-
SVETI JOVAN ZLATOUSTOMILIJE NA KNjIGU POSTANjA
OMILIJA PRVA.O poetku stvaranja: U poetku stvori Bog nebo i
zemlju.
OMILIJA DRUGANa ostatak stiha: Na poetku stvori Bog nebo i
zemlju, do:
I bi vee, i bi jutro, dan jedan
OMILIJA TREAI ree Bog: neka bude svod posred vode i da rastavlja
vodu od vode.
I bi tako. (Post. 1,6-8)
OMILIJA ETVRTAI ree Bog: neka se sabere voda pod nebom na jedno
mesto i neka se pojavi
kopno. (Post. 1,9-13)
OMILIJA PETAI ree Bog: neka budu svetila na svodu nebeskom da
svetle na zemlji i da dele dan od noi; i neka postanu znaci
vremenima i danima i godinama. (Post. 1,14-
19)
OMILIJA ESTAI ree Bog: neka izvedu vode gmizavce dua ivih i
ptice koje lete nad zemljom po svodu nebeskom; i bi tako. I stvori
Bog kitove velike i svaku duu ivotinja
gmizavih, koje izvedoe vode po vrstama njihovim. (Post.
1,20-24)
OMILIJA SEDMAI ree Bog: nainimo oveka po slici naoj i po
podobiju. I neka vladaju ribama
morskim i pticama nebeskim i stokom i zverima i svom zemljom i
svim gmizavcima koji gmiu po zemlji. (Post. 1,26)
OMILIJA OSMANa nastavak stiha: Nainimo oveka po slici naoj, i
protiv onih koji pitaju zato su stvorene zveri i kakva je korist od
njihovoga stvaranja, i o tome da upravo to
svedoi i o asti ukazanoj oveku i o neizrecivom ovekoljublju
Bojem
OMILIJA DEVETASavet onima koji se stide da nakon trpeze uestvuju
na veernjoj slubi i na nastavak stiha: Nainimo oveka po slici naoj
i po podobiju i: I stvori Bog oveka; po slici Bojoj stvori Ta;muko
i ensko stvori ih. (Post. 1,26-2,3)
OMILIJA DESETANa nastavak stvaranja: Ovo je knjiga postanja neba
i zemlje, kada bi;
u taj dan stvori Bog nebo i zemlju. (Post. 2,4-7)
-
OMILIJA JEDANAESTAI nasadi Gospod Bog raj u Edemu prema istoku
ipostavi tamo oveka koga sazda. (Post.2,8-14)
OMILIJA DVANAESTAI uze Gospod Bog oveka koga sazda i postavi gau
raj sladosti da ga obrauje i uva. (Post.2,15-20)
OMILIJA TRINAESTAA Adamu se ne nae pomonik podoban njemu. I
metnu Bog istupljenje na
Adama i ovaj zaspa. I uze jedno od rebara njegovih i ispuni plou
mesto toga. I sazda Bog od rebra, koje uze od Adama, enu. (Post.
2,20-25)
OMILIJA ERTRNAESTAO prestupu prvozdanih. I behu oboje nagi,
i Adam i ena njegova, i ne bee ih stid. (Post. 2,25-3,7)
OMILIJA PETNAESTAI zaue glas Gospoda Boga koji hoae po raju po
podne. (Post.3,8-19)
OMILIJA ESNAESTAI nazva Adam enu svoju ivot, jer je ona majka
svih ivih.
I stvori Gospod Bog Adamu i eni njegovoj haljine kone i obue
ih.I ree Bog: gle, Adam posta kao jedan od nas. (Post.
3,20-4,7)
OMILIJA PRVA sadraj
O poetku stvaranja: U poetku stvori Bog nebo i zemlju.[1]
1. Velikom sam radou danas ispunjen dok gledam vaa mila lica.
Upravo se ni edoljubivi roditelji ne raduju i ne vesele tako, kada
ih sa svih strana okrue deca te im ljupkou i panjom prue veliku
radost, kako se ja sada radujem i veselim dok gledam ovo vae
duhovno sabranje, koje se, silno edno da uje boanske rei, sa takvim
blagoobrazijem stee ovamo, i vas koji, prezrevi plotsku hranu,
hitate duhovnoj trpezi delatno svedoei o onim reima Gospodnjim: Nee
samo o hlebu iveti ovek, nego o svakoj rei koja ishodi iz usta
Bojih (Mt 4,4). Hajde onda da se i mi ugledamo na zemljodelce: kao
to oni, kada vide da je oranica oiena i osloboena kodljivoga
rastinja, tedro razbacaju seme, i mi, kada se sada blagodau Bojom i
nama isti ova duhovna njiva od tegobnih strasti, kada je daleko
veselje i nigde nema smutnje niti bure u mislima, nego samo tiina i
puni spokoj uma koji leti i bezmalo neba se dotie, promiljajui o
duhovnom pre nego o plotskom - proslovimo neto malo vaoj ljubavi,
osmelimo se danas na tananija razmiljanja - nudei vam uenja iz
Boanstvenoga Pisma. Ako to ne uinimo sada, dok traje post, kada je
prezrena utroba i vlada tolika tiina misli,
-
kada emo moi to da uinimo vaoj ljubavi? Zar kada caruju
razuzdanost, prejedanje i svaka lakomislenost? Pa tada niti emo mi
sami to obaviti kako valja, niti ete vi, kao pogrueni u te mrane
valove pomisli, moi primiti ita od onoga to vam se govori. Nego,
ako ikada - sada je dobar as za takve pouke: kada se slukinja vie
ne die na gospodaricu, nego pitoma postavi, pokazuje veliku krotost
i posluanje, ukrotivi plotske kiptaje i stojei gde joj je mesto.
Post je uspokojenje naih dua, ukras starih, vaspita mladih i uitelj
celomudrujuih koji svaki uzrast i prirodu ukraava poput dijademe.
Nigde danas nema metea ni galame, ne kida se meso, kuvari se ne
vrzmaju - sve je to daleko i na grad sada lii na neku blagoobraznu,
asnu i celomudrenu [a - slobodnu] enu. A kada razmislim o
iznenadnoj promeni koja se dogodila, rasudim o nepostojanosti
jueranjega dana, zadivljen sam i poraen silom posta - kako je, uavi
u svaiju savest, presazdao pomisao, iistio razum, ne samo gospodara
nego i prostih graana, ne samo slobodnih nego i slugu, ne samo
mueva nego i ena, ne samo bogataa nego i siromaha, ne samo onih
koji su jelinski vaspitani, nego i varvara. A zato kaem gospodara i
prostih? I savest onoga koji nosi dijademu[2] priklonila se, poput
ostalih, ovome posluanju. Danas se ne moe videti razlika meu
trpezama bogatog i siromaha, nego je svugde prosto jelo, lieno
razmetanja i raskoi, i danas ljudi sa veom nasladom pristupaju
prostoti trpeze nego kada im se nude kojekakvi umaci i mnogo jakog
vina.
2. Videste li, ljubljeni, iz ovoga to rekoh na poetku kolika je
sila posta? Zato se i ja sam sa veom predanou nego pre prihvatam da
vam besedim, kada znam da sejem u masnu i duboku oranicu koja nam
brzo moe uzvratiti umnogostruene plodove toga to je zasejano.
Pogledajmo, dakle, ako je ugodno, koji je smisao onoga to smo danas
proitali iz blaenoga Mojseja. Nego pripazite, molim vas, na ono to
vam govorimo, jer ne govorimo svoje, nego ono to na vau korist
daruje Boja blagodat. Pa ta znai: U poetku stvori Bog nebo i
zemlju? Ovde je umesno upitati se zbog ega nam ovaj blaeni prorok,
koji se rodio mnogo narataja potom, ovo izlae. Ne sluajno, ni bez
razloga. Bog, na poetku sazdavi oveka, Sam je sa ljudima razgovarao
onoliko koliko je ljudima bilo mogue da uju: tako je On Adama
pohodio, tako Kaina nakaza, tako je besedio sa Nojem, tako Ga i
Avraam ugosti. A kada se ceo rod ljudski survao u strano zlo, opet
Se Tvorac svega ne odvrati savreno od njega, nego kada ljudi
postadoe nedostojni besede s Njim, On im, elei da obnovi
prijateljstvo sa njima, kao dalekima alje pisma, privlaei Sebi
celokupnu prirodu ljudsku. Ta pisma posla Bog, a donese ih Mojsej.
I ta, dakle, kau pisma? U poetku stvori Bog nebo i zemlju. Gledaj,
ljubljeni, koliko je izuzetan taj udesni prorok i po ovome: svi
drugi proroci govorili su ili o onome to e biti nakon mnogo vremena
ili o tome to e se dogoditi u njihovo doba, a ovaj blaeni, rodivi
se nakon mnogo narataja[3] i voen desnicom svie, udostojen bi da
javi ono to stvori Vladika svega pre njegovoga roenja. Zbog toga i
zapoe slovo tako: U poetku stvori Bog nebo i zemlju, kao da svima
nama klie jasnim glasom i govori: "Ne javljam ovo pouen od oveka;
Onaj Koji je iz nebitija u bitije sve ovo priveo - On Sam i moj
jezik pokrenu da O tome pripovedam." Molim vas, stoga, da na ove
rei pazimo kao da to vie ne sluamo Mojseja, nego Samoga
-
Boga svega kroz jezik Mojsejev, prezrevi sopstvena rasuivanja.
Jer pomisli, kae [Pismo], ljudske plahe su i nepouzdana su
rasuivanja naa (Prem 9,14). Primajmo to to se kazuje sa velikom
blagorazumnou, ne prelazei sopstvenu meru, niti ispitujui ono to je
izvan naih moi, a od ega postradae neprijatelji istine kada poelee
da sve dokue sopstvenim rasuivanjem, ne uviajui da je oveanskoj
prirodi nemogue da ispita tvorevinu Boju. I zato govorim tvorevinu
Boju? Ta mi ne moemo pojmiti ni vetinu nama istorodnoga oveka. Reci
mi: kako iz metalske vetine [topljenjem] nastaje priroda () zlata?
Ili kako se od peska dobija isto staklo? Teko bi na to mogao da mi
odgovori. Ako, dakle, ne moe da se shvati ono to nam je pred oima i
to po Boanskom ovekoljublju ljudska mudrost stvara, zar da
ispituje, ovee, ono to Bog sazda? Koji bi oprotaj mogao da nae i
koje opravdanje ako si tako nerazuman, te promilja o onome to
prevazilazi tvoju prirodu? Rei da je sve to postoji nastalo iz ve
postojeega vetastva i ne ispovedati da je Tvorac svega to priveo iz
nebitija predstavljalo bi znak krajnjeg bezumlja. Zatvarajui,
dakle, usta bez umnima, ovaj blaeni prorok, nameran da pone knjigu,
ovako to uini: U poetku stvori Bog nebo i zemlju. Kada, dakle, uje
re stvori, nita drugo ne ispituj, nego sagni glavu i veruj reenom.
Bog je Onaj Koji sve stvara i presazdaje i preobraava sve po Svojoj
volji. A gledaj samo krajnje snishoenje: [Mojsej] nita ne kazuje O
nevidljivim silama, niti kae kako Bog u poetku stvori angele ili
arhangele. I nije nam bez razloga odredio takav nain pouke. Budui
da je on govorio Judejima koji su bili privezani za sadanje i nisu
mogli da zamisle nita od onoga to se umom postie, on ih od
uvstvenih predmeta uzvodi ka Tvorcu svega, kako bi se, spoznavi iz
tvorevine Umetnika svega, poklonili Sazdatelju i da se ne bi
zaustavili na tvari. A da i nakon toga nisu prestali da
obogotvoruju tvorevinu i ukazuju potovanje i najbeasnijim meu
beslovesnim [ivotinjama], dokle bi pali u bezumlju da On nije
pribegao takvom snishoenju?
3. Nemoj se uditi, ljubljeni, to Mojsej ide takvim putem na
samome poetku obraajui se ogrubelim Judejima, kada i Pavle u [doba]
blagodati, kada se toliko umnoie propovedi, spremajui se da besedi
meu Atinjanima, daje pouku polazei od vidljivog, te ovako govori:
Bog Koji stvori svet i sve to je u njemu, Ovaj neba i zemlje Gospod
Suti, ne prebiva u rukotvorenim hramovima, niti Mu slue ruke
ljudske (Dap 17,24-25). Znajui da je to uenje koje njima odgovara,
on tim putem krenu. Jer saobrazno onima koji primaju pouke od
njega, on Duhom voen i pouku naini. A da bi uvideo da je razlog
tome razlika u linostima slualaca i njihova otupelost, uj ga kako
im se, kada je upuivao poslanicu Koloanima, vie ne obraa tako, nego
drugaije, te kae: Jer u Njemu bi sazdano sve na nebesima i na
zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prestoli ili gospodstva, ili
naalstva, ili vlasti, sve kroz Njega i radi Njega bi sazdano (Kol
1,16). A Jovan, sin groma, klicae govorei: Sve kroz Njega posta i
bez Njega nita ne posta (Jn 1,3). Ali Mojsej ne [govorae] tako. I
sa pravom. Jer ne bee blagosloveno da se onima koji jo treba da se
hrane mlekom daje tvrda hrana. I kao to uitelji, primajui decu od
roditelja predaju im osnove, a oni koji od njih preuzimaju decu
saoptavaju im savrenije nauke, tako postupie i blaeni Mojsej, i
uitelj neznaboaca, i sin groma. Onaj koji je uzeo na poetku rod
-
ljudski pouio je one koji ga sluahu osnovama, a ovi su im,
primivi ih od Mojseja, dalje predali savrenije. Tako smo, dakle,
saznali i koji je uzrok [Mojsejevog] snishoenja i to da je sve
Duhom govorio, saobraavajui se onima koji ga sluaju i iskorenivi
zajedno sve jeresi koje poput pleve niu u Crkvi, time to kaza: U
poetku stvori Bog nebo i zemlju. Pa prie li ti manihejac govorei
kako je vetastvo pretpostojalo, ili markijanac, valentijanac ili
deca jelinska, ti im kai: U poetku stvori Bog nebo i zemlju. Ne
veruje Pismu? A ti se odvrati od njega kao od bezumnika. Koji bi
oprotaj ikada mogao da nae onaj koji ne veruje Tvorcu svega, i la
smatra istinom? Takvi pod liinom krotosti kriju u ovijoj koi vuka.
