suvremene TEME CONTEMPORARY issues · 2016-11-16 · radni jezici časopisa hrvatski i engleski jezik. Uz to, i sastav uredničkog odbora je međunarodnog karaktera, te okuplja znanstvenike

suvremene TEME CONTEMPORARY issues

međunarodni časopis za društvene i humanističke znanostiinternational journal for social sciences & humanities

godište I ▪ broj 1 ▪ 2008. | volume I ▪ number 1 ▪ 2008

centar za politološka istraživanja

ISSN 1847-2397

Nakladnik / PublisherCentar za politološka istraživanja / Political Science Research CentreGupčeva 14a, Zagreb, Republika Hrvatskatel./fax: +385 (0)1 3863 113; URL: www.cpi.hr e-mail: [email protected]

Glavni i odgovorni urednik / Editor in chiefVladimir Lay, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatska (Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb, Croatia)

Izvršni urednici / Executive EditorsDavor Pauković, Centar za politološka istraživanja, Zagreb, Hrvatska (Political Science Research Centre, Zagreb, Croatia)Davorka Vidović, Centar za politološka istraživanja, Zagreb, Hrvatska (Political Science Research Centre, Zagreb, Croatia)

Urednički odbor / Editorial BoardKrisztina Arató, ELTE Pravni fakultet, Institut političkih znanosti, Budimpešta, Mađarska (ELTE Faculty of Law, Institute of Political

Science, Budapest, Hungary)Roland Axtmann, Sveučilište Swansea, Velika Britanija (Swansea University, United Kingdom)Vladimira Dvorakova, Fakultet međunarodnih odnosa, Ekonomsko sveučilište, Prag, Češka (Faculty of International Relations,

University of Economics, Prague, Czech Republic)Gábor Halmai, Eötvös Lóránd Sveučilište, Budimpešta, Mađarska (Eötvös Lóránd University, Budapest, Hungary)Dražen Lalić, Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska (Faculty of Political Science, University of Zagreb,

Croatia)Jan-Erik Lane, Sveučilište u Heidelbergu, Njemačka (Heidelberg University, Germany)Pero Maldini, Sveučilište u Dubrovniku, Hrvatska (University of Dubrovnik, Croatia)Rafaelle Marchetti, Sveučilište Luiss i John Cabott Sveučilište, Rim, Italija (Luiss University and John Cabot University, Rome, Italy)Ivan Markešić, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Hrvatska (Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb, Croatia)Anđelko Milardović, Institut za migracije i narodnosti; Centar za politološka istraživanja, Zagreb, Hrvatska (Institute for Migration and

Ethnic Studies; Political Science Research Centre, Zagreb, Croatia)Mladen Puškarić, Hrvatski studiji, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska (Croatian Studies, University of Zagreb, Croatia)Philippe Schmitter, European University Institute, Firenca, Italija (European University Institute, Florence, Italy)Mate Szabo, Državno-pravni fakultet, Sveučilište Eötvös Lorand, Budimpešta, Mađarska (Faculty of State and Law, University Eötvös

Lorand, Budapest, Hungary)Luk Van Langenhove, Sveučilište Ujedinjenih naroda (UNU-CRIS), Bruges, Belgija (United Nations University (UNU-CRIS), Bruges,

Belgium)Pierre Vercauteren, Katoličko Sveučilište u Monsu, Belgija (Catholic University of Mons, Belgium)

Tajnica / SecretaryLana Kosovac

Likovna urednica / Graphic DesignErna Matanović

Grafička priprema / LayoutTomislav Ritt

Suradnici / AssistantsNikolina JožancVišeslav Raos

Suvremene teme jednom godišnje objavljuje članke na hrvatskom i engleskom jeziku.Contemporary Issues publishes articles annually in Croatian and English language.

Upute autorima i ostale informacije pogledajte nawww.contemporary-issues.cpi.hr For submission instructions and all other information visitwww.contemporary-issues.cpi.hr

Copyright © 2008 Suvremene teme ISSN

Sadržaj / Contents

Urednička riječ / Editorial ...................................................................................................................4

The Post-Modern Society: Which are the Basic Value-Orientations? / Postmoderno društvo: koje su temeljne vrijednosne orijentacije?Jan-Erik Lane i Frank Reber ................................................................................................................. 6

Posljednji kongres Saveza komunista Jugoslavije: uzroci, tijek i posljedice raspada / Last Congress of the League of Communists of Yugoslavia: Causes, Consequences and Course of Dissolution Davor Pauković .................................................................................................................................. 21

Expanding the Public System of Household Assistance: a Pilot Experiment in Slovenia / Širenje javnog sustava pomoći u kućanstvu: pilot projekt u SlovenijiMajda Hrženjak ................................................................................................................................... 34

Enculturation and the Degenerative Principle / Enkulturacija i degenerativni principDaniel Washburn ................................................................................................................................ 49

„Nisam sigurna što je, ali je bitno“ - analiza stavova studenata Sveučilišta u Rijeci o održivom razvoju / “I’m not sure what it is, but it is important” - Analysis of the Attitudes of Students of University of Rijeka in Terms of Sustainable DevelopmentNena Rončević, Jasminka Ledić i Bojana Ćulum ............................................................................... 62

Imperij kao predmet politološke analize / Empire as a Subject of Political Science AnalysisVišeslav Raos ..................................................................................................................................... 76

Usporedba geopolitičkog značenja post-hladnoratovskih krugova proširenja NATO-a / Comparison of Geopolitical Significance of Post Cold War Rounds of Enlargement of NATOPetar Kurečić ...................................................................................................................................... 91

Prikazi / Reviews

Anne Phillips: Multiculturalism without Culture (Nikolina Jožanc) .............................................................................................................................. 109

Daniel Hamilton i Gerhard Mangott (ur.): The Wider Black Sea Region in the 21st Century: Strategic, Economic and Energy Perspectives(Višeslav Raos) ................................................................................................................................ 113

suvremene TEME, (2008.) God. 1, Br. 1CONTEMPORARY issues, (2008) Vol. 1, No. 1

centar za politološka istraživanjathe political science research centre

www.cpi.hr4

Iznimno nam je drago što Vam možemo predstaviti novi online časopis za društvene i humanističke znanosti. Kao što i sam naziv Suvremene teme / Contemporary Issues sugeri-ra, časopis će biti usmjeren na aktualna društvena zbivanja te će nastojati aktivno doprinositi boljem razumijevanju suvremene društvene zbilje, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Time časopis nas-tavlja tradiciju izdavača, Centra za politološka istraživanja (CPI) čiji su znanstveni projekti, ali i dosadašnja izdavačka djelatnost nastojali usmje-riti istraživački interes upravo na procese, pitanja i probleme koji zaokupljaju društva današnjice. Razlozi takve usmjerenosti dijelom su teorijske, a dijelom praktično-političke naravi. S teorijskog aspekta, suvremeni procesi globalizacije, tran-zicije i izrazito brze društvene transformacije predstavljaju izazov društvenim i humanističkim znanostima, te zahtijevaju često radikalne promjene istraživačkog pristupa. S praktično-političkog aspekta, znanstveno razumijevanje tih procesa može pripomoći iznalaženju rješenja za nove probleme koje oni pred postojeća društva postavljaju.

Pored aktualnosti, časopis je vođen i načelom interdisciplinarnosti. Sukladno tome, Suvremene teme će okupljati radove iz svih društvenoznanstvenih i humanističkih disci-plina, kao i poticati interdisciplinarni pristup istraživačkim temama. Osim doprinosa komu-nikaciji i širenju uvida među srodnim disciplina-ma, takav će pristup, vjerujemo, omogućiti i pot-puniju znanstvenu spoznaju. Časopis također

njeguje načelo znanstvene otvorenosti, kako prema temama i predmetima istraživanja, tako i prema pristupima i metodama njihove obrade. Načelo znanstvene otvorenosti odnosi se i na prihvaćanje mladih autora kao ravnopravnih, već etabliranih znanstvenika, te poticanje zastuplje-nosti njihovih radova u časopisu.

Jedan od ciljeva časopisa je i pobolj-šavanje međunarodne suradnje na polju društve-nih i humanističkih znanosti, poglavito integrira-nje hrvatske znanosti u europsku i širu znanstve-nu zajednicu. Stoga je časopis otvoren za rado-ve kako domaćih, tako i inozemnih autora, te su radni jezici časopisa hrvatski i engleski jezik. Uz to, i sastav uredničkog odbora je međunarodnog karaktera, te okuplja znanstvenike iz Belgije, Češke, Hrvatske, Italije, Mađarske, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva.

Nadamo se kako će već prvi broj ispuniti barem dio naših i Vaših očekivanja. Uspjeli smo za Vas okupiti uz četiri rada domaćih znanstvenika i tri rada inozemnih autora, tematski i metodološki raznolikog sadržaja, kao i postići zastupljenost različitih disciplina, između ostalog, politologije, sociologije, povijesti i antropologije.

Kako časopis Suvremene teme po-dupire načelo otvorene znanosti i dostupnosti znanstvenih radova, vjerujemo da Vas veseli slobodan pristup radovima za čitanje i preuzi-manje.

Uredništvo

Uvodna riječ

Uvodna riječ



www.cpi.hr5

We are very pleased to be able to pre-sent you a new online journal for social sciences and humanities. As the title Contemporary Issu-es / Suvremene teme already suggests, the jour-nal is focused on current social processes and wishes to make an active contribution towards understanding of contemporary social issues in Croatia and the rest of the world. By doing so, the journal continues the tradition of its publisher, the Political Science Research Centre (PSRC), whose scientific projects, as well as previous pu-blishing activity, have been particularly focused on processes, questions and issues that preoc-cupy contemporary societies. Reasons for such an orientation are partly theoretical and partly practical/political.

On theoretical level, contemporary pro-cesses of globalisation, transition and extremely fast social transformation represent a challenge to social sciences and humanities and often call for radical changes in their research approach. On practical/political level, these processes give rise to new problems that existing societies often have difficulty dealing with. That is where scien-tific understanding, we believe, can be helpful in finding answers and anticipating solutions.

Besides focusing on current issues, the journal also supports the principle of interdisci-plinarity. Accordingly, Contemporary Issues wel-comes papers from all fields of social sciences and humanities, as well as encourages interdis-ciplinary approach to the research topic. We be-lieve that such a principle will not just enhance the communication and flow of insights among related disciplines, but also enable a more com-plete scientific comprehension. Alike, the journal

cherishes the principle of scientific openness, both towards issues and research topics and approaches and methods of work. This principle also applies to the acceptance of work of young authors as well as the already established ones and encouragement of their representation in the journal.

The journal also wishes to improve inter-national cooperation in the field of social scien-ces and humanities, especially to enhance the integration of Croatian science in the European and broader scientific community. Therefore, the journal will publish work of both domestic and fo-reign authors and will use Croatian and English as working languages. Further, the structure of the editorial board is of international character and comprises scientists from Belgium, Croatia, Czech Republic, Germany, Hungary, Italy and the United Kingdom.

We hope that the first issue will fulfil at least some of our as well as your expectations. We have managed to collect four papers by Cro-atian and three by foreign authors, with a range of topics covered and methods used. We have also succeeded in representing various discipli-nes such as political science, sociology, history and anthropology.

Since the journal Contemporary Issues supports the principle of open science and ac-cess to scientific work, we are sure you will enjoy the fact that all the papers are free for reading and downloading.

Editorial Board

Editorial

Editorial



www.cpi.hr6

1. Introduction

The micro research into political be-haviour offers a wealth of information about the attitudes of citizens and other persons. The methodology of micro analysis deals with how to access and handle large data sources about these attitudes. In order to meet the standard cri-teria of scientific research, such as the principle of inter-subjectivity, theories about value orien-tations must be testable in relation to empirical data, accessible to the entire scientific commu-nity. How to meet this requirement? That is the subject of the so-called Converse’s rule. It links a theoretical construct in value research with the constraint in the responses of people to batteries of questions. We will exemplify Converse’s rule when examining the main theories of value ori-entations, such as trust theory, post-materialism and New Culture Theory.

The crux of the matter in micro analysis of values is the evidential base of any concept of value orientation, be it social capital, social or civic permissiveness and egalitarianism. It is much easier to theorize these values than to pin-point them in existing social reality by means of survey data. This fundamental problem of verifi-ability or falsifiability of value theories and their constructs must be resolved before one embarks upon macro analysis, which is all derived from micro analysis.

The literature on attitudes among ordi-nary men and women in a variety of societies suggests that a few major value orientations would have social and political import. These fundamental value orientations have been re-searched separately at length in order to probe how relevant they are and how their strength var-ies over time. Yet, there is hardly any research on how these value orientations relate to each

UDK: 316.644:32 Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 19. 11. 2008.

The Post-Modern Society: Which are the Basic Value-Orientations?

JAN-ERIK LANEHeidelberg University, GermanyFRANK REBERGeneva, Switzerland

Political behaviour like voting or allegiance to political parties is today less a function of the social structure and more an expression of the value orientations that the electorate harbours. The new research into political culture has resulted in numerous findings concerning the role of dominant value orientations like post-materialism, trust and gender or egalitarianism as well as individualism. In this article, we examine a question never resolved in the political culture research, namely if the dominant value orientations are independent of each other or not. We show that this is really the case meaning that ordinary people have multiple value orientations, which increases the complexity of politics in the post-modern society. One really cannot speak of one set of values that would constitute the set of values for the post-modern society.

Key words: values, indicators, value orientation, social capital, egalitarianism, WVS, the independence hypothesis, post-materialism, gender and trust.

Jan-Erik Lane, Frank Reber: The Post-Modern Society



www.cpi.hr�

other. Any list of value orientations would have to be finite, as one may discover new value orienta-tions tomorrow.

The study of political culture would gain from knowing more precisely how basic value orientations coexist among mass attitudes. To be more specific, one would wish to know:

(1) How strong is the allegiance to the main value orientations?

(2) Do some value orientations overlap among citizens? If so, how much?

Ideally, one would arrive at the geometry of value orientations, picturing the attitudes of mass publics as choices among a few basic va-lues, allowing for the possibility of people adher-ing to more than one value. In practical terms, one would be able to analyse value orientations in the form of contingency tables, showing, for instance, how many people are at the same time so-called egalitarians and post-materialists, i.e. how strong is the relationship between egalitari-anism and post-materialism. Similarly, one may wish to find out whether the trust attitude is more prevalent among so-called “egalitarians” than among “marketers”.

The aim of this paper is to show the diversity of values, i.e. to demonstrate that the main theories of value orientations target alter-native values among citizens. In fact, the over-lap among these value orientations is not big, unless one employs a host of the same indica-tors to tap various values. First we examine the question of existence of value orientations and then we look at the amount of overlap between them in the attitudes of mass publics. Following the literature on values, we will cover post-ma-terialism, social capital and New Culture theory. These theories all cover several value orienta-tions, meaning they need to be unpacked. Here we will show that the key value orientations in the literature occur independent of each other in peoples’ minds.

2. Values = Value orientations

In order to analyse how different values relate to each other, one needs to pay much at-tention to methodological questions. The key dif-ficulties concern how the variety of value orienta-tions is to be identified and measured by means of a set of valid and reliable indicators. One must avoid the use of the same indicator to tap the existence of two different value orientations. And

one must be cautious to tap one value orienta-tion by means of a set of multiple indicators. At the same time, one should employ one and the same data source, such as e.g. the numerous World Value Surveys.

In sociological value analysis, it holds that

Values = Value Orientations.

Thus, in empirical value enquiry it is not a question of defining some abstract value, as within philosophy or moral theory, or trying to argue for a set of ethical values. Similarly, one does not estimate economic value, or benefits, costs or utility. By “value” is merely meant a val-ue orientation that occurs in the minds of people. Thus, values in this approach exist only as atti-tudes in the minds of ordinary men and women.

Two problems are crucial in the micro analysis of these value orientations:

(P1) Occurrence: How to know whether a value exists? This is the same as enquiring into whether the corresponding value orientation occurs in a group of ordinary men and women.

(P2) Content: Which attitudes are in-volved in a particular value orientation? The only way to find out is to somehow ask the persons concerned by means of a battery of survey ques-tions. The content is the indicator(s) employed to tap the relevant attitudes, or the correlation among alternative indicators or questions em-ployed.

Let us exemplify what handling these two problems – occurrence and content – entail by examining some of the main value orienta-tions discussed in the political science or socio-logical literature on values. Making an enquiry into how various value-orientations are related to each other is here an empirical project, as what matters is how ordinary people perceive the con-nections between values, whether logical or not.

3. Variety of Value Theories

The most discussed theories of value orientations or attitudes include post-material-ism, social capital or trust, egalitarianism, indi-vidualism and gender or feminism; one would be inclined to say. Some scholars may wish per-haps to add one or two more theories. However,




www.cpi.hr8

in this paper we focus upon these. There is no reason for saying that this list is exhaustive. New value orientations may be identified in the future, reflecting either new insights when interpreting the data or a changing space of values in post-modern society.

One should not speak of post-modern-ism as one definitive coherent set of values. It is a philosophical theory about the post-modern society that harbours several different values. In-stead, the basic aim when theorizing values ori-entations is to understand value conflicts in the post-modern society, as different groups cling to various values.

Actually, the question of how to validate the existence of a value among people’s at-titudes and behaviour involves serious consid-erations about how to resolve methodological problems concerning the match between indi-cator and concept. The enquiry into values is founded upon survey data, which entails having access to a myriad of response items. The ques-tion naturally arises as to which response item(s) one should pick in order to tap the existence of a value.

One may employ two strategies in or-der to tap the occurrence of a value. Either one searches for one indicator that would score high on validity and reliability. Or one attempts to use a number of indicators in order to measure the occurrence of a value orientation. Both research strategies have their pros and cons. Let us men-tion some of the methodological problems that arise in relation to the main theories of values, as we go along examining them one by one.

(a) Trust

The hypothesis that trust is an important element in political culture was already suggest-

ed in Almond and Verba (1963). It was further developed during the 1980s and 1990 in theo-ries in social capital theory. It has been argued that a high level of trust is positive for politics, economics and society in general. We will test some of these claims when we in another paper move to macro analysis, studying whether differ-ences between countries in terms of democracy or economic growth may be related to the occur-rence of trust. Here, we deal only with the micro analysis of this value orientation.

Although theoretically plausible, various trust theories face the difficulty of specifying the proper indicator(s). One may employ three kinds of indicators on trust: (i) civic engagement, or membership in associations, (ii) general trust at-titude; and (iii) permissiveness attitudes.

However, one must ask whether these three types of indicators do correlate strongly. It may be problematic to say that the same entity is tapped by three different indicators. The exist-ence problem (P1) is critical in relation to trust as a value: How to know how much trust there is in a society? If one and the same concept is tapped by several indicators, then one would wish that these measures are related to each. Yet, one must recognize the possibility that there may exist alternative sources of social capital, i.e. substitutes.

Table 1. shows the correlations between indicators of civic engagement in terms of asso-ciational membership and a general index of civ-ic engagement on the one hand and generalized trust on the other hand, based on World Values Surveys data from 33 countries, covering the pe-riod 1999-2002.




www.cpi.hr9

One observes the low measures of as-sociations in Table 1., meaning that people with strong trust attitudes are not especially involved in free associations, or vice versa. When there is an association of a determinate size, then it is mostly positive. Yet, one cannot claim that social capital is generated by one compact group of people, displaying much trust and participating in free associations. Thus, one may wish to dis-tinguish clearly between two sources of social capital, civic engagement on the one hand and the trust attitude on the other hand.

In theories of trust, one often encoun-ters the value orientation of permissiveness, meaning acceptance of others or tolerance. One

must distinguish between two kinds of permis-siveness, social permissiveness linked with the acceptance of deviant behaviour among people that is not strictly speaking illegal, as well as civic permissiveness linked with the acceptance of behaviour that could be illegal. Let us here focus upon the first kind of permissiveness and enquire into whether it could be related to trust as attitude or civic engagement. Perhaps social permissiveness is a vital source of social capital in society, offering moderation and tolerance?

Table 2. shows the connection between membership in associations and attitudes indi-cating social permissiveness in the WVS data.

Table 1. Correlations between civic engagement and generalized trust(N=23,567)

INDICATORS CIVIC ENGAGEMENT GENERALIZED TRUST

Social service for elderly .02 (p<.000)

Church organization -.01 (p=.192)

Cultural activities .04 (p<.000)

Labour unions .03 (p<.000)

Political parties .03 (p<.000)

Local politics -.01 (p=.08�)

Human rights group .01 (p=.153)

Ecological/ conservation movement .003 (p=.653)

Professional association .05 (p<.000)

Youth work .01 (p=.136)

Sports or recreation .03 (p<.000)

Women’s group .01 (p=.330)

Peace movement -.04 (p<.000)

Association concerned with health .002 (p<.758)

Scale of civic engagement (raw score) .03 (p<.000)

Civic engagement (two groups).07 (Pearson and Spearman’s rho, p<.000); .05 (Kendall’s tau-b, p<.000)




www.cpi.hr10

The findings from Table 2. indicate a weak negative association between civic en-gagement and social permissiveness. One can-not, thus, say that people who tend to participate in free associations also tend to be favourable towards the acceptance of deviant behaviour. On the contrary, these people are if anything slightly less favourable to social permissiveness than people with no or little civic engagement.

In Table 3., we examine the relationship between the trust attitude and social permissive-ness.

Interestingly, Table 3. indicates a fairly strong and positive association between trust and social permissiveness. Thus, one may con-clude that among people who display trust in others there is a tendency towards the tolerance of deviant behaviour.

Table 2. Correlations between civic engagement and social permissiveness (N=23,567)

INDICATORS CIVIC ENGAGEMENTCORRELATION WITH SOCIAL PERMISSIVE-NESS (raw score, 0-54)

CORRELATION WITH SOCIAL PERMISSIVE-NESS (two groups, <= median and >= median)

Social service for elderly -.074 (rho, p<.000) -.067 (Kendall’s tau-b, p<.000)

Church organization -.219 (rho, p<.000) -.186 (tau-b, p<.000)

Cultural activities .002 (rho, p=.755) -.002 (tau-b, p=.713)

Labour unions .039 (rho, p<.000) .031 (tau-b, p<.000)

Political parties -.078 (rho, p<.000) -.070 (tau-b, p<.000)

Local politics -.102 (rho, p<.000) -.090 (tau-b, p<.000)

Human rights group -.046 (rho, p<.000) -.043 (tau-b, p<.000)

Ecological / conservation movement -.023 (rho, p<.000) -.021 (tau-b, p=.001)

Professional association -.001 (rho, p=.823) -.003 (tau-b, p=.630)

Youth work -.037 (rho, p<.000) -.043 (tau-b, p<.000)

Sports or recreation .047 (rho, p<.000) .042 (tau-b, p<.000)

Women’s group -.098 (rho, p<.000) -.090 (tau-b, p<.000)

Peace movement -.101 (rho, p<.000) -.085 (tau-b, p<.000)

Association concerned with health -.065 (rho, p<.000) -.058 (tau-b, p<.000)

Scale of civic engagement (raw score) -.084 (Spearman’s rho, p<.000) -.079 Spearman’s rho, p<.000)

Civic engagement (two groups) -.020 (rho, p<.002) -.025 (tau-b, p<.000)

Table 3. Correlations between generalized trust and social permissiveness (N=23,567)

CORRELATION WITH SOCIAL PERMISSIVE-NESS (raw score, 0-54)

CORRELATION WITH SOCIAL PERMISSIVE-NESS (two groups, <= median and >= median)

GENERALIZED TRUST .112 (Spearman’s rho, p<.000) .096 (Kendall’s tau-b, p<.000)




www.cpi.hr11

4. Summing-Up

We would be inclined to argue that trust is best measured by the general trust attitude, which indicates that on an average roughly 25% in society harbours this value. It varies from one society to another, rising from a low 7% and 8% in Tanzania and Uganda to 58% and 48% in Finland and Japan, respectively, to be dis-cussed in the macro analysis. The generalized trust attitude may be considered as one source of social capital in society, but social capital may have other sources as well, like civic engage-ment. Only between the groups of people with high trust and with strong social permissiveness is there a considerable overlap. One should, however, not consider permissiveness as a key dimension of social capital but rather look upon it as a value orientation of its own with two modes: social and civic permissiveness.

(b) Post-materialism

The theme of post-materialism has at-tracted as much attention as trust theory, com-ing out of the many publications by R. Inglehart and associates. It definitely seemed to capture something new in politics and society that went beyond the traditional ideologies of the industrial society, when it was launched in the 1970s. It should not be confused with the theme of post-modernism as a philosophical theory, especially strong in France, about the nature of the society that has replaced the industrial society.

The occurrence of post-materialist val-ues has been tapped by first a four battery re-sponse items and later on a twelve battery re-sponse items. The theory of post-materialism has itself developed, from an emphasis first upon especially “green” values to later a general en-dorsement of self-expression values. One now employs an even larger set of response items on the basis of the claim that a variety of diverse

post-modern attitudes tend to correlate highly with post-materialism (Inglehart and Welzel, 2005). We find this questionable. This expan-sion of the theme is perhaps unfortunate, as one really cannot claim scientifically that one set of values is more modern or post-modern than an-other set.

As environmentalism in particular is not the same as self-expression in general, one must look into the coherence of the content of the post-materialist value orientation – the problem (P2) above. Do post-materialist values exist or occur together in a transparently coherent man-ner in the sample of citizens? And how strong would post-materialism be, if it exists, meaning how many people adhere to those values? And one must ask: How to measure self-expression, given the importance given to this value by In-glehart? Here we will focus upon the classical definition of post-materialism from Inglehart’s earlier work.

The question of identification of post-ma-terialism and the ensuing problem of coherence among the attitudes mentioned in these various survey batteries – 4 questions or 12 questions – are decisive for any empirical application of this theory. One do not ask people whether they are post-materialist or not – how could they tell or define such an abstract concept? The post-materialist value orientation is a construct based upon replies to survey batteries of simple que-stions. The survey technique employed consists basically of offering respondents four options, where they are to rank two as first priority and two as second priority. A materialist rank certain items first and other items second. The same is true of a post-materialist, although he/she would have the reversed priorities.

Yet, Table 4. shows that most people reply mixed on the classical four-item battery tapping post-materialism. And the group that en-dorses its values fully is not very big, as a matter of fact.

Table 4. Frequency table for post-materialism (4-item index, N=49,546)

Category Frequency Percent Cumulative Percent

Materialist 15436 31.2 31.2

Mixed 28428 57.4 88.5

Post-materialist 5682 11.5 100.0

Total 49546 100.0




www.cpi.hr12

The fact that so many people are nei-ther clear materialists nor clear post-materialists seems to indicate that the existence of this value orientation is more problematic than recognized in the literature. The association between eco-logy and self-expression is not as strong as In-glehart has posited. We suggest that one separates envi-ronmentalism from self-expression, the former focussing upon “green” values and the latter targeting personal integrity, free choice and self-autonomy. One should not include trust in self-expression, forming a general post-modernist value orientation, as Welzel and Inglehart (2005) does, but remain open to the possibility that vari-ous value orientations may overlap only to some extent. This should be researched by means of the analysis of associations among values. Moreover, we suggest in another paper that self-expression be best tapped by permissiveness.

(c) Egalitarianism

A most ambitious attempt at capturing the various key and conflicting value orientations in the post-modern society has been made by a group of scholars, launching the so-called New Culture Theory (Ellis, Thompson and Wildavsky, 1990). In New Culture Theory, the basic confron-tation between values would be that between egalitarianism and individualism, as it seems most relevant for understanding electoral choice and public policy. The other two values advanced in New Culture Theory – hierarchy and fatalism – are more difficult to apply, at least in relation to survey research. New Culture Theory employs all kinds of evidence, and thus not only survey data, engaging also in historical interpretation of behaviour as expressing various value orienta-tions (see e.g. Thomson, Michael, G. Grendstad, and P. Selle (1999) and Wildavsky (2006).

Egalitarianism would favour equality in a general sense. But the concept of equality is a complex one with many nuances or aspects to it, such as the distinction between equality of opportunities and equality of results. Thus, one would wish to separate economic equality from gender equality, as socialism or communism did not always harbour the values of feminism. In any case, feminism may promote values other

than economic equality between men and wo-men, such as nursing values for instance. It may be pointed out that Wildavsky (1991) inter-preted radical egalitarianism in a most general manner, covering also environmentalism for in-stance. Thus, the concept of egalitarianism to Wildavsky covers all forms of priorities given to real equality as opposed to equality of opportu-nity. He considered the interpretation of equality to be the main value issue with egalitarianism and individualism. Thus, Wildavsky included the movement for animal rights into egalitarianism besides the groups who target economic equal-ity and redistribution somehow.

Very controversial is the hypothesis of a bias linked with all forms of value orientations, also egalitarianism. Douglas and Wildavsky sug-gested that risk is a basic dimension of values, as the attitude towards risk would play a major role in behaviour and influence future expecta-tions.

One may regard this hypothesis about risk as an additional one that is not really neces-sary for the analysis of egalitarianism. It involves a clear rejection of one alternative concept of risk, namely the precautionary approach to risk. People who adhere to a very restrictive concep-tion of risk, being risk-avert, are said to do so because they may blame the existing system for all the misdeeds that it produces. Thus, we ar-rive at a bias – blame theory that is really out-side of the more precise and narrow attitude of egalitarianism. Actually, this hypothesis about politics, blame and blame avoidance stimulated a whole literature within public policy with for ex-ample Christopher Hood and associates (Hood, Rothstein and Baldwin, 2001). Here, we focus only upon egalitarianism strictly as a set of at-titudes towards mainly economic outcomes.

We would emphasize that one captures more of values diversity if one employs more specific indicators and then enquires into their possible interrelationships. The four categories of values or value orientations in NCT – egali-tarianism, individualism, hierarchy and fatalism - may actually be too broad for the purpose of empirical analysis. They should be unpacked into several value orientations. Table 5. reports on one indicator on attitudes towards economic egalitarianism.




www.cpi.hr13

The evidence presented in Table 5. sug-gests that the ordinary opinion with men and women is fairly equally divided in relation to the relevance of economic equality. Rather size-able minorities at the two extremes either com-pletely reject or fully endorse equality of income and wealth. Clearly, this attitude towards equal-ity must have some political implications, when voters evaluate candidates and policies. Here, we would like to know whether this form of egali-tarianism – for or against economic equality – is linked in the minds of ordinary citizens with other values, such as environmentalism and feminism. The opposite value orientation to egalitarianism is sometimes called “individualism” and some-times “achievement orientation”. Here, we look at individualism as a value orientation.

(d) Individualism

It must be underlined that there is no neat concept of individualism to draw upon when linking it with response items in surveys. What

is vital is to distinguish it from self-expression. In New Culture Theory, individualists are con-sidered competitors, which is actually the op-posite to one of the key values in self-expres-sion, namely self-fulfilment and leisure. Whether individualists score high also on trust but low on environmentalism, feminism and self-expression is, in our view, an open question to be settled by empirical enquiry. Thus, one must take care to develop indicators on individualism that do not anticipate any findings about how this value re-lates to other values, like self-expression. Wheth-er competition is the best indicator to use to tap the occurrence of individualism is debatable, as one may wish to separate between competition as a social norm - market competition and com-petition as an individual ideal - the achievement orientation.

Table 6. indicates the occurrence of in-dividualism as competition in the sample, where aggregated scores for society may vary consid-erably.

Table 5. Frequency table for economic egalitarianism (preference for more equal income distribution, N=49,546)


Least egalitarian 7541 15.2 15.2

1 2628 5.3 20.5

2 3232 6.5 2�.0

3 2855 5.8 32.8

4 5985 12.1 44.9

5 3799 �.� 52.6

6 4863 9.8 62.4

� 6069 12.2 74.6

8 3384 6.8 81.5

Most egalitarian 9190 18.5 100.0

Total 49546 100.0




www.cpi.hr14

Table 6. Frequency table for individualism (assessment of competition, N=89,379)


Least favourable toward competition 5805 6.5 6.5

1 6624 7.4 13.9

2 18633 20.8 34.8

3 21850 24.4 59.2

Most favourable toward competition 36467 40.8 100.0

Total 89379 100.0

Note: As these variables were added subsequently to the already cleaned dataset, N=89,379 for this variable is higher than the usual N = 49,546.

Not unexpectedly, the embracement of market competition is strong among ordinary peo-ple, a large minority believing that competition is favourable to the consumer, bringing down prices and increasing quantities. Only a small minority is little favourable to market competition. Yet, it is an open question whether the attitude towards market competition goes together with an indi-vidual achievement orientation. People could, of course, support the principle of competition in the economy, being sceptical about government intervention and large public spending, while at the same abstaining from trying themselves to become a successful achiever. Individualism is thus not easy to operationalise.

(e) Gender or feminism

Finally, one of the major themes in the debate on values change has been the rise of gender or feminism. Although it holds true that feminism harbours a set of value orientations, from less radical ones to extremely radical ones, we make here only a minor effort to tap the strength of feminism in general. One may en-large feminism to cover also environmentalism, as in deep ecology, as well as attitudes towards homosexuality. However, we underline again a restrained employment of indicators. Yet, the overall status of gender rights may be tapped by a few indicators on attitudes towards the roles of men and women.

Table 7. shows that gender values are widespread yet not universal in the sample, as measured with respondents’ attitude toward the notion that women need to have children in order to be fulfilled.

Table 7. Frequency table for gender egalitarianism (need for woman to have children in order to be fulfilled, N = 49,546)

Category Frequency Percent

Not necessary 19867 40.1

Needs children 29679 59.9

Total 49546 100.0




www.cpi.hr15

The image of the post-modern society as favouring the formal equality between men and women as human beings is strongly supported by the evidence in Table 7. Almost a majority ac-cepts that women may defend their place in so-ciety without falling back upon their reproductive capacity. One may in a deeper enquiry wish to tap the gender values by examining other indi-cators upon this value orientation, such as equal pay and affirmative action.

5. Overlapping value orientations?

In our view, any enquiry into how value orientations tend to cluster in groups of human beings must be based on a micro methodology. One must especially take care to avoid any and all forms of ecological fallacy, where one would claim that since for example post-materialism

and feminism receive much support in the same societies, these two value orientations tend to be linked at the individual level. It is probably true that for instance egalitarianism and environmen-talism are both strong in advanced societies, but one certainly cannot conclude that one group with egalitarian attitude overlaps with the other group with environmental attitude, at the micro level. One must start from the micro analysis of each single value orientation and then proceed to enquire into how various groups of human be-ings endorse different values.

By using indicators on a variety of values in a restricted manner, one opens for an interest-ing empirical research into group formation in society, where some values occur predominantly with one group whereas others occur in a mixed manner. How, then, do the main values identified in Tables 1.-7. mix in the sample?

Table 8. Correlations between key variables

Civic engagement (two groups)

Generalized Trust Post materialism Economic

egalitarianism

Individualism (attitude toward competition)

Gender egalitarianism (need for woman to have children)

Civic engagement (two groups) --- .085 (p<.000) .097 (p<.000) .030 (p<.000) -.005 (p=.330) -.108 (p<.000)

Generalized Trust .085 (p<.000) --- .0�� (p<.000) -.024 (p<.000) .018 (p<.000) -.076 (p<.000)

Post-materialism .097 (p<.000) .0�� (p<.000) --- .016 (p=.001) .003 (p=.524) -.176 (p<.000)

Economic egalitarianism .030 (p<.000) -.024 (p<.000) .016 (p=.001) --- -.016 (p=.001) .014 (p=.002)

Individualism (attitude toward competition)

-.005 (p=.330) .018 (p<.000) .003 (p=.524) -.016 (p=.001) --- -.003 (p=.569)

Gender egalitarianism (need for woman to have children)

-.108 (p<.000) -.076 (p<.000) -.176 (p<.000) .014 (p=.002) -.003 (p=.569) ---




www.cpi.hr16

Two major findings stand out in Table 8. Firstly, it holds that these value orientations – post-materialism, trust, egalitarianism, femi-nism and individualism – are truly independent of each other to a high degree. Thus, there is no measure of association that indicates a strong overlap between the various groups who cherish these values. This constitutes strong evidence for the heterogeneity of values among ordinary people. One can not assume that values tend to co-vary, as the groups with these value orienta-tions do not tend to have the same members.

Secondly, one may observe a few weak associations among some of these value ori-entations, although they are not strong ones. Thus, one notes that post-materialism weakly co-varies positively with feminism as well as that individualism and egalitarianism tend to co-vary weakly and negatively. Trust tends to be asso-ciated weakly with civic engagement and post-materialism. Based upon the findings in Table 8., one may question the claim that there is ONE coherent post-modern set of values (Inglehart and Welzel and Klingemann, 2003). We argue in favour of the diversity of values in the post-modern society, as the major value orientations do not covary considerably.

6. Conclusion

In the research into values in the post-mo-dern society, one finds a few major themes:

(i) Trust or social capital(ii) Post-materialism(iii) Egalitarianism(iv) Individualism or the achievement

orientation(v) Gender or feminism.

Perhaps the list could be made longer, as it results not from a strict theoretical deriva-tion but from the literature review comprising the observation of facts about attitudes with men and women. In any case, what the above analysis shows is that value orientations may be docu-mented using one common source of data, the World Value Surveys. And the findings include both estimate of the size of the groups of peo-ple adhering to these values and the important point that these value orientations do not overlap to any great extent. Thus, the findings have es-tablished both the variety and independence of values in post-modern society.

Research into value-orientations is cur-rently enjoying an impressive renaissance. At-tempts to survey people’s values have prolifer-ated since the 1990s with the arrival of the WVS data framework. The concept of social or societal values has acquired great relevance in the social sciences. Yet, difficult theoretical problems re-main to be resolved. Broadening the analysis of empirical values that ordinary people adhere to somehow from value-orientations to all kinds of societal values, one must refrain from any reduc-tionist ambition to find one basic (modern, demo-cratic) cluster of values. Rejecting the results of such monist ambitions (as with C. Welzel), we underline value complexity or heterogene-ity as well as value conflict in today’s society (see early research by M. Rokeach, Suhonen, 1985). One may employ Habermas’s opposing concepts - system and life-world - as a starting point for systematising societal values, but it is a question of opposing values, where none can be singled out as the post-modern ones. In any de-mocracy there is value conflict, as Max Weber always emphasized.




www.cpi.hr1�

References:

Almond, G. A., Verba, S. (1963): The Civic Culture: Political Attitudes and Democracy in Five Nations, Princeton, NJ: Princeton University Press

European Values Study Group and World Values Survey Association (2004): European and World Val-ues Surveys Integrated Data File, 1999-2002, Release I., Ann Arbor: Inter-university Consortium for Political and Social Research (ICPSR)

Hood, C., Rothstein, H., Baldwin, R. (2001): The Government of Risk. Understanding Risk Regulation Regimes, Oxford: Oxford University Press

Inglehart, R., Welzel, C. (2003): Modernization, Cultural Change, and Democracy: The Human Develop-ment Sequence, Cambridge: Cambridge U.P.

