-
Teo Hodanić, diplomski rad
Sadržaj
1. UVOD
....................................................................................................................................
1
2. ANATOMIJA STOMATOGNATOG SUSTAVA
..........................................................................
2
2.1. Maksila, gornja čeljust
..................................................................................................
2
2.2. Mandibula, donja čeljust
...............................................................................................
2
2.3. Čeljusni zglob
................................................................................................................
3
2.4. Žvačni mišići
..................................................................................................................
4
2.5. Usna šupljina
.................................................................................................................
5
2.6. Desni
.............................................................................................................................
5
2.7.
Zubi................................................................................................................................
5
2.8. Jezik
...............................................................................................................................
9
3. FIZIOLOGIJA STOMATOGNATOGA SUSTAVA
.....................................................................
11
4. BIOMEHANIKA
....................................................................................................................
13
4.1. Okluzija
........................................................................................................................
14
4.1.1. Okluzalni kontakti
................................................................................................
16
4.1.2. Koncepcije okluzije
...............................................................................................
17
4.1.3. Kretnje čeljusti
.....................................................................................................
20
5. PLANIRANJE MOSTOVA
......................................................................................................
24
5.1. Indikacije i kontraindikacije za izradu mosne konstrukcije
......................................... 26
5.2. Analiza zuba nosača
....................................................................................................
27
5.3. Nadomještanje izgubljenoga zuba
..............................................................................
31
5.4. Žvačne sile
...................................................................................................................
32
6. RASPRAVA
..........................................................................................................................
37
7. ZAKLJUČAK
.........................................................................................................................
40
8. SAŽETAK
.............................................................................................................................
41
9. SUMMARY
..........................................................................................................................
42
10. LITERATURA
.....................................................................................................................
43
11. ŽIVOTOPIS
........................................................................................................................
45
-
Teo Hodanić, diplomski rad
1
1. UVOD
Zubi su bitna sastavnica za očuvanjem zdravlja, funkcije i
izgleda žvačnog
sustava. Položaj i oblik zubi u čeljustima određen je genetskom
determinantom,
ravnotežom sila mišića obraza i jezika, temporomandibularnim
zglobovima i kostima
čeljusti, silama žvakanja te različitim silama koje djeluju
tijekom rasta i razvoja.
Čovjeka karakteriziraju dvije denticije, mliječni i trajni zubi
(1,2).
Trajno zubalo se sastoji od trideset i dva zuba, smještena
bilateralno simetrično u dva
zubna luka. Gornji zubni luk tvori poluelipsu, a donji parabolu
koja blago divergira
prema otraga. Zbog većih dimenzija prednjih gornjih sjekutića
zubni luk gornje
čeljusti nešto je veći od luka donje no to često zna biti
kompenzirano i manjim
dimenzijama maksilarnih umnjaka. Svaki zubni luk ima šesnaest
zubi, četiri
sjekutića, dva očnjaka, četiri pretkutnjaka i šest kutnjaka, a
svaki zub pokazuje
morfološku različitost koja je objašnjiva njegovom funkcijom.
Prednji zubi su
predviđeni za sječenje hrane, dok lateralni imaju ulogu u
žvakanju. Tu je činjenicu
potrebno uzeti u obzir u planiranju protetske terapije i
procjeni pojedinog zuba za
moguću opteretivost. Pogreške u planiranju protetske terapije
često dovode do
preranih gubitaka fiksnoprotetskih nadomjestaka i to najčešće
gubitkom njegove
biološke komponenete (2).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
2
2. ANATOMIJA STOMATOGNATOG SUSTAVA
Stomatognati sustav se sastoji od gornje i donje čeljusti,
temporomandibularnoga zgloba, žvačnih mišića i organa u usnoj
šupljini (3).
2.1. Maksila, gornja čeljust
Gornja čeljust je središnja i najveća kost gornjeg dijela
viscerokranija. Spaja
se sa svim kostima lica i nosi zube. Šuplja je i naizgled krhka,
ali može podnositi
golem tlak što ga na nju preko donje čeljusti prenose žvačni
mišići. Čeljusna
šupljina, sinus maxillaris jeveliki zračni prostor koji zauzima
najveći dio gornje
čeljusti. Na maksili se razlikuje trup maksile koji ima oblik
četverokuta i četiri
nastavka: processus frontalis, processus alveolaris, processus
palatinus i processus
zygomaticus (3).
2.2. Mandibula, donja čeljust
Donja čeljust je jedina kost koja tvori pravi zglob s lubanjskim
kostima. Na
njezin razvitak i oblik utječe vlak žvačne muskulature, oblik
neurokranija i lučenje
endokrinih žlijezda. Mandibula ima trup i dvije grane. Trup,
corpus mandibulae, je
nalik na potkovu i tvore ga dva luka što idu prema naprijed i
sastaju se pod kutom od
60 do 70 stupnjeva. Iz luka izrasta sa svake strane po jedna
grana, ramus mandibulae.
Kut koji se nalazi na prijelazu trupa u granu jest angulus
mandibulae. Na vanjskoj
strani trupa nalazi se otvor, foramen mentale, na koji ulazi
nervus mentalis. Otvor se
-
Teo Hodanić, diplomski rad
3
nastavlja u kanal mandibule kroz koji prolazi ogranak treće
grane nervusa
trigeminusa, nervus alveolaris inferior. Na trupu donje čeljusti
razvija se alveolarni
nastavak koji nosi zube. Na njemu se nalaze alveole omeđene
interalveolarnim
pregradama, a alveoli su podijeljene septama koje se nalaze
između zubnih
korijenova (3).
Ramus mandibulae je široka, plosnata koštana ploča. Prema gore
završava dvama
izdancima. Processus coronoideus je trokutast i zašiljen i za
njega se hvataju tetivne
niti temporalnog mišića. Stražnji izdanak je deblji i prema gore
se širi u zglobni
nastavak, processus condylaris. Zglobni se nastavak zglaba sa
zglobnom plohom na
sljepoočnoj kosti (3).
2.3. Čeljusni zglob
Temporomandibularni zglob je jedini sinovijalni zglob između
lubanjskih
kostiju. Čine ga glava čeljusne kosti, caput mandibulae i
mandibularna udubina na
sljepoočnoj kosti, fossa mandibularis ossis temporalis. Zglobni
kolut, discus
articularis dijeli zglobnu šupljinu na dva dijela. Gornja strana
je konkavna, a u
području zglobne udubine je konveksna. Donja strana diska
pokriva glavu donje
čeljusti. Zglobna ovojnica je široka vezivna opna koja je čvrsto
srasla uz zglobni
kolut tako da je zglob podijeljen u dva dijela. Čeljusni zglob
sadrži i zglobne sveze,
ligamentum laterale i ligamentum mediale, koji pojačavaju
zglobnu ovojnicu (3).
Temporomandibularni zglob je jajoliki zglob. Moguće su dvije
vrste pokreta:
klizanje prema naprijed i rotacija. Kad se mandibula spušta
tijekom otvaranja usta,
-
Teo Hodanić, diplomski rad
4
njezina glava i zglobni disk klize prema naprijed. Istodobno se
glava mandibule
rotira na donjoj strani zglobnog diska. Usta se otvaraju
djelovanjem sile teže
iplatizme, digastričnog mišića, milohioidnog mišića i
pterigoidnog lateralnog mišića.
Usta zatvaraju isključivo temporalni mišić, maseterični mišić i
pterigoidni medijalni
mišić. Donja čeljust se može i rotirati, to se gibanje obavlja
naizmjenično prvo u
jednom, pa u suprotnom čeljusnom zglobu. Tu funkciju obavljaju
pterigoidni
lateralni mišić i dijelovi temporalnog mišića (3).
2.4. Žvačni mišići
U žvačne mišiće se ubrajaju četiri mišića koji pokreću donju
čeljust u
temporomandibularnom zglobu. To su maseter, temporalni mišić te
pterigoidni
lateralni i medijalni mišići. Pri žvakanju pomažu i pomoćni
žvačni mišići; digastrični
mišić, milohioidni mišić i geniohioidni mišić. Ti se mišići
hvataju na mandibulu i
svojom kontrakcijom proizvode pokret u temporomandibularnom
zglobu.
Maseterični i temporalni mišići obostranom kontrakcijom podižu
donju čeljust i
zatvaraju zube tijekom žvakanja. Sudjeluju i pri retruziji donje
čeljusti dok
temporalni mišić tijekom žvakanja pomiče čeljust u stranu.
Pterigoidni lateralni i
medijalni mišići obostranom kontrakcijom izbacuju mandibulu
prema naprijed.
Jednostranom kontrakcijom pomiču donju čeljust u stranu i
omogućuju mljevenje
hrane. Uz to lateralni pterigoidni mišić spušta mandibulu, a
medijalni mišić ju podiže
(3).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
5
2.5. Usna šupljina
Usna šupljina u užem smislu omeđena je sprijeda i lateralno
zubnim
lukovima, gore tvrdim i dijelom mekog nepca, dolje jezikom i
dnom usne šupljine, a
straga drugim dijelom mekog nepca. Straga se nalazi suženje
kojim usna šupljina
prelazi u ždrijelo (3).
2.6. Desni
Desni, lat. gingivae, građene su od čvrstog vezivnog tkiva
pokrivenoga
sluznicom. Oblažu alveolarne nastavke gornje i donje čeljusti.
Sluznica gingivese
uvlači u međuzubne prostore kao interdentalne papile i oblikuje
prsten oko zubnog
vrata. Osjetna inervacija desni dolazi od alveolarnih živaca
koji inerviraju zube, ali i
od bukalnog živca, infraorbitalnog, palatinalnog i mentalnog
živca (3).
