstrukta samopoštovanja.

Međutim, mišljenja smo da ovakav logaritamski oblik odnosa nije posve

prikladan u opisivanju odnosa izmjerene (“fizikalne“) i doživljene evaluativne

koherencije pojma o sebi. Prema tako postavljenom modelu, čak i malene razlike u

ispodprosječnom rasponu izmjerene evaluativne koherencije pojma o sebi odgovarale

bi velikim razlikama u doživljaju koherencije pojma o sebi, dok bi čak i velike razlike

u iznadprosječnom rasponu izmjerene evaluativne koherencije odgovarale neznatnim

pomacima u doživljaju koherencije pojma o sebi. Prema dosadašnjim istraživanjima u

drugim područjima psihologije, u modeliranju odnosa između različitih psiholoških

konstrukata i njihovih bihevioralnih manifestacija, odnosno razvoja psiholoških

konstrukata u funkciji dobi prihvatljivijom se pokazala logistička funkcija, odnosno

“S“ funkcija (Nowak i Vallacher, 1998), čiji osnovni oblik izgleda ovako:

gdje ƒ(x) označava doživljajnu dimenziju, odnosno jasnoću pojma o sebi, a x

“fizikalnu“ dimenziju, odnosno evaluativnu koherenciju. Naime, u brojnim

istraživanjima ne samo u psihologiji, već i u drugim znanostima, pokazalo se kako

ova funkcija prilično dobro opisuje široki raspon fenomena (posebice onih koji

pokazuju svojstvo samoorganizacije) ili odnosa među njima (Clayton, 1997; Nowak i

Vallacher, 1998; Nowak i sur., 2002). U skladu s tim, pretpostavljamo da bi sličan

odnos mogao postojati i između doživljene i “fizikalne“ dimenzije koherencije pojma

o sebi, što bi značilo da bi čak i velike razlike i u ispodprosječnom i u

iznadprosječnom rasponu izmjerene evaluativne koherencije pojma o sebi odgovarale

malim razlikama u doživljaju koherencije pojma o sebi, dok bi čak i mali pomaci u

vrijednosti koje se kreću oko prosječnih vrijednosti izmjerene evaluativne koherencije

odgovarale velikim razlikama u doživljaju evaluativne koherencije. Pri tom, navedeni

odnos mogao bi, sukladno pretpostavkama modela “društva pojma o sebi“, biti

moderiran varijablom “pritiska za integracijom“, gdje bi, primjerice, veći “pritisak za

integracijom“ mogao dovesti do veće “polarizacije“ evaluativne koherencije, i

suprotno.

156

Drugo moguće objašnjenje, koje je jednako povezano i s varijablom

samoevaluacije i s varijablom evaluativne koherencije, jeste postojanje efekta

sinergije među elementima pojma o sebi. Jednostavno rečeno, sinergija predstavlja

pojavu u kojoj zajedničko funkcioniranje dvaju ili više elemenata dovode do rezultata

kojeg je nemoguće dobiti ako se ta dva elementa promatraju nezavisno (Fuller, 1975).

Drugim riječima, sinergija je pojava povezana s fenomenom samoorganizacije, kada

uslijed interakcije među promatranim elementima nekog sustava, pod određenim

uvjetima dolazi do manifestacije nove kvalitete koja izvorno nije postojala niti u

jednom od promatranih elemenata (Radošević, 2001; Corning, 2003). U okviru našeg

istraživanja, upravo bi sinergija mogla biti ključ odnosa između izmjerene i

doživljene evaluativne koherencije i samoevaluacije, pri čemu bi, u slučaju

evaluativne koherencije, doživljena evaluativna koherencija pojma o sebi

predstavljala zapravo sinergijski učinak izmjerene evaluativne koherencije

(karakteristike odnosa među elementima pojma o sebi). Slično je i po pitanju varijable

samoevaluacije, gdje bi, primjerice, čak i mali broj vrlo koherentnih pozitivnih

elemenata pojma o sebi zbog sinergijskog učinka mogao izazvati visok doživljaj

vlastite vrijednosti, odnosno visoko samopoštovanje, za razliku od pojma o sebi koji

sadrži znatno veći broj nekoherentnih pozitivnih elemenata. I u ovom bi slučaju,

varijabla “pritiska za integracijom“ predstavljala ključan čimbenik; budući da o njemu

ovisi stupanj evaluativne koherencije pojma o sebi, samim time o njemu ovisi i pojava

sinergijskog učinka (koji se javlja kod visoko koherentnih struktura).

U vezi s prethodno navedenim moguće je razmotriti i rezultate spolnih razlika

u samoevaluaciji i evaluativnoj koherenciji koje smo dobili u našem istraživanju. Da

podsjetimo, rezultati našeg istraživanja pokazali su se suprotnim očekivanjima

prethodno provedenih studija na srodnim konceptima, pri čemu muški ispitanici

postižu niže vrijednosti i u mjeri samoevaluacije i u mjeri evaluativne koherencije od

ženskih ispitanika. To u konkretnom slučaju znači da, unatoč tome što u našem

istraživanju muški ispitanici imaju manji broj pozitivnih elemenata u pojmu o sebi i

niži stupanj evaluativne koherencije elemenata pojma o sebi od ženskih ispitanika, u

dosadašnjim istraživanjima pokazivali su veću razinu jasnoće pojma o sebi

(evaluativna koherencija) i veće samopoštovanje (samoevaluacija) od ženskih

ispitanika.

Postoji mogućnost da bi upravo varijabla “pritiska za integracijom“ mogla

objasniti i ranije spomenutu razliku između muških i ženskih ispitanika. Primjerice,

157

premda su žene u dosadašnjim istraživanjima u pravilu postizale nižu (doživljenu)

razinu samopoštovanja od muškaraca, a u našem istraživanju (izmjerene)

samoevaluacije situacija je obrnuta, zbog mogućeg većeg stupnja “pritiska za

integracijom“ kod muških ispitanika, isti imaju veće samopoštovanje od ženskih

ispitanika, unatoč manjoj zastupljenosti pozitivnih elemenata pojma o sebi. Konačno,

moguće je da navedene razlike reflektiraju specifičnosti uzorka u našem istraživanju,

koji kao što smo u uvodu ove opće rasprave napomenuli, prema određenim

karakteristikama nije reprezentativan za opću populaciju. Međutim, kako do sada nisu

provedena istraživanja u tom smjeru, ne postoje empirijske potvrde za sve gore

navedene tvrdnje, već one predstavljaju pretpostavke za buduća istraživanja.

5.2. PRIJEDLOG MODELA RAZVOJA POJMA O SEBI

Kao što smo ranije napomenuli, rezultati dobnih razlika u samoevaluaciji i

evaluativnoj koherenciji uglavnom potvrđuju postavke koje proizlaze iz modela

“društva pojma o sebi“. Pri tom su dobne razlike samoevaluacije u skladu s onima

predloženima u modelu “društva pojma o sebi“, i prate logaritamsku funkciju, pri

čemu razina samoevaluacije naglo (eksponencijalno) raste u dobi od 13 do 16 godina,

kada doseže svojevrstan vrhunac i počinje se stabilizirati u dobi od 17 do 22 godine.

Evaluativna koherencija, s druge strane, također se povećava s dobi, no

eksponencijalno (dok je prema modelu “društva pojma o sebi“ predviđen logaritamski

rast, usporedo s vrijednostima samoevaluacije), uz zabilježena dva blaga “pada“ u

dobi između 16 i 17 godina i 21 i 22 godine. Ako usporedimo krivulju dobnih razlika

samoevaluacije i dobnih razlika evaluativne koherencije, možemo uočiti da u dobi od

16 i 17 godina dolazi do svojevrsnog rekonfiguriranja pojma o sebi, preusmjeravanja

motiva. Naime, u dobi od 13 do 16 godina uočljiv je eksponencijalni rast i

samoevaluacije i evaluativne koherencije, no rast samoevaluacije je izraženiji.

Međutim, situacija se mijenja u dobi od 17 do 22 godine kada vrijednost

samoevaluacije doseže svoj vrhunac i stabilizira se, dok evaluativna koherencija

počinje izraženije eksponencijalno rasti. To može ukazivati ne samo na kvantitativnu,

već i na kvalitativnu razliku koja postoji između navedenih dobnih skupina. Drugim

riječima, navedeni rezultati mogli bi ukazivati na razvojni proces pojma o sebi, koji se

temelji na promjenama motiva i strategija vezanih uz organizaciju elemenata pojma o

sebi.

158

Da bismo razmotrili mogućnost oblikovanja modela razvoja pojma o sebi u

okviru modela “društva pojma o sebi“, najprije moramo utvrditi nekoliko osnovnih

postavki na kojima će se temeljiti takav model: 1) cilj, svrhu, odnosno funkciju pojma

o sebi (posebice njegovog evaluativnog aspekta) u funkcioniranju ljudskog

organizma, 2) psihičke i/ili bihevioralne procese koji se nalaze u osnovi održavanja

tako definirane funkcije, te 3) psihičke i/ili bihevioralne manifestacije tih procesa, u

našem slučaju organizacije strukture pojma o sebi i dinamike toka samoevaluativne

misli.

Kada govorimo o cilju, odnosno funkciji pojma o sebi, prije svega njegovom

evaluativnom aspektu, samopoštovanju, kao polaznu pretpostavku možemo uzeti

pretpostavku o samopoštovanju kao sustavu sociometra (Leary, 1999), koju smo

ukratko razmotrili u uvodu. Naime, prema toj teoriji samopoštovanje služi kao sustav

koji motri na stupanj uključenosti pojedinca u društvenu mrežu oko sebe. Odnosno na

stupanj u kojem je pojedinac uključen u održavanje interpersonalnih odnosa. Autor

ističe kako kod ljudi postoji evolucijski oblikovan nagon za održavanjem takvih

odnosa, jer su u prošlosti oni koji su pripadali društvenim grupama imali veću

vjerojatnost preživljavanja i reprodukcije od pojedinaca koji nisu pripadali takvim

skupinama (Baumeister i Leary, 1995; Leary, 1999), a slične pretpostavke iznijeli su i

Sedikides i Skowronski (2003) u postavkama svog evolucijskog modela pojma o sebi.

Drugim riječima, u ranijim društvenim organizacijama, pa i danas, i fizički i društveni

opstanak pojedinca ovisi o njihovoj socijalnoj okolini, odnosno preciznije rečeno,

njihovoj povezanosti sa socijalnom okolinom. Empirijske potvrde ovakvoj perspektivi

nalazimo i u sociopsihologijskim istraživanjima socijalne izolacije (primjerice

Schachter, 1959), a pojedina istraživanja upućuju i na to da postoji čvrsta biološka

osnova potrebe za prisutnosti drugih ljudi (primjerice Harlow, 1959). Također,

suvremena istraživanja socijalnih mreža pokazuju presudan utjecaj neposredne, ali i

distalne socijalne okoline na osobno zadovoljstvo i fizičko zdravlje pojedinca

(Christakis i Fowler, 2009). U tom smislu, pojedinac će uvijek težiti visokom

samovrednovanju, jer ono ukazuje na postojanje kvalitetnih, podržavajućih odnosa sa

socijalnom okolinom, te visoku identifikaciju s društveno poželjnim osobinama.

Osim navedenoga, pokazano je da je nisko samopoštovanje povezano s

brojnim psihičkim poteškoćama, uključujući depresiju, usamljenost, zloupotrebu

sredstava ovisnosti, akademski neuspjeh i kriminalitet (Caprara i Cervone, 2000).

Međutim, prema pretpostavci samopoštovanja kao sustava sociometra, takva

159

povezanost je obično prenaglašena (Mecca i sur., 1989), a kao izvor psihičkih

problema ističe se osobna povijest niskog odnosnog vrednovanja i odbacivanja. Kao

takvo, nisko samopoštovanje je prije su-učinak nego uzrok psihičkih problema, pri

čemu brojna istraživanja pokazuju da interpersonalna odbačenost rezultira

emocionalnim problemima, poteškoćama u odnosima s drugima, i maladaptivnim

obrascima društvene prilagodbe (npr. prenaglašena ovisnost o drugima, identificiranje

s devijantnim skupinama, i slično) (Leary i sur., 1995; Leary, 1999).

Kada govorimo o psihičkim i bihevioralnim procesima koji se nalaze u osnovi

održavanja prethodno definirane funkcije pojma o sebi, motivi za održavanjem pojma

o sebi ne djeluju kako bi održali razinu samopoštovanja, već djeluju kako bi smanjili

vjerojatnost interpersonalnog odbacivanja i niskog vrednovanja. Pri tom, ovdje ne

govorimo isključivo o motivima samouzdizanja, samopotvrđivanja i točnosti, o

kojima zapravo zaključujemo na temelju evaluacijske strukture pojma o sebi, već o

specifičnim ponašanjima za koja pojedinci vjeruju da će povećati njihovu osobnu

vrijednost u interpersonalnim odnosima i time povećati vjerojatnost da budu

prihvaćeni u društvu i izgrade pozitivne interpersonalne odnose. Pored navedenog,

takva ponašanja omogućavaju pojedincima da zaštite ili povećaju vlastitu razinu

samopoštovanja, što je pokazano i brojnim programima podizanja samopoštovanja,

koji obično uključuju vježbe i aktivnosti usmjerene na usavršavanje socijalnih

vještina i vještina rješavanja interpersonalnih problema, povećanja samokontrole, kao

i drugih vještina koje dovode do povećanja percipirane ili stvarne razine socijalne

prihvaćenosti (Leary, 1999b; Baumeister i sur., 2003).