Rokeach, M. (2000): Understanding Human Values, New York: Free PressSuhonen, P. (1985): Approaches to Value Research and Value Measurement, Acta Sociologica, Vol. 28,

No. 4, pp. 349-358Thomson, M., Ellis, R., Wildavsky, A. (1990): Cultural Theory, Boulder, CO: WestviewThomson, M., Grendstad, G., Selle, P. (1999): Cultural Theory as Political Science, London: RoutledgeWelzel, C., Inglehart, R., Klingemann, H.D. (2003): The Theory of Human Development: A Cross-Cul-

tural Analysis, European Journal of Political Research 42(3): 341-380Wildavsky, A.B. (1991): The Rise of Radical Egalitarianism, Washington, D.C.: American University

PressWildavsky, A., Swedlow, B. (eds.) (2006) Cultural Analysis: Politics, Public Law, and Administration,

Edison, NJ: Transaction Publishers




www.cpi.hr18

APPENDIX. DATA AND INDICATORS

Appendix 1. Sample (source: World Values Surveys, Integrated Data File, 1999-2002, Release, ICPSR 3975)

Country / Region Frequency Percent Cumulative Percent

Albania 820 1.� 1.�Argentina 1044 2.1 3.8Bangladesh 1315 2.� 6.4Belgium 1563 3.2 9.6Bosnia and Herzegovina 1068 2.2 11.�Bulgaria 762 1.5 13.3Belarus 761 1.5 14.8Canada 1709 3.4 18.2Chile 1080 2.2 20.4China �28 1.5 21.9Croatia 857 1.� 23.6Czech Republic 1661 3.4 2�.0Estonia 749 1.5 28.5Finland 857 1.� 30.2France 1389 2.8 33.0Iceland 779 1.6 34.6India 1389 2.8 37.4Italy 1661 3.4 40.8Japan 534 1.1 41.8Korea 1002 2.0 43.9Lithuania 689 1.4 45.2Luxembourg 821 1.� 46.9Mexico 1218 2.5 49.4Moldova 757 1.5 50.9Morocco 1005 2.0 52.9Netherlands 965 1.9 54.9Peru 1374 2.8 57.6Philippines 1153 2.3 60.0Poland 888 1.8 61.8Puerto Rico 651 1.3 63.1Romania 891 1.8 64.9Russia 2022 4.1 69.0Singapore 1439 2.9 71.9Vietnam 811 1.6 73.5Slovenia 8�1 1.8 75.2South Africa 2655 5.4 80.6Zimbabwe 920 1.9 82.5Spain 1010 2.0 84.5Uganda 969 2.0 86.5Ukraine 896 1.8 88.3Macedonia 888 1.8 90.1Tanzania 898 1.8 91.9United States of America 1076 2.2 94.0Venezuela 1142 2.3 96.3Serbia 971 2.0 98.3Montenegro 838 1.� 100.0Total 49546 100.0




www.cpi.hr19

Appendix 2. Social capital, post-materialism and egalitarianism: concepts, variables and indicators (based on World and European Values Surveys, 1999-2002)

Concept Variable Indicator description

Civic Engagement

Civic Engagement (raw score)Summated rating scale measuring the raw score on 14 indicators (see below) of associational membership (Cronbach’s alpha = .7) – ordinal level of measurement

Civic Engagement (two groups)

Two-group (dichotomic) summated rating scale assigning the value 0 to respondents with scores <= median standardized mean score and the value 1 to respondents scoring > median on the standardized scale – ordinal level of measurement

Membership in social welfare service for elderly

Dummy variable indicating whether respondents belong to a social welfare service for elderly people (0 = not mentioned; 1 = belongs) – ordinal level of measurement

Membership in church organisation Analogous to the aboveMembership in cultural organisation Analogous to the aboveMembership in labour union Analogous to the aboveMembership in political parties Analogous to the aboveMembership in local political party Analogous to the aboveMembership in human rights group Analogous to the aboveMembership in conservation, ecological or animal rights group Analogous to the above

Membership in professional association Analogous to the aboveMembership in youth work organization Analogous to the aboveMembership in sports or recreational group Analogous to the aboveMembership in women’s group Analogous to the aboveMembership in peace movement Analogous to the aboveMembership in association concerned with health Analogous to the above

Generalized Trust Generalized trust Dichotomic variable indicating whether the respondent is generally trusting (0 = „you need to be very careful“; 1 = „most people can be trusted“) – ordinal level of measurement

Post-materialism Post-materialism indexIndex based on responses to four items measuring the degree to which individuals have a materialist or post materialist value orientation (0 = materialist; 1 = mixed; 2 = post materialist) – ordinal level of measurement

Economic egalitarianism

Preference for income inequality Scale indicating the extent to which respondents favour a more equal income distribution (0-9) – ordinal level of measurement

Preference for income inequality (four groups)

Simplified scale measuring the degree to which respondents favour a more equal income distribution (0-4) – ordinal level of measurement

Gender egalitarianism

Priority of scarce jobs for menIndicator measuring whether respondents give priority for scarce jobs to men rather than to women (0 = disagrees; 1 = neither disagrees nor agrees; 2 = agrees) – ordinal level of measurement

Obligation for women to have childrenDichotomic variable measuring whether respondents think a woman has to have children (0 = not necessary; 1 = necessary) – ordinal level of measurement

Duty to contribute to household for husband and wife

Indicator measuring respondent’s (dis)agreement with the notion that husband and wife should contribute equally to the household income – ordinal level of measurement

Individualism

Assessment of competition Respondents’ attitude toward competition on a scale from 0 (“competition is good”) to 9 (“competition is harmful”) – ordinal level of measurement

Assessment of competition (five groups) Respondents’ attitude toward competition on a scale from 0 (“competition is harmful”) to 4 (“competition is good”) – ordinal level of measurement

Assessment of possible social change toward more emphasis on individual

Respondents’ attitude regarding social change toward greater emphasis on individuals (0 = “good”, 1 = “don’t mind”, 2 = “bad”) – ordinal level of measurement

Social Permissiveness

Social Permissiveness (raw scores)

Summated rating scale measuring the aggregated score on six ordinal-level indicators (see below) measuring the justifiability of behaviour related to the social-cultural dimension of permissiveness (Cronbach’s alpha = 0.83) – ordinal level of measurement

Social Permissiveness (two groups)

Two-group (dichotomic) standardized average summated rating scale assigning the value 0 to respondents with scores <= median standardized mean score and the value 1 to respondents scoring > median on the standardized scale – ordinal level of measurement




www.cpi.hr20

Postmoderno društvo: Koje su temeljne vrijednosne orijentacije?

JAN-ERIK LANESveučilište Heidelberg, NjemačkaFRANK REBERŽeneva, Švicarska

Sažetak

Političko ponašanje poput glasovanja ili lojalnosti političkim strankama danas je manje funkcija društvene strukture, a više izraz vrijednosne orijentacije koju izborno tijelo gaji. Nova istraživanja političke kulture rezultirala su mnogobrojnim nalazima koji se dotiču uloge dominantnih vrijednosnih orijentacija, poput postmaterijalizma, povjer-enja, kao i roda, egalitarizma i individualizma. U ovom članku bavimo se pitanjem koje još nije razriješeno u istraživanju političke kulture, naime pitanjem jesu li dominantne vrijednosne orijentacije neovisne jedne o drugima. Pokazujemo kako je to doista slučaj, što znači da obični ljudi imaju višestruke vrijednosne orijentacije koje povećavaju kom-pleksnost politike u postmodernom društvu. Uistinu nije moguće govoriti o jednom sklopu vrijednosti koji bi konstituirao vrijednosni sklop samog postmodernog društva.

Ključne riječi: vrijednosti, indikatori, vrijednosna orijentacija, socijalni kapital, egalita-rizam, WVS, hipoteza neovisnosti, postmaterijalizam, rod i povjerenje




www.cpi.hr21

1. Uvod

Kako osamdesete godine 20. stoljeća budu odmicale Jugoslavija će se, pod utjecajem brojnih faktora, suočiti sa sve većom krizom, kada i nefunkcioniranje jugoslavenske federaci-je postupno dostiže svoj vrhunac. Osamostaljiva-nje republika, započeto potkraj šezdesetih, oza-konjeno je Ustavom iz 1974. godine. Time omo-gućena decentralizacija rezultirat će problemima u funkcioniranju Federacije i Saveza komunista (SK) nakon smrti Josipa Broza Tita, koji je jedin-stvo unutar SK osiguravao svojim autoritetom. Ranije, u vrijeme njegova života, neovisno o for-malnim propisima s velikim ovlastima republika, jedinstvo i centraliziranost SK bili su zadržani. Nestankom njegova autoriteta nestala je i polu-ga koja je u trenutku krize uspostavljala ravno-težu i osiguravala konsenzus. Tijekom osamdesetih pod pritiskom kri-ze agresivnije se otvara pitanje reforme politič-kog sustava. U debati povezanoj s budućim poli-tičkim uređenjem u osnovi su se oblikovala dva bloka: reformatori (smatrali su da je nužna pro-

mjena političkog sustava utemeljenog na Ustavu iz 1974. godine) i ustavobranitelji (smatrali su da se povećanje efikasnosti treba postići u sklopu postojećeg Ustava). Glavni zagovornici obra-ne Ustava i decentralizacije bili su predstavnici Slovenije, Hrvatske i autonomnih pokrajina (pri-je Miloševićevih udara), koje su tim Ustavom iz 1974. dobile status konstitutivnih dijelova Fede-racije. S druge strane, predstavnici Srbije su bili glavni zagovornici promjene Ustava i centraliza-cije, odnosno uvećanja ovlasti Federacije. Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji 1987. povećat će se pritisak za pro-mjenom sustava. Njegova je komisija u srpnju 1989. predložila temeljitu reformu političkog sus-tava Jugoslavije. Uz poštivanje civilnih sloboda, demokratske kontrole državnih organa i neovis-nog sudstva, ključna se promjena odnosila na način usvajanja odluka u federalnoj skupštini. Za razliku od važeće procedure koja je zahtije-vala konsenzus federalnih jedinica, prema ovom prijedlogu, takvo bi se načelo zadržalo samo u uskom krugu ustavnih pitanja, dok bi se u drugim pitanjima odluke donosile kvalificiranom

UDK: 321.013(497.1)“199“Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 24.11.2008.

Posljednji kongres Saveza komunista Jugoslavije:uzroci, tijek i posljedice raspada

DAVOR PAUKOVIĆCentar za politološka istraživanja, Zagreb, Hrvatska

Jugoslavija se tijekom osamdesetih suočila sa sve većom krizom koja je dovodila u pitanje i opstanak federacije. Sukobljene koncepcije uređenja Jugoslavije, bazirane u republičkim SK, konačno su se razišle na 14. izvanrednom kongresu SKJ u siječnju 1990. U članku je prikazan kontekst u kojem je Kongres održan kao i tijek istog. Uz to, izložene su strategije i ciljevi pojedinih republičkih organizacija i posljedice raspada SKJ. Izvanredni 14. kongres SKJ predstavlja važnu epizodu u procesu raspada Jugoslavije. Na njemu su raspršene iluzije o jedinstvenom SKJ i snazi koja može izvesti zemlju iz krize. Jugoslavija je nakon Kongresa zakoračila u još neizvjesnije razdoblje, bez značajnije kohezivne snage koja bi dovela do nekog kompromisa.

Ključne riječi: SKJ, 14. kongres, raspad Jugoslavije

Davor Pauković: Posljednji kongres Saveza komunista Jugoslavije



www.cpi.hr22

većinom. Glavni oponenti tom prijedlogu bili su predstavnici Slovenije koji su ostali vjerni mode-lu postavljenom u Ustavu iz 1974. godine, dakle paritetnoj regionalnoj zastupljenosti u federalnim organima i usvajanju odluka konsenzusom. Slovensko vodstvo predložilo je formiranje asi-metrične federacije u kojoj bi svaka republika odlučila i s drugima dogovorila koje ovlasti želi prenijeti na federalne organe (Cohen, 1993: 55.-58; Ramet, 2005: 56). Korak prema rješenju ovih pitanja, kao i odgovor na sveobuhvatnu krizu trebali su se iznaći i usuglasiti na Izvanrednom kongresu SK Jugoslavije (SKJ) zakazanome za siječanj 1990. godine. Kongres je, usto, trebao pokazati javnos-ti Jugoslavije da SKJ još ima snage i jedinstva ponuditi rješenja za izlaz iz krize i time povratiti uvelike izgubljeni legitimitet. U ovome članku detaljnije će se osvije-tliti kontekst prije samog održavanja kongresa i njegov tijek. Pokušat će se, usto, prikazati i stra-tegije, te ciljevi pojedinih republičkih delegacija na njemu, kao i značenje ishoda Kongresa SKJ za budućnost Jugoslavije.

2. Eskalacija sukoba na relaciji Srbija - Slo-venija

Sukob dviju koncepcija uređenja Jugo-slavije u drugoj polovici 1989. ulazi u svo-ju završnu fazu. Svijest o nužnosti promjene postojećeg stanja uvećavala se produbljivanjem krize uz pogoršanje međunacionalnih odnosa. Već spomenuti reformni prijedlog iz Srbije težio je jačanju Federacije, odnosno centralizacije, a time i smanjenju ovlasti SK u (drugim) republika-ma. U Sloveniji, glavnom oponentu srbijanskog nastojanju centralizacije Jugoslavije, odgovor je oblikovan objavljivanjem Temeljne ustavne listi-ne u lipnju 1989. u kojoj se obećava zaštita ljud-skih prava i suverenitet slovenskog naroda. Zbog ostvarenja ciljeva iznesenih u Listini osnovana je i Ustavna komisija koja je pripremila amandma-ne u skladu s time. Unatoč snažnom pritisku iz Srbije da se oni ne prihvate, 27. rujna slovenska je skupština prihvatila te amandmane koji su, uz ostalo, Sloveniji davali i formalno pravo odcjepl-jenja, te pravo na prihvaćanje ili odbijanje odluka saveznih vlasti o uvođenju izvanrednih mjera u (slovenskoj) republici. Dan prije toga srbijanski su predstavnici pokušali – putem sjednice Cen-tralnog komiteta (CK) SKJ – spriječiti glasovan-je o spornima slovenskim amandmanima. No, već na početku te sjednice, vođa slovenskih komunista Milan Kučan, to je okvalificirao kao

politički pritisak i „ograničavanje suverene volje slovenskog naroda s ozbiljnim negativnim posl-jedicama“. Pritom je naglasio kako se čini da se uz tezu o „urođenoj genocidnosti Hrvata“ stva-ra, te prihvaća i teza o „urođenom separatizmu Slovenaca“. Slovenski su predstavnici upozorili i na prijetnju kosovizacije Slovenije te suludost moguće silom nametnute volje slovenskom nar-odu (Vjesnik, 28.9.1989.: 5-6). Iako je CK SKJ izglasao odgodu glasovanja o amandmanima, potporu su slovenskoj delegaciji pružili hrvatski delegati, što je od Slovenaca shvaćeno kako su srbijanski pokušaji zaustavljanja amandma-na propali (usp. Ramet, 2005: 55; Silber, Little, 1996: 64-67). Srbijansko rukovodstvo i mediji potom su, slijedećih dana, žestoko napadali slo-venske amandmane, uz ocjenu da su protuustav-ni i služe razbijanju Jugoslavije.1 Odluka sloven-skog rukovodstva, suprotna stavovima CK SKJ, praktički je značila odbacivanje i neprihvaćanje načela demokratskog centralizma unutar SKJ. Slijedećih mjeseci uvećavao se strah od širenja antibirokratske revolucije na Sloveni-ju, ali i Hrvatsku2. Nakon preuzimanja kontrole nad pokrajinama i Crnom Gorom, rukovodstva Slovenije i Hrvatske strahovala su da su njiho-ve republike slijedeće na udaru izvan-institucio-nalnih metoda miting demokracije.3 Ti su strahovi potvrđeni kada je za 1. prosinca najavljen miting istine u Ljubljani, kojim je, prema ocjenama u Sloveniji i Hrvatskoj, trebalo Sloveniji preko istine o Kosovu nametnuti istinu o Jugoslaviji (Vjesnik, 3. 12. 1989.: 5). Slovenske su vlasti odgovorile zabranom mitinga uz obrazloženje kako bi on mogao proizvesti nasilje. Potporu tom pristupu u otporu događanju naroda pružili su hrvatsko rukovodstvo i mediji. Naime, u Hrvatskoj je vla-dao strah da bi se mitingaši mogli zaustaviti i u Zagrebu (kako su poneki i najavljivali) te izazvati nemire i usmjeriti stanje u SRH prema potpunoj neizvjesnosti. Na zabranu mitinga srbijanska je strana odgovorila ekonomskom blokadom Slo-venije. Od tog trenutka sukob se iz područja politike prenio i na gospodarstvo, što je naštetilo i Sloveniji i Srbiji (usp. Bilandžić, 1999: 765.-766; Goldstein, 2003: 373-374; Ramet, 2005: 56-57;

1 Beogradska Politika, primjerice, na naslovnicama 27. i 28. 9. donosi: Republike ne mogu samovoljno izlaziti iz federacije – sjednica komisije Skupštine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) za ustavna pitanja: Skupština Slovenije usvojila amandmane su-protne Ustavu SFRJ.

2 Hrvatsko rukovodstvo i mediji smatrali su da se kroz pi-tanje položaja Srba u Hrvatskoj nastoji kosovizirati i de-stabilizirati Socijalistička Republika Hrvatska (SRH).

3 O antibirokratskoj revoluciji pogledati: Milosavljević, 2004.




www.cpi.hr23

Silber, Little, 1996: 67-68.) U navedenom ozračju i kontekstu pripre-man je, pak, Izvanredni kongres SKJ (zakazan za siječanj 1990. godine).

3. Priprema Izvanrednog kongresa SKJ

Prije Izvanrednog kongresa SKJ održani su republički kongresi (kongresi SK po republi-kama) na kojima su usvojeni određeni zaključci na osnovu kojih su delegati pojedinih republika i pokrajina trebali nastupiti na saveznom kongre-su. Strategije i stavovi nekih republičkih saveza dodatno su precizirani i rasvijetljeni na sjedni-cama njihovih CK, te kroz djelovanje republičkih institucija. Kongres slovenskih komunista u svojim dokumentima jasno se odredio prema pitanjima pluralizma i reforme Federacije, posebno SKJ. U tom sklopu, kao prvi cilj, naglašava se potreba održavanja slobodnih višestranačkih izbora, a s time u vezi i napuštanje monopolnog položaja SKJ u cjelini, te njegovo odvajanje od države. Usto se naglašava i napuštanje demokratskog centralizma, te organiziranje SKJ kao saveza samostalnih republičkih saveza. To podrazumi-jeva konsenzualno odlučivanje o programskim, statutarnima i pitanjima ravnopravnosti naroda i narodnosti u SFRJ. Ponovljen je i prijedlog o asimetričnoj federaciji te naglašena suverenost slovenskog naroda i njegovoga trajnog i neotuđi-vog prava na samoopredjeljenje, što uključuje i pravo na odcjepljenje. Također je naglašena i iz-vornost Ustava Socijalističke Republike Sloveni-je iz kojega se izvodi Ustav SFRJ (Komunist, 12.1.1990.: 6). S druge strane, nakon uspostave jedin-stvene Srbije, Milošević je nastojao uspostaviti i jedinstvenu Jugoslaviju. SK Srbije (SKS) se na republičkom kongresu opredijelio za slobodno političko udruživanje građana na demokratskoj socijalističkoj platformi, pri čemu je u središtu pojedinac koji svoje interese i inicijative izražava neposredno. Izraženo je čvrsto opredjeljenje za federativnu Jugoslaviju u kojoj niti „jedna republi-ka ne može imati pravo da bude u federaciji ono-liko koliko joj to odgovara“. Posebno je nagla-šen poznati stav o jedinstvenom SKJ (Komu-nist, 19.1.1990.: 13). Približno tjedan dana prije početka saveznog kongresa na sjednici CK SKS ponovljeni su ti stavovi, te naglašeno opredje-ljenje za načelo demokratskog centralizma (jedan čovjek jedan glas) kao osnovnog oblika funkcioniranja SKJ. Također je izraženo i protiv-ljenje tvrdnjama o republikama kao državama, a

zatraženo je i jačanje funkcija savezne države (Politika, 13. 1. 1990.:10). U prosincu 1989. održan je 11. kon-gres SK Hrvatske (SKH) na kojemu je usvojen i završni dokument Osnovni pravci djelovanja SKH na reformi društva i SK. Kongres je prihva-tio i potvrdio inicijativu Predsjedništva CK SKH o provedbi slobodnih višestranačkih izbora. U pogledu reforme SKJ opredijelio se za napuš-tanje demokratskog centralizma, ali i razmatra-nje pitanja „jedinstva SKJ na novima program-skim osnovama“ (Večernji list, 14. 12. 1989: 4). Hrvatski komunisti ponudili su rješenje kroz sin-tagmu jugoslavenske sinteze. U objašnjenju tog termina među ostalim se navodi:

Uvažavanje složene interesne struktu-re jugoslavenskog društva, koja se ne iscrpljuje isključivo u dominantnom interesu pojedine naci-je ili republičko-pokrajinske cjeline, pretpostavka je povezivanja jugoslavenskog društva... Svako nasilje nad tim procesima, zatvaranje u teritorijal-ne granice, nametanje jednog, dominantnoga interesa kao univerzalnog principa organiziranja neposredno je u suprotnosti s jugoslavenskom sintezom... Našu civilizacijsku zrelost potvrđu-jemo sposobnošću za suživot razlika. Zato ne pristajemo na majorizaciju izraženu nametanjem bilo koga parcijalnog, posebno nacionalnog inte-resa; ne pristajemo na diktat politike pritiska, na obnovu hegemonije.4

Prema tom dokumentu Jugoslavija može postojati samo kao zajednica slobodno udruženih naroda i narodnosti i njihovih socijalis-tičkih republika, u kojoj izvornu suverenost imaju republike, što uključuje i njihovo pravo na odcjep-ljenje. Odnosi u Federaciji trebaju se temeljiti na ravnopravnosti i samostalnosti republika, stoga ne može biti nadglasavanja u vezi s osnovnim pitanjima nego se ona moraju definirati konsen-zusom (Naše teme, 1990.: 611). Na kongresu je posebno raspravlja-no i o pripremnim dokumentima predstojećega saveznog kongresa SKJ. Predloženo je da se odredba o demokratskom centralizmu izbaci iz dokumenta o preobražaju SK i iz Statuta SKJ, te da se razradi načelo demokratskog jedinstva (Večernji list, 14.12.1989.: 8). To je bila još jed-na sintagma stvorena od hrvatskih komunista koja je nudila poprilično nejasna, odnosno više načelna negoli konkretna rješenja. U određenoj mjeri razlog tome krije se u činjenici što unutar SKH nije postojao jedinstveni stav oko (dosega)

4 Cjelovit tekst dokumenta objavljen je u Našim temama, broj 3-4, 1990.: 602-622.




www.cpi.hr24

reforme. Primjerice u raspravi u vezi s promje-nama Statuta SKH jasno su izražena različita mišljenja o ulozi SK u društvu.5 Otpor promje-nama najbolje je vidljiv u tome što se demokrat-ska opredjeljenja kongresa nisu sankcionirala u Statutu SKH. Tako je SKH ostao revolucionarna organizacija, zadržano je načelo demokratskog centralizma i uvjet ateističkog opredjeljenja za ulazak u SK. Iako je reformska struja bila u veći-ni, promjene statuta su odgođene i prepuštene kongresu SKJ (Komunist, 22.12.1989.: 4). SK Bosne i Hercegovine (SKBiH) na svom kongresu ostao je vjeran načelu demo-kratskog centralizma, ali uz nužnu redefiniciju, razradu, te „suvremenu reformsku i obnoviteljsku interpretaciju“. Ipak, na njemu se jasno izrazio stav protiv nadglasavanja o Programu SKJ te pitanjima koja se odnose na ravnopravnost nar-oda i narodnosti, republika i pokrajina. Buduć-nost višestranačkoga sustava, naglašeno je, ovisi prije svega o samim građanima i njihovim interesima. SKBiH usprotivio se i konfederalnoj Jugoslaviji, političkom organiziranju na nacio-nalnoj osnovi, depolitizaciji Jugoslavenske na-rodne armije (JNA) i načelu jedan čovjek jedan glas (Komunist, 7.1.1990.,: 7). Makedonski komunisti, pak, izjasnili su se za avnojevsku i federativnu Jugoslaviju, dok su višestranački sustav ocijenili samo kao jednu vrstu političkog pluralizma o kojoj trebaju odlučiti sami građani (Komunist, 19.1.1990.: 12). A Crna Gora, te pokrajine Vojvodi-na i Kosovo, nakon antibirokratske revolucije i postavljanja na rukovodeće položaje Miloševiću odanih ljudi, bile su čvrsto na liniji Srbije. Sama inicijativa i zahtjev za održavanje Izvanrednog kongresa SKJ pokrenuta je na Izvanrednoj kon-ferenciji SK Vojvodine u siječnju 1989. godine. Na skupu komunista Vojvodine potkraj studeno-ga 1989. odaslan je i energičan zahtjev za jedin-stvom u politici, ekonomiji i društvenom životu. Opredijelili su se za jedinstveni SKJ, demokrat-ski centralizam, jedinstveno jugoslavensko tržiš-te, a kod pitanja političkog pluralizma prevladalo je mišljenje da on treba biti nestranački, odnos-no unutar Socijalističkog saveza radnog naro-da/SSRN (Komunist, 7.1.1990.: 7). Crnogorska partija je u stavovima s kongresa SK Crne Gore početkom 1989. ocijenila da je nestranački plu-ralizam „nerealna politička projekcija koja nema

5 Tomislav Jantol je tako, braneći reformsku liniju, u raspravi naglasio: SK spašavaju oni koji traže njegovu demokratizaciju, dok oni koji brane demokratski centralizam, ideološku zatvorenost, strogu hijerarhijsku organizaciju, nedemokratski način djelovanja, ustvari potpisuju smrt toj političkoj organizaciji (Komunist, 15.12.1989.: 14).

utemeljenost niti u jednom postojećem društvu”, da bi potkraj 1989. neki članovi počeli otvore-no iznositi stavove suprotne tim zaključcima, a u prilog ograničavanja pluralizma (Komunist, 19.1.1990.: 12). Kosovska partija pod vodstvom Miloševićeva reformskog rukovodstva založila se za uklanjanje svih „rješenja unutar političkog sistema, kojima se ugrožava federativno ustroj-stvo zemlje, unose elementi konfederalizma, omogućavaju i podstiču etatističko-birokratske dezintegracije“, te protiv „administrativno-biro-kratskog tumačenja samostalnosti republika i pokrajina“ (Komunist, 7.1.1990.: 8). Uz republičke i pokrajinske delegate, na Izvanrednom kongresu SKJ sudjelovali su i delegati JNA, koji su predstavljali više od 75.000 komunista u oružanim snagama. Na sjednici Komiteta Organizacije SKJ u sklopu priprema za kongres odlučeno je da će se delegati JNA zalagati za jedinstvenu i federativnu Jugoslavi-ju. Njihovo je opredjeljenje SKJ kao jedinstvena politička organizacija koja funkcionira prema načeloma inoviranoga demokratskog centrali-zma. Izjasnili su se protiv stranaka čiji programi prizivaju aveti prošlosti. Pozvali su i na jasnije izražavanje jedinstvenosti oružanih snaga u kongresnim dokumentima te se suprotstavili dezideologizaciji i depolitizaciji JNA. Deklarativ-no je JNA podržavala reformu, ali samo na jugo-slavenskima i socijalističkim načelima (Slobodna Dalmacija, 19.1.1990.: 3).6

U ovome pregledu stavova u republika-ma i pokrajinama, te JNA, izražene su i prikaza-ne diferencijacije u vezi s pitanjima reforme SKJ i cjelokupnog društvenog sustava. Najuočljivija je razlika između stavova iz Srbije (uključujući pokrajine i Crnu Goru) i Slovenije: s jedne stra-ne izraženi su zahtjevi za jedinstvenim Savezom komunista Jugoslavije i demokratskim centra-lizmom, a s druge za Savez saveza i konsen-zualno usvajanje odluka. Teško je, stoga, bilo, s

6 Takvi stavovi su izraženi i usvojeni na 9. konferenciji Organizacije SKJ u JNA potkraj studenoga 1989. u Beogradu, na kojoj je, u uvodnom izlaganju, Petar Šimić među ostalim naglasio: U JNA se smatra da bi novi ustav SFRJ morao precizno odrediti Jugoslaviju kao jedinstvenu federativnu socijalističku zajednicu svih građana i ravnopravnih naroda i narodnosti. U Ustavu SFRJ vide najviši pravni i politički akt takve zajednice, kojem ustavi republika ni u čemu ne mogu biti suprotni, a smatraju neprihvatljivim bilo kakvo zagovaranje primata republičkih ustava nad saveznim... Naše izjašnjavanje protiv višestranačkog sistema u postojećim uvjetima našeg razvitka zasniva se na uvjerenju da bi tim putem bila učinjena usluga daljnjim nacionalnim, pa i nacionalističkim podjelama Jugoslavije. Izjasnili smo se za nestranački politički pluralizam, čiji bi okvir predstavljao adekvatno organizirani SSRN Jugoslavije (Slobodna Dalmacija, 24.11.1989.: 5).




www.cpi.hr25

obzirom na taj srbijansko-slovenski sukob i tvrdu obranu stavova, očekivati da će se na Izvanred-nom kongresu SKJ iznaći zajedničko rješenje. Srbija se nadala da će izolacijom na kongresu prisiliti Sloveniju da prihvati njihov prijedlog refor-me. Milošević je pritom vjerovao u potporu pred-stavnika BiH i Makedonije, a smatrao je, usto, kako mu strategija izolacije Slovenije ponajviše ovisi o poziciji i držanju hrvatskih komunista, koji, što je već prikazano, nisu bili za Savez saveza, no još manje su prihvaćali i mogućnost srbijan-ske dominacije putem nadglasavanja. Stoga, od početka 1989. godine, nastaje i sve izraženiji srbijansko-hrvatski sukob, koji se razvijao i odvi-jao u kontekstu širenja antibirokratske revolucije na Hrvatsku, a uz srbijansko naglašavanje ug-roženosti Srba u Hrvatskoj. Usto, u Hrvatskoj je postojao i snažan otpor kosovizaciji Hrvatske te dominaciji Srbije uz pomoć centralizacije i uvećanja federalnih ovlasti. On je vrlo jasno vid-ljiv kroz javni diskurs u Hrvatskoj. Ipak, natpro-sječni udio Srba u SKH i postojanje još uvijek nezanemarivog dogmatskog krila unutar Partije rezultirali su nekim kompromisima (primjerice u spomenutom Statutu SKH) i nejasnim, pre-općenitima prijedlozima (demokratsko jedinstvo, jugoslavenska sinteza...). Naposljetku, prije održavanja Izvanred-nog kongresa SKJ, provedeno je i istraživanje među članovima republičkih partija o ključnim pitanjima društvene i političke reforme. Za većin-sko odlučivanje unutar Federacije u najvećoj mjeri bilo je članstvo Srbije (73), Crne Gore (66), Vojvodine (65), Makedonije (57) te BiH (52 pos-to). Slovensko članstvo, pak, izrazito je bilo za konsenzualno odlučivanje (67 posto). I hrvatsko i kosovsko članstvo, više su zagovarali kon-senzualno načelo. Zanimljivo je, nadalje, da je 70,1 posto svih članova podupiralo demokrat-ski centralizam unutar SKJ. Samo je slovensko članstvo većinski tražilo (73 posto) zamjenu tog načela uvođenjem konsenzualnog odlučivanja, dok se članstvo u svim ostalim republičkima i pokrajinskim savezima većinski opredijelilo za demokratski centralizam: u Srbiji 81, Crnoj Gori 78, Vojvodini 77, BiH 76, Makedoniji 68, Kosovu 66 i Hrvatskoj 64 posto. Važno je još naglasiti da je u Hrvatskoj slovenski program ekonomskih reformi podupiralo 45 posto, reformu političkog sustava 33 posto i partijsku reformu 23 posto članstva, dok srbijanski program nije imao goto-vo nikakvu potporu: četiri do šest posto, iako su 25 posto članstva činili hrvatski Srbi (Jović, 2003.: 462-467).

4. Deklaracija 14. kongresa SKJ

Odbor za pripremu 14. kongresa SKJ na svojoj je 3. sjednici odlučio da se izradi dekla-racija kao opći dokument predstojećeg kongre-sa. O njoj se raspravljalo na sjednici CK SKJ potkraj prosinca 1989. godine, a ona je, prema obrazloženju sekretara Predsjedništva CK SKJ i rukovoditelja Radne grupe za izradu deklaracije Štefana Korošeca, trebala predstavljati kongres-nu sintezu, ali biti i dopuna ostalima kongresnim dokumentima. Ujedno je trebala poslužiti i kao prijelazni dokument dok se ne usvoji novi pro-gram SKJ. Korošec je s tim u vezi naglasio kako deklaracija predstavlja napuštanje starog mode-la te pokušaj mobilizacije i obrane demokratskog potencijala SKJ. Dodao je da SKJ i dalje želi upravljati društvom, ali da to mora ostvariti na demokratskim i slobodnim izborima. CK SKJ je prihvatio prijedlog deklaracije, a odlučeno je da se ona i objavi u dnevnim listovima radi otvara-nja javne rasprave o njoj. Konačan tekst tog dokumenta trebao se usvojiti na 14. kongresu, a njegova važnost bila bi jednaka ostalim kongres-nim dokumentima (Večernji list, 27.12.1989.: 3). Na istoj sjednici CK SKJ raspravljalo se i o Izvještaju o radu CK SKJ između 13. i 14. izvanrednog kongresa SKJ. Najveći dio prim-jedaba odnosio se na nedovoljnu jasnoću pri ocjenama uzroka sveukupne društvene krize, i odgovornosti CK SKJ za njeno produbljivanje (Večernji list, 27.12.1989.: 2). A treća točka dnevnog reda iste sjedni-ce odnosila se na raspravu o Nacrtu dokumen-ta o preobražaju SKJ. U vrijeme rasprave izbila je žustra polemika između ponekih srbijanskih i slovenskih članova CK SKJ, a otpočela je u vezi sa zaključcima 11. kongresa slovenskih komunista u kojima se traži transformacija SKJ u Savez saveza. Stanko Radmilović je, pritom, naglasio kao se uz asimetričnu državu sada traži i asimetrični SKJ te izjavio kako Srbija ne može prihvatiti zajedništvo kakvo se nameće iz Slovenije. Dok se inzistira na konfederalnoj federaciji, dodao je, Srbija će poduzimati mjere zaštite svojih interesa. Na to je reagirao Janez Kocijančić, napominjući kako postaje dosadno ako na sjednicama CK nema prozivki i pokušaja discipliniranja komunista Slovenije. Na Radmilo-vićevu izjavu kako Srbija „neće sagnuti glavu“, on je odgovorio da se može reći kako „ni Slo-venija neće sagnuti glavu“ te zaključio: „Prošla su vremena kad se Slovenija mogla zaplašiti. S nama se može diskutirati samo na ravnopravnoj osnovi“ (Večernji list, 27. 12. 1989.: 4). Ova je rasprava ilustrativno izrazila i pokazala podjele




www.cpi.hr26

unutar SKJ te teško uskladive stavove predstav-nika Srbije i Slovenije. Već tada je bilo jasno da će se na Izvanrednom kongresu SKJ teško moći postići bilo kakav dogovor. Pitanje je zapravo bilo hoće li će SKJ preživjeti i može li kongres odgo-diti rascjep unutar Partije nekim kompromisnim odgađanjem ili će doći do konačnog rascjepa. Deklaracija SKJ nosila je naziv Novi pro-jekt za demokratski socijalizam i Jugoslaviju.� U njenom uvodnom dijelu se naglašava kako je riječ o političkoj deklaraciji o „zajedničkim ciljevi-ma i neposrednim namjerama s kojima jugosla-venski komunisti nastupaju u koncipiranju i pro-vedbi društvene reforme i izgrađivanju budućeg lika jugoslavenskog socijalizma“. Ona je treba-la premostiti razdoblje između postojećeg i budućeg Programa SKJ. U njoj se, u samome početku, detektiraju i promjene u socijalističkom svijetu, te se navodi da je došao kraj autoritar-nom socijalizmu i da je nastupilo vrijeme uspos-tave demokratskog socijalizma. U tom se sklopu zastupa nužnost izgradnje društva u kojemu će prirodna i neotuđiva prava pojedinca biti iznad svega. Stoga se i SK opredijelio za politički pluralizam i napuštanje monopola Partije, a s budućim uređenjem Jugoslavije prema avnojev-skim načelima. To znači federativno uređenje uz sveobuhvatnu demokratizaciju i ustavno formi-ranje efikasnije Federacije. Pritom suverenitet pripada federalnim jedinicama, ali i „građani-ma Jugoslavije sa svojim neotuđivim narodnim suverenitetom“.8 Na području gospodarstava najavljeno je napuštanje dogovorne i uvođenje tržišne ekonomije, kao i nužnost postojanja razli-čitih oblika vlasništva (privatizacija na području profitnih djelatnosti). SKJ je, ipak, u dokumentu ostao vjeran samoupravljanju i socijalnoj državi na načelima novoga demokratskog socijalizma. Posebno je naglašena i potreba očuvanja, te zaštite okoliša i svijest o globalnim problemima, odnosno promjenama u međunarodnim odno-sima. U skladu s tim, Jugoslavija ostaje vjerna pokretu nesvrstanih, ali izražava i želju da se u potpunosti uključi u proces europskih inte-gracija. No, u deklaraciji se o ključnom pitanju samog kongresa, transformaciji i organizaciji SKJ, zauzima općenit i načelan stav: samo se naglašava da se SKJ mora „što prije preobraziti u modernu demokratiziranu političku organiza-

7 U integralnom obliku objavljena je, među ostalim, i u Vjesniku 16. siječnja te u Komunistu 19. istog mjeseca 1990. godine.

8 Ovakva formulacija predstavlja stanoviti kompromis između dva tada postojeća tumačenja suvereniteta u Jugoslaviji. Prema jednome tvrdilo se da suverenitet pripada republikama, a prema drugome narodima, neovisno o republičkim granicama.

ciju s obnovljenim socijalističkim programom“. Na samoma kraju dokumenta navode se, pak, prioritetni politički potezi nakon kongresa: trans-formacija, Program i Statut SKJ, priprema novog ustava, prihvaćanje međunarodnih akata u vezi s pravima čovjeka, ukidanje verbalnog delikta, zakonodavna priprema višestranačkih izbora, provođenje jugoslavenskog programa o Kosovu, pokretanje postupka za uključenje Jugoslavije u Europsko vijeće, konsenzus o programu za obaranje inflacije, radikalna privredna reforma i uključivanje Jugoslavije u europske i svjetske integracijske procese. Deklaracija SKJ predstavljala je pos-ljednji zajednički pokušaj SKJ da ponudi rješenje izlaska iz društvene krize, no pokazalo se, ipak, da je kompromis ostvariv samo kada je riječ o načelnima pitanjima i formulacijama. Usto, bio je to samo prijedlog o kojemu se tek trebalo raspra-vljati na predstojećem kongresu.

