UPOTREBA KAMENA U TRADICIONALNOJ PROIZVODNJI VAPNA USE OF STONE IN TRADITIONAL LIME PRODUCTIONIZRADA PRIRODNIH PIGMENATA I NJIHOVA PRIMJENA PRODUCTION AND APPLICA TIONA OF NATU RAL PIGMENTSMEMORIJA S RADIONICE MEMORY W ORKSHOPVodnjan, svibanj – srpanj 2015. Vodnjan, May – July 2015
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Radionica III. ...................................................................................................................................... 10
Radionica IV. ...................................................................................................................................... 13
U japlenicama (dijalektalni nazivi; vapno – vapnenica, japno – japlenica) se kamen
(kalcijev karbonat) zagrijavao paljenjem do 1200 °C, dok nije isparila voda i oslobo-
dio se kalcijev dioksid. Tako je nastalo živo vapno (kalcijev oksid) koje se gasi u kadamas vodom i sprema u jame na sedimentaciju. To je gašeno vapno (kalcijev hidroksid).
Gradnja japlenice Japlenica za paljenje vapna je zapravo peć za jednokratnu ili višekratnu upotrebu, što
ovisi o načinu gradnje. Svaka takva japlenica ima primarni dio ili jezgro koje se paljenjempretvara u vapno i sekundarni dio koji služi samo kao konstrukcija japlenice u kojoj se
pali vapno.
Postoje dva tradicionalna načina gradnje japlenice. Jedan je način kada se sekundarni
dio građevine (nosivi kru ž ni zid ) izvodi jednostavnije i svaki put ponovno, dok se u dru-
gom slučaju sekundarni dio izvodi trajno i koristi se mnogo puta za paljenje.
Sekundarni dio građevine drži na okupu primarni dio koji palimo (kamen), a također
služi kao termoizolacija kako bi se temperatura kontrolirano i koncentrirano zadržavala
u unutrašnjosti peći.
U prvom slučaju sekundarni zid gradi se nakon izgrađenog primarnog dijela (jez-gra) koji se pali. Zid se gradi u debljini oko 50 cm i povezuje drvenim vertikalama po
opsegu i sajlama u nekoliko redova koje stežu drvene vertikale poput obruča. Između
tog zida i primarnog dijela nasipa se sloj zemlje (termoizolator) u debljini oko 30 cm.
Takve japlenice znaju mijenjati mjesto gradnje, ovisno o lokaciji nakupljenog ogrjeva i
dostupnog kamena.
U drugom slučaju je nosivi kružni zid (do 100 cm) masivan i stalan, na jednome mjestu,
a primarni dio se puni i nakon pečenja prazni. Nosivi kružni zid se nakon paljenja djelo-
mično otvori, kako bi se pečeno jezgro (živo vapno) lak še ispraznila. Takve se japlenice
znaju prilagoditi kao peći, kada se izgradi unutarnji zid od šamotne cigle, a između je
zemlja (do 40 cm). Na te se japlenice uvijek dovozi ogrjev i kamen.
Paljenje japleniceVatra se loži u udubini ispod primarnog dijela (lučna konstrukcija kamena) u otvoru
(ložište) kroz koji se stalno, 24 sata na dan, ubacuje suho drvo malog presjeka kako bi
se održavao plamen na vatri. Narančasti plamen je najtopliji dio vatre, stoga se drvo
mora spremiti godinu dana unaprijed. Drvo kao ogrjev je najčistiji energent, te se na
živo vapno ne vezuju nikakve čestice drugih elemenata. Zato je važno ne ložiti razni
otpad pomiješan s drvom. O veličini japlenice ovisi koliko će se dana danonoćno odr-žavati vatra. Kao primjer navodimo da je za 8 m3 primarnog dijela (kamena) potrebno
oko 6 dana loženja u najtoplijim ljetnim mjesecima. Svakako su potrebne povećane
mjere zaštite na radu.
Vađ enje živog vapna i gašenje
Nakon nekoliko dana hlađenja, živo vapno se ručno vadi iz jezgre japlenice i gasi u ka-dama s trostrukim volumenom vode. Najvažnije je da se živo vapno odjednom potopi
u vodu kako bi se gašenje i otapanje desilo u cjelini. Ta rijetka kaša se miješa dok ne po-
stane jednolična te se ispušta u jamu preko sita, gdje takvo ugašeno vapno sedimentira.
Prilikom gašenja vapna također se moraju provoditi povećane mjere zaštite na radu jer
prskanjem vruće lužnate tekućine može nastradati izložena koža, a naročito sluznice (oči).
