Suzanne Collins - Goodreadsphoto.goodreads.com/documents/1360317747books/15762884.pdf10 Suzanne Collins žice. Sjećanja mi se vrtlože dok pokušavam razlučiti što je istina, a

1

Zurim si u cipele, gledajući kako se na iznošenu kožu taloži tanki sloj pepela. Ovdje je stajao krevet koji sam dijelila s Prim, svojom sestrom. Na drugoj strani bio je kuhinjski stol. Cigle dimnjaka, koji se urušio u pougljenjenu hrpu, predstavljaju mi orijentir za ostatak kuće. Kako bih se inače snašla u ovom moru sivila?

Gotovo ništa nije ostalo od Okruga 12. Prije mjesec dana kapitolske zapaljive bombe uništile su sirotinjske rudarske kuće na Ležištu, trgovine u gradu, pa čak i Palaču pravde. Jedino područje koje je pošteđeno spaljivanja bilo je Pobjedničko naselje. Ne znam zbog čega točno. Možda zato da oni koji su prisiljeni doći ovamo radi obavljanja kapitolskih zadaća imaju pristojno mjesto za smještaj. Poneki izvjestitelj. Odbor za procjenu stanja u rudnicima ugljena. Vod Mirotvoraca koji provjerava je li se tko od izbjeglica vratio.

Ali nitko se nije vratio osim mene. I to samo nakratko. Vlast u Okrugu 13 bila je protiv mog povratka. Smatrala ga je skupom i besmislenom pustolovinom, budući da najmanje desetak nevidljivih lebdjelica kruži nada mnom kako bi mi pružile zaštitu, te da se ovdje ne može pribaviti nikakav obavještajni podatak. No ovo sam ipak morala vidjeti. Toliko sam željela doći, da sam to postavila kao uvjet za suradnju u bilo kakvom njihovom planu.

Napokon, glavni Igrotvorac Plutarch Heavensbee, organizator ustanika u Kapitolu, odlučio je popustiti. “Neka ide. Bolje da potratimo jedan dan nego još jedan mjesec. Možda je kratko razgledavanje Dvanaestice baš ono što joj treba da je uvjeri kako smo na istoj strani.”

Na istoj strani. Bol mi probode lijevu sljepoočnicu i pritisnem je rukom, točno na mjestu gdje me Johanna Mason udarila kalemom

10 Suzanne Collins

žice. Sjećanja mi se vrtlože dok pokušavam razlučiti što je istina, a što laž, i kakav me to niz događaja doveo do toga da stojim u ruševinama svoga grada. Ide mi teško jer posljedice potresa mozga nisu se sasvim povukle i misli mi se još uvijek brkaju. Također, zbog lijekova kojima mi pod kontrolom drže bol i raspoloženje, ponekad mi se priviđaju stvari. Valjda priviđaju. Još uvijek nisam posve uvjerena da sam halucinirala kad se jedne noći pod moje bolničke sobe pretvorio u tepih migoljavih zmija.

Koristim tehniku koju mi je predložio jedan od liječnika. Krećem s najjednostavnijim stvarima, za koje znam da su istinite, pa se probijam prema složenijima. Čitav niz podataka počne mi se kotrljati u glavi…

Ime mi je Katniss Everdeen. Imam sedamnaest godina. Dom mi je Okrug 12. Bila sam na Igrama gladi. Pobjegla sam. Kapitol me mrzi. Peeta je zarobljen. Vjeruje se da je mrtav. Veliki su izgledi da je mrtav. Vjerojatno je najbolje da je mrtav…

“Katniss? Da se spustim dolje?” Glas Galea, mog najboljeg prija-telja, dopre do mene kroz slušalice koje sam stavila na ustrajavanje ustanika. Gale je gore u lebdjelici i pažljivo me promatra, spreman obrušiti se ako što pođe po zlu. Shvatim da čučim s laktovima na bedrima, dok si glavu podupirem dlanovima. Zacijelo izgledam kao da sam na rubu živčanog sloma. Tako si neću pomoći. Ne kad me napokon odvikavaju od lijekova.