5. 14. izvanredni kongres SKJ, 20.-23. siječnja 1990. godine

Posljednji, 14., a prvi izvanredni, kon-gres SKJ održao se od 20. do 23. siječnja 1990. u Sava centru u Beogradu. Delegati na njemu birali su se proporcionalno broju članova Partije u republikama i pokrajinama. Uz njih su sudjelo-vali i izabrani delegati iz JNA, a po automatizmu delegatski status na kongresu imali su i člano-vi organa SKJ.9 Na kongresu je trebalo usvojiti deklaraciju SKJ, dokumente o reformi privred-noga i političkog sustava, rezolucije o Kosovu, dobrosusjedskim odnosima i položaju pripadnika naroda Jugoslavije koji kao nacionalne manjine žive u susjednim zemljama. Na njemu se također trebao usvojiti i dokument o preobražaju SKJ te usvojiti odluke o promjeni postojećeg Statuta SKJ i izradi novoga programa SKJ (Slobodna Dalmacija, 21.1.1990.: 2). Već na samom početku, u raspravi oko Poslovnika, izbila je polemika između sloven-skog (Borut Pahor) i srbijanskog delegata (Milo-mir Minić). Pahor je, naime, predložio da se ne

9 Izabranih delegata bilo je 1457: iz Srbije 564 (uključujući delegate Vojvodine: 137 i Kosova: 94), BiH 248, Hrvatske 216, Makedonije 141, Slovenije 114 i Crne Gore 99 te iz JNA 68, uz još sedam članova organa Federacije. To je, s još 198 delegata iz organa SKJ, ukupno činilo 1655 delegata (Danas, 30.1.1990: 8). Prema izvještaju Verifikacijske komisije, podnesenom nakon 1. plenarne sjednice, u radu je kongresa sudjelovao 1601 delegat (Slobodna Dalmacija, 21.1.1990: 5; Politika, 21. 1. 1990: 1). Na početku 2. plenarne sjednice, pak, u radu je kongresa sudjelovalo 1612 delegata s pravom glasa (Vjesnik, 23.1.1990.: 5).




www.cpi.hr2�

koristi preglasavanje pri usvajanju Deklaracije i Statuta SKJ, a Minić mu je odgovorio da su na kongres došli članovi jedinstvenog SKJ, odnos-no da Kongres odlučuje prema Statutu SKJ, a ne prema Poslovniku kongresa. Polemika je nastavljena i kada je predsjedavajući plenar-ne sjednice, Stefan Korošec, predložio dnevni red. Rasprava se vodila oko amandmana da se Deklaracija usvoji odmah na plenarnoj sjednici, čime bi se uputila jasna poruka javnosti o jedin-stvu i spremnosti SKJ na reformu. Za taj amand-man glasalo je 780, a protiv je bilo 649 delega-ta. Iz rasprave, koja je potrajala gotovo tri sata, protiv tog prijedloga ponajviše su bili delegati iz Srbije. Ipak, amandman nije prošao, jer za usva-janje amandmana bila je potrebna dvotrećinska većina delegata. Predsjedništvo je kongresa, međutim, predložilo kompromisno rješenje pre-ma kojemu bi se Deklaraciji dao prioritet, ali uz diskusiju o amandmanima (na tekst Deklaracije podneseno je 150 amandmana) u komisijama. Rad je kongresa, inače, podijeljen u tri komisije: za privrednu reformu, reformu politič-kog sustava i preobražaj SKJ, a na kraju plenar-ne sjednice predsjednik je Predsjedništva CK SKJ Milan Pančevski pročitao, kako je bilo uo-bičajeno na komunističkim kongresima, uvodni referat: „SKJ i društvena reforma“. Potom je, u popodnevnim satima, kongres nastavio rad u komisijama (Slobodna Dalmacija, 21.1.1990.: 2-5; Politika, 21.1.1990.: 1-2). Rad u komisijama, posebno drugoga dana, još je jednom pokazao dubinu podjela unutar SKJ. Sukob dviju koncepcija uređenja Jugoslavije i Partije dominirao je u gotovo svakoj raspravi po komisijama. Dominantni sukob iz-među delegata Slovenije i Srbije na određeni je način zasjenio delegate iz ostalih dijelova Jugo-slavije koji su nemoćno promatrali uglavnom ulti-mativne zahtjeve sukobljenih strana. Već tada su se potvrdile prognoze onih koji su smatrali da je bilo kakav kompromis na kongresu nemoguć.

U radu Komisije za reformu politič-kog sustava prevladavala je svađa slovenskih i srbijanskih delegata. U svom izlaganju vođa slovenskih komunista Milan Kučan naglasio je da je SR Slovenija suverena država slovenskog naroda te da ne prihvaća unitarno i centralističko uređenje Federacije. Nakon njega nastupa Milo-šević, koji je, među ostalim, naveo: „Predlog da se SKJ pretvori u Savez saveza samo je u inte-resu birokratskih elita tih posebnih SK. Iz njihovih štabova kuju se planovi za međusobni rat jugo-slovenskih komunista, a ja bih rekao i jugoslo-venskih naroda.“ Nastavio je, potom, govoriti o opredjeljenju Srbije za jedinstvenu Jugoslaviju i

jedinstveni SKJ. Poslije toga uslijedila je žestoka rasprava s nebrojenima replikama i komentari-ma. Ilustrativan je, pritom, bio komentar bosan-sko-hercegovačkoga delegata Raifa Dizdarevića koji je naglasio da je Jugoslavija već duže vrije-me opterećena štetnim sukobom rukovodstava SK Slovenije i SK Srbije. Pozvao je komuniste Slovenije i Srbije da kroz izravne razgovore riješe svoje nesporazume, a da ostale poštede ultima-tivnih rasprava. Takav apel bio je neostvariv jer nije bila riječ samo o sukobu spomenutih ruko-vodstava nego o sukobu nositelja posve različitih koncepcija budućeg uređenja države (Borba, 22.1.1990.: 3; Večernji list, 22.1.1990.: 3). Slična atmosfera vladala je i u radu osta-lih komisija. Na sjednici Komisije za preobražaj SKJ i statutarna pitanja najviše polemika izazvao je, primjerice, prijedlog delegata iz Hrvatske Ive Družića. On je, naglašavajući opredjeljenje za višestranački pluralizam, predložio raspuš-tanje SKJ prema dotadašnjim načelima, te se založio da se od SKJ, SSRNJ, Saveza omla-dine i ostalih organizacija koje to žele formira Socijalistička ili Socijaldemokratska stranka Jugoslavije kao savez samostalnih republičkih organizacija (Vjesnik, 22. 1. 1990.: 4). Polemi-ka je odmah pokazala podijeljenost unutar SKJ oko dosega reforme, odnosno demokratizacije. Dok su rukovodstva Hrvatske i Slovenije bila za ponovno pridobivanje legitimiteta na slobodnima višestranačkim izborima, srbijansko je rukovod-stvo, s druge strane, bilo sklonije kozmetičkim promjenama i demokratizaciji na socijalističkoj osnovi.10 A i Pančevski je u spomenutom uvod-nom kongresnom referatu naveo da se politički pluralizam u Jugoslaviji mora zasnivati na socija-lističkoj orijentaciji, a pravno se treba rigorozno zabraniti rad udruženja ili stranaka čiji je pro-gram usmjeren na rušenje osnova sustava (Bor-ba, 20.1.1990.: 13). U kasnopopodnevnima satima drugoga dana slovenska je delegacija sazvala konferenci-ju za novinare zbog nezadovoljstva tijekom rada 14. kongresa. Ciril Ribičić je tada izjavio kako slovenski delegati nemaju mandat da mijenjaju ili odustaju od stavova svoga kongresa. U izjavi sročenoj na sastanku slovenskih delegata navo-di se, pak, da je Kongres došao u slijepu ulicu

10 U tom je smislu zanimljiva bila Miloševića ocjena u prije spomenutom govoru prema kojoj se događaji u drugim socijalističkim zemljama ne mogu usporediti s onima u Jugoslaviji, jer one ruše jedan svijet koji je u Jugoslaviji srušen još 1948. godine. Pridodao je, pritom, kako „Jugoslaviju niko sa strane nije gradio, neće je niko sa strane ni rušiti“ (ta je izjava, inače, predstavljala središnji dio naslovne stranice beogradske Politike 22.1.1990. godine).




www.cpi.hr28

koja će završiti raspadom SKJ. Tražili su prekid rada po komisijama i sazivanje plenarne sjedni-ce na kojoj bi se raspravljalo o bitnim pitanjima iz Deklaracije, a prije toga trebalo bi se još i riješiti pitanje organizacije SKJ kao saveza republič-kih organizacija. Također je navedeno da se o bitnim programskim, kadrovskim i statutarnima pitanjima ne može odlučivati preglasavanjem. Nakon četverosatnoga zasjedanja Pred-sjedništvo je kongresa objavilo, u približno 23 sata, da noćne plenarne sjednice neće biti, a da komisije trebaju tijekom noći završiti rad na kon-gresnim dokumentima. Time je odbijen zahtjev slovenskih delegata, pa je plenarna sjednica, kao što je bilo i planirano, najavljena za ponedje-ljak (Vjesnik, 22.1.1990.: 4; Borba, 22.1.1990.: 1; Večernji list, 22.1.1990.: 2; Politika, 23.1.1990.: �). Najznačajnija komisija u radu kongre-sa bila je ona za reformu političkog sustava, o čemu svjedoči i činjenica da su u njenom radu sudjelovali najvažniji partijski ljudi. Rasprave u toj komisiji (uz sudjelovanje približno 450 dele-gata, koji su podnijeli 400 amandmana, ponaj-više o prijedlogu Deklaracije) izrazile su i potvr-dile podijeljenost unutar SKJ u vezi s najvažni-jim pitanjima. U njenom izvještaju navodi se realnost uvođenja političkog pluralizma i jedno-glasno podupire sloboda političkog udruživanja. Ipak, s druge strane, upozorava se i na opasnost jednostranosti ili idealizacije stranačkoga mode-la političkog udruživanja. Iznesene su i različite teze u vezi s nositeljem suvereniteta u Federa-ciji i njenom funkcioniranju. Pritom su bile vidlji-ve bitne razlike u mišljenjima u vezi s uzrocima međunacionalnih sukoba u zemlji i situacijom na Kosovu. A u vezi s pitanjima transformacije SKJ iznose se raznoliki prijedlozi: od zahtjeva za većim jedinstvom Partije i Savezom saveza do inicijative za formiranjem dviju novih političkih stranaka – Komunističke i Socijalističke stranke. Naposljetku, razmimoilaženja i polemike oko prijedloga drugih, obilježile su rad i preostale dvije komisije. U komisiji za privrednu reformu odlučeno je, primjerice, da je nužno napustiti zablude dogovorne ekonomije i u punome smislu afirmirati tržišnu ekonomiju. (Vjesnik, 23.1.1990.: 4; Slobodna Dalmacija, 23.1.1990.: 4).

6. Druga plenarna sjednica i prekid 14. kongresa

U ponedjeljak, 22. siječnja, oko 15:00 sati, počela je 2. plenarna sjednica pod pred-sjedanjem crnogorskog lidera Momira Bulato-

vića, koji je predložio da se na sjednici raspra-ve i usvoje kongresni dokumenti, te izvještaji o radu kongresnih komisija i izaberu članovi tijela SKJ. Najviše amandmana, njih 458, odnosilo se na Deklaraciju. Na zatvorenim sjednicama, pak, prema pisanju Borbe (24.1.1990.: 3), napravljen je ustupak slovenskim delegatima u svezi s njiho-vim zahtjevom da se najprije raspravlja o Dekla-raciji kao ključnom dokumentu. No, u višesat-nom glasanju o amandmanima svi su prijedlo-zi slovenskih delegata bili odbačeni. Tijesno je odbačen i prijedlog jednog slovenskog delegata da se prekine ekonomska blokada iz Srbije. Bilo je i slučajeva odbacivanja amandmana delegata iz Slovenije, a prihvaćanja sličnih amandmana predloženih od delegata iz drugih republika. No, ključni je bio amandman Janeza Kocijančića u kojemu se predlaže da se odredba o preobraža-ju SKJ („treba da se preobrazi u modernu, jedin-stvenu, demokratsku političku organizaciju“) zamijeni formulacijom da je SKJ partija „rav-nopravnih republičkih organizacija SK koje se slobodno udružuju u SKJ“ (Danas, 30.1.1990.: 10). A prije samog glasanja o tom amandmanu Ribičić je, usto, upozorio da je riječ o amand-manu cijele republičke delegacije i kongresa SK Slovenije. Pritom je ponovio stavove slovenske delegacije o Savezu saveza te ravnopravnosti i samostalnosti republičkih organizacija, odnos-no neprihvaćanju preglasavanja. Ponavljanje tih stavova izazvalo je, međutim, burne replike. Delegatkinja iz Srbije naglasila je, primjerice, da su delegati iz Slovenije znali kako njihovi stavovi neće biti prihvaćeni te ih je pozvala da napuste Kongres „i neka puste nas primitivce da si sami organiziramo Partiju onako kako znamo“. Bula-tović je potom stavio amandman na glasanje, a na prijedlog Pančevskog, prije izjašnjavanja delegata, obznanio stanku od 15 minuta. Pola sata kasnije sjednica je nastavljena, a amand-man Kocijančića odbijen je s 1156 glasova protiv i 169 glasova za (Vjesnik, 23.1.1990.: 5). Na kraju izjašnjavanja o amandmanima na Deklaraciju za riječ se u približno 22,30 sati ponovno javio Ribičić, napominjući kako je ne samo vidljivo da se ne želi prihvatiti slovenska inicijativa o Savezu saveza nego ni „minimum koji bi osiguravao autonomnost, samostalnost i ravnopravnost“ slovenske „republičke organiza-cije“. Također je naglasio i da je preglasavanje najbolji način za razbijanje SKJ te da, u tom sklo-pu, odluke usvojene na plenumu nisu prihvatlji-ve slovenskim delegatima i da ih ne obvezuju. Zaključio je kako su se stekli uvjeti da sloven-ski delegati napuste 14. kongres jer ne žele biti suodgovorni „za agoniju SK Jugoslavije u koju




www.cpi.hr29

je vode sadašnja nametanja volje i nosioci tih nametanja“.11 Odmah potom slovenski su dele-gati, uz pljesak u dvorani, počeli napuštati Sava centar u Beogradu. Predsjedavajući Bulatović predložio je, kao da se ništa važno nije dogodilo, nastavak rada. Na to je reagirao predvodnik hrvatske delegacije Ivica Račan, upozorivši da se teš-ko može govoriti o SKJ bez delegata iz jedne republike. Predložio je, u ime najvećeg broja delegata iz Hrvatske, prekid rada 14. kongresa, naglašavajući potrebe da se hitno razmotri novo-nastala situacija, njeni uzroci i moguća rješenja, a kao priprema za nastavak rada. Ako bi se, pak, odlučilo da 14. kongres nastavi s radom, najveći dio delegata iz Hrvatske, u tom slučaju, više ne bi želio sudjelovati u usvajanju takvih odlu-ka.12 Na to je reagirao Milošević s prijedlogom o nastavku rada jer bi prihvaćanje prijedloga o prekidu 14. kongresa SKJ značilo da je Kongres, odnosno SK „praktično raspušten i obezglavljen sa neizvesnim vremenom konstituisanja...“ Pre-dložio je, potom, da se u stanci ustanovi novi kvorum i nastavi s radom. U vrijeme stanke održana je sjednica Radnog predsjedništva 14. Kongresa i Pred-sjedništva CK SKJ na kojoj je, prema Račano-vim riječima, od hrvatske delegacije traženo da odustane od stava o prekidu kongresnog rada, na što on nije pristao (Vjesnik, Panorama subo-tom, 27.1.1990.: 9). Hrvatski prijedlog o prekidu 14. kongresa su u konačnici podržale i delegaci-je BiH i Makedonije te JNA. Ipak, sjednica je nastavljena, no tek u približno 3,20 sati ujutro, a pod vodstvom Pan-čevskog, koji je, na iznenađenje hrvatske dele-gacije, iznio prijedloge da se na 3. plenarnoj sjednici usvoje ranije spomenuti predloženi doku-menti, s time da će sjednica biti sazvana kada to odluči CK SKJ, a do tada organi SKJ nastavljaju s radom. Delegate je, usto, pozvao da čuvaju i očuvaju jedinstva SKJ i SFRJ. Nakon glasanja utvrđeno je da su ti prijedlozi prihvaćeni, čime je okončana 2. plenarna sjednica (Komunist, 26.1. 1990.: 5; Borba, 24.1.1990.:3). Takvim prividom

11 Stenogram završnog dijela 2. plenarne sjednice objavljen je u Komunistu (26.1.1990.: 4-5).

12 Račan je i na konferenciji za novinare hrvatske delegacije, održanoj prije početka 2. plenarne sjednice, jasno rekao kako će zatražiti prekid rada 14. kongresa ako ga napusti slovenska delegacija. A na pitanje o slovenskom prijedlogu o Savezu saveza odgovorio je da se delegati iz Hrvatske o tome nisu posebno izjašnjavali te da se i nadalje izjašnjavaju za jedinstvo koje treba redefinirati te napuštanje demokratskog centralizma i preglasavanja o ključnim pitanjima unutar SK (Vjesnik, 23.1.1990.:4; Borba, 23.1.1990.: 2; Slobodna Dalmacija, 23.1.1990.: 2).

nastavka 14. kongresa željelo se, čini se, donek-le ublažiti dojam neprihvaćanja Miloševićeva prijedloga. No, do nastavka 14. kongresa nikada nije došlo, pa je odlaskom delegata iz Sava cen-tra i simbolički s povijesne scene nestao SKJ. Istog dana, 23. siječnja, skupina delega-ta iz Hrvatske izdala je priopćenje za javnost u kojemu negoduje zbog događaja nakon odlas-ka delegata iz Slovenije. U njemu se navodi i da se hrvatska delegacija pristala vratiti u dvoranu kako bi spriječila raskol unutar SKJ, a poradi formalne objave privremenog prekida 14. kon-gresa te usvajanja termina za njegov nastavak. Naposljetku se konstatira kako se glasanjem o prijedlozima koje je iznio Pančevski nastojao stvoriti privid legitimiteta. No, iako je hrvatska delegacija odbila sudjelovati u improviziranom glasanju o tim prijedlozima, predsjedavajući ih je ipak proglasio usvojenima, „čime se još jednom pokazalo, da se na... kongresu ignorira ravno-pravnost republičkih SK“ (Slobodna Dalmacija, 24.1.1990.: 12; Vjesnik, 24.1.1990.: 1).

7. Reakcije na prekid i ocjene prekida 14. kongresa

Prekid 14. kongresa još je jednom pokazao dubinu podjela unutar SKJ, a najavio je i dodatno zaoštravanje krize, te uvećanje neizvjesnosti. Nakon raskola unutar SKJ jedno od najčešćih pitanja bilo je može li Jugoslavija preživjeti bez Partije. Veći broj delegata je još u vrijeme trajanja 14. kongresa upozoravao da bi mogući njegov neuspjeh značio i početak kraja Jugoslavije. Stoga su, u vrijeme njegova traja-nja, mnogi delegati odgovor na to pitanje traži-li i od saveznog premijera Ante Markovića, koji je, prema pisanju Borbe, bio daleko najtraženija osoba među kongresnim delegatima. A on je, na brojna pitanja novinara nakon odlaska delegata iz Slovenije, odgovorio samo jednom rečenicom: „Jugoslavija će funkcionirati bilo ili ne bilo SKJ“ (Večernji list, 23.1.1990.: 3; Borba, 24.1.1990.: 3). Neki su komentatori čak smatrali da će raskol u SKJ olakšati Markoviću provođenje reformi, odnosno da će se smanjiti negativan utjecaj Par-tije pri njihovu provođenju (Vjesnik, Panorama subotom, 27.1.1990.: 3). No, takva su se opti-mistička predviđanja pokazala posve nerealni-ma jer je provođenje reformi ponajviše ovisilo o konsenzusu republika (za to je bila potrebna i pobjeda jugoslavenski orijentiranih stranaka na predstojećim višestranačkim izborima). To se uskoro potvrdilo i u stavovima Predsjedništva CK SK Srbije o radu 14 kongresa u kojima se,




www.cpi.hr30

među ostalim, navodi i da „iznuđeni prekid“ 14. kongresa „blokira provođenje privredne reforme“ (Večernji list, 26.1.1990.: 5). Odmah po povratku slovenske dele-gacije u Ljubljanu, održana je sjednica CK SK Slovenije. Na sjednici je u potpunosti podržano djelovanje slovenske delegacije na 14. kongre-su. Nakon te sjednice, na konferenciji za novina-re, Borut Pahor je izjavio: „Mislili smo da idemo u Beograd operirati bolesnika, a nabasali smo na mrtvaca“. Odlučeno je, s tim u skladu, da se do Konferencije SK Slovenije početkom veljače zamrznu odnosi s SKJ (Vjesnik, 24.1.1990.: 4). Na konferenciji SK Slovenije 4. veljače potvrđen je potom i definitivni rascjep, te raspad SKJ. Odlučeno je da je 14. kongres SKJ za SK Slo-venije definitivno okončan, te da će SK Sloveni-je ubuduće djelovati kao samostalna politička organizacija s vlastitima članstvom, programom i statutom. SK Slovenije je, usto, zbog pred-stojećih izbora, svome imenu dodao i dopunu naziva: Stranka demokratskog preobražaja, a u programu je, među ostalim, najavio i poštivanje višestranačkoga pluralizma, te težnje ka konfe-deraciji i priključenju Slovenije Europi (Komunist, 14.2.1990.: 13). Račan je pak, na konferenciji za novina-re organiziranoj u prostorijama CK SKH nakon povratka u Zagreb izjavio, da su događaji na 14. kongresu prigoda za reformski iskorak i obno-vu Partije, ali na novima modernim osnovama. Kongres, prema njemu, nije bio dobro priprem-ljen, a netolerancija i nedemokratska atmosfera u vrijeme njegova trajanja nisu mogli pridonijeti reformskom iskoraku. Naglasio je da je nastavak 14. kongresa moguć samo ako se stvore pret-postavke za njegov nastavak i uspjeh (Vjesnik, 24.1.1990.: 5; Večernji list, 24.1.1990.: 3; Slo-bodna Dalmacija, 24.1.1990.: 1). I na sjednici CK SKH, održanoj 28. sije-čnja, uz sudjelovanje kongresnih delegata, raz-matrani su uzroci i razlozi prekida 14. kongre-sa. Račan je tada naglasio kako su reakcije iz organizacija SK u Hrvatskoj na događanja na 14. kongresu različita. Dominantna je pritom potpora delegatima u njihovom radu i ponašanju na 14. kongresu, ali ima i tvrdnji u kojima se delegatima prigovara da nisu bili dovoljno radikalni i odlučni. S druge strane, iz većinskih srpskih i miješanih sredina bilo je i kritika spram ponekih prijedlo-ga delegata SKH na 14. kongresu, uključujući i traženje prekida nakon odlaska slovenskih dele-gata (Komunist, 2.2.1990.: 4). U tom je sklopu, primjerice, Općinski komitet SKH iz Donjega Lapca 26. siječnja iz-dao priopćenje u kojemu se navodi: „Ako SKH

prihvati prijedlog slovenskih komunista da se SK organizira kao Savez saveza, komunisti Donje-ga Lapca istupit će iz takve organizacije“. Tražili su, usto, od organa SKH da ne „nasjedaju sepa-ratizmu koji se otvoreno širi iz Slovenije“ (Danas, 6.2.1990.: 18; Vjesnik, 27.1.1990.: 6). Za jedin-stveni SKJ izjasnili su se i komunisti Pakraca, pa i uz mogućnost izlaska iz SKH (Večernji list, 26.1.1990.: 5). Sve u svemu CK SKH je u povodu 14. kongresa SKJ, te događaja na njemu i nakon njegova održavanja zaključio, da su delegati SKH na njemu nastupili u skladu sa zaključcima 11. kongresa SKH. Konstatirano je i kako se u SKJ već duže vrijeme vodi borba između razli-čitih koncepcija uređenja Partije i Jugoslavije, između državnog socijalizma (starog koncepta Partije) i demokratskih snaga novoga socija-lizma. Naglašeno je, pritom; da su slovenski delegati preglasavanjem bili stalno dovođeni u neravnopravan položaj, što je vodilo uspos-tavljanju načela neravnopravnosti, pa je, stoga, njihov odlazak bio logičan. I delegati SKH nisu mogli prihvatiti nastavak krnjeg 14. kongresa jer bi to značilo kršenje Statuta SKJ, čime bi se i stvarno prihvatio diktat jednog dijela organizaci-je. Štoviše, prividnim nastavkom sjednice nakon odlaska slovenske delegacije, delegati SKH bili su grubo izigrani. No, prekid može biti i šansa za reformsku liniju i obnovu SKJ, pri čemu plat-forma 11. kongresa SKH predstavlja minimum u daljnjoj demokratizaciji u Hrvatskoj. Dakle, zaključno, događaji na 14. kongresu SKJ mogu i ubrzati demokratizaciju u Hrvatskoj i transforma-ciju SKH (demokratsko jedinstvo umjesto demo-kratskog centralizma), pri čemu se daljnji odnosi u SKJ mogu zasnivati samo na ravnopravnosti i samostalnosti republičkih organizacija, te njiho-vu dragovoljnom udruživanju u SKJ (Komunist, 2.2.1990.: 7; Vjesnik, 29.1.1990.: 5).13

U reakcijama iz Srbije na prekid 14. kon-gresa uglavnom se, pak, naglašavala činjenica da je manjina (slovenska delegacija) nametnula volju većini, pri čemu su se posebno naglaša-vali rezultati glasanja oko ključnoga slovenskog amandmana o Savezu saveza za koji je glasalo samo 169 delegata. Slovenska delegacija se, usto, optuživala i za neprihvaćanje demokrat-skog odlučivanja, ultimativnost, razbijanje SKJ i separatizam (Politika,24. 1.1990.: 1, 5, 6, 10, 11). I na proširenoj sjednici Predsjedništva CK SK Srbije, održanoj 25. siječnja, raspravlja-lo se o događanjima na 14. kongresu. Ocijenje-

13 Ovime je SKH otvoreno podržao ključni slovenski prijed-log na 14. kongresu SKJ o Savezu saveza.




www.cpi.hr31

no je da se na njemu potvrdilo kako je članstvo spremno prihvatiti demokratski, moderan i jedin-stveni SKJ. A napuštanje i prekid 14. kongresa „pokazali su isključivost i nedemokratičnost, jer se radilo o neprihvatanju principa ravnopravnos-ti“. Naglašeno je, u tom sklopu, da je jedinstvo u SKJ ključni faktor za stabilizaciju jugoslavenske države. No, na 14. kongresu nastala je polari-zacija između „pristalica i protivnika jedinstve-nog SKJ i jedinstvene Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Separatizam demokrati-ju izjednačava sa raspadom SK i Jugoslavije“. Glasanje za jedinstveni SKJ, a protiv slovenskog prijedloga o Savezu saveza (1156:169) potvrđu-je da se slovenski delegati nisu samo sukobili s delegatima iz Srbije nego i s velikom većinom komunista Jugoslavije. Naposljetku je naglašeno i da se problemi na Kosovu koriste za destabili-zaciju i ugrožavanje integriteta zemlje (Politika, 26.1.1990.: 5). Dan nakon prekida 14. kongresa, pred-sjednik Predsjedništva CK SK Makedonije Petar Gošev je izjavio, da se mora učiniti sve da se 14. kongres nastavi, ali u normalnim uvjetima i bez preglasavanja o ključnim pitanjima. Nagla-sio je, pritom, objašnjavajući stavove makedon-skih delegata o prekidu 14. kongresa nakon odlaska slovenskih delegata, da bi nastavljanje njegova rada, a protivno Statutu SKJ, dodat-no zaoštrilo političku situaciju. SK Makedonije zalaže se, naveo je, za jedinstveni SKJ, ali uz značajne promjene i radikalno mijenjanje načela demokratskog centralizma (Slobodna Dalmacija, 25.1.1990.: 22). Slično je izjavio i predsjednik CK SK BiH Nijaz Duraković, naglašavajući da se SK BiH zalaže za jedinstveni SKJ, ali uz redefiniranje načela demokratskog centralizma i odbaciva-nje preglasavanja u ključnim pitanjima (Vjesnik, Panorama subotom, 27.1.1990.: 14).

8. Zaključno: Utjecaj i posljedice 14. kongresa na daljnji razvoj jugoslavenske krize

Neuspjeh 14. kongresa SKJ izrazio je i potvrdio dubinu koncepcijskih podjela u Jugosla-viji. S obzirom na potpuno suprotne stavove kraj-njih polova unutar SKJ, mnogi su i prije njegova održavanja predviđali raspad SKJ. Naime, već su se u pripremama 14. kongresa pokazale teškoće u postizanju kompromisa u vezi s ključnim pita-njima. Stoga se u pripremnim dokumentima i mogu uočiti brojne proturječnosti, uz mogućnosti različitih tumačenja i formulacija u njima. Dos-ta je članova SKJ upozoravalo na manjkavosti

priprema, jer u njima nije bio usklađen ni mini-mum zajedničkih opredjeljenja. A zapravo je bila riječ o tome da je cjelokupni SKJ bio u procesu transformacije, određen borbama reformskih i dogmatskih snaga. Pritom je najveća homoge-nost reformskih snaga bila unutar SK Slovenije, a dogmatskih unutar SK Srbije. S obzirom na to da SKJ de facto više nije bio jedinstvena partija, nego partija podijeljena na republičke organiza-cije, na 14. kongresu se nije ni mogla očekivati konačna pobjeda jednih ili drugih. A događanja na 14. kongresu i njegov prekid samo su dokraj-čili ionako narušeni legitimitet SKJ u traženju izlaza iz jugoslavenske krize. Njegovi rezultati bili su, dakle, samo posljedica i nastavak krize koja se nazirala već potkraj sedamdesetih, a koja je konačno eskalirala u zadnjim godina-ma osamdesetih godina 20. stoljeća. Američka obavještajna agencija CIA u svom izvješću iz druge polovice 1990. ocjenjuje da je raspad na kongresu potvrda nestanka SKJ kao federal-ne institucije. Također je istaknuto da se teško može očekivati da će neka institucija ili osoba (lider) uspjeti povratiti snagu centra/federacije.14 Dramatičan kraj SKJ uvećat će neizvjesnost u slijedećim mjesecima i ubrzati daljnju diferencijaciju između suprotstavljenih koncepcija na federalnoj, ali i republičkoj razi-ni. Istodobno, može se zaključiti, da je ishod 14. kongresa ujedno predstavljao i poraz Milo-ševićeva nastojanja da formalnim putem uspos-tavi kontrolu nad SKJ, a time i Jugoslavijom. Prema pisanju Borisava Jovića na sastanku kod Miloševića održanom 10. siječnja 1990. na 14. kongresu se trebala desiti ključna bitka. Strate-gija se svodila na izolaciju slovenske delegacije, pri čemu je vodeću ulogu trebala odigrati JNA, a ne delegati iz Srbije, jer djelovanje potonjih bi moglo odbojno djelovati na delegate iz Hrvatske i Makedonije (Jović, 1996.: 88). A sve do kraja glasanja o amandmanima na Deklaraciju činilo se da bi Miloševićeva glasačka mašinerija mogla odnijeti pobjedu. Ipak, slovenska delegacija nije popustila pod pritiskom i napušta 14. kongres. Njihovo nepopuštanje Milošević je, pak, obraz-lagao u skladu s poznatim parolama antibiro-kratske revolucije. Naime, još u početku 1989. godine, on je ponavljao da su prepreka izlasku iz krize konzervativne snage u birokratiziranim rukovodstvima (Milošević, 1989.: 336). Za Srbiju je, stoga, bila prihvatljiva samo jaka Jugoslavija, dok joj je konfederacija bila potpuno neprihvatlji-va. Uspostavljanjem kontrole nad SKJ trebalo je

14 Yugoslavia: The Federal Leadership in Crisis, CIA 10/1/1990, URL=http://www.necenzurirano.com/images/krizavlasti.pdf, pristup ostvaren 15. 11. 2008.




www.cpi.hr32

s tim u skladu omogućiti promjene ustava koje bi ojačale ovlasti Federacije u kojoj bi Srbija, kao najveća republika (s najbrojnijim stanovništvom, narodom), imala i odlučujući utjecaj (načelo jedan čovjek jedan glas). A nakon neuspjeha 14. kongresa razmišljalo se čak i o vojnom udaru, ali za to nije bilo dovoljno potrebne jedinstvenosti unutar JNA (Jović, 2003.: 480). Stoga u slijede-ćim mjesecima srbijansko rukovodstvo postupno odustaje od ideje o jedinstvenom SKJ i prihvaća mogućnost Jugoslavije bez Slovenije/Slovena-ca. A ako bi, razvojem situacije, došlo do raspa-da Jugoslavije, srbijansko bi rukovodstvo tražilo promjenu republičkih granica i zaokruživanje teritorija gdje žive Srbi. Već nakon odlaska slovenske delegaci-je sa 14. kongresa mnogi su s pravom komenti-rali i tvrdili da takav rasplet predstavlja pobjedu slovenskog rukovodstva. Svojim odlaskom ta je delegacija zapravo potvrdila da SKJ, neovisno o odbijanju njihova amandmana, funkcionira kao Savez saveza. Pritom se ne može u potpunos-ti prihvatiti mišljenje nekih, kako bez potpore hrvatske delegacije ni slovenska delegacija ne bi daleko stigla. Naime, neovisno o tome, u Slo-veniji je, unutar SK, oporbe i javnosti, već bila ostvarena gotovo potpuna homogenizacija u vezi s glavnim političkim ciljevima, posve supro-tnima težnjama srbijanskog rukovodstva. Iz tih razloga, ni represivne akcije nisu bile moguće, ili su bile teško izvodive, posebno održive. Nakon 14. kongresa, stoga, u Sloveniji se na unutar-njem planu ubrzavaju procesi demokratizacije. Istodobno, na razini Jugoslavije, jasno se traži konfederalno uređenje. Za razliku od SK Slovenije, u SKH, prije održavanja 14. kongresa nije došlo do potpune pobjede reformskih snaga nad dogmatskim sna-gama. Neosporno je da su na 11. kongresu SKH prevladale reformske snage, ali ipak ne u toj mjeri da u potpunosti neutraliziraju dogmatsko krilo. Jedan od razloga za to krije se i u činjenici da su natprosječni udio u SKH činili Srbi, koji su uglavnom bili skloniji ideji o jedinstvenom SKJ, te čvrstoj Federaciji i pluralizmu na socijalističkima i jugoslavenskim osnovama. To nikako ne znači da su svi Srbi unutar SKH bili skloni tom kon-ceptu, niti da su svi Hrvati unutar SKH podupirali radikalne reforme. Prema događanjima u mje-secima nakon 14. kongresa SKJ, vidljivo je da se navedeno odnosi prije svega na područja u Hrvatskoj gdje su Srbi bili u većini.15

15 Stanoviti otpor prema demokratizaciji među Srbima u Hrvatskoj opravdavan je formiranjem stranaka uglavnom s nacionalnim predznakom. Uz stvarno pogoršanje međunacionalnih odnosa i, prije svega, propagandno

Ipak, za SKH 14. je kongres SKJ imao veliku važnost u razrješenju odnosa snaga iz-među reformista i dogmata. Glasovanje o slo-venskom prijedlogu o Savezu saveza, već je spomenuto, podržalo je samo 169 delegata. Pre-ma tome i velika je većina delegata iz Hrvatske glasala za jedinstveni SKJ, što ne znači da su podupirali Miloševićev koncept, nego da su bili skloni i ponekim kompromisima na 14. kongre-su, ne podupirući nikakve ultimativne zahtjeve, pa ni one delegata iz Slovenije. Iako je Milošević vjerovao da će pridobiti hrvatsku delegaciju (u delegaciji iz Hrvatske bilo je 35 posto Srba i Jugoslavena), Račan je uspio to otkloniti, te je, kako kaže, pripremio delegate na odlazak (Duka, 2005.: 49). Inače, unutar SKH se vjerovalo da bi uspjeh 14. kongresa pripomogao vraćanju legiti-miteta Partiji i uvećao njene izglede na predsto-jećim izborima u Hrvatskoj. U tom sklopu, nakon prekida 14. kongresa, nastupa potpuna prevaga reformnog krila unutar SKH, što je vidljivo već i u ocjenama o događajima na 14. kongresu. Potom se, slično kao i u Sloveniji, SKH odlučuje na dodatno ubrzanje demokratizacije u cilju pri-dobivanja legitimiteta i potpore na izborima, ali i za otpor pritisku iz Srbije (destabilizacija i koso-vizacija16 republike). Naposljetku, u BiH i Makedoniji održava se podjela između suprotstavljenih koncepcija, kako prije, tako i nakon 14. kongresa, pa se drugima prepušta diktiranje tempa. A u Crnoj Gori i pokrajinama, pročišćenim još u vrijeme antibi-rokratske revolucije, čvrsto se prate i podupiru srbijanske koncepcije. Izvanredni 14. kongres SKJ predstavlja važnu epizodu u procesu raspada Jugoslavije. On je do kraja raspršio iluzije o jedinstvenom SKJ i snazi koja može izvesti zemlju iz krize. Jugoslavija je nakon 14. kongresa zakoračila u još neizvjesnije razdoblje, bez značajnije kohe-zivne snage koja bi omogućila neki kompromis.

djelovanje iz Srbije o ugroženosti Srba, oni su smatrali da im je sigurnost (pa i fizička) zajamčena samo u fede-ralnoj Jugoslaviji, odnosno (nešto kasnije) proširenoj Srbiji. Opširnije pogledati u: Pauković, 2008: 13-31.

16 Izraz kosovizacija koristio se u hrvatskim medijima i od strane hrvatske političke elite kao sinonim za širenje antibirokratske revolucije na Hrvatsku.




www.cpi.hr33

Literatura:

Bilandžić, D. (1999.): Hrvatska moderna povijest, Zagreb: Golden marketingCohen, L. J. (1993): Broken Bonds: The Disintegration of Yugoslavia, Boulder-San Francisco-Oxford:

Westview PressDuka, Z. (2005.): Račan – biografija, Zagreb: ProfilGoldstein, I. (2003.): Hrvatska povijest, Zagreb: Novi LiberJović, B. (1996.): Poslednji dani SFRJ, Izvodi iz dnevnika, Beograd: PolitikaJović, D. (2003.): Jugoslavija – država koja je odumrla, Zagreb: Prometej Milosavljević, O. (2004.): Antibirokratska revolucija 1987-1989. godine, u: Fleck, H.G., Graovac, I. (ur.)

Dijalog povjesničara/istoričara, 8, Zagreb: Zaklada Friedrich Naumann Milošević, S. (1989.): Godine raspleta, Beograd: BIGZOsnovni pravci djelovanja SKH na reformi društva i SK, Naše teme, 1990 (3-4): 602-622Pauković, D. (2008.): Predizborna kampanja u Hrvatskoj 1990. u svjetlu hrvatskog i srpskog novinstva,

Časopis za suvremenu povijest, 2008(1): 13-31Ramet, S. P. (2005.): Balkanski Babilon. Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada,

Zagreb: AlineaSilber, L., Little, A. (1996.): Smrt Jugoslavije, Opatija: Otokar KeršovaniYugoslavia: The Federal Leadership in Crisis, CIA 10/1/1990, URL=http://www.necenzurirano.com/ima-

ges/krizavlasti.pdf, pristup ostvaren 15. 11. 2008.