Ali ti nemoj da se prelasti, nego ga zato utoliko vie uznenavidi
[omrzni] to se pred tobom, koji si sluga kao i on, pretvara da je
krotak, a na Boga i Vladiku svega podigao je rat i ne vidi da radi
protiv svoga spasenja. A mi se drimo stene nesalomive, te se
vratimo na poetak. U poetku stvori Bog nebo i zemlju. Vidi kako i
iz samog naina stvaranja prosijava boanska priroda - kako [Gospod]
stvara nasuprot ljudskom obiaju, prvo nebo prostrevi, pa onda
zemlju podastrevi: prvo krov, a potom temelj. Ko to negde jo vide,
ko jo u za to? Kada ovek stvara to nikada ne biva - a kada Bog
zapoveda, sve se potinjava i ustupa volji Njegovoj. Nemojmo, dakle,
ispitivati ljudskim umom Boja dela, nego pratei njih - divimo se
umetniku. Jer nevidljivo Njegovo, kae, od sazdanja sveta na
tvorevini umom sagledavano vidi se (Rim 1,20).
4. A ako neprijatelji istine budu istrajavali na tome da je
nemogue da se ita privede iz nebitija, upitaemo ih: da li je prvi
ovek nainjen iz zemlje ili odnekle drugo? Svakako da e zajedno sa
nama ispovediti da je iz zemlje. Pa neka nam onda kau kako od
zemlje nasta priroda ploti. Od zemlje bi mogli da nastanu glina ili
crep. Ali kako posta priroda ploti? Kako kosti, nervi, ile i mast,
koa, nokti, dlake i iz jednog pretpostojeeg vetastva toliko toga
raznovrsne kakvoe? Teko da bi ita mogli da kau o tome. I zato
govorim [samo] o naem telu? Neka nam kau kako se hleb, kojim se
svaki dan hranimo i ujednaenoga je sastava, pretvara u krv, sluz, u
i razliite sokove. On je esto boje penice, a krv je boje vatre ili
crna. Ako, dakle, ne mogu savreno nita da nam kau o onome to nam je
svakodnevno pred oima, utoliko manje mogu ita da kau o drugim Bojim
tvorevinama. Ali ako se ni posle tolikog mnotva dokaza ne bi
odricali svoje ljubavi ka sporenju, ni tada ne prestajmo da im
ponavljamo: U poetku stvori Bog nebo i zemlju. Ta jedna reenica
dovoljna je da obori sve kule protivnika i da do temelja razrui sva
ljudska umovanja i, ako ikada poele da se okanu prenja, mogla bi i
njih da usmeri na put istine. Zemlja bee, kae, nevidljiva i
neustrojena. Zato je, reci mi, [Gospod] stvorio nebo svetlim i
savrenim, a zemlju bezoblinom? On to nije uinio bez razloga, nego
da se ti, poznavi po lepem delu tvorevine Njegovo delo, ne bi dalje
nita dvoumio i da ne bi pomislio da to bee zbog nedostatka snage.
Osim toga, jo je jedan razlog tome zato je zemlju nainio
bezoblinom. Ona je i naa hraniteljka i mati, iz nje se rodismo i
hranimo se, i poto nam je svima i otadbina i grob, opet joj se
vraamo i kroz nju dobijamo nebrojena dobra; pa da je rod ljudski ne
bi precenio, pokazuje ti je kao prvobitno bezoblinu i neustrojenu,
da ti ne bi dobra koja iz nje proishode pripisivao prirodi zemlje,
nego Onome Koji ju je priveo iz nebitija u
-
bitije. Zato je kazano: Zemlja bee nevidljiva i neustrojena. Moe
biti da smo na samom poetku va um napregnuli na tananija
razmiljanja i stoga je dobro da ovde stanem sa besedom, pozivajui
vau ljubav da se opominje ovoga ta je reeno, da to nikada ne gubi
iz seanja, pa kada odavde izaete, zajedno sa ulnom trpezom
postavljajte i trpezu duhovnu. Neka mu kazuje neto od toga O emu je
ovde bilo rei, a ena neka slua, neka i deca uju, neka se poue i
sluinad, te neka dom, dakle, crkva postane, kako bi utekao avo, taj
lukavi demon i neprijatelj naega spasenja, i kako bi tamo poivala
blagodat Svetoga Duha i svaki mir i sloga ograivali ukuane. Drite
li ono to je ve ranije reeno u seanju, primaete usrdnije i ono to
nakon toga bude zasejano, a i ja u sa veom radou i tedrou govoriti
O onome to daruje Boja blagodat kada vidim mladice toga to ve
posejah. I zemljodelac kada vidi kako seme raste, sa velikom revnou
pregledajui oranice, spremno hita da i druge zaseje.
5. Da biste nas, dakle, uinili usrdnijim, pokaite da briljivo
straite nad onim to je ve reeno i koliko moete postarajte se, osim
O ispravnim uenjima, i O ivotu. Neka zasvetli, kae, svetlost vaa
pred ljudima, da vide dobra dela vaa i proslave Oca vaega Koji je
na nebesima (Mt 5,16). Neka ivot bude saglasan uenjima i neka uenja
javljaju o tome kakav je ivot. Jer vera bez dela mrtva je (Jak
2,26) i dela bez vere mrtva su. Ako su nam uenja zdrava, a o ivotu
ne vodimo brigu, nikakva nam korist od uenja biti nee. Opet, i ako
o ivotu brinemo, a u uenjima hramljemo, ni od toga nee biti iega
dobrog. Zato ovu duhovnu graevinu treba utvrditi sa obeju strana.
Svaki, kae, koji slua ove rei Moje i tvori ih, upodobie se muu
mudrom (Mt 7,24). Gledaj kako [Gospod] ne eli samo da sluamo, nego
i da tvorimo i delatno da pokazujemo posluanje i kako sa pravom
nazva mudrim onoga koji pokazuje da dela prate rei, a ludim onoga
koji se samo rei dri (Mt7,127). Jer taj, kae, sagradi kuu svoju na
pesku i ona zato ne mogae ni udar vetrova da podnese, nego se brzo
srui. A takve su due nemarne, koje se ne utvrdie na duhovnoj steni.
To sada nije reeno za [pravu] gradnju i kuu, nego za due koje smuti
i neznatno iskuenje. Pod vetrom, kiom i rekom govorio nam je o
napadu iskuenja, jer stamen, bodar i trezven ovek od toga jo jai
biva i koliko se umnoavaju tegobe, toliko se i muastvo uveava, a
lenj i klonuloga duha, makar da i lahor dune - smesta se smuuje i
pada, ne od prirode iskuenja, nego od slabosti svoje volje. Zato
valja bdeti i biti trezven i spreman na sve, kako bismo i kada smo
spokojni bili vrsti i bodri u mukama koje naiu, i da bismo pokazali
veliko blagorazumije, neprestano uznosei blagodarnost ovekoljubivom
Bogu. Ako tako ustrojimo ono to je do nas, veliku emo naklonost
okuati svie, te emo tako moi i sadanji ivot u spokoju da provodimo
i da samima sebi veliku smelost za budui ivot pribavimo, to svi mi
neka steknemo, blagodau i ovekoljubljem Gospoda naega Isusa Hrista,
Kome sa Ocem i Svetim Duhom [prilie] slava, sila i ast sada i uvek
i vekove vekova. Amin.
NAPOMENE:
-
1. Navodi iz Svetoga Pisma Starog Zaveta prevoeni su po
Sedamdesetorici i crkvenoslovenskom tekstu. 2. Cara. 3. Od postanja
sveta.
OMILIJA DRUGAsadraj
Na ostatak stiha: Na poetku stvori Bog nebo i zemlju, do: I bi
vee, i bi jutro, dan jedan.
1. itanje Boanstvenoga Pisma nalik je riznici. Kao to onaj ko
odande uspe i zrnce da uzme stekne veliko bogatstvo, tako je i sa
Boanstvenim Pismom - i u kratkoj rei mogue je nai veliku silu
smisla i neizrecivo bogatstvo. I nisu boanske izreke sline samo
riznici, nego i bujnom izvoru koji obilne potoke izbrizgava. U to
smo se svi jue na delu uverili, jer, zapoevi uvod u knjigu
stvaranja, celu smo pouku posvetili reima: U poetku stvori Bog nebo
i zemlju, a opet ne mogasmo sve da razumemo. Veliko je bogatstvo te
riznice i obilan je taj duhovni izvor. I nemoj se uditi to smo tako
proli. I oni koji su iveli pre nas crpeli su, po meri svojih moi,
iz tih istonika, i oni posle nas ponovo e pokuavati da to uine, ali
opet nee moi sasvim da ih isprazne. Naprotiv, vode e se samo
umnoavati i bujati - jer takva je priroda duhovnih izvora. to neko
vie eli da u izobilju iscrpi ovdanje vode, toliko se vie toi i
domee blagodat duhovna. Zato i govorae Hristos: Ako je ko edan,
neka dolazi Meni i neka pije. Koji u Mene veruje, kako kaza Pismo,
iz utrobe njegove potei e reke vode ive (Jn 7,3738), ukazujui nam
na bogatstvo tih izvora. Kada je takva priroda duhovnih voda, hajde
da sada svako od nas donese mnoge sasude razuma, kako bismo se,
njih napunivi, vratili [kuama], jer kada blagodat Duha vidi plamenu
elju i probueni razum, bogatu milost svoju daruje. Odvojivi se sada
od svega itejskog i od briga koje su kadre da nas poput trnja ugue,
svoju pomisao odsecajui, sav svoj razum okrenimo u elju ka
duhovnom, kako bismo izali primivi otuda veliku korist i dobili
neto veliko i blagorodno. Ali da bi vam beseda bila jasnija,
podsetiemo vau ljubav malo na ono to je jue kazano, da bismo tako
kao u jedno telo ono to e danas biti reeno sjedinili sa jue
kazanim. Jer, kao to pamtite, jue pokazasmo kako blaeni Mojsej,
pripovedajui nam o stvaranju ovih vidljivih stihija, govorae: U
poetku stvori Bog nebo i zemlju; a zemlja bee nevidljiva i
neustrojena. Uz to smo objasnili zbog ega [Gospod] zemlju stvori
tako bezoblinom i neustrojenom - i verujem da ste sve to vi dobro
razumeli. Danas, dakle, valja da preemo na ono to je kazano dalje.
Kada ree [Mojsej]: Zemlja bee nevidljiva i neustrojena, on tano
objanjava zato bee nevidljiva i neobdelana, te kae: I tama bee nad
bezdanom i Duh Boji nadnoae se nad vodom. Gledaj kako se blaeni
prorok ovde jednostavno izraava i kako ne kazuje pojedinano o
celokupnom stvaranju, nego, obavestivi nas o najznaajnijim
stihijama i pomenuvi i nebo i
-
zemlju, ostalo ostavlja po strani. Nigde ne pomenuvi stvaranje
voda, on kae: I tama bee nad bezdanom i Duh Boji nadnoae se nad
vodom. Upravo to bee pokrivalo zemljino lice - tama i vodeni
bezdan. Otuda saznadosmo da sve vidljivo bee bezdan pokriven
vodenom tamom i da bee potreban premudri Tvorac Koji bi svoj toj
bezoblinosti postavio kraj i sve priveo u neko blagoustrojstvo. I
tama, kae, bee nad bezdanom i Duh Boji nadnoae se nad vodom. Koji
je smisao ovoga? Duh, kae, Boji nadnoae se nad vodom. Meni se ini
da ovo znai da vodama bee svojstvena nekakva ivotna energija i da
voda ne bee prosto stajaa i nepokretna, nego pokretna i da imaae
izvesnu ivotnu silu. Jer ono to je nepokretno u svemu je nekorisno,
a pokretno je upotrebljivo za mnogo ta.
2. Kako bi nam, dakle, pokazao da ta nezamislivo velika voda ima
nekakvu silu ivotnu, [Mojsej] kae: I Duh Boji nadnoae se nad vodom.
Ne kazuje Boanstveno Pismo o tome na poetku bez razloga, nego,
budui da eli da nam u nastavku pripoveda o tome kako su iz tih voda
stvorene i ivotinje po zapovesti Tvorca svega, ono ve ovde sluaocu
naznauje da voda ne bee tek tako stajaa, nego da se kretala, tekla
i sve napajala. Budui, dakle, da se veliko bezobrazije prostrlo nad
svim vidljivim, prvoumetnik Bog zapovedi - i sva se bezoblinost
rastoi i javi se ova nedomisliva lepota vidljive svetlosti koja
progna ulnu tamu i sve ozari. I ree, kae, Bog neka bude svetlost; i
bi svetlost. Ree - i bi. Zapovedi - i tama se izagna, a stvori se
svetlost. Vide li ti tu silu neizrecivu? Ali oni koje obuze obmana,
ne marei za sled kojim se pripoveda i ne sluajui blaenoga Mojseja
koji kae: Upoetku stvori Bog nebo i zemlju i koji tada dodaje: A
zemlja bee nevidljiva i neustrojena, budui da bee pokrivena tamom i
vodama - jer Vladiki tako bi ugodno da je stvori na poetku - kau da
su i vetastvo i tama pretpostojali. Moe li ita biti gore od ovoga
bezumlja? uje da u poetku stvori Bo! nebo i zemlju i da iz nebitija
posta bitije, a kae da je vetastvo pretpostojalo? Bi li iko razuman
dopustio takvu nesuvislost? Ta nije ovek Taj Koji stvara, pa da bi
mu bilo potrebno neto pretpostojee da bi tako pokazao svoju vetinu
- nego Bog Koga sve slua i Koji tvori reju i zapoveu. Gle, On samo
kaza - i pojavi se svetlost, a minu tama. I rastavi Bog svetlost i
tamu. ta znai rastavi! Svakome odredi sopstveno mesto i naznai
odgovarajue vreme. I poto se to zavri, tada konano daje svakom
prikladno ime. Jer nazva, kae, Bog svetlost dan i tamu nazva no.