Uspravim se i odmahnem rukom na njegovu ponudu. “Ne. Dobro sam.” Da to potkrijepim, počnem se udaljavati od svoje stare kuće krenuvši prema gradu. Gale je zatražio da ga spuste u Dvanaesticu zajedno sa mnom, no nije ustrajao na tome kad sam odbila njegovo društvo. Shvaća da danas ne želim nikoga pokraj sebe. Čak niti njega. Neke staze moraš proći sam.

Ljeto prži i sve je suho kao barut. Gotovo da uopće nije bilo kiše koja bi dirnula u hrpe pepela ostale nakon napada. Tu i tamo ih pomaknu moji koraci. Nema povjetarca koji bi ih raspršio. Držim pogled na cesti, onako kako je se sjećam, jer kad sam se iskrcala na Livadi nisam bila oprezna i udarila sam ravno u kamen. Samo, nije se uistinu radilo o kamenu – bila je to nečija lubanja. Kotrljala se i kotrljala, zaustavivši se licem nagore. Dugo nisam mogla skinuti pogled sa zuba, pitajući se čiji su bili, i misleći kako bi i moji vjerojatno izgledali jednako u sličnim okolnostima.

11ŠOJK A RUGALICA

Držim se ceste iz navike, ali to je loš izbor jer je puna ostataka onih koji su pokušali pobjeći. Neki su u cijelosti pretvoreni u pepeo. No oni drugi, vjerojatno svladani dimom, izbjegli su najjačoj vatri, i sada zaudaraju u različitim fazama raspadanja; leže kao hrana za strvinare, prekriveni muhama. Ja sam te ubila, pomislim prolazeći pokraj hrpe. I tebe. I tebe.

Jer doista i jesam. Moja je strijela, usmjerena u pukotinu u električ-nom štitu koji je okruživao arenu, dovela do ove osvetničke vatrene oluje i uzrokovala kaos u cijelom Panemu.

U glavi čujem riječi predsjednika Snowa izgovorene ujutro uoči početka Pobjedničke turneje. “Katniss Everdeen, Vatrena Djevojko, proizveli ste iskru koja se, bez nadzora, može pretvoriti u pakao koji će progutati Panem.” Ispostavilo se da nije pretjerivao niti me samo pokušavao uplašiti. Možda me je iskreno nastojao pridobiti za pomoć. No već sam bila pokrenula stvari koje nisam mogla kontrolirati.

Gori. Još gori, pomislim tupo. U daljini, vatre iz rudnika ugljena rigaju crni dim. No nema više nikoga tko bi mario za to. Više od devedeset posto stanovništva Okruga je mrtvo. Preostalih otprilike osam stotina je izbjeglo u Okrug 13 – ako se mene pita, to je kao da smo zauvijek postali beskućnici.

Znam da ne bih smjela tako razmišljati; znam da bih trebala biti zahvalna na dobrodošlici kojom smo dočekani. Bolesni, izranjavani, izgladnjeli i praznih ruku. Ipak, nikako ne mogu zanemariti činjenicu da je Okrug 13 značajno pridonio uništenju Dvanaestice. To me ne oslobađa krivnje – dovoljno je nje za mnoge. No bez njih ne bih bila dio veće urote za svrgavanje Kapitola, niti bih imala sve što je potrebno da to ostvarim.

Stanovnici Okruga 12 nisu organizirali svoj vlastiti pokret otpora. Njih se o svemu ovome ništa nije pitalo. Imali su tek zlu sreću da budem jedna od njih. No neki preživjeli smatraju da je sretna okolnost što su se napokon izbavili iz Okruga 12, što su pobjegli stalnoj gladi i ugnjetavanju, pogibeljnim rudnicima i biču posljednjeg zapovjednika naših Mirovnjaka, Romulusa Threada. Na okolnost da uopće imamo novi dom gleda se kao na čudo budući da, sve donedavno, nismo ni znali da Okrug 13 još postoji.

Zasluge za bijeg preživjelih u cijelosti pripadaju Galeu, iako je on to nesklon priznati. Čim je Kvartalna pokora završila – čim su me

12 Suzanne Collins

podigli iz arene – prekinuta je doprema struje u Okrug 12, televizijski ekrani su se zacrnili, a na Ležištu je postalo tako tiho, da su ljudi mogli čuti otkucaje srca jedni drugih. Nitko ničim nije prosvjedovao niti slavio zbog onog što se zbilo u areni. No ipak, u roku od petnaest minuta nebo je bilo puno lebdjelica koje su stale sijati bombe.

