Pavle Kalinić Teror i terorizam Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.
Pavle Kalinić
Teror i terorizam
Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.
Teror i terorizam - razlike i sličnosti
Nasilje je oduvijek prisutno na zemlji - kao način življenja, preživljavanja i nadasve vladanja. Borba za
opstanak nije ništa drugo nego nasilje u funkciji očuvanja prvenstveno sebe i, možemo reći usput,
vlastite vrste.
Svaki terorizam, ovaj današnji, onaj kakvog poznajemo iz prošlosti, a najvjerojatnije i onaj
sutrašnji, drugo je ime za poteze očajnika. Nešto što bi se u grubo moglo definirati kao negacija
pozitivne tradicije građanskog društva, kako tvrde mnogi apologeti stečevina suvremenog građanskog
društva i načina na koje ono ureduje svoje unutardruštvene i međunarodne odnose. Pri tome se
zaboravlja da se i samo građansko društvo porodilo u revoluciji koja je punim plućima vrištala
BRATSTVO, JEDNAKOST i SLOBODA, da bi se onima kojima je vrisak bio namijenjen ledila krv u
žilama.
Terorizam kao društvenu pojavu pokušali su definirati mnogi, ali niti jedna definicija nije bila
9
dovoljno široka da obuhvati sve njegove manifestacije, niti dovoljno precizna da ukaže na razne
podvarijante u naoko vrlo sličnim ili gotovo istim načinima ispoljavanja. Tijekom Francuske revolucije
(1789.-1794.) termin terorizam upotrebljava se za sistem terora i zastrašivanja koji je podržavala i
provodila vlast. Regime de la Terreur 1793-1794.1 bio je instrument kojim se pokušalo učvrstiti novu
vlast. U svome početku, kao i danas, teror je označavao nasilje vladajućih nad podređenima, a odgovor
na taj teror bio je terorizam - borba protiv države i svega onoga što ona predstavlja.2 Teror i terorizam
dva su lica iste medalje, uzročno posljedično povezani hraneći jedan drugog u spirali eksponencijalnog
rasta kojem se ne vidi kraja.3
U "Rječniku stranih riječi", Bratoljub Klaić teror definira kao "strah, užas ... primjenu nasilja sve
do fizičkog uništenja protivnika", te razlikuje crveni i bijeli terorizam.4 Ta je definicija produkt
određenog vremena i prostora na kojemu je rječnik pisan, te je jedino u takvom kontekstu mogla i
funkcionirati. Ukoliko bismo pokušali usporediti 'crveni teror' iz 1917. godine i teror radikalne ljevice
iz vremena 'olovnih godina'5 zajedničko im je to što su oba bila okrenuta protiv vlasti. 'Crveni teror' je
provođen tijekom revolucije i kasnije tijekom konsolidacije režima, dok je teror radikalne ljevice u
Zapadnoj Europi bio u funkciji stvaranja revolucionarne situacije.
10
Najkraća i najsažetija definicija terorizma, jest ona Jonathan instituta iz Jeruzalema: "Terorizam je
planirano, namjerno i sustavno ubijanje, ozljeđivanje i dovođenje u opasnost nevinih kako bi se utjerao
strah u kosti u svrhu ozbiljenja nekog političkog cilja".6 Ova definicija pod pojmom terorizam, i to
zasigurno nenamjerno, obuhvaća i pojam teror, naravno državni, što je baš u tom dijelu svijeta, ali i ne
samo tu, uobičajeni način života.
Katarina Tomaševski, poput većine stručnjaka koji su pisali o terorizmu, ističe kako je terorizam
teško definirati. Smatra da je to "deklarirani rat protiv države, a nesumnjiva premoć države u takvom
ratu navodi teroriste na izbor simbola kao objekata napada7".
U nemogućnosti da se otvoreno sukobe s državom, koja raspolaže daleko većim potencijalima,
planeri nasilnih akcija prisiljeni su, uz izvođenje same akcije, isplanirati i što će, kada i kako predstaviti
u medijima. Ovakva, gromoglasna, promidžba neophodna je ukoliko žele učinkovito ukazati na vlastito
postojanje, kao i na ciljeve za koje se bore. Ne manje važno je, barem što se medija tiče, ukazati protiv
koga se bore. Koliko god isplanirana akcija bila uspješna, konačan sud o njenoj uspješnosti ovisit će o
odjeku koji je putem medija postignut u javnosti.8 Ukoliko akcija nije medijski popraćena, za same
teroriste ima isti učinak kao da i nije bila izvedena. Jedini izuzeci su policija i obavještajne strukture
koje evidentiraju i analiziraju prikupljene
11
podatke bez obzira na odjek koji je akcija imala u javnosti.
Simboli države - objekti napada - mogu biti i osobe i institucije. Ipak najpoželjniji ciljevi su upra-
vo pojedinci koji se nalaze na ili pri vrhu najznačajnijih državnih institucija. Upravo na ovom mjestu
možemo razlikovati ciljeve radikalnih skupina ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća i radikalnih
militarista s početka dvadeset i prvog stoljeća. Razlika nastaje zbog različitih stupnjeva razvoja
kapitalizma. Još u trećoj četvrtini prošlog stoljeća, primjenjujući selektivno nasilje (terorizam),
talijanske Crvene brigade* govorile su o 'udaru u srce države', RAF-ovci su otimali vrhunske
predstavnike sistema, da bi nakon 11. rujna 2001. nastupila nova era. 'Udar u srce države' zamijenjen je
udarom na simbole transnacionalnog kapitalizma Twinse, Pentagon, itd. Najvjerojatnije će slijediti
udari na vodstva transnacionalnih korporacija i na njihove većinske vlasnike. Promjene u samom
kapitalizmu uvjetovale su i promjenu ciljeva napada suvremenih terorista.
Terorizam, po mišljenju Jacoba B. S. Hardmana, može biti definiran kao "metode kojim jedna
organizirana grupa ili stranka pokušava ostvariti svoje ciljeve kroz sustavnu promjenu nasilja. Time se
terorizam ne razlikuje samo od terora države, već i
* Osnovni podaci o pojedinim terorističkim organizacijama koje se spominju u tekstu nalaze se u posebnom prilogu na kraju knjige.
12
od nasilja mase ili masovne pobune"9. Hardman drži kako su sami teroristički akti usmjereni isključivo
protiv predstavnika vlasti koji predstavljaju prepreku za ostvarivanje postavljenih ciljeva.10
Hardmanova definicija terorizma primjerenija je za opisivanje metoda i ciljeva radikalne ljevice nego li
radikalne desnice.
"Terorizam je nasilje radi učinka, ali ponekad i ne samo radi važnosti stvarnih žrtava terorista. U
biti, žrtva može biti u potpunosti nevažna za terorističku stvar ... strah je namjeran, a ne sporedni uči-
nak terorizma" smatra američki stručnjak za terorizam Brian M. Jenkins11. Naime, nasilje se provodi
kako bi se zaplašila moguća žrtva, a samo postojanje prijetnje nasiljem pojačava strah kod
potencijalnih žrtava.
Stephen Sloan smatra da "revolucionarni terorizam prihvaća aktualnost totalne revolucionarne
promjene unutar političkog sustava i da subrevolucionarni terorizam prihvaća aktivnost različitih
promjena u strukturalno-funkcionalnim aspektima partikularnog političkog sustava u tijeku politike.
Umjesto represivnog terorizma on upućuje na teror establishmenta.12" Sloanovo stajalište ukazuje na
prvi krug u terorističkoj spirali, teror establishmenta, na koji se, kao odgovor, nadovezuje
revolucionarni terorizam kao pravo na otpor ako su se sva legalna sredstva pokazala nedovoljnim.13
U svojoj analizi Paul Wilkinson, profesor međunarodnih odnosa i predsjednik Centra za studij
13
terorizma i političkog nasilja na sveučilištu St. Andrews u Škotskoj, razlikuje tri vrste terorizma:
a) revolucionarni terorizam djeluje u funkciji političke revolucije, što bi bilo najbliže definiciji
terorizma radikalne ljevice koja se zalagala za korjenite promjene u visokorazvijenim kapitalističkim
državama
b) subrevolucionarni terorizam ima drugačije političke motive od revolucionarnog, a obuhvaća
djelovanja u pravcu ukidanja kolonijalizma i apartheida. Tu pripadaju grupe i pokreti kojima je cilj
etnička ili religiozna emancipacija i oslobođenje
c) represivni terorizam najčešće provode uzdržavane čvrste grupe i pojedinci, poput različitih
desničarskih i paramilitarnih grupa i pokreta, koji štite postojeći poredak ili ratuju protiv demokratski
izabranih vlada (npr. kontrasi u Nikaragvi). Financiraju se uglavnom iz crnih fondova obavještajnih
zajednica dok se tragovi donatora, preko posrednika iz visokih državnih struktura, nerijetko gube u
vrhovima transnacionalnih korporacija.14
Analizirajući radikalne pokrete ljevice i desnice, američki publicist Walter Laqueur je uočio da se
"terorizam nikada nije pojavio u modernim totalitarnim režimima. Istina, i tamo je bilo individualnih
pokušaja ubojstava, ali sredstva kontrole i repre-
14
sije kojima se služi moderna totalitarna država isključuju svaki organizirani terorizam"15. Proučavajući
uzroke i ciljeve terorizma, Laqueur dolazi do zaključka da terorizam "nije jedna ideologija, ali
strategija ustanka može biti upotrijebljena od ljudi različitih političkih opredjeljenja. ... Oni mogu pri-
padati ljevici ili desnici: oni mogu biti nacionalisti ili, što je rjeđe, internacionalisti, ali u nekim
osnovnim okvirima njihov način razmišljanja je sličan"16.
"Terorizam je borba namjerno usmjerena protiv civila s ciljem uništavanja njihove volje da
podupiru političare ili vode koje nositelji tog nasilja smatraju odgovornim."17 Definicija Caleba Carra
odnosi se na al-Kaidu, ali isto tako i na 'saveznike' koji su odgovorni za bombardiranje Dresdena,
Tokya, Hiroshime, Nagasakia itd. Naravno, 'saveznici' su odgovorni i za mnoga druga bombardiranja
koja su slijedila - Koreja, Vijetnam, Malvini (tj. Falklandsko otočje), Afganistan, Irak, itd. Nove
'savezničke' akcije protiv Sirije, Sudana, Sjeverne Koreje, Libije, Irana i Kube, pored postojećih tajnih,
biti će najvjerojatnije i javne kad se za to ukaže prilika. Te je zemlje Washington označio kao sponzore
međunarodnog terorizma.18
Anthony Burton ima prilično neuobičajeno stajalište o članovima radikalnih ljevičarskih
organizacija za koje tvrdi da su "postkomunistički revolucionari, razočarani razvojem društava Istočne
Europe i SSSR-a"19.
15
Nijedna od navedenih definicija ne zahvaća u potpunosti ono čime su se tijekom olovnih godina
inspirirale, i što je još važnije, ono što su poduzimale grupe radikalne ljevice i desnice. "Nema
definicije koja može u potpunosti pokriti sve inačice terorizma, koje su se pojavile kroz povijest".20
Također, nije jasno određena granica djelovanja između radikalne ljevice i desnice dok se to za njihove
ciljeve ipak ne može reći.
Uvod u povijest terorizma
"Propaganda ideje je tlapnja (himera). Ideje proizlaze iz djela, a ne obratno. Ljudi neće postati slobodni
kad se budu obrazovali već će se obrazovati kad budu slobodni" pisao je talijanski revolucionar Carlo
Pisacane21. Njegov tekst smatra se početkom koncepta koji će dva desetljeća kasnije postati poznat kao
'propaganda djelom'. Samu frazu 'propaganda djelom' prvi je upotrijebio francuski fizičar i anarhist
Paul Brousse22. Errico Malatesta23 i Carlo Cafiero24 razradili su Pisacaneov koncept 'ideja koje izviru iz
djela', te su 1876. objavili da Talijanska federacija anarhista smatra da su "pobunjenička djela,
pokrenuta s ciljem da promiču socijalistička načela, najučinkovitije sredstvo promidžbe"25.
Napadima na okrunjene glave ruski su anarhisti u drugoj polovini devetnaestog stoljeća pokušali
16
mijenjati tijek. povijesti. Koliko su, i jesu li uopće uspjeli, nikada nije ozbiljno analizirano. Činjenica je
da su kasnije, tijekom Oktobarske revolucije i sami nestali u njezinom plamenu, uz svesrdnu pomoć
svojih dojučerašnjih saveznika, boljševika.
Ruska organizacija Narodna volja prva je u praksi primijenila Pisacaneovu "ideju koja izvire iz
djela - propagandu djelom".26 Karakteristično za narodnovoljce je etičko načelo selektivnog pristupa
nasilju. Naime, terorizam su koristili isključivo protiv pojedinaca.27 Tako su 1881. godine izveli atentat
na cara Aleksandra II. Te iste godine u atentatu je ubijen i američki predsjednik James Garfield, a
izvršni komitet Narodne volje izdao je priopćenje u kome je osudio terorističku djelatnost u
demokratskim državama poput SAD-a. Smatrali su da je terorizam moguće opravdati samo u
ekstremnim, ali ne i u normalnim političkim okolnostima.28 Do 1883. godine, i posljednji od članova
prve generacije izvršnog komiteta bio je uhićen. Naslijedile su ih nove organizacije koje su se nastavile
boriti. U grupi koja je 1887. godine pokušala atentat na cara Alexandra III. nalazio se i stariji brat
Vladimira Lenjina. I oni su bili uhićeni i povješani.29
Nakon careva ubojstva, grupa radikala je u Londonu organizirala konferenciju na kojoj je publika
pljeskala egzekutorima. Uvjereni kako mogu ohrabriti i osnažiti anarhističke aktivnosti diljem svijeta
na konferenciji je odlučeno da se osnuje 'Anarhistička internacionala' (Crna internacionala). Kroz
17
njihove ambiciozne planove, koji su uglavnom bili neutemeljeni, stvoren je mit o globalnoj
revolucionarnoj prijetnji koja je budila sumnje i strahove nesrazmjerne njihovoj stvarnoj političkoj
snazi. Neravnomjeran i nekoordiniran anarhistički pokret zasnivao se na djelovanju pojedinaca ili
malih grupa.
Nakon ubojstva predsjednika SAD-a, Williama McKinleya30 1901. godine, Kongres je po hitnom
postupku donio zakon kojim se zabranjivalo useljavanje onima koji "ne vjeruju ili su protiv cjelokupne
državne organizacije"31.
U seriji atentata započetih 1878. i koji su trajali sve do početka Prvog svjetskog rata, anarhisti su
pokušali ubiti njemačkog Kaisera, u Španjolskoj su izveli čak dva uspješna atentata na tadašnje
premijere (1897. i 1912.), u Austro-Ugarskoj je 1898. ubijena carica Elizabeta, a u Italiji 1900. kralj
Umberto I. Bili su umiješani i u bombaški napad na Trgu Haymarket u Chicagu 1886., pariškom
bulevaru St. Germain 1892., i Cafe Terminus 1894. godine.32
I samom Prvom svjetskom ratu povod je bio atentat na austrougarskog prijestolonasljednika
nadvojvodu Franza Ferdinanda 28. lipnja 1914. u Sarajevu. Iza atentata je stajalo tajno udruženje
"Mlada Bosna" koje je bilo usmjeravano iz srpskog časničkog tajnog udruženja "Ujedinjenje ili smrt"
koje je osnovalo radikalno lijevo krilo "Narodne obrane" 1911. godine33.
Tijekom Prvoga svjetskog rata u carskoj Rusiji, uslijed posvemašnje gospodarske iscrpljenosti,
opće
18
depresije i besperspektivnosti, došlo je do sveopćeg urušavanja društvenog sustava što je iskorišteno za
radikalne promjene. Revolucija 1917. godine započela je kao buržoaska i demokratska na čelu s
umjerenim građanskim političarem Kerenskim, no ubrzo se pretvorila u socijalističku revoluciju pod
vodstvom Lenjina i boljševika koja je temeljito razrušila dotadašnju državnu i društvenu strukturu.
Srušeno je carstvo i uspostavljena republika.
Prvi svjetski rat 1914-1918 odnio je dvadeset milijuna života34. Nestala su tri carstava, tursko,
austrijsko i rusko te je na njihovim ruševinama utemeljen niz novih država, uključujući i SSSR.
