Traganje Za Licnoscu

F E R H A N K O Ĉ A N T R A G A NJ E Z A L I Ĉ N O Š Ć U Skopje 2010

Izdavaĉ- Autor Recenzenti- 1.Cucak Safeta -psiholog 2.Dacić Omer -sociolog Jeziĉke korekcije- Projka Emina Grafiĉka obrada-korice Drpljanin Samir

TRAGANJE ZA LIĈNOŠĆU

Predgovor

U ţivotu svakog ĉovjeka prepliću se momenti ţelje i realnosti, vjere i nade, prošlosti i budućnosti, tradicije i civilizacije, ţivota i smrti, ljubavi i mrţnje. Okruţen ovim dilemama svaki ĉovjek traga za rješenjima koja će dati odgovore na ove dileme i pomoći mu da odabere put i naĉin kako sebe da definiše u prostoru i vremenu svog bivstvovanja. Ispravljen pred svim ovim i mnogim sliĉnim dilemama, a ţeleći da sebi i drugima objasni naĉine kako sve ove dileme rješavaju ljudi sa prostora Bihora, ovo dijelo predstavlja pokušaj prezentiranja mudrosti i oštroumnosti ovih ljudi. Da se razriješi i jedna od gore navedenih dilema potrebno je brdo mudrosti i znjanja, no i genetskog nasleĊa tradicionalnih vrijednosti koje predstavljaju seharu prepunu dragog kamenja, akumuliranih baš na ovim prostorima i u okvirima njihovin porodica. Duboko svjestan da nikada kao danas proces raspadanja tradicionalne porodice i gubljenje njenih vrijednosti nije bio toliko izraţen, moja je ţelja da pokušam restaurirati dio istih i spasiti ih od zaborava, ne bi li ih na taj naĉin pretvorio u trajne vrijednosti sa opšto prihvatljivim ljudskim vjerovanjima. Svjestan da ja ne mogu biti ništa više od onoga što jesam, ali ono što jesam nije sve što mogu biti, znam da neću nikada znati niti što doista jesam, baš kao što nikada neću znati šta sam sve još mogao biti. A šta sam sve bio? To se lako shvati i još lakše gubi, jer nikada nijesmo više i nikada nije više, šta smo jednom bili i šta ćemo biti. Neki smatraju da se sreća sastoji od raznih zadovoljstava, te otuda ţele ţivot ispunjen naslaĊivanjem, ali to je ţivot koji robuje ţivotinjskim nagonima, te ostaju na ryini prosjeĉnosti. Neki prije svega cijene pare kao nešto najvaţnije u ţivotu, ali bogatstvo je samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva i za sebe ne moţe biti neeki krajnji cilj. Najpametniji istiĉu, obrazovanje, ugled i priznanje kao ono što ih ispunjava. No sve ove dileme su ipak pokušaj naslućivanja budućnosti i tumaĉenja prošlosti ne bi li osmislili sadašnjost i saĉuvali sebepostojanje. Šta će ĉovjek voljeti i to šta će nositi u srcu zavisi od mnogo faktora: od uticaja porodice, ulice, javne rijeĉi i knjiga koje je proĉitao. Zato, kao moj prilog svemu tome, ostavljam ova svoja razmišljanja i traganja za liĉnošću, kao seharu, kovĉeg ili mali doprinos u oĉuvanju onoga što se tradicija zove. Ako ţelite da upoznate i volite svoju domovinu, poĊite u tuĊinu, -Ludvig Bern Ako ĉovjek ima sreće, prije nego što umre sakupiće što više moţe svog civilizacijskog nasleĊa i prenijeće ga svojoj djeci. Do poslednjeg daha će biti zahvalan na toj neiscrpnoj baštini, znajući da je ta baština naša duševna hrana i naš vjeĉni ţivot. Ţivot svakog ĉovjeka jeste put prema sebe samom, ali nikada ni jedan ĉovjek nije bio samo on, ali je uvijek teţio da to postane. Neki tome teţe nesvjesno neki jasnije, ko kako umije i zna.

Bio je petak, gorštaci su u grupama i individualno prolazili seoskim putem koji ih je vodio prema Petnjici, jedinom mjestu u okruţenju koje je imalo dţamiju. Trebalo je stići na dţumu a uz put obići i Plandišta na kojima se tradicionalno

odvijala trgovina stoke. Put nije ni malo bio kratak, a ni prikladan jer je trebalo preći sa vrhova Turijaka pa do ravne Petnjice. Tišinu seoske idile remetio je kas konja i tihi razgovor planinaca, koji bi jahajući straniĉno na samar kako bi mogli lakše ĉuti sagovornika te na taj naĉin razmijeniti mišljenja o juĉerašnjem danu, o tome koliko su pokosili i kako su rodile livade ovoga leta, hoće li biti piće dovoljno za narednu zimu. Konji kao da su bili sauĉesnici u razgovoru, birali su zeml jani dio puta gdje su gazili ne bi li što tiše spuštali svoja kopita te stvarali manju buku, a njihovi gazde slobodnije razgovarali meĊu sobom. Konji su najĉešće imali kahvenu boju, a zvali su ih dorati, ima i po neki Ċogat, bijele boje i najreĊe vranac, crne dlake. Repovi im pali do zemlje a griva prekrila sapi, dobro uhranjeni jer je letina za njih bogata i nudi im sve poslastce sa BreţĊa i turijaĉkih krša. Na njima su najĉešće gazde suknjenih odijela, na glavi im se bijele šalovi koji omotavaju bijele ćulafe kao da ih je turijaĉki snijeg pokrio. Mnogima od njih ispod bijelog šala vire crni brkovi kojima bjelina još više prezentuje ćumur boju, pa izgledaju i puno veći i puno crnši nego što inaĉe jesu. Kaţu da su im brkovi ostali kao adet od Turaka, te da se time nekada i ĉojstvo mjeri, a uvijek njihov karakter i vjera da govore istinu. Pa zaboga, sramota je brkove nositi a istinu ne govoriti. Otuda su brci ne samo ukras lica već i odraz ozbiljnosti i uvjerenja da je ĉovjek od rijeĉi.

Put kojim su jezdili prolazio je kroz centralna podruĉja većine sela od Bukovika prema Petnjici. Trebalo je konjima proći dobrih više od sahata, a ako se to radilo peške onda i cijela dva. Tokom cijelog puta putnici su bili izloţeni znatiţeljnim pogledima okolnih mještana, najĉešće ţena koje su u neposrednoj blizini puteva plastile okutnjice ili ako je to bilo blizu jeseni onda u prepunim baštama kupile razliĉite vrste voća. Ovo je bila meĊudnovica. To je period izmeĊu petrovdana i aliĊuna, koji u Bihoru pretstavlja srce ljeta. Po planinama tada tek zapoĉinje kosidba, dok je u Donjem Bihoru već poĉetak ţnjetve. Moţda je za mnoge ovo i najljepši dio godine, kada miris pokošene trave puni sva njedra, a plastiocima, najĉešće su to mlade djevojke i nevjeste, nabujale grudi prosto plamte u šortama kao da ţele uhvatiti što više najlepših mirisa i boja od najrazliĉitijih trava. Bile su najĉešće lahko obuĉene, na glavama su se bijelele šamije koje, što bi bile belše to bi znaĉile veću privlaĉnost pogleda koje su im krišom upućivali mladi kosioci. Široke košulje koje su se zvale šorte sa širokim rukavima na krajevima ruĉno izvezenim, neodoljivo su privlaĉile sunĉeve zrake, a vjetar bi ih palasao i tako hladio tjela oznojenih djevojaka, a one, ne znajući za umor udarale su grabuljama kao da je to nešto najlakše u ţivotu, te na taj naĉin prkosile pogledima kosaĉa i uzvraćale krišom. Svakim pokretom grabulja slale bi neku poruku, koju su samo one razumjele. Donji dio ruha najĉešće su saĉinjavali fistani od beza ili rijetko od kamrika bijele boje, koje bi vjetar uvijao oko struka kao talase na puĉini mora, praveći reljef prekrasnog izgleda i dajući najljepšu formu oblinama mladih djevojaka, izazivajući i dovodeći mlade planince do ushićenja, te tako svima najteţi rad pretvarali u pjesmu bez kraja. Što bi se više umarali, postajala bi sve jaĉa jer niko ne bi ţelio da pokaţe slabost već uporno pokušavajući da dokaţe snagu i moć svoje mladosti i ponosa.

Prolazili su samci ili u grupama glasno razgovarajući, usput su nazivali selam domaćinima koji bi najĉešće plastili u okutnjici ili bi sjedeli isopd jabuke

pred kućom. Nije pravilo ali je takoreći pojava, da u cijelom Bihoru pred kućom najĉešće ima jabuka pod kojom se odmaraju uvijek kada se za to ukaţe prilika. Toga dana upravo su pred kućom sjedeli Avdulah i Halit i odmarali ispod jabuke kaja je bila prepuna plodova. Bila je to jabuka koju su bihorci zvali Ċulajmija, najĉešće rumena, neosjetno kiselasta no soĉna i veoma ukusna. Iako još nije bila potpuno zrela mogla se jesti u svako doba godine pa i uz meĊudnovicu.

-E moj Halite, govorio je stariji Avdulah, Ċulajmija nam je ove godine dobro rodila, imaćemo jabuka, ako bogda cijele zime. Njena krošnja se tako raširila da se je ispod nje moglo komotno guvno napraviti. Najĉešće je pod nju bilo nekoliko pustećija i par jastuĉića na kojima bi se lijepo moglo odmarati pa i ako je bilo vremena malo zaspati. Kaţu stari meštani da se od cijele godine jedino uz meĊudnovicu ne moţe prehladiti, te se spokojno moţe odspavati i nadisati prelijepog mirisa Ċulajmije. Kako su prolazili namjernici putem prema Petnjici tako je svaki ili nazivao selam ili bi se javio sa “merhaba ljudi!” Na to bi Avdulah i Halit odgovorili i srdaĉno ih pozivali da malo odmore, ako su putovali malo duţe i bili umorni, te da se napiju hladne vode koju su vadili iz bunara neposredno iznad kuće, ako bi bili ţedni. U svakom susretu i kontaktu provejavao je beskrajno prisan i prijateljski duh kao da se komšije nijesu gledale takoreći svakog dana, no moral ovih gorštaka bio je pun vrlina i ljudskosti.

Svakog petka se ova priĉa ponavljala, tako da je Avdulah uvijek mogao pretpostaviti ko će se sledeći pojaviti pored njegove kuće ukoliko im se i on nebi pridruţio, što je ranije ĉesto radio, no u zadnje vrijeme navalile godine, reuma sve više pritiska pa je sve teţe podnosio penjanje uz Laţansko brdo i spuštanje niz Mišinje laţe. Bio je Avdulah, inaĉe ĉovjek staroga kova, koji je uz to autentiĉno prakticirao moralne norme Bošnjaka i bio prepun priĉa o svakojakim najrazliĉitijim dogodovštinama sa ovih krajeva. Bio je kao ţiva enciklopedija znanja i tumaĉ vjere i vjerovanja kod ovog stanovništva, pribran i poštovan i od ljudi no i od tadašnje vlasti, pa je bio redovni uĉesnik mirovnih odbora koji su tada prestavljali jednu formu paralelne vlasti na ovin prostorima. Ti takozvani muslihuni, što na arapskom jeziku znaĉi pomiritelj dva brata, su bili veoma efikasan sistem razrešavanja najrazliĉitijih problema i sukoba meĊu komšijama i roĊacima. Muslihuni, pomiritelji, medijatori, su bili ljudi od imena i znanja, a svoju metodu rada najviše su bazirali na obiĉajnom pravu i njihove odluke su takoreći uvijek bile efikasne i primijenjene od svih strana. Za njih je uvijek bilo i previše posla, jer u vremenu zalaska sistema kakav je u to vrijeme bio turski sistem i vlast, na ovim prostorima dešava se erozija morala, nastaje vrijeme pada opštih vrijednosti u društvu što daje mogućnosti da se projave i afirmišu svi kvazi društveni elementi i sve ono što je u normalnim uslovima bilo pritajeno i nije se dalo afirmisati. Naroĉito su se ĉesto poĉele javljati krvne osvete kao jedan od naĉina izravnjavanja meĊusobnih raĉuna zavaĊenih strana. Sjećam se jednog razgovora, priĉa Halit sa Avdulahom, kada se povela priĉa o muslihunima, i ja sam ga upitao: kako uspijevate pomiriti i tako teške sluĉajeve kao što su krvne osvete?

-E, moj sine, ţivot ĉine sitnice, a njihovo rešavanje stvara velike probleme, zato bi ti savjetovao, ako nekad riješiš da se baviš ovim poslom, a ja bih to ţelio jer vidim da si dosta mudar, savjetovao bih ti tri stvari:-Ne svrstavaj se nikada ni

na jednu stranu u sporovima,-Ne govori mnogo, ni ĉesto,-Pazi da ti rijeĉ ne bace za vrata. Toga momenta nijesam do kraja razumijo znaĉenje svih ovih rijeĉi, ali, iz dana u dan, a naroĉito kada sam i sam poĉeo uĉestvovati u mirovnim misijama, ove rijeĉi su mi toliko pomogle i pomaţu mi da sam se duboko ubijedio u njihovu praktiĉnu ispravnost. Svuda na prostorima Bihora sretali su se sluĉajevi ove vrste te je njihovom rešavanju najveći doprinos upravo bio ovih mirovnih odbora koje su formalno izabirali sami stanovnici upravo cijeneći individualne karakteristike, te sposobnosti ljudi nazavisno iz kojeg plemena ili kraja dolazili. Njihova rijeĉ i odluke koje su donosili imali su veće poštovanje od odluka tadašnjih vlasti, ĉiji je autoritet sve više slabio i uglavnom se zasnivao na represijama koje nijesu imale velikog efekta. Mirovna vijeća nemaju autoritet sile, već se baziraju na autoritetu morala, a za ove ljude sa prostora Crne Gore rijeĉ je teţa od zemlje, obraz i poštenje najveća svetinja ovog dunjaluka, što je uvijek i davalo mogućnost muslihunima da uspiju u svojim misijama. U ovim sporovima je vladalo nepisano pravilo, ako ima volje ima i naĉina da se spor riješi. U njima ne treba da ima pobjednika, svi su to jer ĉesto, pobjednik na papiru gubitnik je u praksi,pa zato mirovnici moraju imati iskonskog iskustva, na najjednostavniji naĉin da naĊu srednji put u rješenju sporova. Veoma su efikasno razrešavali pokraj krvnih osveta, ubistava i najrazliĉitije oblike kraĊa, koje su isto tako u ovim vremenima poĉele da se mnoţe, što je posebno bilo vidljivo u odnosima izmeĊu muslimanskog i hrišćanskog stanovništva koji su kao komšije veoma dobro saraĊivali dugim periodom. Ali, kada zapoĉne erozija morala i napuštanje opšte priznatih vrijednosti ĉojstva, uspostavlja se ravnoteţa negativne vladavine, na prijesto dolaze upravo suprotne vrijednosti i anti moral. Nastupa jedna forma nihilizma i antipropagande ljudskosti, a sve što je dotada bilo sveto, poĉinje se gaziti i prerastati u svoju suprotnost. U takvim uslovima, sve je više posla bilo upravo za mirovna vijeća koja su još i te kako imala svoju funkciju i mogućnost djelovanja jer je moral, naroĉito meĊu starijima oduvijek bio nešto što se nije smjelo pogaziti, te i data rijeĉ, naroĉito pred ljudima ovoga kova oduvijek je bila znaĉajnija nego li kakva i da je odluka sudskih ili policiskih organa. Primjera ovkavih i sliĉnih odluka bilo je po svim selima Bihora.

Poznat je primjer u selu Godoĉelje, kada je jedan mještanin izvršio ubistvo i mirovnici su odredili naknadu za krv koju je okrivljeni morao u zadatom vremenu da plati. Pošto je bio relativno siromašnog stanja i nije bio u mogućnosti da isplati, a na udaru je bio obraz cijeloga bratstva, oni su se organizovali i svi od reda sakupljali priloge koji i nijesu bili barem za te uslove mali. Ĉesto su domaćinstva i zadnju kravu ispred svoje djece bili prinuĊeni da daju samo da bi se spasio obraz, a bogami i ljudska glava. U ovim akcijama osnovno je bilo da krivac treba biti dovoljno velik da prizna svoje pogreške, dovoljno pametan da od grešaka nauĉi, te od istih ostvari korist u formi znanja, a u isto vrijeme da bude jak da sve pogreške ispravi. Ako sve ovo nije bio u stanju onda bi sledovala najjaĉa forma kazne, a to je bojkot cijelog sela i stanje celosne izolacije krivca i njegove porodice.

MeĊusobno povjerenje i poštovanje ljudi bili su na visokom nivou i za današnje poimanje morala prosto nevjerovatni. Priĉa se tako da je jedan roĊak po imenu Kujo, bez da upita svog roĊaka koji nije bio tu, uzeo iz njegove štale

junicu i priloţio je akciji i tek kada se roĊak Jusuf vratio sa putovanja kazao mu šta je uradio, na šta je Jusuf odgovorio: -Što me Kujo pitaš, ako si ti tako procijenio i svi plemenici, ti znaš da ti ja nebih nikad prigovorio kad bi se radilo i o ĉlanu porodice, a ne o hajvanu. Bogu šućur, kada je bog dao i našla se da bi se spasio obraz i ljudska glava.

-E, hvala ti brate Jusufe, da nijesam bio siguran u tebe nebih to ni uradio, ali ipak red je da ti kaţem.

Sve nam ovo ukazuje kave su odgovornosti imali ĉlanovi mirovnog vijeća, te upravo zbog toga su ti ljudi morali biti izabrani. Naći se meĊu takvim ljudima bila je velika ĉast, no i odgovornost kojoj svako nije mogao odgovoriti. To su ljudi koji maltene nijesu smjeli praviti pogreške, a najbolji naĉin da se pravda nauĉi bilo je njihovo iskustvo, no da bi se steklo iskustvo neminovno je bilo da se prave greške iz kojih se uĉilo. U tu grupu ljudi upravo je bio Avdulah koji je svojim izgledom, stavom i prije svega svojom rijeĉju odavao puno povjerenje i autoritet. Zato je svakom namjerniku koji je prolazio pored njegove kuće bila i ĉast i radost sjesti sa njim, malo popriĉati i razmijeniti mišlenje jer se od njega uvijek moglo dosta nauĉiti.

Imao je Avdulah i u svojem plemenu takvih trzavica koje su predstavljale veliki problem i opasnost za bratstvo kojem je i sam pripadao. Davno je to bilo, seća se Avdulah, kada je jedan njegov roĊak zbog nerasĉišćenih raĉuna oko meĊe ubio svog komšiju. Ljudi su to brzo smirili i mislilo se za uvijek riješili kao problem, jer je krv dobro plaćena, upravo onoliko koliko su tadašnji ljudi, a bilo ih je od Bijelog polja do Roţaja procijenili i donijeli odluku. Dugo vremena je prošlo, stanje se normalizovalo i komšije su ţivjeli baš onako kako je trebalo i biti, u komšiskim odnosima. Ali ne leţi vraţe. Došlo je vrijeme kad se cijelo društvo poĉelo raspadati, kada su na površinu poĉele djelovati kvazi društvene vrijednosti i na scenu stupati neke nove vrijednosti, koje su u normalnim uslovima bile obeleţje najniţeg sloja ljudi i predmet stalne osude i kritike ne samo mirovnog, već i svakog zdravog i ispravnog ljudskog mišljenja.

Svakog petka, koji je za sve muslimane ovog kraja bio dan od posebnog znaĉaja, još u prethodnom danu u ĉetvrtak uveĉe ili ono što bi domaćice rekle “uoĉi petka”, spremala se posebna veĉera koju bi i najsiromašniji obeleţavali ako ni sa ĉim drugim a ono bar time što bi domaćica skuhala varivo. Najĉešće je to bio pasulj u loncu još ako je bilo i parĉe mesa, onda bi to bilo pravo, ali ipak trebalo je to obeleţiti jer je petak “turski svetac” i dan koji ima posebnu boju. Toga dana se išlo na dţumu u Petnjicu, a bio je i pijaĉni dan na Plandištima. Te noći domaćice nebi ništa radile u ruke, nebi se ĉak ni igle za pletenje uzimale. Adet je to od davnina i prenosi se kao tradicija sve do današnjih dana. Uoĉi petka bi se samo svadbe i druga veselja mogla i trebala praviti, a u sami petak bi dvorela nevjesta. To je dan koji je mirio zavaĊene, a zbliţavao i stvarao nove prijatelje, dan koji se finalizirao dţumom, gdje bi se sretali prijatelji iz udaljenih mjesta, spremali se selami i razmenjivale sve novosti što bi se desile u toku prethodne nedjelje.

I toga petka, dok je Avdulah još onako leškario ispod jabuke, malo dremuckao jer su već putem prestali prolaziti namjernici, vrijeme za dţumu se bliţilo i oni koji su trebali stići do Petnjice su već prošli i bilo bi im kasno više se

nebi moglo stići, te je neometan ni od koga mirno dremuckao na toplom vremenu pod prelijepim mirisom Ċulajmije i pokošene livade, koja je svojim koloritom i opojnim mirisom punila Avdulahove grudi, a time se njegova poodmakla snaga akumulirala novom energijom.

Dţuma je poodavno prošla i ljudi su iz dţamije produţili prema Plandištima da svrate na stoĉni pijac. U jeku je prodaja jagnjadi. Dolazili bi trgovci iz Podgorice da ih otkupljuju, pa se svako interesovao kako ide cijena i ima li se raĉuna prodavati ih, ako ih još neko ima, ili ih je bolje saĉuvati, jer je sada za ispašu bilo lako pa ih prodavati uoĉi zime.

Sunce se poĉelo polako spustati prema Huĉaljki što je znaĉilo da letnji dan navodi akšamu, kada se jedan ĉovjek primicao Avdulahu, prilazeći tihim korakom, onako stmuren kao da je nosio neki teţak tovar na grbaĉu, iako je išao sasvim prazan. Vidjelo se da mu je teško u duši te da ima nešto vaţno da saopšti Avdulahu.

-Selam Alejkum!- uzviknuo je kad se sasvim pribliţio. Avdulah, koji tek što se bio rashavizao i neposredno prije toga ugledao gosta koji mu se pribliţavao primi selam i odvrati mu:

- Alejkemo-selam i bujrum sjedni ovdje ili hoćeš da uĊemo u sobu? Sada je već prepoznao svoga komšiju Kadriju, sa kojim su bili u prijeteljskim odnosima, a i ĉovjek kojeg je Avdulah iskreno cijenio i volio. Zato odmah pozva svoju hanumu i poruĉi dvije kahve za sebe i za svog musafira.

-Eh moj prijatelju, dobro je što te zatekoh ovdje i samog, da na miru porazgovaramo, a do kahve mi baš nije stalo.

-Hajrala, šta je bilo? Kao da je Avdulah naslutio da se desio neki belaj i da ima vaţne novosti koje mu Kadrija hoće kazati. U njemu se istog trenutka poĉelo prevrtali po crijevima, kao da mu je mina eksplodirala u ţelucu, jer je znao da mu Kadrija nebi ovo rekao za obiĉnu stvar, već se nešto vaţno i jako loše desilo. U momentu je njegovom glavom proletjelo bezbroj misli, muĉio se, traţio odgovor na enigmu koju mu je komšija servirao jednom svojom misli. Muĉilo ga je jedino to da li se desilo nešto Kadriji ili samome Avdulahu.

Poĉeo je grozniĉavo da razmišlja gdje se trenutno nalazi njegova familija, da li su svi tamo gdje bi trebalo da budu, da se nije nešto desilo njegovim najbliţim. Znao je da je Halit tu u okutnjici i da plasti juĉer pokošenu livadu i odjednom, kao da se trenutno razbudio iz dubokog sna, kao da ga je zemlja zatresla, njegovom glavom protutnjela je misao. Njegov najstariji unuk Sabro je još rano otišao u Bukovik da gotovi drva i da dogna jedan tovar, jer je sutra subota, a to je dan kada se ide za Berane i potjera se po tovar drva da se proda ne bi li se uzele neke osnovne namirnice. Da, samo on moţe biti, jer je već trebao stići iz drva. Nije više uopšte ĉekao da Kadrija ispriĉa već ga pogleda ledenim pogledom i zavika:

-Šta se desilo Sabru? Kadrija je za momenat zanijemio, nije mu bilo jasno kako je mogao

naslutiti da se baš Sabru nešto desilo, bio je preseĉen pitanjem i za momenat je zanijemio ne znajući kako da produţi dalje.

-Eh moj dobri prijatelju, moj brate Avdulahu, kako da ti kaţem kad si ti već pogodio,- kao da je osjećao najveću krivnju, Kadrija izusti sudbonosne rijeĉi:- Sabro je poginuo!

Kao da je ošinut munjom, Avdulah samo izusti Alah-Alah i glava mu pade na prsa, kao da mu vrat negdje isĉeznu i nestade ga. Baš u tom momentu se pojavi njegova hanuma na vrata sa dvije kahve i kad ugleda Avdulaha srce joj se steţe, noge joj se presekoše, a tablja na kojoj su stajali fildţani i dţezva sa kahvom, poĉe se tresti kao da je uzdrma struja. U par koraka koliko joj je bilo preostalo nekako se dotetura do njih i stropošta se tek uz Avdulaha gledajući izgubljenim pogledom prema Kadriji. Jedino što je još uspjela reći bilo je: -Brate Kadrija, šta je to bilo,šta mi se to desi sa Avdulahom?

-Moja prijeteljice, morate imati kuveta i gairet, a nemogu ti ništa kriti, Sabrija je poginuo!

Kako je sedela, Mejrema se samo skljuka pored Avdulaha, nije uspjela ni da zakuka, pala je u nesvijest. Ustade Kadrija i vide iznad Avdulaha da stoji flaša sa vodom potrĉa, uze je i poprska vodom Mejru, a onda se okrenu Avdulahu i zavika mu:

-Avdulahu, gairet, moraš imati snage da svoju familiju okuraţiš onako kako si mene pomogao i mnogim drugima kada im se desila nesreća, sada moraš pomoći sebi, moraš prihvatiti sudbinu jer se boţja vrši i mi tu nemoţemo ništa.

-E moj Kadrija, da je od Boga ja bih zapjevao, ali što ga dušman ubi te mi stavi u krv i drugu djecu, to je ono što me boli i što nikada i nikako ne mogu preboljeti. A de, sad mi reci, kako se to desilo i gdje se desilo? -usput je pogledao prema ţeni koja se poĉela polako osvešćivati i njojzi reĉe. Nemoj Mejro da divljaš, mi smo najstariji i moramo Halita i djecu mu sprijeĉiti da oni prave dramu koja je već napravljena, moramo naći kuvet da im pomognemo, a ne mi sami da divljamo, nego daj nam te kahve da se ne ohlade, a ti nam prijatelju polako ispriĉaj sve što znaš i umiješ. Rekao je to mirnim glasom u kojem kao da je odjednom zavladala smirenost i ja to istog momenta nijesam mogao shvatiti. Tek kasnije sam razumijo da je to bila osobina ljudi koji su pravi vjernici i ĉija je vjera u sudbinu i boţja odreĊanja, toliko jaka da se sve prihvata sa asketskom snagom u kojoj je osnovna misao “Bog dao Bog uzeo”, nešto koje se ne samo izgovara već se u to iskonski vjeruje.

Teško mi je to sa ove distance razumjeti, jer mnogi današnji vjernici koji svojom formom pokušavaju ubijediti i sebe i druge da su veliki vjernici, postupaju sasvim drugaĉije u sliĉnim situacijama. Zato je i danas aktuelna deviza “Slušaj ih šta priĉaju no ne gledaj ih šta rade”. Mekim tonom punim ljubavi, mudrosti i nade, Abdulah i mnogi tada kao on, znali su da u svakom momentu upotrijebe pravu rijeĉ i za svakog naĊu nadu, vjeru u budućnost, no isto tako to su radili i za sebe i za svoje najdraţe, iako je za djedu upravo najteţe naći utjehu kada je unuĉe u pitanju. Avdulah je od svih unuka, imao ih je trojicu, najviše upravo volio Sabra, koji je bio pun duha, vjere, no i veoma vrijedan i radan i nikada mu se nije trebalo dva puta reći. Bio mu je uz to i najstariji unuk što je dodatno vezalo njihove ljubavi, no ipak smogao je snage mudri Avdulah da zamoli svoga prijatelja, da

mu mirnim i nada sve staloţenim tonom kaţe istinu, pa koliko i da je teška i bolna, što ona u istinu i jeste i ne moţe biti teţa.

Stanje ţalosti za mrtvima u suštini predstavlja ţalenje sebe, jer više nećemo biti u stanju da budemo u blizini voljene osobe, sa kojom nam je uvijek bilo prijatno. Svi su ljudi stvoreni da svijet ne samo razumiju već i da ga doţivljavaju, to i ţalost nije za osudu. Te otuda su najpotrebniji prijatelji u ţalosti koji će razumjeti stanje oţalošćenih i iskreno ţalost podijeliti sa njima.

Suznih oĉiju, suvih usana, kao da mu je ponestalo daha, poĉeo je Kadrija priĉu koju nikada nije poţeleo izreći i koja mu je vjerovatno bila najteţa u ţivotu.

-Bio sam u BreţĊa da pogledam dokle su livade i kada bi se trebalo poĉeti sa košenjem, jer smo ovde po selu gotovo da pokosimo, pa rekoh da ne sedimo dţabe, već ako ima što od trave da ako bog da što prije poĉnemo sa kosidbom po planini. Dugo sam tamo šetao po cijelim BreţĊima, sretoh se i sa nekim starim prijateljima, te ostadosmo malo duţe razgovarajući o svemu i svaĉemu dok je vrućina malo prehladila. Polako, poĉeh se bauljati nazad da bih se vratio prije mraka, te udarih niz Bukovik i preko Ploĉa niz Šišni potok, rekoh da se spustim na Paloĉak. Kad sam se spuštao prema potoku, odjednom ĉuh neki ţagor i ljudski razgovor, pa se zaĉudih otkud, jer se u ovo doba reĊe tu viĊaju ljudi. Primakoh se bliţe kad ĉuh jasne glasove dva ĉovjeka kako nešto u tom momentu za mene nerazgovijetno govore, samo razumjeh kad jedan od njih zavika:- E vala, osvijetismo baba! Malo se pritajih u momentu, nebi li što jasnije ĉuo, ali za belaja noga mi se pokliznu, napravi se buka i oni me primijete. Kao da sam im metak opalio pobjegoše na stranu agovsku, ne uspijeh da ih prepoznam. Ja polako produţim niz potok prema njihovim tragovima, kad neposredno pored reĉice ugledah konja. Primaknem se bliţe i bogme poznadoh ga da je tvoj, zavezan za jednu vrbu, popušćen mu povodnik, imaše da pase i delovaše smireno. Ja mu se javih: -Doro, Doro -i on ne mrdnu. ProĊoh pored njega, vidim drva taze sjeĉena, neka okresana neka samo osjeĉena i rasturena po proplanku, imaše dobar tovar da se natovari. Primjećuje se izgaţeno lišće. Ja viknuh -Sabro! Sabrija!, dva puta niko mi se ne javlja, pravo da ti reĉem nešto mi ţmarci proĊoše tijelom i sjetih se šta reĉe jedan od one dvojice što ih sretoh jednu stotinak metara visoĉije. Pogledam lijevo i desno, neki me hmurovi poĉeše hvatati po tijelu, nikako da se smirim, kad odjednom moj brate Avdulahu... Tu stade, kao da je na izmaku snage. Avdulah mu nasu ĉašu vode i pruţi je prema Kadriji. Uze halapljivo vodu, ispi je, kao da je u nju bila otrov i kao da je ţelio da se sve ovo završi, jer mu je priĉa veoma teško padala, ali nije bilo drugog ĉareta već da je završi do kraja. Vrati praznu ĉašu i produţi priĉu kao da osuĊuje sebe što je mora kazivati kad je tako teška i zla.

- I tako moj brate, krenem još samo tri koraka ispred jedne debele johe, tek pored rijeke, na par metara primijetim tragove krvi i poznaju se opanci kako su se fujali po mekoti. PriĊem bliţe kad ugledah vrhove opanaka, vidim ljudsko tijelo prekriveno lišćem tek toliko da se iz daleka ne primijeti, kao da je dušmane neko prekinuo u poslu pa nijesu imali vremena da ga cijelog zakopaju, ili moţda namjerno to nijesu ţeljeli već da ga malo kamufliraju dok se ne udalje. Primaknem se bliţe i poĉnem onako izbezumljen, a bogme i uplašen, da

otkrivam tijelo i odjednom mi se sve stavni pred oĉi, zavrte mi se u glavi i u momentu sam pao bez svijesti. Ni sam neznam koliko je to trajalo, vjerovatno par minuta ali meni se uĉinilo kao da sam vjeĉnost tu prespavao.

Kad se ponovo osvijestih, imao sam šta i vidjeti moj prikane, znam te da si hrabar ĉovjek koji si svega u ţivotu i vidio i doţivjeo, ali ovo što sam ja video, vjerujem da nijesmo ni mogli sanjati i da smo ga sanjali u snu bi pomahnitali. Ali eto, što god ĉovjek doţivi sve je crnji i jaĉi i sve mora podnijeti. Kad sam ga cijelog otkrio poznah tvoga Sabra, zaklan kao jagnje kad se kolje, glava mu pribijena uz vrat drţi se na koţu, to sam moj Avdulahu ĉuo a nijesam video, da su tako ĉetnici radili. Oĉi mu otvorene, usta razvuĉena kao da se smije. PriĊoh, zatvorih mu oĉi, izuĉih Fatihu i izvadih mendilj iz dţepa te mu podvezah glavu. Suze više nijesam ni branio, potekoše ţešće od potoka koji je ţuborio tik pored mene. Uţurbano poĉeh da razmišljam ko je to mogao uraditi i sad mi još teţe doĊe što se okliznuh, te ne uspjeh da se pribliţim onoj dvojici da ih prepoznam, jer po svemu sudeći oni su nešto baš o ovome govorili, a moţda su i oni sve ovo uradili.

Tuga ili strah ili istovremeno oboje, u meni se nešto strašno dešavalo i nijesam znao šta da radim. Odjednom se pametnijeg ništa nijesam mogao sjetiti, riješih da preĊem sa druge strane rijeke, te sa proplanka pogledam uz Osoje nebi li nekoga mogao vidjeti ko bi mi mogao pomoći. Ĉim sam se popeo na proplanak, ugledah grupu plastioca ispred Malićove kuće te riješih da ga zovnem. Dva puta sam viknuo onoliko koliko sam u tom trenutku i mogao vikati, jer su mi se noge presekle, grlo osušilo, a duša stegla i kao da me ne pušta da jasno izgovorim rijeĉi, teke posle drugog poziva neko mi se iz grupe plastioca javio, vjeruj da ga nijesam prepoznao, znam samo da je bio muški glas, teke zavika –Oja!

-A jeli Malić tu?! –zavikah. -Jeste, jeste! -U nu, recite mu neka doĊe još sa jednim od sinova da mi nešto pomogne,

ali odmah. -Evo dobro, sad ćemo,- reĉe mi glas, kojeg nijesam ni poznao. Nije prošlo ni nekoliko dekika, kad ĉujem kako se suho lišće niz gaj šuška

i za tili ĉas ugledah Malića sa sinom kako idu prema meni. Ja sam namjerno stao par metara dalje od Sabrije, da im prvo ja kaţem šta sam našao.

-Hajrala Kadrija, šta je to bilo što me tako hitno traţiš?- zavika Malić. -Eh moj Malićaga, muka i nesreća i moja i tvoja, evo nam ga Sabro tu

mrtav leţi, naĊoh ga sad, prije jedan ĉejrek, pa mi ti prvi pade napamet. Dvojica bolje misle i više znaju od jednoga, te od muke te pozvah da vidimo šta ćemo raditi!

Još ja nijesam ni do kraja sve ispriĉao, a sin mu se već zatrĉa prema johi i zakuka. Malić se i on okrenu prema njemu i zavika:- Kuku meni danas do vijeka! Ko mi te ubi rano ne prebolna? Ĉija li te ruka unesreći, srećo moja.

Uhvatim ga pod ruku, jer je već poĉeo da se tetura. -Gairet Maliću, ja sam te pozvao da mi kao stariji i iskusniji savet dadneš, kako ćemo kazati Avdulahu i Halitu, a ti moraš snaći snage i kuveta da i njima pomognemo, jer sa plaĉom niti ćemo njima pomoći niti Sabra moţemo vratiti.

Sjede starina pored mladine koji nekako onako ispruţen djelovaše još i veći, stropošta se pored njegove glave, koju sam ja kamuflirao i on u prvo vrijeme i ne primijeti kako je ubijen već zavika: --Oh mladino, dunjaluĉe naš, ko li mi te ubi, ĉija li te puška ustrijelila, kako da ti ja dušmane ne ĉujem, kako da ne doĊem da ti jadan pomognem i da te od dušmana spasim. U tome mu sin zavika:- Nije babo njega puška ustrijelila, već su ga dušmani zaklali, dabogda njih Alah zaklao ovako i sreće nikad u ţivotu nemali!

Tek tada starina primijeti gdje je i kako ubijen, glava mu klonu na prsima i on se kliznu prema njegovim nogama. Pritrĉah, te ga uhvatih da se ne oklizne prema rijeci i zavikah mu:- Nemoj Maliću slabica da bideš, Alahova se volja ispunjava i mi tu ništa ne moţemo, a Alah će svakome dati šta je zasluţio pa i ovim kojotima koji ništa ljudskog u duši nemaju, kad su ga ovako mogli upropastiti ni kriva ni duţna. PriĊoh na rijeku, uzeh malo vode, te ga okvasih, on me pogleda i uspije da mi kaţe: -Hvala prijatelju Kadrija, bog ti sevapom vratio!Tada ja zavikah:- Šta ćemo sada, hoćemo li ga direktno nositi ili ti da poĊeš prvo da kaţeš Avdulahu, a mi ćemo ga ovdje malo pospremiti, napraviti malo nosila pa da ga nosimo kući.

-Eh, moj brate, ja ti kuveta, a ni znanja, sada nemam da Avdulahu kaţem, već ćeš ti to uraditi, a ja ću ga sa detetom spremiti i moţda ćemo polako i krenuti prije nego što vi stignete, da bi ga prije mraka iznijeli iz ove mrtvice, jer se po noći ništa neće vidjeti. Vidjeh da ubjeĊivanje više neće pomoći, prihvatih ni malo lak zadatak, samo mu zavikah:- Dobro, teško mi je ali moram to uraditi no te molim, ti nemoj da divljaš no da mi pomogneš, da cijeloj porodici gairet i kuvet damo, jer ovakvu mladinu ispratiti niti je lako, niti se svako moţe kontrolisati, ali što se moţe, to nam je emer od Allaha i samo se u njegovu milost uzdamo i nadamo se da je on ovo ţelio, da će nam akobogda, nadoknadit i dobrom vratit.

To sam izustio okrenio se i krenuo ovamo. Svuda sam se putem preznojavao i razmišljao kako da ti kaţem, kako da ti predam ovaj haber, kojeg ni najgorem neprijatelju nebih mogao poţeleti, a ne tebi, dragi moj prijatelju Avdulahu. Jedina mi je utjeha, ako se tako moţe reći, bila u tome što sam znao kakvog ĉovjeka imam preda mnom, da će smoći snage da povjeruje u boţju volju i da neće dozvoliti da ga emocije savladaju, jer ĉovjek tako širokog srca sa toliko vjere i ljubavi, nemoţe dozvoliti da pogazi svoje ubjeĊenje i ono što je uvijek govorio.

Muslimanu nije dţais da mnogo jadikuje. 0smatraju vjernici, jer se boţje ostvaruju po njegovom, a ne po našem redu. Mi nikada ne znamo zašto Allah uzima ĉesto one koji su nama najdraţi, a ostavlja da ţive pojedinci za kojima nebi ni najdraţi njegovi zakukali a ne kamoli komšije. Bogu šućur ostala su ti još dva unuka, dva sokola, ostao ti je Halit sa kojim se okolina diĉi, a ne ti kao roditelj. Moraš mi pomoći da zajedno smirimo familiju da ne dozvolimo mnogo da se plaĉe. Stari bi rekli “Plaĉ na plaĉ ide”, nije dţais mnogo plakati. Niko ne moţe reći da mu ga nije ţao, kad se meni ovako cijepa srce, sasvim mi je jasno kako je vama, ali avaj, vratit ga ne moţemo, treba se samoorganizirati, saviti familiju koliko je to moguće. Sabro je preselio na ahiret, da mu da bog dţenet, a vama svima sabur, zdravlje i pamet da vam ostane onakva kakva je i dosada bila i s kojom smo se svi mi diĉili, jer ste je uvijek sa nama dijelili i nas u najteţim

trnutcima savjetom vraćali u ţivot. Eto, doĊe vrijeme sada sami sebe da pomognete i ja sam siguran da ćeš ti to moj prikane biti kadar uraditi.

Smrknuta lica saslušao je Avdulah mudre rijeĉi svoga prijatelja kao da je cijelo vrijeme bio odsutan ali vidi se da mu se svaka rijeĉ duboko usadila u glavu. Odjednom Avdulah kao da se trţe iz podsvjesti, okrene se prema Kadriji pa kao više za sebe reĉe:

-Puno sam u ţivotu preţivio i ovkavih sluĉajeva i ĉesto su se ljudi u ovakvim sitacijama pitali:-”Zašto li nas Allah kaţnjava kad je On milosrĊe?” Ĉesto sam bio u situaciji da na ovakva pitanja odgovaram kontra pitanjem: -A zar vi najviše od svega na svijetu ne volite svoju djecu? Najĉešći odgovor bi bio:- Pa naravno da ih volimo. -E pa zašto ih onda ne rijetko tako surovo kaţnjavate, pa ĉak i tuĉete?

-Da, istina je da ih kaţnjavamo, najĉešće i to veoma surovim mjerama, ali to je u njihovom interesu da bi ih ispravno i na pravi put vaspitali i da se od njih nikada nebi zasramili u ţivotu.

-E dragi moji šta onda da kaţemo za Velikog Rabba (Allaha), budući da je i sama rijeĉ Raab uzeta od rijeĉi terbijjetun, što znaĉi vaspitanje. Istina je da je Allah i Njegova moć iznad svih nasilnika i da je aspsolutno moćan, moćniji od svih tirana, ponosniji od svih ponosnih. On je pravedni arbitar koji svakog ĉovjeka stavlja u njegov zasluţeni poloţaj i stepen. Kazna (patnja), skida rĊu i koroziju s duše te daje sjaj njenom metalu, patnja gledana iz ovog ugla i ovim oĉima jeste obavezni porez, danak koji se plaća za prelazak u viši stepen. Prijelaz iz stepena u stepen biće samo na bazi rada, djela naših, iskustva i stradanja. Otuda se moţe zakljuĉiti da će i na onom svijetu, na najniţem stepenu biti onaj ĉije je srĉano slepilo na ovom svijetu bilo najveće, a njegov rad najsiromašniji dobrim djelima. Eh moj Kadrija, tu je malo zastao, kao da je hteo da se odmori ili da sakupi snage, ali ipak nije bilo to, on je grozniĉavo razmišljao i odjednom otvori dušu:

-Da li sam bio nepravedan pred tim ljudima kad sam im sve ovo savjetovao, da li moţda nijesam i previše od njih traţio. Pa zaboga mi smo ipak i prije svega ljudi, te otuda i sve što radimo ĉesto puta i van Allahove ţelje, ne treba nam se to uzeti za zlo. Naša tuga, naš bijes prema dušmanu, ipak je sve to ljudski odgovor na ovozemaljske patnje i tegobe, pa nam i dragi Allah treba oprostiti što po kadkad i koju suzu pustimo i dušmanu sliĉnu nesreću poţelimo kakvu je i on nama priredio!

To izusti i jedna suza skodrlja se niz njegove obraze istog momenta kada i sa Ċulajmije pade jedna jabuka i odkotrlja se prema ogradi pored puta, nebi li se tamo smirila i našla sebi sigurno skrovište. PriĊoh mu bliţe, zagrlih ga rijeĉima:

-Ajde starino, junaĉe mudri, isplaĉi se dok smo sami, ipak ti je on bio unuk kojeg si neizmjerno volio i u kojem si gledao liĉnog naslednika, isplaĉi se dok nije stigao Halit i ostala porodica da bi njima mogao kuraţ dati i kazati ono što si ĉesto drugima govorio. Mudri Bog najbolje zna kada i u kojoj prilici će poslati kušnju svakom ĉovjeku. Koliko će ona trajati, kakav će biti njen oblik i naĉin, mi ljudi to ne znamo. Vjernik osjeća bol tijela i duše, on osjeća tegobe kušnje, ali istovremeno on treba znati da u svakoj boţjoj odluci postoji viši smisao, koji mi

ljudi sa naših ljudskih pozicija ne moţemo potpuno da shvatimo. Zbog toga za svakog vjernika ono što dolazi od Alaha mora se primiti kao najlepši dar, pa i smrt kada dolazi vjernik je treba tako prihvatiti. Jaĉina kušnje ispraćena vjernikovom srcu raste sa snagom njegovog imana i sa njegovim poloţajem u duhovnom svijetu vjere. Što je jaĉi iman, sve je veći duhovni stepen, time je veća kušnja. U ovoj našoj tragediji Allah nam je ispratio najveći stepen kušnje, no mi je moramo prihvatiti puni kuveta i imana i u ovom trenutku više ţaliti one koji su ovo uradili, jer je njihova zloba nemerljiva i njihov iman daleko od onoga što bi ĉovjek i vjernik trebao biti. Moraš biti siguran da je to jedini ispravan i praviĉan Allahov put i nijednog momenta se nemoj kolebati u njegovu ispravnost nego sa još jaĉim ubeĊenjem djeluj na tvoje najbliţe, sa punim uvjerenjem da je sva patnja od Allaha samo naše iskušenje koje moramo prihvatiti i zahvaliti se Allahu, moleći ga da nam uzvrati dţenetom i za Sabra i za sve nas jer smo samo njemu vjerovali i u njegovu milost se nadali. Smrt, kojoj svi idemo i kojoj smo svakog dana sve bliţi, treba prihvatiti kao dio ţivota. Misao o smrti treba da ţivi sa nama, ali ne da nas demorališe, da nas vodi u oĉajanje.

Sva razmišljanja o smrti neminovno nameću pitanje o smislu ţivota i o svemu onome što se uĉinilo u ţivotu. Kako smo ţivjeli? U šta smo potrošili dane i noći koje smo ostavili iza sebe? Dali ikakav vrijedan trag ostaje iza nas ili samo pusta praznina besmisla? Dali su naši putevi bili putevi dobra ili zla? U ovim trenucima istine, postaje jasna besmislenost svih zala, zloba, silništva, gorĉina, podlosti, koje neki ljudi upravo kova ovih dušmana što su ovo Sabru uradili, ĉine u svom nezajaţljivom egoizmu, uskogrudnosti i ĉudnoj zlobi koje hrani šejtanska pokvarenost. Ovdje se zlo prestavlja u svom pravom i istinitom svijetlu kao nešto odvratno i neshvatljivo. Kada smrtni vjetar prohuji pokraj ĉovjeka ili ga dotakne, drama umiranja i sva razmišljanja dobivaju ogromne dimenzije po svojoj duhovnosti i ozbiljnosti. Ĉin umiranja za onog koji umire i za one koji su posmatraĉi bliţe prisutne smrti je ĉudesan dogaĊaj u kojem na misteriozan naĉin jedan ţivot odlazi u vjeĉnost i od nekada ţivog ĉovjeka, ostaje samo hladno, blijedo tijelo prekriveno velom smrti. Saţivljavajući se sa smrću i udišući njen miris, jedno pitanje kod svih prisutnih dominira: Kako se moţe ĉiniti zlo i ţivjeti po zlu kada je melek smrti istinski vjesnik stvoritelja pozvao dobro a osudio zlo. To je pitanje na koje ćemo svi morati odgovoriti dijelima svojim kada budemo stali pred Allaha i ovakvi zlotvori kao što je ovaj koji je ovo uradio, neće moći naći opravdanost za ovaj i sliĉne postupke te ih zato treba ţaliti.

Tog momenta negdje od Paloĉka zaĉu se ţagor pomiješan sa kuknjavom. Bio je to znak da se povorka sa Sabrom pribliţavala. Kada su se pojavili pored groblja vidjela se veća grupa ljudi koji su na nosilima nosili ĉovjeka. Znaĉi broj se uvećao što je ukazivalo da je Malić pozvao sve svoje najbliţe, a uz put su im se poĉeli pridruţivati i komšije. Stvorila se kolona od desetak ljudi koji su se meĊusobno mijenjali ispod kolaca na kojima je prostrta lesa, a na njoj ćebe na kojem je leţao ĉovjek. Kada smo ih ugledali brzo smo ustali i krenuli putem ispod kuće da ih susretemo. Za poslednji put Avdulah je riješio da sretne svoga unuka, onako visok, malo povijenih od godina ramena, pokazivao je snagu i prividan mir,

riješen da na taj naĉin pomogne ostalima da stoiĉki i bez histerije prihvate ono što im je sudbina dodijelila i ako je to ono što im se najteţe i najgore moglo dogoditi. No, vrlina i vrijednost ovih brĊana se upravo ogledala u tome što su u najteţim momentima pokazivali iskonsku vjeru u Allaha i njegove derte, što su bili toliko sigurni u boţju sudbinu da su sve prihvatali sa, za nas obiĉne smrtnike, nevjerovatnom snagom volje i silinom vjere u Boga i to svoje uvjerenje su zraĉili okolo sebe kao dio pozitivne energije, kao nešto što su trebali svi prihvatiti okolo njih. Tako se dobio utisak da je bilo teţe onim roĊacima i komšijama koji su nosili mejta, nego Avdulahu kojem je poginuo najmiliji unuk. Kao da su svi osjećali i strah i sram od njegove reakcije, jer su znali snagu njegove volje koja je u ovakvim momentima nekome ĉak izgledala i neprirodnom. Kada smo prišli blizu povorke koja je išla prema nama, ljudi su kao skamenjeni stali neznajući kako da reaguju. Naprijed su bili Malić i njegov sin koji su prvi došli na poziv Kadrijin i koji su bili i najbliţi u srodstvu sa Avdulahom. Kada su se susreli sa Avdulahom zastali su na putu. Avdulah je prišao, otkrio mejta i poljubio ga u obraz kao da mu unuk dolazi iz Berana gdje bi najĉešće prodavao drva, zatim je pogledao sve ljude koji su se tu našli, nazvao im selam i povikao:

-Hajte bujrum,-zatim prihvatio koĉanik od svog sinovca koji je nosio lijevu stranu i zajedno sa Malićem krenuo naprijed prema livadku da unese svog unuka u sobu. Unijeli su ga u sobu u kojoj je on najĉešće prebivao i provodio dane sedeći na minderu pored prozora sa kojeg je posmatrao put kojim su se kretale neprekidne kolone njegovih komšija i drugova, a isto tako sa njega je posmatrao i LoţĊake prema kojima su se krećala stada ovaca i krda govedi pred kojima je uvijek ĉavulja noseći zvono, predvodila neprekidne kolone koje su se kretale prema Vrtaĉi i dalje ka Veljem brdu i Bukoviku. Uveĉe kada bi se spuštao mrak graja bi bila najjaĉa jer se dio tih buljuka vraćao u selo, a manji dio bi ostajao na stanove kod onih koji su ih imali po LoţĊacima ili na Ploĉe. Sve je ovo odavalo jednu neviĊenu seosku idilu, koja je upotpunjena grajom i vikom ĉobana i sretioca koji su ĉekali da namire stoku, pomuzu krave i ovce i tek u mrklom mraku da se priberu u svojim kućama da bi veĉerali i spremili se za poĉinak. Danas, kao da su svi saznali za nesreću koja se dogodila, kao da su i stada ovaca i buljuci govedi htjeli da se oproste od svog Sabre. Sve je nekako utišalo i u mrtvoj tišini prolazilo ispred kuće u kojoj je Sabrija bio okrenut prema Kibletu i za poslednji put njegove oĉi su bile usmerene upravo prema putu koji mu je toliko znaĉio u ţivotu. No, ovaj put nije ih video, kao da nije ţeleo da ih vidi, kao da je njegov pogled prebacivao domet vidika uobiĉajen za ovaj poloţaj na minderu na kojem je sjedio, skamenjen kao da je gledao prema nešto udaljenijoj relaciji tamo preko seoskog groblja. Kao da je ţelio susret sa Beskonaĉnim, sa onim sa kojima svi mi imamo zakazane susrete, no termini nam nijesu poznati, te otuda neki od nas i nespremni doĊu na taj susret vjeĉnosti, susret konaĉnog i beskonaĉnog, susret smrtnog i besmrtnog. Nespremni, jer dio njih ne uspije stići ni šehadet da izuĉi i da se na taj naĉin legitimiše suštinski pred Allahom i ako nas on dobro zna i sve naše vrline i mane njemu su poznate jer nas je on upravo i pozvao.

Kao da je u tom momentu razmišljao: -On ništa nije uradio… Zar ubistvo emocija nekome koga ne poznajemo, moţe da se smatra grijehom duševnosti jednog afrodizijaĉkog natpisa. Ali ipak, duša koja polako propada u beskonaĉnosti naše termiĉke budućnosti, nije bila ništa drugo osim splet jedne konstante dobijene sa meĊusobnim koordiniranjem ĉovjeka i prošlog vremena iz njegovog ţivota. Rekoše mi:”Ti si budalasto dijete u starim godinama”. Nisam ih razumeo, ni tada, ni sada, niti ću ih bilo kada razumjeti. Ne zbog bilo kojeg razloga, već samo zbog toga što su to ubice moga ega. To su ljudi koji su mi rekli: “Nemoj više”, a ja sam ih poslušao. Kako je samo bila tajanstvena misao prikovana za surovost naše kuće. Ili smo pak mi hladnokrvni prema onome što se poistovećuje sa nama u nekom drugom prostoru, u nekom drugom vremenu, kada ćemo mi biti ništa ili ono što ubija bez upozorenja. Ah, teroristi su zauzeli moj um. Ne, ne dešavaju se ove stvari koje tek što su se desile. Ja ne postojim u vašim glavama, vi postojite u meni. Moja rijeĉ moţda i nije vrijedna kao što bih ţelio da znaĉim mudrost, ali moja rijeĉ je stvorena od samo jedne istine našeg ponovnog raĊanja na ivici svijesti koja nas drţi budnima u ovom ĉeţnje vrijednom sanjarenju i burnim skandaloznim muĉenjima ljudskog napaćenog uma. I ja sam riješio. Boriću se do moje zadnje kapi krvi. Do mog zadnjeg nesuĊenog daha. Pobediću vrijeme štitom od vjeĉnosti, opstojaću u prostoru sa štitom idealnih shvatanja kestenovog napitka, a ne ĉovjeka stvorenog eliksirom smrti. A ja sam pak zastao do tvog irisa, posekoh te ne znajući da si stvorena od krvi i nestabilne zelene materije. I ko zna još koliko bi njegova duša razmišljala i teturala se po sredini koja je dosad bila deo njenog prebivališta, dok se odjednom ne zaĉu plaĉ ojaĊene majke, suze pred kojima se i kamen raspada, kletva od koje se planine njišu, molba pred kojom i melajćad zastaju. To su majĉine suze i niko ih nema pravo zaustaviti, one se moraju iskapati, jer nebi majka bila majka ako ih nebi ispustila.

Trajalo je to par minuta dok se opet Avdulah ne oglasi:-Nemoj Mejro divljati, time ništa nemoţeš promijeniti, moraš sebi i ostalima pomoći time što ćeš naći snage i kuveta u sebi i prihvatiti boţju volju kao opomenu da smo svi mi boţji robovi i da se njegova volja ispunjava. Ja sam ostario i nadam se, akobogda da ću uskoro poći za svojim unukom. Susreti sa bolestima, tjelesnim i duševnim bolovima, patnjama, manjim ili većim pa i susreti sa smrću kakva je ova današnja, pogotovu smrću naših najmilijih ili prijatelja i poznanika teška su iskušenja no i ĉesta na našem ţivotnom putu. Ţivotni put ĉovjeka od roĊenja do smrti, pun je prepreka, bolesti. Patnje i stradanja, ĉesti su posjetioci, no oni su i vjesnik ţivotne stvarnosti, koja nam se predstavlja svakog dana.

Smrt, ta rijeĉ sama po sebi plaši, ali i zanima. Susret s njom kod mnogih izaziva paniku. Mnogi o njoj ne ţele ni govoriti. Bjeţe i od pomisli na nju. Svaki razgovor pa i pomisao na tu temu vodi ka mislima o sopstvenoj smrti. Nekima je veoma teško ţivjeti sa stalno prećutnim saznanjem o neminovnom kraju. Teško je ĉovjeku ovako stvorenom, vjerovati u vlastitu smrt, koja će prekriti velom zaborava sve ono što smo bili, što smo doţivljavali, što smo osjećali. Bolno je priznati vjeĉnu smrt naših bliţnjih i da svoju majku, oca, brata ili sestru nikada, ali baš nikada više, nećemo vidjeti. Doţivljeni bol ukazuje na istinu, kako je lijepo bez bola. Izgubljeni san govori upravo o njegovoj lepoti. Sve ono što je u zdravlju

izgubljeno govori o vrijednosti njegovoj. Tek na bolesniĉkoj postelji mnogima se prikaţe istina o vrijednosti darova Boţjih. Dok su bili zdravi nisu ih znali u potpunosti cijeniti i spoznavati. Te zato vas molim nemojte plakati. On ništa više ne osjeća, njega više naši bolovi ne bole. Onaj koji misli da smrt ima svoju bol treba da zna da smrt uopšte nema bol, jer je tijelo bolovalo i osjećalo dok je duša u njemu boravila. Tijelo bez duše nema bol.

A tek ispred njih tijelo njihovog unuka leţalo je mirno bez osjeĉaja i bola, a duša, njegova duša!? Proleće…Leto..Jesen... Umerena istina moje duše odslikavala je pravila zakaĉena kao misao boţanstva na zidu sale. Jednostavna kao predmeti koji sluţe za preĉišćavanje prostorije od prašine. Ţelezo iz devetog ili kruna iz trećeg vijeka nekog moćnog gubitnika. Izguţvana crvena tkanina obavijala je pehar zvani sloboda, koji je leţao nekako izvitopereno na studenoj zemlji. Napravio sam krug od hrastovih listova ostalih od zimske ţege. Navedoh glavu koju sam nesvjesno nosio iz turbeta u kojem sam ostavio moju krivnju, da buni posjetioce koji će ţeleti namjerno da se ispovijedaju. Ona je preteška za jednog ĉovjeka, a ja sam je nosio dobrovoljno još od kraja svjeta gdje sam bio upućen prema onom što noću bije kao zalog budućnosti. Duša je na ovom mjestu osvetljena i ja sam jasno mogao vidjeti neke nepravilnosti u pravljenju ne samo nje već i svake ljudske i poluljudske individue, zatvorene u šesnaest zidova od alpskog mermera. Tu se odvijao ritual izmeĊu blijede sunĉeve i silne mjeseĉeve svijetlosti. Ĉudesno, zar ne Gospodaru?!Zar nije markantno ono što sam ja sa svojih deset ruku izveo nad prestolom ove sale moje beskonaĉnosti bez nijednog prestupa u vezi zakona postojenja, ne samo na vašoj već i na svakoj poluistinitoj individui. Vodio se razgovor. Crveni persiski ćilim koji nije sluĉajno postavljen na sredini od kraja ne baš tako male prostorije, u tami u kojoj carovaše sunce mjeseĉine, bolo me je pravo u srce, ostavljajući vidljive tragove moje ljubavi. O, Boţe! Ja nijesam zaista mrtav, zar ne? Mislim, moje tijelo je mrtvo, jer ga mogu vidjeti ispod, ali ja lebdim. Mogu gledati prema dolje i vidjeti vlastito mrtvo tijelo,svi oko mene misle da sam mrtav, ali nijesam. Ţelio bih da viknem: -Hej, ja nijesam umro!Ja bih trebao da sam mrtav ali sam još ţiv. To je ĉudno jer je moje tijelo apsolutno mrtvo, a ja se još uvijek krećem. Ja sam ţiv!

Leto….Zima….Kontrast je pobjedila fleksibilnost zidova. Moja duša već bješe pretvorena u nešto što polako izumire da bi se ponovo rodila na nekoj drugoj planeti, koja će trebati da se spasi od oĉaja postojanja. Gong je odbijao neku nejasnu svijetlost u mojim oĉima, praveći tragove ubistva o kojima mi se kasnije sudilo kao nevinom drţavnom neprijatelju broj dva u sluĉaju kada je postojao broj jedan, a to je bila moja pokvarena duša. Nije sluĉajno ona pokvarena. Nije sluĉajno da su drugi napravili ono što se kasnije vodilo kao nestali uvodni momenat u svojstvu nevidljivog delirijuma. Ja sam ustao za repliku. Pramen njegove kose grubo je padao na list ne sluĉajno ostavljen preko mastila sa kojim je trebalo da budem proglašen krivim, zato što sam bio ţiv zakopan u dokumentima u vezi sa mojim pronalaskom na kraju tunjela. Sa svijećom sam zastao do novopridošle pomoći, koja je morala da ĉeka da bi mi pomogla. Oni mi nijesu ponovo rekli: ”Nemoj da budeš ono što nijesi”, a ja sam ih sada ĉudesno razumijo gledajući, ne kao prije toga u njihova usta, već sada

gledajući u staklenu gleĉarsku pukotinu njihovih trodimenzionalnih šejtanskih oĉiju...

Ljudi su se u sve većem broju sakupljali kako su stizali iz dţamije. Vani su razmeštene klupe i ispred jabuke su ljudi sijedali, nazdravljali glavu i kako je ko umeo pokušavali da ublaţe bol familiji koja se našla iznenada i nepripremljena u teškoj tuzi i nesreći. Ukućani su se dogovorili da će dţenaze biti sjutra na podne, pošto je letnje vrijeme, dosta velike vrućine, a i po adetima muslimana nije dţais mejta drţati dugo vremena u kuću, odnosno najbolje je što se moţe prije izvršiti kopanje. Zadaci o sutrašnjim obavezama su odmah podijeljeni, a to i nije bilo puno teško jer se uvijek znalo u ovakvim prilikama šta ko radi te je svako dobro znao svoj dio posla. Ajdin je po obiĉaju bio zaduţen za stolarske radnje, te je odmah preuzeo obavezu da napravi tihtate, a graĊe je bilo gotove trebalo je samo da se oteše i taĉno ispilji i izmjeri prema duţini ulĉije. Fadil je sa svojom grupom dobio zadatak da iskopaju grob, tek uz rahmetli babov grob, a Halit je preuzeo obavezu pošto je dţamija bila dosta daleko da se nebi nosio tenešir, a bilo je tu colarice iz Turijaka što su spremali da potpatose novu kuću koju su upravo spremali za Sabra i ĉekali da je opreme da bi ga oţenili, da napravi tenešir.

-Uzmi Halite nekoga od ovih momaka neka ti pomognu, te napravite tenešir i onamo iza štale ga uĉvrstite, ogradite ga koljem i razgrnite ponjave da bi se na vrijeme mogao uradit gasul. Isto tako kad to završite napravite i tabut sa kojim ćemo ga ponijeti do groblja, a kod majke potraţi ćaburtiju, ima tamo prekrivaĉ od ĉohe koji sam ja bio spremio za sebe ali ovo je sad najpreĉe pa vi ćete meni naći nešto drugo.

Ĉoja je odavala znak da je mejt iz ugledne porodice, jer nije svaka familija bila u stanju da za ćaburtiju (prekrivaĉ), sa kojim se prekriva mejt dok se nosi od kuće do groblja upotrebi baš nju, najĉešće je to bio neki slabiji štof ili parĉe platna. Kada je podijelio zadatke i otprilike objasnio kako će izgledati sutrašnji dan, poslao je Faika da ode i dovede hodţu iz susjednog mjesta ĉime bi pripreme za dţenazu bile obavljene i niko nije ni sumnjao da će biti i uspješno i na vrijeme sve završeno. Ostalim mladićima koji su se u meĊuvremenu tu sakupili, reĉeno je da se dogovore ko će gdje, no svi prijatelji od Lješnice do Roţaja moraju biti obaviješteni za dan i vrijeme dţenaze. Pošto u to vrijeme nije bilo drugih metoda i mogućnosti za informiranje moralo se samo direktno ići od prijatelja do prijatelja da bi se obavijestili, zato su to omladinci uspješno radili idući pješke ili na konjima ako je bilo dalje. Samo što je bio ušao u sobu, Avdulah se ponovo pojavi na vratima kuće i zavika: -Faiku, reci tim momcima nemoj da mi zaborave obavijestit kumove sa Babina i Police i pobratima Danila sa Budimlje, ja im nebih mogao na oĉi izaći ako bi ih zaboravio jer su mi oni pravi prijatelji i mene za ništa ne zaborave.

Noć je polako poĉela padati, svako je pošao sa svojim zadacima a stariji ljudi su se okupili oko mejta i tiho svako u svom ćošku nešto besjedio svome najbliţem ahbabu. Najĉešća tema je bila ponovo smrt i smisao ţivota, lutanje duše posle smrti. Svako je imao svoju teoriju, ali se uvijek prednost davala starijima da se izjasne a još ako su to bili prijatelji sa daljine, njihova se beseda sa posebnim pijetetom pratila. Javi se tada i Emin koji tek što beše stigao iz

Godoĉelja, malo odmorio, nazdravi glavu prijateljima i posebno se obrati Avdulahu rijeĉima “Bašun sag olsun”! -što je bio ostatak od turskog naĉina izraţavanja sauĉešća, a što u prevodu znaĉaše ono na koji naĉin se i danas kod Bošnjaka to radi “Da ti je zdravo glava”. “Dostun sag oslun”! -što znaĉaše da su zdravo braća i prijatelji, odgovori mu Avdulah.Sami naĉin ovakvog izraţavanja sauĉešća ukazuje na veoma strogu moralnu normu kod ovih ljudi kojima se prijateljstvu pokazuje izuzetna ĉast i izjednaĉava se sa bratstvom. Da su zdravi braća i prijatelji, upravo upućuje na to da je prisustvo i briga braće i prijatelja naĉin da se svaka bol lakše preboli i prevaziĊu sve teškoće.

-Braćo moja i prijatelji, nastavi Emin, samo prisustvo smrti u našoj blizini i oko nas stvara osjećaj bespomoćnosti. Pri susretu sa razliĉitim oblicima smrti shvatamo da je ceo naš ovdašnji ţivot samo privremeni boravak. Ono što doţivljavamo kao oĉiglednu realnost pretvara se u iluziju, a ujedno nas uznemiruje i pomisao da tamo gdje idemo verovatno nas ne oĉekuje ništa. U oĉaju mi se pitamo: Ima li nešto trajno na šta se moţemo poduprijeti? Ima li nešto što postoji u pravom smislu i ima nekakvu trajnu vrijednost? Duša ĉovjeka se shvata kao nevidljiv dvojnik tijela u kojem su sakupljene njegove ţivotne moći. Ona je demonsko besmrtno biće koje se otelo od bogovskih visina kao kazna zbog neodgovarajućeg druţenja s tijelom. TuĊa na ovom svijetu, duša se ne vezuje liĉno u tjelesnom obliku, ona nema liĉni prepoznatljivi peĉat, već se po nekima jednako seli iz jednog u drugi tjelesni oblik. Kada ĉovjek umre, duša ga napušta i odlazi u vazdušna prostranstva i sve dok se nalazi iznad zemlje, a to je kaţu prvih ĉetrdesetak dana poslije smrti, ona je po nekima prinuĊena ponovo da ulazi u bilo koje drugo tijelo. Kroz takvu reinkarnaciju duša skita preobraţavajući se od biljke, preko ţivotinja do ĉovjeka. Zato sladeći se ljepotama dunjaluka i ĉulnim dobrinama, nikada ne smijemo zaboraviti upravo na ovaj momenat smrti. Tada će se naša duša naći na ispitu i tada ćemo morati davati dzevap za sve naše postupke. Ono što doţivljavamo kao oĉiglednu realnost pretvara se u mistiku onog momenta kada duša napusti tijelo i kada svi bivamo svjesni da nam je kraj svima isti i da svi upravo završavamo pribliţno isto. Ono što nam je zagonetno, to je kakav će nam biti novi poĉetak i koliko smo akumulirali dobrih dijela sa kojima moţemo stati pred sudiju? Samo u ovim momentima bivamo svjesni neizbjeţnog kraja i naše halapljivosti, koja ide do toga da se zaboravljamo u našim lošim djelima. Rijetko smo svjesni naše davne izreke koja glasi” I jedan grijeh mnogo je, a hiljadu sevaba malo je”. Zato draga braćo nemojmo se takmiĉiti u materijalnim dobrima a zaboravljati obaveze koje znaĉe ĉistotu naše duše, jer mi je poznata još jedna naša davno iskazana misao: ”Kakva je korist ako dobijemo cijeli svijet, a izgubimo sopstvenu dušu”. Namjesto traganja za spoljašnjim dobrima, treba njegovati unutrašnji ţivot ibogatstvo koje se u njemu krije.

U takvim priĉama i razmišljanjima prošla je cijela noć jer je adet da se kod mejta presedi cijela veĉer i na taj naĉin mu se odade duţna paţnja. Ujutru je već narod poĉeo da se okuplja od ranih ĉasova, rodbina umrlog je po starom obiĉaju stajala na ulazu pred kućom i tu sretali goste i primali hatar, a ostali komšije i roĊaci su se trudili da svakom gostu pronaĊu mjesto za sedenje i da svako popije

grku kahvu i pojede parĉe halve, ispeĉene za rahmet duši merhuma kojeg je trebalo ispratiti. Stizali su prijatelji i dostovi sa svih strana, a negdje pred podne pristigla je grupa pravoslavnih komšija sa Police i Babina, predvoĊena kumovima i pobratimom Danilom, koji je bio na ĉelo povorke od desetinu ljudi. Oni su u najvećoj tišini i sa dozom punom saţaljenja i sauĉešća stizalii, redom se poljubili sa cijelom rodbinom umrlog na ĉelu sa Avdulahom. Kako je Danilo dobro znao sve obiĉaje svoga pobratima Avdulaha, ĉvrsto ga je zagrlio i nazdravio mu glavu kao što i dolikuje pravom bratu. Zatim je ušao unutra sagnuo se, otkrio glavu mejtu i poljubio ga u ĉelo, ustao i stao mirno pored njega par sekundi odajući mu poštu, a zatim svima prisutnima dostojanstveno nazdravio glavu, okrenuo se i izišao vani da bi sednuo da se odmori sa svima ostalima.

Ubrzo uĊoše par silnih momaka, uzeše za krajeve ponjavu na kojoj je bio okrenut meit i iznesoše ga na tenešir koji je bio postavljen iznad kuće, da bi se mogao uĉiniti gasul i spremiti za veĉnu kuću, koja se nalazila na seoskom groblju ne mnogo daleko od kuće.

Dok ga je hodţa sa svojim pomoćnicima ĉinio gasal, tijelo se od tople vode opustilo, kao da je ponovo u njega ušao ţivot, kao da je njegova duša još tu negdje u blizini razmišljala. Razmišljao je i Faik, koji je bio skrhan od bola i tuge za svojim bratom, pokušavao naći odgovor o smislu smrti, o lutanju duše posle nje i njenoj budućnosti. Melanholija u duši ostavljena sama poĉe proširivati moje vene, priĉao je Faik, koje nesvjesno nosahu krv u kori moje svijesti. Ali da li sam ja, ti, svuda proplakani ideal malog djeteta na prijestolu, na tronu u sali ostavljenoj negdje u univerzumu. Zemlja je poĉela grĉevito da se trese pod mirnim nogama moje isplakane radosti. Postao sam zanesenjak u dijademi ostavljenoj bezbriţno u vrelom pijesku. Ali i djevojĉica je proplakala. Rekla je:“Nijesi ti onaj koji je nekada bio velikan nad našim duhovima napaćenim u ovom ţivotu meĊu korijenima naših predaka“. Mislim uistinu ukorjenjenih predaka...

Kada je hodţa završio gasal i uvio ga u ćefine koje je još ranije bio skrojio, stavio ga je sa ostalima na tabut na kojem će biti nošen sve do vjeĉitog prebivališta.Tada je hodţa pozvao, ako neko ţeli da se halali, da to uradi prije nego mu zaveţe ćefin više glave, samo nikako ne smije niko zaplakati jer bi ga suza ponovo povrijedila i uĉinila nespremnim za odlazak na ahiret. Ušla je najbliţa rodbina u najvećoj tišini i tuzi, halalila se za poslednji put, no veoma kuraţno bez plaĉa i naricanja što i nije obiĉaj kod ovih ljudi, za razliku od pravoslavaca Crnogoraca kod kojih se praktikuje lelekanje na sahranama i naricanje specijalno za to obuĉenih ţena, i prolazak pored odra udarajući se po prsima ĉime se iskazuje bol za gubitkom. Kod Bošnjaka je plaĉ smatran grijehom, na groblje nijesu išle ţene, a svoju ţalost su iskazivale noseći na glavama bijele šamije najmanje ĉetrdesetak dana posle sahrane, za razliku od pravoslavnih ţena koje su ţalost iskazivale noseći crne marame, a ljudi su na reveru od kaputa vezivali crnu traku, neko vrijeme nosili bradu i izbjegavali javne skupove. Kada je sve završeno, kolona je polako krenula od vrati, na ĉelu je meit, svi redom se mijenjaju i nose ga barem po par koraka, jer se smatra da se time stiĉe

sevap i za samu osobu koja to ĉini, a i ĉini se duţna paţnja samome mejtu. Povorka se polako uputila prema groblju, dţemat je veliki bio, vijugala se kolona sokakom praveći dekor koji je podsećao na steniĉku dţadu sa nepreglednim krajom. Obiĉno se na dţenazu kada umre mlada osoba sakupljalo uvijek više naroda nego obiĉno, ali ovaj put sve je bilo još i više zbog veliĉine plemena iz kojeg je meit, jer su njegovi roĊaci razasuti od Paljuha do Turijaka, ima ih takoreći po svim selima, a svi oni imaju svoje prijatelje i dostove, što je sve uvećavalo prisustvo dţemata.Kada se tome doda i veliki dio kumova i prijatelja sa Police, Budimlje i Babina i svih poznanika i prijatelja Avdulaha i njegove porodice, koja je izuzetno cijenjena i imala je veliki ugled, sve je ovo doprinijelo da se skupi izuzetno veliki narod na dţenaze, tako da ni stariji ljudi ne pamte ovoliki dunjaluk sakupljen na jednom mjestu.

Imam je privršavao molitve i kada je pozvao na talkin Sabriju ne bi li još jednom uputio poruku i molitvu dragom Allahu da primi u dţenet svoga merhuma, kada je završio sa svim obredom i pozvao dţemat da halali boţjem robu kojeg danas ispraćamo i cio narod je kao u horu odgovorio “Halalo sum”, javio se pobratim Danilo sa molbom da se obrati skupu, što je u prvom momentu izazvalo malu zabunu kod prisutnih, ali kada su vidjeli o kome je rijeĉ i shvatili da je to dio obiĉaja kod pravoslavnih komšija u ovom kraju da se na samom groblju obrati neko od prisutnih, svi su znatiţeljno zastali i oni koji su krećali da idu sa groblja su se povratili i svi se pretvorili u uho da bi ĉuli besedu Avdulovog pobratima, svima njima dobro poznatog komšiju iz Budimlje.U ovim krajevima pobratimstvo je bilo veoma masovno, no i krajnje cijenjeno i poštovano, jer se smatralo da je pobratim ĉak bliţi svojta nego brat. Jer brat je brat po ocu i majci, a pobratim je brat po Bogu, a pošto je Bog nad svijem, što je Bogu bliţe to je i ĉovjeku bliţe. Ĉak se u adetima išlo toliko daleko da ako bi neko ubio brata i pobratima u osvjetu se išlo prvo da se osvjeti pobratim pa poslije brat.Upravo zbog takvog poštovanja s posebnim interesovanjem je oĉekivana svaka rijeĉ koju bi pobratim izgovorio, što je bio sluĉaj i ovoga puta.

-Komšije i braćo muslimani, teška srca i sa dubokim bolom sam primio vijest o nesreći koja je zadesila moga brata Avdulaha, o smrti svima nama dragog Sabrije. Ali znajući vaše adete ponosan sam kada vidim da sve ovo radite izuzetno ljudski i smireno što odaje sliku velikog ĉojstva i pravog junaštva kakvi ste vi uvijek bili, pa mi sada pade na um priĉa moga pokojnog djede, koji mi je jednom priĉao kako je još od rimljana ostalo da se priĉa da smrt stiţe ĉovjeka koji od nje bjeţi, da ĉasna smrt uljepšava i sramni ţivot, ali ovdje je ĉasni ţivot unišćen sramnim ţivotom, ţivotom koji ne zasluţuje da se pomene kao ljudski rod. No, na ţalost sva gamad i nesreća ljudska nekada se staloţi u pojedincu koji zaboravi da je ĉovjek, koji proda svoju dušu Ċavolu za nekakve samo njemu znane vrijednosti. Smrt ĉuva zakon, nosi i kralja sa siromahom, smrt je poslednja granica ovoga svijeta. Zato draga braćo, nama svima bog je jedan i jedini, kako i da ga mi zovemo i oni koji u tome imaju dileme morali bi priznati da je postojanje boga poslednja nada sviju nas, da će on kaţnjavati ovakvu gamad i izrode ljudskog roda koji svoje laţno junaštvo iskazuju kukaviĉki napadajući krišom, kao što je to bio sluĉaj sa našim Sabrom. Zato, svi mi danas ovdje okupljeni, moramo znati da je veliko zlo ţeleći smrt, no je još gore nje se plašiti. Bojati se

smrti je strašnije nego umrijeti i svaki onaj koji savlada strah od smrti savladaće svaki strah.

Rijeĉi pobratima Danila ostavile su duboki trag kod svih prisutnih koji su mu u glas odgovorili: “Hvala pobratime na prijateljskim i mudrim rijeĉima”. Narod se poĉeo rasturati na razliĉite strane svaki prema svome vatanu, tako da je sve odavalo sliku i utisak boţura koji rascvetava na sve strane, pa ako se prva kolona pruţala po duţini sada se narod širio na sve strane i prekrio cijelu glavicu i sve puteve koje vode od groblja na razliĉite strane.

