Glas Koncila broj 31 1. kolovoza 2010. 21 TRAGOM PISMA O NJEMAČKO-ČETNIČKOME ZLOČINU U SELU RUDA (1) KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE Tomislav Vuković Nekoliko prošlih nastavaka povi- — jesnog feljtona pokazalo je kako su pojedini hrvatski rodoljubi, zbog potpune medijske blokade i cenzure, na sve načine nastojali informirati i alarmirati sunarodnjake po svijetu i cjelokupnu svjetsku javnost o rat- nim i poratnim zločinima počinje- nim nad hrvatskim narodom te o teškoj situaciji u kojoj se on našao u novostvorenoj komunističkoj Jugo- slaviji. Takva su nastojanja u izrazito represivnom režimu bila strogo kaž- njavana, no to nije pokolebalo broj- ne, ne samo ugledne i znane, nego i široj javnosti potpuno nepoznate Hrvate da šalju obavijesti i svjedo- čanstva diljem svijeta. Povijesni podaci »iz prve ruke« Jedan je od njih bio i Silvestar Kamber, iz sela Ruda, kod Sinja, koji je 11. travnja 1951. poslao dopis rođaku dr. Dragutinu Kamberu, svećeniku u Americi, u kojemu je opisao pokolj njemačkih i četničkih postrojbi nad mještanima sela i okolice 28. ožuj- ka 1944. Dopis je pronašao Andrija Lukinović, dugogodišnji arhivar Za- grebačke nadbiskupije, u pismenoj ostavštini dr. Kambera (oznaka na omotnici zrakoplovne pošiljke je: »R Split 1 No. 5468«, adresa: »Mr. George Kamber H. 1521 East 43 Str. Cleveland - Ohio U. S. A.« i pošiljatelj: »Silve- star Kamber, Selo Ruda zp An (Han) Dalmacija, R. Jugoslavija, Europa«). Dr. Dragutin Kamber rođen je 9. prosinca 1901. u Rudi, maturirao je u Travniku, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupi- je zaređen je 1925. godine. Bio je urednik »Katoličkog tjednika« od 1926. do 1928., da bi potom studirao u Rimu na Ori- jentalnom institutu, gdje je i dok- torirao 1931. godine. Po povratku u domovinu bio je urednik katolič- kog dnevnika »Nedjelja« te župnik u Doboju od 1933. do 1941. Godine 1944. imenovan je zamjenikom voj- nog vikara oružanih snaga NDH, na mjesto preminulog Stipe pl. Vučeti- ća. S hrvatskom vojskom se u svibnju 1945. povukao u Austriju te prešao u Rim, odakle je otišao u Španjolsku, pa 1947. u Argentinu. Ondje je bio kapelan u gradskoj bolnici Pironio u Buenos Airesu. Godine 1951. odlazi u SAD, gdje je najprije bio urednik tjednika »Križ«, koji su izdavali hr- vatski konventualci u Garyju. Potom je preuzeo nekoliko župa u SAD-u, Dr. sc. Vladimir Lončarević J edan od najdosljednijih i naj- upornijih revnitelja tradicij- ske prosvjetno-odgojne uloge književnosti na kršćanskim načelima bijaše grkokatolički sve- ćenik Jovan Hranilović. Rođen je Kričkama, kod Drniša, 18. prosinca 1855., gdje mu je otac Nikola, Žumberčanin, službovao kao grkokatolički svećenik. Nakon očeve smrti vratio se s majkom Si- donijom u njezine rodne Križevce i tamo završio pučku školu. Gi- mnaziju je polazio u Grkokatolič- kom sjemeništu u Zagrebu, a teo- logiju i filozofiju u Zagrebu i Beču. Nakon što je zaređen, 1878., vraća se u Križevce. Tu je kratko bisku- pov tajnik, a zatim je župnik u više župa, uz ostalo u Kaštu, Sošicama i Radatovićima, gdje je nadahnuto ispjevao svoje glasovite »Žumbe- račke elegije«, na čijem će odje- ku Kranjčević napisati »Uskočke elegije«. Javno djelovanje