2.7. Zubi
Postavljeni su u gornjoj i donjoj čeljusti u dva usporedna luka,
maksilarni i
mandibularni. Anatomski se dijeli na krunu, vrat i korijen. Dio
koji se vidi u usnoj
šupljini je kruna zuba. Zubni vrat je dio zuba između krune i
korijena i pokriven je
sluznicom u zdravih zubi. Korijen zuba nalazi se u zubnoj
alveoli i završava
apeksom. U klinici se zdravi zub dijeli na kliničku krunu koja
odgovara anatomskoj
kruni i klinički korijen koji obuhvaća anatomski vrat i korijen
zuba. Tijekom života
klinička kruna se produžava zbog propadanja potpornih struktura
zuba. Zub je
-
Teo Hodanić, diplomski rad
6
građen od cakline, dentina i cementa. Uzubu se nalazi pulpna
komorica, ispunjena
zubnom pulpom, koja se proteže kroz krunu, korijen i završava
otvorom na apeksu
zuba. Zub u zubnoj alveoli učvršćuje periodont (3,4).
Zubi izbijaju dva puta tijekom života. Prvi niz zuba nije trajan
i počinje se
zamjenjivati oko šeste godine života. To su mliječni zubi kojih
ima 20. Njih
nadomještaju trajni zubi kojih ima trideset i dva. Dijele se na
sjekutiće, očnjake,
pretkutnjake i kutnjake. U mliječnom zubalu ne postoje
pretkutnjaci nego su na
njihovom mjestu dva kutnjaka (3).
Zubalo se obilježava koordinatnim križem, koji čine vertikalna
linija (ordinata) i
horizontalna linija (apscisa). Ordinata je medijalna linija koja
dijeli zubni niz na
lijevi i desni, dok apscisa dijeli gornji i donji zubni niz. Na
taj način, zubalo je
podijeljeno u četiri polja ili kvadranta. U praksi se zubi
najčešće označavaju
Zsigmondoyevim sustavom, gdje se upisuju arapski brojevi od 1 do
8 u pojedine
dijelove kvadranta. Sjekutić uz medijalnu liniju označen je s
brojem 1, a umnjak s
brojem 8. Često označavanje zubi, preporučeno od Svjetske udruge
stomatologa
(FDI), je dualni sistem odnosno dvostrukim brojevima za pojedini
zub (2).
Znak luka, kuta, korijena i nagib kliničke krune zuba su znakovi
kojima se može,
svakom zubu, odrediti mjesto i položaj u čeljustima. Znak luka
označava veću
zaobljenost vestibularne stjenke krune zuba na njezinom
mezijalnom dijelu, te čini
konveksniji i kraći luk, a distalni dio manje konveksan i dulji.
Znak kuta pokazuje da
je spojište mezijalne vestibularne stjenke krune zuba s
incizalnim bridom ili griznom
plohom slabije zaobljen od distalnog. Na distalnoj stijenci kut
je veći od devedeset
stupnjeva. Znak korijena odnosi se na nagib korijena naspram
krune zuba. Kod
-
Teo Hodanić, diplomski rad
7
inciziva i gornjih premolara je os korijena nagnuta prema
distalno u odnosu na
krunu. Većina korjenova, u apikalnom dijelu, skreću manje ili
više prema distalno,
gledajući sa vestibularne ili oralne strane. Oralni nagib krune
imaju samo donji zubi,
a najviše je uočljiv kod bočnih zubi (1,2).
Za pravilan prijenos žvačnih sila sa zubi na parodont i koštanu
strukturu bitne su
kontaktne točke. Kod mlađih osoba, kod kojih postoji potpuni
zubni niz, svi se zubi
međusobno dodiruju osim umnjaka na distalnoj strani. U funkciji
tijekom života
dolazi do abrazije pa se kontaktne točke pretvaraju u kontaktne
plohe. Kontakti su
važni za ravnomjerni prijenos opterećenja žvakanja, održava zube
u nizu i sprječava
pomicanje zubi u horizontalnom smjeru. Zaštićuje interdentalne
papile te
onemogućuje zadržavanje hrane u interdentalnim prostorima.
Oštećenje krune,
karijesom destruirani zub, vađenje zuba i/ili neispravan
protetski rad mogu
poremetiti pravilan odnos kontaktnih točaka, što može dovesti do
poremećaja
okluzije i artikulacijske ravnoteže (1,2).
Za fiksnoprotetski rad važna je dužina i volumen korijena,
konfiguracija, pravac i
položaj korijena. Broj korjenova se mijenja ovisno o vrsti zuba.
Sjekutići, očnjaci,
donji pretkutnjak i drugi gornji najčešće imaju po jedan
korijen. Gornji prvi
pretkutnjak ima dva korijena postavljena u vestibulo-oralnom
položaju. Donji
kutnjaci imaju, također, dva korijena od kojih je jedan
postavljen mezijalno, a drugi
distalno. Gornji kutnjaci imaju tri korijena postavljena
vestibularno i palatinalno.
Kod nekih zubi postoji varijacija u broju korjenova pa tako može
očnjak imati dva
korijena, a prvi gornji pretkutnjak jedan korijen. Treći molar
je najvarijabilniji u
-
Teo Hodanić, diplomski rad
8
broju korjenova. Kod gornjeg se može mijenjati broj korjenova od
jedan do pet, a
kod donjih jedan masivan ili dva kao i drugi donji kutnjaci
(2).
Maksilarna arterija opskrbljuje i donje i gornje zube preko
svojih grana. Donja
alveolarna arterija za donji zubni niz te gornja stražnja
alveolarna arterija, gornje
prednje alveolarne arterije i infraorbitalna arterija za gornji
zubni niz. Vene
odgovaraju arterijama i završavaju u pterigoidnom venskom
spletu. Limfa iz zuba se
slijeva u submandibularne limfne čvorove, a iz prednjeg dijela
desni donje čeljusti i u
submentalne čvorove (3).
Živčana opskrba zuba gornje čeljusti odlazi od ogranaka
maksilarnog živca: nn.
alveolares superiores za kutnjake daju rr. alveolares superiores
posteriores, za
pretkutnjake r. alveolaris superior medius i rr. alveolares
superiores anteriores za
sjekutiće i očnjake. Zube donje čeljusti inervira mandibularni
živac svojom granom
n. alveolaris inferior. Ogranci tog živca oko zuba tvore plexus
alveolaris inferior i
opskrbljuju zube i desni (Slika 1.) (3).
Slika 1. Anatomija zuba. Preuzeto iz: (5)
-
Teo Hodanić, diplomski rad
9
2.8. Jezik
Jezik je vrlo pokretljivi mišićni organ. Važan je za razne
životne funkcije:
sisanje, uzimanje hrane, žvakanje, pripremanje zalogaja, gutanje
i govor. Služi i kao
organ za okus i opip. Kontrakcijom jezik potiskuje hranu iz usne
šupljine u ždrijelo.
Istodobno povlači grkljan prema gore, a epiglotis potiskuje
dolje i tako zatvara ulaz u
grkljan (3).
Jezik se sastoji od vrha, tijela i korijena. Tijelo se nalazi u
usnoj šupljini,a korijen u
srednjem dijelu ždrijela. Oralni dio jezika je pomičan i
učvršćen za dno usne
šupljine. Faringealni dio je slabo pomičan (3).
Površina jezika koja dolazi u dodir s nepcem naziva se hrptom
jezika, dorsum
linguae. Ona strana koja naliježe na dno usne šupljine je facies
inferior linguae.
Granica tijela i korijena je brazda, sulcus terminalis linguae.
S donje strane jezika, u
medijanoj crti, nalazi se sluznični nabor, frenulum linguae
(3).
Jezik je prekriven sluznicom, tunica mucosa linguae. Površina
jezične sluznice
baršunasta je i hrapava zbog mnoštva jezičnih bradavica. Nitaste
bradavice ili
filiformne papile nalaze se na hrptu, vrhu i rubovima jezika sve
do granične brazde.
Najmanje su i najbrojnije te nemaju okusnih pupoljaka. Gljivaste
bradavice,
fungiformne papile, razbacane su između nitastih bradavica, a
najbrojnije su na
rubovima. Imaju okusne pupoljke. Ograđene bradavice, papile
valate, nalaze se
ispred granične brazde. Sa svake strane po četiri. Te bradavice
ne strše nego su
utisnute u dubinu i opasane su jarkom u kojem se nalaze okusni
pupoljci. Listaste
bradavice, papile foliate, nalaze se na lateralnim rubovima
jezika. Slabo su razvijene
-
Teo Hodanić, diplomski rad
10
u čovjeka. Na jezičnom hrptu, oko okusnih pupoljaka, se nalaze
male serozne
žlijezde koje svojim sekretom ispiru okusne pupoljke. Na
korijenu je jezično
limfatično tkivo koje izgrađuju limfatični čvorići (3,4).
Razlikuje se vanjska i unutarnja skupina jezičnih mišića.
Vanjski jezični mišići
mijenjaju položaj jezika dok unutarnji mijenjaju njegov oblik.
Ti mišići se hvataju na
vezivnu ovojnicu oko jezika, koja modulira njihovo djelovanje. U
medijalnoj liniji
između lijeve i desne strane jezika nalazi se vezivna ploča,
septum. S jedne i druge
strane na pregradu se hvataju jezični mišići. Postoje četiri
vanjska jezična mišića čije
je najvažnije djelovanje pokretanje jezika, mogu i mijenjati
njegov oblik. To su: m.
genioglossus, hyoglossus, styloglossus i palatoglossus (3).
Četiri unutarnja jezična mišića, m. longitudinalis superior,
longitudinalis inferior, m.
transversus linguae i m. verticalis linguae, svojom kontrakcijom
izdužuju ili
proširuju jezik. Jezik prima motoričnu, senzibilnu i senzoričnu
inervaciju. Motorična
inervacija dolazi podjezičnim živcem, n. hypoglossus. Senzibilna
i senzorička
inervacija dolazi od n. lingualis, n. glosopharyngeus i n.
laryngeus superior (3).