Tako, osim socijalnih vještina i vještina rješavanja interpersonalnih problema

kao bihevioralnih procesa u održavanju funkcije pojma o sebi, postoje i drugi

psihološki mehanizmi poput mehanizama upravljanja dojmovima (percepcijama

drugih o nama samima), odnosno mehanizmima samopredstavljanja, te procesima

upravljanja vlastitim percepcijama o sebi (npr. “kognitivni konzervativizam” i

kognitivna konzistencija), jer isti također predstavljaju mehanizme koji dovode do

povećanja stvarne ili percipirane razine socijalne prihvaćenosti.

Kada govorimo o mehanizmima (posrednog ili neposrednog) upravljanja

percepcijama drugih o nama samima, govorimo o za pojam o sebi i ličnost pojedinca

u cjelini posebice važnim procesima i psihološkim konstruktima, od kojih možemo,

između brojnih ostalih, istaknuti konstrukte svjesnosti o sebi (prije svega javne

svjesnosti o sebi), samootkrivanja, samomotrenja, i samopredstavljanja. U tom

160

smislu, dispozicijska tendencija javne svjesnosti o sebi odnosi se na svijest o sebi kao

socijalnom objektu, koja se javlja kada netko postaje svjestan perspektive drugih ljudi

iz svoje socijalne okoline (Fenigstein i sur., 1975), pri čemu osobe koje imaju visoku

javnu svjesnost o sebi u daleko većoj mjeri brinu o dojmu koji će ostaviti na druge

ljude, više misle o tomu što drugi misle o njima, te vode puno računa o svim onim

stvarima o sebi i vezanim uz sebe za koje smatraju da bi i drugi obratili pažnju (Buss,

1980). Pri tom, upravo osobine koje determiniraju stupanj prihvaćenosti pojedinca od

strane drugih predstavljaju atribute na kojima pojedinci temelje vlastito

samopoštovanje (Baumeister i Leary, 1995).

Slično tomu, proces samootkrivanja, odnosno pružanja informacija o sebi

drugima, vrlo je bitan proces za razvoj i održavanje interpersonalnih odnosa, zbog

čega su u tom kontekstu razvijene i brojne teorije socijalne razmjene (Altman i

Taylor, 1973), jer samootkrivanje je složen i dinamičan proces koji se odvija u

vremenu, a istraživanja pokazuju i da je recipročan, odnosno da ovisi o

samootkrivanju drugih kojima se samootkrivamo. Osim osiguravanja reciprociteta

koje je jedno od glavnih funkcija procesa samootkrivanja, isti je odgovoran i za

osiguranje osjećaja vlastite vrijednosti i održanja samopoštovanja, kao i održanje

vlastitog osjećaja socijalne prikladnosti i mentalnog zdravlja (Derlega i sur., 1993).

S druge strane, slično svjesnosti o sebi, mehanizam samomotrenja predstavlja

svojevrstan aspekt svijesti o sebi u kojemu osoba monitorira društvenu prikladnost

vlastitih ponašanja (Snyder, 1974). Tako je, primjerice, osoba visoke razine

samomotrenja usmjerenija na ponašanje koje je socijalno prikladno, osjetljivija na

ekspresiju i samopredstavljanje drugih, posebice relevantnih drugih u socijalnim

situacijama, i vještija u korištenju “znakova socijalne situacije” kao pokazatelja za

motrenje i upravljanje svojim osobnim samopredstavljanjima i ekspresivnim

ponašanjima. Osim navedenog, osobe s visokom razinom samomotrenja uspješnije su

u prepoznavanju zahtjeva socijalnih situacija i u prilagođavanju svojih

samopredstavljanja socijalnim situacijama (Snyder, 1979). Takvi pojedinci uglavnom

primjenjuju “samouljepšavajući” stil samopredstavljanja, pri čemu drugima

predstavljaju “najbolje djelove sebe” odnosno one aspekte pojma o sebi za koje

vjeruju da će drugi najviše vrednovati (Leary i Kowalski, 1990). Prema pretpostavci

samopoštovanja kao sustava sociometra, tomu je tako zato što događaji i osobine koje

su (potencijalno) znane drugima imaju znatno veći učinak na samopoštovanje

pojedinca od događaja i osobina koje su poznate samo pojedincu (Leary, 1999).

161

Također, u skladu s navedenim, visoko samopoštovanje povezano je s vjerovanjem

pojedinca u posjedovanje socijalno poželjnih osobina poput osobne kompetencije i

dopadljivosti (Baumeister i Leary, 1995).

Naposlijetku, osim prethodno navedenih strategija u održavanju funkcije

pojma o sebi, u okviru istraživanja kognitivnih aspekata samopoimanja otkriveni su

mehanizmi koji nam omogućavaju da u određenoj mjeri održimo naše reprezentacije

o sebi samima stabilnima. Tako, primjerice, sama obilježja pojma o sebi (npr.

struktura pojma o sebi, o kojoj ćemo govoriti više kasnije) omogućavaju da odbacimo

ili pružimo svojevrsni otpor. Neke od njih su tzv. kognitivni konzervativizam, koji se

ogleda u procesiranju ili bržem prihvaćanju informacija koje dobro pristaju

postojećim zamislima o sebi, a težem prihvaćanju suprotnih postojećim zamislima o

sebi, te tzv. atribucijska pogreška, koja podrazumijeva smatranje sebe odgovornim za

dobre ishode, a neodgovorne za loše (Greenwald, 1980). Premda takvo održavanje

postojećih zamisli o sebi može dovesti do pogrešaka u obradi informacija, istraživanja

su pokazala da ono ima ključnu ulogu u održavanju interpersonalnih odnosa i

“navigaciji” u kompleksnoj socijalnoj okolini (Swann i sur., 1989).

Također, ovdje je bitno napomenuti da svi prethodno navedeni procesi trebaju

biti uzeti u obzir u budućim istraživanjima koncepta “pritiska za integracijom”, kojeg

smo u ovom radu operacionalizirali prema pretpostavkama autora modela “društva

pojma o sebi” (Nowak i sur., 2000), kao i motivima za održavanjem pojma o sebi.

Ako uzmemo u obzir prethodne pretpostavke o funkciji pojma o sebi i

procesima koji se nalaze u osnovi održavanja te funkcije, možemo izložiti prijedlog

modela razvoja strukture pojma o sebi koji počiva na tim pretpostavkama, a koji u

znatnoj mjeri oslikava dobne razlike u razini samoevaluacije i evaluativne koherencije

pojma o sebi kakve smo dobili u našem istraživanju (opisane na početku ovog

odjeljka), kao i prethodnim istraživanjima samoevaluacije u okviru modela “društva

pojma o sebi” (Nowak i Vallacher, 1998; Nowak i sur., 2000; Vallacher i sur., 2002).

U nastavku ćemo prikazati faze razvoja pojma o sebi prema predloženom modelu,

koje nismo definirali prema specifičnim dobnim granicama, već prema

karakteristikama organizacije pojma o sebi s obzirom na valenciju i centralnost

njegovih elemenata. Također, predloženi model oblikovali smo na temelju podataka

dobivenih u našem istraživanju, na dobi od 13 do 22 godine, odnosno na uzorku

adolescenata, dok smo faze razvoja u djetinjstvu i odrasloj dobi oblikovali na temelju

rezultata drugih istraživanja različitih autora.

162

Prva faza u razvoju strukture pojma o sebi u našem smo modelu nazvali

maksimaliziranje pozitivnih reprezentacija, odnosno “prikupljanje” što većeg broja

pozitivnih identifikacija od strane socijalne okoline, kako bi se, u skladu s funkcijom

pojma o sebi, osigurala povezanost s drugima, posebice skrbnicima. Ta faza okvirno

traje od druge godine života, kada djeca počinju razlikovati pozitivno i negativno,

odnosno dobro i loše, pa sve do početka adolescencije, kada dolazi do druge faze u

formiranju pojma o sebi.

U fazi maksimiliziranja pozitivnih reprezentacija dominira motiv

samouzdizanja, što se djelom i pokazalo u našem istraživanju gdje samoevaluacija

raste sve do 16 godine kada se postupno stabilizira. Pojedini autori ističu da se ta

inklinacija prema maksimaliziranju pozitivnih reprezentacija javlja već u vrlo ranoj

dobi, a ta se tendencija održeve i kasnije, pa i u odrasloj dobi (Taylor i Brown, 1994),

gdje se često događa automatski (Paulhus i Levitt, 1987). Također, pojedini autori

ističu da takva priroda procesa samouzdizanja ukazuje na to da se radi o

adaptacijskom procesu, jer se pokazalo da pozitivne samoevaluacije facilitiraju

postizanje osobnih ciljeva, povećavaju osobno zadovoljstvo, privlače potencijalne

seksualne partnere, te potiču brojna druga adaptivna ponašanja (Krebs i Denton, 1997;

Robinson i Beer, 1999). Osim navedenog, Higgins (1991) ističe kako mala djeca

mogu oblikovati strukture koje im omogućavaju da percipiraju kako njihovo

ponašanje potiče reakciju skrbnika, koja zauzvrat potiče psihičke reakcije u njima

samima, a takva iskustva, pak, oblikuju djetetov pojam o sebi u mjeri u kojoj ono bira

ponašati se na način da ugodi skrbnicima. U kasnijoj su laboratorijskoj studiji Stipek i

sur. (1992) empirijski potvrdili Higginsove navode, ističući da oko druge godine

starosti djeca počinju anticipirati reakcije odraslih, tražeći pozitivne reakcije na njihov

uspjeh i izbjegavajući negativne reakcije na neuspjeh.

Ovdje još uvijek ne možemo govoriti o postojanju nekakve strukture pojma o

sebi, već o jednostavnom “nagomilavanju” pozitivnih reprezentacija, koje u su u ranoj

dječjoj dobi međusobno izolirane, a postižu smislenu integraciju tek u kasnoj

adolescenciji (Harter, 2003). Međutim, polaskom u školu dječje samoreprezentacije

počinju u većoj mjeri ovisiti o reakcijama socijalne okoline, zbog čega pojam o sebi

postaje realističniji, a samim time počinje sadržavati stabilne negativne reprezentacije

(Harter, 1999). U simulacijama modela “društva pojma o sebi” (Nowak i sur, 2000), u

kasnijim empirijskim istraživanjima samoevaluacije proisteklih iz istog modela

(Vallacher i sur, 2002), ali i u našem istraživanju, pokazalo se da takve negativne

163

reprezentacije obično posjeduju visoku centralnost (u protivnom ne bi opstale u

okolini predominirajuće pozitivnih reprezentacija). Ovi rezultati su, također,

konzistentni i s rezultatima nekih ranijih istraživanja koja su pokazala da su, unatoč

prevalenciji pozitivnih informacija u odnosu na negativne u kognitivnoj strukturi,

negativne informacije obično salijentne (npr. Taylor, 1991; Tesser i Martin, 1996;

Cacioppo i sur., 1997). To znači da premda pojedinac općenito posjeduje pozitivne

samoevaluacije, one nisu dovoljno stabilne da bi se oduprle negativnim utjecajima iz

okoline, koji aktiviraju visoko centralne negativne reprezentacije, što bi moglo biti

odgovorno za pojavu tzv. “barometarskog samopoštovanja” (Harter, 2003).

Kako bi se održala visoka razina samoevaluacije potrebno je organizirati

pozitivne reprezentacije u stabilnu koherentnu strukturu, što postaje moguće tek kao

posljedica kognitivnog razvoja, odnosno razvoja apstraktnog mišljenja. Tada nastupa

druga faza razvoja strukture pojma o sebi, odnosno faza integracije prezentacija u

koherentne strukture.

Tijekom navedene faze pojedinac postaje dio složenije socijalne strukture

(škola, različite institucije, grupe vršnjaka), zbog čega kao posljedica socijalne

usporedbe i njegov pojam o sebi postaje kompleksniji, tim više što su u tom razdoblju

upravo informacije o sebi koje dobiva od okoline najvažnije za pojedinca (Harter,

2003). Opstanku u takvom okruženju pojedincu pružaju veći kognitivni kapaciteti i

mehanizmi koji postupno omogućavaju pojedincu stvaranje koherentnih struktura u

vlastitom pojmu o sebi, na višim razinama apstrakcije. Drugim riječima, samo

postojanje “zajedničkog nazivnika“ evaluacije (pozitivne ili negativne) omogućava

evaluaciju, usporedbu i integraciju pojedinačnih informacija o sebi u apstraktniju

kognitivnu strukturu pojma o sebi.

