Teorija komparativne knjievnosti
1. Pojam i predmet komparativne knjievnosti
Podela nauke o knjievnosti podrazumeva podelu na teoriju
knjievnosti, istoriju knjievnosti, knjievnu kritiku i uporednu
knjievnost. Termin uporedne ili komparativne knjievnosti potie od
francuskog la litterature comparee. Engleski termin je comparative
literature, a nemci istiu da je re o naunoj disciplini, pa kau
Vergleichende Literaturwissenschaft. Zoran Konstatinovi istie da
pojedine pojave nije mogue potpuno razumeti ako ih ne posmatramo i
izvan okvira pojedinih nacionalnih literatura (dakle, ne samo
interliterarno, ve i intraliterarno), polazei od uzajamne
povezanosti literatura na razliitim jezicima. Prema Konstatinoviu,
komparatistika se bavi izuavanjem odnosa nacionalnih knjievnosti i
knjievnim i ostalim disciplinama i poljima ovekovog delovanja (npr.
religija). Henri Remak kae da je komparativno prouavanje ono
prouavanje knjievnosti koje prevazilazi granice jedne zemlje i da
podrazumeva prouavanje odnosa izmeu knjievnosti sa obe strane, i to
na razliitim poljima znanja i verovanja: na polju umetnosti
(slikarstvo, arhitektura, muzika), filozofije, istorije, drutvenih
nauka (politike, sociologije), religije itd. Jednom reju, to je
poreenje literature sa drugim sferama ljudskog delanja. Ridiger
smatra da sve knjievnosti (bez obzira na kom jeziku) ini nedeljivu
celinu ne samo u prostornom, ve i istorijskom pogledu (govori o
Weltliterature ili o svetskoj knjievnosti. On za komparatistiku kae
da ona moe da se bavi pitanjima koja mogu da poslue samo kao
polazita, i to u heuristikom smislu. Zadatak komparatistike sastoji
se u tome uporeivanjem ispita knjievne elemente i forme, kako one
najmanje, tako i one najobuhvatnije. Prema Riardu Rortiju,
komparatistika je mesto gde se meusobno prepoznaju filozofija i
knjievnost.Mogu se izdvojiti tri oblasti izuavanja
komparatistike:1)genetske ili kontaktne veze, 2) tipoloke
analogije, 3) interdisciplinarne povezanostiGenetske veze:Iz
oblasti genetskih ili kontaktnih veza, posebno se izdvaja
imagologija, kompleks problema vezan za predstavu o nekom narodu u
knjievnosti drugog naroda, a za imagologiju je usko vezana
problematika literarnog posrednitva. Tu se naroito istie prevoenje,
kao poseban vid posredovanja. Znaajna je i uporedna metodologija;
postoje i dva podruja gde se interesovanje komparatistike dodiruje
sa drugim naukama: uporedna folkloristika, gde se komparatistika
susree sa etnografijom, i uporedna stilistika, koja je deo nauke o
jeziku.Francuzi su razvili genetska istraivanja i oni zapravo u
njima vide jedino podruje komparatistike. Literarne pojave se
prenose, putuju iz jedne knjievnosti u drugu; pri tome se i
menjaju. Tipoloke analogije:Sovjetska kola u tipolokim istraivanja
vidi smisao knjievnosti i komparatistike. Slinosti ne moraju biti
rezultat uzora i podsticaja, a zakljuci na osnovu zaista postojeih
veza mogu se zasnivati i na pukim sluajnostima. Da bi se pravilno
objasnile analogije, potrebno je prouiti jedinstvenost i
zakonomernost sveukupnog istorijskog i drutvenog razvoja. Ameriki
naunici su svoja istraivanja postavili ire i obuhvatili su i polja
ostalih umetnosti i ljudskih znanja uopte. Ukoliko je poreenje
zadatak komparatistike, da bi to poreenje bilo inteligibilno,
potrebno je u poreenju obuhvatiti i druga podruja, objasniti pojave
uz pomo drugih disciplina i nauka. Svaka pojava ima svoj uzrok i
zato je pitanje uticaja stavljeno u prvi plan. Komparatistika se
bavi izuavanjem uticaja. U odnosu na prouavanje nacionalnih
knjievnosti, komparatistika se bavi interliterarnim vezama. Najpre
se bavila izuavanjem literarnih veza izmeu samo dve knjievnosti, a
u odnosu prema svetskoj knjievnosti nalazi se pred dvojakim
zadatkom: da pokua da prikae knjievnost u sinhroniji i dijahroniji
i da odredi teorijsku osnovu svetske knjievnosti.Komparatistika
mora jo da razvija svoju teoriju, uoptavajui saznanja iz prouavanja
genetskih veza, tipolokih analogija i interdisciplinarnih
povezanosti. Komparatistika se slui poreenjem kao postupkom, pri
tome nee proizvoljno i mehaniki staviti dve pojave jednu pored
druge, ve e ove pojave videti uvek u irem sistemu (tertium
comparationis). To je preduslov osmiljenog poreenja, komparatista e
razmiljati o tim pojava i na taj nain e pronai i slinosti i razlike
meu njima. Zadatak komparatistike bio bi da se sve pojave i uslovi
iz kojih nastaju prate u njihovom kretanju i menjanju, jer se na
taj nain otkrivaju njihove uzajamne povezanosti: kako se pojedinis
sistemi kreu, kako deluju meusobno, a svetska knjievnost
predstavlja najobuhvatniji sistem, sistem je svih sistema u
literaturi.
Abel Fransoa Vilmen 1827/28 godine odrao je predavanje iz
uporedne knjievnosti, ime je komparatistika dobila status
univerzitetske nauke. Uz njega je an ak Amper najvei pionir
komparatistike, u svojoj Istoriji francuske knjievnosti iz 1841.
godine, u prvom tomu govori o irenju francuskog jezika.Ipolit Ten
je, polazei od 3 faktora rase, sredine i momenta, okrenuo
komparatistiku ka prouavanju uticaja. Meutim, u to vreme, na uticaj
se i dalje gledalo veoma pravolinijski i nije se vodilo rauna o
menjanju pojava prilikom njihovog kretanja. Balderspree je 1921.god
izdao francuski asopis za knjievnost Komparativna knjizevnost re i
stvar, gde je govorio o pokretljivosti knjievnih pojava.
KOMPARATISTIKA-metodika vestina istraivanja analogija i veza,
srodnosti i uticaja sa svrhom da knjievnost priblii ostalim
podrujima izraavanja ili saznanjima (drugim naukama) ili uzajamno
pribliavanja knjievnih injenica i tekstova bilo da su bliski ili
udaljeni u vremenskom prostoru, bilo da pripadaju razliitim
jezicima i kulturama ili tradiciji kako bismo ih mogli bolje
opisati, shvatiti i uivati u njima; pritom koristi tekstualne,
biografske, istoriografske metode.
Komparatistika u uem smislu prouava interliterarne veze (2 ili
vie nac.knjievnosti)Komparatistika u irem smislu prouava odnose
umetnosti reci prema drugim vidovima umetnosti (opera, muzika,
film, slikarstvo).
Predmet komparatistike su knjievna komparativna fakta. Zadatak
komparatiste: 1)prepoznati komparativna fakta 2)otkriva ih 3)tumai
4)vrednuje 5)razmenjuje
Komparativna faktografija: fakta nastaju iz susreta 2 razliite
kulture, etnike grupe, civilizacije, discipline. Komparatista je
tkz.posrednik, tuma, izuava duh i formu. Komparatistika je
doprinela sintezi, otvorenosti, duhu radoznalosti prema drugaijem.
Komparativna prednost komparatiste je to to zna da uporeuje; to
poreenje je reflektovano poreenje, inteligibilno (promiljeno,
razborito, razumljivo) i pritom se koriste dve moi uma: mo
uporeivanja i mo razlikovanja. kriterijumi komparabilnosti ili
uporednosti:1. razaznati bitno od nebitnog ne smemo se voditi za
spoljnim, nebitnim slinostima; spoljne slinosti nisu merila
komparabilnosti2. posmatrati stvar u okviru sistema3. modeli4.
pronaci dubinsku slinost
2. Istorijski razvoj komparativistike
U 18.veku, postojale su dve grane: jedna je obeleena
komparativnom metodom, a druga komsopolitizmom. Francuski
enciklopedisti su u svojim delima pominjali i druge literature to
je ostavljalo mogunost poreenja tih literatura. Kosmopolitsko
interesovanje se ugledalo i u uporednom prouavanju jezika.
Od sredine 19.veka, komparatistika je smatrana naunom
disciplinom. Razvoj komparatistike vezujemo za Francusku. Oni su
prvi imali profesore i akademske studije komparativne knjievnosti.
U svom razvoju, komparatistika je obuhvatila brojne
problemsko-metodske rasprave ozefa Teksta, Brintjera, Lansona,
Balderspreea i Van Tigema.
1840-1860 je prvo zlatno doba komparatistike. Tada se pojavio
niz komparatistikih studija (Gete, Bajron, Mickli, Ruso).
1886.godine se pojavio prvi uvod u komparatistiku Komparativna
knjizevnost (velika panja posveena je kulturolokim vezama). 1887.
godine izaao je prvi asopis komparatistike u Maarskoj. Krajem
19.veka javljaju se prve bibliografije, to znai da ve postoji
obimna literatura.
ozef Tekst je vodio najraniju katedru za komparatistiku u
Francuskoj, osnovanu 1896.godine na Lionskom univerzitetu. Deset
godina ranije, u Londonu je objavljena rasprava Posneta Comparative
literature. Tu je Posnet u sociologistikom, spenserovskom duhu eleo
da konstruie evolucionistiku shemu progresa; Posnet polazi od stava
da nema ni miljenja ni imaginacije bez poreenja. Tekst, kao i
Posnet, tvrdi da su nauka i poredbeni postupak nerazdvojni, ali je
njegova rasprava usmerena na problem knjievne istorije. Njegov
zakljuak je da je i na osnovna pitanja o prirodi knjievnog fenomena
mogue odgovoriti samo uporednom istorijom knjievnosti. Posnet
govori o evolucionim analogijama, Tekst govori o vezama izmeu
naroda i knjievnosti (Teksta e u tome slediti mnogi kasniji
francuski komparatisti). Znaajan je i Brintjerov doprinos
utemeljenju komparatistike. On tvrdi da se knjievnost ne stvara ni
iz ega (ex nihilo) i da je i neto to deluje veoma originalno
zapravo nalepljeno na neto ve postojee. Ovaj istoriar pod izrazom
literature comapree podrazumeva najpre proirivanje vidika putem
onakvog izuavanja istorije knjievnosti gde se prevazilaze
nacionalne granicie i koncentrie se na tokove u velikim
knjievnostima, u njihovom zbiru evropskoj knjievnosti.Gistav Lanson
e sasvim drugaije gledati na smisao i ulogu poreenja. On je blii
Tekstu nego Brintjeu u tome. Lanson je blizak pozitivistikom
shvatanju; on uporedna istraivanja shvata prvenstveno kao
istraivanje stranih uticaja koja treba da upotpune i razjasne
istorijski razvoj nacionalne knjievnosti, odnosno nastanak nekog
knjievnog dela i njegovo mesto u istoriji. Lanson e se baviti
pojmom uticaja i pokuae i da definie taj pojam. Prema njemu, pravi
uticaj je onaj koji otkrivamo u jednoj knjievnosti kada ni preanja
tradicija ni lina originalnost ne razjanjavaju iznenadnu promenu i
kada jedino uvoenje nekog vida stranog duha i stranog ukusa
omoguava razumevanje zapaene tendencije ili forme. Lanson e postati
jedan od prvih zagovornika prouavanja knjievne recepcije. Pisac ne
vri uticaj svojom linou, ve svojom knjigom, a njen delatni smisao
ne odreuje autor, ve publika.Balderspree i Pol Van Tigem pristupaju
komparatistici kao relativno samostalnom podruju nauke o
knjievnosti. Van Tigem je naklonjen sistematizovanju komparatistike
prakse, ali je za njega (kao i za Baldenspreea), komparatistika ve
formirana disciplina, sa svojim metodama i istorijom, pred kojom se
nalazi put daljeg razvoja.Balederspree se posebno zadrava na
Tenovom determinizmu. Smatrao je da se njegove teorije o
povezanosti svih manifestacija jedne rase i jedne sredine u
odreenom vremenu suprotstavljaju primeni uporednih metoda. Tenovski
sistem nije povoljno tle za razvoj komparatistike, iako je u njemu
knjievni pozitivizam bio izraen. Od tada u komparatistici nalazimo,
prema Baldenspreeu, dva osnovna smera: traenje analogija i izvora
knjievnih dela u mitu i folkloru i preuzimanje vidljivih meuodnosa
nacionalnih nizova knjievnih dela (veliki tokovi). Balederspree se
zalagao za to da se obrati panja na mobilnost knjievnih pojava, gde
se hijerarhija vrednosti neprestano preobraava kroz vreme.Van
Tigemov prirunik Uporedna knjievnost iz 1931.godine donosi prvi put
jednu celovitu sistematizaciju predmeta metoda komparatistike. On
obeleava najvii stupanj francuske komparatistike misli ovog veka.