Arterijska opskrba jezika dolazi preko jezične arterije. Limfa
jezika odlazi u
submentalne limfne čvorove, submandibularne čvorove, donje i
gornje dubinske
vratne čvorove uz jugularnu venu (3).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
11
3. FIZIOLOGIJA STOMATOGNATOGA SUSTAVA
Stomatognati ili žvačni sustav je funkcijska cjelina unutar
čovjekovog
organizma, a sastoji se od zubi i pripadajućih potpornih i
okolnih mekih tkiva, donje
i gornje čeljusti, lijevog i desnog temporomandibularnog zgloba,
žvačnih mišića,
usana, mišića jezika i pripadajućeg krvožilnog i živčanog tkiva.
Aktivnost
cjelokupnog žvačnog sustava regulira i koordinira visoko
usavršeni živčani kontrolni
sustav. Mišići potaknuti živčanim impulsima iz CNS izvršavaju
različite funkcijske
zadaće. Čeljusti, temporomandibularni zglob sa pripadnim
ligamentima te zubi i
njihov potporni aparat čine pasivne komponente žvačnog sustava
(2,6).
Usklađena aktivnost svih komponenti ima važnu ulogu u održavanju
zdravlja i
funkcijskog kapaciteta mastikatornog sustava. Žvačni sustav
izložen je stalnim
promjenama koje utječu na njegovu stabilnost. Adaptacijski
mehanizmi na
funkcijsko trošenje zubne supstance (kompenzatorna erupcija
zuba, mezijalni pomak,
promjena okluzijskog oblika) primjer su nastojanja za
održavanjem funkcijske
ravnoteže sustava tijekom života (2).
Mastikacija se sastoji od ritmičkih, dobro kontroliranih pokreta
otvaranja i zatvaranja
usta i zubi. Žvačne funkcije obuhvaćaju uzimanje hrane,
odgrizanje, žvakanje i
pripremanje hrane za probavu, te gutanje i stvaranje glasova.
Žvakanje je funkcija
motoričkog i sekretornog karaktera. Predstavlja početnu fazu
probave pri čemu se
hrana pretvara u male komadiće radi lakšeg gutanja. Prednji zubi
imaju zadatak
odgrizanja hrane svojim incizalnim rubom, dok kvržice i fasete
na bočnim zubima
služe usitnjavanju. Donja čeljust ide, za vrijeme odgrizanja
hrane, u protruzijsku i
laterotruzijsku kretnju omogućujući sjekutićima komadanje hrane.
Potom se hrana
-
Teo Hodanić, diplomski rad
12
pomoću jezika preusmjerava na lateralne zube i daljnju obradu.
Žvačni ciklus
prestaje kad bolus dostigne konzistenciju povoljnu za gutanje
(1,2).
Svi dijelovi žvačnog sustava su međusobno povezani i ovisni
preko podražaja iz
CNS-a funkcijskim kretnjama, morfologijom i stanjem zdravlja
pojedinih dijelova
(Slika 2.) (2).
Slika 2. Fiziologija stomatognatog sustava. Preuzeto iz: (1)
-
Teo Hodanić, diplomski rad
13
4. BIOMEHANIKA
Biomehanika je područje mehanike koja se bavi njezinom primjenom
na
biološke sustave. Biomehanika stomatognatog sustava bavi se
utvrđivanjem
mehaničkih naprezanja u orofacijalnom području, istraživanjem
reakcija različitih
vrsta tkiva i gradivnih materijala na mehaničko naprezanje te
proučavanjem
mehaničkih naprezanja na tkivima stomatognatoga sustava (2).
Osnovni oblici
naprezanja, kojima su podvrgnuti zubi i zubni nadomjesci su
vlačno, tlačno i smično
naprezanje (Slika 3.) (6).
Slika 3. Vlačna, tlačna i smična naprezanja. Preuzeto iz:
(6)
U fiziološkim uvjetima postoji ravnoteža između djelujućih sila
i otpornosti na
opterećenje koja imaju zubi i parodont. Takav međuodnos
osigurava stabilnost zuba i
zubnog luka, ali i stabilnost TMZ te pravilnog odnosa gornje i
donje čeljusti (6).
Bitan čimbenik za procjenu zuba kao nosača fiksnoprotetskog
nadomjeska je njegova
pokretljivost. Fiziološka pokretljivost zuba jednokorjenskih
zubi iznosi 0.15 mm,
višekorjenskih zubi iznosi 0.10 mm, intruzija (25 µm),
orovestibularno naginjanje
-
Teo Hodanić, diplomski rad
14
(56 – 108 µm) (6). Pričvrsna vlakanca parodonta amortiziraju i
distribuiraju žvačne
sile od zuba na kost i obrnuto. Širina im je promjenjiva, od
0,15 do 0,38 milimetara, s
tim da su najraširenija vlakanca u cervikalnom dijelu zuba, a
najuža u srednjoj
trećini. Veličina destrukcije parodontnih vlakanaca, najčešće
bakterijskim
infekcijama, bitno utječe na biomehaniku zuba nosača. Zubi u
funkciji prenose
žvačna opterećenja na svoje potporne strukture, koje imaju
specifičnu građu s
obzirom na funkciju. Mandibula je građena od spongioze i
izrazito jake kompakte,
prema tome dovoljno jaka da podnese opterećenja koja proizvedu
žvačni mišići u
procesu žvakanja. Maksila ne mora sama podnositi žvačna
opterećenja jer s ostatkom
viscerokranijuma tvori funkcijsku cjelinu svezanu uz bazu
lubanje. Sile koje
proizvedu mišići se prenose preko trajektorija u regiji očnjaka,
pterigoidnoj regiji i
molarnom nastavku. Žvačne sile nisu konstantne i u procesu
žvakanja mijenja se
odnos gornje i donje čeljusti u horizontalnoj i vertikalnoj
dimenziji (2).
4.1. Okluzija
Osnovne funkcije stomatognatnog sustava, žvakanje, gutanje i
govor, ovise
ne samo o položaju zuba u zubnim lukovima već i o međusobnim
odnosima
nasuprotnih i susjednih zuba (7). Anderson definira pojam
okluzije kao tijesan
kontakt kada se zubi mandibule dovode u kontakt sa zubima
maksile (8). McNeill
definira okluziju kao funkcijski odnos između komponenata
stomatognatnog sustava
čovjeka u kojeg spadaju zubi, parodont, neuromuskularni sustav,
čeljusni zglobovi i
kraniofacijalni skelet (9).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
15
Okluzija označava odnos maksilarnih i mandibularnih zubi tijekom
funkcijskih
dodira za vrijeme žvakanja. Ona nije statički, nepromjenjivi
strukturni odnos, nego
dinamički fiziološki odnos između različitih tkivnih sustava.
Kada je ravnoteža
narušena, nastali poremećaji mogu štetno djelovati na zube i
potporna parodontna
tkiva. Prerani kontakti mogu uzrokovati poremećaje na
temporomandibularnom
zglobu, mišićima i zubima na zahvaćenoj i suprotnoj strani
(7).
Okluzija se može podijeliti u tri osnovna tipa:
-Fiziološka okluzija, nazvana još i „normalna“ okluzija
-Nefiziološka okluzija, obično se naziva „traumatska“ ili
„patološka“
-Okluzija liječenja, ili „terapijska“ okluzija (7)
Angle je definirao okluziju kao normalne odnose okluzijskih
ravnina i nagiba zubi
kada su čeljusti zatvorene. Klasificirao je okluziju na temelju
optimalnih morfoloških
odnosa između zubi gornje i donje čeljusti. Njegov postulat bio
je da su gornji prvi
molari „ključ okluzije“ te da odnos gornjih i donjih molara
treba biti takav da
meziobukalna kvržica gornjeg molaraokludira s bukalnom fisurom
donjeg molara
(7).
Maksilarni i mandibularni zubni luk okludiraju na precizan i
točan način.
Mandibularni zubni luk je neznatno kraći (126 mm) od maksilarnog
zubnog luka
(128 mm). Ta razlika je rezultat manje meziodistalne širine
mandibularnih inciziva u
odnosu na maksilarne. S obzirom da su gornji zubi smješteni
bukalnije u odnosu na
-
Teo Hodanić, diplomski rad
16
donje, u normalnom okluzijskom odnosu stražnjih zuba bukalne
kvržice donjih zuba
okludiraju sa centralnim jamicama gornjih zuba, a palatinalne
kvržice gornjih zuba
sa centralnim jamicama donjih zuba. Prema tome, bukalne kvržice
donjih zuba i
palatinalne kvržice gornjih zuba nazivaju se centričnim ili
potpornim kvržicama. One
su odgovorne za održavanje udaljenosti između gornje i donje
čeljusti, odnosno, za
održavanje vertikalne dimenzije okluzije. Navedene kvržice, koje
su široke i
zaobljene, također imaju i značajnu ulogu pri žvakanju budući da
se kontakt
ostvaruje ne samo na njihovim unutrašnjim nego i na vanjskim
površinama. Nasuprot
centričnim kvržicama nalaze se necentrične kvržice ili kvržice
vodilje, gornje
bukalne i donje lingvalne. Glavna uloga tih kvržica je odmicanje
mekih tkiva jezika i
obraza, održavanje zalogaja hrane na okluzijskoj površini
tijekom žvakanja te u
pojedinim slučajevima omogućavanje dodira kojima se osigurava i
kontrolira
povratna neuromuskularna sprega žvačnog ciklusa, one
pozicioniraju mandibulu (7).
