This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
qwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwert
yuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiop
asdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfg
hjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzx
cvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbn
mqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwe
rtyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyui
opasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasd
fghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjkl
zxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvb
nmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmq
wertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwerty
uiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopa
sdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfgh
jklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxc
vbnmrtyuiopasdfghjklzxcvbnmq
MAJ 2O15
Željko Lj. Krstić
P
age1
ećina onih koji rade u državnim ustanovama svakodnevno se
suočavaju sa fenomenom personalizacije, odnosno oslovljavanju svojih
pretpostavljenih po njihovim nadimcima ili imenima. Tepa se obično
načelnicima službi : Cici, Veci, Mici...Sekretarice se obično oslovljavaju po
njihovim imenima: Mira, Sneža....Dok se direktori ili upravnici ustanova
uglavnom oslovljavaju po nadimcima ili prezimenima: Arsenijević, Božić,
Grujičić... TakoĎe se tepa , obično glavnom čoveku u redakciji ili ustanovi:
Manjo, Zoki, Verkan, Laske , Misa, Bobek... Sve to govori da u našim ustanovma
postoji visok stepen intimizacije, koji isključuje pokušaj depersonalizacije
pojedinaca i službi u kojima su zaposleni.
O fenomenu personalizacije, govori i način komunikacije preko interne
dokumentacije. Tako će prosečan zaposleni govoriti o Cicinim, Micinim, Natinim
dokumentima ili papirima, a pri tome ne mora ili neće znati kojoj službi ti
dokumenti pripadaju. Osim intimizacije i personalizacije, komunikacija u jednoj
državno ustanovi govori o jednom veoma bitnom principu – subjektivnosti. On
dolazi do izražaja prilikom odokativnog ocenjivanja saradnika, kod kojih kao
mera rada nikako da se uvede obim i kvalitet rada. Mnogima je bitno da im proĎe
vreme. Za one retke koji rade smatraju se da su karijeristi ili radoholočari.
V
P
age2
Da bi se navedeni problemi rešili potrebno je izvršiti depersonalizaciju
naših ustanova u kojima bi se pojedinci oslovljavali i prepoznavali po funkciji
koju obavljaju a ne po svojim nadimcima ili prezimenima. Nedostatak
depersonalizacije stvara prostor za manipulaciju u kojoj se pojedinci odlično
snalaze. Zahvaljujući tome pojedini imaju veću moć nego što im formalna
funkcija to dozvoljava. TakoĎe poznato je da se pojedinci odlično snalaze u
nedefinisanim situacijama, po principu da odlično „plivaju u mutnoj vodi“. To su
Mutivode i Mutikaše koje postoje u svakoj našoj ustanovi. Oni su zaduženi za tzv.
unutrašnje kuhinje koje postoje u svakom kolektivu. U tim kuhinjama se prave
nevidljive liste, koje odredjuju mesto pojedinca na `meniju`, odnosno mestu
zaposlnih u nezvaničnoj hijerarhiji. Pri svemu se dešava i fenomen, po kome
pojedinac može imati niži položaj ( vozač) a veliku neformalnu moć. I takvim
pojedincima se tepa ne iz milošte, već iz osećaja da ta ličnost poseduje
nevidljivu moć..TakoĎe kroz tepanje pojedini se oslobaĎaju straha od
pretpostavljenih.
MeĎutim, tepanje se ne zadržava samo prema rukovodiocima u državnim
ustanovama. Ono se proteže i prema vrhovima državne piramide. Naime direktori
Uprave i sekretari Ministarstava se spominju po imenu i prezimenu, kao i resorni
ministri. Zanimljivo je da se u poslednje vreme tepa premijeru, kao i predsedniku
Republike. To govori da se čitav državni apart personalizovao i intimizirao, što
je svakako znak njegove slabosti a ne profesionalnosti.
davno sam uočio postojanje
sindroma dece prema profesiji
svojih roditelja. Tako se u
našem društvu vrlo lako mogu
prepoznati deca: vojnih lica ( prepotentna,
autoritarna, vole vlast i moć, ambiciozna,
disciplinovana, proračunata do sitnih
detalja, materijalisti, egoisti ...) prosvetnih
radnika ( skromna, poštena, individualci,
skloni konstruktivnoj kritici, naivna,
rodoljubiva, pravdoljubiva, altruisti...)
trgovaca ( samouverena, hvalisava, sklona
P
age3
hedonizmu, solidnih postignuća) . TakoĎe se može govoriti o postojanju dece
sličnih osobina koja potiču iz seokih porodica ( otresita, poslušna, proračunata,
sitničava, uporna, vredna, umeju da odlože svoje potrebe) i deca iz radničkih
porodica ( skromna, pouzdana, umeju da trpe nemaštinu, željna da preteknu svoje
roditelje.) Njima su slična i deca roditelja iz starih tradicionalnih privatnih zanata (
sajdžije, frizeri, pekari...) Njihova deca su vredna, skromna ali i visprena.