Gale je bio taj koji se sjetio Livade, jednog od malobrojnih mjesta koje nije bilo nakrcano starim drvenim kućama na koje se nataložila ugljena prašina. Usmjerio je one koje je mogao ka njoj, uključujući moju majku i Prim. Sastavio je skupinu koja je srušila ogradu – s isključenom strujom, tek bezopasnu mrežnu pregradu – i poveo ljude u šumu. Odveo ih je do jedinog mjesta kojeg se mogao sjetiti, do jezera koje mi je otac otkrio dok sam bila dijete. Odande su promatrali kako udaljena vatra guta čitav njihov poznati svijet.

Do zore su bombarderi već odavno otišli, vatre su se polako gasile, a pristigli su i posljednji zaostali pojedinci. Majka i Prim uredile su prostor za zbrinjavanje ozlijeđenih i pokušale ih liječiti onime što su mogle prikupiti u šumi. Gale je imao dva kompleta lukova i strijela, lovački nož, ribarsku mrežu i više od osam stotina prestravljenih ljudi za nahraniti. Uz pomoć onih tjelesno sposobnih, snalazili su se tri dana. A tada je neočekivano pristigla lebdjelica kako bi ih evakuirala u Okrug 13, gdje ih je čekalo više no dovoljno čistih, bijelih komora za stanovanje, mnogo odjeće i tri obroka dnevno. Nedostatak komora bio je što su pod zemljom, sva je odjeća bila posve jednaka, a hrana je bila donekle neukusna, no za izbjegle iz Dvanaestice to su bile sitnice. Bili su sigurni. Bili su zbrinuti. Bili su živi i primljeni s gorljivom dobrodošlicom.

To je oduševljenje protumačeno kao ljubaznost. No muškarac po imenu Dalton, izbjeglica iz Desetke, koji je prije nekoliko godina uspio stići u Okrug 13 pješice, odao mi je pravi motiv. “Trebaju te. I mene. Trebaju nas sve. Ne tako davno imali su epidemiju nekakvih boginja koja je mnoge ubila, a još više ih je ostalo neplodno. Nova stoka za rasplod. Tako oni gledaju na nas.” U Desetki je Dalton radio na jednoj od farmi s govedima, održavajući genetsku raznolikost stada usađivanjem duboko zamrznutih kravljih embrija. Vrlo vjerojatno je u pravu glede Trinaestice jer čini se kako ondje nema niti približno dovoljno djece. No, što onda? Ne drže nas u toru, obučavaju nas za rad, a djecu obrazuju. Stariji od četrnaest godina dobili su početničke položaje u vojsci i s poštovanjem ih se oslovljava kao “vojnike”.

13ŠOJK A RUGALICA

Svakoj pojedinoj izbjeglici vlast u Trinaestici automatski je dodijelila državljanstvo.

Ipak, mrzim ih. No, dakako, sada mrzim gotovo sve ljude. A sebe više od svih.

Površina pod mojim nogama je otvrdnula; ispod pokrivača od pepela osjećam kamene ploče na trgu. Uokrug njega, ondje gdje su bile trgovine, nalazi se plitki obrub od otpada. Gomila zacrnjenog krša stoji na mjestu Palače pravde. Hodam do mjesta gdje je, otprilike, bila pekarnica Peetine obitelji. Nije ostalo mnogo, tek bezoblična gromada rastaljene pećnice. Ni Peetini roditelji, niti njegova dva starija brata, nisu se uspjeli dokopati Trinaestice. Manje od deset onih koji su se u Okrugu 12 mogli smatrati dobrostojećima umaklo je vatri. Peeta se ionako ne bi imao kome vratiti. Osim meni…

Odmičući se od pekarnice udarim u nešto, izgubim ravnotežu, i nađem se u sjedećem položaju na povećem komadu suncem zagrijanog metala. Pokušavam odgonetnuti o čemu se radi, kad se sjetim Threadova nedavnog renoviranja trga. Klade, stupovi za bičevanje i ovo, ostaci vješala. Loše. Ovo je jako loše. Povlači za sobom bujicu slika koje me raspinju, i u snu i na javi. Peetu muče u Kapitolu – potapaju ga, pale, komadaju, puštaju struju kroz njega, sakate ga i tuku – sve u pokušaju da dobiju informacije o ustanku koje on nema. Čvrsto sklopim oči nastojeći doprijeti do njega, onkraj stotina i stotina kilometara, mislima mu prodrijeti u um i dati mu do znanja kako nije sam. Ali jest sam. I ja mu ne mogu pomoći.