Jedan od najvažnijih mehanizama u kontekstu razvoja pojma o sebi, koji

postaje predominantan u ovom razdoblju, jest mehanizam održavanja koherencije u

strukturi pojma o sebi, kako u funkciji održavanja postojanosti (konzistentnosti)

informacija prisutnih u pojmu o sebi, tako i u funkciji održavanja evalutivne

koherencije postojećih informacija. Pri tom valja napomenuti da traganje za

koherencijom u našim životima (što bi se moglo usporediti s konstruktom “prisitka za

integracijom“) nije karakteristika samo početka adolescencije, već postoji kao

adaptivni mehanizam još od najranije dobi (Swann i sur, 2003). Konstantna prisutnost

roditelja, i njihova konzistentnost u zadovoljavanju dječijih potreba temeljni su

preduvjeti razvoja stabilnog i zdravog osjećaja “ja“ kod djeteta (Siegel, 1999). Kako

164

stari, dijete se počinje upoznavati sa sve kompleksnijom slikom svijeta, koju ovisno o

kognitivnim kapacitetima organizira u smislenu, koherentnu sliku. Istraživanja su

pokazala kako se u središtu te slike nalazi vlastiti pojam o sebi (Sacks, 1985;

Rentfrow i sur., 2002). Informacije koje pojedinci imaju o sebi predstavljaju “leće“

kroz koje promatraju stvarnost i ne tamalju kojih oblikuju vlastito iskustvo svijeta; što

su te informacije stabilnije, stabilnija je i naša percepcija svijeta, čineći ga

predvidljivijim i sigurnijim (Swann i sur., 2003). Osim toga, pokazalo se da pojedinci

koji posjeduju koherentniju strukturu pojma o sebi imaju veće osobno zadovoljstvo,

veće samopoštovanje i zdraviji su (Rentfrow i sur, 2002).

Jednu od ključnih uloga u održavanju koherencije informacija prisutnih u

pojmu o sebi ima motiv za održavanjem pojma o sebi. Prema teoriji samopotvrđivanja

(Swan, 1999) proces samopotvrđivanja odvija se u dva međusobno povezana smjera:

1) stvaranju podržavajuće okoline, kroz selektivnu interakciju s pojedincima u okolini

i strategije samopredstavljanja, te 2) pristranoj obradi podataka, kroz mehanizme

selektivne pažnje, selektivne pohrane i dosjećanja informacija, i slektivne

interpretacije. Osim navedenog, stvaranje koherentnih struktura u pojmu o sebi na

višim razinama apstrakcije (u našem slučaju na dimenziji samoevaluacije) nastaje kao

rezultat međusobnog utjecaja pojedinačnih informacija o sebi, kroz procese

samoorganizacije, čime se postiže sinergijski učinak – iako su same po sebi pojedine

informacije o sebi relativno nevažne za razumijevanje sebe, one postaju centralnije

ako se nalaze u koherentnoj strukturi međusobno povezanih informacija jednake

valencije. Pri tom, stupanj evaluativne koherencije informacija prisutnih u pojmu o

sebi određuje stupanj subjektivnog osjećaja sigurnosti i jasnoće pojma o sebi

(McMillan, 2003). Isto tako, prema modelu “društva pojma o sebi“ evaluativna

koherencija pojedinih elemenata pojma o sebi iste valencije istovremeno dovodi do

evaluativne diferencijacije elemenata pojma o sebi različite valencije, omogućavajući

pojedincu održavanje stabilne, pozitivne slike o sebi unatoč velikom broju centralnih

elemenata negativne valencije prisutnih u njegovom pojmu o sebi (Nowak i sur.,

2000). Tomu je tako zato što postojanje koherentnih struktura pojma o sebi pozitivne i

negativne valencije omogućava pojedincu provedbu strategija samopotvrđivanja,

odnosno pristrane selekcije informacija i okoline koje podržavaju pozitivne aspekte

pojma o sebi, uz istovremeno izbjegavanje onih koje podržavaju negativne aspekte

pojma o sebi (Showers i Kling, 1996).

165

Kako pojedinac odrasta, tako i zahtjevi koje društvo postavlja pred njega rastu

i postaju realističniji, poput odabira zanimanja, partnera, zaposlenje i osnivanje

obitelji, i slično. Zbog toga pojedinac počinje u sve većoj mjeri težiti dijagnostičnim

informacijama o sebi, odnosno informacijama koje pružaju pojedincu informacije o

tome kakav on uistinu jeste. Ovdje počinje treća faza razvoja pojma o sebi, koju

možemo opisati kao potragu za pravim “ja“. Pojedina istraživanja navode da se ta

potreba za točnim informacijama, odnosno motiv za točnosti pojma o sebi, javlja u

određenoj mjeri već u srednjoj adolescenciji, u najvećoj mjeri kao posljedica

inkongruentnih informacija o sebi koje adolescent dobiva od roditelja i učitelja, te

svojih vršnjaka (Harter, 2003). U našem istraživanju dobili smo premali uzorak ljudi s

predominirajućim motivom za točnosti pojma o sebi da bismo bili u mogućnosti

izvesti valjane rezultate i zaključke, stoga ovaj dio rasprave temeljimo čisto na

pretpostavkama ranijih istraživanja.

Iako su ranija istraživanja, pa i naše istraživanje, pokazala da je motiv točnosti

najmanje zastupljen motiv za održavanjem pojma o sebi (Sedikides, 1993), ista

pokazuju kako točne samoreprezentacije imaju adaptivnu funkciju u smislu da

pružaju pojedincu mogućnost postavljanja realističnih ciljeva, u skladu sa svojim

stvarnim mogućnostima, interesima i osobinama, te stvarnim društvenim statusom

(Robins i sur., 1999). Na taj način, točne informacije omogućavaju nam izbjegavamo

potencijalni neuspjeh i tragamo za uspjehom, čak i u situacijama kada te informacije

predstavljaju prijetnju našem samovrednovanju (Tesser, 2003). Međutim, razlog zbog

kojega je motiv za točnosti pojma o sebi toliko malo zastupljen u populaciji leži i u

činjenici da su te informacije najčešće i centralne u pojmu o sebi (jer takve

informacije često nastaju i na temelju “dokaza“ iz okoline), ali i pozitivne (Swann i

sur., 2003).

Iako je ovdje predstavljeni model dijelom temeljen na rezultatima istraživanja,

isti zahtijeva temeljitu empirijsku provjeru u budućim istraživanjima na različitim

populacijama i u različitim kontekstima.

166

5.3. ODNOS STRUKTURE POJMA O SEBI I DINAMIZMA SAMOPOIMANJA

U drugom dijelu našeg istraživanja pokušali smo odgovoriti na koji način

struktura pojma o sebi (samoevaluacija i evaluativna koherencija) utječe na tok

samoevaluativnih misli, odnosno dinamizam samopoimanja.

Ono što na temelju prvog pregleda dobivenih rezultata (nesukladni rezultati

između MANOVA-e i post-hoc ANOVA-e, značajni rezultati Levenovih testova

jednakosti varijance pogreške, veliki broj interakcijskih učinaka, nelinearni odnosi

među varijablama i slično) možemo reći jeste da se radi o vrlo kompleksnom

međuodnosu strukture i dinamizma samopoimanja, kojega je gotovo nemoguće u

potpunosti obuhvatiti trenutno prihvaćenom metodologijom u psihologiji. Za

preciznije i obuhvatnije rezultate, kao i za preciznija i obuhvatnija mjerenja, držimo

da je potrebno emulirati metodologijska načela prisutna u sistemskim znanostima, te

znanosti o mrežema, koje još uvijek nisu dovoljno zastupljene u psihologiji kao

znanosti. Unatoč tome, određena uopćavanja, zaključke i indikacije ipak je moguće

postaviti i u okvirima našeg istraživanja.

Ovdje nećemo detaljnije iznositi prirodu dinamičkih obrazaca toka

samoevaluativne misli, niti osvrt na specifične rezultate, jer su isti već podrobno

izneseni u odjeljku Rezultati i rasprava. Stoga ćemo ovdje nastojati pružiti općenitu

sliku učinka strukture pojma o sebi i kvalitete informacije koje primamo iz okoline (u

ovom slučaju afektivnog “priminga“) na tok samoevaluativne misli (dinamizam

samopoimanja), te raspraviti o mogućim metodološkim i teorijskim problemima s

kojima se možemo susresti interpretirajući podatke. Da bismo olakšali analizu

dobivenih podataka u tom smislu, koristit ćemo se Tablicom učinaka, koja se nalazi u

Prilogu 1.

Dosadašnja istraživanja pokazala su, iako ne na posve izravan način, da

struktura pojma o sebi ima odlučujuću ulogu u formiranju toka misli tijekom

samorefleksije, kao i upravljanju načinom na koji samorefleksivne misli

prilagođavaju informacije o sebi koje primamo iz okoline (Vallacher i sur., 2002). U

tom smislu, kao što smo prikazali u odjeljku Rezultati i rasprava u pokušaju

interpretiranja dobivenih rezultata u okvirima modela “društva pojma o sebi“, postoji

vrlo kompleksan odnos učinaka različitih faktora – kako strukturalnih, tako i

motivacijskih i okolinskih – na tok samoevaluativne misli, kojega je iznimno teško

167

interpretirati u okviru postojećih teorija, čak i modela nastalih u okvirima teorije

dinamičkih sustava. Ipak, neka uopćavanja su moguća.

Prema rezultatima prikazanim u Tablici učinaka (u kojoj su prikazane razine

statističke značajnosti glavnih i interakcijskih učinaka samoevaluacije, evaluativne

koherencije, motiva za održavanjem pojma o sebi i afektivnog “priminga“, na mjere

dinamizma samopoimanja – valenciju, varijabilnost, raspon i stabilnost toka

samoevaluativne misli tijekom svake minute) potvrđena je opća pretpostavka o

postojanju smislene i sistematičke povezanosti globalnih strukturalnih varijabli pojma

o sebi i temeljnih osobina samoevaluativne misli. Tako se pokazalo da razina

samoevaluacije u pojmu o sebi oblikuje valenciju toka samoevaluativne misli, pri

čemu pojedinci koji imaju općenito pozitivan pojam o sebi pokazuju tendenciju

razvijati i pozitivne misli o sebi tijekom samorefleksije, ali nema utjecaja na

dinamičke osobine toka samoevaluativne misli (varijabilnost, raspon i stabilnost). S

druge strane, pokazalo se da evaluativna koherencija pojma o sebi oblikuje dinamiku

toka samoevaluativne misli, pri čemu pojedinci s visokom razinom koherencije u

pojmu o sebi imaju stabilniji tok samoevaluativne misli, manjeg raspona i

varijabilnosti. Isto tako, pokazalo se da evaluativna koherencija nema učinka na

valenciju toka samoevaluativne misli.

Slično je i sa učinkom afektivnog “priminga“ na tok samoevaluativne misli,

pri čemu ispitanici u situaciji pozitivnog “priminga“ pokazuju tendenciju razvijanja

misli o sebi pozitivne valencije, a ispitanici u situaciji negativnog “priminga“ misli

negativne valencije. Također, taj učinak afektivnog “priminga“ na valenciju toka

samoevaluativne misli je kratkotrajan (2 minute), što je u skladu s nalazima ranijih

istraživanja (npr. Nowak i Vallacher, 1998; Vallacher i sur., 2002). Međutim, ono što

do sada nije precizno dokumentirano u nama dostupnim istraživanjima jest značajan

učinak afektivnog “priminga“ na mjere dinamike toka samoevaluativne misli, gdje je

taj učinak najveći tijekom druge i treće minute toka samoevaluativne misli. Pri tom,

ispitanici u situaciji pozitvnog “priminga“ imaju najmanje stabilan tok

samoevaluativne misli (najveću varijabilnost i raspon, te najmanju stabilnost), dok

najstabilniji tok samoevaluativne misli imaju ispitanici u situaciji “negativnog“

priminga, što nužno ne odstupa od teorijskih očekivanja.

Međutim, razmatrajući interakcijske učinke između afektivnog “priminga“ i

ostalih varijabli, posebice samoevaluacije i motiva za održavanjem pojma o sebi,

nailazimo na rezultate koji su često posve suprotni onima koje očekujemo na osnovi

168

postavki modela “društva pojma o sebi“ (primjerice, očekivano je da će ispitanici s

visokom razinom samoevaluacije u situaciji pozitivnog “priminga“ imati najstabilniji

tok misli, a rezultati dobiveni u našem istraživanju su upravo suprotni). Dobivene

rezultate dijelom je moguće objasniti postojanjem relativno stabilnog negativnog

okvira referencije, koji bi kod ispitanika visoke razine samoevaluacije i motiva za

samouzdizanjem izazvao nestabilan tok samoevaluativne misli, za razliku od

ispitanika niske samoevaluacije i motiva za potvrđivanjem pojma o sebi, što je

sukladno s dobivenim rezultatima. Takav okvir referencije mogao bi biti stresom

induciran zbog toga što je ispitivanje provedeno u jeku ispitnih rokova, ali i zbog

samo prirode ispitivanja (prisutnost eksperimentatora i kognitivna zahtjevnost

zadatka). Naposlijetku, činjenica jeste da “priming“ sam za sebe i u interakciji s

drugim relevantnim faktorima ima značajan učinak na dinamiku toka

samoevaluativne misli, ali trenutno priroda njegova učinka nije posve razjašnjena.