-Stao sam i još jednom se okrenuo grobu, kaţe mi Faik, i odjednom kao da zaĉuh tihu muziku i kao Sabrov glas, kojim je on tako lijepo znao pjevati, kao da i sada to radi, ĉujem rijeĉi:-Kad preselim, kad moj tabut, svakom da sam mrtav zbori, ne mislite da me tuga, za svijetom ovim mori. Evo njegove duše pomislih. Zakoraĉio sam mirno po blještavom, glatkom mermernom podu, obloţen svilenom košuljom izatkanom osjećanjima što smo ih nekada imali prema djevojci kojoj su kose bile svilene, svetlucave, duge i glatke. Osjetih njeţno, haotiĉno kretanje po mramornim ĉesticama onoga što se nalazilo na korak do mene. Svjetlost me vodila taĉno u centar prostora kojeg se nikada nijesam mogao osloboditi. Svaki pokušaj mojih koraka bješe proslijeĊen jakim vriskom u mojoj glavi. Ah, prokleti bili izveštaĉeni demoni. Uzmite i ono malo parĉe koje je ostalo netaknuto u mojem srcu. Poţelite me cijelog, znajte, cijelog, sa mojim mraĉnim mislima, ja i pripadam samo vama i prokleću tada ja vas i vašu bezbriţnu dušu. Ugrizoh voće ostavljeno na stolu napravljenog od nevidljivog otrova. Jabuka je bila, pamtim. Crvljava je bila, prokleta. Do današnjeg dana pamtim taj gorki ukus, koji se kao stihija uvukao u moje porculanske kosti od proplakanog ĉelika. Da bih mogao kasnije prepriĉavati neku priĉu više o isĉezloj hrastovoj šumi, sa mjesta na kojem sam trebao biti roĊen, a nijesam bio, samo zbog toga što nijesam bio zasluţio nikakvu posledicu mojeg prethodnog muĉeniĉkog ţivota.Nijesam bio roĊen ali sam pod njim završio. Seo sam pokraj kamina u kojem je goreo zelenkasto-plavi plamen. Crna je ptica narušila prostor odseĉnim mahanjem bljeskavih krila. Ja sam surovo ukamenio pogled u njenim malim crnim oĉima ostavljenih da goru na vrhu moje svijesti. Sve je to bila izmišljena šala nekog mojeg odavnog prijatelja. Osjećah pod mojim miškama njeţno golicanje jezika razgorenih osjećanja svjetlucavog ognja. Suprotno od mene su bila vrata od kovanog ţeleza. Moćni su to bili ljudi koji su uspjeli napraviti takve figure od ţeljeznog praha. Modelirajući ga golim rukama kao rijeĉ potrebnu za sve spojeve i krivine. Krckanje. Strah. Trepet u mojim mislima. Vrata se podotvoriše. Nešto je ušlo. Dobro vam veĉe...Neka bude..prosto kao da sam prošaputao u otvorenom prostoru koji je gutao bezizlaznost. I ništa se više nije desilo. Vrata nije bile podotvorena. Nešto je ušlo u providnost kljuĉaonice niz koju je jedva mogao proći stih da se napiše, a kamo li pjesma o junaku našeg vijeka. Znate svako stoleće ima svog junaka. Mi imamo nešto od ĉega smo stvoreni i od ĉega ćemo biti uništeni. Ja viknuh: -Veĉnost!!! Kao da su i dalje odzvonjavale rijeĉi Sabrove duše, i ko zna koliko bi još tako zanijemljeno slušao da me neĉija ruka ne drmnu za rame i povika: -Sve je gotovo Faiku, ţivi sa ţivima mrtvi sa mrtvima. Okrenuh se, tek tada shvatih da su svi ljudi već daleko otišli i da su mi na vidiku još samo mali deo njih, obrisah suze

koje su se van moje volje kotrljale niz obraz i krenuh za prijeteljem kući. Usput hodajući teturao sam se kao da gubim tlo pod nogama, sve je nekako odjednom postalo trulo, kao da je ljudskosti nestalo, to su vjerovatno momenti kad se više razmišlja o smrti nego o ţivotu, više o onom, nego o ovom svijetu. Idući tako, meni se misao ponovo vratila glasovima koje sam samo ja ĉuo na rastanku sa najmilijim bratom i njegovim sada vjeĉnim domom. Sve je propalo kao u tamnom dubokom bunaru. Da, smrt je uništila ono što je tek trebalo da se rodi. Plaĉ neroĊene bebe, koji je prodirao iz dubine majĉine utrobe, dopirao je do mojih ušiju, seĉući membranu kore moga neljudskog uma i još ne ljudskije usaĊujući svoje još ne stvorene misli u nekoj od dubina onog sa kojim sam pomišljao svake veĉeri o svojoj dragoj. Podigoh ruku. Odmahnuo sam strogo kao da sam ţeleo da nekog uplašim ili da neku pojavu okarakterišem kao nevaţeću i netaĉnu, a ĉime bih postao još veći gubitnik u svjetu odraslih. Ostavili su ga da potone u istom bunaru koji je nesmetano gutao kao stoglava aţdaja moje suglasnike za koje sam se borio cijelo vrijeme ne bi li ih izgovorio bez upotrebe sile. Uzeo sam parĉe mirišljavog drveta iz kraljskog kotla, koji je sad za sad sluţio samo za ĉuvanje posebnih vidova drveća. Sa munjevitom brzinom sam odbacio od sebe beskorisno za mene drvo u oganj, rasturajući drugu parĉat drva u ognju na druge strane. Odjednom sam u dubokom ţaru primjetio svoj lik. Potpuno je bio isti sa onim što sam ga sanjao u noći u kojoj mi je bilo predskazano da ću ţivjeti u blagostanju moje duše. Obazreh se okolo mene. Sve je bilo tu. Sve i rasplakana ţena. Gospodar, pruţajući mi ruku izusti neke rijeĉi koje nikad nijesu znaĉile ništa, a uvijek su izgovorene sa nekim ciljem da prikriju neko strasno uzbuĊenje neĉega koje se voli ili mrzi. Sve što je bilo, bilo je zbog mene. Opterećen slikama ponovo sam se zagledao u oganj. Sada tamo nije bio moj lik. Sada nijesam goreo ja, vjerujte! Sad je gorjela istina o meni i o svima vama koji me ne razumijete, šta vam ponekada ţelim reći i ono što u momentu osjećam samo ja, što mi lebdi u vazduhu a toliko je blizu meni i ĉini me sjedinjenim s njim. Ali, ja se sramim od onoga što sam vam uradio, ne znajući šta je bol sve dok nam ga vi nijeste pokazali. Sam sam vidio da gori ono što sam najviše ţelio. Vidio sam da gori cijeli narod, vidio sam da gore moja braća i sestre koje nikada nijesam ni upoznao, nesluĉajno zagledavajući se u njihova lica. Oni i nijesu bili uplašeni, oni su bili srećni što sam ja bio prisutan sa njima i u poslednjim trenucima usamljenosti i nereda u njihovim anarhiiĉnim dušama.

Ko zna još dokle bi moje misli lutale po potsvjesti i razgovarale sa sobom i sa glasom kojeg sam samo ja ĉuo, da se odjednom ne zaĉu glas mujezina koji je pozivao vjernike na ikindiju, tada se trgoh i primijetih da se ljudi spremaju upravo kod moje kuće da klanjaju. Poţurio sam kući i stigao kada je upravo hodţa drţao ders o temi o kojoj ja ranije nikada nijesam niti slušao niti je mogao do kraja razumjeti, no posle ovoga što sam doţivio kao da se nešto u meni jako prelomilo, kao da me otrijeznilo od uvjerenja s kojim sam dugo ţivio, da je sve to svojstveno starijim osobama i da su oni ti koji trebaju intenzivno razmišljati o drugom svijetu i o ophoĊenju i pripremama za onaj svijet. Sada sam postao svjestan da smo svi putnici i kao da mi misao koju sam do sada slušao mnogo puta –da je smrt bliţa nego jaka za vrat -postade toliko jasna i po prvi put u ţivotu upoznah njenu istinitost i jasnoću.

-Onaj koji radi prema razumu, nastavi hodţa i to ĉuva, poštuje i cijeni, izgleda da se nalazi na blagorodnom stanju i u boţjoj je milosti. Ako se bogovi uopšte brinu o neĉemu ljudskom, kao što svi mislimo i nama se ĉini, onda bi bilo razumljivo, da se oni raduju onome što je najbolje i njima najsrodnije, a to bi trebao biti razum, pa onima koji to najviše vole i cijene, da uzvrate kao ljudima koji se brinu za nešto najljepše, postupajući pravilno i lijepo. A sasvim je oĉigledno da to pripada mudrim ljudima koji su u stanju da i u trenucima bezizlaznosti za obiĉne ljude, naĊu izlaz i da trasiraju nove puteve kojima će svi ljudi moći pronaći sebe. Zato su takvi ljudi u najvišoj boţjoj milosti i kao takvima, blago njima, oni trebaju biti najsrećniji ljudi i u najvećoj mjeri trebaju darivati sreću i drugima te na taj naĉin još više utvrditi svoju misiju. Znaĉi, razuman ĉovjek je jedini koji moţe imati znanja o sebi i za sebe i biti će u stanju da procijeni šta zna a šta ne zna, te da sagleda ĉak i ono šta drugi znaju ili misle da znaju, ili zaista znaju ono što misle da znaju. Pogrešno je misliti da su to uvijek materijalno bogati ljudi, morate znati da od bogatstva ne nastaju vrline, već od vrlina nastaje bogatstvo i sva druga ljudska dobra i liĉna i javna. Mudri ljudi uvijek balansiraju na granici izmeĊu ljudskog i nadljudskog, oni kao da su spone s melajćadima i hurijama, kao posrednici izmeĊu Boga i ĉovjeka. Ne sluĉajno njihova misao ima nešto demonsko, to nije uvijek misao koja smiruje i nudi boţju zaštitu. To je uvijek misao koja opominje i poruĉuje a razumjet je moţe samo onaj ko je ţeljan znanja, to su misli koje ne nude da se neko najede, to su misli otvorene prema beskonaĉnošću, one sve dovode u pitanje, uzbuĊuju, potresaju, ĉesto izazivaju nemir jer proizilazi iz svijesti o neizvesnošću ljudskog znanja, njegovoj beskonaĉnosti.

I odjednom svjetlost. Jaka svjetlost je ogrejala salu u kojoj je sada imalo više jela ĉak i od vremena kada se doĉekivao glavni gospodar svijeta izmišljenih stvari. Zgrozio sam se. Mijenjanje vremena sada nije ni imalo smisla zato što u tim momentima i samo ĉoveĉanstvo je izgubilo svakakav smisao o svom sebetraţenju u vodama same svoje podsvjesti. Sada sam zastao mnogo visoĉije nego bilo kada u prostoru. Brzim koracima, ne osjećajući mermer kako se lijepi za ovlaţnjele noge od toplog kamina, poĉeo sam napuštati odnos sa svjim predcima. Zašao sam duboko prema spoljašnosti tog prostora i za tren sam se našao u tamnoj ulici, uvijek u blizini onog mjesta na kojem sam ţiveo kao mali. Opet sam napravio nekakvu fatalnu grešku i bio sam svjestan toga. Ali tupi koraci se zaĉuše sa druge strane.

Faik se okrenu i kao da je tek ustao sa spavanja, pa onako mamuran još nedovoljno svjestan ugleda svoga oca Halita koji mu umiljato reĉe:

-Neka toga dijete, nije naše da tugujemo, moramo biti ponosni što smo ga imali, zar nam to ne kazuje ovoliki dţemat. Naši krajevi ovo ne pamte. Nijesu nam ovi ljudi zorom došli, već je to upravo i njegova zasluga jer se samo po dobru ĉuo.

-Tako je Babo, sve mi je to jasno, ali nikako ne mogu sebi objasniti da u ovome što mi se priĉinjava kao glas njegove duše, ja osjećam dio naše krivnje za njegovu smrt. Da li je on moţda ţrtva nekakve osvjete za koju ja ne znam? Halit ga je pogledao, kao da ga je orkan zakaĉio, pokuša da sve ovo prevaziĊe, mahnu glavom i reĉe mu:

- Velika je tvoja ljubav prema bratu pa ti se priĉinjavaju svakojake stvari. Nećemo sine više o tome.

-Teško je ţivjeti sa stalno prisutnim saznanjem o neminovnom kraju.Teško je ĉovjeku ovako stvorenom, vjerovati u vlastitu smrt, koja će prekriti velom zaborava sve ovo što smo bili, što smo doţivljavali, što smo osjećali. Bolno je priznati vjeĉnu smrt naših bliţnjih i da svoju majku, oca, brata ili sestru nikada, ama baš nikada više, nećemo vidjeti. Ne Babo, smrt, ta rijeĉ sama po sebi plaši, ali i zanima, ona je stalna znatiţelja. Strah od susreta s njom ĉesto izaziva paniku. Mnogi o njoj ne ţele ni govoriti. Bjeţe i od pomisli na nju.

-Da sine, svaki razgovor, pa i pomisao na tu temu, vodi ka mislima o vlastitoj smrti...

-Mislim Babo, da je ĉovjek u ovim mislima unaprijed poraţen, jer se on smatra konaĉnim a bog je beskonaĉan, ĉovjek je smrtan a samo bog je besmrtan.

-Upravo tako sine, sva ova pitanja, sve ove dileme, koje toliko razdiru ĉovjeka, ali koji ipak ne ţeli da bjeţi od misli o vjeĉnosti ili o vjeĉnom kraju, prosto kao da tjeraju ĉovjeka u upornom duhovnom traganju i upornom razmišljanju o onome šta nas ĉeka na tom danu susreta sa beskonaĉnim, sa onim koji je unaprijed proglašen za pobjednika. No, da bi taj poraz lakše preboleli, mi se moramo spremiti pravljenjem dobrih dijela i stalnom borbom protiv zla. To je jedini naĉin da pred boga ispravno stanemo i punih ustiju da kaţemo šta se nadamo da će nam biti dodijeljeno na vjeĉitom putu.

-Da, Babo, imam utisak da doţivljena bol pokazuje uistinu kako je lijepo bez bola, kao što izgubljeni san govori o njegovoj ljepoti i prijatnosti. Sve ono što je od zdravlja izgubljeno upravo govori o njegovoj vrijednosti. Na svijetu u kojem nijesam oĉekivao zabranu kretanja, blijeda svjetlost tupo se ukorijenila u kantama za otpadke. Kao da sam i ja pripadao tamo, progovori Faik, kojem su odzvonjavale rijeĉi koje je samo on slušao i bio siguran da je to govor Sabrove duše. Slušao ih je sa velikom paţnjom, posebno posle onakve reakcije svoga oca kada ga je upitao o njihovoj krivnji za Sabrovu smrt i otuĊen od sebe, od svijeta kojim je bio okruţen, ali kojeg sada kao da nije primjećivao,.. Kao da se cijeli svijet bio sakupio u jednom od tih stvorenja. Nijesam se sumnjao u tome, posebno ne otkada sam se uvjerio u pokvarenost mašte u tunjelu tvoje sreće, osjetio sam se mnogo slobodnijim nego kada sam bio zarobljen u njihovim mislima. Sad je nestalo šuma stvorenog od neprimjetnog letjenja duha iznad naših glava. Nije bilo ni crvenog da nas još uvijek podseća na svoju prisutnost. Znaĉi, ostalo je samo ništavilo da kobi o sreći koju sam gradio. Zakoraĉio sam po vlaţnosti i moralu njezinog stvaranja. Sve je rezultat neĉije krivnje, ja sam rešenje spora, ja sam oliĉenje pravde. Ko zna ko je sve prolazio istim koracima po kojima sam prolazio ja ne znajući ništa o tome. Upivala se vlaga u mojim krckavim Ċonovima. Djelile su se mnoge misli izmeĊu mene i sluĉajnih prolaznika bez da kaţem ni jedne rijeĉi. Spontano sam se zagledao u izloge njihovih duša koje su me nešto molile a nešto sam i ja njih molio. Ĉesto puta smo pominjali šejtana bez razloga da bi u našim blještavim idejama bili uspješni, ili da kaţemo nešto koje nije ni imalo potrebe uopšte spominjati ove noći na vjetrometini

pašĉadi koja su ţelela da me rastrgnu s njihovim takoreći vuĉjim zubima, ofarbani crvenom ţivotnom teĉnošću i oni su me plašili. Sjeo sam u nekakvom prostoru. Otvorio sam moju nezatvorenu dušu jednom mudrom starcu koji nije imao razlog zašto više da ţivi, a pomagao je meni ili se pak meni tako ĉinilo. Kartonske kutije sad su bile moje nebesko carstvo. Ispunjavao me je vjetar njegovih usana. Sad sam ja njemu pomagao u potrazi za neĉim što je ţivot spontano raĊao. No nijesam više podnosio iskustvo ĉovjeka koje je doprinosilo da se osjećam podmuklo u najpodmuklijoj veĉeri iz mog ţivota. Ţelio sam nešto da se desi i ushićeno oĉekivao dobrodošlicu klimanja njegove glave.

Bile su to asocijacije svega što je ĉovjek ovoga svijeta mogao zamisliti, o onome koji se samo u nesvjesnom moţe prezentirati ili sanjati, kao što se to dešavalo Faiku, na dijelu toga trajanja i bivstvovanja, koje je pred nama, koje nam predstoji i koji će biti rezultat našeg poraza onda kada se budemo susreli sa beskonaĉnim u kojem mi osjećamo poraz, a jedina naša odbrana je upravo dobrota i moralnost kojom smo bili aktivni u našem ovozemskom ţivotu.

I dalje je Faik bio u mislima sa samo njemu ĉulnim sagovornikom koji je pokušavao da mu isprati poruku,poruku o putovanju duše, o iskušenjima s kojima se susreće.Tako u mislima on i dalje ĉuje priĉu koja slijedi:

-Ispratili su me prema tunjelu kojeg su mi svi pominjali! Ĉopor raznih ljudi od kojih sam napadno bjeţao, išla mi je u susret brzim koracima. Put kojim su gazili bio je isti od ulice samo osvijetlen njihovim crvenim licima. Neonsko svjetlo tu nije igralo nikakvu ulogu jer je svjetovan onaj koji prema mene istura svoj nevidljivi šarm. To mjesto mi je izgledalo odnekuda poznato. Kao da sam se primicao neĉemu o ĉemu mi je moţda nekad neko priĉao,moţda moj djeda, no kao o neĉemu što je greška i grijeh. Nije li to tunjel iza kojeg je veliki kanjon ili je to moţda pribliţavanje sijah ćupriji koju će proći samo najsrećniji i najzasluţniji, nijesam bio siguran. Da li u ĉasu kojeg sada nijesam znao, bješe izatkana mudrost nekog mjesta sliĉnog ovom ili sam se pa ja zamislio sa oštrim plamenom u mojim oĉima o djetetu koje je išlo na ĉelu ĉopora. Djevojĉica mi je bila odnekud poznata. Kao da se prisjetih male Halime koju sam jednom istukao bez razloga jer mi nije htjela vratiti ovce koje su poharale u Vrtaĉu.To mi je spomenuo prsten na velikom prstu porote koja me sudila za ništa. Da, da, ponavljao sam svojim usnama, dok nijesu potekle bale ĉiste kao duh tvoje slave, tunela koji propada. Tamna magla je obavila sve koji su nanijeli zlo mojem moralu. Niko nije ostao ţiv. Mrtvilo je carovalo tunjelom moje svijesti. Ţeljena mog djetinjstva sada nije bila kao što nekad nije bila. Sad mi je vi opisujete kao najljepšu, a ona je uvijek bila najljepša. Razumite me moji mali prijateljĉići, moji mali demoni koji me tjerate da ubijam vrijeme. Prostor nijesam stvarao ja, on je stvorio mene, u dijelu njega. Moj moral je onakav kakvim su me nauĉili, ništa nijesam uradio što mi nije bilo dozvoljeno, zato je moja krivica, krivica drugih. Ja sam dio prostora i predodreĊen sam da ubijam vrijeme. Cio moj ţivot proći ćete unutra u sjajnom tunjelu vjeĉne tame, a san koji će pojaviti i najmanju nadu, za vas će biti samo san o vašim snovima.

Znaĉi, nešto neostvarljivo stvoriše vaše spašenje u jednom svijetu razliĉitom od onoga na koji ste do sada bili naviknuti. Na kraju tunjela ugledao sam svijetlost podmukle petrolejske lampe, obješene na grudima djevojĉice koja nije prestajala da me prati. Jeza me proţimala, pa zar je ovo vrijeme osvjete za ćutek koji nijesam trebao dati, ali kojeg tog momenta nijesam smatrao niti opasnim niti kvarnim, jednostavno sam nauĉio od starijih da se neposlušnost treba kaţnjavati. Gospodaru ja sam završio moje putovanje po vjeĉnošću, sad mi dozvoli da izaĊem iz tvoje nepopravljivosti i da razlistam kartu po kojoj si ti nekada trebao da dobiješ ime, a ne tvoji podanici. Sad sam se tiho nasmejao. Bilo je besmisleno da se raspravljam sa nekim sa kim ni jedna rasprava ne moţe biti od koristi, niti je trebalo na taj naĉin pokušavati opravdati sve svoje grijehove, za koje i nijesam bio svjestan da su grijehovi. Sada je taĉka bila briţljivo ucrtana na kraju projekcije gornjeg djela pika nazvanog tunjel, kada neko nikad u svom ţivotu nije imao sreće, a sad odjednom. Sve što je Faik u tom momentu uradio bilo je tiho mahanje glavom i stezanje lica, koje i ako još mladoliko pokaza znakove bora na ĉelu. Sve je više u njemu tinjala bojazan da je Sabro rezultat tuĊe greške, ako je i bilo, da je on ţrtva koju je neko i nekada izazvao. Bio je to znak njegove unutrašnje borbe sa neĉim što nije u stanju da razumije.

-Hajrala Faiku! Štao si se izgubio? On se trţe i ponovo ugleda Halita koji je ispratio grupu komšija koji su

dolazili na hatar i sada se vraćao u sobi, te primijeti Faika kako zabrinuto sćućuren u mutvak stoji prislonjen uza zid, tek uz kacu u kojoj se svake zime spremao najbolji raso u cijelom kraju. Faik se trţe i ovoga puta ne izdrţa već upita svoga baba:

- Halite, da li je moguće da roditelji pogrešno uĉe svoju djecu? Da li su djeca nekada kurban roditeljske greške?

Ponovo Halit, kao ošinut prutom, razume poruku ali je opet pokušao da izbjegne odgovor, ne zbog drugog već da ne bi raspletao oganj koji je davno bio ugašen i mislio je za uvijek.

-Šta to bi sada sine, odkud ti ta misao? -Moram ti Babo priznati da sam baš ovih trenutaka razgovarao sa Sabrom

i ţali mi se da se tamo sreće sa neĉim što mu stvara probleme iako je uvijek radio kako bi mu vi rekli.

Duboko dirnut ovim pitanjem Halit, inaĉe veoma mudar i bistar a uz to za ovo vrijeme i uslove i veoma naĉitan ĉovjek, prihvatio je razgovor i pozva svoga sina da sjednu u pretsoblje. Sjeli su na tronošce, to su male stolice napravljene od bukovine, u njima nema ni jednog eksera, sve je bukovo. Njih je najbolje pravio Hamid iz LoţĊaka i u svakoj kući su bile nezamenljivi dio namještaja.

-Eh moj sine, slušaj me šta ću ti reći. Ţivot je stalna borba, mi vodimo borbu na svim frontovima, nije rat završio odlaskom Turaka. Naša borba je neprestana, nekada se vodi puškom i to je jednostavna borba, znaš ko ti je neprijetelj i ili on ili ti, zna se ko je pobijedio ili ko je izgubio. No, borba sa sobom i o sebi je borba u kojoj nikada nijesmo sigurni da li ispravno postupamo, da li smo na pravom putu, da li smo pobjednici ili poraţeni. Ţivot je samo prva faza, etapa u kojoj trebaju da se završe nuţne pripreme i da se ispune odreĊene obaveze.

To je taĉka u kojoj prestaje jedna a poĉinje druga faza, jednostavno reĉeno, to je taĉka svoĊenja raĉuna, bilansa, pripreme za sledeći stadij. Ta je borba svakodnevna i vodi se na sve strane. Jedna od formi te borbe je i ono što zovemo vaspitanjem djece, upućivanjem ih na pravi put i tu vjerojatno i pravimo najveće greške, najĉešće iz ne znanja i ne namjerno. Svaki roditelj, jedino od koga ne ţeli biti bolji je svoj evlad, jedino evladu ţeli da ga u svemu prevaziĊe i bude bolji. No, da bi ljudi postupali po dobru, oni prvo moraju znati šta je dobro, moraju se prilagoĊavati zemanu i prilikama koje se svakim danom mijenjaju. Dunjaluk je širok u njemu se svakodnevno dešavaju razliĉite promjene i da bi ĉovjek mogao ispravno postupati mora ih pratiti, mora znati šta je to novo u dunjaluku i kako da sve to prenese na svoj evlad i usmjeri ih na pravi put, put dobra i pravde. Teško je to moj sine, jer je svuda oko nas nepravda, svuda oko nas djeluju sile zla i pakosti, zar nas jedna od njih nije upravo zadesila i uzela nam Sabra kad nam je najviše trebao i kad je tek poĉeo ispravno razmišljati o svijetu? U takvim uslovima je veoma teško do kraja saĉuvati razum, djelovati razborito i ispravno usmjeriti svoju djecu.

-Tako je Babo, ali zar se nama u grijehove upisuju i najmanje greške poput nekog ćuteka što smo nekom dali ili primili?

-To samo Allah zna, on je taj koji meri naše dobrine i grijehove, a njegovi su kriterijumi razliĉiti od naših zemaljskih i razumskih kriterijuma. Zato sve priĉe koje slušamo svakodnevno od razliĉitih ulema i ljudi koji pokušavaju da drţe ders i usmjere nas putem koji ide u dţenet, su nedovoljno sigurne i ubjedljive jer se naše duše drţe drugih principa i stavova od ovih zemaljskih normi i propisa. Ono što bih te i ovom prilikom mogao savjetovati jeste, nikad u ţivotu ne uradi drugom ono što ne bi ţelio tog momenta on tebi da uradi. Pa tako i ćutek koji si mi pomenuo moţe da bude grijeh jer je uraĊen drugom bez njegove volje i silom, a silu alahh zabranjuje u svim prilikama i umjesto sile preporuĉuje ljubav i razumijevanje. Mrţnja se nikad ne uklanja mrţnjom, mrţnja se uklanja ljubavlju, staro je to pravilo. Najbolja i najefikasnija kazna za one koji vama zlo ĉine, jeste da ih postidite, vraćajući im dobro za njihovo zlo. Kada bi ljudi svoje greške vidjeli kao što primjećuju greške drugih, onda bi zlo sa ovoga svijeta bilo brzo iskorijenjeno.

Faik odjednom podigne veĊe i svjetnu oĉima kao da je otkrio nešto vaţno. -Aha...Sada mi je jasnije da su sve greške greške i da ih ne moţemo

dijeliti na male i velike, jer mi i ne znamo koje su velike a koje male. -Upravo tako sine, iste greške pravimo i mi roditelji ĉesto uĉeći svoju djecu

da rade na isti naĉin na koji rade i njihovi roditelji i u tome je odgovor na tvoju dilemu da li roditelji nekada pogrešno uĉe svoju djecu. Da bi neko ispravno vaspitavao mora biti vaspitan, da bi drugog uĉio mora sam znati, a sloţićeš se da svi niti sve znaju, niti su uvijek dobro vaspitani. I sve dok djeca rade ono što od njih traţe i zahtijevaju svoji roditelji, grijehovi pripadaju roditeljima pa u bilo kojem obimu.

Ko zna još koliko bi razgovarali otac i sin da neko ne nazva na vrata:- A domaćine!, od ĉega se Halit trţe i izaĊe da otvori, a Faik ostade duboko razmišljajući o svemu što mu je otac rekao. Jasno mu je da mu otac ne otkriva istinu do kraja, ali on je već naslutio i zato više nije ni insistirao, kao i onome što

je samo on slušao od njemu nepoznatog izvora i glasa. I baš u tom momentu kao da ponovo poĉeše njegove misli da lutaju u drugom pravcu i da slušaju neĉujne glasove.

Osmjeh sa njegovog lica rasĉlanjavao se na stolu. Sami ritual spremanja sveĉanog ĉina klanja duha, porodiĉnog poĉasnog marša ĉija misao nikada nije bila potpuno shvaćena, pretstavljala je patrijahalnog nosioca zvanog glava porodice. Briţlivo obraĊene drvene ruĉke od neĉega koje je neko nazivao stubovima, munjevito brzo ih je prostreljala sudbina ljudi, zastalih na rubu imaginarnog svijeta. ”Ućutite izdajnici”, ućutaše. ”Pomolite se za ne cjelosnu sudbinu emocija koje ste u ovm momentu prosuli po bijelom ĉaršafu”. Pomolio se bez da trepne. Hiljade svetlećih melajćadi su proletjeli praznim prostorom iznad glava tih bijednih ljudi koji su sebe prozvali porodicom. Duša je njihova prestala biti ono što se oĉekuje od jednih zavisnika razliĉitih opijuma u onom momentu kada je sjekira duboko ušla u prostorima medenog blaţenstva. Ja sam se otrgao iz zagrljaja njihovih pogleda. Ja nijesam pripadao onim krugovima njihovog postojanja u kojima sam bio u momentu laserski taĉnih i monstruoznih misli spletenih okolo mojeg vrata, kao da su ţeleli da mi ispiju dušu noktima mojih predaka, kojima bih ĉak dao i svoj glas. Dţehenem se spustio iznad sofre. I ono što je bilo nedopeĉeno u glavama ovih stradalnika, sada bješe ugljenisano kao crna zemlja sa ulice kojom sam koraĉao kao mala izbjegla ptica. Zakljuĉana je bila ĉak i vazna sa uvehlim cvijećem. Sve je bilo stacionirano u krugu porodiĉnog gospodara koji ni sluĉajno nije dozvoljavao da ih napustim kao njihov gost. Ja se sjećam, pripadao sam vjeri koja nije dozvoljavala da se prisustvuje završnom ĉinu neĉijeg braka, pa nijesam bio u stanju da potegnem opstanak tradicije koja se navidum bespravno produţavala sa generacije na generaciju, sa propustima izraštanja male djece koja sada uopšte nebehu prisutna na neĉem tako velikom. A gdje li su sada ti njihovi roditelji zbog kojih ova djeca stradaju? Najveća podkrepa mrtvima, na kraju njihovog putovanja, predstavlja ĉasni ţivot. Ukoliko si po prirodi ĉastan, s dobrom mišlju, ništa ti se lošeg ne moţe desiti, niti ćeš stradati poslije smrti.

Para se primicala iz kuhinje koja je bila dobrih šest kilometara udaljena od nas. Zagledah se u domaćicu. Zar nije primjetila? Ili se pravila da me nije vidjela? Meni je smetalo prisustvo nekog u jednoj tako dobroj porodiĉnoj mirisnoj atmosferi starih i zaboravljenih stvari. Ona me je uporno gledala kao da sam ja trebao istrĉati atletske pobjedonosne krugove, a kao nagradu dobiti hranu koje mi nikad nije bilo dosta do krajnih granica. Više nijesam slušao krike koji su mi odvratno smetali sa televiziskog prijemnika. Duhovni putnik mora posjedovati ţelju za duhovnim traganjem i mora je obznaniti narodu. Tada svaka zapovijed naroda postaje za putnika nepodloţna raspravi i svaki sud postaje neumitan, jer duhovno putovanje nije izvodljivo bez uĉitelja, budući je posuto trnovitim preprekama, neodoljivim iskušenjima i neprevladivim nedoumicama.

”Ja protestvujem protiv vaše banalnosti” i bijah ispraćen pogledima prema vratima, istom sudbonosnom greškom koju nijesam mogao prihvatiti. Ove rijeĉi djelovahu zbunjujuće na Faika, jer mnoge od njih nikada ranije ni ĉuo, ni znao njihovo znaĉenje. Goreo je od ţelje da nastavi razgovor sa svojim ocem i da od

njega potraţi tumaĉenje i znaĉenje nekih od njih.Tako, u tom razmišljanju svjestan da je Halit u momentu zauzet prisustvom gostiju, a oni su za ove ljude i za ovaj narod nešto sveto, ništa ih ne smije uvrijediti niti potcijeniti, jer je gost ma ko bio i iz kojeg vilajeta i sa kojim namjerama dolazio svetinja u koju se ne smije dirati. Pomiren sa tim da je u momentu ostao sam, Faik je razmišljao o svemu što se zadnjih dana i ĉasova dogodilo i tek u tom mudrovanju opet se pojavi njemu veĉ poznati glas.

Za ţivot, smrt je najvaţnija vijest! Mnogima tada smrt ne kazuje ništa. Sa svojom smrću ljudi kazuju nešto o sebi, a nešto i o drugima, a najviše o onima koji će se tek roditi. Najĉešće smrću ĉovjek svima kaţe sve, a o sebi ništa. Slĉno suncu koje osvetljava svijet od sebe šaljući svoje zrake ili kao oko koje gleda sve a sebe nikad ne moţe vidjeti. Da podnesem i da razumijem tu porodicu puta. Kaldrma je ostavljala tragove u njegovom biću. Obiĉan ĉovjek sa iskusnim zanosom u bjelim kosama od propalog borca za nešto što uznemiruje i pravi nas nesrećnim. Zapitao sam se da li je moguće da se pronaĊem u dubokim borama nekog mudrog starca. Ostavite mi dušu nepipnutu ni od ĉega. Oštri miris blagog etra zamutio mi je um kad je ušao u prostoriju. Gradska pušionica izgledala je kao mladolika prašuma u odnosu na ovaj svijet u kojem bijahu sakupljeni samo stari ostaci ljudskih ţivota. Ranije se opravdavalo ime koje je sama prostorija nosila, dok se danas mnogo više nego ikada pušahu ljudski ţivoti. Ubijaše se moral omladine koji je toliko dugo bio stvaran od bledolikog ĉovjeka nazvanim otrovom zemlje u koju je došao bez upozorenja. Stihija polako ulazaše i u moje kosti. Sjeo sam zašamućen tihom melodijom koja je izvirala iza vrata bijele koţe jedinstvene ţenske liĉnosti ovdje. Bijaše mnogo poznata mojem duhu. Svakako da sam ju bio vidjeo nekada na nekom drugom mjestu. Beše duboko ušla u prostorije moje srţi, prostoru koji je bio rezerviran za duh koji je trebalo trajno da me ispunjava. Ona nije duvala, to je bila ĉista planinska rosa koja je zadovoljavala moj iris rastreperen ispod sile nebeskog, jasno vidljivog letala za prenos moje ljubavi u prostoru koji sam nedavno prošao.

Toplina me obli ispod nozdrva, ona je moja, ili je trebala biti, ne znam. Više i ne znam što se dešava kad se neko zaljubi. Ja sam imao potrebu za njenim prisustvom ovdje bez kojeg inaĉe nebih bio sposoban da opstanem u ovim uslovima ţivota u kojima se ne ţivi. Stari grad, stari ljudi. Stare misli mi se motahu po glavi. Sve je staro, zajedno sa mislima koje su ostarale ĉekajući da budu iskazane. Nepodnošljiv bijaše stari ĉovjek, koji pokušavaše da rascveta plavu ruţu našeg postojanja. Ispravih se iznad starog mosta meĊu našim srcima spojenih zbog samopoštovanja, o kojem se nije govorilo zadnjih dana ove godine jer istinski nije ni postojala. Udaljih se sa druge strane ogledala na kojem se ogledavala prelijepa djevojka moga sna. Ona je postala ja, ja sam postao ona. Pretopili smo se u ljubav pogleda kojeg nikada neću zaboraviti.

Prostrta bješe crvena vunjena ponjava, nekog drugog naroda koji je ţivio na ovom tlu koje već nije sposobno da hrani moju naciju. Ulaz bijaše samo ulaz, gdje i da pogledaš na zidovima ove velike prostorije sa malim moralom, vidjet ćeš samo ulaze starom bojom iscrtani pravom kredom mozaika naših lavirinata. Nemaše pravog izlaza koje bi mogli naći, on je bio u nama. Trebalo je izaći iz samih nas i pokraj toga što ćemo i dalje biti u ovom kutu zaboravljenih duša,

propalih u bunaru sreće. -Ja sam najveći srećnik ovdje- zaĉu se glas, koji se kao podmukla oštrica provlaĉaše ispod potpetica sluĉajnih muţeva sa ţenskim osjećanjima i predrasudama. I vidjeh svetlost, silni odsjaj mojeg srca, brzina nas polude. Vatreni jezici gutahu naše noge sa poda postavljenog samo polovinu metra od zemlje koja nas više ne ţeljaše jer smo mi prodali našu domovinu. Virtuelna stvarnost posta prerealna ĉak i za nas, već ostarelih u treĉoj dimenziji, ĉetvrtog polja ostavljenih da se radujemo. Zavikasmo pobjedonosno: ”Izlaz”!!! Ali to nije bio izlaz, to je bio...Kraj poĉetka. Produţenje naših muka samopoštovanja liĉnosti koje smo zadijevali kao malu djecu koja se ne smeju zadijevati. Bijela teĉnost je izgledala krvavo u tami zatvorenosti tamo gdje smo stigli, prateći tragove crvenih kapi po toplom asfaltu. Izgorelo je nešto što bi se moglo nazvati svetom vodom za omladinu koja je ţivjela gradske pušaone, nadajući se da nijesu stigli predaleko da bi se mogli svakog momenta vratiti po tragovima starih roditelja. Tako se nazivao poslednji potencijal onoga što je ostalo od poslednjih kapi znoja majke prirode. Niko više neće da nas zavede u listama ţivih primjera ljudskog roda. Mi smo poslednji primjeri proletera koji će izumrijeti zbog svoje poslušnosti preme onome što se izopaĉilo, zbog neĉije greške. Od danas će sve biti drugaĉije. Od danas ptice neće letjeti slobodno. Puzeće kao prokleti podanici onoga što nas je uništilo, a ono nijesu krivi. Od ovog momenta mog verbalnog opštenja sa propalim ljudskim rodom, ja u budućnosti neću biti tu da ispravljam vaše greške koje će uvijek biti adresirane na adresu moje meke duše od oštrih kristala. Samo kao neutralni posmatraĉi bili smo posmatrani sa strane onog što je bilo predodreĊeno da bude objekt naše duhovne ustremljenosti. Uzeh moje ostarele alatke i poĊoh.

Molim vas, kada ste pokušali da upitate nešto drugo u vama o onome što ste vi uistinu? Zar ste pomišljali o tome da ja ne primjećujem šta se dešava sa vama? Ja najbolje znam o onome od ĉega ste vi nastali. I uvijek ću okolo priĉati o mitu za uništenjem hiljadama duhova zbog neĉije krvave šale. Mi idemo polako prema radnome mjestu. Nas primjećuje svaki prosjak na ulici oĉekujući da ćemo izvući nešto iz našeg dţepa. Ali da li je to tako? Dali mi bez publike pomaţemo ĉovjeku koji je oĉajan, ili nekom drugom nama sliĉnom. Nije imao srce za nešto takvo. Za to je trebalo srce, njeţno kao krila planinskog leptira, spremno da podjeli ljubav sa bilo kime i sa bilo ĉime. Trebamo biti najhrabriji ljudi na planeti, treba da blistamo ĉistom vodenom površinom, da prosvetlimo naš duh. I tada nam rekoše, pogriješili ste. Ja sam pogriješio, ja sam ţelio tajno da propadnem u crnu rupu moje usamljenosti na brodu potonulom pred taĉno hiljadu godina. U svojoj dţaklji sam primjetio sumpornu lampu, osvetlio sam lica Ċavola sa kojima i ne ţeleći postadoh prijatelj. A oni, kao ţigosani pobjegoše ispred oĉiju cijele nacije ţeljne njihovih rijeĉi koje su nekada bile dobre, a sada prestadoše da postoje. Koraĉao sam zamišljen, duţinom tijesne grede sa koje sam svakog momenta mogao da nestanem u provaliji koju mi je svaki nesavjesni graĊanin nametao kao tovar koji sam morao nositi cijelog mog ţivota. Neravnine su nas pravile najpametnijim do granica njih samih, bila je glatka, i još je površina po kojoj smo stekli naš renome najugroţenijeg ljudskog bića. Da li je to sijah ćuprija koju samo mudri i dobri uspiju proći, ili je to samo još jedan test naše trpnje, to ćemo tek vidjeti, pomislih?

Neko me je upitao još dok sam bio dijete da li znam da se suoĉim sa istinom, to zaista tada nijesam znao. To je zaista bilo najmisterioznije nešto što je proljetna seoba donijela ovom namuĉenom rodu. Vjerujem da niko ne zna da upravo samo to zna. A uvijek kada se susrećemo sa njegovim veliĉanstvom, gospodarem naših duša osjećamo se zgaţenim zato što njegovu cjelovitost trebamo podijeliti sa drugim ljudima. Postali smo sebiĉni još sa našim stvaranjem. Vjerujemo svakog dana da se još nalaze nesebiĉni ljudi na ovom pravom svijetu, dok se sami pretvaramo u sasvim suprotno, gutajući lakomo ideale postavljene od samih nas kada je bilo nešto zaista drugaĉije. A danas, danas je bio i još je, dan kada treba da se sprijateljimo sa ogorĉenošću, koja ni nagovještava blagostanje u konverzaciji sa nama samima, odnosno sa njim, tim velikanom...Spasilac ĉovjeka od istinskih zabluda. Polako smo napravili veliku stopu na vrelom pustinjskom pijesku, koji je već duboko propao u suzama pustinjskih majki, koje su ĉekale svoja ĉeda da se vrate sa susreta koji svakog od nas oĉekuje, neljudska smrt. Govorile su, velik je Jedini. Jedan je gospodario dušama onih koje je on stvorio i sa kojima zaista nije trebalo da se gospodari. Stihija je polako nadvisila ivice samoubilaĉke ogorĉenosti. Rascepkane, papirne, metalne strugotine kotrljale su se duţ neprohodne ulice, koju niko nije bio prošao, da bi našao odgovor ţivota. Samo zadnji će biti prokleti jer će imati istinu u rukama a pustit će je da im pobjegne kao bijeli golub iz pozlaćenog kaveza. Oni će ostaviti zagonetku nekoj drugoj populaciji. Ono što su nama naši najdublji preci ostavili. Svetlucavo je zatvaralo nebo. Srebreni zraci kao svetlucavi vraĉevi spuštahu se prema zemlji, prema našim beskonaĉno velikim dušama.

Odjednom mi nijesmo samo obiĉno postojanje ţivotne forme, mi smo sada i pokraj toga što smo oduvijek bili, glavni nosioci forme nazvane ne uzalud postojanje. Mravi kasapi ulaze pod mojim pokrivaĉem tijela, poĉinju jesti epitel ne toliko ţivih ćelija, kao što ga neki nazivahu, a ja samo mogu potvrditi, ne napreţući se da mislim šta će se dalje desiti.

Faika polako poĉe oblivati znoj, teţina ovih rijeĉi, njihova nerazgovijetnost i nedovoljna jasnost, no iznad svega strah od nepoznatog, uĉinili su svoje. Kolena mu polako poĉeše klecati i kao da mu u prostoriju poĉe nedostajati vazduha. On je oĉajniĉkim snagama pokušavao i dalje slušati glasove koje je u tom momentu samo on mogao ĉuti. Senka uvijek dolazi prva, pomraĉenje uvijek nastaje pred svjetlost da obasja naše lice. Vjerovanja sviju su samo elementarno sjećanje neĉega što im nije mnogo jasno, stvaranje duhovnosti kod postojanja. Krivnja se uvijek prebacuje na materijalnost. Ovi ratni vodiĉi nisu ni mislili o drugome i sada se poklanja senki onog što je gazilo i najmanji bol nazvan neistinom ili laţom.

Ljudska evolucija ide u pravcu udaljavanja od svog prvobitnog doba-prirode, njoj se nikada više ne moţe vratiti, kao što ne moţe postati ţivotinja. Postoji jedan put koji ĉovjek treba i mora odabrati, da bi se potpuno uzdigao iznad svog prirodnog dobra, da bi pronašao novi dom, onaj koji on sam stvara, ĉineći tako svijet ljudskim i postajući sam u potpunosti ĉovjek. Onog momenta kada je ĉovjek roĊen, kao jedinka no i kao ljudski rod izbaĉen je iz situacije, koja je bila odreĊena kao instiktivna, u situaciju koja je neodreĊena i otvorena. Jedino

smo sigurni u onome što je prošlo kao i u onome što će doći ako je taj dolazak smrt, ako i to ne smatramo povratkom u prošlost u neorgansko stanje materije. Problem ljudske egzistencije je, dakle, jedinstven u cijeloj prirodi, on je takoreći izbaĉen iz prirode, a opet je u njoj, on je djelimiĉno boţanstvo, djelimiĉno beskonaĉan, djelimiĉno konaĉan. Potreba da se uvijek pronalaze nova rješenja, te protivreĉnosti njegove egzistencije, kao uvijek više forme jedinstva sa prirodom, drugim ljudima i samom sebi, jeste izvor svih psihiĉkih snaga koje motiviraju ĉovjeka. Ovu odu materijalistiĉkog nastanka svijeta, Faik je zadnjim snagama duha uspijevao apsorbirati, jer ga je vratila u svoje mladalaĉke dane kada su ga pitanja o postanku svijeta veoma interesovala, sve dok mu to njegov djed nije objasnio na naĉin boţjeg stvaranja svijeta, što je Faik tada prihvatio, no kako je rastao sve je više pokušavao naći racionalnije objašnjenje postanka i razvoja svijeta. Upravo zbog toga kao da su mu ovi glasovi ponovo povratili sve sumnje i dileme te je zadnjim atomima snage, no ipak paţljivo slušao svaku rijeĉ.

Ţivotinja je zadovoljna ako su njene fiziološke potrebe zadovoljene. Ukoliko je ĉovjek ţivotinja, isto će tako biti zadovoljan zadovoljenjem ovih potreba, no ĉovjek ni izdaleka nije zadovoljan zadovoljenjem ovih potreba. Svaki pojedinac, kao i ljudski rod u cjelini treba da riješi taj problem raĊanja i napretka. Fiziĉko raĊanje pojedinca, ni u kom sluĉaju nije tako odluĉujući i jedinstven ĉin kao što izgleda. Ono je, zaista vaţna promjena od ţivota u utrobu i ţivota van nje, ali se u mnogome, dijete posle raĊanja ne razlikuje od djeteta prije raĊanja. Ono u potpunosti i dalje zavisi od svoje majke i propalo bi bez njene pomoći. Ono ne moţe da shvati spoljne stvari, ne moţe da se hrani, još je okovano majkom. Ustvari, taj proces raĊanja se nastavlja i tek kasnije dijete poĉinje da raspoznaje spoljašnost i da usklaĊuje svoje pokrete. Tek poĉetkom govora i uĉenjem funkcije i upotrebe stvari, dijete prevazilazi stepen ţivotinjskog, poĉinje da se socijalizira i da objektivnije posmatra svijet. RaĊanje ĉovjeka je dug istoriski proces. Ono je u biti negativni akt kojim se ĉovjek izdvaja iz pravog jedinstva sa prirodom, kojem se jedinstvu nikada više ne moţe vratiti. Ovaj akt niti je lak niti je moguć povratak istog. Ono znaĉi prelazak u novo stanje neizvjesnosti kojim ĉovjek još nije ni iz daleka ovladao. RaĊanje poĉetka, nastanak postojanja, udahnuće ţivota samome ţivotu, poĉetak duhovnosti, poĉetak onoga što nije stvoreno materijalnošću. Ušlo je gospodarevo tkivo u svima nama, ali saĉekajte, da li je neko od vas vidio tu duhovnost?! Dali je neko od vas vidio njegov lik?! Ali, ĉekajte, kako ja da ispriĉam šta sam vidio... Zabluda i apsurd zavladaše u meni od samih slušaoca mojeg izlaganja. Naše duše su se spojile u jednu, naša su srca poĉela sama da biju. Osjećanja smo saosjećali kao jednostavnost razmišljanja samih nas. Sami smo donijeli ĉvrste dokaze, rešenja i jedinstven zakljuĉak. Mi smo samo vidjeli vlastiti odraz u ogledalu koje nije znalo za duhovnost. Mi smo Gospodar.

Kao u duboki san ĉuo je Faik ove poslednje rijeĉi i kao da je zaspao u dubok san, skljukao se pored zida iznemogao i umoran, neznajući da li se to onesvijestio ili je istinski zaspao. I baš u tom momentu zaĉu se ţagor iz susedne sobe i otvaranje vrati, što je znaĉilo da gosti odlaze te ih ukućani ispraćaju.Kada se vraćahu, Halit koji je cijelo vrijeme bio opsednut iskrenom znastiţeljom svoga

sina i dubinom njegovih pitanja, uĊe u predsoblje da vidi šta je sa njim. Kada mu se primaĉe pomislio je da je tvrdo zaspao i bi mu ĉudno zašto je baš tu našao mjesto da se odmori. Prodrma ga za rame i reĉe:

-Ustani sinko, šta si se tu zavalio! No Faik nije davao znake svijesti. Halitu bi jasno da je on u nesvijesti i zavika:

-Muratka, daj ibrik sa vodom, ovome djetetu je pozlilo. Zadihana i obezglavljena Muratka donese ibrik pun vode i Halit ga pljusnu vodom po obrazu, protrlja ga po vratu udarajući ga polako šamarima po obrazu. Polako Faik poĉe da se pomijera i odjednom otvori oĉi zaĉuĊen šta se desilo jer su sada svi ukućani bili okolo njega i nekako sumanuto, više tuţno gledali ga pravo u lice, oĉekujući objašnjenje šta se desilo? Polako teturajući se, Faik se podiţe s patosa i oslanjajući se na svoga oca uvedoše ga u sobu. Sjedoše ga na minder pored prozora, a Muratka mu odmah prinese šerbet, jer je to po navici najbolji naĉin da se srce smiri i insan stane na svoje noge. Popio je šerbet i pogled mu pobjeţe preko prozora ka groblju na kojem je mezar rahmetli Sabrije i tako nemo gledao negdje daleko.

Ovoga puta to je zapazio djed Avdulah i toplim rijeĉima priĊe svome unuku.

-Eh moj Faiku, moraš u sebi naći vjere i snage da prihvatiš boţju volju i njeno ispunjenje i koliko god to tebi nanosilo bola, moraš shvatiti da Islam garantuje slobodu vjerovanja ne samo što je vjerovanje pod pritiskom beskorisno, već zato što bi takvo vjerovanje bilo suprotno prirodi ţivota i prirodi samog ĉovjeka. Postojanje istine i neistine na ovom svijetu nalaţe slobodu liĉnosti. Zato koliko i da pokušavamo ja i tvoj babo ili bilo ko drugi da ti usadimo vjeru u sudbinu teško ćemo to uspjeti ako ti sam ne doĊeš do takvih saznanja. Kada bi svi ljudi prihvatili da vjeruju samo u istinu i da idu putem dobra, bio bi to dţenet onoga svijeta i morao bi prestati ţivot na zemlji. Ako bi tako bilo ţivot na zemlji bio bi završen. A, s druge strane kada bi ĉovjek bio prisiljen da vjeruje, to bi se smatralo uzurpacijom njegove prirode i privatnosti što bi se protivilo i suštini Allahovog blagoslova pri stvaranju. Pritisci na vjeru pretstavljaju nemoralne i nehumane postupke. Mada je u zadnje vrijeme napredak civilizacije u naukama i u njihovoj praktiĉnoj primjeni na ţalost proširio pritiske na vjeru umjesto da ih eliminira. To nam kazuje da su ĉovjeĉanstvu potrebne duhovne vrijednosti da bi saĉuvao svoju originalnost. Ĉovjek će stvarati svoje moralne principe samo ako je njegov ţivot harmoniĉan sa boţjom voljom.

-E moj dedo, nijesam ja nevjernik i niko me na to nije mogao niti imao ni nauĉiti, ali odkako je umro Sabro meni se stalno javljaju neki glasovi, sve mi se ĉini Sabrova duša i prenose mi neke ĉudne misli o tom svijetu, ĉak i neke koje ja i ne razumijem, kao o nekim televiziskim i kompjuterskim erama i drugim tehniĉkim za mene ne jasnim stvarima, ne dajući mi konaĉne odgovore kako je Sabru na taj svijet, što bih ja najviše volio znati. Isto tako ne mogu da objasnim neke ideje koje mi ispraća o nekakvoj krivici roditelja i kolektivnoj odgovornosti zbog koje i on i svi ostali tamo odgovaraju.

Avdulah ga pomilova po glavi. -To što ti se javljaju glasovi koje ti ispraća duša Sabrijina dokazuje da je

ljubav meĊu vama bila iskrena i velika, a to što ti kazuje nerazumljive misli moraš

znati da je to sudar konaĉnog i beskonaĉnog, da je naša sveta knjiga Ku’ran prepuna upravo takvih misli koje ukazuju na postojanje mnogo neĉega što ga mi sada nemamo i neznamo, no on je sve predvidio. Da je svijet u kojem mi ţivimo samo jedan momenat, trenutak svijeta i boţje beskonaĉnosti, a to što ti ne kazuje kako je Sabru to je dokaz boţje ljubavi i veliĉine da mi nikada ne saznamo istinu o tome svijetu, jer bi se prestali boriti za nju, i plašiti se nje. Ĉovjek se najviše plaši nepoznatog i nejasnog, te ga to tjera da se moli Allahu i da vjeruje u njegovu moć i milost. Zar se ti nebi još više sjekirao kada bi saznao da je Sabru ne daj boţe tamo loše. A to što naslućuješ o kolektivnoj krivici i odgovornosti roditelja, e to je oporuka da se pazimo kako vaspitavamo svoju djecu, a i sa kime i kako se druţimo jer ĉovjek uĉi ne samo od svojih roditelja već i od drugova, roĊaka i prijatelja.

-Tako je dedo, shvatio sam poruku ali ima još nešto što me muĉi. Ljudska priroda je dualistiĉka, sastavljena od razuma i rasuĊivanja s jedne strane i instikta i strasti sa druge strane. Ljudski zadatak nije da ubija instikte da bi postao razuman i mudar, već da formira i sprema liĉnost za ţivot. Ĉovjek se ne treba odricati solidarnosti sa razumom da bi se suprostavljao ţeljama koje su ĉesto mnogo jaĉe i brojnije od razuma. Zadatak razuma je da saznaje i rasuĊuje, a srce je mjesto za vjerovanje u boga pri ĉemu pravi vjernik po meni, babo mora biti uvijek optimist, ja sam to do sada uvijek bio. Moja duša uvijek je bila ispunjena nadom i vjerovanjem, ali sada ?!! - kao da malo podzasta Faik, na to će se ukljuĉiti Avdulah rijeĉima:

-Vjernik je odgovoran za svoje vjerovanje kao što je odgovoran za svoj ţivot. Vjernik, bez obzira koje vjere bio, mora biti prvo ĉovjek, a vjere su kao prsti na ruci razliĈit ali ipak isti. Ĉovvjek moraš biti prije svega, ĉak i tamo gdje nema ljudi nastoj da budeš ĉovjek, to mora biti naĉin tvog ţovljenja i metod tvoga rada. Odgovornost prema vjeri sigurno treba da se osjeća jaĉe ĉak i od odgovornosti prema ţivotu i vjernik je duţan na boţjem putu da se bori za ideologiju kojoj pripada svime ĉim raspolaţe, kao materijalnim dobrima, svojim ţivotom i svojim naslednicima. Naš ţivot na zemlji ne prestavlja cijelu ţivotnu istinu, već je mala epizoda drame koja ima mnoge djelove i ĉinove. Naše unutrašnje osjećanje jeste unutrašnji dokaz da pravda postoji iako je danas ne moţemo vidjeti. A sada smo svi umorni, dobro bi bilo da se odmorimo i odspavamo pa će odmorna glava sve bolje razumjeti, reĉe Halit i predloţi da se ide spavati.

Faik je otišao u svoju sobu u kojoj je ranije spavao zajedno sa bratom Sabrom, svestan da je puno doţiveo ovih dana i da bi mu san najbolje došao. Uĉinilo mu se da će zaspati prije nego li spusti glavu na vunjeni jastuk što ga je majka izatkala na razboju od vlasi domaće, najbolje vune i na slamaricu prostrtu na patosu koja je puno šuškala i ĉulo se u susednoj sobi svako prevrtanje na njoj. Tako je i bilo, Faik je odmah zaspao i ne zna koliko je to trajalo, ali u jednom momentu da li je to bilo u snu ili na javi, to mu nikada neće biti jasno, ponovo se zaĉuo glas, njemu dobro poznat, koji mu je poĉeo priĉu.

Jedne veĉeri smo se razbudili znojavog ĉela. Pred nama se otvorilo nešto što je u poĉetku liĉilo na tragiĉno završenje jednog prokletog sna, ali kasnije, odkada se otvorila istina o nama samima, vidjeli smo da se radi o vratima preko kojih se ulazi u zabranjene odaje ţivota kojeg smo ţivjeli. Odaje su to istinskog

postojanja vjeĉnih iluzija drugih likova dok smo stajali opkruţeni nama samima. Uzeli smo ĉasovnik u znojavim rukama i premestismo kazaljke na tri sata poslije podne, da bi se zbunili u sledećem snu, prostora koji nas optuţuje nemoţeći da postoji u laţnom vremenu. Na stolu je imalo mnogo više praha nego što je uobiĉajeno za jednog opštog radnika u našem gradu. Toplinke koje smo nosili sve su više hladile i onako premrzlu krv, u sobi bez zatopljenja, u sobi koja nije imala ni najmanje ljubavi za osvetlenje puta prema toaletu. Neka blijeda neonska svijetlost narušavala je harmoniju zvanu tama. Bez uspjeha smo pokušavali uništiti zrake koji su se nesmetano stvarali u pukotinama razreĊenog vazduha. Slike koje su primali naši ostareli fotoreceptori bijahu krive i zamagljene, kao izobliĉene grimase svega onoga što nas je opkruţivalo. Cjelovito smo bili opkoljeni dimom nepostojećeg izvora. Zamagljivao se ĉak i vid koji nas nikada do tada nije iznevjerio. Vjerni saputnik koraĉao je svojom jednom nogom prema nama, teturajići se takoreći u istom impulsu sa našim. Pomislili smo da je on ustvari dio samih nas, zato što kada smo odnijeli naš uzdah za konaĉno dopunjenje rekoše nam da više nema niĉeg što će zvuĉati dostojanstveno. Zato je to bio krajnji dio naše nekada dostojanstvene duše, krajnja svijetlost koja je ukazivala na nas kao ljude ĉistog staklenog srca. Leţerno kretanje naokolo u prostoru olabavljalo nas je još više, oduzimaše nam krajnje vrijednosti motorne snage koju smo nekada imali. I najsporiji pokreti nam izgledahu kao brzo mahanje rukom, i najzlobnije misli bijahu kao dar od Boga, dar od višestruko našeg ja ili nas, nazivajući druga bratom ili sestrom. Ne ţeleći da potraţimo pomoć od njega i pored toga što smo takoreći osjećali njegovo prisustvo u izobliĉenoj formi datoj od vjetra koji je duvao preko naših grudi. Djelovi kostiju i ostalo meso se otkidalo od nas odnoseći za poslednji put dušu onoga što smo bili. Ušli smo u toalet da bi se olakšali. Izvana smo bili obavijeni muškošću, a iznutra smo se osjećali beskorisnim kao presavijena sablja, osim što smo mogli izgoreti nekoga našom grubom pojavom u polumraku svetlosnih poremećaja. Oprali smo lice studenom vodom. Osvešćivanje nam je bio kljuĉni momenat u rasvetljavanju naše prošlosti, a to bi se desilo samo ukoliko bi bili dovoljno trijezni za bilo koji poduhvat. Poslednji put kada smo navlaţili usta studenilom ĉesme bilo je prije deset godina, prije deset godina provedenih u ţivotu i sjećanjima o neĉemu o kom nijesmo sposobni da rasuĊujemo sa strane prije nego usmerimo sebe ka mestu zloĉina. Prošla je cijela godina od kada je naš lebac pao sa neba da bi prosvjetlio put koji je sam zatrpao kostima i patnjom. Meditacija, zaspanost, zatamljenje prostorije. Tumaramo mokrim rukama po truhlom nameštaju koji smo kupili da bi bio odlika naše veliĉine. Tumarajući po zidu pronaĊosmo prekidaĉ za struju koji je sada nešto niţe od uobiĉajenog i nije radio. Morao je postojati izlaz iz sobe u kojoj smo bili zakljuĉani. Nije bilo moguće da ne postoji kvaka kojom smo zakljuĉali vrata poslednji put i pored toga što je to bilo prije mnogo godina. Poduprli smo se na zid nasuprot vratima. Jakim korakom i smjelo, bez da u oĉima pokaţemo bilo kakav strah, gurnuli smo se prema vratima kako bi se probili prema svijetu gdje nam nikada neće biti kao ranije, da bi ušli u nekakvu modulaciju ţivota koju nikada nećemo prihvatiti kao svoju. Jednostavna parĉad izlomljenih vrati bila su nam poslednji dokaz da smo postojali negdje na drugom mjestu, gdje smo bili

okruţeni prokletstvom stvaranja polutame u svjetlosti nazvanoj zajedniĉki ţivot. I tada se naĊe neko da kaţe...

-Šta traţite ovdje gospodine?! Jeste li bili negdje daleko?! Šta bi mu odgovorio? Gdje bi bio smisao odgovora i za mene i za njega? Poklonio sam mu crveni cvijet sa bijelim listovima, praćajući ga specijalnom porukom prema raju, a on se ĉak i ne zahvali. Sobarom su ga zvali. Smrt mu je bila najveći neprijetelj, kao i svakome ovdje što smo upoznali. Plavo mlado momĉe sa ĉuperkom na ĉelo. Nije mu bilo dostojno da samo pokuca na vrata već je morao da izusti i “Sobna posluga”!..Do Ċavola! Gdje ste sada svi vi zlobni demoni da završavate prljave stvari za mene. Nauĉili ste me o najlošijem na ovom bijednom svijetu, a sada me praćate svijetu ţena i djece. Kako mislite da ću ostati nenaĉet od ruku koje kradu moj identitet?! Crven je bio tepih, tanka preĊa crvenih konaca prepletala je mreţu debelog kanapa i stvarala kolorit neĉeg nebeskog koje je ipak bilo crveno. Vidite li da nijeste samo vi crveni? Vidite li da je i nebo odakle ja dolazim crveno?! Prije vjetra pamtim, govorio je jedan moj mnogo dragi prijatelj. Ja sam stajao ukoĉenog srca pred vama, bojeći se da ne nastradam u tom vihoru kojeg su donijele napaćene duše nekog zemaljskog rata. Rekoše mi da sam od sada ja zaduţen za najprljavije stvari koje mogu postojati u svijetu iz kojeg dolazim i zbog toga trebam biti srećan. Samo da su mi kazali zbog ĉega trebam biti srećan. Kako se ĉovjek moţe pomirit s time da bude najzlobniji meĊu zlobnicima? Moţda u nekom horor filmu. Ipak, ja sam produţio ţivjeći kao ja, samo sa drugim imenom, zbog dobrote moje nepodnosljivo teške duše. Ja sam sada poznatiji kao simbol, a ne kao ime, jer sam po prvi put dobio ime koje imaše znaĉenje nekih od slova naše azbuke kojih se trenutno ne sjećam. Obukli su me u najljepšim haljinama, moji prijatelji koji su tada bili mnogo mali, tako reći kao ja, bili su nešto što mi se uĉinilo da sam ih dobro upoznao. Posle mnogo godina ova sjećanja se prepliĉu sa onim što zaista je i što se zaista dogaĊa. I kada se danas spomene nekakav plaĉ iz mladih godina svi zanijeme kao da je zmija ušla u njihovoj duši i ne zna za rijeĉi, već samo muk preovlaĊuje njime i njihovom dušom. A bio sam mnogo nemirno dijete.Da li su to grijesi mladosti ili slijepa poslušnost prema onima koji u najboljoj namjeri nijesu uvijek u stanju da te najboljem nauĉe? Nekada je mnogo teško kada nijesi u stanju mnogo starijim od sebe da objasniš stvari koje se tebi ĉine kristalno jasnim. Kada ti smatraš da je dovoljno ubistava u ovom vijeku, a oni kaţu da su to ljudi koji će spasiti svijet svojim intelektom. Ah,da su bili voštane figure. Pokazao bih tada na djelu moje deĉje, još ne porasle zube. Provukao bih se tada do godina kada ću biti odrastao muškarac, a oni prije vremena ostarale ljudske siluete upravo zbog mene kako su oni govorili.

Vrijeme je gazilo sve pred sobom, i još gazi kao da mu je to poslednji zadatak prije pomraĉenja. Posle bi se udruţio sa prostorom koji prolazi, stvarajući nepogrešivu monotoniju, jer će slike ţivota ubrzo biti zastarele a vraćanje nazad nemoguće. I poslednji put kada sam im govorio da je njihova sudbina ista sa sudbinom svih ljudi, oni su me tuţno pogledali i rekoše mi da ako produţim tako govoriti poslaće me u dom siroĉadi. Ah, kolike su bili pogani! Bili su mi komšije. Nijesu mi bili ništa a ja sam ih volio kao brat. Oni mi uzimaju hleb iz usta a ja im kaţem, moţda. I uvijek mi je usta bila zatvorena još prije

otvaranja. A svetiljka koja je skupocjeno stajala u ovoj velikoj ulici kojom sam išao u neko vrijeme oznaĉit će poĉetak duha zaštitnika koji vlada vasionom, kao što smo mi nekada jaki i umijemo vladati našim srcem. Pogledao sam gore i propadoh u duboku rupu, odvodne mreţe moga grada, od neĉistoća tvojih poganih usana.

-Ne! -povikao je iz glasa Faik ne znajući ni koje je doba noći, a nesvjestan šta se upravo dogodilo, da li je san ili je glas što ga proganja i danju i noću. Niz lice su mu se kotrljale kapi znoja kao rosa na jutarnjem suncu sa mlade deteline. Tek tada shvati da se sav preznoio. Njegov glas je ĉula majka jer je ona sa zebnjom i legla plašeći se da joj sin ne strahuje sam spavati u sobi u kojoj je ranije spavao sa bratom. Odmah je utrĉala u sobu u kojoj su se već poĉeli useljavati prvi zraci jutra što znaĉi da je bilo prvo praskozorje.

-Sine Faiku šta ti bi, šta si to sanjao? -Eh majko, neznam više ni da li sam sanjao ili je to java, ali od kada je

Sabro umro stalno me proganja jedan glas, ja sve mislim da je to glas njegove duše, kazuje mi mnogo o stvarima tamo na tom svijetu, o ţivotu posle ţivota, evo baš noćas sam ĉini mi se cijelu noć bio sa njim, slušao mnogo neĉega poznatog i nepoznatog, lijepog i grdnog i sve sam to mirno primao dok mi na jedan posredan naĉin nije skrenuo paţnju da su Sabra ubili komšije, to me toliko uplašilo i uzbudilo, zato sam se iz sna razderao i htio reći ne!, to nije moguće!, ali njegova kazivanja su toliko bila jasna da sam ja sve urjereniji da je to zaista tako.On mi kaţe da su mu bili komšije, nisu mi bili kaţe ništa ali ja sam ih volio kao brata. Ja mislim ĉak i da znam koji su, ali za sada je to moja tajna majko i ne mojte me pitati na koga sumnjam. Ja se nadam da će ih Allah obejaniti i da će se sve saznati. Majka ga je zagrlila.- Eh jadnoj mene šta me naĊe, jedan ode u zemlju mlad i zelen, a evo i drugi od tuge za njim hoće pamet da išteti.

-Nemoj sine proklinje te majka, sve je to od tuge i jada što ti se napunilo u duši, pa ne moţeš naći utjehe i nade u bolje sjutra.

-Ne, ne, majko znam ja da je sve ovo istina, ali bog je meni obejanio da je saznam i za sada će ostati samo moja, ali ja ću je otkriti i ako se ubijedim u to ja moram to osvetiti jer me melajće za to izabralo i dalo mi zadatak da to izvršim nebi li oslobodio dušu svoga brata jer je ona neduţno poslata na taj svijet.

-Sine moj, mojim te, mlijekom preklinjem, nemoj majka još tebe da izgubi, ubio ili te ubili, sve mi je isto. Dosta je majki Sabrove rane da nosim dok sam ţiva i jedino kad me spustite onamo pokraj njega majka će ga zaboraviti, a još jednu ranu ja nebih mogla podnijeti. Moraš vjerovati u boga, u njegovu pravdu ona će stići te zlotvore, neka ne bude tvoj sebet.

-Majko, majko, nijesam ja nevjernik a ni Bog nije nasilnik, njegova volja je postaći ĉovjeka da ga spozna, što je oĉitovanje beskonaĉnog u konaĉno. Bog nije vlast, nego ljubav i on svemoćan i stvoritelj, strpljivo ĉeka ĉovjekovo dijelo, predanost njegove duše slobodi sjedinjenja s bogom. Ljubav nije samo ispunjenje duše, nego i vrhunac svijesti, ĉovjek time dokazuje da je ĉovjek kada misli, kada djeluje, kada pravi i stvara, a bog vrednuje njegova djela i njih cijeni. Samo onaj koji radi, stvara i ima dijela koja se mogu cijeniti ima nade da će njegova djela spasiti njegovu dušu. Nije se dovoljno samo moliti i u boga vjerovati. Stvoritelj je stvorio i dao ljudima dušu koja misli, koja stvara, koja

odluĉuje jer bi da nije tako svi ljudi bili isti i svi bili na istom i na tome svijetu. Ili majko ja moţda nijesam u pravo, ali i od starijih sam slušao da se znanjem i radom dobrih dijela ĉovjek moţe osloboditi pa i ako je nekada moţda iz neznanja ili nenamjerno napravio greške. Ako ĉovjek nebi shvaćao, nebi ni gubio. Ljubav je zadnji smisao svega, ona je istina, radost iz koje svijet potiĉe. Samo se u ljubavi kao u ĉistoj svijesti, zbiva sjedinjenje s beskonaĉnim bićem. Ljubav je po svojoj prirodi uvijek davanje cijeloga sebe bez ostatka.

-Tako je sine, dobro si ti sve to rekao, ĉovjek koji ţivi na ovom svijetu, ima brojne i muĉne zadatke. On mora osjećati, sticati, raditi, misliti, htjeti. Ali on ima i jedan izvanredni zadatak koji mu donosi ne samo zamor nego i radost, šta više vrhunsku radost, on mora shvatiti Boga. Bog se ne traţi na nekom posebnom mjestu ili kao neki posebni predmet. On je sveprisutan poput jutarnjeg svijetla koje se ne traţi, nego koje je tu ĉim se otvore oĉi. Stoga se sluţba boţja, vjera u boga ne sastoji u traţenju boga, nego u prepuštanju njemu. A to se ne postiţe samo golom konstatacijom duha, nego to mora biti cilj cijelog našeg ţivota, pri svim svojim odlukama i ĉinima moramo biti svjesni Beskonaĉnog. Zato sine poslušaj tvoju majku, odmori se probaj zaspati, ti se odavno nijesi naspavao kao ĉovjek, ja te neću buditi dok se ne razbudiš.

-Dobro majko, evo pokušaću da zaspim, hvala ti, šta bih ja bez vas. Prilego je Faik, razmišljajući o priĉi svoje majke, o njenom poimanju boga,

razumeo je mnogo dobro jer je i sam shvatio da krajnja radost nije u dostizanju cilja, već u onom stalnom stremljenju, ţelji da se dostigne, o stremeţu ispunjenom poletom i voljom. Kao što je radost ptice u osjećaju neizmjera nebesa, tako je i duša sretna kada kruţi po beskonaĉnom i kada osjeća da ga nikada neće doseći. Ĉovjek ţivi u dvojakoj funkciji svoga bića. Time što je konaĉan, pripada svijetu prirode, nuţnosti, potrebe, stvari, sticanja. Time što stremi Beskonaĉnom, pripada svijetu duha, slobode, radosti, istine, postojanja. U takvim razmišljanjima san ga savlada i on posle dugo vremena tvrdo zaspa....

Ja ću vam reći jedno. Jedno je zadnje...Sada sam negdje duboko. Samo što se upoznajem sa tuĊom materijom. Sada upoznajem svijet kao njegov dio, ne izdvajam se da bih bio iznad sebe i iznad drugih. Rekao bih svojoj zaštitnici da nije u pravu, ali samo ako je istina da sam ja surov prema onima koji ne govore istinu i u nemogućnosti da spoznam sve to ja sam prokleo postojanje ovih tamnih puteva koji ne vode nikuda, osim u propast generacije koja slijedi i sviju što dolaze posle nje. Zaljubljujem se u iskrenost, jer uvijek ţelim ono ĉega najmanje ima!? Zašto je moj svijet preplavljen neĉistoćom kao u vašim mislima?! Ha! VrijeĊate se?! Već vam nije sve jedno to što ĉitate svakakve rukopise i djela. Svakako! Ostao je još jedan mali dio u vama što ste ga ranije nazivali humanim bićem a što sada susrećemo samo po muzejima. Nije vaţno! Dijelo uopšte nije vaţno, vaţna je samo smisao koju ono nosi, zar ne?! Tada ni korak kojeg pravim u prljavoj vodi, nije korak već osjećanje vlaţne neĉistoće. Ali, ne prestaje, evo još jednog koraka. I još jednog. Vjerujte, ja se krećem kroz ove prostore kao što se i svaki ĉovjek kreće mjestom kojeg poznaje, ali ne i mjestom koje tek upoznaje. U daljini zvuk premorenih kapi. Harmonija njihovog savršenstva ĉini me malo hrabrijim od sviju ovih koji su sa mnom ovdje. Kad bolje razmislim, sa mnom

ovdje su samo neka ne ljudska bića, sliĉna svima nama. Produţujemo se kretati dalje, da bih mogao orijentisati moje misli pravo prema objektu kojeg sam volio. Odjednom jaka svijetlost naruši tamu i prodrije duboko u mojim oĉima. Ja sam zadnji put ugledao nesavršeni svijet podzemlja, i zamolio sam Gospodara da me nikada više ne stavlja u takvom iskušenju putem koji nikuda ne vodi.

I odjednom naša se mladost pretvori u podmuklu koaliciju sa Ċavolom iz naših snova i prestadosmo da budemo jednostavni poĉeci misli cjeline koju mi jednostavni ljudi prestajemo upotrebljavati u svakodnevnom govoru razumijevanja izmeĊu naše duše i stare škole. Ujutru, sunce provejavaše izmeĊu malih procjepova zavese još rano prije zore. Bio je ovo neobiĉan dan. Strelice na satu uopšte se ne krećahu, ĉak i kad su to radile radile su u suprotnom smjeru. Vrela voda mi je poparila lijevi obraz. Ceo sam rastrepereo gledajući prema silnoj svjetlosti koja je dolazila iz ugla sobe u kojoj sam postojao. Ja sada izvadih već odavno mrtvu nogaru drvenog kreveta sa ciljem da se odbranim od bilo ĉega u tom momentu, ni o ĉemu drugom dalje nijesam razmišljao.

I odjednom uopšte mi nije bilo vaţno ko je to bio sa svetlošću. Okrenuh se prema prozoru i tihim koracima se primakoh ivici iverice. Pogledam dole, milioni svjetilki automobila bljeskahu rano ujutru jer su pošli negdje prošetati. Ja sam mahao kroz vazduh crvenom maramom iako to niko nije primećivao. Pamtim, zapalio sam šibicu do već pocrnjelog prozorskog okna, ne bih li zapalio poslednju puru u mom ţivotu, i vratih se prema krevetu verujući da je sve ovo samo san. Moje ĉelo bijaše obliveko kapima znoja. Uzeh crvenu mahramu i u tren oka je natopih slanoćom moje duše. Spustih je na stoĉiću. Negdje daleko je zvonio telefon cijelog jutra. Ĉuo se prigušeni plaĉ male djece, najvjerovatnije iz susjedne sobe. Već je bio ruĉak, vrijeme je naroĉito meni koji još nijesam ni doruĉkovao. Ali ipak osjećao sam glad samo za reĉima i za ništa više.

Kako se zovete? Odjeknulo je pitanje iz praznine zidova sobe. Ne znam, slijedio je moj odgovor prepun nerazumijevanja u mislima. Zar misliš da si u stanju da se šališ, ili da traţiš izmeĊu više rešenja?! I ućuta. Tišina je polako ali sigurno gutala moju sigurnost. Samo mi se jedna misao vrtela u glavi. Ko li ovo moţe da bude? Zašto je insistirao da budemo toliko dosledni u razgovoru, kada će opet na kraju odluĉiti njegova mudrost, iako u momentu nije izgledao mnogo mudar. Ja sam samo obiĉan ĉovjek, i nemam niĉeg ĉime bi bio gord u ovom ţivotu. Ţelio sam samo da otspavam jednu noć u ovoj pustinji. Osjetih jak udarac u prednjem dijelu glave, kao da bijaše od neke stare roletne, kupljene na buvljaku. Zabolelo me je mnogo tupo. Kad pomislim, ja nijesam osjećao bol koja je bila proslijeĊena obilnim krvarenjem. Proklet bio! Promrmljao sam. Nije bio svjestan mojeg lošeg materijalnog stanja. Osjetih još jedan udarac.

Razbudio sam se na jednom tovarnom brodu. Cio je mirisao na ustajali vazduh svjeţe i dimljene ribe. Svuda je bilo ostataka ikre i iznutrica velikih riba. Jedra, ĉijom se pomoći ovaj brod vukao površinom zatalasanog mora, bijahu ĉitava pocrnjela od dimnjaka koji se najverovatnije nekada upotrebljavao za spremanje ruĉka ribarima i mornarima. Daske su izgaţene ĉizmama moreplovaca. Sve je obavijeno nekakvim izgledom starosti i iznemoglosti, ali ipak se odrţavaše neka stalna vedrina i ĉistoća, ako ništa više barem u dušama onih koji su se kretali po palubi. Polako se uputih i ja, da razgledam morsku puĉinu

svuda oko mene ali ništa u mom pogledu nije asociralo na kopno. Gdje li su svi oni za koje sam pretpostavljao da će biti ovdje. Jako sam se zaleteo prema drugom kraju broda. Nema znakova ţivota. SiĊoh dole do kabina, sve bijaše prazno kao na pustom ostrvu. Nikada ranije nijesam bio na brodu, pa me i sama pomisao da upravljam tim brodom udaljavala od realnosti i izgledala mi je nekako nedostojanstvena za ĉovjeka sa takvim razmišljama o logiĉnosti kao što je to bio sluĉaj kod mene. Samo da sam barem mogao naći nekakvu knjigu sa upustvom, ali to na ovom brodu sigurno nijesam mogao naći.

Odjednom sam kao izbezumljen poĉeo vrtjeti kormilo u svim pravcima, a brod se poĉeo njihati kao neprohodano dijete. Ah, koliko mi je to bilo interesantno, ali odjednom sam ĉuo nekakav glas iz unutrašnjosti broda. Tada se iz unutrašnjih kabina pojavi jedan ĉovjek koji je trebao biti kapetan broda.

-Ko si ti, šta traţiš ovdje? Izustio je s nepovjerenjem. -Ali, ja sam samo zalutali putnik... odgovorih bez ikakve sigurnosti, ne

znajući šta se ustvari i dešava sa mnom. -I tako nemamo ništa za jesti...promrmalja, nasmija se i uĊe unutra. -Vi? -upitah nasmijanim tonom. -Da, ja sa mojim prijateljima-i tada, u tom momentu iz kabina poĉe da

izlazi gomila ljudi, sa dugim bradama i svi nasmijani kao da im je ovo prvi dan nekog nezaboravnog putovanja.

-Ali, ĉekajte ljudi, od kuda vi doĊoste? Nije li ovo zalutali brod, na kojem sam se ja razbudio, barem sam tako mislio, kada me je neki ĉovjek jako udario drvenom roletnom.?

-Da, da, svi tako kaţu kada za prvi put ovdje doĊu. Nešto nije bilo jasno, nešto se veoma veliko dešavalo ali niko nije bio u

stanju i sposoban da ga vidi. Beskorisno sam pokušavao da uĊem u svakom od tih mnogobrojnih ljudi koji su svi bili hladni kao kamen i nijesu imali ĉime da se pohvale osim time da svakog dana na trpezi imaju neku od vrsta ribe koju sami love, danima koje prolaze tamo. Morao sam pronaći izlaz iz ove zablude, makar dao sve što imam. Ali šta mi je ostalo. Sve što sam imao ostalo mi je u sobi za koju sada nijesam siguran da li ću je uopšte pronaći. Ova moja razmišljanja bez ikakvog cilja prekide graja silnih uzvika ljudi koji su išli prema meni.

Budući da nijesam bio u stanju da se suprostavim, prepustih se gomili ruku da me silno zgrabe i da me bace u dubokom prostranstvu mora. Poslednje što mi je prohujalo glavom bilo je saznanje da ne znam da plivam i da je ovaj put zaista sa mnom gotovo. Ali, nije bilo tako. Ponovo sam se našao u istoj zamraĉenoj sobi, gledajući u ĉovjeka koji je spavao u mom krevetu. I ako nijesam ţelio da ga uznemiravam, gorio sam od ţelje da vidim ko se to usudio da provali u moju sobu samo da bi se odmorio na krevetu kojeg sam ja najviše ţelio. Polako se primakoh lijevoj strani, pod je krckao kao nikada to tada, i to me zaista pravilo vrlo nervoznim.