Jesi li video kako se ovo neuporedivo razdeljenje i udesno
stvaranje koje prevashodi svaki razum - savrava samo reju i
zapoveu? Vide li ti kolikom je snishoenju pribegao ovaj blaeni
prorok - ili, tanije, ovekoljubivi Bog vaspitavajui kroz jezik
prorokov oveanski rod - da bi on znao koji je poredak stvaranja, Ko
je tvorac svega i kako sve bee privedeno u postojanje? Budui da
oveanski rod jo bee nesavren i ne mogae da dosegne smisao
savrenijih stvari, Duh nam Sveti, pokrenuvi jezik prorokov, o svemu
tako kazuje zbog slabosti slualaca. A da bi se uverio da se ovim
snishoenjem prilikom pripovedanja posluio zbog nesavrenosti naega
razuma, gledaj sina groma kako, kada je oveanski rod napredovao u
vrlini, vie ne postupa tako, nego sluaoce uzvodi vioj nauci.
Rekavi: Od iskoni bee Slovo (Logos) i Slovo bee u Boga i Bog bee
Slovo, on dodade: Bee svetlost istinita koja prosvetljuje svako
oveka koji dolazi u svet
-
(Jn 1,1.9). Kao to ovde ta uvstvena svetlost, pojavivi se po
zapovesti Vladiinoj, odagna ovu vidljivu tamu, tako i umna svetlost
odagna tamu obmane i zabludele privede istini.
3. Primimo, stoga, pouke Boanstvenoga Pisma sa velikom zahvalnou
i ne prkosimo istini, ne ostajmo u tami, nego hitajmo ka svetlosti
i tvorimo dela dostojna svetlosti i dana, kao to i Pavle umudruje
govorei: Kao po danu blapristojno hodimo i ne inimo dela tame (Rim
13,13). I nazva, kae, Bog svetlost dan i tamu nazva no. Nego, umalo
ne propustismo neto - valja nam se vratiti. Kada kaza [Pismo]: neka
bude svetlost; i bi svetlost, dodade: I vide Bog svetlost da je
dobra. Gledaj, ljubljeni, koliko se snishoenje oituje u ovim reima.
ta, zar Gospod nije znao da je ona dobra i pre nego to je nastala,
nego je tek nakon to se pojavila prizor Tvorcu pokazao krasotu
stvorenoga? Pa ko bi razuman mogao to da kae? Bavi li se ovek nekom
umetnou, on i pre nego to okona svoju tvorevinu i uoblii je - zna
svrhu u koju je stvara, a utoliko pre je Tvorac svega, Koji sve
reju privede iz nebitija u bitije, znao i pre no to je stvori da je
svetlost dobra. Zato se, onda, [Mojsej] ovako izrazio? Ovaj blaeni
prorok govori snishodei ljudskom obiaju - i kao to ljudi, kada sa
velikim staranjem neto stvore i poloe kraj svojim naporima, pa poto
osmotre delo svojih ruku i pohvalu mu uznesu, tako i Boanstveno
Pismo, prilagodivi se sada slabosti naega sluha, kae: I vide Bog
svetlost da je dobra, pa dodade: I rastavi Bog svetlost i tamu; i
nazva Bog svetlost dan i tamu nazva no. I jednom i drugom naznai
sopstveni prostor i oboma na samome poetku utvrdi nekakve mee, da
bi ih neprekidno uvali neprestupne. A ?o svako razuman moe da vidi
- kako do danas ni svetlost nije prestupila svoje granice, niti je
tama svoj poredak ma kako naruila. I samo ovo dovoljno je da one
koji odbijaju da budu blagorazumni uzvede krotosti i posluanju
onome to govori Boanstveno Pismo, kako bi se ugledali makar na
poredak stihija koje se dre postojanoga toka i ne prelaze svoju
meru, nego poznaju sopstvenu prirodu. Zatim, poto svakom naree ime
i oboje sjedini, [Gospod] kae: I bi vee, i bi jutro, dan jedan.
Kraj dana i kraj noi nazva jednim [danom], da bi poloio izvestan
poredak i sled u vidljivo i da ne bi bilo nikakvog meanja. Imali
smo, dakle, da vidimo, kroz jezik ovog blaenog proroka pouavani
Duhom Svetim, ta bee stvoreno u prvi dan, a ta u ostale. I to je
upravo znak snishoenja ovekoljubivoga Boga. Nije svemoguoj ruci
Njegovoj i beskonanoj premudrosti bilo nemogue i u jednom danu sve
da stvori. I to kaem: u jednom danu? Ma i u magnovenom trenu. Ali
kako nita od onoga to postoji nije stvorio radi sopstvene koristi,
jer Suti Nepotrebiti nema potrebu ni za im, nego sve sazda po
ovekoljublju i dobroti, On zbog toga stvara deo po deo i jasno nas
obavetava, jezikom blaenoga proroka, o onome to nastade, kako nas
ne bi, poto saznasmo istinu, porazili oni koje se povode za
ljudskim rasuivanjima. A ako, i pored toga to je to tako bilo, ima
nekih koji kau da je sve postojee nastalo samo od sebe, i da
[Pismo] nije poseglo za takvim snishoenjem i poukom - ta bi se onda
drznuli i da zbore i da tvore oni koji rade protiv svoga
spasenja?
-
4. ta bi, zaista, moglo da bude bednije i nerazumnije od onih
koji se usuuju da to kau i tvrde da je sve postojee nastalo samo od
sebe, ime celokupno stvaranje liavaju Bojega Promisla? I, reci mi,
kakav bi smisao moglo da ima to da se tolikim stihijama i tolikim
poretkom upravlja bez Nekoga Ko vlada i Ko sve dri? Ni laa nikada
ne bi mogla bez kormilara da see morske talase, niti vojnik da ini
ita blagorodno ako ga vojskovoa ne nadzire, ni dom ne opstaje bez
domaina - a zar su ova beskonana vaseljena i poredak ovih stihija
mogli tek tako da se kreu, a da ne postoji Neko Ko moe svim da
upravlja i Ko po Svojoj premudrosti na okupu dri i razmerava sve
vidljivo? Zato, uostalom, uporno nastojimo oko toga da im pokaemo
ono to je, kako kaza poslovica, ve i slepima oigledno? Ali ne
prestajmo, ipak, da im predstavljamo uenja iz Pisma i da svaki
napor ulaemo kako bismo ih spasili prelesti i privoleli istini. Jer
ako su i jo uvek ophrvani preleu, ipak su jednoga roda sa nama i
treba da se mnogo staramo oko njih i nikada ne posustajemo, nego da
im sa velikom brigom pruamo ono to je do nas i dajemo odgovarajui
lek, kako bi se, makar i kasno, vratili istinskom zdravlju. Pa Bog
nita toliko ne eli kao spasenje due. I Pavle klie: On Koji eli da
se svi ljudi spasu i da dou u poznanje istine (1Tim2,4), i Sam Bog
opet kae: Ne elim smrt grenika, nego da se obrati i iv bude (Jez
18,23). On zato i privede u postojanje celokupnu ovu tvorevinu, i
nas sazda - ne da bismo poginuli niti da bi nas u pakao otpravio,
nego da bi nas spasao i, oslobodivi nas prelesti, darovao nam da se
Carstvom naslaujemo. To nam je pripremio ne posle, nego pre
stvaranja sveta, kako i Sam kae: Hodite, blagosloveni Oca ?oga,
nasledite carstvo koje vam je pripremljeno od stvaranja sveta (Mt
25,34). Gledaj koliko je ovekoljublje Vladiino - kako i pre
stvaranja i pre nego to oveka privede u postojanje, nebrojena mu
blaga ugotovi, pokazavi koliku brigu za rod nai ima i kako eli da
se svi spasu. Takvoga, dakle, Vladiku imajui, tako ovekoljubivog,
tako blagog i krotkog, porevnujmo i za sopstveno spasenje i za
spasenje svoje brae. I nama e to biti zalog spasenja kada se ne
staramo samo za sebe same, nego kada koristimo i blinjem i
usmeravamo ga ka putu istine. A da bi se uverio koliko je dobro,
sam se spasavajui, i drugome moi koristiti, uj proroka gde govori
od lica Bojega: Koji izvodi asno od nedostojno! kao usta e Mi biti
(Jer 15,19). A ta to znai? Onaj koji, kae, rukovodi blinjega iz
zablude prema istini ili putevodi blinjega iz zla ka vrlini, po
meri ljudskih moi - Meni podraava. Ni On, Bog Suti, ni zbog ega
drugog ne odenu se u nau plot i radi spasenja roda ljudskog posta
ovek. I to samo kaem - sie u nau plot i sve drugo ljudsko podnese,
kada i krst primi, kako bi nas koji se predadosmo grehu, oslobodio
prokletstva? I o tome klie Pavle govorei: Hristos nas je iskupio od
prokletstva zakona postavi za nas prokletstvo (Gal 3,13). Ako,
dakle, On, kao Bog Suti i imajui sutinu nepristupnu, zbog
neizrecivoga ovekoljublja primi sve to nas radi i naega radi
spasenja, ima li ita to ne bismo mi sami bili duni da pokaemo za
one koji su naega roda i za udove svoje, kako bismo ih ugrabili iz
eljusti avolovih i usmerili na put vrline? Koliko je dua
prevashodnija od tela, toliko se veih nagrada nego oni koji novcem
pomau potrebitima udostojavaju oni koji opomenom i neprestanom
poukom uzvode lenjive i klonule duhom na pravi put i koji pokazuju
grdobu zla, a veliku lepotu vrline po Bogu.
-
5. Sve to, dakle, imajui na umu, razgovarajmo sa blinjima pre
svega drugog itejskog o duevnom spasenju, navodei ih na staranje o
tome. A dobro bi, dobro bilo da dua moe, neprestano to sluajui, da
se uznese iz bezdana zla koje nas okruuje i da odoli nasrtajima
strasti koje bez prestanka opsedaju nau duu. Stoga nam je potrebno
da mnogo bdimo, jer na rat ne staje i ne zna za primirje. I Pavle
zato kae: Nije naa borba protiv krvi i ploti, nego protiv
naalstava, vlasti, gospodara tame o?o?a veka, protiv duhova zlobe u
podnebesju (?f 6,12). Ne mislite, kae, da nam predstoji neznatan
boj - nije to borba sa onima koji su nae prirode i nije ni
ravnopravna. Nama, telom sapetim, zapoveeno je da sa bestelesnim
silama vojujemo. Ali ne bojte se. Ako je bitka i neravnopravna -
velika je sila naega oruja. Apostol kao da je dodao: budui da
upoznaste prirodu neprijatelja, ne padnite i ne malakite u borbi,
nego: Zato uzmite na sebe sveoruje Boje, kako biste mogli da
protivstanete lukavstvima avoljim (Ef 6,11). Jer mnoga su njegova
lukavstva, odnosno sredstva kojima se koristi kako bi ulovio
nemarne i treba ih dobro poznavati, kako bi se izbegle mree njegove
i da mu se ne bi dopustio ikakav pristup. Ali treba i pokazati i
straenje nad jezikom, i obazrivost oiju, i istotu pomisli - i
svakoga asa valja biti spreman za borbu, kao da nasre nekakva zver
i gleda da nas smodi. Zbog toga je i nebosena ona dua, uitelj
neznaboaca, jezik vaseljene, koji je uinio sve za spasenje svojih
uenika, rekavi: Uzmite sveoruje Boje - jo dodao, sa svih strana nas
ograujui i inei nas nedodirljivim: Stojte, dakle, opasavi bedra
svoja istinom i obukavi se u oklop vere[1] i obuvi se u pripravnost
za Evangelije mira, iznad svega uzevi tit vere u kome ete moi sve
strele lukavoga raspaljene ugasiti, i lem spasenja primite i ma
Duha, Koji je re Boja (Ef 6,14-17). Jesi li video kako je sve udove
ogradio i kao neko ko je nameran da nas povede u rat, prvo nam je
stavio pojas kako bi nam put bio lak, pa nam navukao oklop da nas
ne bi bile strele i noge osigurao i sa svih nas strana opasao
verom? Jer ona e, upravo ona, kae, moi da ugasi raspaljene strele
lukavoga. A ta su strele avolove? Lukave elje, neiste pomisli,
pogubne strasti, gnev, kleveta, zavist, razdraljivost, mrnja, elja
za sticanjem i svaka rasputenost. Sve to, kae, moi e da ugasi ma
Duha. I zato kaem da ugasi? I samu glavu neprijateljevu moi e da
odsee. Vidi li kako je [sv. Apostol] ukrepio svoje uenike - kako je
one koji su bili meki od voska nainio vrim od gvoa? Budui da na rat
nije protiv krvi i ploti, nego protiv bestelesnih sila, on nam zato
i nije dodelio plotsko oruje, nego svakovrsno duhovno i toliko
blistavo, da onaj lukavi demon ne moe da podnese ni sjaj
njegov.