Ipak, u pojedinim ranijim istraživanjima postoji indikacija da “priming“ može

imati selektivan učinak na dinamiku toka samoevaluativne misli ovisno o relativnoj

koherenciji elemenata pozitivne i negativne valencije. Tako će, primjerice, ispitanik

čiji su negativni aspekti pojma o sebi koherentniji od pozitivnih aspekata, u situaciji

negativnog “priminga“ imati relativno nestabilan tok misli, unatoč visokoj općoj

razini koherencije njegovog pojma o sebi, nego što će imati ispitanik s koherentnijim

negativnim aspektima pojma o sebi (Vallacher i sur., 2002). Osim toga, pojedina

istraživanja pokazala su da evaluativna koherencija nije jedini oblik organiziranja

informacija u pojmu o sebi. Naime, iako svi pojedinci u određenom stupnju pokazuju

pritisak za integracijom informacija jednake valencije u pojmu o sebi, isti koegzistira

s pritiskom za integracijom informacija u sadržajno definiranim domenama pojma o

sebi (npr. društvene uloge, interesi i slično), a pokazalo se da taj pritisak čak može biti

i dominantniji od pritiska za integracijom u samoevaluativnom smislu (Linville, 1985;

Showers, 2002). Tako, primjerice, ispitanik s relativno niskom razinom evaluativne

koherencije može imati stabilan tok samoevaluativne misli, ako se tijekom samoopisa

zadržava u sadržajno koherentnim domenama.

Također, i sam model “društva pojma o sebi“ ostavlja mogućnost da pojedinci

s relativno niskom razinom razinom evaluativne koherencije pokažu visoku razinu

stabilnosti toka samoevaluativne misli, čak i višu od pojedinaca s relativno visokom

razinom evaluativne koherencije pojma o sebi (Nowak i sur., 2000). Autori modela

objašnjavaju tu pojavu razlikujući dva aspekta stabilnosti: statički i dinamički.

169

Statička stabilnost prisutna je kod pojedinaca koji imaju relativno nisku razinu

evaluativne koherencije pojma o sebi, ali posjeduju elemente pojma o sebi visoke

centralnosti. Takav pojam o sebi pokazuje izrazito rigidan otpor prema informacijama

iz okoline (ili afektivnom “primingu“) zadržavajući se tijekom samorefleksije u

domenama visoke cenranosti. Dinamička stabilnost, s druge strane, karakteristična je

za pojam o sebi visoke razine evaluativne koherencije, gdje je moguće zabilježiti

kratkotrajnu nestabilnost toka samoevaluativne misli pri susretu s informacijom iz

okoline koja evaluacijski nije kompatibilna s postojećim informacijama u pojmu o

sebi. No, nakon asimilacije pridošle informacije u koherentnoj strukturi pojma o sebi,

tok samoevaluativne misli ponovo postaje stabilan. Ipak, navedene tvrdnje zahtijevaju

dodatnu empirijsku provjeru.

Iako smo očekivali značajan učinak motiva za održavanjem pojma o sebi na

tok samoevaluativne misli, rezultati istraživanja nisu u potpunosti potvrdila naša

očekivanja (empirijska potvrda dobivena je uglavnom samo u pogledu učinka motiva

za održavanjem pojma o sebi na valenciju toka samoevaluativne misli). Naime, u

skladu s prirodom pojedinog potiva za održavanjem pojma o sebi, očekivali smo da će

motiv za samouzdizanjem značajno utjecati na održavanje valencije toka

samoevaluativne misli, pri čemu će ispitanici s dominantnim motivom za

samouzdizanjem imati najveće vrijednosti valencije toka samoevaluativne misli, dok

će motiv za samopotvrđivanjem značajno utjecati na stabilnost dinamike toka

samoevaluativne misli gdje će ispitanici s dominantnim motivom samopotvrđivanja

imati najstabilniji tok samoevaluativne misli, što se u većini slučajeva nije pokazalo u

rezultatima našeg istraživanja. Razlozi tomu su višestruki.

Prije svega, brojna istraživanja ističu kako je u većini slučajeva nemoguće

razlikovati motiv za samouzdizanjem od motiva za samopotvrđivanjem pojma o sebi

(Robins i sur., 1999; Swann i sur., 2003). Naime, pokazalo se kako većina pojedinaca

ima visoku razinu samoevaluacije i visoko samopoštovanje (Baumeister, 1998), i

upravo je kod takvih pojedinaca gotovo nemoguće razlikovati motiv za

samouzdizanjem i motiv za samopotvrđivanjem – prvi će zbog dominantnog motiva

za samouzdizanjem težiti održati visoko samovrednovanje, dok će potonji zbog

dominantnog motiva za samopotvrđivanjem težiti potvrditi potvrditi postojeće

elemente visoke valencije.

Osim toga, iako su istraživanja potvrdila postojanje dominantnih motiva za

održavanjem pojma o sebi kod pojedinaca (Sedikides, 1993), to ne isključuje

170

činjenicu da pojedinci u određenim situacijama mogu pokazati sklonost prema

ostalim motivima za održavanjem pojma o sebi (Tesser, 2003). U tom smislu,

Campbell (1990) ističe kako pojedinci na kognitivnoj razini više prihvaćaju

informacije koje su u skladu s postojećim informacijama u pojmu o sebi (što odgovara

motivu za potvrđivanjem), dok isto tako u afektivnom smislu više prihvaćamo

pozitivne informacije o sebi (što odgovara motivu za samouzdizanjem). Slično tomu,

Swann i sur. (2003) ističu da različite situacije mogu “aktivirati“ različite motive za

održavanjem pojma o sebi. Tako se, primjerice, kod pojedinaca s dominantnim

motivom samopotvrđivanja u situacijama koje zahtijevaju kognitivan napor (kao što

je bio slučaj u našem ispitivanju toka samoevaluativne misli), može, zbog nedostatka

kognitivnih resursa, aktivirati motiv za samouzdizanjem (Swann i sur., 1990), što

može narušiti valjanost dobivenih rezultata ako pretpostavimo da kod pojedinaca

djeluje samo njihov dominantni motiv.

Ako uzmemo u obzir nalaze Campbell (1990) da, iako ljudi kognitivno više

preferiraju informacije koje su konzistentne s njihovom slikom o sebi, afektivno više

preferiraju pozitivne informacije o sebi, možemo dijelom objasniti zašto ponekad

pojedinci s dominantnim motivom za samopotvrđivanjem mogu pokazivati nestabilan

tok samoevaluativne misli, suprotno pretpostavkama (što većinom nije bio slučaj u

našem istraživanju). Kod pojedinaca s visokom razinom samovrednovanja, naime,

pozitivne informacije su konzistentne s njihovom slikom o sebi, dok negativne

odbacuju. Kod pojedinaca s niskom razinom samovrednovanja, s druge strane,

situacija je kompleksnija, jer isti doživljavaju negativne informacije o sebi

konzistentnima s postojećom slikom o sebi, ali istodobno u afektivnom smislu

preferiraju pozitivne informacije o sebi. Takav konflikt između motiva može dovesti

do smanjenja jasnoće pojma o sebi (Campbell, 1990), koja se u istraživanjima

uglavnom povezuje s evaluativnom koherencijom pojma o sebi (McMillan, 2003,

2005; Strawinska, 2013), a samim time i do veće varijabilnosti toka samoevaluativne

misli.

Sve u svemu, kako bismo dobili jasniju sliku učinka motiva za održavanjem

pojma o sebi na strukturu pojma o sebi, ali i na dinamiku toka samoevaluativne misli,

potrebna su daljnja istraživanja, na većem uzorku ispitanika. Također, potrebno je

redefinirati operacionalizacije motiva za održavanjem pojma o sebi, i umjesto

određivanja dominantnih motiva, odrediti sklonost ispitanika prema određenom

motivu.

171

6. ZAKLJUČAK

Pojam o sebi je jedan od ključnih koncepata u psihologiji, pa ipak među

istraživačima ima mnogo razilaženja u pogledu objašnnjavanja prirode njegove

organizacije. To razilaženje posebice je istaknuto kada govorimo o moehanizmu

organizacija pojma o sebi. U okviru teorije dinamičkih sustava, fenomen

samoorganizacije predložen je kao osnovni mehanizam organizacije pojma o sebi, što

je i potvrđeno brojnim simulacijama. Međutim, niti jedna od tih simulacija do sada

nije empirijski provjerena. Cilj ovog rada bila je empirijska provjera modela "društva

pojma o sebi", kao jedne od sveobuhvatnijih simulacija strukture i razvoja pojma o

sebi.

Osnovna pretpostavka teorije dinamičnih sustava je da rješenje navedenih

problema treba tražiti u fenomenu samoorganizacije. Istraživanja koja su se osnivala

na metodama računalne simulacije modela pojma o sebi, upućuju na zaključak da

organizacija i integracija nižih struktura u više strukture proizlazi iz specifičnih

interakcija elemenata nižeg reda putem sustava povratne sprege. Čini se da je

temeljna dimenzija takve integracije mehanizam samoevaluacije, odnosno evaluativne

koherencije ili diferencijacije.

Kako bi ispitali mehanizme koji dovode do pojavljivanja globalnih dimenzija

pojma o sebi, odnosno mehanizme samoorganizacije pojma o sebi, autori teorije

razvili su jedan simulacijski model (Nowak i sur. 2000). Taj se model temelji na

arhitekturi staničnih automata (eng. Cellular automata) i naziva se modelom „društva

pojma o sebi“. Model pretpostavlja da elementi pojma o sebi (kognitivni i afektivni

elementi samoreflesije) imaju određenu valenciju koja može biti pozitivna ili

negativna te određeni stupanj centralnosti, koji služi kao ponder valencije, bila ona

pozitivna ili negativna. Na osnovi pretpostavljenog modela, autori su definirali tri

dinamičke varijable čije su vrijednosti varirali u računalnoj simulaciji. Prva takva

varijabla je samoevaluacija koja predstavlja prosjek svih elemenata uključenih u

sustav pojma o sebi, pri čemu ponderi predstavljaju utvrđenu centralnost pojedinih

elemenata u sustavu pojma o sebi; druga varijabla je evaluativna diferencijacija ili

koherencija koja predstavlja stupanj u kojem elementi formiraju klastere slične

valencije, a određena je proporcijom susjednih elemenata koji dijele zajedničku

valenciju; treća varijabla je dinamizam, odnosno proporcija elemenata koji mijenjaju

172

svoje stanje na dimenzijama valencije i centralnosti u odnosu na stanje u prethodnom

koraku iteracije, te predstavlja mjeru promjenjivosti sustava. Simulacija promjena

pojma o sebi na temelju zadanih pravila i spomenutih dinamičkih varijabli, bilo

sustava u izolaciji ili sustava pod utjecajem vanjskih informacija, pokazuje da tako

definiran sustav pokazuje širok spektar samorganizacijskih obrazaca ponašanja.

Takva su samorganizacijska ponašanja prvenstveno posljedica pritiska za

integracijom, samopoštovanja te kvalitete i intenziteta povratne informacije na razvoj

samoevaluacije i evaluativne diferencijacije i koherencije, odnosno promjene u toku

samoevaluativnog mišljenja.

Kao što je iz prethodnog opisa vidljivo, model „društva pojma o sebi“ razvijen

je na temelju računalnih simulacija i na relativno kompleksan način objašnjava

odnose između specifičnih elemenata, odnosno proces koji dovodi od integracije i

organizacije sustava pojma o sebi. Iako navedeni model integrira većinu ranijih

modela i teorija u jedan zajednički okvir, on dosad još nije empirijski validiran. Stoga

je cilj naše empirijske validacije modela „društva pojma o sebi“ bio omogućiti

spoznaju mehanizama koji leže u osnovi samoregulacije i regulacije pojma o sebi, i

time doprinijeti razumijevanju funkcije pojma o sebi u psihičkom životu pojedinaca.

Temeljne postavke modela “društva pojma o sebi“ našim su istraživanjem u

potpunosti su potvrđene, dok su teorijske i praktične nadogradnje tog modela polučile

uvid u moguće modele odnosa strukture pojma o sebi i dinamike toka

samoevaluativne misli, te model razvoja pojma o sebi. Osim navedenog, istraživanje

je omogućilo značajne teorijske i metodološke implikacije u sinergijsku prirodu

fenomena koji proizlaze iz strukture pojma o sebi, odnosno odnosa realne strukture

pojma o sebi i doživljene jasnoće pojma o sebi i samopoštovanja.

Osnovni nedostaci istraživanja proizlaze iz iznimne kompleksnosti odnosa

promatranih varijabli i trenutne metodologijske nemogućnosti suvremene psihologije

u obihvaćanju te kompleksnosti. U tom smislu rad pruža značajne implikacije za

daljnja istraživanja i razvoj metodologije primjerene sagledavanju problema iz

perspektive teorija dinamičkih sustava. Ipak, unatoč svim nedostacima, najveći

doprinos istraživanja je u tome što empirijski nedvojbeno dokazuje da za organizaciju

pojma o sebi nije potrebna nikakva viša struktura, “nadređena“ sustavu pojma o sebi,

već se ista postiže samoorganizacijom elemenata pojma o sebi (što je odgovorno za

osjećaj ”ja“, odnosno osjećaj identiteta osobe).

173

7. LITERATURA

1. Abraham, R.H. (u tisku) The genesis of complexity. U: A Montuori (ur.), Advances in systems theory, complexity, and human sciences.