-Proklet da je! zaklikćah. Zašto uvijek pravim istu grešku- iznenada figura koja je leţala na mom krevetu uze pravo na rijeĉ. Morao sam vidjeti, najviše na svijetu sam ţelio znati ko je u mom krevetu. Brzim pokretima podigao sam pokrivaĉ. I odjednom se sve oko mene zavrtjelo, zidovi postadoše ruţiĉasti, moje srce pozelene. Luster je sada bio drven, a ja nijesam mogao shvatiti kako sam u

krevetu mogao biti ja. Ja sam leţao u krevetu, i ja sam stajao do kreveta. I u suštini prethodno sam, sam sebe upitao za grešku. Sišli smo dole, na ulice se behu nadvili kameni oblakoderi, a cijeli svijet izgledaše veoma mali pred jednim uplašenim srcem. Ranobudni prodavci već bijahu namjestili koševe pune najrazliĉitijim voćem i povrćem. Od nekuda se ĉujaše ţubor za koji mi nijesmo znali odkuda dolazi. Topao vjetar nam je prolazijo pored ušiju, a ja još nijesam mogao da razumijem kako mogu dva puta da stojim na istom prostoru i u isto vrijeme. Moram nekako ubiti toga koji je koraĉao uz mene. Ali šta ako ova moja razmišljanja ne muĉe i njega i on ţeli da me ubije u isto vrijeme ili prije nego što ja uopšte budem svjestan i same te pomisli?

Ne, ne moţe tako. Ne moţeš tek tako ubiti dio sebe, to uopšte nije ljudski. Nebi bilo ni najmanje humano sa strane neĉega da preduzme nešto protiv istog toga neĉega. Svetlucala je radost iz oĉiju ljudima koji nas nijesu razumjeli. Zapitah se o cjelovitosti rasturenih stvari oko mene. Ipak, nadvladalo je duhovno iznad materijalnog, koja se ne toliko ocrtavala u odrazu bistre vode koju je samo mutio pogled naših predaka. Sve se svelo na najopštiji san kao radost naše mladosti, i pored toga što smo već odavno ostarali kao iznemogli vukovi koji traţe nesposobnu ţrtvu da bi joj poklonili vjeĉnost koju ona neće moći da savlada i koja će nas uvijek proklinjati u praznim satima kojih će imati uvijek okolo nje. Ja sam bio tamo, i ja sam bio tamo, negdje u beskonaĉnosti, a tovar kojeg sam osjećao beše stara torba, ostavljena za crne dane koji će biti obliveni radošću ţivota, i neće nam nedostajati ni mrvica ljubavi od starijih.

Od kamena bili, kako ste mogli...?! ja sam negodovao ali sam dobio mali deo znanja od onih koji su mi to odgovorili, i prerodih se u dan kada sam mislio da je zadnji i da “ću ga osmišljati negdje u daljini moje usamljenosti”. Ponovo se razbudio sa puno utisaka o priĉi koju je svu noć slušao i ako u snu pokušavao da je osmisli. Duboko su mu se urezale rijeĉi koje je ĉuo o nemoralnosti, pa se zapitivao da li je to on sada na iskušenju i zbog ĉega? Svjestan je Faik da je naĉin njihovog djelovanja i vaspitanja koje su primali od njihovih starih bio veoma blizak što bi moglo znaĉiti da i on pravi sliĉne greške. U tom i takvom razmišljanju trţe ga glas pijetla koji je najavio dolazak zore i vremena kada se ĉobani polako bude i poĉinju se spremat da izgone stoku na pašu. Poĉeo se komešati polako po slamarici, što je bio dovoljan znak njegovoj majki da joj se sin razbudio i ona tiho kako to samo majke rade, otvori vrata i tihim glasom ga upita:

-Kako si spavao sine, jesi li se odmorio, da nijesi nešto sanjao? Ovoga puta Faik prećuta istinu o snu samo reĉe:

-Dobro sam spavao i odmorio sam se majko, kako si ti spavala? Ustao je Faik, ustajali su polako i svi redom ukućani kao da je poĉela

svakodnevna aktivnost i vršenje tekovnih poslova, a njih je bilo dosta. U vrijeme meĊudnovice, kad je srce ljeta na ovim prostorima poljski radovi su u punom jeku. Kosidba završava, još je ostalo da se pokosi nešto po BreţĊu i drugim planinama, a po selu je poĉela i prva ţnjetva, ko je imao jeĉma već su pali i prvi snopovi. Ţnjetva se kao uostalom i ostali poljski radovi najviše završavala sa mobama. U Karaĉe bi se sakupilo desetak i više ţetaoca, bile bi to uglavnom djevojke koje bi se natpjevavale, koja će bolje povesti pjesmu i njome ispratiti poruku momcima koji bi iza njih sakupljali rukovedi i vezali snopove u uţad koja

su dan ranije osjekli negdje po Dubokom potoku ili ĉak u Bukovik. Najĉešće bi se pjevale pjesme tipa “Jeĉam ţnjela za gorom djevojka”, a momci bi im odgovarali: ”jeĉam ţnjela ali ga ne jela, svatovski ga konji pozobali”, praćajući im na taj naĉin poruku da je vrijeme za udadbu. To njihovo nadpjevavanje je bila prava utakmica u pjevanju i nadpjevavanju i naĉin udvaranja i upoznavanja mladih. Iako se radilo od jutra do mraka mladi kao da nijesu osjećali umor.Mobe su zaista predstavljale pravi fenomen drugarstva i ljubavi.

Sjećam se, kaţe Faik, dok je sjedeo pred kućom i besjedio sa svojim mlaĊim komšijama koji nijesu zapamtili mobe iz starijih dana, kako su izgledale mobe iz davnijih dana. Naroĉito su bili interesantni kosaĉi, koji su najĉešće i bili najmasovniji i najgrlatiji, jer se uvijek tjeralo rivalstvo ko će brţe i više pokositi. Posebno su bili uspješni pri jelu, jer se bukvalno teško moglo desiti da hrana ostane nepojeĊena, sve što bi domaćice donijele najĉešće se i pojelo. Obiĉno bi ruĉak zapoĉinjao sa jeĉmenim hlebom i sokom ili kuvanjem ako bi ga bilo. Jelo se na ravnoj livadi ako bi bila neka divljaka u blizini, ili jabuka, sjelo bi se i u hladovini na otkose, a skakavci su sa svih strana skakutali i pjevušili svoje razdragane melodije.

-Sjećam se jednom, veli Faik, kada je Hasko sjeo da ruĉa i skakvci su najĉešće skakali u sok, kao da su ţeleli da se okupaju, neki su se od njih gadili, neki su ih vadili kašikama, a Hasko bi samo zavikao “kupi noge skako” i pojeo ga onako ţivog, što bi kod nekih izazivalo smijeh a kod nekih i gaĊenje, a to je i bio cilj da se neko otkaţe da bi ostalo više da se pojede. Posle sahana punog soka ili pasulja,nekad i skadarca, dolazio je birijan s mesom u velikim demirlijama, bilo da je sa kokošijim mesom ili sa jegnjetinom, jer je jagnjadi bilo popriliĉno, gdje je obiĉno bila i glava koja je sledovala kozbašu, no uvijek bi bilo smijeha kada bi bila kokoška. Kozbaša je najĉešće bio neko od prijatelja sa strane, a ako ih nije bilo onda je to mogao biti i najbolji kosaĉ u selu, jer bi onda zadirkivali kozbašu da mu dadu glavu od kokoške. Kada bi se i birijan pojeo onda bi se navalilo na pravu poslasticu, a to je pita koju bi domaćica sa posebnim ţarom pravi la, sa domaćim maslom i što je bila masnija to je bila bolja a domaćicu su tada više hvalili. Pita bi planula za ĉas, sluĉajno ako bi ostalo nešto troha za gazdaricu da je bar proba. Posle pite dolazile su harĉalije koje bi se dobro zalile sa kiselim mlijekom ili surutkom. Kada bi se sve ovo završilo mnogi od njih bi traţili još, pa se drobila kukuruza u vaganu sa kiselim mlijekom, tako da bi domaćice najĉešće ostajale gladne jer im nebi ništa ostajalo osim trošica koje bi sakupljale po tepsijama.

Ma koliko teţak rad bio, a zaista je bio teţak, jer je kosidba poznata kao najteţi fiziĉki posao, a trajala je nedjeljema pa nekad i mjesecima, jer se u podvadama i okutnjicama rano zapoĉinjalo kositi a po planinama mnogo kasnije, pa se sve to dugo protezalo. No, ovim ljudima umor nije mnogo dosaĊivao, sve je to pratila pjesma i šala i ljudi su s nestrpljenjem i radošću doĉekivali sledeći dan i cjelokupnu reprizu svih dogaĊaja. Posebno bi veseli bili sumraci kada bi se privršavali radovi. Sa raznih strana bi se ĉujale pjesme momaka i djevojaka, koje ukrašene zvucima medenica sa ovaca i govedi bi odavale jednu prekrasnu seosku idilu. Bio je to znak stanja prepunog ţivota i ljubavi koju nije mogao pomutiti ni teţak fiziĉki rad, ni skromni uslovi ţivota. Mladost i l jubav svojom

silinom nadjaĉavala je sve teškoće. Svi su imali vjere i ljubavi što im je davalo snage i ţivota i jedino što su razmišljali kako sutrašnji dan ponovo da se organizuju i da se poljski radovi uspješno i redom završavaju.

Svi su svima pomagali, gazdarica kod koje bi bila moba toga dana uopšte nebi radila na njivu već bi spremala jelo za mobu. Neko joj je morao i pomagati, osobito u donošenju do njive ili livade na kojoj se odvijala moba. Sami ritual nošenja hrane bio je veoma interesantan, jer bi domaćica prvo metala na glavu uvijaĉ od neke frcule i na njemu bi stavila tepsiju sa pitom, u jednoj ruci je nosila debe puno mlijeka, te u drugoj dţaklju sa hlebom i ostalim sudovoma. Sve je to bilo teško i sa strane gledajući prosto nevjerovatno kako bi sve to ţene mogle nositi. Ovim našim majkama i bikama ništa nije bilo teško i sve je uvijek moralo biti na vrijeme, jer umorni i gladni kosaĉi ili kopaĉi nijesu smjeli ĉekati. Zato bi majkama ne rijetko dolazile šćerke upomoć ako bi bile negdje bliţe udate, ako ne onda jetrve ili neke druge ţene iz komšiluka.Pomagala su i djeca, samo ako su mogla sama da idu, jer vrijeme mobi je izuzetno vaţno za sakupljanje ljetine i svaka propuštena prilika mogla je znaĉiti veliki rizik za nastupajuću zimu.

Ljeto je polako završavalo, radovi su uglavnom bili završeni, ostale su još otave da se pokose i kukuruzi gdje ih je bilo da se poţnju i da polako poĉne spremanje drva za zimu koje su ovdje bile duge, a znale su biti i veoma oštre. Negdje posle mitrovdana primicao se Ramazan, to je sveti mjesec kod muslimana i trebalo se spremati za post, jer je Ramazan mjesec posta kada je poĉela objava Kur’ana i svi muslimani cijelog svijeta ovaj mjesec raĉunaju svetim mjesecom i obeleţavaju ga strogim postom.

I u kući Avdulahovoj, ovaj mjesec je imao posebno obeleţje. Domaćice bi danima prije poĉetka mubarek ramazanskih dana vršile veliko spremanje, poĉevši od kreĉenja kuće i pranja šašovaca i podova, pa do ĉišćenja avlija i dvorišta ispred avlija, do sokaka kojima je stoka prolazila. Obiĉaj je bio i u ovim poslovima da se meĊusobno pomaţe. Posebno je to izraţeno bilo za mubarek bajramske dane, pogotovo tamo gdje nije bilo djevojaka već su domaćinstvo drţale i vodile starije osobe i nijesu imale dovoljno kuveta da same oĉiste. Skoĉila bi da pomogne udata hćer majci, sestra sestri, snaha svekrvi ili zaovi, a sloţne jetrve jedna drugoj. Muškarci bi najĉešće iz Peći dognali, a ne rijetko i na ramena donijeli stranu pšenice, malo bogatiji bi zaklali i ponekog brava, što je kod Avdulaha bio obiĉaj jer je vaţio za jednog od imućnijih ljudi u selu. Sve je ovo raĊeno sa ciljem da sofra bude bogatija u toku ramazana i svi ukućani lakše podnesu post.

Svako se Ramazanu radovao i posebno se spremao i doĉekivao ga podjednako, bez obzira na imućno stanje, jer su se ljudi i u sluĉaju siromaštva solidarno pomagali, što se u saglasnosti sa osnovnim muslimanskim ibadetom da se postu svi raduju i Bajram svi podjednako obeleţe bez obzira na imanje. Svakog je plijenila ljepota sufura, buĊenje domaćica za pripremu postaĉa za ustajanje na sufur, kao i vrijeme završavanja sufura i vremena za nijet za post. Obiĉno je postilo i staro i mlado i malo i veliko, svi su se s ramazanom ponosili. Sa posebnim merakom i vjerskim zanosom oĉekivao se iftarski vakat, prije vremena bi se postavila iftarska sofra i na njoj ramazanska jela i poslastice da se nebi gubilo vrijeme, jer je adet nalagao da se odmah po glasonoši koji je

objavljivao iftar svi ukućani iftare i sjednu da veĉeraju. Nakon iftara ljudi bi išli na teravih namaz, a po namazu išli na zijaret ili bi se doĉekivali kući musafiri. Dokona bi mlaĊarija uz šale i igre najĉešće polemizirali kod koga za sledeći sufur ima pripremljema pita. U cijelom se selu znalo kako koja domaćica sprema pitu i sa ĉime je pravi. Ţene, iako umorne od posta i spremanja, kako iftara tako i sufura, imale su obiĉaje da se sastaju i da jedna drugoj prenose sve ono što bi znale da ih interesuje:šta je koja ĉula, vidjela, saznala, ko je isprosio, ko se sa kim ţeni, ko koga voli, ko o kome nešto priĉa, ko je šta kupio, ko prodao, koji je muţ šta kupio ţeni, šta ko sprema za iftar i za sufur, ĉiji Ċuveglija švrlja okolo po mahalama i kod tuĊih ţena, pa bogami i koja ţena šta uradi noću sa svojim ili ĉak i tuĊim muţem.

-Svaki post je, veli Avdulah, posebno po neĉemu zapamćen iako se uglavnom obavljao na sliĉan naĉin. Samo postaĉi, kaţe Avdulah, mogu osjetiti svu ĉar i ljepotu koju pruţa ramazanski post. Ta draţ je najizraţenija u vrijeme iftara. Mjesec ramazana je mjesec spokoja, objašnjava Avdulah svojim unucima meĊu kojima je sada Faik bio najzreliji, mjesec mira ljudske duše. Ovog mjeseca svi ljudi u ulozi postaĉa, ne samo da proĉišćavaju svoje srce i dušu izvršavajući svoju obavezu i dug prema svome stvoritelju, ispunjavajući na taj naĉin treći šart Islama. To je praktiĉno znaĉilo suzdrţavanje od jela, pića, pušenja, seksualnog uţivanja i ostalih tjelesnih prohtjeva, sve od zore pa do zalaska sunca.

-Kako ste ranije ustajali na sufur, kada nije bilo ĉak ni sahatova?- upita Faik svoga dedu.

-Prvi petlovi kada bi tek najavljivali zoru to je sahat dva prije zore, oglasio bi se telal sa goĉom kako bi prvo razbudio usnule domaćice da bi na vrijeme ispekle pitu ili šta drugo što su ţelele spremitti za sufur. Prolazeći sokacima sela i po mahalama treštao bi goĉ, nekada ĉak kombiniran sa tamburicom kako bi telali ubedljivije objavili poĉetak sufura. Domaćice bi odmah nakon što bi ĉule goĉ ustajale i palile gašnjaĉu ili popularnu ćoru, kako su je neki zvali, jer je davala slabu svijetlost, ali je nekima bila jedina jer ni lampe nijesu svi u selu imali. To bi telalima bio znak da su ih domaćice ĉule te da mogu prestati da lupaju. Ako se u nekoj mahali nebi upalile gašnjaĉe, produţili bi udarati u goĉ sve dok nebi na bilo koji naĉin dobili znak da su ih domaćice ĉule.

Neke domaćice su znale da ih blagosiljaju rijeĉima ”Dabogda vas hurije budile na onom svijetu, kao što vi nas budite, da nije vas kako bi smo mi jadne sutra sa svojim muhanatli efendijama izlazile na kraj”? Bilo je i primjera da domaćica ne ĉuje telale, umorna od posla ili je efendija uspavao kasno pa onda cijela porodica ostane bez sufura, ili da gladuje cijeli dan, jer bi neki zanijetili da poste i bez sufura. ”Boĉe se nikad ne digla, do vjeĉito spavala” znao bi je grditi domaćin. Ovo bi pogodilo domaćice, pa bi poneke koje su bile malo kuraţnije i imale više slobode prema muţevima odgovorile; ”Šta će tebi post kad ovako gnjaviš porodicu, današnji dan si postio dţabe. Bolje ti je i ne postiti, nego ovakvim jadom porodicu uznemiravati”. No kod nekih muţeva ovakve primjedbe domaćica nijesu mogle proći, pa su se negdje završavale i šamarom, na što bi domaćica jako povrijeĊena odgovarala: ”Boţe ti se ĉovjeĉe, ruke osušile. Maĉku i ţenu ti je lako tući. Dabogda se namjerio na svoga druga”. Ovo bi izustila da ni sama nije svjesna teţine tih rijeĉi. No najĉešće ovakvi bi se ekscesi zaboravili

odmah posle iftara i prve ispušene cigarete. No ako bi neki od njih procurio meĊu ţenama, danima bi se to prepriĉavalo naroĉito na ţenskim druţenjima i sedeljkama.

Sve je ovo samo još više uveliĉavalo ĉari i ljepote ramazanskih dana. Ovakvo ponašanje pojedinaca tokom ramazanskog posta je neminovan proces i rezultat dešavanja u strukturi ĉovjeka tokom ovog, ipak fiziĉki i psihiĉki iscrpljujućeg stanja organizma u stremljenju, ljubavi i ţelji da odgovori svojoj obavezi prema stvoritelju i udovolji svojim vjerskim osjećanjima, a s druge strane potvrdi svoju integralnu pripadnost islamskom vjerovanju.

-Kako su izgledali iftari u tvojoj mladosti, ponovo je Faik iskazivao svoju znatiţelju?

-Za vrijeme iftara se isto tako tokom ĉitavog mjeseca posta oglašavao seoski telal sa goĉem, a slušalo se i uĉenje akšamskog namaza sa minareta petnjiĉke dţamije, što bi se onda prenosilo od sela do sela i do tamo gdje se ista nije mogla ĉuti. Za cijelo vrijeme mjeseca ramazana organizovane su ramazanske veĉeri, koje su dobivale razliĉite sadrţine i što je ramazan više odmicao postojale bi sve sadrţajnije. Svi susreti su se odrţavali po privatnim kućama, ne rijetko u tim istim kućama bi se igralo i pjevalo sve do sufura. Djevojke bi pjevale uz vez na ĊerĊefima, a muškarci bi ih pratili sa tamburicama.

Najĉešće pjesme koje su se tada pjevale su bile: Prošetala Ema Zaimova, po kaldrmi posred Sarajeva, Oj Ċevojko u košulji tankoj,da mi te je rastaviti s majkom, Knjigu pišu gusinjske djevojke, pa je šalju u ravne Berane, Jeĉam ţnjele za gorom Ċevojke i druge. Pri svim ovim aktivnostima njegovale su se i poštovale tradicionalne moralne norme, nosila se tradicionalna nošnja. Djevojke bi bile obuĉene u dimijama, svilenim šortama i pozlaćenim jelecima, zabraĊene bijelim šamijama sa pletenim oicama okolo, neke imućnije bi nosile i fesove sa dukatima, zlatne ogrlice i kolane. Muškarci bi imali suknjene, najĉešće crne pantolone –ĉakšire, preko ramena anteriju, na glavama fesove. Tako su ramazanski posti bili i prilika bliţeg upoznavanja omladine i poĉeci prvih ašikluka.

-E moj dragi dedo, baš si mi lijepo sve to objasnio, sada bih te zamolio da mi kaţeš kakvi su Bajrami bili u vrijeme tvoje mladosti, jesu li se razlikovali od ovih naših današnjih?

Obradovan ovim interesovanjem svoga unuka, Avdulah je sa velikim zadovoljstvom zapoĉeo novu priĉu o proslavljanju Bajrama kao najvišeg praznika kod muslimana.

-Proĉitati Kur’an izvorno ili u prijevodu, ili šta više znati ga na pamet, djelimiĉno ili u cjelini, koliko god to bilo znaĉajno i vjerski korisno, nije najĉešće dovoljno. Kur’an nije samo temelj Islama, već se oko njega tokom vjekova izgradio jedan cijeli sistem najrazliĉitijih moralnih normi, tako da on danas predstavlja naĉin ţivota i rada ogromnog broja ljudi, njegovih pristalica. Islam nije samo teološki nego i kulturni, obiĉajni, moralni pa u nekim mjestima i politiĉki naĉin ţivljenja i rada. Osnovni cilj Islama jeste da uputi ljude prema prvom i pravom stvoritelju i da to uradi na pravi naĉin, prakticirajući ljubav i dobrotu kao dvije vrhunske vrijednosti. U tome i jeste osnova moje misli, nastavi paţljivo Avdulah, nebi li što bolje objasnio svome unuku temeljne vrijednosti Islama, u kojoj rekoh da nije uvijek dovoljno samo proĉitati Kur’an, već za uspješan ţivot

treba ga znati prije svega prakticirati. U ovim sredinama i prostorima na kojima mi ţivimo moramo u Kur’anu pronaći, a ima ih i to na mnogo mjesta, upravo one misli u kojima Kur’an pokazuje veliku snošljivost spram ljudi druge vjere, u njemu se ukazuje i te kako na potrebu poštovanja slobode savjesti i drugih vjernika. On nalaţe borbu protiv nasilnika, svih vjera. U borbu za ĉistoću svijeta svaki ĉovjek, a shodno tome i posebno musliman, mora se prvo obraĉunati sa moralnim snagama u svojoj sredini, odnosno domaćin u svojoj porodici. Islam je zajednica jednakih i zbratimljenih ljudi ĉiji duh mora biti ispunjen istinom, ĉije srce mora biti ispunjeno dobrotom, ĉiji ĉin mora biti ispunjen pravdom. Ljudska savjest se ne moţe prisiljavati, a vjera je pitanje savjesti, te otuda je Islam lišen prisile i u vjeri je ne moţe biti. Svaki takav pokušaj je jalov i osuĊen na poraz.

Svaki ĉovjek sam treba prepoznati pravi put i razlikovati ga od stranputice, svi su ljudi jednaki pred licem Boţjim, niko se ne raĊa sa ţigom sramote na licu niti sa znakom ĉasti na grudima. I sam Muhamed nije postigao nešto tako veliĉanstveno nikakvom ĉarolijom ili ĉak nekim ugroţavanjem, već upravo svojim osvajajućim naĉinom, svojom umiljatom liĉnošću i strogim moralom, te svojim uvjerljivim uĉenjem. Nikada nije ugnjetavao ĉak ni svoje smrtne neprijatelje koji su mu radili o ţivotu. On je jedini izvor znanja o Bogu i mi samo njegovim uĉenjem moţemo nauĉiti nešto o Islamu, kroz njegovo toliko savršeno uĉenje koje moţe da vodi ljude kroz sva postojeća i dolazeća vremena.

Svijetu trebaju ljudi koje sve svoje povjerenje poklanjaju Muhamedu i koji će biti stegonoše njegovom poslanstvu na taj naĉin što će to poslanstvo širiti na naĉin na koji je to i on radio, prije svega visokim moralom i ljubavlju, te ĉistoćom i borbom za istinu. Boriti se za društveni red i kulturu kao oblik stvaranja ljudi i cjelokupni uspjeh misije Muhameda će upravo zavisiti od naĉina na koji se primjenjuje njegovo dijelo. Upravo zbog toga neka naša vjerovanja su formirana tokom istorije i zavisno od obiĉaja, te naĉina ţivota ljudi.

Tako je i Bajram koji se slavi uglavnom kod svih muslimana svijeta uslovljen razliĉitim obiĉajima i vjerovanjima sredine. To je dan kojim se slavi završetak Ramazana i svete duţnosti svih muslimana, to je i forma da se ljudi meĊu sobom još više zbliţe i pokaţu svoju ljubav jedni drugima. Zato se ovog dana zabranjuje post i preporuĉuje se zajedniĉki ruĉak sa roditeljima ili najbliţom rodbinom. Obišaj je isto tako da ujutru, na sam dan ramazanskog bajrama, telali sa goĉem i trubama prošetaju selom, posjete svaku kuću koja ih daruje za sve što su uradili za vrijeme ranmazana. Djeca isto tako posjećuju svoju rodbinu i komšije koji ih daruju bonbonima ili parama, šta ko ima. Odrasli sa muškom djecom idu rano u dţamiju, klanjaju Bajram, a posle se masovno posjećuju groblja najbliţih, izuĉi im se fatiha ili šta ko zna iz Kur’ana i onda se okupljaju kućama na zijafet. Bajram traje tri dana i za to vrijeme preporuĉuje se da svako posjeti komšije i rodbinu. Bajramu se svi podjednako raduju i spremaju, i bogati i siromašni, i djeca i odrasli. Tako ćemo i ovog Bajrama obići prvo grob Sabrov, jer nam je on sada najviše u mislima i vjerovatno nam svima najviše nedostaje.

-Tako je djeda, mogu ti reći da sam te dobro razumijo i neznam da li ćeš se ti sloţiti sa mnom. Ja mislim da se identitet jednog naroda, pokraj drugog definira i njegovim obiĉajima, tradicijom i kulturom. To je karakteristika i Bošnjaka

Bihora, koji su bitisući stolećima na ovim prostorima, stvorili i dalje stvaraju kolorit najrazliĉitijih adeta, koje generacije ljubomorno ĉuvaju, prenose ih na mlaĊe naraštaje. Opšta karakteristika njihovih moralnih normi jeste veoma izraţena bliskost rodbinskih i komšiskih odnosa, što se ne odnosi samo na muslimane već i na pravoslavne, što dokazuje da se poštuju i njihovi obiĉaji i razmenjuju se posjete za sve znaĉajnije datume i dogaĊaje.

Kompaktnost i krajnja bliskost rodbinskih, komšiskih i porodiĉnih odnosa na ovim prostorima je izdignuta na najviši mogući nivo i predstavlja svetost koja se ljubomorno ĉuva vjekovima. Nivo obiĉajnih normi i njihova vaţnost u regulisanju meĊusobnih odnosa u svakodnevnom ţivotu, uslovljena je prije svega njihovom permanentnom borbom za opstanak na ovim predjelima. Nalazeći se na prostoru koji je jedna forma graniĉnog pojasa, ovaj narod je najĉešće bio upućen na sopstvenu borbu sa razliĉitim interesima. Slabašni ekonomski, ĉesto nedovoljno zaštićeni morali su stalno balansirali, zbijajući sopstvene redove i voĊeni prejakom vjerom i Boga opstojali su na ovim vetrometinama.

-Bravo unuĉe, upravo si dobro primijetio, sve nedaće i probleme sa kojima se ovaj narod borio i upravo ono šta nas je odrţalo jeste naše porodiĉno jedinstvo, poštovanje sebe i drugih, naroĉito komšija. Moralne norme bihoraca kako su nas najĉešće zvali, sigurno po srednjovjekovnoj tvrĊavi Bihor u ĉijoj su blizini ĉivjeli i formirali svoja naselja, imaju karakter pomiješan s jedne strane vjerskom i kulturnom ostavštinom Turaka, a s druge strane nasleĊa od svojih predaka kao i svakodnevnih kontakata i saţivota sa komšijama hrišćanima. Otuda, u nizu adeta mogu se sresti uticaji i sa jedne i sa druge strane. No, unuĉe, moram ti nešto reći pa ako ţeliš prihvati to kao vrstu amaneta. Ovi naši adeti nijesu dokraja istraţeni, a ni adekvatno zapisani da bi dobili trajnu formu, zato te molim da se ne bi desilo da padnu u zaborav, treba ih dobro rasvijetliti i saĉuvati od zaborava. Ja bi ih podijelio u tri grupe: Obiĉaji koji ţivot znaĉe (adeti iz svakodnevnog ţivota) Obiĉaji duhovne kulture (naše igre, pjesme i umotvorevine) Obiĉaji vjerskog karaktera Tu su prije svega vaţni obiĉaji u porodici, odnosi sa komšijama kao i šire meĊu prijateljima i dostovima. Naš patrijahalni odnos u porodici koji je uvijek davao pravo starijem na istinu moţe se i promijeniti jer ja već naslućujem da me ti i drugi kao ti, mogu i moraju prevazići u mnogim našim mislima i idejama.Zato te molim ĉuvajte naše obiĉaje, poštujte starije i mudre ljude, jer su oni sehara koja ĉuva sve ono što nam je ostalo od pradjedova i na kojem se bazira naša porodiĉna ljubav i jedinstvo porodice, a bez porodice pojedinac ne moţe opstati, biće kao crni gavran ili crna ovca, koju stado nikad ne prihvata.

-Teţak mi zadatak ostavljaš u amanet, ali tvoje znanje i iskustvo mi još moţe puno pomoći da već od sjutra na prvi dan Bajrama poĉnemo zajedno uĉvršćavati temelje naše tradicije i osvjeţavati one obiĉaje koji su poĉeli da blijede.

-Tako je moj unuĉe, sjutra odmah posle klanjanja Bajrama idemo na groblje da izuĉimo Fatihu našeme Sabru.

-Hoću dedo, baš poodavno nijesam bio tamo i interesuje me da li će mi se ponovo javiti oni glasovi koje sam dosada uvijek slušao kada bih se pribliţio njegovom grobu.

-Vidim Faiku da će od tebe postati veliki ĉovjek, jer nije narod dţabe rekao, onaj koji zna i pita, cio je ĉovjek, ko ne zna a pita i tu ima ĉovjeka, a od onog koji niti zna niti pita, od njega nema ĉovjeka. A ti si upravo u one prve koji i znaju i pitaju, zato ja mislim da ćeš ti upravo uspjeti da izvršiš sve ono što sam ti ja ostavio u amanet.

Pošto su klanjali Bajram namaz, svi su izašli iz dţamije i poĉeli ĉestitati jedan drugom Bajram, sve prijatelji, komšije i roĊaci i svi radosni zbog praznika. Svako uze po nekoga od prijatelja, obiĉno oni što su bliţi uzeše one iz daljina da ih povedu na ruĉak i da zajedno provedu prvi dan bajrama. Vraćajući se iz dţamije Avdulah, Halit i Faik se upute pravo prema groblju da obiĊu svoje ranije umrle bliţnje, a prije svega se uputiše ka grobu Sabrijinom koji je bio najtaziji.

Stali su ispod groba i svi trojica izuĉiše Fatihu, pomilovaše grob, kao da su htjeli da ĉestitaju Bajram svom unuku, sinu i bratu i tada Faiku brzinom munje proljete misao kroz glavu, kao gromoglasni smijeh i ĉu nedovoljno razgovjetne rijeĉi:- Ţivi da budeš srećan, a to ćeš biti ako uspiješ pobijediti strah od smrti, toliko reĉe i otide, ostavljajući Faika da vrtoglavo razmišlja. Neznajući pravi smisao poruke, Faik odluĉi da je istog momenta kaţe djedu i ocu ne bi li mu oni pomogli da je rastumaĉi. Protrese glavu, a po ĉelu mu se pojaviše kapi znoja kao da je završio red kukuruza kada je kopao u Karaĉama. Prvi to primijeti Halit pa ga upita :

-Šta je to sine, ti se u trenutku preznoji? -Moram vam kazati da mi je odmah pošto sam izuĉio Fatihu, stigao glas

Sabrove duše i rekao mi rijeĉi koje sam razumio ali im nijesam shvatio smisao i znaĉenje, pa vas molim da mi ako moţete objasnite šta mi je htio poruĉiti?

-A šta ti je rekao, nadoveza se Avdulah? -Rekao mi je upravo ovako-“ţivi da budeš srećan, a to ćeš biti ako uspiješ

pobijediti strah od smrti.” Kratko vrijeme su razmišljali obadvojica da bi onda prvi Avdulah izjavio:

-Moram vam obojici ispriĉati jednu hećaju koju mi je mula Meljko odavno priĉao, kako je jednom jedan ĉovjek, negdje sa bjelopoljskoga kraja, bio mnogo bolestan i od muke pošto mu od hećima nije bilo bolje, oni su došli za njega da ga i on vidi i da mu nešto prouĉi nebi li mu pomoglo. Otišao je efendija u njihovu kuću i ĉovjek je bio u nesvijest, takoreći nije davao znake ţivota. Bila je to kako su hećimi rekli, kliniĉka smrt i ĉekao se emer od allaha da preokrene na jednu stranu. Uzeo je hodţa svoje kitabe i dugo nešto uĉio, tek ćimbiler da li od toga ili od lekova koje su mu davali, asli allahovom voljom sjutradan ĉovjek je progledao. Hodţa je i dalje bio oko njega i bolesni je odjednom poĉeo da se gromoglasno smije par sekundi, a odmah zatim je okrenuo u plaĉ. Svi iznenaĊeni takvom reakcijom bolesnika poĉeše da gunĊaju kako je ne daj boţe skrenuo, pomjerio pamet, no nastavio mi je dalje mula Meljko, ja se prvi snaĊoh i upitah ga:

-Zašto se smiješ? Ĉovjek veoma trezveno bez znakova bolesti, ĉak i pri punoj svijesti

odgovori:

-E efendija, nasmijah se kada se sjetih stanja prije nego da umrem, kada sam se bezgraniĉno plašio smrti.

-A zašto si onda vrisnuo u plaĉ? -E, to sam uradio odmah kada sam postao svjestan da sam se ponovo

vratio u ţivot. Dugo smo o tome posle razgovarali i našli se na munasip da smrt nije

teška i da je ĉovjeku ţivot bio teţak, a posebno ponovni momenat sa smrću, jer će se ponovo plašiti smrti. I dobro je što je tako, što nema dokaza o ţivotu poslije smrti te se svi nje na jedan ili drugi naĉin bojimo. A to što ti savjetuje Sabrova duša, da ti pobijediš taj strah, to po mome moţe biti samo vjerovanje da mi ne moţemo umrijeti, to ti je upravo dokaz ovo što se tebi javlja. Ja ti potpuno vjerujem, jer ako ĉovjek vjeruje u ljubav, nadu u dobra dijela i svevišnjega, njegova duša nikada neće umrijeti, ona samo postaje dijelom kolektivne svijesti kojom upravlja Svevišnji. Na to se nadoveza i Avdulah.

- I ja sam ĉitao u jednom mom kitabu da mi ne znamo mnogo o svojoj svijesti i da je veliki dio naše svijesti nesvjestan, te mi ne znamo šta se tamo dešava, i kada taj nesvjesni dio preuzme komandu kod ĉovjeka. To je ono kada šejtani njime upravljaju i mi ga proglasimo ludim. A da ne govorimo o svijesti boţanskoj, jer je naš mozak tek na poĉetku nauĉnih odgovora na sijaset pitanja o mozgu i funkcijama ţivota, a sve je to i Kur’an predvidio i nagovestio, što nam kazuje svu njegovu veliĉinu i snagu.

-Dragi moji roditelji, zapoĉe Faik, da li se ta vaša razmišljanja mogu poistovjetiti sa sudbinom? Zar svi mi ne kaţemo, kad nam umre bliska i draga osoba, da je to sudbina i da se ništa ne moţe promijeniti van sudbine-fatuma. Ĉesto, ako se makar i naivno upitamo o smislu ţivota, o usudnosti ljudskog bića, mi se znaĉi pitamo o pravednosti sudbine? I ne ţeleći da joj prkosimo mi ipak u potsvjesti pomoslimo: -nije li moglo biti drugaĉije? Ili je baš tako moralo biti? Zar ljudi poput našeg Sabra koji se tek spremaju da zapoĉnu svoja djela, doţive kraj na ovaj ili koji i da je no ipak ne oĉekivan kraj, sasvim sluĉajan-zar nijeste nikada ĉuli da se za nekoga reĉe umro je apsurdnom smrću?

Ovoga puta prvi je nastupio Halit, duboko dirnut dubinom misli i ideja svoga sina. -Tako je moj pametni sine, ĉovjek ima ideju i ţivi za nju, no to je ideja o jednom boljem, za njega savršenom svijetu, u tom pravcu djeluje, ostvarujući ga kao umjetniĉko dijelo, on ga tako posmatra, o njemu tako svjedoĉi. To njegovo umjetniĉko djelo ĉuva svijet od prolaznosti i upinje se u ţelju za njegovim jedinstvom. Ali ĉesto se ispostavi da je takvo umjetniĉko djelo uobliĉilo zahtjev za nemogućim. I u takvim situacijama kada doĊe do prekida u kontinuitetu stvaranja zamišljenog svijeta od strane pojedinca kakav je bio i naš Sabro, mi ljudi smo u takvim situacijama uvijek skloni, odnosno naš razum, da poistovjeti boţanstvo sa onim od ĉega se ono nuţno razlikuje. To je ĉovjek u odnosu na boţanstvo, neistina i to sopstvenom krivicom, dakle ĉovjek je tu razliku koju sam nije u stanju da dokuĉi sam skrivio, i zato je grešan a najĉešće sklon da je pripiše stvoritelju.

Jedini pristup boţanskom je uvijek daleko od razuma i treba se temeljiti na grijehu i tu svijest ĉovjek niti sam, niti uz pomoć drugoga ĉovjeka ne moţe stići,

nego samo od boga kao uĉitelja, jer se sve u potpunosti uklapa sa odlukom boţjom da se izjednaĉi sa ĉovjekom u ljubavi koja ga pokreće i koja mu je ci lj. Ponovo dolazimo do beskonaĉnosti i krajnjeg ĉovjekovog cilja, a to je ljubav. Vjera kakvu je prezentiramo je strast, nije ni oblik saznanja niti stvar nekog svrshishodnog djelovanja. Ona za svoj predmet, u najširem smislu, ima baš taj trenutak-paradoks, to nevjerovatno polje reciprociteta izmeĊu vremena i vjeĉnosti koje u vrednovanju vremena i u ostarašćenosti materije nadsvoĊuje svaki ljudski ĉin i odnos onim neizostavnim problemom sudbine. Ĉovjek dakle, uvijek ostane sam pred onim nepoznatim, ma koliko ono bilo isposredovano i izobjašnjavano, jer svakoliko ljudsko znanje, sa svojim determinizmom, nije uopšte u stanju, kraj sve svoje efikasnosti i aţurnosti, da uĉini za ĉovjeka to šta je on kao individua, kao biće upućeno nepovratno na milost i nemilost trenutku i igri vremena i vjeĉnosti.

Ĉovjek nije u stanju da uĉini sam za sebe jasnim stanje, da postoji i da uvijek iznova postaje ono što bi tek trebalo da jest, pa ĉak da shvati ni to o sopstvenom uništenju.

Ko zna još koliko bi razgovarali Halid i Faik da ih Avdulah ne povuĉe za ruku i reĉe im:

-Vašim razmišljanjima nema kraja. Svako roĊenje je, samo poĉetak raĊanja u širom smislu. Ĉitav ţivot pojedinca nije ništa drugo do proces raĊanja samog sebe, zaista trebalo bi da smo potpuno roĊeni kada umiremo-mada to izgleda kao tragiĉna sudbina, no to je tragiĉno za one pojedince koji umiru prije nego što su se istinski rodili. A onaj što ostavlja sebe, što ostavlja svoj glas, svoje djelo, svoju ljubav i prije svega svoja dobra dijela, njegov ţivot ne prestaje, on samo ponovo poĉinje, zato nemojte dertiti više nego što je potrebno, nego molimo se Allahu da obejani one koji su nam ovo uradili, koji su prekinuli jednu mladost prije nego je sazrela, samo Allah neka im presudi.

Ta vjera u sudbinu, u boţje odreĊenje svega, gdje je ĉovjek samo elemenat tog odreĊenja, ĉiji je cilj neizmjerno vjerovanje, baš ta vjera daje snagu ljudima da izdrţe i najteţe momente, kao ovaj kada gubite njadraţe, da asketski i stoiĉki prihvatite stanje i najveće tragedije koja moţe da zatekne jednu porodicu. Što je ĉovjek veći i praviĉniji u vjeri to je njegovo prihvatanje svega što se dešava u okolini jasnije odreĊeno sudbinom i time lakše prihvatljivo kao njeno odreĊenje. Ne treba plakati, ne treba histerizirati ni u kakvim, pa ĉak ni u najteţim za porodicu situacijama, to su moralne norme ovih ljudi ĉiji je stoiĉki i sudbinski osjećaj nešto što ih ĉini uravnoteţenim i ni ĉim ne poljuljanim u njihovoj svijesti.

Vrijeme je prolazilo, porodica se spremala za prestojeću zimu. Poĉele su jesenje magle koje bi se sa Turijaka i Bukovika ĉesto znale spustiti pored vrbiĉke rijeke i niz Podvade se pruţiti prema Bukovoj strani. Takva magla kao da je uslovila još jednu tragediju koja je zahvatila Faikovu porodicu. Prohladno vrijeme i magla kao da su ranile Avdulahovo srce. Još uveĉe nešto ga je poĉelo ţigati i stari je insan odmah nešto prepoznao, vidjeo je da sa njim nešto nije u redu, kao da mu Allah ispraća signale. Halit je primijetio da se on nešto steţe za prsi i ĉešće preuzima vazduh, prišao mu je i zavikao:

-Šta je to babo, da nijesi bolestan? Da pripremim konja da te odnesem hećimu.

-Ne, ne, nije mi ništa a i da je, hećim meni ne treba, od boţje nema lijeka, ako je sudbina da odem ja ću otići i ne planiram uopšte da se suprostavljam Allahovoj volji. Bogu šućur imam kome ostaviti porodicu, nikoga da nemam do Faika ja bih bio zadovoljan, a ne, bogu šućur što ostaje puna kuća i Halit sa njima da ih poduĉi i okuraţi.

-Nemoj babo molim te, preuranjene su te tvoje priĉe, pa još nemaš ni osamdeset godina, a rahmetli dedo je ţivio sto sedam godina.

-Nije sine, kako mi ţelimo nego kako nam je suĊeno i bogu šućur što je tako, jer neki nebi znali šta bi sa sobom i drugima. A ja evo akobogda, te bude munasip da odem na vjeĉno prebivalište i tamo ću moći da budem sa svojima.

Halitu se skodrlja jedna suza niz obraz, znao je da Avdulah ne govori napamet već je nešto predosjetio, a naroĉito pominjanje mrtvih, te naroĉito Sabra koji je najskorije umro i ĉija ih je smrt najviše pogodila, nije ništa drugo znaĉilo do predosjećaj smrti.

To je vrijeme kada se nad dunjalukom nadvija jedna ogromna belaj sura, kada se Evropa poĉela stezati pred opasnošću što se zvala fašizam i koja se rodila u Njemaĉkoj, a nama najbliţe ugnijezdila u susjednoj Italiji. Halit se posebno poĉeo bojati toga belaja jer je Faik već bio na predvojniĉku obuku i mogli su mu svakog dana ispratiti poziv da ide u vojsku.

Već su se po selima poĉeli viĊati razni mašetari koji su prenosili najrazliĉitije priĉe, od onih kako se sprema ponovna likvidacija muslimanskog ţivlja, do onih kako bi najbolje bilo što prije pobjeći da nas ne zadesi belaj. U takvoj atmosferi straha ţivjela se ova zima u neizvjesnosti i nedovoljnoj informiranosti, što je još više uvlaĉilo strah u kosti ovih ljudi, jer se do istine teško stizalo i ona je uglavnom dolazila od strane pojedinaca koji su do nje stizali iz nepouzdanih izvora. Nije bilo organizovane akcije, pa ni ljudi koji bi rukovodili masama i usmerili ljude na pravi put.

Sve je tonulo u sivilo i neizvjesnost, sve je bilo u takvom haotiĉnom odnosu da je ljude iz dana u dan hvatala neka naludniĉava ideja o neznam kakvom stanju i panici prepunoj neizvjesnosti. Pojedinci su se već poĉeli prestrojavati ko bi sa kime i gdje traţio sebi utoĉište, a sa druge strane najrazliĉitiji izrodi i mešetari već su poĉeli kovati planove za svoje mutne radnje kako bi preko pljaĉki ili šurovanja sa najrazliĉitijim neprijateljima, pribavili za sebe nešto što im ne pripada i što nije njihovo. Oduvijek je bilo izroda koji nijesu prezali ni od ĉega pa ni od straha od boga da bi sebi nešto ušićarili. Upravo u srcu zime negdje ispred boţića kada je stanje bilo pljuni smrzni i kada su “maĉka i miš zajedno spavali” što bi stariji znali reći, upravo aludirajući na veliku hladnoću, Avdulah je sve teţe disao. Njegovo srce je sve teţe trpjelo hladni vazduh i kraj se nazirao svakog dana. Kraj ili poĉetak to je vjeĉita dilema koja je prisutna u svijesti svakog ĉovjeka. Kao sudar izmeĊu onog što je konaĉno i onog što je beskonaĉno, izmeĊu grešnika i bezgrešnog, izmeĊu ţivota i smrti, izmeĊu zemlje i neba, izmeĊu znanog i neznanog. U tim i takvim razmišljanjima, Halit je gledao svoga oca koji je sve više leţao na minderu i teško dišući kao da je ţelio da isprati poslednju poruku svojim naslednicima. To je bio signal da se primakne do bolesnika, uhvati ga za ruku koja je bila jezivo hladna i dobila neku ţućkastu boju.

-Gairet babo, boli li te što? -Dunjaluk me boli sine, boli me što ljudi kao da ne razmišljaju da će emer

od Allaha jednog dana svima doći i kao što ga ja sada osjećam svi će to jednog dana doţivjeti, pa se treba i za ovaj dan spremiti. Nije sreća u dunjaluĉkim dobrima, tek se na ovakvom danu to primjećuje, koliko je sve to nebitno a koliko je bitno šta ostavljamo iza nas, kakva dijela ostaju da nas nadţive, koliko smo dunjaluku dobra ostavili, ĉime smo Allaha obradovali? Ja se djeco moja radujem susretu sa Allahom, cijelog sam se ţivota za dobro borio, njegovo ime mi je stalno u mislima, sve što sam radio na njega sam mislio, ponosan sam i sa onim što na ovaj dunjaluk ostavljam. Znam da će me Halit uspješno zamijeniti, a Faik moj prekrasni unuk, u svemu će nas obojicu prevazići, a ima li veće radosti za roditelja od te da ga njegovi naslednici prevaziĊu. Roditelju će od svakoga teško padnuti kada mu reknu da je bolji od njega, no ako je to njegovo dijete to je za njega najveći ponos a i ponos pred Allaha stati i pofaliti se da je unuk bolji od djede ili sin od oca.

Eto zato, ja se ne bojim smrti, već se radujem što ĉu sa šehadetom prići pred svevišnjega i punih ustiju traţiti od njega oproštaj za ono što sam zgriješio a da nijesam toga bio svjestan, jer ako sam griješio, to je uvijek bilo iz neznanja a nikako namjerno. Traţiću od boga da mi dodijeli ono što sam ja drugim dijelio i ţelio, ništa više, jer mi je oduvijek deviza bila da drugima radim ono što bi u datom momentu poţelio da oni meni urade. Izusti te rijeĉi i okrete se prema Selištima, preuze vazduh i nasloni glavu na rame Halitovo. Halit zavika:- Ne daj se babo, ne ostavljaj nas, još nam trebaš, ali avaj, Avdulah ga više nije ĉuo, dao je bogu dušu. Izgubio je zadnju bitku, bitku sa ţivotom jer kao što uvijek biva konaĉni gubi protiv beskonaĉnog, smrtni sa besmrtnim, zemaljski sa nebesnim.

Umro je veliki ĉovjek, tiho kao što je i ţivio, nikoga ne napativši i nikome teţine ne ostavljajući. Halit koji je tog trenutka ostao siroĉe, morao je odmah da reaguje, bio je svjestan nastale situacije. Bez velike pompe i panike potraţi ĉistu ponjavu koju mu prostriješe na sredinu sobe, zovnu Faika da okrenu mejta prema ćabi, da mu desni obraz ogreje sunce ujutru ĉim izgreje. Tako je završio ţivot ĉovjek koji je druge uvijek hrabrio da se smrti ne treba bojati i da su ljubav i dobra dijela najveća nagrada i odgovor Allahu na njegovu milost, ĉovjek koji je sprijeĉio svoju porodicu da krene na osvetu za Sabrijom, ĉiji su se dušmani obejanili i dţandari su ih uhvatili, te ih je stigla zasluţena kazna od ljudi a od Allaha, samo on zna kakav ih kabul ĉeka.

Zima je bila puno hladna, a puhalo je sa sviju strana od Turijaka i Bukovika hladan sjeverac, a sa vrhova drţave puhale su promaje svakodnevno noseći narodu ogromne brige i nevolje, prije svega neizvjesnost koja ih je pratila svakodnevno jer je ovaj narod nauĉen da trpi i ţivi u siromaštvu te se njega nikada nije ni bojao. No najgora je bila opasnost od rata koji je na ovim prostorima ĉesto znao biti i veoma prljav. Na ovim prostorima se tako i rodila parola koju je Faiku kazao njegov babo Halit, u jednoj diskusiji o opasnostima od rata rekao mu je:- E moj sine, nije rat teţak kad ga vode junaci, pušku on pušku ja pa ĉija opali prva, no je opsasan kad ga vode ljudi kojima je puška puna a glava prazna.

To Faik tog momenta nije do kraja razumijo, no kako se opasnost od rata pribliţavala svaki dan i po selu i okolini se poĉele vrzmati svakakve gamadi sve mu je postajalo jasnije, da se na ovim prostorima i ne moţe voditi pravi rat, već samo rat za pljaĉku i nepoštenje, što se svakim danom ĉinelo sve izvjesnijim. Tako je Faik sve ĉešće poĉeo razmišljati kako da se ponaša u uslovima koji su postajali sve izvjesniji. Svjestan je bio da je Islam religija slobodnog ĉovjeka, da nudi rješenja širokim slojevima za više socijalnih problema. U istini nema hijerarhije, svi su vjernici, od najvišeg do najmanjeg jednaki.

Ĉovjek se raĊa sam, umire sam, i sam dolazi do istine. No baš tu se raĊa problem, putevi dolaska do istine kod razliĉitih ljudi ne samo što su razliĉiti već i dijametralno suprotni. Istina je u nama, a mi smo razliĉiti, mi je ne vidimo niti smo stigli do nje. Ona se svima otvara na poseban naĉin, svi je osjećamo i samo to osjećanje istine je dokaz da ona postoji i za nju treba umrijeti uzdignuta ĉela, razmišljao je Faik. Duša, ta unutrašnja budnost, što klija u nama je ta nevidljiva svjetlost koja nam osvjetljava put do istine. I dobro je ako ljudi oĉiste te pute dolaska do istine kao što svaki musliman tokom Ramazana duhovno i tjelesno vjeţba i na taj naĉin praktiĉno lijeĉi dušu ograniĉavajući njenu materijalizaciju.

No, svi tako ne misle i upravo rat shvataju kao šansu da svoje materijalno stanje poprave i obogate, ne prezajući od harama i sramote. Ne znajući staru poruku bihoraca koji su ĉesto znali reći ono što si dao je tvoje, a ono što si zadrţao je tuĊe, ako si drugom dao nešto otkidajući ga od sebe, uradio si dobro sebi, što ostaje kao vjeĉno dijelo i niko ti ga ne moţe oduzeti. Da se ĉuvaš sebe je prvi prirodni i ljudski zakon koji se u Crnoj Gori uvijek zvao kao ĉojstvo, a da ţrtvuješ sebe je ĉin najviše milosti što je dostupan samo visoko moralnim liĉnostima.

U dubini svojih razmišljanja, Faik je išao sve dalje asocirajući uvijek i one misli koje su ga toliko opsipale znatiţeljom i strahom, a koje su mu se javljale neposredno poslije Sabrove smrti. Koliko ĉovjek više roni u plastovima nepoznatog, toliko postaje odvaţniji, kuraţniji. Time je on objašnjavao nestanak straha koji ga je tako silno muĉio pri prvim sudarima sa nepoznatim što su mu se pojavljivali, kao je sada dobio samopouzdanje, osjeća veću sigurnost u sebe, a sve manji strah od nepoznatog. Taj proces samodokazivanja koji je neminovno vezan sa sumnjom, sumnjom u sebe no i u druge koji te posmatraju, kao da je polako poĉeo da dobija dimenziju samouvjerenosti i realnijeg posmatranja zbilje.

Osjećao je Faik i te kako potrebu da i dalje razmjenjuje mišljenja sa ljudima koji su se njemu ĉinili pametnijim i odvaţnijim tipa njegovog rahmetli djede. Ubrzo je imao i tu mogućnost da se sretne sa starim i osvjedoĉenim ptijateljem njegove kuće, kada je iz Godoĉelja došao prijatelj Sadrija, kao veliki prijetelj Halitov. On je došao da ga posjeti, a ne moţe se negirati i da ĉuje kakvo je njegovo mišljenje o belaju koji se najavljuje i kao da visi u vazduhu, jer se već ĉuju priĉe o stvaranju organiziranih naoruţanih grupa od strane njihovih komšija, no i meĊu njegovim sunarodnicima, koji su priĉe o eventualnom ratu ponovo shvatili kao priliku da se definitivno riješe muslimana sa ovih prostora, a ovi ne bi li se odbranili od istih. To su bile odreĊene dekadentne grupe sebe nazvane ĉetnicima, koji su mislili da se kamom i pištoljem trebaju razriješiti svi eventualni nesporazumi izmeĊu ljudi, a usput to je i prilika da se opljaĉka i prisvoji sve što je

tuĊe. Kako je Godoĉelje bilo takoreći na granicu takvih dogaĊanja, vjerovatno je Sadriji i te kako trebalo da ĉuje mišljenje svojih prijatelja, koje je inaĉe veoma cijenio i poštovao. Kada su se prijatelji sreli posle obostranog ispitivanja o stanju zdravlja u porodici koje je uvijek bilo prioritetno, nastavljeni su razgovori o svemu i svaĉemu.

-Eh moj prijatelju Sadrija, poĉe Halit, kao da nam nije bilo dosta belaja i naše sirotinje, vidiš li ti šta nam se opet sprema. Crni oblaci se opet nadvijaju nad muslimanima bogami i nad cijelim narodom, rat nikome dobro ne donosi, svaĉija majka podjednako ţali svoje ĉedo, zar ćemo opet poĉeti ţrtvovati našu omladinu. Evo, meni je Faik stasao za vojsku i pravo da ti kaţem veoma sam uplašen i ne znam šta da radim, a nadam se svakoga dana samo kada mu donesu poziv za vojsku, on je ukafljen, bio je na predvojniĉku i samo se ĉeka poziv.

-A kome govoriš moj prijatelj Halite, sa Police nam već šalju habere da nam je došao kraj i da ćemo sada platiti za sve još turske zulume, što su im raĊeni kako to oni misle. Ja sam upravo i došao da vidimo kako je stanje ovamo kod vas, vi ste u Vrbici uvijek imali pametnih ljudi. Kako da se organizujemo i spašavamo od belaja koji, kako mi se ĉini nećemo moći izbjeći. Ovo je naša drţava, mi u njoj ţivimo i njenim se pozivima moramo odazivati, a ako nas napadnu kao što se kaţe Njemci i Italijani, vala je treba i braniti zajedno sa našim komšijama, ako oni to hoće, no ja se plašim da će se naši komšije udruţiti sa njima samo da bi nas likvidirali e, to bi bio najvići belaj. Nego, vi ste imali dobre kumove, a ĉini mi se i pobratima na Babino, jesu li još ţivi oni stari, imate li nekakve habere od njih, oni mora da znaju, a bilo bi ĉasno i da vam kaţu šta se planira i kako da postupimo da bi izbjegli ako je moguće belaj koji neće dobra donijeti nikome.

-Ĉujemo se i viĊamo, ljudi su kao i mi uznemireni, ja sam u njih siguran kao i u tebe što bih bio, ali oni nijesu sigurni sami u sebe jer imaju veliki pritisak od njihovih. Ti Sadrija dobro znaš, na ovim prostorima rat nikada nije bio pravedan za nas muslimane, oni su uvijek proglašavani deţurnim krivcima i uvijek je neko ţelio njihovu likvidaciju, zato je strah nad nama nadvijen kao najcrnji oblak koji prijeti uništenju Bihora i šire okoline. Ĉesto se pitam zašto smo mi uvijek krivi? Zar samo zato što smo muslimani, zar je to grijeh što ga moramo generaciski plaćati. Pa zar to nije naš izbor, a on ne moţe i ne treba biti smetnja da se ţivi u ljubavi sa komšijama. Nas proglašavaju da smo izdali pradjedovu vjeru, pa koliko mi je poznato svi slovenski narodi su je izdali, jer kada su došli na Balkan niko od njih nije došao ni kao katolik ni kao pravoslavni, već su većinom bili pagani i mnogobošci. Prihvatanje pravoslavlja ili katolicizma isto tako bi se, moglo nazvati izdavanjem pradjedovske vjere. Istina je to Sadrija, dodade Halit, ja sam dosta o tome ĉitao i u našim knjigama i nigdje nijesam našao da se neki narod treba mrzeti zbog toga što vjeruje u drugog pejgambera, pa u krajnjem sluĉaju, svi vjerujeni u jednog boga i njemu se molimo svako na svoj naĉin, no ni jedna sveta knjiga ne poziva na ubijanje i mrţnju. Otuda nikako ne mogu da shvatim neke naše komšije koji su u stanju da stupe u savez i sa crnim Ċavolom samo da bi likvidirali nas. Muke su to moj Sadrija, plašim se za ţivote ove mladeţi.

-E braćo moja, dragi prijatelji, sve mi je to mnogo dobro poznato, ĉak i više od toga, jer smo mi Godoĉeljci graniĉari i još bliţi komšije sa Lješniĉanima i Poliĉanima, dijelimo sa njima imanja i nemanja, meĊe su nam zajedniĉke. Dobri su to komšije i ljudi, no i oni imaju gamad sa kojima muku muĉe. Zato na sve strahove kojima smo izloţeni, okrenu se Sadrija prema Halitu i Faiku koji su sedeli na stolicama koje je Hamid napravio od najtvrĊe bukovine koju je pronašao u bukoviku, a bio je poznat majstor za tronoške stolice, no u zadnje vrijeme sve više je pravio i prave stolove za sedenje kako su ih ovdje zvali, koji su imali cjelosni komfor za sedenje i samo su ih imućniji mogli imati u dovoljnom broju. Oni su sjedeli sa suprotne strane Sadriji koji je sjedio na minderu pored prozora. Gledao je prema Agovskim barama u strmine koje su iskazivali pravi kolorit jesenjih boja i ljepota što ga samo priroda Bihora moţe dati, u ovo vrijeme kada se bašte presijavaju od najrazliĉitijih boja voća. Posebno opojni miris se širio od prelijepih krušaka i jabuka koje svojim ukusom i koloritom ispunjavaju bašĉe Bihora. Ne zna se šta ljepše miriše, dali kruške kaliĉanke ili jabuke Ċulajmije, jerebasme ili kalemci, sve odaje ljepotu prirode što na ovim prostorima pokazuje svu svoju raskoš.

-Moji prijatelji, produţi Sadrija, obraćajući se Halitu i Faiku, vi pripadate samo Islamu, o tome ste imali od koga nauĉiti, jer je rahmetli Avdulah bio pravi znalac u nauci i ne kopajte drugo korijenje, ne misli da ćeš se bilo kako odijeliti od sudbine, ona nam je zajedniĉka, pripada nam svima podjednako i ne moţemo je dijeliti. Naše znanje i samosaznanje moţe se najlakše izraziti preko svjesnog ţrtvovanja. Svako od nas moţe obilaziti sve crkve i manastire, ali onaj koji je nebrojeno puta stao i pristao u dţamiju, taj tim šetnjama po crkvama moţe samo kvariti svoju blagorodnu misiju po tim isto tako svetim mjestima. Ali svako neka poštuje svoje i neka ne mrzi tuĊe, ĉije je bolje samo Allah zna, a mi to moramo poštovati, i ne takmiĉiti se u dokazivanju ĉije je vjerovanje bolje i ispravnije, poštujući svoje i odnoseći se onako kako nam sveti Ku’ran nalaţe, mi ćemo najbolje dokazati ispravnost pravog puta. Ako već moramo goreti da izgorimo u vjeĉnom plamenu Islama, da oĉuvamo našu tradiciju. Sa ljudima je lako biti ĉovjek, ali sa ĉetnicima kakvih ima kod dijela naših komšija, nema ljubavi, oni za ljubav ne znaju, a onaj koji nema ljubavi i merhameta nema ni duše, a ĉovjek bez duše je ĉovjek bez poštenja i dobrote. Moramo braniti naša ognjšta, ne izazivati nikoga, braniti svoje vatane, po mogućnosti ĉeljad i sirotinju skloniti prema Pešteri ili Roţajama. Saĉuvamo li djecu i ţene saĉuvali smo sebe, saĉuvali smo budućnost. Naša sadašnjost je više budućnost nego prošlost, zato se trebamo okrenuti budućnosti i sa svima koji to ţele stvarati mostove prijateljstva i povjerenja. Nema budućnosti za one koji bi da ispravljaju prošlost, ono što nijesi uĉinio nijesi zato ni kriv, a ono što nemoš vratiti ne treba ni gubiti vrijeme o njemu. Mi smo narod kojeg vrijeme nikada nije mazilo, ali zato ne treba pucati nazad, jer ćemo povrijediti djedove. Svi koji ĉeprkaju po prošlosti naći će prljavštinje kojom će ukaljati obraz,bilo svoj ili svojih pradjedova. To što smo razliĉite vjere ne smije nas odvojiti od ljudskosti. MeĊu svim vjerama postoje i te kako bliske taĉke, sve grade svoju filozofiju, na istim poĉecima, svi se poje sa istih izvora, no svaka samozaljubljena u svoju istinu kao jednu i jedinu, što dokazuje da iskrivljenje vjerovanja najviše pripada

ljudima, a mnogo malo pravoj vjeri koja u jednom bogu gleda stvoritelja svega i kod sviju. Zato draga braćo, dijelimo ljude na dobre i loše, na ljude i neljude, na pametne i lude, jer svi su ljudi djeca boţja. Ovaj je rat već izvjestan, jer je stigao do naših granica, a kad meĉka zaigra kod komšije ĉuvaj da ti ne uĊe u avliju. Moramo se spremiti da saĉuvamo sebe, da saĉuvamo budućnost i ne uprljamo obraz, jer će i on proći a oni što ga preţive ponovo će morati da zajedno dijele ovaj prostor.

-E, halal ti bilo prijatelju, tako misle pravi ljudi, no na ţalost ne misle svi tako, već su se pojavili najrazliĉitiji emisari koji nam nude najrazliĉitije opcije, poĉevši upravo od onih koje se svode samo na vjeru i odbranu Islama, pa do onih profitera koji ne biraju sebi saradnike samo da bi nešto ušićarili.

-Jasno mi je to, prekide ga ponovo Sadrija, no trebamo se pitati ko odreĊuje opšti interes jedne zajednice, a time i domet i granice individualne slobode i individualne sreće i ţrtvi koje se namjeću kao propratnost svih tih dejstava? To je pitanje o kojem trebamo razgovarati i dogovarati se, sve dok se opšte i individualno dobro neposredno ne poklapaju drugo je primarno da se usaglasi sa prvim.

-Moramo se pitati, ukljuĉi se ovoga puta Faik koji je sve do sada veoma paţljivo slušao kako dvojica starijih i iskusnijih ljudi razmjenjiju mišljenja o eventualnim oĉekivanjima i posledicama od sve izvjesnijeg rata, dali je sreća individue samo njena privatna stvar ili je ona ujedno u veoma odluĉujućem smislu podreĊena ograniĉenjima, ĉak i odredbama koje individui namjeće neka zajednica? Ekstremna pozicija da je ljudska sreća individualna i da jeste i da mora da ostane stvar same individue ne moţe se braniti ako makar i za trenutak razmislimo o njoj. Sigurno postoje naĉini i oblici individualne sreće koje ne moţe tolerisati svaka vrsta zajednice. Apsolutno je moguće i ustvari, poznati su sluĉajevi da pojedinci i u najgnusnijim radnjama kao vodeći muĉitelji nalaze sebi sreću u vršenju toga posla.

-Tako je, sloţi se Sadrija, ĉovjekova sloboda nije neko statiĉno stanje i nikada to nije ni bila, nego je istoriski proces koji ukljuĉuje radikalno mijenjanje, ĉak negaciju etabliranih naĉina ţivota.

-E, kad smo kod oblika i naĉina ţivota, ukljuĉi se Halit, oni se mijenjaju. Sjećaš se Sadrija, kada je jedan mogao, a bogami i odluĉivao u ime cijeloga sela, sa razvitkom ove kako je ono nazivaju civilizacije, a koja kako se meni ĉini znaĉi sve veću ljudsku moć nad ĉovjekom i prirodom. U oba ova naĉina ta primjena moći znaĉi vlast, kontrolu. Ta efikasnija kontrola nad prirodom ima posledicu i efikasnije kontrole ĉovjeka nad ĉovjekom preko centara ekonomske moći, preko pravih informacija. Informacija je vrsta vlasti, jer onaj ko je ima, ima i mogućnost da djeluje na široke mase.

-Tako je, sloţi se ponovo Sadrija i dodade, ima tu još nešto, postoji jaz izmeĊu realne mogućnosti i aktuelnosti i tu dolazi do izraţaja sposobnost pojedinca koji moţe da iskoristi informaciju u pravom sluĉaju ili da je zloupotrebi i manipulira sa ljudima, što je danas veoma ĉesti sluĉaj, to je jaz izmeĊu umnog i stvarnog, izmeĊu znanja i neznanja, no i izmeĊu poštenja i nepoštenja. Stoga etika revolucije, etika sukoba, etika nesreća i belaja, ako tako nešto i postoji na ovim prostorima i u ovim uslovima, ne moţe biti u skladu sa apsolutnim

vrijednostima i merilima, jer je obremenjena politikanstvom i liĉnim interesima, te stoga ima veoma relativno znaĉenje i zavisnost od mjesta do mjesta,od ĉovjeka do ĉovjeka. Uslovljena je i nekim istoriskim merilima i obremenjena tradicionalnim predrasudama, što dovodi do sasvim iskrivljene stvarnosti. Pa umjesto da se udruţeni suprostavimo okupatoru bez obzira kako se zvao i otkud dolazio, mi oĉi vadimo izmeĊu sebe, okrivljujući jedni “Turke” drugi “Vlahe” za sve svoje nedaće i probleme.

-Aferim, stari prijatelju, upravo je to ono što je naša nesreća i ĉega se ja plašim da mi ne uzmu ovo dijete u vojsku, jer nijesam siguran od koga mu prijeti veća opasnost: od onog ispred njega ili od onih što treba da mu ĉuvaju leĊa. Ovi naši belaji i predrasude kako da ĉine nevaţnim one opšte norme koje se izraţavaju u zahtjevima napretka ĉovjeĉanstva ka humanosti i civilizaciji, već naprotiv neki to rade, što gore to bolje, a dušman sa strane to obilato koristi da bi nas bolje i silnije zavadio kao malu djecu, ne preţući ĉak ni od najniţih ljudskih strasti, gubajući na taj naĉin onaj hleb i so što ga kao komšije zajedno vjekovima jedemo. Te zbog toga Sadrija ne mogu do kraja biti siguran ni u moje kumove, jer se plašim da ih njihovi ne prisile, iako im ja bezrezervno vjerujem, znam da su pravi prijatelji moje kuće i da mi njihovom voljom ništa naţao nebi uradili i to ne samo meni nego nikome od nas muslimana sa ovih prostora. Ali, svedoci smo mnogo puta u našoj istoriji da se kod odreĊenih ljudi razum potpuno iskljuĉuje, a ĉovjek se pretvara u razbjesnelu zvijer kakva i ne raste na ovim prostorima, tada se zaista nikome ne smije i ne moţe vjerovati.

-I ja tako mislim ali, produţi Sadrija i mi imamo kumove Guberiniće sa Babina, i to su prekrasni ljudi, mnogo puta do sada su dokazali da su nam iskreni prijatelji, a pošto se kod Crnogoraca a bogami i kod nas na muci poznaju junaci i ĉojstvo se upravo tada pokazuje, ja oĉekujem da ako nam ne mogu drugo pomoći a ono barem da nam isprate haber šta spremaju ti bradati i kada, da bi mi mogli barem ovo naše vatana skloniti i djecu prepratit da saĉuvamo ĉeljad, pa sve drugo nalet.Šta mi moţemo kad smo roĊeni u nezgodno vrijeme, u nezgodnom mjestu, slušamo nezgodne priĉe, i zato što ih znamo nezgodno se osjećamo. U nezgodan vakat ih priĉamo ne bi li vrijeme što dolazi uĉinili zgodnim. Moraju u svim situacijama postojati ljudi koji će se izdići iznad tog momenta, ja bih ga nazvao kolektivnog ludila, kada se komšija optuţuje za sve i svašta pa ĉak je kriv i što zemlja nije rodila, a to samo zbog toga što je druge vjere i moli se drugaĉije od njih. Ĉovjek ne smije dopuštiti da podpadne pod trenutnim, strasno-koristoljubivim stanjima, pa pogaziti ljudskost, humanost i staro prijateljstvo i pogotovu komšiski odnos, a mi smo baš od naših komšija ĉuli misao da je preĉi bliţnji komšija nego daljni brat. Kada se završe sve tarabune i nesreće ţivot će produţiti i oni koji preţive ponovo će morati da zajedno ţive i rade, pa će se svaki onaj koji uprlja ruke i ako izbegne rukama pravde ne moţe izbjeći svojoj savjesti i doći će dan kada će se kajati i traţiti oproštaj makar krijući i samo za sebe. A moramo se sloţiti da je takvih nitkova bilo i kod naših, bilo je pojedinaca koji su se meĊusobno takmiĉili ko će više popljaĉkati i bogami zapaliti kod komšija i time sebe veliĉali kao junake koji su uspjeli vratiti dug istom mjerom. Zato nikakva revolucionarna ili kakva i da je druga situacija ne smije se

opravdati, ako se gazi obraz, ako se zaboravi ĉovjek, ako se povrijedi komšija, jer se time negiraju svi ciljevi borbe i zadaci koji znaĉe ĉasnost i poštenje.

-Ljudi se ĉesto svaĊaju i trijebe boţem zbog Boga,sa ciljem da dokaţu da su oni upravo ti koji više vole Boga od onih drugih, a Bog je jedan...Najveći apsurd svih tih nesporazuma pa nekada i ogromnih krstaških ratova jeste upravo u tome što se za boţju ljubav i pravdu vode ratovi, kolje se, ubija, pali, pljaĉka i boţja ljubav se širi ognjem i maĉem. Ja mislim da od ovoga ništa više i nemoţe dokazati koliko su ljudi bezvrijedna stvorenja na ovome svijetu, koliko ljudi ne vrijede i koliko padaju u talog i dno pozivajući se na Boga i njegovu ljubav. Zato moj prikane ja mislim da ovo nijesu loša vremena već loši ljudi. Sve je lakše sa ljudima, no prema neĉovjeku, ljudska mjerila ne vaţe, oni imaju samo ljudski lik, a ništa drugo ljudsko u sebi, gori su od ţivotinje i sa takvim se moraš braniti istom mjerom, jer oni za druge vrijednosti osim straha ne znaju, protiv takvih se moraš braniti istom mjerom i metodama.

-E, baš mi je to bio cilj, produţi Sadrija, mi se moramo braniti, ali ne smijemo koristiti njihove metode, ne smijemo napadati njihove ţene, djecu, ne smijemo pljaĉkati i paliti, to su kukaviĉki i neljudski odnosi koji nama, a ni jednom ĉovjeku koji je ĉovjek ne dolikuju. Treba braniti svoje vatane, svoju porodicu i mal, ali na svom ognjištu, i to nam niko ne moţe zamjeriti niti zabraniti, pa sa koje strane i od koga napadi dolazili. Ja preko bukove strane ne bih išao niti izazivao sudbinu i uzvraćao ili izazivao te bradate bagre sa kojima i njihova braća imaju problema.

PredviĊanja su se ispunila baš onako kako su i oĉekivali Halit, Sadrija i njima sliĉni. Okupatorski rat je kratko trajao, tako reći bez borbe domovina je pala u ruke okupatorima koji su je podijelili meĊu sobom kao lešinari bespomoćnu strvinu koju gloĊu sve do kostiju, a zatim se poĉnu ubijati oko kostiju. Halit se poĉeo privikavati i na takvo stanje, pa je poĉeo stvarati i raditi koliko se u takvom stanju moglo normalno raditi, nebi li lakše prehranio familiju u ove teške i neizvjesne dane. U svemu mu je Faik bezrezervno pomagao, no kod njega se osjećao veći nemir i muĉnina za gubljenje domovine, takoreći bez otpora i borbe, kao da su pojedinci sve to jedva doĉekali, što on nikako nije mogao da prihvati niti da objasni.

Nije mogao prihvatiti kao realnost da se našom zemljom mašetari ko hoće i uz to da se ponaša kao gazda onoga što su još naši djedovi stvarali, a narodu se sada namjeću koje kakve daţbine i sve to svesti u granicu normalnog i još sa dozom zadovoljstva što ste ipak ţivi. Narod je bio totalno obezglavljen, mnogi mu nude pomoć ali sve sa nekim zadnjim namjerama, što je kod ljudi malo pametnijih još više izazivalo nepovjerenje i neizvjesnost jer se teško odluĉiti za koju stranu a da pri tome ne dovedeš sebe, svoju porodicu i cijeli narod u još veći belaj. U poĉetku se i moglo balansirati u toj neutralnosti i branjenju samo sebe i svog vatana, no kako je rat poĉeo sve više poprimati i formu graĊanskog rata, ta je neutralnost postojala sve teţa i javljala se potreba za diferenciranjem stavova i priklanjanja jednoj strani kao trajnoj odrednici koju je ne samo trebalo prihvatiti nego i podrţati i aktivno uĉestvovati u realizaciju njene ideje. Bihorski narod ne znajući kuda će i sa kim, protiv koga i za što, kada i gdje, ali sve više svjestan da se definitivno treba opredijelit i poĉeti nešto da se radi u interesu sebe, porodice,

naroda i domovine. Nije ţivot u preţivljavanju, nije sreća u nesreći, nije ljubav u mrţnji, nije dobro u zlobi, nit budućnost u neizvjesnosti.

Sa takvim razmišljanjima se Faik ĉesto borio, u njemu se sve više raĊala ideja da se aktivno ukljuĉi u regularne jedinice i zastane u odbranu svog naroda i svoje domovine. Otuda je odmah eliminisao svaku pomisao da se treba suraĊivati sa okupatorskim snagama bez obzira kako se oni zvali. Ako je u prvim momentima haosa i bure moţda neko i pronalazio smisao u tome da saĉuva ţive glave svojeg naroda, sada je svakim danom postojalo sve jasnije odreĊenje da stranac koji je došao da porobi ove krajeve ne moţe biti naše, pa ni bilo koga drugog rešenje. Isto tako nije bilo moguće suraĊivati ni sa gamadima koji su rat shvatili kao šansu za profiterstvo i otimaĉinu, te je Faiku postalo jasno da je jedina opcija koja dalekoseţno nudi rešenja i izlaz iz ovog belaja bilo ono što su nudili aktivisti partizana i njihove pristalice koje su u poĉetku bile malobrojne, no kako se rat sve više rasplamsavao, to je njihova ideja postajala sve primamljivija i prihvatljivija širokim narodnim masama svih vjera i naroda. Faik još nije imao hrabrosti da javno proklamira tu svoju ţelju, nije je nikom kazao, ali se sve više nosio mišlju da o svemu tome razgovara sa svojim ocem, iako se potajno plašio da bi moţda mogao naići na njegovu zabranu jer on još nije bio na ĉisto kojoj vojsci moţe vjerovati.

To je vrijeme kada mnoge vojske prolaze oko i preko Vrbice i drugih bihorskih sela, i uglavnom stanovnici su se sa dozom straha sretali sa bilo kojom vojskom. Najmirniji su bili kada nijedne vojske nije bilo u blizini, i ako se mora priznati da se sve vojske nijesu isto ponašale i narod ih je jasno poĉeo diferencirati. Taĉno se znalo koji su ĉisti i mirno prolaze, koji su prljavi i uradiće sve što im do ruku doĊe, pa ĉak i nepoštene radnje ili kraĊe, ili oni koji će od naroda potraţiti ako im nešto pritreba sa ciljem da preţive i opstanu. Sve je ovo Faiku polako pomoglo da odabere pravu stranu i njegovo ubeĊenje je svakim danom postajalo sve ĉvršće da se nešto mora uĉiniti da se obezglavljenom narodu obezbijedi izbor, da mu se ulije nada u ovaj svijet, pokazati mu puteve do sreće i horizonte boljeg sjutra.

U takvim razmišljanjima zateĉe ga Halit, dok je stajao uz salaš i posmatrao vrhove Turijaka s jedne i Bukovika s druge strane.

-Šta je sine, koje te brige more, bogu šućur eto salaš pored kojeg stojiš je pun kukuruza, a i kotar iza nas nam je prepun, mislim da ćemo piće imati dovoljno, drva smo takoĊe spremili i ako treba do ĊurĊevdana moţemo da ne izaĊemo iz avlije, i uz boţju pomoć ćemo preţivjeti i ovu zimu.

-Ah, moj babo, ne plašim se gladi, druge me brige muĉe. Šta je ĉovjek, dokle moţe pasti njegovo dostojanstvo, šta da se uradi da bi ljudi bili ljudi.

-Eh, moj sine, zagrli ga Halit, kad se govori o dostojanstvu u najopštijem znaĉenju, obiĉno se misli na oznaku koja pripada svakom ĉovjeku, bez izuzetka, i koja prouzrokuje da ĉovjek potvrdi tu svoju izuzetnu vrijednost što je nosi time što je ĉovjek. Svaki je ĉovjek, samo zato što je ĉovjek odreĊena vrijednost sama po sebi. On je što bi neki mudraci rekli sam po sebi cilj, i ne smije nikada biti tretiran, jedino kao sredstvo, nego ujedno i uvijek kao cilj. Ako je neko ĉovjek, samim time ima puno pravo na poštovanje. Ovakvo shvaćeno dostojanstvo jeste

odreĊeno uroĊeno svojstvo, svakog bića, koje pripada ljudskom rodu. To se dostojanstvo ne smije izgubiti.

-Ali babo, zavika Faik, upravo o tome je rijeĉ, što ga mi kao narod gubimo svakim danom sve više, ovdje se ne moţe raditi o dostojanstvu, mi smo svi poniţeni, izgubljeni i obeshrabreni. Ne moţe biti individualnog bez kolektivnog dostojanstva. Bez obzira, naime, na to što bi sve mogao uĉiniti dani ĉovjek, nikada on ne moţe prestati biti ĉovjek u onom formalnom znaĉenju rijeĉi, u smislu ljudske vrste i zato kao taj primerak vrste, ĉovjek zadrţava neotuĊivo pravo poštovanja, sam on preko dostojanstvenosti, bilo kojem entitetu pripadao.

-Faiku, dobro je lako ĉiniti od dobrog, ali teško od lošeg, loše je lako ĉiniti od lošeg, ali teško od dobrog. I kao što ĉvrstu stijenu ni najaĉi vjetar pokrenuti ne moţe, tako ni pohvala ni kletva, ni stanje mudra ĉovjeka. Zato i u ovim mahnitim vremenima ĉovjek ne smije zaboraviti da je ĉovjek i da mu svijest nalaţe da uvijek postupa razliĉito od ţivotinje. Zato neki pojedinci koji iskorišćavajući ovo stanje rata zaboravljaju na ljudskost i ĉini im se da ne hodaju po zemlji već lete, trebaju znati da što više lete to manji izgledaju onima koji ţive na zemlji. A zemlja je majka svih majki, one stvaraju, one raĊaju, one uzgajaju, zemlja je svima majka, ona neke neće moći sebi primiti na sudnjem danu i toga se treba podsetit ĉak i tada kada se ĉovjek zaboravi da je ĉovjek. Ĉovjek je individua iako uvijek ima osjećaj identiteta i pripadnosti većoj skupini ili etnosu.