6. U takvo oruje, dakle, obueni, ne bojmo se borbe i ne beimo od
okraja, ali nemojmo ni nemarni biti. Jer kao to kada smo trezveni
onaj lukavi demon nikako ne moe da odoli sili oruja, elimo li samo
da njegove smicalice uinimo nedelatnim, tako ako smo nebriljivi
nita nam nee koristiti, dok je neprijatelj naega spasenja
neprestano budan i sve radi protiv naega spasenja. Oruajmo se,
stoga, sa svih strana: klonimo se razgovora, klonimo se od injenja
onoga to moe da nam kodi, a uz uzdranje od jestiva pokazujmo i
druge vrline i bogato
-
milosre prema siromasima, znajui koliko nas uzdarje eka zbog
staranja o njima. Koji je milostiv, kae [Pismo], prema siromahu,
Bogu zajmi (Pr 19,17). Gledaj samo kako je neobina priroda te
pozajmice. Jedan je Onaj Koji je prima, a drugi onaj koji je zajmom
samoga sebe dunikom uinio. I nije samo to neobino, nego i to da je
nemogue da podnese nezahvalnost zbog pozajmice niti ma kakav drugi
gubitak. Bog ne obeava, kao to ovde biva, da e dati samo stoti deo,
nego stoput vie od toga koliko Mu je dato - i ni na tome Se ne
zaustavlja, nego ovo daje u sadanjem, a u budunosti dae nam ivot
veni. I u sadanjem ivotu ako bi ko obeao da e nam dati samo dvaput
od onoga to smo mi dali, sa gotovou bismo ponudili celokupno svoje
imanje - tu gde je toliko esta nezahvalnost, gde je toliko
koristoljubaca. ak se i meu najbliim srodnicima ne oduuju dugovi,
iz nezahvalnosti ili zbog siromatva. A o Vladiki svega nita slino
ne moe se ni pomisliti: ne samo da dug ostaje netaknut, nego On jo
obeava i da e uzvratiti ustostrueno, a i u budunosti nam jemi ivot
[veni]. Kakvo, dakle, opravdanje preostaje nama koji ne marimo i ne
hitamo da primimo namesto malog ustostrueno i umesto sadanjeg budue
i mesto privremenog veno, nego sa uivanjem blago zakljuavamo iza
vrata i prevornica, ne elei da njega, koje sada bez svrhe lei, damo
potrebitima, kako bismo u buduem veku imali koristi od njihovoga
zastupnitva? Nainite sebi prijatelje od mamona[2] nepravde da vas,
kada osiromaite, prime u vene svoje skinije (Lk 16,9). Znam ja da
mnogi ne samo da ne odobravaju to to kazujemo, nego se i ne osvru
na nae rei vie nego na buncanje i bajku. Zato se i razdirem i
patim, to takve ljude nije moglo da porazi ni iskustvo, ni toliko
Boje obeanje, ni strah od budueg, ni svakodnevna naa umudravanja -
ali svejedno ne mislim da prestanem da ih tako savetujem, dok ne
uzmognem da ih upornou pobedim, da ih privedem trezvenosti i
izbavim od obamrlosti i opijenosti, do koje ih je dovela elja za
bogatstvom pomraivi im rasuivanje. Jer znam, dobro znam da e, nakon
blagodati Boje, i nae uporne rei i staranje oko posta moi da ih,
makar i ne brzo, iscele od ove teke bolesti i da ih vrate savrenom
zdravlju, kako bi se i oni oslobodili, udaljivi se od kazne koja im
preti, i da bismo se i mi izbavili od malodunosti i za sve slavu
usposlali Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i uvek i u vekove vekova.
Amin.
NAPOMENE:
1. U slovenskom prevodu ovde stoji "oklop pravde". 2. Mamon je
bio aramejsko boanstvo bogatstva.
OMILIJA TREAsadraj
I ree Bog neka bude svod[1] posred vode i da rastavlja vodu od
vode. I bi tako. (Post. 1,6-8)
-
1. Gledajui, ljubljeni, kako se ovde svakodnevno sa revnou
sabirate, mnogo se radujem i ne prestajem da slavim ovekoljubivoga
Boga zbog vaega preuspevanja. Kao to je glad znak telesnog
zdravlja, tako i hitanje da se uju boanske pouke moe da bude najvee
svedoanstvo duevnoga zdravlja. Zato je i Gospod na Isus Hristos u
onim blaenstvima na gori besedio: Blaeni su adni i edni pravde, jer
e se ti nasititi (Mt 5,6). Ko bi onda mogao dostojno da pohvali vas
koje je jednom i Vladika svega blaio i koji oekujete od Njega
nebrojena dobra? Jer takav je na Vladika: kada vidi da dua sa
velikom udnjom i ognjenom revnou stremi duhovnome, tedro nam izliva
blagodat i daruje nas bogatim Svojim darovima. Zato oekujem da e i
nama, radi vaega dobra, [Gospod] dati vee slovo pouke za nazidanje
vae ljubavi. Upravo radi vas i vaega napretka mi i podnosimo sav
ovaj trud, kako biste i vi uzleteli do samoga vrha vrline i svima
koji vas gledaju postali uiteljima ivota po Bogu, a da bismo i mi
sami vee smelosti okuali gledajui kako se ne trudimo zalud, nego da
se ovo seme duhovno iz dana u dan razrasta i da se ne bi i nama
dogodilo ono to se zbilo u Evanelju sa sejaem. Tamo se jedan deo
sauva, a tri propadoe: jedno seme, baeno kraj puta, ostalo je
besplodno, drugo trnje ugui, tree koje pade na stenje i ostade na
povrini ne mogae da donese ikakvoga ploda. A ovde, blagodati radi
Boje, oekujemo da je svako seme baeno na dobru zemlju i da e neko
dati sto, drugo ezdeset, a tree trideset. To uveava nau usrdnost,
to nam razum ini bodrijim - znati da ne rasipamo zalud svoje rei,
nego da ih vi primate trezvenim sluhom i napregnuta uma. A ovo ne
govorim laskajui vaoj ljubavi, nego prosuujui o vaoj usrdnosti po
onome to jue rekosmo. Gledao sam kako ste se svi predali pouci i
kako sve inite da vam ne promakne ni najmanja pojedinost. Uz to, i
to to ste esto pljeskali rukama bio je znak da sa uivanjem primate
moje rei. A ko sa nasladom slua ta mu se govori, jasno je i da to
gnezdi duboko u razum i neizbrisivim ga u srce slae. Ko bi, dakle,
dostojno mogao vas da pohvali, a nas da ublai, jer govorimo u ui
onih koji sluaju? Jer blaen je, kae, koji govori u ui onih koji
sluaju (Sir 25,9). To je postignue posta - taj je lek spasao due
nae. Ako je na samome poetku pokazao toliku silu, koliku li korist
da oekujemo kada protekne jo neki dan? Samo vi, molim vas, sa
strahom i trepetom svoje spasenje savravajte (Fil2,12) i nikakvoga
pristupa ne dajte neprijatelju spasenja svoga. Gledajui sada vae
bogatstvo duhovno, on mahnita i zveruje i kao lav riui hodi traei
ko da prodere (Pt 5,8). Ali ako smo trezveni - blagodau Bojom
nikoga taj nee preodoleti.
2. Takvo je nae oruje duhovno u koje nas obue blagodat Duha,
kako jue pouismo vau ljubav. Budemo li, dakle, njime neprestano
ograivali sve udove, nijedna od strela koje onaj odailje nee moi da
nas se kosne, nego e mu se besilne vratiti. Kada bismo mi to hteli,
blagodat Boja uinila bi nas vrim od dijamanta i u svemu
nepokorivim. Kao to onaj koji bije u dijamant ni u emu mu ne teti,
a sam se iscrpljuje, i onaj koji gazi po trnju samo raskrvavi noge,
tako e biti i sa nama i sa neprijateljem naega spasenja, budemo li
se bez prestanka opasivali orujem datim nam od blagodati Duha.
Tolika je njegova snaga, da neprijatelj ne moe da izdri ni sam
njegov sjaj, nego mu oi zaslepljuje svetlost
-
koja otuda izblistava. Tim orujem, molim vas, svagda se
utvrujui, i na trg izlazimo i sa prijateljima se sreimo i bavimo se
svojim poslovima. I zato kaem na trg? Imajmo ga na sebi i u crkvu
kada se uputimo, i kui kada se vraamo, i kada leemo, i kada
ustajemo - nikada ga, tokom celoga svoga ivota, ne odlaimo. Ono sa
nama odlazi, a najvea nam je zaloga tamonje smelosti. Ono ne
optereuje telo poput vetastvenoga oruja, nego ga ak olakava i ini
lebdivim i krepkim, ali jedino ako ga svakoga dana gladimo, kako bi
ono svojim bleskom oslepljivalo lukavoga demona koji svagda smilja
lukavstva protiv naega spasenja. Hajde, dakle, kada smo vas
prikladno naoruali, da vam postavimo i uobiajenu trpezu i poloimo
pred vau ljubav ono to sledi za onim to jue rekosmo, predavi se
ponovo na rukovoenje u ovoj dobroj pouci udesnome domainu -
blaenome Mojseju, velikom proroku. Da vidimo, dakle, ta je to ime
danas eli da nas poui i pazimo na ono to nam kazuje. On ne govori
sopstvenom silom, nego pouavajui rod ljudski, svojim jezikom
proiznosi ono to mu blagodat Duha oglasi. Okonavi, dakle, slovo o
prvom danu i izgovorivi nakon stvaranja svetlosti: Bi vee i bi
jutro, dan jedan, opet kae: I ree Bog: neka bude svod posred vode i
da rastavlja vodu od vode. Obrati ovde panju, ljubljeni, na sled
pouke. Kada nam napred kaza, posle stvaranja neba i zemlje, da
zemlja bee nevidljiva i neustrojena, dodao je i razlog zato je bila
nevidljiva - upravo jer bee pokrivena tamom i vodama. Sve je bilo
voda i tama i niega drugog ne bee. Zatim se, kada Vladika naredi,
pojavi svetlost i doe do razdeljenja svetlosti i tame, te jedno
dobi naziv dana, a drugo noi. On ponovo hoe da nam da pouku o tome
da, kao to je tamu razdelio stvorivi svetlost te obema narekao
prikladna imena, zapoveu rastavlja i mnotvo voda.
3. Gle silu neizrecivu koja prevashodi svako ljudsko poimanje:
On samo zapovedi i jedna stihija pristupi, a druga se udalji. I
ree, kae, Bog neka bude svod posred vode i da rastavlja vodu od
vode. ta znai: neka bude svod! To je kao da ko ljudskim jezikom
kae: nekakav zid i pregrada ija je svrha da rastavlja. A da bi ti
pojmio koliko je posluanje stihija i prevashodna sila Tvoreva,
[Pismo] kae: I bi tako. Samo kaza - i ostvarenje usledi. I stvori,
veli, Bog svod i rastavi Bog vode to behu pod svodom od onih to
behu nad svodom. Kada je, kae, nastao svod, zapovedio je da se neke
vode nalaze pod svodom, a druge nad njim. Ali, mogao bi se neko
upitati ta je svod: je li to otvrdla voda ili nekakav zgusnuti
vazduh ili kakva druga tvar? Niko blagorazuman ne bi to prosto
potvrdio. Nae je da sa velikom blagodarnou primamo to je reeno i da
ne ispitujemo ono to je iznad nas, prevashodei sopstvenu prirodu,
nego samo da znamo i u sebi da drimo da je po zapovesti Vladiinoj
stvoren svod koja rastavlja vode i koji neke dri ispod, a druge,
uzdignute, moe da nosi na sopstvenim pleima. I nazva, kae, Bog svod
nebom. Gledaj kako se Boanstveno Pismo i sada posluilo istim
poretkom. Kao to jue kaza: neka bude svetlost, pa kada se ona
pojavi, dodade: da rastavlja svetlost i tamu (Post 1,4,5), tako i
danas ree: Neka bude svod posred voda. Zatim kao to je uinilo u
vezi sa svetlou, tako nas je i ovde obavestilo o naznaenju svoda:
da rastavlja, kae, vodu od vode. I kada nam je njenu svrhu
objasnio, tada kao to je svetlosti ime nadenuo, imenova i svod. I
nazva, kae, svod nebom - to je ovo to vidimo.
-
A kako, upitao bi neko, ima onih koji tvrde da je stvoreno mnogo
nebesa? Takvi se u tome ne ue od Boanstvenoga Pisma, nego povodei
se za sopstvenim rasuivanjima. Nas blaeni Mojsej nita vie od toga
ne obavetava, jer rekavi: U poetku stvori Bog nebo i zemlju, i
potom ukazavi na razlog iz kojega zemlja bee nevidljiva - jer bila
je skrivena tamom i vodenim bezdanom - nakon stvaranja svetlosti
sledei izvesni poredak, on kae: I ree Bog: neka bude svod.
Objasnivi, potom, koja je svrha samoga svoda i rekavi da on nasta
da bi rastavljao vodu od vode, sam taj svod ije je naznaenje da
razdeljuje vode on nazva nebom. Ko bi onda posle tako podrobne
pouke stao na stranu onih koji bi da govore prosto shodno
sopstvenom rasuivanju i koji tvrde, protivno Boanstvenom Pismu, da
ima mnogo nebesa? Eto, kau, i blaeni David uznosei pohvalu Bogu
ree: Hvalite Ga nebesa nebesa (Ps 148,4). Ne smuuj se, ljubljeni, i
nemoj pomisliti da Sveteno Pismo ikada samo sebi protivrei, nego
poznaj istiniti smisao tih rei i drei njihovo tano uenje, zagradi
sluh za one koji govore suprotno.