2. Altman, I. i Taylor, D. (1973). Social penetration: the development of

interpersonal relationships. New York: Holt, Rinehart and Winston. 3. Amit, D.J. (1989). Modeling brain function: The world of attractor neural

networks. Cambridge: University Press. 4. Anderson, N.H. (1981). Foundations of information integration theory. New York:

Academic Press. 5. Ashby, W.R. (1957). Introduction to cybernetics. London: Chapman and Hall, ltd. 6. Ashcraft, M.H. (1998). Fundamentals of cognition. New York: Longman. 7. Ayers, S. (1997). The application of chaos theory to psychology. Theory and

Psychology, 7(3), 373-398. 8. Bandura, A. (1977). Self-efficacy: Toward a unifying theory of behavioral change.

Psychological review, 84(2), 191-215. 9. Bargh, J.A. (1997). The automaticity in everyday life. U R.S. Wyer (ur.), The

automaticity of everyday life: Advances in social cognition (vol. 10, str. 1-61). Mahwah: Erlbaum.

10. Barton, S. (1994). Chaos, self-organization, and psychology. American

psychologist, 1, 5-14. 11. Baumeister, R.F. (1998). The self. U: D. Gilbert, S.T. Fiske, i G. Lindzey (ur.),

The handbook of social psychology (str. 680-740). New York: Oxford University Press.

12. Baumeister, R.F. i Leary, M.R. (1995). The need to belong: Desire for

interpersonal attachments as a fundamental human motivation. Psychological Bulletin, 117, 497-529.

13. Baumeister, R.F. i Tice, D. M. (1986). Four selves, two motives, and a substitute

process self-regulation model. U: R.E. Baumeister (ur.), Public self and private self (str. 63-74). New York: Springer-Verlag.

14. Baumeister, R.F. i Vohs, K.D. (2003). Self-regulation and the executive function

of the self. U: M.R. Leary i J.P. Tangney (ur.), The handbook of self and identity (str.197-217). New York: Guilford.

15. Bem, D.J. (1972). Self-perception theory. U: L. Berkovitz (ur.), Advances in

experimental social psychology (vol. 6, str. 1-62). New York: Academic

174

Press. 16. Bezinović, P. (1988): Samopercepcija osobne kompetentnosti kao dimenzija

vrednovanja vlastitog ja, Doktorska disertacija, Odsjek za psihologiju, Sveučilište u Zagrebu.

17. Block, J. (1961). Ego-identity, role variability, and adjustment. Journal of

Consulting and Clinical Psychology, 25, 585-589. 18. Buss, A.H. (1980). Self-consciousness and social anxiety. San Francisco:

Freeman. 19. Buss, D.M. i Kenrick, D.T. (1998). Evolutionary social psychology. U: D.T.

Gilbert, S.T. Fiske i G. Lindzey (ur.), The handbook of social psychology (vol. 2, str. 982-1026). Boston: McGraw-Hill.

20. Cacioppo, J.T., Gardner, W.L. i Bernston, G.G. (1997). Beyond bipolar

conceptualizations and measures: The case of attitudes and evaluative space. Personality and Social Psychology Review, 1, 3-25.

21. Campbell, J.D. (1990). Self-esteem and clarity of the self-concept. Journal of

Personality and Social Psychology, 59, 538-549. 22. Campbell, J.D., Chew, B. i Scratchley, L.S. (1991). Cognitive and emotional

reactions to daily events: The effects of self-esteem and self-complexity. Journal of Personality, 59, 473-505.

23. Campbell, J.D., Trapnell, P.D. i Heine, S.J. (1996). Self-concept clarity:

Measurement, personality correlates, and cultural boundaries. Journal of Personality and Social Psychology, 70, 141-156.

24. Caple, R.B. (1985). Counseling and self-organization paradigm. Journal of

counseling and development, 64, 173-178. 25. Caprara, G.V. i Cervone, D. (2000). Personality: Determinants, dynamics and

poetntials. Cambridge: University Press. 26. Carlson, R. (1971). Where is the person in personality research? Psychological

Bulletin, 75, 203-219. 27. Carver, C.S. (2003). Self-awareness. U: M.R. Leary i J.P. Tangney (ur.) The

handbook of self and identity (str.179-196). New York: Guilford. 28. Carver, C.S. i Scheier, M.F. (1998). On the self-regulation of behavior. New

York: Cambridge University Press. 29. Cervone, D. i Shoda, Y. (1999). The coherence of personality - Social-cognitive

bases of consistency, variability, and organization. New York: Guilford. 30. Christakis, N.A. i Fowler, J.H. (2009). Connected: The surprising power of our

175

social networks and how they shape our lives. New York: Little, Brown and Co.

31. Chubb, N.H., Fertman, C.I. i Ross, J.L. (1997). Adolescent self-esteem and locus

of control: A longitudinal study of gender and age differences. Adolescence, 32, 113-129.

32. Cialdini, R.B., Trost, M.R., i Newsom, J.T. (1995). Preference for consistency:

The development of a valid measure and the discovery of surprising behavioral implications. Journal of personality and social psychology, 69, 318-328.

33. Clary, E.G. i Tesser, A. (1983). Reactions to unexpected events: The naive

scientist and interpretative activity. Personality and Social Psychology Bullettin, 9, 609-620.

34. Clayton, K. (1997). Basic concepts in nonlinear dynamics and chaos. Na internetu:

www.societyforchaostheory.com. 35. Corning, P. (2003). Nature's magic: Synergy in evolution and the fate of

humanity. Cambridge: University Press. 36. Cross, S. i Markus, H. (1991). Possible selves across the life span. Human

development, 34, 230-255. 37. Čiček, M. (1996). Primjena teorije sustava na obitelj. U: S. Nikolić (ur.), Osnove

obiteljske terapije: podrška mentalnom zdravlju (str. 26-28). Zagreb: Medicinska naklada.

38. Delignieres, D., Fortes, M., i Ninot, G. (2004). The fractal dynamics of self-

esteem and physical self. Nonlinear Dynamics in Psychology and Life Sciences, 8, 479-510.

39. Demetriou, A. i Kazi, S. (2001). Unity and modularity in the mind and the self:

Studies on the relationships between self-awareness, personality, and intellectual development from childhood to adolescence. London: Routledge.

40. Demo, D.H. (1992). The self-concept over time: Research issues and directions.

Annual Review of Sociology, 18, 303-326. 41. Derlega, V.J., Metts, S., Petronio, S. i Margulis S.T. (1993). Self-disclosure.

Newbury Park: Sage. 42. Donahue, E.M., Robins, R.W., Roberts, B.W. i Lohn, O.P. (1993). The divided

self: Concurent and longitudinal effects of psychological adjustment and social roles on self-concept differentiation. Journal of Personality and Social Psychology. 64(5), 834-846.

43. Duval, S. i Wicklund, R.A. (1972). A theory of objective self-awareness. New

176

York: Academic Press. 44. Eagle, M.N. (1993). Recent developments in psychoanalysis. New York:

McGraw-Hill. 45. Eagly, A.H. i Chaiken, S. (1993). The psychology of attitudes. Fort Worth:

Harcourt Brace Jovanovich. 46. Eiser, J.R. (1997). Attitudes as attractors: more than a metaphor? Psychological

inquiry, 8(2), 119-125. 47. Elliot, E. i Kiel, L.D. (2004). Agent-based modelling in the social and behavioral

sciences. Nonlinear Dynamics, Psychology, and Life Sciences, 8(2), 121-130.

48. Elman, J.L., Bates, E.A., Johnson, M.H., Karmiloff-Smith, A., Parisi, D. i

Plunkett, D. (1996). Rethinking innateness: A connectionist perspective on development. Chambridge, MA: MIT Press.

49. Epstein, S. (1973). The self-concept revisited: Or a theory of a theory. American

Psychologist, 28(5), 404-416. 50. Evans III, F.B. (1996). Harry Stack Sullivan: Interpersonal theory and

psychotherapy. London: Routledge. 51. Fenigstein, A., Scheier, M.F. i Buss, A.H. (1975). Public and private self-

consciousness: Assesment and theory. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 43, 522-527.

52. Festinger, L. (1954). A theory of social comparison processes. Human Relations,

7(2), 117-140. 53. Fiske, D.V. (1974). The limits of conventional science of personality. Journal of

Personality, 42, 1-11. 54. Fiske, S.T. i Taylor, S.E. (1984). Social cognition. Reading: Addison-Wesley. 55. Fraley, R.C. i Roberts, B.W. (2005). Patterns of continuity: A dynamic model of

conceptualizing the stability of individual differences in psychological constructs across the life course. Psychological Review, 112(1), 60-74.

56. Fulgosi, A. (1981). Psihologija ličnosti – teorije i istraživanja. Zagreb: Školska

knjiga. 57. Fuller, R.B. (1975). Synergetics: Explorations in geometry of thinking. Na

internetu: http://www.rwgrayprojects.com/synergetics/synergetics.html 58. van Geert, P. (1998). We almost had a great future behind us: The contribution of

non-linear dynamics to developmental-science-in-making. Developmental science, 1(1), 143-159.

177

59. van Geert, P. (2000). The dynamics of general developmental mechanisms: from

Piaget and Vygotsky to dynamic systems models. Curent directions in psychological science, 9(2), 64-68.

60. van Gelder, T. (u tisku). The dynamical hypotesis in cognitive science. Behavioral

and brain sciences. 61. Gergen, K. (1971). The concept of self. New York: Holt. 62. Gergen, K. (1984). Theory of the self: impasse and evolution. Advances in

Experimental Social Psychology, 17, 49-115. 63. Gilbert, D.T. (1993). The ascent of man: Mental representation and the control of

belief. U D.M. Wegner i J.W. Pennebaker (ur.), Handbook of mental control (str. 57-87). Englewood Cliffs: Prentice-Hall.

64. Gleick, J. (1987). Chaos. New York: Viking Press. 65. Gottman, J., Swanson, C. i Swanson, K. (2002). A general systems theory of

marriage: Nonlinear difference equation modeling of marital interaction. Personality and social psychology review, 6(4), 326-340.

66. Granic, I. i Hollenstein, T. (2003). Dynamic systems methods for models of

developmental psychopathology. Development and Psychopathology, 15, 641-699.

67. Grant, A.M., Franklin, J., i Langford, P. (2002). The self-reflection and insight

scale: A new measure of private self-consciousness. Social behavior and personality, 30(8), 821-836.

68. Grassberger, P. i Procaccia, I. (1986). Measuring the strangeness of strange

attractors, Physica, 9D, 189. 69. Greenberg, J.R. i Mitchell, S.A. (1998). Object relations in Psychoanalytic theory.

Cambridge MA: University Press. 70. Greenberg, J., Solomon, S. i Pyszczynski, T. (1992). Why do people need self-

esteem? Converging evidence that self-esteem serves as anxiety-buffernig function. Journal of Personality and Social Psychology, 63, 913-922.

71. Greenwald, A.G., i Pratkanis, A.R. (1984). The self. U: R.S. Wyer i T.K. Srull

(ur.), Handbook of social cognition (str. 129-178). Hillsdale, NJ: Earlbaum. 72. Guastello, S.J. (1997). Science evolves: An introduction to nonlinear dynamics,

psychology and life sciences. Nonlinear Dynamics in Psychology and Life Sciences, 1(1), 1-6.

73. Guastello, S.J. (2000). Nonlinear dynamics in psychology. Discrete Dynamics in

Nature and Society, 0, 1-20.

178

74. Guastello, S.J. i Bock, B.R. (2001). Attractor reconstruction with principal

components analisys: Application to work flows in hierachical organizations. Nonlinear dynamics in psychology and life sciences, 5(2), 175-191.

75. Halberstadt, J.B. i Niedenthal, P.M. (1997). Emotional state and the use of

stimulus dimensions in judgement. Journal of Personality and Social Psychology, 72, 1017-1033.

76. Harlow, H.F. (1959). Love in infant monkeys. Scientific American, 100(6), 68-74. 77. Hart, D. i Karmel, M.P. (1996). Self-awareness and self-knowledge in humans,

apes and monkeys. U: A.E. Russon, K.A. Bard, S.T. Parker (ur.), Reaching into thought: The minds of the great apes (str. 325-347). Cambridge: University press.

78. Harter, S. (1999). The construction of the self. New York: Guilford. 79. Harter, S. (2003). The development of self-representations during childhood and

adolescence. U: M.R. Leary i J.P. Tangney (ur.) Handbook of self and identity (str. 610-642), New York: Guilford.

80. Hastie, R. i Kumar, P.A. (1979). Person memory: Personality traits as organizing

principles in memory for behaviors. Journal of Personality and Social Psychology, 37, 25-38.

81. Heiby, E.M. (1995). Chaos theory, nonlinear dynamical models, and

psychological assessment. Psychological assessment, 7(1), 5-9. 82. Higgins, E.T. (1987). Self-discrepancy: A theory relating self and affect.

Psychological Review, 94, 319-340. 83. Higgins, E.T. (1991). Development of self-regulatory and self-evaluative

processes: Costs, benefits, and tradeoff. U: M.R. Gunnar i L.A. Stroufe (ur.), The Minnesota symposyum on child development (vol. 23, str. 125-166). Hillsdale: Erlbaum.