Van Tigem smatra da je cilj komparatistike uporeivanje
prevazilaenjem jezikih barijera, a najvie je obeleava kao
disciplinu koja se bavi izuavanjem uticaja. Naglaava vanost
razlikovanja pojma uticaja (sloeno pitanje uticaja jednog pisca na
dugog) od uspeha (tj. popularnosti stranog pisca u jednoj zemlji).
Tigem se zalagao za optu knjievnost, a komparatistiku je shvatio
kao disciplinu koja se najee bavi izuavanjem binarnih odnosa.Krajem
20.veka, znaajni su Daniel Anri Pio sa svojim delom Uporedna i
opsta knjizevnost (1986) i Stiven Ttosy, koji smatra da se
knjizevnost i kultura moraju prouavati kao celina i da knjizevnost
razumevamo u kontekstu drustva.
3. Aditivna koncepcija svetske knjievnosti
Prva koncepcija, koja se tradicionalno karakterie kao aditivna,
je ona koja prikljuuje mehaniki nacionalne knjievnosti jednu uz
drugu. Genetski je ova koncepcija verovatno najstarija, spolja
gledano najjednostavnija i najjednoznanija. Najvie je kritikovana,
a najvie je upotrebljavana. Podrazumeva mehaniki princip izgradnje
koji ne pretpostavlja unutranji integriui sistem, ne predstavlja
istoriju svetske knjievnosti kao jedinstvenu celinu. Ona ne
omoguava otkrivanje unutranje povezanosti specifinosti nacionalnih
knjievnosti ili analognih knjievnoistorijskih jedinica i optih
knjievnih procesa. Ona ne otkriva interliterarne zakonitosti, ve
samo indirektno ukazuje na njihovo postojanje i evocira neizbenost
njihovog prouavanja i podstie na knjievna istraivanja. Mnogi odriu
ovoj koncepciji atribut koncepcije zbog njene mehaninosti. Naime,
ona ne sadri upravo one momente koji bi izraavali neku
konceptualnost, unutranji stvaralaki princip, kao rezultat nekog
uoptavanja pojava i procesa. Koncepcija svetske knjievnosti najee
se realizuje u knjievnoistorijskoj praksi. Slovaka Istorija svetske
knjievnosti (1963) je na osnovu tradicionalno prihvaenih obeleja
aditivna, paralelistika; to je istorija kod koje je organizacioni
princip izgradnje mehaniki, odnosno ne postoji. U prvom planu su
knjievnosti koje imaju najstarije knjievne spomenike i koje
poseduju pismenost u velikoj vremenskoj prednosti u odnosu na npr.
mnoge evropske knjievnosti. Poto je re o knjievnosti Dalekog istoka
ili Bliskog, Srednjeg istoka, moe se rei da se ovde radi o
geografskom principu izgradnje.Takoe, Povijest svjetske knjievnosti
(1973, Zagreb) izgraena je na aditivnoj kocepciji. Sastoji se od
osam tomova.I tom: preovladava sumirajui pristup prema starim
kulturama i knjievnostima (npr.Indije, Kine, Japana...)II tom:
grka, rimska, vizantijska, srednjevekovna, novovekovna, novogrka,
albanskaIII tom: ima karakter frankofonih interliterarnih
zajednicaIV tom: italijanska, panska, portugalska...V tom:
knjievnost na nemakom, jidiu i maarskomVI tom: knjievnosti keltskog
porekla i anglofonske knjievnostiVII tom: slovenske knjievnosti,
kavkaske i baltike knjievnostiVIII tom: jugoslovenske
knjievnostiAspekt istorijske celine preovlauje kod jugoslovenske
knjievnosti, gde je oigledno nastojanje da se ona izloi kao
jedinstvo uzajamno povezanih knjievnosti. Proimanje raznih
metodolokih postupaka potvruje tezu o relativnoj apsolutizaciji tri
koncepcije svetske knjievnosti i govori da su i u praksi i u
teoriji u pitanju tri principa: aditivni, selektivni i knjievno
istorijski. Oni su prisutni u svakom knjievnoistorijskom nastojanju
da se da sinteza svetske knjievnosti ili manje knjievnoistorijske
zajednice.
4. Geteovo zasnivanje pojma svetske knjievnosti
Gete je prvi skovao termin svetske knjizevnosti, on glasi
Weltliteratur. Termin je pronaen u tekstovima (1828-1830). Njegov
sekretar Ekerman je zabeleio u svom dnevniku 31.januara 1827.godine
taj termin, a Gete ga je upotrebio vezanog za neki kineski roman.
Gete je imao i svoj asopis Umetnost i starina (1827), gde je termin
prvi put zvanino upotrebljen. Termin se pojavljuje u delu Razgovor
sa Ekermanom, u predgovor Karlajove knjige O ilerovom zivotu, u
linim pismima i spisima.Weltliteratur: 4 znacenja prema Geteu:1.sve
forme posredovanja izmeu literatura razliitih naroda2.naini pomou
kojih se stiu znanja o drugim literaturama, ljubav i tolerancija
prema drugima3.interesovanje za inostrani prijem vlastite
literature4.stil ivota
Weltliteratur je trite meunarodnog knjievnog saobraaja. Glasilo
Weltpoesie (poezija koja pripada svim narodima)-O umetnosti i
starini. Gete se u Vajmaru 1830.godine zalagao za svetsku
knjievnost, govorei da je vreme nacionalnih knjievnosti prolo;
nijedan narod niti pojedinac nema ispravno miljenje niti sud o
sebi, nijedna nacionalna knjievnost nije nikla sama iz sebe.
Inostrani pogled na nas same moe da podstakne knjievnu delatnost.
Gete je uvek ukazivao na poseban odnos izmeu posebnog i opteg.
Prema njegovom miljenju, u umetnosti su se ovom optem najblie
pribliili Stari Grci. Gete pojam svetske knjievnosti nije shvatio
kao kanon najbolje ostvarenih dela, nije svodio termin na nekoliko
velikih knjievnosti ili knjievnosti velikih naroda, ve je iz
traganja za najboljim nainom povezivanja opteg sa posebnim osetio
da bi one morale biti sistem pozitivnih vrednosti i uzajamnog
delovanja svih knjievnosti, pa i onih najmanjih, u okvirima
svekolikog univerzuma.
5. Van Tigemovo razlikovanje opte i uporedne knjievnosti
Van Tigem objavio je saet, no veoma sistematski koncipiran i
priznat prirunik Uporedna knjievnost (1931). Knjiga je, kao
rezultat dugog razdoblja razvoja francuske kole, valjan dokument o
istoriji discipline i prvi temeljni pokuaj da se odrede granice
komparativnog istraivanja u odnosu na optu nauku knjievnosti i
teoriju knjievnosti. U podruje komparatistike spadaju prouavanja
razliitih dimenzija interliterarnog posredovanja, uticaja ili
uspeha nekog autora ili dela u drugoj knjievnosti, dok bi sve to
prevazilazi granice dve knjievnosti bio predmet opte knjievnosti.
Dakle, prema Tigemu, zadatak komparatistike je da se bavi
biliterarnim vezama (iskljuivo izmeu dva elementa), dok je zadatak
koji se postavlja pred literature generale da osvetli injenice koje
su zajednike za vie knjievnosti.Istraivanje Bajronovog uticaja na
Hajnsa bio bi zadatak komparatistike, a razmatranje bajronizma kao
opteevropske pojave bio bi zadatak opte knjievnosti. Van Tigem
prouavanje knjievnosti vidi u tri stupnja:1)stupanj nacionalnih
knjievnosti2)stupanj komparativne knjievnosti3)stupanj opte
knjievnostiNpr.na prvom stupnju moglo bi biti rei o Rusoovoj Novoj
Eloizi i njenoj ulozi u francuskoj knjievnosti XVII veka. Na drugom
stupnju bi moglo biti rei o uticaju Riardsona na Rusoa kao
romansijera. Na treem bi moglo biti rei o evropskom sentimentalnom
romanu pod uticajem Riardsona i Rusoa. Opta knjievnost je ire
postavljena od teorije knjievnosti.Van Tigemovo vienje
komparatistike kao discipline koja se bavi iskljuivo binarnim
odnosima i vezama, nasuprot optoj knjievnosti usmerila je dalji
razvoj francuske komparatistike.
6. ta podrazumeva fenomen naknadnog ukljuivanja u kanon svetske
knjievnosti
Pitanje svetske knjievnosti je pitanje kriterijuma i pronalaenja
naina za pravljenje istorije svetske knjievnosti. Kanon je termin
grkog porekla (grki termin je oznaavalo je ipku za merenje) i
podrazumeva odreeni skup pravila. Kanonske i nekanonske tekstove
posmatramo kao merodavne i nemerodavne. Biblija je odlian primer
literarnog i religioznog teksta, koji je sveprisutan u kanonu.Kanon
je, dakle, skup dela koja su trajnim koncenzusom kritiara i naunika
ula u svetsku knjievnost.Istorija svetske knjievnosti nudi nekoliko
primera naknadnog ukljuivanja dela u kanon svetske knjievnosti.
Npr.pronalazak drevnog spomenika Istonih Slovena Slova o pohodu
Igorovu, koje je pronaao Musin Pukin tek 1765.godine, mada je delo
napisano oko 1185.godine. Isto se dogodilo i sa poemom gruzijskog
pesnika Rustavelija, autora Viteza u tigrovoj koi, zahvaljujui
kojoj ga je knjievna istorija nazvala gruzijskim
Homerom.Najslavniji primer naknadnog ukljuivanja u kanon svetske
knjievnosti je Ep o Gilgameu; ovo delo je smatrano poetkom svetske
knjievnosti. Odlomke ploica deifrovao je Dord Smit 1872.godine.
Tako je delo ugledalo svetlost sveta 37 vekova nakon svog nastanka,
a u sebi sadri refleksije o prolaznosti ljudskog ivota i trajnosti
ovekovog dela I humanizma.Termin naknadnog ukljuivanja je u 30-im
godinama formulisao Frank Volman, meutim termin tada nije bio
prihvaen. Tada u nauci o knjievnosti nisu postojali uslovi za
konkretnu analizu interliterarnih procesa, kakvi postoje danas.Bez
primene naknadnog ukljuivanja, istorijsko prouavanje praktino ne bi
ni postojalo. Pronalazak novij pojava i njihovo objanjavanje
predstavlja smisao istorije knjievnosti. Tamo gde to izostaje,
javljaju se razne gnoseoloke deformacije, kao to su knjievni
centrizmi. Kategorija naknadnog ukljuivanja je ponikla iz
interliterarnog prouavanja, ali je to ustvari uoteni, sveprisutni
princip i saznajni postupak knjievnog procesa. Tu je veoma znaajan
arhivski rad knjievnih istoriara, usmeren na pronalaenje nepoznatih
injenica, rukopisa. Znaajna je naknadna obrada rukopisa, njihova
identifikacija i svrstavanje u sistem nacionalne knjievnosti.
7. Komparativna knjievnost prema teoriji knjievnosti
Knjievnost je sistem koji se iri polazei od teksta i to u
sinhroniji i dijahroniji, kroz razliite aktualizacije tekstova i
kroz delovanje osvih aktualizacija. Sistem je u celini izuzetno
obuhvatan, jer je knjievnost zapravo i neprekidan pokuaj da se
stvarnosti oko nas podari smisao kroz medij jezika, s tim to se on
za tu svrhu i stvaralaki oblikuje, a stvarnost se proiruje kroz
igru mate.I nauka o knjievnosti je sistem, kroz knjievnost otkriva
neto vie od stvarnosti i ivota, jer je knjievnost ujedno i
celokupno iskustvo oveanstva. Komparatistika, kao deo sistema,
nalazi poseban smisao. Ona je sistem unutar sistema, svako
pojedinano iskustvo zahvaeno u tekstu kao knjievna pojava ne ostaje
vezana za tekst, ve se kree. Kreui se prelazi iz jednog jezika u
drugi, iz jedne kulturne sfere u drugu, a takoe iz jedne literature
u drugu, a i iz literature u neku drugu vrstu umetnosti ili neko
drugo podruje ljudskog znanja i delatnosti. Isto tako, pojave iz
drugih umetnosti i polja ljudskog znanja nalaze svoje mesto u
knjievnosti, u literarnom tekstu: npr.tehnika montae,
impresionistiki nain slikanja, psihoanalitiko ispitivanje due
itd.Unutar sistema nauka o knjievnosti, komparatistika ispunjava
prostor izmeu prouavanja pojedinih nacionalnih knjievnosti kao
monoliterarnih sistema i prouavanja koje bi celokupnu knjievnost
obuhvatile kao sistem svih sistema. U odnosu na prouavanje
nacionalnih knjievnosti, komparatistika e svoj zadatak videti u
osvetljavanju interliterarnih veza, koja u vidokrug posmatranja
stavlja najpre samo dve knjievnosti, dok se u odnosu na svetsku
knjievnost nalazi pred dvojakim zadatkom: da prikae svetsku
knjievnost u dijahroniji i sinhroniji i da odredi teorijsku osnovu
svetske knjievnosti. Kada je u pitanju svetska knjievnost,
komparatistika e svojim ispitivanjem interliterarnih veza biti
jedini mogu put da se na kraju irokim uoptavanjem doe do teorijske
osnove za celokupnu svetsku knjievnost, do opte nauke o
knjievnosti. Komparatistika mora razvijati svoju teoriju, no ona e
to uiniti uoptavajui saznanja iz prouavanja genetskih veza,
tipolokih analogija i interdisciplinarnih povezanosti. Ona e se
sluiti poreenjem kao postupkom, ali ne na taj nain to e mehaniki i
proizvoljno staviti dve pojave jednu pokraj druge, ve to e pojave
sagledati u nekom irem sistemu, koji je u ovom sluaju i onaj
tertium comparationis, preduslov za osmiljeno poreenje, to e
razmiljajui nad tim pojavama otkrivati ne samo slinosti, ve i
razlike meu njima. Sadanji trenutak komparatistike odreen je
teorijom komunikacije, toliko se integrisala u opti metodski
pristup knjievnom delu i istorijskim tokovima da je danas svaka
analiza koja ne bi sadrala komparatistiki momenat bila
nepotpuna.Teorija knjievnosti
Istorija knjievnostiKnjievna kritika
komparativna
8. Osam osnovnih pojmova knjievnog polja
I) Ontoloka pitanjaOva pitanja se ne odnose se na bia
knjievnosti. Bavi se nainima postojanja knjievnog delaNpr. usmena i
pisana knjievnost: usmena ne poznaje stalnu definiciju teksta,
prenosi se sa kolena na koleno, ide od usta do usta, doivljava niz
promena i postoji kao niz varijanti, za razliku od pisane
knjievnosti.