4.1.1. Okluzalni kontakti
Okluzalni kontakti nastaju kada centrične kvržice dodiruju
nasuprotnu liniju
centralnih jamica, odnosno marginalni greben i interproksimalni
prostor (oba
susjedna rubna grebena). Dodirno područje ne osiguravaju samo
vrhovi kvržica, već
kružno područje oko vrška kvržice s polumjerom od 0.5 mm. U
većini slučajeva
svaki zub okludira sa dva nasuprotna zuba, izuzev donjih
centralni inciziva i gornji
treći molar, što omogućuje raspodjelu okluzijskih sila na
nekoliko zuba, odnosno
putem kontaktnih točaka na cijeli zubni luk. Što je više zubi
koji okludiraju, smanjuje
se sila na pojedinom zubu, koja prosječno tijekom funkcije
iznosi 176,4 N (18 kg), a
-
Teo Hodanić, diplomski rad
17
potencijalno oštećenje i poremećaj bilo koje komponente
stomatognatnog sustava
svodi se na minimum. Potporne strukture zuba najbolje podnose
vertikalne sile
usmjerene na dužinsku os zuba koje nastaju kada vrh kvržice
dolazi u kontakt s
nasuprotnom centralnom jamicom. Postupak usmjeravanja
okluzijskih sila kroz
dužinsku os zuba poznat je pod nazivom aksijalno opterećenje.
Aksijalno opterećenje
se može postići na dva načina: kontaktima vrha kvržice sa ravnom
površinom, dnom
fisure ili marginalnim grebenom (obično jatrogeno)
tripodizacijom, recipročnim
kontaktima na kosinama. Oba načina eliminiraju sile koje ne
prolaze kroz dužinsku
os zuba i na taj način dopuštaju potpornim strukturama zuba da
preuzmu
potencijalno štetne sile i da ih znatno ublaže (Slika 4.)
(7).
Slika 4. Sile tijekom okluzijskih kontakata. Preuzeto iz:
(6)
4.1.2. Koncepcije okluzije
Prema načinu na koji se zubi dodiruju postoje tri koncepta
okluzije:
- očnjakom vođena okluzija
- unilateralno grupno vođena okluzija
- bilateralno grupno vođena okluzija (bilateralno balansirana
okluzija) (1).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
18
Očnjakom vođena okluzija je najčešći koncept kod prirodnih zubi.
U ustima sa
zdravim parodontom i minimalnom istrošenošću zubnog tkiva, zubi
su postavljeni na
način da preklop prednjih zubi sprječava bilo kakve dodire
stražnjih zubi
laterotruzijske i mediotruzijske strane pri mandibularnim
kretnjama. Prema ovoj
okluzijskoj koncepciji, prednji zubi podnose cjelokupno
opterećenje dok su stražnji
zubi diskludirani tijekom kretnji mandibule. Željeni je rezultat
izostanak trošenja
zubnog tkiva zbog trenja. Položaj maksimalne interkuspidacije
podudara se s
idealnim kondilnim položajem mandibule. U tom su položaju svi
stražnji zubi u
dodiru i prenose žvačno opterećenje dužinskom osi zubi. U isto
vrijeme, prednji su
zubi u laganom dodiru ili su neznatno izvan njega (otprilike 25
mikrona), rasterećeni
od djelovanja kosih žvačnih sila koje bi djelovale na prednje
zube ukoliko bi na
njima postojali dodiri. Budući da prednji zubi štite stražnje
zube pri svim kliznim
kretnjama mandibule, a stražnji zubi štite prednje u položaju
maksimalne
interkuspidacije, ovaj tip okluzije naziva se uzajamno zaštićena
okluzija. Da bi se
rekonstruirala uzajamno zaštićena okluzija, potrebni su
parodontno zdravi prednji
zubi. Ukoliko je prisutan gubitak koštane strukture prednjeg
dijela čeljusti ili
nedostaju očnjaci, međučeljusne odnose bi trebalo preoblikovati
u okluziju po
principu grupne funkcije (unilateralno uravnotežene) (11).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
19
Unilateralno uravnotežena okluzija se vrlo često naziva i grupna
funkcija.
Kod unilateralno uravnotežene okluzije svi zubi laterotruzijske
strane trebali bi biti u
dodiru tijekom laterotruzijske kretnje mandibule. S druge
strane, zube na
mediotruzijskoj strani trebalo bi osloboditi. Grupna funkcija
zubi laterotruzijske
strane omogućava prijenos okluzijskog opterećenja. Manjak zubnih
kontakata na
mediotruzijskoj strani štiti te zube od razornih, koso
usmjerenih žvačnih sila koje
djeluju ukoliko postoje prijevremeni dodiri zubi na toj
mediotruzijskoj strani.
Nepostojanje kontakata na mediotruzijskoj strani štite kvržice
zubi koji osiguravaju
centričan položaj mandibule od trošenja zubnog tkiva, a to su
bukalne kvržice donjih
i palatinalne kvržice gornjih zubi. Prednost ove koncepcije je
očuvanje okluzije (11).
Bilateralno uravnotežena okluzija je okluzijska koncepcija koja
se u današnje
vrijeme ne koristi tako često kao u prošlosti. Radi se o
protetskoj koncepciji koja
zahtijeva maksimalan broj zubi u dodirima tijekom svih kliznih
kretnji mandibule.
Osobito je upotrebljiva pri izradi potpunih proteza kod kojih je
važno da dodiri zuba
na mediotruzijskoj strani sprječavaju odizanje potpune proteze s
njenog ležišta.
Potom je ovaj koncept primijenjen i na prirodnim zubima pri
okluzalnoj
rehabilitaciji. Opterećenje prirodnih zubi se nastojalo smanjiti
njegovim
raspoređivanjem opterećenja na što veći broj zubi. Kao rezultat
velikog broja zubnih
dodira pri mandibularnim kretnjama u svim smjerovima, pojavila
se opsežna
istrošenost okluzalnih ploha zubi uslijed trenja (11).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
20
4.1.3. Kretnje čeljusti
Temporomandibularni zglob omogućuje kretnje mandibule u sve tri
prostorne
ravnine (horizontalnoj, sagitalnoj i frontalnoj). Graničnim
kretnjama smatraju se one
u kojima je mandibula u krajnjem položaju koji dopuštaju
anatomske strukture.
Točka koja predstavlja referentnu oznaku na mandibuli je
spojište centralnih
mandibularnih sjekutića. Postoji šest osnovnih graničnih
mandibularnih položaja, to
su:
- položaj centrične relacije (CR)
- položaj maksimalne interkuspidacije (MI)
- položaj desne lateralne kretnje (DL)
- položaj lijeve lateralne kretnje (LL)
- položaj maksimalne protruzije (MP)
- položaj maksimalno otvorenih usta (MO) (10)
Otvaranje i zatvaranje usta počinje u položaju CR. CR je
granični i referentni
položaj mandibule prema mandibuli, odnosno jedini ponovljivi
položaj mandibule
koji je definiran odnosom kondila prema zglobnoj pločici i
zglobnoj jamici. Pri
otvaranju usta, u početnom dijelu kretnje, kondili rotiraju oko
osi koja prolazi kroz
centar oba kondila i ta se kretnja naziva čista šarnirska
kretnja. Do otprilike 25 mm
pokret otvaranja odvija se kao čista šarnirska kretnja. Nakon te
amplitude kondili
kližu - translatiraju i dodatno rotiraju po anteriornoj kosini
zglobne jamice sve do
maksimuma kretnje otvaranja. Otvaranje usta u odrasla čovjeka
moguće je u rasponu
-
Teo Hodanić, diplomski rad
21
od 35 - 70 mm. U kretnji zatvaranja usta postoji istovremena
rotacija i translacija
kondila i vraćanje u zglobnu jamicu (1,10).
U kretnji prema naprijed (protruzija) se simfiza (točka između
centralnih
mandibularnih inciziva), pomiče prema naprijed putanjom u obliku
složene krivulje,
koju u idealnoj okluziji određuju TMZ i prednji zubi. Kretnju
sprijeda vode
palatinalne plohe gornjih inciziva i incizalne površine donjih
mandibularnih inciziva,
a nakon bridnog kontakta sjekutića incizalni rubovi gornjih zubi
i lingvalne plohe
donjih. Kondili se translatiraju prema naprijed i dolje
istovremeno disokludirajući
stražnje zube (1,10).
Kretnja u stranu (laterotruzija) se događa kada se mandibula
pomakne u jednu
stranu, tako da su mandibularne bukalne kvržice u kontaktu sa
maksilarnim bukalnim
kvržicama i nagibima. Ta strana se tada naziva radnom ili
funkcijskom stranom. U
isto vrijeme zbog pomaka mandibule mijenja se i odnos kvržica
gornjih i donjih zuba
na suprotnoj strani te se ona naziva neradna ili nefunkcijska
strana (balansna).
Kvržice na neradnoj strani u prirodnim odnosima rijetko su u
kontaktu. Ova
terminologija preuzeta je iz koncepcije okluzijskih odnosa u
totalnoj protezi i
primjenjuje se na promatranje okluzije zubi kod obostranih
kontakata na totalnim
protezama (bilateralno balansirana okluzija). Bennetova kretnja
je lateralni pomak
kondila. Kondil radne strane pomiče se u uglavnom samo u stranu.