4. A ta je to to bih da kaem - posluajte sa velikom panjom, kako
vas ne bi lako potresli oni koji vole da govore ta im padne na
pamet. Sve boanstvene knjige Staroga Zaveta bile su isprva
sastavljene jevrejskim jezikom i u tome bi se svi sa nama
saglasili. Ne mnogo godina uoi Hristovoga dolaska car neki
Ptolemej[2], veoma porevnovavi oko sabiranja knjiga i sakupivi
raznovrsne druge knjige, shvati da valja sabrati i ove [svetene]
knjige. Poslavi, dakle, po neke jerusalimske Judeje, zapovedi im da
ih prevedu na jelinski jezik i to mu bi uinjeno. To bee delo
domostroja Bojeg, kako ne bi korist od njih imali samo oni koji
dobro poznaju jevrejski jezik, nego i svi koji nastanjuju
vaseljenu. A ono to je divno i udesno je da tu revnost nije pokazao
neko od judeomisleih, nego ovek odan idolima i neraspoloen prema
[istinitoj] veri. Sve je to uredio na Vladika - On uvek (a) preko
protivnika iri zapovesti istine. A ovo nisam vaoj ljubavi pomenuo
tek tako, nego da biste znali da nisu sastavljene na ovom, naem,
jeziku, nego na jevrejskom. Kau, dakle, oni koji taj jezik dobro
poznaju da kod Jevreja re "nebo" stoji u mnoini, a to ujedno kau i
znalci sirijskoga jezika. Zato kau da na njihovom jeziku niko ne bi
rekao "nebo" nego "nebesa". Zbog toga je, dakle, blaeni David rekao
nebesa nebesa - ne jer je nebesa mnogo, a tako nas nije ni pouio
blaeni Mojsej, nego zato to u jevrejskom jeziku nije retkost da se
re kojom se oznaava jedan pojam koristi u mnoini. Da su nebesa
mnoga, ne bi Duh Sveti propustio da nas, jezikom toga blaenog
proroka, obavesti i o stvaranju drugih. Drite stalno to na umu,
molim vas, kako biste mogli da zatvorite usta onima koji bi da
unose uenja suprotna Crkvi, a i da biste tvrdo znali silu onoga to
lei u Boanstvenom Pismu. Upravo se zbog toga vi i okupljate ovde i
mi vam ee predajemo pouku, kako biste bili spremni na odvor svakome
koji trai od vas razlog [vae nade] (1Pt Z,15). Nego ako je ugodno,
vratimo se na ono to sledi. I nazva Bog, kae, svod nebom. I vide
Bog da je dobro. Gledaj koliko je, zbog slabosti ljudske,
snishoenje u izrazu - kao to za svetlost ree: Vide da je dobro,
tako i sada za nebo, odnosno svod kae: I vide Bog da je dobro,
doznaujui nam time njegovu nesravnjivu krasotu. Koga ne bi porazilo
i zadivilo to da je tokom tolikoga vremena on zadrao vrhunsku
-
krasotu i to se, kako vreme prolazi, ta krasota samo uveava? I
ta bi moglo da bude lepe od onoga to je primilo pohvalu od samoga
Tvorca? Jer ako se mi, razgledajui savrenu ovekovu tvorevinu,
divimo obliku, stavu, krasoti, srazmernosti, skladu i svemu
ostalom, ko bi mogao dostojno da pohvali ono to je Bog stvorio, a
posebno kada je to primilo pohvalu od Samoga Vladike? To je, dakle,
kazano iz snishoenja prema nama, a videe Ga gde to kae za sve to
sazda, predupreujui time drskost onih koji se nakon toga namere da
svoj jezik otre protiv Bojega stvaranja, pa pitaju: zato se to i to
dogodilo? Obuzdavajui unapred, dakle, te koji bi da tako govore,
[Mojsej] kae: I vide Bog da je dobro. A kada uje da je Bog video i
pohvalio, ti o kazanom misli bogodolino i kako valja. Tvorac je i
pre stvaranja znao lepotu stvaranoga, ali budui da nama ljudima ne
bee mogue da, ophrvani tolikom slabou, drugaije ujemo, On je i
pobudio jezik blaenoga proroka da se poslui grubou ovih rei na
pouku ljudskoga roda.
5. Kada, dakle, podigne pogled i ugleda nebesku lepotu,
velianstvo i blagotvornost, ti otuda usteci Tvorcu, kao to mudrac
govorae: Shodno velianstvu i krasoti sazdanja Tvorac se sozercava
(Prem 13,5). Gledaj i iz stvaranja tih stihija kolika je mo Vladike
tvoga. Ko ima blagorazumnu duu, ukoliko poeli da pojedince ispita
sve vidljivo - ma i neka samo sopstveni sklop poeli podrobno da
sagleda - i u tome malom videe neizglagoljivu i neobjanjivu silu
Boju. A ako je vidljivo dovoljno da se pozna velianstvo sile
Tvoreve, ukoliko i doe do nevidljivih sila i um ustremi vojskama
angela, arhangela, vinjih sila, prestola, gospodstava, naala,
vlasti, heruvima, serafima - koji razum, koja re je dovoljna da
izrekne Njegovo neobjanjivo velianstvo? Jer ako David, blaeni
prorok, ispitavi ustrojstvo vidljivog, klicae govorei: Kako se
uzveliae dela Tvoja, Gospode, sve si Premudrou stvorio (Ps 103,24),
on, ovek udostojen tolikoga Duha i naznaen da sazna nepoznato i
tajno Premudrosti Njegove (Ps 50,8), ta bismo mogli da kaemo mi,
koji smo kao zemlja i prah, i duni da neprestano saginjemo glavu i
poraavamo se neizrecivim ovekoljubljem Vladike svega? I zato samo
da govorim o proroku? Pa blaeni Pavle, nebosena ona dua, koji se
obuen u telo nadmetae sa bestelesnim silama, koji je, po zemlji
gazei, i nebo ophodio () revnou, proniknuvi samo u jedan deo
domostroja Bojeg (mislim na onaj o Judejima i Jelinima i kako jedni
behu izbaeni, a drugi primljeni) i dvojei se i udom pometen
uskliknu veleglasno govorei: O, dubino bogatstva i premudrosti i
znanja Bojega! kako su neispitivi sudovi Njegovi i neistraivi
putevi Njegovi (Rim 11,33). Nego, ovde bih rado upitao one koji se
usuuju da se zanimaju Rodestvom Sina Bojeg i nastoje da ponize
dostojanstvo Svetoga Duha: otkuda vam, recite mi, takva drskost i
nepromiljenost? Od kakvoga ste pijanstva pali u toliko bezumlje?
Jer ako Pavle, takav i toliki, kae da su sudovi Njegovi, to jest
domostroj i gospodarenje, neispitivi - a nije rekao nepostini nego
neispitivi, tako da ne primaju ispitivanje, i da su neistraivi
putevi Njegovi, nazivajui opet putevima zapovesti i naloge - kako
se vi usuujete da samu sutinu Jednorodnog ispitujete i da, koliko
je do vas, umanjujete dostojanstvo Svetoga Duha? Gledajte,
ljubljeni, koliko je zlo ne podavati se u potpunosti onome to lei
u
-
Boanstvenom Pismu. A da su takvi ljudi sa blagorazumijem primili
pouke iz Boanstvenoga Pisma i da nisu unosili sopstvena umovanja,
ne bi se zaputili u toliko bezumlje. Ali mi svejedno ne prestajmo
da im oglaavamo sadraj Boanstvenog Pisma, zagraujui sopstveni sluh
za njihova pogubna uenja.
6. Nego ne znam kako se, poneseni tokom besede, udaljismo od
onoga to je na redu. Zato opet treba da se vratimo na prethodni
stih. I nazva, kae, Bog svod nebom i vide Bog da je dobro. I bi
vee, i bi jutro, dan dru. Nadenuvi ime svodu i pohvalivi stvoreno,
[Gospod] poloi kraj drugom danu i kae: I bi vee, i bi jutro, dan
drugi. Vidi li kako nas [Mojsej] podrobno pouava, nazivajui kraj
svetlosti veerom, a kraj noi jutrom i sve imenujui danom, kako se
ne bismo varali niti mislili da je vee kraj dana, nego da bismo
jasno znali da trajanje i jednoga i drugog ini jedan dan? Vee bi sa
pravom moglo da se nazove i krajem svetlosti, a jutro, odnosno kraj
noi, ispunjenjem dana. Upravo to i hoe da pokae Boanstveno Pismo
kada kae: I bi vee, i bi jutro, dan drugi. Moe biti da smo besedu
mnogo rastegli, ali ne namerno, nego, da tako kaem, pod naletom
toka rei, kao poneseni nekom silnom nabujalom rekom. A tome ste
uzrok i vi, koji sa radou sluate to vam se govori. Nita upravo ne
moe tako da obodri onoga koji govori i da mu navede vee izobilje
misli, kao usrdnost slualaca. I kao to klonuli duhom i lenjivi
sluaoci nesigurnim ine i monoga govornika, tako biste i vi,
blagodau Bojom, da smo mi i od kamenja nemutiji, mogli da nas
prenete iz lenjosti, da pospanost stresete i nagnate nas da vam
kaemo neto korisno i na vae nazidanje. Budui da ste bogonaueni i
sposobni, po blaenome Pavlu, i druge upuivati (Rim 15,14), hajde da
vas zamolimo, da ako ikada drugo, u vreme posta pokaete veliku po
Bogu brigu o vrlini i da vam ne bude dosadna beseda, ako vam svaki
dan o istom govorimo. Jer isto govoriti meni nije teko, po blaenome
Pavlu, a vama je ukrepljenje (Fil Z,1). Naoj dui, jer je lenjiva,
potrebno je neprestano podseanje: kao to ovo telo svakodnevno
zahteva telesnu hranu, da ne bi, previe se raslabivi, lealo
neupotrebljivo, tako je i dui potrebna duhovna hrana i najbolje
upravljanje, kako bi, naviknuvi se na dobro, ubudue postala
nedohvatna smicalicama lukavoga.
7. Svakoga dana, dakle, ispitujmo silu njenu i ne prestajmo
nikada ni sebe da istraujemo. Polaimo sami sebi raun i za to ta
ulazi u nas i ta izlazi iz nas, ta li korisno kazasmo, a koju
praznu re izustismo i opet, ta smo sluhom na korist uneli u duu, a
ta od onoga to moe da kodi. Odredimo i neka pravila i mee jeziku,
kako bi on re prvo odmerio i tek tada je izgovorio. A razum
vaspitavajmo da nita tetno ne pusti, nego ako se i unese spolja
neto takvo, da se kao izlino i sposobno da nanese tetu odbacuje, a
ako li se unutra rodi, da se toga asa blagoestivom pomilju izgoni.
I ne mislimo da nam je samo nejedenje do veeri dovoljno za
spasenje. Ako je nezahvalnim Judejima ovekoljubivi Vladika govorio
preko proroka: Gle, sedamdeset godina Meni li post otpostiste? I
ako jedete i pijete, ne jedete li i ne pijete vi sami? Tako govori
Gospod Svedritelj: sud pravedan sudite i milost i milosre tvorite
svaki blinjem svome, a udovicu i siroe i pridolicu i siromaha ne
ugnjetavajte i neka niko ne pamti zlo prema bratu svome u srcu
svome (Zah 7,5-6,9-10). Ako, dakle, onima koji sede u
-
senci i pritisnuti su mrakom prelesti nita korisno ne bi samo od
posta kada to nisu postigli i zlo iz srca prema blinjemu nisu
izagnali, kakvo bismo opravdanje mogli da imamo mi od kojih se trai
vee i kojima se zapoveda ne samo to da ine, nego i neprijatelje da
ljube i dobro im tvore? I zato kaem - dobro da im tvore? ak i da se
mole za njih i trae od Vladike i pritiu Mu da se stara o njima.
Upravo to e nas u onaj strani dan vie od svega zastupati i bie
najvei otkup naih sagreenja, ukoliko smo tako raspoloeni prema
svojim neprijateljima. Makar bila i prevelika ta zapovest, pomisli
li na nagradu koja eka one koji to ispune, ona se uopte ne ini
toliko velikom. A kakva je to nagrada? Ako to satvorite, [Pismo]
kae, upodobiete se Ocu svome Koji je na nebesima. A da bi nam to
razjasnilo, [Pismo] dodade: Jer suncem Svojim obasjava i lukave i
dobre i dadi na pravedne i nepravedne (Mt5,45). Pa ti podraavaj,
kae, po sili ljudskoj Bogu. Kao to On ne obasjava suncem samo
pravedne, nego i one koji tvore zlo i ne izvodi kiu samo dobrima,
nego i lukavima, tako i ti, ukoliko ne ljubi samo one koji tebe
ljube, nego i one koji su neprijateljski raspoloeni prema tebi, po
meri svojih moi podraava svome Vladiki. Jesi li video kako je na
najvii vrh uzveo onoga koji moe da ispuni tu dobrodetelj? A ti
nemoj misliti samo na to koliko je to teko, ljubljeni, nego
prethodno vidi sam sa sobom kolike eli asti da se udostoji, pa neka
ti zalog asti teko uini lakim. Ne bi li, upravo, trebalo da smatra
blagodau to to inei dobro neprijatelju dobija priliku da se tebi
samome otvore dveri smelosti pred Bogom i da se iskupe tvoja
sagreenja? A ti moda udi da se osveti neprijatelju i da onoga koji
je zlo nastrojen prema tebi gurne u istu ili veu bedu? I ta e tek
otuda izai, kada, savreno nita ne dobivi, jo bude i raun za to
podnosio na onom stranom sudilitu, kao naruilac Bogom propisanoga
zakona? Pa reci mi: kada bi neki zemaljski car naloio takav zakon -
da se vodi briga o neprijateljima ili da je kazna smrt, ne bi li iz
straha od telesne smrti svi pohitali na ispunjenje zakona? Koje bi
osude bilo dostojno to to se na sve pristaje zbog smrti telesne,
koja nas i bez toga prirodnom nunou svejedno eka, a da se radi one
smrti u kojoj se uteha nai ne moe, manje brine za zakon koji je
naloio Vladika svega?