Korištene novine:

Borba (Beograd)Danas (Zagreb)Komunist (Zagreb)Politika (Beograd)Slobodna Dalmacija (Split)Večernji list (Zagreb)Vjesnik (Zagreb)


Last Congress of the League of Communists of Yugoslavia: Causes, Consequences and Course of Dissolution

DAVOR PAUKOVIĆPolitical Science Research Centre, Zagreb, Croatia

Summary

During the eighties, Yugoslavia was faced with a growing crisis that has put into question the survival of the federation. Conflicting strategies of the future Yugoslavia, based in the republic League of Communists, have finally separated on the 14th LCY extraordinary Congress in January 1990. This article has shown the context in which the Congress was held, as well as its course. In addition, the article exposed the strategies and goals of individual national organizations and the consequences of the collapse of LCY. Extraordinary 14th Congress of the LCY represents an important episode in the process of the breakup of Yugoslavia. On that Congress, all illusions about the united LCY and the power that can bring the country out of the crisis were dispelled. Yugoslavia faced with the more uncertain period after the Congress, without any significant cohesive force that would lead to some kind of compromise.

Key words: League of Communists of Yugoslavia, 14. Congress, breakup of Yugoslavia



www.cpi.hr34

Introduction

Domestic work has a long history and to-day it is still (or again) a major topic on the EU’s agenda, along with other related issues, such as the relationship between the family and the state, aging of the population, irregular work, (un)employment, economic cleavages, gender inequalities, feminization of migration, and citi-zenship. The undervaluing of care work within European citizenship practices (Hobson, 2000), combined with a growing commitment to gender equality and with the aging of the European pop-ulation, led to the “crisis of reproductive work” (Gregson and Lowe, 1994) or “care deficit” (Lister et al., 2007) and increased the dependence of European middle-class households on the out-

sourcing of care and domestic work to people who are denied the full (social) citizenship rights (immigrants, unemployed, poor).

Although it is generally assumed that Eastern European countries are mainly the countries of origin of domestic workers seeking better life in the rich West, this is only one side of the coin. Deep structural changes that have been experienced in Eastern Europe during the (post)transition period, such as polarization be-tween the well-offs and the poor, the high un-employment rate, the intensification of working conditions, changes in the welfare system, priva-tization of public care services, the already exist-ing high rate of women’s full-time employment and traditional gendered division of labor in the private sphere, influence the growing supply of,

UDK: 316.344.7(497.4) 364.65(497.4)

Izvorni znanstveni članakPrimljeno: 12. 12. 2008.

Expanding the Public System of Household Assistance: a Pilot Experiment in Slovenia

MAJDA HRŽENJAKPeace Institute, Institute for Contemporary Social and Political Studies, Ljubljana, Slovenia

Irregular paid domestic workers with their activity in domestic sphere and domestic work, reorganize notions of welfare and the relationship between domestic and paid work in European societies in a fundamentally private, anti-egalitarian and exclusionary way. In the EU policies, the regulation of informal domestic work is deemed as a win-win situation: it addresses the needs for more and better home and family services, while at the same time provides for more and better quality jobs for hard-to-employ people. This paper, while discussing work - family conflict in Slovenia, confronts the situations of the two groups of women: on one hand, those doubly burdened by productive and reproductive work and hence forced to transfer part of reproductive labor to irregular domestic workers, on the other hand, long-term unemployed women who are facing social exclusion and poverty, so they undertake the work of other women in the grey economy. The focus of the paper is on the discussion of the potential impact of regulation of paid domestic services as policy measure for reducing the social exclusion of long-term unemployed women and work - family conflict.

Key words: domestic workers, labor market, intersectionality, gender (in)equality, welfare state, social exclusion, work - family conflict

Majda Hrženjak: Expanding the Public System of Household Assisance



www.cpi.hr35

and demand for paid domestic work. The informal evidence points to an increase in paid domestic work, including in East European middle-class households where it still remains an invisible phenomenon. As with regard to Slovenia, during the past decade, it was possible to observe an increase in the supply of, and demand for house-hold cleaning services and childcare, signifying the type of work that had all but disappeared during the socialist era. Apart from the gendered division of domestic labor and the rapid aging of population, the main factor encouraging this phenomenon is social changes brought about by the capitalist system, particularly long working hours for professionals (including women) and the long-term structural unemployment caused by the restructuring of the economy (Hrženjak, 200�).

The study of the current growth in ir-regular paid domestic work in Slovenia, which is particularly acute in two-career couples with children and single-parent families, was carried out as part of the project The System of House-hold Assistance (SIPA) within the EQUAL Initia-tive of the European Social Fund. The project was accomplished as a research-application project trying to put to the test the idea that the introduction of a public system of household as-sistance would reduce the work - family conflict in households with pre-school children and en-able the creation of new quality workplaces for the difficult-to-employ groups, long-term unem-ployed women in particular. Both groups have already turned to the black market for a solution. The empirical part of the study consisted of two questionnaires for two target groups (house-holds with pre-school children and long-term unemployed women in the Ljubljana region) that were used to gauge the demand for paid domes-tic work and the interest to seek employment in the area of domestic work. Based on the analy-sis of the questionnaires, a pilot experiment on paid domestic work was organized, whereby five long-term unemployed women were employed for a period of six months in thirty households in Ljubljana. After the six months of the pilot ex-periment we used quantitative and qualitative evaluation in both target groups to detect the ad-vantages and disadvantages of such a system of paid domestic work.

The first part of the paper presents the context of the pilot experiment confronting the situations of the two groups of women in Slo-venia: women who are doubly burdened by pro-ductive and reproductive labor and hence forced to transfer part of reproductive labor to domes-

tic workers who sell these services on the black market, and long-term unemployed women who are facing social exclusion and poverty, so they undertake the work of other women, though paid, but under undefined working conditions and deprived of the rights and duties arising from labor relations. The paper then proceeds to give a more detailed presentation of the pilot experiment and the organization of paid family work in households with small children. Finally, the results of the pilot experiment are put into perspective through a critical assessment of the potential impact of the professionalization and regulation of paid domestic services as a policy measure for reducing both the social exclusion of long-term unemployed women and work - family conflict.

Many of the authors dealing with the is-sue of paid domestic and care work imply that the outsourcing of household work is unethical, arguing that the practice is uniquely exploitative and that to participate in it is to maintain the op-pressive structures of gender, race and class (Lister at al., 2007; Lutz, 2007). In this paper, it is argued that it is not possible to ignore the empirical situation which reveals the increasing need for domestic help (not only because of the class and gender inequality in sharing domestic work, but also because of the professionalization of work, the introduction of the culture of long working days and population aging) and the fact that an army of unemployed, poor and immigrant women already work as domestic workers within the irregular domestic service market, because for them, that is the only means of survival in the current system. In contrast to the studies that examine paid domestic work starting from the norms of an ideal society, our point of depar-ture is the actual empirical situation along with the norms of social justice and equality. It should be emphasized that paid domestic work is not an unvarying phenomenon, but it constitutes a domain where various social groups meet, vari-ous services are offered and various needs are satisfied. Therefore, a consideration of paid domestic work as a uniform concept would ap-pear controversial. It is not possible to apply the same evaluation criteria to the purchase of do-mestic services dictated by the lifestyle of rich social classes, and that necessitated by disease, old age or debility. It is necessary to distinguish between the needs of, for example, a single mother who decides to hire a childcare service on a black market because kindergartens do not operate in the afternoon or during weekends, and the needs of rich couples without children




www.cpi.hr36

who hire cleaners to increase their spare time. Similarly, it is necessary to distinguish between the situations of unregistered migrant women, and, for example, that of younger retired women who from time to time help young families with childcare and household work for the purpose of social reintegration. This article does not look into paid domestic work in general, but into the concrete social context of two concrete social groups: families with pre-school children and long-term unemployed women in Slovenia. The aim of the pilot experiment was to contribute to the constructive attempts to overcome the pre-carious situation in the field of domestic service on the supply and demand side by introducing the public subsidized system of paid domestic help for both social groups, thus reinforcing the welfare state in that respect. The fundamen-tal problems frequently identified in the field of paid domestic work are irregular live-in forms (Anderson, 2000), the global care-chain (Ehren-reich and Hohschilde, 2003) and the privatiza-tion/commodification of care (Williams, in Lutz, 2007). The pilot project presented here introduc-es regulated paid domestic work under live-out arrangement; it disrupts the global care-chain by engaging long-term unemployed local women, and proposes the socialization of domestic work through development of public network of agen-cies, rather than its privatization and commodi-fication.

1. Contextualization of pilot experiment

1.1. Women combating work/family conflict

In Slovenia, as elsewhere, domestic work is still to a large extent perceived as non-work, or as a “labor of love” performed by women, so that it is not considered a “real” work. Furthermore, as work performed within the private sphere, it is not a subject of public interest; it is viewed as non-productive work that does not produce surplus value, but is primarily oriented towards consumption and is not paid. The perception that domestic work is not work leads to the invisibi-lity of the double burden shouldered by contem-porary women i.e. that of paid productive work within the public sphere, and non-paid reproduc-tive labor within the private sphere. There is a saying that behind every successful man there is a woman. More pertinent to our context would be to say that behind a successful woman there is another woman who does domestic work for her.

Slovenia is considered to be a country in which private and professional duties are well balanced, at least on the level of the relevant policies. In the research study Combination Pressure: the Work-Family Balance in European Countries, Slovenia is described as the “Sweden of the South,” (Van der Lippe, 2006) thanks to the available and accessible network of publicly subsidized high quality kindergartens, one year long, 100% paid maternity and parental leaves, tax relieves for families with children and recent systematic promotion of active fatherhood and father’s leave. Traditionally, the percentage of women participating in the labor market has been high, and women have pursued working patterns similar to those pursued by men. The full-time employment rate for women in Slovenia is one of the highest in Europe. In 2005, women accounted for 61.3% of the active women work-ing population, which is a figure that exceeds the Lisbon target of 60% (European Commission, 2006). Only 11% of women had part-time jobs in 2004, compared to 7.9% men (CEDAW, 2006). Data on gender structure of employment in dif-ferent groups of occupations show that although the highest share of women is among clerks (65,3%), service workers, shop and market work-ers (63,8%), it is also considerably high among professionals (60,2%) (Kanjuo Mrčela, 2006).

In the school year 2007/2008, there were 811 kindergartens in Slovenia catering for 68% of all children; of these, 787 were public kinder-gartens, and 24 were private ones. However, less than one third of 1 - 3 year old children were enrolled in kindergartens (The Statisti-cal Office of the RS, calculation as of June 30, 2007). These data indicate that, despite of the adequate network of public kindergartens, par-ents with children in the age group 1 - 3 have problems with childcare, and the insufficient en-rolment capacity of kindergartens is not the only reason for that. The more likely reasons are a conviction that a child so young needs domestic care resembling mother’s care as much as pos-sible, and the reluctance on the part of employ-ers to grant sick leaves, which are often needed by parents with young children in kindergartens. Purchasing of childcare services on the black market is also stimulated by the fact that a child cannot be admitted to a kindergarten before he/she is 11 months old. However, although parents are entitled to a fully-paid childcare leave, given unequal sharing of childcare leaves between partners, and knowing that many women, par-ticularly entrepreneur and professional women, cannot afford a one-year absence from work,




www.cpi.hr37

many need childcare services during the child’s first year. Furthermore, the kindergartens open-ing hours (6.30 to 17.00) do not meet the needs of parents who work non-regular working hours, which is rather a rule than an exception in the world servicing a “24-hour society” (Cox, 2006). Accordingly, the most frequent arrangement em-ployed is informal childcare for children aged 1 - 3 (grandparents, paid baby-sitters), while most children older than 3 receive institutional care in kindergartens (Kanjuo Mrčela in Stropnik, 2004: 23-24).

In Slovenia, the care for children and other members of family needing care is une-qually divided between genders. Childcare leave is predominantly used by women in its entirety. According to the Ministry of Labor, Family and Social Affairs, in 2006 only 921 men shared the childcare leave with their partners, while in 2007, this figure rose to 1,008. The research Parents between Work and Family shows that only 3-4% of parents work part-time after the end of child-care leave; among those, however, 90% are women (Kanjuo Mrčela and Černigoj Sadar et al., 2005). According to the European Commis-sion (2005) data, women spend 2 hours and 23 minutes a day with their pre-school children (un-der 6), while men spend only 56 minutes a day.

Household work is also unequally divided between genders: women spend 4 hours and 57 minutes doing domestic work, while men spend only 2 hours and 39 minutes (Kanjuo Mrčela, 2005). Households with pre-school children do not receive public assistance with domestic work unless they care for an older and sick person as well. The Social Security Act (www.mddsz.si) contains a provision on family assistance which includes family support services, assistance at home, and social services. Centers for social work and some other actors (social enterprises) are offering domestic help services as part of so-cial care through public work mechanisms en-gaging various target groups of hard-to-employ persons. This is an important element of social policy, but restricted to social care for elderly and disabled people, in an effort to replace institu-tional protection. The standards in that case re-quire that the employee be a nurse, housewife or nurse-attendant. This service comprises domes-tic help, assistance in maintaining personal hy-giene and assistance in maintaining social con-tacts. On average, during the first half of 2007, a person providing direct social care for a user did it 16.3 times a month, producing on average 66.4 minutes of effective work per visit (Smolej et al., 2008). Given the growing trend towards

population aging (in 2020, 20% of the population will be over 65) and the fact that more than half of the older people who need full care, entirely depend on informal social networks, particularly their families, the state’s assistance in the care for the elderly is utterly important, but in Slo-venia it is deficient. The care for the elderly and the sick is shouldered primarily by women. The data on the use of sick leave to look after family members, either children or the elderly in need of special care show that the burden is mostly on women - women in Slovenia are six times more often absent form work than men, due to caring for family members (Basis for the Resolution on the National Program for Equal Opportunities for Women and Men).

The empirical research (Hrženjak, 2007) that included 400 households with pre-school children in Ljubljana and Maribor showed that the support provided by social networks is mainly limited to parental support. On average, parents provide 16 hours a month of help with domes-tic work. However, many cannot hope to receive help from their parents for various reasons: be-cause of geographical distance, or because their parents stay active in old age, or are debilitated, or the problem is the relationship and the like. In attempting to reduce the time needed for house-work, women continue to resort to, or have been returning to, domestic workers to relieve them from the burden of housework at least several hours a week. Yet this conclusion applies only to women who can afford that financially. Seven-teen percent of respondents in 400 households with pre-school children stated that they are al-ready hiring domestic services; most of these were women in managerial positions, educated women and women still involved in the process of education. The largest percent, 66,2%, hired domestic workers for occasional cleaning; 42,6% occasionally hired child minders, a further 11,8% hired child minders on a daily basis, and 2,9 hired daily domestic help. The rest of the 83% of women stated that they would need occasional cleaning and tidying up services, followed by ironing and washing services, childcare, cook-ing, fetching children from kindergartens and assorted other tasks (Hrženjak, 2007). One re-spondent said:

“I have three children, so we already have a lady who helps - usually once a week. That seems to be quite necessary, if you have a family and a job on top of that. My husband also helps; we share work, so usually I under-take certain tasks and he others, but there is




www.cpi.hr38

always something left undone, so I think that a third person must be there for general help once a week.“

Another respondent said:

“We used to hire students who came to tidy up once a week or once a fortnight. We were satisfied, including with the price.”

Therefore, the majority of economically active women in Slovenia work full-time (rather than, for instance, choosing to work part-time or take longer breaks in their careers because of childcare) and they are faced with the traditional asymmetrical distribution of domestic and care work between partners. Men’s inclusion in the di-vision of labor within the private sphere through the concepts of “new fatherhood” propounded by modern family policies is an especially slow process and a “protracted” revolution (Hoch-schild, 2003) in Slovenia, too. The intensification of work, employment uncertainty, and the “ethic of paid work”, which is the result of the transition to the capitalist system, have had an effect both on men and women. But as women carry most of the burden of domestic work, this new social situation has brought them into a particularly un-enviable position (Rudd, 2000; Pascal, Manning, 2000; Šadl, 2006).

1.2. Long-term unemployed women and irregular paid domestic work

The change from the socialist system to the capitalist one, in the early 1990s was also marked by the restructuring of the predominantly industrial, state-owned economy into the private market economy. Many companies went out of business during this process, with the textile in-dustry, which traditionally employed mostly wo-men, suffering especially hard blows. The “turbo-capitalist” management logic led to massive lay-offs of older women in particular, even in compa-nies which did not collapse. Job advertisements began to feature a new requirement – “preferred age up to 35.” Unemployment during the transi-tion period especially affected older women with low education levels, and their unemployment continues to be a structural problem of long-term unemployment in Slovenia. The following data show that one among the very vulnerable groups of women on the labor market is older women with low education, living in urban areas. According to the Employment Service criteria, a

long-term unemployed person is a person who has been out of employment for 12 months with-in the period of the last 18 months, or, in case of persons younger than 25, for 6 months within the last 8 months. According to the Employment Service data, at the end of October 2006, there were 81,302 unemployed persons registered with the Service, of these, 44,938 were women. The long-term-unemployed group comprised 40,955 persons, of these, 22,696 were wom-en; 12,117 were older than 40; 9,246 long-term unemployed women had level I education, and only around 1,538 had VI or VII educational lev-el. In Slovenia, 9,966 long-term-unemployed wo-men have less than 5 years of employment. The greatest number of long-term-unemployed wom-en is registered with the Employment Service lo-cal branches in the largest urban areas: Ljublja-na, Maribor, Celje and Murska Sobota. Accord-ing to the Employment Service data, the group of long-term-unemployed women includes 494 for-eigners, with the majority of these coming from ex-Yugoslav countries, Bosnia and Herzegovi-na, Croatia, Serbia and Montenegro in particular (Employment Service of Slovenia, 2006). There exist significant gender differences in employ-ment rates for older population (55 – 64): while in 2004 the male employment rate in this age group was 40.9%, the rate for women was only 17.8% (Kanjuo Mrčela, 2006).

Contemporary informal household work-ers in Slovenia belong to various social groups. Many are younger retired women, employed working class women, unemployed women who never sought a regular job, and students. What they have in common is that, for them, paid household work is not a means of livelihood, but a source of extra income that to a certain ex-tent may enhance their economic situation and quality of life. However, a large number of con-temporary household workers are long-term un-employed women for whom this work is the only means of survival.

As part of the SIPA project, 16 long-term unemployed women have been interviewed in focus groups at the local Employment Service office in Ljubljana. The purpose in conducting the focus groups was to find out whether the tar-get group of long-term unemployed women was truly interested in regular jobs within the domes-tic services sector and which negative and posi-tive sides they associated with that kind of work. It turned out that many among the long-term un-employed women already worked as domestic workers within the gray economy sector.




www.cpi.hr39

Veronika has been registered with the Employment Service since 1991. When she found herself without work and income, she asked a local shop owner if he knew someone who was looking for domestic help. It took only half an hour to make all the arrangements. The family owned two surgeries; her workday was to be 8 hours long; on Saturdays they needed a little help now and then, and Sundays were to be off days. The monthly wage was approx. 625 euros in cash. However, she ended up as a “Jill of all trades” as she put it. She tidied up the house and the surgeries, washed, looked after a 14-month old baby, cooked separate meals for the child, the family and their dog, and so forth. Her work day sometimes extended to 10 or 11 hours, and she also had to work on Sundays. In the three weeks she persisted with that house-hold, she lost 6 kilos.

Below is the story of Lidija, who earns her living as a live-in household worker. She found herself in the no-escape position follow-ing an illness and the resulting loss of her job.

Lidija has been registered with the Em-ployment Service for one and a half years. She had worked for six years as a cleaner for a pri-vate cleaning service when she fell ill and had to have a surgery. Her limited-term contract expired while she was on sick leave, and her employer refused to extend it. She has now recovered and has been looking for steady work. However, the first question from every prospective employer is why she lost her job, and as soon as they learned that she was seriously ill, the job interview was over. At the moment, she receives social aid amounting to 150 euros; she pays 29 euros per month for social insurance and 59 euros for pen-sion contribution. She has a rich experience of household cleaning jobs, some of them bad, some of them good. Some households paid well, others cheated her, and some “exploited her to the last drop.” Her rates are 5 to 5.5 euros per hour for ironing, window cleaning and general cleaning, and from 3.3 to 4.2 euros for tidying up. She especially likes to do master cleaning and has become known for it. Usually, the family leaves her the keys on Fridays, when they go away for the weekend, and collect them from the post-box or at the neighbors’ on Sundays when they return to the clean apartment. Lidija lost her tenant right in the process of denationalization, so she has been working for an older, ill gentle-man with alcohol problem, in exchange for free accommodation and food. She looks after him

day and night. Her concluding thought was: “My dears, I’ll never get another regular job.”

All but four respondents have already provided, and still provide, domestic help servic-es in households, and/or have had experience in providing care for older people or care for a sick relative.1 Their experiences are mixed, both po-sitive and negative. Positive experiences mainly stem from the employer’s responsible attitude, involving agreed payment and work defined in advance, and a respectful attitude of household members towards domestic workers. Negative experiences mainly relate to exploitative attitude that involves low or delayed payments, impo-sing of additional work and sexual harassment. Speaking about the main problem arising from unregulated domestic work offered on the black market, the respondents highlighted the lack of definition of the scope of work, which is a basis for exploitation. The interviewees emphasized the necessity of regulation which would com-prise a work contract, social protection and an agency in organizing work. When asked wheth-er they would perform domestic work in house-holds if it were regulated and its scope defined, their answers reflected mixed feelings – some would accept such work, others would not. The most important reservations involve low pay, exploitation in the sense of work overload, and low respect for their work on the part of house-hold members. At the same time, their answers revealed their overall view that domestic work services were socially undervalued and equated with the cleaning job, which gives it a negative sense, and to which our respondents attached the lowest value.2

Social, economic, and demographic changes in Slovenia, just like in other European countries, give rise to bigger demands for ser-vices of paid domestic and care work. In Slove-nia, the purchase of domestic services is gener-ally not a status symbol but rather a need arising from the time deficit in two-career households with children. For the time being, people buy and sell services of this kind on the black market, which involves quite some risks for both sides. It leads to the invisibility of reproductive work as socially relevant work that especially burdens certain segments of society. For domestic work-1 In Slovenia paid domestic work is a hidden social phe-

nomenon which neither those who perform domestic work nor those who hire domestic workers are keen to discuss. This fact undoubtedly makes research difficult.

2 In Slovenia, the job of a cleaner in public places is asso-ciated with the image of migrant women from ex-Yugo-slavia.




www.cpi.hr40

ers this means undefined working conditions and absence of social security, plus total social invisibility. Although reducing undeclared work has become a priority within the national em-ployment strategy, still not enough attention has been focused on the sector of domestic work where undeclared feminine work is really high.

2. The Pilot Experiment of Paid Domestic Work in Households with Small Children

2.1. Logistics of the Pilot Experiment

To find out if the introduction of the public system of household assistance would reduce the work - family conflict in households with pre-school children and create new quality workpla-ces for the long-term unemployed women, the SIPA project used the financial support provided by the EU Program EQUAL to organize a six-month pilot experiment. During that period we organized paid domestic work for thirty house-holds with pre-school children living in Ljublja-na.3 The social enterprise Centerkontura, which took over the execution and coordination of the pilot experiment, employed five domestic work-ers for the period of six months, four of them full-time and one part-time, paying them a fixed net monthly salary of €4434, plus travel and subsis-tence costs. In Slovenia, this amount comforta-bly fits into the range of wages for care work cal-culated according to the public scheme defined in collective agreements, and in 2006 it was con-sidered a decent living wage. The working condi-tions were as follows: temporary employment for the period of six months, an eight-hour working day consisted of five hours of effective work plus three hours for transport and lunch, and flexible working time.

The pilot experiment organized paid family work using the system of vouchers and mediation, while ensuring relative constancy of each worker and reserving a time-slot with the household for her services. The households re-ceived the vouchers at the beginning of the pilot experiment. One voucher covered one paid hour

3 The households that were provided with help with do-mestic work were drawn from a sample of households participating in the empirical study described above, who were ready to take part in the pilot experiment, too. The total number of households at the begging was 30. The period of the pilot experiment was from April 14, 2006 to October 15, 2006.

4 In December 2006, the average net salary in Slovenia amounted to €780 and the minimum one to €261.

of family work, and the households received 15 vouchers every month.5 When the work was fin-ished, households gave the appropriate number of vouchers to the workers, who brought them to the coordinator at the end of each month. The vouchers enabled the coordinator to keep track both of the housework done in each household and of the amount of paid hours completed by each domestic worker. The mediation (coordina-tion) between the households and the domestic workers enabled the arrangement of working hours, changes in the schedules, and the re-placements of workers when they were absent or dissatisfied with working conditions, as well as the resolution of conflicts, etc. Even though much of the arranging was done directly between the households and the workers, the mediation gave both sides a very important feeling of se-curity and trust, and it simultaneously enabled supervision and organization.

2.2. Recruitment troubles

The research study that covered 100 long-term unemployed women in Ljubljana showed that 64% of them would accept employ-ment in this area for a respectable payment. Agency-provided jobs were preferred by 35% of women, while 15% would opt for self-employ-ment status; 12% of respondents would work for someone they already know, and only 3% would choose to be entrepreneurs themselves and or-ganize domestic work. During the early stages of the pilot project organization, we faced great dif-ficulties in recruiting workers, which threatened the progress of study. Since the goal was to em-ploy persons from the target group of long-term unemployed women, we initially tried to engage households and women from the group of job seekers who participated in the survey. When they were presented the employment opportu-nity within the pilot project, 11 women out of 23 who attended the presentation meeting (out of 100 invited) at the local Employment Agency expressed interest, but only 6 of these attended the related training organized by the Sezam as-sociation6. Initially, Centerkontura was able to re-

5 The households got 15 hours a month of free domes-tic work during the pilot experiment. One hour’s price for the domestic worker which burdened the project was €10.94, including material and coordination costs.

6 That was an ad hoc training in the form of one-day work-shop on first aid, hygienic minimum in households and communication with households. The organizer of that training, Sezam, offers sporadic childcare services on the market.




www.cpi.hr41

cruit only three women, so there were only three domestic workers participating in the project dur-ing the first two months. We succeeded in find-ing a fourth employee two months later, and the fifth, who worked part-time, four months later. For these reasons, the average number of hours per month was below 15 per household, while workers worked somewhat more than 5 effective hours per day. The realization of the project in terms of working hours was approximately 2/3 – there were 2700 hours of domestic work antici-pated within the period of six months, compared to the actual 1813 hours worked.

Many of the reasons for declining the job offer are understandable and arise from the conception and organization of the project. First, the term of the project was too short, because a person re-registering with the Employment Service after being six months in employment is not entitled to unemployment allowances any more. In that case, the reason for turning down the job offer is what Cox (2006: 48) conceptua-lizes as “poverty trap,” whereby it is difficult for long term unemployed women to enter the paid workforce because of the benefits they would lose. Therefore, they prefer to continue to work “off the books”. Second, as it turned out later, our demand for flexible working hours was not quite realistic, since a large portion of domestic work could be organized within the time frame of regu-lar working hours, and this was a feature seen as extremely unattractive by prospective workers. It is possible that the interest would have been greater if our selection had been more targeted (e.g. a focus on long-term unemployed women who already work as domestic workers within the gray sector and would like to have regular employment), and had we been able to offer a one-year job with predictable working hours and more comprehensive training beforehand.

2.3. Observations

Schedule coordination and travel logistics

One of the main problems within the sec-tor of paid domestic work is the incompatibility of demands for flexible working hours with qua-lity working conditions. Domestic workers who offer their services on the black market usually work long, dispersed and unpredictable hours (Anderson, 2000; Cox, 2006; Lutz, 2007; Lister et al., 2007). In organizing the pilot project, we tackled this challenge by limiting from the outset

the number of hours to which a household was entitled, while also offering one or two afternoon or night shifts. The workers therefore enjoyed a relatively predictable and orderly working time; they could work for two households several days a week, 3 or 4 hours a day, thus exceeding an 8-hours working day and then having one work-free day, or they worked two days for one house-hold 4 hours a day. The greatest part of domestic work was accomplished between 8 a.m. and 4 p.m. Only 9% of hours were worked after 4 p.m. or at night. No work was required during week-ends and holidays. The pilot project revealed that the households wished not only for steady workers but also for fixed time schedules, as a rule, during the morning hours. By including the option of an afternoon shift once or twice a month (e.g. to take care of children or escort them), the job of domestic workers was organized within a predictable and orderly time schedule.

Travel logistics also proved very impor-tant. Only one worker used her own car, while others depended on public transport. This proved to be extremely time consuming and represen-ted physical burden for workers. The time used for traveling from one household to another was considered a part of the working time. Accord-ingly, services had to be organized in such a way that one worker covered households in the same district, which made easier her moving from one household to the next.

Scope of work

The participating workers kept a diary, recording the tasks accomplished, and analysis of these records revealed the types of work that were most frequently required. Obviously, the services required were not related to lifestyle maintenance of household (Anderson, 1997, 2001; Cox, 2006), but involved activities needed to maintain basic household hygiene and tidying up, meaning the tasks that were never in short supply in households with small children. The list is topped by vacuum cleaning, cleaning of the bathroom, ironing, dusting, kitchen cleaning, washing up, window cleaning, garbage dispos-al and washing of clothes. In addition to these most frequent tasks, there was also cooking, garbage sorting, and shopping for the house-hold. There was a lot of floor cleaning, clothes hanging, collecting and putting away, wardrobe and door cleaning, oven and cooker cleaning, general kitchen cleaning including the cleaning of the fridge. It is evident from the diaries that




www.cpi.hr42

the majority of duties were repetitive cleaning tasks, meaning labor intensive activities that are the most physically strenuous and the most time-consuming category of domestic labor. The evaluation of the pilot project showed that mas-ter cleaning was a major source of workers’ dis-satisfaction with work. They perceive it as physi-cally very hard work that should be evaluated separately and that requires a special organiza-tion of work activities.

The domestic work in this pilot was not limited only to household chores but also inclu-ded attendance of and escorting children. How-ever, the service of childminding amounted to no more than 10% of all the accomplished tasks in the pilot experiment. The interviewed house-holds said that they needed domestic services primarily to be able to maintain basic household hygiene and do away with ironing and cleaning so that they can dedicate a few afternoon and evening hours to children.

Since most of employments are mainly inflexible and do not adjust to the needs of fami-lies in any aspect, the reconciliation of work and family life is a unidirectional process, meaning that the family adjusts to the employment en-tirely. Our respondents asserted that the issue here was the balancing of household tasks and time spent with children, and by no means the balancing of work and family life. A member of one household stated:

“Cleaning is a problem when children are around. I don’t know if anyone can do cleaning when kids are at home. In our home, one went out with the kids while the other did the cleaning. But that leads to partners increasingly drawing apart. I no longer saw my wife. All you can do is say ‘hi’ at around 10 p.m. when you sit down to watch TV, exchange a few sentences and you are already asleep. You have 10 minutes a day to spend with your partner, and that is the main problem.”

Partners are forced to choose whether they will use a few spare hours during late after-noons and evenings to be with children or to tidy up. Usually they choose to spend time with chil-dren and postpone household work until week-end. Or, one partner (usually father) spends time with children, while the other does urgent house-hold work. Slovenian parents of pre-school chil-dren who are forced to choose between house-hold work and socializing with children, which is at the heart of the reconciliation of work and family life, give priority to children. Those who

can afford it, increasingly choose to outsource household work. As one respondent said:

“We want to spend afternoons with chil-dren, because in the morning, they are in kin-dergarten anyway. Those few afternoon hours, in fact not many, to hire a childcarer for these hours, it is actually unnecessary and in my opin-ion even harmful… It’s really fine when you don’t have to worry about the hygiene of the apart-ment; otherwise, it is postponed until Saturday morning.”

Apart from showing that parents priori-tize socializing with children over tidying up, our experiment also revealed that some parents al-ready hire a childcare service instead of send-ing their children to kindergartens. As domestic workers who met childcarers during morning hours explained, these are mainly students or younger retired women, who:

“… do not do anything else but only look after the child; they make food only for the child and do not even need to collect toys. I first have to pack away toys before I can start vacuuming or washing the floor. This takes me more than half an hour.”

This indicates that there exists a certain social hierarchy of childcarers and cleaners. However, it is interesting that childcarers’ hourly rates on the black market are radically lower than those of cleaners (which may be quite high).

Relations

Literature on paid domestic work gives extensive reports on patronization, exploitation, discrimination and humiliation, which occasion-ally turn into real abuse and slave-like relation-ship (Anti-Slavery International, 2006; Fish, 2006; Skŕivánková, 2006; Ehrenreich and Hoch-schild, 2002; Hondagneu-Sotelo, 2001; Parre-nas, 2001; Chang, 2000; Anderson, 2000; Chin, 1998; Schester, 1998; Bakan et al., 1997; Heyzer et al., 1994; Thornton, 1994; Sanjek et al., 1990; Rollins, 1985; Cock, 1980). Our coordination and agency in organizing paid domestic work for this pilot project had positive influence on the relationship between household members and domestic workers. Both parties found it easier to establish needed trust and limit exploitation. Sixty-six percent of households thought that they had established a pleasant relationship with the




www.cpi.hr43

domestic workers. Asked about the relationship they established with the domestic worker, one respondent said:

“A friendly attitude. More than once I told her, ‘Now take a cigarette break’, because Ana had back problem and I did not want her to strain too much. We had quite a friendly relationship. She has a grandson the same age as my son, so we talked a lot about it…”

However, in focus group discussions, workers frequently spoke of exploitative atti-tudes, although some said that they were well accepted within the household. It transpired that the difference in the perception of the relation-ships between the workers and households lies primarily in their different perception of the content of work. The household members held that the tasks performed by domestic work-ers were mainly everyday household tasks, but domestic workers had the impression that they primarily did master cleaning. There is certainly a link between the relationship that develops in the household and the type of work a domes-tic worker performs. Focus group interviews re-vealed that the feeling of being exploited was mainly linked with master cleaning tasks, since the workers expected easier, everyday tidying up work. A precise definition of domestic work-er’s tasks beforehand would definitely reduce such misunderstandings. Some domestic work-ers established friendly relationships during the term of the project, and assessed these as the element that most contributes to satisfaction with work. One domestic worker thus described her positive experience:

“I am really surprised; today, for exam-ple, I got cake, coffee and a juice. They really accept you like that, I mean, they wait for you. Interesting.”

The other added:

“That makes you willing to work, moti-vates you.”

Another domestic worker had a different experience:

“During the first week it was really hard, and you also look a lot into yourself, thinking, what was that? Was it all right? It’s strange when you begin, do you believe me? You come to a family; you don’t know where to look for the va-cuum cleaner, where everything is. I don’t know,

and at this lady’s, when I arrived they said ‘the cleaner has arrived.’ I told them, ‘listen, I’m not a cleaner.’ It was hard for me there sometimes.”

The quality of a domestic worker’s job largely depends on the culture of the household, on the relationship that develops, and in particu-lar, how a household values their work. House-holds greatly vary in that respect.

Empowerment

In addition to coordinating schedules, handling travel logistics and mediating between the households and domestic workers, the co-ordinator of the pilot experiment also promoted the empowerment of domestic workers in situa-tion when they could not decide whether or not to reject the required work. The coordinator en-couraged women to take a 5-minute break every two hours, to ask for assistance with hard physi-cal labor (e.g. moving of a sofa), to reject tasks that seemed dangerous (e.g. cleaning of outer blinds on higher floors), and to limit the overload of work. In so doing, she expected workers to negotiate the terms of work on the spot and in-tervened in favor of a domestic worker only if the household turned down her proposals. The co-ordinator was continually accessible on mobile phone, so the workers could call her whenever they found themselves in a predicament. The mobile phones for workers were provided to meet that specific purpose and were paid out of the project fund.

2.4. Evaluation

It has to be pointed out that both samples (households with small children and domestic workers) were drawn from the respondents who expressed their readiness to take part in the pilot study, so it is not possible to speak of random or representative samples. Hence the results of the pilot project cannot be generalized to the whole population of Slovenian households with small children and long term unemployed wo-men, but can still be a good indicator of a poten-tial empirical situation. The pilot experiment did not unfold ideally and it revealed various prob-lems involved in the regulation of paid domestic work, which continues to be the only precarious sector, even when regulated. Domestic work is physically strenuous and perceived as inferior by wider society. That explains the small number




www.cpi.hr44

of participants in the experiment, which caused difficulties at the time of recruitment and when a worker needed a sick leave, and made schedule coordination and travel logistics more compli-cated. Both sides, the households and domestic workers, listed several reasons why this type of work should remain unregulated. The participa-ting households saw its advantages in greater flexibility, servility, domestic worker’s motivation and lower costs of labor, all being features that arise from the relationship of dependence on the private employer. Domestic workers, for their part, saw advantages in organizing the work ac-cording to their own needs and wishes, and in a higher income unburdened by taxes and social and pension insurance.

Despite the qualms mentioned above, both parties assessed the experiment in very positive terms. In evaluation, we used two ap-proaches: quantitative, using the questionnaire, and qualitative, involving focus groups composed of the majority of households and participating domestic workers. The participating households assessed the project and the idea of affordable domestic services as very positive. The majo-rity (80%) said that their expectations were ful-filled. The problems mentioned included the lack of flexibility as a result of the small number of participating workers. On the other hand, 86,7% of households stated that they found the most suitable type of arrangement to be a fixed one, meaning regular daily and time schedules. That is to say that the flexibility mentioned above did not relate as much to flexible schedules as to the situations when a worker needed to be re-placed. In the conversation conducted within the focus group, some admitted that they were not completely satisfied with the quality of work, par-ticularly if they compared it to the services previ-ously hired on the black market. In their opinion, the main reason was lower motivation among regularly employed domestic workers. As a solu-tion, they proposed dividing a worker’s payment into a fixed and variable part, with the latter de-pending on the satisfaction of an employer.

Domestic workers stated that their deci-sion to take part in the pilot project was moti-vated primarily by financial reasons and by the need for communication, socialization and other activities associated with employment. They identified three main problems with the organi-zation of the pilot project: insufficient number of domestic workers compared to the number of participating households; geographical disper-sion of households and schedule-related prob-lems when there was a few hours gap between

works in individual households. Because of the too few available workers, our travel logistics and schedule coordination occasionally failed. As to the positive sides of this work, the most of-ten emphasized were good relationships with the household members and their respect for their work. Four out of five long-term-unemployed participants stated at the end of the pilot project that they would accept a domestic worker job if it involved regular employment including social security and pension insurance. The one who would reject such job stated that she did not feel comfortable in an intimate atmosphere of private homes, so she preferred cleaning jobs in public institutions. The privacy and intimacy aspects of paid domestic work definitely testify to its special character (Lutz, 2007).

The specific kind of organization em-ployed in this pilot experiment was obviously chosen to resolve the specific problem of our target group, i.e. to balance work and family life in households with children. By contrast, the ser-vicing of the growing EU population of older peo-ple needing care would require a different type of organization and services. Paid domestic work in households with children can be organized under modernized (Katzman, 1978; Thornton Dill, 1994; Ozyegin, 2001) live-out terms, while older people in need of care frequently require attendance 24-hours a day, meaning a live-in care worker. These workers are in the shortest supply in the EU countries.