II) Epistomoloka pitanjaEpistema je skup znanja u koji drutvo
veruje. Nae doba preteno veruje u nauku. To su pitanja koja se
odnose na to ta je u knjievnom delu razumljivo i kako se shvata
delo, kako doitati delo. Epistema se menja kroz vreme i to ima
znaajnog uticaja na knjievnost. Npr. knjievnost posle Frojda nije
ista. Subjekt se promatra kao veoma sloen, kao spoj svesnog i
nesvesnog.
III) Teleologija (telos-svrha, cilj) Pitanja koja se bave
prouavanjem svrhu ili smisla knjievnosti.
IV) Arheoloko pitanjePitanja koja se bave izvorima i poreklom
knjievnog dela. Bavi se pitanjima odnosa tradicije i individualnog
u delu.
V) Deskriptivna pitanjaOdnose se na naslov, broj poglavlja,
formu, vreme u romanu, fonetiku... Odnose se na objektivni
unutranji sklop dela.
VI) Performativna pitanjaBave se iskazima koji imaju mo da
izazovu reakciju. Kako oiveti knjievna dela pred itaocima?Kritika
poistoveivanja pretvorila se u kritiku anegdotskog tipa.
VII) Istorijska pitanjaVezana su pre svega za istoriju
knjievnostiIstorija se moe pisati:1. analitikim
pristupom-hronolosko nizanje bez preterane interpretacije2.na
organski nacin3.dijalektika istorija4.narativna istorija*Stiven
Grimblent napisao je biografiju o ekspiru. To je hipotetika
biografija (ivot Sekspira kakav je mogao biti)
VIII) Kulturoloka pitanjaBave se odnosima knjievnosti i
kulture.
21.vek mnogo doslednije preoblikuje tradicionalnu teoriju
knjievnosti u poetiku kulture. Kao najnovije tendencije u nauci u
knjievnosti I teoriji knjievnosti mogu se smatrati sledee
stvari:1)oito prebacivanje teita interesovanja na postupke
interpretacije (teorija se tretira kao samo jedna od moguih
korisnih diskursa ili kao brojnost jezika podesnih u provesu
shvatanja knjievnosti)2)odustajanje od esencijalizma i zaokret u
pravcu pragmatizma; odustajanje od traganja za odgovorima ta je
knjievnost i prelazak na kako knjievnost deluje3)proirenje okvira
interpretacije uz pomo pokretanja u interpretativnim postupcima
svih moguih kulturolokih relacija knjievnih dela i ukljuivanje
razvnovrsnih kulturnih diskursa
9. Strukture. Modeli. Sistemi u teoriji komparativistike
Najjednostavnije shvaeno, struktura je sklop, graa, unutranja
organizacija, konstrukcija. Termin proizilazi iz teorije organizama
19.veka. Na prelazu iz 19.veka u 20.vek, on se pojavio i kod
nemakog filozofa Vilhema Diltaja (psihika struktura), u
psihoanalizi Sigmunda Frojda (struktura nesvesnog), a neto kasnije
i u fenomenologiji knjievnosti Romana Ingardena (struktura
knjievnog dela). Meutim, tu je struktura oznaavala samo sklop,
topografiju, raspored nivoa ili oblasti dakle, jo uvek nije imala
tako precizno i konkretno znaenje koje su ovom terminu dali praki i
francuski strukturalisti. Otac strukturalizma je Ferdinand de
Sosir, mada on uopte nije koristio termin strukture (or Munen ga je
ak nazvao nesvesnim strukturalistom). De Sosirovo shvatanje jezika
kao sistema potpuno se poklapalo sa onim to e se podrazumevati pod
pojmom strukture, u formi u kojoj e se on pojaviti u okviru
strukturalizma. Zato je na kraju taj termin prihvaen kao naziv za
itav pravac.Kategorija strukture ustalila se tek posle 1929.godine,
(kada je organizovan Prvi meunarodni kongres lingvista u Pragu) i
to u izrazu struktura datog sistema. Upotrebljen je kao termin koji
oznaava unutranju organizaciju sistema jezika. Tada se pod
strukturom poeo podrazumevati odreen sistem elemenata povezanih
veoma vrstim unutranjim zavisnotima. Najbolje tumaenje termina dao
je vajcarski filozof i psiholog strukturalista an Pijae.Jedna od
najvanijih i najplodnijih semiotikih kola 20.veka nastala je na
univerzitetu u Estoniji. Meu njima su najvaniji Lotman i Uspenski.
Semiotika kao opta nauka o znacima nastala je ve u starom veku,
kada je izvrena podela na oznake i znake, definisan je znak i sama
semiotika. Savremena semiotika formirana je pre svega pod uticajem
dve tradicije: semiotike na bazi filozofije i logike, i semioloke
na osnovi opte lingvistike. Najvanija dostignua teorije
knjievnosti, semiotiki i semioloki usmerena, dovoena su u vezu s
radovima Lotmana i Tartuske kole, Umberta Eka i semiotike teorije
interpretacije i Rolana Barta i semiotike analize mita.
Lotman se bavio pitanjem takozvanog umetnikog modelovanja kao
najvanijeg problema semiotike teorije umetnosti. Naroito ga je
zanimala ideja prirodnog jezika kao izvora i uzora umetnikog
modelovanja. Uveo je koncepciju modela u istraivanja umetnosti i
knjievnosti i pozivao se na ideje sovjetskih filozofa i logiara.
Model, prema Lotmanu, nikad ne prikazuje ceo objekat, nego njegove
odreene strane, funkcije i stanja, pri emu je sam in izbora bitna
saznajna karika. Za umetnost je krajnje vana veza modelovanja sa
spoznajom struktura velike sloenosti.Benvenist je tvrdio da je
prirodan jezik jedan sistemski model koji ima svoj semiotiki
karakter kako u svojoj formalnoj strukturi, tako i u nainima
funkcionisanja. Zahvaljujui tome, stvara modelsku formulu
znaka.
kriterijumi komparabilnosti ili uporednosti:1. razaznati bitno
od nebitnog ne smemo se voditi za spoljnim, nebitnim slinostima,
spoljne slinosti nisu merila komparabilnosti2. posmatrati stvar u
okviru sistema3. modeli4. pronaci dubinsku slicnostreferencijalni
okvir za strunu raspravu:1) sistem tradicionalna komparatistika se
nije mnogo bavila time2) polisistem svetske knjievnosti3) sistem
nacionalne knjizevnosti (mnogo ue)4) zaviajna knjizevnost (jo
lokalnijeg karaktera; samo jedan podsistem u nac.knjievnosti)
10. etiri momenta komparatistike
Tek poto se knjievno delo pone shvatati totalitet u koje je
svaki deo onakav kakav je upravo zato to je ukljuen u svoj
totalitet, pitanje uticaja dobilo je sasvim drugi oblik. Pogotovo
su ruski formalist, otkrivi da su knjievni rodovi u knjievnosti
zapravo sloeni sistemi, ukazali na to da podudarnost dve pojave ne
znai njihovu istovetnost. Jer komparatistika i nije nauka o
uticajima (Z. Konstatinovi). Ukoliko bi komparatistiku shvatili na
pozitivistiki nain, komparatistika zaista nije nauka o uticajima,
ali ukoliko se pojam uticaja reflektuje na viem stupnju, ona to
jeste.Radi se o uzajamnom delovanju posmatranih sistema.
Komparatistika u svakoj literarnoj pojavi vidi pre svega etiri
momenta.
1.moment kompleksnosti: Svaka pojava je sama po sebi sloena.
Nijedna pojava se ne nalazi u monoliterarnom sistemu, ve je samom
inu svog pojavljivanja sloena.2.moment mobilnostiPojave se kreu, iz
jednog jezika u drugi, iz jedne epohe u drugu, iz jedne knjievnosti
u drugu. Pojava prekorauje granice sredine u kojoj je roena;
npr.sposobnost siea da putuje kroz vremena i da u razliitim
vremenima i sredinama nae modalitet opstanka.3.moment
promenljivosti (Alteriteta)Pojave se u kretanju menjaju, alteriraju
zbog toga to se menja kontekst. Promene su neizbene. Jedina
konstanta je promenljivost sveta. ; Knjievnost nije statian
fenomen.4.recepcioni momentJedna pojava se pojavljuje u nekoj
knjievnosti tek kada ona ostvari sve uslove da tu pojavu prihvati i
ubaci je u svoj estetski krug.
11. Selektivna koncepcija svetske knjievnosti
Ova koncepcija je nazvana jo i aksiolokom, knjievnokritikom,
vrednujuom, utilitarnom. Sadri vrhunske pojave knjievnog razvoja,
vodee linosti, dela i procese. Ova koncepcija je nazvana i
italakom, realna je i ima svoje praktino opravdanje. Veoma je
popularna kod italaca. To se objanjava njenom relativnom oputenou,
to se tie neizbenosti da obuhvati to je mogue vei registar
materijalnog knjievnoistorijskog znanja. Poznata je i pod nazivom
koncepcija svetskih klasika, to predstavlja strogu, mada esto
razliito shvaenu selektivost. Ova koncepcija se u veini sluajeva
koristila razliito modifikovana upravo zbog tog odreujueg poloaja
centristikih knjievnoteorijskih gledita. Tu su se esto naturali
jednostrani i apstraktni vredonosni kriterijumi, izvoeni iz
ograniene teritorije, a povrh toga na aprioran nain. Tumaenje
aktuelnosti autora ili dela esto podlee promenama, u zavisnosti od
razliitih odnosa koji uslovljavaju vrednovanje knjievne pojave. To
su npr.drutvena uslovljenost vrednovanja, psiholoko-individualni
faktori, tip kulture i dr. Dakle, inioci koje bismo mogli svrstati
u pojam drutveno-knjievne konvencije. Aksioloka koncepcija ipak je
veoma privlana. Knjievni razvoj ne ine samo neosporne vrednosti i
knjievnoumetniki progres ve znaajnu ulogu igraju i posrnule
estetske vrednosti. Razvojna amplituda knjievnosti ima i svoju
donju krivulju, koja obino znai pripremu za uzlaznu liniju. Ova
koncepcija u prvi plan stavlja opte, bez odgovarajue povezanosti sa
pojedinanim. Koncepcija je poznata i pod imenom koncepcijom
knjievnih generala. Ali ako eli da bude dosledna i ako pretenduje
na gnoseoloku, spoznajnu potpunost, ne moe da istrajava na
izolovanim pozicijama, na naelima neke uske i formalno shvaene line
imanencije. Koncepcija svetskih klasika ne moe biti samo jednoznani
i izolovani izbor najboljih autora, dela, procesa i dostignua
svetske knjievnosti., bez bilo kakvog obzira na sredinu iz koje su
ponikli velikani i izuzetne linosti. Objasniti veliinu, znaaj i
domet klasinih pojava bez uzimanja u obzir sfera njihovih delovanja
i radijusa njihovih dela, kako u nacionalnom knjievnom smislu, tako
i u interliterarnom jednostavno nije mogue.Poznavanje istorijske
sudbine knjievne klasike u interliterarnom procesu neizbeno je.
Mada, selektivnost ne postavlja sebi za cilj da prouava oblike i
naine uea knjievnih pojava u interliterarnom procesu i da doe di
spoznaje o zakonitostima interliterarnosti. Glavna primedba ovoj
koncepciji je da ne vodi dovoljno rauna o tkz.slabo
izdiferenciranim knjievnostima, koji zbog raznih drutvenih ili
politikih razloga nisu imale priliku da izgrade knjievnost, autore
i dela od meunarodnog znaaja.