Kondil neradne
strane pri tome se pomiče naprijed, dolje i medijalno. Kondil
neradne strane pomiče
se prema medijalnoj liniji na dva načina. Prvi se naziva
progresivni lateralni pomak
(progressive side shift - PS). Pri tome je pomak prema medijalno
kontinuiran i
povezan s pomakom kondila prema dolje i naprijed. U drugom
slučaju postoji nagli
-
Teo Hodanić, diplomski rad
22
pomak kondila najprije prema medijalno, a zatim prema naprijed i
dolje. Naziva se
imediatni lateralni pomak (immediate side shift - IS). Kut
između lateralne kretnje
kondila na neradnoj strani i sagitalne ravnine (čiste
protruzijske kretnje) naziva se
Bennetov kut (BK). Prosječno iznosi 15 stupnjeva. Bennetov kut
ovisi o:
- morfologiji medijalne stjenke mandibularne udubine (što je
medijalnije
postavljena stjenka mandibularne udubine veća je lateralna
translacijska
kretnja)
- unutarnjem horizontalnom dijelu TM ligamenta koji je
pričvršćen za
lateralni pol rotirajućeg kondila (10)
Oblik koji opisuje simfiza mandibulanih sjekutića u sagitalnoj
ravnini pri
izvođenju graničnih kretnji sliči banani pa se i naziva
Posseltova banana prema
autoru koju ju je prvi opisao. Granična kretnja u sagitalnoj
ravnini opisuje se kao
kombinacija maksimalnog otvaranja usta iz položaja CR,
zatvaranja u položaj MI,
protruzije i vraćanja iz položaja protruzije u položaj centrične
relacije. Kretnja
otvaranja usta počinje u položaju CR i karakterizirana je
dvojakim putem kojim
prolazi simfiza dok putuje prema točci centralne okluzije. Prvi
dio te kretnje
karakteriziran je čistom rotacijom kondila do interincizalne
udaljenosti gornjih i
donjih sjekutića od otprilike 25 mm. Nakon toga kretnja je
kombinacija rotacije i
translacije u zglobu do položaja MI i karakterizirana je lukom
nešto manje
zaobljenosti. Slijedeća granična kretnja počinje u položaju MI,
a završava u položaju
protruzije. Oblika je blago zaobljenog luka i uključuje
istovremenu rotacijsku i
translacijsku kretnju u TMZ-u. Retruzijska kretnja iz položaja
protruzije započinje
horizontalnom translacijom mandibule i kondila TMZ-a. Tijekom te
kretnje čeljust
-
Teo Hodanić, diplomski rad
23
vode anteriorne plohe kvržica gornjih stražnjih zubi i
posteriorne plohe kvržica
donjih stražnjih zubi. Neposredno prije bridnog kontakta
inciziva gornje i donje
čeljusti lingvalne plohe donjih zubu i incizalni bridovi gronjih
zubi preuzimaju ulogu
vodilja i mandibula se pomiče prema dolje i natrag. Nakon što
inzalni bridovi gornjih
i donjih zubi ostvare kontakt, ulogu vodilja preuzimaju
palatinalne plohe gornjih zubi
i incizalni bridovi donjih zubi te se mandibula pomiče prema
gore i natrag do požaja
MI. U otprilike 90% slučajeva se događa mali pomak prema dolje i
natrag,mandibula
se vraća iz položaja MI u početni položaj CR (1,10).
Temporomandibularni zglobovi smatraju se posteriornim, a prednji
zubi
anteriornim faktorima kontrole. Stražnji zubi nalaze se između
tih kontrolnih
čimbenika i zato su pod jednakomjernim utjecajem svih čimbenika.
Promjene u
anatomiji TMZ-a i prednjih zubi mogu utjecati na promjenu oblika
kretnji
mandibule. Morfološke karakteristike svakog stražnjeg zuba
moraju biti u harmoniji
sa zubima antagonistima i to pri svim ekscentričnim kretnjama
mandibule. Zbog toga
je precizna morfologija zuba pod direktnim utjecajem puta kojim
se mandibula kreće
(1,10).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
24
5. PLANIRANJE MOSTOVA
Plan protetske terapije predstavlja slijed postupaka sa svrhom
ponovne
funkcijske i estetske uspostave pacijentove denticije. Obveza
doktora dentalne
medicine je detaljno objasniti pacijentu trenutno stanje,
postupke koje je potrebno
provesti, orijentacijsko vrijeme trajanja liječenja, cijenu,
postupke koji se od njega
očekuju i važnost kontrolnih pregleda. Potrebno je upoznati se s
pacijentovim
očekivanjima i ponuditi alternativna terapijska rješenja
(12).
Protetska terapija se provodi kroz sljedeća načela:
-korekcija postojećeg stanja
-prevencija napredovanja poremećaja
-uspostava narušene funkcije
-poboljšanje estetike (12)
Dijagnostički postupci uključuju detaljan klinički pregled,
iscrpnu anamnezu, analizu
studijskih modela i rendgensku dijagnostiku. Studijski modeli su
važni u planiranju
fisknoprotetskog rada. Daju informacije koje često nisu dostupne
ili jednostavne za
vrijeme kliničkog pregleda. Za studijske modele potrebni su
precizni otisci obje
čeljusti ireverzibilnim hidrokoloidom. Analiza studijskih modela
daje uvid u:
- kolaps bočnog dijela zubnih lukova
- veličinu izrastanja zuba iznad prvotne okluzalne ravnine
- promjene zubnog pomaka u meziodistalnom smjeru
- promjene u uzdužnom nagibu zuba
-
Teo Hodanić, diplomski rad
25
- nalaz brušenih faseta na okluzalnim površinama
- nalaz međučuljusnih odnosa
- veličinu pomaka od medijalne linije
- ocjenu smjera žvačnih sila u području gdje je indicirana
izrada
fiksnoprotetskog rada
- potrebu za uspostavom nove okluzalne ravnine
- ocjenu smjera namještanja budućeg mosta
- ocjenu bezubih prostora s obzirom na izbor i postavljanje
oblika i tijela
mosta
- izgled obiju čeljusti i pripadajućih zubnih lukova prije i
nakon provedenih
terapijskih postupaka (2)
Rendgenska slika daje objektivan prikaz različitih gustoća
tkivnih struktura ili
patoloških promjena na njima. Rendgenogram je izvrsna
dijagnostička metoda koja uz
ispitivanje vitalnosti zuba upotpunjava klinički pregled. Mogu
se koristiti različite
tehnike snimanja zubi i čeljusti; intraoralne (retroalveolarne,
ugriz u traku, aksijalne,
okluzalno kose i radioviziografija) ili ekstraoralne (kose,
panoramske, telerendgenske i
kompjutorsko-tomogramske). Retrokoronarne (bite-wing) snimke su
odlične za
analizu kruna, zubnih vratova i svih fiksnoprotetskih
konstrukcija i promjena koje se
zbivaju oko njih. Dobro prikazuje odnos kruničnog završetka na
vratu zuba kao i
postojanje karijesa ispod ispuna ili krunice. Jedna od najboljih
i najraširenijih rtg
metoda, za plan protetske terapije, je ortopantomografska
snimka. Brza je i ugodna za
pacijente, manja je količina zračenja te se jednom snimkom
obuhvate obje čeljusti sa
zubima, kostima srednjeg lica i temporomandibularnim zglobovima
(2).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
26
5.1. Indikacije i kontraindikacije za izradu mosne
konstrukcije
Donja dobna granica za izradu mosta je završen rast i razvoj
skeleta.
Indikacija za izradu mosta je gubitak jednog pa do gubitka većeg
broja zubi, pri
čemu se razlikuju motivi javljanja pacijenta u ordinaciju
dentalne medicine.
Gubitkom jednog zuba, najčešće prvog molara, otvara se početna
indikacija za izradu
mosta sa žvačnog, funkcijskog i profilaktičkog aspekta. U
frontalnom dijelu usne
šupljine gubitak jednog ili više zubi je najprije estetska, a
potom funkcijska i
fonetska indikacija. U lateralnom dijelu, rani gubitak prvog
trajnog molara ima teže
posljedice na funkciju stomatognatog sustava od gubitka bilo
kojeg drugog zuba. U
tom slučaju gubitak funkcije se procjenju u iznosu od 10-30%.
Posljedice gubitka
jednog zuba su višestruke; elongacija antagonističkog zuba,
pomicanje zubi
(naginjanje, rotacija, ekstruzija), razmicanje zubi (gubitak
dodirne točke),
impaktiranje hrane (gingivitis, parodontitis), karijes,
razgradnja alveolne kosti,
smetnje u statičkoj i dinamičkoj okluziji (prerani dodir,
zapreke, prisilni zagriz),
premještanje žvačne funkcije unilateralno ili frontalno,
parafunkcije, psihičke
smetnje (prednji zub), smetnje estetike i fizionomije te smetnje
u govoru. Terminalna
indikacija za izradu mosta određuje situaciju kada se još uvijek
može postaviti most
odnosno kada to više nije moguće već se ordinira parcijalna
proteza (2,12).
Kontraindikacija za izradu mosta je dobna granica (18 godina) do
koje najčešće nije
završen rast i razvoj čeljusti (2).
U planiranju mosne konstrukcije potrebno je uzeti u obzir niz
čimbenika; biološki
čimbenik zuba nosača, Anteovo pravilo, razmještaj preostalih
zubi, način prijenosa i
veličinu žvačnih sila te okluzijske odnose (12).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
27
5.2. Analiza zuba nosača
Svaki protetski rad trebao bi podnositi određenu količinu
žvačnog tlaka. O
ovome se posebno vodi računa u postupku oblikovanja i izrade
mosta, s obzirom da
se sile, koje bi u normalnim uvjetima podnosili zubi, sada
prenose preko
međučlanova i njihovih veza na zube nosače. To znači da zub
nosač mora podnijeti
svoje, ali i opterećenje za sve izgubljene zube bezubog
prostora. Opterećenje na
uporišne zube je manje ako je njihov broj veći u odnosu na broj
zubi koji se
nadomještaju. Poželjno je da je zub nosač vitalan. Ako je zub
endodontski saniran,
bez simptoma, s radiološki vidljivim zadovoljavajućim punjenjem
i potpunim
brtvljenjem kanala, može se iskoristiti kao zub nosač. Međutim,
da bi se osigurala
dugotrajnost fiksnoprotetskog nadomjeska, svaki zub nosač trebao
bi posjedovati
dovoljno zdrave strukture zuba. Karijesne lezije se odstranjuju
i izgubljeni dijelovi
zubnog tkiva se nadoknađuju materijalima za ispune. Ako se
izgubi veći dio krune
zuba i preostali dio ne osigurava retenciju krunice primjenjuje
se neki od sustava
nadogradnji; konfekcijske ili individualne prema indikaciji
(11).