-Ĉinjenica je, nastavlja Faik, da ĉovjek moţe imati pojam “Samog sebe”, što ga izdiţe iznad svih drugih bića koje postoje na ovom svijetu.

-Ali, moramo se sjetiti, pridruţi se Halit i ćinjenice, da je ćovjek osoba kao slobodno i razumno biće, za razliku od ţivotinja, moţe o sebi slobodno odlućĉivati na svjestan naĉin, moţe predviĊati i planirati budućnost, teţiti ostvarivanju vlastitih ţivotnih planova i akceptiranih moralnih ideala.

-Babo, upravo si mi tim rijeĉima otvorio oĉi i pokazao put, zato te molm da mi halališ, ako poţelim, a upravo ovog ĉasa to ţelim, sve pokušati, da naĊem sebe u tom traţenju dostojanstva, pravde i slobode.

-Eh, moj sine, lijepo je i uzvišeno kada se ĉovjek dragovoljno slaţe da se ţrtvuje za druge ljude, a još više ako to radi za svoju domovinu i za svoj narod. Ja se kao ĉovjek ne mogu suprostaviti tim tvojim idealima, ali mi kao roditelju teško pada tvoja ţrtva i odluka jer je sklona velikim ţrtvama pa i opasnostima po ţivot, a ja vjeruj mi više nebih mogao podnijeti da se tebi nešto desi. Tvoji ideali i uopšte ideali višeg reda, se ne mogu tretirati kao duţnost svakog od nas, to su jedinstveno super ljudske obaveze onih koji su lideri naroda i domovine, simboli ljudskosti i patriotizma, pa ako si i ti, a vjerujem da jesi, jedan od njih, nemam snage a ni moralnih osobina da te u tome spreĉavam. Ako ti to intimno osjećaš kao svoju duţnost, neka ti je hairli put i da se u toj ţelji nikada ne pokaješ, samo zapamti, neće moralno zlo postupiti ni onaj koji ih ne izvrši. Trebamo, ali ne moramo, drugom ĉovjeku iskazati poštovanje time što ćemo se ţrtvovati za njega. Ali je zato, veli Halit, moralna i ljudska obaveza, uzdrţati se od odreĊenih ĉina koji bi mogli povrijrditi uroĊeno ljudsko dostojanstvo. Kada naime kaţemo, da svaki ĉovjek ima moralno pravo na poštovanje, slijedi iz toga da svaki od nas ima moralnu obavezu tako se vladati da ĉovjeka ne uvrijedi, ne

ponizi, moralno ne degradira, da ne uništi u njemu postojeću ljudskost. Moj sinak, svaki od nas kao konkretni individuum ima osjećaj dostojanstva, tada i samo tada ako ima poštovanja prema samom sebi. Poštujući sebe moći će poštovati i druge. No, pitanje je kakve uslove ĉovjek treba ispuniti da bi imao poštovanje prema samom sebi i šta su opet uzroci zbog kojih to isto dostojanstvo ĉovjek moţe izgubiti? Ovo su pitanja morala, pitanja shvatanja dobra i zla, pa ako hoćeš i pitanja ljudi i neljudi. Ja odgovore na ova pitanja nijesam sklon pripisati ni jednom posebnom soju ni vjeri, već se tu radi baš o primjeni ljudskih i boţjih zakona i pravila koje ĉine ĉovjeka ĉovjekom. Ĉovjekovo stanovište prema sili, korijeni se u samim uslovima njegove egzistencije. Kao fiziĉka bića mi smo podvrgnuti moći prirode i moći ĉovjeka. Fiziĉka sila moţe nas lišiti slobode i ubiti nas. Moţemo li se oduprijeti, ili nadvladati, zavisi od sluĉajnih faktora, naše vlastite fiziĉke snage i snage našeg oruţja. Naš duh s druge strane nije direktno podvrgnut sili. Istinu koju smo spoznali, ideje u koje vjerujemo, nijedna sila ne moţe obezvrijedniti. Moć i razum opstaju na razliĉitim nivoima, sila nikad ne obara istinu. Znaĉi li to da je ĉovjek slobodan ĉak i ako je roĊen u lancima? Znaĉi li to da duh roba moţe biti isto toliko slobodan kao i duh gospodara, odnosno duh okupatora kao i duh porobljenog? Kada bi to bila do kraja istina, onda bi to veoma pojednostavilo problem ljudske egzistencije. Ali ovakvo stanovište ignorira jasnu ĉinjenicu da ideje, pa i istina ne postoje izvan i nezavisno od ĉovjeka i da ĉovjekovo tijelo utiĉe na ĉovjekov duh, a fiziĉko i društveno postojanje na njegovo duhovno stanje. Ĉovjek je sposoban da spozna istinu kao što je sposoban da voli, ali ako je on u svom totalitetu a ne samo njegovo tijelo. Ukoliko je njegov totalitet ugroţen od nadmoćne sile, ako je uz to bespomoćan i uplašen, njegov je duh oštećen, njegovo je djelovanje najvjerojatnije iskrivljeno i paralizovano. Taj paralizatorski efekat sile ne poĉiva jedino na strahu što ga sila izaziva, već i na implicitnom obećanju da oni koji posjeduju moć mogu zaštiti i mogu se brinuti za uslovno “slabe” koji im se podreĊuju, te da mogu ĉovjeka osloboditi od tereta nesigurnosti i odgovornosti za sebe, jamĉeći poredak i odreĊujući pojedincu mjesto u tom poretku, što pomaţe pojedincu da se osjeća sigurnim. No to ĉovjekovo podvrgavanje toj kombinaciji prijetnje s jedne i obećanja s druge strane jeste ustvari njegov stvarni “pad”. Što se više podvrgava sili, dominaciji, on gubi svoju ljudskost, svoju moć. On gubi svoju moć da koristi svoje sposobnosti koje ga uistinu ĉine ljudskim. Njegov razum prestaje da radi, on moţe biti inteligentan, on moţe biti sposoban da rukuje stvarima i sobom, ali on je prinuĊen da za istinu prihvata ono što mu serviraju oni koji imaju moć nad njim i ono što oni nazivaju istinom. On gubi svoju moć ljubavi, jer su njegove emocije vezane uz one od kojih zavisi i ne moţe ih tretirati drugaĉije nego kao svoje. On isto tako gubi i svoj moralni osjećaj, jer njegova neposlušnost da posumlja ili kritizira one što vladaju ili dominiraju silom, time on obezvreĊuje sopstveni moralni sud u odnosu na bilo koga ili bilo šta. On postaje plijen predrasuda i praznoverja, jer postaje nesposoban da ispituje valjanost premisa na kojima takva pogrešna vjerovanja poĉivaju, te mora pokazati lojalnost prema tuĊim stajalištima ne prezajući ĉak da uništi sopstveni identitet i rodbinske veze svoga naroda. Njegov vlastiti glas ne moţe ga nazvati

nazad samom sebi, budući da on nije sposoban da ga sluša, jer on je prinuĊen da toliko paţljivo sluša one koji imaju moć nad njim.

Sloboda je isto tako nuţan uslov sreće kao i vrline, ali ne u smislu sposobnosti pravljenja svojevoljnih izbora i ne sloboda od oskudice, već kao izbor da se realizira ono što ĉovjek potencijalno jest, da se ostvari istinska ĉovjekova priroda u skladu sa zakonima njegove egzistencije. Nije dobro slobodu tretirati kao vlast nad svima, jer bi to neminovno znaĉilo dominaciju sile. Naprotiv, sloboda je prvenstveno pitanje vlasti nad samim sobom, mogućnost samokontrole koja daje šansu na izbor sebi i drugima.

Kada je Faik sve ovo lijepo islušao i koliko je mogao razumjeti razumio, on se jasnim i otseĉnim glasom okrenu prema svome ocu i zavika:

-Hvala ti babo što si mi sve ovo rekao, sve ću uraditi da te ne obrukam, prvo sebe pa onda sviju vas i cijeli naš narod, ali ja sam ĉvrsto riješio da se prikljuĉim pokretu otpora i da se svim silama borim da isteramo neprijatelje iz naše zemlje. Koliko je još sutra ću stupiti sa par omladinaca iz Laza koje je tamo Mahmut organizovao i sa njima idemo pravo u brigadu pa gdje nas rasporede. Ono što će mi sveto biti u cijeloj borbi, to je da saĉuvam obraz i da ne uradim nešto ĉega bi se bilo kada i bilo ko moj mogao stidjeti, a kao vojnik pušku on pušku ja pa bogami kome bog pomogne. Kad je već došlo do belaja onda se belaj mora istjerati, na kraju nijesmo mi otišli kod njihovih kuća već su oni došli da porobe naše pragove i unište nam zemlju, a to ni po jednim zakonima, ni drţavnim ni ljudskim nije i ne moţe biti zabranjeno.

-Sine, ja sam ti već rekao da mi je ţao što si odluĉio da ideš, ali nemam namjeru da te odvraćam, jedino bi te još jednom zamolio da paziš na sebe i na moral kojim se boriš i zapamti nije junak onaj koji pogine, već onaj koji saĉuva glavu a ne isprlja obraz, zato vjerujem da ćeš razumjeti da je ĉovjek sam, a u isto vrijeme je u odnosu. On je utoliko sam ukoliko je jedinstveno biće, razliĉito od bilo kojeg drugoga i ukoliko je svjestan svoga ja kao zasebnog bića. Ti moraš biti sam kada treba da sudiš i donosiš odluke i to radiš jedino i pomoću svoga razuma. Ipak i u tim trenucima ti nećeš moći biti sam, konsultovaćeš se sa tvojim bliţnjima i pretpostavljenima, jer će i tvoja sudbina pa ako hoćeš i sreća ovisiti o solidarnosti koju osjećaš sa njima i sa svima okolo sebe.

-Babo, sve mi je to jasno i moraš mi vjerovati i halaliti ove pute, jedino što ti sada na rastanku mogu reći je jedna misao koju sam ĉuo od Sadrije i koja mi se ĉesto mota po glavi. To je jednom rekao u razgovoru sa rahmetli dedom, koliko se sjećam rekao je: -Dok mudraci ne postanu vladari i dok vladari ovoga svijeta ne budu imali duh i ĉvrstinu mudraca, dok se politiĉka ĉvrstina i mudrost ne spoje u jedno i dok one obiĉnije prirode, koje teţe da iskljuĉe jedni druge i da nametnu svoju volju, ne budu prisiljene da stanu u stranu, narodi i gradovi nikad neće imati odmora od njihovih zala, a ni ljudski rod u cjelini.

-Sine, hairli ti put, vidim da je snaga tvoga uma prevazišla vrhove Turijaka i oĉekujem da mi se vratiš kao pobjednik i ĉovjek kojeg će slaviti Bihor i bihorski narod. Ipak te molim ne hrljaj da u svemu budeš prvi, junaĉka djeca ostaju po sokaku, a za smrt uvijek ima vremena, zato ĉuvaj sebe da bi saĉuvao i domovinu i svoj narod a i svija nas koji te jedva ĉekamo da nam se vratiš.

U tom momentu od Paloĉka se zaĉu graja, Faik kao da je upravo oĉekivao takve glasove iziĊe pred vrata i ugleda ahbabe sa kojima se već bio dogovorio da odu do u Laza i da se sretnu sa aktivistima koji su ih trebali povezati sa odredom i jedinicom kojoj su se uputili. Jedini u grupi kojeg je Halit odmah prepoznao beše komšija Šefkija i baš mu bi drago kada ga ugleda, jer je njega i njegovu familiju Halit dobro poznavao i izuzetno ih cijenio kao ĉasne i poštene ljude, a uz to i kao veoma odane, tako da je bio siguran da Šefkija neće napustiti Faika ni u najteţim momentima, a to je bilo veoma znaĉajno da je ĉovjek siguran u druga sa kojim će uzajamno moći da se pomaţu i ĉuvaju. Tako je i bilo, Faik sa Šefkijom i još dvojicom svojih jarana otišli su u sumrak na Laze, gdje je bila veoma aktivna ćelija oslobodilaškog odbora. Najbolje je bilo to da urade u sumraku jer su bili najmanje sumljivi, kao da idu negdje na posedak, jer je bilo razliĉitih struja koji su špiunirali za razliĉite interese, pa nije bilo mnogo pohvaljeno da svako zna za njihove planove i ideje. Iste veĉeri dogovor je pao.

Ujutru u sami sabah na dogovoreno mjesto ĉetvorka je našla vodiĉa i krenuli su put Berana, gdje ih je druga grupa trebala saĉekati i proslijediti dalje do odreda. Pošto su put do Berana znali veoma dobro, odabirali su staze samo njima znane da nebi pali u oĉima ili zasedi nekih drugih jedinica. Kada su se popeli na vrh Bukove strane, stali su malo da se odmore i nostalgišno se okrenuli kao po komandi preme roĊenoj Vrbici. Sunce je poĉelo srameţljivo izvirati iznat Veljeg vrha i prve zrake je bacalo na selo. Jasno su mogli primijetiti kao i uvijek u jesen, crvenele su se kaliĉanke i kalemci, zeleneli se tvrdiši i jerebasme, što je davalo nevjerovatan kolorit, koji se za one koji su bili bliţe nadopunjavao sa nevjerovatno prijatnim mirisom. Vidjeli su se i kotarevi puni piće koji su odavali lik pravih skloništa iza kojih su se najĉešće sakrivale male brvnare nikad dovoljno visoke, te se svaki malo poveći muškarac morao savijati dok je ulazio u prostoriju, sa veoma malim prozorima i tahtom pokrivenim krovovima.

Sa mjesta odakle su se još jasno vidjele njihove kuće, mladi regruti koji su pošli da mijenjaju svijet, nošeni promjenama u svojoj svijesti, okrenuli su se ĉedno i sa velikom ĉeţnjom prema selu ne bi li još jednom, svjesni uslova u kojima to rade, moţda i poslednji put vidjeli svoje kuće. Njihova sjećanja su za ĉas stigla do sela i još jednom razgledale sve šta se u kući nalazi, a znali su svi svaki detalj i dio enteriera i stvarĉice u njoj. Kuće su zaista u Bihoru liĉele jedna na drugu kao jaje jajetu. Prvo su još jednom ušli u sobu jer su se kuće uglavnom sastojale od po jedne velike sobe u kojoj je od nameštaja bilo Hamidovih tronoţaca, ponegdje i većih pravih stolova sagraĊenih od prave bukovine iz Šišnog potoka. Na brvnima je najĉešće visila sofra, omanja koju su ţene koristile za mešek, jer je ona velika koja se koristila za jelo bila obešana iza ulaza sa desne strane ispod strehe. Za vratima se najĉešće nalazila brezova metla kojom su se brisali podovi. Sa jedne strane brvana nalazili su se dolapi u kojima se ĉuvalo cijelo pokućanstvo. U jednom od njih su se ĉuvale haljine, to su bili najĉešće slamarice za prostirku i vunjene ponjave kojima se pokrivalo roblje, poneki vunjeni jastuk što bi ga nane same izatkale. U drugom dijelu dolapa nalazilo se suĊe, najĉešće drvene izrade, kalice, vagani, debad i drvene kašike. ReĊe se mogao sresti i neki aluminiski sahan ili tepsija demirlija koje su bile veoma rijetke ali zato puno vrijedne. Negdje u ćošku do dolapa ili pak u uglu

kuće nalazio se i hamam kao simbol ĉistoće i odrţavanja higijene tijela za koju se oduvijek vodilo raĉuna i pokraj svih kriza i nemaštinja. Hamam je uglavnom bio prazan sa nekako reguliranim odvodom za vodu izvan kuće. U njemu se najĉešće nalazio kazan koji se koristio za grijanje vode i jedna safa sa kojom bi se posipala topla voda prilikom kupanja. Rijetko se mogla pronaći kuća u kojoj nije bilo hamama, što samo po sebi ukazuje kakav je bio odnos stanovnika Bihora prema liĉnoj higijeni. U uglu sobe najĉešće je sedela gašnjaĉa ili popularna ćora koja se koristila za osvetljivanje ako bi se imalo gazi, jer i do nje se teško dolazilo. Ispod samog tavana koji je bio izgraĊen od bukove daske nalazila se okolo svih strana polica na kojoj su se ĉuvale najrazliĉitije vrste sitnih potrebština kao igle za pletenje, dţezve za kahvu ili kutija u kojoj se ĉuvala divka ili od jeĉma samljevena kahva, razliĉita semena za povrće i druge sitnije stvari. Na polici se ĉesto ĉuvao i hleb, pa bi djeca imala problema da ga skinu sa police i ĉesto bila gladna sve dok nebi ukućani došli sa radova. Djeca nijesu mogla dohvatiti hleb da jedu, pogotovo ako su bila manja.

Ispred te sobe koja je bila opremljena utoliko što je bila podpatošena, nalazila se druga soba koju su zvali kuća i koja nije imala patos već je bila pod zemljom, a negdje na sredini su visile verige na kojima je bio obešen bakraĉ koji se koristio za kuhanje. Bakraĉ je bio obešen za gredu, tavana nije bilo pa je dim direktno izlazio preko tavana na krov okolo grede gdje je bio obešen bakraĉ. Zimi se najĉešće obešalo meso, ako bi domaćin imao da zakolje pastrmu i tu bi ostajalo sve dok se nebi potrošilo, jer mu je tu bilo najsigurnije i od kućnih lopova, jer bi to bilo visoko i djeca ga nikako nijesu mogla dohvatiti.

Pokraj ognjišta, na kojem je visio bakraĉ korišćen za višestruku namjenu, najĉešće se nalazila i crepulja. Crepulja je u stvari predstavljala mini pekaru za proizvodnju hleba, napravljena od dobro ispeĉene gline, dimenzija otprilike današnjih tepsija nešto malo dubljih. U nju bi domaćice stavljale prethodno zamiješeno tijesto, a zatim sve to zatrpavale vrelim pepelom i cijelu crepulju isto tako stavljali u aktivno ognjište. Tako bi se hleb pekao nekih pola sata do sahat, a zatim se vadio iz crepulje, otresao se od pepela, dobro obrisao i bio spreman za korišćenje. Kaţu da je hleb iz crepulje bio najukusniji. Ĉak i danas starije osobe koje se još sjećaju crepulja, itekako uzdahnu pri svakom njenom spominjanju, upravo zbog nevjerovatno ukusne jeĉmenice ili kukuruze iz crepulje.

Pokraj crepulje u kući se ne rijetko nalazio i saĉ, izgraĊen od debljeg lima oble forme. Na gornjem kraju imao je ruĉku ispod koje bi se provlaĉila daska i na taj naĉin saĉ se podizao i mijenjao mjesto, kada bi domaćica htjela da provjeri da li je pita skoro peĉena. Saĉ se inaĉe koristio najviše za pite koje bi davale nevjerovatan miris i ukus, tako se još sa sokaka moglo osjetiti koja domaćica sprema za veĉeru pitu. Jeste da je pita bila najveća poslastica i da se spremala samo u izuzetnim momentima, najĉešće kada bi dolazili prijatelji sa strane, pa bi djeca u potaji uvijek priţeljkivala da prijetelji nijesu previše gladni, te da u tim uslovima manje pojedu nebi li nešto ostalo i za njih, jer djeca su uvijek jela posle odraslih i ono što bi preostalo od njih. Pekla se pita i uoĉi petka i redovno uz ramazanske i za bajramske dane. Pokraj saĉa tu je i neophodni pridruţnik sadţak ha kojem se stavljala tepsija i onda se saĉom pokrivala, a na njemu bi se

stavljao vrući pepeo, a ispod tepsije se loţila tiha vatra tako da se pita ravnomjerno pekla sa donje i gornje strane.

Uz tepsiju koja je bila pravi raritet i ĉuvana sa najvećom paţnjom jer se do nje rijetko dolazilo, u kući je uvijek bilo i mjesta za zemljani lonac u kojem se kuvao vjerovatno najukusniji pasulj na svijetu. Pasulj se takoreći redovno kuvao uoĉi petka, ĉime bi simboliĉno bila najavljivana dţuma i sutrašnji praznik, te uoĉi petka ţene nebi ništa rabotale, a sjutra dan ljudi bi se spremali za dţumu i da idu na stoĉni pijac u Petnjicu, na Plandištima da se sretnu sa prijateljima i poznanicima. U uglu do vrati najĉešće je stajala testija za vodu iz koje je voda imala poseban ukus i slad.

Moţda bi Faik, Šefkija i ostali drugovi još dugo nostalgiĉno promatrali krovove svojih kuća i ĉeznuli za ognjištem koje ostavljaju, ne znajući ni dali će se ikada njemu vratiti, ili i ako se vrate, u kakvom će ga stanju naći, da ih vodiĉ ne trţe kao iz dubokog sna i reĉe im: -Od jadanja ne oĉekujte nikakve pomoći. Uspravite se i okrenite se svome duhu, carstvu mira i svome srcu, samo tako ćete smirenog duha sve dovesti u red. Samopouzdanje je kamen temeljac ţivota. U trenutku kad njega izgubite raspada se i ţivot. Ĉovjek postiţe savršenstvo pobjedom nad svojim ĉulima i osjećanjima. Ne postoji ništa nemoguće za onoga, koji je ovladao svojim strastima, zato u ovom momentu što manje razmišljate o onome što je iza vas, gledajte pred sobom. Budite sigurni, ako sluţite istini, uprkos svim iskušenjima pred kojima će te biti ispravljeni pa ĉak i dilemi da ih se odreknete, jer se ljudi ĉesto u vašem prisustvu neće usuditi da stvari kaţu pravim imenom i biti ćete u dilemi da kaţete pravu istinu. Ali vi morate biti ubijeĊeni da sluţite istini, jer su takve vaše ţelje a ona, majka zemlja, koju sada tako ĉedno gledate, nije vas mogla drugome nauĉiti osim istini i poštenju i ako cijelo vrijeme vaše borbe, a borba je zapoĉela onog momenta kada se kod vas rodila ideja da mijenjate svijet i odnose u njemu, ne bi li došli do stanja istine, i ako od te borbe za istinu ne odstupate, ljudi će biti ubijeĊeni u ono, što im vi budete kazali. Tako će te smiriti svoju dušu, a uĉiniti najveće dobro masama, raskinuti im okove i pomoći cijelom narodu. Samo još ovo bih vam htio reći, naslušat će te se raznih teorija o silnoj armiji neprijatelja, o njihovoj moći i nemanju mogućnosti da se pobijedi, te da je jedini mogući izlaz da im se pridruţite. To je ono što se zove propaganda, za koju vaš jedini odgovor mora biti uvjerenje da snaga jednog naroda ne poĉiva u njegovoj armiji, nego u njegovim visoko moralnim ljudima. Nekolicina takvih moţe da bude dovoljna, da snagom svoga primjera, probudi prave moralne snage jednog cijelog naroda. Uostalom da li postoji veća snaga od pravog morala i karaktera? Ja mislim da ste već ĉuli za one poslovice od starijih: -Kada te neko upita: Ko je slijep?- trebate mu odgovoriti onaj ko uţiva u onome što ne bi smio ĉiniti. A, Ko je gluv? Onaj što ne sluša spasonosne rijeĉi, te na kraju, ko je nijem? Pa onaj ko u pravo vrijeme ne zna ništa lijepo i pametno da kaţe.

Ove rijeĉi, kao da su Faika i njegovu druţinu duboko razdrmale i oni se u trenu okrenuše i polako krenuše dalje putem. Svako na svoj naĉin analizirajući duboke rijeĉi koje im je ispratio voĊa, koji isto tako krenu istog momenta sa njima, odajući utisak pune moralne snage i vjere u ono što im je govorio, kod

svija je ostavilo samopouzdanje i vjeru u pravdinu puta kojim su krenuli. Faik prvi poĉe više za sebe da komentira.

-Naša odluka je naš izbor, niko nas nije natjerao da idemo tamo gdje smo krenuli, nijesmo bili ni od koga osuĊeni. Mi smo svi osudili stanje u kojem smo se našli kao stanje u kojem smo porobljeni, degradirani kao ljudi, jer svako ko poţeli moţe da nas pljaĉka, pa bogami i u obraz udari ili ţivot uzme, to je ono što se više nije moglo trpjeti, pa fala bogu jednom se mre.

Ni u miru ni u ratu, ni u zatvoru ni na slobodi, ĉovjek ne smije sebe ostaviti bez budućnosti i perspektive, ne smije se naći u stanju defetizma kada se unaprijed preda i ĉeka šta će ga snaći bez ţelje i mogućnosti da djeluje na ono što se oko njega dešava. Ne smije ĉovjek sve u ţivotu raditi samo da bi izbjegao smrt. Mi ćemo vjerovatno i u prestojećim bitkama doći u situaciju kada bi nam bilo najjednostavnije odbaciti oruţje ili se predati neprijatelju. Nije suština izbjeći smrt na bilo koji naĉin, junaštvo nekada i jeste da se uzmakne i pobjegne ako to daje nadu i mogućnost brzog uzvraćanja udarca, te da se u konaĉnom obraĉunu ipak obezbijedi pobjeda. Ţivjeti je sigurno vrijedno, ali ne po svaku cijenu i u svakojakim uslovima, ne po cijenu poniţenja vlastitog dostojanstva, ne po cijenu poštovanja samog sebe, ne po cijenu moralne i ljudske degradacije. Mora se saĉuvati vlastiti moralni integritet, ljudski identitet i dostojanstvo, ostati vjeran samom sebi i svojim djedovima, onim njihovim vrijednostima i principima koji su za njih bili smisao ţivota i opstanka. Moramo tako postupiti, svaki drugi izbor bio bi naše moralno samoubivstvo i uništenje našeg vlastitog moralnog identiteta. Ova naša odluka moţe biti i odluka izmeĊu ţivota i smrti i mi ne smijemo po svaku cijenu izabrati ţivot, ako je to celosna negacija samoga sebe pa makar nas naš izbor odveo u smrt, jer će ta smrt biti samo poĉetak novog ţivota i afirmacija naših djedovskih principa i ciljeva postojanja.

Prepuni utisaka, Faik i njegova druţina su se pribliţavali sve više Beranama, i dalje ne moţeći da se oslobode asocijacija o svojim domovima koje su napustili samo pre par sati, idile koja će ih pratiti do kraja ţivota,sokaka kojima su tako ĉedno prolazili, svakodnevno tjerajući stada stoke pa, ni prvih uzdaha, ašika koje su doţivljavali gledajući lijepe djevojke koje bi plastile sijeno za njima ili bi ţnjele ţito pred njima dok bi oni vezali rukovedi u snopove. Već im se ĉini da je prošla cijela vjeĉnost, jer je neizvjesnost sutrašnjice bila duboko urezana u njihovim dušama, nepoznato s jedne strane kao izazov a s druge strane kao strah.

Polako su se spustali niz Groc i ulazili u Budimlju kada im je u susret iznanada naišla grupa za njih nepoznatih ljudi. Kako su se više pribliţavali vidjelo se da nijesu oduševljeni što ih sreću, no pravi šok je bio kada su se toliko pribliţili da se trebalo pozdraviti i kada je Faikova druţina na njihovim kapama prepoznala kokarde koje su prvi put vidjeli, ali za koje su imali saznanja od svojih starijih. Za trenutak krv im se sledila u ţilama, nijesu mogli pretpostaviti da će još prije nego što su se i ukljuĉili u jedinicu i ovako nenaoruţani naići na neprijatelja. Jedina utjeha u momentu im je bila što nijesu primijetili oruţje kod njih, to im dade kuvet. Faik grozniĉavo poĉe razgledivati teren i u sebe pomisli pa njh je pet nas pet nećemo im se dati ako nešto i pokušaju.

-Dobro jutro, izusti voĊa koji je vodio Faikovu druţinu. Toga momenta još nijesmo znali ni kako se zove i koji je po svom izgledu odavao najveću smirenost u momentu, a i iskustvo u nepoznatim i neizvjesnim situacijama. Namjesto da odgovore na pozdrav, jedan od njih po svemu sudeći njihov voĊa, visok blizu dva metra, brada mu tek puštena kao kada ĉovjek u vrijeme kosidbe nema vremena da se obrije više od hevte dana.

-Ko ste i kuda ste se uputili? -Pa mi smo od Petnjice, dajući malo širu destinaciju svoga porijekla

odgovori voĊa i dalje pokazujući izuzetnu smirenost za trenutak u kojem su se našli. Krenuli smo do Berana odnosno taĉnije u Hareme, jedan naš prijatelj nešto radi oko kuće pa da mu malo pomognemo.

-ViĊ Turaka što su se uplašili pa na brzinu nas slagaše oca im turskog, obrati se visoki njegovoj druţini koja se gromoglasno nasmijala pokazujući krajnje agresivne namjere. Faik je zadrhtao pri psovki nepoznatih i nakostriješio se kao da će svakog momenta da mu skoĉi za gušu. To je voĊa primijetio i uhvati diskretno Faika za ruku steţući ga, što je bio znak da se smiri i da dozvoli da on razriješi situaciju.

-Ne laţemo vas ljudi već vam istinu govorimo i molim vas da nam oslobodite put jer se ţurimo!

-E, nema više za vas slobodnog puta, sada ćete dobiti ono što ste odavno zasluţili i bez razmišljanja se zalete na vodića. U tom momentu kao munja brz i vidjelo se veoma iskusan voĊa koji nikome do tada nije ni kazao da sa sobom ima oduţje, te je tim iznenaĊenje bilo još više, izvadi pištolj i uperi ga prema visokom.

-Stoj ili pucam, nemamo vremena da ga sa vama ovde gubimo! Visoki je stao kao ukopan, odjednom je preblijedio kao krpa, da li od straha ili od srdţbe što mu je totalno propao plan skovan u momentu da izbije momke koji su krivi samo zato što dolaze od Petnjice. Svi ostali iz njegove druţine stadoše istog momenta i skloniše se u stranu, što je znaĉilo da su izgubili svaku ţelju za daljom raspravom. Jedan od njih koji je od prvog momenta Faiku izgledao od nekud poznat smoţe snage da izusti:- Dobro ljudi pa zar smo dotle došli da se tuĉemo i ako se niti znamo ni poznajemo, a koliko znam nikada nijesmo naţao jedni drugima uradili. Ajde svako od nas da idemo gdje smo krenuli.

Faik, koji je cijelo vrijeme bio napet i kao da je jedva ĉekao da doĊe do tuĉe jer ga je strahovito zabolela psovka i naĉin razmišljanja visokog bradonje zavika: -Vi ste prvi zapoĉeli belaj, samo znajte iz svakoga teĉe ista krv i svi osjećamo iste bolove a bogami i sviju nas majke podjednako ţale, pa bujrum šta god ţelite, nemojte misliti da ćemo bjeţat, jer mi nemamo kuda proći osim ovuda, prvi nikad i nikome nećemo ništa naţao uĉiniti ali se braniti moramo i hoćemo. Te rijeĉi su definitivno smirile atmosferu i ovaj koji se iz grupe sa kokardama prvi javio da smiri stanje opet izusti: -Nemojte ljudi, meni su stari priĉali da oni u Vrbici imaju kumove sa kojima ţive kao sa braćom i stalno su mi govorili, nemoj da te zmija izede da si nekada i pomislio, a ne uĉinio naţao ne samo našim kumovima nego i bilo kome iz Vrbice jer su to veliki ljudi i prijatelji naše kuće. Faik koji je bio zateĉen ovim rijeĉima upita:- Da ti nijesi Danilov sin sluĉajno?- jer mu je sada sinula ideja odkud mu se ĉinio cijelo vrijeme poznat. Jednom ga je

sreo u Berane sa kumom Danilom, odavno je to bilo ali crte genetske su pokazivale veliku sliĉnost.

-Jesam vala odgovori ovaj, što Faiku bi dovoljan znak i on potrĉa prema njemu i zagrli ga.

-E ,ja sam Halitov sin iz Vrbice, meni je kum Danilo kao otac i da mi dozna Halit da se s tobom svaĊam bi me hašar uĉinio. Tog momenta, do tada nepoznati zavika.

-Ja sam Milan, Danilov sin, a ti si Faik je li? -Jesam i oni se ponovo zagrle i izljube kao pravi prijatelji. Nervoza i

neizvesnost odjednom splasnu. VoĊa, oruţje koje je cijelo vrijeme drţao upereno prema visokom stavi u unutrašnjost za pojasom, svi ostali iz društva iznenaĊeni razvojem dogaĊaja se nasmeju setno no u dubini duše radosni što se stanje ovako završilo.

-Nijesam oĉekivao da te vidim sa ovom kapom i u ovom društvu, reĉe Faik Milanu.

-E, moj brate Faiku, šta da ti reĉem, dugo sam se lomio, otac mi je veoma ljut i neće ni da ĉuje za mene što sam se prikljuĉio ovoj grupaciji. A ja sam samo ţelio da budem tamo gdje ću najviše moći doprinijeti da se ova gamad što nas je okupirala i zarobila isteraju sa naših ognjišta i u ovom momentu mi se uĉinilo da su ovi najorganizovaniji i po njihovim voĊama oni su riješeni da se ţestoko bore za istu stvar. Zato sam danas ovdje i ovi drugovi upravo me vode da stupim u jedinicu.

-Hairli ti bilo Milane, šta i da si naumio, ali bez blagoslova roditelja ne idi na put, njihovo iskustvo više vrijedi od našeg znanja. Otac najbolje prepoznaje stanje, ja se plašim da ti neće izać na dobro. Sada je već razgovor voĊen samo meĊu njima, ostali su relaksirano zapalili cigaretu i poĉeli priĉat o svakodnevnim dogaĊajima.

-Evo, sami ovaj dogaĊaj ti je dokaz da stvari ne idu na dobro i da njihovi ciljevi nijesu ĉestiti, pa razmisli još jednom i razgovaraj sa ocem, poslušaj njegovu preporuku.

-Oprosti Faiku, brate moj, nijesam ni pretpostavljao da bi moji drugovi mogli ovako da postupe i ovo me razoĉaralo, a tvoje rijeĉi me dovele u ozbiljnu dilemu i dobro ću razmisliti i prihvatiti tvoj savjet da još jednom razgovaram sa roditeljima. Ja nijesam da se sa komšijama svaĊamo pa bez obzira na sve razlike izmeĊu nas. Mi smo svi ovdje na svojoj babovini i treba zajedno da se borimo da istjeramo neprijatelja, a ne da se meĊusobno svaĊamo, što bi neprijetelj najviše ţelio. Faik ga steţe za ruku, privuĉe ga k sebi i kao da mu šapnu:- Ja sam riješio zbog iste stvari da se pridruţim partizanima, hajde da idemo zajedno. Poljubiše se i Faik pozva drugove,

-Hajdemo ljudi, dan nam ode! Stigli su do Harema, na odreĊeno mjesto, gdje ih je već ĉekala veza koja

se već zabrinula zbog njihovih zakašnjenja. Kada su saslušali razloge saopštenja zbog kojeg su zakasnili, jedan od njih zavika:

-Sreća Selmo što si ti bio tu i reagovao kako dolikuje našim aktivistima, inaĉe se moglo svašta dogoditi. Razgovorili su još par rijeĉi sa vodićem iz Laza koji im se sada predstavio i obratio rijeĉima:

-Moj zadatak je izvršen, ja vas sada predajem novim drugovima, a sa vama hoću da se halalim i da vam poţelim hairli put i mnogo sreće i zdravlja, pa ako bog da da se vidimo u novoj osloboĊenoj našoj domovini. Zagrlio se sa svima redom, zatim i sa novim vodićem i krenuo nazad.

Novi vodić ih je sviju zagledao i rekao im: -Za sada vam samo mogu reći da se zovem Arso i to će biti dovoljno, a

vremenom ćete o mene saznati sve što vas bude interesovalo. Idemo sada da vas upoznam sa mojim i vašim pretpostavljenim i da saznate sve što vas interesuje. Pošli su za njim i uputili se tijesnim sokacima Berana koje su mladi vrbiĉani sve manje poznavali, sve dok nijesu stigli do stare kuće sa lijepo ureĊenim dvorištem .Tu su zastali. Arso im je rekao:

-Ovdje ćemo ući da malo doruĉkujete, pa ćemo produţiti put, jer naše djelovanje je najslobodnije po planinama te ćemo tamo i produţiti.

Ušli su u staru varošku kuću koja im se uĉinila mnogo drugaĉijom od njihovih. Bila je to kuća na spratu, od onoh starih varoških kuća koje su imale sobu sa prozorima koji su gledali prema ulici. Pored prozora je bio široki minder na kojem su djevojke najĉešće sjedele dok bi plele ili vezle i spremale za sebe spremu prije udaje, a imale su i dobar pogled da promatraju ko prolazi ulicom, posebno ako bi prošao neki kršan momak, bilo je to dobra prilika da se stekne i neko novo prijateljstvo. Sjednuli su na minder. Odmah je u sobu ušla ţema starijih godina koja bi svima njima mogla biti majka. Arso joj se prvi obratio:

-Evo, doveo sam nove drugove, oni su putovali iz Vrbice pa bi dalje da produţimo, a nijesu ništa jeli, pa ako ti se zadesilo nešto da prezalogajimo prije toga.

-Odmah sinovi, naći će se nešto za naše nove mlade partizane, samo neka nam oni budu ţivi i zdravi i da svi zajedno isteramo ovu gamad što nas je pritisla i nezvana došla da nam zauzme domove, a za prava goštenja biće vremena kasnije, kada se budemo oslobodili. Donijela je vruće jeĉmenice, malo pomiješane i sa pšeniĉnim brašnom, ispeĉena u crepulji odavala je prekrasan miris, donijela je i malo skorupa i sira i po šolja vruća ĉaja.

Kada su dobro doruĉkovali, halalili su se sa domaćicom kojoj ni ime nijesu saznali, jer im je voĊa skrenuo paţnju da mnogo ne pitaju i da je najvaţnije da slušaju, a stvari će doći na svoje mjesto i sve će se saznati kada za to bude bilo vrijeme. Uputili su se stazama koje su ih izvele iz grada i poĉeli se penjati uz planinu. Kada su stigli u planinu nijesu znali ni gdje su i nikoga nijesu vidjeli, dok odjednom iza grmlja nijesu ispala tri ĉovjeka, naoruţani sa puškama i zavikali: “Smrt fašizmu”, tada je voĊa Arso odgovorio “Sloboda narodu” i budući da su se oni već poznavali krenuli su jedan drugom u zagrljaj. Bio je to znak da su Faik i drugovi stigli na pravo mjeto i da je to za današnji dan bila njihova destinacija.

Posle kratkotrajne obuke koja se sastojala u najosnovnijim taktiĉkim znanjima i meĊusobnog upoznavanja, došlo je vrijeme kada se druţina trbala spremit za prave akcije i razmeštanje po terenu, najviše onamo gdje su i bile stacionirane najţešĉe neprijateljske trupe. Ovo je doprinijelo da se društvo razdvoji i poĊu na razliĉite strane. Tako su se Faik i Šefkija sa svojom jedinicom uputili prema Bosni, da tamo gdje su i voĊene najţešće borbe, pomognu u istrebljivanju neprijatelja, koji je sve više sakupljao oko sebe najrazliĉitije domaće

izdajnike svih boja, od kojih su ipak ĉetnici bili i najbrojniji i najopasniji sa svojom strategijom uništenja svega što nije njihov istomišljenik, a naroĉito onih koji su druge vjere i ubeĊenja.

Faik i Šefkija su se veoma dobro uklopili u jedinicu i svakom danom sticali sve veće povjerenje svojih pretpostavljenih, jer su se pored hrabrosti odlikovali i velikom dozom odgovornosti i poštovanja svega što je za poštovanje, no i krajnje netrpelljivosti svega onoga što nije ljudsko i što ide prema podcenjivanju ljudskog dostojanstva i afirmaciji zla kao univerzalne vrijednosti. Jednog dana u pauzi izmeĊu bitke u kojoj je došlo do silnog okršaja upravo sa ĉetnicima, i u kojoj su ĉetnici pretrpjeli velike gubitke, a sam Faik uspio je da zarobi komandanta ĉetnika koji je bio poznat u cijeloj okolini po svojim zlodjelima. Kada ga je priveo sa zavezanim rukama i razoruţanog, javio se komandantu svome da mu ga predade. Kada su komandant i ostali iz brigade vidjeli koga Faik dovodi nijesu mogli vjerovati oĉima da je uspio zloglasnog komandanta da zarobi. Svi su bili obradovani prizorom, a Faiku su svi ĉestittali i njegov ugled je bio sve veći. Zbog ovog i drugih djela u kojima je pokazao izuzetnu hrabrost, Komandant je predloţio, a cijela brigada oberuĉke prihvatila unapreĊenje koje je dobio i postao prvo komandir voda, a nekoliko vremena kasnije i komandir ĉete, što je odgovaralo ĉinu kapetana.

U takvom stanju jednog predveĉerja bitke, do Faika je seo Komesar brigade. Poveli su razgovor o prethodnom danu i akcijama koje su svakim danom bile sve ţešće.

-Pogledaj kako je lijep ovaj prizor zalaska sunca, zavikao je komesar. -Zaista, uzvrati Faik, no ovo je i metafora koja nas podseća i na naš

odlazak sa ovog svijeta. Velika je sreća svako naše suoĉenje sa novim danom, kao što je veliko i zadovoljstvo izlaska sunca svojim sjajem na horizontu oţivljavanja.

-Svaki zalazak sunca je neizbjeţan, zavika Komesar, kao što je i ljudska smrt stvarnost koja ne moţe biti odbegnuta.

-Da, reĉe Faik, smrt je stvarnost koja, voljeli to ili ne, mora da se dogodi. Ono o ĉemu trebamo misliti, to je šta će se desiti sa nama poslije smrti? Da li ćemo postati ništa, da li će se naš ţivot samo završiti u smrti, ili ćemo i dalje ostati da se o nama priĉa kao da smo još ţivi? I ako je tako na šta će liĉiti taj naš “ostanak”?

-Pojedini ljudi, reĉe komesar, koji je to se vidjelo bio veoma mudar, bjeţe od sjećanja na smrt i ne pridaju misli tome. Oni izgledaju kao da su popili vodu vjeĉnosti i misle da vjeĉno ostanu u ovom svijetu. Treba u svakoj situaciju biti mudar, a vidim te Faiku da ti posjeduješ i znanje i prirodnu mudrost koja je svojstvena veoma malom broju ljudi. Razbran ĉovjek je jedini koji će imati znanje za sebe i uvijek je svjestan šta zna a šta ne zna. On će moći da sagleda i šta drugi znaju, misle da znaju i zaista znaju, kao i ono što misle da znaju a ne znaju.Samo mudar i razumen ĉovjek moţe ovo uraditi.

-Hvala ti komaesare što tako misliš o meni, i ja se slaţem da su razumni ljudi, u koje sebe ipak ne ubrajam, veoma rijetki i na ţalost mnogo su brojniji oni drugi. To su ljudi kao pijani od vina nehajnosti, oni znaju, ali ne prihvataju to, reĉe Faik, da je jedini ko je vjeĉan i ko neće umrijeti-Bog. Kao rezultat svoje

nehajnosti u odnosu na smrt oni će svoj ţivot provesti besciljno, oni ne razmišljaju o tome da sebe promijene, njihovo vrijeme prolazi kao kazaljke na sahatu, okrećući se okolo, naokolo i najćešće zagaĊeno brojnim grehovima, nema velike razlike izmeĊu njihovog ţivota i ţivota ţivotinja. Ove rijeĉi koje je izrekao Faik, a koje su proizilazile iz dna njegove duše, komesar je primio sa uvjerenjem u njegovu iskonsku vjeru koja nikome ne moţe nanijet zlo i niĉeg lošeg, te otuda iako je sam moţda nešto drugaĉije razmišljao, nije htio da Faiku daje do znanja da nije vjernik u dubini duše, ali da ipak veoma cijeni i poštuje vjerska ubeĊenja posebno kada se baziraju na dobru i ljubavi kao najvišim ljudskim vrijednostima, što je odlika svih pravih ljudi. Jedino što mu je odgovorio bilo je sledeće:

-Istina je to što si rekao, no na drugoj strani postoje i oni koji previše misle na smrt, sledeći zapovjesti vjerskih voĊa, koriste svaku priliku na putu ka smaku svijeta. Njihov svijet je svijet uvoĊenja u konaĉni svijet, te razmišljajući o onom, zanemaruju ovaj svijet što bi opet moglo biti izvan ljudskih vrijednosti i samih boţjih poruka.

-Jeste, zavika Faik, ali ima tu jedna velika razlika, njihovo traganje nije iz ĉiste koristi i njihovih sopstvenih ţelja. Sa njihove taĉke gledišta svijet nije toliko vrijedan da bi oni prljali svoje ruke i odjeću nevjerom da bi ga dosegli. Zato oni ovaj ţivot u potpunosti posvećuju kao pripremu za ţivot po smaku svijeta. Ono što ja mislim, nastavi Faik, jeste da nije pravilno kada odbacujemo ono što ne vidimo samo zato što to nije vidljivo, jer je biti nevidljiv razliĉito od biti nepostojeći, a put otkrića neĉega nije ograniĉen na oĉi, ili druga spoljna ĉula. Razum moţe otkriti nešto putem posljedica koje te stvari izazivaju, kao što smo vidjeli da je sluĉaj sa nauĉnim ĉinjenicama da su znane preko svojih rezultata, a da nijesu opovrgnute, ili stavljene u sumnju od strane kompetetne osobe.

-I u tome se slaţem sa tobom, jer evo gledajući sunce kako nam zalazi nikada ga oĉima ne moţemo vidjeti gdje se konkretno dijeva, ali razum nas uĉi da se zemlja tada nalazi u senci sunca i to dovodi do gubljenja svijetlosti i nemanja sunca. Ali moram ti priznati da me tvoje razmišljanje utoliko oduševilo što si ti prihvatio pravo, suštinsko tumaĉenje vjere, ono po ĉemu su svi pravi vjernici sliĉni i što ih motivira da prave samo dobre stvari i da vjeruju u ljubav i moral kao put i naĉin izbavljenja ljudske duše. To je tvoje vjerovanje, ja ga iskreno cijenim i poštujem i nikada te neću ni pokušati razubjeĊivati, upravo što sa takvim vjerovanjem ti i takvi kao ti nikoga ne ugroţavaju, niti dovode u kontekst mrţnje i nepoštovanja. Ali, moram ti neto reći što ćeš moţda prvi put ĉuti u tvom ţivotu. Ţelim da me saslušaš bez ţelje da ti to mišljenje prihvatiš, ne bar za sada, no da znaš da ima i drugaĉijih tumaĉenja svijeta i mi ćemo posle pobjede nad neprijeteljem i ovim domaćim izdajnicima, upravo graditi našu novu drţavu na takvim temeljima. ”Nema boga, bog je materija” produţi komesar, to je sve ono što nas okruţuje, to je svakodnevna molitva koju mi ispraćamo i ništa van ove prirode ili materije ne postoji.

Faik široko otvori oĉi, kao da nije mogao da vjeruje, ali se ipak sabra i sjeti se da mu je djed davno priĉao da postoje nevjernici koji negiraju postojanje boga. Zato pokuša da ostane miran pa odgovori:

-Sa ovim vašim vjerovanjem nestalo bi mira i spokojstva meĊu ljudima, nebi imalo sigurnosti, zamisao svijeta postala bi dţungla u kojoj bi se borila kandţa i oĉnjak, vodila bi se klasna, rasna, ideološka i svakakva druga borba, ljudi se ni od ĉega nebi plašili, carovala bi samo fiziĉka sila. Svijet bi postao uţasan, pun straha i zloĉina ako nikog nebi imalo na nebesima da neguje ovaj svijet i da ga ĉuva. Tu malo zastade kao da je htio da se odmori i da naĊe nove argumente što komesar, koji je oĉito bio veoma mudar i obrazovan ĉovjek iskoristi i upade mu u rijeĉ.

-Vidim da su te moje rijeĉi potresle. Molim te, ţelim samo da razmijenimo mišljenje, a ne da jedan drugoga ubeĊujemo u ispravnost svoga mišljenja. Dopadaju mi se tvoji argumenti što si ih izneo sa ciljem da opravdaš vjerovanje u boga, meĊutim upravo sve te nesreće i zla koja postoje u svijetu pa i ovaj naš prokleti rat, ovo naše sukobljavanje brata sa bratom koje nam je teţe i od samoga neprijatelja koji je došao iz vana, zar te sve ovo ne koleba u misli o postojanju boga ako je bog savršen, ako je pravedan i svemoguć. Kako ti misliš i vjeruješ, zašto ne kaţnjava ovu gamad, jesu li i oni njegovo dijelo, ovi koji svakoga dana ubijaju naše ţene i djecu ni krivu ni duţnu. Upravo zbog svih zala i nesreća u svijetu i ljudi koji prave gore zloĉine od najkrvoloĉnije ţivotinje, mi mislimo da je to dovoljan razlog da ne vjerujemo u postojanje boga.

-Ali, ne, opet se javi Faik koji je sa veoma velikom paţnjom slušao argumentaciju koju je iznosio njegov komesar, kojeg je inaĉe veoma cijenio zbog svega onoga što je radio na oĉuvanju pravde i dobrine u jedinici i u postupanju sa zarobljenicima kojih je svakim danom bilo sve više. Upravo vjerovanje samo u materiju, u materijalna dobra, donosi ovaj rezultat kojeg imamo, rezultat te trke je ovaj tuţni, zabrinuti, plašljivi i uznemireni ĉovjek. Ovaj plašljivi ĉovjek koji je izgubio sigurnost, koji pokušava da posredstvom materijalnih dobara povrati tu sigurnost preko magiĉnog oka na kućnim vratima, preko sve izraţenijih tehniĉko-tehnoloških otkrića, ne bira sredstva i poseţe i ka kraĊi, ka pljaĉki pa i ubistvu, jer jedino u šta vjeruje su materijalna dobra i bogatstvo ovoga dunjaluka, a ovaj svijet proglašava jedinim i jedinstvenim te ţeli sve prigrabiti za sebe, ne prezajući ni od koga i ni od ĉega. Nema bezbjednosti, ni sigurnosti niti straha od sudnjega dana. To što me pitaš o uzrocima i porijeklu zla, ja vjerujem da Allah ili Bog nije stvorio zlo, već da se ono javlja tamo gdje ima nedostatak dobra u radu i vjerovanju ljudi, što ljudi nekada koriste kraći i lakši u momentu put, pa im je jednostavnije da svoje ciljeve ostvare praveći zlo, a uz to se ne plaše kazne od boga, koja će ih sigurno stići, ali mi ne znamo kada i u kakvoj formi, to samo Allah zna.

I ko zna još dokle i koliko bi razgovarali, sada već iskreni prijatelji i drugovi, Faik i njegov Komesar, da se na zaĉu poziv na veĉeru, a poslije veĉere treba iskoristi noć i dislocirati jedinicu na drugo mjesto, jer je ovaj teren oĉišćen sa hvatanjem voĊe ĉetnika i rasturanjem njegove jedinice, za što veliki dio zasluga nosi upravo Faik sa svojom hrabrošću i odluĉnošću. Posle veĉere, jedinica je dobila nareĊenje da se spremi za noćni marš preko vrleti Bosne i da se pribliţavaju Sarajevu. Taĉnu lokaciju vojnici nijesu znali, ali je kod njih poraslo raspoloţenje ĉim su ĉuli da se pominje lokacija Sarajeva kao jedna od destinacija prema kojoj se trebalo pribliţiti. Te veĉeri su se direktno sreli

Šefkija i Faik, koji su za vrijeme borbi najĉešće bili po razliĉitim grupama i ovo je bila jedna od rijetkih prilika da se sastanu i slobodno popriĉaju i asociraju zajedniĉke uspomene na vrbiĉke vrleti i ljepotu rodnog zaviĉaja.

-Imaš li kakvih informacija o našima, zavika Faik. -Vala nijesam poodavno primio pismo, evo ima jednu dvadeset dana a

prije toga su mi pisali, puno se brinu o nama i poruĉuju nam da se pazimo i de se ne takmiĉimo da budemo u prvim redovima, vaţno je da saĉuvamo ţive glave.

-Dobro je to Šefkija, ali od smrti se saĉuvat nemoţemo ako nam je sudbina da poginemo. Ţao mi je majke, ona se najviše sekira, a i u velikom je teretu jer je jedino ţensko ĉeljade u kući i sav teret je na nju.

-Vala i mene, moja majka je u velikom teretu, bijaĉa mi je dosta stara pa joj ne moţe pomagati nego ĉak i nju mora njegovati, a ti znaš kakve su majke, njihova je briga uvijek velika pa i kad nemeju puno razloga, a bogami sada za nas i imaju. Vidiš li koliko je ovdje smrt blizu, bliţa nego jaka za vrat, u svakoj borbi oĉebrsne po neko, nas za sada Allah ĉuva i nije nam hvalila ni dlaka sa glave, a bogami je bilo svakojakih momenata, naroĉito tebi kada si se ono borio sa onom ĉetnjarom.

-Vjeruj Šefkija, da onog momenta nijesam uopšte razmišljao niti na ţivot, niti na opasnost, samo da ga uhvatim. Dobro sam se sakrio iza bukve kada je njegova vojska u panici poĉela da bjeţi, on nekako ostade poslednji, poĉe histeriĉno da viĉe “kud bjeţite kukavice”, ali kako nije bilo haira i on krene za njima. Kada ostade sam, ja skoĉih iz ţbuna iza bukve i zavikah “stoj ili pucam”! On visok, meni se onog momenta uĉini još višim, odijelo na njemu novo i stoji mu kao saliveno, pušku drţi italijanku u ruci i baci se u grm sa strane sa namjerom da se sakrije. Ja u tom momentu nijesam ni znao ko je on ustvari, ni da je on glavni voĊa ,bog mi dade neku kuraţ, zalegoh u stranu i opalih metak namjerno iznad njegove glave, te mu zavikah “drugi te neće promašiti, ovo ti je samo upozorenje”. On, preplašen, ostavljen sam, a nikako ne moţe da se okrene da vidi koliko je nas, vjerovatno je mislio da smo mi cijela grupa. Ostavljen tako vjerovatno u dilemi izbora izmeĊu ţivota i smrti, u njemu nije bilo odgovarajućeg morala koji bi izabrao smrt, te njegovo pravo lice doĊe do izraţaja, baci pušku jedan metar iza sebe i zavika “evo bacio sam oruţje, vodi me kod tvog komandanta da se predam”. “Ja sam tvoj komandant i predaj se meni, jer nijesi više u stanju da postavljaš uslove”, još neznajući o kakvoj se zvjeri radi. Kad je video da nema mogućnosti da se izvuĉe, on pokuša zadnji manevar, okrenu se hitro i ispod pojasa izvuĉe pištolj, misleći da sam se ja otkrio i da me upuca. Ali ja sam i dalje bio sakriven jer to sam bar u vojsci nauĉio, da nikom ne vjerujem dok ima šanse da se brani, a kada vidjeh da izvuĉe pištolj iza pojasa, odmah mi bi jasno da se ne radi o obiĉnom vojniku, jer vojnici ne raspolaţu i sa puškom i sa pištoljem, ispalih opet metak tek uz njegovo rame i zavikah mu:- Ako si riješio da te majka nikada više ne vidi, ja sam tu da ti tu ţelju ispunim, baci pištolj i digni ruke ili će sledeći metak završiti u tvom srcu! Teška srca, ali nemoţeći drugaĉije, komandant baci pištolj pored puške i polako podiţe ruke. Ja tada i dalje veoma obazrivo, jer sam bio svjestan da od oruţja moţe imati još i kamu za pojasom, ustadoh i uperene puške krenuh prema njemu. Kada me vidio i shvatio da sam sam, njegovo lice toliko preblijede da zaliĉe na ĉivit, što od

bijesa i ljutnje što je dozvolio da ga savlada jedan ĉovjek, a što od straha. Kada sam mu prišao na dva metra iskoristi momenat dok sam ja razmišljao kako da ga zaveţem i savladam, on skoĉi kao na jagnje, tako i da sam htio nijesam mogao opaliti i ubiti ga. Jedino što mi ostade jesu moje ruke, vjeruj mi takvu snagu osjetih u sebi da sam ga uhvatio preko struka uĉinilo mi se da je od peruške, stegoh ga svom snagom i bacih ga na zemlju. Od udara mu poteĉe krv na usta i u momentu on izgubi svaku ţelju za daljom borbom, jedino zaurla:

-Ja sam komandant i insistiram da me vodiš kod tvoga komandira da se nagodimo, ja vam mogu biti od velike koristi.

-Pravi muškarci ne plaĉu kad izgube bitku, ali vi bradati ste izgleda hrabri samo kada koljete ţene i djecu, a u borbi bjeţite kao kurve, ustaj i polazi. Izvadih mu kamu iza pojasa, pokupih njegovo oruţje i krenuh za njim sa uperenom puškom i odluĉnošću da ga i pri najmanjem pokušaju bekstva likvidiram, ovoga puta duboko riješen tako i da postupim. Za moju sreću, vjerovatno još više za njegovu, on i ne pokuša da bilo šta izvede te ga tako ja privedoh i predadoh komesaru.

-Dobro se sve završilo, zavika Šefkija, ali u ovakvim situacijama kada je u pitanju slobodan izbor izmeĊu ţivota i smrti moralno smo obavezni izabrati ţivot upravo zato što je pun patnje i krivnje, što smo stavljeni pred velika i razliĉna iskušenja, a što itekako imamo obavezu da stvaramo dobra djela, te time iskupimo svoje grijehove. Moramo afirmirati svoju nesavršenost, ne zato da bi u njoj traţili opravdanje, nego zato što jedino što moţemo smanjiti breme krivnje jeste, to upravo naše neprestano razmišljanje o svojoj nesavršenosti koja je utemeljena u ĉovjeku. A takva razmišljanja omogućuju nam da postanemo svjesni zajedništva s ĉitavim svijetom i da u granicama dostupnim ĉovjeku obuzdamo svoja ĉula i vlastitu volju za ţivotom po svaku cijenu i na svaki naĉin. Kao što dobra dijela ne treba praviti da bi se sa njima hvalili, tako ni krivnju ĉovjek ne treba izbjegavati i priznavati je, makar je i ne bilo u njegovim svjesnim intencijama, jer predmet ljudskog vjerovanja nijesu naše namjere, one mogu biti takve ili onakve, ali predmet vrednovanja su naša djela. Mi odgovaramo ne za našu namjeru, nego samo za svoje konkretno postojanje, koje ĉesto prouzrokuje da moramo nanositi nepravdu, za koju odgovornost ĉovjek se ne smije odreći. To je sliĉno kao što vozaĉ ne smije pobjeći sa mjesta nesreće ĉak i ako je on nije izazvao, jer je njegova suodgovornost, koja naravno nema ništa zajedniĉko s kriviĉnom odgovornošću za samu nesreću, ali bi bio kriv za neispunjenje svoje obaveze kada bi tvrdio, ja sa tim nemam ništa i pobjegao. Krivnja je moralni osjećaj koji se nalazi u nama i koja je tim veća, što su veći moralni principi liĉnosti i njegova briga savjesti, koja je najstroţiji sudija svih naših postupaka. Zato nikome nije dozvoljeno da krivnju sakriva, jer ako je sakrije od drugih, neće to moći uraditi od sebe samog, a još manje od boga pred kojim ćemo svi davati dţevap za svoje postupke, bili oni obejanjeni ili ne.

-Da li ti to mene okrivljuješ Šefkija za ono što sam uradio sa ĉetnikom, uzvrati Faik?

-Ma ne, nikako nijesam na to mislio, tvoje dijelo je visoko moralni ĉin upravo zbog toga što ga nijesi odmah likvidirao, a imao si i mogućnost i motiv kada je on na tebe izvadio pištolj. Ja upravo govorim o njegovoj krivnji i ideji da

se ubijaju svoja braća da bi se stekle neke privilegije kod okupatora, to je ono što ne moţe imati moralnog opravdanja i ĉija cijena nije ljudska vrednost.

-Ciljevi naše borbe su mnogo drugaĉiji od takvih sitno profiterskih, i sjećaš se da smo upravo i krenuli iz Vrbice zbog tih ciljeva, koji imaju opšto univerzalnu vrijednost koja se zalaţe za dobrobit svih ljudi, uzvrati Faik, iznanaĊen dubinom misli i ideja koje je Šefkija po prvi put otkako su krenuli u akciju javno prezentirao.

I dok su se Faik i Šefkija borili po vrletima Bosne nebi li oslobodili svoju zemlju, njihovi roditelji su plahovito brinuli o njima jer su informacije bile i rijetke i šture, što je njihovu brigu ĉinilo teţom. Tako je Halit ĉesto navraćao kod Šefkijinih roditelja ne bi li dobijo neku taze informaciju, a usput bi im i on kazivao neke informacije do kojih je dolazio. Ovo je omogućilo da se njihovo prijateljstvo, koje je inaĉe bilo tradicionalno, još više uĉvrsti i produbi. Zajedniĉka briga o svojoj djeci ih je toliko zbliţila da su oni veoma ĉesto poĉeli da se posjećuju idući na sijela jedni kod drugih i kazujući zajedniĉke brige i nevolje. Borba njihovih sinova je već dala rezultate koliko liĉnom snagom na bojištu, toliko mnogo više njihova ideja koja je prerasla meĊu narod i narod koji je poĉetkom rata bio obezglavljen ne znajući kome da vjeruje i kojoj opciji da se prikloni. Sada je došlo do jasne diferencijacije i prilaska širokih masa partizanskom pokretu i broj vojnika koji su dobrovoljno poĉeli stupatu u njihove redove svakim danom bio je sve veći.

Prijateljstvo dveju porodica je postajalo svakim danom sve veće i Halit koji je sve do tada sa njima gajio samo komšiski odnos kao i sa ostalim,odjednom ih je poĉeo prisvajati kao da su mu najroĊeniji. Jednoga dana vraćajući se iz BreţĊa, Halit prolazeći pored Hadrove kuće, kako se zvao najstariji Šefkijin brat, stade pod jerebasmu koja se nalazila pred stan, koji se zvao i mlekar, jer su domaćice u njemu ĉuvale mlijeko i najĉešće se nalazio tek uz strehu kuće i sastojao se samo od jedne prostorije u kojoj se spremala hrana, tu su bili neodloţni saĉ, crepulja i verige na kojima je visio bakraĉ, a sa strana su bile stalaţe od bukove daske nareĊane i na njima drveno posuĊe. Dominirala je kalica u kojoj se razlijevala varnika, zatim debe za ĉuvanje kiselog mlijeka, stap koji se koristio za metenje varnike i pravljenje domaćeg masla, tu su se nalazili i najrazliĉitiji vagani, kalice i druge drvene posude kao dominantni dio posuĊa. Ispred stana se nalazila jerebasma koja bi svake godine raĊala jer je bila tek uz put i svaki prolaznik je mogao obrati i osveţiti se, a vjerovanja ovih ljudi su bila da voćka što se više bere od prolaznika to bolje raĊa, zato je Hadro i ostali ukućani nijesu nikome i nikada zabranjivali da ubere krušaka koja je imala opojni miris i bila prepuna voćnog soka tako da je smatrana jednom od najljepših krušaka. Stašavala bi u kasniju jesen i trajala preko cijele zime, još kad bi je domaćini stavili u slamu da ukrĉaju i poţute bila bi to prava poslastica. Njezine ţile su virele površinom zemlje i na njima bi se najĉešće sedjelo kao na pravu stolicu.

Tako je i Halit svratio i zaseo pod jerebasmu da se malo odmori. Samo što je seo, iz stana je izišla djevojka i videvši ga odmah mu se obrati: -Merhaba amidţa Halite, jesi li se umorio. -Merhaba ćerko, bogami ima svega, bio sam po Tikovima, pa sam se dosta umorio, te svratih ovdje da se malo odmorim, a vala i

rekoh da vidim Hadra, da ga upitam da nemate neke novosti za vojnike, znate li kako su?

-Sad ću ja zovnut baba, on je tamo u kotar iza kuće, a ti da nijesi ţedan, da ti donesem vode?

-Eh, kako nijesam još i zaboga ako imaš taze. Djevojka ĉije ime Halit još nije ni znao, ali koja mu se uĉini veoma prirodnom i lepuškastom, mada je odavala utisak veoma mlade, tek zadevojĉene osobe, brzo donese safu sa vodom te je pruţi Halitu.

-Bujrum amidţa, tako su se uobiĉajeno oslovljavali stariji ljudi bez obzira što nijesu bili nikakav rod, poštovanje prema starijim time je samo trebalo dobiti još upeĉatljiviju formu.

-Eh, bog ti svako dobro dao ćerko, a kako ti ono beše ime? -Dţevahira amidţa, ja sam Hadrova, evo sad ću otić da mu kaţem da si tu

i on će doći odmah. To reĉe i potrĉa iza kuće prema kotaru da zovne Hadra. Ţestoke borbe kroz cijelu Bosnu su se odvijale punom ţestinom, u jednoj

od tih borbi na ĉuvenoj borbi na Trnovu, desila se tragedija u kojoj je svoj mladi ţivot izgubio Šefkija i to u momentu kada je htio da pomogne svom ranjenom drugu, kada je pokušavao da izvuĉe ranjenog druga sa vetrometine, kako ga neprijatelj ne bi dokusurio. U tom ţaru Šefkija kao da je za momenat zaboravio gdje se nalazi i sa kim ima posla, taj trenutak nepaţnje, bio je dovoljan da ga dušman primijeti i strelja pravo u njega. Zaĉu se jauk i mlado tijelo se zatetura i poĉe padati pravo prema drugu spasivši ga na taj naĉin, a to mu je i bila poslednja ţelja. Neprijatelj nije prestajao pucati i prema Šefkiji je ispaljen ceo šanţer, tako da je on pao kao pokošen i u trenutku mrtav. Ostadoše mu oĉi otvorene, usta poluotvorena kao da je traţio Faika nebi li mu predao zadnju poruku. Ali Faik se tog momenta nalazio sa druge strane brda, tako da nije mogao ništa vidjeti, ni slutiti šta se desilo.

Tek kada je bitka završena i kada su neprijatelja potisnuli, Faik je kao po obiĉaju krenuo da naĊe svoga druga i komšiju. Njegovom iznenaĊenju i ţalosti nije bilo kraja kada je meĊu petoricom palih boraca ugledao i lice koje je dobro poznavao. Potrĉao je prema tijelu Šefkinom da se uvjeri da li je to baš on. Njegovoj tuzi nije bilo kraja. Prišao mu je, uzeo mu glavu na krilo i zatvorio mu oĉi. Znao je Faik da mu nije dţais da kuka i narijeĉe, ali bol je bila jaĉa od svega i suze ga nijesu pitale, poĉeše padati po Šefkijinim obrazima, a oni još rumeni kao da ţele da mu poruĉe: “Poginuo sam u humanoj akciji jer mi je zadnja ţelja bila da izvuĉem ranjenog druga”. To je potvrdio upravo i drug o kojem je rijeĉ, koji je sa ranjenom nogom leţao par metara dalje od Šefkije.

-Komandire, obratio se vojnik Faiku, htio je mene da pomogne, da se izvuĉem sa poloţaja u kojem sam ranjen, veliki je to ĉovjek bio i drug, ja sam kriv za njegovu smrt, to nikada neću zaboraviti, to izusti i jecaj ga uguši.

-Sudbina je kriva, nijesi ti, jer da on nije ţelio da ti pomogne nikad ga zrno neprijatelja nebi moglo pronaći, ali cijela naša misija je otpoĉela da bi pomogli drugima više nego sebi, te zbog toga smo i na ovo raĉunali. Ţao mi je samo što nijesam bio pored njega da ga barem osvetim istog momenta.

-Komandire, on je osvećen jer oni nijesu imali vremena ni mrtve da pokupe već su ih ostavljali tamo gdje su padali pa su ih naši pokupili, evo ih petnaestorica palih.

Uze ga Faik u naruĉje, okrenu ga prema svim muslimanskim adetima, ĉuĉnu pored njega i izuĉi mu Fatihu. Istoga dana zajedno svi su bili pokopani na padinama Trnova jer se drugaĉije nije moglo. Ostadoše kosti mladog vrbiĉanina da svedoĉe o plemenitim ciljevima ove borbe i ţelji da se uradi dobro u svakoj situaciji i ne bjeţeći od teškoća i ţelje da se pomogne ĉovjeku.

Prošlo je od ovog dogaĊaja dosta vremena, Faik je sa svojom jedinicom mijenjao razliĉite lokacije i predjele, stigao je ĉak i do Makedonije. Njegova sposobnost i hrabrost postale su sinonim borca za pravdu i ljubav prema ljudima i svojim drugovima. Svjestan stanja u kojem se našao pogibijom Šefkijinom, Faik je prestao i svojima da piše pisma i da se javlja, nebi li tako odloţio momenat kada će morati da saopšti ovu tragiĉnu vijest njegovim roditeljima i braći. No, Komesar brigade je po sluţbenoj duţnost jednoga dana pozvao Faika na razgovor, pošto je stanje na bojištima i dalje bilo teško i nesigurno mu rekao:

-Razmišljao sam da te oslobodim par dana da odeš da vidiš tvoje i koliko se sećam ti i Šefkija ste bili komšije, pa da preneseš naše sauĉešće njegovoj porodici. Ali i sam vidiš kako je stanje, ne smijemo rizikovati, pa te molim da mi dadeš njegovu adresu da im pratimo pismo i saopštimo kako se desilo ovo sa Šefkojim. Faik mu dade adresu i reĉe mu:

-I da me praćate komesare na odsustvo, ja nebih mogao otići da njegovim roditeljima saopštim ovakvu vijest. Evo, od kada se ovo desilo ja nijesam ni mojima pisao, upravo da bih odloţio ovaj trenutak jer će im haber kad tad stići, ali ja nijesam imao snage da to uradim, zato vam se zahvaljujem što ćete vi to uraditi umjesto mene.

Prolazili su dani rata, Faiku je svakim danom sve teţe bilo bez Šefkije sa kojim je koristio svaki slobodni trenutak izmeĊu borbi da bi asocirao uspomene na Vrbicu i šire na cijeli Bihor. No, kako su dani prolazili sve je izvjesniji bio kraj rata i pobjeda se već nazirala što je Faiku i njegovim drugovima davalo još veći moral i borbe su bile sve ubedljivije.

Poĉele su već borbe za ĉišćenje terena i pojavljuju se prve slobodne teritorije, na kojima se uspostavljaju i prvi organi narodne vlasti. Narod je već poĉeo da osjeća blagodeti slobode i sa nevjerovatnim moralom i ţeljom za osloboĊenjem, jedinice narodne vojske su se svakim danom uvećavale a time šanse neprijtelja postajale sve manje i manje. Ono što je Faiku i njegovim saborcima teško padalo bila je pojava da su sada na njihovu stranu masovno poĉeli prilaziti i oni sa kojima je koliko do juĉe vodio borbu i koji su na njega i njegove saborce pucali i uništavali ih. Bilo je meĊu njima dosta zavedenih i obezglavljenih koji nijesu okrvavili ruke, već su se sluĉajno našli na drugoj strani. To i nije bilo strašno i njih je trebalo prihvatiti i pomoći im da se uklope u novi oslobodilaĉki pokret ali, bilo je i onih koji su pravili velike zloĉine, a sada videvši da je njihova ideja pred porazom mijenjali taktiku i ideju i ţeleći da dokaţu da su svim srcem za oslobodilaĉki pokret, poĉeli praviti zlodjela protiv svoga naroda i do juĉerašnjih saboraca. Takvo licemjerstvo Faiku je teško padalo i bio je veoma

obazriv kada bi mu komanda ispratila nove vojnike. Svakog je stavljao na najrazliĉitije probe da bi bio siguran koliko je lojalan pokretu.

Glas o smrti mladog Šefkije je stigao u Vrbicu, njegova porodica je teško primila vijetst o smrti svoga najdraţega, o smrti koju su negdje duboko u podsvjeti oĉekivali, jer su znali da njegova plahovitost i hrabrost po svaku cijenu prestavljaju veliku opasnost u svakoj bici. Naroĉito je tu vijest teško primila njegova majka, prekrasna ţena, pravo oliĉenje bihorske bike koju su iz milosti svi zvala starka. Bijelu kao snijeg šamiju koju je stalno nosila povezanu oko glave, sada je još više stegla oko ĉela nebi li spasila glavu jer je imala utisak da će joj prepući. No više od ţalosti za njim, njoj i ostalima, teţilo im je to što nijesu mogli njegovo tijelo sahraniti onako kako to tradicija i obiĉaji ukazuju, nijesu znali ni kako je ukopan, jer su već poĉele kruţiti vijesti da ovi novi kopaju bez hodţe i popa, što je cijelu stvar ĉinilo još tragiĉnijom. Zato su jedva ĉekali povratak Faikov nebi li im objasnio kako se desila cijela stvar.

Ĉuvši za Šefkijinu pogibiju, dostovi i prijetelji su poĉeli masovno dolaziti kod braće i majke Šefkine na hatar i da im ukaţu da i u nesreći nijesu sami, te da su oni uvijek sa njima. A smrt Šefkina je smrt šehita, koji su ţivot dali za osloboĊenje drţave, te da im to moţe biti utjeha i dar Allahu za dobrobit cijeloga naroda i posebno bihorskog ţivlja koji je bio na velikim mukama i nepovjerenju, jer se relativno kasno poĉeo masovnije ukljuĉivati u oslobodilaĉki pokret i time pokazati svoje istinske namjere da ţele samo miran saţivot sa komšijama i slobodu kao vrijednost svakodnevnog ţivljenja. MeĊu ostalim dostovima i komšijama došao je i Halit da sa Hadrom i ostalom porodicom Šefkinom razmjeni mišljenje i nazdravi im glavu, a i nešto im bliţe kaţe o njegovoj smrti, jer je Faik već u pismu objasnio detaljno kako je došlo do njegove pogibije.

-O, domaćine, viknu Halit na vrata! -Bujrum, odgovori mu Hadro, koji je sa najbliţom porodicom bio tu da bi

saĉekivao prijatelje i primao hatar za poginulim bratom. Halit uĊe u sobu i sa vrati nazva “Selam alejkum”, “A lećemo selam”, odgovoriše prisutni i napraviše mu mjesto da sjedne pred pendţer.

-Eh, dragi prijatelji i komšije, ĉuh za pogibiju Šefkinu, glava da vam je zdravo.

-Da su zdravo braća i prijatelji, odgovoriše prisutni. Poginuo nam je, neznamo ni kako ni gdje, ni dali je ukopan, pa nam je to teţe nego i sama smrt uzviknu Hadro.

-Smrt je svaka teška za porodicu, a kada nastupi na ovaj naĉin od dušmanske ruke ona je još teţa, ali ono na šta vi kao porodica a bogami i cijeli naš narod moţe biti ponosan, to je dokaz da je on šehit, pao za odbranu zemlje u pravednoj stvari i time svima nama oprao obraz ukazujući na pravu stvar za koju se borio. Ja sam juĉe dobio pismo od Faika posle duţeg vremena i on mi piše kako je bilo: poginuo je na Trnovu ispred Sarajeva u borbi sa ĉetnicima i Njemcima. Sama njegova smrt je dokaz njegovog junaštva i ispravnog morala jer je dao ţivot da bi spasio svoga druga koji je pao ranjen i dok je njega izvlaĉio sa bojišta pogodio ga je metak neprijatelja. Faik ga je sa društvom posle bitke našao i ukopao ga sa svim našim obiĉajima, koliko je to u ratnim uslovima bilo moguće.

Za svojui hrabrost Šefkija je posmrtno odlikovan i dobićete zahvalnicu ĉim se rat završi, tako mi Faik piše.

-E, fala ti Halite kao da si mi ga u ţivot vratio kad mi ovo ispriĉa, jer sam se plašio da mi ga još i mrtvog ne obrukaju ili pak da ostane nezakopan i grešan kod Allaha.

Rat se polako završavao, oslobaĊana je zemlja deo po deo, neprijatelj je bjeţao glavom bez obzira. Naroĉito su to radili ĉetnici koji su pokušavali svim silama da naĊu utoĉište i prikljuĉe se u redove partizana nebi li taklo spasili ţivu glavu i izbjegli osudu koja ih je morala stići za uĉinjena nedjela. Kako je kraj bio izvestan deo jedinica je praćan na sever da bi istjerali okupatore sa naših granica, a deo je poĉeo da se demobilizira i vojnici su vraćani kućama. MeĊu srećnicima koji su se vratili kući bio je i Faik. Njegovim povratkom nastalo je pravo veselje u kući i ne samo u njihovoj već i mnogo šire. Radovali su se prijatelji i komšije jer se njegovo junaštvo daleko ĉulo, a bio je to i jedan od prvih oficira u bihorskom kraju, te su se svi ubijedili da je njegov put bio ispravan.

Svanula su nova jutra, jutra slobode, sunce je sa Turijaka sijalo je sada svima i svi su disali punim plućima, novo vrijeme iako ekonomski teško, ipak je znaĉilo novi elan, moral pun odluĉnosti i zadovoljstva. Svi su vjerovali da je došlo vrijeme slobode za sve i da je mrţnji i nepovjerenju zadan udarac za sva vremena, te da su za sve to zasluţni Faik i njegovi drugovi, koji su se ţrtvovali nebi li se oslobodili svih zala i nepravdi.

Ali, avaj, nije suĊeno da se na ovim prostorima mirno ţivi. Nije prošlo ni par godina od osloboĊenja kad je jednog jutra ispred Halitove kuće, rano u zoru cijela grupa milicije opkolila kuću i sa prvim zracima zore zakucala na vrata.

-Alo domaćine! Kao po obiĉaju Faikova majka je prva ustala i zavika: -Bujrum, ko zove? -Ovdje narodna milicija, pripadnici OZNE, treba nam Faik. Kada je ĉula da

se pominje Faikovo ime majka se nije mnogo uzbudila jer je mislila da su mu to drugovi sa ratišta pa treba nešto da ga vide, nije ni sanjala da su oni došli sasvim sa drugim namjerama. Dok je stara razgovarala sa milicijom to je zaĉuo Halit i brzim koracima je ustao, obukao se i pojurio prema vratima.

-Šta je to ţeno, što ne otvoriš ljudima, moţda su ozebli u ovo rano jutro? -Traţe Faika, pa ja htedoh da odem da ga probudim. Uze Halit, otvori

kljuĉaonicu i pozva ljude da uĊu u kuću da se malo pored veriga ugriju i ne sluteći kakve su im namjere. UĊoše dvojica po izgledu vjerovatno njihov pretpostavljeni i njegov zamjenik, dok ostali ostaše na vrata. Halit ih je primjetio, vidjeo je još dvojicu misleći da je to sve i da ih više nema i ne sluteći da mu je cijela kuća opkoljena i da se iza svakog prozora kriju po dvojica, da sluĉajno neko nebi skoĉio kroz prozor.

-Zašto ne uĊoše i vaši drugovi, malo naivno ali s najboljom namerom upita Halit?

-Nije tvoje da zapovijedaš ko će i šta da radi, nego daj brzo obezbijedi nam Faika i da mi idemo, nijesmo došli na sedeljku. Halit po prvi put posumlja da nešto nije u redu, te da mu se odnos milicije uopšte ne dopade i njihovo arogantno ponašanje. Jedino što im odgovori bi:- Evo sad će on, samo da se obuĉe, iz kreveta je ustao. Vrata se otvoriše i Faik se pojavi i još sa vrata zavika:

-Dobro vam jutro, šta je ta potraga u ove rane sahate, nijesam nikoga ni ubio ni ukrao?

-Znaš ti dobro šta je, ubio moţda nijesi ali si napravio nešto moţda još i gore no, mi o tome nećemo ovdje razgovarati već se spremi da poĊeš sa nama za Berane pa ćeš dolje njima kazati šta te budu upitali.

-A kome to njima, sada već Faik srdit i iznenaĊen, i šta sam to uradio što nijesam trebao ovih dana kada sam se bavio samo kućnim poslovima i pomago babu da sakupimo letinu.

-Nije vrijeme za razgovor, no poţuri jer mi nemamo puno vremena za ĉekanje i naglabanje sada ovdje sa tobom.