'Crveni teror' SKP(b), tijekom socijalističke revolucije s političke scene je pomeo sve svoje
političke protivnike35 kao i saveznike anarhiste, zajedno s idejom da će, nakon pobjede revolucije,
zasjati sloboda. Osim ako gulazi nisu bili određeni vid slobode koji još uvijek nije prepoznat kao
sloboda sama.
U Klaićevom Rječniku stranih riječi 'Crveni teror' je definiran kao "mjere otpora što ih napredni
elementi poduzimaju protiv kontrarevolucionarnih snaga". 'Crveni teror' bio je odgovor na 'bijeli teror' -
"sistem proganjanja što ga primjenjuju kontrarevolucionarne snage protiv naprednih elemenata."36
Pobuna kronštatskih mornara i odgovor Lava Trockog slanjem elitnih postrojbi Crvene armije
19
ukazali su kako će od tada nadalje funkcionirati državni teror u funkciji očuvanja "diktature prole-
tarijata". Trocki nije učinio ništa novo niti povijesno jer revolucija je oduvijek jela vlastitu djecu. Na
kraju bi, kao nekakva božja pravda, nepojedena djeca pojela i vlastitu revoluciju.
Nasilje u međunarodnim odnosima, ovisno o prilikama, nazivalo se različitim imenima:
kolonijalnim, oslobodilačkim, revolucionarnim i inim. Ali kao najkraći i najtočniji naziv ostaje jedan –
RAT. Kako se razvijala tehnologija tako su najnovija dostignuća bila korištena prvenstveno radi jačanja
vojne moći, a tek potom bi dobivala i poneku mirnodopsku primjenu.
Dvadesetih i početkom tridesetih godina pojam "teror" imao je već bitno šire značenje.
Narastajući fašizam u Italiji početkom dvadesetih, sveprožimajući staljinizam u Sovjetskom Savezu od
sredine dvadesetih te nacional-socijalizam u nadiranju početkom tridesetih godina u Njemačkoj,
obilježili su prvu polovicu dvadesetoga stoljeća. Teror je inauguriran kao državna ideologija s ciljem
rješavanja klasnog (SSSR)37 i rasnog (Treći Reich) pitanja, te kao preventivna kontrarevolucija.38
Teror je kulminirao u događajima koji su se zbili između 1939. i 1945, godine, a koji se i danas
pamte pod imenom Drugi svjetski rat. Bio je to vrhunac do tada viđenog nasilja. Točan broj poginulih
nije ustanovljen ni do današnjeg dana, ali se procjene ukupnih gubitaka kreću između 35 i 60 milijuna
žrtava.39
20
Terorizam i hladni rat
Nakon Drugoga svjetskog rata, iz kojeg su Sjedinjene Države izašle kao jedina atomska sila, podjelom
Europe na Zapadnu i Istočnu hibernirano je postojeće stanje za idućih četrdesetak godina. Kako se
velike sile, SAD i SSSR, nisu mogle sukobljavati u Europi jer je to moglo dovesti do nuklearnog rata,
ratne su igre premještene u zemlje trećeg svijeta, tj. na Bliski istok, Aziju, Latinsku Ameriku i Afriku.
Neizbježna posljedica Drugoga svjetskog rata bilo je premještanje epicentra svjetske financijske
moći iz Londona u Washington. Britanija je prestala biti svjetska pomorska sila, a slijedio je i raspad
njezina imperijalnog carstva, kao i niz pobuna u kojima su dojučerašnji podanici britanske krune tražili
nezavisnost. Krajem četrdesetih grupe nacionalista zagovaraju antikolonijalnu borbu u Aziji, Africi i
Bliskom istoku, koristeći se gerilskim načinom ratovanja kako bi ostvarili državnu neovisnost. Što se
tiče samih bivših kolonijalnih metropola, ove su akcije jednodušno proglašavane terorističkim. Nakon
niza gerilskih/terorističkih akcija koje su prethodile ratu za nezavisnost od kolonijalnih vlasti, nastale
su mnoge nove države kao što su Izrael, Kenija, Cipar, Alžir itd. Zemlje istočnog bloka podržale su
mnoge oslobodilačke pokrete u zemljama Trećeg svijeta u borbi protiv kolonijalne dominacije Zapada,
uz tumačenje kako se ne radi o 'terorizmu' i 'teroristima', nego o 'gerilcima, borcima za slobodu'.
21
Konačnom pobjedom komunista u Kini, najprije protiv okupatorske vojske carskog Japana, a zatim i u
građanskom ratu protiv vojske nacionalističkog pokreta Kuomintang koju je vodio general Chiang Kai-
sheka, 1949. godine okrenuta je nova stranica, ne samo u odnosima Istoka i Zapada nego i u odnosima
na samom Istoku40. Za razliku od istočnoeuropskih država kojima je "socijalizam" uvezen na
sovjetskim tenkovima, Kina je imala autohtonu revoluciju41. Kao najmnogoljudnija zemlja svijeta,
Kina se nije dala impresionirati sovjetskim iskustvom. U odnosima Kine i SSSR-a s vremenom dolazi
do ideoloških trvenja koja se prenose i na sve druge sfere, što završava njihovim potpunim razlazom uz
razmjenu topničkih salvi i mrtvim graničarima na obje strane.
Rat u Koreji, odmjeravanje snaga Istoka i Zapada, uz razmišljanja o neophodnosti nuklearnog
udara, završio je neodlučnim rezultatom u kojem su obje strane imale teške žrtve ali se usprkos
upinjanju nisu pomaknule dalje od 38. paralele na kojoj je rat i počeo.
Gerilski rat koji je, s jedne strane, vodio Fidel Castro na čelu Pokreta 26. srpnja, te Revolucionarni
direktorij koji se više zalagao za terorističke akcije, a vodio ga je Jose Antonio Echevarria, označio je
osnovnu dilemu kojoj radikalna ljevica još uvijek nije dala konačan odgovor. Kako je Echevarria
poginuo prilikom izvođenja neuspješnog atentata na
22
kubanskog diktatora Batistu 13. ožujka 1957. godine, preživjeli članovi su se povukli na planinu Sierra
Maestra i uspostavili suradnju s Castrom. U suradnji s manjim oružanim grupama Socijalističke stranke
i Komunističke partije, kao i njihove logistike u organiziranju generalnog štrajka, Castro je 4. siječnja
1959. ušao u Havanu dok je Batista pobjegao iz zemlje. Pobjedom kubanske revolucije Fidel Castro i
Ernesto Che Guevara postali su ikone gerilskih pokreta diljem svijeta.42 Intervencija Castrovih
protivnika u Zaljevu svinja, uz logističku podršku CIA-e, neslavno je propala. Taj je događaj pokazao
da se i mali mogu vrlo učinkovito braniti pa čak ako je neprijatelj tako velika i moćna velesila kao što
je SAD. Castrova karizma bila je u usponu.
Kubanska kriza 1962. dovela je svijet na rub trećeg svjetskog rata. Nakon što je nuklearni rat
izbjegnut, suočeni s odlučnošću SAD-a da se brane svim raspoloživim sredstvima, Sovjeti s Kube
povlače balističke rakete koje su mogle nositi nuklearne bojeve glave i dohvatiti bilo koji cilj unutar
SAD-a.
Uostalom i berlinska kriza je pokazala da ni Zapad nije ništa manje spreman na žrtve kad su u
pitanju simboli. Zapadni Berlin je opstao isključivo zahvaljujući zračnom mostu kojeg su sovjetski
piloti ometali bez većih uspjeha. I sam Berlinski zid bio je vremenski ograničen pucanj u prazno.
Početkom sedamdesetih brutalne represivne vojne diktature podržane CIA-inom infrastrukturom
u Argentini, Čileu i Urugvaju, pogodovale su razvo-
23
ju lijevih gerilskih pokreta43. Pogrešnu procjenu situacije u Boliviji, Che Guevara je 1967. godine
platio glavom. Iako su mu bolivijski rangeri, predvođeni CIA-im instruktorima, odsjekli ruke, nisu
mogli spriječiti da Che postane besmrtna revolucionarna ikona.
Korporacija ITT financirala je 1973. rušenje prosocijalistički orijentiranog čileanskog
predsjednika Salvadora Allendea, izabranog na demokratskim izborima. Tenkovi su pucali na
predsjedničku palaču, a eskadroni smrti su pobili na desetke tisuća moralno i politički nepodobnih kako
bi se zaštitilo američke interese. Bio je to dodatni poticaj jačanju gerilskih pokreta diljem Latinske
Amerike.44
Međutim, jedan drugi događaj poslužio je kao katalizator promjena. Početak rata u Vijetnamu donio je
sa sobom nove oblike razaranja - tepih bombardiranjem brisani su ljudi, naselja i vegetacija. No
istovremeno se počelo ubrzano mijenjati i stanje svijesti mladih ljudi i studenata diljem svijeta.
Studenti su prestajali nijemo promatrati što njihovi očevi uz podršku majki, baka i djedova čine u
njihovo ime. Rat u Vijetnamu, protesti koji su taj rat pratili u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj,
Zapadnoj Njemačkoj itd. mobilizirali su studente koji su spontano preko noći, postali moćan politički
faktor. U nastojanju da marginaliziraju studentske zahtjeve za prekidom rata u Vijetnamu i korjenitim
društvenim promjenama, vlasti zapadnih zemalja napravile su
24
kardinalnu grešku - upotrijebile su silu. Nasilje koje se razlilo ulicama od Washingtona, Londona,
Pariza, Milana, Zapadnog Berlina, Praga i Zagreba, ukazalo je da se na nasilje može i mora odgovoriti
nasiljem.
Filozofska ikona studentskog pokreta 1968., Herbert Marcuse, ustvrdio je da manjine imaju
"prirodno pravo na otpor, pravo da posegnu i za nezakonitim sredstvima - ako se pokaže da su zakonita
sredstva nedovoljna. Zakon i red su uvijek i svugdje zakon i red koji štite etabliranu hijerarhiju."45
"Građanskom društvu treba slomiti kosti", izjavio je Marcuse. Bio je to prijedlog kojeg su mnogi
prihvatili kao zadatak dana.
Studentski pokret koji je bujao zahvaljujući spontanitetu, nestao je s političke scene brže nego li
je nastao onda kad je postalo izvjesno da se postavljeni zahtjevi i ciljevi ne mogu ozbiljiti preko noći,
Parole "Radi sada, misli kasnije" ili "Budimo realni, tražimo nemoguće" ukazivale su da pokret nije bio
dovoljno teorijski promišljen pa samim tim ni utemeljen. Jedan od glavnih razloga ubrzanom rasipanju
pokreta bilo je neriješeno pitanje unutarnje organizacije. Neki su predlagali lenjinstički tip partije, oblik
koji je jedini omogućavao paralelno legalno i ilegalno djelovanje. Većini, (opravdano) zaplašenoj
mogućnošću da se studentski pokret direktno uvede u staljinizam, prijedlog se nije svidio. Demokratski
centralizam, osnovna poluga za funkcioniranje lenjinističkog tipa partije, kojim je odluka
25
većine obvezatna za manjinu, pokazao se neprimjerenim jer nije mogao očuvati dignitet manjine.
Iskustvo Treće internacionale kritizirao je i Bakunjin koji je možda i isforsirao Marxovu misao i
to tako što joj je pridavao jedno univerzalno značenje - autoritarnu koncepciju. Na žalost, kasnije se ta
opasnost na koju je upozoravao i obistinila.46
Dovoljan je bio letimičan pogled preko Berlinskog zida da se vidi kako taj model funkcionira u
praksi. Posebno kako izgleda društvo u kojem postoji samo jedna partija koja je srasla s državnom
strukturom i u kojem dignitet manjine, posebno pojedinca, ničim nije zaštićen. Tražiti prava za
pojedinca (ljudska, građanska) bilo je anatemizirano, uz pripadajuću zatvorsku kaznu za onoga tko se
drzne zatražiti tako nešto. Nedemokratski ustroj partije u čitavoj "realsocijalističkoj Europi" razlio se
društvom čega su posljedice bili koncentracijski logori kao mjesto u kojem prije ili kasnije završi
manjina po bilo kojoj osnovi.
Propast studentskog pokreta, uvjetovana između ostalog upotrebom državno-policijskog nasilja,
ne jednom je označen kao preduvjet koji je naveo radikalne pojedince i grupe koje nisu imale namjeru
pomiriti se s porazom, da se odluče suprotstaviti državi uzimajući oružje u ruke. Kako su se za oružani
otpor uglavnom odlučili intelektualci lansirana je krilatica "kritiku perom zamijenimo kritikom oružja".
26
Mnogi pokreti u zemljama Trećeg svijeta, koji su bili nazivani terorističkim, počinjali su s gerilskim
akcijama te su mukotrpno, od ignoriranja i osporavanja, preko prešutnog priznavanja, s vremenom
napredovali sve do pregovaračkog stola. Vlastitom ustrajnošću i upornošću, uz znatnu podršku
financijskih i vojnih sponzora, stizali su do vojnih pobjeda ili do političkih pregovora koji su, uz
neizbježan kompromis, vodili do zacrtanog cilja. To su uglavnom bili uzori koje su kasnije pokušale
kopirati razne gerilske, terorističke grupe, poglavito europske s kraja šezdesetih, sedamdesetih pa i
osamdesetih, sve do pada Berlinskog zida.
Terorizam je i dalje bio u kontekstu revolucionarne borbe, bilo da se radilo o nacionalističkim,
separatističkim, desnim ili isključivo lijevo ideološki motiviranim grupama, s tim da je izlazio iz okvira
antikolonijalne ili neoantikolonijalne borbe47-
Početkom sedamdesetih u Zapadnoj Njemačkoj s akcijama su započeli: Pokret 2. lipanj (B2J),
Frakcija crvene armije (RAF), Revolucionarne ćelije, Crvena Zora, itd.
U Italiji su s akcijama krenule Crvene brigade, Prva linija, itd, u Francuskoj Direktna akcija
(AD), u Belgiji Borbene komunističke ćelije (CCC), u SAD-u SDS i Weatherman, a u Japanu Japanska
crvena armija, itd.48
Naravno, uz brojne ljevičarske skupine postojale su i nacionalističko-separatističke grupe kao što je
27
IRA (Irska republikanska armija) koja se borila za odcjepljenje Ulstera (šest sjevernih irskih provincija)
od Velike Britanije i za njegovo priključenje Republici Irskoj. Počeli su u isto vrijeme, preživjeli su, ali
još uvijek nisu uspjeli ostvariti postavljeni cilj. IRA je specifična s obzirom na ciljeve za koje se bori,
ali je po metodama vrlo bliska radikalnoj ljevici s kraja sedamdesetih. Sukob je uzrokovan
višestoljetnom dominacijom protestanata nad katolicima. Unatoč žestokim sukobima i pokušajima
nekoliko britanskih premijera, od Margaret Thatcher do Tonyja Blaira, da ih se riješi na način
prihvatljiv za obje zajednice (nešto manje od 640 tisuća katolika i oko 800 tisuća protestanata) za sada
se ne nazire rješenje koje bi trajno omogućilo odustajanje od terorističkih napada IRA-e. Ideološko
određenje IRA-e može se iščitati kroz izjavu Mariead Farrell koja je 1988. ubijena u sukobu sa
pripadnicima SAS-a u Gibraltaru. " Ja sam potlačena kao žena, a također i kao Irkinja. Možemo
uspješno okončati našu potlačenost kao žene ako prvo okončamo potlačenost naše zemlje".49
Nešto slično tome već desetljećima pokušava učiniti i ETA (Euskadi ta Askatasuna – Sloboda za
baskijsku domovinu), osnovana 1958. koja je s prvim akcijama započela 1959. godine. ETA je bila
jedina grupa koja se kontinuirano suprotstavljala Francu i svim demokratskim vladama nakon njegove
smrti. U formuli "tri plus četiri jednako jedan" sažet je njihov pokušaj odvajanja dijelova Fran-
28
cuske i Španjolske kako bi utemeljili vlastitu državu. Jedino što se pouzdano može reći po tom pitanju
jest da su strane u sukobu ukopane i nespremne za bilo kakav dogovor. Ideologija im je, od
polutrockističke šezdesetih i sedamdesetih, devedesetih postala krajnje nacionalistička.50
Ukratko, borba se nastavlja. Južnomolučki separatisti pokušavali su sedamdesetih odvojiti svoje
otočje od Indonezije. Kako bi skrenuli pozornost na sebe, oteli su dva vlaka u Nizozemskoj 1975. i
1977. godine. Sve do tada gotovo nitko nije ni znao gdje se nalaze Južnomolučki otoci, a još manje za
što i protiv koga se bore. Ti potezi ipak im nisu donijeli toliko željenu međunarodnu simpatiju i
podršku51.