Trčim. Udaljavam se od trga, idući prema jedinom mjestu koje vatra nije uništila. Prođem pokraj ostataka načelnikove kuće, gdje je živjela moja prijateljica Madge. Ni glasa o njoj i njenoj obitelji. Jesu li evakuirani u Kapitol zbog položaja njenog oca, ili prepušteni vatri? Pepeo se uzburkao posvuda oko mene, pa podignem rub košulje i prekrijem usta. Ne pitam se što udišem, nego koga, i to je ono što bi me moglo ugušiti.

I ovdje je trava spržena, pao je i sivi snijeg, ali dvanaest otmjenih kuća u Pobjedničkom naselju je neoštećeno. Jurnem u kuću u kojoj sam živjela posljednjih godinu dana, zalupim vrata i leđima se naslonim o njih. Unutrašnjost kao da je netaknuta. Sve je čisto. Sablasno tiho. Zašto sam se vratila u Dvanaesticu? Kako mi ovaj posjet može pomoći da odgovorim na pitanje od kojeg ne mogu pobjeći?

14 Suzanne Collins

“Što da učinim?” šapnem zidovima. Jer, uistinu ne znam.Ljudi mi neprestano nešto govore, govore, govore i govore. Plutarch

Heavensbee. Njegova proračunata asistenica, Fulvia Cardew. Mišung okružnih vođa. Vojni dužnosnici. Ali ne i Alma Coin, predsjednica Trinaestice, koja samo promatra. Ima oko pedeset godina, a sijeda joj kosa pada na ramena u savršenoj liniji. Pomalo sam očarana njenom kosom, budući da je tako ujednačena, bez ijedne manjkavosti, čuperka, pa čak ni raspucalog vrha. Oči su joj sive, ali ne poput onih kod ljudi s Ležišta. Vrlo su blijede, kao da je skoro sva boja isisana iz njih. Boje su bljuzgavice za koju želiš da se otopi.

Ono što svi hoće jest da istinski preuzmem ulogu koju su kreirali za mene – da budem simbol revolucije. Šojka Rugalica. Nije dovoljno ono što sam učinila u prošlosti, što sam se na Igrama oprla Kapitolu i stvorila zajedničku uporišnu točku. Sada moram postati zbiljski vođa, lice i glas, utjelovljenje revolucije. Osoba od koje okruzi – a većina ih je sada u otvorenom ratu s Kapitolom – mogu s pouzdanjem očekivati da će im obasjati put do pobjede. Ne bih to morala napraviti sama. Pripremili su čitavu ekipu koja će me uljepšavati, odijevati, pisati mi govore i planirati nastupe – kao da već to ne zvuči užasno poznato – a sve što ja trebam raditi jest igrati svoju ulogu. Nekad ih slušam, a nekad samo promatram savršenu liniju Coiničine kose, pokušavajući dokučiti radi li se o vlasulji. Naposljetku napustim sobu jer me zaboli glava, ili je vrijeme za jelo, ili zato što bih, ako ne izađem na površinu, mogla početi vrištati. I ne potrudim se bilo što reći. Jednostavno ustanem i izađem.

Jučer popodne, dok su se vrata za mnom zatvarala, čula sam Coinicu kako govori: “Bila sam vam rekla da smo najprije trebali spasiti dečka.” Mislila je na Peetu. U potpunosti se slažem. On bi bio sjajan glasnogovornik.