8. Nego, ja zaboravih da ovo govorim onima koji ne pokazuju
jednaku ljubav ni prema onima koji njih ljube. Ko e nas, onda,
izbaviti od onoga muenja, kada ne samo da smo od one zapovesti
daleko, nego ne tvorimo ak ni ono to tvore mitari? Jer ako
uzljubite one koji vas ljube, kae, ta veliko inite? Ne ine li tako
i carinici? (Mt 5,46) Kada, dakle, ni to ne inimo, koja nam je nada
na spasenje? Molim vas zato, ne budimo nemilosrdni, nego ukrotimo
svoju pomisao, a pre svega vaspitajmo se da u ljubavi pobeujemo
blinjega, po blaenom Pavlu, au jedan drugoga drei veim od sebe
(Fil.2,3) i ne doputajmo da u tome drugima ustupamo nego pobeujmo,
i ne preuznosimo se nego pokazujmo bolje i toplije raspoloenje
prema onima koji nas ljube. To je ono to najvie odrava i ini na
ivot i to nas razlikuje od beslovesnih i od zverinja - to, poelimo
li, moemo da odravamo poredak koji nam prilii, da pokazujemo veliku
slogu sa blinjim, pa da guimo pomisli i da tu zverinu nepokornu,
gnev, satremo, predoavajui mu uas stranoga sudilita i da ga uimo da
e, pristane li da se prinese neprijateljima na rtvu, velikih blaga
stei, a da e, bude li jo voleo da se
-
spori, veliku osudu podneti. Mi ne smemo zalud da traimo vreme,
nego svakoga dana i asa treba da sebi predoavamo sud Gospodnji i to
je to to moe da nam veliku smelost dometne, a ta uveava kaznu. I
tako, o tome promiljajui, pobedimo strasti, sputajmo kiptaje svoje
ploti i, po blaenom Pavlu, umrtvimo svoje udove na zemlji, blud,
neistotu, strast, pohotu zlu, lakomstvo (Kol 3,5), pohlepu, sujetu
i zavist. Ukoliko se umrtvimo za te strasti, tako da ne mogu da
deluju na nas, moi emo da primimo plod Duha koji je - ljubav,
radost, mir, dugotrpljenje, blagost, dobrota, vera, krotost,
uzdranje (Gal 5,22,23). Neka se u tome sastoji razlika izmeu
hrianina i nevernika. Neka nas to preporuuje, kako nas ne bi samo
ime krasilo i da se ne bismo gordili spoljanjou, a kamoli da se,
daleko bilo, makar i stekli ovo to sam gore nabrojao, ikada
preuznesemo, nego i tada radije sebe uniavajmo. Jer kada izvrite
sve to vam je zapoveeno, kae [Gospod], govorite: mi smo nepotrebne
sluge (Lk 17,10). Ako se tako budemo starali oko sopstvenoga
spasenja, moi emo i sebi samima najvie koristiti i oteti se od
budue kazne, a i onima koji nas gledaju postati uitelji u dobru,
kako bismo sa panjom okonavi sadanji ivot udostojili se u buduem
ovekoljublja, a to neka svi mi dostignemo, blagodau i milosrem
Gospoda naega Isusa Hrista, sa Kojim Ocu [prilie] slava, sila i ast
u vekove vekova. Amin.
NAPOMENE:
1. Tanije - "tvrdina" (gr. a, lat. firmamentum, slov. tverd). 2.
Re je o Ptolemeju II Filadelfu (270-246. pre Hrista).
OMILIJA ETVRTAsadraj
I ree Bog: neka se sabere voda pod nebom na jedno mesto i neka
se pojavi kopno. (Post. 1,9-13)
1. Hajde da i danas vaoj ljubavi ponudimo gozbu od rei blaenoga
Mojseja i da sa panjom razmotrimo ono to Vladika stvori u trei dan.
Ako oni koji iskopavaju zlatonosnu zemlju ne odustaju sve dok vide
ile sa zlatnim peskom, pa dok ne razgrnuvi zemlju i siavi i u samu
dubinu ne uberu veliko blago, utoliko pre prilii nama koji nismo
duni da tragamo za zlatnim peskom, nego koji oekujemo da naemo
neizmerno blago - da mu svakodnevno ulazimo u trag, kako bismo se
vratili domu dobivi otuda veliko duhovno bogatstvo. Tamo esto ulno
bogatstvo i opasnosti priini onima koji ga stekoe, a i pre
opasnosti, nakratko pruivi nasladu, u tren mine jer ga ili napadoe
varalice i kradljivci ili ga sluge ukradoe i utekoe. Ali ovde nita
takvo ne moe da se dogodi. Ovo duhovno blago je neosvojivo i kada
se smesti u skrivnice naega razuma postaje nedostupno za svakovrsna
lukavstva, samo ukoliko mi svojim nemarom ne damo prostora onome
koji udi da ga ugrabi. Na neprijatelj, lukavi avo, kada vidi gde se
sabira duhovno blago, pomahnita i krgue zubima i ne drema traei
pogodan trenutak kako bi ugrabio ta od onoga to uva naa
unutranjost. A
-
nita mu takvu priliku ne prua kao naa lenjost. Zato nam valja
neprestano bdeti i zagraivati mu pristupe. Vidi li nas trezvene i
sasvim bodre, kada jedanput i drugi put pristupivi vidi da zalud
nastoji, on konano odstupa posramljen, uvidevi da mu nita vie nee
koristiti i da smo mi pokazali veliki oprez. Znajui tako da nam ceo
ivot valja vojevati, naoruavajmo se kao da imamo pred sobom
neprijatelja koji neprekidno pazi da nismo na as zadremali i pruili
mu priliku za napad. Ne vidi li koliko se oni koji stekoe mnoga
blaga staraju da ih sauvaju kada oekuju upad neprijatelja? Neki ih
zakljuavaju iza vrata i prevornica, na svaki ih nain osiguravajui,
a drugi ih i u samu zemlju zakopavaju, kako niko ne bi mogao da ih
nae. Tako i mi treba da sabiramo bogatstvo, da ga uvamo sa velikom
panjom i ne izlaemo svaijim oima, nego da ga skrivamo u
najsigurnijem smestitu razuma i zagradimo sve ulaze onome koji je
porevnovao da ga ugrabi, kako bismo, sauvavi ga nedohvatnim,
uzmogli da, odvojivi se od ivota, imamo neku poputninu na tamonjem
putovanju (o - stranstvovanju). Jer kao to se oni koji se zadese u
tuini, kada ree da se vrate u sopstvenu otadbinu, dugo staraju i
ure da malo pomalo saberu toliku poputninu koja e moi da im traje
tokom celogaputa, kako ne bi sami sebe nemudro prepustili gladi,
tako i mi kao da smo u tuini (jer svi smo stranci i pridolice), ve
ovde treba da mislimo i da unapred sebi duhovnom vrlinom na stranu
odlaemo poputninu, kako bismo, kada Vladika naloi da se vratimo u
svoju otadbinu, bili pripravni i da bismo neto poneli sa sobom, a
neto poslali unapred. Jer takva je priroda tih poputnina: ono to
poelimo da sami sebi unapred odloimo injenjem tih vrlinskih dela -
stii e tamo pre nas, otvoriti nam dveri smelosti pred Vladikom i
ulaz nam unapred pripremiti, kako bismo sa svakom slobodom uli i
veliku milost u Sudije obreli.
2. A da bi se uverio, ljubljeni, da je to tako, pomisli kako
onaj koji tvori izobilnu milostinju i ovde prebiva hranjen dobrom
saveu, kod Sudije nalazi veliko ovekoljublje, te da e, uz druge,
zauti one blaene rei: Hodite, blagosloveni Oca Moga, nasledite
carstvo koje vam je pripremljeno od stvaranja sveta; jer ogladneh i
dadoste Mi da jedem (Mt 25,34,35). A isto to moglo bi se nai gde se
deava i sa drugim vrlinama. Tako e biti i sa ispovedanjem grehova i
sa molitvama koje se sa usrdnou savravaju. Budemo li mogli da u
ovom ivotu ispovedanjem omijemo ono to sagreismo i da oprotaj
obretemo od Vladike, tamo emo otii isti od grehova i dae nam se
velika smelost. Nikakvu utehu ne moe da pronae onde onaj koji u
ovom ivotu nije sprao grehe, jer u adu, kae [Pismo], ko e Ti se
ispovediti (Ps 6,6)? I sa pravom je to kazano: ovo je prilika za
trud, podvige i borbe, a ono za vence i plate i nagrade.
Podvizavajmo se, dakle, dok smo jo na trkalitu, kako ne bismo u asu
u kojem treba da ponesemo venac i platu za napore, bili meu
posramljenima, nego meu onima koji venac na glavu sa smelou
primaju. Ovo na poetku ne govorimo vaoj ljubavi bez razloga, nego
elei da vas svakoga dana podseamo na dobra dela, kako biste, budui
bez mane i savreni i zarei vrlinskim ivotom, postali besprekorni i
isti, eda Boja neporona i da biste se javili kao svetila svetu,
slovo ivota imajui, na pohvalu nau, u dan Hristov - kako biste, i
samom pojavom, koristili onima koji sa vama ive i da bi oni sa
kojima razgovarate
-
priestili se svojstvenom vam duhovnom blagouhanju i besprekornom
ivotu. Upravo kao to drugovanje sa loim ljudima obino teti onima
koji se meaju sa njima, kao to i blaeni Pavle kae: Zli razgovori
kvare dobre obiaje (1 Kor 15,33), tako i drugovanje sa dobrima
veoma koristi njihovim blinjim. Zato je i dopustio ovekoljubivi na
Vladika da se pomeaju dobri sa lukavima, kako bi ovi imali nekakvu
korist od zajednikoga ivota i da ne bi uporstvovali u lukavstvu,
nego da bi, imajui ih neprestano pred oima, dobili neto vie od
optenja sa njima. Tolika je sila dobrodetelji - da je se i oni koji
ne uestvuju u njoj silno stide i veliku joj pohvalu pletu. A na taj
nain, opet, i sami oni koji uestvuju u zlu neprestano ga
podvrgavaju osudi. Ono je svima toliko oevidno, da nikoga nikada
nee nai da se dii njime. Ali udno je to da ono to nastoje da na
delu ostvare, na reima esto rue i pokuavaju da sakriju od mnogih. A
i to je svedoanstvo ljubavi Boje, koju je projavio prema rodu
ljudskom - to je u svakoga od nas poloio nepotkupljivo sudilite -
savest - koja tano raspoznaje dobro i ono to nije takvo. Upravo to
e moi da nas lii svakoga opravdanja kako u grehe padamo zbog
neznanja, a ne zbog duevnog nemara i nestaranja za vrlinu.
3. U svakom asu mislei na to pokaimo veliku brigu oko
sopstvenoga spasenja, da ne bismo, kako vreme prolazi, neprimetno
sami sebe nakodili. Nego, dosta je ovo za uvod. ujmo, stoga, ako je
ugodno, ta je ?o o emu i danas eli da nas poui blagodat Duha
Mojsejevim jezikom. I ree, kae, Bog: neka se sabere voda pod nebom
na jedno mesto i neka se pojavi kopno. I bi tako (Post 1,2).
Gledaj, ljubljeni, kakav besprekoran poredak i sled ovde vladaju.
Rekavi u poetku da zemlja bee nevidljiva i neustrojena, budui da je
bila pokrivena tamom i vodama, a poto zatim u drugi dan naredivi da
nastane svod dade da se rastave vode, nazvavi svod nebom - sada nas
[Pismo], eto, obavetava o tome kako je u trei dan [Gospod] naredio
da voda pod nebom, odnosno svodom, stekavi se na jedno mesto stvori
prostor, te da se ukae kopno. I bi tako. Poto sve bee ispunjeno
vodama, On zapoveda da mnotvo voda doe na jedno mesto, kako bi se
videlo kopno. Gledaj kako nam malo-pomalo predstavlja ustrojstvo i
blagoobrazije zemlje. I bi, kae, tako. Kako? Kako Vladika zapovedi.
Samo kaza i ostvarenje usledi. Upravo to je i svojstveno Bogu - da
tvorevinom upravlja po Svojoj volji. I sabra se, kae, voda pod
nebom na mesto svoje i ukaza se kopno. Kao to je svetlosti, kada je
svugde bila tama, zapovedio da se pojavi i razdelio je od tame,
kako bi jednu naznaio za dan, a drugu za no i kao to, opet, u vezi
sa vodama stvorivi svod, zapovedi da jedne zauzimaju gornji
prostor, a druge da budu ispod svoda - tako i sada zapoveda da se
iste te vode koje su pod svodom steknu na jedno mesto kako bi se
pojavilo kopno i da bi tada i njemu nadenuo posebno ime, kao i
svetlosti i tami. I sabrae se, kae, vode na svoja zborita, pojavi
se kopno i nazva Bog kopno zemljom. Vide li, ljubljeni, kako zemlja
bee nevidljiva i neustrojena, sakrivena pod vodama kao pod kakvim
pokrovom, a sada nam pokazuje njeno lice i daje joj njeno ime? I
zborita vodena, kae, nazva morima. Eto, i vode dobie sopstveno ime.
Kao to neki vrsni umetnik, kada se nameri da izgradi neki sasud
sopstvenom vetinom, ne nadene mu ime pre nego to poloi kraj onome
to stvara, tako i ovekoljubivi
-
Vladika ne imenuje stihije dok ih Svojom zapoveu ne postavi na
njihovo mesto. Kada, dakle, i zemlja dobi svoj naziv i doe do svoga
oblika, i sabrane se vode udostojie sopstvenoga imena. I zborita
vodena, kae, nazva morima, te ponovo dodade: i vide Bog da je
dobro. Kako slaba ljudska priroda nije bila kadra da dostojno
pohvali tvorevinu Boju, Boanstveno Pismo nas unapred obavetava o
tome kako je ona pohvalu primila od Samoga Tvorca.
4. Kada, dakle, shvati da se i Samome Sazdatelju tvorevina
pokazala kao dobra, vie e se diviti, a opet nijednu re vie u
pohvalu i slavu nee moi da doda. Jer ti ima takvoga Vladiku - Koji
stvara tako da to od nas ne moe primiti pohvalu. Pa i kako bi mogao
rod ljudski dostojno da pohvali dela Boja ili ikada da ih proslavi?
