-
mirovne novosti
broj 5 juni/srpanj 2011.
U ovom broju:
Poziv za dostavljanje prijedloga za novinarsku nagradu Srđan
Aleksić
PitchWise – festival ženske umjetnosti i aktivizma
Ženska međunarodna liga za mir i slobodu Aktivisti učili o
elementima tranzicione pravde
Recepti za mir World Vision organizovao treću radionicu
“Putevi Nade” za vjerske službenike Neformalno obrazovanje o
instrumentima za
suočavanje sa prošlošću Pismo iz srebrenice - ožiljci
genocida
broj 30-31 juli/srpanj-avgust/kolovoz 2013
Foto: Nino Maričić
-
Mirovne novosti 2
impressumGlavni i odgovorni urednik:Goran Bubalo
Urednice:Suzana BožićŠejla Dizdarević
Prevod:Mersina Šehić i Goran Bubalo
Lektorica engleskog jezika:Allison Olender
design/DTP obradaŠejla Dizdarević
[email protected]/mzim.bh
tel: +387 33 812 401
Poziv za dostavljanje prijedloga za novinarsku nagradu Srđan
Aleksić
Mreža za izgradnju mira raspisuje
K O N K U R S
za novinarsku nagradu “Srđan Aleksić
za profesionalno izvještavanje o marginalizovanim grupama u
kontinuitetu
Na konkursu mogu učestvovati organizacije civilnog društva iz
Bosne i Hercegovine koje do 31. avgusta 2013. godine pošalju
prijedloge emisija, medija ili novinarki/novina-ra, koji
profesionalno i u kontinuitetu izvještavaju o marginalizovanim
grupama u našem društvu i time doprinose rješavanju problema ovih
društvenih grupa u praksi.
Prijedlog treba da sadrži:
obrazloženje organizacije koja šalje prijedlog(do jedne stranice
A4)
najmanje dvije snimljene emisije ili najmanje dva objavljena
teksta/priloga novinara/novinarke koje organizacija kandiduje za
novinarsku nagradu “Srđan Aleksić”koji nisu stariji od godinu
dana.
Novinarske nagrada Srđan Aleksić će biti dodijeljena 21.
septembra 2013. na Međunarodni dan mira.
Pozivamo sve nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini,
posebno one koje predstavl-jaju marginalizovane grupe ili sa bave
zaštitom i promocijom prava marginalizovanih i ran-jivih grupa da
se i na ovaj način uključe u praćenje medija i pošalju svoje
prijedloge u cilju nagrađivanja onih novinarki i novinara ili
emisija koje na profesionalan način i u kontinu-itetu izvještavaju
o socijalno isključenim grupama i koji svojim izvještavanjem bitno
utiču na promjenu stavova i podizanje svijesti javnosti o osnovnim
ljudskim pravima, podstičući rele-vantne institucije da sistemski
rješavaju probleme marginalizovanih grupa u našem društvu.
Mreža za izgradnju miraZagrebačka 18, Sarajevo Miše Stupara 68,
Banja Luka Telefon 033 812 401 (CRS) 051 432 750 (hCa Banja Luka)
[email protected], [email protected] www.mreza-mira.net
Više informacija na:
http://www.mreza-mira.net/1307-poziv-za-dostavljanje-prijedloga-za-novinarsku-nagradu-srdan-aleksic/
-
Mirovne novosti 3
PitchWise – festival ženske umjetnosti i aktivizma
Fondacija CURE organizira osmi po redu PitchWise – festival
ženske umjetnosti i aktivizma (PW) od 12. – 15. septembra 2013. u
Sarajevu.
Festival je počeo iz potrebe da zauzmemo napušten i zanemaren
prostor i da ga tranformišemo u mjesto susreta koje će okupiti
društveno anagažirane umjetnice, aktiviskinje, teoretičarke,
feministkinje i sve zaiteresovane za ženska pitanja u BiH i
regiji.
Fondacija CURE je uvijek težila ka povezivanju i umrežavanju
feminističkog rada i kulture, a ovogodišnjim PW festivalom
okupljamo umjetnice i aktivistice iz ženskih grupa BiH i susjednih
drzava.
PitchWise 2013. godine stavlja fokus na dvije centralne
teme:
1. Proces razvitka i forme u kojima se feminizmi pojavljuju,
društvena stvarnost u kojoj djeluju, teme kojima se bave, te
proturječja u feminizmima
2. Otkrivanje (ne)sprecificnosti ženske umjetničke prakse unutar
muško dominiranih heteronormativnih binarnih prostora.
Prvom temom će se baviti teorijski i aktivistički dio festivala
u vidu predavanja, panela, javnih razgovora. Ideja je otvoriti
prostor za predstavljanje feminizma kao jednog od najznačajnijih
pokreta za odbranu ljudskih prava u istoriji, koji se u procesima
kroz koji je prolazio formirao u širok spektar ideja i politika
koje se međusobno nadopunjuju i isprepliću, a same za sebe
odražavaju društvene stvarnosti u različitim vremenskim periodima i
kulturološkim prostorima.
Drugom temom će biti prožiman umjetnički dio festival u vidu
izložbi, performansa, filmova, koncerata. Razmatrat će se pitanja
specifičnosti rada i senzibilnosti ženske feminističke i kvir
umjetnosti, te uticaj muško dominiranog prostora na njihov rad.
Ideja je i otvoriti prostor za prezentiranje rada umjetnica,
koji služi i kao simbol za manjak takvog prostora.
PitchWise ove godine obrgrljuje feminizme u cjelome spektru
njihovih različitosti, što nam omogućuje da i kad kritikujemo i
dekonstruišemo pozicije moći i one kojima moć pripada – uradimo to
na način da sugerišemo riješenja.
Politička pozicija Fondacije CURE iz koje nastaje PW jeste da je
naša prva prizma djelovanja feministički aktivizam i da svoj rad
usmjeravamo na rezultate koje postižemo kroz pozitivne društvene
promjene. PW se oslanja na pokret iz prošlosti, ali veliki dio PW
prostora dajemo kako bi se osigurao put ka novim riješenjima, jer
otkrivamo i dijelimo informacije o stvarnostima osoba i pokreta u
regionu.
PW je ukorijenjen u ideji da transformativna moć umjetnosti
potiče i osnažuje individuu da bude pozitivna promjena za sebe i
svoje okruženje. Politički angažovanu umjetnost razumijemo kao
kreativni process propitivanja, razotkrivanja, analize,
transformacije, dekonstrukcije vlastitih pozicija i uloga u
društvu, inutrašnjih stanja i pitanja identiteta u raznolikom
spektru kako ih poznajemo u stvarnosti.
Glavni cilj PitchWise festivala kao ideje i zajednice ljudi koji
rade za ravnopravnost spolova i rodova jeste činiti pozitivne
-
Mirovne novosti 4
promjene u direktnom okruženju kroz angažovanu umjetnost, a za
to je neophodno da zauzimamo javni prostor za propitivanje,
transformaciju društva i preuzimanja odgovornosti. PW nam osigurava
kreativni i siguran prostor za sve ono što su/je druge/o i što se
danas smatra marginalizovano u kojem feministički aktivizam i
angažovana umjetnost omogućava propitivanje, razotkrivanje, analizu
vlastitih pozicija i uloga u društvu, unutrašnjih stanja i pitanja
identiteta.
Aktivistička umjetnost pomiče granice estetskog,
socio-političkog i tehnološkog napretka u pokušaju da izazove
granice tradicije i kulture, hijarhije postavljene od strane onih
koji imaju moć. U mnoštvu dinamičnih događaja, sedmi PitchWise vam
donosi brojne izložbe, kreativne radionice, predavanja,
performanse, predstave, promocije knjiga, diskusije, koncerte,
partije, filmove i mnogo iznenađenja.
Ovogodišnji program PitchWise-a izmedju ostalog nam donosi:
FILM: „FrankenFEM – ženski horor film“ – je kutak koji smo
kreirale u svrhu da se dobije ženski osvrt na filmove. O statusu
žena u filmskoj industriji se rijetko govori, a pomisao da je film
koji smo upravo pogledali/e režirala žena rijetko padne na pamet
(jer su vjerovatnoće izrazito male). Ono što ćemo mi ponuditi na
festivalu jesu ženski horor filmovi, koje su režirale i/ili pisale
žene, koje su okupirale prostor namjenjen muškarcima, a pri tome
nisu preuzele njihovu ulogu, nego su nametnule svoje ideje,
istrajale u tome I napravile odlične filmove, koje svakako vrijedi
pogledati!
PREDAVANJA: „Feministički amfiteatar – teorijski skandali u
feminizmu“ – za ovogodišnji PitchWise smo osmislile feministički
amfiteatar u kojem ćemo prostor dati nesvakidašnjim temama, pa čak
i u feminizmu. Želimo da se stvori prostor za nove ideje i da
razgovaramo više o ženama i problemima koje se tiču žena koje nisu
bijele hetereseksualne žene srednje klase. Propitivat ćemo drugo i
drugačije, te o komplesnosti feminističkog aktivizma koji se
oblikovao različito u zavisnosti od interesa pojedinki, od sredine,
grupe, vremena i drugim okolnostima.
IZLOŽBA: “ULIČARKE – ženska street umjetnost“ – Dovest ćemo
umjetnice, koje rade street umjetnost, koja je u regiji prepoznata
samo kao muška umjetnost. Street art je dominatno muška scena i to
ne samo kultura muškarca sa kapuljačom koji po noći stvara
umjetničko djelo, nego to je također nedvojbena potreba muškaraca
da ostvoji teritoriju svakog prostora. Zato žene koje se bave
street artom je više od popularističkog oblika izražavanja I
pokazivanja stavova, nego je politički čin i potreba.
PREDSTAVA/PERFORMANS: SILVIJA PLAT I KRIZA IDENTITETA –
dramsko-plesni performans Lik čuvene pesnikinje Silvije Plat
oslikan je kroz dve ličnosti: Silvija koja govori, piše i
priželjkuje da bude jedna potpuno drugačija, snažna i neustrašiva;
i druga „ponovo rođena“ Silvija, leptir Silvije Plat, lepršava,
razvratna, prkosna, preduzimljiva, sigurna i fatalna. Obe Silvije
zajedno žive dramsku radnju i oslikavaju pesnikinjin život i delo,
kroz stihove njenih pesama, citata iz jedinog romana koji je
objavila „Stakleno zvono“ i odlomcima iz njenih dnevnika.
PROMOCIJA: “FEMoteka – žene u književnosti” – Uprkos čitavim
pravcima kritičke misli koje su vezane za feminizam, žensko pismo i
studije roda, pronaći pravu mjeru odnosa spolova u istoriji
književne produkcije. Tako je u istorijama pomenutih književnosti,
žensko ime prava rijetkost, a uloga i značaj, čak i onih koje se
pominju nije u svakom pogledu ravnopravna. Sve su to razlozi da se
na PW posveti veća pažnja književnom stvaralaštvu žena i da se sa
istom strogošću, ali i otvorenošću za drugačije vrste i oblike
pisanja, senzibilitet i književni interes, preispita savremena
književna scena.
MUZIKA: „FEMmachine – žene u elektronskoj muzici“ – muzika koja
ruši stereotipe o granicama ženskog umjetničkog stvaralaštva. Ove
godine PW otvara prostor umjetnicama koje se bave raznim vidovima
elektronske muzike i pruža publici na PW nezaboravan provod.
Po PitchWise tradiciji ulazi na sve PW događaje su besplatni, a
na radionice se treba ranije prijaviti.
Kontaktirajte nas na:
Fondacija CURE
Čobanija 12; 71 000 Sarajevotel/fax 033 207 561e-mail:
[email protected]; [email protected]:
http://fondacijacure.org/index.php?do=article&article_id=492
-
Mirovne novosti 5
U ovom broju Mirovnih novosti donosimo tekst mirovne
aktivistkinje i feministkinje Olivere Simić, predavačice na Pravnom
fakultetu Univerziteta Grifit u Australiji, koja već duži niz
godina istražuje i ispituje rodnu perspektivu oružanih sukoba,
uloge koje žene imaju u izgradnji mira i tranzicionu pravdu. Tekst
koji objavljujemo uz saglasnost autorice1 govori o nastanku Ženske
medjunarodne lige za mir i slobodu, najstarije mirovne ženske grupe
na svijetu, njihovoj borbi da se zaustave oružani konflikti i
zabrani upotreba nuklearnog oružja, te o uličnom pozorištu koje od
2006. godine izvodi predstave na ulicama australijskih gradova
približavajući građanima i građankama koncepte pravde, mira i
sigurnosti iz rodnog ugla.
Ženska međunarodna liga za mir i slobodu„Sad je mnogo opasnije
biti žena, nego vojnik u savremenim sukobima.”