započi- nje kao pravaš, postaje zagovor- nik federalizma i posebnog polo- žaja Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji, da bi se potkraj života približio jugoslavenstvu. Godi- ne 1887. premješten je u Bačku, a 1889. za župnika u Novi Sad, gdje, uz ostalo, god. 1918./19. predsje- dava vojvođanskom skupštinom i vladom u vrijeme raskida odnosa s Ugarskom. Pisao je i prevodio pjesme, pri- povijetke, politi čke i književne rasprave, polemike i studije te ih objavljivao u periodici od 1873. do smrti 5. kolovoza 1924. - u svemu oko pet tisuća radova. Većina je njegovih stihova sročena »u stilu šenoinske versifikacije s naglaše- nom etičkom i rodoljubnom mo- tivikom« (M. Šicel). Hranilovi ć je u njima očitovao svoju iskrenu ljubav za domovinu, s izraženom socijalnom notom, potičući sve- ćenstvo na vjerski, kulturni i po- litički rad za narod. Još dublji trag ostavio je kao kritičar, zauzevši se za »idealistički realizam«. Godine 1898. postaje urednikom »Obzo- ra«, a 1899. i »Vienca«. Surađuje u časopisima »Prosvjeta«, »Hrvat- ska vila«, »Glas Matice hrvatske«, »Kolo«, »Hrvatska prosvjeta«... Njegova književna filozofija sažimala je načela tadašnjih »sta- rih« o jedinstvu istine, dobrote i ljepote, što je lapidarno formu- lirao tvrdnjom: »Baš zato jer su pojmovi: ljepote, istine i dobrote u metafizičkom smislu identični, ne može se smatrati lijepim, što u sebi nije istinito i dobro, ne može se smatrati lijepim ono što je ne- moralno, što je u etičnom smislu osude vrijedno.« Briljantan pole- mičar, ustrajno se parbio s moder- nistima, pa tako i s Matošem, koji je, nasuprot Hraniloviću, smatrao »da umjetni čko djelo može biti liepo i u sasvim nekršćanskom duhu«. U žaru polemike Matoš mu je čak osporio pravo da bude kritičar jer je svećenik (/!?/ iako je tada djelovalo još nekoliko svećenika istaknutih kritičara: J. Čedomil, A. Petravić, K. Šegvić). Sav u poimanju književnosti kao područja borbe za savjesti i duše, najveću opasnost u književnosti »mladih« nalazi u nedostatku vje- re i rodoljublja: »Prekidati sa knji- ževnim tradicijama, zabacivati pa- triotski momenat, iduć jedino za individualističkim usavršenjem i izrazom, zabacujuć teoriju knji- ževničkih škola, a unašajuć u knji- ževnost i umjetnost elemente što su ih naši rodoljubni književnici smatrali kao pogibeljne za naš na- rodni i prosvjetni napredak, znači po našem mišljenju mjesto poma- gati, odnemagati rodoljubnom na- rodnom prosvjetnom nastojanju.« Svoju zabrinutost pred buduć- nošću izrazio je i u pjesmi »Novo sunce«: »Novo vrijeme, novi ljudi, / Ja ih ne poznajem, / I to sunce nekud svietli / Drugačijim sjajem. / Da l’ budućnost bolja nam se / Pod tim suncem sprema… / Sve se bojim, u tom suncu / Ni topline nema. //... Čudno neko pokolje- nje, / Bez cilja i puta, / Po bespuću, u bescilje / Posrće i luta«. Bilancu svojih analiza sažima u upozore- nje »na kobne posljedice zastra- njivanja pripovjedačke, dramske i lirske produkcije sa puteva istine i morala na općenito ustanovljene kobne posljedice opscene, porno- grafske, ciničke raspojasanosti u savremenoj književni čkoj proi- zvodnji, gdje se god pod geslom l’art pour l’art ulijeva u cvijeću za- vodne frazeologije