-Nemojte tako ljudi, pa znate li da je moj sin dobrovoljno otišao u partizane i došao sa ĉinom kapetana i nizom pohvalnica, cio Bihor se sa njim ponosi, to izusti Halit i suza mu se skodrlja niz lijevi obraz i završi na vrh brade. Sada se javi onaj drugi policajac koji je dosada cijelo vrijeme ćutao i vjerovatno dirnut suzom koju je vidjeo na Halitovom licu zavika:

-Nije strašno amidţa, mi smo dobili neke informacije o Faiku koje nijesu dobre, pa smo došli da ga odvedemo našoj sluţbi da ih provjeri, ako ne budu istinite sin će vam se brzo vratiti.

-Amante ljudi ako boga znate, još nema dvije godine kako mi je Faik došao iz vojske i hvala bogu ostao ţiv i zdrav, tek smo poĉeli da mu i djevojku traţimo da ga ţenimo, a vi hoćete opet da ga negdje vodite, šta li ga je to neko opanjkao, zapita Faikova majka i suze joj linuše niz obraze kao jutarnja rosa kad se u proleće kotrlja sa šljivovog lista iz bašĉe.

-Nano, zavika zamjenik, mi zaista ništa ne moţemo pomoći, mi smo samo obavezni da ga privedemo u stanicu u Berane a tamo će sa njm drugi razgovarati, jer mi puno i ne znamo o ĉemu se radi. Vide Faik da se sa milicijom nema šta razgovarat, uze samo neke najvaţnije stvari koje je još iz vojske donio, stavi ih baš u vojniĉku torbicu i zavika:

-Ja sam spreman, a vi babo i majko, nemojte se sekirati, ja se istine ne bojim i nje ću se ĉvrsto drţati. Nadam se da ću se brzo vratiti jer sam dugo ratovao baš za to da u našoj zemlji istina i pravda vladaju, te zato se nadam da te moje godine i mojih drugova koje smo potrošili boreći se, nijesu uzalud potrošene. Ja se nadam da ću brzo uspjeti dokazati istinu pa ma kakva ona bila. Moja istina nikome nije ništa zlo donijela i ja se nje ne stidim i spreman sam za nju doslovno da se borim i da sva opanjkavanja na moju adresu odbacim. Vi i sami znate da sam uvijek sa vama o svemu otvoreno razgovarao i sve što sam uradio to i vi znate a da sam ikad pogriješio vjerujem da bi me prvo vas dvoje osudili i vaš sud za mene bi bio i najopasniji i najmerodavniji.

To Faik izusti zagrli majku pa zatim i oca i izaĊe pred vrata. Njegovo iznenaĊenje tek tada beše potpuno kada je pred vrata video još dvojicu milicajaca, a oni kada vidoše da Faik izlazi zovnuše i ostale drugove koji su bili rasporeĊeni oko kuće.

-Šta je ovo junaci, upita ih Faik, ja jesam ratovao protiv neprijatelja i borio se nekada i protiv više njih, ali ipak nikada nijesam sam protiv cijele ĉete, previše ste me precijenili. Osjeti se crvenilo na nekima od milicajaca kao da se osjetiše posramljenim. Jedan od njih, zvahu ga Savo, pokuša da ga sveţe, Faik se trţe:

-E, to vam ne mogu dozvoliti, da me kroz moje selo još vezana vodite kao da sam zloĉinac, još neznam ni za šta me teretite. Vide to glavni te zavika:- Ostavite ga! Tako polako krenuše kroz selo, i kako je bilo rano jutro još nikoga ne bijaše ispred kuća, tako da je Faik to mirnije podnosio jer mu je bilo ar da ga neko od komšija vidi kako ga sprovodi ceo vod milicajaca. Uputiše se put Podvada, a zatim preko bukove strane ka Polici i dalje prema Beranama.

Cijelo vrijeme dok je putovao okruţen milicijom Faik je razmišljao šta li su mu to nakalemili i gdje je mogao pogriješiti. Sjeti se da je prije odprilike dvije hevte imala svadba u donjoj Vrbici te da je bio sa svojim drugovima, pjevali su na svadbu, igrali i veselili se, ali zar bi to bio grijeh koji bi mu mogli pripisati. I u tim njegovim razmišljanjima ne izdrţa već se obrati onome za kojeg je mislio da je zamjenik i koji je ipak najkorektnije postupao sa njegovim roditeljima:

-Tako ti ĉasti, reci mi za šta me privodite, šta sam to uradio? -E moj Faiku, zavika zamjenik za koga ĉu da ga zvahu Boţo, mutna su

ovo vremena, mnogi se nijesu snašli pa je i za tebe došao loš haber, ja ne znam sve samo sam naĉuo da si pjevao na nekoj svadbi pjesme koje nijesi smio.

-Jeste, reĉe Faik, bio sam na svadbu ali sam pjevao samo pjesme o Titu i Staljinu, one iste koje smo pjevali posle svake bitke.

-E u tome i jeste tvoja greška, jer se sada vode druge bitke, moraš se opredijeliti za Tita ili Staljina, ne moţeš više biti za obojicu, uostalom dolje će ti reći.

Kako je to moguće, pitao se Faik u sebi, da me neko optuţi što sam pjevao pjesme o Staljinu, pa moji su borci umirali sa pjesmom o Titu i Stanjinu. Zar nam svima nije bila kao himna pjesma “O Staljine ruski sine ti si ponos domovine” i mnoge druge u kojima su Staljin i Tito veliĉani kao najveći prijatelji naših naroda. Ne, ne, razmišljao je Faik, ja se ne mogu odrediti ni za jednog posebno pa makar me zbog toga zatvorili. Nije Faik mogao zamisliti da se svijest ljudi moţe promijeniti za tili ĉas i da se sistem vrijednosti tako brzo transvormiše, te da ono što je bilo i dobro i lijepo više postane ruţno pa ĉak i opasno.

U takvim razmišljanjima Faik nije ni svjestan bio da su već stigli u Berane i našli se upravo pred stanicu milicije koja je bila i te kako ĉuvena po velikoj strogosti u komuniciranju sa ljudima. Dvojica najstarijih po ĉinu uvedoše Faika kod deţurnog policajca, a ostali su ostali pred vratima. Njihova brojnost i ozbiljnost u cijeloj akciji odavala je stanje da se ne radi o obiĉnom poĉiniocu prekršaja već da je u pitanju velika zverka ili je neko ţelio upravo takvom da je pretstavi. Pošto su ušli u stanicu glavni je ušao kod deţurnog, a Faik je sa pomoćnikom ostao u ĉekaonici da saĉekaju ishod. To je vrijeme iskoristio Boţo i tihim glasom reĉe Faiku:

-Vidim da si dosta odluĉan ĉovjek i moglo bi se reći svojeglav, moraš shvatiti da to uvijek nije pravi put, moj ti je savjet da uradiš ono što od tebe traţe i da se odrekneš nekih svojih ideala. Nijesu stari dţabe rekli “junaĉka djeca po sokaku ostaju”.

Paţljivo je Faik saslušao dobronamjerne rijeĉi milicajca, koji mu je od prvog momenta izgledao kao miran i pošten ĉovjek, pogleda ga i odgovori mu:

-Hvala ti na iskrenim rijeĉima, ali ja ono što pljunem ne liţem i ono za šta sam se pet godina borio ne mogu za pet minuta zaboraviti. No Faik ni slutio nije

koliko je stvar ozbiljna, te je time njegovo iznenaĊenje bilo veće kada izaĊe glavno komandujući i zavika zamjeniku :

-Ovaj nije za ovdje, sa njim moramo direktno za Bijelo Polje, stavi mu lisice na ruke i odvešćemo ga milicajskim kolima. Faiku se sledi krv u ţilama, koliko zbog iznenaĊenja, još više zbog bijesa koji ga je cijelog proţimao i nikako mu nije bilo jasno kako je to moguće da ĉovjeka osude još prije nego što ga i saslušaju. Zar je to onaj sistem za koji je poginuo Šefkija i mnogi drugi i za koji je i on sam ratovao cijelih pet godina. Bili su to momenti u kojima se Faik ţestoko lomio sa samim sobom, njegova neizvjesnost je svakim trenutkom bivala sve jaĉa kada je ĉuo da će ga voditi za Bijelo Polje.Ĉuo je da je zatvor tamo još stroţiji od beranskoga i nikako nije mogao odgonetnuti toliku strogost i krivnju koja mu se pripisuje. U takvim razmišljanjima komandir ga trţe za ruku i zavika mu:

-Hajde, dosta lenĉariš tu, tamo ćeš vidjet svoga boga. Faik ga samo prezrivo pogleda i ustade sa stolice, sada već sa lisicama na rukama. Postade svjestan da se mora strogo pridrţavati naredbi te da bi svaka diskusija i rasprava sa milicijom mogla samo pogoršati njegovo stanje, na šta ga je već Boţo upozorijo.

Za nepun sahat vremena su stigli u Bijelo Polje i kako je već sumrak sustizao, Faik ništa nije jeo cijeli dan i crijeva su poĉela da mu škrguću kao da su i ona davala signal belaju koji prethodi. Predali su ga sluţbama u zatvoru i na brzinu poţurili da se vrate ka Beranama, ostavljajući Faika samog, da razmišlja o sebi i svojem poloţaju. Pošto je tu noć prenoćio u prijemnom odjelenju bjelopoljske zandane, niko ga ništa nije ni upitao osim što mu je deţurni milicaioner donio nešto za veĉeru. Dugo vremena Faik je razmišljao o svemu što mu se dešava. Lomio se sam sa sobom, jer je već naslućivao šta će se od njega traţiti: da se otkaţe od svojih ubeĊenja i da pljune na ĉovjeka zbog ĉijih je ideala ratovao pune ĉetiri godine, te na taj naĉin moţda da spasi sebe ili da ostane dosledan sebi i svojim ubeĊenjima i da bude spreman na sve konsekvence. Lomio se u dilemama koje su ga spopale, šta je to u ljudima što nije ljudsko? Što ih tjera da gaze sve pred sobom, pa ĉak i svoje najodanije drugove sa kojima su se zajedno borili i ĉija su ubjeĊenja dobro poznavali, kao i sve njihove vrline i mahane.

U suštini Faik nije imao dilema sa sobom, bio je ubijeĊen da je u pravu i dilema je bila samo u toma kakve će implikacije imati njegov odnos prema drugima, kako će ga drugi razumjeti. Da li će svojim stavom izgraditi sebe, potvrditi se kao ĉovjek koji će ĉojstvo prenijeti na druge, na potomstvo, da mu je svaki ĉovjek blizak upravo zato što je ĉovjek i da će za svakog uĉiniti više nego za sebe, ili će ga prihvatiti kao tvrdoglavu budalu koja zbog samo njemu poznatih ideala gubi glavu?

Teške i duboke dileme su se motale njegovom glavom. Ţivot je oduvijek shvatao kao pozornicu hrabrosti, na kojoj je uvijek ulagao sebe u nešto plemenito i dobro. Svestan rizika uvijek je reagovao hrabro, zalaţući se za dobro, smatrajući da je dobro i hrabro kada se ljudi bore za ono što je plemenito, radno i ljudski, ali sada šta je u svemu ovome dobro, hrabro i plemenito, kako da postupi. Bio je uvijek spreman za dobro i istinu ako treba i hrabro poginuti,

vjerujući i smatrajući da smrt hrabrih ima neku ljepotu, kakvu je imala i smrt Šefkina, da je to neka baklja veĉnosti i poĉetak beskonaĉnosti.

Spreman da uvijek uloţi sebe za drugoga, jer je smatrao da je ĉovjek koji pomaţe drugome plemenit, smatrao je da je hrabrost iznad plemenitosti u tome što ĉovjek svesno nudi sebe, izlaţe opasnostima i ţrtvuje ţivot. Ali, sada sve ovo je nešto drugo, ovo je situacija koja je iznad intelektualnih moći Faikovih, njegov razum nije mogao pronaći adekvatno rešenje.Njegov mentalni sklop nije mogao pronaći adekvatne odgovore za sve dileme koje su ga pritiskale. Zato je Faik odluĉio reagovati onako kako ga srce i emocije vode. Ili ću ţivjeti kao ĉovjek uspravno ili me neće biti, ono što sam pljuvao neću lizati pa ma šta se samnom desilo.

Hrabrost je i biti ĉovjek, izgraditi sebe kao liĉnost, sve se to mjeri upravo kada se doĊe u tešku situaciju kakva je za Faika bila baš ova. U takvim razmišljanjima negdje u mrklu noć je zaspao. Nauĉen da rano ustaje, Faik se i ovog jutra razbudio u svitaj zore, nekako umoran od sinoćnjih razmišljanja i dilema ali odluĉan da ostane dosledan sebi i svojim ubeĊenjima pa ma šta da se desi, iako je nešto u njemu tinjalo kao dilema. Eh koliko bi mi dobro sada pomogle misli i rezoni Halitovi ili Sadrini jer je duboko cijenio njihovu mudrost i iskustvo, ali avaj, sada sam ostavljen samom sebi i odluka je samo moja.

U dubokim razmišljanjima trţe ga glas deţurnog milicionera koji otvori vrata i pozva ga da izaĊe. Po prvi put treba da se sretne sa istraţnim sudijom koji će mu objasniti njegov status i poloţaj, što je Faik jedva doĉekao jer još nije do kraja znao ni optuţbu ni tuţitelje, kao ni prijatelje koji su mu sve ovo zamijesili. Odvede ga na sprat i naredi mu da sedna na stolicu u prostoriju koja je liĉila na neku ĉekaonicu, a za to vrijeme milicioner zakuca na vrata sobe, otvori ih i prijavi da je doveo Faika. Neka uĊe, zavika ĉovjek koji je sedeo u nešto udobnijoj stolici ispred stola na kojemu su bili najrazliĉitiji papiri prikladno sreĊeni. Faiku sve ovo na prvi pogled odade utisak da je ĉovjek spreman da saĉeka i ĉuje njegovo mišljenje.

-Smrt fašizmu-Sloboda narodu, odgovori odseĉno onako kako je to uvijek radio Faik. Bez da oklijeva istraţni je odmah zapoĉeo:

-E moj druţe Hodţiću, ti si izdao tvoju i našu borbu, bacio si revoluciju pod noge i sve to za bud ništa, kako si to mogao?

-Druţe sudija, ne znam odakle vam takve informacije, nema stvari na svijetu zbog koje bih izdao svoje drugove i sebe, a naroĉito one koji su svoje ţivote ostavili za te iste ideale, te zato odbijam svakve insinuacije o mojoj izdaji, za iste ideale spreman sam ponovo da se borim.

-Ĉekajte druţe malo, da li mi govorimo o istim idealima, a ako se ti tvoji ideali odnose na veliĉanje i glorifikaciju Staljina, onda smo na razliĉitim pozicijama, jer je upravo Staljin pogazio te ideale i poĉeo da “jede” svoju djecu.

-Cijelu borbu sam proveo sa pjesmom o Titu i Staljinu i to su moji idoli i liĉnosti sa kojima sam se identificirao i za koje sam bio i još sam u stanju i ţivot da dadem.

-E, u tome i jeste problem, druţe Hodţiću, Stalin je izdao revoluciju i svi oni koji i dalje podrţavaju njegove ideje su isto tako postali neprijatelji naroda, te si i ti meĊu takvima što si ovim rijeĉima već i sam potvrdio. Staljin o kojem sa

takvim ponosom govoriš, produţio je da osvaja i poslije rata, te na taj naĉin ţeleći i nas da prisvoji i stavi pod svoju komandu.

Faik se sada duboko zamislio videvši da je vrag odneo šalu i da je prenaglio sa svojim priznanjem, ali njegova odluĉnost koja se graniĉila sa tvrdoglavošću više mu nije davala šansu da se vrati nazad.

-Ako se Staljin zalaţe za ujedinjenje socijalistiĉkih zemalja i anti fašistiĉke internacionale, u ĉemu bi bila njegova izdaja. Mene je revolucija uvijek uĉila da nam je vrhunski interes upravo da se ujedinimo i zajedno oslobodimo od fašistiĉke i imperijalistiĉke zavjere, te sada zaista ne vidim u ĉemu je izdaja i kako se treba ponašati u datoj situaciji?

Vidjevši da je Faik uporan u svojim tezama, te da ne pokazuje nikakve znake kajanja, sudija mu samo odbrusi:

-Pošto ti stvari vidim nijesu jasne, a ne ţeliš da ih prihvatiš onako kako ti ja kaţem, poslaćemo te malo na prevaspitanje da ti se razjasne dileme. Pozva milicionera i naredi mu da Faika prebaci u takozvanu prijemnu sobu zatvora, gdje su uglavnom bili sliĉni sluĉajevi, dok im se ne odredi kazna.

Kada se Faik našao zajedno sa grupom svojih istomišljenika, prepoznao je meĊu njima veliki dio vrhunskih saboraca i starešina sa kojima je ratovao. Oni su skoĉili i zagrlili Faika. Jedan od njih, Arso se zvao mu zavika:

-Zar su i tebe opanjkali, tebe koji si golim rukama zarobljavao ĉetniĉke voĊe i sad si neprijatelj. Svi su bili ubijeĊeni u svoju nevinost i nikako nijesu mogli da shvate suštinu sopstvene krivice, i nikome od njih dvadesetak koliko se u tom momentu nalazilo u zajedniĉkoj prostoriji, nije ni na kraj pameti padalo da se pokaje i moli za oproštaj. Bili su to momenti kada su ljudi griješili iz nemogućnosti da shvate novo stanje u kojem su vrijednosti preko noći promijenjene, a svijest ljudi, naroĉito onih koji su imali jaka ubjeĊenja i samostalne stavove nije se mogla tako brzo promijeniti, što je dovelo do toga da su u ovo vrijeme nastradali najodluĉniji kadrovi i narodni sinovi.

Vrijeme je prolazilo, jednog po jednog je istraţni sudija pozivao na razgovor, nebi li se neko pokajao od grupe. No, kako se grupa više upoznavala, to je njen odgovor bio kompaktniji u negiranju krivnje, u toliko su više postajali ubijeĊeni ispravnost svojih stavova. Bila je to druţina istomišljenika kojima nikako nije bilo jasno u ĉemu griješe i zašto ih proglašavaju neprijateljima i ako su svi oni i toga momenta bili spremni da za Tita i otadţbinu ponovo ratuju i ako treba poloţe svoje ţivote. U takvim okolnostima doĉekaše svi presude koje su bile veoma rigorozne i kategorizirane preme ugledu i stepenu zasluga u toku revolucije. Tako je Faik dobio pet godina strogog zatvora, jer je trebao da posluţi kao primer Bihoru. Primjer kako se drugi nebi podveli idejom Staljina koji je proglašen za najvećeg diktatora. On u biti i jeste bio to, ali je ipak narodu i naroĉito revolucionarima trebalo vremena da to shvate, a ne tako ţestoko udarati po najvećim sinovima revolucije. Cijela grupa je za kratko vrijeme bila ispraćena na ĉuveni Goli Otok, na kako su tada vlasti govorile, prevaspitavanje. Bile su to strašne torture i golgote niz koje je Faik prošao i samo zahvaljujući svojoj veoma izraţenoj ţelji za ţivotom i kondiciji koju je stekao fiziĉkim, radom uspio je preţivjeti.

O danima provedenim na Golom Otoku, Faik nikada nije milovao mnogo da govori, ali ipak s vremena na vrijeme bi izustio po koju rijeĉ.

-To nije odjel za prevaspitanje, to je bilo mjesto za torturu i muĉenje i degradiranje svega ljudskog u ĉovjeku. Takvo postupanje sa ljudima, vjerujem da nije zapamćeno u istoriji ovih prostora. Da se izdrţi sve to, trebalo je pored fiziĉke snage imati i sopstveni injat, po kojem vi moţete sa mojim tijelom raditi šta hoćete, ali moja duša je samo moja i njenu slobodu mi niko ne moţe ugroziti. Nije mi teško padalo ništa od fiziĉke torture, pa ni ona kada sam bio prinuĊen po cijeli dan klesati kamen na temperaturi od 40 i više stepeni ili špalir niz koji smo morali prolaziti dok su nas naši drugovi tukli ĉime bi stigli, piti sopstvenu mokraću da bih preţiveo. Sve bih to i nekako prihvatio kao prisilu koja bi trebalo da nas natjera da se pokajemo, ali ne poštovanje liĉnosti i dovoĊenja u stanje totalne degradacije i ubijanja svega ljudskog u nama, tipa prisile da smo morali piti sopstvenu mokraću da bi preţivjeli, poltronstvo koje su vlasti širile meĊu nama a koje je imalo za cilj da nas opanjkava i munafiĉi za ono koje niti smo mislili niti smo govorili. Pomenulo se, ne ponovilo se zakljuĉio je Faik.

Zatvorski dani su prošli i Faik je jednog jutra osvanuo ponovo u Vrbicu, ponovo su komšije i prijatelji poĉeli dolaziti na holĊediju. Ono što je interesovalo Faika i zbog ĉega je jedino bio zabrinut, bilo je upravo to da li ga ljudi optuţuju i da li mu pripisuju da ih je izdao. Da li zbog ubeĊenja ili straha, uglavnom niko mu nije zamjerio što je dozvolio da ide u zatvor i zbog toga tu temu kao da su izbjegavali svi. Kada bi se poveo razgovor o zatvoru na Golom Otoku, jedino što bi Faik izjavio bilo je:- Ljudi nemojte me pitati gdje sam bio i zašto, jer mi ni danas nije do kraja jasno, to nije zatvor gdje se radi da bi se nešto stvorilo i na taj naĉin oduţilo društvu za uĉinjeni pokušaj, to nije zatvor gdje se educiraju i prevaspitavaju ljudi. To je mjesto gdje se ljudi poniţavaju, gdje se vrši teror neviĊen nad ljudima, jedino što vam u istinu mogu reći to je da smo se mi u borbi mnogo bolje ponašali prema neprijeteljima i ĉetnicima nego što su se naši saborci ovog puta ponašali prema nama. To je bila borba za preţivljavanje, pomenulo se ne ponovilo se, šta drugo da vam reĉem.

Sticao se utisak da je Faik sada bio još tvrĊi u svojim ubeĊenjima, te da zatvorski dani na njega nijesu djelovali vaspitno, već naprotiv. Jedino što se dalo primetiti to je ţelja da što manje govori o tome i da izbegava temu razgovora koja bi zadirala u odnose Tita i Staljina. I u to vrijeme diktature nad vrhunskim revolucionarima i ljudima ĉija je po svemu sudeći greška bila u tome što su se drţali principijalno svojih stavova i nijesu se tako lako htjeli otkazati revolucionarnih ubeĊenja koje su stekli upravo od ljudi koji ih sada osuĊuju za izdaju.

Mnogi su smatrali da je svjetski rat poslednja borba za slobodu, a njegov završetak konaĉna pobjeda slobode. Izgledalo je da će nove demokratije ojaĉati, no desile su se i suprotne stvari, na što upravo ukazuje primjer Faikov da su neke stare monarhije zamijenjene novim takozvanim demokratijama. Razmišljajući o stanju u kojem je bio i u kojem se našao, sve je ĉešće razmišljao o društvu koje ga je degradiralo kao ĉovjeka i borca za novi poredak. Posle samo nekoliko godina od rata pojavili su se novi sistemi koji su porekli sve ono što su ljudi vjerovali da je steĉeno teškim i dugotrajnim borbama. Suština tih

novih sistema koji su uspješno zagospodarili društvenim pa i liĉnim ţivotima ljudi, izuzev jedne šaĉice koja se nalazila u vrhuški, lojalna autoritetu, nad kojim ni oni nijesu imali nikakvu moć osim da mu budu slijepi poslušnici.

Iako je društvena istorija ĉovjeka zapoĉela njegovim odvajanjem i uzdizanjem iz stanja jedinstva sa prirodom, do svjesnosti o sebi kao entitetu, ponovo je pojedinac ostao tijesno vezan za prirodni i društveni svijet, iz koga je mislio da se izdigao i mada delimiĉno svjestan da je svjesno biće, on je i dalje osjećao da je dio svijeta koji ga opkruţuje i u kojem mora poštovati pravila koje mu namjeće neko drugo a ne on sam, ponovo je dio heteronomnog morala dalekog od sopstvene autonomije.Cio novi sistem predstavljao je proces koji bi se figurativno mogao uporediti sa poloţajem djeteta koje je roĊeno kada više nije sjedinjeno s majkom i kada postane biološki entitet odvojen od nje. I mada je ovo biološko odvajanje poĉetak pojedinaĉnog ljudskog postojanja, dijete i dalje znatno vrijeme ostaje funkcionalno sjedinjeno s majkom. Bio je to sistem koji je kao pupĉanom vezom spojen sa jednom liĉnošću i njenim autoritetom.

Ĉim pojedinac dospije u stanje potpune individuacije i oslobodi se tih primarnih veza i sebe poĉne smatrati osloboĊenom individuom, on se suoĉava sa novim zadatkom, sa snalaţenjem u svijetu i drugaĉijim ostvarivanjem bezbjednosti od ostvarivanja pred individualistiĉkog postojanja. I tada sloboda dobija drugo znaĉenje od onog što ga je imala prije nego što je postignut taj stupanj evolucije. Sloboda ljudskog postojanja poĉinje onda kada njegova osobina da ne odreĊuje ljudske radnje pomoću instikta prevaziĊe jednu odreĊenu taĉku, kada prilagoĊavanje prirodi izgubi svojstvo prinude, kada naĉine djelovanja ne odreĊuju nasledni mehanizmi. Sav taj elan kojim su bile zadojene nove generacije u prvo vrijeme znaĉio je spremnost na podnošenje i najvećih ţrtvi.

Ĉovjek u potrazi za slobodom uvijek traţi mogućnost izbora. Bez izbora nema slobode i ako društvo u kojem ţivimo nije u stanju ili ne ţeli da ostavi mogućnost izbora svojim ĉlanovima ono im oduzima i slobodu. Ponaša se na isti naĉin na koji se ponašao i prvi ĉovjek po bibliskoj metodologiji Adam-Adem, kada je narušio sklad s prirodom ĉiji je deo time što je poĉeo jesti voće sa drveta, prema crkvi on je uĉinio grijeh, s ljudskog stajališta, meĊutim, on je napravio prvi korak ljudske slobode. To što ĉovjek krši boţje naredbe moţe znaĉiti da se oslobaĊa prinude, te da se iz nesvjesnog postojanja u predljudskom ţivotu uzdiţe na razinu ĉovjeka. Ta nova forma slobode koja je svima garantirala fiziĉku slobodu, u prvo vrijeme je predstavljala veliki korak naprijed.

To kršenje naloga autoriteta, poĉinjenje grijeha, jeste u svom pozitivnom ljudskom vidu prvi ĉin slobode, tj. prvi ljudski ĉin. Ĉin neposlušnosti kao ĉin slobode izbora, jeste poĉetak razuma. Ovaj mit ima i drugih konsekvencija. Narušen je prvobitni sklad izmeĊu ĉovjeka i prirode, Bog proglašava rat izmeĊu ĉovjeka i ţene, rat izmeĊu prirode i ĉovjeka. No ĉovjek je izvršio prvi ĉin slobode, mit naglašava svu patnju koja proizilazi iz tog ĉina, ĉovjek izlazi go i posramljen. On je sam i slobodan no ipak nemoćan i zastrašen, a njegova novosteĉena sloboda se prikazuje kao prokletstvo. Ako se ne sluša voĊa ĉovjek je proklet, to je grijeh Faikov.

Ĉovjek nije slobodan da upravlja sobom, da ostvaruje svoje individualnosti. ”Sloboda od” nije istovetna sa “slobodom za”. Ĉovjek u velikoj mjeri ostaje vezan za svijet iz kojeg se izdigao, on ostaje deo prirode, zemlje na kojoj ţivi, sunca, mjeseca i zvijezda, drveća i cvijeća. A najveći cvijet je lider u ĉije odluke se ne smije dirati a ĉije poštenje ne treba komentirati, to je Faik uspeo da shvati moţda malo prekasno. Svaki ĉin raĊanja, ĉin promjene stanja jeste stanje novog straha i neizvjesnosti. Mi se ponovo plašimo. Mi nikada nijesmo slobodni od dvije opreĉne tendencije, jedne da izaĊemo iz utrobe, iz ţivotinjskog stanja i naĉina postojanja u postojanje koje je više ljudsko, iz ropstva u slobodu, u izvjesnost, u sigurnost.

Istorija pojedinaĉnog razvoja, kao i istorija ljudskog roda uopšte ukazuje na pojavu mentalnih bolesti i vraćanje pojedinaca ili ljudskog roda na poloţaj koje su ranije generacije već napustile, što uvijek znaĉi nove retrogradne procese i nove aktove ograniĉenja slobode i ugroţavanja ljudskih prava. Ljudski ţivot je uvijek odreĊen neizbjeţnom alternativom izmeĊu vraćanja nazad i kretanja unapred, progresa i regresa,povratka na ţivotinjsku egzistenciju ili dostizanje ljudske egzistencije i slobode.

Svaki pokušaj povratka, vraĉanje na prošlost je bolan, on neizbjeţno vodi ka patnji i mentalnim oboljenjima, ka smrti, bilo fiziološkoj ili mentalnoj. Svaki korak naprijed isto tako je bolan i zastrašavajući, sve dok se ne doĊe do izvjesne taĉke izvjesnosti gdje se strah i sumnja praktiĉno prevladaju. Ĉovjek mora da rešava probleme, on ni u najjednostavnijim situacijama i stanjima ne moţe pasivno da se prilagoĊava prirodi ili neodgovarajućoj društvenoj stvarnosti. On nije kameleon, to je opet ţivotinjski ĉin, te uvijek mora svojom aktivnošću i ljubavlju stvarati novo stanje i odnose.

Ĉovjek nikada ne moţe da ţivi statiĉki jer ga njegove unutrašnje protivreĉnosti nagone da traţi ravnoteţu, novu harmoniju umjesto izgubljene. Otuda je Faik svjestan te permanentne borbe za slobodu i nove vidike u ţivotu relativno lakše preboleo sve nepravde kojima je bio izloţen i naoruţan novom moralnom snagom prihvatio borbu kao naĉin ţivota i rada na ovim prostorima. Pošto je zadovoljio ţivotinjske potrebe, ĉovjeka gone njegove, ljudske potrebe. Dok mu njegovo tijelo nagovještava šta da jede a šta da izbjegava, njegova svijest bi trebalo da mu ukazuje koje potrebe da njeguje, ţeli i zadovoljava a koje da zanemaruje i iskorenjuje, pri ĉemu sve ove dileme mora svjesno i savjesno, ljudski razrešavati, da pri tome ne ugroţava drugog i ne pravi svoje na raĉun tuĊeg stanja. Glad i apetit su funkcije tijela sa kojima se svaki pojedinac raĊa, svijest, mada je potencijalno prisutna, zahtijeva da njime rukovodi ĉovjek, njegovi principi, koji se razvijaju jedino kao dio individualne no i kolektivne kulture ţivota i rada.

Ĉovjek, posedujući razum i svijest, mora biti svjestan svoje usamljenosti i odvojenosti, svoje nemoći i neznanja, sluĉajnosti svog raĊanja i nuţnosti svoje smrti. On isto tako mora biti svjestan i svoje šire društvene uloge, ţelje i potrebe dijelenja prirodnog prostora sa drugim, te zato mora imati ljubavi i razumijevanja za svija ne samo za sebe. On se nebi suprostavljao ovom stanju postojanja ni za trenutak kada nebi pronalazio nove veze sa svojim bliţnjim, koje zamjenjuju i prevazilaze stare, regulisane instiktima ili niţim nivoom ljudskog uma i savjesti.

Potreba udruţivanja sa drugim ljudskim bićima, povezivanje s njima, je imperativna potreba od ĉijeg zadovoljenja zavisi ljudsko zdravlje i sloboda. Ova potreba se nalazi u svim pojavama koje saĉinjavaju ĉitavu skalu intimnih ljudskih potreba i odnosa, svih strasti koje se nazivaju ljubav u najširem smislu rijeĉi. Upravo je zato i Faik lakše podnosio sve napravljene mu nepravde, jer je osjećao da nije sam, da ga podrţavaju mnogi a da je isto tako i u društvu sa nizom svojih saboraca i drugova sa kojima je izveo cijelu revoluciju.

Vrijeme je prolazilo, Faik je polako zaboravljao na sve muke i teškoće koje je preţivjeo u zatvoru. Vakat je došao da misli na u ovom momentu najvaţniju stvar, trebalo je pronaći za sebe djevojku sa kojom bi se oţenio. Momak je stasao, nije više hadţamija, vojsku je odsluţio, viĊen je, moţe da bira, ovu hoću a ovu neću, jer mahane nikakve nema, jedino ako neko hoće za inat. Halitovici jednoga dana komšinica Mejrema zavika:

-Boga ti hanko Halitovice što ĉekaš, što ne ţeniš ono dijete, da je moje ni pitala ga ne bih, već bi mu prvu koja bi mi se dopala isprosila i dovela.

-Što se mene tiĉe, ja mu ne branim, a ne brani mu vala ni Halit, ali nije se baš tako lako oţeniti, vaţno je od kakve je akrebe prije svega, pa kakva je djevojka, kako je njeno deveto koljeno. Ali sve to ni mi ne bismo gledali, ti znaš da je moj Faik dosta mahanatliv, a bogami sad i sazreo pa ne bi ni on pristao da mu nešto bez njegove volje uradimo. Baš tu skoro, ja navalila da se ţeni i druge nema kad on izusti jednu rijeĉ koja me otrijezni , kaţe mi:- Majko, ko se ţeni na brzinu taj se kaje na tenane! Vjeruj mi da sam duboko razmislila i odluĉila da ja nebih bez njegove volje ništa uradila, dosta je bilo onih naših obiĉaja, te sramota da se vide mladi, te sramota da se pitaju, pa bi sve drugi za njih odluĉivali, e vala sad je za to bolje. Neka se sami begenišu, a posle ćemo mi stari raditi ono što je do nas. Najvoljela bih da nam on uperi prstom, ja bih tu i tu, a ostalo bi bila naša briga. Bogu hvala on nas još niĉim nije uvrijedio, kao mehlem je da ga na ranu previjaš, pa ne bi ni mi ţeljeli da ga bilo ĉime uvrijedimo.

-Dobro, dobro hanko, nemoj mi zamjeriti, ja samo onako iz dobre namjere, jer se nešto šuška po selu, de razgovaraj ti sa njim, moţda će ti on pristati. Samo da znaš, teško je odabrati i biti siguran da je prava, jer brak je kao peĉurka: da li je dobra ili otrovna primijetiš najĉešće kad je kasno.

Dţevahira Hadrova iz LoţĊaka je stasala u nadaleko ĉuvenu djevojku. Bila je silovita, ĉasna, radna i poštena. Taj njen mir davao joj je ĉudan karakter, kao da je ništa ne zanima, te bi sve djevojke trebalo na nju da se ugledaju. I njena porodica je bila poznata i cijenjena po poštenju i radu i sa svijem komšijama je ţivjela u dobrim odnosima. Posebno od kada su Faik i Šefkija zajedno otišli u vojsku njihovi odnosi su postali veoma prijateljski. Sjutra će ako Bog da prosci zakucati na tvoja vrata pomisli Faik, te još jaĉe zamahnu vilama kako bi svima pokazao svoju snagu, a uvjeren da ga Dţevahira kradom posmatra ispod oka, dok se i ona razbacuje grabuljama, kao da ţeli da zatrpa one koji pred njom raznose sijeno. Dopala se Faiku ta snaga, stav koji je bio oliĉenje bihorske ljepote, snage, vrednoće i zdravlja. Kada se vratio kući Faik ništa nije govorio, ni te- ni ove, zavezala mu Dţevahira jezik, a mozak pomutila, pa ma koliko pokušavao da ga izbistri teško mu to polazi od ruke. Sve dublje razmišlja da je mora isprositi i uzeti za ţenu i nikako drugaĉije. Kako reći ocu da bi se ţenio i

koju bi ţelio. Nikada i nikom nije imao hrabrosti to da kaţe. Sada se sjetio djeda Avdulaha, da mi je on ţiv s njime bih mogao o svemu priĉati, on bi me sigurno razumijo, a meni bi bilo lakše, ovako neznam šta da radim.

Dţevahira se odjednom promijenila, njeno srce je sada poĉelo drugaĉije da kuca, sve je više razmišljala o Faiku. Eh lahko je njemu, on moţe da bira ovu hoću, ovu neću, postala je blijeda, a ĉinilo joj se da joj srce kuca bez reda i uravnoteţenosti. Ja moram da strepim i da ĉekam kad će i koji prosci doći i ko će se mome ocu svidjeti a ko neće. Ništa nije do mene. Ja sam kao ubrana jabuka, koja se ĉuva za nekakav lijek, pa ko se dopadne mome ocu reći će:-Evo ti, uzmi, guli, grizi, radi sa njom šta hoćeš, tvoja je. Moje je samo da šutim, i slušam kao ropkinja. Prokleto ţensko, ovo nije pravo. Nije pravo vala, pa neka kaţe šta ko hoće, ali ja tu ništa ne mogu, i pored svega nebih mogla dozvoliti da obrukam moje.

Gdje me Bog dade ţensko, da cijelog ţivota patim, i da mi sudbinu kroji drugi. Bolje da se nijesam ni rodila, cijeli ţivot ispunjavam tuĊe ţelje, a meni niko. Ni ţivotnog saputnika ne mogu da biram. Osjećala se tromo kao da joj nije bilo ni do ĉega. Uspomena na poglede koje joj je kradom upućivao Faik, bile su samo trenutak sreće u njenom ţivotu, duša joj je stiskala grudi, jedva je disala. Tištalo je nešto u prsima, ni sama nije znala to da objasni. Gipkost njenih pokreta bila je umrtvljena,dimije se nijesu palahale s jedne na drugu stranu, vukla ih je nekako mrtvo za sobom, kao uvehlu granu behara.

Faik je ušao u sobu uveĉe kada se vratio sa plastidbe i ni selama nije nazvao, to mu se do tada nije dogodilo. Pognute glave i šutke seo je na minder i ukoĉenog pogleda usmjerio svoje misli upravo prema LoţĊacima. Mudrom i iskusnom Halitovom oku to nije promaklo, a ţena mu je već ispriĉala razgovor koji je vodila sa komšinicom, te kao da je nešto naslućivao, primijeti da se nešto ĉudno dešava sa njegovim djetetom. U prvom momentu pomisli da se nije s nekim svaĊao ili je pak mnogo umoran, mada je bilo i napornijih dana. U tom momentu nije bio sklon da pomisli da mu sina muĉi ljubav i nije oĉekivao da bi zbog toga reagovao na ovaj naĉin.

-Hajrala sine, šta je sa tobom kao da su ti sve laĊe potonule, upita Halit? -Ništa vala babo, onako malo sam umoran, bile su Faikove rijeĉi koje

nijesu ubedljivo djelovale. -Kako onako, da se nijesi sa nekim svaĊao? -Ma jok, babo, zašto bi se svaĊao, znaš da sam bio na plastidbu kod adţo Malića, bilo je dosta i prijatelja Ćemana iz LoţĊaka.

-E, boga ti onda mi pravo kaţi šta ti je, nije si me ti nauĉio da doĊeš i da ne nazoveš selam i ne upitaš se sa mnom i sa majkom. Nešto te muĉi ali nećeš da mi kaţeš. Otac sam ti, red je da mi kaţeš šta te muĉi, pa ako mogu da ti bar pomognem. Svaki se problem lakše riješi i preboli ako se podijeli sa nekim, a naroĉito sa svojim roditeljima, jer ti u ţivoti svako moţe biti neprijetelj ali roditelj nikada i nikako. Sve se u ţivotu moţe rešavati dobrim dijelima i lijepim rijeĉima. Što prijatelji mogu to niko ne moţe, a ja ako ti sam ne mogu pomoći, hvala Allahu imam dobrih prijatelja i jarana koji će mi uvijek pomoći. Nego priĉaj šta je u pitanju. Naslućivao je mudri Halit šta je po srijedi pa ga je svim silama pritegao da se ne moţe izvući bez da kaţe istinu.

Duboko uzdahnuvši kao da je prikupljao dodatnu snagu, kao da ţeli nešto teško da podigne Faik zavika:

- E vala si mnogo navalio, a nikad te u ţivotu nijesam slagao pa ne mogu ni ovaj put, moram ti iskreno priznati. U pitanju je Dţevahira Hadrova iz LoţĊaka. Nije rekao ni dopada mi se, ni dobra je, već samo to izusti i kao da se oslobodi velikog tereta, kao da mu pade kamen sa srca.

Odjednom sa njegovog lica nestade onog bledila a rumen mu obli obraze, usne i ruke mu se poĉeše tresti kao jesikov list u letnje sumrake. Halitu se lice ozari, razvuĉe mu se osmijeh do ušiju, podiţe fes sa glave, baci ga na minder pa protrlja glavu, malo je sagnu i pribliţi se Faiku, zagrli ga kao da je ţelio da iskaţe svu roditeljsku ljubav, pa mu reĉe:

-A to je problem, moj dragi sine, u tom grmu leţi zec. E taj problem mi je veoma drag, a pogotovo kada razumjeh koju si begenisao, aferim, namjerio si se na pravu, halal ti vjera. Dugo sam ĉekao ovaj haber od tebe. Plaha je vala sinko, nemam rijeĉi ni te, ni ove, a i od dobroga je roda, naroĉito majke, a vala se kćeri moraju na majku pripsat. Hairli bilo, zovni majku da se dogovorimo i da i nju obraduješ kao što si mene.

Kad mu je majka ušla u sobu i kad joj je Halit objasnio o ĉemu je rijeĉ, suze radosnice nije mogla kontrolirati, poĉeše joj se slivati niz obraze, jedino što uspe da izusti beše:

- Hvala Allahu, zar će i mene to sunce da ogrije, da snahu i unuĉad doţivim.

-Hoće, hoće stara, nijesmo mi nikom ništa loše uĉinili i nas će Allah nagraditi, nego sjutra je ako bogda ĉetvrtak, sjutra će prosci za LoţĊake pravo kod Hadra. Po starim tradicionalnim obiĉajima prosci su uvijek išli ĉetvrtkom kao i kasnije svatovi za djevojku, srijeda je bio dan kada su se slale kanadţije, a petak je bio dan kada bi dvorela mlada, kako su oduvijek na ovijem krajevima znale nevjeste.

-Ni lijevo ni desno, već pravo. Oni su naši stari prijatelji, niti treba meni ni njemu da se dalje raspitujemo ko smo i šta smo i kakvi smo. Oni sve znaju o nama, a i mi o njima, prosićemo je sve dok je ne isprosimo. Meni je mnogo po ćeifu i nemam se namjere otkazati pa ma šta se desilo. A ti sine glavu gore, hvala ti što si nas danas ovako obradovao, ne mogu ti ni dokazat koliko sam radostan. Ja ovu djevojku znam još dok je bila djevojĉurak i dok si ti bio u vojsku. Kad bih god prošao pored njihove kuće i svratio da se odmorim pod onu jerebasmu, te da ih upitam imaju li habera za rahmetli Šefkiju, dok ste bi li zajedno u vojsku, ona bi me uvijek napojila hladnom vodom, a bogami i kahvu bi mi skuhala ako bih imao vremena da je ĉekam. I vidi te sudbine, hvala Allahu, ĉesto sam o njoj razmišljao kako bi bilo dobro da mi bude snaha. Hanuma, obrati se Halit svojoj ţeni, ja iz ovih stopa idem traţiti muslihune za prosidbu.

-Vala Halite, mnogo mi je milo što nam Faik ovo kaza, meni se ona djevojka odavno sviĊala ali nijesam imala snage da ti kaţem, jer sam se bojala kako će Faik da reaguje, a bogu šućur današnja mladeţ nije kao mi u naše vrijeme, oni hoće prvo da se begenišu jedni drugom, pa tek onda da im roditelji pomognu.

-Nije ovo naše vrijeme, mene, bogme pa ni tebe niko nije pitao, već kako bi se naše ba’be dogovorile tako je moralo biti. Ovi su danas slobodniji i aferim neka im je tako. Taman de, ali on nam je sad dao izun, da se mi zamuĉimo. Ja sad idem za Malića, Fadila, u Agovića kod dajo-Đula. Neznam koga da pratim u Godoĉelje za Sadriju i da ako bog da, sjutra prije podne zakucamo Hadru na vrata i da popijemo grku kahvu kod njega, a nadam se posle i našu slatku. Po adetima koji su tada bili vaţeći prosci su trebali stići u kuću djevojke prije podne što se smatralo nepisanim no strogim pravilom.

-Donesi mi opanke da odem, pa ću se dogovoriti sa Malićom i Fadilom da pratimo nekoga za Godoĉelje i Trpejzi da sakupim ljude.

Izlazeći iz sobe Halit se srete sa Faikom, ništa mu ne reĉe, ali Faiku kao da pade kamen sa srca. Osjeti neko olakšanje, uĊe u sobu i poĉe nervozno šetati po njoj. Uporno su njegove oĉi bjeţale put LoţĊaka, a u sebi je pomišljao da li će se zaista babovi planovi ostvariti. Plašio se on da mu Ćemani ne udare mahanu što je bio u zatvor, a bogami popriliĉno je i stariji od Dţevahire, mada se to na ovim prostorima nije mnogo zadiralo, naprotiv to se smatralo kvalitetom. Najnormalnije je da je muškarac pet do deset godina stariji od ţene, jer pobogu on je glava kuće, nosi sve odluke, te zato mora biti zreliji i mudriji. Sa druge strane ţene su neuporedivo više bile angaţovane kućnim i drugim poslovima, raĊanjem i podizanjem djece, te bi brţe starile i zdravstveno propadale od muškaraca. Sve ovo je još više rasplamćivalo strasti kod njega i ĉeţnja i ţelja za njom iz minuta u minut bila je sve veća. Ţelio je imati samo za sebe i za cijeli ţivot sa njom stvarati sreću.

I Dţevahirini roditelji su primjećivali da sa njom nešto nije u redu, ali kao obiĉno za to nijesu puno marili, jer se ona ĉešće ţalila na glavobolju, kao imala je nastup. Osim što se majki poţalila da se na plastidbu puno umorila, nikakvih drugih komentara nije bilo. Sramota je bilo, tako se vjerovalo, da djevojka bilo sa kim razgovara o svojim ljubavnim problemima. Takve bi boljke jedino mogle drugarice meĊu sobom iznositi i jadati se na svoju lošu sudbinu, što nijesu u stanju da same odluĉe i riješe svoje probleme. Majka, kad bi je primijetila da djeluje izgubljeno, s vremena na vrijeme bi joj rekla:- Ti ĉora kao da si na oĉi otišla, drugih razgovora i komentara nije bilo. Kao da promjena u odnosima muškaraca i ţena još nije zahvatila ţenu, one su i dalje tretirane kao objekt koji je duţan ispunjavati ţelje svojih roditelja prije, a kasnije svoga muţa.Nije imala velike slobode da sama odluĉuje i rješava o svojoj sudbini. To je mogla doţivjeti tek u kasnijem dobu kada bi postala majka i naroĉito bika i tada je njen glas dobijao na znaĉenju i njen autoritet bi tada dolazio do izraza. Ĉešće bi Dţevahira ušla u sobicu odakle se sa prozora veoma dobro vidjela Faikova kuĉa. Dugo bi je posmatrala i kao da bi ponekad zaţalila, što se uopšte rodila, kada sada mora patiti za njim jer i onako ništa ne zavisi od nje. Kao da je snašao taksirat da nije mogao biti gori. Voljeti nekoga a nemoći nikada do njega doći, velika je boţja kazna. Šta će mi ţivot kad sve drugo osim nje i Faika i nije ţivot. Duboko razmišljajući o svojoj sudbini, prenula se kada je ĉula majkin glas, kada je pozva da ode na studenac da donese vode za veĉeru i pranje nogu. To doţive kao malo olakšanje, jer cijelim putem od kuće do studenca mogla je mirno posmatrati Faikovu kuću, pa ako ima sreće moţda i njega da primjeti negdje oko

kotara kako sreĊuje stoku koja dolazi sa ispaše. Iako je sve to bilo na dosta dalekoj relaciji, njena duša je tamo, a njena fantazija kao da joj pomaţe sve to da dobliţi i predstavi njegovu siluetu, i tada kada ga objektivno ne moţe vidjeti.

Te noći Dţevahira nije mogla oka sklopiti, stalno joj je lebdela misao kako hitro uzgrće sijeno i pokušava zatrpati Faika koji je sa vilama nosio sijeno ispred nje. Pitala se šta se to sa njom desi, da li je morala tako kradom da mu ispraća poglede i on da joj uzvraća te sad nemoţe da se smiri. No sa druge strane bi joj milo, što je od puno djevojaka što su plastile baš njoj odgovarao i praćao joj signale koje su samo njih dvoje razumjeli. Kao da su se telepatski dogovarali.

Iste veĉeri ni Faik nije oka mogao sklopiti. Njegove su brige bile još veće, jer se plašio da nije cijelu situaciju preuranio, da li je zaista Dţevahira spremna da mu postane ţena, kako će proći prosci, da se nešto ne iskopilji i cijela stvar se iskomplikuje? Ipak u dubini duše bio je optimist, jer je svoj optimizam temeljio na velikom prijateljstvu koje se zadnjih godina uĉvrstilo izmeĊu Hadra i Halita, kao i na velikom autoritetu muslihuna koje je spremao ispratiti u prosce.

Toga jutra, ranije nego obiĉno, probudio ga je otac i ako ga je po obiĉaju uvijek budila majka.

-Ustaj sine Faiku!- rijedak je bio obiĉaj da otac tako umiljato miluje sina, da ga zagrli ili poljubi. Ta privilegija je pripadala samo djedovima. Sramota je bilo da roditelji, naroĉito još ako su mladi pokazuju osjećanja prema sinovima i ćerkama. U nekim bošnjaĉkim sredinama taj se adet i danas zadrţao. Znaju reći da ljudi više vole unuĉad nego roĊenu djecu, što je ipak malo problematiĉan sud.

-Hajde sine, zbog prevelike radosti Halit ovog dana nije krijo svoja osjećanja, treba da doĉekaš i ispratiš prosce, pa ako bog-da i ponovo da ih sretneš da zajedno proslavimo mahramu. Osedlaj mi sedlenika, dobro ga nahrani, pa i ako put nije mnogo dalek ipak je naporan jer su LoţĊaci kao uz brvna, sve naviše. No, djevojka se ne prosi svaki dan, još ovakva i kod ovakvih ljudi. I dok se Faik oblaĉio Halit nije napustao sobu:- Divna je vala nema šta, ako bog-da imaćeš nevjestu kakvih malo ima u Bihoru.

Faik koji tek što je bio pred zoru malo zaspao, ili se bar njemu tako ĉinilo, odmah je ustao i hitro se obukao. Izveo je i osedlao sedlenika, stavio mu da jede, nabio mu uzdu na glavu, stavio posapnik ispod sedla i poĉe da ga miluje po grivi. Stavio mu je zobnicu i u njoj jeĉma da ga najede. Kao da bi nešto da mu poruĉi, da ga nagovori jer ga prvi put ispraća sa ovakvim zadatkom, koji je za njega najvaţniji od svih dosadašnjih.Taman je spremio Alata, u tim njegovim razmišljanjima trţe ga neki ţagor, tada se uz sokak zaĉuše glasovi.

Kao po dogovoru odjednom stigoše Malić, Fadil, Đule i Dţeko. -Đesi mufljuze, jesul ti se ugrijale gaće što nas ovako rano muĉiš da se

pentramo po onim stranama, našali se kao po obiĉaju Malić. Faik koji je ipak za svoje godine bio veoma mudar, nije se dao zbuniti, zalete se da im prihvati konje, a na amidţinu opasku samo kratko odgovori:- Sve se amidţa redom dogaĊa, pa eto i mene pao red.

-Dobro, dobro, dobaci Fadil, samo mi dţabe po onoj stranĉini ne planiramo da cijepamo opanke, nego pripremi se da nam kupiš nove, šalu prihvatiše i svi ostali i pljesnuše u glasan smijeh. Samo što je prihvatio i zavezao konje po bašti, sa druge strane kuće niz sokak ponovo se zaĉu topot konja,

bijahu to Sadrija i Ćerim koji su stigli iz Godoĉelja. Tako se druţina kompletirala veoma brzo, kao sve po dogovoru i kako dolikuje odgovornim ljudima.

Svi konji su bilo sedlenici, upravo ĉuvani i gajeni za ovakve prilike, za prosidbu i svatove ili kada se ide na put kod prijatelja. Imućniji ljudi sa ovih krajeva su obavezno ĉuvali po dva konja, jedan je bio tegleći i koristio se za tovarenje a drugi uglavnom za jahanje. Bilo je i domaćina koji su ĉuvali konje i za sveĉane trke koje su se odrţavale na raznim saborima ili svadbama, kada bi svatovi trĉali košiju i ĉiji bi konj pobijedio on bi doţiveo sve ĉestitke i osvojio bi ĉevre ili vezenu košulju koju bi djevojka sveĉano spremala za tu priliku. Po tome kakvog konja ima i kako je udrţan cijenila se i vrijednost domaćina.

Za muslihune, lli prosce birani su ljudi, ne uvijek po rodbinskim vezama i zaslugom, već ljudi od znanja i mudrosti, koji bi svojim znanjem i iskustvom trebali razoruţati domaćina djevojke u svojim nekada veoma krutim i oštrim stavovima prema proscima i momku za kojeg se prosila djevojka. Svaki od prosaca koji je bio u grupi muslihuna mogao vam je ispriĉati najrazliĉitije hećaje o masi isprošenih djevojaka, nekada se brojka penjala i na stotine. Pošto se ovaj put radilo o komšijama koje je Halit, a i svi prosci dobro poznavali, vjerovali su da će posao biti lak i da će se djevojka isprositi bez uobiĉajenih natezanja i nadmudrivanja.

Posebnu ĉast Halit je ovaj put iskazivao prema Sadriji, jer je Sadrija njegov stari prijatelj i ahbab, a sa druge strane osvedoĉeni prijatelj Ćemana, Hadrova je starija djevojka već bila udata baš za Sadrinog sinovca, o ĉijem se prijateljstvu nadaleko priĉalo kao o veoma uspješnom. Sadrija je bio stalni ĉlan takoreći svih muslihunskih grupa koje su radile razliĉite zadatke. Prosidba im je bila lakši dio obaveza, najteţe su im bila razne pomire krvnih osvjeta gdje su i glave padale. Sve je trebalo smiriti i obeštetiti jer su ljudi svoje interese prenosili na njih i trebalo je uvijek zadovoljiti obadvije strane. No, ono što je i inaĉe veoma interesantano, jeste upravo to što su muslihuni bili jedinstveni i pravi pomiritelji, jer su posle njihovog mirenja porodice, a nekad i cijela plemena, produţavali da ţive u miru kao da se ništa nije ni desilo, što sa sudskim organima nije bio sluĉaj, jer bi i posle eventualne kazne, ljudi ostali da ţive u zavaĊi i meĊusobnom strahu od osvjete.

Ovi ljudi su bili prepuni znanja o najrazliĉitijim primjerima i dogodovštinama na koje bi ukazivali zavaĊenim stranama, no i puni moralnih poruka kojima bi razoruţavali svaki pa i najveći radikalizam pojedinaca, hladili tvrde glave i stajali svojim autoritetom pred obje zavaĊene strane. No, nije uvijek ni prosidba išla bez problema. Bilo je ĉak i prijetnji i najrazliĉitijih formi ucena, ne rijetki su bili primjeri kada roditelji idu u inat sopstvenom evladu. Ne ţeleći da dadu ćerku tamo gdje je ona javno iskazivala da ţeli ići samo iz razloga ako im prijatelj nije bio po volji, pa i u inat svoje ćerke ako bi neĉim povrijedila suetu oca ili majke, ili dovoljno je za neke oĉeve bilo samo to ako bi majka pokušala da pomogne ćerki što je bio ĉesti sluĉaj. Najĉešću srdţbu oĉevi bi imali prema najrazliĉitijim provoĊaĉama, koje bi nekada to radile i za liĉnu korist, ili iz raznih prijateljskih ili rodbinskih pobuda prema porodici momka.

Kada su se prosci sakupili, doruĉkovaše i polako krenuše put LoţĊaka. Usput se dogovore ko će i kako voditi priĉu i kojim redosledom, razmijenili su i

mišljenja o sretiocima, ko bi im mogao stvarati probleme i kako reagovati na eventualne provokacije. Osoja prema LoţĊacima su prošlu upravo u takvim razmišljanjima. Kada su se primakli prvim kućama, bilo je nešto prije podne, primijetili su Hadra kako nešto uzdiţe oko stana. O tome se uvijek vodilo raĉuna da prosci stignu prije podne kod djevojaĉke kuće, jer se smatralo da bi stizanje po podne bio nazadluk, te domaćinima nebi bilo prijatno.

U kući su bile Dţevahira i njena majka, a ostali su bili po njivama ili za stokom. Dţevahira je kao po obiĉaju svakoga jutra brezovom metlom brisala dvorište i prostor okolo jerebasme, jer je trebao biti ĉist u sluĉaju ako bi pala neka kruška da se nebi isprljala već da se pokupi. Kada je ugledala tolike ljude da se pribliţavaju kući ona brzim koracima ostavi metlu, jer je već bila privršila sa brisanjem i otide unutra prema majci. Još ni svjesna nije bila da su se ti ljudi upravo zbog nje uputili baš prema njihovoj kući. Kada su prosci prišli blizu kuće, poskidaše se sa konja i prema dogovoru naprave red kojim će ulaziti u kuću. Na ĉelo je išao Sadrija pa za njim Đule, Dţeko i ostali, uzeše konje za povodnike i polako skrenuše u Hadrovu avliju. On ih tek tada bolje zagleda i u prvi mah mu bijaše za ĉudo šta ovi ljudi traţe kod njega, no kada primijeti Halita, na kraju sve mu postade jasno.

-Selam alejkum domaćine, povikaše prosioci! -Alejkemu selam Sadrijaga, pošto je bio prvi na ĉelo, i bujrum odgovori

Hadro. -Ima li bujruma, zavikaše ostali? -Ima, ima, ova kuća je uvijek otvorena za prijatelje i dostove. Zovnu malo

jaĉe:- Derviše! To je bio njegov najstariji sin, koji je okolo studenca uzdizao nekakve otkose, hajde prihvati i smjesti ove konje negdje po bašĉi gore iznad studenca. Pritrĉa Derviš što je brţe mogao i poĉe odvoditi jednog po jednog konja koje su oni bili povezali uz ogradu. Hadro pozva ljude da uĊu u kuću gdje ih doĉeka njegova ţena, a Dţevahira se sakrila u malu sobicu i ĉim su prosci svi ušli, ona istrĉa iz kuće, plašeći se da će prosci ĉuti silno lupanje njenog srca. Postala je i ona svjesna da je to njoj Faik spremio prosce, da je to upravo ĉovjek o kojem je sanjala i proklinjala sudbinu što nije u stanju sama da odluĉi, ali sada kada su prosci već stigli ĉudno se osjećala, nekako uplašeno kao da je nešto ukrala pa se plaši da je ne otkriju i ne proglase krivom. Stanje u kojem se našla ovog trenutka ni sama nije mogla da objasni. To je bilo stanje strepnje i uzbuĊenja, no sa druge strane i momenat straha i neizvjesnosti, jer se plašila da se Hadro njoj ne ljuti, da joj ne reĉe:- Kuĉko ti si ih povukla. Voljela je ona svoga oca više od svega, ali je znala da je on s vremena na vrijeme, kada se naljuti, znao svakog da opartosi i da mu se izviĉe.

Njena majka kao da je naslutila da joj se dijete prepalo i poĊe da vidi gdje je. Kad je ugleda zavika joj:- Hajde pomozi mi oko kahve i šerbeta, vidiš da su došli Hodţići da te prose za Faika.

-Jok, majko, bogati, moţda su došli nekim drugim poslom, kakva te prosidba sad snašla. Nije ljudima do prosidbe a ni meni do udaje, pravdala se Dţevahira, a u sebi je ljubila svaku stopu na koju su gazile konjske kopite dok su prosce iznijeli uz LoţĊake. Svoju majku je izuzetno cijenila kao dobru domaćicu i sve što je o domaćinstvu nauĉila upravo je to bilo od nje.

-E, moja Dţvahira, vakat ĉini svoje, ne ţivi se hiljadu godina, mladost ti je kao da udariš dlanom o dlan, tup- tup i nema je više. Vala dok si mlada i znaš za neku sreću, a kad ti stari dani doĊu, bolje i da ţiva nijesi. Ţivjeti postarost je mnogo teško, eto šta sam ja danas doţivjela. Njivila sam te tolike godine, a kao da si se juĉer rodila. Šta ti je ţivot? Nego pusti to sada, treba skuhati kahvu i šerbet pripremiti, onaj je dobar od ruţica, što si ga ti pripremala, lijepo miriše. Evo, Hadro već isprati Derviša da pozove brata i roĊake da i oni doĊu kod prosaca, pa će trebat svima kahvu i šerbet staviti. Hadrovica je ubrzo ušla i posluţila kahvu proscima. Sadrija koji je sedio ispred prozora saĉeka dok svi ne popiše kahvu pa zapoĉe priĉu.

-Euzubilahi minešejtani rradţim, bismillahi rrahmanirrahim, efenu benum, adet je Hadro, da ti najprije kaţemo zbog ĉega smo došli. Dobra ti ova kahva, pa se nadamo, da će i naš posao svima biti lezetli i sa hairom i igbalom ako bogda. Ti Hadro imaš hćerku Dţevahiru, stasalu za udaju, neka je ţiva i zdrava.

-Neka su zdravo braća i dostovi odgovori Hadro. -I ti da si zdravo Hadro dodade Sadrija i nastavi, da znaš da i mi imamo

momka za ţenidbu. Dobro ga znaš te nema potrebe da ga hvalim ili kudim, ali što jeste jeste, valja priznati da je plah i da takvog u Bihoru rijetko bi našao. Tvoja će se akobogda Dţevahira urahatiti, a to bi mi i bila ţelja, jer ja sam prijatelj i ove kuće i znam kakve su vaše odive, one i zasluţuju samo najbolje. Mislim da bi se oni zaista pogodili jer nije samo ljepota vaţna. Faik je dobar i vrijedan domaćin a i kakav bi mogao biti iz onakve porodice, vi je svi znate i verujem da ćete se sloţiti sa mnom da bi svako poţelio takve prijatelje. Halitova porodica je oduvijek ţivjela gospodski i na tome mu moţe pozavidjeti cijela petnjiĉka opština, a ne mogu prećutjeti da ni vaša familija ni u ĉemu dobrom ne zaostaje, te sa te strane se nadam da bi to prijateljstvo bilo samo najbolje. Sve što bih više govorio samo bih vas proglušivao, jedino ti mogu reći, da sjutra da imam hćerku i da mi moţe podoći rado bih je dao u Halitovu kuću.

Nastala je tišina i kao da su svi ĉekali šta će Hadro da kaţe. A Hadro sjedi mudro, ćuti kao da bi time htjeo sebi ptridodati neku veću vaţnost od ove koju i te kako ima. Tajac, svi ćute i kao da ĉekaju nešto vaţno da ĉuju, nešto što će ih obradovati ili će i dalje produţiti svu neizvjesnost. On je taj koji je sada trebalo da presudi, njegova se rijeĉ danas posebno sluša i poštuje. Hadro se podiţe, malo se ponamjesti prema proscima, te se ispred njih pokoljenĉi, prisloni ruke na koljena, malo se nagnu prema njima pa reĉe:

-Visoko vam hvala što ste došli i što poštujete moju porodicu, te što ste došli da popijemo zajedno kahvu, da se vidimo i ispriĉamo, moţda drugaĉije nebi, pa eto dobro je i na ovaj naĉin i ovim povodom. Poštujem vas i cijenim sviju vas, a tebe prijatelj Sadrija visoko hvala na lijepim i pametnim rijeĉima, ali ja vašoj ţelji ne mogu udovoljiti. Mislim da moja Dţevahira još nije za udaju, još je mlada, hadţamija ljudi moji i ima vremena za udaju.

Dţevahira je sa majkom iz sobice ĉula svaku rijeĉ koju je izgovorio njen otac, ĉula je baš ono od ĉega je strijepele cijelo vrijeme i kad on završi ona samo što ne vrisnu, da mu kaţe da nije hadţamija i da joj je vrijeme, te da nikoga drugog neće osim Faika, ali se ipak suzdrţa, jer ne daj boţe da je nešto izustila,

pukla bi bruka po cijeloj Vrbici, da je ni vrbiĉka rijeka oprati ne bi mogla. Moţda je po prvi put pomislila da mrzi svoga oca, zašto je nije bar upitao za mišljenje i ako ga i onako nebi ispoštovao. Zašto samo on odluĉuje o njenoj sudbini i budućnosti, zar ţeli da joj upropasti priliku kakvu je ona jedva doĉekala?

-Polako Hadro, mi nijesmo došli da uzmemo vatre, već da prosimo djevojku, ti nas nekako na brzinu odbijaš, a i sam znaš da ţensko koliko je drago i milo moţe biti i veliki belaj, moţe pobjeći bez tvoje volje, pa ćeš se više sjekirat. Trebao bi nas blagosiljat po sto puta, što smo došli ovim putem, na lijep i prijateljski naĉin da završimo jedan haijrli posao na obostrano zadovoljstvo.

-Nijesmo došli da ukahrimo, dodade Đule, već da se ljudski oprijateljimo. -Kao komšije i prijatelji od davnina nikada se nijesmo prorijeĉali, a ne

posvaĊali, ubaci se Dţeko, već smo se uvijek lijepo slagali pa mislim da bi bilo dobro da se to naše prijateljstvo obnovi i još više uĉvrsti.

-Vala Hadro, malo si pohitao, koliko vidim imaš tu burazera, bratuĉede i roĊake, mi smo spremni da ĉekamo, a ti nebi bilo loše da se posavetuješ sa svima, nadodade se Halit poznat po svojoj mudrosti i dubokim mislima. Kakva su vremena došla sada nije nikakva greška, a bogami ni sramota da se upitaju i ţena i djevojka, jer ako hoćemo pravo, djevojka je i najpreĉe da se upita jer se o njoj radi. Poĉeli su vidoviti i mudri ljudi razmišljati i na ovaj naĉin, poĉeli su vraćati izgubljeno dostojanstvo ţenskim ĉeljadima, poĉeli su primjenjivati upravo Muhamedove hadise u kojima se ţena veliĉa i ĉini je ravnopravnom u svemu sa muškarcem. Moramo sve više pitati mlade i poštovati njihovu volju, zato mislim da bi se ti trebao sa njima svima malo porazgovarati, evo tamo moţete izaći vani, nama nije ruţno i mi moţemo da ĉekamo. Ako bude k’smet, junaštvo bi uradio da nam pokloniš djevojku jer se ovako dvoje rijetko sastaju, nije što mi je sin, već zaista sam puno kao roditelj zadovoljan sa Faikom, a njegova ţelja je bila da smo mi danas ovdje. Nemogu odreći da se i nama svima tvoja ćerka veoma dopada, zato nije dobro rastavljati ono što je bog sastavio. Plašim se da bi mogao pogriješiti, jer ona je za tuĊe kuće, ona će se udati ako ne danas, a ono sjutra ili bilo kada i bilo gdje, a to nije sve isto, jer se ljudi i prijatelji biraju, a naše prijateljstvo je provjereno i dokazano. Svima nama treba sabura i pameti, ĉeljade je to, svjestan sam ja toga da ti je ţao, ali mi smo došli da dvoje usrećimo, pa ako bog da i sve se završi kako je naša ţelja, ti nećeš izgubiti hćerku, no ćeš dobiti još i sina, ako im se duha pogodi i sve ispadne onako kako svi mi ţelimo.

Nastade tajac, kao da je sviju potresla Halitova besjeda, svi su razmišljali o dubini njegovih rijeĉi, no i o istini koja ih je pratila. Prosci namjerno više nijesu htjeli ništa da govore, mada je i njih probijao neki hladan znoj, iznenaĊeni ovakvom Hadrovom reakcijom i mogućnosti da se stvar ne završi iako su svi bili ubijeĊeni da će je olahko završiti. Hadrove rijeĉi su ih pokosile kao letnji grad kad iscijepa kukuruz pa od njega ostane samo baturak i treba mu puno vremena da se omladi i oporavi, ako i uspije uz svu njegu. U sebi je svaki posebno smišljao novu priĉu i hećaju u sluĉaju da Hadro i dalje ne popušti već bude dosledan svoje tvrdoglavosti. Svi su ĉekali Hadrov odgovor i na svaku reakciju bili spremni kao zapete puške da ga razubijede novim argumentima i dogodovštinama iz sliĉnih situacija. Svi su bili spremni na sve, pa i na to da i djevojku pozovu i da i od nje ĉuju mišljenje samo da bi slomili Hadra.

Hadro je sjedio pognute glave, ništa nije govorio, teške su ga more morile. Svjestan je bio veliĉine ovih ljudi, u dubinu duše svi su mu bili veoma dragi, nije ih lako odbiti. Znao je on da se oni ni iz daleka neće tako brzo otkazati i da nijesu kazali sve što znaju i imaju, te da će tek da vrše pritisak na njega. Našao se izmeĊu ĉekića i nakovanje,svjestan njihove riješenosti i veliĉine. Plašio se da moţe izgubiti mnogo dostova, a kad drugi ĉuju koga je i kakve prosce odbio, teško će se neko više usuditi da doĊe kod njega u prosidbu. Odjednom podiţe glavu te dade znak rodbini i dostovima, da se povuku u drugu sobu i o svemu se dogovore. Svi kao jedan ustadoše, bez ni te ni ove. Prosci ostadoše, pogledaše se meĊu sobom i svaki na svoj naĉin zavrte glavom.

Svi su posebno analizirali ljude jer su svija poznavali, ko bi i kako mogao reagovati, ko bi im mogao biti od ruke i pritisnuti Hadra da promijeni odluku. Jedino u koga su bili sigurni, to je bilo u majku i hćerku ako do njih doĊe pitanje, one će potvrditi njihovu ţelju. Ono u šta su svi prosci još bili ubijeĊeni jeste da ovo nije ni blizu kraja borbe, te da će se boriti svim silama da ga slome. Dug je dan za razgovore i ubeĊivanja još ima podosta vremena, a oni koliko im je do Ċevojke, toliko im je i zbog svoga ara i dostojanstva da se nebi desilo da im akcija ne uspije i oni time izgube od svog autoriteta. Nije to šala ni maskara, obraz je obraz. Najteţe je bilo Halitu. Bio je siguran da je i sam došao, da će isprositi djevojku, ali ne leţi vraţe, lice mijenja boje kao duga. Stalno se pomijera kao da ga mjesto ne drţi, a graške znoja stalno mu se kotrljaju po licu. Ĉekanje mu se priĉinjava toliko dugo, minuti se pretvaraju u godine. Primijeti to Sadrija, gurnu ga po kolenu i reĉe mu:

- Gairet, ne boj se, slušao sam i tvrĊih roditelja pa smo ih slomili, slomićemo i njega, ako ga još sada njegovi ne pritisnu, a ja se u boga nadam da hoće.

Ĉak se i Faik uznemirio, šeta po bašĉi okolo kuće i sve malo pa pogleda prema LoţĊacima hoće li neko od svatova izaći da se oglasi iz oruţja da je djevojka isprošena. Njegove misli su lutale sa jednog na drugi kraj, od Dvorišta do Paloĉka. Nije valjda da se Dţevahira pokajala, te da nije svojima dala do znanja da je ĉvrsto riješena da je Faik njen izbor.

U takvim njegovim dilemama trţe ga majĉin glas, koja je primijetila da se Faik uzjogunio i da ga noge ne drţe, te mu izusti:

- Sine, što se djevojka teţe osvoji to je njena vrijednost veća, moţe sve ovo i potrajati, ali koga smo im poslali u prosce ja sam sigurna da će ona naša biti. Nekada znaju Ćemani biti dosta tvrdi kada daju odive, a ovaj put vjerujen da im i nije lako jer za takvu djevojku nije se ni lako odluĉiti.

-Znam majko, sve mi je to poznato, ali zar nije najbolje pitati djevojku pa da ona odluĉi, jer to ipak treba biti njen izbor?

-E, moj sine, tako bi trebalo biti, ali na ţalost to je još samo maštanje djevojke. Konaĉnu odluku donosi njen babo, pa ĉak nekada ni on, nego neko od njegovih roĊaka, koji mogu i namjerno odraditi da razvale sluĉaj, još ako imaju drugi išćil da djevojku dadu nekom drugom. Imalo je dosta takvih primjera da se razvali tekoreći gotova stvar.

-Ali majko, to nije ljudski, radi se o njenoj sreći i to mora biti njen izbor.

-Sada se moţe i desiti da poneki otac i upita djevojku, produţi majka, ili liĉno ili preko majke, no u moje vrijeme sinko niko niti nas je pitao niti smo mi smjele iskazati svoja osjećanja. Moram ti reći da u svemu tome što roditelji rade ima i neĉega dobrog, jer mladost je ludost, ne kaţe se to za dţabe. Moţe djevojka u svojim odlukama i da prenagli pa da donese i pogrešnu odluku, jer ona gleda samo momka, a svaki momak po nešto krije i ne otvara svoju dušu do kraja i onda djevojka mora svašta trpjeti nekad i cijelog ţivota. Ovako roditelji ţele sve ispitati od kakvog je roda i poroda, cijelu njegovu lozu, jer ljudi sve znaju ne kaţe se za neko pleme dţabe, daj im hajvana ali insana nikako. Ti gledaš samo sa jedne strane ali razumećeš kada budeš imao svoju hćer kako je to kada gajiš svoje dijete 20 –tak godina kao najljepši cvijet u bašĉi, a posle doĊe neko koga uopšte moţda i ne poznaješ i ubere ti ga i odnese za sva vremena, nije to jednostavno završi majka.

Dugo je Hadro vijenćao sa svojom rodbinom, ţenu nije ni pozvao, to starijim bihorcima ni na kraj pameti nije padalo, to je uvijek bila muška stvar. Ţene su morale aminovati njihovu odluku i postupiti po volji i dogovoru starijih.

U meĊuvremenu, Umihana je gostima donijela po jedan sok od ruţica što ga je Dţevahira spremala od ruţice što su je gajili pred prozor i koja je svojim mirisom opijala prolaznike putem ispred njihove kuće.

Taman je Umihana pokupila safe iz kojih su popili sok i izašla iz sobe, kad se vrata ponovo otvoriše. Jedan po jedan poĉeše ulaziti Hadrovi roĊaci, on uĊe poslednji. Posijedaše ponovo gdje je ko sjedio naspram prosaca. Hadro se ponovo nakoljenĉi ispred Sadrije, ali ovaj put on ne uze rijeĉ već to u njegovo ime uradi njegov amidţa Kadrija.

-Eto, dragi moji prijatelji, oprostite što ste malo duţe ĉekali naš haber, ali imate za što i ĉekati, malo se osmjehnu, pa produţi. Morali smo se malo duţe dogovarati, nešto smo našli munasip da vam odgovorimo, a bogami od vašeg odgovora će zavisiti da li ćete isprositi djevojku ili ne. Pa u sluĉaju i da vam se ne dopadne naš predlog, hvala Allahu ni prvi ni zadnji put, mi prijatelji i jesmo i tako ćemo ostati. Hele nejse, mi smo odluĉili da van damo ovu našu odivu za vašeg sina Faika, ali imamo neke male zahtjeve koje ţelimo da ispunite i bez ĉega vam ne moţemo dati djevojku. Poznato vam je da se za djevojku uvijek nešto presijeca i da bi ţeleli da se ovo naše ĉeljade obezbijedi barem za prvo vrijeme. Mi smo odluĉili da traţimo:-Da se djevojci kupe dva kata dobrih haljina, da joj se donesu dvadeset lira, pet dvolirki, jedna petolirka, zlatan prsten i menĊuše, pet halhala te zlatan kolan. Za spremanje djevojci da se donese dvadeset metara malteza, te pedeset kila vlasi. Ako vam se na sve ovo nalijeţe i pristajete moţemo se izgrliti i poljubiti, ako ne halalite i oprostite, i mi ostajemo ono što smo bili. Samo još i ovo, prisjeti se Kadrija, sve ovo trebate kupiti za mjesec dana kako bi se djevojka mogla spremati barem tri mjeseca prije nego doĊete da je uzmete.

Svi prosci se naĊoše zateĉeni, oĉekivali su da će nešto traţiti, jer su Ćemani bili po tome poznati, ali ipak ovoliko!? Halita obli hladan znoj po ĉelu, poĉeše mu kapati kapi znoja kao graške po krilu. Kao da ga odjednom obli ljetni pljusak kada padne iznenada usper vedrine i bez oblaka. Puno je to zlata, a mjesec dana je kratak rok. Poznato mu je da on ima popriliĉno spremljenog zlata,

onoliko koliko mu je bilo slatko da daruje svoju snahi i onoliko koliko je mislio da će se normalno traţiti od prosaca. Toliko zlata ipak nema, poĉe mu se Hadrova kuća okretati oko glave, samo što nije ljohnuo na sred ćilima.

Oĉi svih prisutnih sada su bile uprte u njega, za momenat niko od prosaca nije preuzimao inicijativu, ĉekali su da se stiša iznenaĊenje, te da odgovore na izazov i ţelje Ćemana. Halit kako je bio sagnuo glavu, protrlja ĉelo, pogleda Sadriju a krišom i ostale, kao da je traţio od njih inicijativu i odgovor i savjet šta da se radi. Ali mudrost muslihuna je upravo bila u tome što su za svaku situaciju nalazili izlaz. Sadrija kao da jedva doĉeka Halitov pogled, zavika:

- E pa dragi prijatelji, hvala vama na datoj rijeĉi, sve što ste traţili ne moţe biti razlog da mi odustanemo od djevojke. Mi smo došli po nju i nema cijene koju nebi platili, vi najbolje znate šta nam dajete i dali vrijedi odustati pa bilo kolika cijena da se plati. Sve ovo što ste traţili i još mnogo više što ćemo joj kupiti ona će donijeti kod nas, te će to biti u našoj kući, a sve što njoj treba i da nijeste traţili mi bi smo joj kupili. Zato deder Dţeko izvadi tu kuburu, objavi narodu, a i ono naše dijete da ĉuje da je djevojka isprošena, a nama svima da bude hairli prijteljstvo, mladima duha da se pogodi i zdrav porod da obrode. Nu da se mi sada izljubimo.

Odjeknu pucanj, ĉu ga cijela Vrbica, izgleda najprvi ga je ĉuo Faik, jer ga je ţeljno oĉekivao šetajući po okutnjici, poskoĉi od radosti pa zavika “Dţevahira je moja”. Potrĉa prema majci kao da je hteo da joj traţi muštuluk.U meĊuvremenu prosci su ustali na noge da se izljube sa novim prijateljima i ĉestitaju novo prijateljstvo. Kad su završili sa ĉestitkama sjedoše na svoja mjesta onako relaksirani i osloboĊeni napetosti i neizvjesnosti. Sadrija pozva Malića:- Deder donesi onu našu kahvu i predaj je prijateljima da nam naša snaha skuha po jednu slatku kahvu. Malić ode i iz bisaga izvadi kahvu i šećer te je predade Husu. Dok su ĉekali da im snaha donese kahvu, koja je samo izgovor a glavni motiv jeste da se vidi nova snaha, da se vidi za šta su se toliko muĉili jer će ih kada se vrate na sve strane upitati, vidosteli snahu i kakva bješe? U tako opuštenoj atmosferi ponovo se javi Hadro:

-E sada dragi moji prijatelji ja bih htio nešto da vam kaţem.Evo bi sudbina i mi se sprijateljismo, pa bih vas zamolio da mi oprostite, sve ovo što sam danas zatezao te i vas drţao u neizvjesnost, a bogami i ove moje dosta namuĉio, bilo je to zbog toga što sam ţelio da ve odbijem, jer me ova ĉora toliko usulno poslušala da se prosto pitam kako ću sada bez nje, te sam mislio da ćete se otkazati barem do proleća, uhar bi mi bilo jer smo nokosni sa ţenama. Ovi mi se sinovi nešto nećkaju sa ţenidbom, a ona je pomagala ovoj mojoj ţenetini jer ne zna gdje joj je glava. Ali, ja ve ne mogah uplašiti, znao je Halit koga će dovesti, a i sam on je poznat po svojoj upornosti. Pa kad bi k’smet da se sprijateljimo, hoću da vam kaţem da sve ono što smo traţili za mene ne znaĉi ništa, niti mi to treba. Kupićete joj ono što vi ţelite i mislite da treba i od ovog ĉasa ona je vaša, imanje i nemanje je vaše i ako hoćete u ĉaršav je povedite to je vaše. Ja ne ţelim da osiromašim kuću u koju ide moje dijete. Kolan i mahmudije niti nose mlijeko niti ţito, niti bih ga ja kupio svojim snahama ako bi to bila moja volja, zato što donesete u to ćete je i povesti, ona će biti vaša i ništa da ne donesete. Svjestan sam ja da će ona kod Halita imati i više i bolje nego što je kod mene imala, zato

ve molim još jednom da mi halalite na svemu i neka vam je hairli, da ve posluša koliko i kako je mene slušala i ja ću biti zadovoljan.