Sve zube, kod kojih je tijekom brušenja došlo do otvaranja
pulpne komorice,
potrebno je endodontski sanirati prije izrade fiksnoprotetskog
nadomjeska (11).
Prije izrade nadomjeska, okolno potporno tkivo koje okružuje zub
nosač također
mora biti zdravo, bez upalnih promjena. Zubi nosači ne smiju
biti pomični, s obzirom
na to da su s fiksnim nadomjeskom dodatno opterećeni (11).
Izuzetno važan pokazatelj sposobnosti zuba nosača upodnošenju
opterećenja
je biološki čimbenik. Biološki čimbenik predstavlja otpornost
zuba na opterećenje.
-
Teo Hodanić, diplomski rad
28
Otpornost je određena morfološkom građom i stanjem zuba i
pričvrsnih vlakanaca.
Parodontna vlakna i gust kapilarni splet odgovorni su za
amortizaciju žvačnih sila.
Potporni aparat zuba održava biostatičku ravnotežu žvačnog
sustava. Čvrstoća
višekorijenskih zuba ovisna je o broju, smjeru i rasporedu
korjenova. Najpovoljniji
su masivni divergentni korjenovi okruglog presjeka sa širokim
bazama i većom
površinom periodontne membrane. Korijeni, koji su na poprečnom
presjeku širi u
vestibulolingvalnom smjeru nego meziodistalnom, pogodniji su od
okruglastih.
Višekorijenski stražnji zubi, sa široko razdvojenim korijenima
pružaju bolju potporu
od korijenja koje se međusobno spaja ili su koničnog oblika. Zub
sa koničnim
korijenom može se iskoristiti kao zub nosač pri izradi mostova s
kraćim rasponom,
pod uvjetom da su ostali čimbenici zadovoljeni. Jednokorijenski
zub, nepovoljnog
oblika ili zakrivljenog korijena u apikalnoj trećini, poželjniji
je od jednokorijenskog
zuba čiji je korijen savršeno koničan (Slika 5.) (2,10).
Slika 5. Biološki faktor zuba nosača. Preuzeto iz: (12)
-
Teo Hodanić, diplomski rad
29
Omjer krune i korijena je omjer dužine zuba od njegove
okluzijske površine
do alveolarnog vrška te dužine korijena umetnutog u alveolarnu
koštanu strukturu.
Idealan omjer krune i korijena zuba kod potencijalnog zuba
nosača fiksnoprotetskoga
rada iznosi 2 : 3. Omjer 1 : 1 je najmanji prihvatljivi omjer u
uobičajenim
okolnostima. Ponekad se omjer krune i korijena zuba veći od 1 :
1 može smatrati
prihvatljivim, a to je u slučaju kada se nasuprot nadomjesku u
suprotnoj čeljusti
nalazi proteza te je stoga žvačna sila i naprezanje koje se
prenosi na zub nosač
smanjena. Okluzijska sila koja se stvara kod protetskih
nadomjestaka slabija je od
sila u prirodnoj denticiji. Zub nosač mosta s manje poželjnim
omjerom krune i
korijena zuba ima veću trajnost ukoliko se u suprotnoj čeljusti
nalaze parodontno
kompromitirani zubi. Omjer krune i korijena, sam za sebe, nije
dostatan kriterij za
procjenu opteretivosti potencijalnog zuba nosača (11).
Pri procjeni potencijalnog zuba nosača, u obzir je potrebno
uzeti i korijensku
površinu zuba odnosno područje periodontalnog ligamenta, veze
između korijena i
okolne koštane strukture. Veći zubi imaju veću korijensku
površinu i bolje podnose
žvačno opterećenje. Ukoliko se izgubi okolna, pričvrsna
struktura uslijed parodontne
bolesti, zahvaćeni zubi imaju manju sposobnost opteretivosti kao
nosači nadomjeska.
Gubitak parodontne potpore resorpcijom korijena milimetar po
milimetar, nije ni
upola presudno kao gubitak vrška alveolarne kosti (11).
Raspon međučlanova u fiksnoprotetskom radu ovisi o zubima
nosačima i
njihovoj sposobnosti podnošenja dodatnog opterećenja. Postoji
opće pravilo o broju
nedostajućih zubi koje je moguće uspješno nadoknaditi, tzv.
Anteov zakon. Anteov
zakon kaže da ukupna korijenska površina svih zubi nosača mora
biti podjednaka ili
-
Teo Hodanić, diplomski rad
30
nadmašiti korijensku površinu zubi koji se nadoknađuju. Što
znači da jedan
izgubljeni zub nadoknađuju dva zdrava zuba nosača. Ako nedostaju
dva zuba, ovaj je
gubitak moguće nadoknaditi mostom uz određena ograničenja.
Ukoliko ukupna
korijenska površina zuba koji je potrebno nadoknaditi nadmašuje
ukupnu korijensku
površinu zuba nosača, izrada mosta postaje upitna (2,11).
S obzirom na raspored preostalih zuba, most se može fiksirati
linijski i
površinski, odnosno poligonski. Linijski se spajaju po ravnoj
crti ili krivulji. Statički
gledano, opterećenje po krivulji je mnogo nepovoljnije nego po
ravnoj crti. U
površinskoj fiksaciji opterećenje raste s povećanjem površine
poligona (2).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
31
5.3. Nadomještanje izgubljenoga zuba
Obostrano sidrenje je statički najpovoljnije rješenje za
nadomjestak jednog
zuba. Da bi se spriječilo djelovanje transverzalnih sila, dobro
je dodati još jedan
sporedni nosač jer se produžuje sustav sidrenja, a samim time
djeluje stabilizirajuće.
Kratki bezubi prostor se ponekad zatvara privjesnim mostom, tj.
član se dodaje samo
na jedan nosač. Ovakvo rješenje je povoljno ako je nosač
vitalan, dobrih okluzijskih
odnosa i velikog biološkog čimbenika. Ukoliko se radi o dubokom
zagrizu,
preporučljivo je dodati mezijalni nosač kao krunicu ili inlay.
Taj upirač neutralizira
vertikalno opterećenje privjeska koji djeluje na nosač u smjeru
izvrtanja i
horizontalnu žvačnu komponentu koja okreće nosač. Znatno je
manji učinak inlay-a
na stražnje zube. Dodatna protetska rješenja, za nadomjestak
prednjeg zuba, ovisno o
veličini i izgledu potencijalnog nosača, su dvostruko
jednostrano sidrenje, most na
lijepljenje i simetrično obostrano sidrenje (2,12).
Za zatvaranje slobodnog prostora od dva zuba potrebno najmanje
dva nosača,
koji imaju biološki čimbenik veći od zubi koji se nadomještaju.
Podvostručenje
nosača kompenzira djelovanje horizontalnih, sagitalnih i
transverzalnih sila.
Najpovoljnije je ako tijelo mosta leži između nosača. Nedostatak
gornjih sjekutića
rijetko se sanira sidrenjem na lateralnim sjekutićima. To je
moguće ako je luk plitak,
a zagriz normalan. U svakom drugom slučaju potrebno je uključiti
očnjake (2,12).
Kod nadomještanja više zuba postoji opasnost od nefiziološkog
opterećenja
nosača zbog jakih horizontalnih i transverzalnih sila. Nastaje
zaokretni moment sile
oko jačeg zuba nosača što dovodi do rasklimavanja i propadanja
slabijeg zuba
nosača. Rješenje se sastoji u podvostručenju nosača. Manjak
četiri gornja sjekutića
-
Teo Hodanić, diplomski rad
32
nadomješta se sidrenjem na oba očnjaka. To je dozvoljeno ako se
radi o skoro
linijskom spoju zuba nosača, fiziološkoj okluziji i zdravoj
potpori zuba. Potrebno je
podvostručenje nosača uključivanjem prvog pretkutnjaka, ako je
strelica izbačenog
luka duga, a parodontna potpora oslabljena, jer bi došlo do
izvrtanja i torzije očnjaka
u funkciji. Manjak četiri donja sjekutića nadomješta se
sidrenjem na očnjacima.
Manjak drugog premolara i prvog molara te manjak oba premolara i
prvog molara
rješava se mostom od očnjaka do drugog molara, a ako je prisutan
i treći molar
potrebno ga je uključiti. Treći molar bitno je uključiti u mosnu
konstrukciju jer
dolazi do distalizacije, stvaranja džepova, retencije hrane te
upale. Posebice ako se
radi o gornjoj čeljusti (2,12).
5.4. Žvačne sile
Žvačne sile imaju važan utjecaj na biomehanička svojstva zuba i
potpornih
struktura. One su uvjet, izraz i mjerilo žvačne funkcije.
Rezultat su kontrakcije
žvačne muskulature. Njihova jačina je individualna i ovisi o
snazi, razvijenosti i
tonusu žvačnih mišića, facijalnim skeletnim odnosima te tipu
okluzijskih kontakata.
Razlikuju se sile na bočnim zubima (jače) od onih na prednjim
zubima (slabije) zbog
morfoloških različitosti, različitosti položaja i nagiba u nizu,
broj i oblik korjenova,
strukture potporne kosti, kontaktnih odnosa parova antagonista.