12. Intertekstualna komparatistika. Delo. Tekst. Kontekst
Intertekstualnost je, prema Juliji Kristevoj, koncepcija prema
kojoj svaki knjievni tekst apsorbuje u sebe ranije tekstove tako da
predstavlja mreu razliitih pozajmica (citata, kliea...) koje su se
u njemu naslagale. Intertekstualna analiza ima zadatak da izdvoji
te pozajmice tumaei na taj nain proces nastajanja teksta. Prema
miljenju najradikalnijih intertekstualista, ne postoji ist izvor
knjievnosti, jer na putu izmeu jezika i sveta stoji ranija upotreba
date rei ili opisa date stvari ili stanja. Za komparatistiku su
znaajna teorijska razmatranja irmunskog. On razlikuje etiri osnovna
aspekta uporednog prouavanja, kojima odgovaraju etiri razliita
ispoljavanja knjievnih odnosa i veza.
1)jednostavno sueljavanje knjievnih pojava, koje predstavlja
osnovu svakog dubljeg istorijsko-uporednog
istraivanja2)istorijsko-tipoloko sueljavanje, slinosti pojava koje
nisu genetski meusobno uslovljene slinim uslovima drutvenog
razvoja3)istorijsko-genetsko sueljavanje, sline pojave kao rezultat
genetskih srodnosti i razlika4)poreenje koje konstruie genetske
odnose meu pojavama na osnovu uzajamnog kulturnog delovanja,
uticaja ili pozajmica.Genetski (kontaktni) odnosi stoje nasuprot
tipolokim vezama. Termin odnos je konkretniji, ui od termina
uzajamne veze. Podrazumevaju metodoloko razlikovanje
interliterarnih kontakata kao to su razne informacije i primedbe o
stranim nacionalnim knjievnostima, konkretni kontakti pisaca i
knjievnika, knjievnokritike i knjievnoistorijske studije o raznim
stranim nacionalnim knjievnostima. Ovi autonomni kriterijumi nauke
o knjievnosti podrazumevaju to da se prva grupa pojava obelei kao
eksterni, a druga kao interni, na viem stupnju tkz. interni
kontakti. Do njih dolazimo posredstvom sueljavanja samih knjievnih
pojava, analizom i poreenjem takvih knjievnoteorijskih jedinica
kakve su delo, autor, kola, nacionalna knjievnost, kao i analizom
umetnikih sredstava u najirem smislu rei. Poto je krajnji cilj
komparativnog istraivanja poznavanje genetske i tipoloke sutine
knjievne pojave i procesa, uloga uporedne analize je da utvrdi
uslovljenost pojedinih oblika slinosti; u celini nas interesuje
uslovljenost pojava unutarknjievnog karaktera, ali i izvanknjievnog
karaktera.Najjednostavniji oblik posredovanja knjievnih vrednosti
predstavljaju publicistiki lanci, poev od obinih tekstova do naunih
studija.Sloeniji oblik posrednitva predstavljaju prevodi umetnikih
dela (i domai i inostrani prevodi). esto se zaboravlja,
tj.nedovoljno ceni uloga linosti prevodioca i njegovog ukusa,
potcenjuju se injenice koje ine prevodilaku poetiku. Rolan Bart o
tekstu:Prema Bartu, knjievni tekst nema poetak, povratnog je
karaktera. Do njega se moe doi na razliite ulaze od kojih nijedan
ne traba proglasiti glavnim. Kodovi, koje tekst pokree, ocrtavaju
se dokle god pogled see. Interpretacija koju zahteva tekst
direktvno shvatan u svom mnotvu uopte nije liberalna. Ne radi se o
doupuanju vieznanosti, o velikodunom pripisivanju svakom tekstu
delia istine. Uprkos svojoj indiferentnosti radilo se o afirmaciji
postojanja samog mnotva koje nije postojanje istine. Ovu neophodnu
afirmaciju ipak nije lako postii, jer ako nita ne postoji izvan
teksta, onda ne postoji ni celina teksta.Prema miljenju
poststrukturalistikih teoretiara (Rolan Bart, Julija Kristeva),
kategorija teksta, koja se nalazi kao opozicija delu, pre svega je
oznaavala promenu odnosa prema knjievnosti. Konkretno, odustajanje
od statinog i predmetnog tretiranja knjievne tvorevine, u korist
dinamike koncepcije iste tvorevine, smatrane praksom beskonane
proizvodnje smisla u kojoj uestvuje i italac,. Prelazak s dela na
tekst oznaavao je odustajanje od tradicionalnog shvatanja knjievne
tvorevine kao predmetnog, statinog i reproduktivnog dela koje je
proizvod ili depozit znaenja u korist dinamikog pristupa
tekstu.Bart se suprotstavio tradiciji sa dinamikim pristupom
tekstu.Tekst (lat.texus = tkanje) je oblik organizovane verbalne
poruke, svako pravilno i regulisano kombinovanje i nizanje jedinica
znakovnog sistema ili u vremenu ili u prostoru.Kontekst
(lat.contexus uzajamno povezivanje pri tkanju) u svim sluajevima
kada bilo koja knjievna jedinica funkcionalno i zanenjski zavisi od
prisutnosti ili susedstva drugih knjievnih jedinica, govori se o
knjoevnom kontekstu. Tako se knjievni tekst moe uzeti kao zajedniki
kontekst za sve manje jedinice koje se u njemu pojavljuju. Kontekst
ima znatno vei znaaj u knjievnosti nego u neknjievnim tekstovima,
jer su u celini stroe organizovani. U stihu je npr.kontekstualna
zavisnost vea nego u prozi. Kada se npr.neka jedinica dovede u
kontekst koji je za nju neobian, postigne se humoran ili parodijski
efekat. Kontekst tvore odnosi meu knjievnim tekstovima. U semiotici
se odnos znaka prema znaku ili teksta prema tekstu naziva
sintaktiki aspekt. Tako se tekst moe izuavati u kontekstu svih
tekstova koji pripadaju istom autoru, anru, formaciji i nacionalnoj
knjievnosti.
13. Intermedijalna komparativistika
Komparatistika, naroito francuska kola komparatistike,
interesuje se za dela koja su se prevodila i za prevodioce, ali iza
nain na koji se dela prevode. Ona pokuava da otkrije povezanosti u
istorijskom kontinuitetu prevoenja i ustanovi zbog ega se odstupilo
od originala. Re je o dva kompleksa, o kompleksu makrosistema i o
kompleksu makrostruktura i mikrostruktura unutar makrosistema. Radi
se o istraivanju irih vanjezinih faktora i o jeziku od koga se
polazi, kao i jeziku na koji se prevodi.Sa dosta razloga je Van
Tigem u prevodiocima video pre svega posrednike. Re je zapravo o
optoj istoriji kulture, no komparatistika iz toga izvlai i neka
posebna pitanja. Pol Van Tigem princip dinamikog kretanja svih
literarnih pojava uobliuje u relaciju odailja-posrednik-primalac.
Posebno izdvaja posrednika, jer on stvara sliku (image) o nekom
drugom narodu, o onom to je strano i tue. Upravo e imagologija
postati omiljeno teite komparatista.Ona se zanima za sliku nekog
naroda u celini u knjievnosti nekog drugog naroda (odlian je primer
slike koju je kod Francuza napravila Madam de Stal o Nemcima, piui
veoma pozitivno o njima). Estetika recepcije je metodski postupak
koji na literaturu gleda kao na dijalektiki proces koji se odvija
izmeu italake publike i knjievnih dela, pa se unutar tih procesa
moe javiti horizont oekivanja na osnovu postojeih estetskih merila.
To se potvruje i ako tekst prihvatimo kao komunikat. Prevodi su na
odluuju nain uticali na irenje horizonta oekivanja i u krajnjoj
liniji oblikovali epohe u ravoju knjievnosti. Komparatistika se
zanima za pojedinosti procesa prevoenja, za mikrostrukture. Van
Tigem je ukazao na potpunost i egzaktnost prevoda kao dva pitanja
koja bi komparatista pre svih imao da postavi i koja bi trebalo da
posmatra odvojeno. Prema uriinu, prevoenje ne znai samo razmenu
rei, ve pre svega razmenu celokupnog sistema, strukture umetnikog
dela..Bali je osniva uporedne stilistike.Mnoga odstupanja od
originala ne mogu se oznaiti kao greke ve su uslovljene prirodnom
razliitou jezika. Komparatistika bi imala da poe od celovitosti
knjievnog dela. Jer dobar prevodilac pre svega eli da prenese
umetniki totalitet. Pojave prepeva kao odstupanja u nekim delovima
da bi se ostvario utisak celine. Prevoenje jeste umetnost, ali
onakva umetnost koja poiva na nauci, i to nauci o jeziku.
Komparatistika istie veliki znaaj prevoda kao posrednika, ali to ne
prima nekritiki, ve ga ujedno i vrednuje sa stanovita njegovih
estetskih vrednosti.
14. Komparativistika i interdisciplinarnost
Francuska komparatistika kola nije se bavila odnosima izmeu
knjievnosti i drugih umetnosti ili drugih oblasti ljudskog znanaj i
rada.Henri Remark je 1961.godine u svom delu zastupao miljenje da u
komparatistiku ulaze i istraivanja usmerena na poreenje izmeu
knjievnosti i nekog podruja van knjievnosti ukoliko se pri tome
polazi od knjievnog dela i raspravlja o jasno definisanoj
disciplini koja je na neki nain prisutna u tom delu. Pre svega se
moe govoriti o prisutnosti filozofske misli u literaturi. U
poslednje vreme intezivno se prouavaju veze izmeu literature i
psihoanalize. S druge strane, nauka o jeziku je na razne naine
prisutna u knjievnom delu. Znaajan je odnos izmeu knjievnosti i
muzike, odnos izmeu knjievnosti i likovnih umetnosti, arhitekture,
fotografije, scenske umetnosti, opere, radija, filma, pa i
televizije.Za komparatistiku je posebno zanimljiv problem prenoenja
nekog literarnog dela u kakav drugi umetniki medij. Najirih razmera
bie svakako tematska poreenja. Ako su u pitanju druge umetnosti, uz
tematiku se postavlja i mogunost uporeivanja stila. Ta prouavanja
su nazvana uzajamnim osvetljavanjem umetnosti i njih je uveo
Valcel.Oskar Valcel je jo 1909. godine istakao vanost traenja
smisaonih stilskih celina. On insistira na organskoj povezanosti
svih umetnosti, pa prema tome i knjievnosti sa likovnim
umetnostima. Valcel smatra da se knjievno delo i moe pojmiti samo
tako to u itaoevoj svesti dobija karakter likovnog dela. Valcel je
svestan razlika: muzika i likovna umetnost su iste umetnosti, a
knjievnost nije jer njeno sredstvo, re uvek uva i svoj pojmovni
karakter.Zanimljivi su i tkz.dvostruki talenti, pesnici i slikari
ili muziari... Podruje interdisciplinarnih povezanosti prua se pred
nama kao duhovni prostor bez granice u koji pojave iz literature
prodiru prelazei sa lakoom granice svog umetnikog roda.
15. Pozitivistiko naslee u modernoj komparativistici
Nauka o knjievnosti se u trenutku svog nastanka nalazila potpuno
u znaku odreene naune paradigme, a tu paradigmu odreivao je u tom
trenutku pozitivizam. Ali pozitivizam je za posmatranje knjievnosti
znaio sakupljanje sutih injenica koje su se pre svega oslanjale na
prouavanje izvora i bibliografije. Kauzalistika misao, koju je
pozitivizam preuzeo iz prirodnih nauka, zahtevala je da se sve
pojave dosledno izvedu iz svog uzroka, pri emu se pozivanje na Tena
pre svega sastojalo u tome pa se ispitaju tri aspekta stvaralake
linosti rasa, sredina i momenat, odnosno poreklo autora, sredina u
kojoj je stvarao i koja je uticala na njega i vremenski trenutak
nastanka dela. Nemaki pozitivista erer kasnije je to definisao kao
ono to je pesnik nasledio u duhovnom pogledu, to je lino uspeo da
stekne od znanja i to je od doivljaja uspeo da unese u sebe. Delo
je podvrgavano minucioznoj analizi, pre svega filolokoj, a zatim
podeljeno na dva dela: sadrinu i formu. Pisala se i istorija
knjievnosti kao zbirka prikaza sadrina, motiva i grae. Postavljalo
se pitanje odakle piscu sadrina, odakle mu motivi i graa.
Pozitivizam je negirao mogunost da se stvori neto posve novo i
originalno. Svaka pojava mora imati svoj uzrok. Otuda je pitanje
uticaja dolo u prvi plan, pa se komparatistika poistoveivala sa
istraivanjem uticaja. Pozitivizam nije bio u stanju da nam prikae
knjievnost u celini. Najslabija strana pozitivizma ogledala se u
njegovim estetskim sudovima. Polazei od duha idealistike filozofije
i od apsolutnih merila za ono to je lepo, dobro, istinito,
pozitivizam nije bio sposoban da ta merila relativira u odnosu na
dato delo, ve je svojim traganjem za to veim brojem injenica
zapravo mimoilazio samo knjievno delo. Delo je esto tumaeno iz ugla
pieve biografije ili je primano kao dokument o vremenu.Pozitivizam
je pojam iz filozofije, tj sociologije. Ustanovio ga je Ogist Kont
(1789-1857). Pozitivno je suprotno spekulativnom. Pozitivistiki
metod podrazumeva metod empirijskog potvrivanja i istraivanja.