General major Patrick Cammaert, 2008., bivši komandant snaga
UN-a za održavanje mira u Demokratskoj Republici Kongo
Piše: Olivera Simić
Ženska međunarodna liga za mir i slobodu (Women’s International
League for Peace and Freedom- WILPF) osnovana je tokom Prvog
svjetskog rata, 1915. godine i najstarija je ženska mirovna grupa
na svijetu. Te 1915. godine žene iz Sjeverne Amerike i Evrope došle
su u Hag da bi protestovale protiv rata i nasilja. Iako iz
različitih kulturalnih i jezičkih prostora, različitih političkih
uvjerenja i filozofija, sve one bile su ujedinjene u odbijanju
teorije da je rat neizbježan. Više od hiljadu žena došle su iz
zaraćenih i neutralnih zemalja da bi razradile plan okončanja Prvog
svjetskog rata i postavile temelje za stalni mir. Prevazišle su sve
prepreke njihovom planu da se susretnu u vrijeme rata sa ciljem
uklanjanja uzroka i legitimizacije rata. Osnovale su međunarodni
komitet „Žene za stalni mir” koji je četiri godine kasnije
preimenovan u „Žensku međunarodnu ligu za mir i slobodu”. Usvojile
su dvadeset rezuolucija i poslale delegacije u četrnaest zemalja.
Susrele su se sa američkim predsjednikom Vudroa Vilsonom koji je
rekao da su njihove rezolucije najbolja osnova za mir. Iz ovih
sastanaka rođena je Međunarodna liga za mir i slobodu (u daljem
tekstu Liga) i od tada njene članice aktivno rade za svijet bez
rata. Njihova ideja vodilja je svijet u kojem rasna, društvena i
ekonomska pravde nisu nikakvi uzvišeni ciljevi kojima treba težiti,
već su to prava koja pripadaju svima. Kao organizacija, Liga radi
na pitanjima razoružanja, ljudskih prava i mira na lokalnom,
nacionalnom i međunarodnom nivou, nastojeći uspostaviti političke,
socijalne i psihološke uslove koji mogu osigurati mir, slobodu i
pravdu za sve. Ženska liga ima konsultativni status pri Ekonomskom
i društvenom savjetu UN-a od 1948. godine, sa ograncima u pet
australijskih država i teritorija (Tasmania, New South Wales,
Queensland, Australian Capital Territory, Victoria) i u četrdeset
zemalja širom svijeta.
Umjetnice za mirDa bi podigla nivo svijesti i poslala poruku
zajednici o važnosti svog rada, australijski ogranak Lige osnovao
je prije nekoliko godina ulično pozorište pod nazivom “Umjetnice za
mir”. “Umjetnice za mir”, izvođačka trupa iz Kvinslenda, osnovana
je 2006. godine kad je Kancelarija za žene Kvinslenda ponudila
ženskim grupama mali grant za organizovanje događaja povodom
obilježavanja Dana žena. Izabrana tema te godine bila je “Žene –
borba za mirno društvo”, a Liga je dobila grant za projekat pod
nazivom “101 korak do mira i slobode – Žene pješače za Brizbejn”.
Komad su izvele članice Lige na ulicama Brizbejna prisjećajući se
tri događaja iz ranih dvadesetih godina prošlog vijeka: nebrige
policije za žene sufražetkinje, žene koje su se borile protiv rata
i obaveze služenja vojnog roka i protesta protiv priključenja
Australije ratu u Vijetnamu šezdesetih godina prošlog vijeka. Nakon
ovog uličnog performansa rođeno je ulično pozorište “Umjetnice za
mir” i otad se razvija i izvodi kratke komade da bi podržale
aktivizam Ženske lige. Od 2006. godine “Umjetnice za mir” izvele su
pet komada, svaki na posebnu temu od interesa za Ligu. Tako je
2006. godine
1 Tekst je skraćen i prilagođen ovom izadnju Mirovnih novosti, a
originalni tekst dostupan je na:
https://griffithreview.com/edition-40-women-power/league-of-their-own.
Tekst je pripremila i prevela Vesna Stojanović, koordinatorka
projekta “Ženska strana politike”, koji realizuje nevladina
organizacija Helsinški parlament građana iz Banjaluke.
-
Mirovne novosti 6
odigran komad “Žuti kolač – Bajka o opasnostima nuklearnog rata”
na ulicama Brizbejna. Komad govori o opasnostima rudarskog
uranijuma i njegovim razaračkim efektima na Zemlji. Godinu kasnije,
2007. godine, odigran je “Zvuk muzike”, koji govori o opasnostima
nuklearnog oružja. 2008. godine Umjetnice su predstavile dva nova
komada: “UN Rezolucija 1325 - San o plavoj svili” i “Refleksije o
održivosti – Potreba protiv pohlepe”, koji govori o pohlepi Zapada
i siromaštvu u drugim dijelovima svijeta.2010. godine Izvođačice za
mir su dobile grant od Gradskog savjeta Brizbejna da bi napravile
pozorišni komad “Ema za mir”. Ema Miler je poznata kao sindikalna
organizatorka i sufražetkinja koja je oformila prvi ženski sindikat
u Brizbejnu u septembru 1890. Međutim, ona je poznata i kao mirovna
aktivistkinja tokom Prvog svjetskog rata i upravo je to ona manje
poznata strana o Emi Miler koju je Međunarodna ženska liga htjela
pokazati javnosti. “Ema Miler nije bila poznata kao mirovna
aktivistkinja, već kao sindikalista pa smo zbog toga htjeli i tu
stranu priče pokazati”, kaže koordinatorka Umjetnica za mir, Delene
Cuddihy dodajući da Ženska međunarodna liga odaje počast ženama,
pionirkama mirovnog aktivnizma, nastojeći da njihov veličanstveni
rad u prošlosti postane vidljiv i odupre se zubu vremena.
“Ženski mir”Nakon usvajanja Rezolucije Savjeta bezbjednosti o
ženskom miru i bezbjednosti (R 1325) u oktobru 2000. godine, Ženska
međunarodna liga razvila je projekat „Ženski mir”, čiji cilj je
monitoring sprovođenja Rezolucije.Rezolucija 1325 je rezultat
neumornog rada žena širom svijeta i prva je rezolucija usmjerena ka
ženama, miru i bezbjednosti koju je usvojio Savjet bezbjednosti
UN-a. Ženska liga je uložila velike napore u lobiranju za usvajanje
Rezolucije 1325 što se smatra temeljem i istorijskim dostignućem
koje je, po prvi put, priznalo i povezalo iskustva žena od sukoba
do međunarodnog mira i bezbjednosti. Rezolucija 1325 priznaje
disproporcionalan uticaj sukoba na žene i poziva na jednako i
punopravno učešće žena kao aktivnih agenata u riješavanju sukoba,
održavanju i izgradnji mira. Iako je Rezolucija obavezujuća za sve
zemlje članice UN-a, mnoge su zemlje širom svijeta spore u
razvijanju Nacionalnog akcionog plana koji koncipira strategije i
mehanizme koje treba ustanoviti da bi se postiglo sprovođenje
Rezolucije. Australijska Međunarodna ženska liga je od usvajanja UN
Rezolucije 1325 aktivno lobirala Vladu Komonvelta da usvoji
Nacionalni akcioni plan za sprovođenje Rezolucije. Skoro dvanaest
godina nakon objavljivalja i 12 godina zagovaranja, Australija je
donijela svoj Nacionalni plan ackije i objavila ga na Međunarodni
dan žena - 8. marta 2012. Akcioni plan Australije priznaje
višestruke uloge žena koje one mogu igrati u kontekstu sukoba i
mira. Priznato je da su žene žrtve, ali da isto tako mogu da budu
aktivne učesnice u izgradnji mira. Takođe, priznati su izvanredni
doprinosi žena i djevojaka u izgradnji mira i sprečavanju sukoba,
posebno na lokalnom nivou. No, žene su često isključene iz procesa
odlučivanja uprkos disproporcionalnom
uticaju koji sukob ima na žene i djevojke. Da bi podigla svijest
i dala zamajac bržem usvajanju Nacionalnog akcionog plana, Ženska
liga je sačinila performans uličnog teatra nazvan „1325 - San o
plavoj čipki”.Rep napjev za ovo izvođenje je molba UN-a da puste
žene da upravljaju mirovnim procesima i da se bave pitanjima koja
ih se tiču. Dok jedna od članica trupe govori riječi u rep maniru,
druge izvođačice izgovaraju riječi uz sporo kretanje i sa svilenim
plavnim maramama. Cuddihy kaže da je glavni cilj ovog izvođenja bio
„prevesti suvi dokument UN-a na jednostavan i razumljiv
jezik.”„Umjetnice za mir” su osnovale žene za žene, muškarce i
djecu u zajednici, no njihova budućnost je neizvjesna, jer njihov
opstanak zavisi od vladinih subvencija. Sve članice trupe su
volonterke, no direktorka je profesionalka iz pozorišta, koja treba
da bude plaćena za njen posao. Cuddihy kaže da neke članice imaju
puno radno vrijeme što znači da odvajaju svoje slobodno vrijeme da
bi vježbale i nastupale.
“Umjetnice za mir” prilikom izvođenja performansa “1325-San o
plavoj svili”
-
Mirovne novosti 7
„Ova vrsta rada zahtjeva ne samo fizičku izdržljvost već i pun
angažman za tekstove i teme pokušavajući da se riječi pretoče u
pokrete”, nastavlja Cuddihy.No uprkos ovim izazovima, „Umjetnice za
mir” smatraju svoj rad nagradom. “Ponekad”, kaže Cuddihy, “komadi
mogu biti konfrontirajući ili potresni… Sve zavisi od publike i
komada koji izvodimo. Ponekad ljude zabavljamo našim kostimima ili
pokretima kao što je bilo u slučaju performansa posvećenog Emi
Miler”.„Umjetnice za mir” će nastaviti da nastupaju pred raznom
publikom povodom 8. marta - Dana žena ili na Međunarodni dan mir -
21. septembra, ali i kad ih ljudi pozovu. Žele nastaviti baštinu
njihovih majki i baka i plesom i igrom objasniti svojoj zajednici
ono što Međunarodna ženska liga radi i kako, zapravo, ljudi na
terenu mogu napraviti promjenu: uključiti se i mobilisati se za mir
i bezbjednost.
STIPENDIJE
Da bi se ohrabrio nastanak nove generacije feminističkih
teoretičarki koje se bave feminističkim pristupom miru i studijama
tranzicione pravde, Centar za ženske studije iz Beograda, u
saradnji sa Oliverom Simić, pokrenuli su ove godine nagradni
konkurs za najbolji esej, kritički tekst ili ogled na temu “ŽENE,
RAT I IZGRADNJA MIRA NA BALKANU”. Olivera Simić će sponzorisati
nagradni konkurs na godišnjem nivou, počevši od 2013. godine.
Autor/autorka najboljeg eseja osvojiće novčanu nagradu od 500 USD.
Pored novčane nagrade, izabrani rad će, na temelju sopstvene
inovativnosti, interdisciplinaranosti i zasnovanosti u
feminističkoj teoriji i praksi, biti objavljen u časopisu
Genero.Proglašenje najboljeg eseja za 2013. godinu predviđeno je za
15. oktobra 2013.Više o ovom konkursu možete pročitati na
linku:
http://www.zenskestudie.edu.rs/vesti-i-dogadaji/vesti-iz-centra/165-konkurs-za-najbolji-esej-zene-rat-i-izgradnja-mira-na-balkanu.
O AUTORKIOlivera Simić je predavačica na Pravnom fakultetu
Univerziteta Griffith u Australiji. Živjela je i studirala u
istočnoj i zapadnoj Evropi, SAD i Latinskoj Americi, a njen
istraživački rad obuhvata pitanja tranzicione pravde, međunarodnog
prava i pitanja rodno zasnovanih zločina iz interdisciplinarne
prespektive. Objavljivala je tekstove u časopisima kao što su
Međunarodni časopis o tranzicionoj pravdi, Kultura pravnog teksta,
Međunarodni forum ženskih studija, Časopis međunarodnih ženskih
studija, kao i u brojnim knjigama. Priredila je tri objavljene
kolekcije: Tranziciona pravda i civilno društvo na Balkanu,
Springer, 2013 (priređeno zajedno sa Z. Volčić), Psihologija mira
na Balkanu: Suočavanje sa nasilnom prošlošću prilikom izgradnje
mira, Springer, 2012 (priređeno sa Z. Volčić i C. Filpot) i Uloga
umjetnosti u tranzicionoj pravdi, Springer, 2013 (sa prof Peter
Rush). Autorka je monografije Regulativa o seksualnom ponašanju
unutar mirovnih snaga Ujedinjenih Nacija, koju je objavila
izdavačka kuća Springer 2012. Od 2012. godine radi na Mirovnom
Univerzitetu Ujedinjenih Nacija kao gostujuća profesorka u okviru
on-line programa Rodna perspektiva u mirovnim operacijama.