A koga su umjesto njega izvukli iz arene? Mene, koja ne želim surađivati. Beeteeja, postarijeg izumitelja iz Trice, kojeg rijetko viđam jer je uključen u razvijanje naoružanja one sekunde kad je uspio uspravno sjesti. Njegov su bolnički krevet doslovce otkotrljali u neko strogo zaštićeno područje i sada se tek povremeno pojavljuje na obrocima. Vrlo je mudar i jako voljan pripomoći zajedničkoj ideji, ali nije baš materijal za huškača. Zatim, tu je Finnick Odair, seks-simbol iz ribarskog okruga, koji je u areni spašavao Peetin

15ŠOJK A RUGALICA

život kad ja to nisam mogla. I Finnicka žele pretvoriti u ustaničkog vođu, no najprije će ga morati održati budnim više od pet minuta. Čak i kad je pri svijesti, sve mu se mora reći triput kako bi doprlo do njega. Liječnici kažu da je to posljedica električnog udara koji ga je pogodio u areni, no ja znam da je stvar daleko složenija od toga. Znam da se Finnick ne može usredotočiti ni na što u Trinaestici jer silno nastoji saznati što se u Kapitolu događa s Annie, ludom djevojkom iz njegova okruga, jedinom osobom na svijetu koju voli.

Unatoč ozbiljnim rezervama, morala sam Finnicku oprostiti njegovu ulogu u zavjeri koja me dovela dovde. On barem donekle shvaća kroz što prolazim. A i potrebno je previše energije da se ljutiš na nekoga tko toliko plače.

Krećem se prizemljem lovačkim korakom jer ne želim proizvesti ni najtiši zvuk. Uzimam sa sobom nekoliko uspomena: fotografiju roditelja na dan njihova vjenčanja, plavu vrpcu za kosu za Prim, obiteljsku knjigu o ljekovitom i jestivom bilju, koja se slučajno otvori na stranici sa žutim cvjetovima. Brzo je sklopim jer cvjetovi su djelo Peetina kista.

Što da učinim?Ima li uopće smisla da učinim bilo što? Majka i sestra napokon

su sigurne, baš kao i Galeova obitelj. Što se tiče ostatka Dvanaestice, ljudi su ili mrtvi, čemu nema pomoći, ili su zaštićeni u Trinaestici. Dakle, ostaju ustanici u okruzima. Mrzim Kapitol, naravno, no nisam uvjerena da će moja uloga Šojke Rugalice biti od koristi onima koji ga pokušavaju srušiti. Kako da pomognem okruzima, kad svaki moj potez rezultira patnjom i gubitkom života? Starac u Okrugu 11 ustrijeljen je zbog zviždanja. U Dvanaestici su poduzete oštre mjere nakon što sam se umiješala u Galeovo bičevanje. Moj stilist Cinna je prije početka Igara, krvav i bez svijesti, odvučen iz Lansirne sobe. Plutarchovi izvori vjeruju da je ubijen prilikom ispitivanja. Nadareni, zagonetni, dragi Cinna je mrtav zbog mene. Odagnam prebolnu misao jer mi je nemoguće prisjećati se toga, a da u potpunosti ne izgubim krhku kontrolu situacije.

Što da učinim?Da postanem Šojka Rugalica… bi li ikakvo dobro koje učinim

moglo prevagnuti nad štetom? Od koga mogu dobiti iskren odgovor na to pitanje? Svakako ne od ekipe u Trinaestici. Kunem se, sad kad

16 Suzanne Collins

su moja i Galeova obitelj na sigurnom, mogla bih pobjeći. No imam jedan nedovršeni posao. Peetu. Kad bih sa sigurnošću znala da je mrtav, mogla bih ovog trena nestati u šumi i nikad se ne osvrnuti. No sve dok ne budem sigurna, u glibu sam.

Začuvši psikanje, okrenem se na peti. Na kuhinjskim vratima, savijenih leđa i spljoštenih ušiju, stoji najružniji mačak na svijetu. “Ljutić”, izustim. Tisuće ljudi je mrtvo, a on je preživio. Čak izgleda i uhranjeno. Ali što je jeo? Ulaziti i izlaziti iz kuće može kroz prozor smočnice koji smo uvijek ostavljali odškrinut. Zacijelo jede poljske miševe. Ne želim ni pomišljati na nešto drugo.