Ugašeno i spremljeno vapno se u jamama drži uvijek vlažno, ili pokriveno vodom, jer
će se tako spriječiti proces kalcifikacije, odnosno spajanje ugljikova dioksida iz zraka s
kalcijevim hidroksidom (gašenim vapnom).
Ugašeno vapno ostavlja se sedimentirati u jami. Zbog grijanja vapna, poznato je
pravilo još iz antičkih vremena da vapno treba odležati tri godine.
Lime is a traditional product with a variety of uses. Today, we know that in the past
lime was mostly used in the construction of buildings and in final building work
such as plastering, painting, and flooring. Lime is also widely used in agriculture
to produce solutions for spraying or coating fruit trees and for crop protection. In
everyday life, lime was used to disinfect drinking water in cisterns and wells, to di-
sinfect outbuildings, and particularly to maintain the healthiness and appearanceof houses. We also know that in the past every house used to have a pit with slaked
lime that was regularly filled so that a household would never be left without this
universal substance.
People have produced lime for construction purposes since ancient times. Lime was
used several thousand years before Christ, and the period which provides us with
the most written and oral testimony about lime and advice for using it is antiquity.
Traditional limekilns are used to heat stone (calcium carbonate) to temperatures up
to 1200 °C until all the water evaporates and calcium dioxide is released. The result
of this process is quicklime (calcium oxide), which is then slaked in basins with water
and stored in lime pits to sediment. This is slaked lime (calcium hydroxide).
RADIONICA III. ima zadatak prezentirati način spremanja japlenice i paljenja ka-
mena sa svim detaljima. Učesnici mogu sudjelovati naročito kod loženja vatre
kroz dan i noć.
Odabirom kamena vapnenca započelo je punjenje japlenice. Izradom konstruktivnog
luka iznad ložišta u obliku la ž ne kupole (isto kao na kažunima) nadsvođen je prostor
za loženje, te se iznad njega puni kamenom koji se slažetako da između može strujatiplamen i dim.Punjenje se završava ispupčenom kupolom koju se prekriva debelim slo-
jem pastoznog ugašenog vapna (oko 10 cm). Radijalno se u kupolu ugrađuju komadi
drvenih grana, tvoreći rupe – dimnjake u vapnenom sloju. Otvaranjem i zatvaranjem
tih rupa kamenim pločama kasnije se može regulirati izgaranje u japlenici .
Nakon punjenja započinje proces paljenja, koji na samom početku i nije sasvim
jednostavan. Naime, u unutrašnjost japleniceteže prodire kisik, tako da se vatra mora
početi paliti vrlo pažljivo i postupno.
Vrh napunjene japlenice se prekriva vapnom i ostavlja oduške s drvenimčepovima
RADIONICA IV. prezentira ga š enje ž ivog vapna u kadama, te spremanje u jame
na sedimentaciju. Takođ er se učesnici upoznaju s odležavanjem gašenog vapna.
Uohlađenoj japlenici temperatura kamena – živog vapna iznosi oko 130 stupnjeva,
kada se započinje s vađenjem. Ručno se prebacuje svaki grumen živog vapna u po-
sude i odnosi do kade koja se nalazi iznad jame.U kadu se ubacuje jedan volumen živog
vapna, te se nakon toga odjednom iz bačava ulijeva trostruki volumen vode. Kemijskomreakcijom živog vapna i vode oslobađa se temperatura i dolazi do malih eksplozija
grumenja, koji s vodom prskaju do nekoliko metara u visinu. Vrlo je važna povećana
zaštita na radu zbog uvjeta i opasnosti. Takvu se ugaš enu otopinu ispušta u jamu koja
se nalazi ispod kade, u zemlji (kako bi imala osiguranu stalnu temperaturu i vlažnost).
Ispitivanje pečenosti vršnog kamena
Ulijevanje vode na živo vapno Gašenje živog vapna u vodi
Da bismo odgovorili na ovo pitanje moramo postaviti nekoliko potpitanja: Kako sunapravljene? Gdje se nalaze? Kada su nastale? Tko ih je napravio? Š to prikazuju?
Kako su napravljene?
Izraz „freska” kolokvijalno se upotrebljava za zidno slikarstvo općenito. Međutim, nisu sve
zidne slike freske. Prava freska nastaje kada se na mokru vapnenu žbuku slika odmah,
prije nego što se ova osuši. Nanošenjem boje, pigment pomiješan s tekućim vezivomu-
lazi kroz pore žbuke te kada se ona osuši postaje njezin sastavni dio. Uz fresco slikarstvo
postoji i secco slikarstvo: to je postupak kada se pigment nanosi na osušenu žbuku te
ne prodire u njezinu unutrašnjost već se stvara novi sloj na površini žbuke. Ova tehnika
je za razliku od freske manje postojana te s vremenom brže propada. Osim ove dvijetehnike postoji još i čitava lepeza fresco-secco tehnika, u kojima se dio nanosi na svježu,
a dio na prosušenu žbuku.