Zavlada tajac meĊu svima, bili su zateĉeni ovim rijeĉima i prosci, a još više Hadrovi roĊaci. Prosci su tek sada prepoznali pravoga Hadra i baš zbog te njegove ljudskotine su i ţeleli da kod njega prose djevojku, ali njegovi su se zaĉudili što im barem nije nagovestio da je sve ovo samo znak da ih pokuša odbiti.

-Hvala ti bratski i prijateljski prijatelj Hadro, slagao bih kada bih rekao da bih lahko stvorio tolike pare da sve ovo iskupujem, morao bih se ili zajmit ili prodat parĉe zemlje ili par volova, iako nešto od toga zlata imam, ali toliki mi je ćeif za ovu snahu što nebih taĉno ţalio ni parĉe zemlje da prodam. Sadrija je to znao te me i ne pita kad prihvati sve vaše uslove, nema cijene zbog koje bi je danas ostavio. Ali pošto nam ti ovo sad ispriĉa, hvala ti na bratskim i pravo prijateljskim rijeĉima. Naše kuće od danas postaju jedna i što ima Halit ako bogda imaće i Hadro, a nadam se i obratno. Ona je od danas moje ĉeljade, od danas što mislim Faiku to mislim i njoj, i nadam se da se nećemo obrukati.

Taman je završio sa besedom kad se vrata otvoriše i na njima se pojavi Dţevahira sa kahvom. Znali su da je lijepa ali svima im se sada uĉini još lepša. Od srama joj lice pocrvenelo kao ruţica što je gajila ispred prozora, stasa visoka, raskošne snage, nema toga muškarca kojem ne bi za oko zapala, znao je Faik na šta se namjerio. Podijeli im svima kahve i stade malo da saĉeka dok je popiju te da pokupi fildţane, a oni svi krišom gledaju je i nemogu da joj se nadive, ućeifili i najradije bi je sada sa sobom poveli jer im je dugo ĉekati.

Relaksiranom razgovoru nebi bilo kraja da se ne pojavi Đule i reĉe:- Nama je ovdje prelijepo, mogli bi dugo ostati ali ima i dole što nas jedva ĉekaju te moramo polazit polako. Samo što je to izustio kad Huso sa snahom uiĊe noseći jedan denjak uvijen u veliko ĉevre što ga je vjerovatno vezla Dţevahira. Bila je to mahrama koja se davala proscima kao znak da su uspješno završili posao i da imaju šta pokazati pred mladoţenjom kao znak da je djevojka njegova.Svi prosci su dobili po ĉevre, a za mladoţenju je sledovao komplet bošĉaluk. Na to su prosci po svim obiĉajima trebali platiti te bošĉaluke što su oni i uradili. Malić je sakupio pare. Najviše je po obiĉaju dao Halit koji je u tablju ostavio lijepu svotu kojima je snaha trebala kupiti nešto metraţe i vune da bi se spremila što bolje. Osobito se morao izatkati ćilim, jer bez ćilima bio to perunika ili vijenac ili neki treći nije se mogla zamisliti sprema djevojke. Pred da krenu prosci, prijatelji su se dogovorili da se ubrzo ponovo sretnu i da ugovore svadbu i sve druge detalje oko svadbe.

Time je prosidba uspješno završena, Malić je uzeo denjak sa mehramom, a ostali prosioci su polako izlazili iz sobe i na avliju se redom halalili sa prijateljima. Tu su ih već ĉekali spremljeni konji koje je Derviš doveo sa Studenca, opremljeni i dobro najedeni. Svaki je preuzimao svoga konja i polako se upućivao niz sokak, praveći kolonu za povratak, gdje su ih s netrpljenjem saĉekivali povelik broj prijatelja i komšija koji su se u meĊuvremenu sakupili jer je pištolj svima oglasio rezultat i odmah se proĉulo da je Faik isprosio djevojku.

Nije prošlo ni nedjelju dana Halit je sa svojom suprugom došao ponovo kod prijetelja da ugovore dan svadbe i da se dogovore oko svih pojedinosti,

okolo broja svatova i ostalih ceremonija koje prate dan svadbe. Jedinu promjenu koju su odmah primijetili, bila je da se na brvnima sobe nalazio razboj i na njemu osnovan ćilim. Za razbojem je bilo pet djevojaka koje su pomagale Dţevahiri da što prije završi peruniku, kako se zvao najmoderniji ćilim koji se tada tkao. Inaĉe, po starim obiĉajima ĉim bi se djevojka isprosila njene drugarice iz sela bi sve skoĉile da joj pomognu za sve što je trebalo da se izatke ili naveze. To je bila stara tradicija koja se dugo vremena odrţavala kao prekrasni adet.

Vreme do svadbe je brzo prošlo, Halit je pokupio pedesetak svatova i dogovorenog dana krenuli su za nevjestu. Jedini je kući ostao Faik jer po tadašnjem adetu mladoţenji bi bilo sramota da ide po nevjestu. Sahati su mu prolazili sporo, a dan mu se uĉinio nikad duţi. Tek pred da se smraĉi zaĉuo se ţagor svatova niz Osoje. Njegovo srce poĉe mahnito da lupa kao da će svakog trenutka izletjet iz njedara, nebi li prije stiglo da ugleda mladu koja mu se svakim trenom ĉinila sve vrednija i bolja. Stigoše svatovi, oglasi se svatski starešina pucnjem iz kubure što je bio haber da je posao uspješno obavljen, te da gosti koji još nijesu stigli imaju kuda dolazit na svadbu.

Svadba je takoreći zapoĉela još od srijede jer se po tadašnjem adetu u srijedu, u kući mlade obavljala k’na.Kanadţije bi odnijele knu i spremu za djevojku tako da bi se uz veselje obavljala k’na. Sjutra dan u ĉetvrtak, zvanice bi se poĉele okupljati još od jutarnjih ĉasova da bi ispratili svatove. Ispred kuće, po livadku su bile napravljene klupe za sedenje, svaki bi gost bio posluţen kahvom i šerbetom i imao bi svoje mjesto za sedjenje. U popodnevnim satima istog dana masovnije su poĉele stizati prvo ţene koje bi još prije dolaska svatova donijele prilogu. Priloga je bila razliĉita: od domaćeg simita ili pite pa do ovce ili jagnjeta koje bi donijeli glavni prijatelji. Svim ţenama koje bi donijele prilogu sledovala je veĉera, najĉešće se i dţumbusilo uz svirke sviralje ili zvuke goĉa.

Sama ceremonija svadbi zapoĉinjala je zvanjem gostiju. Za zvanje je postojao poseban ĉovjek, najĉešće je to bio neko od siromašnih ljudi u selu. Namjerno je odabiran, nebi li nešto zaradio. Zvaĉ je morao ići od kuće do kuće i pozivati ljude koje mu je domaćin popisao ili mu usmeno kazao.Svakom se obraćao sa pozdravom i zatim mu izruĉivao pozdrave-selame od gazde koji ga poziva na svadbu ili i u svatove i na svadbu zavisno od toga šta mu je gazda poruĉio. Za uslugu koju je radio zvaĉ je bio darivan sa malo ţita ili brašna, a u kasnije vrijeme poĉeli su pojedinci i novĉano da ga daruju, te bi zvaĉ nakupio stranu ţita što je za neke prestavljalo pravo bogatstvo i spas porodice, naroĉito ako je svadba bila bogata, pa je nekada bilo i preko stotinu zvanica.

Veĉera za svadbu je bila tradicionalna i priliĉno bogata.Uglavnom je jelo bilo od vlastitih proizvoda i uvijek stopostotno ĉisto. Koristila su se uvijek domaća ţita,domaće maslo, domaći sokovi (hošafi), domaće meso i mlijeko. Mešaje su se birale po cijelom selu i morale su imati reputaciju za posao koji rade. One su sve spremale, a bilo je odreĊenih ljudi koji su sve to servirali po taĉno utvrĊenom redosledu. Uglavnom cijelu ceremoniju svadbe obavljao je dobro uigran tim koji je taj posao radio u cijelom selu.

Jelo je uglavnom prvo poĉinjalo sa slanim jelom i mesom, najĉešće je to pasulj sa mesom ili birijan sa mesom, a obavezno prekriven trbušnom maramicom od hajvana sa puno loja, na njemu je bilo više mesa nego oriza. Bilo

je primjera kada su se servirala oba jela. Zatim je slijedela pita sa mlijekom i na kraju slatka tepsija, uglavnom halva i najĉešće harĉalije. Jelo se najĉešće na soframa, sjedelo se na patos ili na malim stolicama zvane tronoške. Za djecu su uvijek postavljane posebne sofre da se nebi miješala sa odraslima,a jela bi trohe koje su ostajale od zvanica i svatova.

Posebna osoba je bila zaduţena da poziva ljude na jelo po taĉno utvrĊenom redosledu prijateljstva i starosti. Poĉinjalo se sa “bismilja”, a završavalo sa “elhamduljila”. Prije i posle jela je bilo obavezno pranje ruku i to tako što bi neka od djevojaka ili nevjesta, prinijela lavor i svakom redom, poĉevši od najstarijeg do najmlaĊeg posipala da operu ruke. Zatim bi svakom pruţala peškir da obrišu ruke. Još jedan znak da se na ovim prostorima izuzetno vodilo raĉuna o higijeni ishrane u svim fazama.

Strogo se vodilo raĉuna da se sakupe sve mrvice hleba koje bi eventualno pale ispod sofre “da se nimet ne nagazi”, jer je to smatrano velikim grijehom. Ako bi se desilo da parĉe hleba padne sa sofre, uzimalo se i ljubilo. Hljeb se na sofru drţao u istom poloţaju u kojem je peĉen, nikako se nije smio prevrtati. Svako bi trebao pojesti svoj zalogaj “da se snaga ne izgubi”. Ko bi traţio da pije, voda se davala redom kako je ko traţio “da se ne bi popila tuĊa ţeĊ”, a djeca su jedino u ovom sluĉaju imala prednost jer “voda je mlaĊega”.

Svatovi su se vidjeli još od momenta kada su krenuli iz LoţĊaka, tako da su ih svi sa nestrpljenjem ĉekali. Kada je djever stigao sa mladom još dok je sjedela na konju priniješe joj dijete, muško od nekih dvije godine na konĉe, ona ga prihvati okrene ga tri ruta poljubi ga i vrati nazad. Skidoše je s konja, dadoše joj Kur’an, stavi ga pod mišku, sagne se, poljubi prag kuće i uĊe unutra. Svi su sa strane zadivljeno gledali u njenu ljepotu. Onako visoka ovog puta veoma kitnjasto obuĉena, sa velikim razdeljkom, dugih pletenica puštenih niz leĊa, male diskretne zulufe, na glavi šamija sa ojicom koje su plele posebno obuĉene ţene. Feredţa kojom je bila pokrivena bila je svijetle boje što je navjestama bila privilegija. Miltan uokviren sa resama i svilene dimije upravo su joj davali izuzetan izgled.

Goĉ i zurle su odjekivale na obarku, a mladi su se hvatali u kolo, veselju nije bilo kraja. Faik je nekako postao izgubljen, onako visok lijepo obuĉen, na njemu su nove crne ĉakšire, košulja je bila širokih rukava od bijelog pamuka što je bila rijetkost, jer su košulje najĉešće bile od konoplje ili lana. Preko košulje je miltan sa rukavima, a ispod njega fermen bez rukava iskićen gajtanima. Ovo je bila odjeća imućnijih ljudi kakvim je i Faik pripadao, na nogama vunjene ĉarape, u borak ispletene, bijele kao snijeg, a opanci od prijesne koţe ispletene bijelom kao snijeg makarom.

Prije nego što su sveli mledence u Ċerdek trebalo ih je venĉati, jer nije dţais da nevenĉani odu u Ċerdek. Sve ovo ĉekanje Faiku je izgledalo predugo, u njemu se raĊala sve veća ĉeţnja i iskonska slast. U duši je osjećao glad, nekakav vuĉji poriv. Tu je, sve je na dohvat ruke, ali nikako da je dohvati, sve je skoro pred oĉima, a ništa ne vidiš. Jedino što mu ostaje jeste da ĉeka, ali njemu sve gore kao da sjedi na mravinjaku. Sve hmili uz njegovo tijelo, svrbi, škaklja, a niko ga i ne pita kako mu je, niti mu vjeruje, niti on smije nekome da se poţali. Svi igraju, pjevaju, vesele se, a on kao da mora u svemu da im se pridruţi a

misao mu je samo prema jednoj osobi. Jedva je doĉekao da se sve ceremonije završe i da gosti odu svojim kućama.

Njegovu pomamu još više bi palile ţene koje bo neprestalno izlazile iz prostorije u kojoj je bila Dţevahira. Kako bi koja izašla njeni komentari bi bili da takva navjesta odavno nije došla u Bihor. Da hoće bar malo da ga puste da proviri, makar kroz kljuĉaonicu, ali ni to mu ne daju. Dţevahiri je još i gore, ona mora i da dvori. Ĉas joj jenĊe kaţu da ustane, a ĉas da sjedne, ĉas je prekrivaju ĉetkijom, ĉas je otkrivaju, kako ţene ulaze ili izlaze. Umije ona to, uĉile su je ţene još u rod, ali sve joj postaje dosadno i njene misli su usmjerene ka Faiku, zato bi se ponekad zanijela u mislima da bi je trgla kao iz sna rijeĉ jenĊi da treba ustati ili sjednuti. Pri svakom ustajanju i pomijeranju zaĉuo bi se zveket zlata i nakita, koje kao da je htjelo reći: pogledajte šta me ima i kako se sijam ali još sam sjajnije i lepše kada sam okolo struka, niz prsi ili okolo kukova ovakve ljepotice. Ţene su se ĉudile i njenoj ljepoti i koliĉini zlata i raskoši kojom je bila okićena.

Kada se narod poĉeo rasturati, negdje pred ponoć, završeno je i vjenĉanje, tu je bio mula Meljko koji je izvršio šerijatsko vjenĉanje koje je u to vrijeme imalo i pravnu snagu jer su se te knjige bolje ĉuvale od drţavnih, te su se svi podaci iz njih koristili kao validni za sve poslove kojima su namijenjeni. Domaćini su redom ispraćali narod, ostajali su samo najbliţi i Faiku najdraţi drugovi koji su ĉekali da ga svedu u Ċerdek. Dţevahira je u tim momentima, ostala samo sa jenĊama u sobu, one joj zavikaše:- E sada je vrijeme da se spremiš za u Ċerdek.

Odvedoše je u ĉardak koji se nalazio tek pored kuće, a sastojao se samo od jedne prostorije u kojoj je bila prostrta slamarica na kojoj se kao snijeg bijelio ĉaršav od kamrika, što je bila rijetkost i mogućnost samo bogatijih ljudi u selu. Tamo je ostaviše samu uz svijetlost gašnjaĉe ili popularne ćore koja je osvetljavala prostoriju veoma diskretno koliko da se vidjelo spremiti se za spavanje. Tu je ostala da ĉeka Faika, srce joj se razlupalo, pa joj se ĉini da joj od lupanja titraju grudi, a zlato na njima poĉe da zvecka kao da poigrava. Svuda po tijelu krv joj uzavrela, hoće da izgori, a samo do prije par minuta bilo joj je hladno. Tresla se kao brezovo lišće po Dvorištima na blagom povjetarcu, te je morala sjednuti na tronoţac da bi se smirila. Sekunde su joj bile duţe od sahata, ĉinilo joj se da će presvisnuti i nije sebi mogla objasniti šta se to sada sa njom dešava.

Odjednom se vrata silno otvoriše i drugovi Faikovi ga uguraše unutra, neki ga udarajući a neki braneći. Obiĉaj je to od davnina da se mladoţenja udarcima po glavi i ramenima isprati u Ċerdek, pri ĉemu je zadatak djevera bio da ga koliko moţe odbrani. U istom momentu kada su se najzad našli sami jedno prema drugom pred vrata se zaĉu pjesma djevojaka i ţena.”Var se ne prevar se”. Faik stade ispred nevjeste. Stajali su par sekundi jedno naspram drugog, po prvi put nikad sami i nikad tako blizu. Ona zakopĉala ruke preko kolana kao da ga ţeli prihvatiti da joj ne padne, a on sa ispruţenim rukama prema njoj stoji i malo oĉegorno je gleda. Kao da bi htio da joj pritrĉi i obgrli je, ali mu sa druge strane bi ţao da svojim oĉima ukrade zadovoljstvo, koje se nikada više neće ponoviti.

Stajao je tako šetajući oĉima, od vrhova prstiju njenih nogu, pa sve do zlatnih ukosnica koje su drţale razdvojak na njenoj kosi. Dţevahira je izgubila

strpljenje a i snagu da stoji kao ukopana, podigla je svoje dugaĉke trepavice ispod kojih zasijaše njene crne oĉi ĉiji se pogled odjednom srete sa Faikovim. Njen blagi ali umiljati osmijeh, kao da je dodatno osvijetlio cijelu Ċerdekhanu, kao da mu je dao novi signal da priĊe i uzme sve što ţeli, što od ovog ĉasa pa za navijek pripada samo njemu, a ţeleo je kao nikad i nikoga u ţivotu. Sve mu je bilo tu, svega korak ispred njega, trebao je samo iskoraĉiti i naći se u zagrljaj osobe koju je voleo kao nikog do sada. I ona je mogla da mu pohrli, da mu se baci u naruĉje i uzleti na njegova široka ramena, ali kao da su još oduševljeni jedno drugom davali oduška oĉima i ljepoti njihovih pogleda. Da li je to strah, trema ili oĉaranost, kao da su se odjednom blokirali, ali to su momenti u ţivotu koji se pamte. Caruju strasti, osjećanja, um nije u stanju da komanduje. Boţe, jeli to tvoje davanje, tvoje odreĊenje, tvoja nagrada.

I dok su tako stajali nekoliko trenutaka, koji su njima izgledali kao vjeĉnost, dok se prostor izmeĊu njih punio nekakvom nadljudskom energijom, pred vratima su se slušali zadnji stihovi pjesme u kojoj se savjetuju mladi da se paze ko će koga da nadjaĉa u ljubavnom zanosu. Energija ih odjednom snaţno povuĉe jedno prema drugom, kao da odjednom nestade stida i nijekanja, stopiše se u nešto što ih za uvijek spoji kao vakum, izmeĊu njih nestade ni zraka ni prostora, spojiše se u nerazdvoj. Samo kada bi ih neko mogao sa strane vidjeti presvisnuo bi od straha da će se ugušiti i ostati bez vazduha. Vani se ĉulo tiho fijukanje vjetra, pendţer na ĉardaku je bio podotvoren tako da je tihi povjetarac milovao njihova tijela te im nudio osveţenje i sveţinu. Tek pred zoru povjetarac je prestao, tada driroda dobije neku neprirodnu tišinu, trava se ne pomijera a lišće kao da umorno vegetira ne pokazujući znake uznemirenosti. Samo pjesma ptica najavljuje vedar, lijep i miran dan, upravo onakav kakav je najlepši za svadbu i dan kada će Dţevahira dvoreti, a gosti sa svih strana nahrliti da je gledaju i vesele se na njenoj svadbi.

Mladenci su rano ustali, a djever se odmah zaleteo da uzme tepsiju sa harĉalijama iz Ċerdekhane i da se pohvali koliko su mladenci pojeli, da posluţi ostale goste koji su se tu zadesili. Po starom obiĉaju u Ċerdek se uveĉe stavljala tepsija puna harĉalija iz koje su mladenci trebali jesti kako bi im cijeli ţivot bio sladak kao što su harĉalije. Bez obzira kada su mladenci zaspali, ujutru je mlada morala rano ustati, pa sramota bi bilo da je sunce zatekne u krevetu. Ona je morala prva ustati, prići k ruci svekru, svekrvi, djeveru i ostalim, posebno starijim osobama, dok bi zaove, a negdje i svekrva purile u Ċerdekhanu da uzmu donji ĉaršaf, operu ga, stavljajući ga da se suši negdje vani na vidljivo mjesto. To je bio dokaz da je mlada došla nevina u njihovu kuću, te da je istu izgubila te veĉeri.

Zadnjeg dana svadbe po starom obiĉaju dolaze i zvani i nezvani gosti da se provesele i vide mladu koja je sada morala vani dvoreti i biti svima vidljiva. Obiĉno pokraj nje su dvorele i druge nevjeste koje su bile taze udate, pa bi to bila jedna forma izloţbe mladih i lijepih nevjesta. Svako po svom ukusu komentariše koja je nevjesta bolja od koje, koja ima ljepši stas a koja više nakita i zlata. Ţene koje to osobito rade, gledaju i komentarišu sve detalje od odjeće, obuće i nakita do kretanja i zvijezde koja im je bila pokazatelj koliko je navjesta srećna i kako je prošla u Ċerdeku. Tako je bilo i ovog dana, okupilo se dosta nevjesti ali ni hal- habera sa Dţevahirom, koja je pored stasa i ljepote sijala od sreće i njena mila

zvijezda je oĉaravala sve prisutne. Mirna kao dţenetski nur, rumenih obraza kao kaliĉanke kruške u jesen, prepuna ljubavi i sreće kao da je deo ţena ĉinila ljubomornim.

Svadba se završila zalaskom sunca, gosti su se polako razilazili, nevjesta je brzo preuzela ulogu domaćice. Zajedno je sa svekrvom ispraćala sve goste, osobito one koji su bili sa strane. Glavni prijatelji i Faikova rodbina bi je pri rastanku darivali, po starom bihorskom obiĉaju svaki je prema svom imućnom stanju ostavljao svekrvi pare za mladu sa ţeljom da im se duha pogodi i da im bude sretna i dugovjeĉna. Mlada bi svakoga ispratila prilazeći mu k ruci i poţelevši im sretan i hairli put. Na taj bi naĉin već upoznavala rodbinu svoga muţa i sve njegove prijatelje i dostove.

Kako se svadba uspješno završila, mlada se već navikavala uspješno u novoj sredini, ali jednoga jutra razbudila se sa strašnom glavoboljom. Trpjela je bolove da ih niko nebi primijetio ali iskusnom oku svekrve nije mogla promaći promjena na Dţevahirinom licu. Izazvala je samu u sobu i upitala je:- Šta te boli snaho, nijesi nešto u ĉehre kakvu te znam?

-Nije ništa majko, htjela je da sakrije, no kako je svekrva bila uporna i nije se mogla izvući priznala joj je da je jako boli glava.

Ţene kao i uvijek bile su pune sujeverja, i zavika joj svekrva:- Strah me je snaho da nijesi otišla od oĉi, ovih se dana izmijenjao svakakav narod i dobri, a bogami moţda je bilo i zlih oĉiju. Trebalo bi ti obavezno pisati ali ti znaš Halita on u to ne vjeruje i naziva ih babske devetine i ne da pomenuti, a ni Faik nije bolji. No moram nešto izmisliti, ako ništa drugo pratiću Dţevu u Tucanje kod mula Emina, on će ti sigurno pisati i da ti napravi hamajliju.

-Jok majko proći će mene ovo, moţda mi je ozebla glava. No, uporna je bila svekrva koja je i bez bolesti imala volju da joj piše radi uroka i maĊija u šta se u to vrijeme puno vjerovalo.To je vrijeme najrazliĉitijih sujeverija i vjerovanja u hodţine zapise kao u teste.

Ljudi su kod hodţa išli za sve i svašta. Došao tako jedan ĉovjek da piše kod mula Emina, da mu se krave bolje muzu. -Nešto su efendija prekapile, pa nemaju mlijeka, kao da im ga neko krade, ili ih neko noću kradom doji. Sjede mula Emin na minder na sred sobe i poĉe pisati, napisa ga, napravi lijepo hamajliju i dade je ĉovjeku da je zaveţe kravi okolo rogova. Ĉovjek uze zapis, plati hodţi i zahvali mu se te izaĊe iz kuće nebi li se vratio svojoj kući prije akšama. Hodţinica po pravilu jedva doĉeka da gost ode te upita hodţu:- A, boga ti hodţa, koliko ti plati?

-Desetinu dinara, reĉe hodţa ne ispravljajući glave. -Eh, da bogda mu se ruke osušile što se pretrgo. Hodţa na to nikada nije

davao komentare, bez obzira da li iz slaganja i podrške, ili pak suprotno jer bi tada mislio grijeh pripada ţeni a ne njemu.

Još hodţinica nije do kraja stigla da iskritikuje ĉovjeka što je po njenom mišljenju malo platio kad eto ti drugoga. Nije se vidjelo po njemu da se mnogo razlikuje od prethodnog osim po liku i graĊi. Nakon selama sa efendijom i kratkog pitanja za zdravlje, nije puno ĉamio, već je izloţio kompletnu situaciju i razlog njegovog dolaska.

-Ja sam, efendija, eto, došao kod tebe po boţjem putu i vjeri da ćeš mi ti pomoći. Moja ćerka Safija je plaho viĊena, ne zato što je moja, već svi kaţu da joj ravna nema do Stambola, radna je i poštena. Ona je isprošena pa sam uplašen, ti znaš efendija da ona treba da dvori, te da će se silan narod sakupiti da je vidi. Plašim se efendija da mi ne ode na oĉi, pa sam došao da joj pišeš i napraviš hamajliju protiv uroka, ako ikako moţeš.

Mula Emin nije govorio ni te ni ove, već se odmah prihvatio plajvaza i ćahata, otvorio ćitabe i krenuo sa pisanjem. Nije trebalo dugo ĉekati, mula Emin je bio gotov i predade hamajliju gostu. Musafir se dohvati za novĉanik i plati hamajliju. Mula Emin nikada nije presijeco cijenu, jer su ljudi najĉešće znali tarifu i tako se i ponašali. No hodţinica je ponovo jedva doĉekala da ĉovjek izaĊe i ponovo upita hodţu: -A, Boga ti hodţa, koliko ti ovaj dade?

-Hiljadarku, odgovori hodţa. -E, ako si mu, hodţa, loš zapis napisao, da bog da ti se ruke osušile.

Hodţa je samo gledao u svoje ćitabe pognute glave, i nije ništa govorio, ali je nekoliko puta mahnuo glavom. Ništa dobroga nije imao reći ţeni, već je ćutao. Malo se osmjehnuo, onako radi sebe, jer je taĉno znao šta će mu njegova hanuma reći, jer joj to nije prvi put. Ĉesto je znala i ranije da mnogima suši ruke, ako joj se ne bi svidjela suma koju bi ostavljali za napravljene zapise, a ne rijetko, i svome efendiji, pa kome milo a kome drago. Po njenom sušenju ruku i priĉi, uvijek se moglo znati makar pribliţno, koje i koliko efendiji platio. A takvih je bilo svakodnevno i za sve i svašta jer je hamajlija smatrana univerzalnim lijekom za ljude, ţivotinje, za udaju i ţenidbu, za bolest i zdravlje. I pokraj ţelje svekrve da ode do hodţe i napravi zapis za svoju snahu, nije dobila odobrenje ni od muţa ni od sina, a nije razi bila ni sama Dţevahira te je morala odustati od ţelje.

Vrijeme posle svadbe je brzo i intenzivno prolazilo, trebalo je uĉvrstiti novo prijateljstvo sa još jednim adetom, a to su pohode ili prviĉani, kako se zvao prvi zvaniĉni susret novih prijatelja.Tako su se jednog ĉetvrtka okupili najbliţa rodbina Faikova i ovoga puta i sam Faik zajedno sa Dţevahirom, da odu do LoţĊaka i da posete njejzine, te da je ostavi malo u goste kako je bio obiĉaj. Mlada u goste morala je ostati par nedjelja, no uvijek je to bio neparan broj. Znaĉilo je to da se treba vratiti u treću ili petu ili neku drugu no uvijek neparnu hevtu.

Poznata je anegdota kada je jedan svekar ostavio snahu u goste i kad se vratio kući upitali ga ukućani koliko je ostavi, on je rekao jedan mjesec dana, mladoţenji se to mnogo uĉinilo, bio je taze oţenjen, pa nije izdrţao te će reći:- Pa babo dogovorili smo se da bude samo ĉetiri hevte i da doĊe u petu, mjesec je mnogo, na to se svekar grohotom nasmijao odgovorivši mu:-Pa ti joj javi da doĊe u petu hevtu, nek posjedi malo manje kako ti kaţeš.

Tako su se Hodţići uputili njih jedanajestoro, jer se i o tome vodilo raĉuna da bude neparan broj, a druga bi strana trebala biti bar jedno više sa nevjestom i ostavljajući nevjestu i oni bi se vraćali kao nepar. Tako se ostvario prvi zvaniĉni susret mladoţenje sa tazbinom. Bilo je dosta sretioca i veliki zijafet kakav se uvijek spremao za prviĉane, te otada je i ostala izreka kada se sprema neka veća gozba da se kaţe bili smo doĉekani kao u prviĉe.

Vremena su prolazila, poĉela su stizati i prva unuĉad, a Halit je poĉeo da osjeća breme godina. Starost je doba izazova, nekom donosi rasterećenje i

uţitak, a nekom strah i tegobe. Svi ljudi staraju. Za neke je prolaznost vremena blagoslov, a za neke prokletstvo ali to je stanje realnosti koju niko od nas ne moţe da izbjegne. Mudrost i novi pogled na svijet koji ĉesto dolazi zajedno sa iskustvom su ponovo blagodeti starosti. No starenje je kao smrt ili porez, neizbjeţno, no ţivot nas uĉi da su nekada i neizbjeţne stvari mnogo bolje od drugih.

-E moj sine, zavika Halit jednoga dana Faiku dok su sjedeli pod jabukum, gledajući prema Dvorištima, starost zapoĉinje onog momenta kada ĉovjek zapoĉne da gleda u prošlost, a ne u budućnost.

-De babo, uzvrati mu Faik, ti još nemaš ni sedamdeset, a znaš rahmetli dedo je doţiveo devedesetu, rano je tebi da o starosti razmišljaš.

-Tako je sine, no moraš znati da su svi ljudi razliĉiti, ĉuo si puno ljudi koji kaţu: “eh da su mi tvoje pare kako bih uţiv`o, ili da mi je tvoje zdravlje sve bih dao”, pitanje je kako bi to sve iskoristio. Ja sam sretan i dok leţim u bolesniĉkom krevetu, jer to dolazi iznutra i to bih ti ţelio prenijeti. Nikad ne zavidi drugome, jer tvoja sreća zavisi samo od tebe, a ne od rugih. Ništa nije vaţno osim moţda ljubavi i smrti, ali ĉak i smrt nije toliko vaţna, jer još niko nije poslao pouzdan izveštaj o njoj. Patnja zadaje bol samo zato i tada kada joj se boiš. Ona nas proganja zato što bjeţimo od nje. Ne treba bjeţati, ne moramo se bojati, trebamo voljeti Allaha. Dakle trebamo voljeti i patnju, ne trebamo joj se odupirati niti bjeţati od nje. Okusi kako je ona u svojoj dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mrţnjom. Jer baš ta mrţnja sa kojom prilazimo patnji je ono što nam nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti takvima ne uĉiniš svojom mrţnjom i strahom. Kroz smrt se samo treba proći, ona je ćuprija koja vezuje dva svijeta, te zato se i nje dobar vjernik i onaj koji nije drugom ţeleo zlo ne treba plašiti. Kada doĊemo do kraja poznate nam svetlosti, i doĊe vrijeme da zakoraĉimo u tamu nepoznatog, vera nas uĉi, da ono što nije u našoj moći i što će se nuţno dogoditi, ne treba da nas plaši, već da molimo svevišnjeg da nam ukabuli dobra dijela koja smo pravili na ovom dunjaluku i nagradi nas. A što se starosti tiĉe, nauĉio sam da ĉovjek nikada ne moţe da se vrati nazad, te da ne treba nikada pokušavati da se tamo vrati. Suština ţivota je u kretanju napred, jer je ţivot uistinu jednosmjerna ulica. Ono ĉemu se teţi u ţivotu i što nas vuĉe jeste sazrevanje, i ono će uĉiniti da ĉovjek sazreje iznutra, ma kako izgledao spolja.Onaj ko je smisao ţivota pronašao u duhovnom usavršavanju, ne moţe biti puno nezadovoljan, jer ono za ĉim on ţudi je uvijek u njegovoj vlasti. Ipak smrt je sudbina svih ljudi na zemlji, tu sudbinu niko ne moţe da izbjegne. Svi ljudi se boje smrti kao najljuĊeg neprijatelja, svi mi gorko oplakujemo one koje je ona ugrabila, a s druge strane ţivimo ţivot kao da smrti uopšte nema, kao da smo vjeĉni na zemlji. No ipak se mora znati da je ovaj ţivot što nam ga je priroda dala kratak, ali sjećanje na valjano upotrijebljen ţivot je vjeĉno i ĉovjek ţivi preko njegovih dobrih dijela. Strah od smrti je bukvalno besmislen, moramo shvatiti da nam u smrti društvo prave brojni drugi ljudi i da je smrt jedina sigurna sudbina koja nas sviju ĉeka. Tok dogaĊaja u ţivotu ne zavisi uvijek od nas ali naĉin na koji ćemo podnijeti te dogaĊaje u dobroj mjeri zavisi od nas. Zato ni ja nijesam preokupiran smrću, već malom nepoznanicom koju ona predstavlja. Da li je smrt ništa i to je moguće. Ili

je smrt samo novi poĉetak, konaĉno to su dileme pred kojima je svaki ţivi stvor stao bar jednom u ţivotu. Ove dileme sve su prisutnije što je ĉovjek bliţi danu kada će davati dţevap ovoga svijeta i preći na drugi za sviju neizvjesniji svijet. Mogao bih slobodno reći: O, grobe moj, zašto te zaboravljam? Ti me ĉekaš, ĉekaš- ja ću sigurno biti tvoj stanar. Pa zašto te onda zaboravljam i ponašam se kao da je grob udes samo drugih, nikako ne moj?

-Nije li to babo upravo borba tjela i duha, odnosno onog zamaljskog i boţanskog u nama, te je smrt upravo naĉin da upoznamo to boţansko u nama?

-Da li je smrt naĉin upoznavanja Boga. Boga moramo pronaći, a to nećemo uspjeti u galami, nemiru i strastima. Bog je prijatelj tišine. Vidite kako priroda, cvijeće, trava- rastu u tišini, i pogledajte zvijezde, mjesec i sunce, vidite kako se kreću u tišini. Tišina nam je potrebna da bismo mogli da dotaknemo duše i upoznamo tvorca- svevišnjeg. Zato se treba spremati za taj dan, kada ćemo polagati raĉune, kada će svaki od nas doći na tobestikvar dajući odgovore za svoja dijela, toga dana će nam trebati dobra dijela kao naša viza za prelaz preko sijah ćuprije. Ĉim sam se rodio, ĉim sam se zaĉeo, smrt je stavila na mene svoj peĉat. “On je moj” rekla je ona, i odmah pripremila za mene kosu. Od samog poĉetka moga postojanja ona zamahuje tom kosom. Svakog trena mogu da postanem ţrtva smrti! Do sada je mnogo bilo promašaja , ali pravi zamah i udarac neću izbjeći niti ja niti bilo ko drugi. Zato moj sine, dobrih djela nikada dosta, ona su kao dobre njive, što ih više imaš više ćeš plodova sa njih ubrati. Jedino stvarno bogatsvo u ţivotu jeste bogatstvo duše,sva ostala dobra su podloţna velikim gubicima. Porijeklo dobra treba traţiti u ljubavi, a njihov cilj u ţelji da pomaţemo ljudima. Neka ti dobra dijela i ljubav budu stalna cilj i ţelja da ih uvijek daješ i nikada ne planiraš samo za neku liĉnu korist. Nije najsrećniji onaj koji je stvorio za sebe veliko bogatstvo,jer je to prolazno, najbogatiji ĉovjek je onaj koji je uĉinio dosta drugih ljudi sretnima. Onaj koji u tome uspijeva biće slavljen i ovoga i onoga svijeta. Ĉovjek dobija kad daje! Rekao mi je jednom rahmetli babo, “Smrt nije tako strašna, vidjeo sam mnoge ljude kada su umirali, oni samo kao da ĉvrsto zaspu ali se ne bude. Strašan je strah od smrti jer ćemo u tom ĉasu smrti polagati ispit o ljubavi i oni koji ga poloţe zauvijek će se preseliti k ljubavi. Zato dodade mi babo smrt nikada ne iznenaĊuje mudraca, jer je on uvijek spreman za odlazak i polaganje raĉuna iz ljubavi”.

-U redu je babo, zavika Faik, ali moramo poznavati i sadašnjost, moramo znati kako da je oplodimo ljubavlju i dobrinom, jer jedino u šta smo sigurni trenutno to je realnost ovoga svijeta. Ta nas realnost s vremena na vrijeme ponese, nekad i vodama koje mi intimno i ne ţelimo, ali pokraj ljubavi i razuma postoje i osjećanja koja nekada ĉak nadvladaju i naš razum i podvedu nas pod hedonistiĉke vode u kojima se utopi sva naša ljubav. To je upravo rezultat toga što mi vjerujući ĉulima smatramo pravom istinom ono o ĉemu imamo odreĊena znanja, a to je ovaj svijet i ova realnost. Jer ako ne znamo ništa o ţivotu i ovome svijetu kako moţemo išta znati o smrti?

-Bravo sinak, u svom ţivotu, nauĉio sam jednu lekciju, da je za ĉovjeka najvaţnije da shvati zašto ţivi. Po mom mišljenju smisao ţivota ne treba svoditi u svtaranju materijalnih dobara, u izgradnji mostova, visokih zgrada ili da bi stvorio novac, sve su to sredstva za preţivljavanje no ne i smisao ţivota. Ţivot treba

osmisliti neĉim što je vaţno za ĉovjeĉanstvo, da bi doneo i drugima nadu, radost. Da bi obogatio duhovni ţivot, po meni to je najvaţnije. Dovoljno sam star sine da bih kazao istinu, ĉovjek se ĉesto usteţe od iskazivanja istine onako kako je on osjeća, ali to je i priviligija starosti. S godinama ĉovjek upoznaje druge ali i upoznaje samoga sebe. A onaj ko zna druge je nauĉen, onaj ko zna sebe je mudar. Te otuda srećni će biti samo oni koji i druge ĉine srećnim, ţivjeti samo za sebe je ĉin nedostojan ĉovjeka, to je egoizam koji uništava dušu, a merhamet svodi na svojeglavost i otimaĉinu.

-Da li to znaĉi, znatiţeljan je Faik, da svi stari postaju mudri, aludirajući i na to da se rijeĉ starijih uvijek poštuje ili se bar ranije slijepo poštovala, i ako moţda nije uvijek najpametnija?

-Eh sine, mnogi stari ne postanu mudri, ali se ne moţe postati mudar ako se ne ostara. Starost je kao i sve ostalo, da bi bila uspješna morate poĉeti mladi. Morate za vrijeme mladosti akumulirati ĉinjenice i iskustvo koje starost tumaĉi, morate što više poznavati mudrih ljudi te od njih uĉiti. No isto tako ako ne i najvaţnije je da znate slušati, da ţeliš da pomaţeš i ĉiniš drugome sve ono što bi sebi poţeleo. Jedan uĉitelj nije dosta pa makar koliko bio pametan, više glava više znanja. Tragediju ţivota uvijek ne predstavlja smrt. Tragediju ţivota predstavlja ono što umre u ĉovjeku dok je on još ţiv-iskrena osjećanja i inspiracija. Tragedija je kada ĉovjek ili ne ţeli ili ne moţe da slijedi dobra dijela, ili još i gore kada nema ljubavi da je podijeli s drugim. Tragiĉar je onaj koji misleći na samo sebe danas, zaboravi ljudskost, zaboravi svijet okolo sebe, misleći da je dovoljan sam sebi. To su kratkovidi ljudi ĉija svijest je potamnjela kao Turijak kad ga prekrije jesenja magla, pa se ni vrhovi jela ne mogu primijetiti. U magli se sve skrije, ruţno i lijepo postane isto, sve utone u sivilo, ĉovjek izgubi ljudskost, sreću i din. Svijest da je ĉovjek dovoljan samom sebi oduzima mu mogućnost da se raduje tuĊoj sreći, a onaj koji ne zna za tuĊu ne moţe procijeniti ni svoju sreću. Ĉovjek sam moţe i treba da osjeti bol ili slavu drugih ljudi. Zato ni jedan ĉovjek ne treba da se plaši smrti. Treba da se plaši samo toga da moţe da umre a da ne upozna najveću moć-moć svoje slobodne volje, da da ţivot za druge. Treba se potruditi da duša do starosti ostane mlada i kadra da zadrhti, da na korak od smrti pomislite da je ţivot tek poĉetak, mislim da je to jedini naĉin da doprinesete kanaliziranju svojih osjećanja i svoje sreće. Na ĉovjekova zemaljska d jela smrt gleda sa hladnim, prezrivim osmjehom. Svaki ĉovjek u svojoj branši je neimar koj gradi kolosalna zdanja, slikar ĉesto nema vremena da završi svoju predivnu sliku, nauĉnici ostavljaju svoje genijalne planove, zemljoradnik nije stigao ni da poţnje svoje njive, jer dolazi neoĉekivana i neumoljiva smrt i u ništavilo ruši i najslavnije na zemlji kao i sve njegove ne ostvarene zamisli i djela. Jedino što trajno ostaje to su ostvarena djela i njegove dobrine.

-Koliko ti se ĉini babo da je ţivot dug sada kada vratiš uspomene na svoje djetinjstvo?

-Uspomena i nada su dvije veoma ĉudne stvari: jedna gleda unazad, a druga unaprijed. Jedna pripada današnjem danu, druga sutrašnjem. Uspomena predstavlja istoriju, skladiranu u našem sjećanju, ona je tim jasnija što ste vi stariji i kad me pitaš reći ću ti da sam dovoljno dugo ţiveo da sam sebe osaznao, a i toliko kratko da mislim da upravo poĉinjem. Nekad mi se ĉini da sam ušao na

jedna vrata a izlazim na druga, toliko je dugo trajao moj ţivot. Zato se duţina ţivota mjeri našim dijelima i dobrotom, jer koliko će ona trajati toliko će biti dug i naš ţivot. Ĉovjek snaţnije doţivljava prizore i zvuke kada mnogo poostari. Svakog dana zamišlja da to moţe biti poslednji put da vidi zalazak sunca, drvo, snijeg ili da osjeti zimu. More, jezero, planina, livada, sve je kao u djetinjstvu, postaje magiĉno i ĉudesno, kao da je tada viĊeno po prvi put, i ako je sada moţda poslednji. Muzika ptica, vjetar, talasi, pa i jeku smrĉa s Turijaka ili bukvi iz Bukovika, sve sada slušam sa većim uţivanjem i razumijevanjem, zato mislim da sam tek sada spoznao sebe. Zato sam svjestan smrti. Ona je na pragu, jedino što se plašim da pokucam na njena vrata, jer se plašim ko će mi ih i kako otvoriti, da li se moţe sijah ćuprija proći. Teško je ako ĉovjek umre, on moţe preseliti na ahiret, fiziĉki nestati sa ovoga dunjaluka, no za onoga koji je ţivio u ljubavi i ţelji da je spodijeli s drugim, nema smrti, on ne umire, njegova djela ĉine ga veĉno ţivim, za takvu smrt se borim i zato se nje ne plašim.

-No izgleda da je starenje jedini mogući naĉin da se ţivi dugo.Ja sam ĉuo jednu hećaju, uzvrati Faik, koji se cio pretvorio u uho i slušao i upijao svaku rijeĉ svoga oca, da ljudi koliko i da ţive uvijek se ponašaju kao znatiţeljno dijete pred velikom misterijom zvana ţivot. Pa nije dţabe reĉeno da se stari ponašaju kao djeca i zaista raduju se sliĉnim stvarima i tuguju za sliĉnostima, jedino što su stari naoruţani iskustvom i što za razliku od djece mogu da se ponašaju kao da im ništa nije ĉudo.

-E to zavisi od liĉnosti, jedni se ponašaju kao da im ništa nije ĉudo, drugi obratno, ţive u ĉudu i sve im je ĉudno. Uglavnom sadašnjost predstavlja jednu vrstu sjene koja je stalno u pokretu, te koja razdvaja prošlost od budućnosti, i tu upravo leţi nada. Moţda bi ljudi imali još većih problema da im nije upravo nade koja predstavlja zadnji dio optimizma i vjere u sjutra, bilo da je to sjutra danas ili neka daleka budućnost, pa makar to bila i budućnost drugog svijeta ipak je vjera u bolje sjutra. Da bi se koliko toliko umanjila strah od starosti i smrti prije svega, treba imati vjere u Boga i moliti se njemu za milost. Jedna od osnovnih duţnosti Islama, zavika Halit, jeste namaz, koji traţi potpunu iskrenost u njegovom izvršavanju. Kao što ni jedna graĊevina ne moţe da opstane bez temelja, tako ni Islam ne moţe opstati bez klanjanja, molitvi. Oni koji ne upraţnjavaju molitvu mogu se naći pred opasnošću da ih savladaju druge strasti, koje ih neminovno mogu odvesti u susret sa zlom. Islam je vjera ogromne zajednice ljudi, a namaz je stub te vjere, on ujedinjuje muslimane sa raznih strana svijeta, pet puta na dan na isti naĉin, i u isto vrijeme. To je jezik razumijevanja, ujedinjuje sve muslimane i ĉini ih bliskim i omogućava njihovo meĊusobno razumijevanje. No to je i ĉin koji nas treba podsjetiti da je ovaj dunjaluk prolazan, te da trebamo u svakom momentu dijeliti ljubav i praviti dobra dijela ne bi li zasluţili vjeĉnost i besmrtnost. Pitanje realnosti svijeta je ono što predstavlja veĉitu dilemu i predmet mnogih rasprava. Dugo vremena postoji dilema meĊu ljudima ovog kraja koja je i vid sudara odreĊenih nepisanih pravila ponašanja razliĉitih generacija. Dilema se sastoji u tome, ĉemu dati prednost, ovom ili onom svijetu. Ove dileme išle su ĉak dotle da su se svaka nova tehnološka dostizanja odbacivala kao nešto što ne

dolikuje boţjim stremljenjima, te na taj naĉin se udaljavamo od boţje volje ĉak i tada kada leţimo u krevetu ili kosu ĉešljamo i ogleĊujemo se u ogledalu. I o ovome je Faik ĉesto razmišljao te je baš u ovom trenutku našao za shodno da upita svoga oca o neĉemu što ga je muĉilo. Ĉuo je negdje da postoje dva svijeta koja su radikalno razliĉita, prvi bi bio svijet materijalni, svijet koji je promenljiv, koji je prolazan, koji je podloţan promjenama, dakle nesavršen i drugo bi bio svijet ideja, u kojem ţive duše koje su besmrtne. Koliko ima istine u takvim vjerovanjima i šta njegov otac zna o tome.

-Ĉitao sam dosta odavno kada sam bio još uĉenik medreze u jednoj knjizi kako je negdje odavno ţivjela jedna grupa ljudi u pećini, nikada nijesu izlazili iz nje i nijesu znali za ni jedan drugi svijet. Ali jednoga dana jedan od tih ljudi koji su ţivjeli duboko na dnu pećine, uspeo je nekako da izaĊe iz pećine. Odjednom, kada je izašao, pred njim je pukao horizont, sjajna priroda, pejzaţi, sunce i on je bio oduševljen, iznenaĊen. Posle kraćeg razgledavanja odluĉio je da se vrati nazad u pećinu i ponovo su se njegove oĉi poĉele prilagoĊavati na mrak. Uskom stazom je silazio dole i mislio, ja moram svojim prijateljima reći da postoji jedan srugi svijet, jedan potpuniji svijet, jedan bolji, sjajni svijet. I kada je došao dolje rekao im je:- Otkrio sam nešto izvanredno, mi smo ţiveli u jednom nerealnom svijetu, i kada im je sve objasnio, oni su ga pogledali i kazali: ”Poludio je”. Dakle taj ĉovjek je tvrdio da smo mi nesvjesni postojanja jednog drugog svijeta koji postoji, tamo stanuju duše koje su vjeĉne, koje su neprolazne i koje dolaze u ljudsko tijelo i nastanjuju se u njega.

-Nešto sam razumio, uzvrati Faik, a to je da nije uvijek istina u onome što nam nude ĉula, treba vjerovati i moliti se i za ono o ĉemu nemamo nauĉna saznanja i odgovore, ali koje je sastavni dio sviju nas i ĉini nam izvjesniju cjelokupnu realnost.

-Vjera je, sine moj, odbrana i zaštita od svega što je štetno i prljavo za ţivot ĉovjeka, za njegovu ĉast i dostojavstvo. Vjera nije napad, vjera nije prisila. Vjera je štit od napasti koja ugroţava prava ĉovjeka na ţivot i slobodu. Upravo zato je zajedniĉka molitva propisana da bi ljude podsećala na jedinstvo rijeĉi, misli i djela. Upravo zbog toga svaka aktivnost i akcija u kojoj uĉestvuje veći broj ljudi ima mnogo više znaĉenje od pojedinaĉnih ţelja i naĉina da se mijenjaju stvari. Te zato su i preporuĉljive sve forme zajedniĉkih molitvi. Zato ljudi moraju znati univerzalne vrijednosti dobra, naspram egoistiĉkih ţelja pojedinaca, koji ĉesto zaslepljeni zlobom i zavišću ne mogu sebe kontrolisati i prepuštaju se zlu kao univerzalnoj vrijednosti, a egoizmu kao dominantnom ĉinu. Kolektivne vrijednosti omogućavaju svakome da sledeći primjer drugih osazna dobro i naĉin ophoĊenja prema ljudima, te da ih prihvati kao svoju univerzalnu i trajnu vrijednost. To je i najbolji naĉin iskupljenja od eventualnih grijehova koje svakako nijesmo u stanji uvijek izbeći. U svemu ovome nikada i nikako ne treba iskazivati nepoštovanje prema drugoj vjeri, boji,kulturi, jer je Kur’an kitab koji pokazuje veliku snošljivost (toleranciju)prema svim ljudima, bilo koje vjere i razlika, u njemu je jasno izraţena potreba poštovanja slobode savjesti drugih vjernika i ljudi.

Faik, koji je veoma paţljivo slušao razmišljanja svoga oca, već ostarelog i spremnog da se pomiri susretu sa Allahom, zavika: -Osnovno u svemu ovoga

svijeta ja babo mislim, jeste borba za istinu, i u tom cilju ĉovjek se mora prvenstveno obraĉunati sa moralnim stegama snaga svijeta koji su prepreka njegovom duhovnom razvoju. U tu svrhu se preporuĉuje udruţivanje, zajedništvo i solidarnost ĉiji će princip biti visoko moralan- ĉiniti dobro a sprijeĉiti zlo. Da bi sve ovo ljudi mogli spoznati moraju se obrazovati. A ĉini mi se da sam negdje u tvojim knjigama proĉitao misao:”Bog će dići one od vas koji vjeruju, a naroĉito će na visoke stepene dići one kojima je dana nauka”.

-Ha, nasmješi se Halit i bi mu milo što je Faik saznao suštinu vjerovanja u dobro. Tako je, svijet treba biti zajednica zbratimljenih ljudi, ĉiji duh mora biti ispunjen istinom, ĉije srce mora biti ispunjeno dobrom, ĉiji ĉin mora biti ispunjen pravdom.

-Vjera ostaje stvar savjesti pojedinca, a savjest se ne moţe prisiljavati, ponovo se ubaci Faik sa svojim poimanjem svijeta. Ĉovjeka moţete prisiliti da kaţe da vjeruje, ili ako je i sam neiskren on to moţe govoriti bez prisile ili da ne vjeruje, ali u tome nije suština vjerovanja. Ne moţete ga prisiliti da on iskonski vjeruje ili da ne vjeruje, nema i ne moţe biti prisile. Svaki takav pokušaj je osuĊen na poraz jer u vjeri nema prisiljavanja, završi Faik.

-Slaţem se, dodade Halit, svako treba da pronaĊe pravi put, a to nije toliko teško jer se svaki pravi put razlikuje od stranputice. Svi su ljudi jednaki pred licem boţjim, niko se ne raĊa sa ţigom sramote na licu, kao što se niko i ne raĊa sa ţigom ĉasti na grudima.Upravo zato veliku grešku prave oni,pa ĉak i bili uleme, koji ţigošu ljude kao nevjernike ili ljude kojima se dţehenem veseli. Zato je najbolji naĉin djelovati liĉnim primjerom, svojim osvajajućim naĉinom, svojom umiljatom liĉnošću i prije svega strogim moralom. Ne treba nikada i nikoga ugnjetavati, ĉak ni svoje smrtne neprijatelje. Današnji svijet je svijet saradnje i tolerancije, treba ljude koji svoje povjerenje poklanjaju drugima i bore se za društveni red i kulturu koju svaki treba nositi u srcu kao boţji zalog. Od ispunjenja ove misije zavisit će uspjeh ćovjećanatva na cijeloj zemlji.

-Moţemo li zakljuĉiti, ubaci se Faik, da su putevi dolaska do istine razliĉiti, ali da moţemo zakljuĉiti da na putu ka istini ĉovjek moţe da napravi samo dvije greške: da ne proĊe cijelim putem, ili da uopšte ne poĊe.

-Mogli bi i tako reći, sloţi se Halit, ali treba znati da put do istine nije posut ruţama već je to stalna borba, kao borba izmeĊu dobra i zla. Ovaj svijet dodate Halit, je opasno mjesto za ţivljenje, i to ne toliko zbog onih ljudi koji su zli, nego mnogo više zbog onih koji u vezi toga ništa ne preduzimaju. Sve je ovo vezano i sa godinama jer najĉešće ljudi postaju svjesni i mudri u poznim godinama ţivota, a tada se ĉovjek nalazi u stanju upravo onoga što mi je rahmetli babo pred smrt jednom rekao –Svega sam imao a svega mi falilo.Sada malo šta imam a još manje mi treba.

-To pitanje dobra i zla je ustvari pitanje ljubavi i mrţnje, reĉe Faik. Ĉovjek pun ljubavi ima razumijevanja za sve, njegova širina i blagost su njegove stalne vrijednosti. Zato onaj koji nema ljubavi za druge ne moţe imati ni za sebe ni za Boga. On je osuĊen da mrzi, a ĉovjek koji mrzi je bolestan, iz njegove duše izvire crnilo, izvire zloba i on je mrtav za druge. Ĉovjek koji se bori za preţivljavanje dolazi u razne situacije, ali u tom korijenu i borbi za preţivljavanje leţi ljubav, to je onaj demjurg koji daje nadu, volju, no isto tako daje i osjećanje za umjetnost,

religiju kao i za proizvodnju materijalnih dobara neophodnih za opstanak ĉovjeka u prostoru i vremenu.

-Nemoj sine mrzeti, nije to dobro ni prema bogu ni prema ljudima. Onaj koji nema širine za prijatelje i ljude uopšte sudriće se sa liĉnom savješću. Nemanje ljubavi je kao i nemanje porodice, onaj koji je nema ne moţe shvatiti one kojima porodica sve znaĉi. Bogu šućur ti si se oţenio, shvataš što je ljubav, a ona je jedinstvo s nekim ili neĉim izvan sebe, to je ono što se daje i uzima, ali pod uslovom da se zadrţi odvojenost i integritet vlastitog “ja”. To je doţivljavanje usamljenog uĉestvovanja, sjedinjavanja koje dozvoljava puno razvijanje sopstvenih no i širih interesa i aktivnosti. Doţivljavanje ljubavi ukida svaku potrebu za egoizmom i iluzijama. Nema potrebe da se veštaĉki stvara slika druge osobe ili sebe samog, jer stanje aktivnog uzajamnog uĉestvovanja u ljubavi, dozvoljava da prevaziĊemo sopstvenu individualnu egzistenciju, no pri tome da doţivimo sebe kao nosioca aktivne moći koja saĉinjava akt ljubavi.

Ljubav se sastoji u doţivljavanju ljudske solidarnosti sa drugim bićima, u erotskoj ljubavi muškarca i ţene, u ljubavi majke prema djetetu, u ljubavi prema sebi samom kao ljudskom biću, te u mistiĉnoj ljubavi doţivljavanja jedinstva svijeta i njegove opšte univerzalnosti. U aktu ljubavi ĉovjek je jedno sa svima, a ipak je ĉovjek, jednostavno, posebno, ograniĉeno smrtno ljudsko biće.

-Da babo, dodade Faik, ljubav je najjaĉa i najšira ljudska i boţja vrijednost ali gdje je ljubavi mora imati i opraštanja, onaj koji nije u stanju da oprosti drugome teško će imati i ljubavi za drugoga. Bez ljubavi i merhameta nema zadovoljstva ljudskosti i sreće.

-Opraštanje je ĉudna kategorija, reĉe Halit, svi bi da praštaju, ali nekako to najteţe ide upravo prema onima prema kojima smo i najviše duţni, a to je prema svojima bliţnjima. Najĉešće to stanje opraštanja ljudi vezuju sa svojim liĉnim osjećanjima i predrasudama. Pamtim puno sluĉajeva kada sam kao muslihun uĉestvovao u pomirenjima bliţnjih roĊaka, uvijek nam je to najteţe išlo baš kod takvih situacija. Kao da su ljudi najhrabriji kada su svoji u pitanju i najteţe opraštaju upravo svojima ili komšijama što je po svim svetim knjigama najveći grijeh i nedozvoljen odnos. Sjećam se jedne Sadrine hećaje koju sam dosta odavno, još kao dijete slušao, kada je priĉao o svaĊi nekih njegovih komšija koji su uz to što su komšije bili i bliţnji roĊaci. -Godinama smo, priĉao je Sadrija, pokušavali da ih pomirimo ali nije nam išlo, sve dok se jedan od njih nije debelo posvaĊao sa nekim daljnim komšijama iz Lješnice i zamalo izgubio glavu od nekog Save, da mu nije bilo baš komšije i bratuĉeda sa kojim je bio posvaĊan, koji mu je pritekao u pomoć i spasao ga. Tada su se oni sami pomirili bez muslihuna, iako smo se mi, kaţe Sadrija godinama borili da ih pomirimo.

Osmehnu se Halit, kao da se prisjetio te priĉe, pa dodade, bio si mali i ne sjećaš se i mi smo u bratstvu imali takav sluĉaj i ja sam od tada rekao da više nikad neću uĉestvovati u pomiri braće, jer se ovdje radilo o braći. Brat se od brata ne boji da će ga ubiti i to ga ohrabruje ako je malo niţeg karaktera da svu laţnu hrabrost i svoj inat iskali upravo na brata, te zato svojom tvrdoglavošću ĉesto ostavlja i svojoj djeci zakaĉku i ljutnju i posle smrti. Ne znajući, ili ne ţeleći

da shvati snagu moralne norme da se svaki ĉovjek prije polaska na hadţ mora prije izmiriti i halaliti sa rodbinom i komšijama pa tek tada krenuti na hairli put.

Ova misao je asocirala Faiku jednu ideju koje se u momentu prisjeti. -Da babo, proĉitao sam negdje u tvojim Ilmihalima jedan hadis

Muhameda. U njemu se kaţe da ĉovjek ako je poĉeo kurban da zakolje i u tom momentu se prisjetio da je nešto ljut sa bratom, treba ostaviti kurban, vratiti sa da se izmiri sa bratom, pa tek onda da se vrati i da produţi sa klanjem kurbana. Ja ovo razumijem kao stanje da i Allah moţe da ĉeka, ali ljutnja odnosno pomirenje sa rodbinom ili komšijama ne moţe, da li sam u pravu?

-Da, da upravo tako, Halitova mudrost i iskustvo toliko je hranila Faika da je on postajao sve više opĉinjen njime i sve mu je teţe padala pomisao o njegovoj bliskoj smrti i odlasku na ahiret. A Halit je iz dana u dan sve više ĉilio, smrt ga je pritiskala sve ţešće, djelovi tijela polako su poĉeli otkazivati poslušnost iako se Halit konkretno nije ţalio na bolove ni u jednom dijelu tijela. Sve je više bio svjestan da se susret sa svevišnjim pribliţio, da će se uskoro naći u stanju uslovne borbe s beskonaĉnim, susret u kojem je unaprijed poznat pobjednik, no Halit se i za taj dan osjećao spremnim. Njegova vjera u besmrtnost duše i beskonaĉnu pravdu Allahovu, davala mu je snagu da vjeruje da će ljubav i dobra dijela i toga dana prevagnuti, te da će smrt pretstavljati samo novi poĉetak.

Graniĉna situacija susreta ţivota i smrti svakim danom bivala je sve bliţa, sve je bliţi momenat kada se ĉovjek sprema da izaĊe na ispit. To je ispit na kojem se odgovara za sve što smo uĉinili, za sve naše grijehove i spremnost za ahiret, za ţivot posle smrti. Kao što je sjedeo na minderu, oĉima uprtim upravo prema groblju, Halit odjednom klonu, nije više imao vremena da izusti ni jednu rijeĉ. Mirno kao što je i ţiveo, ispusti dušu, glava mu klonu u stranu , a oĉi kao da ostadoše i dalje da gledaju prema Paloĉku i groblju koje će biti odsada njegov vjeĉni dom.

Umro je ĉovjek merhameta i gaziluka, kao primjeri ĉojstva i junaštva, kao adeti koji ĉovjeka ĉovjekom ĉine i istoriju stvaraju. Umiranje kao umiranje za ĉast, je vid pobjede nad smrću, to je ulazak u vjeĉni ţivot, kao dokaz ţivota koji je vredelo ţivjeti, to je potvrda poznate ideje da se svak rodi da jednom umre, ĉast i bruka ţive do vijeka, no svaka sa svojom teţinom i validnošću. Umro je ĉovjek koji je odisao skromnošću, koji je mudrost iskazivao na svakom koraku, no i uvijek bio spreman da sasluša i one koji mu u tome nijesu bili ravni. Umro je otac, djed, komšija, prijatelj, no ostala su njegova djela, njegova mudrost i rijeĉi prepune ljubavi i ţelje da se svakom i svagda naĊe od pomoći.

-Jednom mi je priĉao Hadro, sjeća se Faik, u ţelji da pokaţe kako je rezonovao njegov babo, kada su bili zajedno u neke prosce, Halit iako je bio meĊu najstarijima sjede na dnu sobe i ja ga upitah: -Prijatelju, šta ćeš tu kad znaš da ti tu ne pripada mjesto? Halit malo porazmisli pa mi odgovori:- Moj prikane, uvijek sjedni na dnu sobe, pa se pomeraj gdje ti ljudi odrede mjesto, ne traţi da sjedneš na mjesto koje misliš da ti prirada, jer to ljudi odreĊuju, pa da ti se nebi desilo da sjedneš na tuĊe mjesto. Bolje je od vrati da te tjeraju pred prozor nego obratno od prozora da se moraš locirati pred vrata.

Sjutra dan se sjatio cijeli Bihor na dţenaze da isprati ĉovjeka koji je ostavio duboke tragove iza sebe i koji i danas ţivi preko svojih dobrina. Bio je to

dan za sjećanje, da ga pamte mladi kako treba zasluţiti smrt, i ona se treba zasluţiti, treba osmisliti ţivot da bi i smrt imala smisla. Neĉija se smrt i ne primijeti, kao da nije ni bila, judi se pitaju umrije li hele taj i taj. Takva smrt nema snage da uzbudi ţivot, da motivira ljude na stvaralaštvo, na ljubav prema smrti. Jer i smrt je poĉetak, a svakom se poĉetku treba radovati, treba znati cijelog ţivota za njega i za taj dan spremiti druge da ga pamte.

Takav je bio ovaj dan, Halit je upravo spremio sviju za njega, sjatili se ljudi sa svih strana, znani i neznani, bilo ih je od Bijelog Polja do Pazara, od Plava do Roţaja, svi su htjeli da se oproste sa ĉovjekom koji je ostavio glas što ga svi poštuju i cijene, glas mudrosti i dobrine kojem su se divili sa istim ţarom i gorštaci ispod Turijaka kao i kumovi i pobratimi sa Babina i Budimlje. Umro je ĉovjek koji je stvorio Faika, dostojnog mu zamjenika, ostavio evlad, koja pokraj dobrih djela, znaće hak s kojim se moţe pred boga, od kojeg se niko i nikada neće sramiti. Za ovakvu smrt kaţe se da je hasijetli, on nije umro, on je preselio.

Vraćajući se sa groblja, Faik je za momenat ostao sam, šetajući pogledom od groba do groba, za momenat se sreo sa bratom Sabrom, djedom Avdulahom i sada sa najtazijim grobom svoga babe Halita. Osjećao se nekako praznim kao da mu je neko utrobu izvadio, ostala samo stubljina u kojoj se moţe svašta staviti ali ništa što bi bilo prijatno i milo. Pa sve što mu je najdraţe u ţivotu uglavnom je to što gleda ispred sabe kao gomilu zemlje, kao uspomenu, no i kao nadu i vjeru da su svi oni svojom ljubavlju i dobrotom zasluţili vjeĉnost. Šta se ovo dešava, kako se mijenjaju vremena, zar sam sada ja na polici, zar ću sve odluke sada morati sam donositi?

Evo već treća generacija kako Faik aktivno uĉestvuje u svim znaĉajnijim dogaĊanjima, ali po prvi put on je u situaciji da osjeća liĉnu odgovornost. Iako je mislio da je od svojih starijih nauĉio sve što mu je trebalo, da se snalazi u ţivotu i uspješno ukomponira u društvenu zajednicu, odjednom kao da postaje skeptik, kao da nije siguran u sebe, sada kada treba sam stvarati sistem moralnih vreijednosti i pravila. Osjeća da je sada on taj koji treba sve sam rešavati, kada će trebati on da se odaziva kada neko ispred kuće zovne domaćine! Sve je to još kod njega stvaralo košmar, koliko će biti u stanju da odgovori izazovu vremena, da li će uspjeti da zadrţi glas koji je ova kuća godinama imala, da li će on uspjeti da usmjeri svoj evlad putem kojim su njega usmjeravali, da li će moći da im dade ono što su njemu dali? Odjednom se sjeti kako mu je Sadrija rekao da u ţivotu treba vjerovati u najbolje, biti optimista. Ako ti je u srcu uvijek tama, takav će ti i ţivot biti. Ako u srcu snuješ zlo, takav će ti se i ţivot pokazati, bićeš takav i na dijelu. Što ti je na jeziku to ti je i na srcu. Krivim i ne uvijek dovoljno ispravnim razmišljanjem ide se u krivo i ĉini se krivo. Upravo tako razmišljajući ĉovjek stvara sopstveni sistem moralnih vrijednosti i naĉina na koji će djelovati i funkcionirati u ţivotu. Sve su ovo samo trenutne dileme pred kojima je Faik stajao kao pred velikim zidom koji treba preskoĉiti ni sam nedovoljno odluĉan da li će to uspjeti?

Stajući tako sam, odjednom je poţeleo da mu se javi onaj nepoznati glas, glas koji ga je toliko pratio posle smrti Sabrove. Zašto sada neće da mu se javi bilo ĉiji od ove trojice, što ih sada percepira pred sobom kao da ĉeka neki savjet, neku poruku kuda da krene, kojim putem. Treba se opredijeliti za pravi put,

odrediti smjernice dobra i zla. Svjesten je Faik da je dobro drugima ĉiniti dobro, no nije uvijek lako odluĉiti se šta je u momentu dobro, kako raditi da to bude dobro i da budeš siguran da nijesi napravio nikakvu grešku u procjenama. Svjestan je, a ĉesto je to i slušao od starijih, da nas ĉula mogu zavarati, da krivo zakljuĉimo, kao kada nam se uveĉe ĉini da ugledamo avet a to su samo dva truhla panja. Prvo i osnovno pravilo je da zakljuĉke ne donosimo brzopleto ni jednostrano, jer tada moţemo krivo zakljuĉiti, tj. moţemo stvoriti predrasude ili zablude koje će nam smetati da ispravno djelujemo.

Stoji tako na raskrsnici, a ne zna kojim putem da krene, svi su blizu no i svi daleko, svuda bi a nikuda nije siguran, treba mu neko ko bi mu dao usmjerenje, ko bi ga poduĉio. Po prvi put, bi mu jasno šta znaĉi ostati siroĉe, nije vaţno u kojim se godinama to deseilo, jer ostati bez roditelja znaĉi ostati bez orijentira, bez potpore i oslonca. Koji je to put nastavka, kuda da ide a da ne obruka djedu ni baba, da ih ne zasrami mrtve, da preskoĉi dugu koja je pala pred njim kao ono po selu kad bi se ukazala poslije letnje kiše, pa bi djeca bjeţala da je ne preskoĉe jer će postati ţensko. Tako sada i Faik razmišlja, koji su tio koraci sigurnosti kojima treba krenuti?

U tom momentu nešija ruka se spusti na njegovo rame, Faik se trţe i bi ne malo iznenaĊen kada ugleda Milana, sina pobratima sa Babina sa kojima se sreo upravo onog dana kada je krećao u partizane i sa kojima su se zamalo potukli u Budimlju. Milan ga ĉvrsto steţe i reĉe mu:- Glava da ti je zdravo brate, ja sam kasno ĉuo pa sam zakasnio, a morao sam da doĊem i evo dobro je što te naĊoh baš ovdje na groblju. Vidim da ti se teško rastati od staroga.

-Da su zdravo braća i prijatelji i hvala ti brate što si došao, nijesi ti zakasno nego si baš došao na vrijeme, jer kako se narod rasturi te ostajem sam sve mi je teţe i osjećam se sve više izgubljenim, jer sada sve odluke moram sam donositi a njegovo iskustvo i mudre rijeĉi će mi sada mnogo nedostajati.

-Znam brate Faiku, ovakvog oca i ĉovjeka će ţaliti cijeli Bihor pa i mi na Babinu, a ne ti, ali njegova mudrost i dobrota je upravo u tome što je on uspio i tebe da nauĉi i usadi sve njegovo znanje i dobrotu, tako da se ti ne trebaš bojati znanja u nošenju odluka, ja sam u tome siguran, jedino što će ti on fiziĉki nedostajati i sigurnost koju ti je ulijevao, ali to će samo od tebe traţiti veliku ljubav i volju da nadoknadiš sve to što je on radio. Ti to znaš i moţeš. Nego hajdemo sada polako kući, ti imaš još gosti tamo i trebaš biti sa njima, evo i sa mnom ih je došlo desetak da ti izraze sauĉešće i nazdrave glavu.

-Eto vidiš, već na prvom koraku ja se obrukah, toliki ljudi tamo a ja ovdje se okamenio, kamen me pogodio.

-Nije to tako, nijesi se ti obrukao, roditelj se ne ispraća svaki dan, neće valjda danas na ovome neko da zamjeri a bogami i ako zamjeri taj i nije iskreni prijatelj te od njega neće ni zaboljeti.

-Vidiš burazere, to su sada moje svakodnevne dileme sa kojima moram ţivjeti, nikad do kraja siguran da sam postupio kako treba, to su one situacie kada se treba samostalno odluĉiti, biti siguran da si ispravno postupio, to su trenutci u kojima je rahmetli babo donosio rešenja, ja nijesam bio opterećen i uvijek sam bio siguran da stari neće pogriješiti. Kuća mi je uvijek bila otvorena za sve dostove, prijatelje i komšije, on je uvijek bio tu da svakog ugosti i primi.

-Sve je to tako, ali mudrost i rutina dolaze sa godinama pa sam siguran da ćeš ti ne samo dostojno zamijeniti svoga baba već ćeš uspjeti i da ga prevaziĊeš. A ti bogu šućur imaš ţenu koja je u stanju dati dţevap svakom ko usmjeri ka tvome pragu, a bogami i djeca su ti već stasala te ćeš i od njih imati zamenu i pravu pomoć. Nego, mi se odavno nijesmo vidjeli, koliko se sjećam bilo je to ono nesrećno viĊenje u Budimlju kada si ti sa druţinom bio krenuo u partizane, pa me interesuje kako si prošao i dokle si sve stigao u borbu.

-Eh moj Milane, duga je to priĉa ali u najkraćim crtama ću ti ispriĉati. Faik mu ukratko ispriĉa svoju revolucionarnu aktivnost pa nastavi. Moj brate Milane, revolucija je bila teška ali sam je izdrţao i mislio da sam neprijatelja pobijedio, ali ono što se desilo posle revolucije mnogo mi je teţe palo, jer nijesam bio svjestan protiv koga da se borim i ko mi je neprijatelj. To je vrijeme kada je revolucija poĉela jesti svoju djecu.

-Šta je to bilo Faiku, da i tebe nijesu proglasili izdajnikom za vrijeme Inforbiroa?

-Ha, zar si naĉuo, upravo tako, ne samo što su me proglasili izdajnikom nego sam gotovo pet godina odrapio na Goli Otok kao najgori neprijatelj ove zemlje, za koju sam toliko ţrtve dao, da sam izgubio u njoj najboljega prijatelja, sada i šuru, Šefkiju. Ne volim o tome ni da priĉam, ali eto rijeĉ rijeĉ vuĉe pa od muke pomenuh tu svoju najveću izgubljenu bitku od onih zbog kojih i sa kojima sam i ratovao i ţivot na kocku pune ĉetiri godine stavljao. Nego reci mi nešto Milorade o sebi, kako ti proĊe i kako ste svi sa zdravljom?

-Moj brate Faiku, naše sudbine su tako bliske kao da ih je reţirao isti reţiser. Zahvaljajući tebi i onim tvojim rijeĉima što mi ih reĉe onoga dana u Budimlju kada se rastadosmo, ja sam sa odmah predomislio i otišao u partizane. Nijesam se tada pokajao, borba je bila teška, no ljubav i ţelja za slobodom su me toliko okuraţile da sam sve junaĉki izdrţao i doĉekasmo slobodu. DoĊoh kući misleći da smo oĉistili svu gamad i domaću i stranu, ali ubrzo se pokaza da nijesam u pravu te da se neprijatelj samo pritajio i promijenio strategiju, ali mu ćud ostala ista. Nijesu prošle ni pune tri godine od borbe, samo što sam se bio oţenio i poĉeo da stvaram i radim u novoj domovini, nije mi smetala ni glad ni sirotinja, sve mi se ĉinilo lakim i sa elanom sam sve podnosio, dok me jednoga dana OZNA ne pokupi sa spavanja na oĉigled cijele familije i moje ţene. Odvedoše me kao najgoreg dušmanina bez da mi bude jasno za šta i ĉemu, baciše u zandane beranske kule. Ubrzo saznam koji su mi peškeš spremili, upravo od onih koje sam ganjao u toku revolucije, koji mi ništa ne mogaše u borbi pa sada osjetiše momenat te me opanjkali, kako pljujem na Tita a veliĉam Staljina. To je bilo dovoljno da me osude pune tri godine na tesanju kamena i šetnju kroz špalir. Baš me ĉudi kako se tamo nijesmo sreli, mada je meĊu hiljadama bila ĉista sluĉajnost nekoga sresti, a i da sam te sreo ne vjerujem da bih te prepoznao, ja znam da mene ni roĊena majka ne bi prepoznala, tako sam silno izgledao.

-Vidiš ti boţega davanja kako su se naše sudbine ispreplijetale, kao da smo jedan drugoga kopirali u svemu, pomenulo se ne povratilo se, ali zaista godine na Golom Otoku su ubedljivo teţe od cijele revolucije i borbe u kojoj se ĉovjek ĉovjekom dokazivao. Ovo je bilo ubijanje ljudskosti u meni. Vrijeme kada

nijesam znao šta da mislim i na koga da ţalim, što je najgore brate, nijesam znao gdje sam pogrešio i kako da popravim grešku i svi pokušaji, kako su ih ono zvali prevaspitanja samo su u meni stvarali još veći revolt i gaĊenje.

Tako su razgovarajući stigli do kuće u kojoj je bilo puno svijeta, ĉak više nego što je Faik oĉekivao, ali tu su bili bratuĉedi i prijatelji tako da se Faikovo odsustvo nije mnogo osjećalo. Ljudi su u stihijnom razgovoru razmijenjali mišljenja i svak sa svog aspekta asocirao uspomene na Halita komentirajući njegova dobra dijela i ostavštinu koja će ga uvijek ĉiniti ţivim. Slušajući takve priĉe Faik je osjetio potrebu da se još jednom svima zahvali na toplim rijeĉima i na prisustvu kojim su mu pomogli da on i ĉlanovi njegove porodice lakše prebole ovaj za sve njih teţak gubitak. Sada vidim zašto se kod nas kada se nazdravi glava odgovara da su zdravo braća i prijatelji. Upravo je to ono što ĉovjeka odrţava u ţivotu. Ne ostavi boţe bez prijatelja, braće i komšija, jer bez njih ĉovjek bi bio samotnjak koji naroĉito u ovakvim graniĉnim situacijama nebi mogao sam pronaći ni spas ni utjehu. Nijesu ljudi dţabe rekli brata i komšiju, ne daj pod kiriju.

Ţivot je tekao dalje, moralo se raditi i stvarati, djecu uzgajati. Ljubav kao jedina bolest od koje ne ţelimo ozdraviti, poĉela je davati plodove. Djeca su rasla jedno za drugim ukupno njih petoro. MeĊu njima su bili i blizanci Hasan i Husein. Svako je nosio novu radost u kući. Kao što je cvijeće u prolećne mjesece ukrašavalo livadak tako je i djeĉja graja i smijeh ukrašavao dom. Djeĉja graja je iz dana u dan bila sve glasnija. Novi vjetrovi poĉeše puhati Paloĉkom sa Turijaka, sve blaţi povjetarac je umivao lica Faikove djece, koja su svakim danom sve više narastala.

U novim uslovima i vilajetu koji je davao novu nadu za srećniju i veseliju budućnost, Faik koji je sada postao samo svoj gazda, svakim danom uvećavao je svoje imanje i stvarao djeci sve bolje uslove za ţivot i rad. Kuća je postajala sve punija i sve ĉešće posećena od prijatelja sa raznih strana. Presahli su putevi preko Kule za tovar ţita, sve je sada raĊalo u okutnjici i ostalim njivama, voća je bilo u izobilju tako da je svakim danom ţivot bio sve bolji i bogatiji. Zemlja se radila na sve strane, ljubav postojala svakim danom sve veća a Faik je polako poĉeo zaboravljati sve muke i golgote koje je preţivljavao u svojoj mladosti.

Ostala su samo sjećanja na karavane na koje je Faik uĉestvovao preko Haile i Kule, za tovar ţita ţrtvujući i stavljajući i sam ţivot na kocku. Dovoljno je bilo da se skodrlja kamen alatu ispod noge i da se strupošta u ambis iz kojeg nema povratka. No nije samo to bio problem, neposredno posle rata teško je bilo proći preko Kule a da se ne sretnete sa razliĉitim vrstama kapabandi. Bili su to klasiĉni pljaĉkaši, koji su postavljali zasjede, otimali ţito a ne rijetko i maltretirali ljude, jer su pojedinci i na svojim leĊima nosili ţito jer je i konj za neke bio nedostupan. Upravo takav je odnos prisiljavao bihorce da putuju u karavanima i da se meĊusobno pomaţu.

Kako je vrijeme uzmicalo tako su napredovali radovi na obradi zemlje, novo vrijeme nosilo je nove alatke, drvene ralice zamjenjuju se ţeleznim plugovima sa kojima se zemlja ore i dublje i bolje, što daje i te kako bolje prinose. Novim mjerama zemlja je postala mnogo plodnija. Sve je to smanjivalo potrebu odlaska preko Kule i sada se tim putem išlo jedino za paprike koje su još i te

kako bile privlaĉne jer su nadaleko poznate po svojem kvalitetu. Faik je sebi izgradio i novu kuću, sazidavši donji boj od kamena a gornji od ĉatme uz pomoć svojih komšija i prijetelja, a najviše svojih šureva. Za relativno kratko vrijeme nikla je kuća jedna od boljih u tom kraju.