Sile se mijenjaju
tijekom života zbog promjene tonusa muskulature, promjene oblika
okluzijske plohe
zuba, promjena međučeljusnih odnosa. Žvačne sile koje se
stvaraju kod
fiksnoprotetskih pacijenata su nešto manje nego kod
kontinuiranog zubnog niza, a
znatno veće nego kod djelomične proteze (1/3 do 1/4 manje)
(2,6,13).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
33
Promjena visine okluzijskih ploha iznad okluzijske ravnine
uzrokuje povećanje
aksijalnih sila. Te sile u smjeru uzdužne osovine zuba djeluju
na zube za vrijeme
gutanja, govora, međusobnih zubnih kontakata. Zubi su dnevno u
kontaktu 17,5
minuta, od čega 8,5 otpada na gutanje. Kontakt zubi za vrijeme
gutanja traje 1
sekundu, a za vrijeme žvakanja 0,3 sekunde (2,6).
Najveća i primarna kočnica prekomjernom razvijanju žvačnih sila,
a u cilju zaštite
zuba i potpornih struktura, su osjetljivost i kapacitet
parodontne membrane, odnosno
proprioceptivni sustav žvačnih mišića, kapsule TMZ-a pa i
sluznice usta. Biološki
kapacitet mišićja redovito je mnogo veći od stvarno izraženih
vrijednosti žvačnih sila
(2,13).
Žvakanje je zapravo ciklus sila, pri kojem treba razlučiti
prenose li se žvačne sile pri
mjerenju preko zuba, sluznice ili fiksno-protetskog nadomjeska.
Mobilni protetski
nadomjestak prenosi 1/3 do 1/4 prirodnog žvačnog pritiska.
Fiksnoprotetski rad
omogućuje žvakanje maksimalnim tlakom, ako je funkcionalno
prilagođen
potpornim tkivima (14).
Prva mjerenja snage žvačnih mišića proveo je Borelli, 1681.
godine. Black je 1895.
napravio dinamometar na mehaničkom principu mjerenja tlaka.
Istraživanja
konstrukcijom mehaničkog gnatodinamometra nastavlja Haber, 1926.
godine. Boss
je 1940. godine konstruirao bimetar za mjerenje žvačnog tlaka
kod bezubih osoba.
Lancet, Worner, Brekhus, Kelly, su autori aparata za mjerenje
žvačnih sila na
hidrauličnoj osnovi. Ivaniš i Živko su konstruirali elektronski
gnatodinamometar s
mjernom trakom kao senzorom (2,14).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
34
Za ispitivanje sila konstruiran je gnatodinamometar na
mehaničkom principu.
Opskrbljen je manometrom koji omogućuje očitavanje vrijednosti
do 2% pogreške
mjerenja. Na ljestvicu mjerne ure se prenosi sila, koja se mjeri
deformacijom
zavojnice, opruge ili okvirnog kućišta (2,14).
Za mjerenje sile hidrauličkim uređajem postoje dva sustava rada:
zatvoreni i otvoreni
Zatvoreni se sastoji od cilindra s klipom, koji je zglobnom
vezom učvršćen s
mjernim okvirom. Cilindar je spojen s uređajem za mjerenje tlaka
putem fleksibilne
cijevi. Ulje se najčešće koristi kao prijenosni medij tlaka, dok
sa vodom ili zrakom
postaju osjetljivi na promjene u mediju, čime se gubi točnost
očitavanja. Prikladniji
je za mjerenje sila u ustima. Kod otvorenog sustava se
vrijednost tlaka očitava iz
volumena tekućine koja isteče tijekom mjerenja (2).
Promjena električnog otpora, rezonancije i indukcije
karakteristika su električnog
uređaja za mjerenje sila. Danas se primjenjuju elektrootporne
mjerne trake malih
dimenzija i velike otpornosti koji omogućuju mjerne konstrukcije
zagriznih
elemenata minimalnih dimenzija (2).
Jedini aktivni sustav za mjerenje sila je na osnovi
piezoelektričnog učinka. Dolazi do
promjene kristalne strukture materijala pod opterećenjem.
Ugrađeni kristal se
deformira pri zagrizu posredstvom okvira i nastaje
piezoelektrični učinak. Zatim se
rezultati dobiveni mjerenjem preračunavaju u jedinice sile
(2).
Rezultati većine ispitivanja dali su odgovor da je sila žvakanja
u žena u prosjeku
manja nego u muškaraca. Žvačni tlak u fronti rijetko prelazi 30
kp kod žena,
-
Teo Hodanić, diplomski rad
35
lateralno 60 kp; kod muškaraca 40 kp frontalno, a lateralno 80
kp. Najniži tlak u
fronti izmjeren je 20 kp u žena, a u muškaraca 25 kp (14).
Žvačne sile pojedinaca ovise o spolu, dobi, zubnom statusu,
konstituciji, treningu,
anesteziji, vrsti prehrane, utjecaju vanjskih čimbenika i dr.
Kod Eskima i australskih
domorodaca, koji se, uglavnom, hrane žilavom hranom, su
vrijednosti žvačnih sila
velike (oko 1600N), za razliku od američke populacije (oko 500
N), čija je prehrana
mekša i žvačne sile manje (2).
Značajan utjecaj na intenzitet žvačnih sila ima status zubi.
Lokalni patološki nalaz
zuba i njegovih potpornih struktura, kao što su pulpitis,
karijes, apikalna destrukcija,
parodontna oboljenja i disfunkcija TMZ-a umanjuje vrijednosti
žvačnih sila. Gubitak
jednog ili više prirodnih zuba reducira moguća žvačna
opterećenja radi gubitka
dodirnih točaka i prekida lanca jednakomjernog opterećenja
zubnog niza. Gubitak
samo jednog zuba može uzrokovati i do sedamnaest mogućih
promjena unutar
stomatognatog sustava. Sve te potencijalne promjene odlučuju da
li će jedan zub
ispuniti svoju funkciju nosača kroz duže vrijeme i što valja
poduzeti da se poboljša
njegova opteretivost. Vitalnost, odnosno nevitalnost zuba
također utječe na
vrijednosti sila. Na nevitalnom se zubu mogu uočiti veće
vrijednosti sila jer manjka
refleks boli kroz pulpno tkivo. Na svim mjestima zubnog niza
nije jednako žvačno
opterećenje. Vrijednosti sila rastu od sprijeda prema straga i
najveće su u području
prvog kutnjaka, pa tako na sjekutićima iznose 1/3 do 1/4 sila
izmjerene na
kutnjacima (2,13).
Receptori u parodontu imaju važnu ulogu u opterećenju zuba. U
slučaju
preopterećenja reagiraju bolom i tako utječu na smanjenje
mišićne aktivnosti.
-
Teo Hodanić, diplomski rad
36
Sluznica dopušta manja opterećenja nego zub, jer njeni
senzorički elementi ranije
reagiraju na tlak nego proprioceptori parodonta (2).
Psihičko stanje ispitanika, utjecaj samog ispitivača, mjernog
instrumenta, osjetljivost
mjernog aparata su čimbenici zbog kojih se dobivene vrijednosti
žvačnih sila treba
shvatiti relativnima. Važno je poznavati individualne
vrijednosti žvačnih sila koje će
poslužiti u dijagnostici, planiranju i uspjehu protetske
terapije, ali i drugih
stomatoloških zahvata (2).
-
Teo Hodanić, diplomski rad
37
6. RASPRAVA
Biomehanika zuba nosača je bitna odrednica planiranja
fiksnoprotetske
terapije. Ključni je čimbenik funkcijske trajnosti mosne
konstrukcije. Pogreške u
procjeni moguće opteretivosti potencijalnog zuba nosača mogu
dovesti do preranog
gubitka nadomjeska i time nezadovoljstva pacijenta terapijom.
Čak i stari kliničari
smatraju da je planiranje, odnosno odabir terapijskog rješenja
za pojedini klinički
slučaj najteži dio u provođenju protetske terapije. Iskustvom,
kroz godine rada doktor
dentalne medicine postaje sve vještiji u brušenju uporišnoga
zuba, ili u uzimanju
otiska. Određivanje vertikalnih i horizontalnih međučeljusnih
odnosa kao vrlo teške
faze u protetskoj terapiji se kroz vrijeme i klinički rad
savlada, ali planiranje uvijek
ostaje problem. Ljudski organizam je nepredvidljiv. U kliničkom
radu se mogu naći
endodontski nesanirani zubi kao nosači i većih mosnih
konstrukcija koji su desetljeće
u ustima bez loših kliničkih simptoma i uglavnom se otkriju
slučajnim rendgenskim
nalazom. S druge pak strane uredno endodontski saniran zub zna
pokazati recidiv
nakon kratkog vremena. Postoje situacije kada terapeut očekuje
problem bilo zbog
složenosti zahvata ili narušenog općeg zdravlja pacijenta, a
njegov organizam u
fizičkom i psihičkom smislu u potpunosti prihvati terapiju. S
druge pak strane
postoje situacije gdje se sa sigurnošću može reći da je svaka
izvedbena faza učinjena
po pravilima struke, da je laboratorijski rad izrađen i obrađen
korektno pa ipak kroz
neko vrijeme dođe do komplikacija i terapija se proglasi
neuspješnom. Uz sve to, što
je lijepo objašnjeno u ovom radu, čimbenici o kojima je potrebno
voditi računa u
planiranju protetskoga rada ima puno. Često je vrlo teško
postaviti „križaljku“ i
odrediti koji zub se vadi, a koji ostaje i kako će se
iskoristiti kao član protetske
-
Teo Hodanić, diplomski rad
38
konstrukcije. Potrebno je poznavati vrijednost žvačnih sila,
prehrambene navike
pacijenta i posebice njegove higijenske navike. Koliko puta se
može vidjeti da vrlo
lijepa protetska rješenja imaju loš ishod jer je loša higijena
kompromitirala rad.