Teorija je pozitivna ako je nauno utemeljena.Prema Kontu, postoje 3
faze episteme:1.teoloska/mitska faza stanja (tada su drutvom
vladali svetenici; ovek je pronaao viu silu kao uzrok
svemu)2.metafizicka (apstraktna)-filozofska faza (18.i
19.vek)3.faza pozitivnog naunog pogleda - kada ovek raskida sa
iracionalnimPozitivizam je doba zakona kauzalnosti (verovanje da
svaka pojava ima svoj uzrok). Veliki umovi pozitivizma: Ernest
Renar (koji se divi ovekovoj sposobnosti da ovlada prirodom); Don
Dalton Atomske teorije; Faradej - princip elekromagnetne indukcije;
Herc - elektromagnetni talasi; Mendeljejev - Periodni sistem
elemenata; Darvin - teorija o prirodnoj selekciji
16. Komparativna knjievnost prema istoriji knjievnosti i
knjievnoj kritici
Pri susretu sa knjievnou neizbeno dolazi do vrednovanja. Tu
nastupa knjievna kritika, koja moe biti dogmatska, polemika,
filozofska, esto vrlo subjektivna i neistorijska (kao npr. kod
Brintjera). Zatim dolazi istorija knjievnosti, koja stavlja pisce i
dela u vreme i prostor i objanjava ih. Istorija knjievnosti se deli
na nacionalnu i optu, u zavisnosti od toga da li prouava razvoj
knjievnosti jednog naroda ili umetnika dela uopte, u celokupnom
istorijskom hodu. Ona zasniva svoje sudove na osnovu rezultata
knjievne teorije i nauno utemeljenim rezultatima do kojih je dola
knjievna kritika. Istorija knjievnosti se prikazuje u razliitim
formama. Prva forma istorije knjievnosti je biografska forma.
Sent-Bev je u tome pravi majstor. ovek se gubi u pojedinostima,
zaboravlja se da itaoca zanima pisac zbog njegovih dela, a delo se
esto izgubi iz vida. Srodna i dopunska forma biografije je
bibliografija ili istorija spisa. Njen zadatak je da pronae ta je
jedan autor napisao, tampao ili ostavio neobjavljeno. Kritika radi
utvrivanja pripadnosti dela zahteva mnogo erudicije. Istoriar,
suoen sa delom, mora da ispuni irok program. On treba da utvrdi
poreklo dela, bilo u karijeri pisca ili van njegove linosti;
postanak dela, od prvog dalekog zaetka, sve do asa objavljivanja;
sadrinu: injenice, ideje, oseanja; umetnost: kompoziciju, stil,
versifikaciju; uspeh kod publike, prijem kod kritike, naknadna
izdanja. Knjievna istorija ima za dunost da delo stavi u njegov
knjievni rod, umetniki oblik, tradiciju kojoj pripada. U svakom
sluaju, igra uticaja, primljenih ili vrenih, bitan je element
istorije knjievnosti. Knjievna kritika oseajnom zadovoljstvu koje
stvara knjievnost u itaocima, dodaje i intelektualno zadovoljstvo
zadovoljstvo to je italac neto shvatio i sebi objasnio. Glavni
pokreta osnove moderne francuske knjievnosti je Gistav Lanson. On
je podsticao na prouavanje problema istorije knjievnosti sa irinom
znanja i pouzdanou kritike. Radovi Balderspreea su pokazali da je
uporedna knjievnost postala sposobna da ispunjava najstroe zahteve
istorije knjievnosti. Od poetka ovog veka, velikim delom pod
uticajem Lansona i Balderspreea, stalno se poveava u Francuskoj
broj doktorskih teza iz uporedne knjievnosti. Uporedna knjizevnost:
re i predmet (1921-1940) naziv je asopisa koji su pokrenuli
Balderspree i Pol Azar. Zadatak istorije knjievnosti: istorija
treba da smesti delo u pravu vrstu, anr i tradiciju, a cilj je da
se napie svetska istorija knjievnosti. Knjievna kritika sudi o
knjievnim delima, vrednuje ih. Knjievna kritika poinje onda kada
sud postane obrazloen. Dva glavna zadatka knjievne kritike su
interpretacija dela i vrednovanje.Pritom se slui merilma iz ugla
savremenosti, u svetlosti savremenog oseanja i poimanja knjievnosti
i umetnosti. Knjievna kritika se bavi i sponom izmeu dela i
italaca. Kritika mora da bude nauna i aktivistika, nikako
dogmatska. Mora ocenjivati knjievna dela na osnovu ireg poznavanja
modernih naunih teorijskih znanja. Ne porie se da su inovi suenja
nuni, ali se tvrdi da knjievna istorija poseduje naroite sopstvene
standarde i merila. Knjievni istoriari koji poriu znaaj kritike i
sami su nesvesni kritiari, obino kritiari iz druge ruke, jer samo
preuzimaju tradicionalna merila. Kritiar koji slabo poznaje
istoriju ili je uopte ne poznaje sklon je nemarnim nagaanjima i
nestrunom pristupu.Komparatistika je nastala radi celovitijeg
sagledavanja opte knjievnosti. Prema Lesingu, komparacija je
osnovni princip knjievne kritike.
17. Pojam uticaja od Getea do Umberta Eka
Pojam uticaja znaajan je za kritiku, istoriju knjievnosti,
naratologiju, uz to je veoma opasan.
Johan Volfgang fon Gete bio je pisac, pesnik, naunik, filozof,
likovni umetnik, jedan od najuticajnijih nemakih umova. Bio je
svestran, ali nikako povran i irio je uticaj preko cele Evrope.
Poznat je po svojim dostignuima i iz fizike i biologije, to e
inspirisati Darvinovu teoriju evolucije. Njegova dela su vena
inspiracija za druga literarna dela, muzike i dramske umetnosti.
Svojim Faustom je promenio svetsku knjievnost zauvek. O moi
knjievnosti moda e najbolje posluiti primer knjige Jadi mladog
Vertera, koja je izvrila ogroman uticaj na romantiarsku omladinu s
kraja 18.veka. Mladii su se oblaili kao Verter: plavi frak i uti
prsluk. Verter je prouzrokovao vie samoubistava nego najlepa ena,
tvrdila je francuska knjievnica Madam de Stal. Lik Vertera nosi u
sebi peat autobiografskog; Geteu je kao inspiracija posluilo
samoubistvo njegovog prijatelja Vilhelma Jerusalima zbog nesrene
ljubavi. Ogroman je i nepregledan uticaj ostavio Gete na
oveanstvo.
Umberto Eko izneo je svoja razmiljanja u lanku Borhes i moje
muke sa uticajima. Kada je re o postojanju uticaja izmeu dva autora
Ai B, mogue je naii na dve situacije:1)A i B su pisali u istom
vremenskom razdoblju. Npr.postojanje uticaja izmeu Prusta i Dojsa:
nije ga bilo, samo su se jednom sreli2)A hronoloki prethodi B, te
se samo moe razmatrati uticaj A na BU knjievnosti se ne moe
govoriti o pojmu uticaja, a da se na vrh trougla ne postavi jedno
X. Hoemo li ovo X nazvati kulturom ili lancem prethodnih uticaja?
Nazvaemo ga univerzumom enciklopedije. Treba uzeti ovo X u obzir,
posebno kod Borhesa, poto je on, kao i Dojs, u svojoj igri koristio
svetsku kulturu. X
A B
Ovi momenti se esto izmeaju, zato pojam uticaja valja izuiti i
pojam temporalnosti pamenja.Autor moe sasvim dobro upamtiti neto to
je kod nekog drugog autora proitao. Mogla bi se izvesti izvesna
psihoanaliza uticaja. Eko kae kako u njegovom proznom radu postoje
uticaji kojih je on apsolutno svestan, ali da postoje i oni koji se
nisu dali proveriti, jer on sam nije znao njihov izvor. Tako mu je
oro Celi skrenuo panju na uticaj istorijskih romana Dimitrija
Merekovskog u Imenu rue. To je vid nesvesnog uticaja na Eka, on je
itao te romane, ali u svojoj dvanaestoj godini. Duh vremena ili
Zeitgeist ne mora da bude metafizilki ili metaistorijski pojam, Eko
smatra da se moe razreiti pomou lanca uzajamnih uticaja, ali je
zanimljivo to on moe delovati i u dejem umu. Ipak, neke teme su
zajednike mnogim autorima, zato to ih oni takorei direktno
preuzimaju iz stvarnosti.Eko je u svoju trijadu intetio auctoris,
intentio operis i intentio lectoris uneo jo i intentio
intertextualis, koja bi morala da se nae u ovom diskursu.Eko
objanjava svoja tri tipa knjievnih odnosa sa Borhesom:1)sluajeve u
kojima je bio potpuno svestan Borhesovog uticaja2)sluajeve u kojima
ga prvo nije bio svestan, ali se ga kasnije itaoci prinudili da
prizna da je nesvesno trpeo Borhesov uticaj3)sluajeve u kojim smo,
bez trouglisanja o raznim ranijim izvorima i univerzumu
intertekstualnosti, skloni da kao sluajeve dvojnog uticaja
posmatramo sluajeve gde je uticaj trojan.Pored Borhesa, Eko kae da
je na njega znaajno uticao i Doktor Faustus.Eko kae da se u Imenu
rue istinski uticaj Borhesa ne ogleda toliko u smiljanju
biblioteke-lavirinta, jer na svetu ima tute i tma lavirinta, jo iz
doba Knososa i teoretiari postmodernog smatraju da je lavirint deo
epike i da se esto ponavlja u savremenoj knjievnosti.
18. Znaaj prouavanja izvora u komparativnoj knjievnosti
Pojam izvora potie iz Francuske, la source. Izvor je nosilac
tekstualne informacije.Izvor moe da bude rukopis autora, bilo kakav
tampani dokument, ak i intervju na magnetofonskoj traci. Postoje
rukopisni i tampani izvori; otvoreni i zatvoreni. Izvor se
transformie u citatnost, a zatvoreni, preutani izvor je zapravo
prikriveni citat. Posredni izvori ine prepiska autora, memoari,
beleke, privatni i zvanini izvori, dokumentaciona graa.Pojam izvora
se u komparatistiku ugradio u prvoj polovini 19.veka. Srodan je i
povezuje se sa pojmom uticaja. Izvor nije statian ni singularan
pojam. Pokretljiv je, dinamian i pluralan. Kajzer se naroito
zalagao za istraivanje izvora, rekavi da nema prouavanja istorije
dela bez bavljenja i izvorima. Lanson je smatrao da knjievna
istorija nema prava da ignorie pojam izvora.Izvor najpre treba
prepoznati, zatim ga rekonstruisati, precizno odrediti i
imenovati.
Podela izvora prema Gvozdenu Eroru:1.ivi izvori-svi doivljaji,
iskustva jednog autora2.knjievni-bibliografije3.osnovni i
pomoni4.magistralni-drutvo, religija,moral, etiki
karakter5.idejni6.pozitivni i negativni pisac protiv svoje volje
preuzima uticaje7.svesni i podsvesni
Francuska komparatistika kola najvie se bavila izuavanjem
izvora. Ispitivanje izvora se poglavito sastoji u tome to se polazi
od primaoca, da bi se pronaao stvaralac uticaja. Istraivai izvora
bili su prilino esto ismevani. Uostalom, izvori jednog dela ili
nekog mesta u knjievnom delu nisu uvek u tekstovima drugih pisaca.
Izvesne strane izvore treba pratiti u toj oblasti, gde umetnost
stoji u bliskoj vezi sa ivotom. Zar je meu Geteovim izvorima mogue
zaboraviti njegov put u Italiju? Zar se mogu meu izvorima knjige ge
Stal O Nemakoj mogu zanemariti njena dva putovanja u ovu zemlju?
Isto tako treba voditi rauna o drugim jasnijim, mada nepisanim
izvorima: usmenim izvorima, a naroito kada su u pitanju teme ili
ideje. Ostaju pismeni izvori, do kojih se najlake dolazi i koji se
stoga namarljivije prouavaju. Izvor pojedinih romana moe da bude
delimino u nekom stranom romanu, makar da postoje razlike izmeu
tema, situacija i svih pojedinosti oba romana. Kod ispitivanja
pismenih izvora, unutranja analiza, koja utvruje slinosti i otkriva
srodnosti, najee se dopunjuje spoljnim prouavanjem uslova knjievnog
stvaranja: biografijom primaoca uticaja i postankom njegovih spisa,
to omoguava da se pretpostavi postojanje izvesnih izvora i da se
provere ve utvreni izvori. Prouavanje posebnih izvora ima za cilj
da u jednom delu pronae poreklo dela neke druge knjievnosti. Iz
ovog dela uporedne knjievnosti potekao je najvei broj radova, jer
upravo ovde dolazi do izraaja sitan i strpljiv istraivaki rad. Ovaj
deo moe da se bavi izborima tema, uzimajui ovu re u njenom najirem
znaenju. Do kraja 18.veka, originalnost sadrine je bila izuzetak,
esto se pozajmice tiu pojedinosti situacija i zapleta. ak i kada su
glavna zamisao i okvir neto novo i predstavljaju linu tvorevinu
pisca, pojedinosti mogu biti pozajmljene. Izvori ideja su moda jo
zanimljiviji. Moemo postaviti pitanje: koliko je jedan pisac
proitao sa podruja strane knjievnosti? Istraivanje kolektivnih
izvora jednog pisca ograniava se ponekad na jednu jedinu
knjievnost. Uzimajui jednost pisca kao sredite, ovi radovi su
sasvim obeleeni njime. Takva prouavanja izvora mogu se nazvati
krunim.Sline krune studije mogle bi se preduzeti za mnoge druge
velike majstore savremene misli i umetnosti Volter, Gete, Stendal,
Hajne, Sent Bev.Feljtonistika ili npr.impresionistika kritika ne
bavi se izuavanjem izvora.