Zajedničko svim grupama, bile one u zapadnoj Europi ili u SAD-u, jest da su ih osnovali
sudionici studentskog pokreta i da su sve nastojale stvoriti predrevolucionarnu situaciju u zemljama u
kojima su djelovale. RAF se povezao sa George Habashovim marksistički profiliranim Narodnim
frontom za oslobođenje Palestine. Uvriježeno je mišljenje da je Narodni front za oslobođenje Palestine
izveo prvu otmicu zrakoplova u srpnju 1968. U Rimu su uspjeli oteti Boeing 707 izraelske zračne
kompanije El Al i prisiliti ga da sleti u Alžir. Trideset i dva putnika židovskog porijekla držani su u
avionu kao taoci pet tjedana prije nego li su pušteni.52 No to je jedna od najponavljanijih
dezinformacija dostojna Gobelsove promidžbe. Ustvari, malo je poznato da su prvu otmicu zrakoplova
izveli Izraelci. U prosincu 1954.
29
izraelski ratni zrakoplovi oteli su sirijski civilni zrakoplov kako bi se domogli talaca za razmjenu
zarobljenih izraelskih vojnika. Ova, namjerno prešućivana, informacija baca potpuno novo svijetlo na
otmice aviona. Jer državni teror je i ovdje u ideji i realizaciji pretekao terorizam radikalnih grupa.*
Učestalost terorističkih napada na europskom tlu dovelo je do stvaranja kovanice 'euroterorizam'.
Bombe su prštale na sve strane. Otimali su se avioni i 'ugledni' političari, diplomati i bankari. Izgledalo
je kao da se cijeli svijet urušava i da zemlje Trećeg svijeta imaju svoje predstavnike u metropoli, a onda
je 'imperija' uzvratila udarac. Koliko god bili naoružani, obrazovani, okretni i beskompromisni 'borci za
novi svijet' ostali su kratkih rukava. Vladajuća svjetska birokracija odnijela je čistu pobjedu - pobjedu
sustava nad pojedincem!
* Chomsky, Noam Fateful Triangl - The United States, Israel & Palestinians, Pluto press, London 1999., str. 77.
Bliski istok
Govoriti o teroru i terorizmu, a ne spomenuti Bliski istok, Zapadnu obalu, pojas Gaze, Jeruzalem,
Tel Aviv, Palestinu ili Izrael – jednostavno je nemoguće. Izrael je osnovan 1948. godine, između
ostalog, nakon niza terorističkih napada koje su izveli Borci
30
za slobodu Izraela poznatiji kao Stern Gang i Nacionalna vojna organizacija. Menachem Begin preuzeo
je zapovijedanje Irgunom krajem 1943. godine. Najspektakularnija Irgunova akcija na čelu s Beginom
izvedena je u srpnju 1946. godine kad su minirali hotel Kralj David u Jeruzalemu. U tom napadu
dignuta su u zrak dva kata sjevernog krila zgrade u kojima se nalazilo Britansko zapovjedništvo za
Palestinu i Transjordaniju. Menachem Begin i Jitzak Shamir jedan od lidera Stern Ganga, kasnije su
postali izraelski premijeri. Teroristička prošlost nije zasmetala Beginu da nakon potpisanog mira u
Camp Davidu, uz posredovanje tadašnjeg američkog predsjednika Jimmya Cartera, podijeli Nobelovu
nagradu za MIR s egipatskim predsjednikom Anvarom el-Sadatom.53
Teroristički napadi na domicilno stanovništvo koje se bunilo protiv doseljavanja Židova u
Palestinu i napadi protiv britanske uprave ubrzali su donošenje odluke o povlačenju britanske vojske s
tog područja. Njeno prisustvo ionako nije moglo spriječiti stalne sukobe Arapa i Židova. Doseljavanje
je samo pojačavalo sukobe i širilo rijeku krvi i mržnje.
SAD u prvi trenutak nisu podržale osnivanje židovske države ali su se vrlo brzo prilagodile
situaciji i bezrezervno podržavali Izrael u svim narednim bliskoistočnim sukobima tretirajući ga kao
svoj 'strategijski posjed'. Nastankom Izraela, Palestinci su praktički postali jedini totalni gubitnici. U
nemogućnosti da se frontalno sukobe sa sve jačom izrael-
31
skom vojskom posegnuli su za gerilskim akcijama i terorizmom kao oružjem slabijih. Jaser Arafat,
lider PLO-a, služio se terorizmom kako bi prisilio Izrael i njegove saveznike na kompromis i priznanje
prava palestinskom narodu na svoju državu, Danas je on, kao i palestinski narod, još uvijek daleko od
ostvarenja cilja, pokušava ga se gurnuti u stranu kako bi se na njegovo mjesto postavio netko
prihvatljiviji izraelsko-američkoj viziji mira i palestinske države. Arafat je godinama pregovarao i
zagovarao kompromisno rješenje. No ostaje pitanje ima li Arafat uopće više nadležnost potpisati MIR s
Izraelom. Pitanja Jeruzalema, Zapadne obale i pojasa Gaze mogu se riješiti jedino ako za to postoji
obostrani interes. Ali ni to možda nije dovoljno jer postoji još niz interesa koji su se oduvijek preklapali
na tom prostoru. Ipak, posredno, putem terorizma su i sami Židovi došli do države, a nije isključeno da
će i Palestinci na isti način jednog dana ostvariti pravo na vlastitu državu.
Još početkom sedamdesetih godina zapadnonjemački Pokret 2. srpnja bio je i te kako "svjestan
značaja palestinske borbe za svjetsku revoluciju". U letku "Shalom i napalm" pojasnili su vlastita
stajališta: "Europski i američki kapital instalirali su na Bliskom istoku vrlo jako vojno uporište te
aktivno podržavaju križarske pohode cionista na arapske teritorije... Milijarde koje Njemačka daje
Izraelu kao ratnu reparaciju za pomoć i razvoj odlazi na naoružavanje. Pod krinkom da se želi iskupiti
za nacisti-
32
čke zločine počinjene nad Židovima, Njemačka pomaže Izraelu činiti zločine protiv Arapa u Palestini.
... Naša solidarnost neće se ograničiti samo na apstraktne izjave, kao u slučaju Vijetnama, već u
konkretnim akcijama, u borbi protiv privilegiranih odnosa cionističke države s fašističkom
Njemačkom."54
Šezdesetih godina je rat u Vijetnamu predstavljao os oko koje su se okupljali pripadnici tadašnje 'nove
ljevice' pokušavajući definirat njegov antiimperijalistički karakter. Za novu generaciju radikalne ljevice
s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, to je bilo neriješeno palestinsko pitanje. U Palestincima su
vidjeli pokretače svjetske revolucije, a poslije američkog poraza i povlačenja iz Vijetnama težište
sukoba premješta se na Bliski istok.
Predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Jaser Arafat u svom je pismu
Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda u studenom 1974. godine pokušao ukazati na razliku: "između
revolucionara i terorista u odnosu na ciljeve za koje se bore. Tko god stoji uz pravednu stvar i bori se
za slobodu i oslobođenje svoje zemlje od osvajača, naseljenika i kolonijalista nikako se ne može
nazvati teroristom".55 George Bush stariji je kao potpredsjednik 1988. godine definirao teroriste kao
one "koji ubijaju suce, novinare, članove vlade, policajce, svećenike i druge koji brane vrijednosti
građanskog društva. Borci za slobodu, naprotiv, nastoje se pri-
33
državati međunarodnog prava i civiliziranih pravila ponašanja. Oni napadaju vojne ciljeve, a ne
nezaštićene civile"56.
Lijevi i desni terorizam
Od kraja šezdesetih, pa sve do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, pod zajednički naziv
terorizam svrstavani su lijevi i desni pokreti i grupe, bez obzira što su propovijedali i za što su se,
barem deklarativno, borili. Stavljajući znak jednakosti između lijevog i desnog vladajući establishment
htio je obezvrijediti, relativizirati ciljeve za koje se radikalna ljevica borila u nenaklonjenom okruženju
samozadovoljne "države blagostanja". Inzistiranjem na identičnosti lijevog i desnog željeli su negirati
razlike u njihovom manifestiranju. Terorizam radikalne ljevice bio je naglašeno selektivan. Napadalo
se uglavnom na određenu osobu, simbol sustava, kako bi se sustav pokazao ranjivim te se tako država u
očima deprivilegiranih pokazala dodirljivom. Selektivnošću se jedino moglo izbjeći nevine žrtve.57
Obilježje desnog terorizma bila je neselektivnost, napad na namjerno odabrane ciljeve kako bi se
ubilo što više nevinih ljudi, nanijela što veća materijalna šteta i utjerao strah u kosti stanovništvu,
nudeći istovremeno uklanjanje sveopće nesigur-
34
nosti uvođenjem čvrste ruke. Oni koji su stajali iza pokretanja, financiranja i organiziranja grupa
ekstremne desnice htjeli su terorističkim akcijama izvesti preventivni udar protiv skretanja društva u
lijevo. Trag novca kojim su financirane radikalne grupe desnice uvijek je vodio ka crnim fondovima
koje su kontrolirale obavještajne službe.58 Analize desnog terorizma u Europi, ali i u drugim zemljama,
u pravilu su ukazivale na njegovu povezanost s tajnim službama ili pojedinim sekcijama tajnih službi.
Poglavito tijekom hladnog rata, desni teror establishementu je izgledao kao dobrodošlo sredstvo za
zaustavljanje pretjeranog skretanja društva u lijevo. No valja primijetiti da ni lijevi terorizam nije bio
imun od tutorstva različitih tajnih službi. Iako u početku posve samostalan, teror radikalne ljevice ubrzo
se upleo u mrežu tajnih službi istočnog bloka i tako počeo služiti kao produžena ruka sovjetskih
državnih interesa.
Mnoge su akcije radikalne ljevice bile loše isplanirane, izvedene protiv pogrešnih ljudi, u
pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu. Tako je, ne jednom, učinak bio potpuno suprotan od
planiranog.59
Nasilje radikalne ljevice i njen terorizam, može se najpreciznije i najobuhvatnije pokušati definirati ako
se kao "okvir" uzmu njegovi uzroci. Analizom - kada? zašto? tko? - ulazimo u sam problem. Odlučiti
se na terorističku akciju nije baš uobičajeno i jednostavno, a još manje se takve odluke donose
35
preko noći. Najvjerojatnije se takva odluka kuha duže vremena u loncu poremećenih društvenih odnosa
i vrijednosti. Terorizam radikalne ljevice, koji nije proizveden u laboratorijima tajnih službi, javlja se u
pravilu kao odgovor na nasilje države, teror vladajućih elita koje nastoje odnose u postojećem poretku
održati nepromijenjenim. Ukoliko su promjene neizbježne, poput promjena u proizvodnom procesu
izazvanih informatičkim i tehnološkim inovacijama, onda ih se nastoji što je moguće više iskoristiti u
svrhu maksimalizacije profita i kontrole njihova daljnjeg širenja kako bi se spriječila primjena
inovacija kod konkurencije. Istovremeno, nastoji se kanalizirati radničko nezadovoljstvo izazvano
rastom produktivnosti koje plaće u pravilu ne prate. Postojeći potencijali kojima bi se mogle provesti
relativno bezbolne promjene troše se u pravilu na opstrukciju bilo kakvih promjena. Upravo u takvom
okruženju radikalna ljevica putem nasilja i terorizma nastoji stvoriti predrevolucionarno stanje,
legitimirati se kao jedna od strana u "građanskom ratu" te tako privući "klasno svjesne" na svoju stranu,
kako bi se pokazalo da se jedino oružanim putem "građanskom društvu mogu slomiti kosti".
Mnogi su autori, poglavito oni sa Zapada, tvrdili da je terorizam radikalne ljevice bio inspiriran i
djelomično financiran iz Istočnog bloka. No, za te tvrdnje uglavnom nije bilo nikakvih opipljivijih
dokaza sve do pada Berlinskog zida. Analizom dokumenata bivše istočnonjemačke tajne službe
36
STASI postalo je očigledno da su pružali logistiku pripadnicima Frakcije crvene armije. Nekolicini od
njih, prokazanih na Zapadu, omogućili su novi identitet i smještaj u Istočnoj Njemačkoj.
Krajnji cilj radikalne ljevice, bilo da se radilo o RAF-u, Direktnoj akciji, Crvenim brigadama,
Borbenim komunističkim ćelijama ili 17. novembru, kad su krenuli u oružanu kritiku svega postojećeg,
bio je preradikalan i neprihvatljiv u svojim temeljnim postavkama i konzekvencijama i za samu
Moskvu i sve ono što je ona tada predstavljala.60
Nasilje radikalne ljevice bilo je odgovor na nasilje vladajuće strukture u funkciji korjenite
promjene, negacije postojećeg "raja na zemlji - države blagostanja". Do prvog šireg i dubljeg
nezadovoljstva dolazi sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća uslijed strukturalne krize u tadašnjoj
Zapadnoj Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Japanu, SAD-u i nekoliko drugih
visokorazvijenih država. Generacije koje su stasale šezdesetih godina iskazale su svoje neslaganje sa
svijetom svojih očeva tražeći - odmah i sada - radikalnu promjenu odnosa na sveučilištu i čitavoj
društvenoj strukturi.61
Rat u Vijetnamu bitno je odredio ponašanje mladih te se smatra katalizatorom studentske pobune
1968. godine. Uz neznatne nijanse, zapadnoeuropske elite su na prosvjede studenata, ponegdje
vaninstitucionalno podržane i od dijela radnika, gledale kao na demonstracije mladih besposličara. Na
zahtjeve za korjenitim, radikalnim reformama
37
odgovorili su policijskim kordonima, vodenim topovima i oklopnim vozilima. Na nasilje je
odgovoreno nasiljem. Kako je to inače uobičajeno spirala nasilja je porasla za još jednu stepenicu što je
kod pristalica radikalne ljevice bio neophodan uvjet za sazrijevanje spoznaje o potrebi adekvatne
organizacije kako bi mogli učinkovito uzvratiti na nasilje policije. Sam studentski pokret zapao je u
krizu u prvom srazu s represivnim državnim aparatom. Spontanitet na kojem je pokret nastao i razvijao
se pokazao se nedovoljnim i neadekvatnim kad se pokret suočio s prvim porazima. Same rasprave
među studentima, sudionicima pobune 1968., da li inzistirati na spontanitetu pokreta te tako zadržati
njegova izvorišta i slobodu koja iz toga proizlazi, ili se odlučiti za lenjinistički tip partije, znajući što on
sa sobom nosi - vrlo brzo je okončalo policijsko nasilje. Dezintegraciji studentskog pokreta u jednakoj
mjeri su pridonijeli spoznaja da se do željenih promjena ne može doći preko noći, kao i različiti oblici
policijske i državne represije usmjereni prema sudionicima šezdesetosmaške pobune.
Tanki, rasuti sloj razočaranih pojedinaca, posljednji rov neporaženih revolucionara, ideološki
impregniranih ostavštinom Treće internacionale, uglavnom su bili nesvjesni posljedica koje za njihov
politički angažman može imati prihvaćanje lenjinističkog tipa partije. S jedne strane to je bio jedini
mogući oblik organiziranja koji omogućuje istovremeno legalno i ilegalno djelovanje, neophodno
38
u srazu sa svemogućom državom. S druge strane, takva unutarnja organizacijska struktura, uz političko
određenje da pojedinac nije ništa, a organizacija je sve i demokratski centralizam kao mehanizam
funkcioniranja, direktno je vodila u totalitarizam.
