Teme za SQC 1. Uvod 2. Definicija kvaliteta i poboljšanja kvaliteta 3. Statistički metodi u kontroli kvaliteta i poboljšanju kvaliteta 4. DMAIC proces 5. Statistička kontrola procesa SPC 6. 7 pravila SPC-a 7. Kontrolne karte za kvantitativna obeležja 8. Kontrolne karte za kvantitativna obeležja, uzorak obima 1 9. Kontrolne karte za kvalitativna obeležja 10. Izbor između kontrolnih karti za kvalitativna i kvantitativna obeležja 11. Sposobnost i stabilnost procesa 12. Pokazatelji sposobnosti i stabilnosti procesa 13. EWMA kontrolne karte 14. Kontrolne karte za pokretne sredine
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Teme za SQC
1. Uvod
2. Definicija kvaliteta i poboljšanja kvaliteta
3. Statistički metodi u kontroli kvaliteta i poboljšanju kvaliteta
4. DMAIC proces
5. Statistička kontrola procesa SPC
6. 7 pravila SPC-a
7. Kontrolne karte za kvantitativna obeležja
8. Kontrolne karte za kvantitativna obeležja, uzorak obima 1
9. Kontrolne karte za kvalitativna obeležja
10. Izbor između kontrolnih karti za kvalitativna i kvantitativna obeležja
11. Sposobnost i stabilnost procesa
12. Pokazatelji sposobnosti i stabilnosti procesa
13. EWMA kontrolne karte
14. Kontrolne karte za pokretne sredine
2 dela (kombinovano, teorija i zadaci) (po 40 poena)
praktični deo, rad na terenu, izveštaj (10 poena)
Literatura
1. Douglas C. Montgomery - Statistical quality control, Wiley, 2013. 2. Douglas C. Montgomery - Introduction to SQC Resource Manual, Wiley 3. Donald J. Wheeler, David S. Chambers: Understanding Statistical Process Control, SPC Press, 1992 4. Gerald M. Smith: Statistical Process Control and Quality Improvement, Prentice Hall, 1998 5. Hans-Joachim Lenz, Peter-Theodor Wilrich, Ed.: Frontiers in Statistical Quality Control 8, Physica-
Kada se pominje kvalitet, trivijalno se misli na jednu ili više karakteristika koju bi proizvod ili usluga koji
se koriste, morali da imaju. U današnje vreme, kvalitet je postao jedan od najbitnijih faktora prilikom izbora
između više konkurentskih proizvoda ili usluga. S obzirim na to da je kvalitet ključni faktor, poboljšanje
kvaliteta svakako dovodi do uspešnijeg poslovanja, boljeg rasta kompanija, boljeg položaja u odnosu na
konkurenciju.
Na koji način se kvalitet može preciznije objasniti i definisati? Evo nekoliko bitnih aspekata koji su u
vezi sa kvalitetom.
1. Performanse, upotreba – da li proizvod služi tome čemu je namenjen i koliko dobro
2. Pouzdanost – koliko često porizvod podbaci u svojoj svrsi
3. Izdržljivost – koliko će proizvod trajati
4. Mogućnost servisiranja - koliko je jednostavno popraviti proizvod u slučaju kvara
5. Estetika - kakav je vizuelni izgled proizvoda
6. Dodatne funkcionalnosti – da li pored osnovne namene postoje jos neke upotrebe proizvoda
7. Reputacija – kakav ugled uživa kompanija ili sam proizvod
8. Usklađanost sa standardima
U slučaju da se radi o uslugama prema korisniku, mogu se dodati i sledeće dimenzije kvaliteta:
1. Vreme odziva (odgovara) – koliko dugo se čeka na odogovor i na samu uslugu
2. Profesionalizam prilikom pružanja usluga – koliko je pružalac usluga stručan
3. Pažnja koju pružalac usluga poklanja klijentu.
Uzimajući navedene aspekte u obzir, kvalitet se može, u tradicionalnom smislu, definisati na sledeći
način.
Definicija 1. Kvalitet predstavlja sveukupnu (tehničku i korisničku) podesnost za upotrebu.
Ovako definisan, kvalitet se može pratiti kroz dve komponente, komponenta dizajna i komponenta
usaglašenosti.
Komponeneta dizajna obuhvata materijale koji su korišćeni prilikom izrade, specifikacije sastavnih
delova, pouzdanosti izrade i sl.