84. Iwakabe, S (1999). Psychotherapy and chaos theory: the metaforic relationship

between psychodynamic therapy and chaos theory. Psychotherapy, 36(3), 274-286.

85. Ivanec, D. i Modić Stanke, K. (2007). Klasična psihofizika (skripta). Neobjavljeni

rukopis, Odsjek za psihologiju, FF u Zagrebu. 86. James, W. (1890). Principles of psychology. New York: Holt. 87. Johnson, S.L. i Nowak, A. (2002). Dynamical patterns in bipolar depression.

Personality and social psychology review, 6(4), 380-387.

179

88. Kernis, M.H. (1995). Efficacy, agency, and self-esteem. New York: Plenum. 89. Kernis, M.H. (1993). The roles of stability and level of self-esteem in

psychological functioning. U: R.F. Baumeister (ur.), Self-esteem: The puzzle of low self-regard (str. 167-182). New York: Plenum.

90. Kernis, M.H. i Goldman, B.M. (2003). Stability and variability in self-concept and

self-esteem. U: M.R. Leary i J.P. Tangney (ur.) The handbook of self and identity (str.106-127). New York: Guilford.

91. Kim, U. (1999). After the "crisis" in social psychology: The development of

transactional model of science. Asian Journal of Social Psychology, 2, 1-19. 92. Kincannon, E. i Powel, W. (1995). Chaotic analysis in psychology and

psychoanalysis. Journal of Psychology, 129(5), 495-506. 93. King, C.C. (1991). Fractal and chaotic dynamics in nervous systems. Progress in

neurobiology, 36, 279-308. 94. Kohut, H. (1984). Analiza sebstva. Zagreb: Naprijed. 95. Krebs, D.L. i Denton, K. (1997). Social illusions and self-deception: The

evolution of biases in person perception. U: J.A. Simpson i D.T. Kenrick (ur.), Evolutionary social psychology (str. 21-48). Mahwah: Erlbaum.

96. Kupper, Z. i Hoffmann, H. (1995). Modeling the dynamics of psychosis by kinetic

logic (Research reports). University of Bern: Psychiatric services. 97. Lacković-Grgin, K. (1994). Samopoimanje mladih. Jastrebarsko: Naklada Slap. 98. Latane, B. i Nowak, A. (1994). Attitudes as catastrophes: From dimensions to

categories with increasing involvement. U: R.R. Vallacher i A. Nowak (ur.), Dynamical systems in social psychology (str. 219-249). San Diego CA: Academic Press.

99. Leary, M.R., Schreindorfer, L.S. i Haupt, A.L. (1995). The role of self-esteem in

emotional and behavioral problems: Why is low self-esteem dysfunctional? Journal of Social and Clinical Psychology, 14, 297-314.

100. Leary, M.R. (1999). Making sense of self-esteem. Current Directions in

Psychological Science, 32-35. 101. Leary, M.R. i Kowalski, R.M. (1990). Social anxiety. New York: Guilford

Press. 102. Leary, M.R. i MacDonald, G. (2003). Individual differences in self-esteem: A

review and theoretical integration. U: M.R. Leary i J.P. Tangney (ur.) The handbook of self and identity (str. 401-419). New York: Guilford.

103. Leary, M.R. i Tangney, J.P. (2003). Handbook of self and identity. New York:

180

Guilford. 104. Levin, W.C. i Levin, J. (1973). Social comparison in grades: The influence of

mode of comparison and Machiavellianism. Journal of Social Psychology, 91, 67-72.

105. Linville, P.W. (1985). Self-complexity and affective extremity: Don't put all of

your eggs in one cognitive basket. Social Cognition, 3, 94-120. 106. Linville, P.W. (1987). Self-complexity as a cognitive buffer against stress-

related illness and depresion. Journal of personality and social psychology, 52(4), 663-676.

107. Markus, H.R. i Kitayama, S. (1994). A collective fear of the collective:

Implitacions for selves and theories of selves. Personality and Social Psychology Bulletin, 20, 568-579.

108. Markus, H. i Wurf, E. (1987). The dynamic self-concept: A social

psychological perspective. Annual Review of Psychology, 38, 299-337. 109. van der Maas, H.L.J., Kolstein, R. i van der Pligt, J. (2003). Sudden transitions

in attitudes. Sociological methods and research, 32(2), 125-152. 110. Mayer, J.D. (1998). A systems framework for the field of personality.

Psychological Inquiry, 9(2), 118-144. 111. McMahon, P.D., Showers, C.J. i Rieder, S.L. (1999). Integrative thinking and

flexibility in the organization of self-knowledge. Neobjavljeni rukopis. 112. McMillan, K.K. (2003). Dynamics of self-system coherence: Relations of

entropy and global properties. Magistarski rad. Florida: Atlantic University. 113. McMillan, K.K. (2005). Coherence versus fragmentation in the self-system:

Implications for self-evaluation and social behavior. Doktorska disertacija. Florida: Atlantic University.

114. Mecca, A.M., Smelser, N.J. i Vasconcellos, J. (ur.) (1989). The social

importance of self-esteem. Berkeley: University of California Press. 115. Meyer, D.A. (2000). The complexity of voting. Govor održan na RAND

radionici o kompleksnosti i društvenoj politici, Arlington, 27-28. rujna. 116. Miller, M.L. (1999). Chaos, complexity, and psychoanalysis. Psychoanalitic

psychology, 16(3), 355-379. 117. Mischel, W. (2004). Toward an integrative science of the person. Annual

Review of Psychology, 55, 1-22. 118. Mischel, W. i Morf, C.C. (2003). The self as a psycho-social dynamic

processing system: A meta-perspective on a century of the self in

181

psychology. U: M.R. Leary i J.P. Tangney (ur.) The handbook of self and identity (str.15-43). New York: Guilford.

119. Mischel, W., Shoda, Y. i Rodriguez, M.L. (1989). Delay of gratification in

children. Science, 44, 933-938. 120. Mitchell, R.W. (2003). Subjectivity and self-recognition in animals. U: M.R.

Leary i J.P. Tangney (ur.) Handbook of self and identity (str. 567-593), New York: Guilford.

121. Mullis, A.K., Mullis, R.L. i Normandin, D. (1992). Cross-sectional and

longitudinal comparisons of adolescent self-esteem. Adolescnence, 27, 51-61.

122. Mummendey, H.D. (1995). Psychologie der Selbstdarstellung. Göttingen:

Hogrefe. 123. Niedenthal, P.M. i Beike, D.R. (1997). Interrelated and isolated self-concepts.

Personality and Social Psychology Review, 1, 106-128. 124. Nowak, A., Szamrej, J. i Latane, B. (1990). From private to public opinion: A

dynamic theory of social impact. Psychological Review, 97, 362-376. 125. Nowak, A. i Vallacher, R.R. (1998). Dynamical social psychology. New York:

Guilford. 126. Nowak, A., Vallacher, R.R., Tesser, A., i Borkowski, W. (2000). Society of

self: The emergence of collective properties in self-structure. Psychological Review, 107(1), 39-61.

127. Nowak, A., Vallacher, R.R., i Zochowski, M. (2002). The emergence of

personality: Personal stability through interpersonal synchronization. U: D. Cervone i W. Mischel (ur.), Advances in Personality Science (str. 292-331). New York: Guilford.

128. Nowak, A. Vallacher, R.R., i Zochovski, M. (2005). The emergence of

personality: Dynamic foundations of individual variation. Developmental Review, 25, 351-385.

129. O'Reilly, R.C. i Munakata, Y. (2000). Computational explorations in cognitive

neuroscience. Cambridge MA: Guilford. 130. Oyserman, D. i Markus, H.R. (1990). Possible selves and delinquency. Journal

of personality and social psychology, 59, 112-125. 131. Paulhus, D.L. i Levitt, K. (1987). Desirable responding triggered by affect:

Automatic egotism? Journal of Personality and Social Psychology, 52, 245-259.

132. Pelham, B.W. (1991). On confidence and consequences: The certainity and

182

importance of self-knowledge. Journal of Personality and Social Psychology, 60, 518-530.

133. Pervin, L.A. (1999). Epilogue: Constancy and change in personality theory

and research. U: L.A. Pervin i O.P. John (ur.), Handbook of personality - Theory and research (str. 689-704). New York: Guilford.

134. Pervin, L.A. (2001). A dynamic systems approach to personality. European

Psychologist, 6(3), 172-176. 135. Pincus, D. (2001). A framework and methodology for the study of nonlinear,

self-organizing family dynamics. Nonlinear dynamics in psychology and life sciences, 5(2), 139-173.

136. Povinelli, D.J. (1998). Can animals empathyze?-No. Scientific American. Na

internetu: www.sclam.com/1998/1198intelligence/1198debate.html. 137. Radošević, D. (2001). Osnove teorije sustava. Zagreb: Matica Hrvatska. 138. Rafaeli-Mor, E. i Steinberg, J. (2002). Self-complexity and well-being: A

review and research synthesis. Personality and Social Psychology Review, 6(1), 31-58.

139. Read, S.J. i Miller, L.C. (2002). Virtual personalities: A neural network model

of personality. Personality and Social Psychology Review, 6(4), 357-369. 140. Reisberg, D. (2001). Cognition. New York: W.W. Norton and Company. 141. Rentfrow, P.J., Swan, W.B. i Keough, K.A. (2002). The interplay between

psychological coherence and health. Neobjavljeni rukopis. 142. Revelle, W. (1995). Personality processes. Annual Review of Psychology, 46,

295-328. 143. Richards, D. (1990). Is strategic decision making chaotic? Behavioral science,

35(3), 219-233. 144. Roberts, R.E.L. i Bengtson, V.L. (1996). Affective ties to parents in early

adulthood and self-esteem across 20 years. Social Psychology Quarterly, 59, 96-106.

145. Robins, R.W., Norem, J.K. i Cheek, J.M. (1999). Naturalizing the self. U: L.A.

Pervin i O.P. John (ur.), Handbook of personality: Theory and research. (str. 443-478). New York: Guilford.

146. Roeser, R.W. i Eccles, J.S. (1998). Adolescent's perceptions of middle school:

Relation to longitudinal changes in academic and psychological adjustment. Journal of Research on Adolescence, 8, 123-158.

147. Rogers, C. (1961). On becoming a person: A therapist's view of

183

psychotherapy. London: Constable. 148. Ross, L. i Nisbett, R.E. (1991). The person and the situation: Perspectives of

social psychology. New York: McGraw-Hill. 149. Sacks, O. (1985). The man who mistook his wife for a hat. New York: Simon

and Schuster. 150. Sandler, J. i Rosenblatt, B. (1962). The concept of the representational world.

The Psychoanalytic Study of the Child, 17, 128-145. 151. Sardar, Z. i Abrams, I. (2001). Kaos: za početnike. Zagreb: Jesenski i Turk. 152. Schachter, S. (1959). The psychology of affiliation. Palo Alto: Stanford

University Press. 153. Schlenker, B.R. (1980). Impression management. Monterey CA: Brooks/Cole. 154. Sedikides, C. (1993). Assessment, enhancement and verification determinants

of the self-evaluation process. Journal of Personality and Social Psychology, 65(2), 317-338.

155. Sedikides, C. i Skowronski, J.J. (2003). Evolution of the symbolic self: Issues

and prospects. U: M.R. Leary i J.P. Tangney (ur.) Handbook of self and identity (str. 594-609), New York: Guilford.

156. Shoda, Y., Tiernan, S.L., i Mischel, W. (2002). Personality as a dynamical

system: Emergence of stability and distinctiveness from intra- and interpersonal interactions. Personality and Social Psychology Review, 6(4), 316-325.

157. Showers, C. (1992). Compartmentalization of positive and negative self-

knowledge: Keeping the bad apples out of the bunch. Journal of Personality and Social Psychology, 62, 1036-1049.

158. Showers, C.J. (1995). The evaluative organization of self-knowledge. U: M.

Kernis (ur.), Efficacy, agency, and self-esteem (str. 101-120). New York: Plenum.

159. Showers, C. (2000). Social-cognitive perspective on the dynamic self: The

organization of self-knowledge. Rad predstavljen na ECP10, Krakow. 160. Showers, C.J. (2002). Integration and compartmentalization: A model of self-

structure and self-change. U: D. Cervone i W. Mischel (ur.) Advances in personality science (str. 271-291). New York: Guilford.

161. Showers, C.J., Abramson, L.Y. i Hogan, M.E. (1998). The dynamic self: How

the content and structure of self-concept change with mood. Journal of Personality and Social Psychology, 75, 478-493.

184

162. Showers, C.J. i Kevlyn, S.B. (1999). Organization of knowledge about relationship partner: Implications for liking and loving. Journal of Personality and Social Psychology, 76, 958-971.

163. Showers, C.J. i Kling, K.C. (1996). Organization of self-knowledge:

Implications for recovery from sad mood. Journal of Personality and Social Psychology, 70, 578-590.

164. Showers, C.J. i Zeigler-Hill, V. (2003). Organization of self-knowledge:

Features, functions and flexibility. U: M.R. Leary i J.P. Tangney (ur.) The handbook of self and identity (str.47-67). New York: Guilford.