Dobitinica je ovogodišnje nagrade Međunarodne ženske lige za mir i
slobodu koju australijski ogranak ove organizacije u Kvinslendu
organizuje od 2010 godine. Olivera je dobila nagradu za doprinos
naučnom radu u oblasti rodne perspektive u izgradnji mira. Nagrade
su ustanovljene kako bi se odalo priznanje ženama graditeljica mira
i slave rad koji one obavljaju. Pored Olivere Simić, aktivistkinje
i feministkinje porijeklom iz Banjaluke, nagrade za doprinos
transformaciji stavova i ponašanja i afirmisanju uloge žena u
društvenim procesima, ove godine su dobile i: profesorka Aila Keto,
osnivačica Društva za očuvanje prašuma iz Australije, profesorka
Marian Henson, ekspertkinja za kontrolu oružja i razoružanje,
Ravina Valdren, koordinatorka u Ministarstvu za Mure (australijske
starosjedioce) u Vulungabi, Heder Milhaus za njen doprinos na polju
nenasilnog rešavanja sukoba u lokalnoj zajednici i istoričarka dr
Ros Kid za rad na polju zagovaranja pravde za Aboridžine.
-
Mirovne novosti 8
AKTIVISTI UČILI O ELEMENTIMA TRANZICIONE PRAVDE
Škola izgradnje mira 2013 certificirala 21 mirovnjakaUčestvovali
mladi predstavnici većine BiH gradova
Sedam dana Škole izgradnje mira 2013 u Potocima kod Mostara, u
kojoj su učestvovali predstavnici gotovo svih gradova Bosne i
Hercegovine, rezultiralo je sa 21 mladom osobom bogatijom za
iskustva učenja o elementima tranzicijske pravde.Na ovaj način će
gradovi kao što su: Sarajevo, Tuzla, Brčko, Travnik, Bratunac,
Prijedor i Mostar postati jači za jednu kariku koja će raditi na
jačanju cijelog lanca neophodnog za izgradnju mira u Bosni i
Hercegovini.Inače, Škola je nastala u okviru velikog projekta pod
imenom “Izaberimo mir zajedno” podržanog od CRS-a, Caritas-a BK BiH
i Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), a glavni cilj je
pokrenuti i pobuditi mlade ljude da aktivno rade na stvaranju mira
te pomirenja BiH naroda.Ova Škola je u trajanju od 7 dana
(19.-25.07.) svojim polaznicima, uz eminentne stručnjake,
predstavila teorijsko, ali i praktično funkcionisanje sistema
tranzicione pravde. Učenici su tako imali priliku slušati predavače
kao što su: Marijana Toma, Midhat Izmirlija, Mirsad Tokača u nužnom
teorijskom dijelu kao osnovu za praktični dio koji je držala
Aleksandra Letić i u kome su mogli primjeniti usvojeno
znanje.Efektnost škole se ne odražava samo na učenje i percepciju
ovih mladih ljudi, nego i na čitav koncept razbijanja predrasuda i
stereotipa o “drugom i drugačijem” koje im društvo i sredine iz
kojih dolaze svakodnevno nameću. U vannastavnim aktivnostima se u
suštini i stvarala ova mreža između sudionika škole, odnosno
poveznica između gradova koji se u svojim shvatanjima kose i bivaju
tabu teme jedni nasuprot drugima. Efektnost se odrazila i utoliko
da je došlo do djelimičnih promjena u shvatanjima, mišljenjima i
stavovima, što se može smatrati uspjehom. Na samom kraju govor koji
su održali Janko Samouković, Stanislav Krezić i Amir Omerspahić,
kao predstavnici žrtava rata u Bosni i Hercegovini, ostavio je sve
prisutne u velikom čuđenju, bunilu i nevjerici o tome da su se
grozote u minulom ratu dešavale na sve tri strane, te da smo svi
podjednako krivi za ono što se dešavalo.Da sve ne bude mrtvo slovo
na papiru, ovi sad već certificirani mladi aktivisti i mirovnjaci
najavili su niz aktivnosti prvenstveno povodom dolazeće Međunarodne
sedmice mira i njenog obilježavanja u Brčkom, Prijedoru
i Mostaru po prvi put, ali i vjernost građanskoj dužnosti
miroljubivog čovjeka koji će aktivno raditi na pomirenju i
izgradnji mira u Bosni i Hercegovini.
Piše: Ivan Arambašić
sejla.dizdarevicTypewritten TextFoto: Ernest Junuzović
sejla.dizdarevicTypewritten Text
-
Mirovne novosti 9
Prvi od dva planirana omladinska kampa „Recepti za mir“ održan
je početkom jula 2013. na Plivskim jezerima. Na kampu se okupilo 26
učesnika/ica iz Jajca i Mrkonjić Grada koji su se tri dana družili,
radili, učili i razgovarali o izgradnji mira na našim prostorima.
Mladi ljudi od 14 do 25 godina dobili su priliku da kroz diskusije,
filmske projekcije, edukativne i kreativne radionice iskažu svoje
stavove i viđenje trenutne situacije u našoj zemlji. Kako je mir
sastavni dio svih askepata našeg života, tako su i radionice bile
iz različitih oblasti: rodna ravnopravnost, segregacija,
stereotipi, suočavanje s prošlošću, online, kreativni i omladinski
aktivizam. Kao sastavni dio kreativnog aktivizma organizovane su i
artivističke radionice fotografije i slikarstva, čiji su rezultati
učesnicima poslužili kao vizuelne smjernice i inspiracija za
najbitniju aktivnost kampa - pisanje recepata za mir. Mladi su
nakon usvojenih znanja, razmjene iskustava, te nebrojenih debata
pripremili neophodne sastojke i zakuhali najukusnije mirovne
recepte. Kao najbitniji za mir izdvojeni su: oprost, tolerancija,
jednakost, istina, komunikacija, pomoć, odgovornost, ekonomska
sigurnost, poštovanje, sloboda govora, kretanja i mišljenja,
jedinstvo i istrajnost. U receptima se takođe mogu naći uputstva
kako oguliti korupciju sa demokratije, ali i postupci flambiranja
neinformisanosti. U sklopu radionice online aktivizma uspostavljena
je
facebook stranica
https://www.facebook.com/groups/212761385543735/?fref=tsjtr55555444
otvorena za sve korisnike, na kojoj su postavljene fotografije,
video dnevnici, uputstva, budući planovi i koja svima služi za
održavanje starih i uspostavljanje novih kontakata. Pored stranice,
pripremljeno je i više od 10 različitih recepata za mir, 30
tematskih fotografija vezanih za komunikaciju, ljubav, jedinstvo,
mir i sreću, kao i kolaži, akvareli i grafike napravljene na
slikarskoj radionici. Sledeći kamp biće održan od 23. do 25.
augusta u Milićima, a učesnici iz Kladnja pridružiće se domaćinima.
Program kampa identičan je onom u Jajcu, pa se nadamo sličnim
ishodima. Projektom je planirana i novembarska konferencija u
Banjoj Luci, na kojoj ćemo predstaviti publikaciju „Recepti za
mir“, a učesnicima/cama uručiti sertifikate „Mirovnih kuhara“.
Projekat Helsinškog parlamenta građana “Recepti za mir” finansijski
podržava Američka Ambasada u BiH, a koncipiran je da kroz mirovne
kampove poveže mlade iz različitih geografskih i etničkih područja
BiH, promoviše mir, kulturu dijaloga i multikulturalno učenje, ali
i da pruži znanja o predrasudama, stereotipima, ravnopravnosti,
online aktivizmu i artivizmu. Ovom prilikom želimo se zahvaliti
omladinskim organizacijama iz Jajca, Mrkonjić Grada, Milića i
Kladnja, bez čije svestrane pomoći bi bilo teško uspješno
realizovati kampove.
Zakuhajmo mir
Recept za mir
Kora: sigurnost, optimizam, obrazovanjeFil 1: sloboda govora,
mišljenja, kretanja, strahFil2: neinformisanost, podržavanje,
socijalizacijaKrema: optimizam, međunarodna saradnja. Priprema: U
posudu staviti 0,5 kg sigurnosti, šolju optimizma i 7 kašika
obrazovanja. Sve dobro izmiješati dok se ne zgusne. Zatim staviti u
zagrijanu rernu i na 150 stepeni peći 45 minuta. Fil 1- Pomiješati
slobodu govora, mišljenja i kretanja. Mutiti mikserom turbo brzine
sve dok se strah ne izdvoji na površini. Sloj straha lagano skinuti
drvenom kašikom koju nakon ovog postupka možete baciti u smeće.
Smjesu umotati u aluminijsku foliju i staviti u frižider dok kora
ne bude gotova.Fil 2- Guliti neinformisanost sve dok ne dođete
do
informisanosti, te je propasiranu dodati u 3 šolje podržavanja i
5 kašika socijalizacije. Kada se kora ohladi podjeliti je na dva
dijela, pa prvi premazati prvim filom, zatim staviti drugu koru i
fil. Ovakvu tortu premazati sa šlagom u koji smo kapnuli 2 kapi
esencije optimizma i kašičicu međunarodne saradnje.
Ivana Stanković, Helsinški parlament građana Banja Luka
Fotografija sa kampa, pisanje recepata, Plivska jezera, jul
2013.
-
Mirovne novosti 10
World Vision organizovao treću radionicu “Putevi Nade” za
vjerske službenike
U Neumu je od 3. juna do 8. juna organizovana treća radionica
“Putevi Nade”, u okviru programa GFATM – projekat Smanjenje Stigme
u BiH, kojeg implementira World Vision BiH, s ciljem prevencije
HIV-a, smanjenja stigme i povećanje podrške HIV pozitivnim osobama
kroz duhovno savjetovanje i brigu.
Dvadeset učesnika, predstavnika Katoličke i Pravoslavne crkve i
Islamske zajednice su mobilizirani da prihvate odgovarajuća znanja
i vještine, kako bi bili u mogućnosti pobijediti stigmu i
zadovoljiti potrebe za podrškom, brigom i prevencijom unutar svojih
kongregacija.
Radionica koristi duhovna učenja i vjerske svete knjige koje
ističu suosjećanje, iscjeljenje i podršku osobama koje žive s
HIV-om. Vjerski službenici dobili su posebno pripremljene
materijale i izvore za upotrebu pri adresiranju HIV-a u religijskim
krugovima (interpretacija religijskih svetih knjiga sa osvrtom na
HIV), te su došli
do zajedničkih, vrlo sličnih ili u najvećem broj slučajeva
identičnih vjerskih pouka i odgovora, što ih je dodatno ujedinilo u
nastojanjima da zajednički i adekvatno odgovore na ovaj društveni
problem.
Treća radionica “Putevi Nade” okupila je dvadeset predstavnika
Katoličke i Pravoslavne crkve i Islamske zajednice
Radionica koristi duhovna učenja i vjerske svete knjige koje
ističu suosjećanje, iscjeljenje i podršku
-
Mirovne novosti 11
Fond za humanitarno pravo, Udruženje Pravnik i Fond za
humanitarno pravo Kosovo, objavljuje konkurs za upis druge
generacije studenata
Regionalne škole tranzicione pravde, koja će se održati u
Beogradu, od 18. do 29. novembra 2013. godine. Više informacija na:
http://www.
hlc-rdc.org/?cat=260
Neformalno obrazovanje o instrumentima za suočavanje sa
prošlošću
Regionalna škola tranzicione pravde je desetodnevni program
neformalnog obrazovanja o tranzicijskoj pravdi i instrumentima za
suočavanje sa prošlošću, sa ciljem pospješivanja procesa pomirenja
i izgradnje trajnog mira, kroz edukaciju društveno i politički
aktivnih novih generacija.
„Polaznici Škole slušaju predavanja o utvrđenim činjenicama na
sudskim procesima pred Haškim tribunalom, izvansudskim mehanizmima
za utvrđivanje činjenica o zločinima iz prošlosti, pravu žrtava
kršenja ljudskih prava na reparacije, ulozi i doprinosu arhiva,
medija i umjetnosti u utvrđivanju istine i odgovornosti, kulturi i
sukobu sjećanja i procesu pomirenja u post-konfliktnim društvima“
kazala je Marijana Toma, koordinatorica programa Obrazovanja u
Fondu za humanitarno pravo i koordinatorica Regionalne škole. Pored
toga, studenti imaju priliku da razgovaraju o procesima napretka
primjene mehanizama tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini,
Kosovu i Srbiji sa stručnjacima iz ovih zemalja.