Nema više karavana kaţe Faik i najduţa relacija prema kojoj se upućuju ljudi sa ovih prostora jeste Novi Pazar ili Bijelo Polje i to za razne vrste basmi i drugih potrebštinja, naroĉito kada su u pitanju svadbe i ruho za navjestu. Sve nam ovo ukazuje na porast i razvoj nove drţave, kako Faik kaţe, upravo za ono za šta smo se toliko borili i dali mnogo ţrtava.

Djeca su rasla danonoćno, kao proletno cvijeće po livadama ispod Turijaka. Već su poĉela pomagati i u kućnim poslovima i naroĉito u ĉuvanju stoke koje je u onoj kući oduvijek bilo. Novo vrijeme nosi i nove uobiĉajene norme. Faik je na raskrsnici, u mengeme izmeĊu starih adeta i novih zemana koje nose nove obiĉaje i naĉine ţivota i rada. Ostavši s vremena na vrijeme sam sa svojim mislima Faik nije mogao a da se ne podsjeti besjeda koje je vodio još sa svojim rahmetli dedom, ĉesto se sjećao i razgovora sa Sadrijom, Kadrijom, Đulom i ostalim velikim prijateljima njegovog oca. Ipak najĉešće je pamet letjela prema Halitu, kao da mu je sve teţe padalo upravo odsustvo njegovog oca. Nije imalo dana a da se ne podseti na neke njegove mudrosti. Poĉeo je sve ĉešće traţiti ga u sjećanju, poţeleo bi s vremena na vrijeme da ga bar sanja, nebi li u snu od njega potraţio savjet i odgovor kako da postupi u datoj situaciji.

Poĉeo je Faik stvarati novi krug prijatelja, poĉeli su ljudi sve više svraćati kod njega na ĉašicu razgovora a i na ĉašicu rakije, jer je novo vrijeme donijelo i nove adete. Šljive koje je ranije Faik najĉešće na alatu tovario u krošnje i nosio ih za Roţaje, te ih prodavao na pijaci sve je više sada stavljao u kacu i od njih pravio dţibru od koje se pekla prekrasna rakija šljivovica kojoj na daleko nije bilo ravne. Sve masovnije su bihorci poĉeli peći rakiju i umjesto šljiva sada se za Berane nosila rakija u dimidţane i prodavala se na pijacu od Harema do Bošnjove radnje. Ovo je donosilo daleko veću dobit i jednostavniji naĉin da se doĊe do suve pare, tako da je Faik ţiveo sve bolje i uspješnije.

-Dţevahira, reĉe jednog dana Faik, dok su kao uvijek, odmarali pod Ċulajmijom, posle ţnjetve u okutnjici, ova nam djeca porastoše šta da radimo. Ja mislim da bi ih trebali pratiti da nam uĉe škole, ako ja i ti nijesmo mogl i dobro bi bilo da njima dademo šansu i da ih pratimo da uĉe škole.

-Vala Faiku i ja sam o tome dosta razmišljala i nemogu da ti se miješam, jer znam da ti najbolje znaš, ali ja mislim da bi bilo dobro da Jonuza ispratimo u Peć kod ovih mojih, oni bi ga prihvatili, pa da nam sin izuĉi za uĉitelja ja bih bila zadovoljna i srećna. Sve što smo dali svojim roditeljima to ćemo primiti i od svoje djece, a ja mislim da mi naše roditelje nijesmo niĉim zakahrili te da nećemo ni od naše djece doţivjeti ništa loše.

-Ne plašim se svoje djece već tuĊine i naĉina kako će ga primiti, da ga ne zavedu da zaboravi ko je i odakle je. Jer kad jedan narod a i svaki pojedinac, izgubi smisao za vjerske, kulturne i druge više ideale, te više bude cijenio ţivot nego smrt i kada zanemari bratske vrijednosti i omlitavi u ţivotu, njegova otporna

snaga, znatno će oslabiti uprkos njegove civilizacije koja je usmjerena na vanjsko usavršavanje ţivota, te sve ovo moţe doprinijeti da doĊe do raspada onoga što ja nama oduvijek sveto, a to je naša porodiĉna i bratska ljubav i tradicija.

-Nijesam te do kraja razumjela šta si mi htio reći, ali koliko sam shvatila ti se plašiš da nam dijete ne zaboravi svoje obiĉaje i zastrani u vode i ne daj boţe time bi obrukao djedovsku krv.

-Upravo tako, naš društveni razvitak, pokazuje naš uspon u društvenom i prosvjetnom pogledu i u poprimanji zapadnih civilizacijskih tekovina. No istovremeno pokazuje zakrţljavanje našeg moralno duhovnog ţivota, propadanja svijesti o bratskoj slozi i harmoniĉnoj porodici, popuštanja stege familijarnog ţivota, mlitavosti i slabljenju ljubavi. Vidiš li šta svega ima kod naroda, poĉelo neko ĉudno vrijeme, sve se manje poštuju stariji pa ni roditeljima se ne daje pardona, toga se ja bojim. Ovo proizilazi iz toga što smo skloni da pored prosvjete, koja nam je neosporna, prisvajamo i one najslabije tekovine, koje su i samu Evropu sunovratile u duhovnu propast. Ja Dţevahira pamtim i ţivim takoreći sa trećom generacijom, pa jasno primjećujem ogromne razlike, ne samo u naĉinu ţivota, već upravo u onome o ĉemu ĉesto kao ovo sada razgovaramo, o odnosima u porodici i moralnim normama koje su vladale i sada vladaju u odnosima djece i roditelja. Sjećam se, rahmetli djed se slušao ne samo u našoj familiji, već je mogao nešto riješiti i u ime sela niko mu nebi prkosijo. Rahmetli babo je uvijek mogao riješiti bilo šta u ime familije, bez da mu iko šta prigovori, dok za selo već nije to bilo moguće, malo je olabavilo to plemensko poštovanje. Plašim se da je došlo vrijeme kod ove treće generacije da roditelji neće moći ništa da odluĉe ni u svojoj kući. Bogu šućur ja to još nijesam doţiveo i upravo toga se plašim jer gledam šta se sve dešava po komšiluku, pa se plašim da mi i djecu ne zapljusne taj talas. Kao da je Faik svojom vizijom predvidjeo ono što će se upravo i njemu i mnogima okolo njega desiti u ne baš dalekoj budućnosti.

-Dobro sam te razumjela, reše Dţevahira, ali ja mislim da trebamo biti svjesni, posebno naša djeca, da se naša sudbina ne rešava negdje u vanjskom svijetu, nego u nama samima, svaki ĉovjek treba u svojoj duši nositi zvijezdu i peĉat vlastite sudbine. Ne samo pojedinac, nego i svaki narod, kovaĉ je svoje sreće. Kada riješimo zapreke u nama samima, kada izgradimo razum, srce i volju o zajedniĉkoj ljubavi i budemo voljeli smrt u opštem pojmu kao i ţivot, same od sebe će pasti sve opasnosti o djelovanju vanjskoga svijeta, jer upravo zanos dunjakuĉkih ljepota i blagostanja je ono što ovu današnju mladeţ sve više skreće u stranputici i ne poštovanje smrti ni svega onoga što ljubav i vjera znaĉe, završi uverljuvu ispovjest Dţevahira.

-Da, upravo tako i u tome je uloga roditelja, da na vrijeme usade sve te karakteristike svojoj djeci, i ja se nadam da smo mi uspjeli i da je to naš uspjeh ili neuspjeh, ako je obratno, a ti nijesi se trebala ništa snebijevati, jer su djeca zajedniĉka briga. Ja nijesam od onih starih, a i mislim da su ta vremena prošla kada je samo otac odluĉivao, sada se trebamo zajedno dogovarati i ja planiram ako bog da, ĉim ovo poţnjemo, da ja i ti odemo do Vitomirice i da noćimo jednu noć kod Hadra, da vidimo kako su oni šta rade i da porazgovaramo sa svima njima, ako im nije Jonuz teţak baš tamo da ga ispratimo i da ga upišemo u školu.

-Ja se nadam da oni neće imati ništa protiv, tamo je Aziz on je dosta strog i ja sam sigurna da bi ga ĉuvao kao svoje dijete, zavika Dţevahira.

-Nego ja neću dozvoliti da mi ni jedno dijete ostane bez škole, ukoliko hoće da uĉe, već za dvije godine nam i bliznaci završavaju osmi, pa ćemo i njih ja se nadam ako nigdje a ono u Roţaje kod Hilma smjestiti, neka i oni završe barem neki zanat. Neću vala da mi djeca ostanu slijepa kod oĉiju, pa makar bio prinuĊen da prodam parĉe zemlje.

-Nećemo akobog da ništa prodavati, voće je dobro rodilo, nešto od voća, nešto od rakije, a ja ću bogami ići i po Stupĉem brdu da berem borovnice, lani su ţene pare zaradile, pa što nebih i ja, zavika Dţevahira i zagrli Faika oko vrata, dajući mu do znanja da će njihova ljubav sve pobijediti i da ništa jaĉe nema od ljubavi.

Kako je kosidba završila, livade su poplašćene a do ţnjetve ostao još neki dan, Faik i Dţevahira spuĉiše šipke i uputiše se preko Ĉakora za Peć. Sjedoše u poštu i polako preko Andrijevnice i Murina poĉeše se penjati uz Ĉakor. Onako gorostasan Ĉakor je ovih ljetnjih dana izgledao uzvišeniji nego nikada. Stada ovaca prekrila vrleti a ovnovi predvodioci kao da se takmiĉe ĉije se zvono dalje ĉuje. Ĉobani se nadpjevavaju ko će bolje i ĉija će se pjesma dalje ĉuti. Po prvi put Dţevahira sluša pjesme: Oj Ċevojko iz Velike, pošto kilo varenike? Ili, Od Ĉakora pa do mora, prostire se Crna Gora. UzbuĊena idilom koju je posmatrala, ona kao da zaboravi na svoje probleme koje je uvijek imala pri putovanju, samo kada bi autobus prošao pored nje, a ne da se vozi, miris nafte nikako nije mogla da podnese i uvijek je voljela peške ići do Berana negoli autobusom, upravo zbog toga što nije podnosila voţnju. Ovoga dana, ona je oduševljena ljepotama i vidikom koji joj se pruţao iz autobusa, zaboravila na sve nedaće i ni sama nije bila svjesna kad se spustiše u Kućište i kad Faik zavika evo nas pred Peć, za polovinu sahata smo tamo.

Stigli su prije mraka u Vitomiricu, upravo sunce beše iznad Hajle i svakog momenta kao da se spremaše da zapadne iznad velikih brda odraslih šumom. Lijepa je Vitomirica u svako doba godine ali kao da je danas bila najlepša. Kukuruz izrastao tri metra zeleni se kao bukovina po bukovoj strani a kroz njega pasulj pustio cvijet pa je svaki struk kukuruza okićen dekorom od razliĉitih vrsta cvijeća. Pored kukuruza najĉešće su parcele na kojima se zeleni šećerna repa, jer je šećerana poĉela da radi u Peći pa se šećerna repa sve više gaji na ovim prostorima. Tu su i deteline taze pokošene, pa otava ponovo poĉela da modri zemlju. IzmeĊu kukuruza najĉešće po krajevima, vide se domaćice kako plijeve vrtove, poznata paprika somborka još zelena ali već poĉela da rudi i dobija ţutu boju što je znak da je krenula da zri. Paradajz se ovio pun kao šipak, još je zelen ali za nekoliko dana uz sunce poĉet će da zri. Sve je ovo odavalo prekrasnu ljepotu Vitomirice u ovaj sumrak. Faik i Dţevahira idući od drţavnog bunara pješke sa paţnjom su posmatrali svo to bogatstvo i ljepotu što je samo Vitomirica moţe dati.

-E moja Dţekna, kako je od milja Faik znao zvati svoju ţenu, ovo ti je Kalifornija, nema većeg bogatstva a ni ljepote od ove Vitomirice, spasi se Hadro što se maĉe iz LoţĊaka, bolji mu je ovdje hekter zemlje nego cijele LoţĊake.

-Vala imaju svega, ĉini mi se nemaju za ĉime da ţale, nastavi Dţevahira, jedino ne znam, ne vidim da voća imaju dovoljno.

-Imaju, imaju, uzvrati Faik, mada ovi Pećanci ne znaju mnogo voće da gaje, vidjećeš ti za koju godinu šta će Derviš ovdje uraditi, oni su ovdje imali samo krušku i jabuku, ali Deša će iskalemiti i sve vrste krušaka i jabuka, a u ovu zemlju kamen da baciš rodit će a ne voće. Vidiš oni imaju i vodu za plavljenje, pa ne moţe biti da nešto ne rodi.

Tako uz priĉu i divljenje ljepotama Vitomirice stigoše u ulicu Ćemansku u sami sumrak. Stadoše pred Hadrovu kuću. Faik po obiĉaju malo jaĉe viknu: -O domaćine!

-Hajde bujrum, zavika Hadro izlazeći iz kuće, a u isto vrijeme sa razliĉitih strana poĉeše izlaziti Hadrovi sinovi i ostala familija, obradovani i iznenaĊeni pozitivno gostima koji su im bili jedni od najradije viĊenih. Nazvaše im sitne holĊedije, izljubiše se lijepo i sedoše baš pred lozu da se svi okupe i da se upitaju za zdravlje. Dervišovica odmah donese šerbet koji su sami pravili od ruţica koje su rasle tik uz prozor, a svi su s paţnjom slušali šta je Faik razgovarao sa Hadrom. Kako su prošli u putu, kakva je godina u Vrbicu i kako su svi prijatelji, komšije i dostovi, jer je nostalgija za Crnom Gorom bila velika i svaka informacija o rodnom kraju bila je kao mehlem za dušu. Faik je inaĉe bio pun novosti i veoma je dobro znao šta njih sviju interesuje, te je svima o svemu odgovarao, o prijateljima od Paljuha do Kalice i dalje do Roţaja. Susreti Faika sa tazbinom najĉešće su bili prava tribina na kojoj su dominirale mudrosti pitanja o smislu ţivota i muhadţerluka.O pitanju sreće i slobode kao vrijednostima što ţivot ĉine.

Mogu li ljudi spoznati istinu a da se ne prevare. Moţe li ĉovjek svojim razumom saznati pravu istinu, budući da se do jedne istine dolazi na jedan naĉin a do druge sasvim na drugi. Eto Faik im je odmah dao do znanja da oni trebaju biti sretni što su tu gdje su jer je putem već vidjeo toliko ljepota što je po njemu dovoljno da oni svi budi sretni.

-Eh moj Faiku, zavika Hajriz, nije uvijek sreća u onome što oĉima gledamo, budući da nas ĉula ĉesto varaju pa krivo zakljuĉujemo. Prvo i osnovno pravilo je da zakljuĉke ne donosimo brzopleto i jednostrano. Jer ako istinu traţimo brzopleto i necjelovitim pristupom, postoji opasnost da krivo zakljuĉimo ili da stvorimo krive sudove koje bi mogli nazvati predrasude koji nam neće mnogo pomoći da doĊemo do prave istine.

-Pitanje sreće je sloţeno pitanje, kako postati sretan, zadovoljan, ostvaren ĉovjek, tj. pitanje šta moram uĉiniti da bih to postao, zavika Sejdo. Gdje je moja sreća, moje dobro-da li ovdje u ovoj ravnici i velikoj ljepoti na prvi pogled ili moţda u onim vrletima iznad studenca gdje mi je drag i svaki trn i dobro ga se sjećam. Dakle trebamo traţiti nešto što nam je dobro, nešto što nas ispunjava, nešto što nam daje zadovoljstvo, sreću, ispunjenje. Ja bih pitanje sreće podijelio kao pitanje koje djeluje na tijelo i dušu, te otuda ovo što si ti Faiku video putem je upravo ono što bi moglo utješiti naše tijelo. No duša je zadovoljnija sa ovih nekoliko trenutaka provedenih ovdje i sada sa vama nego cijelo moje imanje što će mi ljetine donijeti. Pitanje individualne sreće za mene nije vezano za materijalna dobra već za dobro kao ispunjenje duše, dobro koje se dijeli sa

najbliţima i najdraţima, a to mi je ostalo tamo u zaviĉaju, tamo gdje su mi djedin i pradjedov grob, tamo gdje me svaki kamen veseli i gdje sam i drvadima imena znao a ne ljudima, završi Sejdo svoju besjedu.

Inaĉe su Ćemani poznati kao besjednici koji ţele da debatiraju o svim temama no ĉesto su kontraši i uvijek ţele kontrirati sagovorniku tako da se Faik našao u nezavidnom poloţaju jer su se oni obasuli sa kontra argumentacijom. Faik ih je sviju od reda dobro poznavao, a znao je i to da je on pokušao kuditi Vitomiricu da bi oni svi skoĉili da argumentiraju suprotno to je njihov najĉešći naĉin komuniciranja. Zato Faik iako po prirodi impulsivan i dosta tvrdoglav ovoga puta je pokazao sve znakove tolerancije i mirno bez ikakvih znakova nervoza slušao je njihove argumente svjestan da u njima ima puno istine, no isto tako svjestan da je sve to stvar izbora i da puteve sreće najĉešće ĉovjek sam izabira.

-Izgleda da se sreća stalno traţi i da je ĉovjek traţi dok je ţiv, ukljuĉi se Faik, eto koliko vi patite zbog nas toliko je i naša bol za vama i mi smo nesrećni što nijesmo zajedno. Sami muhadţerluk je nesreća, svako razdvajanje je zlo, te otuda jednom razdvojeni nikad zajedno, sada i da se vratite tamo odakle ste došli, opet to ne bi bila sreća, opet bi falili oni kojih više nema, novi došli koji su nešto drugo, ne ono što su bili stari, to su prirodni zakoni, koji su neumoljivi i koji se ne daju ni prevariti ni izmijeniti, svaki pokušaj mijenjanja toga reda je zlo. Dobro je kada taj red nesmetano vlada i kada se prihvata kao prirodni tok u kojem se svi moramo snalaziti i stvarati nove prijatelje. Ja mislim da se sreća akumulira iskustvom i da ljudi evoluiraju u njoj, te da ako ĉovjek ima sreće, prije nego što umre, sakupiće sve što moţe svog civilizaciskog nasleĊa te ako uspije da ga ispravno prenese svojoj djeci,ona će biti u stanju da sreću prilagode toj civilizaciskoj šemi i saţive se u njoj. Ĉovjek treba do poslednjeg daha biti zahvalan na toj neiscrpnoj baštini, te u njoj naći svoju duševnu hranu i svoj veĉni ţivot.

Razgovarali su o svemu i svaĉemu kao i uvijek kada se naĊu pravi prijatelji dok ne poĉeše dolaziti komšije, jer je ovdje svaki haber o dolasku bilo koga preko Kule bio pravo veselje, a pogotovo kada je to Faik koji je uvijek doĉekivan sa velikom dozom uvaţavanja, tretiran kao jedan od najuglednijih zetova plemena, jer su njegove rijeĉi uvijek prihvatane kao rijeĉi mudrosti i dobrog savjeta. DoĊe Sait sa nekoliko svojih sinova, te se druţina sada proširi, a pitanja poĉeše prosto teći kao vrbiĉka rijeka, naviru asocijacije kao lava iz velikog vulkana a mladi upijaju svaku rijeĉ koji stariji izuste i vesele se svakom novom pitanju.

Sait je slušao dio priĉe o sreći i svemu onome što je trebalo odgonetnuti osnovnu tezu dali su srećni oni koji su došli ili oni koji su ostali?

-Ja bih, reĉe Sait, ove vaše dileme malo drugaĉije formulirao. Za mene je svako selenje ustvari traţenje slobode. Ţivotinje nemaju slobodu, one ne znaju razumski procijenjavati neke stvari nego prave onako kako im nalaţe njihov nagon te se one tako lako prilagoĊavaju svakoj novoj situaciji. Ĉovjek je obdaren i kaţnjen za slobodom, zato što po slobodi moţemo raditi što nas je volja a time sami sebe moţemo krojiti sreću. Ne moţemo vjeĉno ţivjeti u tom nebeskom carstvu zaviĉaja,moramo postati malo prefinjeniji,nego što smo u djetinjstvu bili,kada smo sve ljepote vezali samo za svoju okutnjicu.Pa i ako tamo gdje

idemo za dugo vremena nećemo naći ţestok zanos mladosti,upoznaćemo trajnu, blagu sreću, duboko blaţenstvo koje nam ni jedno vrijeme ne moţe oduzeti prije nogi li nam oduzme sve ostalo. Nekada su ljudi kaţnjeni slobodom, kaţnjeni mogućnošću i potrebom da sami vrše izbor. To kao da ih svija iznenadi.

-Kako kaţnjeni slobodom, upita Hajriz? -Takozvana vanjsaka ili fiziĉka sloboda, koja predstavlja rezultat

nesmetanog kretanja i djelovanja. Sloboda fiziĉkog kretanja, koju neko malo prije spomenu, ili sloboda od zatvora. Nekada upravo traţeći ovakvu vrstu slobode mi bjeţeći od odreĊenih uslova ţivljenja i rada, upravo kaţnjavamo sebe, ugroţavajući unutrašnju ili duhovnu slobodu kao veći stepen slobode. Upravo zato što nas nekada ta sloboda moţe odvlaĉiti od prave sreće, to su situacije kada naša sloboda biva podloţna našem neispravnom rasuivanju ili zabludama, kada je podloţna strahovima novog, kada se gubi motivacija, to su stanja u kojima se vremenom naĊe svaki muhadţer na novoj teritoriji. No to je njegov izbor i u tome se moţe traţiti ta uslovno reĉeno kazna.

-Ĉini mi se amidţa, reĉe Hajriz, da ti govoriš o nekoj unutrašnjoj slobodi, pa zar mi upravo zbog slobode koja nam je ĉesto bila ugroţavana kada bi prolazili preko Groca, putujući za Berane, nijesmo i došli ovamo. Nama je ĉesto bila ugroţena upravo fiziĉka sloboda, a po meni nema nijedne forme slobode bez fiziĉke slobode i mogućnosti slobodnog djelovanja.

-Upravo tako sinovĉe, traţeći fiziĉku slobodu mi smo izgubili deo duše, tj. unutrašnju ili psihiĉku slobodu, kada sam sam sebi mogao zadati šta god hoću napraviti i to bih napravio ili ne. U tom traganju bili smo prinuĊeni prodavati svoju babovinu u bescilje a baš ona nam sada svima nedostaje.

-To je u svakom sluĉaju za mene, ponovo će Hajriz, veći stepen slobode, jer kad nam je duša nemirna nemoţe nam ni tijelo biti slobodno. Treba se ĉuvati ljudi koje ispunjava samo jedna ideja, samo jedna misao.Ti ljudi u sebi nose prazninu i monotoniju saharske pustoši. Razlog je u tome što ima samo jedna poluga,jedna ţelja a to je ipak premalo.Ta ţelja za samo fiziĉkom slobodom ubrzo se pokazuje kao prazna,od ţivota treba sve uzimati i sve mu davati.Sve treba osjetiti i iskusiti,i radost i bol,glad i strast svake vrste. Neko mi je nekada rekao da ljudi mogu ugroziti slobodu tijela, ali sloboda duše je samo moja i niko mi je ne moţe ugušiti, nije li tako?

-Tako je reĉe Sait, u sebi dakle nijesam slobodan ako nijesam sposoban izabrati i ostvariti ono što mi je bolje. Najslobodniji sam onda kad sam u sebi slobodan za svako dobro koje me ĉini srećnim. I kada niko nije u mogućnosti da mi to stanje svijesti pomuti i uslovi ga bilo ĉime što meni nije po volji.

-Tako, produţi Hajriz, smatram da i ova naša selidba koja nije ni prva a neće biti ni poslednja, jeste upravo pokušaj traţenja takvih rešenja i stanja našeg duha.

-Vjerujte ljudi, sada ste me stavili pred veliku dilemu, ukljuĉi se Faik, jer ja sam bio ubijeĊen da ako ima negdje dţeneta na zemlji, da je to upravo ovdje kod vas. Ali ono što sada slušam, a nemam nikakvog razloga da vam ne vjerujem, jer vidim da ste iskreno otvtorili dušu i da govorite upravo ono što osjećate, ja zaista sada vjerujem, da je ta unutrašnja sloboda o kojoj vi sa takvom sjetom govorite, najvaţnija u ţivotu, a da je meni moja bukovina iz Dubokog potoka i divlje jagode

iz BreţĊa dobra zamjena za sve vaše dunjaluĉke ljepote koje vas sviju ovdje okruţuju.

Tako se završila ova debata koja je rezultat Faikove ţelje da sazna kako i koliko su zadovoljni njegova tazbina i ostale nekadašnje komšije. Jer je dilema selenja uvijek bila prisutna kod Bošnjaka Bihora, što iz manjkanja fiziĉke slobode, što i nedostatkom uslova za školovanje djece ili ekonomskih mogućnosti zapošljenja. Sa ovim dilemama suoĉio se i Faik, iako nikada ţeni to nije kazivao da mu neko nebi prebacio eto vodi ga ţena kod njenih. Sada kada su djeca porasla i stasala do srednje škole, a Faik je oduvijek ţeleo da im omogući da se školuju i da sticanjem znanja pomognu i sebi i drugima a time i cijelom etnosu. Iako nikada i nikome nije to rekao potajno u njemu je tinjala misao da se i on negdje odseli i pronaĊe za sebe a posebno za svoju djecu povoljnije uslove za ţivot, te da ih time uĉini srećnim, što je posle ove debate kod njega izazvalo odreĊenu zabunu i još veće dileme.

Sledećeg dana poveden je ponovo razgovor o konkretnim Faikovim ţeljama i cilju ove posjete.

-Vala Hadro, ja i Dţevahira smo došli da vas obiĊemo, da vidimo kako ste sa zdravljom, jeste li poradili i kakva je godina. Bogu šućur, zadovolojan sam ovim što sam vidio, vidim da ste sa zdravljom dobro a i godina je dobro krenula, pa se nadam da ćete imati dobru ljetinu. No, pokraj svega ovoga, mi smo došli sa još jednim ciljem. Kao što znate Jonuz nam ove godine završava osmoletku pa moja je ţelja da ga i dalje školujem, jer neškolovan ĉovjek danas je slijep kod oĉiju i gluv kod ušiju, a bogami takvima je danas sve teţe da se snaĊu u ţivotu. Pa smo mi odluĉili, da i pored svih teškoća, omogućimo djetetu da se školuje. Ti dobro znaš, da ga tamo kod mene nemam gdje upisati, niti imam mogućnosti da ga šaljem za Podgoricu, pa smo došli da zajedno sa svima vama porazgovaramo bili imalo mogućnosti da dijete bude ovdje kod vas i da odavde putuje za Peć i pohaĊa školu, jedino bi tu bio siguran da će mi dijete ostati na pravom putu i postati ĉovjek kakvog vjerujem svi mi i vi ţelite.

Cijelo vrijeme Hadro i njegovi sinovi koji su po obiĉaju svi poslušno slušali Faika dok je govorio zavika:

-Biti odgovoran i liti odgovornost je osjećaj vlastite svijesti i samopoštovanja, a u ovom sluĉaju to je i poštovanje prije svega sopstvenog evljada. Ja ti se puno zahvaljujem što tako razmišljaš i bogu šućur kad je situacija takva da mi moţemo pomoći. A što me pitaš da li moţe, pa zar to nije naše dijete. Kolika je tvoja ţelja da ga školuješ toliki je i moj ponos da mi unuk ako bog da postane barem uĉitelj te da pomaţe ostaloj djeci. Za to me nijesi trebao ni pitati, već dovesti dijete za ruku što prije da malo bolje upozna sve puteve i djecu sa kojima će odavde ići svakoga dana u školu.

-To sam i ja bio svjestan, ali ja se plašim od moga djeteta, koliko će on biti odgovoran u svemu tome, koliko će vas slušati?

-Toga se ja ne bojim, jer od odgovornih roditelja ne moţe se desiti ni neodgovorno dijete.

-Inaĉe pitanje odgovornosti kao krucijalno ljudsko pitanje, umiješa se Derviš, sastoji se po meni upravo u sposobnosti da se mogu dati sebi i drugima odgovori, zašto sam nešto uĉinio na naĉin na koji sam uĉinio pa makar ono bilo

pitanje dobra ili zla? Upravo tako odgovoran ĉovjek će uvijek stajati iza svojih postupaka. Otuda, zakljuĉi Derviš pitanje odgovornosti za dijete ja bih locirao uvijek na nas starije sve do dana kada isto postane puniljetno i odgovorno za svoje postupke.

-E bogami šuraĉe, ja se sa time potpuno slaţem i dajem vam svima odriješene ruke, da ga vaspitavate kako vi mislite da je najbolje. Meni samo kaţite, ako poĉne da primjenjuje neke druge sifate i da vas ne sluša, ja sam tu za pola dana i nemoj slobodno da me ĉeka, jer ja bih volio da mene uvrijedi nego vas, a bogami i da mi ne daj boţe zaluta kao što znam neke primjere. Bolje da mi ostane nepismen ili da me ubije nego da postane neĉovjek.

Tako se završio dogovor Faika sa tazbinom, da svoga najstarijeg sina isprati od jeseni kod njih i upiše ga u školu, ne bi li stekao znanje. Time bi ispunio roditeljsku ţelju da postane svoj ĉovjek. Inaĉe, razmišljajući o budućnosti i vlastitim ţeljama, Faik se sjetio jedne hećaje koju je ĉuo još od rahmetli deda kada mu je jednom prilikom rekao: -Ţelje su svjesni ili nesvjesni unutrašnji podsticaji da dostignemo nešto za ĉim ţudimo, a najĉešće izazvane spoljašnjim ili unutrašnjim potrebama. Potrebe mogu biti najrazliĉitije prirode, od duhovne, preko ekonomske do biološke. Ĉovjek je jedinstvo tijela i duha, te otuda mora zadovoljavati paralelno i duhovne i tjelesne potrebe, zavisno od svoje izgraĊene ljestvice vrijednosti. Nekada se prioritet daje duhovnim a nekada tjelesnim potrebštinama, dešavalo se da se pokazalo kako su naše ţelje nepotrebne ili suvišne ali do tog saznanja se dolazi tek kada se one ostvare a sve do tada ĉovjek ih uporno ţeli. No za bilo koju aktivnost treba imati viziju i ţelju, nijesu stariji dţabe rekli: Poĉetak je pola obavljenog posla, te se od neĉega mora poĉeti.

Proljeća su ispod Turijaka bila sve veselija, djeca su rasla i školovala se po susjednim opštinama, a Faik je sa svojom suprugom stasao u velikog domaćina i ĉovjeka ĉiji je glas bio duţno poštovan i cijenjen.

-Faiku, zovnu ga neko, dok je on kopao kukuruz u okutnjicu neposredno ispred kuće.

-Bujrum uzvrati on, okrenu se prema putu kojim je išao ĉovjek koji ga je pozvao. Hajde odmori se malo vidim da si se oznojio, našali se ĉovjek i preskoĉi ogradu pored starog oraha ne bi li ušao u Faikovo dvorište da se malo sa njim orazgovara. Faik se primaĉe i pozna svoga komšiju iz agovića.

-Merhaba amidţa, je si li se umorio. -Pa nijesam danas mnogo ni radio, bio sam do Petnjice pa se sretoh sa

nekim ljudima, saznah neke podatke o nekim novim penzijama pa rekoh da te pitam da li si ti ĉuo nešto o tome i da li je to istina?

-Ne znam šta si ĉuo i o ĉemu se radi ja ti nikud ne idem kako su poĉeli radovi, nemam vremena ni za šta.

-Pa ja samo rekoh da te neko nije pozivao u opštinu, kao daju penzije svima uĉesnicima u borbi, jer znam da ako je neko zasluţan za tu penziju sa ovih krajeva onda si to ti.

-Ne znam amidţa o kakvim se penzijama radi, ali znam da me niko nije ni za šta zvao a bogu šućur ja radim i od ovog imanja sada za sad se nekako ţivi.

-Pravo da ti kaţem rekoše mi da su poĉeli dijeliti penzije svima koji su uĉestvovali u ratu od 43.a ti si znam mnogo prije toga otišao. Dijele ĉak i onoma koji su bili osuĊeni zbog Infor-biroa, sada su kao amnestirani.

-E moj amidţa, nemam namjeru nikoga mnogo da molim, ja sam svoje rekao i niko i nikada me ne moţe ubijediti niti naterati da kleknem na kolena i da nekoga molim, za ono za šta san ubijeĊen da sam ispravan. Ako ova naša drţava misli da je prema meni i ostalima kao meni pogriješila ona moţe to da popravi. Ali ako i dalje misli da ja treba da kleĉim i molim samo da bi mi dali ono što po svim propisima meni sleduje, e ja to niti ţelim niti ću ikada uraditi.

-Poznati su mi Faiku tvoji stavovi, ali ovo je drugo vrijeme i drugi ljudi i ja se nadam da su došli na tobestikvar pa će priznati grešku i barem ove kao tebe sami zovnuti da im ukaţu da imaju pravo.

-Eh, nemoj biti mnogo siguran, ja se upravo plašim ovih što su sada došli, jer meĊu njima ima i onih koje sam ja i drugi sliĉni mene ganjali po vrletima Bosne. Ne oĉekujem da će se oni smilovati i doći da me zamole za oproštaj i da mi dodijele penziju. Opet će traţiti da im kleknem, i da reĉem jes, ja sam kriv evo pokajao sam se, dajte mi sada tih dvesta milijardi penzije da prehranim i školujem svoju djecu. Ne, ja to od njih ne oĉekujem i ne nadam se,već sam se sa tim pomirio.

-Faiku moramo ispravno razmišljati, ja znam da je prema tebi i drugima kao tebi uraĊena velika nepravda koju sam i ja još ţešće doţivjeo, ali merhamet i opraštanje bilo kome i bilo kada, je samo put ka dobru. Kamo gledaš tamo i ideš. Ako ti je u srcu uvijek tama, takav će ti i ţivot biti. Ako u srcu snuješ zlo i mrţnju, to će se pokazati i na dijelu. Što ti je na jeziku to ti je i u srcu. Moramo raditi i stvarati u skladu sa pravilima i istinama ovog svijeta, u skladu sa redom koji tu vlada, proizvoditi dobre proizvode i stvarati toleranciju i saţivot i sa nekadašnjim neprijeteljima, jer će nam to biti na dobro i radost, završi svoju besedu Đule.

Duboko uzdahnu Faik, svjestan dubine Đulovih rijeĉi, kojeg je veoma cijenio i dobro poznavao jer mu je bio daidţa, no i ĉovjek ĉije je kvalitete cijenio iznad svih ostalih. Teško mu je da se sa njim ne sloţi, ali je još teţe prelomiti u sebi onu knedlu i onaj ĉemer koji se toliko dugo nataloţio da ga sada ništa ne moţe oĉistiti. Najzad posle uzdaha i razmišljanja zavika:

-Prirodni zakoni u svijetu su neumoljivi, ja vjerujem u boga, i prirodne zakone, a ne u ove koje donosi ĉovjek i menja ih prema sopstvenom nahoĊenju, ne bi li samo saĉuvao svoj komoditet i stolicu.

-Opet mi kazuješ stvari koje su mi veoma dobro poznate, Faiku, ali zar se ponekd ne upitaš: Moţe li ĉovjek svojim razumom saznati pravu istinu? Odahnimo, sada smo sigurniji u sebe, imamo mnoštvo novih saznanja i bogato iskustvo koje nas uĉi da za srećom trebamo stalno tragati, da nam je niko neće na tablju donijeti. Moramo odagnati iz nas taj unutarnji nemir, odagnati iz nas mrţnju, zaboraviti je, jer će nam samo to omogućiti da u nama postignemo mir koji smo naruĉili svojim inatom i srdţbom prema nepravdi. Na dobro Faiku uzvrati dobrom,a na zlo pravdom bit će ti lakše. Praštanje je dobro, praštanje je junaštvo, i samo onaj koji jeste junak, a ti si to bio i moraš to ostati do kraja, moţe naći put prema sreći i unutarnjem miru koji će mu omogućiti da stvara

dobra dijela. Samo savjest koja je mirna, moţe biti ispravna, a ispravna svijest moţe imati ispravna moralna naĉela.

-Dajo Đule, ovaj put ga tako oslovi, previše te cijenim i ne ţelim da mi zamjeriš, hvala ti na ovim mudrim rijeĉima, ali ja ne mogu dozvoliti da moja savjest, svijest i razum padnu na isto nivo sa onima koji su me kao ĉovjeka uvrijedili i ponizili, samo za to, da bi sebe saĉuvali i svoju sreću gradili na tuĊoj nesreći.

-Agresivnost je normalna kada ljudi trebaju braniti sebe i svoj ţivot, no nasilje nastaje kada i drugi na nasilje odgovara na isti naĉin, stvarajući na taj naĉin zaĉarani krug. Izlaz i rješenje jeste u razumijevanju i prihvaćanju drugoga i sebe, korigirati svoj bijes, opraštati, svoju liĉnost graditi ne poništavanjem razliĉitosti drugih, već naprotiv, prihvaćajući razliĉitost drugih ljudi i sam postaješ vlastita posebnost, vlastita osoba, osobnost. Ti si vjernik, pa i sa te strane moraš prihvatiti i nepravdu kao realnost jer je od ljudi, a ljudima netrebamo mi suditi, Allah će im suditi.Dobro odiviću, sa malim osmjehom obrati se Đule, moram ti samo navjesti primjer jednog mudrog ĉovjeka kojeg sam slušao još dok sam bio veoma mlad, sjećam se moj ga je rahmetli otac upitao kako da upoznam svoju narav ne bi li je lakše kontrolirao? Ĉovjek, ĉijeg se imena više ne sjećam, mu tada odgovori: ”Sjedni pred njom u tišini i saĉini od strpljenja ljestve i ispenji se do nje”. Tog momenta ništa nijesam razumijo i nije mi bilo jasno šta ţeli reći, ali moj otac koji je vjerovatno to sasvim dobro razumio sjećam se reĉe mu: duboke su i mudre tvoje rijeĉi, ali poruka im je jasna, treba imati merhameta i sabura u svakoj situaciji i ne dozvoliti da jezik reaguje prije razuma. Tek mnogo kasnije bilo mi je jasno šta je znaĉila misao starog mudraca i odgovor moga baba, ne prenagljuj u svojim odlukama i ne misli da je samo tvoja pametna moj Faiku, završi Đule i polako se uputi niz put prema Paloĉku.

Ove rijeĉi duboko su dirnule Faika, tada se prisjeti i jedne misli koju je ĉuo od svog rahmetli djeda koji mu je jednom prilikom rekao: Jezik duhovnog stanja je elokvetniji od mog obiĉnog jezika, zato je moja šutnja interpretacija svakog mog pitanja. I neka te ne oduševljavaju i laţu oni koji mnogo govore. Jednog od takvih navodno veštih govornika sam ućutio kada sam mu rekao: Ti nijesi vješt u govorenju, ti si samo nesposoban da ućutiš! Sigurnost u neĉemu jeste ćerka ludosti, a gubitak je ćerka sigurnosti. Prvo te navodi da ţeliš da saĉuvaš nešto što ne moţe da se saĉuva, drugo te poduĉava, da sve što moţe da se izgubi, moći će pak da se dobije. Tako je Faik polako sredio mozaik ovih misli i još dublje se zamislio u svojim tvrdokornim stavovima u koje je samo do prije razgovora sa Đulom bio toliko ubijeĊen.

Ostajući sam, Faik se borio sam sa sobom.Misli su poĉele da mu lutaju,pokušavao je da se prisjeti nekih oĉevih rijeĉi, iako mu je bilo jasno da bi mu babo ţestoko podrţao Đula i njegove rijeĉi. Moţe li ĉovjek ţivjeti a da baš ništa i nikome ne vjeruje? Ne vjerovati u nešto i nekoga je iskonska ljudska potreba, kako bi svoju slobodu mogao ţivjeti s drugima, naime mnoge ţivotne stvarnosti prihvaćamo na temelju vjerovanja, povjerenja. Sjeća se Faik da je njegov rahmetli dedo za sve dileme crpeo snagu u vjeru u Boga. Ĉovjek je uvijek tragao za Bogom, traţio ga je na razliĉite naĉine klanjanjem, strahom, ţrtvovanjem, molitvama, duhovima...No vjerovati u Boga, znaĉilo je imati

povjerenje u nekoga i potpuno mu pripadati srcem, voljom, dušom i tijelom. Dobro mi je s vjerom, najĉešće su govorili ljudi u vrijeme Faikovog djede, jer mi daje snage i smisla, nade, ţelje za vjeĉnim ţivotom i naplatom ovog zemaljskog ţivota. I pokraj evidentnih dilema sa kojima se Faik borio, a koje su bile rezultat najrazliĉirijih sugestija sa strane, on je ostao dosledan u svojoj tvrdoglavosti i ni je se ĉak ni obratio sa molbom da mu dodijele ono što mu je objektivno pripadalo i što su mnogi drugi sliĉni njemu uspjeli da regulišu.

Vrijeme je prolazilo, djeca su poĉela završavati škole, svakim danom postajala su sve zrelija, ali kao da su nova vremena poĉela nositi neke nove vjetrove, nove zemane i klimu u familiji.

-Tata, obrati se jednog dana najstariji Faikov sin svome ocu, sada su već djeca oĉeve poĉela tako da zovu, jer je babo zastareo i prevaziĊen naĉin oslovljavanja, koji je u meĊuvremenu poĉeo da radi kao mjesni uĉitelj i postao veoma ugledni mladi ĉovjek, poštovan i cijenjen od sviju. Hoću da idem vani u Evropu, da radim, jer sa ovom platom ovdje nikada neću moći sebi stvoriti lagodan ţivot i uslove za sviju nas kakve imaju ovi koji su i manje sposobni i manje znaju od mene, ali su otišli vani i ţive mnogo bolje od nas.

Faika, koji je smatrao da je najveća vrijednost porodice u zajedniĉkom ţivotu i stvaranju, kao da ga grom pogodi kad ĉu rijeĉi svoga najstarijeg sina. Po naravi onako brz i eksplozivan, ne rijetko i nabusit, ţestoko odbrusi svome sinu:

-Samo preko mene mrtvog, šta ti fali? Imaš posao kod kuće, dobru platu i ţivot za kojim sam ja oduvijek ţudio. Ja ţelim da se oţeniš i da ja svoju starost sa Dţevahirom provedemo upravo ovdje na našem ognnjištu gajeći i ĉuvajući unuĉad. Ja od tebe oĉekujem samo da odabereš djevojku, a moja je ostala briga. Podsjeti se Faik vremena kada je i on otvorio dušu svome ocu Halitu da je begenisao Dţevahiru, a sve ostalo je i bila njegova briga.

Ali avaj,vremena se promijenila, vidi to Faik, ali neće nikako da se pomiri sa time. Ţeleo bi po svaku cijenu zadrţati harmoniju koja je decenijama krasila porodicu, no sledeće rijeĉi koje je ĉuo od sina kao da ga raniše pravo u srce.

-Tata, ja sam smatrao svojom duţnošću, upravo zbog toga što te poštujem kao roditelja, da te informiram o svojoj odluci. Nemoj pokušavati da me razubijediš jer je ona definitivna i neće ti uspjeti da je promijeniš. Moraš me razumjeti da ja ne mogu dozvoliti da svi moji drugovi koji manje znaju i vrijede od mene, radeći po Evropi stvaraju ogromno bogatstvo, prave velike kuće, voze dobra auta, a ja sa mojom kako je ti nazva velikom platom teško mogu i toĉak kupiti. Ja se sa time ne mogu pomiriti. Bogu šućur, ti i majka ste još dobrog zdravlja moţete sami sebe hizmet ĉiniti, ja ću pomagati koliko budem mogao, a imate i drugu djecu koja su sa vama da vam pomaţu. Ne mojte zbog mene biti nesrećni, morate znati da ţivot nije zlo, već je zlo rĊav ţivot.

Sav zbunjin onim što je ĉuo, Faik u stanje nesigurnosti, kao da je poĉeo gubiti tlo pod nogama, nije mogao vjerovati da mu roĊeno dijete protivreĉi te da neće ispuniti njegove ţelje, pa makar ih iskazao u formi naredbe ili direktive. Klonu mu glava, gledao je ĉas u zemlju ispred sebe, ĉas u Jonuza, koji onako stasit i odluĉan djelovaše ubjedljivo.

-Zašto sine Jonuze, zašto ti kao najstariji, od koga sam najviše oĉekivao i u koga sam najviše vjerovao, zašto si riješio da nam rasturiš porodicu i da budeš

negativan primjer i ovim mlaĊima da poĊu tvojim koracima i ostavite nas dvoje da starost provedemo kao garibi u nemoći, bez unuĉadi pored nas i bez vas od kojih smo toliko oĉekivali i ţeleli. Naša ţelja da uvijek budete zajedno da se slaţete i pomaţete upravo onako kako smo mi to uvijek radili, onako kako me je moj rahmetli djed uĉio, a ne da idete za Nemaĉku, da budete sluge onima koje sam ja sa svojim drugovima tjerao od Makedonije do Slovenije. I sada ono što im tada nije uspjelo da nas porobe i okupiraju, vi im se dobrovoljno predajete idući da im budete najamnici prodajući se za šaku maraka. Nije sva sreća u parama, emocionalni odnosi u porodici su veoma znaĉajni za svakog ĉovjeka, a za mene vjerujem naroĉito. Srećna i zdrava je ona porodica u kojoj su odnosi izmeĊu ĉlanova srdaĉni i iskreni i u kojoj se braĉni partneri meĊusobno razumeju i poštuju. Ja ne vjerujem da ćemo takve odnose uspjeti saĉuvati ako svi vi odete niz razliĉite zemlje i kulture. Izusti to Faik u jednom dahu a pogled mu se ukoĉi prema seoskom groblju na kojem leţe kosti njegovih najdraţih roditelja i brata Sabra, kao da je još jednom htio ĉuti njihovo mišljenje o svemu što predstoji, o novom zemenu kada poĉinje raspad tradicionalnih moralnih vrijednosti i kada pare postaju vaţnije od porodice, od roditelja, pa bogami i od obraza kao najviše ljudske vrijednosti ovih krajeva.

Vidjevši da Faik teško preţivljava odluku koju mu je saopštio, Jonuz pokuša da mu pomogne, da ga utješi rijeĉima:

-Nemoj tata, ja niti sam prvi, niti poslednji i ja upravo ţelim pomoći našoj porodici da ne zaostajemo iza drugih, uvijek smo prvaĉili u svemu, pa bogami nije sramota reći i u bogatstvu na ovim terenima, ali vremena se mijenjaju. Ova zemlja i naše imanje moţe da nas spasi da ne gladujemo ali nikad i ništa više od toga. Evo vidim one koji su nas uvijek bili muftaĉ i koje smo mogli uvijek pozvati da nam rade pod nadnicu ili budu u najam, otišli tamo gdje i ja ţelim, sad su gazde, a mi smo tu gdje smo i nikada na ovim prostorima i nećemo biti drugo. Vremena se mijenjaju, nije nesrećan onaj koji ide već onaj koji ostaje. Hvala Allahu ti imaš još sinova, gledaćemo da barem jedan od nas vas nikada ne napusta i da bude pored vas, a mi ako budemo braća kao što jesmo, mi ćemo se pomagati. Pa i moj odlazak neće biti za uvijek, bolje je ţrtvovati sebe par godina da bi obezbjedio cijelu porodicu, nego tapkati ovdje u mjesto i ostati na repu svih ekonomskih vrijednosti. To što jadikuješ za starim vremenima nijesi u pravu, zar ti je ţao što još preko Kule svake subote ne tjeraš po stranu ţita ili još i gore ne ideš na Policu da kopaš poliĉanima cijeli dan za jedan ruĉak i ako ti dadu kilo brašna. Nemoj tata molim te, moraš se prilagoĊavati novom vaktu i zemanu, moraš polako rašĉišćavati sa starim obišajnim pravilima koja su bila sveta u jedno drugo vtijeme koje je iza nas i koje nem je bilo nuţno da bi u toj bijedi i siromaštvu lakše preţivljavali koncentrišući svu vlast i rešenja u rukama po jednog ĉovjeka. Nikada jedan nije pametniji, pa ma koliko bio pametan, od petorice a da ne govorim od cijelog sela. Moraš prihvatiti sve što civilizacija nosi sa sobom pa i pitanje moje ţenidbe koju ĉesto pominješ prepustiti meni i mojim odlukama. Preovladajuća forma naše braĉne zajednice koja je haotiĉna i razorna kakva jeste, ipak predstavlja prijatno poboljšanje u odnosu na brak do kojeg se dolazilo otmicom ili kupovinom ili silom koja je ĉesto rezurtirala ţrtvama. U odnosima izmeĊu muškaraca i ţena, roditelja i djece, uĉitelja i uĉenika, manje je

okrutnosti nego u bilo kojoj ranijoj generaciji u prošlosti. Emancipacija ţene i njeno uzdizanje na pijadestal ravnopravnosti s muškarcima ukazuje na dosada neviĊenu blagost nekada ubilaĉkog muškarca. Ljubav koja je primitivnim ljudima bila nepoznata, ili je predstavljala tek poţudu tijela, procvjetala je u veliĉanstven vrt pjesme i osjećanja, u kojem se muškarĉeva strast prema djevojci uzdiţe kao miris tamjana u carstvo ţive poezije. A tebe, još jednom molim, ne oteţavaj mi ove trenutke, jer mi i tako nije lako, ja sam ako bog-da riješio iduće hevte da krenem sa nekim društvom iz Berana, halali mi ovaj odlazak i ove pute, poţeli mi da mi budu sretan i haijrli. Ja sam riješio da probam taj muhadţerski ţivot i te evropske vrijednosti. Svjestan sam svega šta ovdje imam i šta ostavljam, ali izazov i ţelja da uhvatim korak sa savremenim svijetom ovaj put je nadjaĉala u meni i ja ne mogu odoleti, završi Jonuz i pribliţe se svome ocu da ga zagrli ne bi li mu time ukazao svu svoju ljubav no i riješenost i istrajnost svoje odluke.

Osjeti Faik neko ĉudno studenilo oko srca kao da će ga rastresti zimska treska, poznate vrbiĉke cike, njegove usne poblijedeše kao da dotok krvi prestade, nasta neko stanje bunila i neizvjesnosti. Voli on svoga sina više od svega na svijetu, budući da mu je najstarije dijete a i sa završenom školom moţda ĉak i više od ostale djece, no to roditelji ovoga kraja nijesu javno ispoljavali i pred djecom ga iskazivali. Druge vrijednosti su bile svete a odnos prema djeci je bio samo njihova najdublja intima u koju niko nije mogao pronići i nju su više iskazivali kao ljubav prema unuĉadima nego prema sopstvenoj djeci. To su vremena kada je familija bila svetinja u koju niko niti je htio niti je mogao proniknuti ali u okviru koje su saţeta sva dobra i ljubavi ovoga svijeta. Ljubav koju osjeća proţeta je sada jednom vrstom straha, kao da uzroke njegove reakcije nalazi ne u novom vremenu i novim moralnim vrijednostima koje caruju ovim zemanom, neće to Faik ni da zamisli. Uzroke reakcije svoga sina on poĉe traţiti upravo u njegovom obrazovanju, kao eto šta mu je škola donijela, da ne poštuje rijeĉ i volju svoga oca, nešto što je za ove prostore vjekovima bio zavjet, nešto sa ĉime se raĊalo i umiralo, nešto što je kao uroĊeni gen nosio svaki Bihorac u sebi pa i šire na ovim prostorima Crne Gore i Balkana. Rijeĉ i volja roditelja bila je izvršna zapovijed i njeno nepoštovanje u bilo kojoj formi smatralo se eresom, odpadništvom od normalnog.

Ipak u svom tom bunilu i haosu u kojem se tog momenta našla svijest Faikova, koji iako u zrelim godinama još kipti od snage i energije i pokazuje punu vitalnost gorštaka kojem samo ozbiljnost lica odaje unutrašnji vulkan koji vri u njemu i kao samo da se ĉeka moment kada će eksplodirati i sprţiti sve oko sebe. Nalazeći poslednje atome merhameta i snage za oproštajem Faik mahinalno spusti ruku preko Jonuzovog ramena, da bi ga odjednom, upravo snagom vulkana, snaţno privukao sebi i silno ga stegnuo, kao da je htio da iz sebe istisne svu negativnu energiju. Iako jak i snaţan u cvijetu mladosti, onako visok blizu dva metra, Jonuz kao da ostade bez daha, nešto od uzbuĊenja a nešto i od siline zagrljaja koju nije ni oĉekivao, te i on postupi sliĉno stegnuvši svoga oca upravo na naĉin na koji je ţeleo da iskaţe svu svoju ljubav i da zatraţi oproštaj za svo nerazumijevanje, jer Jonuz je dobro znao šta znaĉi babova rijeĉ i halaluk za sve odluke koje je trebao donijeti na ovom svijetu. Spoiše se u silnom

zagrljaju i tako ostadoše par dekika iskazujući tako svu ljubav ovoga svijeta. Suze im poĉeše liptati niz lice, a onda Faik progovori:

-E moj sine, srce si mi išĉupao ovom tvojom odlukom, ne mogu ti savjetovati ono što je najprijatnije, već ono što je za tebe najbolje! Moram oprostiti tvoje prestupe, jer niko ne griješi od svoje volje, nego prinuĊen nekom patnjom, ne treba mrzeti, nego uĉiti ljude boljem. Mudar ĉovjek neće imati toliko prednosti u biranju ovog što je dobro koliko u izbegavanju onog što je loše, pošto smatra za svoj cilj da ţivi bez bola i bez patnje. Ipak moram ti poruĉiti jednu misao koju bi ţelio da zapamtiš. Mnoga zadovoljstva ţivota su samo prividna, jer upravo kad poĉinjemo da ţivimo i da ih prakticiramo, mi već umiremo. Zivot pruţa više razoĉarenja nego kotisti. I kad si najjaĉi budi milosrdan i pomaţi drugome, tako da te tvoj susjed više poštuje nego što te se boji. Svojom odlukom ma koliko mi teško padala, ti si mi dokazao da si postao ĉovjek koji razmišlja svojom glavom. Ne mogu ti zamjeriti ni na tvrdoglavosti jer si i nju naslijedio od mene, neka ti je hairli ovaj put kojim si riješio, ali te preklinjem nikada ne zaboravi ĉiji si i ko si, jer onog momenta kada ĉovjek to zaboravi on postaje benaf koji se okreće za svakim, traţeći sebi saputnika kojeg nikada neće naći. Ne smiješ zaboraviti ni svoj identitet ni svoju porodicu, to su zajedniĉki korijeni koje si od nas naslijedio. Moţeš ih nadograĊivati i usavršavati no nikada ne podcijeniti i omalovaţiti. Poštuj rodbinu ma kakva bila, jer je nijesi u stanju birati, a prijatelje ne stiĉi na brzu ruku, njih moţeš i da biraš, a kad si ih jednom stekao, ne napuštaj ih i ne podcenjuj!

-Neću Tata, kunem ti se, ne samo što neću zaboraviti ĉiji sam i ko sam, već upravo sve ovo radim da bi stvorio uslove da svi mi stanemo na noge i opet budemo oni kojima će se svi obraćati sa poštovanjem i pijetetom.Dokaz za to je upravo ovo naše ognjište koje će uvijek biti mjesto našeg okupljanja i utvrĊivanja zajedništva. Ne, ne, nikada nećemo ovo prodavati pa ma gdje bili.Kad djedovina poĉne da se prodaje,to je kraj porodice. Iz ove zemlje smo došli i u nju se moramo vratiti, niko i nikada nam zemlju ne moţe oteti.

Te rijeĉi toliko dirnuše Faika, starac pusti suze da se osuše na licu a od njih se napraviše slane mrlje.

-Eh moj sine, zamisli da sjedimo u barci koja se kreće na moru i ako gledamo neki predmet u barci, nećemo ni primijetti da se krećemo. No ako pogledamo nešto izvan barke, nešto što se ne miĉe, naprimjer obalu, odmah ćemo primijetiti da se krećemo. Tako je i u ţivotu. Kad svi ljudi ţive onako kako ne treba, to niko i ne primjećuje, ali neka se samo jedan ĉovjek urazumi i poĉne ţivjeti prema Boţjoj volji, odmah će postati oĉigledno kako ţive ostali. I zato će ga ostali progoniti i biti protiv njega. Toga se plašim, te nove oluje koja vas sve moţe oduvati i odnijeti daleko sa ovih terena. Zastao je tu, pogledao prema groblju, odjednom se sagne uze grudvu zemlje, steţe je i poĉe mrmljati: “Ako prodate zemlju to je kraj”.

Dogodi nam se da zaustavljeni jednim trenutkom uzdaha nekog od nas, da se okrenemo k sebi i uĊemo u onaj dio osobnog koje šuti sakriveno i od vlastitog lica, kada se naĊemo sami, uperenih oĉiju u ništa, bez ikakvih doticaja s prostorom, spojeni s praznim iz svoje dubine s praznoga, kao da nas neka unutarnja korozija, taj unutarnji vrtlog vira guta i uvlaĉi u vlastito ništavilo. Pitamo

se tada tapkajući u svom vlastitom neznanju: Gdje je moja sreća? Zaista gdje je nestao radostan osmjeh s naših lica? Sva ova naša pustolovna putovanja su kao daleki tuĊi doţivljaji, strani i potpuno nepoznati. Kao da se u jednom trenutku sve izbrisalo iz pamćenja, kako je to moguće? Ostali smo i bez sjećanja na trenutke zadovoljstva i ispunjenja ţelja, baš kao da je u nama uvijek bilo ptisutno ovo osjećanje praznine i besmisla. Tada se pitamo da li je i naša razdraganost ţivotom bila samo priviĊenje?

-Eh, moj Jonuze, toga će sve više biti zaboravićemo se i znati samo kad moramo.To je taj danak kojeg plaćamo dunjaluĉkim vrijednostima. Voljeti dakle dunjaluk, lijepo auto, kuću, odjeću i sliĉno, samo po sebi nije grijeh, pod uslovom da smo sve to stekli na halal naĉin i da smo izmirili svoje obaveze. Ali ono što jeste grijeh, i ono što nas ĉini slabim jeste pretjerivanje u toj ljubavi, onda kada dunjaluk poĉne da posjeduje nas, a ne mi dunjaluk. Dakle ta pohlepa nas ĉini slabim, tako što uništava naše meĊuljudske odnose. Podsjetimo se samo koliko je puta meĊa od dvadeset santimetara zavadila komšije pa na sudu potroše više para nego što vrijedi i ta meĊa i ono zemlje oko nje. Koliko je puta ostavština iza baba ili nane posvaĊala braću i sestre te godinama ili nikad iza babove snrti nebi govorili.

-Potpuno se slaţem babo sa tim. Prisutan je gubitak svake forme poštovanja i samopoštovanja meĊu ljudima, a osnovni znaci kulture ljubaznost, dobroĉinstvo, usluţnost, postaju samo razglednice iz davne ljudske prošlosti. Ovo je novo vrijeme, pare vladaju ljudima, onaj ko ih više ima postaje više i pametan i cijenjen. Zato neću dozvoliti da budemo siromasi i da nas ljudi saţaljevaju, neću dozvoliti da mi pamet dijele oni koji je nemaju i kojima je samo pare daju i za sebe misle da parama mogu steći sve. Moram stvoriti uslove da nam pare ne budu problem za normalan savremen ţivot, koji traţi nove izazove, nove standarde. Danas nije dovoljno samo da su hambari puni ţita, treba stvoriti mnogo šta drugog, da bi imali prozor u svijet sa kojeg ćemo vidjeti daleko dalje od Dvorišta i Turijaka. Vidici su prošireni, nije više Kula i Peć granica ljudske komunikacije, svijet se ujedinjuje a naţalost porodica se razjedinjuje, što je danak kojeg moramo platiti. Ali još jednom te ubeĊujem i molim da budeš siguran da su naša srca sploćena ljubavlju i da ih nikakve granice i dunjaluci neće moći omeĊiti bilo ĉime drugim osim našom bratskom i roditeljskom ljubavlju.

Teška srca, ali kao da Faiku bi nešto jasnije, da su stara vremena prošlost i da tradicionalni adeti i moral koji je bio svetinja za ove gorštake ustupaju mjesto parama i standardu koji sve više znaĉe i pamet i ljepotu, i budućnost i sadašnjost. Sve su ovo znaci novog zemana u kojem po svemu sudeći otac i sin postaju ortaci i komšije, a bratska ljubav postaje uzajamni interes. To su nam blagodeti zapadne civilizacije i novog poretka kojem je Jonuz krenuo.

Kako je vrijeme više prolazilo, strepnja i strah od raspadanja porodiĉne harmonije i neizmjerne ljubavi ĉlanova porodice sve se više ostvarivala. Moć ljudi pretvara se u nemoć pred snagom para i materijalnim blagodetima. Stanje koje je zadesilo porodicu uopšte, a u tom kontekstu i Faikovu koja je postala tipiĉna za opšte stanje. Stanje ekonomskog dominiranja dobija primat nad stanjem duha i stvaranje novih moralnih normi koje iz temelja mijenjaju stare adete i narušavanje tradicionalnih stereotipa.

Osjećajući prve znake starosti koje se manifestiraju umorom, Faik sjede ispod kalemca da se odmori i zovnu Dţevahiru da mu donese hladne vode da okvasi dušu. Dok je ĉekao Dţevahiru da mu donese vode pogled kao da mu pobjeţe prema Osojima, nesvjesno mahnu glavom, stegnuše mu se mišići oko jagodica kao da ga štipa crni luk kad ga Dţvahira guli da zaprţi pasulj, zenice mu se sve više sakupljaju kao da sa njima ţeli probiti brdo ne bi li ugledao nešto iza. Kao da se pitao šta to tamo ima, ne bi li tamo susreo svoje rahmetli stare i da od njih potraţi savjet koji bi mu ovog momenta itekako dobro došao da se snaĊe u ovim novim odnosima i zemanima. I baš u tom momentu kada je zapoĉeo da komunicira sa starima, zaĉuše se koraci Dţevahire koja se pribliţavala sa flašom hladne vode, pa ga zapita:

-Jesi li se umorio domaćine? -E, moja Dţevahira, kako se nebih umorio, malo pritisle godine a još više

steţe samoća i nervoza jer sam ĉovjek nije ni za sofru a ne za kosu. Sjećaš li se naših mobi kada su ovdje po okutnjici kosili i po dvadeset kosa, orila se pjesma i niko o umoru nije ni pomišljao, a vidi me danas, kao suţanj i nevoljnik, bijem cijelo jutro i nepoznaje se, nijesam ni dva guvna pokosio, jadno i nevoljno, a još mi je teţe kada pomislim kome i zašta spremam, za ovu krivorepu kravu i ovo je previše. Nekada smo imali po buljuk ovaca i krdo govedi pa koliko da spremiš piće uvijek je malo. Kada doĊe mart uvijek ponestane i ako zima malo poproduţi eto ti gotov belaj.

-Bogati Faiku ne dokoniši, zar nam nije sad lakše, ono je bila velika patnja, više smo se starali o hajvanima nego o insanima, teţe nam je bilo spremiti piću nego hambare napiniti ţita za nas, i sve to samo da se preţivi, nikad ništa više.

-Vidi ti nje, ti bre ţeno kao da si nauĉila od djece i ti si prihvatila ovu novu modu i begenišeš to što su nam se djeca rasturila, a ti umjesto da sa snahama plastiš, moraćeš ovo sama sve raditi i stići i jelo da nam spremiš! Sada mi pade na pamet rijeĉ rahmetli djeda koju tada nijesam ni razumio: “Ţena je sihrat ćuprija,tanja od dlake, a oštrija od sablje”. Eto i ti mi pokazuješ zube. Ja vala ne mogu da se pomirim sa ovim zemanom, dţabe evo djeca nam stasala, svi rade na razne strane svijeta, evo ne zaboravljaju nas ni sa pismima, ni sa parama. Bogu hvala imamo svega ali dţabe, stalno mi se vraćaju one Hajrizove misli kada smo ono bili u Peć Jonuza da smjestimo, kada on vikaše: “Nije sreća ni u parama ni u bogatstvu, sreća je u duši”.Tada ga nijesam potpuno razumijo ali sada se potpuno slaţem sa njim, sad bi se potpisao da se odreknem i para i sveg rahatluka samo da mi se djeca vrate i da ponovo svi skupa radimo i ţivimo. Blago tebe ako se moţeš privići na ovu samoću i ovaj sramni rahatluk.

-Ne radujem se ja Faiku što su nam se djeca rasturila i uopšte te ne ţeliom kritikovati, ali vidiš cio dunjaluk je takav, nema više familije na okupu, svako ide za svojom srećom, vremena su se promijenila, mladi hoće komotnije da ţive i bili bi im dušmani da im to sprijeĉimo. A i mi što se muĉimo je naš izbor. Bogu šućur, nijesmo muftaĉ, djeca nas pomaţu, ni ovo što radimo nebi morali, sa parama se sve moţe kupiti. Djeca ti se stalno ljute što se muĉiš, ali dok nas još ovo malo zdravlja sluţi, ovo okutnjice ćemo polako radit, ovo malo vrta i voća, a sve ostalo ćemo davati pod napole ko god hoće da radi, završi Dţevahira svoje razmišljanje.

-Sve je to tako, ali ja se teško mogu navići da dţakljom nosim namirnice i brašno kupujem na kilo, nema lezeta ni pare ni bogatsvo kad ga nemaš sa kime podijeliti. Trebaju nam unuĉad da galame oko nas i da imam na koga vikati i kome savjete davati. Strah me je šta će mi sve djeca nauĉiti po svijetu, nije dunjaluk svuda iskren i pošten, plašim se da nam djeca ne zalutaju, da nam unuĉad ne nauĉe loše stvari, kojih bi se u ţivotu zastidio, vjeruj mi da mi ni svo bogatstvo Vrbice tada ništa ne bi znaĉilo. Koga sve moţe sresti i sa njim druţiti, a ja sam i Jonuzu rekao kad je ono rješio da ode: “Sine, bolje je samovati nego sa hrĊavim drugovati”. Ali ţivot nosi razne potrebe i plašim se koliko će biti u stanju da njime vladaju.

Novo vrijeme donosilo je nove adete. Kao da su vjetrovi ţeljeli oduvati tradiciju i sve što je asociralo na staro, pa ĉak su i stari ljudi prestavljali prepreku upravo takvim tendencijama. Zato su sve ĉešće po trošnim a sada i sve masovnije novim velelepnim kućama, graĊenim po evropskim manirima, najĉešće ostajali samo stare osobe, negdje jedno negdje dvoje, kao ĉuvari tradicije i identiteta ovog naroda. Sve je nekako utonulo u neznan i kao da se ništa prepoznati ne moţe. Nije ljubav ono što je bila, pa ni dobro dobrom ne svjetluca. Stigla neka nova civilizacija koju stari teško prepoznaju, namjesto vune i konoplje sad caruju sintetika i perloni, nema više bijelih fistana, šarene se evropski dezeni. Po seoskim sokacima namjesto volova i konja brešću opeli i fordovi zagrćući prašinom kalemce i kaliĉanke i zaglušujući mirne dolove prejakom novokoponovanom muzikom koja, što jaĉa to bolja.

-Smrt se ne moţe izbeći, veli Faik dok sa Dţevahirom kafeniše ispod oraha tek pored puta, ona će svima doći jer svi ţivimo da bismo umrli. Smrt je odbrana ţivota no i društva i sve dok svakodnevno gledam grobove mojih rahmetli starih ja se sjećam i njihovih savjeta i rijeĉi kojima su me hranili. Zato je ono groblje i grobovi za mene svetinja, oni su simbol odbrane svega vrijednog i tradicionalnog, oni i mrtve nekoga brane i štite. Samo nas šutnja neba moţe zaustaviti. Odlazim i kao oparen bjeţim od ove njihove civilizacije traţeći plavetnilo neba, koje tako lako ulazi u moju dušu. Dok se po dvorišnom kamenju šetam bosonog ali uporan, tako dostiţem stvarnost, ja je ţelim osjetiti i svaki brid i oštra crta kamena podsjeća me na realnost ovog dunjaluka.

-Šta ti to pada na pamet upita ga Dţevahira, pa zar se ne ţivi da bi uţivali u ţivotu, postigli uspjeh, stvarali dobra dijela, pa tek onda umireš dopuna ga ona.

-Moţda si u pravu, jer ţivot i pokraj toga što nema posebnu svrhu, onaj ko je vjernik nikad neće pokušati da se ubije, moţda ĉovjek i ţivi upravo zato što se plaši smrti!

-Eh moj Faiku, što više staramo kao da nam je sve više blizak razgovor o smrti, pa treba da ţivimo i preko ţivota naše djece i unuĉadi. Svako u ţivotu ima neki cilj kojeg ţeli da ispuni i ako nekad to nije u stanju on se upita “Pa zašto ja ţivim”? Ţiviš da bi imao probleme, da bi doţivio laţna i loša iskustva. Ima li nešto što ti nijesi uspio da ostvariš u ţivotu te si tako nezadovoljan njime upita ga ţena.

-Ti kao da si mnogo srećna ovom našom usamljenošću ţeno, pa je li ovo ţivot, ni kahvu nema ko da nam prinese, sve moraš ti sama, samoća me ubija, to je ono za ĉim tugujem! Smrt je ona druga, ona tuţna strana ţivota. Ţivot je sav stvoren od umiranja on i nije ništa drugo do jedan beskrajan niz umiranja, svojih

najroĊenijih i tuĊih. Svaka zajednica se treba ĉuvati a naroĉito naša i u sluĉaju najbolnije smrti nekada bi ĉitavo selo ţalilo ponekad ĉak i godinu dana. Ţalost bi najĉešće morao prekidati najstariji ĉlan porodice pa bi tek onda ostali seljani to prihvatili.

-Teško je i meni domaćine, ali šta ćemo, neka su nam samo zdravo djeca, rasturiše se po dunjaluku. Svako njihovo pismo suzama zalijem, njih troica u tri drţave, mladi su i neiskusni, pa se najviše bojim da im se što loše ne desi, ali nadam se u boţji nad, nijesmo nikome ništa loše uradili pa neće ni nas Allah kazniti, otvori Dţevahira svoje srce i samo što ne zajeca. Bio je Faik svjestan da njezina prividna hrabrost upravo ima za cilj da njemu olakša, tako da ga ove njene rijeĉi mnogo ne iznenadiše, njihove su boljke iste.

Upravo ovaj razgovor kao da je bio znak i predosjećanje velike tragedije koja će ih zadesiti. Posle samo nekoliko dana od ovog razgovora dok su denuli sijeno u okutnjicu iza kuće zaĉu se vozilo i diţe se prašina sokakom, što izazva njihovu paţnju, te se okrenuše da vide šta je. Milicajska kola stadoše upravo pred njihovu kapiju i iz njih izaĊe jedan policajac a drugi ostade u kola. Odavno im policajac nije kucnuo na vrata, moţda još od vremena kada su Faika pokupili za Goli Otok, što odmah izazva strah i uzbuĊenje.

-Dobar dan, jeli ovo Faikova kuća? -Da, ja sam Faik i ovo je moja kuća, hajrala kojim dobrom? Vidjelo se da

milicioner teška srca ima nešto da im saopšti, dugo se nećkao a odjednom izusti: -Vaš sin koji je na radu u primorje, obavješteni smo da je imao nesreću na

poslu, ne mogu vam reći u kakvom je stanju, samo smo informisani da je ozbiljno povrijeĊen. Kao da se Stupĉe brdo i cio Bukovik navali na grudi ovog gorštaka, ĉovjeka koje je peške prešao od ĐevĊelije do Triglava terajući neprijatelja, ovog puta kao da nema snage da stoju pred sopstvenim pragom. Odmah mu bi jasno da je njegov sin poginuo, vidjelo se to na licu policajca, ali htio je bar za trenutak poštedeti svoju ţenu koja je ostala pored sijena da ga ograbi i privrši. U tome milicioner ţeleći da nešto olakša zavika:

-Moţda nije tako strašno, a ti ako imaš vremena poĊi sa nama pa ćemo se bliţe informirat preko telefona.

-Hoću, kako ne, samo jedan dekik da zovnem bratuĉede da pomognu ţeni ovo sijeno da završe. Savršeno svjestan da mu više ništa ne treba, no ţeleći da ostavi nekoga kod kuće da mu ţena ne bi ostala sama i u neizvjesnosti koja je za Faika bila sasvim izvjesna. Zovnu ţenu te joj reĉe:

-Daj mi liĉnu kartu i malo para, hoću sa ovim ljudima da poĊem do pošte da se ĉujem sa Hasanom, nešto me traţio. Zadrhta ona kao mlada vrbovina na blagom povjetarcu grudi joj postadoše tijesne a srce kao da bi da izaĊe i okusi malo slobode. Faik pozva Fadila i sinovce sa Osoja da doĊu kod njega, na brzinu promijeni pantalone i ode do ţene koja mu je spremila sve što je od nje traţio. Uspije samo da joj reĉe:

-Ţeno ne znam šta je, moţe i da nije dobro, ali šta god i da nas naĊe moraš imati gairet i vjeru u Allaha a nadam se da će sve izaći najbolje, što joj dade neku nadu da se ipak nije desilo ono najgore.

Postojala je samo prošlost, odjednom budućnosti nema, ostao je ţivot od momenta do momenta bez oĉekivanja da nešto lijepo moţe da se desi. Sve je

zapalo u tami i nesreću, ravna linija na horizontu koja poĉinje tu, pred nosem i ne završava se nigdje. Srce koje više i ne lupa ujednaĉeno i koje svakog momenta moţe da stane, a moţe i da kuca tako još godinama bez da se nešto dešava ili da osjeć}a. Sve je zamrlo. Samo se to srce i ĉuje, nema više niĉega, ni ptice više ne pjevaju, sve je usahlo onog momenta kada je Faik doznao strašnu vijest da je jedan od njegovih sinova tragiĉno izgubio ţivot na radnom mjestu. Nestao je cilj. Nestao je ĉak i put, ostala samo pusta poljana kojom ni vjetar ne ţeli da duva, bez tragova da je ikad tu raslo cvijeće ili da su djeca nasmejano trĉala tuda smejući se srećno i hrleći ţivotu u zagrljaj tako nevino i iskreno. Nigdje se ne naziru tragovi zaljubljenih parova, nema vjere u sunĉana jutra i bisernu rosu koja prekriva šarenim cvijećem prostrti ćilim. Nema sreće za koju je nekad bio dovoljan samo pogled, samo jedan topli pogled pun ljubavi, razumijevanja i topline, pogled koji daje sigurnost i snagu da se ide dalje.

To je danak civilizaciji, porez na ono što znaĉi traganje za materijalnim blagostanjem. Tragedije postaju dio svakodnevnice, za trenutak sve se gubi, postaješ ništa, mrziš sve što imaš. Ljubav kolika i da je nije u stanju da nadvlada mrţnju, smrt i šutnja caruju, ĉemer i tuga postaju svakodnevnica, ĉak se i u boga sve manje vjeruje. Njegova pravda postaje sve manje razumljiva, ljudi postaju nestrpljivi, traţe ovozemaljsku pravdu, kasno im je da ĉekaju ahiret i boţju pravdu na sudnjem danu. Nikako ne mogu objasniti logiku stradanja, otuda se gubi i sabor i rahmet, nema granica u ţalosti, strah od boga pretvoren je u ĉemer, izgubljene duše u ambis koji guta izgubljenu mladost, guta ljubavi koje tek što su u povoju. Niko glavu da ispravi, gairet da uĉini, vjeru da pozove, tama caruje, ni sunce ne greje, ni vjetar ne sveţi. Magla i ciĉa steţu dušu, košulje i bluze postaše panciri, disat se ne moţe, kamen bi da prepukne i rastroši se kao kreĉnjak kada bi ga Bahto ispekao u varnicama što ih je pravio po Haništima, sve postaje jedno veliko ništa.

Pokušavaju pojedinci pozvati na vjeru, na merhamet, pa i na razum, teško ih slušaju, svako je u sebi i svako van sebe, niko nikoga ne sluša, svi tuguju u horu, svima svijet propada, nada umire. Što više naroda to više tuge. IsceĊene duše kao limun u ruskom ĉaju. Faik grozniĉavo pokušava da naĊe sebe, ima u njemi ostataka vjere što mu je usadio rahmetli Halit, ima merhameta, jedino ga je razum izdao. Ne moţe sebi objasniti gdje je pogrešio u ţivotu što ga Allah tako silno i muĉno opominje uzimajući mu najdraţe, i to u vremenu kada nikom nijesu mogli niĉeg lošeg uĉiniti. Uzima im nevinu mladost koja samo što je poĉela da ljubi, budućnost koja je tek roĊena. Nekad Sabro sada Hasan, dvije smrti u sliĉnoj dobi i tu zastade. Da, ipak je Sabrova smrt bila teţa jer je dušman prisilno uzeo ţivot, a ovo je nesreća došla sama od sebe, nema namjere, nema dušmana, sudbina, rekli bi ljudi. Sjećam se kako je Avdulah i ostala rodbina dostojanstveno i mirno prihvatila smrt kao boţju poruku koja se ne moţe promijeniti već samo ispoštovati, ali to je drugo vrijeme, vera je carovala. Ovaj ţivot je bio samo priprema za vjeĉnost te su ljudi i smrt drugaĉije shvatali.

Trgnu se kao da se razbudio iz strašnog sna u kojem su ga davili i iz kojeg je u zadnji ĉas se spasio, okrene se prema djeci i ţeni i svom snagom zavika:

-Dosta je više toga, svi da pomremo njega vratiti ne moţemo, zar hoćete da samija sebe ostavite bez imana, nije dţais toliki plaĉ, sudbina je ovo i moramo

se sa time pomiriti. Ti Dţevahira pomisli da imaš još ĉetvoro okolo tebe, zar hoćeš i njih da ubiješ. Molim te imadi barem malo sabora i pomisli na ovu djecu, ţivjeti se mora.

Zateĉeni ovaknom reakcijom, porodica, a posebno Dţevahira kao da se za momenat osvijesti, odjednom zaveza kao u krpu, kao da joj presuši izvor iz kojeg su suze do tada tekle jaĉe od vrbiĉke rijeke u ljetnjem periodu. Uspede da izusti samo rijeĉi: “Evo neću”,i poĉe se samo bespomoćno ljuljatu u mjestu na kojem je sjedela.

Neki smatraju kako je smrt strašna i teška i kako bi bilo bolje da je nema. Drugi tvrde kako je ţivot teţak i kako u smrti vide spas, kako ona pruţa drugu šansu. Ali koliko god bilo teško jedno ili drugo, najteţe je ipak ostati zaglavljen izmeĊu, u praznom prostoru a bez motiva i ţelje da se odatle bilo gdje ode. Sam bez ideje i vjetra koji bi išta pomjerio, bez nade i isĉekivanja boljeg, sa svima a sam bez igdje ikoga. Sve je mrtvo a ipak je ţivot. I kad neminovno nekada i padne ideja da se iz te praznine nekuda treba otići postavlja se pitanje –kuda i gdje? U ţivot koji po svojoj formi prije liĉi na rukav invalida bez ruke koji se njiješe po vjetru ili stare odrpane pantalone prosjaka na ulici pokupljene negdje na nekom smetlištu?

U lavirint smrti saĉinjen iz zašaranih i mraĉnih hodnika iz kojeg se nikad i niko nije izvukao i ako je moţda i poţeleo. I šta onda? I tako se bez konaĉnog odgovora na postavljena pitanja ţivot produţava a agonija nastavlja. I to ĉudno stanje prisutnosti i odsustva u istom trenu postane inercija, pa ĉak i naĉin ţivota kojeg se tokom vremena sve teţe moţe odreći. Uvuĉe se kao dim cigarete, u svaku poru koţe i postane sastavni deo krvi, postane deo vazduha koji se udiše, navika koje se ĉovjek ne ţeli odreći. I onda ponovo zaglavljen izmeĊu ţivota i smrti ostaje samo osjećaj da je sve jedno veliko mrtvilo. A ipak i dalje ţivot.