Čučnem i ispružim ruku. “Dođi, macane.” Da ne bi. Ljutit je što smo ga napustili. Osim toga, ne nudim mu hranu, a sposobnost da mu pribavljam otpatke uvijek mu je bila moja glavna iskupiteljska kvaliteta. Neko vrijeme, dok smo se susretali u staroj kući jer nam se oboma nije sviđala ova nova, izgledalo je kao da se malčice zbližavamo. No tome je očito kraj. Žmirne svojim odbojnim žutim očima.

“Želiš vidjeti Prim?” upitam. Njeno ime privuče mu pozornost. To je jedina riječ, uz njegovo ime, koja mu nešto znači. Hrapavo mjaukne i priđe mi. Podignem ga gladeći mu krzno, pa odem do ormara i iskopam svoju torbu za divljač, u koju ga utrpam bez pretjeranog obzira. Nikako drukčije ga ne bih mogla odnijeti do lebdjelice, a sestra bi dala sve za njega. Dama, Primina koza, životinja od koje smo imali konkretnu korist, nažalost se nije pojavila.

Preko slušalica čujem Galea kako mi govori da se moramo vratiti. No torba za divljač podsjetila me da želim još jednu stvar. Objesim naramenicu torbe na naslon stolca i jurnem uz stube prema svojoj spavaćoj sobi. U ormaru visi očeva lovačka jakna. Prije Pokore, donijela sam je ovdje iz stare kuće, misleći da bi mogla biti od utjehe majci i sestri kad budem mrtva. Hvala Bogu, jer bi od nje inače ostao samo pepeo.

Meka koža djeluje umirujuće i načas sam spokojna, prisjećajući se mnogih sati koje sam provela obavijena njome. A onda mi se, sasvim neobjašnjivo, dlanovi počnu znojiti. Otraga na vratu naježim se od nelagode. Hitro se okrenem da pogledam sobu, no prazna je. Pospremljena. Sve je na svome mjestu. Nije bilo zvuka koji bi me uzbunio. Pa što je onda?

17ŠOJK A RUGALICA

Namreškam nos. Miris je posrijedi. Neugodno sladak i neprirodan. Grudica nečeg bijelog izviruje iz vaze sa sušenim cvijećem na mojoj psihi. Približim joj se opreznim koracima. Ondje, gotovo skrivena svojim sačuvanim rođakinjama, stoji svježa bijela ruža. Sve na njoj je savršeno. Baš svaki trn i svilenkasta latica.

Smjesta shvatim tko mi ju je poslao.Predsjednik Snow.Dođe mi da povratim od smrada, pa se odmaknem i izađem.

Koliko dugo je ondje? Dan? Sat? Ustanici su napravili sigurnosnu provjeru Pobjedničkog naselja prije no što mi je odobreno da dođem. Provjerili su ima li eksploziva, uređaja za prisluškivanje, bilo čega neuobičajenog. No možda im se ruža nije učinila vrijednom pažnje. Važna je samo meni.

U prizemlju povučem torbu za divljač sa stolca, i hodajući udaram njome o tlo sve dok se ne sjetim da je puna. Na travnjaku rukom mahnito dozivam lebdjelicu, dok se Ljutić koprca. Gurnem ga laktom, no to ga samo razbjesni. Lebdjelica se pojavi i iz nje se spuste ljestve. Stanem na njih i strujanje me ukoči sve dok se ne ukrcam.

Gale mi pomogne da siđem s ljestava. “Jesi dobro?”“Jesam”, odgovorim, rukavom brišući znoj s lica.Ostavio mi je ružu!, poželim vrisnuti, ali nisam sigurna da bih tu

informaciju smjela otkriti dok me na oku drži netko poput Plutarcha. Prije svega, zvučala bih poput luđakinje. Kao da sam sve umislila, što je lako moguće, ili da pretjerujem, zbog čega će me vratiti u lijekovima stvorenu zemlju snova iz koje svojski nastojim pobjeći. Nitko to neće u cijelosti razumjeti – da se ne radi samo o cvijetu, niti tek o cvijetu predsjednika Snowa, već o obećanju osvete – jer nitko osim mene nije sjedio s njim u radnoj sobi kad mi je prijetio uoči Pobjedničke turneje.

Postavljena na moju psihu, ta je snježnobijela ruža osobna poruka za mene. Govori o nedovršenom poslu. Šapće: Mogu te pronaći. Mogu doći do tebe. Možda te baš sada promatram.