19. Pojam posrednika i oblici posredovanja u knjievnosti
Posrednici su naroito znaajni za razmenu knjievnih uticaja izmeu
pojedinih naroda. Oni su omoguili prihvatanje domaih knjievnih
dela, ideja, oblika u stranim knjievnostima. Pre svega, to su
pojedinci stranci stalno nastanjeni u jednoj zemlji koji su
knjievnost upoznali sa knjievnou svoje postojbine. Vanost
posrednika se ogleda u olakavanju irenja i uspeha izvesnih stranih
dela u svojoj otadbini ili svojoj novoj domovini. Ga-Stal je svojom
knjigom O Nemakoj izvrila znatan uticaj. esto se deava da veoma
uspeni posrednici ne pripadaju ni zemlji primaoca ni stvaraoca
uticaja, nego igraju ulogu prenosioca. Drutvene sredine ili grupe
predstavljaju drugu vrstu posrednika. Nailazimo na grupe iji su
lanovi bili ujedinjeni srodnou ukusa i stremljenja (npr.francuska
Plejada). I knjievni saloni su delovali u istom pravcu. Druge vrste
posrednika su knjige, spisi koji su omoguili irenje uticaja jednog
pisca u jednoj stranoj zemlji; kritiki tekstovi i prevodi; vane su
i posebne publikacije. Istorija uporedne knjievnosti mora naroito
da pregleda periodina izdanja.Kada je u pitanju slikarstvo ili
muzika, posrednik se, poto je pripremio javno miljenje lancima ili
knjigama, pojavljuje pomou audicija ili dela koja namerava da
otkrije sugraanima. U knjievnosti razliitost jezika oteava taj
prenos iz jedne zemlje u drugu. U veini sluajeva, prevoenje je bilo
nuno sredstvo za irenje strane knjige, a prouavanje prevoda
neophodan je prethodni uslov najveeg broja radova iz uporedne
knjievnosti. Mnogi prevodi nisu vreni sa originala nego sa nekog
drugog prevoda, tako da su to zapravo prevodi prevoda. Strunjak za
uporednu knjievnost mora sebi postaviti pitanje potpunosti i
tanosti prevoda. Poreenjem originala i prevoda, on e utvrditi da li
je prevodilac neto ispustio. Nakon romantizma, prevodi su uopte
mnogo taniji. Glavni uzrok nevernosti prevoda bila je bojazan
prevodioca da publiku ne zastrai slikama, idejama suvie svojstvenim
originalnom piscu. Svaki put kada su neki autor ili neko delo bili
u vie mahova prevoeni na isti jezik, poreenje prevoda je veoma
korisno za prouavanje. Na ovaj nain se prate promene ukusa i
prelivi utisaka koje je isti pisac proizveo na vie narataja. Da bi
se razumele osobenosti prevoda, esto je potrebno poznavati
prevodioce. Prevodilaki predgovori sadre dragocene podatke. Oni
mogu da nam prue obavetenja o idejama prevodioca. Ti predgovori su
ponekad borbeni ponekad oprezni ili bojaljevi, odgovaraju ponekad
na kritike i napade od kojih prevodilac brani svog pisca ili sebe
samog. Da bi se ovi predgovori shvatili i iskoristili, treba ih
posmatrati u najuoj vezi sa vremenom kada su se pojavili. Ovo je
bitan element studija o irenju knjiga i o knjievnim uticajima.
20. Teorija recepcije i komparativistika
Poljski strukturalisti od poetka su svoju panju koncentrisali na
teoriju knjievne komunikacije. To je istraivanje sistema odnosa
izmeu poiljaoca i recipijenta, ugraenih u knjievnu poruku. Poljski
strukturalisti su ovde iskoristili podsticaje od prakih
strukturalista iz semioloke orijentacije strukturalistike misli,
ali iz teorije itanja 20.veka Roman Ingarden, an Pol Sartr sve do
Jausa i Izera. Veoma vana u teoriji ove kole bila je i socioloka
perspektiva, odnosno stavljanje akcenta na razliite aspekte
drutvenog funkcionisanja dela. Jedan od osnovnih pravaca refleksije
bilo je prouavanje odnosa izmeu datog knjievnog dela i unjega
ugraenog horizonta oekivanja poiljaoca (njegova shvatanje estetskih
i idejnih oekivanja recepijenata). Poljskim istraivaima je bilo
stalo da odrede opte uslove mogunosti knjievne komunikacije.
Obraali panju na sve autorske signale (imanentne direktive, itanje)
istraivali su knjievne konvencije, rekonstruisali uloge
recipijenata i poiljaoca ugraenih u knjievnu poruku. Javljaju se
termini subjekat stvaralakih aktivnosti (onaj ko je ugraen u delo i
raspolae razumevanjem), ideja, stilova recepcije (nain razumevanja
knjievnosti), kategorija virutelnog primaoca. Znaajno je bilo i
prouavanje kompozicije fabule, inspirisano dostignuima francuskih
naratologa.Naziv horizont oekivanja potie od Hansa Roberta Jausa, a
preuzet je iz sociologije Manhajma. Traganje za horizontima
oekivanja poiva u osnovi teorije recepcije, koja polazi od postavke
da izmeu dela autora i itaoca postoji dinamian dijaloki odnos koji
je odreen prihvatanjem i razmenom odreenih sadrina. Jaus istie da
svako delo svojim iskazima, prikrivenim ili ili otvorenim signalima
dobro poznatim obelejima ili ukazivanjima sadrani u njemu, podstie
publiku da ga ne odreeni nain recepira. Ova oekivanja nisu odreena
nekim nepromenljivim normama i merilima ukusa, ve ih regulie proces
neprekidnog oblikovanja i menjanja horizonata oekivanja. Postojea
estetska merila odreuju u prvom trenutku i horizont oekivanja, a
ovaj se u toku itanja menja ukoliko je u pitanju delo koje u sebi
sadri odreene inovacije. Knjievnost je zapravo dijalektiki proces
koji posredstvom knjievnih dela neprekidno odvija izmeu autora i
italake publike. Jaus istie da mora biti mogue da se osvetli
specifina dispozicija na koju autor rauna da e svojim delom naii
kod publike, u prvom redu uz pomo poznatih normi ili podrazumevane
poetike odreenog roda i na osnovu suprotnosti izmeu fikcije i
stvarnosti. U estetskim iskustvima i horizontima oekivanja shvaenim
na ovaj nain oigledno postoje mnogi odnosi koji vode od jedne
knjievnosti do druge i koji su unutar nekog novog horizonta
oekivanja izmenili pojedine pojave u znatnoj meri.Teorija recepcije
nas upravo podstie da razmislimo o problemu prihvatanja nekog dela
ili nekog literarnog oblika i u knjievnosti drugog naroda. Ova
teorija ujedno i prevazilazi mehaniko traganje za uticajima koje je
sklono da knjievnost nekog malog naroda svede pod neposredni uticaj
i totalni odnos zavisnosti od knjievnosti velikih naroda. I nema
horizonta oekivanja koji bi se dao povui samo na osnovu jedne
knjievnosti.Pitanje na koji nain delo kao skupina znakova deluje na
oekivanja publike koja govori drugim jezicima, ta se od tog dela
prima i u kom trenutku, a ta se pak uopte ne prima i na koji nain
se u sluaju primanja pomera horizont oekivanja italake publike.
21. Duhovnoistorijska metoda i pobuna protiv pozitivizma poetkom
20.veka
Najvanija teorijska pitanja koja su se pojavila jo na osnovi
pozitivistike nauke o knjievnosti, imale su epistemoloki i
metodoloki karakter. I, mada je teorija o pozitivizmu sadrala optu
koncepciju svog predmeta ontoloka pitanja, a pre svega ta je
knjievnost ipak nije postavljala direktno, smatrajui da ona
predstavlja isti predmet prouavanja kao i sve to nas okruuje. I
metode prouavanja tada su preuzimane od prirodnih nauka koje su u
to vreme odreivali opti ton nauke. Prvo izrazito stanovite koje se
pojavilo u metodologiji pozitivizma bilo je genetiko tumaenje i
bilo je vie orijentisano na pitanje odakle potie knjievnost, a ne
ta je ona. Pojavljivale su se razliite varijante metoda knjievnih
istraivanja: istorijske, socioloke, prirodnjake itd. Tako se
pokualo objasniti geneza knjievnog dela ili pozivanjem na drutveni
ili istorijski kontekst, ak su traene analogije sa teorijama
prirodnih nauka (teorija evolucije). Pitanja o sutini knjievnosti
javljaju se s prelaskom iz 19.veka u 20.vek. Kao rezultat ovog
antipozitivistikog preokreta, humanistike nauke su se osamostalile
i odvojile od prirodnih uvodei sopstvenu metodologiju. Zato se u
ovom preokretu moe uoiti i geneza teorije knjievnosti. Sutinu ovog
spora predstavljalo je genetiko i deterministiko shvatanje dela.
Kao najvaniji cilj ovog antipozitivistikog pokreta postalo je
izrazito odvajanje prirodnih i humanistikih nauka, izvreno sa
sutinskom razlikom predmeta istraivanja. Dolo je do podele na
prirodne nomotetske (zakonske) i humanistike idiografske
(gr.idios=osobit) nauke. Ovo je bilo znaajno i za teoriju
knjievnosti, jer je dolo do jasnog definisanja specifinosti
knjievnosti kao predmeta teorije knjievnosti. Pojavili su se
problemi koji se odnose na razumevanje knjievnosti, prirode
interpretacije, specifinosti stvaralakog procesa, knjievnih
subjektivnosti i slino.Na poetku veka sreemo se sa mnogo pravaca i
orijentacija koji se bave odgovorima na pitanje ontoloke prirode:
ta je knjievnost, kakve su njene osobine, po emu se razlikuje od
ostalih jezikih tvorevina? Tu se istiu naroito ruska formalistika
kola, praka strukturalistika kola itd. Na poetku 20.veka bile su
prisutne i idiografske tendencije. Tu se uzimalo u obzir konkretno,
pojedinano delo sagledano na osnovu njegovih specifinosti i
neponovljivih osobina. U prvoj polovini 20.veka dominantni su
uticaji teorije jezika De Sosira. Polazna osnova za oslobaanje
teorije od odlika formalizma i strukturalizma postao je jeziki
sistem, a ne kao do tada vanjezike uslovljenosti knjievnog dela.
Kao to je De Sosir eleo da uini lingvistiku egzaktnom naukom, tako
su i istraivai knjievnosti matali o pravoj egzaktnoj i naunoj
teoriji knjievnosti. Osnaio se model prave naune, sistemske teorije
knjievnosti. Karakterisali su je autonomija, objektivnost,
univerzalnost i nadistorinost, celovitost, jezika
neutralnost.Najvaniji cilj bilo je postavljanje osnova nauke o
knjievnosti, konstruisanje univerzalne gramatike knjievnosti.
Zahvaljujui De Sosirovoj teoriji istog jezika i teoriji knjievnosti
tei istoti, optosti i apstraktnosti.
22. Mitovi kao predmet komparativnog prouavanja
Legende i legendarne linosti su omiljena oblast komparatista
koji se bave tematologijom. Ovde glavnu ulogu igraju radnje,
stavovi ili sudbine koje tradicija pripisuje licu, odreujui esto
prema njegovom karakteru ili gledajui u njima sudbinsku
predodreenost. Neke od prouavanih legendi su biblijskog porekla,
kao npr. Kain, Juda. U pesmama 19.veka, Kain postaje simbol
buntovnika protiv Boga. Bajronov Kain i Kain Lekonta de Lila su
najslavniji meu jetkim i buntvonim tumaenjima iz kratkog opisa o
Postanku sveta. Druge mnogobrojne legende su grkog porekla. Uzeti
od Homera - likovi Odiseja, Nausikaje; zatim Prometej, Edip,
Medeja, Ifigenija. Meu ovim linostima najzanimljiviji je Prometej.
Npr. eliev Prometej oliava pobunu ljudskog duha protiv religije
koja ga ugnjetava.Ovim isto pesnikim likovima mogu se dodati i
drugi manje-vie istorijski. Srednji vek i renesansa su dali
pesnicima mnotvo heroja, legendarnih ili istorijskih. Teme dobijaju
simbolinu vrednost kod nekih pesnika, bar kad je dovoljno dug
vremenski razmak i kada su legendarni junaci obavijeni velom
tajanstvenosti. Npr. Tristan i Izolda veni su simboli za ljubavnike
koje tajanstvena sudbina baca jedno drugom u naruje. Znaajna je i
legenda o Faustu i Don uanu.
Stvarnost moemo svesti na tri krupna domena:1.carstvo prirode;
svet fizikih pojava u cijim koordinatama i mi funkcionisemo2.svet
drutvenih funkcija3.imaginarni svet koji je proizveo ovekKnjievni
mit se razlikuje od mita u etno-religioznom smislu.