165. Siegel, D.J. (1999). The developing mind: How relationships and the brain

interact to shape who we are. New York: Guilford. 166. Simon, D. i Holyoak, K.J. (2002). Structural dynamics of cognition: from

consistency theories to constraint satisfaction. Personality and social psychology review, 6(6), 283-294.

167. Snyder, M. (1974). Self-monitoring of expressive behavior. Journal of

Personality and Social Psychology, 30(4), 526-537. 168. Snyder, M. (1979). Self-monitoring processes. Advances in Experimental

Social Psychology, 12, 80-128. 169. Stipek, D., Recchia, S. i McClintic, S. (1992). Self-evaluation in young

children. Monographs of the Society for Research in Child Development, 57, 1-84.

170. Strawinska, U. (2013). A dynamical systems approach to conceptualizing and

investigating the self. U: A. Nowak (ur.), Complex human dynamics: Understanding complex systems (str. 35-47). Berlin: Springer-Verlag.

171. Swann, W.B. (1999). Resilient identities: Self, relationships, and the

construction of social reality. New York: Basic Books. 172. Swann, W.B. i Ely, R.J. (1984). A battle of wills: Self-verification versus

behavioral confirmation. Journal of Personality and Social Psychology, 46, 1287-1302.

173. Swann, W.B., Pelham, B.W. i Krull, D.S. (1989). Agreeable fancy or

disagreeable truth? Reconciling self-enhancement and self-verification. Journal of Personality and Social Psychology, 57, 782-791.

174. Swann, W.B., Stein-Seroussi, A. i Giesler, B. (1992). Why people self-verify.

Journal of Personality and Social Psychology, 62, 392-401. 175. Swann, W.B., Rentfrow, P.J., i Guinn, J.S. (2003). Self-verification: The

search for coherence. U: M.R. Leary i J.P. Tangney (ur.) Handbook of self and identity (str. 367-383), New York: Guilford.

185

176. Taylor, S.E. (1991). Asymetrical effects of positive and negative events: The

mobilization-minimization hypothesis. Psychological Bulletin, 110, 67-85. 177. Taylor, S.E. i Brown, J. (1994). Positive illusions and well-being revisited:

Separating fact from fiction. Psychological Bulletin, 103, 193-210. 178. Tedeschi, J.T. i Norman, N. (1985). Social power, self-presentation, and the

self. U: B.R. Schlenker (ur.), The self and social life. New York: McGraw-Hill.

179. Tesser, A. (2003). Self-evaluation. U: M.R. Leary i J.P. Tangney (ur.)

Handbook of self and identity (str. 275-290), New York: Guilford. 180. Tesser, A. i Achee, J. (1994). Aggression, love, conformity, and other social

psychological catastrophes. U: R.R. Vallacher i A. Nowak (ur.), Dynamical systems in social psychology (str. 96-109). San Diego CA: Academic Press.

181. Tesser, A. i Martin, L. (1996). The psychology of evaluation. U: E.T. Higgins

i A.W. Kruglanski (ur.), Social psychology: Handbook of basic principles (str. 400-432). New York: Guilford.

182. Thelen, E. i Smith, L.B. (1994). A dynamics systems approach to the

development of cognition and action. Cambridge MA: MIT Press. 183. Thietart, R.A. i Forgues, B. (1995). Chaos theory and organizations.

Organization science, 6, 19-31. 184. Tice, D.M. (1992). Self-concept change and self-presentation: The looking

glass self is also a magnifying glass. Journal of Personality and Social Psychology, 63(3), 435-451.

185. Vallacher, R.R. (1980). An introduction to self theory. U: D.M. Wegner i R.R.

Vallacher (ur.), The self in social psychology (str. 3-30). New York: Oxford University Press.

186. Vallacher, R.R. i Nowak, A. (1997). The emergence of dynamical social

psychology. Psychological Inquiry, 8(2), 73-99. 187. Vallacher, R.R., Read, S.J. i Nowak, A. (2002). The dynamical perspective in

personality and social psychology. Personality and Social Psychology Review, 6(4), 264-273.

188. Vallacher, R.R., Nowak, A., Froelich, M. i Rockloff, M. (2002b). The

dynamics of self-evaluation. Personality and Social Psychology Review, 6(4), 370-379.

189. Vallacher, R.R. i Wegner, D.M. (1987). The self in social psychology. New

York: Oxford University Press.

186

190. Watters, P.A., Ball, P.J. i Carr, S.C. (1996). Social processes as dynamical processes: qualitative dynamical systems theory in social psychology. Current research in social psychology, 1(7), 60-68.

191. Westen, D. i Gabbard, G.O. (1999). Psychoanalytic approaches to personality.

U: L.A. Pervin i O.P. John (ur.), Handbook of personality: Theory and research (str. 57-101). New York: Guilford.

192. Wiggins, J.S. (1996). The five-factor model of personality - Theoretical

perspectives. New York: Guilford. 193. Wills, T.A. (1981). Downward comparison principles in social psychology.

Psychological Bulletin, 90, 245-271. 194. Wink, P. (1997). Beyond ethnic differences: Contextualizing the influence of

ethnicity on individualism and collectivism. Journal of Social Issues, 53, 329-349.

195. Wojcik, D., Nowak, A. i Kus, M. (2001). Dimension of interaction dynamics.

Physical review E, 63, 1-15. 196. Wolfram, S. (2002). A new kind of science. Champaign: Wolfram Media. 197. Wood, J.V. (1996). What is social comparison and how should we study it?

Personality and Social Psychology Bulletin, 22, 520-537. 198. Wrangham, R.W., McGrew, W.C., de Waal, F.B.M., i Heltne, P.G. (1996).

Chimpanzee cultures. Cambridge MA: Harvard University Press. 199. Wylie, R. (1979). The self concept (Vol. 2). Lincoln: University Press. 200. Yariv, L. (2002). I'll see it when I believe it – A simple model of cognitive

consistency (Discussion paper). Yale University: Cowles Foundation. 201. Zimmerman, M.A., Copeland, L.A., Shope, J.T. i Dielman, T.E. (1997). A

longitunidal study of self-esteem: Implications for adolescent development. Journal of Youth and Adolescence, 26, 117-141.

202. Zubek, J.P. (1969). Sensory deprivation: Fifteen years of research. New York:

Appleton-Century-Crofts.

PRILOG 1: Tablica učinaka strukturalnih varijabli samopoimanja, motiva za održavanjem pojma o sebi i afektivnog “priminga“ na dinamizam samoevaluacije (**p<0.01, *p<0.05)

DINAMIZAM SAMOEVALUACIJE EVALUATIVNE V. DINAMIČKE VARIJABLE VALENCIJA VARIJABILNOST RASPON MIROVANJE minute značajnost minute značajnost minute značajnost minute značajnost GLAVNI UČINCI:

samoevaluacija (eval) 1 3

0.000** 0.011*

// // // // // //

evaluativna koherencija (koh) // // 2 3

0.004** 0.044*

2 0.023* 2 0.013*

motivi za održavanjem pojma o sebi (motivi)

1 0.026* // // // // 1 0.049*

afektivni “priming“ (priming) 1 2

0.019* 0.010**

2 3

0.000** 0.044*

2 3

0.000** 0.000**

2 0.012*

INTERAKCIJSKI UČINCI: DVOSTRUKI:

eval x koh 2 0.037* // // // // 2 0.006** eval x motivi // // // // 2 0.030* // //

eval x priming 1 2 3

0.044* 0.011* 0.016*

1 2

0.002** 0.005**

1 2

0.019* 0.039*

1 0.001**

koh x motivi // // 3 0.037* // // // // koh x priming // // // // 3 0.036* // //

motivi x priming 1 2 3

0.002** 0.004** 0.000**

// // 3 0.008** // //

TROSTRUKI: eval x koh x motivi // // // // // // // //

eval x koh x priming // // // // // // // // eval x motivi x priming // // // // // // // // koh x motivi x priming // // 1 0.021* // // // //

ČETVEROSTRUKI: eval x koh x motivi x priming // // // // // // // //

188

PRILOG 2: Popis čestica korištenih u upitnicima pojma o sebi

Čestice ositnute masnim slovima korištene su u upitnicima za osnovnu školu:

agresivnost altruizam

ambicioznost arogantnost sebičnost

ekstravertiranost emocionalna stabilnost

impulzivnost iskrenost

komunikativnost konformizam

kritičnost ljubomora marljivost

odgovornost optimističnost organiziranost

pedantnost pravednost

samouvjerenost skromnost smirenost

sramežljivost strpljivost

suosjećajnost tolerantnost

tvrdoglavost upornost vedrina

zlonamjernost

189

PRILOG 3: Prikaz skala korištenih kao mjera “pritiska za integracijom“ i protokola individualnog ispitivanja

Skala preferencije za konzistencijom (Cialdini i sur., 1995)

Označi svoje slaganje s navedenim tvrdnjama na slijedeći način: 1 – izrazito se ne slažem, 2 – ne slažem se, 3 – donekle se ne slažem, 4 – neznatno se ne slažem, 5- niti se slažem niti se ne slažem, 6 – neznatno se slažem, 7 – donekle se slažem, 8 –slažem se, 9 - izrazito se slažem.

1. Volim biti okružen ljudima čije reakcije mogu predvidjeti. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

2. Važno mi je da je moje ponašanje u skladu s mojim uvjerenjima. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

3. Čak i kada mi se čini da su moji stavovi i ponašanja u skladu, smetalo bi mi kada se drugima to ne bi činilo tako.

1 2 3 4 5 6 7 8 9

4. Važno mi je da osobe koje me znaju mogu predvidjeti što ću učiniti. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

5. Želim da me drugi vide kao stabilnu, predvidivu osobu. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

6. Ljudi vrijedni divljenja dosljedni su i predvidivi. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

7. Dosljednost je važan dio slike koju predstavljam ljudima. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

8. Smeta mi kada je netko o kome ovisim nepredvidiv. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

9. Ne volim izgledati nedosljedno. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

10. Osjećam se neugodno kada otkrijem da moje ponašanje proturječi mojim uvjerenjima. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

11. Važno mi je da je svaki moj prijatelj dosljedan. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

12. U pravilu volim raditi stvari na isti način. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

13. Ne sviđaju mi se ljudi koji neprestano mijenjaju svoje mišljenje. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

14. Želim da moji bliski prijatelji budu predvidljivi. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

15. Važno mi je da me drugi vide kao stabilnu osobu. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

16. Trudim se drugima izgledati dosljedno. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

17. Neugodno mi je imati dva nedosljedna uvjerenja. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

18. Ne smeta mi kada je moje ponašanje nedosljedno. 1 2 3 4 5 6 7 8 9

190

Skala samorefleksivnosti i uvida (Grant i sur., 2002).

Svoje slaganje sa navedenim tvrdnjama označi na slijedeći način: 1 – izrazito se ne slažem, 2 – ne slažem se, 3 – donekle se ne slažem, 4 – donekle se slažem, 5 – slažem se, 6 – izrazito se slažem.

1. Ne razmišljam često o svojim mislima. 1 2 3 4 5 6

2. Rijetko provodim vrijeme u samo-promišljanju. 1 2 3 4 5 6

3. Često propitujem svoje osjećaje. 1 2 3 4 5 6

4. Ne razmišljam o tome zašto se ponašam na način na koji se ponašam. 1 2 3 4 5 6

5. Često si odvojim vremena za promišljanje o svojim mislima. 1 2 3 4 5 6

6. Često razmišljam o svojim osjećajima prema stvarima. 1 2 3 4 5 6

7. Analiza vlastitog ponašanja mi nije zanimljiva. 1 2 3 4 5 6

8. Bitno mi je procijeniti (vrednovati) stvari koje radim. 1 2 3 4 5 6

9. Vrlo mi je zanimljivo promatrati o čemu razmišljam. 1 2 3 4 5 6

10. Važno mi je pokušati razumjeti što moji osjećaji znače. 1 2 3 4 5 6

11. Osjećam jaku potrebu za razumijevanjem načina na koji moj um djeluje. 1 2 3 4 5 6

12. Važno mi je biti sposoban razumjeti kako moje misli izviru. 1 2 3 4 5 6

13. Obično sam svjestan svojih misli. 1 2 3 4 5 6

14. Često mi nisu jasni osjećaji koje osjećam prema stvarima. 1 2 3 4 5 6

15. Obično mi je jasno zašto sam se ponašao na određeni način. 1 2 3 4 5 6

16. Često sam svjestan da osjećam nešto, ali ne znam što točno osjećam. 1 2 3 4 5 6

17. Moje me ponašanje često zbunjuje. 1 2 3 4 5 6

18. Razmišljanje o vlastitim mislima me čini zbunjenijim. 1 2 3 4 5 6

19. Često teško pronalazim smisao u onome što osjećam prema stvarima. 1 2 3 4 5 6

20. Obično znam zašto se osjećam onako kako se osjećam. 1 2 3 4 5 6

191

Protokol individualnog testiranja

ŠIFRA: PRIME: + - 0

DOGAĐAJI:

1. ______________________________________________________________

______________________________________________________________

______________________________________________________________

2. ______________________________________________________________

______________________________________________________________

______________________________________________________________

3. ______________________________________________________________

______________________________________________________________

______________________________________________________________

VREMENSKI PROTOKOL:

  192

PRILOG 4: Prikaz konstruktne valjanosti mjera “pritiska za integracijom“

Skala samorefleksivnosti i uvida (Grant i sur., 2002)

Konstruktnu valjanost skale provjerili smo analizom glavnih komponenata.