U okviru Škole predviđena su predavanja stručnjaka za
tranzicijsku pravdu, međunarodno pravo i kulturu sjećanja iz regija
o nasljeđu zločina počinjenim u ratovima na prostoru bivše
Jugoslavije, radionice i diskusije na temu izazova u procesu
pomirenja društava post-jugoslavenskih zemalja i posjete mjestima
stradanja.
Na natječaj se mogu prijaviti studenti završnih godina i
post-diplomskih studija univerziteta iz Bosne i Hercegovine, Kosova
i Srbije, članovi političkih partija, aktivisti organizacija
civilnog društva, i mladi profesionalci zaposleni u državnoj upravi
(službenici ministarstava Bosne i Hercegovine, Kosova i Republike
Srbije). Natječaj za prijave je otvoren do 10. rujna 2013.
godine.
„I pored ogromnog bogatstva činjenica koje su prikupljene o
ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, u regiji post-jugoslavenskih
zemalja i dalje traju 'ratovi sjećanja' – društva i zajednice
nastavljaju sukobe kroz potpuno suprotne interpretacije zločina
koji su počinjeni u bliskoj prošlosti. 'Ratovi sjećanja' prije
svega imaju poguban utjecaj na mlade generacije, koje su odrasle na
narativima o vlastitoj zajednici kao ekskluzivnoj žrtvi ratova,
gube priliku da postanu aktivni akteri procesa pomirenja u regiji i
postaju jedan od najvećih protivnika“- kazala je Toma.
Cilj Regionalne škole je da kroz obrazovanje na osnovu utvrđenih
činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih
prava počinjenih u bivšoj Jugoslaviji, osnaži mlade generacije za
kritičko promatranje prošlosti vlastitih zajednica i podržavanje
procesa pomirenja baziranog na iskrenom odnosu prema istini o
priznatoj odgovornosti za zločine iz prošlosti. Pored stjecanja
znanja o kršenjima ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji, regionalni
karakter Škole doprinosi kako boljem povezivanju, tako i
intrageneracijskom dijalogu mladih iz Bosne i Hercegovine, Kosova i
Srbije o nasilnoj prošlosti njihovih zajednica.
Preuzeto sa www.pogled.ba
Marijana Toma
-
Mirovne novosti 12
Nježno i osjećajno srce Vive žena iz Tuzle izazvalo suze u
Borišinim očima!
Dva grada, Tuzla i Trebinje, do sad su imala samo zajedničko
početno slovo, a sada ih je, možda samo igrom slučaja, povezala
sudbina B H (Borislava Hamovića), logoraša iz Trebinja čiju je
obitelj bolest toliko okupirala da je duboko naga-zila granicu
izdržljivosti.
Naime, Boriša, kako ga od mila zovu prijatelji, ima četveročlanu
obitelj koju čine dvije kćerke sa završenom srednjom školom bez
posla, supruga teški bolesnik u invalidskim kolicima, Boriša
invalid sa nekoliko puta preživljenim infarktom, te majka sa
slomljenim kukom i otac teški bolesnik. Pritisnuta je teškim
životnim teretom pred kojim i fizička i duševna snaga ostaju gotovo
nemoćne. Boriša ipak uspjeva, zbog svoje vedre i vesele naravi, sve
to držati u granicama krajnje podnošljivosti, pa on ovo svoju
situaciju oslikava onom narodnom “samo me nije još mlin mlio i grom
bio” iako mi se čini, ponekad, da se i to dogodilo, dodaje Boriša.
Dakle, njegova vizija svijeta u kojem živi mogla bi se prikazati
onom izrekom “zemlja tvrda, a nebo visoko” te izlaza iz ove
situacije nema. To je doprinijelo da je psihički slomljen, nedavno
dospio u bolnicu.
I gle čuda, na poticaj Hrvatske udruge logoraša domovinskog rata
u Kantonu Središnja Bosna koja je na mailing listi Mreže za
izgradnju mira objavila ove podatke o Borišinim nevol-jama javili
su se dobri ljudi koji hoće, mogu i znaju kako pomoći ljudima u
nevolji. Među prvima koji su razumjeli i shvatili težak položaj ove
obitelji bile su UG Vive žene iz Tuzle koje su dobrovoljnim
prilozima, od svojih plata, prikupile 1500 KM te veću količinu
prehrambenih artikala i higijenski sredstava, koje su vlastitim
auto-mobilom sa svoja tri predstavnika dopremili u Trebinje i
osobno uručili Boriši, kako bi pomogle ovoj obitelji da ublaže
poteškoće u koje su zapali, a da sami nisu krivi.
Imao sam i čast i zadovoljstvo biti prisutan tom dirljivom
susretu te vidjeti kako nečija nesebičnost može učiniti čovjeka
sretnim. Kako to? Predstavnice UG Vive žena iz Tuzle, predajući
darove Boriši u njegov-im očima su izazvale suze, podrhtavanje ruku
i cijelog tijela, naoko tog gorostasnog čovjeka kojeg je život tako
okrutno kaznio, osjetile su nedostatak njegovih riječi zahvale, jer
ga je iznenadna sreća stezala u grlu, i čuti njegove riječi “u
dobru vam se vratilo”.
Na kraju mogu reći da mi se učinilo da je i Leotar, na čijem smo
podnožju bili, pustio suzu dirnut ovim susretom.
Stoga svima, baš svima koji su darovali ili će darovati Borišu
neizm-jerna hvala. Svakako ću naknadno objaviti imena svih
darovatelja.
Srdačno Vaš Anđelko Kvesić!
Predsjednik HULDR-e u KSB
-
Mirovne novosti 13
PISMO IZ SREBRENICE
Ožiljci genocidaObavijena umirujućim mirisom pokošene trave,
umilnom
melodijom pjeva ptica i ugodnim toplim suncem iznad visokih i
pramenastih oblaka, omamljena lutam u miru slušajući mrtve. Njihove
tihe, neprestane komentare. Obično živi govore za mrtve – preko
mrtvih - u novinama, memoarima, svjedočanstvima i eulogijama. Ovde
mrtvi govore svoje priče, na vlastitom teritoriju i po svojim
uslovima. Govore kroz objekte, nežive ali opet intimne. Svaki
bijeli kamen je visok oko 48 inča, sužava se prema vrhu koji je
zaokružen. Na glatkoj površini je ispisano ime, uvijek je muško, sa
dva datuma i uvijek završava u 1995. godini. Iako nijemi, ovi
nadgrobni spomenici čine hor hiljada. Oni pričaju priču o
Srebrenici - mjestu gdje agonija prošlosti prožima sadašnjost.
Srebrenica, gradić u istočnoj Bosni i Hercegovini se nalazi oko
10 kilometara od granice sa Srbijom. Kao i većini (ako ne i svim)
zapadnjaka moj interes se odnosi na sramotni juli 1995. godine i
masovno ubijanje oko 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka od
strane srpskih snaga. Dok je u osnovi ignoriralo tri godine klanja,
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je imenovalo Srebrenicu
“zaštićenom zonom” u kojoj su opkoljeni Muslimani (sada se zovu
Bošnjaci) mogli naći utočište. No, nekoliko stotina osoba mirovnih
snaga UN iz Nizozemske koji nisu bili dovoljno naoružani su pružali
samo lažnu zaštitu koja je popucala pod pritiskom bosanskih Srba.
Rezultat je najveće masovno ubistvo u Evropi nakon holokausta.
Došla sam u Srebrenicu - kao hodočasnica, voajerka, naučnica –
da učestvujem na radionici o transformaciji sukoba. Nakon dva sata
vožnje iz Sarajeva, spuštajući se uskim planinskim cestama, naša
grupa u kombiju stiže u Memorijalni centar Srebrenica-Potočari.
Otvoren je 2003. godine od strane bivšeg američkog predsjednika
Bill Clinton-a. On je dobio tu čast, iako su tokom ratnih godina
Amerikanci i Evropljani prepustili Bosnu svojoj paklenoj sudbini.
Memorijalni centar se nalazi dvije milje sjeverno od Srebrenice u
selu Potočari, gdje se nalazio nizozemski bataljon UN
zapovjedništva uspostavljen kako bi zaštitio “zaštićeno područje”,
na području okruženom brdima pod stablima - istim brdima u kojima
su srpski borci čekali u zamkama postavljenim bošnjačkim
muškaracima i dječacima. Ulaz u Memorijalni centar nije dramatičan:
šljunčana cesta sa mjestom za parking, bosanska zastava postavljena
na vratima i jedan bosanski vojnik. Odmah unutar ulaza na lijevoj
strani je otvorena džamija. Groblje se nalazi odmah izvan. Mjereći
hiljade identičnih spomenika koji se protežu preko trave u jednakim
redovima, pitam se da li mrtvi ovdje mirno odmaraju.
Sigurno, živi nemaju mir.
Hiljade preživjelih udovica i majki dugo žale u oskudnoj utjehi
pokapajući svoje mrtve. Unatoč naizgled beskrajnim redovima
mramornih spomenika, Memorijalni centar je daleko od završetka. Tri
hiljade žrtava se i dalje vode kao nestale ili neidentificirane.
Svake godine, 11. jula na godišnjicu genocida, preživjeli
pokopavaju nova tijela. Novi grobovi su prepoznatljivi jer su to
blatnjavi, sirovi humci pokriveni privremenim zelenim drvenim
spomenicima i mesinganim pločama. Vodič, mladi Bošnjak sa
zabrinutim očima, objašnjava da samo rijetko pronalazili netaknute
ostatke. Porodice se moraju pomiriti sa tim da pokapaju samo
djeliće tijela razasute od strane ubica; forenzički
Napisala: Sarah Kenyon Lischerprofesorica političkih nauka na
Univerzitetu
Wake Forest. Trenutno piše knjigu o zločinima i pomirenju nakon
genocida
Nadgrobni spomenici pričaju priču o Srebrenici - mjestu gdje
agonija prošlosti prožima sadašnjost.
-
Mirovne novosti 14
dokazi i DNA testiranje pomaže identificirati ostatke, kao i
lična imovina prepoznata od strane rodbine. Jedna obližnja pločica
je napisana sa imenom i datumima 1980-1995; Fikretu je bilo 15
godina. Dalje, spomenik za Ramu, rođen 1919. godine. Sedamdeset i
šest godina. U daljini, jedan križ se ističe usred hiljada grobova
- Hrvatu koji je poginuo u masakru.
Ubrzo nakon mog dolaska je došlo nekoliko ožalošćenih. Dvojica
muškaraca ulaze u džamiju i mole se na šarenoj prostirci smještenoj
u uglu džamije. Ignoriraju malu grupu zapadnih posjetitelja koji su
stajali na poliranom mramoru na rubu džamije. Žalim svoje neznanje
muslimanskih vjerovanja i praksi, što se čini neoprostivo u
prisutnosti ovih bogobojaznih ljudi koji tuguju za svojim
voljenima.
Preko puta groblja i džamije je drugi dio Memorijalnog centra,
bivša fabrika akumulatora u kojoj su bile smještene mirovne snage
UN-a tokom genocida. Nizozemski vojnici koji su bili zaduženi da
štite zaštićeno područje su parkirali svoja vozila u zgradi
fabrike: nacrtani brojevi koji označavaju parkirna mjesta su
vidljivi na zidovima. Kada se bosanski Srbi, na čelu s generalom
Ratkom Mladićem, probili takozvano sigurno područje, gotovo 5.000
prestravljenih muslimanskih stanovnika pobjeglo je u tvornicu.
Unutar nekoliko dana nizozemske snage su protjerale izbjeglice,
prisiljavajući ih da prelaze srpske kontrolne tačke koje su
okruživale UN kamp. Ovde su srpski vojnici odvajali dječake i
muškarce osuđene na smrt, od žena i djece.
Mjesto fabrike je prohladno i vlažno. Slomljene cijevi vise sa
stropa, a zahrđali strojevima su nagomilani u ćošku. Duhovi
izbjeglica proganjaju prostor. Zamišljam ih, nagurane ovdje, gdje
nedostaje odgovarajuće vode, hrane i sanitarnih uslova. Nervozna
djeca, iscrpljene majke, nane i djedovi stoički pate. Nelagodni
očevi, sinovi i braća, puni slutnje. Moji koraci su mali i precizni
u zgradi nalik na pećinu.
Ulazim u malu, zamračenu sobu i zahvalno se odmaram na drvenoj
klupi. Počinje video. Trepćem na slike ispijenih dječaka i
muškaraca koji su pobjegli kroz mrežu u Potočarima, lutajući
okolnim brdima. Kamera zumira na poderane gole noge mladog čovjeka.