Sloen karakter mita u etno-religijskom smislu:1.mit je oblik
poezije koji prevazilazi poeziju; iri je, vei i dublji od poezije,
objavljuje jednu istinu, operie cudima2. mit je obred koji hoe da
dovede do ritualne realizacije objavljene istineMitovi vre
kolektivnu fascinaciju (bilo da je rec o Aleksandru, Napoleonu, o
prirodnim mitovima...). Knjievnost je nerazdvojna od mitova i dalje
je oblik mitske svesti.Mitovi su vezani za objavu neeg to je
sakralno, sveto. Profanacijom sakralnih mitova nastaje knjizevnost.
Sakralna pria je jedno predanje o osnivanju sveta (ili
manje-osnivanju grada). Klod Levistros bavio se pitanjem motiva u
mitu. Mit je uvek saga o poreklu: grada, biljke, sazveza, kraja,
heroja, kosmikih pojava... Mit je pripovest data u obliku
jezikaSledea razlika izmedju knjievnog i sakralnog mita: knjievni
mit ima potpis. Legende su plodovi kolektivnog stvaranja. Pojedinac
nije stvorio legendu, moe se potpisati, ali lanoKada mitovi izgube
svoj ezoteriki karakter i sakralnu funkciju oni se rastvaraju u
knjievnosti.Mit o Prometeju, Edipu, Antigoni, Kleopatri,
herojsko-istorijski mitovi, Aleksandar Veliki, Jovanka Orleanka,
Cezar, Luj XIV... Orfej je neiscrpna tema svetske
knjievnosti.Funkcija mitova je da stvaraju jednu sekundarnu,
paralelnu istoriju; ono to umre u istoriji nastavlja da ivi u mitu;
mit slui i za kompenzaciju istorijskog.Mit je ilustracija
egzlamparne ljudske situacije.
23. Aspekti izuavanja knjievnih tekstova: biografski,
istorijski, socioloki, idejni i dr.
Biografski:Zanimanje za linost i ivot pisaca nastalo je u
romantiarskoj atmosferi kulta pesnikovog ja. Dovoljna potvrda tome
je slava koju su svojim biografskim radovima stekli Sent-Bev u
Francuskoj i Karlajl u Engleskoj. Sredinom 19.veka ovakav pristup
bio je opravdan. Naime, ondanji pozitivistiki ideal objektivne
spoznaje jo vie je podsticao interes za ivot pisaca, jer se u tome
videla mogunost objektivnog prouavanja knjievnosti. Ten je smatrao
da nema nijedne misli i oseanja kojima se ne bi mogao oznaiti
izvor. Ten je takoe tvrdio da sve to postoji, postoji kroz
pojedinano bie, a to pojedinano bie treba upoznati. Biografski
pristup je proistekao iz zanimanja za linost pisca sredinom tog
veka i to je postao dominantan metod nauke o knjievnosti: pesnikova
biografija postala je zanimljiva teoretiarima koliko i njegova
poezija. Trebalo je mnogo vremena da se uvrsti saznanje da je za
nauku o knjievnosti linost pisca relevantna samo onoliko koliko je
dola do izraaja u samom njegovom delu, kao njegovo duhovno jezgo.
Zanimanje za pisca kao izraajnog subjekta razvila se iz
romantiarskog kulta Genija. Gotovo svi pesniki pokreti iz prvih
decenija 20.veka razvijali su se u afirmaciji pesnike
subjektivnosti. A ekspresionizam, s kojim se otpoela moderna
knjievnosti, u osnovi svoje poetike (a i naziva) imao je upravo
stav da je umetnost ekspresija umetnikovih oseanja. Vremenom je
sazrela svest da u tumaenju poezije pesmu ne treba shvatati kao
svedoanstvo o unutranjem ivotu pesnika, ve kao aktivnu, delotvornu
umetniku tvorevinu. Pesma i svako drugo umetniko delo, zakljuilo se
zapravo je izraajna forma, a ne spontani izarz emocije.
Istorijski:Posmatra knjievnost ne kao skup vanvremenskih dela,
ve kao nestabilno i agonistiko polje verbalnih i drutvenih
aktivnosti. U tom smislu najiteresantniji su nekanonski tekstovi
koji bacaju novo svetlo na tradicionalan kanon. Granica izmeu
knjievnih i neknjievnih tekstova biva izbrisana.Knjievni tekst je
pre svega iskaz proizveden i prihvaen unutar istorije i unutar
drugih proizvoda i usvajanja. To znai da knjievni tekst nije
odvojen od istorijske stvarnosti i da ne predstavlja u toj
stvarnosti neto izuzetno. To znai i da predmet istraivaa
predstavljaju svi tragovi tekstualne prolosti koji sainjavaju
kulturnu arhivu. Ta arhiva (njena struktura, naini pojavljivanja i
reprodukcije) su predmet istraivanja prilikom istorijskog pristupa.
Pisanje i itanje su uvek istorijski i drutveno determinisani
dogaaji koji se odigravaju u vremenu i prostoru. Knjievnost nije
samo proizvod date epohe, nego i sama proizvodi kulturne efekte.
Prouavanje knjievnosti vezuje se za zauzimanje i odreivanje u
politikom, seksualnom i ideolokom smislu sopstvenog mesta u
kulturi. Nijedan diskurs ne omoguava pristup nepromenljivim
istinama niti izraava trajnu ljudsku prirodu.Prouavanje knjievnosti
je eklektiko zanimanje i nema pretenzije na ekskluzivnost bilo koje
metode. Istorizam se poziva na marksizam i psihoanalizu.
Strunjak za uporednu knjievnost mora pre svega da se uva
preuranjenih i priblinih ocena. Meaju se ideje, tenje, veona
raznolika umetnika postignua koja izraava ili donosi isti tekst.
Potrebno je izdvojiti bitne sastojke kod stavaroca i primaoca dela,
a esto i kod prenosioca da bi se njihova sudbina odvojeno pratila i
da bi se na takav nain ustanovile pozajmice i uticaji. U sloenom
tkivu tekstova, sa neophodnom psiholokom tananou koju mora imati
svaki pravi istoriar knjievnosti tj.istoriar ljudske due, treba
rasplesti razne konce ideja, oseanja ili umetnosti.Istraivanje ne
treba da se ogranii na uporeivanje tekstova. Otkrivanje i irenje
ideja i oseanja moglo je potei od neke istorijske ili socijalne
injenice, od nekog knjievno-obrazovanog kruga ili grupe ljude ili
pak iz obimnog razgovora. U studiju o postanku dela treba dati
iroko mesto ivotu samog pisca. Hronologija u tom sluaju treba da
ima presudan uticaj. Da bi se obuhvatilo to vie injenica i
tekstova. Treba paljivo razgledati asopise da bi se ulo u duh
vremena o kojem je re. Bez tih prethodnih optih znanja o jednom
vremenu, postoji opasnost da se pogreno shvate utvrene
injenice.
24. Mesto tematologije u komparativnoj knjievnosti
Stoffgeschichte pristup i istraivanje motiva
Prouavanje teme koje razne knjievnost jedne od druge
pozajmljuju, je prvi iole jasan oblik istraivanja u oblasti
uporedne knjievnosti. Ova vrsta radova nije imala naziv kod
Francuza, dok Nemci to zovu Stoffgeschichte (istorija tema). Mi smo
uveli naziv tematologije. U Nemakoj je naziv tematologije jo uvek
prilino rairen, a naroito u zemljama gde je narodna knjievnost od
posebnog znaaja, gde je ostala vrlo iva i gde duboko utie na
umetniku knjievnost. Ono to se zamera tematologiji je to to se bavi
teorijom knjievnosti vie nego milju i umetnou. Pol Azar
tematologiju stavlja van komparatistike, jer se tematologija ne
bavi knjievnim uticajima. Ima sluajeva gde istorijsko izlaganje
uzastopnih oblika jedne legende u razliitim zemljama doputa da se
ustanovi:1)zavisnost skorijih pisaca prema njihovim stranim
prethodnicima2)udeo njihovog linog genija, modela koje su izvrili u
zajednikoj temiNeki naunici ne doputaju lako da se u uporednu
knjievnost unosi prouavanje narodnih tema, udesnih ili maijskih
verovanja. Mora im se dati za pravo kada kau: to je folklor ne
istorije knjievnosti, jer istorija knjievnosti je istorija ljudske
misli posmatrano kroz umetnost pisanja. U toj podeli tematologije
posmatra se samo materija, njene promene; ali nema umetnosti u tim
anonimnim tradicijama. Postoji opravdan prikaz da se u uporednu
knjievnost unose teme, tipovi i legende ukoliko su izazvali
stvaranje dela koja u dovoljnoj meri imaju knjievno obeleje.
Tematologija obuhvata veoma iroku oblast. Ponekad se granii sa
folklorom ili naukom o narodnim tradicijama, ponekad dodiruje
pitanje meusobnog upliva velikih pisaca. Razlikujemo tri
kategorije:1)teme - bezline situacije, tradicionalne motive
2)tipove zanimanja, stavove, sudbine, udesna bia3)legende dogaaji
ili skupovi dogaaja iji su likovi mitski, legendarni ili
istorijskiProuavanju tema folkloru su najblie tradicionalne
situacije ili anegdote. Izvesne opte situacije, moralni problemi
ili stvarni zapleti. Ponekad se prouavaju i mesta gde su pisci
postavili svoje likove.Tomaevski i njegova definicijamotiva: motiv
je najsitnija konkretna estica u zapletu radnje i koja je pokreta
radnje.Trag u pesku koji se pojavljuje u svim robinsonijadama je
motiv; brodolom je motiv; zmija je motiv i u Malom princu i u mitu
o Euridici.Tema je predmet koji se obrauje, npr. tema insularnosti:
opstanak oveka usamljenog u svetu. Tema je mona i uslovljava anr.Za
teme je bitno da nikada ne ostanu u okviru jednog jezika, ve da su
internacionalne, kosmopolitske, kreu se kroz narode i epohe. Opte
su i apstraktne, za razliku od motiva koji je konkretan.Velek je
bio veliki protivnik tematske kritike. Smatrao je da se na taj nain
erei knjievno delo. Glavna zamerka: povrnost mehaniko
povezivanje.
25. Teorija itanja i tipologija italaca
Kritiar iz doba romantizma M.H.Abrams opisivao je knjievnu
komunikaciju prema osnovnom modelu trougla, u ijem se centru nalazi
delo, a ija temena odgovaraju autoru i itaocu. Pragmatiki pristup
delu vezuje se za publiku, javnost, itaoce. to se tie pitanja
itaoca, teze o njemu su opirne koliko o pitanju intencije,
referenci i naravno zavise od ostalih faktora. Montenj je veliao
itanje kao usavravanje uglaenog oveka, negovanje ukusa, uivanja,
ali svemu tome se suprotstavlja nunost postojanja distance,
objektivnosti, metode. Brantijer i Lanson govore da treba umai
itaocu i njegovim hirovima.Amerika nova kritika delo je definisala
kao samodovoljnu organsku celinu na koji bi trebalo primeniti tkz.
close readining, odnosno itanje koje bi bilo savreno objektivno,
deskriptivno, koje bi vodilo rauna o dvosmislenostima i
paradoksima.itanje je pred tekstom uglavnom nemono: Riards je jedan
od retkih kritiara koji su se usudeli da iznesu tu dijagnozu. On
reformie principe tanog itanja koje bi ispravilo uobiajene greke.
Govori da itaoca treba poduiti paljivijem itanju, ovladavanju
njegovih individualnih i kulturolokih ogranienja.Za teoriju
knjievnosti koja je zasnovana na strukturalizmu i koju obeleava
elja za opisivanjem neutralnog funkcionisanja teksta, empirijski
italac takoe je bio uljez. Naratologija i poetika ograniavaju se na
opisivanje objektivnih tekstualnih prinuda koje ureuju preformanse
stvarnog itaoca. italac je u ovom sluaju funkcija teksta, poput
onog itaoca koga je Pifater nazvao arhiitaocem sveznajuim itaocem.
Moe se rei da teorija knjievnosti stvarno itanje zanemaruje u
korist teorije itanja, odnosno, definie kompetentnog ili idealnog
itaoca, itaoca kakvog zahteva tekst, a koji e se povinovati
oekivanju teksta. itanje karakterie projektivnost, identifikacija.