Prašina prekriva gola stopala i pogled nervozno leti ka sve ĉetiri strane svijeta i na posletku u nebo, kao da od njega traţi odgovor za sve nedaće ovoga svijeta i probleme što civilizacija nosi sa sobom, kao i niz drugih pitanja za koje sam nije uspio naći rešenja. A nebo nepomiĉno stoji i ćuti kao da i ono ne moţe da naĊe odgovor. I tako kao da nestaje i poslednja nada, pogled prati njena leĊa dok nestaje niz tu poljanu, zatim kako postaje samo mala, skoro neprimjetna taĉka u daljini, a onda kao da i ta taĉka išĉezava i ostaje jedno veliko ništa. Nema je više. Tijela stoje skoro prazna na pustoj poljani i ne miĉu se, neko bi rekao bezţivotna, ali ako se samo malo bolje zagleda jasno se da primijetiti da su ţivi ali prazni i samo preţivljavaju. Mada dokle? Moţda do sledeĉeg vjetra koji će oduvati još jednu sreću, donijeti još jedno veliko ništa. Ako bi vjetar zaduvao uskoro tijela bi se sama srušila i više se ne bi mogla podići.

Vrijeme nezaustavno teĉe, niko ga ne moţe zaustaviti, a patnja postaje sve veća, ne samo što se ne moţe zaustaviti već ga ne moţemo promjeniti, vratiti. Sekunde se udruţuju u milenijume, a tuga ne prestaje, kao parazit traţi gnijezdo da se locira i nagriza traţeći sledeću ţrtvu da je razori ostajući tu sve do smrti. Onda raznese tijelo i ide dalje nezaustavljivo! Faik sve to razmišlja i preţivljava dok mu duša plovi u beskonaĉnost u koju se gubi svaka individualnost. Tijelo nemoćno samo trpi, sve više se povijajući pod teretom dok

jednom, slabašno i potpuno iscrpljeno ne padne u prašinu puste poljane i ostane tu, zauvijek grcajući u svoj svojoj bespomoćnosti.

Zarobljen sam sa svojim mislima Faik je najĉešće milovao te trenutke da sam razmišlja o sudbini koja je univerzalna, ali ovoga puta on je mislio da je samo njegova i njemu namijenjena. No prijatelji su upravo zato da u ovakvim prilikama pomaţu, a on ih je zaista imao i pravih i dosta. Primjetivši melanholiju u koju je zapao Faik u tom momentu priĊe mu njegov pašonog sa kojim ga je inaĉe vezalo duboko i iskreno prijateljstvo, zagrli ga i reĉe mu:

-Smrt je razilaţenje puteva. I pored iskonske ţelje više se ne moţete brinuti o osobi koja je umrla, ţeljeli to ili ne prinuĊeni ste da tu brigu predate Bogu. To moţe biti i je bolno. Ali pokoravanje smrti jeste jedini naĉin da se smrt ostavi za sobom. Ovo je posebno teško kada je smrt preuranjena, pri ĉemu prošlost onoga koji umire najĉešće je zamraĉena ironijom i nepravdom. Ali ti moraš smoći snage da se ne izoluješ, ima dovoljno ljudi oko vas koji ţele da sa vama podijele vašu tugu i bol,tu ti je porodica, prijatelji, što više provodiš vremena sa njima podići će ti duh i pomoći da lakše preboliš sve što te zadesi u ţivotu.

-Eh, brate Hamdo kad bih to mogao! -Moraćeš, produţi uporno Hamdija, ĉovjek moţe da mijenja samo

promenljive okolnosti, okolnosti u kojima ţivi, ali ne i temeljne strukture svijeta. Ljudsko saznanje takvog realnog svijeta predstavlja nuţnu predpostavku ĉovjekove slobode i njegovog ţivota koji se u svijetu mijenja. Ako hoćeš da promijeniš svijet, ili barem da pokušaš moraš poĉeti od samog sebe. Upravo zato moraš smoći snage i kuveta da prihvatiš realnost i sudbinu onakvu kakva je i koliko ona bila teška, a ova je toliko teška da ne moţe biti teţa, no ono što ne moţeš promijeniti moraš ga prihvatiti kao takvo. Ako ĉovjek nije u stanju, nezna da se odbrani,nije ni zasluţio da ţivi.

-Svjestan sam svega što mi govoriš i borim se sam sa sobom upravo da pobijedim sebe da moja svijest nadvlada emocije i osjećanja koja me toliko pritiskaju i u svoj toj borbi ja se pitam o smislu ţivota. Zašto ţurimo da što prije iz djetinjstva odrastemo, a kad odrastemo ţeljeli bi da opet budemo djeca? Zašto trošimo zdravlje, a on je potrošio i ţivot, da bi zaradili novac, a onda potrošimo novac da bi vratili zdravlje? Zašto toliko razmišljamo teskobno o budućnosti zaboravljajući sadašnjost, te na taj naĉin ne ţivimo ni u sadašnjosti ni u budućnosti?

-Duboka su to pitanja moj Faiku, sviju nas muĉe ali niko odgovora na njih neznade, sviju nas zahvatilo neko ludilo u trci za bogatstvom,zaboravljaju se roditelji i prijatelji, a nijesmo svjesni, da nije bogat onaj koji najviše ima, nego onaj kome najmanje treba. Potrebno je par sekundi da se povrijedi voljeno biće, a zatim su potrebne godine da se izlijeĉi, nikako da se nauĉimo da opraštamo drugima a ni samima sebi. Ĉini mi se da ĉovjek kroz sadašnjicu prolazi vezanih oĉiju, samo sluti i nagaĊa,za šta ustvari on ţivi. Tek kasnije u starosti, odvezuju mu mahramu sa lica i tada osmatrajući prošlost utvrĊuje šta je ţiveo i kakav je smisao sve to imalo.

Samo jedno jedino pitanje stalno muĉi Faika- “Zašto ja”? Pitanje koje se jedva ĉuje i na koje odgovora nema. Valjda je tako moralo. Sjeti se Faik Sabrove

smrti, nekako kao da je tada bol lakše prebolio a zna i zašto. Njegov rahmetli djed je uvijek govorio Bog dao bog uzo. Vjera u Boga je uvijek nadjaĉavala sve muke i tegobe ovoga svijeta. Zar smo izgubili vjeru u Alahovu dobrotu? Zašto niko neće da ga posluša i da i ovu tragediju prihvati kao ispunjenje allahove volje. Nikako nije nalazio naĉina da utješi svoju familiju koja je u ţalosti prevazišla sve do sada doţivljeno i viĊeno u ljudskim tragedijama ovoga kraja. Valjda je tako moralo. Ne znam samo da li je to unapred odreĊeno (moţda roĊenjem) ili je to sluĉajni izbor, pa kome se desi? Moţda neki ljudi imaju u sebi nešto što privlaĉi tugu, pa zašto bi baš on bio taj, on koji je u ţivotu pravio samo dobra djela, koji svoje roditelje nikada nije uvrijedio niti zakinuo ni za šta. Ili se to ipak sudbina igra sa nama, stavljajući nas na probu i iskušenja te na taj naĉin ispunjavajući allahove ţelje.

Vjeĉno pitanje koje muĉi ĉovjeĉanstvo-da li smo mi sami sopstveni gospodari, ili se svi naši ţivoti podreĊuju nekoj višoj sili? Zašto ţivimo kad iz ţivota niko nije izašao ţiv? Ovo pitanje Faikov djed pa i otac nikada nebi ni pretpostavili, jer je njihovo ubjeĊenje bilo jasno da smo mi svi boţji robovi i da je naša sadašnjost i budućnost strogo opredeljena boţjom voljom, te su upravo zbog te silne vjere u Allaha uvijek našli snage da sve dobre i loše dogaĊaje prihvate sa dozom mjere i još većom vjerom u Allaha. Da li bi ţeleli da ţivimio a da pri tom znamo da se ţivot neće nikad završiti, da li bi nam bilo lijepo da znamo da ćemo uvijek biti tu? U kom bi smo dobu ţivjeli, da li bismo svi bili djeca, omladinci ili starci? Ne treba li da postoji neka harmonija u godinama i iskustvu, neki jing i jang prirode koji se ne smije premjestiti? Sasvim je moguće da bi nam parola “uĉini to sjutra” bila glavni motiv, da bi smo odlagali ljubav, posao, ţivot,da bi postojanje bilo beskrajno dosadno, a nikada ne bi smo mogli da ga okonĉamo. To tek ne bi bio ţivot.

Nepomiĉno tijelo ostaje da leţi i da se ipak nada da će nešto sjutra da se desi. Da će moţda baš sjutra iznenada pasti kiša i da će ţivot procvjetati u bezţivotnoj dolini. Da li će baš sjutra naići kolona raspjevanih svatova koji su pošli za nevjestu i sa ţeljom za stvaranjem novog ţivota. Da li će baš sjutra tuda naići kolone hrabrih vojnika koji su krenuli u pomoć svojoj sabraći-sretnih i spremnih da pomognu svakom ĉeljadetu koje pati pot teretom sudbe ili neĉeg drugog. Moţe li se baš sjutra desiti da će nestati prošlosti i da će nastati neko novo vrijeme-a on će biti neki novi ĉovjek u tom novom vremenu. I tako Faik mašta danima i noćima ni svjestan prostora i vremena koje ga je tako pritislo da ne moţe da uzvrati ravnoteţu i sabor koji je uvijek drugim preporuĉivao a sam sebe hrabrio. No ovo je preteško breme za njega i koliko da bi uspijevao da se uzdigne pogledi na bilo kojeg ĉlana porodice, posebno njegove do beskraja skrhane Dţevahire, su ga vraćali u strmoglavu bezdnu iz koje nije gledao izlaz. Tako sanjajući trijezan i prepušten sopstvenim maštarenjima zaboravi na sve svoje muke, na glad, slabost, samoću i neizmjernu tugu- prepusti se snovima i ako se neko paţljivo zagleda u njegovo lice mogao je zapaziti ĉak i blagi osmjeh na njemu, osmjeh nade i pored muĉeniĉke patnje.

Vidjevši ga tako usamljenog i nevoljnog priĊe mu Jonuz i više za sebe upita ga:

-Zašto ljudi umiru? Jeli smrt neizbjeţan kraj ţivota? Jeli smrt neka vrsta kazne? Postavi on niz pitanja koje je Faik ĉuo kao kroz san. Prigrli svoga sina koji je u Evropi već poprimio i druge manire i adete od onih koje je nauĉio od svojih starih, jer da je ostao na njihovim savjetima ova pitanja nebi ni postavljao. Sve veća borba za materijalnim blagostanjem kao da je unijela zaborav ili nevjeru u dušu sijaset ljudi rasturenih po belosvijetu. Njihova vjera da je marka ono što vlada svijetom i da se ĉovjek njome mjeri i sa njom kupuje, kao dominantna vodilja poĉinje da se klima tek u ovakvim i sliĉnim momenatima u kojima postaje jasno da su pare nevaţne i da se sa njima ljudski ţivot ne moţe niti odrţati niti vratiti. A ja , ja sam drugaĉiji, ja mislim da kad bih bio i besmrtan,izmislio bih smrt-samo da bi se uvjerio u ljepotu ţivota.

-Ha, ha osmjehnu se Faik, smrt nije tako strašna, vidjeo sam tolike ljude kad umiru, samo ĉvršeće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od smrti, ali kada vidiš šta je to, kad digneš ruke od ţelje da budeš Bog i besmrtan, a zadovoljiš se da budeš smrtni ĉovjek, sve doĊe na svoje mjesto, i mirno ĉekaš kao i san, a nije ti ţao što se sjutra nećeš probuditi. Glavni razlog zbog kojeg ĉovjeku nijedno mjesto ne paše u potpunosti, vjerovatno je taj što se ni na jednom mjestu nije moguće sakriti od smrti, ta granica svih granica koja nije povuĉena negdje tamo daleko od nas, nego zjapi upravo ovdje i upravo sada. Duboko i neposredno u nama, kao ponor koji nem neposredno podriva tlo pod nogama. Ĉovjekova potraga, nostalgija i ĉeţnja za zaviĉajem stoga je moţda samo sumanuto uzmicanje i uzaludno izbjegavanje onog neizbjeţivog, poništavalice smrti kao konaĉnog odredišta i neizbrisive sastavnice ljudske egzistencije. Zaviĉaj je tako sklonište od usmrtivosti i nesigurnosti, utoĉište pred nezamislivim, mjesto gdje ne osjećamo strah i tjeskobu, a kontinuitet ţivota je koliko-toliko, po mogućnosti apsolutno, zajamĉen. No, svi znamo, takvog mjesta nigdje nema jer sve što jesam je tek budući mrtvac.

Ĉovjek koji je bio prava gromada i neustrašiv borac za pravdu odjednom je klonuo kao uvehli limun kojeg je vrijeme iscijedilo a grad ga ubio te mu ostavio tragove po cijeloj površini. Svakim danom je ĉilio, a u dubinu duše grozniĉavo razmišljao o svemu što mu se dogodilo. Budući da je sve manje radio, nešto zbog starosti i bolesti koja ga je sve više pritiskala, a nešto i zbog nemanja ţelje i ambicija zbog sudbine koja ga je zadesila, imao je sve više vremena da troši u razmišljanju i traganju za sopstvenom i za liĉnošću uopšte. Sa druge strane finansiski je bio obezbijeĊen tako da je sve što mu je za ţivot potrebno imao i nije trpeo ništa što mu je potrebno za svakodnevnu ţivotnu egzistenciju. Poĉeo je polako da se navikava na nerad, nešto što nije mogao ni zamisliti, jer je oduvijek tvrdio da je smisao ţivota u radu i da rad odrţava ljude te je uvijek kritikovao one koji bi ĉesto sami izmišljali razloge samo da ne rade. Ĉovjek koji je uvijek govorio da ne treba sjedeti besposlen, time se više raslabljuje,a što više radi to postaje jaĉi. Pored toga on radom odgoni od sebe tugu, i sebi pomaţe duhovno. Ĉesto je Faik svojim sagovornicima znao reći:

-Uvjeren sam da sve ima svoju svrhu i svoj cilj, ovaj rad, pa i moje nekad manje nekad veće patnje. Kroz bol i patnju ĉovjek vidi drugaĉije i dublje razumije gorku rijeĉ koju zovemo ţivot.

Novo vrijeme donijelo mu je nove uslove a tragedija koja ga je zadesila utahnula je u njemu i zadnju ţelju za stvaranjem. Njegovi sve reĊi ahbabi i prijatelji koji su još ostali, s vremena na vrijeme bi navratili na kahvu i ĉašicu razgovora, kojeg je on i dalje rado prihvatao, mada sa sve više pesimizma i sve manje nade u bolje sjutra. On je uvijek imao puno prijatelja i iskreno ih ĉuvao ali iako mu je i ovog momenta stalo do prijatelja kao da nema snage da traţi prijatelja a još manje da postane prijatelj. Upravo zbog toga sve se više razgovor vodio o prošlosti, a sve manje o budućnosti. Upravo su jednog dana razgovarali Faik i njegov komšija baš na ovu temu, zašto što se više stari ĉovjeku su sve bliţe i draţe teme i momenti iz djetinjstva i mladosti, nego iz sadašnjeg doba?

-Sjećaš li se Sadiku u vrijeme moga rahmetli oca, a još više djeda nije se moglo desiti da neko proĊe putem kada bi oni bili ovdje vani pod ovu jabuku, a da ne navrate na kahvu i da se odmore uz ptijatan muhabet,a vidiš li sada ĉak ni ti nijesi htio svratiti da te ne zovnuh. Šta se desilo ovo sa ljudima nekako su se podhjanili ,nekako kao da se bojimo jedan drugoga, svak samo sebe gleda. Nije ovo dobro. Usamljenost i bjeţanje od komšije nikome dobro donijeti ne moţe.

-Slaţem se Faiku, ja kad imam vremena svratim i ţelja mi je s tobom uvijek da porazgovaram, ali vjeruj sve je manje takvih sa kojima moţeš domaćinski razgovarati a da ta tvoja priĉa ne dobije rep i sjutra je ĉuješ od drugoga sa dodacima koje ne moţeš da prepoznaš i uvijek kao da sam nekoga opanjkao. Ono što su nekad radile ţene sada to ljudi još uspješnije rade. Ne znam zbog ĉega no istina je da je ĉovjek ţeljan i dobrog razgovora i iskrenog druga i prijatelja, da li nam to nosi ovo novo vrijeme u kojem ljudi priznaju samo pare i sve gledaju kroz njih ili gubljenje vjere i ljubavi prema svakome. Nema ni straha od grijeha, niko ni u boga ne vjeruje i ne plaši se od njegove osvjete, nije nam ovo pred dobro.

-Baš je tako, eto ja juĉer sjedah ovdje, proĊe jedan mlad momak, neznam ga ni ĉiji je, uĉine mi se da je iz Laza i ja njemu merhaba a on meni zdravo kao da se ljudi srame sami sebe. Nije me uvrijedilo to što mi je rekao zdravo, jer je i to pozdrav i bilo kojim imenom da me osloviš dobro je da se javiš pa ljudi smo, više me iznenadilo što ni namjere nemaše da mi se javi i kao da ga ja uvrijedih što sam mu se prvi javio. On nije jedini koji tako postupa, po cio dan ovdje sjedim, vjeruj da ih masa njih proĊe da se ne javi, ni merhaba ni dobar dan, to je ono što nije u redu. Ti znaš da se ovuda uvijek prolazilo no nikada se nije desilo da ĉovjek proĊe a da se ne javi, poznat ili nepoznat, musliman ili hrišĉanin, ljudi su cijenili i poštovali sebe i drugoga i ne pozdraviti ĉovjeka mogao je samo neko ko nije pri pameti, a sada?

-Za ovo naše vijeka puno se toga promijenilo, tokom ovih neprekidnih promjena ĉovjeĉanstvo je iskusilo zdravlje i bolest, haos i stabilnost, rat i mir, siromaštvo i napredak, sreću i nesreću, kao da se dunjaluk nalazi na talasima. Ali ĉini mi se da se sada mnogo brţe ţivi, ova naša civilizacija i ovo moderno vrijeme pod velikim su uticajem svih ovih promjena. Naša moderna civilizacija pruţila je materijalno bogatstvo i tehnološke prednosti većini populacije naše planete i istovremeno veliku koliĉinu informacija i raznovrsne oblike saznanja. Danas smo svedoci takvih prednosti o kojima nijesu ĉak ni naši roditelji mogli sanjati, veoma se brzo dešavaju stvari. No u svemu ovome mislim da se izgubio

ĉovjek, ostalo se bez duše, postali smo robovi umjesto da budemo gospodari. Ako se okrenemo oko sebe i pogledamo paţljivo u ono što nas okruţuje vidjet ćemo da svuda postoji bolest umjesto zdravlja, haos umjesto stabilnosti, rat umjesto mira, a najĉešće siromaštvo umjesto napretka, nesreća umjesto sreće.

-To me muĉi, u tome vidim nesreću, gubi nam se porodica, gubi se ĉovjek. Svi ţure i nikako da stignu, svako u svakome vidi neprijatelja, nema ljubavi, ţivot je postao interes, egoizam caruje, ljudi su izgubili duh i ţelju za prijatelje i komšije. Mnogi ostavljaju kosti po svijetu, unuĉad nam zaboraviše maternji jezik i obiĉaje, svi prihvatiše tuĊe, a ti ĉije prihvataju ipak ih neće i ne smatraju ih svojima. Postadosmo narod bez korijena, moj Sadiku.

Faikov ţivot je postao monolitan i svaki dan bi bio repriza prethodnog s tim što bi se samo mijenjali sagovornici sa kojima bi uz šoljicu kafe ili ĉašicu domaće šljivovice na livadi ispod jabuke vodio razgovor. Naroĉito su razgovori bili plodni u vrijeme ljeta kada bi se sjatili gosti sa svih strana i drţava svijeta. Svi bi svoje iskustvo da promijene sa Fakom i prenesu mu nova saznanja sa raznih strana svijeta, svakog bi ţeleo da sasluša i da razmijeni mišljenje sa svakim, stvarajući na taj naĉin i bogato liĉno iskustvo.Sagovornici du bili bogati novim saznanjima, novim vidicima a Faik bi sve to pakovao u bihorsku oblandu i pokušavao mu dati tradicionalnu boju.

Svakim danom jutarnji zraci iznad Turijaka grejali su nove krovove, koji su sada blješteli u svoj svojoj ljepoti, i kuće svakim danom dobijahu novi lik. Hamidova tahta koja je dugo vremena predstavljala dominantni dio pokriva za kuće i koja je zamijenila pred toga dominantnu formu kućnog krova. Ovi krovovi prostrti slamom, pa nije bilo rijetko da se slama u rano proleće skida sa krovova i daje stoci, nebi li se spasila od velike gladi koja bi u to vrijeme vladala za stoku, ako bi snegovi produţili da padaju i u rani proleće. Sada se slama na krovu mogla vidjeti samo kao rijetki suvenir na nekim hambarima ili malim kućercima pored kotarova. Duţe vrijeme dominantni krovovi su od bukove daske, koje su veoma uspješno pravili odreĊeni majstori meĊu kojima je dominirao Hamid, te se po njemu i prozvao Hamidov krov. Poznata tahta je bila mnogo povoljnija i pretstavljala je revoluciomarni napredak u stambenoj izgradnji. Inaĉe savremenije kuće toga srednjeg doba po Bihoru, su zidane od kamena i u svom donjem dijelu se zvale izbe. U njima se ĉuvala stoka, a gornji dio bi bio od ĉatme ili brvana i tu je bio prostir za ljude. Ove kuće sada već polako padaju u zaborav, treća generacija kuća je evropskog tipa. Kamen i drvo zamjenjuju se sa blokovima od cigle i betonom kao dominantnom formom konstrukcije.

Jednog avgustovskog dana, uoĉi Ilindana ili AliĊuna, kao i uvijek sa svih strana dolazili su muhadţeri odseljeni sa ovih krajeva, da prisustvuju na sabor koji se tradicionalno odrţavao na LaĊevcu. Nedjeljama prije njega mladi su vršili pripreme da obnove gardarobu, skupljalo se najrazliĉitije lekovito bilje, prodavalo, te se tako dolazilo do para da se kupi nešto novo od garderobe ili nove cipele, da se izgleda što ljepše na sabor. Bio je to dan kada se sreću mladi, kada se mame i rijeĉu ili bjeţe djevojke,ili se upoznaje prva ljubav. Na samom brdu planine LaĊevac svako pleme je imalo svoje zborno mjesto, imalo svoju jelu pod ĉijom bi se hladovinom sakupljali, tu bi ostavljali svoje stvari i u svakom momentu to je bilo mjesto gdje bi ih prijatelji mogli pronaći da se vide i razmijene pozdrave. Na

saboru je treštala muzika na svakom proplanku, svirali bi svi poznati muzikanti sa ovih prostora, mladi bi igrajući u kolu kibicovali sebi partnera i pokušavali reprezentovati sebe na najbolji mogući naĉin. I dok bi mladi u kolu pokazivali bogatstvo folklora i vještinu narodnih igara sa ovih krajeva, stariji su više bili zaokupljeni aktivnostima gdje se mjerila snaga i veština. Posebno su veliki interes svih odraslijih muškaraca izazivale igre tipa bacanja kamena sa ramena. Ova disciplina je imala stroga pravila i naĉine kako se odvijala. Bilo je više kategorija, koje su dijeljene prema teţini kamena na lake, srednje i teške. Pobjeda pojedinca slavljena je kao pobjeda cijeloga plemena i pobjednik je ĉesto iznošen na ramenima sa mjesta takmiĉenja uz sve poĉasti pravih šampiona.

Ipak, finale svih dogaĊanja na saboru odvijao se neposredno posle podne, kada bi pristigli svi posjetioci sa najudaljenijih mjesta kako ne bi niko ništa propustio. To je bila popularna trka konja o kojoj priĉe nebi nikada prestajale već bi se uvijek novi dogaĊaji nadovezivali na stare. Ovo je dogaĊaj o kojem se priĉalo sve do druge godine i do nove pobjede ili poraza. Sama trka je imala svoje propozicije koje su striktno poštovane. Relaciju na kojoj se trĉalo i naĉin trĉanja, dogovarali bi sami uĉesnici trka odnosno vlasnici konja koji uĉestvuju u trci. Konji su sremani specijalno za ovakve prilike. To su rasni konji sedlenici i za druge namjene nijesu korišĉeni osim za trke. Oni su imali specijalan reţim ishrane i timarenja, tako da bi u svemu dolazilo do izraţaja upravo umijeće gazde da spremi svoju bedeviju, kako su se najĉešće zvali za trku. Bilo je opklada i bogatih nagrada za pobjednike što je cijelom dogaĊaju davalo posebnu draţ i neizvjesnost. Dugo je vremena neprikosnoveni vladar bio binjadţija Taga na Suljovom konju alatu.

U predveĉerje takvog dana, kod Faika je došao njegov šura Aziz, koji je dugo vremena radio po zapadu i već stekao bogato iskustvo naroĉito iz oblasti graĊevinarstva ĉime se i bavio tamo. Svaki njihov susret bio je iskren i pun ljubavi jer je Faik sve šureve veoma cijenio a i oni njega su prhvatili kao najroĊenijeg i od njega uvijek primali savjete kao od iskrenog prijetelja i pamjetnog ĉovjeka.

-Eh moj Fajĉo, kako ga je Aziz iz milošte zvao, biti ĉovjek znaĉi ţivjeti meĊu ljudima. Eto ja sam cio vijek po toj Evropi, svašta vidjeo i doţiveo, ali ove momente i susrete sa našim ljudima i narodom nikada nijesam zaboravio i najsrećniji sam upravo ovdje na ovim gudurama kada se druţim sa našim i asociram uspomene na stara vremena i zemane.

-Znam ja to i vjerujem ti ali što je prošlo, otišlo je, a što je prošlost doći će, vidjet ćeš sjutra dok se budeš penjao od Popĉe do Goljovih Krša, srest ćeš mnogo ljudi poznatih i nepoznatih, al ćeš malo njih razumjeti šta ti govore i koje su im teme razgovora.

-I toga sam se naslušao, ali se nadam da ću bar na ovim krajevima sresti ljude koje znam i ĉije su mi ideje i misli jasne i blizu. Biti ĉovjek sa ovih prostora, znaĉi uvijek biti umjeren, biti upravljen na nešto ili na nekog drugog, traţeći u tome smisao koji valja ispuniti. U to spadaju upravo i susreti sa drugim ĉovjekom, a razlog je sjećanje na ljubav i ljepotu prošlosti koja iako siromašna bila je uvijek radost i zadovoljstvo susretanja.

-Bili smo sirotinja, sa tim se slaţem ali bogatog duha i prepuni pravde koja nas je odrţavala. Nema jedinstva bez pravde i jasnog meĊuljudskog povjerenja. Pravda donosi jedinstvo, kao što bi vaspitanje i znanje trebalo da doprinosi pravdi. Plašim se da svega toga ima danas puno manje nego u vremenu o kojem ti besjediš, jer ove generacije sve manje stvaraju viziju o budućnosti na ovim prostorima i na ovim tradicionalnim vrijednostima, a nema jedinstva bez jasne vizije budućnosti.

-Ima toga, svjestan sam ja, ali ĉovjek se ne moţe gledati kao biće kojem je osnovna ili jedinstvena briga zadovoljiti svoje porive i nagone za stvaranjem ugode. Ljudska se stvarnost isto tako ne moţe shvatati i primati samo kao posledica onoga što drugi rade i ĉime se drugi ponose. Ĉovjek je biće koje mora traţiti sopstveni smisao i korijene u svojoj bašti, a ne kod drugih drţava i naroda.

-Sramota bogataša i smrt siromaha ne ĉuju se daleko moj Azize, te je mnogima danas najvaţnije, kakvu su kuću napravili i kakva kola dovoze sa zapada, malo je onih kojima je stalo do tradicije Bošnjaka koju su ĉinele jasne vrijednosti vjerovanja u pravdu i sudbinu, poštovanje roditelja, kult komšije, koje vjere bio, gostoljubivost, ĉuvanje obraza i ĉasti, halal (ĉasna) i haram (zabranjena) zarada, dţumretanluk (milostinja i poštenje), hajrati (davanje svog bogatstva u opšta dobra), poštovanje starih ljudi i solidarnost pri smrtnim sluĉajevima i mnoge sliĉne moralne norme.

-Ĉuo sam davno jednu misao kojoj tada nijesam znao pravo znaĉenje:”Ko ima para taj pozna svijet, ko nema para, taj pozna ljude”. U mnogo ĉemu mi smo gori od svojih predaka. Ono što su oni zapustili mi smo zapustili još više, pa smo danas grobari jedne bogate tradicije u kojoj se na tako divan naĉin ujedinjavao hedonizam s pragmatiĉnošću, umjetnost s ekonomijom, ljubav s dobrotom. Nama koji smo na zapad stvorili nešto para ne ostaje ništa drugo već da konstatiramo svoju nemoć, da shvatimo da su nam usta premalena da progutamo baštinu koju smo naslijedili, jer civilizacije nastaju i nestaju, a kultura i tradicija jednog naroda uvijek ostaje kao neizbrisiv duh civilizacije.

-Mi stariji smo se ĉesto rukovodili Muhamedovim hadisima koje nam je ostavio i koji su uvijek aktuelni, sjetih se jednog u kojem kaţe: “Gospodaru moj, ne dopusti da me zavara uspjeh, niti poraz baci u oĉaj. Podsjećaj me stalno, da je neuspjeh iskušenje koje prethodi uspjehu. Srećan je onaj ĉovjek, koji znade, da će ga poslije smrti lijepim dijelima spominjati”.

-Tako si to dobro kazao, sviju nas uspjesi ponesi i mi se za trenutak zaboravljamo misleći da nam tada niko ne treba, ĉak ni naši roditelji, za ĉas mijenjamo navike i shvatanja. Evo, gledam ove kuće oko nas, nekad skoro omraţene male kameno-drvene bile su simbol siromaštva i izuzetno teškog ţivota. Pogledaj sada moderni svijet koji gazi tradiciju, mijenja navike, ide u drugu krajnost, kulminira svojim bezliĉnim oblicima, dehumanizirajući ĉovjeka kao jedinku. Kao da se jedva doĉekalo da se te kućice sruše i unište, da ih nebi podsjećale na prošlost i zamijene novim zapadnim stilom ţivota. Upravo zbog ţelje za osnovnim oblicima ţivota i saĉuvanja uspomene na tradicionalne forme ţivljenja na ovim prostorima, uspomenu na vrijeme kada je moral bio jedini oblik prepoznavanja neke jedinke, ove kućice kao i druge razne rukotvorine postaju bogatstvo, naše zaleĊe, koje trebamo saĉuvati. Mnogo toga smo dobili no i

izgubili, na površini imamo bolji stil ţivota, ali unutar nas smo izgubljeni, prepuni iluzija, te smo zato neurotiĉni i depresivni.

-Eto ti si kao graĊevinac to odmah primijetio, a mnogi se stide svega starog. Mene ove nove zidine nekeko plaše, nemaju dušu, nema u njima ćilima, prostirke, sedţada, minderluka, jastuka, hamama, avdesnica, rafova, sašovaca, kapidţika, balkona, dolapa, mutvaka, hajata, ćilera i drugih obeleţja koje su naše kuće ĉinele upravo našima i specifiĉnima.I pitam se gdje smo mi u tom procesu globalizacije, koliko i kako se promišljamo modernim stanovnicima svijeta, šta im nudimo u tu veliku porodicu naroda? Koliko drţimo do naše kulture i kako se u toj tranziciji prema modernom svijetu uopšte snalazimo? Koliko mi uopšte poznajemo vlastitu tradiciju, i koliko je ona u stvarnosti naša? Nije ni ĉudo što je mi jeftino prodajemo, jer ona i onako ne ĉini više neki vaţni dio naše svakodnevnice.

-Teško je ţivjeti u tuĊini a ostati svoj, biti sa drugima a osjećati se kao sa svojima, u svemu tome, dobro je barem da uspijemo da saĉuvamo obraz i da nas drugi ne pamte po zlu, u svemu tome trebamo ostati ljudi. Ja mislim da smo mi sa ovih krajeva ipak prepoznatljivi više od ostalih upravo po poštenju i meĊusobnoj ljubavi koju gajimo jedni prema drugima. Ja sam sa te strane zadovoljan, iako uvijek nijesmo u stanju da do kraja ispoštujemo našu tradiciju i adete.

-Insan je Azize, prepoznatljiv ako je vrijedan, a poštovan je upravo ako ima obraz. Obrazli insan treba ĉuvati svoju i tuĊu ĉast, biti moralan, pouzdan i odgovoran, jednom rijeĉju da zna za red. To ste ponijeli sa ovih terena, tome smo vas nauĉili, zato treba znati i sebe stalno podsjećati kao i one oko sebe, upravo na vaţnost ĉuvanja obraza.

-Upravo sam na to mislio kada sam rekao da sam zadovoljan, ali kao i ovdje ima i tamo pojedinaca koji nikako neće da znaju ili zaboravljaju podsjećati i sebe i svoje najbliţe da obraz valja imati i ĉuvati. Jer je svijetao obraz dokaz ĉestitosti i garancija ugleda u svakom vremenu i prostoru, te da se parama ne moţe oprati ako se ukalja. No moramo priznati da ovaj vakat nije za poštene, ĉestite, obrazli insane, tješimo se i tješimo jedni druge kad se suoĉimo s nepravdom, iskušenjem, nevoljom, upravo ovim vaktom, te za utjehu još dodajemo da u ovome vaktu uspijevaju samo oni koj imaju Ċon-obraz.

-Takvih se ja plašim da nam se mnogo ne namnoţe i postanemo po njima prepoznatljivi. Lahko je meni sa mnom, mogu se ja s Boţjom pomoći, nositi sa svim kušnjama, zavišću i licemjerjem, istina ni lako ni bez gorĉine i nepristajanja, ali šta ću sa svojim najroĊenijim. Kako će oni ako poĉnu umišljati da su im pare dale i mudrost i pamet pa sad sve znaju i ne treba im nikakav savjet ni ostatak prošlosti. Ĉesto se upitam kako će se oni iznijeti sa kušnjama, sa zavišću, sa svim bjelosvjetskim bezobrazlucima i licemjerjem.

-Ljude pare kvare, mijenjaju im pogled na svijet, te neki moćnici na ţalost i oni koj se vjernicima deklariraju, licemjerno tvrde da zulum i lopovluk moraju biti razotkriveni i moraju biti pravednošću Boţjom sankcionirani i na ovom dunjaluku i na ahiretu!? Neki neće to da vide niti da znaju, pa prkose i oholo su ogrezli u bezobrazluku, bahatosti i lopovlucima. Poštenim obrazli insanima, treba osaburiti i vjerovati im valja da će doĉekati, inšalah, da na bejan izaĊu, moraju izaći

nedjela i bezobzirnost onih nedodirljivih i obraz im valja saĉuvati jer ukaljan obraz ne da se oprati. Obraz se ima ili nema. Ne moţe niko ni za koga obraz ĉuvati niti ga ukaljati. Svako svoj obraz ĉuva i pokazuje.

-E baš se dobro izrazgovarasmo, priĉama nikad kraja, no vrijeme je da uĊemo u sobu, reĉe Faik, jer ti trebaš sjutra hazora krenut put Goljovih Krša, a to nije baš blizu. Pa ćeš akobog da imati prilike da sretneš puno ovakvih sjutra, o kojima smo upravo sada razgovarali.

-Kad mi spomenu Goljove Krše i LaĊevac, baš me interesuje zašto se slavi ovaj dan, kojim povodom i od kada?

-Ja, od kad pamtim za sebe pamtim i LaĊevac, a od moga rahmetli djede ĉuo sam hećaju da je kod muslimanskog ţivlja svetkovanje AliĊuna- Ilindana obiĉaj nasljeĊen od komšija pravoslavne vjere i da predstavlja dio staroslovenske paganske tradicije povezane s kultom sunca, gromova i kiše, pa otuda i vjerovanje ako zagrmi na AliĊun lješnici neće roditi ili će ostati crvljavi. Narodni teferidţi koji se odrţavaju na AliĊun najĉešće se odrţavaju na visovima, a ispunjeni su sveopštim narodnim veseljem koje se najĉešće završava trkom konja i ostalim takmiĉarskim veštinama.

-Hvala ti Faiku, od tebe ĉovjek uvijek moţe saznati mnogo novina, odgovori Aziz i poĊe na spavanje, da bi sjutra mogao preći put do LaĊevca.

Dani su prolazili, neumitnom brzinom, breme njihove prolaznosti Faik je svakim danom sve više osjećao na svojm plećima. Bukova maĉuga koju je osjekao u Šišni potok postala je nerazdvojni rekvizit njegovog kretanja. Sve je ĉešća relacija bila od kuće do jabuke pod koju je provodio najveći dio dana, sjedeći na Hamidovu stolicu, uslonjen na maĉugu i prepun misli. Sada više o svojoj prošlosti nego o budućnosti. Kao da je to sudbina sviju koji uĊu u malo dublju starost, njihove misli i sjećanja se uvijek okreću prema prošlosti, prve korake mnogo bolje pamte nego li savremena dešavanja.

I baš jednog jutra dok je sa svojim nerazdvojnim drugom, ţenom Dţevahirom pio jutarnju kafu, koja je bila svakodnevni ritual, srĉući je, okrenu se prema ţeni i zavika:

-Sve je u nama dok ţmurimo, i sve je strano kad otvorimo oĉi. Sve je naše dok ţelimo i stvaramo, a tuĊe je kad se ostvari.

-Šta to bi Faiku, kako je tuĊe sve ovo što si stvorio zajedno sa svima nama i poštenim radom?

-E, moja ţeno, dugo vremena smo zajedno i moram ti priznati srećan sam što je to tako, ti si mi veliki prijatelj i drug, prekrasna si majka našoj djeci. Ali ima nešto što je jaĉe i od naše ljubavi a to je pusta starost. Mislio sam da je nikada neću imati, ali ona je tu, nemogu joj se suprotsaviti, pritiska me svim svojim bićem. Ne mogu stvarati, sve se više ţivi od uspomena. Suze mi naviru i dugo sam smatrao da je ĉovjeku sramota da zaplaĉe, ali sada mislim drugaĉije. Priroda nam je dala poklon u obliku suza, ne samo da olakšamo emocionalno praţnenje kada nam je teško, već i da se oslobodimo od štetnih supstanci iz našeg tijela. Nemojte se plašiti ili stideti da plaĉete, to je prirodni dio sistema samolijeĉenja tijela i duše. Jedino što nije dobro to je da se ne ostane samo na suzama, jer one prerastaju u samosaţalenje ili pasivnost koja uzrokuje najĉešće nefunkcionalno ponašanje ljudi.

-Da li se ti to plašiš smrti ili ti je starost i ova samoća promijenila pamet, uglavnom ovo što mi sada priĉaš ja sam tebi odavno kazivala, a ti nijesi dao pomenut. Da li ti to sada pronalaziš sebe i otkrivaš svoju pravu prirodu?

Stari gorštak sjedeći na svoj omiljeni stol, pogleda prema Veljem dolu, kao da malo uzdahnu, svjestan da više nikada neće moći tamo stići i nadisat se vazduha kakvog nigdje drugdje nema, stavi obje ruke na krivak drenovi, kojeg je u zadnje vrijeme sve više koristio kao pomagalo, spusti bradu na svoje ruke, okrenu se svojoj ţeni kao da je htio da joj kaţe: -eto i ja doĊoh na tvoje, ali to ni ovom prilikom ovom gorštaku nije padalo na pamet, da prizna ţeni da je nekada u svojim mislima bla i prije njega, ipak zavika:

-To da sam našao svoju prirodu je blizu istini, jer je ĉovjek traţi dok je ţiv, a moj ţivot je blizu kraju pa i moja traganja za liĉnošću i istinom o sebi se završavaju. Pronaći sebe znaĉi dostići ĉistu dobrotu a da nikome ne škodimo. Ja sve više postajem svjestan da sam u ţivotu ĉesto znao prenagliti, odbacujući uvijek mišljenje najbliţih bez obzira bili oni u pravu ili ne. Pronaći sebe znaĉi pronaći Boga, jer samo on je u svojim dijelima bezgrešan. A sve je tako ureĊeno da bi ĉovjek teško mogao reći i posumljati da je svjet u kojem ţivimo sluĉajan, sve je tako podreĊeno da je to samo bezgrešan mogao uraditi, a to je Bog. Ĉovjek najviše griješi upravo u tom svom odnosu sa onima najdraţima i sa okolinom, tako da pronaći sebe upravo znaĉi pronaći svoje mjesto i poloţaj u ovoj kreaciji, naći smiraj duše i stanje u kojem nam nikada nije više drugo potrebno, a mi smo zadovoljni upravo time bez obzira na sve spoljne okolnosti.

-Ta mudrost i saznanje svima dolazi kasno jer da se na taj naĉin mislilo, naša bi djeca bila sa nama i ne bi i danas bila u tuĊini, a mi kao bogaljevi ostali da ĉuvamo ovaj vatan na kojem smo cio ţivot radili, zalafi mu Dţevahira!

-Pronaći sebe moţemo samo u sebi, a sve ovo izvan sluţi tom cilju i toj stvari. MeĊutim ĉovjek najĉešće, a posebno u mladosti, zanesen sjajem i šarenilom izvan sebe, “izaĊemo iz sebe” i traţimo smisao izvan nas, ali sem materijalnih dobara koja su najĉešće prazna i menljiva mi ne nalazimo ništa. Za cijelo to vrijeme sve ono što je savršenstvo, koje mi laţno i uporno traţimo u laţnom sjaju izvan nas, tiho i strpljivo ĉeka da bude otkriveno u nama samima. A to se dešava upravo u ovom dobu kada ĉovjeku ovodunjaluĉke ljepote prestanu biti glavni motiv i ambicija, a bit i suština smiraja duše tek tada doĊe na prvom i pravom mjestu.

-Da li to Faiku znaĉi da je u ţivotu najstarije i najvaţnije unutrašnje bogatstvo, koje ne samo što ne zavisi ni od ĉega izvan ĉovjeka, već naprotiv, što god ĉovjek više troši i dijeli ga sa drugima to unutrašnje bogatstvo postaje sve veće i raznovrsnije?

-Tako je, sloţi se Faik ovaj put bez rijeĉi i samo dodade, duhovno bogatstvo je izvor koji nikada ne presušuje, dok je meterijalno bogatstvo ambis bez dna koje na kraju proguta i samog ĉovjeka. Ljudsko oko i ah su nezasiti i zato se dešava ovo da mi danas ostajemo sami na svojim vatanima a djeca nam po bijelom svijetu tragaju upravo za dunjaluĉkim ljepotama, nesvjesna da je sve prolazno i da će na danu izdisaja i opraštanja sa ovim svijetom sve ostaviti a oni otići prazni jer nijesu postigli duševni mir niti saznali istinu o Bogu!

Kako je vrijeme prolazilo, godine se mnoţile, Faik je sve više osjećao breme godina, a i bolesti su sve više navaljivale, ili kako je to on ĉesto znao reći svojoj Dţevahiri: “Ušli Dţekna majstori u kuću pa redom razvaljuju”. Vidjela su to njihova djeca i koristili su svaku mogućnost da obiĊu svoje roditelje i koliko je moguće da im olakšaju starost i pomognu u lijeĉenju bolesti. Posebno zadovoljstvo bi im prireĊivao Jonuz kada bi došao jer je sa njim uvijek moglo da se razgovara i da se sazna dosta o evropskom naĉinu ţivota i ţivotu kojim se tamo ţivi. On je gledao da doĊe i u vrijeme kada im je mogao nešto i pomoći da se završe zemljani radovi, naroĉito kosidba jer je Jonuza bio glas da je jedan od najboljih kosaĉa u okolini, ili se izvrši dobra priprema za prestojeću zimu. Svaki njegov dolazak znaĉilo je okupljanje cijele porodice i veoma bogate diskusije uz ĉašicu domaće rakije i prave pršute koja se na ovim krajevima oduvijek spremala za zimnicu, a sada sa popravljanjem materijalnih uslova za ţivot to je postalo još bogatije i samo je bilo pitanje ko će bolju pršutu napraviti.

-Stari, kako ga je iz milosti znao pozvati Jonuz, ĉega se više plašiš, da li smrti ili umiranja?

-Ni jednog od to dvoje. Ţivjet ću srećan tek kad umrem, ali prije toga moram biti dobar i vjerovati u Boga. I upravo jedino ĉega se plašim je to koliko sam uspio biti dobar i ostaviti nešto iza sebe po ĉemu će me ljudi spominjati?

-Biti dobar da, ali da stvorimo bolji ţivot na ovoj planeti gdje jesmo sada, da ublaţimo patnju koju prolazimo ovdje. Jer šta bi bilo sa milionima ljudi koji tokom prošlosti nikad nijesu ĉuli za Muhameda, pa ima ih i danas koji ništa ne znaju o njemu. Zar će svi oni završiti u paklenom (Dţehenemskom) ognju, samo zbog toga što nijesu vjerovali u ono što nijesu znali? Bila bi to strašna boţja okrutost. Tu nema logike, milosrdnosti ni oproštaja, a svi tvrde da je Bog širok i da oprašta.

-E moj sine, vidi se da si u Evropi nauĉio da je zemaljski ţivot jedino vrijedan, ja tako ne mislim i smatram da je mnogo manje vrijedan od vjeĉnog i zato nema smisla gledati dţehenem ovoga ţivota, koji je nula naspram pakla, odnosno druge smrti, koja je iza ove prve, zemaljske smrti. Smrt je ĉaša koju svaka osoba ispiti mora. Sjećanje na nju je najefikasniji mehanizam da se pohlepa za dunjalukom zauzda, plamen strasti i pohota da se ugase, a ţelje i teţnje da se svedu na razumsku mjeru.

-I ja se slaţem da se smrću ne završava naše postojanje već se ona pretvara u drugi oblik jer se zna da se naše tijelo sastoji od fiziĉkog i energije, a energija je neuništiva, samo se pretvara u druge oblike.Tijelo je samo oklop za tu našu energiju i ja ne vjerujem da ĉovjek moţe o smislu svega toga znati dok ne umre.

Opet Faik pokušava svoga sina usmjeriti prema vjeri koja je na ovim prostorima oduvijek imala duboko korijenje.

-Ĉovjek koji ne vjeruje, nema i nemoţe imati odgovor na pitanja o smislu svog postojanja i zanemaruje, da jednog dana neće više fiziĉki osjećati svoje tijelo kad umre. Svi će za sto godina na njega na zemlji zaboraviti, niko se više neće sjećati ovih naših razgovora. Ako nebi imali smisla i vjere za budućnost ili ako bi se smisao ţivota sastojao samo u ispunjavanju zemaljskih potreba, a da se jednog dana umre sa smiješkom na licu,zaista takav ţivot bi bio bez smisla.

Svrha ţivota je biti s Bogom, jer nebesko carstvo je mnogo vrednije od blaga koje nosi zemaljski ţivot. Zar sama ĉinjenica što je neko stvorio ljubav nije dovoljan dokaz da taj neko moţe ponuditi ĉovjeku sve što mu je i nezamislivo.

I dalje je Jonuz uporan u svojim tezama da dokaţe relativizam zadgrobnog ţivota.

-Ja mislim da posle smrti prelazimo u drugo energetsko stanje, kaţnjavanje posle smrti ne moţe postojati jer ne postoje dobro i loše kao objektivne kategorije, već samo nešto što je opšte prihvaćeno kao takvo.Raj (Dţenet) i Pakao (Dţehenem) smo izmislili mi kako bi se tješili s kaţnjavanjem nekoga koga ne moţemo sami kazniti. Ja sam ubijeĊen da je ĉovjek sam odgovoran za svoju sudbinu, za svoju patnju ili sreću, a dţehenem je izmišljen kako bi našao utjehu, jer se u svojoj patnji ţeli osloniti na nešto, kao što se oslanja na svoje prijatelje, porodicu ili nalazi utjehu u nekoj zavisnosti. Sva je snaga u ljudskom mozgu, u njegovoj svijesti koja se razvila evolucijom i još se uvijek razvija do onog momenta kada će ĉovjek zaista postati svemoguć i savršen, postati “bog”, i po meni nema drugih bogova osim njega.

-Vidim da ti je svijet izmijenio shvatanja, ništa kod tebe nije djedovog ostalo, ja mislim da si u zabludi. Kako objašnjavaš upravo to da se u svakom od nas, u svim kulturama, nalaze jedinstveni osjećaji za dobro i lope. Ĉak se i lopov iznervira i osjeća izigranim kada ga neko pokrade, što znaĉi da i on zna šta ne valja i nije dobro i ako to isto drugome radi. Odakle taj osjećaj za dobro i zlo? Kako objasniti univerzalni zakon u svijesti svih ljudi koji kaţu da je ubistvo iz zadovoljstva pogrešan i ĉovjeka nedostojan ĉin. Ako su ljudi samo produkt evolucije, kako to ti veliš,”opstanka najjaĉih”, zašto se onda ţrtvujemo jedni za druge? Postojanje savjesti kod svih ljudi najbolje se moţe objasniti postojanjem tvorca kome je podjednako stalo do ljudskih postupaka i sklada meĊu svim ljudima svijeta. Strah sa kojim se priprodno borimo kad se suoĉavamo sa smrću, a posebrno je izraţen kad umre neko od naših najbliţih i voljenih. Samoća i osjećanje gubitka mogu nas slomiti sviju bez razlike kako i koliko preţivljavamo te trenutke bola. Taj osjećaj odvojenosti od svojih najvoljenijih toliko nas snaţno pogode da se nekada kod pojedinaca javlja ţelja uspostavljanja veze sa svojim voljenim rahmetlijom, kao što se meni davno desilo kada mi je brat Sabro poginuo. Stvarno rešenje za bol nastalo gubljenjem voljenih je utjeha koju daje samo ljubav i vjera u stvoritelja.

-Nijesam ja takav nevjernik kao što misliš, već jednostavno pokušavam pronaći smisao ţivota i ne mogu se sloţiti sa time što vjernici odbacuju ovaj svi jet ili ga bar pretstavljaju manje vrijednim, jer na taj naĉin, po meni omalovaţavaju boţje dijelo. Bog je, ili suviše okrutan upravo zbog svoje svemogućnosti ili ga ljudi takvim predstavljaju nebi li stvorili za sebe dominaciju ili odstupnicu. Zašto nije uništio zlo prije nego je stvorio ĉovjeka? Od kad zna za sebe ĉovjek diţe ruke k nebesima moleći se za pomoć, jer vidi da mu je ţivot patnja i mora se boriti protiv nje da bi ostvario sreću. No, pomoći ni odkuda te zato ĉovjek i izmišlja vjeĉni ţivot i sreću poslije smrti kako bi ublaţio svoju patnju i našao sebi cilj. Ja duboko vjerujem da ima nešto što ovom univerzumu daje smisao i što ga ĉini jednom cjelinom, ali ne mislim da je to nešto, ono što ljudi danas podrazumijevaju pod rijeĉju Bog. Ja mislim da Bog ima sasvim drugaĉije principe

i naĉine djelovanja i da on nije samo posmatraĉ, sudija i samo ponekada aktivni uĉesnik. Isto tako ne mislim da je on neki djed koji drţi kljuĉeve dţeneta i dţehenema i svakom sabira bodove u utakmici sa ţivotom, nego da je on jednostavno dio sviju nas, dio hemije, fizike, matematike, te da su jednostavno bog i priroda jedno te isto, i da tu nema razlike. A za dţenet i dţehenem moţemo reći da postoje kako bi ti i tebi sliĉni mislili da skaĉete u vjeĉnost i u suštini skaĉete u nešto, jer kako bi se inaĉe ljudi pomirili sa ĉinjenicom da ţivotu jednom doĊe kraj.

-E moj sine plašim se da mi ne ostaneš bez imana. Racionalno gledano ne moţe se dokazati postojanje boga isto kao što se ne moţe dokazati i nepostojanje. Iznad svega je vjera kao srdaĉno vjerovanje bez imalo sumnje u postojanje Boga, te da je on Tvorac i Gospodar svega. Vjera iznad svega koja nadilazi znanje, pa zar i sam ne priznaješ da vjeruješ u ljude, ljubav, poštenje, samo te vjere nijesi svjestan jer se bez vjere ne moţe ţivjeti, niti imati smisla u ţivotu.

-Naši stavovi su negdje blizu no i daleko zavisno od toga kako ih razumijemo. Moj osnovni argument jeste da ako Bog postoji upravo je tada ţivot bez smisla. Zašto smo onda uopšte stvoreni, samo zbog toga da bi nas testirali jesmo li dobri ili loši? Ako je sve od Boga otkud onda i naš karakter, ako je i njega bog stvorio zašto onda stvara loše ljude da bi ih posle osuĊivao?

Ko zna još koliko bi trajo razgovor oca i sina da se ne pojavi Dţevahira i pozva ih na ruĉak.

Bolest ga je svakim danom sve više pritiskala, Faik je sve više naslućivao kraj, zato je koristio svaku priliku da svojoj djeci prenese znanje i iskustvo koje je stekao u svom ţivotu. Uvijek su to bili prijatni razgovori sa puno roditeljske ljubavi i ţelje da se saĉuva porodiĉna tradicija i ugled koji nije smio niĉim biti pomućen. Jesen je svakim danom pritiskala sve ţešće, kao da je udvojila snage, bila je to dupla jesen, u kojoj su se uortaĉili jesen vremena i jesen ţivota. Ne zna se koja je više prijetila, da li jesen vremena koja je svakim danom sve više maglila i na drveću se sve više pojavljivala strijeţ koja kao da je nagovještavala neku tmurnu i hladnu zimu. Kao da je Turijak ispraćao signale da se sprema cika od koje pucaju i kore na drveću, a ne samo ljudske ruke. No ništa manje Faik nije osjećao ni jesen ţivota, osjećao je teret koji je pritiskao njegove grudi, sve je teţe pronalazio ĉista vazduha, a magle su krile i ono ĉistine što je još u njemu ostalo.

Svjestan je Faik puta koji mu se sprema, svjestan je treće generacije koja sa njim treba da završi, da napusti stanje jednog morala u kojem je familija bila sveta i najviše dobro koje je Allah podario svijetu, svjestan je starina da su te vrijednosti prošlost kojoj nema povratka. Završava ţivot u kojem je traţio liĉnost, ĉovjeka koji će biti besmrtan i o kojem će svi, a prije svega njegovi potomci uvijek naći putokaz i rešenje za sve probleme i nedoumice što ih ţivot stvara. Novi zeman, novi vakat nove vjetrove nosi, oduvaše niz Bihor prošla vremena. Sve je manje djeĉje graje i bleke jagnjadi, nema pjesme ĉobana da odjekuje niz Osoja, sve je manje i kosaĉa koji bi svaku mobu u utakmicu pretvarali, ni plastioca koje bi pjesmom hrabrile kosaĉe i davale im kuveta da izdrţe najţešće

napore. Sve je manje uslova de se mladi kradom pogleduju te na taj naĉin ostvaruju prve ašikluke.

Kao da je Faiku ovo stanje odjednom olakšavalo patnju i bolest, te bi nekada u sebi pomislio da je vrijeme da napusta ovaj svijet jer više u njemu kao da sve manje ima mjesta za njega i njegove ahbabe sa kojima je ţivio u drugim vremenima i cijenio druge vrijednosti. Jedini drug ostala mu je Dţvahira koja je i dalje voljela sve njegove sifate i razumjela sve dileme sa kojima se borio. Nije to bila ljubav iz mladosti, ali je bila još ĉvršća i privrţenija, te je koristila svaki momenat da bude uz njega i da podijeli s njime sve od onoga što im je još ostalo kao ljubav i ĉeţnja za prošlošću. Znak je to bio da je njihov ţivot upravo primjer kako se treba voljeti i prenositi ljubav na mlaĊe, ali isto tako svjesni da su oni sve više kao smetnja novim generacijama, da stvaraju nove norme i vrijednosti koje namjeće novi poredak i vrijeme.

Da li je to pitanje i problem starosti ili je novo vrijeme formiralo nove norme i nove vrijednosti, te se stari ne mogi preokrenuti njima i prihvatiti ih kao svoj naĉin ţivljenja i bitisanja. HrĊa nagriza gvoţĊe, prekriva mu sjaj, kao magla kad prekrije bihorska polja i sakrije njihovu ljepotu, tako i novi adeti i generacije koje ih donose sa sobom prekrivaju i prevazilaze vjekovne norme i navike kojima su se diĉili njihovi djedovi i pradjedovi. Pitanje je tu da li i koliko te nove navike i adeti znaĉe nove vrijednosti, ili je u pitanju pomodarstvo koje su stari iskazali mudrošću: “Vidjela ţaba gdje se konji kuju pa i ona digla nogu”. To bi moglo znaĉiti da su mladi rastureni svuda po svijetu, lahko zaboravili svoju tradiciju a prihvatili lahkomo sve ono što im drugi nude, te na taj naĉin raznebiduju svoj identitet, asimilirajući sebe u svakojake belosvjetske etnose.

Tradicija je prošlost koja vjeĉno preţivljava svaku sadašnjost, ĉesto bi znao Faik to reći svojoj djeci u momentima kada bi poĉela zaboravljati ko su i odakle potiĉu. Pri tome se i sama sadašnjost jaĉa i podstiĉe,usisavajući u sebi ono što je vrijedno i ostalo od davnina, te na taj naĉin jaĉajući sopstvene korijene.

Jonuz je ĉesto slušao ove rijeĉi i bio svjestan njihove vrijednosti, no nije ih uvijek prihvatao bez samokritiĉnosti i rasuĊivanja o njihovoj valjanosti. Tradicija kao sistem vrijednosti, razmišljao je Jonuz odnosno diskurzivna praksa zasnovana na prošlosti ili šta više sama prošlost kao prezentna ţiva diskurzivna praksa. No ne rijetko tradicija ţeli postojeće stanje da konzervira i smanji mogućnost promjene, ne rijetko ĉak pokazujući ţelju povratka na prošlo stanje.

-Nijesam ni ja za to da se sve staro prihvata uvijek i po svaku cijenu dodade Faik, ali ipak uĉite djecu o tome šta su naše nane i djede nekada radili, kakvi su naši obiĉaji, pjevajte djeci sevdalinke što smo ih i mi pjevali, nemoţe to biti loše. Da se ne desi da sve ono što je nas ĉinilo srećnim kao rukav izvrnete, jer s vrha brda sve staze vode niz brdo, niko to ĉedo moje ne moţe izbjeći, sve ima svoj poĉetak i kraj pa i ova današnja vaša moda.

Koristio je Faik svaki momenat da prenese nešto od svog bogatog iskustva na svoje potomke, svjestan svojeg poznog doba i bolesti koja ga je sve više pritiskala, a njegova pleća su je sve teţe podnosila. Magle su sa Turijaka sve ĉeĊće prekrivale Dvorišta pa je Faik sve reĊe mogao vidjeti LoţĊake koje su u njemu uvijek budile sjećanja na mladost i ljubav koju mu je donijela onog momenta kada je prvi put duboko uzdahnuo za Dţevahirom i poţeleo da bude njegova. Dani

su prolazili, starina je svakim danom bio svjesniji da mu se vidici suţavaju, pogled mu je jedva do groblja stizao, a njegove misli najĉešće su tamo i završavale. Kao da se poĉeo radovati susretu sa svima koje je jednog po jednog godinama ispraćao i uĉio im Fatihu. Postao je svakim danom sve više svjestan da on i sve manje ima poznanika okolo sebe, mnogo ih je više znao na groblju nego po bliţoj i daljoj okolini. Teme o kojima je razmišljao mnogo bi više uspio debatirati sa onima koji su otišli nego sa ovima koji ostaju. I u takvom razmišljanju uvijek bi mu na um padala Dţevahira, kako nju ostaviti. Bilo bi lijepo kada bi mogli zajedno kao što su to bili više od pola vijeka. Ali ona je još puno mlaĊa od njega, zdrava je a još i te kako treba unuĉadima pomagati da porastu. Zato bi najĉešće zavrteo glavom, otpuhnuo kao da bi ţeleo šejtana od sebe da otjera i opet se vratio prema groblju.

Mitrovdan je prošao, u Bihoru je to znak poĉetka zime, to je vakat kada se stavljaju raso i turšija. Kod Faika je toga uvijek bilo u izobilju. U okutnjici su dobro raĊale paprike i paradajz za turšiju, a pokraj vrbiĉke rijeke je uspijevao prvoklasni kupus. Crven kao krv, a tvrĊi od kamena, tvrd kao srca ovih gorštaka koje ţivot nikada nije mazio i koji upravo zbog toga sve teţe prihvataju nove generacije koje su nekako mnogo raspekmeţene i koje bi samo preko noći da stvore bogatstvo i uţivaju u njegovom trošenju. Zato je svakim danom bilo sve manje domaćina koji su i raso stavljali, te bi stariji sve ĉešće navraćali kod Faika jer su on i Dţevahira uvijek imali prvoklasan raso od rane zime do kasnog proleća.

Tako je bilo i ove godine, iako je Faika bolest omela da uĉestvuje u spremanju svega što je neophodno za zimu, Dţevahira je sve sama uradila. Godinama je sa njim dobro nauĉila kako se sprema zimnica i za ljude i za stoku. Pa iako mu nije htjela reći, svojim postupcima je upravo ukazivala da tako misli, ništa ti meni nemoj radit samo mi poţivi još koje vrijeme, jer je meni dovoljno da te gledam i da budem sigurna da si pored mene, a za rad nije problem, jer sam ja nauĉena na to i sve dok mi Allah da zdravlje ja se toga ne bojim.

Jesenje su magle pritiskale Bihor od Huĉaljke do Turijaka, sve je prekriveno maglom, a inja je zavila grane drveća i sve je nekako zapalo u sivilo. Samo ţubor rijeki Popĉe i Vrbiĉke, remeti jesenju idilu i daje joj neki ĉudan šmek, kao da se pribliţava sudnji dan. Sve je spremno za poĉinak, ambari su puni piće a salaši kukuruza, raso je stavljen i samo po neka pušnica daje dimne signale da se pršuta suši za zimu. Još je to ostalo da se završi ovih dana, jer se po mitrovdanu aktivnosti svode na najmanju mjeru, a ţivot se odvija na posjetke i uz kuhane krompire i ostatke starih igara poput koza, potkapa ili fildţana, te se tako skraćuju jesene noći. Na taj se naĉin krate duge noći da bi se lakše prespavale, a smijeh i šala puni ove ljude pozitivnom energijom. Kako se krati vrijeme dugih noćiju tako se i ţivot starijih Bošnjaka krati i magla kao elementarna nepogoda ĉisti teren od starijih i bolesnih gorštaka sa ovih krajeva.

Jutro je svanulo, Dţevahira je kao uvijek ustala da pospe kokoškama, pomuze kravu i da joj poloţi, ništa nije ukazivalo na neuobiĉajeno. Ostavila je Faika da spava kako je redovno radila, ne sluteći ništa i ne ţeleći da razbudi bilo koga jer su i djeca ostala spavajući na spratu. Dugo su posetkovali pa je ţelela da ih ostavi da se naspavaju. Ništa nije slutila da se moţe desiti jer je Faik spavao kao i obiĉno, ustajao je nekoliko puta preko noći, svremena ne vrijeme odpuhujući kao i uvijek što je ona sve ĉula ali se nije dizala jer je sve to bila uobiĉajena praksa.

Nije ništa naslućivala, a i nije ţeljela da ga zamara pitanjima kako se osjeća, te da mu nije nešto loše.

Kada je završila jutarnje obaveze po štali i kotaru oprala je ruke i pristavila dţezvu za prvu jutarnju kahvu, trudeći se da ne galami, jer Faik još nije ustao i ona je bila ubijeĊena da on spava, pa nije ţeljela da ga budi barem dok ne skuha kahvu. Kada je kahva bila gotova, u tom momentu su se zaĉuli i koraci na spratu što je bio znak da je neko od djece ustao i ona tad zavika:

-Šta je to spavanje Faiku, evo djeca će te naći u haljine, diţi se da popijemo kahvu gotova je. Ali uzalud, Faik ništa nije reagovao, zaĉudi se ona jer zna da i u najtvrĊem snu kada bi ĉuo njen glas on bi ustao. Ustade polako i pribliţi se krevetu na kojem je Faik spavao, polako mu otkri glavu i prodrma ga za rame, zabezeknuta prizorom koji se pred njom ukazao ona zavika:

-Kuku Faiku šta je s tobom! Njen kukanj su sva djeca zaĉula i u istom momentu se na vratima pojavi Jonuz koji je bio došao da sa svojim najmilijim provede novogodišnje praznike.

-Šta je majko? Sada već pokazujući znake smirenosti ne bi li djecu što manje uzbudila,

Dţevahira se okrenu prema svome sinu, a i ostala djeca poĉeše pristizati jedno za drugim.

-Eh, djeco moja, babo vam se odmorio! Umro je tako iznenada da ĉak ni ja koja sam cijeli ţivot bila sa njim nijesam uspjela biti pored njega. Iskrade mi se valjda da bi mi olakšao ove trenutke, kako je cijelog ţivota i radio.

Zakukaše djeca sva u horu kao da se Turijak zatrese. Dvorišta kao da poĉeše da titraju poput brezovog lišća po BreţĊima, sve zapade u jecaj kao dobro utrenirani hor kada izvodi ilahije, upućujući Bogu molitvu za prijem merhuma koji mu upravo pristiţe. Plaĉ sa razlijeţe sve do vrhova Turijaka na jednoj strani, do Podvada na drugoj, svima koji ga u trenutku ĉuše bi jasno da je Faik umro, da je nestao ĉovjek koji je ostavio peĉat vaktu u kojem je ţivio i prostoru na kojem je bivstvovao.

Prva se pribra Dţevahira kao najstarija, okrenu se prema svom merhumu i reĉe im:

-Hajte djeco, pomognite mi da ga okrenemo, bogu šućur on je ĉist i obrijan, kao da je znao šta ga ĉeka, da nas ni time ne namuĉi. Prostriješe novo sedţade koje je Dţevahira već imala spremljeno za ovaj dan, okrenuše ga po muslimanskom adetu, a kako je i ţeljela prema svom drugu i svojoj neprebolnoj ljubavi.

Sjede pored njega, izuĉi Fatihu na glas i dok se još narod nije sakupio iskoristi priliku da se izjada upravo pred svojom djecom, te na taj naĉin ţeleći i njima da isprati poruku i nastavi duh Faikove mudrosti. Zaplaka jer i pored najveće ţelje da se obuzda to nije uspjela, sjede mu pored glave i poĉe reĊati:

-Opraštam se od tebe u mislima, a još ne ţelim prihvatiti ruţnu istinu. Ti, ljudina s toliko snage i volje da odeš tako iznenada i tako brzo? Znam da si se borio, ali bolest ne bira i bila je jaĉa od tebe. I taman kada sam pomislila da ćeš se izvući ona te savlada i ostavi me da sama drugujem sa uspomenama na tebe. Pomislih da si samo doţiveo komu i da ćeš mi se sjutra opet razbuditi, jer su eto i hećimi bili uz tebe, mislila sam da ćete ruke najbliţih koje su se okupile oko tebe

vratiti u ţivot ali sve je bilo uzalud, napuštaš me kada mi je najteţe jer i sama osjećam jesen na plećima i samoću koja mi prijeti. Ti odlaziš a ja ostajem, neznam ni sama kome je teţe. Ja se ipak nadam da ti je tamo gdje ideš bolje nego meni ovdje. Mada sam svjesna da ti se nije išlo bez mene i da ću ti i tamo nedostajati kao što i ti meni nedostaješ, ali nadam se ne za dugo. Ti si moja predvodnica i odlaziš da i za mene obezbijediš mjesto. Ti si neizmjerno volio ţivot i svoje najbliţe. Nedostajaće mi tvoj optimizam, i volja koju si svima demonstrirao kao ljubav koja je u stanju da i najteţe stvari u ţivotu prevaziĊe i da ništa nije nepremostivo. Ti si zadnjih dana upravo ţeleo smrt, sjećam se da si mi govorio: “Iskusan je onaj koji svaki dan sa sigurnošću oĉekuje smrt, a svet je onaj koji je u svakom trenutku ţeli”. Sad mi je jasno zašto si je ti upravo ţelio! Budite svjesni da njega više nema, on nam je samo fiziĉki nedostupan. Vrijeme pred nama treba bol pretvoriti u vjeĉnu uspomenu na njega i njegove rijeĉi. Sa nama će uvijek biti lijepa sjećanja, uspomene, duhovna prisutnost, i zahvalnost što smo ga imali, to ćemo prepoznati i znati cijeniti tek kasnije. U poĉetku jedino što ćemo osjećati je samo bol.

Djelovalo je to kao eliksir na svu djecu, kao da su doţivjeli katarzu, odjednom njihove misli se usmjeriše prema rijeĉima njihove majke u kojima su svi osjetili veliko olakšanje i iskreno priznanje ĉovjeku koji ih je svija zaduţio i ostavio im amanet da ĉuvaju ljubav i poštovanje kao zavjet tradicije bihorskih porodica.

-Ma koliko mi to ne ţeleli, ukljuĉi se naslednik, koji kao najstariji sin sada preuzima ono što se domaćin zove, ne moţemo a da ne prihvatimo smrt, kao pojavu koja je rasprostranjena kao ni jedna druga na ovome svijetu. Kao što nas ni za ţivot niko nije pitao da li ga ţelimo u momentu kada sa raĊanjem dolazimo na ovaj svijet, tako i odlazak nije naša ţelja. Ljudi umiru svakodnevno, nestaju iz našeg ţivota, dobro je u tome ako umiru i nestaju stari, ali odlaze i mladi u ratu i miru, odlaze neki manje, neki više opterećeni bolestima, svi nekuda ţure i odlaze. I kao što nas ni prije roĊenja nije bilo, pa smo se radovali roĊenju, kao da smo bili prizvani nekom silom iz nebića u ţivot, onda nas neće biti ni posle smrti, no pitanje je da li iz ţivota odlazimo u neko nepostojanje ili u novi ţivot sa ostavljenim tragovima preko svojih djela i evlada. Kao što je hleb potrebniji od svake druge hrane, tako je i sjećanje na smrt potrebnije od svakog drugog podviga. Sjećanje na smrt podstiĉe ljude koji ţive u zajednici na trud i duboko razmišljanje i na stalno traţenje liĉnosti dostojne ideala za umrlima, oglasi se u tom momentu najstariji sin koji je i najviše naslijedio od mudrosti svojih starijih, te još izusti: Zadatak svakog ĉovjeka sastoji se u pronalaţenju sopstvene sudbine i da nju proţivi u sebi iscijelo i do kraja. Sve drugo je samo pokušaj povlaĉenja i bjegstva u nazad prema onome što je ideal grupe, okoline. Sve je drugo samo pokušaj prisposobljavanja i prilagoĊavanja grupi, a s druge strane to je i strah od vlastitog unutrašnjeg bića i odgovornosti. Smrt je kraj, poraz za one koji ostaju, jer ništa ne mogu uĉiniti da je sprijeĉe. Isplaĉite se svi i ne usteţite se, recite mu sve što ste ţeljeli a nijeste imali hrabrosti ili vremena da mu kaţete. Mi ćemo, barem neko vrijeme ţivjeti sa njime, baš kao da je on tu negdje, kao da nas kradom posmatra koliko poštujemo njegove rijeĉi i sifate. Morate znati da samo oni ljudi koji su spremni i sposobni da se suoĉe sa sudbinom, pa makar to bio i kraj, mogu uticati na razvoj okoline i društva. Takav je bio moj babo, uvijek odgovoran pred sobom i odluĉan u svojim stavovima,

uvijek ĉovjek. To je sposobnost samopotvrĊivanja sopstvenog bića i bjeţanje od kolektivnih oblika svijesti te sposobnost nošenja liĉnih odluka i posedovanje unutrašnje duhovne slobode nad onim što predstavljaju kolektivni oblici svijesti. Upravo zato neki i nikada ne postaju ljudi već ostaju mravi, ostaju samo dio onoga što se zove ĉovjek.

Recenzija romana -Traganje za liĉnošću - autora Ferhana Koĉana Pisac romana –Traganje za liĉnošću- još jednom razraĊuje neiscrpnu temu o ĉovjeku i njegovoj ljudskosti. Bavi se vjeĉnim pitanjem ţivota i traganjem za istinom sopstvenog ţivota.Liĉnost je ono što nas razlikuje jedne od drugih, individualnost kao najveće obeleţje ljudske prirode. Mi znamo da se svi raĊaju i umiru u odreĊeno vrijemeali jedinstvenost nasleĊa kao i sredine i onog što svaki od nas postigne i ostavi kao beleg za sobom je jedinstveno i neponovljivo. Na tom putu ĉovjek se razvija i kvalitativno mijenja sebe kao pojedinca ali se mijenjaju i ljudske vrijednosti u jednoj društveno-socijalnoj sredini. Pred vama je psihološko-socijalno dijelo,koje povezuje istoriju, sadašnjost i budućnost jednog naroda. Autor pišući o liĉnostima naroda Bihora i 1ivotnom putu jedne bošnjaĉke porodice,piše istoriju i tradiciju naroda kojem pripada. Prateći tri generacije;djede.oca i sina, opisuje jedno stoleće na ovim prostorima. Roman će posjetiti starije a upoznati mlaĊe sa bihorskim selima,kao i sa naĉinom ţivota u njima,obiĉajima,kulturom i tradicijom ovih mjesta. Autor idućim generacijama ostavlja sliku bajramskih danaĉina prosidbe, adeta smrti, radosti i ţalosti, ĉuvajući sve to od zaborava. Slikovvito je opisana i arhitektura ovih krajeva xix i xx vijeka izgledi kuća, soba, enterijera tipiĉnog za Bošnjake tog vremena. Autor praća poruke ĉitaocima kako ostati ĉovjek i oĉuvati jedinstvo svoje liĉnosti u situacijama krne osvete, ratova, smrti u vremenima koje uništava vrijednosti, šibaju liĉnost ĉovjeka, ogoljava njegovu dušu. Roman izobiluje dubinom misli, rasuĊivanjem, psihološkim tumaĉenjima, filozofskim dilemama te silnim moralnim porukama. Kako ostati ceo, ĉastan, dobar, dosledan sebi. Odgovore na ove dileme traţe i glavni junaci knjige; djeda, otac, sin, pri tome svaki lik je svoja posebnost, karakter i nosilac sopstvenih moralnih vrijednosti. Roman će uputiti ĉitaoca na putu da pronaĊe sebe, te da otkrije najveće moralne vrijednosti u ţivotu ĉovjeka. Safeta Cucak-diplomiran psiholog

Recenzija djela -Traganje za liĉnošću- Nade i oëkivanja današnjem ĉovjeku izgledaju dalje od ispunjenja danas nego što su bile ranije. Ĉini se ĉak da kako tehniĉko znanje širi vidokrug ĉovjekove misli i djelatnosti, tako se izgleda smanjuje njegova autonomija kao pojedinca. Kao da nema vremena za sebe,a da ne govorimo za druge,na taj naĉin se vrši sve veća dehumanizacija ĉovjeka.Na taj se naĉin povećava opasnost da se poništi cilj koji je trebao ostvariti ideju ĉovjeka. Autor ovog romana pokušava vratiti ĉovjeka sebi, svojoj suštini, mogućnost tumaĉenja sopstvenog bića kao i sve nastajuće promjene u ljudskoj prirodi. U romanu moţete sresti nastojanje da se osvijetle filozofsko-knjiţevne implikacije tih promjena, te u tom smislu autor prikazuje mnoštvo dubokih misli ostalih od davnina a koje i te kako mogu koristiti u tumaĉenju današnje stvarnosti, koju uvijek posmatra u kantekstu tradicionalnog i onog što je on doţivljavao kao dijete, omladinac i zreo ĉovjek u svome zaviĉaju,što ovome dijelu daje posebnu vrijednost. Autor preko priĉa i sjećanja oţivljava svoj zaviĉaj,kao mjesto bremenito mudrostima, tradicijom, kulturom, obiĉajima i posebnim mentalitetom suţivota i rada. Ovaj roman ima posebnu filozofsko- knjiţevnu kao i edukativnu vrijednost na širim prostorima i za mnoge generacije. U ovom romanu ćemo naći opis jednog vremena koje se prikazuje u ĉistom stanju sa punom odgovornošću autora za svaku iskazanu misao. Knjiga je nastala u vremenu u kojem je prisutan proces zaborava naše tradicije,obiĉaja, kulture kao i opšteg mentaliteta naroda bihorskog kraja.Posebnu svijetlost ovom romanu daje upravo ţelja i teţnja za zaviĉajem,kojeg autor iako ga je napustio mnogo odavno ni jednog trenutka nije zaboravio. G-in Koĉan ukazuje da je danas mnogo teško no i izuzetno vaţno saĉuvati,širiti i razvijati tradiciju, nasuprot pojave prihvatanja inovacija koje nam daruje civilizacija, gubeći ĉovjeku sopstvenu samobitnost i identitet. Autor iako ne ţivi u svom zaviĉaju on ga doţivljava kao da je tu, njegova dijela će ĉitati mnoge generacije jer je on ovjekovjeĉio svoje duhovno stvaralaštvo,generacije koje tek treba da doĊu neće doţivje3ti ono što je autor i njegovi prethodnici doţivjeli, autor se sa pravom pita zašto su generacije danas izgubile veliki dio tih vrijednosti i šta se sa njima dešava. Yato vam ga najtoplije preporuĉujemo da ga proĉitate a autoru veliko hvala za poruke koje nam ispraća. Prof.Omer Dacić Manje poznate rijeĉi i njihovo znaĉenje: Alnaisati = Razumjeti Alahtiber-Alahber = Izgleda

Bekrija = Pijanica-Lola Butum = Ĉitav Bošĉaluk = Poklon – Dar za momka Belenzuk = Narukvica Bururet = Vrtoglavica – Nesvijest BazerdĊan = Trgovac Gondţe = Drago – Milo – Lijepo Galiba = Izgleda Demek = Dakle – Što bi rekli Demir = Ţelezo- Moţe i muško ime Demirli pendţer = Prozor sa ţeljeznim rešetkama Dert = Briga Dilber = Dragi – Voljeni Din = Vjera – (muslimanska) Duvak = Veo Dinsuz = Nevjernik Đul = Ruţa Zaman = Uzalud Ejvala = pozdrav onog koji odlazi Ihtijar = Starac (mudar starac) Ilum = Nauka – Znanje u vjeri Izun = Odobrenje - Dozvola Jagluk = Vezena maramica Jatagan = Krivi noţ poput sablje Javaš = Polako – Lijen Jetim = Siroĉe - Maloletnik Karar = Mjera – Prava mjera neĉemu Kazamat = Samica u zatvoru Koketa = Namiguša Koporan = Gornji kaput od domaćeg sukna Krin = Ljiljan Katil = Ubica Muktar = Starješina mahale Magaza = Prodavnica Mušebak = Drvena rešetka na prozoru Muštuluk = Radostan glas za koji sleduje nagrada Muderis = profesor medrese – Vjerski uĉitelj Naks = Teţak ĉovjek – Neĉovjek Onomad = Prije neki dan - prilog za vrijeme Perivoj = Lug Perišan = Nesrećan – Neuredan Posedak = Posijelo - Noćna sedeljka Pervaz = Graniĉnik – Ograda Sabur = Strpljenje Sahi = Potvrda – Uistinu je tako Selametile = Pozdrav onoga koji ispraća

Teferidţ = Izlet Toka = Ukras na prsima ( konja ili ljudi ) Turban =Ĉalma – Bijeli prevez oko glave Ćemane = Gusle – Violina –muziĉki instrument Ćurak = Muški kaput opšiven krznom Ugursuz = Lupeţ - Ništarija Feredţa = Ţenski pokrivaĉ za glavu Handţar = Dvosjekli bojni noţ Hatlija = Konjanik Hućum = Presuda – Osuda Hudţid = Napad - Navala Ĉamašir = Veš Ĉelenka = Nakit u obliku perjanice Dţambas = Trgovac s konjima Dţanum = Dušo moja Dţerida = Novine - Ĉasopis Šeher = Veliki grad