Prihvaćanje lenjinističkog tipa partije kao oblika organizacije, omogućio im je da na nasilje
vladajuće elite odgovore nasiljem. Nakon nekoliko godina iskustva urbane gerile, uviđajući da od
toliko željene revolucije na Zapadu neće biti ništa (jer revolucije ili kontrarevolucije su uvijek pokretale
samo prazne ili preskupe samoposluge), grupe radikalne ljevice počinju se predstavljati kao peta kolona
zemalja Trećeg svijeta u metropoli. Ulrike Meinhof je na suđenju u Stuttgartu 1974. u obrazloženju
ciljeva kojima su težili izjavila: "Naša borba je svjetska, revolucionarna, antiimperijalistička borba koja
ne poznaje nacionalne granice". Crvene brigade u Italiji također su inzistirale na stvaranju europske ili
barem sredozemne dimenzije revolucionarne borbe. Kako bi se stekli uvjeti za takvo organizacijsko
povezivanje inzistirali su na "klasnom ratu u vlastitoj zemlji". Slijedilo je povezivanje grupa radikalne
ljevice na europskom i svjetskom planu kao odgovor "međunarodnom povezivanju kapitala", no ni to
im nije pomoglo u srazu sa svemoćnom državom. Vrlo brzo bili su ubijeni, živi sahranjeni po
zatvorima ili sakriveni po pustinjama Bliskog istoka. Ubrzani razvoj znanosti i informatičkih
tehnologija i sveopća
39
kompjutorizacija društva omogućili su provedbu vrlo uspješne i trajne, sveopće kontrole. Bilo kakve
potencijalne pobune unaprijed su osuđene na propast ili su strogo kontrolirane i, naravno, vrlo vješto
kanalizirane. Što većim koracima informatizacija ide naprijed to se više, poput plime, širi filozofija
McDonaldsa i TV-serija bez početka, sredine i kraja s jedinom svrhom - ispiranje mozga kao
optimalnog načina življenja dvadeset i prvog stoljeća.
Jedan od autoriteta na području izučavanja terorizma Paul Wilkinson, kako bi što jednostavnije
objasnio borbu protiv terorizma navodi sljedeću usporedbu: 'Borba protiv terorizma je kao da si vratar.
Možeš izvesti stotine briljantnih obrana, ali se gledatelji sjećaju onog jedinog pogotka koji je prošao
pored tebe."62
Mislioci suvremene ljevice Ed Herman i Noam Chomsky nastoje definirati terorizam kao
represiju države. Oni argumentirano pokušavaju dokazati da su SAD teroristička država. S druge
strane, mnoge vlade nastoje definirati 'teror' kao akcije nevladinih, tajnih grupa.
U ostvarivanju svojih ciljeva teroristi koriste različite taktike: podmetanje bombi, otmice,
podmetanje požara, napade, otmice aviona, uzimanje talaca. Unatoč svim oblicima koje koriste u
funkciji ostvarivanja vlastitih ciljeva bitno je naglasiti da postoji razlika u odnosu na "kriminalce" koji
se također služe sličnim taktikama. Razlika je u motivaciji. Teroristi u prvom redu imaju političku, reli-
40
gijsku ili ideološku motivaciju, dok je kod kriminalaca na prvom mjestu materijalna korist.
U psihološkom smislu, smatra H. A. Cooper, teroristi su ljudi koji ne mogu prihvatiti življenje u
nesavršenom svijetu. Organiziraju se da bi bili što učinkovitiji, što je danas, uslijed strelovite
informatizacije, sve teže. Ipak, dvadeset i prvo stoljeće obilježio je vjerski obojen 'teror'. Vjera
(religija) se može odraziti na etničke razlike, npr.: Židovi su vjerska i etnička skupina dok su Sikhi
najreligiozniji u svojoj rodovskoj (plemenskoj) skupini. Vjera također može ukazivati i na klasne
razlike kako je to slučaj u Sjevernoj Irskoj gdje postoje velike ekonomske razlike između protestanata i
katolika.
Razlika između 'političkog' i 'svetog' terorizma je u tome što za religijski motiviranog teroristu
ubijanje nije sredstvo skončavanja nego završetak u njemu samome. Religijski 'sveti' terorizam vođen
je uvjerenjem da svijet u svakom slučaju ide svom konačnom kraju. Sama smrt nije važna ukoliko je
ona put u raj.63
Suvremeni terorizam pokušavaju definirati, objasniti i smjestiti u povijesni kontekst i autori kao
što je Samuel P. Huntington koji sve sukobe pokušava rasvijetliti s pozicije postojanja temeljnih
civilizacija koje ne mogu međusobno koegzistirati. Tako on dijeli svijet na zapadnu, konfucijansku,
japansku, islamsku, hinduističku, pravoslavno-slavensku, latinoameričku i afričku civilizaciju. Rat
civilizacija - teza je koja može naići na odobravanje samo kod
41
ekstremista! Danas je kao takav obilježen Osama bin Laden i sve ono što on simbolizira.
Tradicionalni moderni terorizam
Informatizacijom društva došlo se i do novih oblika manifestiranje terora i terorizma. Koliko god je
kompjutorizacija s uvijek dostupnim i trenutno pristupačnim bazama podataka bitno suzila mogućnosti
djelovanja terorističkih grupa, ipak je korištenjem Interneta došlo do novih mogućnosti za
suprotstavljanje sve superiornijoj državi. Teror se počeo širiti putem Interneta, a istovremeno i protiv
Interneta. Suprotstavljene strane pokušavaju blokirati siteove protivnika, onesposobiti baze podataka i
uopće spriječiti potencijalne korisnike da se koriste njima neprihvatljivim izvorima na Mreži.
Ulazak u 21. stoljeće obilježen je i terorističkim napadom na SAD. Upravo je napad 11. rujna
2001. općenito prihvaćen kao pravi početak 21. stoljeća Nakon zaprepaštenja činjenicom da je i
američki teritorij dohvatljiv, sve TV stanice objavile su ime i sliku nove aveti, sliku Osame bin Ladena
– lidera al-Kaide
Činjenice vezane uz napad u kojem su 11. rujna 2001. godine srušeni neboderi WTC-a, u prvi su
mah bile zamagljene uslijed svjetski disperzirane propagandne akcije. Prvotni šok: otmice aviona koji
42
se zatim zabijaju u najviše njujorške nebodere, te obrušavanje trećeg otetog aviona koji je za cilj
imao Pentagon. Je li pogodio Pentagon ili nestao do danas nije razriješeno. Uostalom, kao ni sudbina
pilota i posade koji su, nota bene, uglavnom bili američki državljani. Nevjerica koja je pratila događaje,
prvenstveno njegovana na mitu da je Amerika nedodirljiva na svom teritoriju, pratio je očaj i strah kako
je Amerika u ratu s okrutnim neprijateljima, 'islamskim teroristima' koji su, ničim izazvani, napali
simbole Amerike a time i cijelog Zapadnog svijeta. Naravno da se nitko, ili barem nitko iz svjetske i
pripadajuće satelitske administracije, nije sjetio da su SAD osamdesetih godina izvele teroristički
napad na Nikaragvu. Nikaragva se žalila Svjetskom sudu koji je i presudio u njenu korist. SAD su
ignorirale odluku suda i još su pojačali financiranje kontrasa koji su pokušavali srušiti međunarodno
priznatu vladu. Prilikom glasanja u Vijeću sigurnosti na zahtjev Nikaragve o rezoluciji kojom se sve
države pozivaju na poštivanje međunarodnog zakona SAD su uložile veto64. Štoviše, odlukom
Predsjedničke komisije da se dopusti tajna prodaja oružja Iranu 1987. omogućeno je financiranje
kontrasa.65
Američki interesi bili su daleko jači od poniženja koje su Amerikanci doživjeli od strane iranskog
režima 1979. Tada je u samo nekoliko dana islamska revolucija pod vodstvom Ajatolaha Ruholaha
Homeinija pobijedila i pomela proamerički režim šaha Reze Pahlavija. Nekoliko dana kasnije, 4. stu-
43
denog 1979., Revolucionarni islamski studenti zarobili su osoblje američke ambasade i držali ih kao
taoce 444 dana.
Odgovor SAD-a na rušenje Twinsa, napad na nedovoljno definirane neprijatelje upotrebom
najsuvremenijih tehničkih sredstava, zamutio je samu svrhu zašto se sve to radi. Odgovor terorom na
terorizam neće ni za milimetar približiti SAD, a ni Afganistan, ikakvom pravednom rješenju. Postoje i
drugi pristupi pomoću kojih se može suzbiti terorizam: poput pomoći siromašnom jugu obrazovanjem
njegovog stanovništva, zdravstvenim zbrinjavanjem, razvojem i otvaranjem perspektiva. Upotrebom
Murphijevog zakona – ukoliko ne možeš malim čekićem uzmi veći – ništa se neće riješiti. Povijest
terora i terorizma govori o tome. No ni to nije spriječilo administraciju SAD-a predvođenu s Georgeom
W. Bushem, uz savjetničku pomoć Paula Wolfovitza da bez suvišnih zašto, ne čekajući rezoluciju UN-
a i uz pomoć V. Britanije, napadne Irak, pravdajući napad postojanjem oružja za masovno uništavanje.
Naravno ništa od takvih oružja još nije pronađeno ali je zemlja temeljito opljačkana, popaljena i u
potpunom rasulu, a naftna polja i dalje uredno rade pod stopostotnom kontrolom transnacionalnih
korporacija sa sjedištem u SAD-u.
Suvremeni 'islamski' terorist spremniji je poginuti za svoju ideju, za razliku od terorista koji
izviru iz judeo-kršćanske tradicije. On je toliko si
44
guran u ispravnost svog odnosa s Bogom da je u svaku svoju akciju spreman uračunati vlastitu smrt.
Suvremeni 'islamski' terorist ne postavlja bombu - on je bomba. Ne ispaljuje projektil – on je sam
projektil. I ono što je zapadnoj civilizaciji nepojmljivo, islamski terorist u Boga ne vjeruje – on je u
Boga siguran.
Samoubilačke napade koristila je u staro doba židovska sekta sicairisi i islamski hašašini. U
osamnaestom stoljeću samoubilačke napade koristili su muslimani u jugozapadnoj Indiji, sjevernoj
Sumatri i na južnim Filipinima boreći se tako protiv zapadnjačke dominacije i kolonijalizma.66
Samoubilački napadi bili su dio terorističke prakse ruskih socijal-revolucionara (Esera) s početka
prošlog stoljeća. Ni Japancima samoubilački napadi nisu bili strani. Pred kraj Drugoga svjetskog rata
više od dvije tisuće pilota dragovoljaca kao kamikaze napadali su američke vojne ciljeve, većinom
brodove.67 O bombašima samoubojicama govorio je i Che Guevara. Na Bliskom istoku prvi bombaš
samoubojica bila je žena, kršćanka, devetnaestogodišnja Loula Aboud, voda jedne od grupa otpora
izraelskoj okupaciji južnog Libanona koja je trajala od 1982. pa sve do 2000-te. Raznijela se
eksplozivom kad se našla u bezizglednoj situaciji okružena izraelskim vojnicima u njenom rodnom
Aounu 1982. godine.68 U Libanonu se 9. travnja 1985., nedaleko od al Šuf Džezina s punim
automobilom eksploziva raznijela muslimanka Hidali
45
Sana ubivši dva izraelska vojnika i ranivši još dvojicu.69 Prva žena koja je ravnopravno sudjelovala u
borbama, rame uz rame s mudžahedinima, bila je Fatima Gazal. Ona je 1936. godine sudjelovala u
borbama oko Vadi Azuna. Prva žena mučenik nakon izraelsko-arapskog rata 1967. godine bila je Šadia
Abu Gazal.
Lejla Halid svjetsku je slavu stekla otmicama aviona šezdesetih i sedamdesetih godina.70 Dalal
Magrebi sudjelovala je u otmici autobusa 1978. godine kada je poginulo tridesetoro putnika. U prvoj
Intifadi koja je trajala od 1987. do 1993. žene nisu sudjelovale, no aktivno su se uključile u drugu, al-
Aksa Intifadu, koja je počela u rujnu 2000. godine. Takvi su napadi prisilili Izraelce da mijenjaju
strategiju obrane, ukoliko učinkovite obrane od bombaša samoubojica uopće ima. S druge strane,
napadi žena samoubojica potaknuli su rasprave u arapskom svijetu ima li njihovo samoubojstvo i
mučeništvo uopće uporište u islamu. Po jednima Kur'an takvo što odbacuje, a po drugima ne71.
Sedamdeset i dvije djevice koje su bile osigurane za muškarce samoubojice u raju zasigurno nisu
mobilizirale žene za mučeničko samoubojstvo.72
Pitanje trebaju li žene sudjelovati kao bombaši samoubojice ili ne dovelo je do rasprave između
šeika Tantavija, mule iz Kaira, kojeg većina Palestinaca drži za vrhovni vjerski autoritet, i šeika Jasina
osnivača i duhovnog i političkog lidera Hamasa. Tantavi je pozdravio sudjelovanje žena u samoubi-
46
lačkim bombaškim napadima unatoč tome što time žene zanemaruju svoju ulogu majke i žene
uključujući i poniznost. Jasin se nije suprotstavio Tantaviju na vjerskoj ravni, već je konstatirao da
nema potrebe za sudjelovanjem žena s obzirom da ima dovoljno muškaraca koji su to spremni učiniti
kad god zatreba. Mnogi su Palestinci bili uvjereni da je Jasin prvenstveno bio zabrinut da Hamas ne
izgubi monopol jer je Arafatov Fatah (dio PLO-a) prvi počeo koristiti žene u svojim akcijama. Ipak,
Jasin je tvrdio kako ga je strah da se bombaši samoubojice ne otrgnu kontroli te da se prestanu koristiti
samo u političke svrhe.73
Nisu sve akcije poslužile za ostvarivanje političkih ciljeva onima koji su ih isplanirali i poduzeli.
Naravno, u samim terorističkim planiranjima i napadima bilo je i podvala. Jedna od najpoznatijih bio je
napad Abu Nidalove grupe u lipnju 1982. na izraelskog ambasadora u Londonu u kojemu je teško
ranjen ambasador Shlomo Argov. Taj napad, u stvari inspiriran od strane Mossada, poslužio je Izraelu
kao povod za intervenciju u Libanonu.74
Početkom osamdesetih prosirijske grupe počinile su dvadeset i pet samoubilačka bombaška
napada u Libanonu tijekom Izraelske okupacije koja je okončana u svibnju 2000. godine. Hezbolah je
koristio žene za samoubilačke napade između 1983. i 1985., a Hamas između 1994. i 1996., ali je takva
praksa kasnije obustavljena.75 Voda Hamasa u poja-
47
su Gaze Abdel Aziz Rantisi, upotrebu samoubilačkih bombaških napada objasnio je nedostatkom
lovaca F-16, helikoptera Apachea, tenkova i projektila. "Upotrebljavamo ono što imamo i to ne zbog
raja i djevica, već zato jer smo pod okupacijom, a slabi smo".76
Sri Lankaški Oslobodilački tigrovi tamilskog Elama (LTTE), ili Crni tigrovi, prvi samoubilački
napad izveli su 1987. godine. Do 2000. izvedeno je 168 samoubilačkih napada. Žene su organizirale
trideset posto samoubilačkih napada. Velupillai Prabhakaran voda Tamilskih tigrova bio je
impresioniran djelovanjem Hezbolaha u Libanonu.77 Indijskog Premijera Rajiva Gandija ubila je
svibnja 1991. žena bombaš samoubojica78, pripadnica LTTE.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća samoubilačkih napada bilo je, osim u Libanonu i Sri Lanki,
i u Kuvajtu da bi se devedesetih krug zemalja u kojima su se dogodili samoubilački napad i proširio na:
Izrael, Indiju, Panamu, A1žir, Pakistan, Argentinu, Hrvatsku, Tursku, Tanzaniju i Keniju.
Islamski pokret otpora (Hamas) i palestinski Islamski džihad koristili su samoubilačke napade na
područjima koje je okupirao Izrael, a Hezbolah u Libanonu. U Egiptu su to činili Islamski džihad i al-
Gamaa al-islamija, u Alžiru Naoružana islamska grupa (al-Džama'a al-Islamija al-Musalah) i Inter-
nacionalni Barbar Khalsa (BKI) u Indiji. Oslobodilački tigrovi tamilskog Elama (LTTE) u Sri Lanki,
Kurdska radnička partija (PKK) u Turskoj i najtra-
48
ženiji američki neprijatelj Osama bin Laden, lider al-Kaide, u Afganistanu. Svim bombašima samou-
bojicama zajednički je cilj uništavanje vojne, političke, gospodarske i kulturne infrastrukture.79
Samoubilački napad kamionom koji je vozio pripadnik Hezbolaha, punjenim sa 2268 kg
eksploziva raznio je američku vojarnu u Beirutu 23. listopada 1983. godine. U eksploziji je poginuo
241 američki marinac. Dvadeset sekundi kasnije šest kilometara dalje eksplodirala je druga bomba od
816 kg postavljena u zgradi u kojoj su bili smješteni francuski padobranci iz sastava multinacionalnih
snaga. Poginulo je 58 padobranaca80. Deset dana poslije kamion ispunjen eksplozivom zabio se u
zapovjedništvo izraelskih snaga sigurnosti u Tiru. Poginulo je 29 izraelskih vojnika i tridesetak
palestinskih i libanonskih zatvorenika. Analitičari su smatrali da je taj napad odgovor na incident koji
se dogodio u Ashuri u Nabitiyehu devetnaest dana ranije.81
Ipak, nisu svi napadi automobilima bombama uvijek bili inspirirani od strane militantnih grupa.