3. Paid domestic work – the same as any other job?

In the EU, the transformation of unpaid work traditionally carried out in the private homes by women is increasingly seen by policy makers as having a potential for job creation (Regulating domestic help, A5-0301/2000). Developing do-mestic services is viewed as a means of creat-ing jobs for those workers whom technological innovation had rendered redundant in industrial production. The regulation and professionaliza-tion of informal domestic work is seen as a win-win situation: it addresses the need for more and better home and family services in Europe, while at the same time it provides more and better quality jobs for hard-to-employ people. Regula-tion of paid domestic work would lead into cre-ating new job opportunities for hard-to-employ people and into their social inclusion, as well as represent a measure taken up to help mana-ging work - family conflict and ageing of popula-




www.cpi.hr45

tion. Undoubtedly, the idea opens up as many problems as solutions. Windebank (2007), for instance, argues that these services reinforce the gender stereotyping surrounding domestic work by transferring it from more well-off to less well-off women. The idea of opening up the new job opportunities in the field of domestic services and consequently the social inclusion of hard-to employ people could be highly contradictory not only from gender equality perspectives but also from domestic workers’ perspectives. Namely, it reaffirms the existing social relations by crea-ting hard, poorly defined and low-paid jobs that are held in low social esteem and do not offer promotion options for marginalized social groups starting from weak social and economic posi-tions. It is clear that unless appropriate action is taken through policy and workplace measures, the majority of jobs created will be of low skilled, poorly-paid, precarious and low status.

Meagher (2000), on the other hand, ar-gues that most of the studies of contemporary paid domestic services are focusing either on global macro level or on individual micro level. In the first case, the studies discuss the global struc-tural oppression and constrain thinking about remedies largely to the wholesale transformation of society. On the other hand, the predominantly micro level analyses of experiences and strate-gies focus on domestic workers’ and women’s in-dividual responses to the plight of economic and cultural problems in their working lives. What is absent in the literature, argues Meagher, is the meso-level of institutional analysis. Remedies to domestic workers’ problems that can be pursued through institutional innovation remain relatively unexplored, although strategies aimed at chan-ging the distribution of domestic and care work between the market, state, households and civil society as well as strategies aimed at removing the discriminatory barriers that excluded ethi-cized and gendered groups confront in the labor market could be highly relevant to the problems of paid household work. Nevertheless, she reco-gnizes that although varieties of formalization can remedy many of the problems workers are vulnerable to in informal paid housework (fair contracting, protect against personal mistreat-ment of workers by householders and to various extent increase pay rates), domestic occupations retain a social stigma (Meagher, 2003: 133).

The dilemmas arising from the attempts to regulate paid domestic work are many. Should professionalization of paid domestic work be exe-cuted through occupational qualifications that require time-consuming procedures, an elabo-

rate system of education, of promotion, etc? Or should it be in the large scale a creation of new, unskilled job positions? Should specialized or integrated services be offered? How can the de-feminization of this work area be achieved? What measures should be adopted to support supply and demand? How should the supply on the black market be countered? The conclusions arising from the pilot project can contribute some recommendations to the consideration of the regulation of paid domestic work in Slovenia.

• The creation of new jobs through subsidies that would amount to approximately 50% of the gross wage of a domestic worker and of coordination and education costs would re-duce the price of these services, make them more accessible, and would also create regu-lar, organized labor relations for domestic workers. The subsidy would enable the sur-vival of public social organization that carry out recruitment, education, and employment and the market promotion of these services.

• The wages of domestic workers should be attractive; otherwise they would not be com-petitive with earnings on the black market. At the same time, they should remain within certain limits in order to keep the prices down and make domestic services accessible to a wider circle of users, not only wealthy so-cial classes. Having that in mind, it is recom-mendable to consider selective subsidies on the side of the demand (e.g. within the frame-work of family policies).

• The domestic work services should be defined accurately, including their content, working hours and rates. Both specific services (e.g. master cleaning) and integral services (e.g. shopping, cooking, escorting of children) can be offered.

• The quality of workplace is the most important element when creating new jobs within the service sector. Since domestic work involves harder physical labor, and since domestic workers are mainly long-term-unemployed women, frequently at an advanced age, ef-fective work should be limited to 5 or 6 hours a day; the time used for transport from one workplace to another should be considered a part of working hours.

• Since this segment anticipates work with hard-to-employ persons, education should include motivation for work, the elements of psycho-social integration, and special stress should be placed on knowledge of the work-er’s rights and methods to implement them.




www.cpi.hr46

It should also devote attention to work/sociali-zing with children.

• Coordination must be professional, acces-sible, and flexible and must be based on modern communication technologies. Both domestic workers and household members should have a feeling of confidence and or-ganization. It should comprise mediation in conflict situations, advocacy, help with net-working, self-organization etc. It should en-able self-organization of domestic workers in the form of cooperatives. It should aspire towards the standardization of paid domestic work, towards quality working condition and de-feminization of this area.

Household services as public social services have the potentials for challenging mar-


ket norms in an inclusive way on both sides: for domestic workers in need of quality jobs and for households in need of quality services. These jobs need to be transformed into well-paid jobs involving democratic employer-worker-consumer relations, high-quality service and opportunities for occupational mobility. That way, the redistri-bution of domestic and care work between state, households, market and civil society would not rely on the existence/creation of servant under-class. The existing attempts to organize a public system of domestic and care assistance in pri-vate homes and regulate paid domestic work (Cancedda, 2001; Hrženjak 2007) show that professionalization and democratization of paid domestic work require commitment, including fi-nancial subsidies, on the part of the state.

References:

Anderson, B., Ruhs, M., Rogaly, B., Spencer, S. (2006): Fair Enough? Central and East European Mi-grants in Low-Wage Employment in the UK, London: Joseph Rowntree Foundation

Anderson, B. (2000): Doing the Dirty Work? The Global Politics of Domestic Labour, London: Zed Books

Anderson, B. (1997): Servants and Slaves: Europe’s Domestic Workers, Race & Class 39: 37-49Anti-Slavery International (2006): Trafficking in Women Forced Labour and Domestic Work in the Con-

text of the Middle East and Gulf Region, Working PaperCancedda, A. (2001): Employment in Household Services, Dublin: European Foundation for the Im-

provement of Living and Working ConditionsChang, G. (2000): Disposable Domestics: Immigrant Women Workers in the Global Economy, Cam-

bridge, Massachusetts: South End Press Četrto periodično poročilo o uresničevanju Konvencije o odpravi vseh oblik diskriminacije žensk (The

fourth periodical report on the implementation of The Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women) (2006): Ljubljana: Equal Opportunities Office

Ehrenreich, B., Hochschild Russell, A. (eds.) (2002): Global Women: Nannies, Maids and Sex Workers in the New Economy, London: Granta Books

European Commission (2005): Indicators for Monitoring the 2004 Employment Guidelines, 2005 com-pedium

European Commission (2006): Employment in Europe 2006, Luxemburg: Office for Official Publications of the European Communities

Fauve-Chamoux, A. (ed.) (2004): Domestic Service and the Formation of European Identity. Understand-ing the Globalization of Domestic Work, 16th-21st Centuries, Bern: Peter Lang

Fish, J. N. (2006): Domestic Democracy. At Home in South Africa, London, New York: RoutledgeFraser, N. (2000): After the Family Wage: a Postindustrial Thought Experiment, in Hobson, B. (ed.):

Gender and Citizenship in Transition, New York: Routledge, pp. 1-33Gregson, N., Lowe, M. (1994): Servicing the Middle Classes: Class, Gender and Waged Domestic La-

bour in Contemporary Britain, London, New York: RoutledgeHobson, B., (ed.) (2000): Gender and Citizenship in Transition, New York: RoutledgeHochschild, A. R. (2003): The Second Shift, New York: Penguin BookHrženjak, M. (2007): Invisible Work, Ljubljana: Peace Institute, PoliticsKanjuo Mrčela, A. (2005): Reconciliation of Work and Private Life in Slovenia, Report for EU Directorate

General Employment and Social Affair, Unit G1 ‘Equality between Women and Men’Kanjuo Mrčela, A., Černigoj Sadar, N. (2006): Starši med delom in družino (Parents between work and

family), Teorija in praksa, 43: 5-6



www.cpi.hr47


Katzman, D. J. (1978): Seven Days a Week, New York: Oxford University PressLister, R., Williams, F., Anttonen, A., Bussemaker, J., Gerhard, U., Heinen, J., Johansson, S., Leira, A.,

Siim, B., Tobio, C., Gavanas, A. (2007): Gendering Citizenship in Western Europe. New Chal-lenges for Citizenship research in a cross-national context, Bristol: The Policy Press

Lutz, H. (ed.) (2007): Migration and Domestic Work, Burlington, Hampshire: Ashgate PublisihingMeagher, G. (2000): A Struggle for Recognition: Work Life reform in the Domestic Services Industry,

Economic and Industrial Democracy 21: 9-37Meagher, G. (2003): Friend or Flunkey? Paid Domestic Workers in the New Economy, Sydney: UNSW

PressOzyegin, G. (2001): Untidy Gender: Domestic Service in Turkey, Philadelphia: Temple University PressPascal, G., Manning, N. (2000): Gender and Social Policy: Comparing Welfare States in Central and

Eastern Europe and the Former Soviet Union, Journal of European Social Policy, No. 10 (3), pp. 240-266

Parrenas, S. R. (2002): Servants of Globalization: Women, Migration, and Domestic Work,California: Stanford University Press

Podlaga za Predlog Resolucije o nacionalnem programu za enake možnosti žensk in moških (2005-2013) (2005): (The basis of the Proposal for the Resolution on the Equal Opportunities National Program). Available at http://www.uem-rs.si/slo/NPZEMZM_analiza.pdf (last accessed on May 12, 2005)

Regulating domestic help (A5-0301/2000), Brussels: European ParliamentRener, T., Švab, A., Žakelj, T., Humer, Ž. (2005): Perspektive novega očetovstva v Sloveniji: vpliv

očetovskega dopusta na aktivno očetovstvo. Končno poročilo (The prospects for new father-hood in Slovenia: the influence of paternal leave on active fatherhood. Final report), Ljubljana: Equal Opportunities Office, Faculty of Social Sciences

Report on Equality Between Women and Men (2006): Brussels: EU Commission. Available at http://eu-ropa.eu.int/comm/employment_social/emplweb/news/news_en.cfm?id=129 (last accessed on March 4, 2006)

Rollins, J. (1985): Between Women. Domestics and their Employers, Philadelphia: Temple University PressRudd, C. E. (2000): Reconceptualizing Gender in Postsocialist Transformation, Gender and Society,

Vol. 14, No. 4, pp. 517-539Salzinger, L. (1997): A maid by Any other name. The Transformation of “Dirty Work” by Central American

Immigrants, in: Lamphere, L., Ragoné, Zavella, P. (eds.), Situated Lives. Gender and Culture in Everyday Life, New York, London: Routledge, pp. 271-291

Sarti, R. (2005): Domestic Service and European Identity. Final report, Available at www.uniurb.it/scipol/drs_servant_project_conclusion (last accessed on March 20, 2007)

Schecter, T. (1998): Race, Class, Women and the State: The Case of Domestic Labour, Montreal, New York, London: Black Rose Books

Skŕivánková, K. (2006): Trafficking for Forced Labour. UK Country Report, Anti-Slavery InternationalSmolej, S., Jakob, P., Nagode, M, Žiberna, V. (2008): Analiza izvajanja pomoči na domu. Končno

poročilo, (Survey on Performing Home Assistance. Final Report), Ljubljana: IRSSVSquires, J. (2008): Inclusive Citizenship? Theorising European Citizenship in the Context of Care and

Migration, presentation at the conference Gendering Theories of Citizenship: Europeanization and Care, April 2nd-3rd 2008, Roskilde: University of Roskilde (Unpublished)

Stratigaki, M. (2004): The Cooptation of Gender Concepts in EU Policies: The Case of “Reconciliation of Work and Family”, Social Politics 11: 30-56

Šadl, Z. (2004): Najete gospodinje in nadomestne matere. Naraščanje plačanega družinskega dela in reprodukcija družbene neenakosti (Hired housewives and substitute mothers. The increase in paid domestic work and the reproduction of social inequalities), Teorija in praksa, year 41, No. 5-6, pp. 979-991

Šadl, Z. (2006): Plačano gospodinjsko delo v Sloveniji (Paid domestic work in Slovenia), Družboslovne razprave, XXII, 53, pp. 33-54

Tijdens, K., Van der Lippe, T., De Ruijter, E. (2003): Working Women’s Choices for Domestic Help. The Effects of Financial and Time Resources. AIAS Working Paper, Utrecht: Utrecht University

The Employment Service of Slovenia (2006): Statistični pregled skupine dolgotrajno brezposelnih žensk (Statistical review of the long-term-unemployed women group), RP SIPA internal documents, Ljubljana: Peace Institute



www.cpi.hr48

Ungerson, C, Yeandle, S. (eds.) (2007): Cash for Care in Developed Welfare States, Hampshire: Pal-grave Macmillan, Economic&Social Research Council

Van der Lippe, T., Jager, A., Kops, Y. (2006): Combination Pressure: the Work Family Balance in Euro-pean Countries, Acta Sociologica 49: 303-319

Windebank, J. (2007): Outsourcing Women’s Domestic Labour: the Chèque Emploi-Service Universal in France, Journal of European Social Policy 17: 257-270

www.mageeq.net


Širenje javnog sustava pomoći u kućanstvu: pilot projekt u Sloveniji

MAJDA HRŽENJAKMirovni institut - Institut za suvremene društvene i političke studije, Ljubljana,Slovenija

Sažetak

Neregularno plaćene kućne pomoćnice svojom djelatnošću u sferi kućanstva i kućanskih poslova preustrojavaju značenje socijalne države, te odnos između kućanskog i plaćenog rada u europskim društvima na temeljno privatan, neravnopra-van i isključujući način. U okvirima politika EU, regulaciju neformalnih kućanskih poslo-va smatra se situacijom bez gubitnika jer odgovara na potrebe za sve većim i boljim uslugama u kućanstvu i obitelji, dok istodobno pruža više kvalitetnijih poslova za teško zaposlive osobe. Raspravljajući o sukobu posao-obitelj u Sloveniji, članak uspoređuje situaciju dviju skupina žena: s jedne strane onih koje su dvostruko opterećene proiz-vodnim i reproduktivnim radom te su zbog toga primorane dio reproduktivnog rada pre-baciti na neregularne kućne pomoćnice i pomoćnike, a s druge strane dugoročno ne-zaposlenih žena koje su suočene sa socijalnom isključenošću i siromaštvom te stoga preuzimaju posao drugih žena u sivoj ekonomiji. Članak se usredotočuje na raspravu o potencijalnom utjecaju reguliranja plaćenih kućanskih usluga kao političke mjere re-duciranja socijalne isključenosti dugoročno nezaposlenih žena i sukoba posao-obitelj.

Ključne riječi: kućne pomoćnice, tržište rada, intersekcionalnost, rodna (ne)jednakost, socijalna država, socijalna isključenost, sukob posao-obitelj



www.cpi.hr49

UDK: 316.625Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 25. 09. 2008.

Enculturation and the Degenerative Principle

DANIEL WASHBURNLondon School of Economics, London, UK

The model of enculturation I propose operates with a claim that individuals are intrinsically idiosyncratic. Support for individual idiosyncrasy begins at the level of neurons and goes on to encompass inter-individual phenomena. I draw on cognitive and social theory to support my position. In particular I consider the work of neurologist Gerald Edelman (2004) and his “theory of neuronal group selection” (TNGS) and Sahlins (2000) and his theory of culture. The model of culture presented here is designed to account for the phenomenon of individual idiosyncrasy. For this reason, culture is necessarily presented as a process -- and I am calling the process “enculturation.” The cognitive phenomena that allow language and signs to be shared between people are, within each individual, constantly changing via idiosyncratic neuronal firing patterns and via the incorporation of new experience and altered memory. The concept of memory is discussed in relation the model of enculturation. The durkheimian position, that social scientists should focus on collective representations and avoid making social claims based on the operation of individual minds (Durkheim, 1915:15-16; 1952:213) is given consideration. Cognitive research is introduced to suggest links between experience and memory (such as Edelman’s concept of the “remembered present”) and to establish the function of “the degenerative principle”. The work of Libet (2004) is utilized to suggest that conscious awarenesses are preceded by unconscious processes (i.e., processes outside reflective consciousness), and as such we are forced to conclude that unconscious processes initiate our conscious experiences. This raises questions of agency and free will. It is suggested that the process of cognitive association leads to novelty as a result of the instability of recurrent memory and the intrinsic idiosyncrasy of neurons. Enculturation then, can be seen as the activity of association as augmented by intrinsically idiosyncratic phenomena. Parallels are drawn between Bakhtin’s dialogic principle and the enculturation model. The concluding section suggests avenues for the future.

Key words: enculturation, memory process, human brain, individual

Daniel Washburn: Enculturation and the Degenerative Principle



www.cpi.hr50

1. Introduction: The Problem of Culture and the Individual

When social-cultural anthropologists are faced with theory that homogenizes human be-havioural motives they may challenge the issue by pointing to the diversity of behavioural mo-tives found in ethnographic studies. Mary Doug-las calls this “the effects of Bongo-Bongoism.” She points out that “when a generalization is tentatively advanced, it is rejected out of court by any fieldworkers who can say “this is all very well, but it doesn’t apply to the Bongo-Bongo” (1970; cited from the 3rd edition, 1996:xxxvii). Whilst this immediately raises questions about how two different anthropologists interpret two different social environments, it also provides a potentially powerful check on claims of behav-ioural principles developed with limited sets of data. Harvey Whitehouse, with his on-going in-terest in cognition, has identified a trend, similar to Douglas, whereby ethnographers reject claims of universal dispositions or cognitions given the diversity and complexity they often encounter during fieldwork. As Whitehouse puts it:

Such microscopic studies [he speaks here of ethnographic and qualitative research] of human sociality reveal the extreme complexity of the processes by which behaviour and meaning are generated and transmitted. To most ethnog-raphers, it seems absurd to account for a par-ticular religious belief in terms of universal cogni-tive dispositions or susceptibilities since it is ob-vious that the expression of a particular belief is caused much more directly and substantially by other prevalent beliefs, ideas, and cultural 'maps', by complex personal motives, emotions, and in-tentions (both conscious and unconscious), by political and economic forces and constraints, by discursive conventions and embodied hab-its, and by a host of other distinctive contextual factors…Thus the anthropological 'instinct' is to mistrust probabilistic notions of partial causality and to seek instead more encompassing, quali-tative accounts of social/cultural phenomena, in which what appears to be general turns out to be particular (locally distinctive) after all (White-house, 2001: 207).

Given such dispositions toward particu-larism, anthropologists have developed theories of culture which support varying levels of indivi-dual idiosyncrasy. Sherry Ortner (1990) provides a rough typology of these theories. On one end of her typology we have the “soft/external posi-

tion” where cultural structures operate in social interaction and “exist as ‘models’ or ‘symbolic resources’ external to actors” and on which ac-tors may draw during social activity. On the far end one finds the “hard/internal position,” al a Bourdieu (1979), “whereby actors acquire a kind of internal programming, which in turn gener-ates their behaviour, or at least the parameters of their behaviour” (Ortner, 1990: 84). Between the extremes we encounter the middle position, the position supported by Ortner: “actors may in-ternalise a schema under certain conditions and thus be constrained by its forms, but under other conditions may re-establish a distance between themselves and the schema” (1990: 84). Likewise Claude Lévi-Strauss, who is most well known for his particular brand of structural anthropology (in which he asserts the universality of certain modes of human thought) paradoxically also concludes that all the mem-bers of the species Homo sapiens are so unique that they are logically comparable only as mem-bers of different animal or plant species. Social life, he writes:

...effects a strange transformation in the system, for it encourages each biological individ-ual to develop a personality; and this is a notion no longer recalling specimens within a variety but rather types of varieties or of species…and which could be termed “mono-individual”. What disappears with the death of a personality is a synthesis of ideas and modes of behaviour as exclusive and irreplaceable as the one a floral species develops out of the simple chemical substances common to all species (Lévi-Strauss, 1966: 214).

Thus some questions come to the fore: can we speak of culture as a supra-individual phenomenon? If so, then how cognitively en-compassing is culture? Likewise, what sort of control do individuals exert over their behaviour? I shall approach these questions by presenting a model I call the process of enculturation.

2. The Process of Enculturation

The term enculturation has been defined as “the process where the culture that is current-ly established teaches an individual the accept-ed norms and values of the culture or society in which the individual lives…Enculturation helps mould a person into an acceptable member of society” (Kottak, 2007). Unlike prior definitions




www.cpi.hr51

of enculturation, including the definition above, I am defining the term as a process which modi-fies the significance of cognitive associations. In my definition of enculturation we are concerned with 1) describing the phenomena that valuate and signify categorical associations and 2) with understanding how such phenomena may pro-duce different outcomes for every individual. Culture and enculturation are examined as the processes and practices of individuals. Like-wise, it would not be appropriate to confuse my definition of enculturation with prior definitions of acculturation or innculturation -- many of which invoke a supra-individual phenomenon called “a culture.”

The model of enculturation I propose operates with a claim that individuals are intrinsi-cally idiosyncratic. Support for individual idiosyn-crasy begins at the level of neurons and goes on to encompass inter-individual phenomena. I draw on cognitive and social theory to support my position. The work of neurologist Gerald Edelman, in particular his “theory of neuronal group selection” (TNGS), supports my claim of intrinsic idiosyncrasy.1

Edelman’s theory is of interest to my definition of enculturation because it provides support for individual idiosyncrasy from the cel-lular level outward. For example, if one were to observe neurons in the brain of another human one would find that no two are exactly the same -- they are all morphologically different (Edelman and Gally, 2001). Comparison of “equivalent” neurons from two different individuals reveals that each has a somewhat different morphology. Even among genetically identical people we find differentiated morphology across so-called “equivalent” neurons (Edelman and Gally, 2001). According to Edelman, when these neurons are used, that is when they “fire” and electric im-pulses travel between them and jump across sy-napses, idiosyncrasy remains. For example, if a research subject is repeating the same action, or trying to recall the same memory, the patterns by which his or her neurons fire (to allow such repe-tition or recall) are never quite the same (Edel-man, 2004). Nevertheless, we quite easily share 1 Unlike other cognitive theories which are perhaps more

familiar to a social-science readership, such as the work of Jerry Fodor (1983) or Dan Sperber (2001), Edel-man’s TNGS does not rely on arguments of innateness nor does it make claims for “hardwired” modules. Rather Edelman provides a model of experiential development which can account for the apparent presence of module-like phenomena alongside individual idiosyncrasy. Thus Edelman’s theory parallels important social-cultural the-ory, such as Sahlins (2000), whilst providing additional tools with which to conceptualise individual experience.

ideas, language, and communicate with one another despite the seemingly constant novelty of each and every brain state.

In neurological terms this ability to share is a result of the principle of degeneracy -- a con-cept which simply says that different structures can yield the same outcome (a core concept of the theory of neuronal group selection). Peo-ple born without certain parts of their brain can go their entire lives without anyone -- including themselves -- the slightest bit aware that seem-ingly important structures are missing (Edelman and Gally, 2001). Such people can appear vir-tually a-symptomatic. Likewise, it is possible to suggest that if two different structures within one brain can arrive at the same outcome then the potential exists for different structures in different brains to produce similar outcomes -- accepting that two different individuals will have led differ-ent lives (Edelman, 2004). In social anthropology Marshall Sahlins (2000)2 arrives at a similar con-clusion when he distinguishes “culture-as-consti-tuted” from “culture-as-lived” and parallels these formulations with “sign-in-structure” and “sign-in-action.” Sahlins writes, “in structure the sign is fixed by differential relationships to other signs; in action it is variously combined with other signs in implicational relationships” (2000: 287). For Sahlins this divide constitutes what I am calling individual idiosyncrasy. Sahlins says “as every such context by which the sign is substantially defined is unique, so then is every individual’s expression of the culture-as-constituted” (2000: 287). Accordingly, Sahlins states “the individual is a social being, but we must never forget that he is an individual social being, with a biogra-phy not the same as that of any one else” (2000: 284). In other words, we may very well learn or accept the dictionary definition of a particular word only to find that our brain, with every recall, reiteration, or utterance of the word is altering it or associating it with other signs, memories, and concepts in idiosyncratic ways -- this assertion is in fact the point of my drawing upon neurology.

Imagine a new religious convert -- a former atheist -- who now recalls vividly having felt the presence of the Holy Spirit even during his most steadfast atheist moments. In this case the recalled is also the re-worked and the re-as-sociated. The concepts of degeneracy and intrin-sic individual idiosyncrasy constitute my primary use of Edelman’s work.

The model of culture presented here is

2 Originally published in Kruskal, W. (ed.) (1982): The So-cial Sciences: Their Nature and Uses. Chicago: Univer-sity of Chicago Press.




www.cpi.hr52

designed to account for the phenomenon of in-dividual idiosyncrasy. For this reason, culture is necessarily presented as a process -- and I am calling the process “enculturation.” The degene-rative phenomena that allow language and signs to be shared between people are, within each individual, constantly changing via idiosyncratic neuronal firing patterns and via the incorporation of new experience and altered memory. My mod-el of enculturation posits a cognitive associative network within which Sahlins’s “implicational re-lationships” are continuously transformed and thus ultimately influence our moment to moment valuations and significations. Memory, as the ba-sis that will allow for the establishment of any im-plicational relationship, is thus also transformed with each recall.

3. Memory

Although I shall be developing a particu-lar definition of memory as informed by neuro-logy, I do so with reference to the historical and contemporary understanding of memory em-ployed in the social sciences.

Jennifer Cole (2005), whose work I shall draw from liberally, suggests that some social scientists (namely sociologists and anthropolo-gists) have historically followed Durkheim’s sug-gestion when it comes to the study of memory. In particular, Durkheim suggested that social scien-tists should focus on collective representations and avoid making social claims based on the ope-ration of individual minds (Durkheim, 1915: 15-16; 1952: 213). Maurice Halbwach’s 1950 publi-cation The Collective Memory (Halbwach, 1980 [1950]) takes up Durkheim’s position and argues that memories only exist as long as the groups that sustain them exist (see Cole, 2005: 106). In the 1980’s, according to Cole, Halbwach’s work was “rediscovered” and social scientists began to write of “popular” memory that challenged offi-cial and state narrative. Milan Kundera (1980: 1; cited in Cole, 2005: 106) for instance, observed that “the battle of man against power is the bat-tle of memory against forgetting.” This trend of research suggests that national memory, so-cially and historically, constituted, could leave certain memories silenced or excluded -- per-haps a core perspective for the study of identity politics that was developing in parallel. Thus as anthropologists recognized the “hidden circuits of movement” (Stoler and Strassler, 2000: 8) in which some memories were silenced, it became, as Cole (2005: 106) suggests, the task of the

analyst to ask “by whom, in what context, and for or against whom” is memory invoked. Thus the social sciences have developed tools to ex-amine memory (or resurrect silenced memory) among smaller and more discreetly defined so-cial groups. Psychology too has met this chal-lenge, but proceeded from the individual outward -- from Freud to social psychology.

As such tools have developed, Cole (2005: 109) reminds us that there has been a constant interplay between the role of the so-cial and the role of the individual. Kerwin Klein (2000: 136) points out that when “freed of the constraints of individual psychic states, memory becomes a subject in its own right, free to range back and forth across time, even the most rigo-rous scholar can speak of the memory of events that happened hundreds of years distant, or to speak of the memory of an ethnic, religious, or racial group.” Yet, once the individual is back in, so to speak, we should not ignore the historical work of the social sciences that suggests various ways in which memory is constantly contextua-lized.3 We could in fact suggest that biological models of memory ought to be able to sustain the findings present in anthropology and psy-chology. Drawing on the work of Webb Keane in anthropology and Gerald Edelman in neurology, is it possible to establish such a model.

To begin, I suggest that in so far as our neurology may be said to potentially transform memory (perhaps not always radically) it is pos-sible for my model to parallel Keane’s use of Witt-genstein.4 Keane (2001) draws on Wittgenstein’s concept of private language to ask how we might be able to tell that “the next time I have an ex-perience that it’s the same as before?” (2001: 603). Keane goes on to suggest that similitude can occur as long as persistent form is present: “something must be identifiable as ‘the same’ about it, and that something must have a form” (2001: 603). For example, he points out, “any re-3 Salvatore Cucchiari (1988) for example has observed

changing memorial narratives as religious converts re-establish/re-tell their pre-conversion pasts with religious reference and memory. Likewise, the classic anthropo-logical controversy between Margaret Mead and Derek Freeman can be seen to hinge on the recontextualization of memory: Mead’s claims about female sexuality in Sa-moa were later challenged by Freeman (1983) who re-turned to Samoa and interviewed Mead’s original inform-ants (who were then several decades older), many had converted to Christianity and some claimed that they had lied to Mead about their sexual activity. Cucchiari’s work however, suggests that a convert’s retrospective narra-tive about their own life may constantly change and take on, for example, more Christian elements/observations.

4 I am quoting Keane as he briefly responds in a scholarly journal to a theoretical article.




www.cpi.hr53

ligion that can be shared or persist over even a momentary interlude requires concrete forms, such as texts, clothing, architectural styles, of-ferings, gestures, credos, and pedagogic strate-gies” (Keane, 2001: 603). Edelman might point out, in contrast to Keane, that even having an experience -- at least a subjective experience (by which I mean an experience present in reflec-tive consciousness), is already a phenomenon of memory. It is what Edelman (2004) terms the “remembered present,” and suggests that any scene constructed in primary consciousness is a process of memory -- not only because there will be a delay in subjective reaction to the world (a phenomenon Benjamin Libet (2004) calls subjective antedating back in time), but also be-cause according to Edelman each individual’s past experience is engaged in forming their inte-grated awareness of every single moment (Edel-man, 2004: 8). Thus concrete forms, in so far as they are remembered forms, may not be all that concrete. In fact it may be possible to argue that the appearance of concreteness, in terms of its memorial invocation, is necessarily a function of neurological degeneracy -- the subjective ex-perience of “sameness” (even when supported by concrete forms) must also be mutable to the extent that we can account for, say, instances of religious conversion. Intrinsic idiosyncrasy, present even behind seemingly degenerate oc-currences as a function of our neurology, allows for the persistent illusion of concreteness as es-tablished by the remembered present.

Certainly, as Keane suggests, “signs must be identifiable when repeated -- a truly unique event, whether stellar explosion or birth of a saviour, remains opaque without some form that allows it even to be recognizable in the first place” (2001: 603). Of course, we should also keep in mind that the identifiability of signs is not stable. Rather, identifiability is subject to change with each reiteration -- a phenomenon that paral-lels Sahlins’s model, in which the mutability of structure is possible with each new event. Keane also allows for this potential by pointing out that there is “no guarantee…that [signs] will remain bound to a certain experience or frame” (2001: 603). Nevertheless, Keane proposes the con-cepts of “local ideologies” and “representational economies” as super-individual phenomena. To my mind, raising either as an analytical concept ought to be accompanied by questions of stabil-ity, for local ideologies may be best seen as the summation of the moment to moment reitera-tions of the ideologies of individuals -- and each reiteration is without guarantee of boundedness.

Likewise, any inter-individual representation will occur by virtue of the principle of degeneracy. In these cases the sameness question put forth by Wittgenstein remains one of individual memorial experience -- a phenomenon in which sameness is not stable but, at best, degenerate.

The potential for idiosyncratic and novel developments in memory raises the question of belief, as an analytical concept. Keane suggests that “belief ontologically follows on practice” (2008: 117) and in most cases the development of beliefs “depend on the prior existence of the practices” -- though this is not to say that beliefs are determined by practices. I can agree with this premise once I subject the concept of belief, as an analytical concept, to a closer examination. Belief entails memory (or at the very least some evidence of a relation to practice), yet different kinds of memory may arise in different contexts and thus influence the stability of belief.

Turning to a religious context, for a mo-ment, we can review the work of Whitehouse (2001) and Edelman (1997, 2004), and point out that memory may make a difference to future oc-currence of a belief. For example, the so-called flashbulb formation of an episodic memory (say following a traumatic and one-off initiation ritual) may behave differently from a neurological point of view than would so-called procedural memory (an Orthodox priest performing the divine service for the 2167th time may recall the procedure with ease but probably could not recall the 539th time any more easily than he could the 1323rd). The extent to which these two forms of memory will influence future decisions may differ and so too may the stability of the associated beliefs.

4. Idiosyncrasy in Relation to Human Freedom and the Process of Enculturation

In so far as enculturation is a process which modifies the significance of cognitive as-sociations and makes some of these modifica-tions outside of the individual’s reflective con-sciousness, we have to address the problem of human freedom. By human freedom I mean the nature and extent of an agent’s agency.

Benjamin Libet’s experimentation (2004) suggests that the brain begins to initiate and pre-pare for a voluntary act about 400 milliseconds before the person becomes consciously aware of his or her intention or wish to act (2004). To the extent that it can be suggested that conscious awarenesses are preceded by unconscious processes (i.e., processes outside reflective




www.cpi.hr54

consciousness), we are forced to conclude that unconscious processes initiate our conscious experiences. “Freely voluntary acts are found to be initiated unconsciously before an awareness of wanting to act…” In other words, “conscious free will does not initiate the volitional process; the brain initiates the process unconsciously” (Libet, 2004: 197). Libet suggests that there is a mechanism within reflective consciousness that can act like a “veto” on the progress of an uncon-scious decision (though he suggests that such a veto may only be available in those instances in which a person feels as though they have made a conscious decision). This is not to say that hu-mans are not free to veto the unconscious activi-ties of the brain, but rather, as Libet claims, this veto power is posterior to the decision, and may itself, to a degree, be the feeling of deciding that we occasionally experience on a small percent-age of decisions taken.

This paper will not solve the problem of human freedom (which is the question of how humans come to make decisions -- whether by free choice or other phenomena). It will however provide examples in which the process of en-culturation influences decision making. In so far as it is claimed that the enculturation process is a universal phenomenon this paper would sup-port the Kantian argument that in nature nothing is the cause of itself (i.e., every causation of a cause follows on from a prior cause5).

However, where Kant then goes on to explore the notion of transcendental freedom, we can only respond to the evidence at hand in this paper. Namely, we have to consider the idea that any brain state will be based upon prior states. The question is to what extent this limits, say, imagination (or as Kant might put it, absolute spontaneity). We seemingly can com-bine our experiential memories and concepts to have original thought -- but how intrinsically free is this thought for any individual? To be fair, Kant suggests in The Critique of Pure Reason that as long as he maintains casual determinism in re-gards to the natural world he accepts that he will not be able to establish theoretically, with any evidence, a position of transcendental freedom. Rather, he suggests that it is our conception of being free that can entail such a sense. In this way, freedom -- in Kant’s transcendental defini-tion as meaning absolute spontaneity -- if limited to an experiential concept (the feeling of abso-lute spontaneity) is supportable by my process of enculturation model in so far as the model al-

5 This is Heidegger’s formulation of Kant’s position (Heidegger, 2002).

lows for the process of decisions made outside of reflective consciousness. In other words, re-gardless of the cause (which we may in fact not have conscious awareness of) we may indeed possess a feeling of absolute spontaneity in our own behavioural and linguistic decisions. I can certainly ask you to do something spontane-ous and you can shout (or enact) the first thing that comes to mind -- though crucially it may not “come to mind” in the sense that you will have had conscious awareness of it before executing the behaviour. This is a process similar to most of the conversations you will have had during your life. Chances are good that you did not stop and consciously choose each word before it was uttered (to consciously choose is of course a doable task, but one that results in halting and hesitant speech6).

In this light, whereby the use of lan-guage is also dependant on the process of en-culturation, we can develop Sahlins’s position. The distinction between “culture-as-constituted” and “culture-as-lived,” can be read to parallel the concepts of “sign-in-structure” and “sign-in-ac-tion” -- where the former is fixed by differential relationships the latter consists of implicational relationships. Heidegger (2002) considers a similar discrepancy when he suggests that “in understanding the being of beings, we always already understand being as divided” (2002: 30). Yet, as he points out, we are not aware of such an understanding; or, more accurately, we have forgotten about it:

...at every moment we comport our-selves to the kind of beings which we as humans are, as well as to the kind of beings which we are not. We constantly hold ourselves in such an understanding of being. Our comportment is carried and governed by this understanding of being. Yet the fact does not occur to us as such. We do not attend to it at all, so that we must first be reminded of this self-evidency. We have forgotten it to such an extent that we have never actually thought about it. We begin our existence with this forgetfulness of our understanding of being, and the more we open ourselves up to

6 In flowing speech, according to Libet, the process and content have both been prepared outside of reflective consciousness beforehand (Libet, 2004:108). To con-sciously realize each word and decide to speak it before it was spoken would result in hesitant and halting speech. Most speech is flowing, and even the speaker learns of the outcome after he or she has spoken, “when a spoken word is something different from what the speaker would consciously like to have said, he usually corrects that af-ter hearing himself speak” (Libet, 2004:108).




www.cpi.hr55

beings, the deeper becomes our forgetting of this one thing, that in all openness to beings we understand being (Heidegger, 2002: 30).

To link this to Sahlins I would suggest that it is in the analysis of our use of language, or what Heidegger would call a reminder of self-evidency, that we establish the principle of divi-sion, i.e, the differential relationships that con-stitute sign-in-structure. In our use of language, when considered from the vantage point of Li-bet’s work on unconscious processes, we may indeed have forgotten about differentiation. The degenerative phenomena responsible for trans-forming our divergent brain states into a sense of unified consciousness could be considered as-sociative instances: As I start thinking of green grass fields in spring time I begin to think of the smells of sweet pollens and the bleating of young sheep. It may be possible to suggest that the associative content of, in this case, imagina-tion, is due to experiential influence on memory and thus an outcome of enculturation (I happen to live in a village with many green fields and a fair number of sheep). To answer Kant, and provide for transcendental freedom, I suspect I would have to consider my ability to spontane-ously imagine a completely new being -- never before conceived -- in the centre of the field. In this sense we are approaching an absolute dif-ferentiation. However, in practice (and this, one could argue, is why Kant establishes his concept of practical freedom to replace the problem of transcendental freedom) my entirely-new-being is an associative being: I immediately imagined a dragon and then became alarmed that that was hardly original. In subsequent reiterations the beast received body parts from a plethora of other animals, finally ending up as a cloud of light blue gas hovering a few feet above the field. It may simply be that we approach freedom by a process of association. The suggestion here is that association leads to novelty as a result of the instability of recurrent memory and the intrin-sic idiosyncrasy of neurons. In other words, it is a process that allows for (as Sahlins might say) every individual’s unique expression of the cul-ture-as-constituted. Enculturation then, can be seen as the activity of association as augmented by intrinsically idiosyncratic phenomena. My position raises questions related to causation and creativity. The model I present would tend to suggest that causation (i.e., the re-lationship between the cause of an action and its effect) is a product of both prior experience and idiosyncratic process, and thus neither experi-

ence nor idiosyncrasy can be independently di-vested from the process of caused brain-states. Creativity, as such, may operate in the same manner.