Alkemija slikarskog postupka u srednjem vijeku opča-
ravajuća je. Umjetnik/obrtnik svoj je materijal pronalazio u
prirodi, a postupci pretvaranja materijala u umjetničko dje-
lo zanimljiv su tehnološki aspekt umjetnine. Sav materijal
srednjovjekovnog zidnog slikarstva su kamen i zemlja.Za
zidnu sliku potreban je zid građevine. Na njega se nanosi
nositelj zidne slike, žbuka. Potrebne su barem dvije žbuke,
jedna grublja i jedna finija. Ona prva i grublja u slikarskojse terminologiji koja nam dolazi iz talijanskog jezika zove
arriccio. Njena je svrha da popunjava i izravnava neravnine
zida. Na nju se nanosi tanji sloj žbuke koji zovemo intonaco.
On se na grublju žbuku nanosio u sekcijama koje su se zvale
giornate (dnevnice). Samo ime govori da su to bili dijelovi
koji su se mogli oslikati u jednom danu. Zidne površine
podijelile su se na polja te su se ucrtale bordure, mreže
unutar kojih su se nalazila polja sa slikarskim prikazima,
scenama. One su se iscrtavale pomoću ravnala ili konopca.
Skica ili neki već gotovi predložak, kakav su u kasnogotič-
kom periodu bile brojne grafike tj. grafički listovi, izveli bi
se na kartonu ili pergameni, gdje bi se crtež perforirao te
bi se šablona oprašila, a prah bi prošao kroz rupice te ostao
na žbuci. Zatim bi se crvenom bojom, tzv. sepijom, iscrtale
konture likova. Kada bi se na taj crtež nanio tanki sloj in-
tonaka, crvena boja bi probijala kroz svježu i tanku žbuku
te bi bila pomoć slikaru za daljnje prenošenje predloška.
Gdje se nalaze?
Zidne slike se u Istri prvenstveno nalaze u sakralnim objektima. Tek na nekoliko mjestasačuvane su u profanim građevinama ili znamo da su se u njima nalazile. Tako se u labin-
skoj loži nalazila slika mletačkog lava, u palači Betica u Vodnjanu očuvani su fragmenti
žana – BDM Karmelska (5,7 km), Fažana – Sv. Kuzma i Damian (5,7 km), Pula – Sv. Marija
Formoza (11,2 km), Barban – Sv. Anton (17,1 km), Medulin – BDM od zdravlja (17,8 km),
Slum – Sv. Matej (53,9 km).
Kao što vidimo, i u samom Vodnjanu nalazi se više oslikanih crkvica, iako ovaj gradić
ne percipiramo kao mjesto značajno po srednjovjekovnim zidnim slikama. I druga mje-
sta znaju imati više oslikanih crkava: Žminj (2×), Savičenta (2×),Barban (2×), Pula (3×),
Lovran (3×), Dvigrad (4×), Oprtalj (4×).
Gustoća lokaliteta sa srednjovjekovnim zidnim slikama u Istri jedna je od najvećih nasvijetu. Udaljenost od najjužnije sačuvanih zidnih slika u Medulinu do onih najsjevernijih
u Slumu iznosi 69.443 m zračne linije. Za usporedbu, najširi promjer New Yorka je oko
56.000 m. U svom doktoratu iz 1963. godine Branko Fučić navodi 2000 metara kvadratnih
oslikanog crkvenog prostora, s 900 pojedinačnih scena, na 70 lokaliteta, u oko 100 crkava.
Danas baratamo brojkom od oko 140 crkava u kojima je opseg sačuvanosti srednjovje-
kovnih zidnih slika različit, od cjelovitih ciklusa preko pojedinačnih scena do fragmenata.
Kada su nastale?
Najstarije zidne slike u Istri potječu iz karolinškog doba, a nalazile su se u crkvi Sv. Sofije
u Dvigradu. One pripadaju predromanič
koj umjetnosti. Romanič
ki period traje do 13. st.kada se već javljaju ikonografski i stilski elementi gotike. Zlatno doba „istarskih fresaka“
druga je polovina 15. st. kad su zabilježene lokalne radionice u Kastvu, a mnogi slikari
su poznati po imenu. Najmlađe freske nastaju u 16. st. u radionici Dominika iz Udina.