otrov u dušu omladine«. Na č itan, dobar poznavatelj svjetske literature, bio je Hrani- lović ne samo »najizrazitiji, naj- plodniji i najžilaviji kritik i idejni reprezentant ‘Starih’«, nego pri- je svega, kako je zapisao Barac, »u cjelokupnome svome javnom radu... vrijedan i pošten čovjek, spreman da se za svoju misao do kraja žrtvuje... I u svome kritičar- skom djelovanju bio je on prvo- me redu pošten čovjek i patriot, zabrinut neće li neke književne pojave njegovu narodu nanijeti zlo.« Nažalost, njegove brige nisu bile bez osnove. Iako nije aktivno prihvatio Mahnićev katolički pokret, bio je ustrajni branitelj vjerskih načela u društvenom životu. Nedvojbeno, kao političar bijaše »idealističan tumač hrvatskih težnja« (M. Šre- pel), a kao književnik »idealista i čisto kršćanski pjesnik« (A. Pe- travić), »pravi uvjereni kršćanski pisac, koji tvrdo vjeruje u Boga i njegovu pravdu. Pa zašto onda da zamjeramo pjesniku, što uvijek pripjeva bolju budućnost svojoj domovini? Pjesnik koji nema žive vjere u božju pravdu, očajava nad udesom domovine… Ali pjesnik koji vjeruje u Boga, kad nema nade u ljude, postavlja je u božju prav- du, koja nagragjuje bijednike i kat- kad čini kraj njihovim patnjama i bolima.« (J. Čedomil) Živeći skromno, umro je kao siromah, ostavši u srcima mnogih primjerom svećeničke požrtvov- nosti za narod. gdje je izgradio tri crkve. Hrvatsku župu u Torontu preuzeo je od don Jure Vrdoljaka 1961. Dopis koji je dr. Kamber dobio od svog rođaka Silvestra iz rodnoga sela, koji bez obzira što, očito, nje- gova pismenost nije bila na zavidnoj razini, piše iznenađujuće zanimljivo i dojmljivo te posebno nastojeći biti precizan, iznimno je vrijedno po- vijesno vrelo jer je pisano »iz prve ruke« i može pomoći povjesničarima u osvjetljavanju zločina nad hrvat- skim narodom u Cetinskoj krajini u Drugome svjetskom ratu. Stoga ga donosimo u cijelosti, onako kako je izvorno napisan: »Bilo je zlo i naopako« »Drag rodijače, Ja sam vala Bogu zdravo što želim i tebi od Boga i srca svoga. Primijo sam tvoje pismo i sve sam razumio što mi pišeš od naši koji su poginili u pokolju 44. god. i doli su prineše- ni u šematorje i ko ji je pobio i sve kako je to bilo. Bilo je zlo i naopako. Bilo je to na 28. ožujka, baš onoga dana žalosnoga koji je osvanuo za nas kambere i za cilu rudu i neće se nigda zaboraviti dokle bude rude i rudanja. Baš je toga dana puvala bura i bio je veliki led da se nije mo- glo izaći vanka iz kuće pa nas je sve zateklo u kući kao zeca na logi i po- klalo i pobilo muško i žensko staro i nejako. Oko podne naišla akcija nimaca i četnika u nimačkoj robi pa zašli redom od litvine kuće gornjim otokom na litunjske kuće pa brdom do crljenski selina sve pobili i zacr- nili. U Bitonjskom su selu sve bili poklali i popalili a mi Kamberi nismo znali ništa dokle god nisu došli bli- zu sela pa je nikoličak muški uteklo i sakrilo se u škrapu više kuća a ostali narod stao u svojoj kući i nije se boja ni kriv ni dužan a najskoli ženskadija starčad i drčajina sidili i grijali se kod vatre. Kad su niki opazili da je vojska blizu sela i kad su vidili da su nimci još su se manje bojali kad je naši ljudi bilo dosta u nimačkoj na radu kao što