5. Functional Properties of the Intrinsically Idiosyncratic Process of Enculturation

A model akin to Edelman’s Theory of Neuronal Group Selection is what informs, from a biological point of view, my model of encultura-tion. According to Edelman (2004) the TNGS has three tenets. The first is “developmental selection.” It is concerned with epigenetic vari-ations in the patterns of connections among growing neurons that create “millions of variant circuits of neuronal groups” (2004: 39). Edelman suggests that variations at the synaptic level oc-cur as a result of the fact that “neurons that fire together wire together” as early as the embry-onic and foetal stage of development. He points out that, in the earliest development stages, families of genes control organization, but this soon gives way to organization on the basis of patterns of neural activity which leads to “highly individualized networks in each animal” (2004: 29). The second tenet is known as “experiential selection.” According to Edelman, during and af-ter developmental selection “large variations in synaptic strengths, positive and negative, result from variations in environmental input during behaviour” and these modifications are “subject to the constraints of value systems” (2004: 39). The third tenet, “re-entry,” is a result of a process during development in which various reciprocal connections are established locally and between distant areas -- thus allowing for signalling be-tween areas (2004: 39-40). Taken together, Edelman claims that the three tenets form a selectional system, and so, in a similar fashion as other selectional systems (such as evolution or the immune system), the first principle/tenet is seen as a way to generate diversity among a population, the second is a way for extensive encounters to occur between elements of the population, and the third is a means to differen-tially amplify the “number, survival, or influence of those elements in the diverse repertoire that happen to meet selective criteria” (2004: 42). For neuronal groups the third principle -- which works to enhance the synapses of selected groups -- is a response to a given group, or pattern’s, engagement with the value system, where the value system is defined as “the constraining ele-ments in a selectional system consisting in the




www.cpi.hr56

brain of diffuse ascending systems such as the dopaminergic system, the cholinergic system, and the noradrenergic system…” (2004: 180) and leading to the formation of categories in so far as it influences synaptic strength (a process Edelman calls “value-category memory”). Ac-cording to Edelman, this experience of the world works quickly -- over the course of milliseconds-- and has been working even from the days of the individual as foetus, to establish modifiable neuronal groups. This model potentially dispens-es with the need for innate or hardwired mod-ules, although certainly module-like phenomena (successful neuronal groups and the maps and patterns that form these groups) will be present from birth -- but present as a result of selection rather than innate.�

In Edelman’s selectional model, and the principle of degeneracy, we encounter scope for Lévi-Strauss’s proposed mono-individual, who, whilst reflective of the world around and hypothesized within some anthropological mod-els of the person to be part of a supra-individual phenomenon (see Linger, 2007, for a description of variation across models of the person within anthropology), has the potential to remain idio-centric.8 Degeneracy can be identified in inter-individual communication where equivalent but non-identical structures convey meaning, such as in metaphor, anaphor, and polysemy (Edel-man and Gally, 2001) -- requiring, I would sug-gest, maintenance and adaptation of something like an associative network. Ultimately, as Edel-man and Gally (2001) suggest, and as will neces-sarily affect the behaviour of an individual and the probability of a particular decision occurring inside or outside of reflective consciousness:

…the functional properties of the nerv-ous system of an animal depend largely on the patterns of structural and functional connectiv-ity among the neurons in the system. But, with the possible exception of animals having excep-tionally simple body plans, the exact pattern of connectivity is not genetically pre-specified with great precision. Instead, the pattern arises dur-

7 Thus the idea that an infant has some sort of “innate physics” (Baillargeon, Spelke, and Wasserman, 1985; Baillargeon, 1987; Spelke, 1991) might be better ex-pressed under the TNGS as experiential physics.

8 The principle of degeneracy, if applied to the individu-al level thus accounts for observation of not only cultur-al change across individuals and group, but also the po-tential for religious conversion, intragroup memory, and any other occasions in which a self-defined member of a group dissents from other member’s characterizations of the group.

ing development in part by a process involving excess neuron production, exuberant extension of neuronal processes that compete for targets in an activity-dependent fashion, variant cell migration, and massive cell death. Despite the very large number of neurons within any verte-brate nervous system, it is almost certain that no two neural cells within an animal are identical in overall shape. Similarly, no two “equivalent” neurons taken from two different vertebrate indi-viduals have exactly the same morphology, even if the animals are genetically identical. Typically, neurons in the brain receive synaptic input from many thousands of other neurons so that in hu-mans, for example, there are approximately one billion synapses in each cubic millimetre of brain gray matter. The pattern of connectivity created by so many synapses within such a tiny volume of tissue in one animal could not be genetically pre-specified and, thus, must be unique to each individual.

Thus, the hypothesized associative net-work shall require further investigation. One in-vestigative avenue that may prove fruitful is the study of language. As with my distinction of our use of language from our analysis of language, it is possible to contrast my argument to that of the deconstructionists. According to Sewell (2005) deconstructionists argue that most definitions of culture are unable account for the instability of linguistic meaning. For Sewell, deconstruction-ists “locate this instability in the signifying mecha-nism of language itself -- claiming that because the meaning of a linguistic sign always depends on a contrast with what the sign is opposed to or different from, language is inevitably haunted by the traces of the very terms is excludes. Con-sequently, the meaning of a text or an utterance can never be fixed; attempts to secure meaning can only defer, never exclude, a plethora of al-ternative or opposed interpretations” (2005: 167). However, there is also the possibility that whilst opposites (or other forms of difference) can cer-tainly be used to define symbols -- and often are, within, for example, deconstructivist analyses or the structuralism of Lévi-Strauss, i.e., cases in which the symbol is pondered for a time within re-flective consciousness -- the cognitive process-ing of symbols during the decision formulations that occur outside of reflective consciousness may be concerned with the linkage of similarity via the refinement of cognitive associative net-works. The search for the potential answers that the brain requires to direct functions of mind, like what words to place next in a stream of speech




www.cpi.hr57

may be influenced by the speed at which neu-ronal networks operate. There may be an upper limit to the speed at which neuronal networks can operate and, when they have to work quickly, the potential inclusion of opposites may not be some-thing that the brain concerns itself over when engaged in certain functions that, nevertheless, affect the individual’s use of symbol. Thus it is possible to argue, in a slightly different tone than that which is normally attributed to the project of deconstructionism, that it is because of associa-tion that meaning is “not fixed” rather than be-cause of difference/opposition. Also, note that evidence for the presence of response plasticity in the brain may mean that “a particular region in isolation may not act as a reliable index for a particular cognitive function. Instead, the neural context in which an area is active may define the cognitive function” (McIntosh, 2000: 861). Unli-mited plasticity would destabilize a neural net-work (Nitsche et al, 2007) and to this end it is necessary to hypothesize a function/mechanism that limits plasticity (suggestions might include: signal strength in particular neurons, such as the originating cluster, which would potentially limit the length of the associative path; function of time to response, that is to say, how quickly an answer is required; the presence of symbolic opposites which allow the network to define the range of potential meaning). In any case, the constraining of such a process, when momentar-ily happens, is thus potentially what allows for the arrival of meaning and semantics in the course of thought. According to the models of cognitive scientists (cited in Lang, Davies, Ohman, 2000), an individual’s associative network of information comprises knowledge structures that subsist in memory and “may be activated by input that con-tracts representational units within the structure” (Lang, Davies, Ohman, 2000: 137). The words or image, for example, of Jesus Christ, may prompt, within the individual, memory retrieval of a se-ries of declarative associations such as bearded male, worship, love, and other history dependant associations, including images, and episodic memories. These associations may limit or im-pinge upon the decision making process that, for one example, governs the flow of speech – a phenomenon that generally happens too rapidly to be a function of free-will (Libet, 2004), that is to say, too rapidly to be a function present within re-flective consciousness, and whose content may thus be limited by the existent of such associative networks. This is not to say that humans are not free to veto the unconscious cultural activities of the brain, but rather, as Libet has suggested, this

veto power is posterior to the decision, and may itself, to a degree, be the feeling of deciding that we occasionally experience during a small per-centage of decisions taken.

6. Parallels with other Studies: Dialogue, Re-entry and the Degenerate

Consider Bakhtin’s dialogical principle. Bakhtin describes what he sees as a principle of difference between the human and natural sci-ences:

Mathematical and natural sciences do not acknowledge discourse as an object of in-quiry. …The entire methodological apparatus of the mathematical and natural sciences is direct-ed toward mastery over reified objects that do not reveal themselves in discourse and commu-nicate nothing of themselves. In their practice, knowledge is not bound to the reception and in-terpretation of discourses of signs coming from the very object to be known.

In the human sciences, as distinct from the natural and mathematical sciences, there arise the specific problems of establish-ing, transmitting, and interpreting the discourse of others (for example, the problem of sources in the methodology of the historical disciplines). And, of course in the philological disciplines, the speaker and his or her discourses are the funda-mental objects of inquiry (cited in Todorov, 1984: 15).

Whilst I will raise the point momentarily of the extent to which a degenerate process could be considered a reified object as would be required to sustain Bakhtin’s position, it is just as important to give credit to the more general purpose of his argument, for on the issue of dis-course he observes that:

In poetics, history of literature (and in the history of ideology in general), or to a considera-ble extent even in the philosophy of language, no other approach is in fact possible; even the most arid and earthbound positivism cannot treat dis-course neutrally as if it were a thing but is forced to engage in talk not only about discourse but with discourse in order to penetrate its ideologi-cal meaning, which is attainable only by a form of dialogical understanding that includes evalua-tion and response (cited in Todorov, 1984: 16).




www.cpi.hr58

In my definition of culture I have sug-gested mechanisms of assessment and valu-ation in the generation of significance. Bakhtin provides for the presence of such mechanisms in so far as dialogue is the product, at least in part, of evaluation and response. By recourse to a set of evidence on the phenomenon of de-cision making outside of reflective conscious-ness, however, we can also raise the question of whether ideological meaning, and the pene-tration of which is considered by Bakhtin only possible with the production of further discourse, may actually remain unique to the so-call “human sciences.” In other words, it is possible to argue that the penetration of ideological meaning is a process that can take place outside of reflective consciousness and thus might become a “reified object” of study in so far as, for example, the se-lectional process proposed by the TNGS can be considered reified. I will of course, suggest that this is not the case, for the closer we come, in an observable sense to reification, the more we see a probabilistic and degenerate phenomenon with re-entrant pathways at its core. Yet, this does not appear to me a reason to support an argument of difference in object between natural and hu-man science (in the TNGS at least, intentionality and will are both dependant on local contexts in the environment, the body, and the brain, and “arise selectively only through such interactions” (Edelman, 2004: 111)). For Bakhtin:

…man in his human specificity, is al-ways expressing himself (speaking) this is, al-ways creating a text (though it may remain in po-tentia). Where human being is studied outside of the text and independently of it, we are no longer dealing with the human sciences (but with hu-man anatomy, or physiology, etc. …)” (cited in Todorov, 1984: 17).

Surely the disconnection, if it actually can be said to exist, is not so straightforward. By the unfortunate occurrence of cerebral infarc-tions in some members of our population and our subsequent observation of these members as well as by direct tests, we can establish some claims regarding human anatomy as the limiter and supporter of so-called text creation. There is no point, as far as investigation has suggested, where text creation would be free of physiology. Rather, the case, at least when utilizing a model akin to the TNGS, is that the natural sciences can define functions of anatomy that have infini-tesimally small chances of repeating themselves

and can thus support text creation, say as a process of thought, that has virtually unlimited uniqueness. For Bakhtin, uniqueness, like truth, is the whole that does not repeat itself anywhere. To this end Bakhtin (or his current supporters) ought to consider the scope for his definition of truth as supported by the TNGS and its rendering of the individual as “necessarily idiosyncratic.”

In so far as individual idiosyncrasy can be supported, and this is the basis for my pro-cess of enculturation model, the reification, or perhaps thingification of the subject, remains il-lusive and to this end Bakhtin’s claim that “there is no knowledge of the subject but dialogical” is supportable both with natural science and human science models. Thus the limitation of my study is the phenomena of dialogical context. I cannot anticipate accurately how an ethnographic in-formant, for example, will think, speak, or repre-sent themselves, consciously or otherwise, in the absence of a dialogical process. I can suggest however, that their own process of enculturation will influence the significance or meaning of any dialogue in so far as their associative network is an ongoing process of valuation and assess-ment. Crucially, it is a process that I am unable to observe at all points (though the suggestion is that it might proceed along lines similar to those supported by the TNGS and my model of indi-vidual enculturation). In this fashion, accuracy is limited, for as Bakhtin says, “in the human sci-ences, accuracy consists in overcoming the oth-er’s strangeness without assimilating it wholly to oneself” (cited in Todorov, 1984: 24).

We can expand on Bakhtin’s idea of limi-ted accuracy by reviewing his critique of Freud9 and suggesting an examination of the phenom-ena that make dialogue possible. Bakhtin points out that Freud should be re-assessed given the dialogical principle, for despite Freud’s penchant to place human life on a biological basis and to highlight individual motivation as part of this evi-dence, it is more appropriate, according to Ba-khtin, to look to the interaction of the analytical situation between patient and psycho-analyst as the producer of Freud’s evidence. As Bakhtin puts it, “what is reflected in these verbal utter-ances is not the dynamics of the individual soul, but the social dynamics of the interrelations of doctor and patients (cited in Todorov, 1984). To-dorov (1984: 32) suggests that Bakhtin, by the 9 Emerson (1986: 26) points out that Bakhtin’s reading

of Freud is “very selective.” “Nowhere does he engage Freud’s most provocative works, the great socio-psycho-logical essays of the war years and the 1920s. In those works Bakhtin would have found a more complex oppo-nent and, at times, an uncomfortable ally.”




www.cpi.hr59

same reasoning, might declare that memories are interpreted in the light of the structure of the present situation. Bakhtin, in discussing doctor and patient, writes: “would it not be more cor-rect to say that the physician and the patient, having joined forces, are doing nothing but pro-jecting into the unconscious complex (paternal or maternal) their present relations, inherent to the treatment (more precisely, some aspects of them, or their general schema, since these rela-tions are very complex)” (Todorov, 1984: 32). I would argue that if we op for the first clause of his more precise reformulation (“some aspect of them”) then we can reject the first statement that the patient and doctor are doing “nothing more but projecting into the unconscious complex (pa-ternal or maternal) their present relations, inher-ent to the treatment.” The closest we might come to producing evidence for Bakhtin’s initial claim is by suggesting that where something akin to neuronal group selection may be said to oper-ate in the brain, we can plausibly submit that the patient and doctor are constant assessors of their present relations only by virtue of prior assessment of other contexts that now weight upon their current relationship.10 The patient and doctor can be said to be doing much more than “projecting their present relations.” Each, having undergone a unique process of enculturation, arrives in their relationship with recourse to the meaning provided by their own idiosyncratic his-tories, any meaning shared is only to the extent that inter-individual signification might be called degenerate. This is to say, the unique neuronal firing patterns of doctor and patient, may (or may not) produce significations that are mutually un-derstood; a phenomenon perhaps guided by the

10 Libet (2004) has suggested that 1) conscious aware-nesses are preceded by unconscious processes, that 2) unconscious processes initiate our conscious experi-ences, that 3) “freely voluntary acts” are initiated uncon-sciously “before an awareness of wanting to act…” and 4) that conscious free will does not initiate the volition-al process; the brain initiates the process unconsciously. These claims can add to Bakhtin’s notion of the uncon-scious. Emerson (1986: 27) summarizes Bakhtin’s posi-tion as follows: “the ‘unconscious,’ this is, the part of our-selves that is outside our control and awareness, is best comprehended as merely that portion of the conscious not yet articulate -- an ‘unofficial conscious,’ if you will, or perhaps a struggle among various motives and voices within the conscious.” Libet might argue that the uncon-scious is the absence of so called struggle, whilst Edel-man may point to the process of re-entry as construc-tive of neuronal patterns that, once consciously learned (for example, the process Vygotsky describes when find-ing that a child talks to itself more when learning to over-come obstacles (1934)), arise again only through inter-action between the environment, the body, and the brain -- a form, perhaps, of the dialogical principle.

difference between their associative networks. Thus the so called “present relations” of the doc-tor and patient are dialogical once we account for each individual’s entrance into the relation in terms of the ongoing process of individual en-culturation. Neither, as Bakhtin says, will wholly overcome the strangeness (individual idiosyn-crasy and uniqueness) of the other; nor will a so-cial scientist when representing his or her inform-ants. Far be it to consider Bakhtin’s observation a limitation, for it is perhaps in learning that we are all un-acquirable others that we strive even more so to discover or share that which bridges the realm of intrinsic strangeness.

7. Considerations for the Future

The theoretical model developed in this paper might benefit from exposure to a breadth of interdisciplinary approaches. Where I have argued, following Libet, for the influence of un-conscious processes on behaviour -- including language, and thus as part of the enculturation process, one may wish to explore the relationship between the so called unconscious and what I have termed reflective consciousness. Are we speaking, for example, of some sort of thresh-old of scale in terms of neuronal firings, or are we speaking, as Glimcher (2003) has suggest-ed, of conscious thought as that which occurs when the modes of inference (whether Bayesian or otherwise) require valuations not currently provided by our associative networks? Where I have suggested, following, Edelman (2004), that modules -- as defined by Fodor (1983) and dis-cussed by Sperber (2001) -- are not necessarily innate, one may need to gather evidence much earlier during the process of development and be able to test for, or isolate, those phenomena considered innate. Where I have claimed that individual idiosyncrasy limits meaning and thus disturbs claims of supra-individual phenomenon, save for degenerate occurrences, it is necessary to examine the production and sharing of know-ledge between individuals -- if indeed knowledge can be said to be shared given the process of en-culturation or given something akin to Bakhtin’s dialogical principal. The social researcher, to this end, might engage in self-reflexivity when inves-tigating the individual’s enculturation in regards to new knowledge and experience; not only by the process of researcher entering into dialogue with the informant, but also by consideration of the researcher’s enculturation.




www.cpi.hr60

References:

Baillargeon, R. (1987): Young infants’ reasoning about the physical and spatial properties of a hidden object, Cognitive Development, 2(3): 179-200

Baillargeon, R., Spelke, E. S., Wasserman, S. (1985): Object Permanence in Five-month-old Infants, Cognition, 20(3) 191-208

Bourdieu, P. (1977): Outline of a theory of Practice, Cambridge: Cambridge University PressCole, J. (2005): Memory and Modernity, in Casey, C., Edgerton, R. (eds.): A Companion to Psychologi-

cal Anthropology, Oxford: BlackwellCucchiari, S. (1988): Adapted for Heaven: Conversion and culture in western Sicily, American Ethnolo-

gist, 15(3): 417-442Douglas, M. (1970): Natural Symbols: Explorations in Cosmologies, London: Cresset PressDouglas, M. (1996): Natural Symbols (2nd ed.), London: RoutledgeDurkheim, É. (1915): The elementary forms of the religious life, London: Allen & UnwinDurkheim, É. (1952): Suicide: a study in sociology, London: Free PressEdelman, G. M. (1987): Neural Darwinism: the theory of neuronal group selection, New York: Basic

BooksEdelman, G. M. (2004): Wider than the Sky: The Phenomenal Gift of Consciousness, New Haven: Yale

University PressEdelman, G. M., Gally, J. A. (2001): Degeneracy and complexity in biological systems, Proceedings of

the National Academy of Sciences of the United States of America, 98(24): 13763-13768Emerson, C., Holquist, M. (1986): Speech Genres and Other Late Essays, Austin: University of Texas

PressFodor, J. (1983): The Modularity of Mind: An Essay on Faculty Psychology, Cambridge, MA: MIT

PressFreeman, D. (1983): Margaret Mead and Samoa: The Making and Unmaking of an Anthropological

Myth, Canberra: Australian National University PressGlimcher, P. (2003): Decisions, Uncertainty, and the Brain: The Science of Neuroeconomics, Cam-

bridge: The MIT PressHalbwachs, M. (1980 [1950]): The Collective Memory, New York: Harper and RowHeidegger, M. (2002): The Essence of Human Freedom (T. Sadler, Trans.), London and New York:

ContinuumKeane, W. (2001): Comments [reply to Robbins, same issue], Current Anthropology, 24(5): 603-604Keane, W. (2008): The evidence of the senses and the materiality of religion, Journal of the Royal An-

thropological Institute, 14(s1): 110-127Kottak, C. P. (2007): Window on Humanity: A Concise Introduction to Anthropology, Boston: McGraw-

Hill Higher EducationLang, P. J., Davis, M., Öhman, A. (2000): Fear and anxiety: animal models and human cognitive psycho-

physiology, Journal of Affective Disorders, 61: 137-159Lévi-Strauss, C. (1966): The Savage Mind, London: Weidenfeld and NicolsonLibet, B. (2004): Mind Time: The Temporal Factor in Consciousness, Cambridge: Harvard University

PressLinger, D. T. (2007): Identity, in Casey, C., Edgerton, R. (eds.): A Companion to Psychological Anthropol-

ogy, Oxford: BlackwellMcIntosh, A. R. (2000): Towards a network theory of cognition, Neural Networks, 13(8-9): 861-870Mead, M. (1973): Coming of age in Samoa: a psychological study of primitive youth for Western civilisa-

tion, New York: MorrowNitsche, M. A., Roth, A., Kuo, M.-F., Fischer, A. K., Liebetanz, D., Lang, N., et al. (2007): Timing-Depend-

ent Modulation of Associative Plasticity by General Network Excitability in the Human Motor Cortex, Journal of Neuroscience, 27(14): 3807-3812

Ortner, S. B. (1990): Patterns of History: Cultural Schemas in the Founding of Sherpa Religious Institu-tions, in Ohnuki-Tierney, E. (ed.): Culture through Time: Anthropological Approaches, Stanford: Stanford University Press

Sahlins, M. D. (2000): Culture in Practice: selected essays, NY: Zone BooksSewell, W. H. (2005): Logics of History: Social Theory and Social Transformation, Chicago: University

of Chicago Press




www.cpi.hr61

Spelke, E. S. (1991): Physical Knowledge in Infancy: Reflections on Piaget’s Theory, in Carey, S., Gel-man, R. (eds.): The Epigenesis of Mind: Essays on Biology and Cognition, Hillsdale: Lawrence Erlbaum Associates

Sperber, D. (2001): Mental Modularity and Cultural Diversity, in Whitehouse, H. (ed.): The Debated Mind: Evolutionary Psychology Versus Ethnography, Oxford, New York: Berg Publishers

Todorov, T. (1984): Mikhail Bakhtin: The Dialogical Principle, Minneapolis: University of Minnesota Press

Whitehouse, H. (2001): The debated mind: evolutionary psychology versus ethnography, Oxford: Berg


Enkulturacija i degenerativni princip

DANIEL WASHBURNLondon School of Economics, London, UK

Sažetak

Model enkulturacije koji predlažem operira s tezom kako su pojedinci intrinzično idiosinkrazijski. Potpora idiosinkraziji pojedinaca počinje na razini neurona te na kraju zahvaća i interindividualne fenomene. Kako bih potkrijepio svoj stav, oslan-jam se na kognitivnu i društvenu teoriju, pogotovo rad neurologa Geralda Edelmana (2004.) i njegovu „teoriju selekcije neuronskih grupa” (TNGS) te Sahlinsa (2000.) i njegove teorije kulture. Ovdje predstavljeni model kulture predviđen je za prikazivanje fenomena individualne idiosinkrazije. Stoga se kulturu nužno predstavlja kao proces koji nazivam „enkulturacija”. Kognitivni fenomeni koji omogućuju jezik i znakove koje ljudi razmijenjuju stalno se mijenjaju unutar svakoga pojedinca putem idiosinkrazijskih neuronskih obrazaca paljenja te putem inkorporacije novog iskustva i promijenjenog pamćenja. O konceptu pamćenja raspravlja se u odnosu spram modela enkulturacije. Pridaje se pozornost dirkemovskom stavu kako bi se društveni znanstvenici trebali usredotočiti na kolektivna predstavljanja te izbjegavati izvođenje stavova o društvu na temelju djelovanja umova pojedinaca (Durkheim, 1915:15-16; 1952:213). Uključena su i kognitivna istraživanja kako bi se ukazalo na poveznice između iskustva i pamćenja (poput Edelmanovog koncepta „zapamćene sadašnjosti”) te kako bi se uspostavilo funkciju „degenerativnog principa”. Libetov (2004.) rad se koristi kako bi se ukazalo na to da svijesnoj percepciji prethode nesvijesni procesi (tj. procesi onkraj reflektivne svijesti) te smo stoga prisiljeni zaključiti kako nesvijesni procesi iniciraju naša svije-sna iskustva. To budi pitanja o djelovanju i slobodnoj volji. Pokazuje se kako proces kognitivnih asocijacija vodi prema novinama kao posljedica nestabilnosti povratnog pamćenja i intrinzične idiosinkrazije neurona. Stoga se enkulturaciju može smatrati aktivnošću asocijacija pojačanom intrinzično idiosinkrazijskim fenomenima. Povučene su paralele između Bakhtinovog dijaloškog principa i modela enkulturacije. Završni dio donosi prijedloge za budućnost.

Ključne riječi: enkulturacija, proces pamćenja, ljudski mozak, pojedinac



www.cpi.hr62

1. Uvod

Bavljenje problematikom održivog razvo-ja iznimno je kompleksan posao, pa stoga većina autora u uvodnom dijelu svojih radova navodi definiciju kako bi bilo jasno na koji način ga sami istraživači razumijevaju1. Neke analize pokazuju kako znanstvena i stručna literatura danas nudi gotovo tri stotine definicija održivog razvoja, od čega čak nekoliko desetaka temeljnih. Ipak, još uvijek se najčešće upotrebljava ona koju je ponu-dila Komisija Ujedinjenih Naroda još davne 1987. godine pod vodstvom bivše norveške premijerke Gro Harlem Brundtland, gdje se održivi razvoj definira kao razvoj koji vodi brigu o potrebama budućih generacija (WCED, 1987.). Postoji i niz

1 Uvodna napomena: u radu se povremeno, iako nije sasvim metodološki opravdano, koriste riječi održivi razvoj i ekološka problematika kao sinonimi.

kritičara ovakve definicije: dok jedni smatraju kako ta definicija zapravo ništa ne govori, dru-gi odgovaraju kako ni ne možemo znati potrebe koje će buduće generacije imati stoga je uopće suvišno o tome govoriti. Neke „novije“ definicije održivog razvoja stavljaju naglasak na gotovo sve društvene probleme s kojima se čovječanstvo danas nosi. Tako Strategija Gospodarske komi-sije Ujedinjenih naroda za Europu (UNECE) iz 2005. godine tvrdi: „ključne teme održivog razvo-ja (su) ublažavanje siromaštva, državljanstvo, mir, etika, odgovornost u lokalnom i globalnom kontekstu, demokracija i uprava, pravosuđe, si-gurnost, ljudska prava, zdravlje, jednakost spo-lova, kulturna raznolikost, ruralni i urbani razvoj, gospodarstvo, obrasci proizvodnje i potrošnje, korporativna odgovornost, zaštita okoliša, uprav-ljanje prirodnim resursima i biološka i krajobraz-na raznolikost“ (Strategija 2005: 4). Radi se o

UDK: 330.341Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 17. 11. 2008.

„Nisam sigurna što je, ali je bitno“ - analiza stavova studenata Sveučilišta u Rijeci o održivom razvoju

NENA RONČEVIĆ, JASMINKA LEDIĆ i BOJANA ĆULUMOdsjek za pedagogiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, Hrvatska

U teorijskom dijelu rada daje se prikaz različitih pristupa i definicija održivog razvoja, analizira se uloga visokoškolskih institucija u promicanju ideje održivog razvoja i izloženi su rezultati dosadašnjih istraživanja koja se bave socijalno-ekološkom problematikom. U empirijskom dijelu rada izlažu se rezultati pilot istraživanja provedenog na Sveučilištu u Rijeci (2007.) na uzorku od 105 studenata. Cilj istraživanja bio je ispitati informiranost i razumijevanje koncepta održivog razvoja, kao i stavove i ponašanje povezane s nekim aspektima tog koncepta. Glavna pretpostavka istraživanja, da ispitanici slabo poznaju koncept održivog razvoja, te da, kao posljedica, njihovi stavovi i životne navike ne daju garancije za potreban pristup ovome području, potvrđena je. Drugim riječima, većina ispitanika ne zna definirati održivi razvoj. Ispitanici najmanje percipiraju odgovornost škola u promociji ideje održivog razvoja. Prema njihovom mišljenju, važniju ulogu imaju udruge i mediji, a najvažniju politička razina. Studenti smatraju da je upravo politička volja prva stepenica u promociji ideje održivog razvoja, odakle se onda treba širiti društvom. Bez inicijalne aktivnosti s političke razine promocija ideje održivog razvoja nije moguća.

Ključne riječi: odgoj i obrazovanje za održivi razvoj, stavovi studenata o održivom razvoju

N. Rončević, J. Ledić, B. Ćulum: “Nisam sigurna što je, ali je bitno”



www.cpi.hr63

definiciji koja deklarativno navodi niz pojmova, a i sama Strategija ne ulazi dublje u analizu nave-denih pojmova. Proširenje tematike ide u ovom smjeru jer se govori o razvoju koji će poboljšati kvalitetu življenja.

Jedna od najvažnijih činjenica, dakle, kada govorimo o pojmu održivog razvoja jest, da se o njemu još uvijek vode ozbiljne raspra-ve, odnosno pojam/sintagma „održivi razvoj“ se još problematizira, ali i konkretizira (Cifrić, 1998: 159). Cifrić tako nominalno navodi dvi-je interpretacije pojma održivog razvoja koje se javljaju u suvremenoj literaturi. Jedna struja smatra „kako se može slijediti dosadašnja logi-ka razvoja modela zapadnog društva i njegovu ekonomsku logiku kao razvojnog društva po ko-joj okoliš treba shvatiti kao nešto trajno, statično i što je kao takvo materijalna osnova poželjnih promjena za postizanje cilja, a čemu je potrebna i primjerena zaštita… i u tom pogledu u osnovi ništa bitno se ne mijenja u vremenskom konti-nuitetu (neo)liberalnog ekonomskog modela“. Druga struja naglašava potrebne promjene „u socijalnoj sferi: politici, vrijednostima, tehnolo-giji,… općenito u kulturnom području kako bi se održala prirodna sfera i balans između njih dvi-ju“ (Cifrić, 2001: 162). I drugi autori polaze od teze da ekološke izazove što stoje pred svim suvremenim društvima, i svijetom u cjelini, valja promatrati kao kulturne izazove (Kalanj, 1996: 155).

Vidljivo je dakle, da se ovakve interpre-tacije održivog razvoja vežu uz odnos između društva i okoliša. Međutim dok se u prvom pristupu traži rješenje unutar postojeće logike modernog društva gdje se okoliš percipira kao nešto što je potrebno zaštititi i konzervirati, u dru-gom pristupu se traži raskid s takvom praksom i dosadašnjom logikom razvoja društva u kojem primat ima profit. Naime, kako bi se održao pri-rodni balans između prirodne i kulturne sfere, nužno je razumijevanje korijena ekoloških pro-blema. „Ekološki problemi su praktična smetnja eko-sustavu, a proizlaze iz društvene sfere, pa znanje o objektivnim promjenama eko-sustava bez znanja o društvenim utjecajima nije dovoljno za razumijevanje globalnih ekoloških problema, odnosno ekološke krize (Cifrić, 2001: 163)“.

Daljnje proširenje tematike kod nas uvo-di Cifrić, koji napominje kako je procesom glo-balizacije i postojanjem socijalno-ekološke krize nastala potreba za ekološkim prosvjetiteljstvom i ekološkim civiliziranjem, u kojima bio-etička edu-kacija postaje temeljna sastavnica (Cifrić, 2006: 283). S porastom ekoloških problema nastaje potreba za znanjima i vrijednostima koji će pri-

donijeti ekološkoj modernizaciji društva (Prittwitz, 1993., prema Cifrić, 2005: 328) tj. rješavanju ekoloških problema, ali i oblikovati svijest i od-govornost čovjeka za negativne posljedice po društvo i okoliš. Ovo potonje referira na potrebu za obrazovanjem i odgojem koji će respektirati vrijednosti prirode i okoliša.

Znanstveno znanje nije dovoljno učinkovito za prevladavanje ekoloških konflikata nego je potrebno orijentacijsko znanje2 koje se razvija u bio-etici. „Bio-etika omogućava orijen-tacijsko snalaženje u ophođenju prema životu, a obrazovni sustav (edukacijski) internaliziranje takvih orijentacijskih znanja u postizanju cilje-va. Zato su obrazovanje i odgoj u obitelji, školi, medijima i profesionalna socijalizacija ključni društveni instrumenti internaliziranja bio-etičkih ciljeva i vrednota“ (Cifrić, 2006: 298). Bio-etička edukacija omogućava orijentacijska znanja i nadilaženje kulture koristi u prilog normativ-ne kulture. Ona, smatra Cifrić, „ne treba i ne bi smjela biti ograničena na neki nastavni predmet ili sveučilište, jer bio-etički problem počinje u životnoj praksi, ali upravo na sveučilištu i u zna-nosti nastaje etički diskurs i intelektualno se pro-dubljuje i transferira u etos profesije, najčešće napisan u obliku profesionalnih kodeksa“. Tako profesionalno obrazovanje postaje nezamislivo bez bio-etičke edukacije, što je naročito značajno za one profesije koje imaju neposredno ili posred-no dodir s oblicima života (ljudi, životinje, biljke) (Cifrić, 2006: 302.).

Ukoliko se prihvati teza da su potrebne korjenite promjene u kulturnoj sferi, onda je vid-ljivo kako se promjena traži u drugačijem pris-tupu primjene znanja, usvajanju novih vještina, a sve temeljeno na novim vrijednostima.

2. Uloga sveučilišta i analiza primjera dobre prakse

U nastavku rada analizira se uloga visokoškolskih institucija u promicanju ideje održivog razvoja i detaljnije se analiziraju rezul-

2 Cifrić definira: „Orijentacijsko znanje stječe se u procesu odgoja (socijalizacije) i po svojoj suštini je – najkraće rečeno – znanje o etičkim načelima, društvenim vrednotama, ljudskom iskustvu i standardima. Znanstve-no znanje je „hladno“, objektivno i stavljeno čovjeku na raspolaganje za uporabu. Ono ne sugerira posljedice i smisao cilja ili načina primjene. Orijentacijsko znanje je znanje o tome za koje ciljeve će se znanstveno zna-nje primijeniti, a za koje nikako neće. Orijentacijsko znanje čovjeka usmjerava na način i granice primjene znanstvenog znanja i tako omogućava stvaranje etičkih kriterija za primjenu znanstvenog znanja.“ (Cifrić, 2006: 298).




www.cpi.hr64

tati dosadašnjih istraživanja koja se bave socijal-no-ekološkom problematikom.

Uloga visokoškolskih institucija u pro-mociji ideje održivog razvoja je evidentno ključna, jer se istovremeno radi o edukaciji ljudi koji će uskoro donositi nove razvojne odluke, ali i o edukaciji ljudi koji će sami uskoro educira-ti mlađe naraštaje. Međutim, o ulozi sveučilišta i fakulteta u promociji i implementaciji ideja i načela održivog razvoja relativno se malo pi-salo u Hrvatskoj. U dijelu radova3 većinom se samo naglašava važnost da upravo ove institu-cije trebaju biti pokretači cijelog procesa, a na formalnoj razini došlo je i do potpisivanja nekih međunarodnih dokumenata. Sveučilište u Rijeci, primjerice, implementiralo je u „Strategiju razvo-ja 2007.-2013.“ UNECE-ovu Strategiju odgoja i obrazovanja za održivi razvoj, čime je odgoj i obrazovanje za održivi razvoj postao jedan od ciljeva na navedenom sveučilištu (UNIRI, Stra-tegija, 2007: 69).

Ulogom sveučilišta bavi se i niz po-glavlja u Agendi 214, a u Europi je zaživjela i Povelja COPERNICUS. Navedena Povelja „Visokoškolsko obrazovanje za održivi razvoj“ sadržava akcijski plan koji kroz deset točaka sumira ulogu sveučilišta: 1. dobrovoljno obve-zivanje sveučilišta; 2. ekološka etika i održivi uzorci potrošnje; 3. permanentno obrazovanje sveučilišnih djelatnika i promidžba ekološki od-govornog djelovanja sveučilišta; 4. ekologizacija nastave i istraživanja; 5. interdisciplinarnost; 6. širenje znanja i informacija; 7. uspostava mreže; 8. partnerstvo s ostalim područjima društva; 9. obrazovni programi za pojedince i skupine izvan sveučilišta; 10. tehnološki transfer.5 Analize studijskih programa sugeriraju zaključak kako se ekološka problematika pretežno obrađuje u predmetima prirodnih znanosti, a u pravilu go-tovo uvijek izostaje interdisciplinarni pristup koji zahtijeva ova socijalno-ekološka problematika6.

Kao primjer dobre prakse� javlja se pro-

3 Vidi npr. Matutinović, I. (1998.): Uloga sveučilišta u obra-zovanju za održivo društvo Socijalna ekologija �(1-2):141-148

4 Detaljnije o ulozi sveučilišta u Agendi 21 vidi u: Kuckartz, U. (1997.): Ekologizacija visokoga školstva, Socijalna ekologija 6(1-2):1-22,

5 Detaljnije vidi u: Kuckartz, 1997. 6 Vidi u Kuckartz, 1997.7 U svijetu postoje primjeri dobre prakse i iako su za

sada u manjini, njihov broj raste iz dana u dan. Tu je npr. Sveučilište Cornell čiji kampus nosi naziv Cornell-ov održivi kampus (Cornell Sustainable Campus), a na mrežnim stranicama http://www.ulsf.org/ Udruženja sveučilišnih lidera za održivu budućnost (Association of University Leaders for Sustainable Future) može se naći lista mrežnih stranica koje se odnose na programe

jekt njemačkog Sveučilišta u Lüneburgu čije moto glasi: budućnost sveučilišta – sveučilišta budućnosti. Njihov trogodišnji projekt fokusiran je na slijedeća pitanja: kako se sveučilišta nose s izazovima nove paradigme održivog razvoja i kako se sveučilišta mijenjaju prilikom implemen-tacije održivog razvoja? Polazeći od pretpos-tavke kako sveučilišta imaju važnu ulogu kao promotori održivog razvoja, njihovu odgovor-nost vide podjednako u dijelu koji se odnosi na proizvodnju znanja kao i u dijelu koji se odnosi na samo funkcioniranje znanstvenih institucija. Suočavajući se s dimenzijama i kompleksnošću današnjih problema, sveučilišta teško mogu od-govoriti na sve izazove socijalne odgovornosti unutar dane strukture. Stoga koncept održivosti nudi okvir refleksije i akcije, a u temeljima pro-jekta nalazi se pretpostavka o inovativnim kon-ceptima u podučavanju i istraživanju. Sam pro-jekt podijeljen je na šest pod-projekata, koji se odnose na vrlo različite aspekte svakodnevnog sveučilišnog života: održivo vođenje institucija, suradnja u istraživanju i podučavanju, uloga kul-ture, komunikacije i zdravlja, potrošnja i dizajn prostora na kampusu. Jedan od navedenih šest pod-projekta naziva se „Interdisciplinarnost u podučavanju“, što u osnovi predstavlja pokusni interdisciplinarni studijski program kao model vi-sokog obrazovanja za održivi razvoj. Ovaj dvo-semestralni studij ponuđen je svim studentima Sveučilišta u Lüneburgu, a cilj pod-projekta je poticati interdisciplinarne kompetencije i za stu-dente i za nastavnike. Za studente ovaj projekt predstavlja mogućnost interdisciplinarnog studi-ranja, a za nastavnike mogućnost da podučavaju, odnosno potiču učenje putem rješavanja proble-ma, što u konačnosti potiče suradnju u području održivosti.