Iracionalno, nadam se da će film završiti drugačije ovaj put, da će
ljudski plijen pobjeći vojnicima bosanskih Srba koji ih love. Želim
osvježavajuću priču o preživljavanju protiv svih šansi. Ili smjelo
spašavanje od strane NATO snaga, pripadnika mirovnih snaga UN-a ili
od bilo kojih od mnogih drugih promatrača koji su okrenuli glave od
patnje, jer sam u iskušenju da to uradim. Umjesto toga vidim samo
leševe na ekranu. I majke gotovo mrtve od tuge. Konačno, film
završava. Napuštam ogromnu, hladnu, mutnu zgradu i zaslijepljena
sam suncem. Ošamućeno teturam, zatečena ljudskom sposobnošću za
zlo.
Dok poslije podne napuštam muzej, stiže jedna školska grupa. Dva
velika autobusa voze 50-tak bošnjačkih učenika na putovanje.
Procjenjujem starost djece na osnovu visine mojih dječaka.
Otprilike jedanaestogodišnjaci. Mnoge djevojčice nose tradicionalne
muslimanske marame izmješanih uzoraka i boja. Osjećam strah dok oni
lutajući i gurajući se, kao djeca, idu prema ruševinama fabrike.
Znam strahote kojima će svjedočiti. Hoće li oni stvarno gledati
film u kojem se majka sjeća posljednjih riječi koje joj je jauknuo
maloljetni sin i njegov posljednji izmučeni pogled dok ga vojnici
odvlače?
Posebno me proganja kratki isječak Mladića, iako traje samo 20
sekundi. Lider bosanskih Srba govori u Srebrenici 11. jula 1995.
godine. Zaštićeno područje je palo, a pobjednički Mladić priprema
svoje sljedbenike za nadolazeće krvoproliće. Hvali se publici:
“Dajemo ovaj grad srpskom narodu. ... Došlo je vrijeme da se
osvetimo Turcima”. Njegov proglas se odnosi na srpsku pobunu u 19.
vijeku protiv Osmanskog carstva (Turaka) i, kroz neko izopačenje
istorijskog tumačenja, implicira da je ubijanje bosanskih Muslimana
Srebrenice 200 godina kasnije osveta zbog tadašnje nepravde. Ne
mogu zamisliti kako će tih 20 sekundi uticati na ovu muslimansku
djecu. Što će reći kada se vrate kući, kada ih njihovi roditelji i
braća i sestre upitaju o izletu? Koje emocije će napasti
njihove
Umjesto toga vidim samo leševe na ekranu. I majke gotovo mrtve
od tuge. Konačno, film završava. Napuštam ogromnu, hladnu, mutnu
zgradu i zaslijepljena sam suncem. Ošamućeno teturam, zatečena
ljudskom sposobnošću za zlo.
-
Mirovne novosti 15
nespremne umove: bijes, očaj, stradalništvo, mržnja? Od djece se
traži da nose kolektivno sjećanje koje prethodi njihovom rođenju -
težak teret.
Prilazim baraci na cesti koja služi kao muzejska prodavnica.
Nije nepobožno trivijalna kao što sam se bojala. Starica koja je
izgubila muža i sina u genocidu vodi prodavnicu. Veselo me poziva
da uđem. Većina stvari se čini da je usmjerena na lokalne kupce:
knjige na bosanskom jeziku, serdžade, šalove, upaljače – pušenje je
izgleda nacionalna zabava. Neizbježno majice, uglavnom na
bosanskom. Ne mogu zamisliti sebe kako nosim majicu iz srebreničkog
Memorijalnog centra. Kupujem šal s ručno izrađenim kukičastim radom
koji su napravile bošnjakinje.
Boravim u jednom od dva hotela u Srebrenici. Veranda u hladu
privlači mještane i posjetitelje na beskrajne šoljice kafe i
cigarete. Vitki minaret džamije diže iz susjedstva. Malo iza njega
je toranj srpske pravoslavne crkve. S desne strane stoji šest
zgrada, u potpunosti izgorjelih. U poslijepodnevnim satima poziv na
molitvu odjekuje žalobno zidovima sa ožiljcima metaka. Koristeći
fotoaparat sam napravila video o onome što ne mogu shvatiti, možda
ću slušajući snimak otkriti neki smisao u ovoj patnji. Hotel je
čist i ugodan. Iscrpljenost me hvata. Ipak, uveliko je noć prije
nego što sam mogla spavati.
-----------------
Moje raspored putovanja je neobičan. Počinje i završava u Rimu.
Tamo imamo niz akademskih radionica koje nadopunjuju istraživanja u
Bosni. Prije odlaska sam očekivala dva diskretna iskustva, oba
obojena moja predrasudama - kozmopolitski, uglađeni veličanstveni
Rim i poslijeratnu, post-komunističku olupinu Balkana. Za mene se
kombinacija činila idealnom. Uvijek sam želila posjetiti Rim, a
Bosna se savršeno uklapa u moj istraživački program. Naivno sam
previdjela koliko brzo će se raspasti moje mentalno slaganje stvari
u odjeljke zbog zbunjujuće složenosti. Počela sam put s
nekompliciranim uzbuđenjem zbog Rima, a nakon nekoliko dana,
blaženo sam zasićena slavama gradskih prekrasnih crkvi, posebno
razmjerama i burnoj ljepoti bazilike Svetog Petra koja me ponizila
i povećava svijest o vlastitoj duhovnosti.
Pomalo ošamućena viškom mramora, pozlate, i mozaika, odletila
sam u Sarajevo s drugim sudionicima seminara. Dva sata u avionu
koji je, za mene, sletio u drugi svemir, suncem okupani dani u Rimu
nestali su u nadrealnim sjećanjima kao iz snova. Jednu sedmicu sam,
najbolje što sam mogla, živjela u svijetu ljudi izbrazdanih
traumama. Ljudi koji se drže vjere i koji su razdirani religijom.
Tokom rata su se borci pozivali na religiju pri zatvaranju,
mučenju, silovanju kako bi bili duhovno nekažnjeni. Sukob
pravoslavnih Srba, katoličkih Hrvata, i muslimana Bosanaca i dalje
tinja. Za političke lidere religija i dalje funkcionira kao put
moći i poziv na oružje. Osjećajući se heretički, pitam se da li je
svijet mogao biti bolji bez organiziranog obožavanja višeg bića?
Apstraktna teološka uvjerenja o mirnim korijenima svih vjerskih
tradicija daju bljutav odgovor na tragične zloupotrebe Boga koji
prožima Srebrenicu.
Natrag u Rimu skoro mogu povratiti normalnost. Šetam uskim
kamenim ulicama zaustavljajući se pred sladoledima napravljenim od
sicilijanskih pistacija, i polako shvatam razlog mira: odsutnost
priča o užasima - pojedinačnim i kolektivnim. U Bosni i Hercegovini
svi koje sam upoznala su imali priče. Taksist, konobarica, vlasnica
prodavnice, turistički vodič, aktivista nevladine organizacije. Oni
nose ožiljke rata. Sarajevo postoji kao spomen najdužoj opsadi u
modernoj istoriji. Rimske slikovite ruševine svjedoče drevnoj
arhitektonskoj genijalnosti, posrnulo ali veličanstveno carstvo.
Bosanske ruševine deprimiraju sa svojom modernošću. Večer prije
odlaska sam privučena Trgu svetog Petra. Kako šetam u sumrak,
vazduh mi se pribija uz kožu. Raskošnost koja me jednom osvojila
sada je potamnila, dvosmislena, uznemirujuća. U zabrinjavajućoj
retrospkeciji vidim opet hiljade malih vertikalnih nadgrobnih
spomenika koji se protežu preko trave. Sama u rimskom sumraku,
sjećam se glasa mladog vodiča u Memorijalnom centru, njegovog
govora o gubitku, mog početnog nerazumijevanja dok govori frazu na
bosanskom, i njegove očite frustracije dok se bori da nađe
odgovarajući prevod na engleski jezik. Žalac gorčine kad nađe
riječi: “Nikad više”. Zastaje. “Nikad više. Nije li to ono što ti
kažeš?”
Ovaj tekst je originalno objavljen u The American Scholar.
-
Mirovne novosti 16
Zločin genocidaKiša je udarala po praznoj školskoj zgradi
utapajući sve druge zvukove. U daljini sam mogla vidjeti udare
groma preko ustalasanih zelenih brežuljaka. Vrijeme se nije moglo
bolje uklopiti u situaciju. Jer, iako su učionice bile prazne one
su bile daleko od praznih jer su imale preko 800 leševa ljudi
ubijenih u genocidu počinjenom u Ruandi 1994. godine od strane
Tutsija. Majke, očevi, braća, sestre - čak i bebe - ležali su na
stolovima gdje su mogli stajati studentski stolovi. Neki drže
cvijeće, vjerojatno stavljeno tamo kao spomen od osoblja, drugi
stiskaju krunice, možda ostatak njihovih posljednjih trenutaka
života.Kao doktoranticu koja studira genocid lica tijela na Murambi
Genocide Memorial u jugozapadnoj Ruandi će me proganjati. Neka su
lica iskrivljena u boli ili zamrznuta u vrisku, a ostala se
zaklonjena rukama drže u obrani protiv svojih ubica.Kako to ljudi
mogu učiniti jedni drugima? Ovo pitanje vodi studije mnogih
istražitelja genocida, uključujući i moj vlastiti rad na
disertaciji. Jer, čak i više uznemirujuće nego Murambi Memorial je
činjenica da genocid u Ruandi u kojem je poginulo više od milijun
ljudi nije izoliran događaj. Koliko god mi željeli misliti
drugačije, genocidi nisu rijetkost.
Zločin genocida
Unutrašnjost Murambi Genocide Memorial u jugozapadnoj Ruandi.
Photo © Hollie Nyseth Brehm.
Termin “genocid” je skovan u svijetlu nacističkog holokausta,
što je relativno novi zločin u smislu društvene definicije. Kreirao
ga je židovsko-poljski advokat po imenu Rafael Lemkin koji je
biježeći od progona u Poljskoj shvatio
da ne postoji niti jedna riječ da opiše što je vidio tokom
holokausta. On je kombinirao grčke riječi genos, što znači ljudi
ili nacije, i latinski sufiks - cide, što znači ubistvo.Lemkin je
neumorno lobirao da ovi novoimenovani zločini budu priznati kao
takvi na međunarodnom nivou. Nakon nekoliko godina Ujedinjeni
narodi su usvojili pojam, prvo u obliku rezolucije a zatim u
konvenciji (obavezujuću za sve što je ratificiraju). Sporazum često
nazivan “Konvencija o genocidu” je zaživio 9. decembra 1948.
godine. Oslanjajući se na Lemkinovu definiciju Konvencija
objašnjava genocid kao “namjeru da se unište, u cjelini ili
djelimično, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao
takve...”. Mnogi naučnici se ne slažu s elementima ove definicije
(primjerice, neki tvrde da bi političke grupe također trebale biti
uključene), a rasprava bi mogao ispuniti mnoge stranice. Ono što je
važno znati je da naučnici generalno slažu da genocid uključuje
namjeru da se uništi društvena grupa.Konvencija o genocidu je
usvojena sa frazom “Nikada više”, ali se genocid nastavlja.Iako je
Konvencija o genocidu donesena s frazom “Nikad više” genocidi su se
nastavili. Neki su privukli međunarodnu pozornost i obično se
priznaju genocidima od strane aktivista i naučnika (kao što je
genocid počinjen protiv Tutsija u Ruandi ili Crvenih Kmera u
ubojstvu više od 1,5 miliona ljudi u današnjoj Kambodži), dok su
ostali genocidi manje prepoznati, djelimično jer se raspravlja o
njihovoj klasifikaciji kao genocidima. Da se razumijemo, svi ti
genocidi su zločini po međunarodnom pravu. Ipak, unatoč veličini i
učestalosti ovog zločina kriminolozi su uveliko zanemarili studije
genocida (ipak uz neke izuzetke, npr. radovi Joachim Savelsberg,
John Hagan i Wenona Rymond-Richmond te
Napisala: Hollie Nyseth Brehm
Ph.D. kandidatkinja sociologije na University of Minnesota.
Studira ljudska
prava, međunarodne zločine, ljudska prava,
predstavljanje zločina i sociologiju životne okoline.
Ona je NSF Graduate Research Fellow i urednica
The Society Pages.