Za to da iza nekih stoji državna obavještajna zajednica, i to ne samo jedne države najbolji je primjer
eksplozija automobila bombe 8. ožujka 1983. godine u zapadnom Beirutu. Libanonska obavještajna
jedinica, obučena i podržana od CIA-e postavila je auto-bombu ispred zgrade u kojoj je živio šiitski
klerik šeik Muhamed Husein Fadlulah. Poginulo je osamdeset a ranjeno dvjestotinjak ljudi. Mnogi su
poginuli narednih mjeseci u seriji eksplozija auto-
49
mobila bombi koje su postavili radikalni islamisti napadajući iz osvete američke ciljeve.82 U Libanonu
je od 1983, do 1999. godine izvedeno oko 50 samoubilačkih napada.
Nakon što je izraelsko zrakoplovstvo, u veljači 1992. godine, uspjelo ubiti generalnog sekretara
Hezbolaha, Abas Musavija, nije trebalo dugo čekati odgovor. U ožujku 1993. bombaš samoubojica je u
napadu na izraelsku ambasadu u Buenos Airesu ubio 29 i ranio 250 ljudi.83 U istom gradu je godinu
dana kasnije, 1994., napadnut i židovski centar.84
U akcijama duboke penetracije u neprijateljske redove izraelski Shin Bet uspio je eliminirati
Jahija Ajjaša, proizvodača bombi za palestinske bombaše samoubojice, podmetnuvši mu mini
eksplozivnu napravu u mobilni telefon. S druge strane, Mossad je uspio na Malti ubiti Shikakia, vojnog
i političkog vodu palestinskog Islamskog džihada (Harakat al-Džihad al-Islami al-Filastini), što je na
neko vrijeme usporilo planiranje i izvođenje novih samoubilačkih napada.85
Martha Crenshaw sa sveučilišta Wesleyan u Americi smatra da nema neke bitne razlike između bom-
baša samoubojica, tibetanskog samožrtvovanja i irskih političkih zatvorenika koji su spremni umrijeti
štrajkajući gladu.86 Uostalom samoubojstvo je već otprije korišteno u nekim vojskama, poput već
spomenutih napada kamikaza za Drugoga svjetskog rata ili napada odreda iranskih basajia tijekom
iračko-iranskog rata.
50
Važno je napomenuti da je tijekom Prvoga svjetskog rata, nestao tabu devetnaestog stoljeća
prema kojemu se ne smije ubijati civile. Medu žrtvama Prvoga svjetskog rata bilo je pet posto civila. U
Drugom svjetskom ratu taj je postotak došao do pedeset posto. U Vijetnamskom ratu medu žrtvama je
bilo čak 90 posto civila. U svim oblicima nasilja danas, bilo da se radi o teroru ili o terorizmu, najčešće
su upravo civili meta napada.87 U više od 170 ratova nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno je 35
milijuna ljudi od kojih 90 posto civila.88
Sama povijest najnovijih i prošlostoljetnih sukoba na Bliskom istoku ima svoju pretpovijest, duboke
korijene, dok su još u Palestinu pristizali rijetki Židovi-kolonisti sa željom da usprkos surovim uvjetima
prežive i budu sjeme buduće nacionalne židovske države na teritoriju gdje su nekada živjeli njihovi
preci.
Napoleon je osvojio Egipat 1798. No on nije bio jedini - slijedile su druge europske države koje
su kolonizirale cijeli kontinent. Suočeni sa surovom stvarnošću Arapi se počinju pitati - "zašto nam se
sve to događa?" Smatrajući kako im se sve to događa jer "ne vjeruju dovoljno" i "ne mole se dovoljno",
odlučuju se vratiti korijenima - fundamentalizmu.
Hasan el Bana utemeljio je 1928. godine Muslimansko bratstvo, prvi moderni fundamentalistički
pokret u islamu. Krajnji cilj bio je obnova islamskog carstva. Protivnici su - križarski Zapad, strani
oku-
51
patori i njihova kultura koja se infiltrira u muslimansko društvo. Većina voda islamskih funda-
mentalista bili su članovi komunističkih partija. Islamskim fundamentalizmom pokušali su se
suprotstaviti okupaciji i modernizaciji sa Zapada. Vrlo brzo Muslimansko bratstvo se iz Egipta raširilo
u Siriju, Sudan, Jordan i druge arapske zemlje. U Palestini, uoči osnivanja države Izrael, bilo je trideset
i osam ogranaka Muslimanske braće. Novi članovi prisezali su jednom rukom na Kur'anu, a drugom na
pištolju. Borbeni pokliči bili su "Alah je naš cilj, Muhamed je naš voda, Kur'an je naš zakon, džihad je
naš put, smrt u službi Alaha je naša zapovijed".89
Pregovori 1916. godine između Britanije, Francuske, Rusije, i kasnije Italije, rezultirali su tajnim
Sikes-Picotovim sporazumom o podvođenju otomansko-arapskih teritorija pod europski utjecaj. U
prosincu 1917. godine Britanija počinje de facto upravljati Palestinom. Na konferenciji u San Remu 25.
travnja 1920. Palestina de jure od mandatnog sustava utvrđenog ugovorom Lige naroda prelazi pod
britansko tutorstvo. Paralelno uz useljavanje Židova u Palestinu izbijaju sukobi i pobune palestinskih
Arapa. Liga naroda odobrila je 24. srpnja 1922. Balforovu deklaraciju te tako priznala "povijesnu
povezanost Židova s Palestinom". Napeta situacija iz dana u dan je pogodovala terorizmu u kojemu je
meta bila čas jedna, čas druga strana. Spor oko Zapadnog zida (Zida plača) u Jeruzalemu
52
i dugotrajno nezadovoljstvo Palestinaca radi uskraćivanja prava na nacionalno samoodređenje i
protivljenje kolonizaciji zemlje od strane Židova prerasta u nasilje. Nacistički progoni Židova ubrzali
su nakon 1933. godine njihovo useljavanje, no najveći broj kolonista doselio se između 1924. i 1926.
godine. Palestinski otpor stranim zakonima i kolonizaciji prerasta u pobunu koja je trajala neprekidno
do izbijanja Drugoga svjetskog rata. Londonskom konferencijom 1939. pokušalo se pomaknuti s mrtve
točke. No stavovi obiju strane bili su nepomirljivi. Palestinci inzistiraju na nasljednom pravu na
neovisnost dok Židovi ustraju na ostvarivanju židovske države. U svibnju je objavljen izvještaj
britanske vlade, McDonald White Paper, koji ne priznaje nikakve nakane za stvaranje židovske države
i istovremeno se odbacuju arapski zahtjevi da Palestina postane neovisna arapska država. Određeno je
da bi prestankom mandata 1949. godine Palestina trebala postati neovisna arapska država sa
zajedničkom palestinsko-židovskom vladom. Početkom 1940. britanske vlasti donose odluku o podjeli
zemlje na tri zone. U najvećoj je bila zabranjena dodjela zemlje osobama koje nisu Palestinci.
Palestinska pobuna usporila je ostvarivanje cionističkog cilja - osnivanje židovske države. Opći
cionistički odgovor sastoji se od pojačanog ilegalnog useljavanja Židova, terorizma i traženja načina da
ih u njihovim ciljevima podrže SAD. Grupa Stern, mala cionistička organizacija, počinila je niz
terorističkih napada,
53
ubojstava i pljački na području Tel Aviva. Tijekom rujna 1944. grupa Stern pokušala je neuspješan
atentat na britanskog visokog povjerenika u predgrađu Jeruzalema. U studenom su uspjeli ubiti
britanskog ministra za Srednji istok. U siječnju 1946. anglo-američki istražni odbor odbacuje ideju
preuranjene neovisnosti Palestine i predlaže da Palestina prijeđe pod starateljstvo novoosnovanih
Ujedinjenih Naroda. Podmetanjem bombe u jeruzalemski hotel Kralj David 22. srpnja, cionisti su
srušili krilo u kojem su bili uredi tajništva britanske vlade kada je poginulo 86 ljudi. Velika Britanija
odlučila je mandat prepustiti UN-u. Sabotaže, teroristički napadi pojačavaju se 1947. godine. Tri
pripadnika Irguna streljani su od strane britanskih vlasti. Zauzvrat Begin je pogubio dva britanska
dočasnika.
Usvajanjem rezolucije UN-a 181(11), 29. studenog 1947., predviđena je podjela Palestine na
dvije države. Palestincima koji su tada činili 70% stanovništva određeno je 47% teritorija.90 Britanija
najavljuje svoje povlačenje 15. svibnja. Cionisti kreću u daljnja zauzimanja teritorija dok susjedne
arapske zemlje na to najavljuju vojno intervenciju. Masakr 9. travnja u Deir Jasinu, selu u blizini
Jeruzalema, kad su ubijena 254 Palestinca počinili su pripadnici Itzela i Sterna. Sustavni teror nad
Palestincima dovodi do egzodusa 750 000 Palestinaca u susjedne zemlje. U palestinskom kolektivnom
sjećanju taj je čin zapamćen kao debka
54
(katastrofa). Židovska država je proglašena 14. svibnja 1948. godine. Prestankom mandata židovske
trupe kreću u daljnju okupaciju. Tako su preuzeli kontrolu nad 78% teritorija. Arapske zemlje prelaze u
neokupirane dijelove Palestine i tako izbija prvi Izraelsko-arapski rat. Palestinska oslobodilačka
organizacija (PLO) osnovana je 1964. Slijedili su novi ratovi u kojima je Izrael u pravilu bio vojno
nadmoćan.91 Područje Bliskog istoka postalo je središnje mjesto na kojem nema dana bez terora i
terorizma. Prva Intifada, palestinski ustanak na okupiranim područjima, započeo je 8. prosinca 1987. U
prvoj godini ubijeno je 318 Palestinaca, 20 tisuća je ranjeno, 15 tisuća uhićeno, 12 tisuća zatvoreno i 34
deportirano. Bio je to rezultat 'politike željezne šake' koju je kao odgovor na Intifadu najavio Izrael.
Šesnaestog travnja 1988. ubijeni su lideri PLO-a u Tunisu kao i muslimanski vjernici u jeruzalemskoj
džamiji al-Aksa 8. listopada 1990. Daljnje naseljavanje Izraela Židovima intenzivirano je raspadom
SSSR-a nakon čega se u Izrael doselilo gotovo milijun i pol ruskih Židova..
U Buenos Airesu 1992. i 1994. bombama su napadnuti izraelska ambasada i židovski centar.
Naravno, ne zbog situacije u samoj Argentini nego upravo i samo zbog onoga na i oko Bliskog istoka. I
jedno i drugo je zlo i također se ne da usporediti, a korijeni su vrlo duboki i promjenjivi, ovisno čijim
se očima gleda.
55
Pokušaji Yitzhaka Rabina da zaustavi spiralu terora i terorizma pristankom na pregovore i sjedanjem za
isti stol sa dojučerašnjim smrtnim neprijateljem Jaserom Arafatom u Oslu kolovoza 1993. nailazio je na
otpore s obje strane. Intifada je ipak prestala, pregovori su unatoč tradicionalnom nepovjerenju ipak
nastavljeni, a samim tim stjecao se dojam da napreduju. I što je bilo najvažnije, mir se vratio na ulice.
A onda se dogodio teroristički napad sa strane s koje je bio najmanje očekivan. Koliko su bila velika
nadanja samim početkom pregovora, toliko je bila razočaravajuća okrutna stvarnost kad je 4. studenog
1995. Yitzhaka Rabina ubio izraelski ekstremist Yigal Amir92. Krenuo je novi val nasilja - bombaši
samoubojice šehidi (mučenici), od kojih nema adekvatne i učinkovite obrane.
Borba protiv Izraela radikalnim islamistima daje dva razloga za samožrtvovanje. Jedan je 'sveti rat' koji
za bombaša samoubojicu nije samo borba protiv okupacije Palestine od strane Izraelaca nego i obrana
islama. Drugi je 'mučeništvo' - onaj koji se žrtvuje u 'svetom ratu' postaje mučenik.93
Ipak, postoji mala razlika između napada bombaša samoubojice koji se raznese eksplozivom i
napada palestinskog komandosa u akciji u kojoj nije predviđen bijeg. Obje vrste napada američki,
europski, ruski, a i mnogi drugi mediji, karakteriziraju kao samoubilačke napade iako je to nova
strategija, nova faza palestinskog otpora i nastavak
56
borbe za oslobođenje i uspostavu samostalne države94. Druga Intifada, koja traje od rujna 2000. unatoč
žestokom odgovoru 'željezne šake' Ariela Sharona, ne posustaje. Zanimljivo je napomenuti da je prema
podacima izraelske državne statistike u razdoblju od 1948. do 2003. zabilježeno više od dvije i pol
tisuće napada koje su izveli arapski (palestinski) radikali. Koliko je bilo izraelskih napada nije
objavljeno.
Doseljavanje Židova i osnivanje izraelske države bio je jedan od katalizatora koji su formirali arapsku
samosvojnost. Bliski istok postao je vrlo trusno područje u kojem se sukobljavaju manje više svi, a
savezništva se mijenjaju vrlo brzo, dok je jedina konstanta - Izrael - kao stalni svearapski, otvoreni ili
prikriveni neprijatelj, ma kakvi se procesi odvijali i mirovne povelje potpisivale. Svearapski ratovi
protiv Izraela pokazali su da je izraelska vojska superiornija, a američko oružje sofisticiranije od
sovjetskog. Palestinci predvođeni PLO-om i Jaserom Arafatom, ostavljeni od arapskih zemlja, odlučili
su se za gerilske akcije protiv izraelskih ciljeva što Izrael tumači isključivo kao terorizam.
Zaboravljajući istovremeno način na koji su sami došli do svoje države. Slijedile su otmice aviona,
uzimanja talaca, zauzimanja brodova i ambasada. Padale su žrtve na obje strane, ali bez nekih
opipljivih pomaka. Anvara el Sadata ubili su pripadnici Muslimanskog bratstva na vojnoj paradi u
listopadu 1981.
57
godine. Bila je to kazna za potpisivanje separatnog mirovnog sporazuma s Izraelom. Nasilje je imalo
samo viši ili niži intenzitet tako da je na Bliskom istoku postalo način življenja.
Najznačajniji potez koji je pridonio osvješćivanju muslimana bio je povratak Ajatolaha
Homeinija iz Pariza gdje je proveo dvadeset godina u progonstvu. Tada je preko noći, u siječnju 1979.
godine, srušen režim Šaha Mohameda Reze Pahlavia u Iranu, po procjenama vojnih analitičara tadašnje
šeste vojne sile u svijetu. Administracija SAD-a podržavala je šahov režim do posljednjeg trenutka.
U travnju 1978. godine komunistički puč u Afganistanu u kojemu je svrgnut Sardar Mohammed
Daud dodatno je destabilizirao ionako već nestabilnu situaciju u regiji. Međutim ni sami komunisti nisu
bili jedinstveni već podijeljeni u dvije frakcije - Kholq (mase) i Parcham (zastava).95
Slijedila je sovjetska intervencija u Afganistanu 28. prosinca 1979. godine. Za predsjednika su
postavili vodu frakcije Parchama Babraka Karmala. Miješanje Sovjetskog saveza u unutarnje stvari
jedne zemlje dovela je do negativnih reakcija u zemljama Trećeg svijeta i do daljnje radikalizacije
muslimana.96 Ulazak Sovjeta označio je početak dugotrajnog krvavog rata u kojem je dio
afganistanskih plemena ratovao na strani Crvene armije dok se veći dio borio protiv, ali to im nije
smetalo da istovremeno ratuju i međusobno. SAD su se putem
58
CIA-e odmah uključili u sukob dajući potpunu logističku podršku borcima protiv Crvene armije.