Cilj programa je promovirati koncept Gestaltungskompetenz koji je primarno orijen-tiran na interdisciplinarno rješavanje problema, „koji se nosi s kompleksnošću i samodostatan je“. Gestaltungskompetenz oblikuje „multidimen-zionalnu strukturu kompetencija koja omogućava čovjeku da komunicira i surađuje u kompleksnom i dinamičnom društvenom i prirodnom okolišu“ (de Haan, 2006.). Ovaj koncept potiče razvoj aktivnog uključenja u stvaranju održivog razvoja, a potrebne vještine i sub-kompetencije praktici-raju se putem različitih metoda i procesa. Tako i

održivosti u kampusima, niz raznih projekata, odbora i odjela na institucijama visokog obrazovanja koji se odnose na odgoj i obrazovanje za održivi razvoj. Postoji i inicijativa Virtualnog kampusa za održivu Europu (The Virtual Campus for a Sustainable Europe), detaljnije na mrežnim stranicama http://www.vcse.eu/.




www.cpi.hr65

studijski program Održivost8 pretpostavlja kako znanje ne može biti samo transferirano, već tre-ba biti generirano i građeno u konkretnim situaci-jama vlastitog iskustva. Tijekom perioda od dva semestra, program pruža studentima mogućost identifikacije društvenih problema i globalnih trendova, iz perspektive politike, ekonomije, kul-ture i društva, te promišljanje o rješavanju istih u interdisciplinarnom dijalogu. Znanstvenici i stručnjaci različitih disciplina sa Sveučilišta, kao i vanjski stručnjaci s praktičnim iskustvom sudje-luju u razgranatom predmetnom programu stu-dija. Za nastavnike, ovakvo profesionalno djelo-vanje omogućava proces postignuća znanja i omogućava uvjete za samoobrazovanje, odnos-no samo-učenje. Cilj je dakle, promovirati razvoj kompetencija za interdisciplinarnost, ali i osvi-jestiti studente o mogućnostima i ograničenjima, metodama i pristupima vlastite discipline, kako bi kvalitetnije komunicirali s ljudima koji djeluju u drugim disciplinama, a na način koji u konačnici omogućava razvoj zajedničkih rješenja. Osim složene debate i rješavanja pitanja koja se odno-se na održivost, cilj je voditi kontroverzne disku-sije, riješiti konflikte, složiti se oko kompromisa i razviti zajednička realna rješenja.

Znanja stručnjaka iz različitih disciplina, drugačiji pristupi problemima i specifične meto-de koje se odnose na predmet istraživanja su integrirani i reflektirani (Bart i Godemann, 2006: 199).

Odgoj i obrazovanje ili edukacija za odr-živi razvoj postaje danas prioritet koji nalaže promjenu, a ne samo puki transfer znanja. Rast interesa za ovu temu pokazuje i analiza ERIC-ove baze podataka gdje je primjenom bibliome-trije utvrđeno da je u razdoblju od 1990. do 2005. godine više od 1000 autora iz 304 institucije u 23 zemlje objavilo ukupno 1479 radova (na en-gleskom jeziku) koji se bave problematikom edu-kacije za održivi razvoj (Wright i Pullen, 2007.). Porast broja radova na ovu temu izravno je posljedica UNESCO-ovog desetljeća za odgoj i obrazovanje za održivi razvoj 2005. – 2015. i za očekivati je da će i dalje rasti interes za ovu problematiku. Wright i Pullen primjećuju kako bi trebalo detaljnije analizirati ove radove kako bi se pratilo i ustanovilo na koji se način mijenjala ova problematika.

Prema Kuckartzu, da bi sveučilišta promijenila svoj profil nastave i istraživanja u smjeru održivog razvoja, potrebno je ispuniti dvi-

8 Obrazovni okoliš organiziran je na način da omogućuje umrežavanje i participiranje putem interneta, a situacije učenja koje zahtijevaju suradnju i komunikaciju orga-nizirani su kroz prisustvovanja na radionicama.

je pretpostavke: nastavnik mora biti voljan svoje određeno stručno područje urediti na nov način u odnosu na pitanja ekologije i načela održivog razvoja i potrebno je uspostaviti nova radna mjesta, drugačije definirati opis radnog mjesta i u tom području stvarati poticaje za istraživanje i obrazovanje (Kuckartz,1997: 18). Ovaj pristup implicitno podrazumijeva dvije nužne pretpostav-ke; potrebno je educirati edukatore i potreban je zaokret u mišljenjima političke elite. Većina nas-tavnika nema potrebna znanja i vještine kako bi mogli podučavati problematiku, no otvara se pitanje tko će educirati edukatore? Postoje li u našem društvu kritična masa stručnjaka koja bi educirala edukatore?9 Još važnije pitanje veza-no je uz stavove i mišljenja političke elite vezano uz održivi razvoj: ima li Hrvatska kritičnu masu političara koji su spremni poduzeti korake u ovom smjeru?10.

Cifrić (1998.) upozorava na vjerojatnu stihijnost ukoliko se problematici ne pristupi sa sistemskog stajališta.

3. Analiza socijalno-ekoloških istraživanja

Unutar socijalno-ekološke problema-tike postoji nekoliko područja koja se najčešće istražuju: stavovi, vrijednosti, ponašanja, kao i informiranost o navedenoj problematici. Ukratko ćemo izložiti neke glavne zaključke istraživanja.

Većina istraživanja koja se provode u Hrvatskoj na temu održivog razvoja, odnosno ona koja se bave socijalno-ekološkom problema-tikom, najčešće se provode na studentskoj popu-laciji. Postoji više razloga tome: studentska po-pulacija relativno je lako dostupna istraživačima, a njihovi stavovi, vrijednosti i ponašanja spram ove tematike (kao i drugih) važna su jer je to po-pulacija koja će uskoro ući u svijet rada i time biti novi kreatori daljnje budućnosti.

Jedan od temeljnih koncepata koji se istražuju u području socijalno-ekološke pro-blematike su socijalno-ekološke orijentacije. Istraživanja su pokazala postojanje triju latent-nih dimenzija odnosno orijentacija: antropocen-trizam (čovjek je po prirodi stvari nadređen pri-rodi), tehnocentrizam (vjera u tehnologiju koja jedina može osigurati čovječanstvu napredak i putem koje će se iznaći rješenja ekoloških kri-

9 Jedan od mogućih prijedloga kako pokrenuti edukaciju vidi u Lay, V. (1998.): O akterima odgoja i obrazovanja za održivi razvoj, Socijalna ekologija 7 (1-2):149-155

10 U Pregledu postignuća koje je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa izdalo 2007. na nijednom mjestu se ne spominje održivi razvoj.




www.cpi.hr66

za) i naturalizam (shvaćanje po kojem je čovjek dio prirode i podložan je njenim zakonima). U Hrvatskoj je objavljeno više radova koji proble-matiziraju navedeni aspekt (Cifrić, 1990; 1992; 1994; 1994a; 1995; 2004.; Čulig, 1991.). Jedno od novijih istraživanja koje se bavilo tematikom ekološke svijesti mladih (studenti) ukazalo je na relativno rijetko zastupljenu tehnocentričku ori-jentaciju, odnosno veću prisutnost orijentacije na održivi razvoj11. Također je pokazalo kako većem dijelu ispitanika sam pojam održivog razvoja nije jasan, iako je itekako prisutan u njihovim stavovi-ma kao multidimenzionalan pojam (uvažavanje prirodnih i sociokulturnih pretpostavki) (Šundalić i Pavičić, 2007.).

Istraživanja ekološke svijesti povezana su s istraživanjima vrednota i shvaćanja „do-brog života“ (Cifrić, 1998a.: 76), a usko su ve-zana uz ekološko ponašanje. Prva istraživanja ekološke svijesti mladih koja su provedena u Za-grebu, rezultirala su nalazom o postojanju poje-dinih dimenzija ekološke svijesti među mladima i ukazivala na nedovoljnu socijalnu osvještenost njihovog ekološkog koncepta. (Cifrić i Čulig, 1987., 1989.) Koncept ekološkog ponašanja, kao specifična dimenzija ekološke svijesti po-drazumijeva: aktivaciju (preventivno djelovanje na sprečavanje širenja ekoloških problema i očuvanju prirode), promjenu ponašanja (obliko-vanje različitih alternativa ponašanja i plani-ranje novog, ekološki usmjerenog i naviknutog ponašanja) i evaluaciju različitih determinanti ekološkog ponašanja (prema Karajić, 1999: 8). Istraživanjem provedenim 1998. godine na re-prezentativnom uzorku punoljetnog stanovništva Republike Hrvatske pokušalo se dovesti u vezu vrijednosne preferencije i ekološko ponašanje ispitanika. Iako takav model, upozorava Karajić, ima ograničenu prediktivnu moć i njegov je do-prinos pri objašnjavanju ekološkog ponašanja razmjerno skroman, analiza rezultata je ipak po-kazala kako su vrijednosne suprotnosti statistički značajne determinante ekološkog ponašanja. (Karajić, 1999: 18). Autor zaključuje kako: „ekolo-ško ponašanje nije oblikovano ni u području poli-tičkih ni u prostoru religijskih sučeljnosti, već je značajka kulturne sfere, odnosno sučeljnosti ‘materijalističkih’ i ‘post-materijalističkih’ vri-jednosti. Pritom je tek djelomice ustanovljeno ekološko ponašanje kod ‘post-materijalistički’ orijentiranih osoba“ (Karajić, 1999: 18). Rezultati ranijih istraživanja pokazuju „jasnu povezanost post-materijalizma i ekologije: post-materijalis-ti postižu statistički značajno veće rezultate na

11 U literaturi se češće govori o naturalizmu, a u novije vrijeme i ekocentrizmu.

skalama eko-altruizma i eko-ponašanja, a češće su i članovi eko-udruženja“ (Štulhofer i Kufrin, 1996:171). Autori, međutim, zaključuju kako se radi o tek manjem dijelu ispitanika koji su post-materijalistički orijentirani pa je i pro-ekološko ponašanje tek marginalno zastupljeno. Nave-deno se objašnjava Inglehartovim modelom: radi se o posljedici niskog životnog standarda. Nameće se i pitanje: s kim pro-ekološka politika može računati (Štulhofer i Kufrin, 1996:182)?

Druga istraživanja (Cifrić, 1997.; 1998a) dovode u vezu problematiku odgovornos-ti modernog čovjeka (individualno ponašanje čovjeka u svakodnevnici, što proizlazi iz stila života) operacionaliziranu kao „načini ekološkog ponašanja“ s percepcijom četiri aspekta razu-mijevanja života (općenita odgovornost za živi svijet koja proizlazi iz čovjekova nadzora) opera-cionalizirana kao „pravo vrsta na životni prostor“ (Cifrić, 1998a: 81). Navedena istraživanja suge-riraju slijedeće zaključke12: ispitanicima je naj-prihvatljiviji stav kako se čovjekova odgovornost proteže na sav živi i neživi svijet13; čovjek nema više prava na životni prostor u odnosu na druge žive vrste; osim čovjeka, posebnu odgovornost imaju i znanstvenici, čija najveća odgovornost treba biti prema čovječanstvu i budućim genera-cijama; postojanje integralnog shvaćanja ljuds-ke i profesionalne odgovornosti kod ispitanika, te dvije latentne dimenzije prostora ekološkog ponašanja: „praktični ekološki aktivizam“ i „mani-festni ekološki aktivizam“ (Cifrić, 1998a: 82-87).

Rezultati analize postojećih istraživanja koja se bave mjerenjem ekološke informiranosti pokazali su slijedeće: neujednačenost definici-ja predmeta mjerenja, instrumenti su najčešće sadržajno ograničeni na poznavanje osnovnih pojmova ekologije, te nekih aspekata zagađivanja okoliša, čime je predmet mjerenja neopravda-no reduciran, a instrumentima su svojstvene i izvedbene, operacionalne manjkavosti (Kufrin, 2003.). Moguća poboljšanja predlažu korištenje prikladnijeg termina „socijalno-ekološka infor-miranost“, prilikom čega bi trebalo specificirati i razinu informiranosti, odnosno dubinu i širinu razumijevanja socijalno-ekološke problema-tike. Činjenica je kako u Hrvatskoj ne postoje istraživanja koja se bave socijalno-ekološkom informiranošću bilo koje populacije, usprkos brojnim socijalno-ekološkim istraživanjima (Ku-

12 Radi se o ne-slučajnom uzorku studenata, nisu moguće generalizacije zaključaka.

13 Detaljnije o etos-tipovima u Cifrić, I. (1997.): Etos odgovornosti i ekološka osjetljivost, Socijalna ekologija 6 (3):253-272; Cifrić, I. (1997.): Ekološko ponašanje i etos odgovornosti, Socijalna ekologija 6 (4): 423-437.




www.cpi.hr67

frin, 2003.). Autor razlog ovakvom stanju vidi u činjenici kako u Hrvatskoj jednostavno nema ak-tera koji bi bili zainteresirani za ozbiljniju ekološku edukaciju, a koji bi istodobno imali moć da takav svoj interes i realiziraju.

Istraživanje Eurobarometra br. 217 „Sta-vovi građana Europske Unije spram okoliša“ (2004.) pokazalo je, da se muškarci (57%) sma-traju nešto informiraniji nego žene (51%) u odno-su na problematiku okoliša. Obrazovanje i infor-miranost su direktno korelirani, 62% onih koji su bili uključeni u obrazovni sustav do 20 godine i više, smatraju da su dobro informirani, nasuprot 46% ispitanika koji su napustili školu do 15 go-dine ili ranije. Također je važan zaključak kako europski građani, koji za sebe smatraju da se pro-ekološki ponašaju, istovremeno smatraju da su i dobro informirani (63%), naspram 52% ispi-tanika koji smatraju da se ponekad pro-ekološki ponašaju (EB 217, 2004:15). Jedno od posljed-njih istraživanja Eurobarometra (2008.) analizira stavove građana Europe spram ključne socijalno-ekološke teme: klimatske promjene. Istraživanje je provedeno i u Republici Hrvatskoj na repre-zentativnom uzorku od 1000 ispitanika. Tako 70% Hrvata jednako kao i tri četvrtine Europljana smatra da je problem globalnog zatopljenja/kli-matskih promjena vrlo ozbiljan problem (na skali od 1 do 10, vrlo ozbiljan 7 – 10). Međutim dok 26% Europljana smatra kako je ozbiljnost kli-matskih promjena preuveličavana, istog je stava manje od petine Hrvata (EB 300,2008)14.

14 Najaktualniji izvještaj današnjice o klimatskim promje-nama kojeg je objavio Međuvladin panel o promjeni klime (IPCC) ipak sugerira drugačije zaključke i naglašava utjecaj ljudske aktivnosti. U spomenutom izvješću se ističe kako su uzroci klimatskih promjena: promjene u atmosferskim koncentracijama stakleničkih plinova (GHG) i aerosola, zemnom pokrovu i Sunčevom zračenju; globalne emisije GHG-a izazvane ljudskom aktivnošću porasle su od predindustrijskog vremena, s porastom od 70% u razdoblju od 1970. do 2004. godine i s velikom se sigurnošću može tvrditi da je zatopljenje neto učinak ljudskih aktivnosti nakon 1750. godine (IPCC, 2007: 4-5.)

4. Analiza istraživanja stavova studentske populacije Sveučilišta u Rijeci

4.1. Metodologija

U empirijskom dijelu rada iznose se rezultati pilot-istraživanja15 koje je tijekom stu-denog i prosinca 2007. godine provedeno na Sveučilištu u Rijeci na uzorku od 105 studenata16. Cilj istraživanja je ispitati informiranost i razumi-jevanje koncepta održivog razvoja, kao i stavove i ponašanje povezane s nekim aspektima tog koncepta. Glavna pretpostavka istraživanja je da ispitanici slabo poznaju koncept održivog razvo-ja, da ga prvenstveno ili u potpunosti identifici-raju s područjem zaštite okoliša, te da, kao pos-ljedica, njihovi stavovi i životne navike ne daju garancije za potreban pristup ovome području.

Treba imati na umu kako su aspiracije istraživanja bile dijelom usmjerene na promociju ideje održivog razvoja što je za posljedicu imalo neka metodološko-analitička ograničenja u inter-pretaciji i generalizaciji rezultata. Nadalje, ispiti-vanje stavova provedeno je na ispitanicima (stu-dentima) društveno-humanističkih studija te je time izostavljena mogućnost usporedbe sa stu-dentima prirodnih, tehničkih i drugih struka, što se javlja kao bitna varijabla u drugim istraživanjima koja se bave ovom problematikom.

Za potrebe istraživanja konstruiran je Upitnik o održivom razvoju koji se sasto-jao iz 5 dijelova; prva grupa pitanja odnosi se na obilježja ispitanika te pitanja otvorenog tipa u kojemu se od ispitanika traži da opišu svoje poimanje održivog razvoja; druga skupina pi-tanja odnosi se na stavove o odgovornosti za održivi razvoj, treća skupina na ulogu informi-ranja i obrazovanja, a četvrta na vlastitu ulogu i ponašanje vezano uz održivi razvoj. Pitanja u upitniku bila su konstruirana na način da ne uka-zuju na »poželjan« odgovor, tako da osviješteni stavovi spram održivog razvoja zapravo preds-tavljaju neslaganje s predloženom tvrdnjom, tj. označena su brojčano niskim rezultatom u ljest-

15 Istraživanje je provedeno u okviru projekta “Sveučilište i vanjsko okruženje u kontekstu europskih integracijskih procesa” koje se provodi na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a podupire ga Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.

16 Kako je riječ o pilot-istraživanju, radi se o namjernom i progodnom uzorku. Ukupno je anketirano 105 studenata; od čega je 74,3% s Filozofskog fakulteta u Rijeci i 25,7% s Akademije primijenjenih umjetnosti; ženskog spola je 72,1%, muškog 27,9%; na prvoj godini ukupno je anketirano 56,4%, na drugoj 25,5% i na četvrtoj 18,1%.




www.cpi.hr68

vici (Ledić, Ćulum, Pavić-Rogošić, 2008: 275). 1�

Anketni upitnik sadržavao je ukupno 46 varijabli, od čega su šest otvorenog tipa. Obrada podataka izvršena je putem statističkog progra-ma za društvene znanosti (SPSS 12.0). U obradi i interpretaciji podataka korištena je deskriptivna statistika, a za utvrđivanje razlika,18 obzirom na neovisne varijable spol i fakultet, primijenjen je t-test. Obzirom na neovisnu varijablu godina stu-dija, primijenjena je analiza varijance19.

4.2. Razumijevanje, informiranje i obrazovan-je za održivi razvoj

Istraživanje je potvrdilo početnu pretpos-tavku o slabom poznavanju koncepta održivog ra-zvoja i njegovoj identifikaciji sa zaštitom okoliša20. Naime, u odgovorima ispitanika dominira odgo-vor „ne znam“, čak 41,6%, a gotovo četvrtina ga povezuje s odnosom prema okolišu i prirodi21. 15,8% održivi razvoj veže uz probleme društva i posljedice razvoja, dok 4% povezuju ovaj pojam s koncepcijom cjeloživotnog učenja i obrazovanja i podjednako s gospodarskim razvojem. Jedana-est odgovora svrstano je u kategoriju „ostalo“, a kako njihov sadržaj uglavnom ukazuje na nepoz-navanje koncepta održivog razvoja, u konačnici se zaključuje kako više od polovice anketiranih nije upoznato, odnosno ne zna definirati održivi razvoj. No daljnja analiza ipak sugerira kako ispi-tanici percipiraju postojanje ekoloških problema, koji su jedan od tri temeljna stupca održivog ra-zvoja (društvo, ekonomija i ekologija).

1� Stupanj slaganja s određenom tvrdnjom ispitanici su mogli procjenjivati na Likertovoj skali, na kojoj smo, pored klasičnog raspona od 1 – uopće se ne slažem, do 5 – u potpunosti se slažem, uveli i dimenziju 0 koja znači ne znam, ne zanima me. Udio odgovora ispitanika u kategoriji „ne znam, ne zanima me“, posebno je analiziran u navedenoj referenci.

18 Svi testovi provedeni su na razini rizika 5%.19 Testovi statističke značajnosti prosječnih rezultata sku-

pina provedeni su analizom varijance uz odgovarajuće post-hoc testove (Scheffe test za homogene i Tamhane T2 za nehomogene varijance).

20 Pitanje je bilo otvorenog tipa: „Kako biste opisali (defini-rali) Vaše shvaćanje održivog razvoja?“ i nakon socio-demografskih podataka, bilo je prvo pitanje u upitniku.

21 Neki od odgovora koji reprezentiraju navedeni stav: „O održivom razvoju ne znam puno. Iz jedne reklame koju sam vidjela na tv-u pretpostavljam da je riječ o zaštiti okoliša i čovjeka kako bi se smanjilo uništenje prirode i omogućio opstanak ljudi i u dalekoj budućnosti.“; „Održivi razvoj je pojam koji se odnosi na ekologiju. To znači npr. da se ne smije godišnje posjeći više stabala nego što ih je iste godine zasađeno.“; „Održivi razvoj za mene je briga ljudi za okoliš, očuvanje okoliša da bi nama bilo dobro i da bi sve moglo funkcionirati prirodnim tokom.“

Slijedeće pitanje u upitniku odnosilo se na „područja“ s kojih ispitanici dobivaju infor-macije o održivom razvoju (Tablica 1.). Ispita-nici na prvom mjestu navode kako informacije o održivom razvoju primarno dobivaju iz medi-ja, tek nešto više od polovice anketiranih. Čak 40% njih navodi internet kao medij gdje su im dostupne ove informacije. Najmanje informacija o održivom razvoju dobivaju od svojih prijatelja, a još manje su ih dobivali u školi. Naime, čak 85,3% anketiranih informacije o održivom ra-zvoju nisu dobivali u školi što potvrđuje nalaze ranijih istraživanja kako ova tema još uvijek nije zaživjela kroz kurikulume osnovnog i srednjeg obrazovanja.

Provedbom analiza varijance22 utvrđeno je da ispitanici s prve godine pred-diplomskog studija, manje informacija o održivom razvoju dobivaju s interneta, u odnosu na kolege s dru-ge godine23, studenti s Akademije primijenjenih umjetnosti češće dobivaju informacije o održivom razvoju s interneta u odnosu na ispitanike s Fi-lozofskog fakulteta u Rijeci24. Pretpostavka je da se studenti starijih godina i studenti Akademije više služe internetom kao izvorom informacija (zahtjevi studija i sl.), pa je u skladu s time i ovaj rezultat. Na ostalim varijablama nema razlike u prosječnim odgovorima ispitanika s obzirom na varijablu godina studija (anova), kao ni razlike s obzirom na varijablu spol i fakultet (t-test).

Ispitanici prepoznaju važnost školske edukacije jer se tri četvrtine anketiranih ne slaže s ocjenom kako se učenici u osnovnoj i srednjoj školi poučavaju o održivom razvoju u dovoljnoj mjeri (Tablica 2). Analogno tome, iako nešto niži postotak, 63% stava je i da se fakulteti treba-ju baviti promocijom ideje održivog razvoja. O percepciji udruga vlada podijeljeno mišljenje. Gotovo polovica smatra da udruge općenito pridonose ukazivanju nadležnima i široj javnos-ti na onečišćenja okoliša, na socijalne i slične slučajeve koje treba rješavati, dok se 18,5% ne slaže s tom ocjenom, 20,4% ima neutralan stav, a 12,6% „ne zna/ne zanima ga/ju“. Iako polovi-ca studenata vidi ulogu udruga u jačanju svijesti javnosti, zabrinjava ova druga polovica ispitani-ka koja ipak ne prepoznaje važnost udruga i nji-hove zadaće u društvu. Ovakav stav vjerojatno 22 Testovi statističke značajnosti prosječnih rezultata skupi-

na provedeni su analizom varijance uz odgovarajuće post-hoc testove (Scheffe test za homogene i Tamhane T2 za nehomogene varijance), svi testovi provedeni su na razini rizika 5%.

23 F = 5,470; p ; 0,01; ( x1.god.= 2,60, s=1,245; x

2.god.= 3,65, s=1,265).

24 t > 2,58; p < 0,01 ( xapu.= 3,58, s=1,238; x

ffri = 2,73, s=1,283).




www.cpi.hr69

leži u činjenici o još uvijek nedefiniranoj percep-ciji civilnog sektora i njegove zadaće u društvu, odnosno, podupire tezu da je iznimno važno da se relevantne društvene teme poput održivog ra-

zvoja pojavljuju u sustavu odgoja i obrazovanja, a ne budu ostavljena drugim dionicima u društvu kao dominantna.

Tablica 1. O održivom razvoju informacije dobivam

1+21 3 4+5 x s

1. U medijima 24,2 25,3 50,5 3,32 1,22�

2. S interneta 38,4 21,2 40,4 2,95 1,32

3. Od prijatelja 69,8 1�,� 12,5 1,9 1,156

4. U školi 85,3 9,5 5,3 1,84 0,879

Tablica 2. Ocjene stavova o ulozi informiranja i obrazovanja za održivi razvoj

ULOGA INFORMIRANJA I OBRAZOVANJA 02 1+2 3 4+5 x s

1. U osnovnoj i srednjoj školi učenici se o održivom razvoju poučavaju u dovoljnoj mjeri. 13,3 75,2 8,6 2,9 1,29 0,906

2. Fakulteti se ne bi trebali posebno baviti promocijom ideje održivog razvoja jer je njihova primarna zadaća priprema studenata za rad u struci.

6,7 62,9 21,9 8,6 1,86 1,13

3. Udruge općenito ne pridonose ukazivanju nadležnima i široj javnosti na onečišćenja okoliša i na socijalne i slične slučajeve koje treba rješavati.

12,6 48,6 20,4 18,5 2,22 1,488

Provedbom analize varijance nisu utvrđene razlike u prosječnim odgovorima ispi-tanika na varijablama u Tablici 2. s obzirom na varijablu godina studija, kao ni razlike s obzirom na varijablu spola i fakulteta primjenom t-testa.

U slijedećoj bateriji pitanja (Tablica 3.) stavljen je jači naglasak na ponašanje ispitani-ka i percepciju vlastite uloge u održivom razvoju. Ispitanici uglavnom percipiraju promjenu klime kao nešto što se već događa, a ne kao nešto što će se dogoditi u dalekoj budućnosti. Iako u znanstvenoj zajednici ne postoji konsenzus radi li se o promjenama koje nastaju pod utjecajem čovjekova djelovanja ili se radi o prirodnom procesu, evidentno je da se sve više širi stav o čovjeku kao uzroku ekoloških problema.70% ispitanika mišljenja je da zaštita okoliša i očuvanje tradicije nisu manje važni od materijal-nog aspekta životnog standarda što je vidljivo iz podatka da dvije trećine smatra kako manifes-tacije poput Dubrovačkih ljetnih igara, Motovun film festivala i Đakovačkih vezova značajno pri-donose zaštiti i promociji prirodnog i kulturnog naslijeđa. Između 61% i 63% anketiranih vode računa o racionalnoj potrošnji vode i električne energije, odnosno smatraju kako vlastito

ponašanje u svakodnevnom životu može imati utjecaj na klimatske promjene. Tijekom kupovi-ne namirnica tek polovica obraća pozornost na zemlju podrijetla i ostale informacije na deklara-ciji proizvoda, a nešto manje spremno je izdvajati više novca za ekološke proizvode. Kako se radi o ispitanicima koji većinom žive u Rijeci, za pret-postaviti je kako kupnju namirnica većinom oba-vljaju roditelji, pa je jasno zašto se radi o ovakvoj raspodjeli odgovora. Konačno (Tablica 4.), neki aspekti samoprocjene ponašanja ukazuju na raspršenost odgovora: podjednako 36,6% ispi-tanika ostatke hrane baca u smeće, odnosno reciklira i oko trećine anketiranih (ne)koristi ona prijevozna sredstva koja ne zagađuju okolinu25.

Navedeni odgovori potvrđuju početnu hipotezu u potpunosti, iako ispitanici iskazuju svjesnost o posljedicama vlastitog ponašanja na deklarativnoj razini, njihove navike i ponašanje nisu konzistentni čime se ne daje garancija za potreban pristup ovom području.

25 Zbog posebnosti konfiguracije terena na Riječkom podru-čju korištenje npr. bicikle kao osnovnog prijevoznog sredstva nije moguća.




www.cpi.hr�0

Varijabli 08. „Ne trebam brinuti za rješavanje problema ljudi s posebnim potreba-ma, siromašnih i ostalih marginaliziranih skupi-na, jer za njih brine država.“ (Tablica 3.) skloniji su ispitanici s prve godine studija, u odnosu na studente četvrte godine26, a varijabli 08. skloniji su muškarci nego žene2�. Na ostalim varijablama nema razlike u prosječnim odgovorima ispitani-ka s obzirom na varijablu godina studija (anova), kao ni razlike s obzirom na varijablu spol i fakul-tet (t-test).

4.3. Stavovi o odgovornosti za održivi razvoj

Tijekom godina razumijevanje ideje održivog razvoja počelo se dovoditi u usku vezu s „odgovornosti“, odnosno razumijevanje odgo-vornosti u najširem smislu te riječi veže se u bio-etičkoj paradigmi za odgovornost čovječanstva/ljudi za sav živi i neživi svijet što je u konačnici rezultiralo uvođenjem pojma: biofilijski moral

26 Varijabla 08. F = 3,232 p < 0,05 ( x1.god.= 1,74, s=1,195;

x4.god.= 1,06, s=0,243).

2� Varijabla 08. t > 196, p < 0,05 ( xm= 2,03, s=1,349;

xž= 1,37, s=0,767)

(Meinberg, 1995, prema Cifrić, 2005.). No, tko je primarno zadužen za razvoj svijesti odgovor-nosti?

Općenito, ispitanici smatraju kako se kod donošenja razvojnih odluka trebaju uvažavati mišljenja znanstvenika, stručnjaka i građana općenito. Dvije trećine pak radije se priklanja stavu kojeg su formirali stručnjaci i „obični ljudi“, nego samo stručnjaci. Na pitanje leži li odgo-vornost za održivi razvoj primarno na znanstve-nicima, stručnjacima i političarima, a ne na građanima, vidljivo je raspršenje odgovora: dvi-je trećine ispitanika ne slaže se s tom ocjenom. Analogno tome, tri četvrtine smatra kako je reci-kliranje obveza svakog građanina, a ne isključivo tvrtki čija je djelatnost recikliranje. Mišljenja su i kako ljudi trebaju mijenjati svoje svakodnev-ne navike, prepoznaju koliki utjecaj imaju sva-kodnevne navike na globalno zagrijavanje, pa smatraju da problem rješavanja globalnog za-grijavanje ne leži isključivo na znanstvenicima. 70,4% smatra kako oni sami mogu doprinijeti održivom razvoju, dok 12,4% „ne zna“, 16,2% ima neutralan stav. S obzirom da se više od po-lovice anketiranih na početku upitnika izjasnilo kako ne poznaju ili ne mogu definirati koncept

Tablica 3. Moja uloga i svakodnevne navike (I)

03 1+2 3 4+5 x s

8.Ne trebam brinuti za rješavanje problema ljudi s posebnim potrebama, siromašnih i ostalih marginaliziranih skupina, jer za njih brine država.

1,9 84,8 6,7 6,7 1,55 1

3. Posljedice promjene klime dogodit će se u dalekoj budućnosti pa me previše ne brinu. 4,8 80,9 9,5 4,8 1,54 0,971

1.Podizanje životnog standarda (financijski aspekt) smatram najvažnijim. Ostali aspekti (npr. zaštita okoliša, očuvanje tradicije) od manje su važnosti.

1 69,5 19 10,5 1,91 1,136

�.Manifestacije poput Dubrovačkih ljetnih igara, Motovun film festivala i Đakovačkih vezova ne pridonose značajno zaštiti i promociji prirodnog i kulturnog naslijeđa.

9,6 63,5 17,3 9,6 1,79 1,259

4.Nemam običaj voditi računa o racionalnoj potrošnji vode i električne energije (npr. zatvarati vodu dok perem zube, gasiti TV kada ne pratim neki program).

2,9 62,9 1�,1 1�,1 2,09 1,345

2. Smatram da moje ponašanje u svakodnevnom životu ne može značajno doprinijeti nepoželjnim klimatskim promjenama. 2,9 60,9 18,1 18,1 2,11 1,34

5. Tijekom kupovine namirnica ne obraćam pozornost na zemlju podrijetla i ostale informacije na deklaraciji proizvoda. 4,8 49,5 16,2 29,5 2,48 1,557

6. Ne želim izdvajati više novaca za ekološke proizvode. 6,7 46,7 29,5 1�,2 2,37 1,288

9. Koristim ona prijevozna sredstva koja mi omogućuju brz prijevoz i stupanj njihovog zagađenja okoline me ne zabrinjava. 32,4 36,2 31,4 3,04 1,192




www.cpi.hr�1

održivog razvoja, vjerojatno je kako su ispitanici tijekom popunjavanja upitnika ipak dobili uvid u odrednice i dimenzije koncepta. Time je i postig-nuta svrha dijela istraživanja koji je bio usmjeren na promociju ideje održivog razvoja.

Gotovo podjednaka raspodjela odgovo-ra javlja se na slijedeće dvije tvrdnje. Nešto man-je od tri četvrtine anketiranih prepoznaju važnost udruga u zaštiti okoliša i pružanju socijalnih us-luga, kao što i tvrtke prema njihovom mišljenju, trebaju posvećivati pažnju i drugim aspektima

svog poslovanja (npr. dobavljačima i kupcima, lokalnoj zajednici, prirodnim resursima i sl.).

Više od četvrtine smatra ipak kako se državna uprava i lokalna i regionalna (područna) samouprava trebaju baviti tekućim problemima, a ostaviti budućim generacijama da rješavaju probleme koji se naziru, što sugerira zaključak kako ipak postoji niz drugih problema u hr-vatskom društvu danas, koji se trebaju rješavati, a pitanja održivog razvoja još uvijek nisu toliko aktualna ili goruća.

Tablica 4.* Stavovi o odgovornosti za održivi razvoj

0 1+2 3 4+5 x s

3.Kod donošenja razvojnih odluka (npr. poticanje gospodarstva) Vlada ne treba uvažavati mišljenja znanstvenika i stručnjaka, jer su za taj posao zaduženi političari i službenici.

1 92,4 4,8 1,9 1,21 0,716

2.Kod donošenja strateških odluka o razvoju pojedinog kraja, lokalne vlasti ne trebaju konzultirati građane jer je riječ o odlukama za opće dobro.

0 92,3 3,8 3,9 1,33 0,841

�.Vjerujem da će znanstvenici pronaći način da riješe problem globalnog zagrijavanja bez potrebe da ljudi mijenjaju svoje svakodnevne navike.

7,6 79 7,6 5,7 1,4 1,006

5. Recikliranje je obaveza tvrtki čija je to djelatnost, a ne svakog građanina. 4,8 74 13,5 �,� 1,63 1,191

9. Udruge nemaju osobito važnu ulogu u zaštiti okoliša i pružanju socijalnih usluga (npr. brizi za starije, pomoć invalidima i sl.) 7,6 73,3 12,4 6,7 1,58 1,108

4.

Tvrtke ne trebaju pažnju posvećivati drugim elementima svoga poslovanja (npr. dobavljačima i kupcima, lokalnoj zajednici, prirodnim resursima i sl.) već poštivati zakone, brinuti o kvalitetnoj proizvodnji i profitu.

8,6 72,3 13,3 5,8 1,53 1,101

10. Osobno ne mogu učiniti ništa za doprinos održivom razvoju. 12,4 70,4 16,2 1 1,37 0,963

6. Odgovornost za održivi razvoj ne leži na građanima već znanstvenicima, stručnjacima i političarima. 10,6 65,4 14,4 9,6 1,79 1,267

8.Pri donošenju neke odluke radije bih se priklonio/la onome stavu kojega isključivo zastupa tim stručnjaka nego onome kojega su formirali stručnjaci i „obični ljudi“.

�,� 65,4 14,4 12,5 1,86 1,318

1.

Vlada i lokalna i regionalna (područna) samouprava trebaju se usredotočiti na tekuće probleme i ostaviti budućim generacijama da rješavaju probleme koji se naziru, ali će tek u budućnosti postati aktualni.

3,8 52,9 16,3 26,9 2,38 1,449

* Ovu bateriju pitanja pokušali smo reducirati faktorskom analizom, metodom glavnih komponenti, pod Gutman-Kaisserovim kriterijem, čime su dobivena tri faktora, ali s malim postotkom ukupne objašnjene varijance. Detaljnijom analizom možemo tvrditi da se radi o jednodimenzionalnom prostoru.




www.cpi.hr�2

Provedbom analize varijance nisu utvrđene razlike u prosječnim odgovorima ispi-tanika na varijablama u Tablici 4. s obzirom na varijablu godina studija, kao ni razlike s obzirom na varijablu spola i fakulteta primjenom t-testa.

S druge strane rezultati na slijedećoj ba-teriji pitanja (Tablica 5.) sugeriraju kako ispitanici prepoznaju važnost promocije ideje održivog ra-zvoja, jer između dvije trećine i 86% anketiranih smatra kako ovu ideju trebaju promicati škole, udruge, mediji, državna uprava te lokalna i re-gionalna samouprava. Zanimljiv je nalaz kako najmanje prepoznaju važnost škole kao aktiv-nog promicatelja informiranja i obrazovanja za održivi razvoj. Ispitanici vjerojatno smatraju kako gradivo u školama ionako već previše opterećuje

prosječnog učenika pa bi dodatne teme još više opteretile i učenike i učitelje, a moguće je da dio njih smatra kako je sama tematika održivog razvoja prekompleksna da bi se podučavala na ovim razinama. Moguće je u ovim odgovori-ma generalno prepoznati pad utjecaja škole na formiranje stavova i ponašanja. Najveću ulogu u promicanju ideje ispitanici stavljaju na ulogu državne uprave i lokalne i regionalne samoupra-ve, čime se nameće zaključak kako, prema nji-hovom mišljenju, najveća odgovornost leži ipak u domeni politike i političara.

Nema razlike u prosječnim odgovorima ispitanika s obzirom na varijablu godina studija (anova), kao ni razlike s obzirom na varijablu spol i fakultet (t-test).

Tablica 5. Odgovornost za sustavno promicanje ideje održivog razvoja

1+25 3 4+5 x s

1. Državna i lokalna uprava (vlade, županije, gradske vlasti) 6 7,9 86,1 4,38 0,936

2. Mediji 6,1 14,3 79,6 4,24 0,953

3. Udruge 10,1 13,1 76,8 4,09 1,098

4. Škole 11,2 23,5 65,3 3,87 1,032


5. Zaključak

Istraživanje je potvrdilo početnu pret-postavku istraživanja. Ispitanici slabo poznaju koncept održivog razvoja i većina ga identificira s zaštitom okoliša. Naime, u odgovorima ispita-nika dominira odgovor „ne znam“, čak 41,6%, a gotovo četvrtina ga povezuje s odnosom prema okolišu i prirodi. Jedanaest odgovora svrstano je u kategoriju „ostalo“, a kako njihov sadržaj uglav-nom ukazuje na nepoznavanje koncepta održivog razvoja, u konačnici se zaključuje kako više od polovice anketiranih uopće ne poznaje ili slabo poznaje koncept održivog razvoja. Iako ispita-nici iskazuju svjesnost o posljedicama vlastitog ponašanja na deklarativnoj razini, njihove navike i ponašanje nisu konzistentni čime se ne daje ga-rancija za potreban pristup ovom području.