Članak originalno objavljen u http://thesocietypages.
org/specials/the-crime-of-genocide/
-
Mirovne novosti 17
Alexander Alvarez). Možda je to zato što se često genocid vidi
kao jedinstven zločin. Međutim, dok se veličina i ozbiljnost
genocida razlikuju, genocid dijeli mnoge osobine s drugim
zločinima. Na primjer, visoka stopa sudjelovanja u njemu je
zajednička zločinima poput prebrze vožnje i krađe, dok je njegova
vremenska nestabilnost srodna terorizmu ili neredima. Slično tome,
ciljanje ljudi jer oni pripadaju (ili drugi misle da pripadaju)
određenim grupama se nalazi u zločinima počinjenim iz mržnje, dok
se angažman države u genocidu može uporediti sa kaznenim djelima
poput posjedovanja nuklearnog oružja. Moguće su i dodatne
usporedbe, ali je opšta poenta sljedeća: genocid je zločin, i dok
se drugi zločini ne mogu izjednačiti s genocidom, oni su usporedivi
po raznim aspektima. I dok će se veliki dio kriminoloških
istraživanja i primjenjivati , kriminolozi su se počeli
pridruživati razgovorima istoričara, politologa, sociologa i drugim
pokušavajući razumjeti zašto se genocid dešava. Zajedno, oni su
identificirali brojne preduslove za genocid. Preduslovi genocida
Nekada se činilo da genocid dolazi bez upozorenja, kao nerazumljivo
i nepredvidljivo zlodjelo. Sada je poznato da genocidu prethode
godine diskriminacije i planiranja. Prije nekoliko desetljeća
genocid kao da se mogao dogoditi bez upozorenja. No, ono što se u
početku činilo nerazumljivim i nepredvidljivim s vremenom je
postalo bolje poznato. Jedan službenik ruandske vlade mi je rekao
“Genocid ne dolazi kao kiša”. To znači nije nepredvidiv kao kišna
sezona slučajnih pljuskova, umjesto toga, godine diskriminacije i
planiranja prethode genocidu. Vrlo je složen, uključuje kombinaciju
mnogih faktora koji rezultiraju posebnom društvenom situacijom u
kojoj se genocid mogao desiti. Naučnici su identificirali više tih
faktora, od psiholoških do društvenih i državnih faktora i, u
novije vrijeme, onih međunarodnih. Ukratko ću ih razmotriti u
nastavku ali važno je napomenuti da ove kategorije nisu stroge, one
bi umjesto toga trebale pomoći organizirati zamršenost. Osim toga,
nijedan od navedenih faktora nije dovoljan da uzrokuje genocid,
nego se genocid pojavljuje zbog više faktora. Psihološki i
individualni faktori
Primamljiva je pomisao da su oni koji počine genocid psihički
poremećene osobe. Međutim, u psihološkim studijama najotporniji
nalaz je da su ljudi koji su počinili genocid “normalni”. Taj nalaz
proizlazi iz nekoliko eksperimenata, kao što su Stanley Milgramova
poznata studija poslušnosti u kojoj je Milgram istraživao da li bi
“psihološki prosječni” ljudi povrijedili druge ljude na smrtonosnom
nivou.
Gotovo svi su udovoljali njegovim zahtjevima da povrede druge
ljude kada je mjenjao situacijske faktore poput blizine autoriteta
(istraživač) ili prisutnosti nekog drugog koji je verbalno odbijao
primjenjivati povrede. Milgramovi eksperimenti su pokazali da su
situacija i kontekst važni. Istraživači genocida su proširili te
nalaze tvrdeći da akcije većine ljudi koji počine genocid podliježu
društvenim ograničenjima i uticaju - počinitelji nisu psihički
bolesni. U svojoj studiji o suđenju Adolfa Eichmanna, odgovornog za
deportaciju Jevreja tokom holokausta, politički teoretičar Hannah
Arendt napomenula je da je Eichmann zabrinjavajuće normalan. Ostali
društveni naučnici su profilirali ljude koji su sudjelovali u
genocidu, i napomenuli da su, s obzirom na dob, zanimanje, pa čak i
porodični život, činilo se “prosječni”. Zadnja istraživanja
kriminologa su počela pokazivati da čak i “prosječne osobe” slijede
određene društvene obrasce. Na primjer, Christopher Uggen,
Jean-Damascène Gasanabo i ja trenutno studiramo dob i spol onih
koji su sudjelovali u genocidu u Ruandi. Sve u svemu možemo vidjeti
da su počinitelji većinom muškarci, i dok su bili uglavnom stariji
od ljudi koji su počinili druge zločine (poput ubistva), njihove
dobi slijede krivulju dob-zločin kao kod mnogih drugih zločina. To
pokazuje da su pojedine odrednice kriminala također važne u slučaju
genocida. Ipak, dok su i pojedinci i njihovi postupci ključ za
razumijevanje genocida, nijedno se može razumjeti bez društvenog
konteksta. Društveni i grupni faktori Mnogo puta su mediji
prikazali genocid kao rezultat plemenskog ratovanja i etničkih
sukoba. Brojni naučnici su usko gledali na uređenja društava koja
su imala iskustvo genocida, a neki vjeruju da raznolikija društva
imaju veću vjerovatnost doživiti genocid – argument “sukoba
raznolikosti vrsta”. Ostala istraživanja, uključujući i moje
vlastito, pokazala su suprotno: raznolika društva nisu sklonija
genocidu. Umjesto toga, raznolikost se ogleda u strukturnim
društvenim pitanjima. Na primjer, Barbara Harff, politolog,
pokazuje da će društva u kojima je nacionalnost vladara tačka
spoticanja vjerojatnije doživjeti genocid. Tako, u Ruandi su Hutui
kontrolirali vladu godinama prije genocida, dok suTutsiji bili
isključeni iz gotovo svih pozicija moći. Ne samo da je ova
nejednakost u moći rezultirala borbom i građanskim ratom, no
također je usadila duboko ukorijenjenu ideologiju razlike i
nepovjerenja u društvu. Genocid je uvijek počinjen od više od jedne
osobe, pa su socijalna naučna istraživanja o grupama relevantna.
Kako bilježi sociolog Joachim Savelsberg, klasična ideja Edwin
Sutherland o učenju činjenja zločina u grupama se može primijeniti
na genocidu. Ove ideje se mogu produžiti,
-
Mirovne novosti 18
jer se društveno “učenje” u genocidu često odvija kroz
propagandne kampanje za dehumaniziranje određene grupe, a mogu se
uzeti u obzir u smislu pojedinačnih djela (naučnici su otkrili,
primjerice, da se ljudi nauče počiniti i kako počiniti mučenje u
grupama). Državni faktori Češće da nego ne se široke društvene
kampanje provode od strane državnih agenata. Kada su John Hagan i
Wenona Rymond-Richmond studirali genocid u Darfuru otkrili su da je
na nacionalnom nivou vlada odigrala velika uloga u stvaranju
ideologije usmjerene protiv grupa. Te su ideologije uticale na
društveno konstruirane identitete, omogućile su riječnik koji je
stavljao naglasak na temu “mi protiv njih”, dehumanizirali su grupe
ljudi, i na kraju uticali na postupke pojedinaca. Mnogi naučnici
vjeruju da se genocid ne može dogoditi bez volje i snage države.
Čak i državno nedjelovanje posuđuje auru autoriteta onima koji
ovjekovječuju genocid.
Zbog ovih nekoliko drugih razloga mnogi naučnici vjeruju da se
genocid ne može dogoditi bez volje i snage države. Čak i ako država
okrene glavu njena pasivnost daje auru autoriteta onima koji
ovjekovječuju genocid. Prema tome, istraživanja su identificirala
različite karakteristike stanja koja utiču na pojavu genocida.
Prevrat (kao što je građanski rat, promjena režima, pa čak i
oskudnost resursa) je ubjedljivo jedan od najvećih predskazanja,
možda što lideri percipiraju društvene neizvjesnosti i prijetnje.
Također je bitna vrsta vlasti. Genocidi se ne pojavljuju u
demokratijama, dijelom i zbog provjera vlada i ravnoteže, a dijelom
i zbog sloboda povezanih s takvim društvima. Genocidi se također
obično ne pojavljuju u resursima bogatim zemljama, iako to nije
nužno slučaj (nacistička Njemačka nije bila resursima siromašna
zemlja). Sem toga kolonijalne istorije zemalja su bitne, iako je
učinke kolonijalizma teško razdvojiti. Oni se ogledaju u mnogim
aspektima života. Na primjer, u slučaju Ruande, šezdeset godina
prije genocida 1994. godine kolonijalna Belgija je uvela lične
karte na osnovu nacionalnosti.
Kigali Memorijani centar
-
Mirovne novosti 19
Karte su uticale na svakodnevni život u godinama koje su dovele
do genocida. Na kraju, vrlo strukturirano, moderna birokratska
narav države također utiče na pojavu genocida. Kako je istaknuo Max
Weber, birokratizacija (racionalizacija procesa kroz hijerarhiju,
kontinuitet, bezličnost i stručnost) je utvrđujući kvalitet
modernosti, i to je rezultiralo u organizacijama i državama koje su
u mogućnosti da ostvare svoje ciljeve na učinkovitiji način.
Učinkovitost može imati tamnu stranu. Međunarodni pristup
U posljednjih nekoliko godina proučavaoci genocida su proširili
svoja istraživanja ispitujući međunarodne aspekte genocida. U
jednom trenutku vladari su mogli uništiti brojne ljude i biti
hvaljeni kao heroji i osvajači, dok bi godinama većina stanovnika
ostala u neznanju o osvajanjima i stradanjima. Danas, svijet je
mnogo povezanije mjesto. Konvencija o genocidu sama ilustrira da
danas imamo globalne norme o tome što ljudi i države mogu i ne mogu
učiniti. Jedan službenik ruandske vlade mi je rekao “Genocid ne
dolazi kao kiša” – što znači ne pojavljuje se kao nepredvidjivi
potop. Foto na ulazu u Murambi Genocide Memorial © Hollie Nyseth
Brehm. Povezanost nadilazi ratificirane ugovore. Države koje ostaju
povezane kroz trgovinu i članstvo u političkim organizacijama čini
se da imaju niže šanse za genocid. Tačni mehanizmi tih učinaka su
još uvijek nedovoljno proučeni, ali se sve više istraživača društva
slaže sa ovim nalazom. Međudržavni odnosi mogu stvoriti globalne
odnose koji obuzdavaju ozbiljne prekršaje, te na isti način
demokratski odnosi čine se da se smanjuju pojedinačne šanse zemalja
za genocid. Oni stvaraju veze tako da države imaju i druge zemlje
kojima su odgovorne.Globalne norme su također važne za intervencije
u genocidu. World Summit iz 2005. godine je izjavio da države imaju
odgovornost štititi. U suštini, države imaju primarnu odgovornost
zaštititi svoje građane od genocida i drugih teških kršenja
ljudskih prava. Budući da države često čine te zločine, odgovornost
zaštite je također na međunarodnoj zajednici koja ima odgovornost
da zaustavi genocid i slične zločine ako druga država ne štiti -
ili aktivno ugrožava - vlastitu populaciju.Čak i ako sada možemo
početi razumjevati situaciju i faktore koji kombinirano utiču na
pojavu genocida, odgovaranje na (ili čak spriječavanje) genocida je
druga stvar. Postoje mnogi potencijalni odgovori na genocid, u
rasponu od neposredne intervencije pokušavajući zaustaviti nasilje
- kao što su embargo na trgovinu ili oružana intervencija – do
dostavljanja humanitarne pomoći kako bi se umanjila patnja. Tu su i
sudski odgovori: sudovi su napravljeni nakon genocida u Ruandi i
bivšoj
Jugoslaviji, a 2002. godine je otvoren Međunarodni kazneni sud
(International Criminal Court - ICC) za procesuiranje počinitelja
genocida (često primjenom postojeće pravne logiku na inovativne
načine). Naime, predsjednik Sudana je trenutno tražen od strane
ICC-a, optužen za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i
genocid počinjen u Darfuru. Ovo je samo grebanje površine
potencijalnih odgovora na genocid i odgovaranje na sam genocid je
prilično novo. Kao što možete pretpostaviti, to je također
političko pitanje. Ko ima pravo da odgovori na genocid, bilo da je
to međunarodna vladina organizacija, humanitarna organizacija, pa
čak i pojedinačna zemlja, još uvijek je veliko pitanje u
raspravama. Bez obzira na to, ipak, društvena znauka može dati
odgovore na genocid i biće važan faktor u potrazi za boljim
razumijevanjem ovog zločina i učinkovitih odgovora. Sveukupno nije
lako razumjeti zašto se dešava zločin genocida, ali je to moguće.
Ono što je nekada izgledalo kao nešto nepredvidivo postaje
poznatije kao kazneni odgovor na kombinaciju psihologije društva,
države, pa čak i međunarodnih faktora. Još uvijek imamo dug put za
preći, ali društveni naučni rad predstavlja ogroman napredak prema
idealu - svijetu koji ne treba više spomen obilježja kao što su
škole koje sam posjetila u Murambi.