Vidi, dakle, ovde po tome to sledi neizrecivu premudrost blagoga
Boga promislitelja. Kada nam pokaza zemljino lice, sopstvenom
zapoveu daruje je blagoobrazijem koje joj pripada, ukraavajui njeno
lice arenilom semena. I ree, veli, Bog: neka isklija zemlja bilje
travno, koje seje seme po rodu i po podobiju, i drvo plodovito koje
po rodu nosi plod, u kojem je seme njegovo po podobiju na zemlji. I
bi tako. ta znai to: i bi tako! Zapovedi, kae, Vladika i zemlja
smesta pobudivi svoje trudove, samu sebe pripravi za izrastanje
semena. I isklija, kae, zemlja bilje travno, koje seje seme po rodu
i po podobiju, i drvo plodovito koje po rodu nosi plod, u kojem je
seme njegovo na zemlji. Razmisli ovde, ljubljeni, kako se sve na
zemlji zbi reju Vladiinom: ni oveka ne bee da je obdelava, ni
pluga, niti pomoi od volova, ni kakvoga drugog staranja o njoj,
nego ona samo zau zapovest i u tren pokaza svoje. To nam je nauk da
nam ni sada plodove ne daruje ni nastojanje zemljodelaca, niti
uopte trud koji je neizbean u zemljodelstvu, nego pre svega toga re
Boja koja zemlji u poetku bi upuena. Boanstveno Pismo, opet,
ispravljajui i nakon toga nerazumnost ljudsku, sve nam podrobno
izlae po poretku dogaaja, kako bi se pobili oni koji zalud
praznoslove povodei se za sopstvenim rasuivanjem i tvrde da je za
dospevanje plodova dovoljno sadejstvo sunca. Ima i nekih koji ak
nastoje da to pripiu nekim zvezdama. Zbog toga nas i pouava Duh
Sveti da je zemlja pre stvaranja tih stihija reju Njegovom i
zapoveu svojevoljno iznela sva semena, a da joj niije drugo
sadejstvo ne bee potrebno. Njoj namesto svega dovoljno bee: Neka
isklija zemlja bilje travno. Sledei, dakle, Boanstveno Pismo,
nikada ne doputajmo da sluamo one koji govore ono ta im prosto
padne na um. Makar ljudi i obraivali zemlju, makar imali pomo od
beslovesnih ivotinja i svakojako se starali oko zemlje, makar i
vazduh bio blagorastvoren i stekli se svi drugi povoljni uslovi,
nema li odobrenja Vladiinog, sve je zalud i nikakve koristi biti
nee od silnih napora i muka, ukoliko se ruka svie ne kosne ljudske
i ne daruje prinos tome to raste. Ko ne bi uzdrhtao i zadivio se
razmiljajui o tome kako re Vladiina: Neka isklija zemlja bilje
travno, siavi u same tesnace zemljine, kao nekom udesnom haljinom
ukrasi lice zemlje cvetnim arenilom? I gle nju, koja ranije bee
bezoblina i neobdelana, gde projavljuje toliku krasotu da bezmalo
moe sa nebom da se nadmee. Upravo kao to je ono, ne zadugo potom,
trebalo da se ukrasi arenilom zvezda, tako se i ona ukrasi tako
raznolikim cveem, da je i Tvorca navela na pohvalu: Vide, kae, Bog
da je dobro.
-
5. Jesi li video kako [Pismo] uz sve to se sazdaje pokazuje i
Tvorca gde izrie pohvalu, kako bi posle toga i ljudski rod, pouen
time, od tvorevine ushitao Stvoritelju? Jer, ako tvorevina, takva
budui, prevashodi rod ljudski i niko ne bi mogao dostojno da je
pohvali, ta bi iko mogao da kae o samome Tvorcu? I vide, kae, Bog
da je dobro. I bi vee, i bi jutro, dan trei. Vidi li kako stalnim
ponavljanjem pouke [Pismo] eli da utvrdi u naem umu silu smisla
onoga o emu se besedi? Trebalo je, naime, kazati: "I bi dan trei".
Ali ti gledaj kako ono za svaki dan ovako kae: I bi vee, i bi
jutro, (dan trei), i to ne tek tako, nego da mi ne bismo meali
poredak, niti mislili da je dan okonan nastupanjem veeri, nego da
bismo videli da je vee kraj svetlosti i poetak noi, a da je jutro
kraj noi i punota dana. Tome bi da nas poui blaeni Mojsej govorei:
I bi vee, i bi jutro, dan trei. Nemoj se iznenaditi, ljubljeni, ako
Boanstveno Pismo to esto govori. Pa ukoliko, kamenosrdni i preleu
jednako ophrvani, Judeji i pored toga to im je to toliko ponavljano
hoe da se spore i misle da je vee poetak nastupajuega dana, sami
sebe obmanjujui i jo uvek sedei u senci - dok je istina svima tako
jasno objavila - uz svetiljku dok sunce pravde na sve strane svoje
zrake izblistava - da se [Mojsej] nije posluio tolikom i tako
podrobnom poukom, ko bi podneo sporenje nezahvalnika? Nego, neka
oni ekaju platu za svoje bezumlje, a mi se, udostojivi se da
primimo lue sunca pravde, povinujmo uenju Boanstvenoga Pisma i
sledei njegovo pravilo, zdrava uenja odloimo u skrivnice svoga
razuma, pa njih uvajui dolino se postarajmo za svoje spasenje i
beimo od onoga to naruava nae duevno zdravlje klonei se svega
takvog kao od otrova. Ta je teta mnogo vea i to u meri u kojoj je
dua pretenija od tela. Oni otrovi uzrokuju telesnu smrt, a ono to
skvrni duevno zdravlje - nau venu smrt. A ta je to to nam kodi? To
su mnoge i raznovrsne stvari, a pogotovo priljubljivanje ljudskoj
slavi i nesposobnost da se ona prezre. Nama to mnoga zla uzrokuje i
imamo li kakvo duhovno blago, to nam ga pustoi i liava nas njegove
koristi. ta bi, onda, moglo da bude pogubnije od te pogube, kada
nam uzima i ono to mislimo da imamo? Tako je onaj farisej postao
manji od carinika, jer ne mogae da zadri svoj jezik, nego njime,
kao kroz kakva vratanca, rasu sve svoje bogatstvo.
6. Pa i reci mi, zato stremi ljudskoj pohvali? Ne zna li da ona
iezava kao senka ili i neto jo nitavnije od nje, kao da pline
vazduhom? Ljudska priroda ionako je prevrtljiva i nepostojana i
isti ti koji sada hvale, sutra kude istoga oveka. A sa Bojim sudom
nikada se to ne moe dogoditi. Ne budimo, dakle, nerazumni, i ne
varajmo se uzalud. inimo li ta dobro, ako nije samo zbog toga kako
bismo ispunili zapovest svoga Vladike i da samo Njemu jedinome
postanemo znani, ni zbog ega trud podnosimo i sami sebe liavamo
ploda. Onaj koji tvori nekakvo dobro kako bi ga lovila ljudska
slava, uspeo on da je okua ili ne - a esto biva i da sve inei radi
nje ne uzmogne da je dostigne - domogao je se, dakle, ili ne, ovde
je primio dovoljnu nagradu i tamo nikakvo uzdarje nee za to dobiti.
Zato? Zato to je unapred samoga sebe liio slave Sudijine,
pretpostavivi sadanje buduem i slavu od ljudi sudu pravednoga
Sudije. A ako inimo neto duhovno samo zato da bismo ugodili jedino
onom Nedremanom
-
Oku, pred kojim je sve nago i otkriveno, i riznica e naa
neprikosnovena ostati i nagrada netaknuta i dobra nada ve ovde
pruie nam veliku utehu; a osim toga to se ta nagrada uva u
nepristupanoj skrivnici, i ljudska bi mogla da usledi slava. Pa
upravo tada je najvie i imamo, kada je preziremo, kada joj ne
teimo, kada je ne gonimo. I zato se udi ako se to dogaa kod onih
koji slede duhovnu filosofiju, kada i kod onih koji tee svetskim
stvarima veina se upravo gnua onih koji ele dobar glas od ljudi i
preziru ih, a pronai e da im se mnogi i podsmevaju zbog toga to
streme praznoj slavi? ta bi moglo da bude jadnije od nas koji
sledimo duhovno, ako budemo, slino takvima, udeli za dobrim glasom
od ljudi, ne zadovoljavajui se samo pohvalom od Boga? Tako i Pavle
kae: Njegova pohvala nije od ljudi, nego od Boga (Rim 2,29). Zar ne
vidi, ljubljeni, da se ni na konjskim trkalitima oni koji gone
konje ni ne osvru dok svakakav narod sedi, izliva silne pohvale, a
ovi im se ni ne raduju, nego na jedinoga cara gledaju koji u
sredini sedi i paze samo na njegovo odobravanje, a preziru svu masu
i preuznose se samo kad ih on ovena? Na njih se ugledajui, ne dri
mnogo do ljudske pohvale i ne stremi vrlini zbog nje, nego iekuj
sud od pravednoga Sudije i sav svoj ivot ustrojavaj pazei na
njegovo odobravanje, kako bi i ovde stalno hranjen bio dobrim
nadama i tamo okuao vena dobra, to da i svi mi dobijemo, blagodau i
ovekoljubljem Gospoda naega Isusa Hrista, Kome sa Ocem, zajedno sa
Svetim Duhom, [prilie] slava, sila i ast sada i uvek i u vekove
vekova. Amin.
OMILIJA PETAsadraj
I ree Bog: neka budu svetila na svodu nebeskom da svetle na
zemlji i da dele dan od noi; i neka postanu znaci vremenima i
danima i godinama. (Post. 1,14-19)
1. Hteo bih da se prihvatim uobiajene pouke, ali sve se
premiljam i oklevam. To se nadneo i stao sipati oblak uninija, te
mi smuti um, a i ne samo uninija oblak, nego i gneva, pa ne znam ta
mi je initi - dvojenje mi ovladava razumom. Kada pomislim da, tek
to avo malo dunu, svi vi, predavi zaboravu svu onu nau upornu pouku
i svakodnevno savetovanje, pohitaste na onu satansku sramotu i
posetiste konjske trke, sa kakvom u radou moi opet da vam prenesem
pouku, kada je ovo prethodno tako brzo iezlo? A ono to posebno moju
malodunost veom ini i moj gnev stranijim to je da ujedno sa naim
savetom iz svojih dua prognaste i sveteni stid od svete
etrdesetnice i tako sami sebe predadoste u mree avolove. Kako bi
iko mogao, makar i kamene due bio, spokojno da podnese toliki va
nemar? Stidim se, verujte, i crvenim kada vidim da se zalud trudimo
i da sejemo po stenju. Ali sluali vi mene ili ne, mene eka naznaena
plata, jer ja sve svoje ispunih, srebro bacih i savet dadoh. Bojim
se, ipak, i brinem da ne postanem time krivac za vau veu osudu. Jer
onaj sluga, kae, koji je znao elju gospodara svojega i ne uini je,
bijen e biti mnogo (Lk 12,47). Niko od vas ne moe da se izgovori
neznanjem, kada vam mi svakodnevno isto oglaavamo, ukazujemo vam na
avolove mree i na to koliko je vrlina laka, samo ako elimo da
budemo trezveni. Ili ne znate da one koji tako
-
ne mare za sopstveno spasenje, pa se jedanput ovde pojave, a
drugi put sami sebe predaju u avolove mree - Boanstveno Pismo
poredi sa psima? ovek, kae, koji se okrene od greha svoga i opet mu
se vrati slian je psu koji se vraa na sopstvenu bljuvotinu (Pr
26,11). Vidi li kome se upodobie oni koji pohitae na onaj bezakoni
prizor? Zar ne uste Hrista gde kae: Svaki koji slua ove rei Moje i
ne tvori ih upodobie se muu ludom koji sagradi kuu svoju na pesku i
dooe reke i dunue vetrovi i stropota se kua ona i pade, a pad njen
bee velik (Mt 7,26-27)? A oni koji pohitae na hipodrom postadoe i
gori od toga oveka. Njegova kua pad pretrpe tek nakon to se na nju
navalila velika sila, a [Gospod] pomenu reke i vetrove ne mislei na
vodenu silu i silovitost vetrova, nego na strani napad iskuenja, a
pad kue ne da bismo ga povezali sa vetastvenom kuom - re je o dui
koja pada od napada nevolja i ne moe da se odupre. A na vas niti je
vetar krenuo, niti se reke provalie - tek dunu neki avolski vetri i
sve vas razduva. Moe li ita stranije biti od takvoga bezumlja? Koja
ti je korist od posta, reci mi? ta si dobio od toga to dolazi
ovamo? Ko se ne bi zaplakao nad vama, a i nas same poalio? Nad vama
zaplakao jer sve to sabraste rastoiste u trenu i dveri razuma svoga
otvoriste lukavome demonu, da bi uao i bez ikakve muke izneo
celokupno vae duhovno blago. A nas poalio - jer oglaavamo mrtvim
uima i toliku tetu trpimo svakoga dana, jer sejemo, a nikakvoga
ploda ne moemo da uzmemo. Zar se zato trudimo da govorimo, kako
bismo prosto razveselili va sluh ili da bismo se od vas pohvale
domogli? Ako ne mislite da imate neku korist od ovoga to vam
govorimo, bolje nam je, konano, da uutimo. Ja ne elim da vas
podvrgnem veoj osudi. Kao to trgovac, kada sabere veliki tovar i
lau ispuni mnogim blagom, pa se iznenada stuti oluja i silna
vetrina potopi korab skupa sa ljudima koji su na njemu, svima bude
saaljenja dostojan prizor pojavivi se nag i nakon velikog i
neizrecivog bogatstva dospevi u krajnju bedu - to i vama sada uini
avo. Naavi vau duhovnu lau gde je ispunjena mnogim blagom i videvi
neprebrojivu skrivnicu koju ste uspeli sabrati od posta i od stalne
pouke, on kao kakvu oluju posla ono beskorisno i tetno takmienje
konja, te vas njime lii i obnai od svakoga izobilja.