sam bio i ja pa je raja doista mislila da jim nimci neće ništa zla učiniti. Tako je bila kapuša bućelina žena a staroga Šimuna nevista izvadila iz skrinje papire i pisma što je Petar pisa iz nimačke pa iznila jednom starešini među ogradam pa kad mu je to pokazala a on latija liver pa taf u glavu a srićom njezinom bola jon prošla okraj uva i nije ju pogodila a ona od stra priko glave a on je mislio da je mrtva i otišao je ća. Ona se malo posli digla i danas živi. kad je to raja vidila počela bižat. Ali kud će kad je sve naokolo vojska. A drugi zašli po kućam pa kupe čeljad i vode sve na guvno da će ji slikat. Skupili ji kao ovce priko pedeset pa otvorili vatru iz gevermašina i pušaka te udri jadnu raju koja se zgurila što od leda a još više od stra dok nisu sve pobili. Ko se je još migoljio zašli oviciri liverima u ruci pa taf taf u glavu. Jedni tukli raju a drugi pljačkali po kućama ono što je bilo za nje pa kad su opljačkali, drugo sve zapalili redom. Zaplakalo bi i srce od kamena Takoga jada ne može čovjek ni za- misliti a kamoli ko je to doživio. Jad- na raja plače i jauče, stoji rika goveda za jaslam svezanim i bleka ovaca u toru. Sve to živo izgara u va- tri. Puca cigla na krovovim a pasi zavijaju ko bisni. Nika se goveda otrgla od jasala pa leti na po izgorena ne- zna kud leti. Da je srdce od kamena plakalo bi kad bi to vidilo. Ležu mrtve majke sa nejakim ditetom, ležu star- ci i starice mrtvi jedno priko drugoga kao snopi u deveticam, a krv teče kao potok. Za poljima kuće gore a vjetar baca vatru na mrtve te ji zapa- ljuje robu i perčin na glavi. Oni koji su ranjeni potajili se i nemiču se ne bi li se oteli smrti ali je mali broj tizi. Poginilo je tada iz našeg kamber- skog sela iz 11 vamilija 53 duše a 9 ra- njeno, od ranjeni poslim umrlo tro- je. Po vamilijan je poginilo. Iz naše vamilije poginila je nevista Anđa ž. Matina od 42 g. Iva ćer Matina sa 17 g. i Andrija sin Matin 30 mjeseci. Vamilija Jakića poginila Pera udo- vica p. Joze od 76 g. i antica njezina ćer od 45 g. i Ana njezina nevjesta a žena Jakova 29 g. nikola sin Jakova od 3 g. Iva žena Dujina od 20 g.« nastavlja se Jovan Hranilović - revnitelj književne tradicije Dan koji se »nigda zaboraviti neće« O bjavljujemo pismo koje je Silvestar Kam- ber 11. travnja 1951. poslao iz rodnoga sela Ruda, kod Sinja svome rođaku u Ameriku, svećeniku dr. Dragu- tinu Kamberu, o zločinačkome pohodu njemačkih i četni čkih postrojbi 28. ožujka 1944. kroz sela Cetinske krajine »Otvorili vatru iz gevermašina i pušaka te udri jadnu raju koja se zgurila što od leda a još više od stra dok nisu sve pobili. Ko se je još migoljio zašli oviciri liverima u ruci pa taf taf u glavu. Jedni tukli raju a drugi pljačkali po kućama ono što je bilo za nje pa kad su opljačkali, drugo sve zapalili redom.« »Ležu mrtve majke sa nejakim ditetom, ležu starci i starice mrtvi jedno priko drugoga kao snopi u deveticam, a krv teče kao potok. Za poljima kuće gore a vjetar baca vatru na mrtve te ji zapaljuje robu i perčin na glavi. Oni koji su ranjeni potajili se i nemiču se ne bi li se oteli smrti ali je mali broj tizi.« Grobnica ¦ u koju su pokopani ubijeni hrvatski mještani Ruda u pokolju 28. i 29. III. 1944.