Između nekoliko frakcija, od kojih su najjači bili mudžahedini, CIA se u potpunosti opredijelila za
talibane koji su tada predstavljali tek neznatnu manjinu od nekoliko postotaka. Mudžahedini su
odbačeni kao saveznik jer su bili vrlo bliski Ajatolahu Homeiniju i režimu koji je bio uspostavljen u
Iranu. Osim što ih je vlada SAD-a uvježbavala, naoružavala i snabdijevala hranom, talibani su imali i
medicinsku pomoć koja se protezala sve do američke zračne baze Andrew kod Washingtona, gdje su
bili smješteni teški ranjenici i gdje im je bila pružena neophodna medicinska njega. U rujnu 1980.
godine Irak je napao Iran. SAD, Velika Britanija i Francuska snabdijevali su oružjem obje strane.
Uvlačenjem Iraka u rat zaustavljen je njegov ubrzani gospodarski razvoj, a istovremeno je Iran prisilno
orijentiran na obranu te je tako smanjen njegov 'izvoz' islamske revolucije. U ovom ratu ključna je bila
uloga zapadnih obavještajnih struktura koje su rat isproducirale kako bi jednim udarcem usmrtile dvije
muhe.
U Afganistanu se ukopala Crvena armija koja je kontrolirala gradove i glavne komunikacijske
pravce dok su Afganistanci kontrolirali planine čiju su kontrolu pokušavali preuzeti Sovjeti putem niza
ofenziva. S vremenom postalo je očito da od pokretanja skupih ofenziva nema nikakvih dugotrajnijih
rješenja jer su se Afganci relativno lako premještali iz
59
područja koje su Sovjeti tijekom ofenziva pokušavali očistiti od džepova otpora. Logistička podrška iz
Pakistana bila je nerješiv problem za Crvenu armiju. Naoružavanjem pobunjenika stingerima potpuna
zračna nadmoć Sovjeta bila je bitno narušena. Unatoč povlačenju Sovjeta u veljači 1989. godine97
prosovjetski režim predsjednika Nađibulaha održao se još pune dvije godine u Kabulu i sjevernom
dijelu zemlje. Istovremeno je u južnom dijelu bjesnio građanski rat između plemena koja se nisu mogla
dogovoriti ni o čemu pa ni oko podjele plijena. Opsada Kabula rastjerala je i ono malo stanovništva
koje je kako tako preživjelo Sovjetsku okupaciju. Ulazak talibana značio je dodatni korak unatrag. Za
talibane je čak i režim u Teheranu bio previše zapadnjački, nedovoljno islamski.
Raspadom SSSR-a mnoge bivše sovjetske republike s muslimanskom većinom postale su
samostalne i počele su se okretati svojim korijenima. Za vrijeme vladavine Aslana Dudajeva, bivšeg
sovjetskog generala, Čečenija je tražila nezavisnost, iako se formalno nalazi u sastavu Ruske federacije.
Moskva je odgovorila onako kako to samo ona zna. Ruska vojska je na opkoljeni Grozni ispaljivala
više od sedam tisuća granata raznih kalibara na sat. Grozni je pretvoren u hrpu ruševina. Staro krizno
žarište bilo je nanovo otvoreno - Staljin je također tijekom Drugoga svjetskog rata neuspješno pokušao
raselili Čečene i tako zauvijek riješiti čečensko pitanje. Nakon prvoga slijedio je drugi čečensko
60
-ruski rat. Prvi predsjednik Dudajev eliminiran je raketom ispaljenom iz ruskog borbenog zrakoplova
nakon što su Amerikanci putem satelita doznali gdje se nalazi. Greška zbog koje je bio lociran - previše
se zapričao preko satelitskog telefona. Gerilsko ratovanje nastavljeno je u Čečeniji do danas a kraj se
niti ne nazire. Uostalom kao što se ne nazire kraj američkoj intervenciji u Afganistanu.
Rat na prostoru bivše Jugoslavije, posebno rat u BiH, te kasnije na Kosovu, pokrenuo je proces
emancipacije i radikalizacije dijela muslimana u jugoistočnoj Europi. Poseban pečat dali su islamski
borci, poznatiji kao mudžahedini, koji su ratove protiv "nevjernika" de facto prenijeli u srce Europe.
Ipak sve to skupa ne bi bilo toliko važno ni značajno da jedan od najspektakularnijih terorističkih
napada nije izveden na američkom tlu, da žrtve nisu bili Amerikanci, i da je sva sofisticirana vojna
oprema bila nemoćna pred odlučnošću nekolicine da se u samoubilačkom napadu obruše na simbole
SAD-a - Twinse i Pentagon, Prije napada na ciljeve u samoj Americi Osama bin Laden kalio se u
borbama protiv Sovjeta u Afganistanu, uz američku logističku podršku. Nakon Afganistana počeo je
napadati i američke ciljeve. Najpoznatiji su bili napadi na američke ambasade u Nairobiju u Keniji i
Dar-es-Salaamu u Tanzaniji. U Nairobiju je 1998. godine ubijeno 253 ljudi, a ranjeno više od četiri
tisuće. Napadač je u Keniji bio prijavljen četiri godine, što govori koliko se ozbiljno i dugotrajno
pripremao
61
taj napad. U Tanzaniji je u napadu na američku ambasadu ubijeno 10, a ranjeno 74 ljudi.98
Srušiti Twinse, prije Osame bin Ladena, pokušao je Timothy McVeigh 26. veljače 1993. ubivši šestero,
a ranivši skoro tisuću ljudi99. U Oklahoma Cityju McVeigh je 19. travnja 1995. ubio 169 ljudi. Tijekom
suđenja McVeighu stručnjaci, statičari i građevinari su izjavili kako podmetanje eksploziva samo u
podzemnu garažu ne može narušiti statiku Twinsa. Naveli su kako bi ih se moglo srušiti eventualno ako
bi se eksploziv postavio u najvišoj trećini nebodera. Takvim svjedočenjem ukazali su planerima al-
Kaide gdje i s kolikom snagom civilni zrakoplovi trebaju udariti da bi se narušila statika čelične
konstrukcije i tako srušili Twinsi. Ipak i nakon napada i ozbiljnih analiza ostale su mnoge sumnje.
Poglavito da li je tako nešto mogla organizirati grupa odlučnih, ali nedovoljno osposobljenih
militarista. General Rashid Quereshi, glasnogovornik pakistanskog predsjednika Perveza Musharrafa, u
Newsweeku je izjavio "napadi na World Trade Centar i Pentagon tako su dobro iskoordiniran i
briljantno provedeni, da je neshvatljivo da bi neka arapska organizacija mogla to izvesti.100
Zna se da je napad na Twinse prouzročio tisuće nevinih žrtava i to je zločin koji se ničim ne da
opravdati. S druge strane osvetnički napad na Afganistan i tisuće nevinih žrtava, koje nikad nisu
saznale što im se i zbog čega dogodilo, također je zlo
62
koje nema nikakva opravdanja. Oba počinjena zločina na dva različita dijela svijeta ne mogu se
komparirati niti vagati, zlo je zlo, a još je teže utvrditi koje je kojemu uzrok, povod i posljedica.
Histerija za što višim standardom, komercijalizacija svijesti i permanentno zaglupljivanje novim i
nepotrebnim, samo potrošnje radi izmišljenim potrebama, najuspješnija je i do sada najsavršenija
preventivna kontrarevolucija. Tako je unaprijed bilo kojoj radikalno lijevoj organizaciji izmaknuta baza
iz koje bi se trebali regrutirati, ne samo novi članovi, nego i simpatizeri. Danas je shvaćanje da je
moguć drugačiji način proizvodnje radikalno lijevo. Ukoliko je to točno onda je moguć i drugačiji život
pa i život bez nasilja prema čovjeku i njegovoj ograničenoj okolini i resursima.
Uslijed totalne medijske blokade, malobrojni misleći ljudi koji su u stanju razumjeti u kojem
svijetu živimo i kamo vodi transnacionalni kapitalizam, danas predstavljen kao globalizacija, samo su
rijetke izludjele ptice koje niti jedan real-političar (quisling) ne shvaća ozbiljno.
63
Glosarij značajnijih terorističkih organizacija spomenutih u tekstu
Borbene komunističke ćelije
Cellules Communistes Combattantes / CCC
Belgijske Borbene komunističke ćelije osnovane su lipnja 1984. godine (nakon međunarodnog sastanka
radikalnih ljevičara u Lisabonu), pod vodstvom Pirrea Carrettea, bivšeg člana Direktne akcije. Prva
akcija bila im je u listopadu 1984. usmjerena protiv Litton Data Systems-a u Belgiji. U narednih
osamnaest mjeseci izveli su dvadesetak akcija uključujući bombaške napade i atentate. Borbene
komunističke ćelije bile su dio anti NATO fronte.
65
Borci za slobodu Izraela
Lehi, Lohamei Herut Yizrael
Borci za slobodu Izraela bili su poznatiji pod imenom Sternova banda. Osnovao ih je početkom 1940.
Abraham Stern koji ju je i vodio. Napadali su arapske i britanske vojne i civilne ciljeve tijekom trajanja
Britanskog mandata nad Palestinom.
Božja stanka Hezbolah
Božja stanka najpoznatija je Libanonska šijitska militantna skupina. Hezbolah je počeo kao religijski
fundamentalistički pokret pod vodstvom Ajatolaha Mahmuda Gafarija koji je umro 1973. godine.
Financijsku potporu dobivaju iz Irana nakon pobjede Islamske revolucije Ajatolaha Homeinija. Na
oružane akcije, poglavito samoubilačke, odlučuju se tijekom 1982. godine kada je izraelska vojska
okupirala južni Libanon tijekom operacije Mir za Galileju. Pojedine jedinice Iranske revolucionarne
garde priključile su im se u dolini Beka 1982. U samoubilačkim napadima na američku vojarnu u
Beirutu ubili su više od 200 američkih vojnika. Hezbolah je u suradnji sa pro-Sirijskim grupama izveo
više od pedeset samoubilačkih napada u Libanonu, Kuvajtu i Argentini.
Nakon Izraelskog povlačenja iz Libanona svibnja 2000. u islamskom svijetu prevladalo je
mišljenje
66
kako je povlačenje posljedica upravo Hezbolahove ustrajne borbe, te su postali izrazito popularni i
izvan Libanona, posebice kod palestinskih militarista. Cilj im je uspostava islamske države po uzoru na
Iran. Duhovni voda im je šeik Muhammad Husein Fadlala.
Crvena Zora
Rote Zora
Njemačka Crvena Zora bila je dio je Revolucionarnih ćelija. Zanimljivo je da su članice Crvene Zore
bile isključivo žene. Nije bilo više od desetak aktivnih članica u grupi, Tijekom izvođenja napada na
kompjutorske tvrtke, nuklearna postrojenja i ostale ciljeve izbjegavale su ljudske žrtve.
Crvene brigade
Brigate Rosse
Crvene brigade osnovane su 17. rujna 1970. u Milanu, Italija. Prvu "kolonu" Crvenih Brigada slijedila
je Torinska nastala nakon neuspjelog pokušaja formiranja kolone u Kimu. Idejni voda Crvenih brigada
bio je Renato Curcio uz Margheritu Maru Cagol, Alberta Franceschinia, Maurizia Ferraria, Roberta
Ognibenea, Maria Morettia, itd. "Nukleusi" Crvenih Brigada iskristalizirali su se na Katedri za
sociologiju Sveučilišta u Trentu 1969. godine. Tamo je studirao i R. Curcio koji je i danas na
izdržavanju
67
kazne. Po danu radi kao urednik a noću spava u zatvoru.
Najpoznatija i najspektakularnija akcija Crvenih brigada bila je otmica bivšeg višestrukog
premijera i predsjednika demokršćanske stranke Alda Mora 16. ožujka 1978. Najveći grijeh bio mu je
prijedlog "Historijskog kompromisa" tj. koalicije njegovih demokršćana i Berlinguerovih komunista.
Nakon više od dvije i pol tisuće privedenih sumnjivaca i racija diljem Italije, Aldo Moro je, nakon
telefonske dojave i pedeset pet dana nakon otmice, nađen - mrtav - u crvenom Renaultu 4 u središtu
Rima, u ulici Caetani na pola puta između sjedišta Demokršćanske stranke i Talijanske komunističke
parije. U prosincu 1981. Crveni brigadisti oteli su američkog generala Jamesa Doziera. Nakon dubinske
intervencije CIA-e i izdaje Patrizia Pecia, prvog terorista pokajnika, inače vode Torinske kolone,
Crvene brigade su bile žestoko uzdrmane.
U veljači 1984. preuzeli su odgovornost za ubojstvo Leamona Hunta direktora mirovnih snaga na
Sinaju. Povezivanje s RAF om i AD bio je na liniji anti-NATO tj. antiameričke politike i razmještanja
američkih projektila srednjeg dometa u Italiji.
Crvene brigade, za razliku od ostalih ljevičarskih militantnih grupa, najtješnje su surađivale s
radnicima. I upravo zbog ukorijenjenosti u radništvu bile su najbliže rušenju ne previše stabilne
državne vlasti.
68
Krajem devedesetih prošlog stoljeća bilo je pokušaja reaktiviranja Crvenih brigada. Sporadično
su aktivni još i danas
Direktna akcija
Action Directe / AD
Francuska Direktna akcija je osnovana u svibnju 1979. godine pod vodstvom Jean-Marc Rouillana i
Nathalie Menignon. Oboje su uhićeni u rujnu 1980. No dolaskom na vlast Mitteranda i koalicije soci-
jalista i komunista na vlast 1981. bili su amnestirani zajedno s još 25 članova AD. Nedugo nakon
izlaska nastavljaju sa organiziranjem terorističkih napada. Ponovno su uhićeni 1987. i osuđeni na
različite zatvorske kazne u trajanju od 16 do 20 godina. Nikada nisu imali više od desetak aktivnih
članova. Napadali su vladine službenike povezane s Izraelom. Action Directe bila je dio široke anti-
NATO fronte koja je postala vidljiva 1984.
Al-Fatah
Harakat al-Tahrir al-Vatani al-Filistini
Palestinski nacionalni oslobodilački pokret prva je militaristička grupa koja se borila sa interese
Palestinaca. Svoje korijene vuče još iz ranih pedesetih godina prošlog stoljeća. Ipak sve do 1962.
godine nije bila osnovana, a na važnosti je dobila tijekom Šestodnevnog rata 1967. te priključenjem
PLO-u
69
(Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji) 1968. krovnoj organizaciji koja je nastala ujedinjavanjem
svih organizacija koje su pružale otpor Izraelu. A1Fatah dodatno dobija na važnosti 1969. kada je
njihov lider Jaser Arafat izabran za predsjednika Izvršnog odbora PLO-a, u koji je 1964. godine ušlo
još osam militantnih grupa i petnaest socijalno-obrazovnih zajednica. PLO je promoviran na Arapskom
summitu siječnja iste godine. Al-Fatah je u cilju ostvarenja palestinske države proveo niz oružanih,
gerilskih i terorističkih akcija u i izvan Izraela. Organizacija Crni rujan osnovana je od strane al-Fataha
nakon žestokih sukoba PLO-a i Jordanske vojske u rujnu 1970. kada je PLO protjeran iz Jordana.
Pripadnici Crnog rujna izveli su neke od najspektakularnijih terorističkih akcija od kojih je najpoznatija
otmica i masakr izraelskih sportaša na Olimpijskirn igrama u Miinchenu u rujnu 1972. Al-Fatah ima
oko 7000 naoružanih boraca u Tunisu i Siriji te ima financijsku potporu Saudijske Arabije i bogatih
Golfskih zemalja.
Ciljevi al-Fataha mijenjali su se tijekom vremena, počevši od nastojanja da se Izraelce gurne u
more, preko ideje o uspostavi palestinsko-jordanske federacije sredinom osamdesetih, sve do današnjih
zahtjeva za uspostavom samostalne Palestinske države na Zapadnoj obali i pojasu Gaze. Najpoznatija
oružana frakcija al-Fataha danas su Brigade mučenika al-Aksa.