2. Znam da sam vas mnogo ukorio, ali oprostite mi, molim vas -
toliko mi je dua ojaena. Ne govorim vam ja ovo iz mrnje, nego u
brizi i iz due koja vas neno ljubi, Stoga, popustivi malo strogost,
jer je spreeno irenje same rane, sada elim da vau ljubav privedem
dobrim nadama, kako ne biste pali u oajanje ili klonuli. Ovde ne
biva isto to i u vetastvenim ( a - ulnim) stvarima. Tamo nije mogue
da se onaj ko je od onoga bogatstva pao u krajnju bedu odmah
oporavi, a mi ovde, ovekoljubljem Bojim, samo ukoliko hoemo da
priznamo ono to uinismo i da se okanemo svoje nebrige, moemo brzo
da se vratimo u prethodno izobilje. Jer takav je na Vladika, tako
tedar i dareljiv, pa klie kroz proroka: Ne elim smrt 1renika, ne da
se obrati i ivi (Jez 18,23). Znam da, budui blagorazumni, oseate
svoj greh, a nije mala pomo u vraanju vrlini biti svestan veliine
sagreenja. Ali neka mi niko ne navodi opet one lukave demonske rei,
te da kae: "Pa koji je greh videti konje gde tre?" Poeli li da
blagorazumno shvati sve to se tamo dogodilo, nai e da je sve
krcato
-
satanskom energijom. Ne vide se tamo samo trkai konji, nego se
mogu uti i urlanje, hule, nebrojene nepristojne rei i videti
razvratne ene i enskasti mladii. Ili ti se ini da je malo to to ti
se zarobljuje dua? Ako esto i obian sluaj saplete i gurne u sami
bezdan pogibli onoga koji ne pazi, ta je pravda da snae oni koji
upravo zato tamo i dolaze da bi naslaivali oi onim bezakonim
prizorima, odlazei otuda kao savreni preljuboinci? Znajui za
sklonost nae prirode prema tetnim uticajima i kako je lukav i na
sve spreman zloumni avo, ovekoljubivi na Vladika, ograujui nas od
svega to je izlino i elei da nas uini nepristupanim za njegove
mree, ovaj zakon naloi, kada kaza: Koji pogleda na enu sa eljom
prema njoj, ve je uinio preljubu sa njom u srcu svome (Mt 5,28),
preljubom nazivajui pogled sa suvinim zanimanjem. Ne govori mi
zato: "Kakva je teta u tome da se tamo provodi vreme"? Pa samo
jedno gledanje trke konja dovoljno je da dui donese propast. Kada
vreme traimo na besmislice koje ne samo da nita dobro dui ne domeu,
nego je i skvrne, i kada se prepiremo i izgovaramo silne pristojne
i nepristojne rei, koje e nam biti opravdanje? A ovde eto, ako samo
malo oduimo sa poukom, mnogi gunaju i gneve se i izgovaraju se
telesnim bolom i tegobama, mada je ovaj udesni hram pogodan da ih
utei. Ni hladnoa ne moe da im zasmeta, niti kie ili silni vetrovi.
A tamo - makar lila i strana kia, i duvale vetrine ili palilo
sunce, oni ne provode jedan niti dva sata, nego vei deo dana. I
niti se starac srami sedina, niti se mladi stidi to ide na ono to
sede glave raspaljuje. Ali prelest je tolika, da sa uivanjem
primaju taj mamac za due i ne razmiljajui o kratkovremenosti i
privremenosti kodljive naslade, i o neprolaznosti bola i o osudi
savesti. Gledam i sada lica nekih meu vama, pa nastojim da ocenim
stanje due i koliko im sada pokajanje nailazi. Ali kako ne biste u
isti greh pali i da ne biste nakon tolike nae pohvale opet pohitali
na ona satanska zborita, treba vam zapretiti. Nije uvek dobro
propisivati prijatne lekove, nego kada je rana uporna, valja joj
prineti i jake i one koji peku, kako bi se brzo iscelila.
3. Neka shvate, dakle, svi koji su krivi da se, ako i posle
ovoga naeg saveta budu opet istrajavali u istom nemaru, neemo
libiti da se posluimo zakonima (o oo) Crkve i da ih sa velikom
strogou pouimo da ne ine taj greh i da ne sluaju sa takvim prezirom
boanstvene izreke. A ovo ne govorim za sve koji se ovde sabrae,
nego za one koji su krivi za to to o emu je re. Jer beseda je svima
upuena, a svako ko slua neka prima prikladan lek - ko je zgreio da
bi ovde stao sa nemarom i da ne bi uznapredovao u zlu, nego se
posle ovoga prenuo i sa revnou ispravio ta je pogreio. A ?o nije -
da bi jo sigurnije odolevao i da nikada ne bi postao kriv. Ali kako
bismo na delu uverili vau ljubav da smo bili navedeni da vam to
kaemo iz nene ljubavi i jer nam duu mui velika briga za vae
spasenje, hajde da vam opet, sami sebe hranei dobrim nadama,
ponudimo pouku i pokaemo oinsku naklonost koju prema vama imamo.
Nego, molim vas, dobro pazite na ovo to se govori, kako biste vie
ploda poneli i tako se domu vratili. Vaoj ljubavi valja rei ta je
to to je proitano. I ree, veli, Bog: neka budu svetila na svodu
nebeskom da svetle na zemlji i da dele dan od no; i neka postanu
znak vremenima i danima i godinama, i neka postanu svetila na svodu
nebeskom, da bi osvetljavala zemlju.
-
I bi tako. Budui da nas jue blaeni Mojsej poui da je zemljinu
bezoblinost Tvorac svega ukrasio biljem i cvetnim arenilom i
izrastanjem semena, danas kazuje o ukraavanju neba. Kao to zemlju
krasi ono to iz nje izrasta, tako je [Gospod] ovo vidljivo nebo
nainio svetlijim i blistavijim i time to ga je osuo arenilom zvezda
i stvorio dva velika svetila - sunce i mesec. I naini, kae, Bog dva
svetila velika, svetilo veliko da vlada danom i svetilo manje da
vlada nou, i zvezde. Vidi li premudrost Tvorevu? On samo kaza i ta
se udesna stihija - sunce - javi. [Mojsej] upravo to naziva velikim
svetilom i kae da je nastalo da bi vladalo danju. Ono,
izblistavajui kao munje svoje zrake, dan ini svetlijim, pokazujui
svakoga dana svoju nesravnjivu krasotu, pojavljujui se jutrom i sav
rod ljudski budei da ide na svoje poslove.
4. Na tu krasotu ukazujui, blaeni prorok kae: I ono, kao enik
koji izlazi iz lonice svoje, veseli se kao ispolin koji hita svojim
putem. Sa kraja nebesa je izlazak njegov i hod njegov do kraja
nebesa (Ps 18,67). Vidi li kako nam je ovde predstavio i njegovu
lepotu i brzinu njegovoga dejstva? Jer kazavi: Od kraja nebesa je
izlazak njegovi hod njegov do kraja nebesa, doznaio nam je kako u
jednom magnovenom trenu ono optrava svu vaseljenu i da izliva svoju
svetlost sa kraja nakraj, mnogo ime donosei korist. Jer ono ne
greje samo, nego i sui.I ne sui samo, nego i saie. Veliko je udo
ove stihije i to niko ne bi mogao sve dostojno da izrekne. A ovo
govorim i reju je veliam da se ti ne bi na njoj zaustavio,
ljubljeni, nego da bi otuda pohitao i divljenje preneo na njenoga
Tvorca. Koliko se veom pokae stihija,toliko se vie vidi Tvorevo
udo.
5. Ali jelinska deca, zadivivi se i porazivi stihijom ne mogahu
da vide ita ispod njene povrine i da proslave Sazdatelja, negose
zaustavie na stihiji i nju obogotvorie. Stoga i kae blaeni Pavle: I
vie se poklonie i posluie tvari pre nego Tvorcu (Rim 1,25). Pa ta
bi moglo biti bezumnije od njih koji ne mogoe po tvorevini da
poznaju Tvorca, nego su prelaeni tolikom preleu da sazdanje i tvar
uzvedu na Tvorev stupanj? Zbog toga nas i Boanstveno Pismo, znajui
koliko su nemarni ljudi skloni prelesti, unapred obavetava o tome
da je ova stihija stvorena posle tri dana, nakon to je iz zemlje
izraslo sve semenje i poto je ona dobila svoj ukras,kako niko ne bi
mogao posle toga da govori da zemlja bez sunevoga dejstva ne bi
mogla da donese ploda. Zato ti [Pismo] i pokazuje da je sve bilo
ispunjeno pre njegovoga stvaranja, kako ne bi njemu pripisivao
raanje plodova, nego Tvorcu svega Koji u poetku kaza: Neka isklija
zemlja bilje travno. Kau li da i sunce doprinosi sazrevanju plodova
- ni ja ne odriem. Kao to kada govorim da i zemljodelac sadejstvuje
zemljinom dejstvu ne pripisujem sve zemljodelcu, nego kaem da, ma
koliki trud on pokazao, ako ne blagoizvoli Onaj Koji je Svojom
zapoveu od iskoni pobudio zemlju da se pokrene na raanje plodova -
nikakve mu koristi od mnogih muka - tako kaem i da, makar
zemljodelcu pomogli i sunce i mesec i blagorastvorenje
vazduha,svejedno nee biti uspeha ne kosne li se toga desnica svie.
A ako eli ta krepka ruka, i dejstvo stihija veliku e korist doneti.
Znajui to tvrdo, zatvarajte usta onima koji bi jo da se varaju i ne
dozvoljavajte da potovanje prema Tvorcu prenose na tvorevinu. Zato
i Boanstveno Pismo pokazuje ne samo krasotu, nego i velianstvo
i
-
blagotvornost sunca time to kae: kao enik i raduje se kao
ispolin koji hita putem - ali i slabost i nitavnost. Jer uj ta na
drugom mestu kae: ta je svetlije od sunca? A i ono iezava (Sir
17,31). Neka te, kae, ne prevari prizor: izvoli li da zapovedi Onaj
Koji ga je Stvorio, sunce nestaje kao da ga nije ni bilo. Da to
znaju deca jelinska, ne bi se tolikom preleu prelastila, nego bi
dobro znala da im od sozercavanja tvorevine valja ushitati Tvorcu.
Zato On sunce i stvori u etvrti dan, da ti ne bi pomislio da ono
ini dan. A i to to kazasmo za semena, rei emo i za dan - da je do
stvaranja sunca prolo tri dana. Vladika je poeleo da ovom stihijom
svetlost dana uini jasnijom. Isto bismo mogli da kaemo i za manje
svetilo, za mesec, jer i do njegovoga stvaranja behu tri noi. Ali i
on nam, otkako je stvoren, koristi time to rasejava nonu tamu i ini
bezmalo sve drugo isto to i sunce. Jer sunce je odreeno da vlada
danju, a on da vlada nou. ta znai ovo: da vlada danju i da vlada
nou! Sunce, kae, dobi vlast nad danom, a mesec nad nou, kako bi ono
svojim zracima inilo dan svetlijim, a da bi ovaj razvejavao tamu i
ljudskom rodu svojom svetlou davao priliku da se neometano bavi
svojim poslovima. Jer tada se i putnik osmeljuje na put, i brodar
porine lau da see mora i svako se sa velikom slobodom prihvata
svoga posla. Kada nas, dakle, poui koja je korist od njih, [Mojsej]
kae: ... I zvezde. I postavi ih Bog na svodu nebeskom, da
obasjavaju zemlju i da vladaju danju i nou i da dele svetlost od
tame.
6. Razmisli i o tome kako nam je pokazao kolika je njihova
blagotvornost. Postavi ih, kae, na svodu nebeskom. ta znai postavi!
Znai li to kao da je reeno "utvrdio"? Daleko od toga. Pa mi vidimo
da one esto u samo jednom trenu prevale veliko rastojanje i nikada
ne stoje na jednome mestu, nego ispunjavaju svoj tok koji im je
Vladika naznaio. ta, dakle, znai postavi! On im je zapovedio da
budu na nebu. Moe se videti gde Pismo kasnije i na drugom mestu
kae: Postavi Adama u raju (Post2,8) - nije ga dakle tamo utvrdio,
nego je zapovedio da on u raju prebiva. Tako bismo mogli i za
zvezde da kaemo da je [Gospod] naredio da se one nalaze na svodu
nebeskom da bi isijavale svoje svetlo na zemlju. Pomisli,
ljubljeni, koliko je vea radost videti usred noi nebo ozvezdano i
kao kakvim cveem ukraeno raznolikim zvezdama to na zemlju izlivaju
monu svetlost, nego lugove i vrtove? Za tu svrhu Gospod ih je i
naznaio da svetle na zemlji i da naalstvuju danju i nou, to je
uopte kazano i za velika svetila. Jer kada nas obavesti o stvaranju
onih dvaju svetila i zvezda, govorei o svemu uopteno, [Mojsej] kae:
... I da vladaju danju i nou i da dele svetlost od tame. Kao to
nije mogue po danu videti zvezde gde hitaju nebom, jer suneva
svetlost svojim silinom skriva njihovo dejstvo, tako se ni sunce
nikada ne moe pojaviti nou, jer je mesec dovoljan da svojom svetlou
ozari nonu tminu. Svaka stihija ostaje u sopstvenim granicama i
nikada ne prelazi sopstvenu meru, nego svoje dejstvo savrava uvajui
Vladiin poredak. Ko bi mogao da ukae na sve drugo ime koriste
ljudskome rodu ova svetila i zvezde? I neka postanu, kae, znaci
vremenima i danima i godinama. ta znai: znaci vremenima i danima i
godinama! Boanstveno Pismo hoe da nam kae da nam njihovo kretanje
prua znanje o vremenima i o smeni doba, o broju dana i o toku
godine i kako po njima sve moemo da raspoznajemo. I kormilar se
prihvata plovidbe
-
gledajui na njihovo kretanje i usredsreeno motrei na nebo, pa
sve briljivo ispitujui preseca debela mora, a esto, zahvaljujui
time to u njih gleda, usred mrkle noi uspeva da usmeri lau i da
svojom vetinom osigura spasenje onima koji su na njoj. I
zemljodelac e, po njima se obavestivi, znati kada valja da zaseje,
a kada plug da povue i poore, kada srp da naotri i da ponje. I u
ureenju ivota znanje vremena, broja dana i godinjega kruga nemalo
nam pomae. Mnogo bi se toga korisnog to te tvorevine ine ljudskoj
dobrobiti moglo nai, da se ne bi moglo sve tano ni nabrojati. Zato
po malom prosuujui treba d