Keiser-Meier-Olkin mjera prikladnosti uzorkovanja iznosi KMO=0.86, a Bartlettov

test sfericiteta χ2=4790.57 (df=190; p<0.01), čime su zadovoljeni uvjeti za provedbu

analize glavnih komponenata. Analizom čestica uz varimax rotaciju ekstrahirane su 4

glavne komponente s vrijednošću karakterističnog korijena većom od 1, koje

objašnjavaju ukupno 53.48% varijance, koji djelomično odgovaraju komponentama

dobivenim u studijama Granta i sur. (2002), kao i kriteriju scree plota (Slika 3.1.).

Matrica faktorskih zasićenja čestica u rotiranoj strukturi glavnih komponenata, kao i

vrijednosti pripadnih im karakterističnih korijena prikazana je u Tablici 3.2.

Grafikon 3.1. Prikaz scree plota glavnih komponenata Skale samorefleksivnosti i uvida

  193

Redni broj komponente broj čestice

1 2 3 4

1 ,246 ,159 ,662 -,043

2 ,237 ,119 ,730 -,101

3 ,528 -,176 ,256 -,055

4 ,089 -,047 ,758 ,060

5 ,697 -,121 ,234 -,040

6 ,667 -,197 ,130 -,053

7 ,212 ,048 ,637 ,039

8 ,555 ,025 ,070 ,157

9 ,728 -,024 ,069 -,010

10 ,715 -,127 ,223 ,197

11 ,729 -,067 ,108 ,125

12 ,733 -,094 ,069 ,122

13 ,142 ,049 ,059 ,736

14 -,122 ,732 -,027 ,036

15 ,082 ,094 -,024 ,711

16 -,092 ,789 -,062 -,082

17 -,123 ,779 ,068 ,177

18 -,065 ,634 ,236 ,313

19 -,204 ,550 ,278 ,265

20 ,066 ,185 -,075 ,646

Tablica 3.2. Matrica faktorskih zasićenja čestica Skale samorefleksivnosti i uvida u rotiranoj strukturi glavnih komponenata

Grant i sur. (2002) su u svojoj studiji Skale samorefleksivnosti i uvida

ekstrahirali dva faktora koji su zajedno objašnjavali oko 56% ukupne varijance, a koja

su nazvali „samorefleksivnost“ (obuhvaća prvih 12 čestica) i „uvid“ (obuhvaća

preostalih 8 čestica). Raspon faktorskih zasićenja čestica obuhvaćenih prvim

faktorom je između 0.68 i 0.86, dok je raspon faktorskih zasićenja čestica

obuhvaćenih drugim faktorom između 0.65 i 0.80.

  194

U našem istraživanju, prvih 12 čestica koje u izvornoj studiji svrstane u faktor

„samorefleksivnosti“, obuhvaćene su prvom i trećom komponentom koje objašnjavaju

32.58% varijance prije rotacije, odnosno 31.14% varijance nakon rotacije. Pri tom,

prva komponenta obuhvaća „pozitivno“ formulirane čestice (čestice 3, 5, 6, 8, 9, 10,

11 i 12), s rasponom faktorskih zasićenja od 0.528 do 0.733, dok treća komponenta

obuhvaća „negativno“ formulirane čestice (čestice 1, 2, 4 i 7), s rasponom faktorskih

zasićenja od 0.637 do 0.758. Slično je i s ostatkom čestica koje su u izvornoj studiji

obuhvaćene faktorom „uvida“. U našem istraživanju navedene čestice su obuhvaćene

drugom i četvrtom komponentom, koje zajedno objašnjavaju 20.89% varijance prije,

odnosno 22.33% varijance nakon rotacije. Druga komponenta obuhvaća „negativno“

formulirane čestice (čestice 14, 16, 17, 18 i 19), dok četvrta komponenta obuhvaća

„pozitivno“ formulirane čestice (čestice 13, 15 i 20). Raspon faktorskih zasićenja

druge komponente je između 0.550 i 0.789, a četvrte komponente između 0.646 i

0.738.

Skala preferencije za konzistencijom (Cialdini i sur., 1995)

Konstruktnu valjanost skale ispitali smo analizom glavnih komponenata, uz

Keiser-Gutmanov kriterij karakterističnog korijena većeg od 1. Prije same analize

izračunata je Keiser-Meier-Olkinova mjera prikladnosti uzorkovanja, koja iznosi

KMO=0.89 i Bartlettov test sfericiteta, koji iznosi χ2=2814.38 (df=153; p<0.01), čime

su zadovoljeni uvjeti za provedbu analize glavnih komponenata. Analizom čestica su,

uz varimax rotaciju, ekstrahirane četiri komponente, koje zajedno objašnjavaju 50.1%

varijance. Matrica faktorskih zasićenja čestica u rotiranoj strukturi glavnih

komponenata, kao i vrijednosti karakterističnih korijena prikazana je u Tablici 3.3.

  195

Redni broj komponente broj čestice

1 2 3 4

1 ,089 ,333 ,457 -,423

2 ,194 ,020 ,670 -,014

3 ,041 ,272 ,603 ,004

4 ,036 ,674 ,228 -,041

5 ,167 ,703 ,137 -,040

6 ,149 ,679 ,006 ,019

7 ,535 ,441 ,071 ,316

8 ,186 ,319 ,452 ,045

9 ,503 ,222 ,280 ,360

10 ,423 -,100 ,610 ,083

11 ,704 ,166 ,125 ,059

12 ,423 ,280 ,004 -,396

13 ,588 -,128 ,125 -,269

14 ,493 ,466 ,212 -,265

15 ,564 ,257 ,217 -,087

16 ,720 ,384 ,093 ,031

17 ,644 ,017 ,231 ,026

18 ,021 ,016 ,040 ,690

Tablica 3.3. Matrica faktorskih zasićenja čestica Skale preferencije za konzistencijom u rotiranoj

strukturi glavnih komponenata

Cialdini i sur. (1995) su u svojoj studiji konstrukcije Skale preferencije za

konzistencijom ekstrahirali tri faktora koja su, u skladu s prethodno navedenim

teorijskim očekivanjima, nazvali “unutarnja konzistencija“ (obuhvaća čestice 2, 10,

12, 17 i 18), “javna konzistencija“ (obuhvaća čestice 3, 4, 5, 7, 9, 15 i 16), i

“konzistencija drugih“ (obuhvaća čestice 1, 6, 8, 11, 13 i 14). Autori ne navode niti

postotak ukupne varijance objašnjene faktorima, niti faktorska zasićenja pojedinih

čestica, ali ističu da su dobivene komponente u visokoj međusobnoj korelaciji (od

0.73 do 0.87).

U našem istraživanju, prva komponenta objašnjava 29.44% varijance prije

rotacije, odnosno 18.7% varijance nakon rotacije, i obuhvaća čestice 7, 9, te čestice

od 11 do 17, s rasponom faktorskih zasićenja od 0.423 do 0.720. Pregledom sadržaja

  196

obuhvaćenih čestica, nazvali smo prvu komponentu „dosljednost“. Druga

komponenta objašnjava 7.95% varijance prije rotacije, odnosno 13.91% nakon

rotacije, i obuhvaća čestce 4, 5 i 6, s rasponom faktorskih zasićenja od 0.674 do

0.679, dok treća komponenta objašnjava 6.58% varijance prije rotacije, odnosno

10.77% varijance nakon rotacije, i obuhvaća čestice 1, 2, 3, 8 i 10, s rasponom

faktorskih zasićenja od 0.452 do 0.670. Četvrta komponenta objašnjava 6.12%

varijance prije rotacije, odnosno 6.71% varijance nakon rotacije, i obuhvaća samo

česticu 18, s faktorskim zasićenjem 0.690.

Grafikon 3.3. Prikaz scree plota glavnih komponenata Skale preferencije za konzistencijom

Iako je dobivena struktura glavnih komponenata uspješno konvergirana u 6

iteracija, ipak nije u skladu sa strukturom dobivenom u istraživanju Cialdinija i sur.

(1995), a veliki broj čestica čak i nakon rotacije postiže velika faktorska zasićenja na

više od jedne komponente. Također, scree plot (Slika 3.3.) prikazuje dvofaktorsku

strukturu, a ne dobivenu četverofaktorsku strukturu (niti trofaktorsku strukturu

dobivenu u prethodnim istraživanjima), tako da smo proveli analizu glavnih

komponenata uz a priori kriterij ekstrakcije dvije komponente, koje opisuju ukupno

37.39% varijance. Matrica faktorskih zasićenja čestica u rotiranoj strukturi glavnih

komponenata, kao i vrijednosti karakterističnih korijena prikazana je u Tablici 3.4.

  197

Redni broj komponente broj čestice

1 2

1 ,152 ,531

2 ,436 ,180

3 ,251 ,386

4 ,049 ,694

5 ,127 ,709

6 ,071 ,641

7 ,520 ,375

8 ,323 ,395

9 ,604 ,201

10 ,647 ,042

11 ,673 ,210

12 ,280 ,397

13 ,540 ,017

14 ,431 ,584

15 ,549 ,346

16 ,647 ,415

17 ,670 ,099

18 ,158 -,163

Tablica 3.4. Matrica faktorskih zasićenja čestica Skale preferencije za konzistencijom u rotiranoj

strukturi glavnih komponenata (prema a priori kriteriju)

Nakon varimax rotacije, prva komponenta obuhvaća čestice 2, 7, 9, 10, 11, 13, 15, 16

i 17, s rasponom faktorskih zasićenja od 0.436 do 0.673, dok druga komponenta

obuhvaća čestice 1, 3, 4, 5, 6, 8, 12 i 14, koje postižu faktorska zasićenja u rasponu od

0.386 do 0.709. Čestica 18 nije uspjela postići visoka faktorska zasićenja niti ja jednoj

od navedenih komponenata.

ŽIVOTOPIS

Damir Marinić rođen je 6. prosinca 1979. u Osijeku, gdje završava gimnaziju i srednju glazbenu školu. Studij psihologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu upisuje 1998. godine, gdje 2003. uspješno brani diplomski rad na temu „Test raspona brojeva kao mjera kapaciteta radnog pamćenja: razmatranje u funkciji dobi i spola“. Praktičar je neurolingvističkog programiranja, a educiran je i u realitetnoj terapiji, integrativnoj terapiji, te kognitivno-bihevioralnoj terapiji psihoza i terapiji ranog odnosa novorođenče-majka. Kao psiholog radi kao voditelj Savjetovališta za probleme učenika Građevinsko-geodetske škole u Osijeku, voditelj Skloništa za žrtve obiteljskog nasilja Osječko-baranjske županije, u Centru za profesionalnu rehabilitaciju na poslovima vještačenja invalida rada i invalida Domovinskog rata, te kao profesor psihologije u srednjim školama u Đakovu. Održao je brojne radionice za razne radne organizacije, nevladine organizacije, fakultete i institucije. Jedan je od autora integracijsko-procesnog pristupa obrazovanju i jedan od osnivača Centra za integralne studije „Spajalica“. Područja interesa su mu primjena teorije dinamičkih sustava i znanosti o mrežama u psihologiji, te fenomen kolektivne inteligencije u ljudskim zajednicama i organizacijama. Trenutno radi kao asistent na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, na kolegijima Uvod u psihologiju ličnosti, Psihologija ličnosti, Psihologija interneta i Sistemski pristup u psihologiji.

Popis objavljenih publikacija:

1. Burušić, J., Gelo, J. i Marinić, D. (2002). Osnovne karakteristike Big-five inventara (BFI) – prikaz preliminarnih rezultata hrvatske inačice. XIII. Dani psihologije u Zadru – sažetci radova. Odsjek za psihologiju: Filozofski fakultet u Zadru.

2. Žebec, M.S., Kotrla, M. i Marinić, D. (2002). Jedan vizualno-motorički test podijeljene pažnje i dobne promjene pripadnih mu rezultata na uzrastu od 8 do 17 godina. XIII. Dani psihologije u Zadru – sažetci radova. Odsjek za psihologiju: Filozofski fakultet u Zadru.

3. Šakić, V., Perković, M. i Marinić, D. (2003). Neki aspekti socijalnog identiteta Slavonaca i Baranjaca. U: M. Štambuk i A. Šundalić (ur), Razvojne perspektive ruralnog svijeta Slavonije i Baranje – zbornik radova sa skupa, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

4. Marinić, D. (2009). Teorije dinamičkih sustava kao metateorijski okvir za istraživanja ličnosti. Psihologijske teme, 17(1), 155-184.

5. Marinić, D. i Pučić, T. (2011). Odnos faktora ličnosti i nekih dinamičkih osobina kognitivnog sustava. Život i škola, 26, 114-133.

6. Hortega, E., Garcia, E. i Marinić, D. (2012). Neuroeducation as a source of educational programs: A proposal based on the findings of neuroscience within the frame of globalization. ICERI2012 – International Conference of Education, Research and Innovation – zbornik radova 5. konferencije.