70
Frakcija Crvene armije
Rote Armee Fraktion / RAF
Frakcija Crvene armije osnovana je 1970. godine. Bila je najpoznatija grupa lijevih militarista u
Njemačkoj. Njeni utemeljitelji i vođe bili su Andreas Baader i Ulrike Meinhof. Vojnu obuku su prošli u
palestinskim logorima u Jordanu. Grupa je svoje korijene imala u pokretu protiv rata u Vijetnamu,
studentskom buntu 1968. i negativnom nasljeđu generacije njihovih roditelja. Nakon prvih sukoba,
pljački banaka, otmica i ubojstava država je žestoko odgovorila. Cijelo historijsko jezgro RAF-a je
uhićeno. Suđenje je održano u posebnom, za tu priliku izgrađenom, zatvoru Stammheim gdje su
militaristi bili i zatočeni. Nakon 192 dana suđenja Andreas Baader, Jan-Carl Raspe i Gudrun Ensslin su
proglašeni krivima za četiri ubojstva, 27 pokušaja ubojstava te niz bombaških napada i osuđeni na doži-
votni zatvor. Urlike Meinhof je 9. svibnja 1976. pronađena obješena u svojoj ćeliji. Ostalo je upitno je
li se radilo o ubojstvu ili samoubojstvu. Nastojeći osloboditi članove Historijskog jezgra 5. rujna 1977.
godine članovi RAF-a oteli su Hansa-Martina Schleyera, predsjednika Udruge njemačkih poslodavaca.
Palestinska militantna organizacija Crni rujan otela je Lufthansin zrakoplov 13. listopada na liniji
Palma de Mallorca - Frankfurt zahtijevajući oslobađanje historijskog jezgra RAF-a. Nakon neuspješnih
pregovora njemačka antiteroristička postrojba GSG-9 oslobodila je 18. listopada taoce u zračnoj luci
Mo-
71
gadish, u Somaliji, 5 minuta iza ponoći. Istovremeno su u zatvoru Stammheim pronađeni mrtvi
Andreas Baader s pištoljem u ruci i prostrijeljene glave i Jan-Carl Raspe koji je još davao znakove
života. Gudrun Ensslin pronađena je obješena o električnu žici gramofona dok je Irmgard Mõller
nađena u ćeliji teško ranjena u prsa s četiri uboda nožem. Do danas nije razjašnjeno je li se radilo o
ubojstvu ili samoubojstvu. Sutradan, 19. listopada 1977. nađeno je i mrtvo tijelo industrijalca
Schleyera. Nakon ovih događaja RAF je djelovao s većim ili manjim intenzitetom, sve više
usmjeravajući svoje djelovanje na anti-NATO i anti-SAD akcije. Preostali članovi RAF-a sami su
raspustili svoju organizaciju 1998. godine.
Irska republikanska armija
Irish Republican Army / IRA
Irska republikanska armija osnovana je nakon irskog građanskog rata 1923. godine. Organizacija je re-
strukturirana 1956. godine, kada je iniciran novi val otpora britanskoj prisutnosti u Sjevernoj Irskoj i u
znak protesta protiv diskriminacije katolika od strane protestantske većine. Do rascjepa unutar orga-
nizacije dolazi 1968. te se IRA dijeli na Privremenu i Službenu. Za oružane i terorističke akcije odluči-
la se Privremena IRA 1969. godine nastojeći na taj način ishoditi britansko povlačenje, te nakon toga
ujediniti Sjevernu Irsku sa Republikom Irskom.
72
Istovremeno je Službena IRA do istoga cilja nastojala doći političkim sredstvima. IRA je preko svog
političkog krila Sinn Feina zadnjih petnaestak godina pokrenula političke pregovore koji su ipak doveli
do određenih pomaka. Većina pripadnika IRA-e ni danas nije sasvim zadovoljna s ishodom pregovora,
niti su se u potpunosti odrekli oružanog otpora.
Islamski džihad
Islamic Jihad / IJ
Harakat al-Džihad al-Islami al-Filastini
Islamski sveti rat fundamentalistička je šijitska organizacija za koju se prvi put čulo u travnju 1985. kad
je ta organizacija preuzela odgovornost za napad na restoran u blizini Madrida koji su često zalazili
američki vojnici i njihove obitelji jer se nalazio nedaleko od američke zračne baze. U napadu je ubijeno
osamnaest, a ranjeno osamdeset i dvoje ljudi.
Sjedište Islamskog džihada je u Libanonu. Sama organizacija duhovno i financijski je
sponzorirana iz Irana. Glavnina akcija Islamskog džihada uperena je protiv onih koji na bilo koji način
ugrožavaju interese Islamske republike Iran i učenje Ajatolaha Homeinija. To podrazumijeva na prvom
mjestu SAD, Zapad i sve islamske zemlje koje su u dobrim odnosima s SAD-om. Kao i za sve ostale
militantne islamske skupine Izrael predstavlja pravu crvenu krpu za ovu organizaciju.
73
Islamski pokret otpora, Hamas (hrabrost na arapskom)
Harakat al-Mukavamah al-Islamija
Hamas je osnovan krajem 1987. godine. Aktivni su na Zapadnoj obali, Pojasu Gaze i u samom Izraelu.
Hamas je jedan od izdanaka Muslimanskog bratstva utemeljenog 1928. godine. Islamski
fundamentalisti koji su osnovali Muslimansko bratstvo uglavnom su bivši članovi KP-a. Unutar
Hamasa samo se Iz al-Din al-Kasam brigada bavi vojnim operacijama. Poglavito samoubilačkim
napadima na izraelske vojne i civilne ciljeve. Izraelske tajne službe su financijski potpomagale Hamas
kako bi na taj način oslabili sekularni PLO, al-Fatah i njegovu Brigadu mučenika al-Aksa, te pokazati
svijetu da se s islamskim fundamentalistima ne može pregovarati.
Vojno krilo, Brigada Iz al-Din al-Kasam, ne udara samo po izraelskim ciljevima već i po
Palestincima osumnjičenim za kolaboraciju i po pripadnicima al-Fataha kojeg smatraju najopasnijim
rivalom u borbi za vlast nad palestinskom državom.
Hamas ima i jak socijalni, obrazovni, zdravstveni i politički angažman i upravo je to način na koji
im raste utjecaj medu Palestincima. Duhovni voda Hamasa je slijepi i za kolica vezani šeik Ahmed
Jasin kojeg do sada ni Izraelski militaristi nisu usudili fizički eliminirati. Politički lider je psihijatar
Abdel Aziz al-Rantisi na kojeg je ove godine izrael-
74
ska vojska izvela helikopterski raketni napad. Neuspješno.
Japanska crvena armija Rengo Sekigun
Japanska crvena armija je osnovana 1966. i izazivala je strah više od svih drugih ljevičarskih
militantnih grupa druge polovine prošlog stoljeća. Najspektakularnija akcija bio je masakr u Zračnoj
luci Lod kad je pobijeno 25 ljudi, a sedamdesetak ih je bilo ranjeno. Sudjelovali su u nizu otmica
zrakoplova uglavnom u suradnji sa Narodnim frontom za oslobođenje Palestine (PFLP). Krajem
sedamdesetih odrekli su se oružane borbe i kasnije se za njih uglavnom nije čulo, iako su pojedini
članovi JCA kasnije viđeni po kampovima PFLP-a.
Al-Kaida (arapski baza)
Al-Kaida je osnovana 1988. godine u Afganistanu. Osnivači su bili islamski borci koji su se ideološki
formirali u borbi protiv sovjetske intervencije 1979.-89. Krovna organizacija je nastala iz organizacije
Makbat al-Hidamat koju je osnovao Osama bin Laden u Afganistanu kako bi objedinio mudžahedine
pristigle iz raznih islamskih zemalja kako bi se borili protiv sovjetske intervencije. Cilj al-Kaide je
svrgavanje svih nedovoljno islamskih režima te uspostava panislamskog kalifata u kojem bi vlada-
75
lo šerijatsko pravo, al-Kaida je povezana sa, po nekim procjenama, dvadeset do šezdeset islamskih
grupa diljem svijeta. Osim islama povezuje ih i bezgranična mržnja protiv SAD-a i svega onoga što
SAD simbolizira.
Osama bin Laden, saudijski milijunaš i palestinski vjerski učenik Abdulah Azam zajedničkim su
naporima regrutirali, obučili i financirali tisuće stranih mudžahedina - svetih ratnika, iz nekoliko
desetaka zemalja. Povlačenjem Sovjeta iz Afganistana smatrali su da se borba treba nastaviti i to
prvenstveno protiv Zapada i SAD-a. Sustavno su napadali američke ciljeve od napada na američku
ambasadu u Keniji i Tanzaniji 1998., napada na američki razarač Cole 2000. te do spektakularnog
napada na Svjetski trgovinski centar i Pentagon 11.rujna koji je postao prekretnica u novijoj povijesti.
Naime SAD je iskoristila napad kao izgovor da cijeli svijet pokuša preurediti po vlastitom nahođenju.
Kazivači vremena
Weatherman
Weatherman su bili najaktivnija i najpoznatija militantna ljevičarska organizacija u SAD-u. Nastali su
1969. iz jedne od mnogobrojnih frakcija SDS-a. Smatrali su se dijelom šire antikapitalističke i anti-
imperijalističke fronte koju čini razni antikolonijalni pokreti zemalja Trećeg svijeta, revolucionarni
studentski pokreti i pokreti za građanska prava u Za-
76
padnim zemljama. Otuda i parola 'Dovedimo rat kući'. Tijekom prosinca 1969 čak održavaju
'Nacionalni ratni savjet' Wearthermena radi pripreme oružane revolucije u SAD-u. Tijekom 70-ih
poduzimaju nekoliko terorističkih akcija od kojih je svakako najspektakularnija bila organiziranje
bijega iz zatvora hipijevskog gurua Timothyja Learyja.
Nacionalna vojna organizacija
Irgun, Irgun Zvai Le'umi / Etzel ili IZL
Nacionalna vojna organizacija izrasla je iz Haganaha, obrambene organizacije iz Jeruzalema. Haganah
je osnovao Ze'ev Vladimir Jabotinsky početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tijekom sve većih
sukoba sa Arapima tridesetih i četrdesetih godina Haganah je trebao prerasti u regularnu vojsku. Do
bitnih promjena dolazi kad je u Palestinu stigao dobrovoljac Poljske domovinske vojske generala
Andersa - Menachem Begin, pravnik i bivši Staljinov sibirski uznik. Zapovjedništvo nad Irgumom
preuzeo je prosincu 1943.godine. Već u veljači 1944. djeluju u Jeruzalemu, Tel Avivu i Haifi.
Najspektakularnija operacija bila je miniranje hotela Kralj David u Jeruzalemu u srpnju 1947. u kojem
se je nalazilo sjedište Britanske uprave i vojno zapovjedništvo Palestine i Transjordanije. Teroristička
prošlost nije zasmetala Meachemu Beginu da kasnije postane premijer Izraela (1977-1983) i podijeli
Nobelovu nagradu za mir zajedno sa Anvarom el
77
Sadatom za sporazum između Izraela i Egipta postignut u Camp Davidu 1979.
Narodna volja
Narodnaja Volia
Narodna Volja osnovana je 1878. u Carskoj Rusiji. Iskristalizirala su se tri pravca djelovanja.
Zajedničko im je bilo uvjerenje da je moguće u Rusiji preskočiti kapitalizam. M. A. Bakunjin
zagovarao je anarhizam. P. L. Lavrov zalagao se za odlazak intelektualaca u narod te podizanje
kulturne razine seljaštva, što bi samo po sebi bilo dovoljno da izazove revolucionarne promjene. Treći
pravac predstavljao je P. N. Tkačev koji je predlagao individualni teror kao sredstvo ostvarenja
napretka u zaostaloj Rusiji. Jedan od najpoznatijih atentata koji su izvršili Narodnovoljci bio je na cara
Aleksandra II.
Narodna fronta za oslobođenje Palestine - Popular Front for the Liberation of Palestine / PFLP,
al-Đžabha aš-Šaabija li-Tahrir Falestini
Narodna fronta za oslobođenje Palestine osnovana je od nekoliko manjih militantnih grupa koje su ušle
u Arapski nacionalni pokret Palestine - Specijalna grupa za oružanu borbu. Voda im je od početka bio
dr. George Habbash. Jedna su od rijetkih grupa na Bliskom istoku marksističko-lenjinističke
orijentacije i sastavni su dio PLO-a. Izveli su na
78
desetke terorističkih napada i otmica zrakoplova na Bliskom istoku i u Europi. Samo 1970-te oteli su
pet aviona od kojih su tri uništili u Jordanu. Sredinom sedamdesetih Habbash se praktički odrekao
nasilnih akcija radi ostvarivanja političkih ciljeva. To je rezultiralo rascjepom te je njegov zamjenik
Vadi Hadad sa PFLP-posebna komanda nastavio sa akcijama od kojih je najpoznatija bila otmice
aviona koji je prisilno sletio u Entebbe u lipnju 1976.
Danas je PFLP uglavnom smješten u Južnom Jemenu.
Oslobodilački tigrovi tamilske domovine - Liberation Tigers of Tamil Elam / LTTE
Oslobodilački tigrovi tamilske domovine bore se za nezavisnu državu na područjima gdje na Sri Lanki
žive Tamili. Predstavljaju oko 18% od devetnaest milijuna stanovnika Sri Lanke. Bore se na
konvencionalni i gerilski/teroristički način uključujući preko dvjesto samoubilačkih bombaških napada
u zadnjih dvadeset godina građanskog rata. LTTE je osnovan 1976. tj. izrastao je iz Tamilskog
nacionalnog pokreta. Ubojstvom 13 vojnika regularne vojske Sri Lanke 1983. izbio je građanski rat
koji još uvijek traje. LTTE ima oko osam do deset tisuća vojnika od kojih oko 5000 uvježbanih i oko
petsto pripadnika samoubilačke postrojbe zvane Crni Tigrovi.
79
U svojim samoubilačkim napadima napadaju političke vode Indije i Sri Lanke. U svibnju 1991.
ubili su bivšeg premijera Indije Rajiva Gandhia, u svibnju 1993. predsjednika Sri Lanke Ranasinghea
Premadasa, u srpnju 1999. su ubili Tamilca Neelana Thiruchelevama, člana parlamenta, zbog
sudjelovanja u mirovnom procesu, a u prosincu iste godine ranili su predsjednika Sri Lanke Chandrika
Kumaratunga.
Lider Oslobodilačkih tigrova tamilske domovine je Velupillai Prabhakaran. On je LTTE
transformirao u pobunjeničku vojsku. Glavni pregovarač i savjetnik u ime LTTE je Anton Balasingham
bivši novinar lijeve orijentacije.
Pokret 2. lipnja
Bewegung 2. Jun / B2J
Pokret 2. lipnja druga je grupa lijevih militarista po značenju i brojnosti u Njemačkoj sredinom
sedamdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća. Pokret 2. lipnja osnovali su bivši pripadnici Kommune I,
najvjerojatnije krajem 1970. ili početkom 1971. godine. Za ime su uzeli datum kad je 1967. policijski
narednik K.H. Kurras ubio studenta filozofije Bennoa Ohnesorga. Uoči izbora za berlinskog
gradonačelnika oteli su kandidata CDU-a Petera Lorenza. Dok je RAF bio više marksistička B2J je bio
više anarhistička grupa. Početkom osamdesetih većina članova B2J priključila se RAF u.
80
Prva linija Prima linea
Prva linija osnovana je 30.studenog 1976. godine u Torinu. Izveli su dva antentata i to na Udrugu
industrijalaca u Monzi i uredništvo Corriere della Sera. Najpoznatija akcija bio je napad i ubojstvo suca
Emilija Alessandrinia koju je vodio Marco Donat Cattin sin demokrščanskog ministra Carla Donat
Cattina. Grupa je praktički prestala postojati kad je njenu strukturu i članstvo odao policiji terorist
pokajnik Michaele Viscardi. Nakon izdaje oni malobrojni koji nisu bili uhićeni priključili su se
Crvenim Brigadama. Nakon 1980. Prva linija više ne postoji.
Revolucionarne ćelije
Revolutionär Zellen
Revolucionarne ćelije osnovane su 1973. godine u Njemačkoj. Imale su svega desetak aktivnih
članova. Najpoznatija akcija u kojoj su sudjelovali pripadnici Revolucionarnih ćelija bila je otmica
aviona Air Francea na letu 139 iz Tel Aviva u Pariz, s 242 putnika i 12 članova posade, u suradnji sa
PFLP-om 27.lipnja 1976. godine. Sletjeli su avionom u Entebbeu i držali su taoce sedam dana. Iz
Revolucionarnih ćelija sudjelovali su u operaciji Wilfred Böse i Brigitte Kuhlmann. Tijekom izuzetno
uspješne intervencije izraelskih vojnih specijalaca oboje su poginuli.