Deca uspešnih roditelja, javnih ličnosti (pojedinih doktora, novinara,
političara, tajkuna ), estrade - muzičara, uspešnih sportista i novokomponovanih
tzv. kontroverznih biznismena uglavnom su neambiciozna, zadovoljena sa svih
strana, bez ambicija, ‘malokrvana’, lako se predaju pri nailasku na bilo kakvu
prepreku ili problem. Nisu sposobna da odlože ni jednu trenutnu potrebu, kao što
su glad, potrebu za posedovaljem dobara (motora, automobila, džipova, mobilnih
telefona). Manipulativni su. Lako se odaju porocima: PAS-u, alkoholu, kocki...
Najidealniji su oni brakovi u kojima su supružnici - deca iz istih porodica,
što je retko. Obično dolazi do ukrštanja, izmeĎu dece iz različitih porodičnih
esnafa. Čini se da su po principu suprotnosti nastali mnogi brakovi, i da je veoma
teško uočiti bilo koju pravilnost, osim one poznate kao ’dobre prilike’. Očito da je
to tradicionalno pravilo u odabiru supužnika!?! Ne retko se dešava da ako je viza
za ulazak u brak samo materijalni interes, da on zna da izaĎe na nos . U
odreĎivanju prilike svog života, jedan od kriterijuma je i očuvanje porodičnog
kapitala. Nekada je bilo sramota da muškac ’ode ženi u kuću’, odnosno da se ’uda’.
Sa raspadom socijalističkog koncepta tzv. dogovorne ekonomije čini se da je to u
poslednjih tridesetak godina postala normalna pojava, pogotovo kada su upitanju
ženska deca iz imućnih porodica. Postalo je ’’in’’ da njima u kuću dolaze
muškarci i nastavljaju da vode već razvijen porodični biznis. Zanimljivo je da su
te porodice poznate po većem broju muške dece koji je veći od proseka.
TakoĎe se može zaključiti da se uvećava broj tzv. ’atomskih’ porodica u
kojima žive samo roditelji i njihova deca. Vreme trogeneracijskih porodica polako
prolazi. Shvatilo se da sloboda nema svoju cenu i da svi žele svoj komfor bez
komande u kući. Priča o čeljadima koja nisu besna i ako je kuća tesna, izgleda da
gubi na značaju. Niko ne želi da trpi ako nije prisiljen. U svemu tome postoji
jedno nepisano pravilo, koje se odnosi na decu koja potiču iz bilo koje porodice (
vojničke, trgovačke, privatničke, radničke, seljačke) a ono se odnosi na fizičko
odvajanje dece.
P
age4
U čovekovom životu postoje dva roĎenja; jedno kada dete ugleda svet a drugo
kada se ekonomski odvoji od svoje primarne porodice i počne da živi samostalno.
To je ta ’pupčana vrpca’ koju svaki pojedinac mora preseći ako misli da bude
gospodar svog života.
Slika u ugljenu : dve preslice s početka 20 veka u Srbiji.
а је којим случајем 1945 г. победио покрет Драже Михаиловића
историја би изгледала овако: Најпре би био ухваћен Јосип Броз-
Тито коме би се експресно судило . Тито би био ослобођен због
недостатка доказа за сарадњу са фашистима али и због спољњег
фактора : Ватикана и Енглеза ( Винстона Черчила). Ј.Б.Т. би све до своје
смрти био легални представник опозиције о којој ћемо нешто више
касније рећи.
P
age5
Потом би се расписали вишепартијски избори у којима би Народна
радикална странка добила тесну већину и право да формира Владу, уз помоћ
представника мањинских народа у Србији ( Мађара, Албанаца..) Први
председник владе би био вероватно проф. Слободан Јовановић.
Карађорђевићи би се одрекли својих претензија према Југославији и
стварила би се се Краљевина Србија. Краљ Србије би био Петар Други
Карађорђевић.
Комунистичка партија би била легализована и учествовала би на
изборима где би добила тридесет одсто гласова. Демократе би добиле до
двадесет одсто гласова бирачка. Милан Недић би постао наш први
амбасадор у САД. Радикали би направили већинску владу са