Prema Sartru, in pisanja ukljuuje i in itanja, kao svoj dijalektiki
korelativ i ova dva analogna ina zahtevaju dva zasebna
operatera.Javlja se zatim i estetika resepcije, u pitanju je kola
iz Konstance (Izer, Jaus). Teorijom efekta itanja (reader-response
theory) bavili su se Stenli Fi, Umberto Eko, Bart.Bart definie
itaoca kao lovca ili detektiva, koji svim radovima u svetu znakova,
treba da razrei kao svojesvrsne izazove mala pomeranja smisla. Ali
Bart itanju uporno prilazi sa strane teksta.Imamo dva tipa
radova:1)oni koji pripadaju fenomenolofiji individualnog itanja
(R.Ingarden)2)hermeneutika opteg odgovora na tekst (Gadamer,
Jaus)
Implicitni italac je svojevrsna konstrukcija teksta, koju
stvarni italac kontuira kao prinudu. Implicitni italac se podudara
sa ulogom koju stvarnom itaocu dodeljuju uputstva teksta. Izer
govori o knjievnom univerzumu koji je pun prinuda, tako tekst od
itaoca trai da se povinuje njegovim uputstvima. Implicitni italac
stvarno itaocu prua model, definie gledita koja stvarnom itaocu
omoguavaju da pronikne smisao teksta. Tako se italac istovremeno
percipira kao struktura teksta (implicitni italac) i kao
strukturisani in (stvarno itanje). in itanja sastoji se u
konkretizaciji shematskih usmerenosti teksta, da bi sebi predstavio
likove, dogaaje, ispunio praznine naracije i deskripcije.Izer
insistira na onome to se zove repertoarom, odnosno na celini
drutvenih, istorijskih i kulturolokih nosrmi koje italac nosi sa
sobom kao neophodnu spremu za itanje.Da bi dolo do itanja neophodno
je da postoji minimum ukrtanja izmeu repertoara stvarnog itaoca i
repertoara teksta, odnosno implicitnog itaoca. Tu dolazi do izraaja
pitanje: moe li stvarno itanje biti predmet teorijskog
izuavanja?Delo je otvoren, ono se pri svakom itanju otvara malo po
malo, ali samo da bi mu se italac povinovao. Glavna karakteristika
teorije itanja poslednjih decenija je stalno davanje sve vee
slobode itaocu pred tekstom. Na itaocu je sloboda da sam dopunjava
tekst.Izerov italac je otvoren, slobodouman, spreman je da prihvati
igur teksta. On u sutini opisuje iskustvo uenog itaoca, ali ta je
sa itaocem koji nema takvu pozadinu?Eko govori da se na svako delo
moe primeniti neogranien broj itanja.Miel arl smatra da aktuelno
delo nema vei znaaj od beskonanog broja virtuelnih dela koje
knjegovo itanje sugerie.
26. Strukturalno prouavanje knjievnosti
Za poetak strukturalizma uzima se datum objavljivanja Opte
lingvistike Ferdinanda de Sosira 1916.godine. Za vrhunac -
posleratnu fazu inspirisanu milju Klod Levi-Strosa. Ako
poststrukturalizam prihvatimo kao mutaciju strukturalizma, onda se
moemo sloiti da je on trajao skoro itav jedan vek. Strukturalizam
se u teoriji knjievnosti pre svega razvio pod uticajem strukturalne
lingvistike i strukturalne antropologije.
Najvanije pojave obuhvaene terminom strukturalizam obino se
sistematizuju na sledei nain:1)lingvistika:Glavne kole:-enevska
kola (Sosir, Bali)-Praka kola (Jakobson, Trubecki)-Kopenhaka kola
(Luj Hjelmslev)-Amerika kola (Franc Boas, Edvard Sapir, Bendamin Lo
Vorf, Leonard Blumfild)2)strukturalna antropologija
etnologija:-teorija Klod Levi-Strosa3)nauka o knjievnosti:Glavne
kole i orijentacije:-Praka strukturalistika kola (Jakobson,
Mukarovski, Vodika, Havranek, Matezius)-lingvistika poetika
(teorija poznog Jakobsona)-generativna poetika (Francuska
naratoloka kola)-poetika recepcije (Poljska kola teorije knjievne
komunikacije)-strukturalistije poetike ezdesetih do osamdesetih
godina (Cvetan Todorov, erar enet, Bart)-intertekstualne poetike
osamdesetih godina (enet, Rifater)
Opti karakter knjievnoteorijske misli u znaku strukturalizma pre
svega je oznaavala koncepcija vajcarskog lingviste de Sosira. Iako
su glavni predmet de Sosirovih istraivanja bili sanskrit i
indoevropska lingvistika, u istoriju su ipak ula predavanja o optoj
lingvistici. Predmet strukturalizma je univerzalan i apstraktan
sistem jezika. Predmet opte lingvistike postao je sistem jezika a
ne govor ili pojedinana iva re. Jezik je definisan kao zajedniki i
celovit sistem uzajamnih povezanosti i odnosa svih pojedinanih
elemenata. De Sosir je pri tome izdvojio i najmanje nedeljive
jezike jedinice na zvunom nivou foneme. Znaenje rei u jeziku
proizilazilo je samo iz pozicione vrednosti znaka, npr. prema
njegovom odnosu prema predmetu koji zamenjuje. Veza znaka i znaenja
imala je abritaran karakter, a nezavisnost znaka od stvarnosti
dodatno je ojaavala tezu u De Sosirovom sistemu jeziki znak je bio
definisan kao povezanost akustike slike (oznaitelj) i pojma
(znaenja). De Sosira je vie zanimala unutranja organizacija jezikog
sistema nego npr.njegova evolucija. Jezik shvata sa sinhronijske,
ne sa dijahronijske take gledita.Nain istraivanja koji je predlagao
de Sosir uklanjao je iz vidnog polja uzrono-posledine veze (genezu)
pojava, stavljajui u centar panje sklopove unutranjih odnosta
elemenata sistema, kao i njihove funkcionalne zavisnosti.
Strukturalizam e proizvesti itavu seriju strukturalnih poetika, od
dostignua Prake kole do razliitih poetika 60-ih i 80-ih.Osnovni
zadatak prake strukturalistike kole bio je stvaralako razvijanje i
upotpunjavanje De Sosriove koncepcije u oblasti lingvistike, kao i
udvajanje De Sosirove koncepcije. Bavili su se problemom ta je
poetinost?. Druga vana osobina jeste aktuelizacija raznih nivoa
jezika.Slino formalistima, i praki strukturalisti su postavljali
pitanje o specifinosti knjievnosti, i za njih se ta specifinost pre
svega ispoljavala u jeziku. Osnovni termini teorije knjievnosti u
znaku prake kole su osim pesnikog jezika, struktura, znak i
funkcija.Praki strukturalisti pokuali su da opti istorijski razvoj
knjievnosti prikau kao promenu estetskih struktura. Najvanije
dostignue prake kole su teorija pesnikog jezika i estetske
funkcije, podrobne analize pesnikog jezika, uvod u knjievnu
semantiku, teorija strukture i knjievnog znaka kao i formulisanje
osnova za metodologiju istorije knjievnosti.Roman Jakobson napisao
je znaajno delo Lingvistika i poetika. I za njega je bio veoma vaan
pristup specifinosti knjievnosti iz komunikacione perspektive. Ovi
konstruktivni inioci nisu oznaavali samo komunikanta, poiljaoca i
primaoca, ve i razliite dodatne elemente: kod i kontakt. Jakobson
izdvaja metajeziku funkciju (informacije o kodu koje se nalaze u
jeziku i kojom se slue i poiljalac i primalac) i fatiku funkciju
(forme koje postoje u jeziku i koje slue samo za podraavanje
komunikacije).to se tie strukturalizma i knjievne kritike, znaajno
je spomenuto Todorova, eneta i Barta. Oni su uvideli duboku
srodnost metoda strukturalizma i naina rada knjievne kritike, pa se
strukturalizam nalazio implicitno u knjievnoj kritici. Knjievna
kritika je dakle vrsta strukturalistike delatnosti, gde Bart govori
da u stvari nema nikakve tehnike razlike izmeu nacionalnog
strukturalizma i knjievnosti i uopte umetnosti. S druge strane,
prema enetovom miljenju, strukturalna analiza je knjievnoj kritici
bila od velike praktine koristi. Bilo je uz to mogue da se potpuno
odbaci prouavanje spoljnih uslovljenosti knjievnosti (psihologija,
drutvo, istorija), tretirajui samo delo kao nezavisno bie. Tako se
strukturalizam ukljuio u pokret opozicion prema pozitivizmu uvodei
imanentizam (analizu ogranienu na delo).Bart govodi o knjievnost
sposobnosti i naglaava mogunost odvajanja knjievnog dela od
njegovog stvarnog autora. Prema shvatanju Todorova, nije vie uopte
trebalo da se bavi analiziranjem konkretnih pojedinanih knjievnih
tekstova, ve samo opisivanjem apstraktnih struktura. A ovi tekstovi
bi mogli biti samo njihova realizacija. Strukturalizam ove trojice
esto je nazivan ortodoksnim.Semiotika, nauka o znakovima, povezala
se sa strukturalistikom milju i postae u pravom smislu nauna
disciplina semiologija.Semiotika ima tri polja: semantiku, sintaksu
i pragmatiku.
27. Fenomenoloki pristup knjievnom delu
Fenomen (gr. phaino = pojavljivati se) je neto to se pojavljuje,
neto to vidimo onakvim kakvim ga vidimo i to moemo verno opisati ne
izriui nikakav sud o tome sve dok ga ne vidimo onakvim kakvim
jeste.Otac fenomenologije je Edmund Huselr, matematiar i filozof.
On je 1911.godine objavio raspravu Filozofija kao stroga nauka u
kojoj je izneo stav da filozofija treba da bude nauka odreenih
formalnih osobina, a njene tvrdnje treba da budu argumentovane na
apodiktiki nain. To moe da ostvari samo onda kada se ne bude
pozivala na druge nauke, ve kada stekne potpunu autonomiju i
optost.Osnovna fenomenoloka teza glasi: sve ono to se pojavljuje u
svetu ima smisao zahvaljujui inu svesti. Saznanje ne zavisi od toga
ko i na koji nain saznaje, ve se zasniva na potpunom odvajanju
istine od njenih promenljivih okolnosti njenih shvatanja. Konano
merilo istine je njena oiglednost, odnosno da se ona prikazuje isto
svima, nezavisno od take gledita i stavova. Fenomenologija ima dva
ishodita: Huserlovu orijentaciju na predmet i Huserlovu
orijentaciju na jezik. Fenomenologija u nauci o knjievnosti pre
svega znai da se u sredite razmiljanja stavi knjievno delo kao
estetiki predmet, kao totalitet, s tim to e se posmatrati u svojim
fenomenima, korelativno. Paljivim razmiljanjem nad jednim jedinim
fenomenom u jednom delu, moemo doi do optih zakona u strukturi
dela. U svom totalitetu kao estetiki predmet ono ima svoju
strukturu u podlee svojim zakonima. Sagledavanje sutine otkriva nam
se pri tome kao metodska indikacija. Sutinsko se saznaje
neposredno, iskljuujui na uobiajeni, prirodni stav, to znai da
iskljuujemo svaku relativnost dela u odnosu na pisca, na sredinu
ili epohu u kojoj je ona nastala i da posmatranje svedeno na
relaciju objekt-subjekt. Takav intuitivni put bitno se razlikuje od
svakog deduktivnog ili induktivnog. Inutitivni put znai da se u
jednom delu sagleda svekolika sutina stvari.Veksler je prvi
istoriar knjievnosti koji pokuava da fiksira mesto fenomoenologije
u nauci o knjievnosti. Zahvaljujui Ingardenu, delo je definisano
kao estetiki predmet sainjen od slojeva. Knjievno delo se precizira
kao heterogena struktura slojeva koji ine harmoninu celinu u kojoj
svaki njen deo doprinosi stvaranju estetikih kvaliteta.Fenomenoloki
princip u shvatanju filozofije kao stroge nauke odrazio se i na
nauku o knjievnosti tako to je u nizu varijacija utkao u metodoloki
pristup shvatanje o fenomenu kao odrazu u naoj svesti i da se u
takvom fenomenu skriva sutina, opti zakon. Ovakvo shvatanje o
fenomenu ovaj metod objedinjuje sa hermeneutikom, sa uverenjem da
je deo sadran u celini tako da je celina neto vie od svih delova
zajedno. Osnovni metodoloki zahtev sastoji se u tome da svaki takav
fenomen detaljno opiemo. Kod ritma, fenomenologija ne sumljivo
otvara sasvim nove puteve ukazujui nam na unutranji ritam koji je
imanentan delu. Posebno bogato podruje za fenomenoloka istraivanja
jeste oblast predmeta prikazanih u delu: likova, stvari, zbivanja.
Fenomenoloka analiza nam otkriva najrazliitije dimenizije
realiteta. Sa fenomenom aspekta tesno su povezani i fenomeni
opalizacije. Pisac daje samo neke aspekte oekujui da e ih italac
dopuniti. Mnogobrojni problemi perspektive postali su aktuelni kada
je fenomenologija poela prodirati u ovo podruje nauke. Postoje
perspektive prostora, vremena i pripovedanja. Fenomenoloko
istraivanje vremena po svemu sudeu ukazuje na posebna shvatanja
tradicionalnih gramatikih vremena, na ta je ukazao
tajger.Fenomenoloki pristup treba da ispita i metafizike kvalitete.
Ne bismo trebali da se odreknemo istorijske sinteze, ve je najbolje
da je dopunimo fenomenolokim posmatranjem. Znaajna su dostignua
Romana Ingardena kao fenomenologa. Fenomenolozi su proirili
knjievnoteorijski renik kategorija predstavljenog sveta,
kvazi-sudova, konkretizacije, implicitnog itaoca. Odbacili su
psiholoku i biografsku kategoriju autora zamenjujui je subjektom
intencionalnih inova fiksiranih u tekstu koji zahtevaju stvaralaku
aktivnost itaoca. Fenomenolozi su itaocu podarili glavnu
ulogu.Fenomenologija se nalazi