Preporučeno za čitanje Helen Fein. 1993. “Accounting for
Genocide after 1945: Theories and Some Findings,” International
Journal on Group Rights. Jedna od prvih (i jedina) sociološka
studija preduslova genocida, mnogi od čijih nalaza su korištena u
istraživanja provedenim danas. John Hagan and Wenona
Rymond-Richmond. 2009. Darfur and the Crime of Genocide. Snažan
primjer kako se društveno naučno istraživanje može koristiti za
dokazivanje kako se genocid odvija. Barbara Harff. 2003. “No
Lessons Learned from the Holocaust? Assessing Risks of Genocide and
Political Mass Murder since 1955,” American Political Science
Review. Nalazi ovoga članka se danas koriste u globalnim modelima
predviđanja pojave genocida. Joachim J. Savelsberg. 2010. Crime and
Human Rights: Criminology of Genocide and Atrocities. Pristupačan
uvid kako kriminalistika može informirati (i učiti od) proučavanja
genocida i teških kršenja ljudskih prava. Eric D. Weitz. 2003. A
Century of Genocide: Utopias of Race and Nation. Koristi četiri
slučaja pojašnjenja zašto je 20. vijek svjedočio nekim sistematskim
i smrtonosnim genocidima.
-
Mirovne novosti 20
EVROPSKI SOCIJALNI FORUM - FIRENCA 10+10 - NOVEMBAR 2012.
Evropa - Mediteran - svijet: sukobi i borbeUsklađeni izvještaj
sa sastanaka
Seminari su bili o specifičnim temama: Sukob u Siriji i mirovni
pokreti; Mobiliziranje za društvenu pravdu na području Mediterana;
Sarajevo 2014 i prevencija sukoba; Popularni nenaslini otpor u
Palestini i međunarodne kampanje solidarnosti.
Raspravljalo se o dvjema glavnim temama sa konkretnim
prijedlozima akcijskih planova.
Mir i pravda Moramo poticati zajedničke akcije sa regionalnim
naglaskom na prevladavanju militarizacije mediteranskog
područja
a protiv okupacije (Palestina, Zapadna Sahara), i za autonomiju
(Kurdi), omogućiti narodima priliku da se bore nenasil-nim
sredstvima, uključujući Civil Peace Corps na evropskom nivou.
Zalažemo se za prekid rata u Siriji i za kraj vanjskog
naoružavanja obje strane, režima i pobunjeničkih grupa. Podržavamo
inicijative pomirenja, pružanja sigurnog mjesta kako bi se Sirijci
različitih frakcija susreli, razgovorali i ispregovarali pravedan
mir. Otvorićemo kanale dijaloga s novorođenim sirijskim civilnim
društvom koje se bori za ljudska prava i demokratiju.
Potvrđujemo našu podršku pokretima i akcijama u znak
solidarnosti s Palestincima. Različite koalicije će raditi na:
bojkot-ukidanju-sankcijama (Boycott-Divestment-Sanctions - BDS),
podršku za borbom Popular Committees, Flotillas za Gazu, Russell
tribunala za Palestinu, i svim inicijativama na lokalnom nivou, s
ciljem jačanja evropskog prostora za koordinaciju, kao što je ECCP.
Štaviše, pozivamo na specifičnu kampanju čiji je cilj promovirati
kulturu i identitet pal-estinskog naroda.
Pozivamo na pridruživanje IFOR Mirovnom događaju i prvom
tematskom Svjetskom socijalnom forumu o miru i sigurn-osti ljudi u
Sarajevu, koji će se održati u proljeće / ljeto 2014. godine.
Pozivamo na centralizovanu mobilizaciju za mir, demokratiju i
ljudska prava u Mediteranu (datum treba odrediti). Pozivamo na
promociju Center for Conflicts Prevention and Training of Civil
Peace Corps u Vicenzi (italijanski grad u ko-
jem su osnovane i smještene Africom, Coespu, 173° Airborne
battalion and European Gendarmery patrols), primarno mjesto
pripreme novog ratovanja u svijetu.
Ljudska prava, demokratija i povezanost politika Radnička prava
su ljudska prava. Moramo se boriti za poštivanje i primjenu
odgovarajućih UN, ILO i EU konvencija. Zalažemo se za slobodno
kretanje i borimo za donošenje Međunarodne konvencije o ljudskim
pravima radnika mi-
granata i članova njihovih porodica u svim evropskim zemljama.
Predlažemo uspostavljanje Opservatorija evropskih politika
povezanosti razvoja s naglaskom na Mediteran, s ciljem
osude nedosljednosti, traženja odgovornosti, te podupiremo
razvoj civilnog društva i zagovaračke akcije. Isti će biti izgrađen
na postojećim iskustvima i ekspertizama uz doprinos partnera
(ljudska prava, radnička prava, trgovinske poli-tike, migracija,
hrana, voda i pitanja životne okoline).
Fokusiramo se na nužnost izgradnje struktura s ciljem praćenja
krize, dovršavanje antene kako bi se spriječilo nasilno jačanje
sukoba, u Evropi i na Mediteranu.
SastanciImajući na umu gore spomenute ciljeve sljedeće događaje
vidimo prekretnicama za njihovo postizanje i promociju buduće
usklađenosti:
World Social Forum “Free Palestine”, 28. novembar/ 1. decembar
2012, Porto Alegre, Brazil. World Migrants Day, 18. decembar 2012.
World Social Forum, 26-30. mart 2013, Tunis. Balkan Social Forum,
maj 2013. Zagreb, Hrvatska. World Social Forum on Peace and Human
Security i IFOR Mirovni događaj, proljeće/ljeto 2014., Sarajevo,
Bosna i
Hercegovina.
-
Mirovne novosti 21
SrebrenaOda opisu
Poslije kiše pojavi se zvijezda, na livadi mokroj spojili se
topli zraci sunca sa ostatkom neba. I duga – u nekom preostalom
osamljenom uglu. Ovo, ipak, nije opis čistote dana nakon ljetnog
pljuska u jednom Gradu, usred ravnice, ravnice života. Kao neko ko
je imao djetinjstvo prekriveno plaštom rata, pokušavam da
razgovaram vedro i površno: da pokažem kako zaista dobro poznajem
tok vremena, osjećaj sreće ili rasprostranjenost estetike samog
govora. Okolo je bilo suviše cvijeća: a sa obližnjeg brda ne može
da se obuhvati okom nesreća koja se nadvila nad Gradom.
Oprostite na izvjesnoj sentimenatlnosti, ja ne govorim o tužnim
stanjima, mada je u pitanju neka vrsta muzeja sjećanja. Sve mi je
potanko i pristrasnno objašnjeno o životu, i nisam rekao zbog čega
pristajem da pišem o ovome, o Gradu, o junakinji. Njeno ime je,
zvat ću je Srebrena, sada, večeras, ubuduće. Ona je narcis i
ljiljan, i mada preovladava sunčan dan, potoci koji teku kroz Grad
su kao kaplje sa djevojačkih usana koje postaju plaventnilo i klize
u nepovrat.
U tananom osluškivanju izvija se Grad, upinje u luk prožet
vlagom i duga se u svojoj punoći sabira kada prođe kroz nju njena
sigurna strela razvezujući tečne korale čovjekove duše. Srebrena.
Ime za koje je vezan običan radni dan. To svi zovu jutrom. Fabrika.
Stepenište. Nekoliko ulaza. Da li i neznano ima toliko izlaza?
Posmatrajući Grad nije u pitanju ispraznopametna slikovitost sa
ponešto životne istine, niti duševna tjeskoba, jednostavno,
Srebrena ponekad ima četiri lijeve strane, kada joj je do
izbezumljenosti potrebna barem jedna desna.
Brojke
Postadosmo brojke, uklesane na lijepi kamen. Znamenje velikom
šutljivom svijetu. Kada sam učio da brojim, mislio sam da je
beskonačno najveći broj. Sada sam shvatio da je broj uklesan na
kamenu najveći broj.
Nije više važno kako se zovemo, imamo broj, dal’ na tabutu ili
na ploči, svejedno je. Označeni smo za vijeke vijekova. Preživjeli
su naša misao i slika, sanjamo i život i svijet, a kako sačuvati
snove – jedino pravu istinu mi znamo- otkrijte je u našim
beživotnim tijelima i mi ćemo vam je pokazati.
Opet brojke...broj majčinih suza, broj sestrinih uzdaha, broj
ukočenih pogleda, teških i tupih jecaja.
Zakopani smo duboko i nikada nismo rađali lišće, biserje i
dragulje i nemojte da nam izjavljujete saučešće zbog toga.
Put sreće
Sanjao sam kako se probijate kroz guste šikare, kroz strah koji
vas je obavijao sa svih strana. Vjerovao sam, u snu, da ste
nedodirljivi. Da li da se probudim i postanem svjestan da se sve to
zaista desilo. Bolje je sanjati kako pažljivo koračate utabanom
stazom. Čujem zveket oružja, i to onih na vrhu i na kraju kolone.
Vi u sredini
Piše: Dženan Mašetić
-
Mirovne novosti 22
imate tu čast da budete čuvani od onih koji žele, prije samog
života, da istinu iznesu na vidjelo. Mnogi zaostaju, iscrpljeni,
ali kolona ne odustaje. Idete u budućnost, tamo negdje.
Preko zelenih dolina i nebeskog plavetnila zasvijetliše lica
njihova, onih koji nisu mogli dalje, koji su zauvijek ostali na
utabanim stazama, lica onih koja me prenuše iz samotnjeg beznađa i
uspraviše na put sreće. Mir koji sada živim je pomiješan sa
osjećajima onih koji me gledaju iz budućnosti, jer su oni tamo
stigli prije nego su ubijeni, tako je nekada davno zapisano.
Ja sam uvijek imao hiljadu pitanja za Srebrenu: Šta radiš kada
uvidiš da ništa u tvom životu nije značilo bilo kome drugom? Šta
radiš kada se skoro bojiš života više nego smrti? Odakle crpiš
energiju? Kako nastavljaš kada malaksaš?
A, ustvari to su pitanja o meni.
Srebrena. Taj Grad može da razbije vrijeme. Događaji Grada mogu
da izmjenu prostor. Sve te poruke ubijenih u mojim grudima stvaraju
klin koji spaja dušu za konkretno.
Spona
Srebrena je veza između prošlosti i budućnosti, reče mi dječak
okružen žicom. Nije ga strah, uživa u ljetnom suncu vjerujući
oslobođenju.
Stoljećima se na ovim prostorima dešavaju užasne stvari,
zločini, ali niko nikada da pouku izvuče iz toga, nastavlja
samouvjereno.
Pa da li je moguće tu vezu dokazati, upitah.
Naravno, vrlo jednostavno. Pokazat ću ti na primjeru slonova.
Kada slonovi mijenjaju mjesto u šumi oni idu u grupi i prate isti
put. Lovci slonova, koji znaju za tu njihovu naviku, kopaju rupe po
putu i prekrivaju ih lišćem. A slonovi koji ne znaju za te rupe i
ne vide ih upadnu u njih i ne mogu izaći. Potom lovci u crnim
odijelima dolaze do slona i muče ga. Kada je već na izmaku snage ti
isti ljudi oblače bijela odijela i spašavaju slona iz rupe. Pošto
su ljudi u bijelom spasili slona, on ih vjerno prati i čini sve što
ljudi požele. Isto to rade države državama, a i ljudi ljudima. Prvo
im stvore pritisak, pa potom mir. Cilj je pridobiti nekoga i
učiniti ga pokornim.
A šta će biti sa svim ovim zarobljenim ljudima ovdje,
nestrpljivo ga pitah.
Većina će biti ubijena, - odgovorio je. Prošlost se ponavlja i
priprema teren za budućnost. Jedino će ljudskost pobijediti ako se
priznaju zlodjela.
***
Ako mi neko kaže da su svi životi nizašta onda je i sudbina
čovječanstva već odavno potonuće drevno a da nije tako potvrđuje
plamen u njihovim posljednjim uzdisajima, potvrđuje žar koji tinja
u nama preživjelima, potvrđuje ljubav za produženjem.
Sada mirno plovimo plavom barkom, od otoka do otoka, tražimo
smiraj. Bit ćemo što god želite: kolijevka i zemlja, nemogući nacrt
i beskraj, čak i ako propast znamo, samo jedno bit ne želimo – to
što otme zaborav.
-
Mirovne novosti 23
Originalno objavljeno u Slobodnoj Bosni. Ovo je jedan od članaka
koji je dobio nagradu Srđan Aleksić za novinarsko
izvještavanje.
PRIČE SA MARGINE DRUŠTVA
Naša novinarka posjetila je Zavod za zbrinjavanje mentalno
invalidnih lica DRIN u Fojnici u kojem boravi pet stotina korisnika
iz svih dijelova BiH prosječne životne dobi od četrdesetak godina.
Zahvaljujući nesebičnoj pomoći grupe stručnjaka, dvije stotine njih
je postalo radno aktivno.