81
Revolucionarna organizacija 17. studeni
Epanastatiki Organosi 17 Noembri / 17N
Revolucionarna organizacija 17. studeni osnovana je 1975. godine u Grčkoj. Ime 17. studeni uzeli su
po studentskoj pobuni 1973, koju je tada vladajuća vojna hunta ugušila silom. Prva akcija bilo im je
ubojstvo Richarda Welcha, tadašnjeg direktora grčke ispostave CIA-e. Počinili su veći broj ubojstava
grčkih časnika i javnih osoba. Američkog mornaričkog kapetana Georga Tsantesa ubili su 1983. kao i
britanskog atašea Stephana Saundersa 2000. Do 2002. kad je Savvas Xiros uhićen nakon što mu je
prerano eksplodirala eksplozivna naprava u Pireju, Revolucionarna organizacija 17. studeni preuzela je
odgovornost za ubojstvo 23 osobe. Policija je nakon njegovog priznanja uspjela uhititi 19 pripadnika
organizacije. Voda Revolucionarne organizacije 17. studeni bio je ugledni profesor Aleksandar
Giatopulos/Mihail Ikonomou. Pretpostavlja se da grupa nema više od dvadeset pet članova.
Studenti za demokratsko društvo
Students for Democratic Society / SDS
Najpoznatija američka organizacija radikalne ljevice osnovana u proljeće 1960. U početku je okupljala
liberalno orijentirane studente bliske Demokratskoj stranci. Narastanjem studentskog pokreta, naročito
nakon studentskih nemira na američkim sveučilištima i jačanjem pokreta protiv rata u vijet-
82
namu stavovi im postaju znatno ekstremniji. Zalagali su se za suradnju s različitim crnačkim
grupacijama i američkim proletarijatom. Kao jednim od svojih glavnih ciljeva držali su radikaliziranje
bijelih studenata. Krajem 60-ih i početkom 70-ih SDS su sve više razdirali unutarnji sukobi među
različitim frakcijama popraćeni sve češćim hapšenjima i sudskim progonima članstva.
Sloboda za baskijsku domovinu
Euskadi ta Askatasuna / ETA
Sloboda za baskijsku domovinu osnovana je 1959. godine s ciljem oružane borbe za neovisnost tri te-
ritorijalne jedinice na sjeveru Španjolske. Pripadnici i sljedbenici ETA-e vide se kao predstavnici
manjine koja se ne može identificirati sa državom u kojoj žive. Tijekom frankističke diktature ETA je
bila jedina dosljedna oružana opozicija. Smrću Franka i uspostavom parlamentarne demokracije u
Španjolskoj ETA je privremeno bila odustala od oružanih akcija. Iako su bili uspješni u prisiljavanju
vlade u Madridu da za regiju osigura određenu autonomiju, te iako su ostvarili neke ciljeve na izborima
za lokalnu i državnu razinu, nezadovoljni postignutim vratili su se oružanim akcijama. Danas situacija
nije ništa mirnija niti bliža rješenju nego što je bila zadnjih pedesetak godina.
83
BILJEŠKE 1 The Oxford English Dictionary, Compact Edition, Oxford University Press, 1971., Oxford, str. 3268 2 Hoffman, Bruce: Inside terrorism, INDIGO, London, str. 15 3 O teroru kao organiziranom djelovanju države i terorizmu kao korištenju metoda terora odozdo vidi i kod Žarka Puhovskog u predgovoru knjizi Pavla Kalinića, Frakcija Crvene Armije 1970-1998., Profil, Zagreb 2002., str. 10 4 Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb 1968., str. 1329 5 Termin "olovne godine" odnosi se na kraj šezdesetih i kasne sedamdesete, vrijeme najveće aktivnosti različitih terorističkih skupine radikalne ljevice u zapadnoj Europi. 6 Netanyahu, Benjamin, ed., Terrorism: How the West Can Win, Farrar, Straus and Giroux, New York 1986., str. 9 85 7 Tomaševski, Katarina, Izazov terorizma, Napredak, Zagreb 1983., str. 33 8 Fokus br.176/1980., str. 45 9 Laqueur, Walter, Terrorism, Weidenfeld & Nicolson, London 1977., str. 135 10 Ibid, str. 135-136. 11 Jenkins, M.Brian, International Terrorism: A New Mode of Conflict, Crescent Los Angeles, 1975. 12 Sloan, Stephen, 'Conceptualizing Political Terroris', Typology Journal of International Affairs, Vol 32, No 1, Columbia University, 1978., str. 9-10 13 Marcuse, Herbert, Moore, Barrington, Wolf, Robert Paul, Kritika čiste tolerancije, Globus Zagreb, 1984., str. 103-104. 14 Wilkinson, Paul, Political Terrorism, Macmillan, London 1974., str. 36-40. 15 Pod pojmom 'totalitarna država' podrazumijevali su se poglavito istočnoeuropski režimi sa SSSR-om ne čelu. Laqueur, Walter, Weidenfeld & Nicolson, London 1977., str. 80 16 ibid, str. 45 17 www.crab.rutgers.edu/~goertzel/cjnotes2002part3.htm 18 www.securitymanagement.com/library/000339.html 19 Burton,Anthony, Urban Terrorism, Cooper London, 1975., str.105-106 86 20 Laqueur, Walter, Terrorism, Weidenfeld & Nicolson, London 1977., str. 7 21 Carlo Pisacane poginuo je 1857., godine prilikom republikanskog iskrcavanja na Calabriju. Klarin, Mirko: Terorizam, Politika NIN, Beograd 1978., str., 42 22 Stafford, David: Fom Anarchism to Reformism: A Study of the Political Activities of Paul Brousse within the First International and the French Socialist Movemnent 1870-90., University of Toronto Press, Toronto 1971., str. 76-88, 123-124, 256-259. 23 Errico Malatesta, talijanski anarhista 1853-1932. 24 Carlo Cafiero, talijanski anarhist i revolucionar, 1846-1892. 25 Legueur, Walter: Terorrism, Weidenfeld & Nicolson, London 1977., str. 50 26 Hoffman, Bruce: Inside terrorism, INDIGO, London, str. 17. 27 Wardlaw, Grant: Political terrorism, Theory, tactics, and counter-measures, Cambridge University Press, Cambridge 1982., str., 23 28 Ibid 29 Broido, Vera: Apostols into Terrorists: Women cmd the Revolutionary Movement in Russia of Alexander II, Maurice Temple Smith, London 1977., str. 199-201 87 30 Atentator je bio mađarski izbjeglica Leon Czolgocz. Nije pripadao nijednoj anarhističkoj organizaciji ali je bio blizak
anarhizmu. 31 Joll, James: The Anarchists, Little Brown, Boston & Toronto 1964., str. 145 32 Hoffman, Bruce: Inside terrorism, INDIGO, London, str. 215 33 "Ujedinjenje ili smrt" vodio je potpukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, šef obavještajne službe' u Srpskom generalštabu. Organizacija je bila poznatija kao "Crna ruka". Hoffman, Bruce: Inside Terrorism, str. 23 34 World War 11, The World Book Encyclopedia (International), Vol. 21, London, Sidney, Tunbridge Wells, Chicago, 1992., str. 374 35 Strijeljan je i internirani car Nikola Romanov zajedno sa cijelom obitelji kako bi boljševici i na taj način ukazali da nema povratka na staro. 36 Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1968., str. 1329 37 Tucker, Robert C: Stalin in Power: The Revolution from Above, 1928-1941., New York and London, WWNorton, 1990., str. 271 38 Conquest, Robert: The Great Terror, Harmondsworth Penguin, 1971., str. 17 88 39 War World II, The World Book Encyclopedia (Internacional), Volumen 21, London, Sidnay, Tunbridge Wells, Chicago, 1992., str. 406-407 40 Claudin, Fernando, Kriza komunističkog pokreta I, Globus, Zagreb, 1988., str. 244 41 Osim Jugoslavije koja je također imala autohtonu revoluciju. U međunarodnim odnosima Jugoslavija je nakon razlaza sa SSSR-om imala specifičnu poziciju kao posrednik između Zapada i Istoka, te kao jedan od lidera nesvrstanog bloka. 42 Skidmore, Tomas E., Smith Peter H., Modern Latin America, Oxford University Press, New York, 1997., str. 276-278 43 Ibid., str. 401 44 Ibid., str. 287 45 Wolff, Robert Paul, Moore, Barrington, Marcuse Herbert, Kritika čiste tolerancije, ČGP Delo, Zagreb, 1984., str. 103-104 46 Guerin, Daniel, Anarhizam, Naprijed Zagreb, 1980., str. 23. 47 Hoffman, Bruce: Inside Terrorism, INDIGO, London, str. 26. 48 www.crab.rutgers.edu/~goerzel/cjnotes2002part3.htm str. 3. 49 www.socialistviewpoint.org/feb_02/feb026.html 89 50 Laquer, Walter, The New Terrorism, Phoenix Press, London 2001, str. 80 51 Klarin, Mirko: Taoci, Politika NIN, Beograd 1979., str. 21 52 www.pureliberal.com/recentislamichistory.html 53 Hrvatska, Europa, Svijet - kronologija, Novi Liber, Zagreb 2002., str. 337 54 Klarin, Mirko: Terorizam, Politika NIN, Beograd 1978., str. 107 55 Arafat, Yassir: Adress to the UN General Assembly' (November 13, 1974.), u Lagueur, Walter (urednik), The Israel-Arab Reader: A Docurnentary History of the Middle East Conjlict, New York, Bantam 1976., str. 510 56 Definicija Georga Busha starijeg koja je bila prihvatljiva za SAD krajem osamdesetih prošlog stoljeća vrlo je upitna nakon njihove akcije "Pustinjska oluja" a pogotovo nakon 11. rujna i njihove intervencije u Afganistanu gdje namjerno ili nenamjerno ginu uglavnom civili. Spominjati bombardiranje Sjevernog Vijetnama i Kampučije i danas je iluzorno. Ipak inzistiranje da Međunarodni sud za ratne zločine nema ingerencije nad američkim državljanima govori kako je establish-ment SAD-a i te kako svjestan i upoznat s onim što američki vojnici, CIA i drugi rade po svijetu u nastojanju da zaštite vitalne američke interese. 90 57 Otmica Alda Mora, Hansa Martina Schleyera, itd. U samoj akciji otmice Alda Mora bilo je ubijeno i pet policajaca iz pratnje, a u otmici Hansa Martina Schleyera tri, što je obrazloženo kao eliminacija slugu koji su prodali svoju "klasnu svijest". 58 Posebno u Italiji sedamdesetih godina prošlog stoljeća. 59 Atentat na Alda Mora, pokazale su kasnije istrage, nizom indicija da se trag naručioca gubio u samom vrhu tadašnjeg talijanskog establishmenta. Ubojstvo sindikalnog lidera, radnika, člana PCI (Komunističke partije Italije), 24. siječnja 1979. godine Guida Rossa značio je prekretnicu u akcijama Crvenih brigada. Bio je to klasični politički autogol, iako su brigadisti u komunikeu poslanom medijima nakon ubojstva tvrdili da je Rosso bio policijski doušnik. Taj atentat štetio je borbi Crvenih brigada i one su se kasnije još nekoliko puta pokušale opravdati, no neuspješno. Vidi: Joško Palavrušić, Gerila na asfaltu II, CIP, Zagreb 1988., str. 74-75 60 Klarin, Mirko, Terorizam, Politika NIN, Beograd 1978. str. 27. Dimitrijević, Vojin, Terorizam, Radnička štampa, Beograd 1982., str. 213 61 Rudi Dutschke, Moj dugi marš, Globus, Zagreb 1983., str. 113-117
62 www.securitymanagenet.com/library/000339.html 91 63 www.crab.rutgers.edu/~goerzel/cjnotes2002part3.htm 64 Chomsky, Noam, 11.09., Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2002., str. 20-21 65 www.nmhschool.org/tthorthon/mehistorydatabase/war_in_lebanon.htm. Operacijom je rukovodio dopukovnik marinaca Oliver North 66 www.ict.org.il/articles/articledet.cfm?articleid = 112 67 Laqueur, Walter, The New Terrorism, Phoenix Press, London 2001., str. 140-141 68 www.virginia.edu/topnews/davis_joyce.html. I rođakinja Loule Aboud bila je deset godina u izraelskom zatvoru zbog pokušaja ubojstva generala Lahada, šefa proizraelske Vojske južnog Libanona. 69 www.ict.org.ii/articles/articledet.cfm?articleid = 471 70 Grant, Wadlaw: Political Terrorism, Cambridge University Press, London 1982., str. 59 71 http://star.arabia.com/article/0,5596,44_3799,00.html www.nypress.com/14/38/taki/lemaitre.cfm http://islam.org.au/articles/16/martyrdom.htm www.nypress.com/14/38/taki/lemaitre.cfm 72 www.usatoday.com/news/world/2002/04/22/cover/htm 92 73 www.nybooks.com/articles/15979 74 www.pureliberal.com/revcentislamichistory.html. Do izraelske intervencije u Libanonu dosta je bila aktivna šiitska milicija Amal, ubrzo nakon intervencije počela je njena dezintegracija. 75 Između 1980 i 2000. godine počinjeno je samoubilačkih bombaških napada: Oslobodilački Tigrovi Tamilskog Elama u Sri Lanki i Indiji 168 Hezbolah i prosirijske grupe u Libanonu, Kuvajtu i Argentini 52 Hamas u Izraelu 22 Kurdska radnička partija (PKK) u Turskoj 15 Palestinski islamski džihad (PIJ) u Izraelu 8 al-Kaida u istočnoj Africi 2 Egipatski islamski džihad (EIJ) u Hrvatskoj 1 Islamska grupa (IG) u Pakistanu 1 Internacionalni Barbar Khalsa (BKI) u Indiji 1 Naoružana islamska grupa (GIA) u Aižiru 1 www.janes.com/security/international_security/news/usscole/jir 001020_1_n.sth 76 www.theage.com.av/articles/2002/06/19/ 77 http://csmweb2.emcweb.com/durable/2000/10/24/ 78 www.ict.org.il/articles/articledet.cfm?articleid=112 79 www.janes.com/security/international_security/news/usscole/jir 001020_1_n.sth http://news.bbc.uk/1/hi/world/middle_east/1787510.stm 80 www.janes.com/security/international_security/news/jtsm/jtsm010917_1_n.sth 81 www.nmhschool.org/tthortnton/mehistorydata-base/war_in_lebanon.htm 82 www.nmhschool.org/tthortnton/mehistorydata-base/war_in_lebanon.htm 83 www.ict.org.il/articles/articledet.cfm?articleid = 112 84 www.securitymanagenet.com/library/000339.html 85 www.janes.com/security/international_security/news/usscole/jir 001020_1_n.sth 86 www.forgeinpolicy.com/issue_SeptOct_2001/sprinzak.html 87 www.nybooks.com/articles/15979 88 Howard Zinn, Terorizam i rat, Prometej, Zagreb, 2003., str. 69 89 www.jdl.org/enemies/islam/muslim_brotherhood.html 90 Danas, kontroliraju nešto manje od dvadeset jedan posto teritorija. Toliko naime iznosi površina preostalog im dijela Zapadne obale i pojasa Gaze koji su pod izraelskom vojnom okupacijom od 1967.godine. 94 91 www.palestine-un.org/info/imp.html 92 Mark Juergensmeyer, Terror in the Mind of God, University of California Press, Berkley 2001., str. 11 93 www.nybooks.com/articles/15979
94 www.guidedones.com/issues/regions/reast/suicide.htm 95 www.nmhschool.org/tthortnton/mehistorydata-base/war_in_lebanon.htm 96 Rudi Dutschke, Moj dugi marš, Globus, Zagreb 1983., str. 267 97 www.nmhschool.org/tthortnton/mehistorydata-base/war_in_lebanon.htm 98 www.pureliberal.com/recentislamichistory.html 99 Heymann, B. Philip, Terrorism and America, MIT Press, London 2000., str. xxi 100 Nesweek, 1. travnja 2002., str. 26 95