Nedostatak higijene u kratkom periodu može dovesti do
korozijskih promjena na
površini nadomjeska koje će bez sumnje dovesti do narušavanja
zdravlja
marginalnog parodonta i narušavanja kvalitete nadomjeska.
Produkti metabolizma
bakterija zakiseljuju okoliš i pospješuju korozijske procese
koji dovode do konačne
degradacije gradivnoga materijala odnosno nadomjeska. Uz sve to
mora se uzeti u
obzir i opće zdravlje pacijenta koje isto tako utječe na
reaktivnost organizma
odnosno na inkorporaciju nadomjeska u milje usne šupljine. Iz
svega navedenoga
jasno je da se pregledu pacijenta mora posvetiti velika pažnja.
Anamneza treba biti
iscrpna, pomoću koje će se terapeut u što većoj mjeri upoznati s
pacijentom,
njegovim tegobama, ali i željama. Često je ponekad potrebno i
nerealna očekivanja
pacijenta svesti na prihvatljiviju razinu. Studijski modeli i
kvalitetne rendgenske
slike bit će od velike pomoći. Dijagnostičko navoštavanje i
izrada provizorija na
takvom radu će također biti od velike koristi. Dat će smjernice
terapeutu u
definiranju konačnoga izgleda fiksnoprotetskoga rada, dat će
smjernice zubnom
tehničaru,ali isto tako će dati uvid i pacijentu u njegov
konačan izgled i konačan
ishod terapije. Ovakvim radom koji se za laika čini složenim i
dugotrajnim urodit će
višestrukom koristi jer će olakšati rad cijelom timu, a
pacijenta učiniti ravnopravnom
sastavnicom tima. Ujedno, međusobna komunikacija s kolegama od
velike je koristi,
posebice ako se radi o mlađim kolegama bez dovoljno iskustva.
Razmjena stavova i
mišljenja bez zadrške te prikazi različitih kliničkih situacija
bit će od velike pomoći.
Poznato je da će istu kliničku situaciju različiti terapeuti
riješiti na različit način,
-
Teo Hodanić, diplomski rad
39
ovisno o znanju i kompetenciji, iskustvu, preferencijama,
opremljenosti suradnog
zubnog laboratorija i financijskih sposobnosti pacijenta.
Zaključno se može reći da je savjestan i odgovoran rad ključ
uspješno
provedene protetske terapije.
-
Teo Hodanić, diplomski rad
40
7. ZAKLJUČAK
1. Biomehanika stomatognatog sustava bavi se naprezanjima u
orofacijalnoj regiji i
analizom reakcija bioloških struktura na naprezanja
2. Biomehanika zuba nosača uključuje analizu biološkog
čimbenika, Anteov zakon,
raspored preostalih zubi, način spajanja uporišnih zubi, žvačne
sile i okluzijske
odnose
3. Moguća opteretivost zuba mosnom konstrukcijom je bitan
čimbenik uspješnosti
fiksnoprotetske terapije
4.Opteretivost uporišnoga zuba temelji se na
anatomsko-fiziološkim značajkama
stomatognatoga sustava
5. Planiranje se često smatra najtežom fazom protetske
terapije
-
Teo Hodanić, diplomski rad
41
8. SAŽETAK
Biomehanika je područje mehanike koja se bavi njezinom primjenom
na
biološke sustave. Biomehanika stomatognatog sustava bavi se
utvrđivanjem
mehaničkih naprezanja u orofacijalnom području, istraživanjem
reakcija različitih
vrsta tkiva i gradivnih materijala na mehaničko naprezanje te
proučavanjem
mehaničkih naprezanja na tkivima stomatognatog sustava. Osnovni
oblici
naprezanja, kojima su podvrgnuti zubi i zubni nadomjesci su
vlačno, tlačno i smično
naprezanje. Mostovi su fiksnoprotetska sredstva za dugotrajnu
žvačno-funkcijsku,
fonetsku, estetsku i profilaktičku terapiju i rekonstrukciju
stomatognatog sustava.
Svaki se most sastoji od četiri dijela. Dva koja pripadaju
organizmu i dva koja
pripadaju mosnoj konstrukciji. Biološki dijelovi mosne
konstrukcije su uporišni zubi
s pripadajućim parodontnim tkivom i koštana alveola s
pripadajućim dijelom skeleta.
Tehnološkom dijelu pripadaju sidra i tijelo mosta. Mosnom
konstrukcijom
uspostavlja se kontinuitet zubnoga niza i raspodjeljuje žvačni
tlak na sve podležuće
strukture. U planiranju protetske terapije bitno je procijeniti
moguću opteretivost
uporišnih zubi, jer preostali zubi podnose opterećenje onih
kojih nema.
Biomehaničke odlike zuba nosača temelje se na
anatomsko-fiziološkim značajkama
stomatognatoga sustava. Bitni čimbenici u procjeni moguće
opteretivosti su biološki
čimbenik, Anteov zakon, raspored preostalih zubi, način spajanja
uporišnih zubi,
žvačne sile i okluzijski odnosi.
-
Teo Hodanić, diplomski rad
42
9. SUMMARY
Biomechanics of abutment teeth
Biomechanics is a part of mechanics which studies its
application to
biological systems. Biomechanics of the stomatognathic system
deals with
mechanical strain in orofacial area, conducts research on
reaction of different tissues
and dental materials to mechanical strain, and studies
application of mechanical
strain to stomatognathic system tissues. Main types of the
strain, which teeth and
dental appliances undergo, are: tensile, compressive and
shearing strain. Dental
bridges are fixed dental prosthesis for long-term
chewing-functional, phonetic,
aesthetic and preventive therapy and reconstruction of the
stomatognathic system.
Each bridge consists of four parts; two parts belonging to the
body and two parts
belonging to the bridge construction. The biological parts of
the bridge construction
are anchoring teeth with accompanying periodontal tissue and
alveolar bone with
frame. The technological part consists of anchores and pontics.
The bridge
construction enables continuity of the dental line and
distributes chewing forces on
all the underlying structures. When planning prosthetic therapy,
it is important to
predict the possible load capacity of the anchoring teeth, since
the teeth left
undertake the burden of those teeth that have been missing.
Biomechanical
characteristics of the anchoring teeth are based on
anatomic-physiological attributes
of the stomatognathic system. Important factors in estimating
the possible load
capacity are: biological characteristics, Ante’s Law, remaining
teeth allocation, ways
of connecting anchoring teeth, chewing forces and occlusion
condition.
-
Teo Hodanić, diplomski rad
43
10. LITERATURA
1. Ramfjord S. P, Ash MM. Occlusion. 3rd ed. Philadelphia:
Saunders; 1983.
2. Ćatović A. Klinička fiksna protetika. Zagreb: Sveučilište u
Zagrebu,
Stomatološki fakultet; 1999.
3. Krmpotić-Nemanić J, Marušić A. Anatomija čovjeka. 2. kor. iz.
Zagreb:
Medicinska naklada; 2007.
4. Križan Z. Kompedij anatomije čovjeka: Pregled građe glave,
vrata i leđa. 2.
iz. Zagreb: Školska knjiga; 1989. 46-9.
5. Dental Studio Vukić [homepage on internet]. Zagreb: Marko
Vukić; c 2015
[cited 2015 Sep 10]. Implantologija; [about 1 screen]. Available
from:
http://www.dentalvukic.com/hr/stomatoloske-usluge/implantologija/o-zubu-i-
korijenu-zuba/
6. Mehulić K. Ocjena potencijalnih zuba nosača. Dostupno na
http://elearning.sfzg.hr/www/index.php
7. Illeš D, Rukavina M. Prvi tajni molar "ključ okluzije" -
prikaz slučaja. Sonda.
2013;14(25):81-2.
8. Anderson D. M. Dorland's Illustrated Medical Dictionary.
Philadelphia: WB
Saunders; 1994. p. 1167.
9. McNeill C. Fundmental treatment goals. In: McNeill C. Science
and Practice
of Occlusion. Chicago: Quintessence Publishing; 1997.
306-22.
10. Bauer A, Gutowski A. Gnatologie – Einfuhrung in Theorie und
Praxis,
Berlin: Quintessenz; 1984.
-
Teo Hodanić, diplomski rad
44
11. Shillingburg T. H, Hobo S, Whitsett D. L, Jacobi R, Brackett
E. S. Osnove
fiksne protetike. Prvo hrvatsko izdanje prema 3. engleskom
izdanju. Zagreb:
Media ogled d. o. o; 2008.
12. Mehulić K. Predavanje: Planiranje mosta. Dostupno na
http://elearning.sfzg.hr/www/index.php
13. Ivaniš T, Živko-Babić J, Štalec J. Status frontalnih zuba i
intenzitet žvačnih
sila. Acta Stomatol Croat. 1988; 22 (2): 107-8.
14. Živko J, Kosovel Z, Lazić B. Rezultati preliminarnih
ispitivanja žvačnog
tlaka gnatodinamometrom vlastite konstrukcije. Acta Stomatol
Croat. 1977;
11(107): 107-9.
-
Teo Hodanić, diplomski rad
45
11. ŽIVOTOPIS
Teo Hodanić, rođen je 1988. u Rijeci. Osnovnu školu „Fran Krsto
Frankopan“ je
završio u Vrbniku na otoku Krku 2003. godine. Maturirao je 2007.
godine Prvu
riječku hrvatsku gimnaziju u Rijeci. Stomatološki fakultet
Sveučilišta u Zagrebu
upisao je 2007. godine. Apsolvirao je 2015. Koautor je s
mentoricom diplomskog
rada na jednom stručnom radu.
Aktivno igra ragbi u ragbi klubu Rijeka.
Služi se engleskim jezikom.