BORBA ZA BOLJI SVIJETPiše: DANKA SAVIĆ Foto: MARIO ILIČIĆ
Teško da je neko od posjetitelja ovogodišnjeg Coca-Cola Sarajevo
Holiday Marketa mogao i pomisliti da su prekrasne staklene zdjele,
izložene na jednom od štandova, napravljene u Zavodu Drin u
Fojnici. Od prije mjesec dana, Zavod za zbrinjavanje mentalno
invalidnih lica ima novu radionicu za izradu dekorativnih predmeta
od stakla. Peć za izradu stakla nabavljena je sredstvima češke
Vlade. Instru-ktorica Andrea kaže da se od novca sakupljenog
prodajom predmeta na izložbama i sajmovima kupuje novi materijal za
obradu. Pored ove, u Drinu već jedanaest godina postoji i radionice
za obradu tekstila i kože, gdje se proizvode prekrasne papuče,
predmeti od drveta, uramljuju umjetničke slike... Od 520 korisnika
Zavoda, iz svih dijelova BiH i prosječne životne dobi od
četrdesetak godina, gotovo dvije stotine su radno aktivni. Pored
radionica, pomažu osoblju, angažirani su na odjeljenjima,
poljoprivrednom imanju, na kapiji Zavoda, a posljednje dvije godine
dobijaju i naknadu za posao koji ovdje rade.
DRINOVE RADIONICE, POUKA ZA SVE
Fahrudin iz Tešnja bavi se modelarstvom, pravi drvena kolica i
kuće. Goran iz Sarajeva godinama brižljivo i vrlo precizno pravi
rasklopivu planinsku kuću ukrašenu nevjerovantim detaljima. S
lakoćom razgovara sa novinarima, jer nije mu ni prvi put. Prošle je
godine zajedno s Abidom i Svjetlanom predstavljao BiH na otvaranju
izložbe Moji prijatelji u Saint Tropezu fotografa Mlomira
Kovačevića Strašnog. BiH je, naime, bila jedina zemlja izvan EU
koja je uopće pozvana da učestvuje na ovoj izložbi. Prisjeća se
“onog leta avionom u Francusku” i otkriva dvije životne želje - da
se ponovi zimska olimpijada iz 1984. godine, a na TV je čuo da bi
se to čak moglo dogoditi 2020. godine, i da se on vrati u Sarajevo.
Druga želja, međutim, nije
AKCIJA ZA POMOĆ NAJMLAĐIM U ZAVODUPetnaest bh. fotoreportera,
među njima i Mario Iličić iz SB, na-redne će sedmice otvoriti
humanitarnu izložbu pod nazivom "I oni su djeca" kako bi prikupili
sredstva za opremanje kabineta za muzikoterapiju u Drinu
-
Mirovne novosti 24
lako ostvariva jer vrijeme je pokazalo da “ko jednom uđe u Zavod
rijetko iz njega i izađe”. Ali, trud koji su zaposleni u Zavodu
Drin, među njima 14 stručnjaka, uložili proteklih godina, čak i sa
toliko oskudnim sredstvima kojima ova ustanova raspolaže, dao je,
zaista, sjajne rezultate.
NEOPHODNA POMOĆ INSTITUCIJACijelo društvo, međutim treba imati
svijest o tome. U namjeri da skrenu pažnju na potrebu da se
poboljšaju uvjeti života u Zavodu, petnaest bh. fotoreportera
(Slobodne Bosne, BH Dana, Dnevnog avaza, Oslobođenja, Večernjeg
lista, Nezavisnih novina, Reutersa) te nekoliko freelancera naredne
će sedmice (17.1.), pod pokroviteljstvom Federalnog Ministarstva
rada i socijalne politike, otvoriti humanitarnu izložbu, a sva
prikupljena sredstva će biti uložena za opremanje kabineta za
muzikoterapiju djece u Drinu, kojih ovdje ima četrdesetak.
Radionice u kojima je angažirano osamdeset korisnika Zavoda
najbolji su dokaz koliko se ljudima sa psihičkim oboljenjima i
intelektualnim teškoćama može pomoći.
Radionice te dvije kuće u kojima se odnedavno po desetak
korisnika Zavoda pod stručnim nadzorom osposobljava za samostalan
život, ovdje su dvije najsvjetlije tačke. Odlazak u druga
odjeljenja je ulazak u svijet kakav se teško može opisati, djeca
koja moraju biti pod stalnim nadzorom jer sama sebi nanose povrede
neopisivo su potresan prizor. Logoped Muris Salčinović kaže da,
pored toga što rade veoma težak posao, posebno frustrira
etiketiranje Zavoda kao mjesta gdje se dešavaju ružne stvari. “Ovo
već odavno nije ustanova zabačena na rubu grada, ali bojim se da se
nemoć društva pokušava prebaciti na Zavod”, dodaje on. “Onima koji
su ovdje smješteni nastojimo ispuniti svaki dan, osposobiti ih da
budu korisni, za povratak, ali veoma često sredine iz kojih oni
dolaze nemaju mogućnosti da im pomognu”, objašnjava logoped
Salčinović. Recimo, višegodišnji napor koji se ulaže za pomoć
ljudima sa psihičkim poremećajima pada u vodu ako nakon izlaska
samo nekoliko dana ne nastave koristiti terapiju, što se uglavnom i
događa. Još je razloga zbog kojih je Zavodu neophodna pomoć
institucija.
ŠTO HITNIJE UREDITI OSNOV ZA ZDRAVSTVENE USLUGEPored potrebe da
se zakonski definira ova oblast, problem je što su ovdje smješteni
ljudi različitih kategorija koji bi fizički trebali biti osobe sa
teškim psihičkim poremećajima, intelektualnim teškoćama, bivši
narkomani sa dosjeima koji se nemaju gdje vratiti osim starom
životu, nekoliko ljudi koji su počinili ubistvo u stanju
neuračunljivosti, s kojima, kako nam je kazano, ipak “nemaju
nikakvih problema”. Zavod je izložen i stalnim strašnim pritiscima
jer postoji potreba da se primaju novi članovi i sklone ljudi sa
ulica kojima je zaista potrebna pomoć, ali bez veće podrške države
nema
RAZGLEDNICE IZ DRINAOsamdesetak korisnika ovog Zavoda
svakodnevno obrađuju tekstil, kožu, proiz-vode, papuče, prave
predmete od drveta, uramljuju umjetničke slike...
-
Mirovne novosti 25
kapacitet da izađe na kraj sa takvim problemima. Recimo, tokom
2011. godine na adresu Zavoda upućeno je 78 zahtjeva za smještaj, a
od ovog broja samo je 27 dobilo pozitivan odgovor jer smještajnih
kapaciteta više nije bilo.
Semiha Hodžić, direktorica Zavoda, prisjeća se svog dolaska na
ovu funkciju prije tri godine i užasnih uvjeta koje je zatekla.
«Najveći problem je bio ogroman broj ljudi zbog kojih je Zavod
izgledao kao najveća psihijatrijska klinika.» Iako se mora odati
priznanje Kadiri Pašić, direktorici koja je svoj radni vijek
provela u Drinu još od njegovog osnivanja, higijenskim standardima
koji su se uspjeli održati, stanje je zaista bilo teško: ljudi koji
su držani pod sedativima, umrtvljeni, bez medicinske dokumentacije,
na odjeljenjima je pronađeno četrdesetak oboljelih od hepatitis B i
C, nakon čega je Zavodu pomoć pružio Klinički centar Sarajevo.
«Danas mogu reći da situaciju držimo pod kontrolom», kaže
direktorica. Veliki je problem što nikada nije napravljena
kategorizacija ovakvih zavoda, a postoji pet kategorija koje su
ovdje zastupljene. Ove bi ustanove trebale biti spona između
psihijatrijskih i drugih bolnica te lokalnih zajednica i mjesto
psiho-socijalne rehabilitacije, «jedna od ustanova u mreži
mentalnog zdravlja.» Resorna ministarstva bi morala što prije
donijeti akte, prvenstveno kako bi se uredio osnov za zdravstveno
osiguranje. Zavod je trenutno u vrlo nezahvalnoj poziciji da sa
svim kantonalnim zdravstvenim zavodima moraju praviti posebne
ugovore. Direktorica Hodžić kaže da moramo pričati otvoreno o
problemima koji nas pritiskaju i razbijati predrasude koje postoje
jer ljudi koji imaju dijagnozu shizofrenije trebaju pomoć na isti
način kao što trebaju pomoć oboljeli od dijabetisa. Uglavnom je
riječ o vrlo inteligentnim i obrazovnim i nadarenim osobama.
Prekrasni akvareli i crteži na zidovima njenog ureda u Zavodu
naslikao je jedan od ljudi sa takvom dijagnozom. Zove se Abid, po
struci je orijentalista.
ŠTA SE PROTEKLIH GODINA PROMIJENILO U ZAVODU
Zdravstvena usluga znatno se popravila, a broj stručnjaka se
utrostručio
Među pozitivnim promjenama koje su život u Drinu učinile
kvalitetnijim treba pomenuti povećanje broja stručnjaka angažiranih
u Zavodu sa 4 na 14. Osim toga, zdravstvena usluga se značajno
popravila, a od naplate starih dugova otvoreno je odjeljenje sa
dvokrevetnim sobama za 37 psihijatrijskih pacijenata. U saradnji sa
federalnim Zavodom za poljoprivredu napravljen je i voćnjak, a do
kraja januara još deset korisnika bi trebalo useliti u treću kuću
koja je kupljena u blizini Zavoda koji, ipak, još uvijek čeka da mu
se pomogne da skupi novac za otplatu kupljene kuće.
POD BUDNIM OKOM STRUČNJAKA
U zdravstveno-socijalnoj ustanovi u Fojnici smješteno je danas
četrdesetak djece, od kojih se neka zbog ozli-jeda koje sebi nanose
drže
pod stalnom kontrolom
-
Mirovne novosti 26
Hamo je bio borac u Armiji BiH, a Zdravo u srpskoj vojsci. Nakon
Zdravinog povratka u predgrađe jedne krajiške kasabe, Hamo je
jedini obilazio Zdravu. Hamo je Zdravin komšija i najbolji
prijatelj. Ovo je priča o njihovom prijateljstvu i Srbima
povratnicima u Unsko-sanski kantonNije lako biti povratnik Srbin u
Federaciji, znam jednog, dijelio sam ogradu s njim u ruralnom
predgrađu manje kasabe, etnički-nacionalno većinski
bošnjačke-muslimanske. Treba im mnogo hrabrosti da najobičnije
prase zametnu.
Moj komšija- Komšooo, haj’ mi pomozi, zakuca mi na prozor nekako
pred Božić. Uteklo mu prase, koje je naumio klati, a ja nemadoh
vremena slati pismo fetva-i-eminu dr. Enesu Ljevakoviću da ga pitam
“jel mi haram”, nego istrčah da ga ganjamo.A nije lako ni biti
dobar komšija Srbinu seljaku u Federaciji, jer kad god može,
ustrsiće se da dokaže još bolji obraz i karakter nego ti njemu.Pa
mi uzvrati pred Bajram, donese mi 100 maraka i veli: “Vidim da si
se nešto skahario, pa kontam možda nemaš para, a praznik ti ide.
Evo pa kad god vratiš!”Takav je komšija bio Zdravko Matijašević.I
uhvatismo krme. Kad je zaklao prase i pripremio ražanj, dođe njegov
pajdo Hamo sa plinskim brenerom. Na svu sreću, Hamo me poštedi još
i gledanja kako se zaklano prase brije. Umjesto brijanja, kožu mu
opališe vatrom.A Hamo je Zdravin komšija i najbolji prijatelj, ova
priča je o njima.Hamo je bio borac u Armi ji BiH, poslije rata
vratio se poljoprivredi, nabavio krave i traktor, Bošnjak je, nema
tu dileme, iako mu ni je mrska ni krmetina, a ni maksuzija koje je
Zdravo uvijek imao.I Zdravo je bio u ratu, u srpskoj vojsci, na
početku je hodao po selu sa automatom i to je uglavnom sve što mu
se od zločina spočitava. Kada se sve smirilo i kada se vratio
svojoj kući u Federaciju, ostali seljani ga ne htjedoše gledati
zbog toga. Po nekad bi nekoi dobacio nešto na nacionalnoj osnovi,
ali ne i Hamo, koji ga je jedini redovno obilazio. Kasnije se
njihovo partnerstvo razvilo, jedan drugom su pomagali u seoskim
poslovima.Jednom prilikom, posmatrajući njihov odnos, pomislio sam
da Hamo iskorištava Zdravu, koji je onako krupan i rumen zbilja ko
od šale valjao klade.Način na koji ga je dizao da ide s njim
raditi, često i bez naknade, neodoljivo me posjetio na onu scenu iz
Andrićeve priče kada aga dolazi kod kmeta Srbina po šljive. Ali
samo je izgledalo tako. Ipak, u pozadini se krila ona seljačka
računica
da “ja imam traktor”, pa se to