Komponeneta usaglašenosti obuhvata dimenziju koja se odnosi na to koliko dobro se dobro proizvod
uklapa u specifikacije koje su određene još u fazi dizajna. Na ovu dimenziju kvaliteta utiču uvežbanost
proizvodnog osoblja i njegova motivnisanost, izbor načina proizvodnje, način kontrole i testiranja proizvoda i
sl.
Na žalost, po pojedinaćnim komponentama posmatran, kvalitet nekog proizvoda može dovesti do
zablude, odnosno, kvalitet proizvoda se može posmatrati samo sa inženjerske tačke gledišta (conformance-to-
specifications), a ne i sa tačke gledišta potrošača, odnosno korisnika (fit-for-use). Vrlo često se posmatrajući
zasebno ove dve komponente, kvalitet, u smislu podesnosti za upotrebu, može pogrešno posmatrati kao
usklađenost sa standardima i specifikacijama. Tako se mogu naći različiti proizvodi koji zadovoljavaju mnoge
stroge standarde i prolaze različite testove, ali njihova podesnost za upotrebu od strane korisnika se ne
podudara sa tim.
U cilju prevazilaženja ovakvih problema, korisnija je savremena definicija kvaliteta.
Definicija 2. Kvalitet je veličina obnuto proporcionalna varijabilnosti.
Naravno da se u ovakvoj definiciji varijabilnost odnosi na neželjenu varijabilnost. U tom smislu, što je
varijabilnost proizvoda ili usluga manja, to je kvaltet proizvoda veći.
Povećana varijabilnost dovodi do povećanja troškova proizvodnje, bilo kroz procese dorade ili kroz
škart koji se odbacuje, zatim dovodi do smanjenja pouzdanosti proizvoda i celokupnog kvaliteta.
U smislu prethodne definicije kvaliteta, sledeća definicijapoboljšanja kvaliteta se nameće kao logična.
Definicija 3. Poboljšanje kvaliteta predstavlja smanjenje varijablinosti u procesu.
S obzirom na to da se varijablinost može dobro opisati statističkim terminima, statistički metodi imaju
veoma važnu ulogu u kontroli i poboljšanju kvaliteta proizvoda i usluga. To dovodi do potrebe merenja
određenih karakteristika i dimenzija proizvoda ili usluga, tj. do uvođenja pojma obeležja. Podaci koji će biti
analizirani mogu biti numeričkog i atributivnog tipa, odnosno, kvantitativnog i kvalitativnog tipa.
Obeležja koja će određivati kvalitet proizvoda se najčešće ocenjuju prema unapred zadatim
specifikacijama. Specifikacija predstavlja cilijnu ili nominalnu vrednost koju bi posmatrano obeležje tj.
karakteristika trebalo da postigne na svakom proizvodu. Prilikom definisanja specifikacija, ne zadaje se samo
ciljna vrednost, već se zadaju i tzv. gornja (UCL – upper specificatin limit) i donja (LCL – lower specification
limit) specifikaciona granica. Gornja i donja specifikacina granica predstavljaju najveću, odnosno, najmanju
dozvoljenu vrednost koju posmatrana dimanzija kvaliteta može da ima, a da se proizvod ne smatra škartom.
Neke specifikacije ne moraju da imaju obe specifikacione granice, zadaje se samo donja ili samo gornja
granica. Na primer, otpornost branika automobila, ova karakteristika ima svoju ciljnu vrednost koja je
određena u fazi dizajniranja automobila, ali nije škodljivo da ova karakteristika ima što je moguće više
vrednosti (higher better, lower better karakteristike). Specifikacije nastaju kao rezultat inženjerskih principa
još u fazi dizajniranja proizvoda. Takođe, specifikacije su rezultat niza testova i eksperimenata na različitim
prototipovima i modelima.
Međutim, vrlo često se testiranja i eksperimenti izvode na proizvoljan način, “po osećaju” ljudi koji
vode eksperimente. Pritom se u fazi planiranja i testiranja ne koriste odgovarajuće ili bilo kakve statističke
metode.
Bez statističkog pogleda na karakteristike proizvoda zanemaruje se smanjenje varijablinosti kao aspekt
poboljšanja kvaliteta i uopšte se ne uzima varijabilnost različitih dimenzija proizvoda koja nastaje kao rezultat
prirodne nepostojanosti materijala i sastavnih delova. Ovo dovodi da neki delovi ili čitav proizvod ne
zadovoljavaju jednu ili više postavljenih specifikacija. na taj način se kao rezultat proizvodnje dobijaju
neodgovarajući proizvodi ili proizvodi sa neusaglašenostima. Proizvodi sa neusaglašenostima ne moraju
obavezno biti defektni, tj. škartni. Na primer, u deterdžentu se može naći manja količina neke aktivne
supstance od planirane, čak i ispod donje specifikacione granice, ali i pored toga takav deterdžent može
obaviti svoju svrhu ukoliko se prilikom pranja stavi malo veća. Proizvod se smatra defektnim ukoiliko ima
jednu ili više neusaglašenosti koje mogu da dovedu do kritičnog smanjenja sigurnosti ili efikasnosti proizvoda.
Ttakve situacije, naravno, izazivaju loš odnos klijenata i potrošača prema proizvodu, što se odražava na loše
poslovanje. Zbog toga, sve češće, timovi koji rade u fuzi dizajniranja proizvoda, osim inženjera i stručnjaka iz
proizvodnje i “struke”, u svom sastavu imaju i statističare koji imaju ulogu u fazi planiranja eksperimenata i
testiranja dimenzija dvaliteta proizvoda.
Kratka istorija kontrole kvaliteta
1700-1900. Poboljšanje kvaliteta se zasnivalo na individualnim pokušajima zanatlija da poboljšaju svoje
proizvode.
1907-1908. AT&T počinje sa sistemskom inspekcijom i testiranjem proizvoda i materijala
1908. WS Gosset (alias Student) uvodi Studentovu t-raspodelu kao rezultat rada na poboljšanju
kvaliteta u Ginisovoj pivari.
1900-1930. Henry Ford uvodi serijsku (linijsku) proizvodnju u cilju povećanja produktivnosti. Uvodi self-
checking koncept i in-process kontrolu. My Life and Work
1914-1919. Za vreme I svetskog rata britanska vlada uvodi setrifikate za dobavljače.
1920’ AT&T Bell Laboratories formira Odsek za kvalitet koji se bavi kvalitetom proizvoda, testiranjem i
povećanjem pouzdanosti proizvoda.
1922-23. RA Fisher objavljuje niz radova o planiranju eksperiimenata i primeni u poljoprivredi.
1924. WA Shewhart uvodi koncept kontrolnih karti u BellLaboratories
1931. WA Shewhart objavljuje Economic Control of Quality of Manufactured Product, naglašavajući
statističke metode kao bitan faktor u poboljšanju kvaliteta proizvoda.
1932 WA Shewhart počinje sa predavanjima na temu statističkih metoda u poboljšanju kvaliteta i kontrolnih karti na londonskom univerzitetu.
1932-33. Britanska tekstilna idustrija i nemačka hemijska industrija uvode planiranje eksperimenata u cilju poboljšanja kvaliteta svojih proizvoda.
1938. WE Deming poziva WA Shewharta da održi predavanja na temu kontrolnih karti u Ministarstvu poljoprivrede SAD.
1940. Ministarstvo odbrane objavljuje vodiče za korišćenje kontrolnih karti.
1942. Bell Laboratories razvija preteče vojnih standarda za planove uzorkovanja pri vojsci SAD.
1942-49. U SAD se održava niz trening kurseva za statističku kontrolu kvaliteta u industriji. Osnivaju se mnoga društva i organizacije koje se bave kontrolom kvaliteta. WE Deming odlazi u Japan da bi držao predavanja na temu statističke kontrole kvaliteta u cilju obnove japanske industrije. Osniva se JUSE – Japanska unija naučnika i inženjera. G. Taguchi započinje svoj rad na primeni eksperimentalnog dizajna (planiranja eksperimenata).
1946-1950. Metodi statistčke kontrole kvaliteta se primenjuju širom Japana.
1951+ AV Feigenbaum objavljuje knjigu Total Quality Control. JUSE ustanovljava Demingovu nagradu
za dostignuća u kontroli i poboljšanju kvaliteta. GEP Box i KB Wilson objavljuju radove na temu primene
planiranja eksperimenata u optimizaciji procesa u hemijskoj industriji. Osnivaju se naučni časopisi u čijem je
fokusu kontrola kvaliteta i statističke metode koji se koriste u poboljšanju kvaliteta.
1957. Joseph Juran odlazi u Japan da održi predavanja na temu upravljanja i poboljšanja kvaliteta
(quality management and improvement),
1960. GEP Box i JS Hunter objavljuju radove na temu faktorijalnih planova. Uvodi se Zero Defect
programi u nekim granama industrije u SAD.
1970' Pojavljuju se knjige o planiranju eksperimenata orijentisane ka inženjerima i nauci.
1975. K. Ishikawa uvodi dijagram uzrok-posledica (dijagram „riblja kost“).
1980' Planiranje eksperimenata biva prihvaćeno u velikom broju kompanija i industrija koje se bave