Ispitanici na prvom mjestu navode kako informacije o održivom razvoju primarno dobivaju iz medija, tek nešto više od polovice anketiranih. Čak 40% njih navodi internet kao medij gdje su im dostupne ove informacije. 85,3% anketiranih informacije o održivom razvoju nisu dobivali u

školi što potvrđuje nalaze ranijih istraživanja kako ova tema još uvijek nije zaživjela kroz kurikulume osnovnog i srednjeg obrazovanja. Najmanje pre-poznaju važnost škole kao aktivnog promicatelja informiranja i obrazovanja za održivi razvoj, pa je moguće u ovim odgovorima generalno pre-poznati pad utjecaja škole na formiranje stavova i ponašanja. Najveću ulogu u promicanju ideje ispitanici stavljaju na ulogu državne uprave i lo-kalne i regionalne samouprave čime se nameće zaključak kako, prema njihovom mišljenju, najveća odgovornost leži ipak u domeni politike i političara. Dakle, upravo je politička volja prva stepenica u promociji ideje održivog razvoja, odakle se onda treba širiti društvom. Bez inici-jalne aktivnosti s političke razine promocija ideje održivog razvoja nije moguća.

Ispitanici, nadalje, smatraju kako se kod donošenja razvojnih odluka trebaju uvažavati mišljenja znanstvenika, stručnjaka i građana općenito, a 61% anketiranih smatra kako vlastito ponašanje u svakodnevnom životu može ima-ti utjecaj na klimatske promjene. 70,4% smatra kako oni sami mogu doprinijeti održivom razvo-



www.cpi.hr73

ju. S obzirom da se više od polovice anketiranih na početku upitnika izjasnilo kako ne poznaju ili ne mogu definirati koncept održivog razvoja, vjerojatno je kako su ispitanici tijekom popunjava-nja upitnika ipak dobili uvid u odrednice i dimen-zije koncepta. Time je i postignuta svrha dijela istraživanja koji je bio umjeren na promociju ideje održivog razvoja.

Ispitanici se na većini zavisnih varijabli ne razlikuju u prosječnim odgovorima, s obzirom na varijablu, spol, fakultet i godinu studija, iz čega slijedi zaključak o nepostojanju nekih temeljnih i/ili strukturnih razlika među ispitanicima.

Sve su glasnija upozorenja kako se krećemo u neodrživom smjeru, što postavlja zaht-jev da se ciljevi i sadržaji u programima edukacije moraju formirati na postojećim zahtjevima prakse i realnosti, odnosno promjenama koje proistječu iz znanstvenog i društvenog razvoja. Za ozbiljno shvaćanje važnosti ekološke edukacije, odnosno edukacije za održivi razvoj, važna je društvena klima koja podupire održivost, za koju se čini da je u prethodnom razdoblju prilično izostala. Spo-znaja o deficitu ekološke edukacije pretpostavlja promjene svijesti ne samo u obrazovnoj politici nego i u cijelom društvu (Cifrić, 2005: 337). Neke analize sugeriraju zaključak kako je izglednije da će u bližoj budućnosti prevladavati pristup teme-ljem kojega se ekološka edukacija razumijeva u užem smislu, kroz sastavnice okoliša i njegovu zaštitu, dok će interdisciplinarni pristup odgoju i obrazovanju za održivi razvoj još neko vrijeme

pričekati (Črnjar, Vahtar-Jurković, Rončević, 2008.). Međutim, treba imati na umu da je održivi razvoj proces, a „proces održivog razvoja inhe-rentno je proces učenja, kojim možemo, ako smo tako odabrali, učiti graditi kapacitete i sposobnos-ti da bismo živjeli na održiviji način“ (Lay, 2005.).

Pretpostavka implementacije ideje održivog razvoja je povećanje osviještenosti i znanja o načinima praktične realizacije te para-digme u svakodnevnom životu i stoga je upravo na sustavu odgoja i obrazovanja velika odgovor-nost u postizanju istog. Posebnu odgovornost nose sveučilišta kao promotori novina. Na pri-mjeru Sveučilišta u Njemačkoj prikazan je pro-jekt, pokrenut kako bi se potaklo obrazovanje za održivi razvoj, ali je pretpostavka tome bilo pokre-tanje procesa održivosti unutar same institucije.

Ključno pitanje se nalazi na razini poli-tike: kako postići da jedan od ciljeva odgoja i obrazovanja bude edukacija za održivi razvoj? Uz pitanje djelovanja političke elite važno je i pitanje edukacije edukatora. Naime, ekološka pismenost, „pismenost 21. stoljeća“ preduvjet je razvoju ne samo svakog pojedinca, nego i opće društvenoj dobrobiti. Zahtjevi nove pismenosti te-melje se na neophodnosti trajnog usvajanja novih znanja, vještina i sposobnosti. Prijelaz u održivo društvo predstavljat će veliki znanstveni, tehnički, politički, vrijednosni i kulturni izazov koji će tražiti potpuno nove ideje, nov način razmišljanja, nove vrijednosti i nove pristupe (Kirn, 2002.).


Literatura:

Barth, M., Godemann, J. (2006): Study Programme Sustainability – a way to impart competencies for handling sustainability?, u Adomssent, M., Godemann, J., Leicht, A., Busch, A. (eds): Higher Education for Sustainability: New Challenges from a Global Perspective, Frankfurt/M.: Verlag für Akademische Schriften, str.198-207

Črnjar, M., Vahtar-Jurković, K., Rončević, N. (2008.): Uloga regionalne samouprave u edukaciji za održivi razvoj – primjer Primorsko-goranske županije, u Uzelac V., Vujčić L. (ur): Cjeloživotno učenje za održivi razvoj, Sv.02. (str. 9-20), Rijeka: Sveučilište u Rijeci

De Haan, G. (2006): The BLK ‘21’ programme in Germany: a ‘Gestaltungskompetenz’ based model for Education for Sustainable Development, u: Environmental Education Research 12(1):19-32

Cifrić, I. (1989.): Socijalna ekologija: prilozi zasnivanju discipline, Zagreb: GlobusCifrić, I. (1990.): Latentne dimenzije socijalnoekoloških koncepcija, Sociologija 32(1-2):129:141 Cifrić, I. (1992.): Čovjek između prirode i tehnike, Revija za sociologiju 23(3-4):179-192 Cifrić, I. (1994.): Antropocentrizam i naturalizam: uporišta modernog mišljenja, Socijalna ekologija

3(2):123-147Cifrić, I. (1994a): Napredak i opstanak, Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju Fi-

lozofskog fakultetaCifrić, I. (1995.): Socijalno ekološke orijentacije i odnos prema vjeri u kontekstu tranzicije, Socijalna

ekologija 4(1):15-34



www.cpi.hr74

Cifrić, I. (1998.): Prilog raspravi o obrazovanju i održivom razvoju: ili znamo li o čemu govorimo? Soci-jalna ekologija 7(1-2):157-162

Cifrić, I. (1998a): Ekološka etika: odgovornost za okoliš – odgovornost za život, u Cifrić I. (ur.): Bio-etika. Etička iskušenja znanosti i društva, Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo, str. 73-96

Cifrić, I (2001.): Ekskurs o održivom razvoju, Socijalna ekologija 10(3):157-170Cifrić, I. (2004.): Orijentacijski identitet. Socijalnoekološke orijentacije kao obilježja identiteta, Socijalna

ekologija 13(3-4):221-255Cifrić, I (2005.): Ekološka edukacija, Filozofska istraživanja 25(2):327-344Cifrić, I (2006.): Bio-etička ekumena. Potreba za orijentacijskim znanjem, Socijalna ekologija, 15(4):283-

310Čulig, B. (1991.): Globalne ekološke orijentacije, Revija za sociologiju 22(1):121-151Cifrić, I., Čulig, B. (1987.): Ekološka svijest mladih, Zagreb: CDD i Zavod za sociologiju FFEurobarometer 217 (2004): Attitudes of European citizens towards the environment URL= http://ec.europa.eu/public_opinion/index_en.htm (15. rujna 2008.)Eurobarometer 300 (2008): Stavovi građana Europe spram klimatskih promjena URL= http://ec.europa.eu/public_opinion/index_en.htm (15. rujna 2008.)IPCC (2007.): Međuvladin panel o promjeni klime, Četvrto izvješće o procjeni, Sažetak za donositelje

politike URL= http://klima.hr/razno/priopcenja/IPCC_IVizvj2007.pdf (01. srpnja 2008.)Kalanj, R. (1996.): Ekološki izazovi kao kulturni izazovi, Socijalna ekologija 5(2):155-169Karajić, N. (1999.): Vrijednosne preferencije i ekološko ponašanje, Socijalna ekologija 8(1-2):1-12Kirn, A. (2000.): Održivi razvoj i environmentalističke vrijednosti, Socijalna ekologija 9(3):149-162Kuckartz, U. (1997.): Ekologizacija visokog školstva, Socijalna ekologija 6(1-2):1-22Kufrin, K. (2003.): Mjerenje ekološke informiranosti, Socijalna ekologija 12(1-2):1-26Lay, V. (2005.): Integralna održivost i učenje, Društvena istraživanja 14(3):353-377Ledić, J., Ćulum, B. Pavić-Rogošić, L. (2008.): Razumijevanje održivog razvoja – gdje smo i kuda ide-

mo? U Uzelac, V., Vujčić, L. (ur): Cjeloživotno učenje za održivi razvoj Sv.1., Rijeka: Sveučilište u Rijeci, str. 273-286

Strategija gospodarske komisije Ujedinjenih naroda za Europu Za obrazovanje za održivi razvoj (2005.): Vilnius, 17.-18. ožujka 2005.

URL=http://www.mzopu.hr/doc/Strategija_obrazovanja_za_odrzivi_razvoj_20102006.pdf (28. rujna 2007.)

Strategija Sveučilišta u Rijeci 2007-2013 (2007.): URL=http://www.uniri.hr/hr/propisi_i_dokumenti/Strategija%20UniRi%2019Lip_2007.pdf (01.

ožujka 2008.)Štulhofer, A., Kufrin, K. (1996.): Od obilja do altruizma i druge ekološke priče – Post-materijalistički sin-

drom i ekološke vrijednosti u Hrvatskoj, Socijalna ekologija 5(2):171-184Šundalić, A., Pavić, Ž. (2007.): Ekološka svijest mladih: između održivog razvoja i tehnocentrizma, So-

cijalna ekologija 16(4):279-296World Commission on Environment and Development (WCED) (1987.): Our Common Future, URL=

http://www.un-documents.net/wced-ocf.htm (13.listopada 2008.)Wright, T., Pullen, P. (2007): Examining the Literature: A Bibliometric Study of ESD Journal Articles in

the Education Resources Information Center Database, Journal of Education for Sustainable Development 1(1):77–90; URL= http://jsd.sagepub.com (10. studenog 2007.)




www.cpi.hr75

“I’m not sure what it is, but it is important” - Analysis of the Attitudes of Students of University of Rijeka in Terms of Sustainable Development

NENA RONČEVIĆ, JASMINKA LEDIĆ i BOJANA ĆULUMDepartment of Pedagogy, Faculty of Philosophy,University of Rijeka, Rijeka, Croatia

Summary

Theoretical part of this paper consists of a coherent overview of different ap-proaches and definitions of sustainable development and analyses of the role that higher education institutions (should) play in promoting the sustainable development. Furthermore, relevant research results regarding this concept are presented. The em-pirical part of paper analyses results of a pilot study conducted in 2007 at the Univer-sity of Rijeka on a sample of 105 students. The objective of this study was to examine the level of awareness and understanding of the concept of sustainable development, as well as to investigate the attitudes and behaviors related to some aspects of this concept. The main hypothesis how students are not familiar with the concept of sus-tainable development and how, consequently, their attitudes and life habits do not give necessary guaranty needed for this approach, has been confirmed. In other words, most of the examinees cannot define sustainable development. The examinees per-ceive schools as having the lowest responsibility in the promotion of the idea of sustai-nable development. According to their opinion, the media and civil society institutions have a considerable role while the maximal responsibility lies on the political level. Students regard political willingness as the first step in the promotion of sustainable development, from where it can spread throw society. Without initial activity from the political level the promotion of the idea of sustainable development is not possible.

Key words: education for sustainable development, student attitudes towards sustai-nable development




www.cpi.hr76

1. Uvod

Za razliku od istraživanja imperijalizma kao proučavanja određenih političko-gospo-darskih praksi, koje se, prvenstveno unutar antikapitalističkog diskursa, naziva imperijalnima, istraživanje imperija je, kao posebna društveno-znanstvena, odnosno politološka analiza imperi-jalnih političkih cjelina, često zapostavljeno. Dok se istraživanje imperijalizma vrlo često reducira na ekonomsku kritiku globalnog kapitalističkog tržišnog gospodarstva, imperijima se najviše pozornosti pridaje u kontekstu izučavanja povi-jesnog. Imperijalizam je prvenstveno vrsta poli-tike (policy), kategorija političkog djelovanja na međunarodnoj razini, te je povezan s porivom neke države za širenjem moći i utjecaja. Da-kle, radi se o djelatnoj kategoriji, a ne širokoj organizacijskoj i egzistencijskoj kategoriji (kako na polju politološkog pojmovlja, tako i na polju političke prakse) te je zbog toga važno odvojiti proučavanje imperijalizma od proučavanja im-perija.

U proučavanju imperija postanak imperi-ja nemoguće je svesti na isključivo ekonomske ili isključivo političke faktore. Prema tome, potreban je multikauzalni pristup tom predmetu analize. S druge strane, moguće je i potrebno u analizu imperiju također uključiti i spoznaje i rezultate

istraživanja imperijalizma. Britanski antropolog David Harvey u svojoj analizi imperijalizma na primjeru recentne američke vanjske politike do-nosi definiciju specifičnog kapitalističkog impe-rijalizma kao stapanja „teritorijalne logike impe-rijalne akumulacije moći“ i „kapitalističke logike akumulacije kapitala“, a imperijalizam shvaća kao politički, ali i ekonomski proces koji nadilazi okvire države (Harvey, 2005: 33-35) Iako se Har-vey u svojem istraživanju previše ograničava na kritiku sadašnjeg globalnog kapitalizma, te ističe rat u Iraku kao ključni događaj i istraživački pri-mjer za predočavanje američkoga globalnog im-perijalizma, njegovo je prepoznavanje specifične imperijalne logike koja se temelji na prostorno širokoj i funkcionalno dubokoj globalnoj akumu-laciji moći, od bitnog značaja za shvaćanje im-perijalnog bića koje pokušavamo ocrtati u ovom radu. Za naše temeljno razdvajanje države i im-perija kao predmeta analize ključno je također i njegovo naglašavanje imperijalne logike (kod Harveya „teritorijalne logike“) kao djelovanja koje nadilazi državne okvire.

Sa slomom bipolarnog svjetskog poret-ka i globalnim prodorom parlamentarne demo-kracije i tržišnog kapitalizma širi se i misao o nastupanju nove epohe – onkraj velikih vojnih i ideoloških sukoba. Američki mislilac Francis Fukuyama definirao je početkom devedese-

UDK: 327.2Pregledni rad

Primljeno: 10. 12. 2008.

Imperij kao predmet politološke analize

VIŠESLAV RAOSCentar za politološka istraživanja, Zagreb, Hrvatska

Cilj ovog rada je razjasniti pojmovnu i praktičnu razliku između imperija i imperijalnih struktura s jedne, te države i pripadajućih odrednica s druge strane. Imperij se povijesno i prostorno diferencira, a zatim dovodi u vezu, te uspoređuje s konceptom hegemonije. Na kraju se daje mogući analitički okvir proučavanja imperija, koji se sastoji od kratkog opisa temeljnih čimbenika i značajki koje konstituiraju imperij kao zaseban predmet politološkog istraživanja.

Ključne riječi: imperij, imperijalnost, država, suverenitet, hegemonija

Višeslav Raos: Imperij kao predmet politološke analize



www.cpi.hr��

tih godina prošlog stoljeća ovo stanje kao „kraj povijesti“, u kojemu je čovječanstvo ostvarilo svoje najdublje težnje prema samoostvarenju i slobodi1. Ovu tezu lako je osporiti ukazivanjem na broj ratova, ekstremističkih organizacija te općenito nasilnog društvenog djelovanja uteme-ljenog na vjerskom fundamentalizmu i političkim ideologijama, kao i sve uspone i padove global-nog realnogospodarskog i virtualnofinancijskog sustava. S druge pak strane, analiza imperija kao takvog ne bi bila aktualna i potrebna kad bi postavke o „kraju povijesti“ bile ispunjene, jer bi se nadilaženjem povijesti, tj. sintezom ljudskih težnji u krajnjoj točki ostvarenja također nadišlo kako nacionalne države klasičnog tipa, tako i im-perij kao njihovu protutežu.

Nakon kraja Hladnog rata, Sjedinjene su Države globalno proširile svoju vojnu i političku moć, iako su na temelju premještanja proizvod-nje značajan dio gospodarske moći izgubile u korist azijskih zemalja. Nastao je unilateralni svjetski poredak, odnosno barem potencijal za američku unipolarnost.2 Kao što smo već spo-menuli, devedesete godine dvadesetog stoljeća donijele su desetke novih ratova.3 Donijele su, također, erupcije vjerski i nacionalno obojeni ekstremizam i novu nesigurnost u globalnim od-nosima. Svjetskopolitičku situaciju nakon 1989. godine možemo opisati kao razdoblje „nove ne-preglednosti“4, koju obilježava pojava mnoštva državnih i paradržavnih, odnosno nedržavnih aktera na globalnoj sceni. Do „kraja povijesti“ u smislu globalnog mira, odnosno globalne slo-bode i mogućnosti samoostvarenja, nije došlo. Došlo je do unilateralnih, no nestabilnih uvjeta, koji su potaknuli transformaciju američke vanjs-ke politike prema novom obliku globalnog vodst-va i nadmoći. Protivnici SAD-a, kao i antigloba-listi, stavljaju u usta riječ „imperij“, kako bi jedan stari pojam uvrstili kao novo jezično oružje unu-tar svojeg diskursa.

Pojam imperija i rasprava o imperiju po-novno su sve prisutniji u javnosti. U unipolarnom (ili barem potencijalno unipolarnom) svijetu, s jednom zemljom koja posjeduje veću moć (i to ne samo količinski, već i kvalitativno – u smislu različitih aspekata i oblika moći) nego li ijedno

1 Vidi više u Fukuyama, 1992.2 O unipolarnoj poziciji Amerike početkom devedesetih

vidi Krauthammer, 1990./1991.3 Novih u vremenskom smislu, u odnosu na Hladni rat,

ali i novih u smislu promijenjenih, asimetričnih odnosa i slabljenja uloge država kao ključnih aktera u ratovima; o novim ratovima vidi više u Münkler, 2006.; Münkler, 2004. i Kaldor, 2003.

4 Ovaj pojam prvi je uveo Jürgen Habermas; vidi Menzel, 2001: 64.

carstvo do sada, analiza imperija nameće se sama od sebe. Ekonomski i politički svjetski po-redak našeg vremena obilježavaju globalizacijski (umrežavajući i međusobno prožimajući) procesi i visoka dinamika kapitalističkoga tržišnog gos-podarstva. Analize koje polaze od ovih pretpos-tavki kao odredišnih točaka vide imperij kao or-ganizacijski izraz procesa globalizacije i širenja kapitalizma, a ne kao fenomen povezan sa zbilj-skim (opipljivim) organizacijskim i funkcionalnim jedinicama.

Michael Hardt i Antonio Negri gledaju na imperij kao na globalnu, decentralizirano izgrađenu komunikacijsku mrežu moći, vođenu kapitalističkom logikom (Hardt i Negri, 2000: xii-xv) Kad se dublje zagledamo u ovu argumentaci-ju, primjećujemo kako imperij ne obilježava samo određena decentralizirana pojavnost u postmo-dernom globaliziranom svijetu, već prvenstveno kvalitativno nova i drugačija vrsta suverenosti ugrađene u imperijalni poredak. Hardt i Negri ra-zlikuju imperijalnu suverenost od imperijalističke suverenosti europskih sila u doba imperijalizma (Hardt i Negri, 2000: xiv) te ukazuju na SAD koje su razvile ovakvu imperijalnu suverenost iz svoje ustavne tradicije5 te je naposljetku re-alizirale u postmoderno, globalizirano doba u obliku globalnog imperija.6 Imperijalni će se oblik suverenosti, kao jedna od najvažnijih sastavni-ca imperijalnosti, u našem daljnjem izlaganju ključnih značajki i zasada imperija pokazati kao posebice važan. Imperij, prema tome, nije samo povijesna tvorevina ili izraz svjetskopolitičkih i svjetskogospodarskih procesa, a ni neposredni cilj ili rezultat imperijalističke politike (shvaćene u kontekstu monopolnog kapitalizma), već samos-talna, znanstveno primjetljiva kategorija koju je moguće primijeniti na stvarnu politiku.

Iz ovog razloga potrebno je unutar poli-tologije imperij analizirati na sličnoj razini na kojoj je to slučaj s pojmovima i konceptima države i na-cije. Ovakav politološki termin potrebno je moći povratno povezati s jasno definiranim karakte-ristikama i faktorima. Tek nakon razjašnjavanja biti i naravi imperija, moguće je krenuti u analizu stvarnih političkih zbivanja.

U našem bavljenju dotičnim fenomenom moramo prvo povući granicu između povijesnog i modernog imperija. Imperij se nikako ne smi-je tretirati kao nepovijesna kategorija, no pojam imperija je u naše vrijeme zadobio bitno različitu kvalitetu naspram velikih carstava staroga vijeka. Iako postoji jasno razlučivanje između ovih dvaju tipova (što se posebice vidi u opisu postmoder-5 Vidi također Hamilton, Madison i Jay, 2007.6 Vidi više u Hardt i Negri, 2000: 160-162.




www.cpi.hr�8

nog imperija kod Hardta i Negrija), moguće je povući mnoge paralele između starih i novih im-perija, što će se dodatno pokazati tijekom našeg dubljeg ulaska u problematiku imperija.

Nadalje je bitno pokazati razliku između hegemonije i imperija te ispitati na koji način se ova dva pojma preklapaju i nadopunjuju. Dok hegemonija može biti preduvjet (tj. dobra početna pozicija) za gradnju imperija, impe-rij može inkorporirati značajke hegemonskog djelovanja kako bi u budućnosti izvukao ko-rist u širem imperijalnom kontekstu. Imperij ne treba poistovjećivati s državom. On posjeduje drugačiju logiku, drugačije je sazdan te ga je stoga potrebno analizirati na vlastiti način. S po-jmom države potrebno je povezati i kvalitativnu kategoriju državnosti kao izraza organizacijskog dosega, jakosti i funkcionalne održivosti države. Na isti način imperijalnost služi kao kvalitativni izraz imperija. Na kraju je potrebno suprotstaviti imperijalnost konceptu državnosti.

2. Proučavanje imperija i realistička škola u proučavanju međunarodnih odnosa

U središtu klasične realističke teorije� stoje s jedne strane države kao primarni međunarodni akteri, s druge strane moć (politička, ekonomska, vojna) kao središnja kategorija proučavanja međunarodnih odnosa. Budući da polazimo od pretpostavke kako je analiza imperija u svojoj srži analiza moći, mogu se povući određene paralele. Moguće je uočiti preklapanja između realističkog proučavanja međunarodnog poretka utemeljenog na ravnoteži moći, očuvanju nacio-nalnih interesa te ostvarivanju političkih sadržaja ekstenzivnom uporabom moći u međunarodnom kontekstu te između nastanka, izgradnje i razvoja imperijalnog političkog bića i imperijalnog poret-ka. Realistička slika međunarodne politike polazi od anarhičnog svijeta8, u kojemu su države prije svega oslonjene na sebe same te jedino putem težnji prema očuvanju već postignutih pozicija i ravnoteži moći mogu izbjeći stalni rat sviju protiv svih, kao kod Hobbesa.9

Također je bitno naglasiti kako se daljnja razrada realizma, tj. neorealizam od šezdesetih godina XX. stoljeća dalje (pogotovu u svojoj povijesno argumentiranoj inačici), koja se te-melji na nauku o ciklusima hegemonijske moći,

7 Kao npr. kod Hansa Morgenthaua; o temeljima političkog realizma vidi Morgenthau, 2005: 4-7.

8 O anarhičnosti svjetskog poretka vidi i Bull, 2002.9 Vidi Hobbes, 2004.

jasno udaljava od poimanja svijeta kao posve anarhičnog (Menzel, 2001: 148-150). Bez obzira na tu promjenu, ovakvo tumačenje hegemonije i dalje je ukorijenjeno u državno-teorijski okvir, te se stoga s pravom može smatrati nastavkom realističke slike međunarodne politike.

Temeljni postulati realističke škole naglašavaju10 moć kao opipljivi cilj i stvarnu svr-hu politike, no i kao stanje međuljudskih odnosa u kojemu vlada stalna nesigurnost (nesigurnost u međuljudskim odnosima se prema internoj logici ovog teorijskog sklopa prenosi na međudržavne odnose) i stalno prisutni potencijal zlouporabe moći.11 Oslanjajući se na rad Josepha Schumpe-tera, možemo reći da se kod rečenog potencijala za zlouporabu vlasti i stvaranje osobne i kolektiv-ne nesigurnosti i nepovjerenja bar donekle radi o psihičkom porivu vlastodržaca prema širenju moći putem korištenja gospodarske i vojne moći (Menzel, 2001: 64). Ovakvu logiku moguće je, doduše, vrlo umješno ugraditi u realistički po-gled, no ustrajanje na takvoj argumentaciji je previše determinističko te nudi samo djelomično objašnjenje zbog naglašavanja samo pojedi-nih oblika moći (gospodarska, vojna moć), pa se prema tome pojam moći sužava, a analiza skraćuje i osiromašuje.

2.1. Prednosti i ograničenja realističkog pogleda

Realistički postulati mogu se djelomice ugraditi u istraživanje imperija te se mogu poka-zati korisnima za konkretnu analizu imperija. No čim se odvažimo bez ostatka primijeniti realistički koncept međunarodne politike na analizu imperi-ja, naići ćemo na jasne teorijske zapreke.

Uzmimo kao polazište realističku sli-ku međunarodne politike. Prema njoj, u među-narodnim odnosima opstoji anarhično “prirodno” stanje, u kojemu ili nema nikakve hijerarhije ili po-retka između političkih organizacijskih jedinica, ili postoji multipolarni poredak s ravnotežom sila ili sa stalnim sukobima oko hegemonskog statusa. Imperij postaje, sukladno svojoj naravi, levijatan, te se izdiže iznad zaraćenih prijedržavnih, od-nosno, nakon prve modernizacije, (nacionalnih) državnih struktura te uspostavlja drugačiji način političkog organiziranja.

Imperij stoga s jedne strane nije država,

10 O osnovama političkog realizma, v. također Goldstein, 2005: 55-57.

11 Odnosno zlorabiteljske vladavine vlastodržaca nad svo-jim podanicima; usp. Lehmkuhl, 2001: 74-75.




www.cpi.hr79

a s druge je pak strane inicijator i stvaratelj bit-no drugačijeg poimanja međunarodne političke scene i naposljetku, imperijalnog poretka. Samo postojanje imperijalnog bića u suprotnosti je s realističkom koncepcijom anarhične konkuren-cije te stalnoga sukoba ili ravnoteže sila na međunarodnoj razini. Imperij znači nadilaženje anarhičnog “prirodnog” stanja te istodobno postaje alternativa svijetu država.

Budući da imperij ne potpada pod iste kategorijalne odrednice kao što je to slučaj kod država, on utjelovljuje drugačije poimanje suverenosti. Dok državna suverenost ima jas-ne granice (određene teritorijem, zadaćama i stanovništvom), imperijalna je suverenost u sebi univerzalna te se prostire na cijeli (impe-rijalni) “svijet”. Ovakva suverenost ne temelji se na međudržavnoj uzajamnosti i ravnoteži sila, već iskazuje težnju prema dubljem pove-zivanju i prožimanju tog imperijalnog “svijeta”, dok međudržavni odnosi dospijevaju na drugo mjesto, te se podređuju imperijalnom poretku. Prema tome, postojanje imperija razbija i nadila-zi državnu suverenost, te se time dodatno udal-java od jednog od kamena temeljaca realističke analize.

S gledišta realističke škole, imperij sto-ga predstavlja anomaliju koja ostavlja duboke posljedice u međunarodnoj politici, dovodeći kako državnu suverenost, “slobodno plutajuće”, labave međudržavne odnose, ali i ograničenu (inspiriranu mišlju vodiljom o ravnoteži i uzajam-nosti) uporabu sile u pitanje (makar privremeno te s nejednakim intenzitetom na svim političkim razinama) te ju nije moguće objasniti pomoću realističkih postulata.

Naposljetku možemo zaključiti kako se u istraživanju imperija itekako možemo oslanjati na postignuća realističke teorije, no na kraju je moramo napustiti i razviti nove teorijske koncep-te iz empirijskog iskustva imperijalnog stanja. U ovom smislu analiza imperija ima post-realistički karakter.

3. Stari i novi imperiji – pojmovna razdvojba

3.1. Stari imperiji

Pod pojmom starog imperija razumijeva-mo imperijalne političke strukture i organizacijske jedinice koje su egzistirale prije nastanka moder-ne teritorijalne države. To, dakle, obuhvaća sva carstva od antike pa sve do početka razvitka moderne državnosti, koju možemo pratiti od, ot-prilike, Slavne revolucije u Engleskoj 1688. godi-

ne12, odnosno od Vestfalskog mira 1648. godine. Proučavatelji imperija (među kojima je također puno proučavatelja imperijalizma), kao i stratezi i geopolitičari, rado se vraćaju na stare imperije, poput Rimskog carstva ili carstva Karla V, kako bi povukli paralele sa suvremenom politikom ili čak crpli inspiraciju za planiranje na vanjsko-političkom planu. Stari imperij tvori pojmovni par s predmodernom državom (bilo da se radi o gradu-državi, plemenskom savezu ili kraljevstvu koje pokazuje premoć i hegemonske težnje unu-tar neke regije) te bi ga trebalo prvenstveno pro-matrati u tom, povijesnom kontekstu. Imperij kao socijalni konstrukt13 postoji u suprotnosti s drugim političkim jedinicama koje ga okružuju. Imperij, makar je na prvi pogled usporediv jedino s prije-državnim, tj. pred-modernim oblicima vladavine, posjeduje i neke značajke koje možemo smatra-ti opće-imperijalnima te zbog toga dijakronijsko promatranje i tipologizacija imperijalne vladavine nije posve nebitan dio proučavanja imperija.

Stari se imperiji od onih novih značajno razliku u načinu proizvodnje i distribucije (pr-venstveno zbog tehnoloških inovacija), no pos-jeduju međusobno usporedivu logiku djelovanja na polju vođenja ratova i očuvanja mira, kao i u kontekstu svoje integrativne i intervencionističke uloge naspram svoje okoline.

3.2. Rimsko Carstvo kao referentna točka

Među cijelim nizom negdašnjih carstava jedan se stari imperij izdvaja kao iznimno važan za komparativnu analizu i traženje faktora koji određuju imperij kao takav. Radi se o Rimskom Carstvu, koje ima ključnu ulogu u proučavanju mogućeg modernog imperija - američkog. Kako na simboličko-ideološkoj, tako i na teritorijalno-vojnoj razini, moguće je u rimskom i američkom slučaju prepoznati sličnosti u imperijalnoj logici djelovanja. Herfried Münkler je krenuo upravo ovim putem istodobnog povijesnog proučavanja i tipologizacije imperijalnih oblika vladavine14 te traženja obrazaca djelovanja zajedničkih sva-kom imperiju. Kao jedan od ključnih teoretičara proučavanja imperija (za razliku od jako emoci-onalizirane, pojednostavljene debate o imperi-ju koju je moguće pratiti u antiglobalizacijskim krugovima), Münkler smatra Rimsko Carstvo mjerilom kojim možemo procjenjivati američku politiku u mnogim njenim aspektima, budući da

12 O važnosti ove revolucije vidi Dvořák, 2001.13 O konstrukciji stvarnosti u međunarodnim odnosima, us-

poredi Wendt, 1999.14 Vidi više u Münkler, 2005: 79-81.




www.cpi.hr80

je Amerika po svojoj tradiciji nastavak rimskog naslijeđa (Münkler, 2005: 13). Jasno povezi-vanje Washingtona i Rima vidljivo je i u analizi mogućeg američkog imperija Andrewa J. Bace-vicha, te poveznici između proklamiranih kolek-tivnih ideala i mogućeg imperijalnog ratovanja (Bacevich u Speck i Sznaider, 2003: 72-74).

3.3. Doba imperijalizma

Povijesna znanost polazi od toga da (klasično) doba imperijalizma obuhvaća vre-mensko razdoblje od otprilike 1875. do 1918. godine (Menzel, 2001: 57) Ovaj ekstremni oblik međunarodne politike moći išao je korak uz korak s ubrzano rastućom industrijalizacijom, širenjem kapitalističkih proizvodnih i organizacijskih odno-sa, usponom nacionalne i nacionalističke misli, protekcionističke vanjsko-trgovinske politike i težnje prema stvaranju novih tržišta za plasman proizvoda te otkrivanju novih izvora sirovina. Imperijalističko djelovanje je također usko pove-zano s geopolitičkom paradigmom.

Ova se paradigma pozivala na znanstve-nu objektivnost i stvorila teorijsku podlogu klasičnog imperijalizma, povezavši političku moć s teritorijalnošću i zemljopisno definiranim ključnim pozicijama i referentnim točkama.15 Po mojem mišljenju, razdoblje imperijalizma preds-tavlja prijelaznu fazu između starog i novog im-perija. Ovo je razdoblje poslužilo kao povijesna priprava za novi imperij koji se mogao razviti tek u dvadesetom stoljeću. U rečenom razdoblju bitno je naglasiti imperijalizam kao način djelovanja, tj. određenu vrstu politike (policy). Ovakav način djelovanja nije vodio (tj. ne vodi) nužno prema razvitku imperija u užem smislu tog pojma. Mul-tipolarni sustav europskih velikih sila (u različitim razdobljima, to su bile Španjolska, Portugal, Nizozemska, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija) funkcionirao je unutar Europe kao ravnoteža snaga, ali ujedno i kao (latentni, no ponekad i otvoreni) konflikt oko hegemonije, tj. sukob (u obliku izravnih ratova) i natjecanje (u obliku gospodarske i vojne konkurencije) radi postizanja premoći (hegemonskog položaja) unutar tog sustava.

Izvan Europe, tj. u sferi stvaranja ko-lonijalnih carstava, europske su sile preuzele imperijalne funkcije, te unutar pojedinih regio-nalnih prostora (tj. njihovih „vlastitih svjetova“) stvorile imperijalne strukture. Međutim, izgradnju ovakvih struktura moguće je u biti reducirati na

15 O imperijalnoj geopolitici, vidi također Ó Tuathail, Dalby i Routledge, 2007: 31-33, 35-36.

radikalno širenje vlastite državne suverenosti.16 Ove imperijalističke sile moguće je usporediti s političko-organizacijskim jedinicama svojega vre-mena, tj. nadolazećim nacionalnim državama, kao i drugim državnim i prijedržavnim oblicima vlasti. Dok je kod svih velikih europskih sila ovog vremena moguće primijetiti imperijalističku politi-ku, jedino u britanskom slučaju možemo govoriti o uspjeloj izgradnji imperija (iako unutar okvira i ograničenja te epohe). Po Münklerovoj tipologiji Britanski imperij možemo svrstati u pomorska carstva (Münkler, 2005: 79-81) Taj je imperij crpio svoju moć prvenstveno iz gospodarske nadmoći (kako u proizvodnji, tako i u prometu i trgovini), te se njome služio kao temeljem daljeg širenja kontrole (kontrola i utjecaj na druge političke je-dinice su kod imperija ponešto bitnije nego usko definirana, političko-vojna moć, koju je moguće objektivno promatrati unutar užeg imperijalnog prostora) u Africi i Aziji.

Možemo primijetiti kako su se imperijalne strukture u ovom povijesnom razdoblju pojavlji-vale kao popratni oblik i vanjska (međunarodna) manifestacija europskog kapitalizma. Gospo-darska globalizacija, kao posljedica novih proi-zvodnih i organizacijskih oblika, omogućila je imperijalni razvoj vladavine onkraj središta moći, odnosno u ovisnoj periferiji, dok je unutar središta (tj. u Europi) bilo moguće jedino natje-canje za hegemoniju (koje je na kraju kulminiralo u Prvom svjetskom ratu) te se nije razvio takav imperij.1�

3.4. Britanski imperij

Britanski imperij kontrolirao je na početku dvadesetog stoljeća najveći prostor u povijes-ti čovječanstva (Kennedy, 2000: 344). Njegova nadmoć nije se ogledala samo na već spome-nutom ekonomskom području, već i na polju znanosti i tehnike. Iako ovaj imperij ne možemo smatrati globalnim (već ograničenim na vlastiti imperijalni „svijet“), radi se o jedinoj sili koja je svojom nadmoći mogla dovesti u pitanje mul-tipolarnu ravnotežu u Europi (Kennedy, 2000: 344), iako je svoju moć uvijek usmjeravala pre-ma van, a unutar Europe nije ni pokazivala im-perijalne aspiracije. Ona je, naprotiv, pomagala održavati ravnotežu sila u Europi kao offshore balancer, sklapajući i razvrgavajući saveze i vodeći ratove u skladu s time kako bi spriječila da bilo koja kontinentalna europska sila postane hegemon. Time si je istodobno ostavljala slo-16 Usporedi Hardt i Negri, 2000: xiii.1� O odnosu središta i periferije, usporedi Wallerstein, 2004.




www.cpi.hr81

bodne ruke za nadzor nad svjetskim morima, a time i širenje svojega pomorskog (kolonijalnog i trgovačkog) imperija.

Upravo komparativna snaga britanske mornarice (ne nužno i kopnene vojske), kao i jak financijski (državni i privatni) sektor, značajke su koje su Sjedinjene Države na određeni način preuzele od Velike Britanije te ih dalje razradile i razvile. Britanski imperij možemo tako smatrati prethodnicom i priređivačem uvjeta za američki imperij.

4. Hegemon i imperij

Pojam hegemonije se opetovano poja-vljuje u analizama imperija te ga je često teško razlučiti od pojma imperija. Na početku treba na-pomenuti da pojam hegemonije kao specifičnog oblika kulturno-ideološkog izraza vladavine (tj. realizacije moći), kao što ga je razvio Antonio Gramsci (Kebir, 1991: 51-53, 117-119) ne ulazi izravno u raspravu o imperiju i hegemoniji, no, kao što ćemo kasnije primijetiti kod proučavanja određenih značajki imperija, može poslužiti kao koristan analitički instrument. Promišljanje he-gemonije u međunarodnim odnosima trebalo bi uvijek povezati s multipolarnim sigurnosnim sus-tavom. U okviru poretka u kojemu više sila više ili manje održava labilnu ravnotežu, dolazi do hege-monskih težnji jedne ili više sila unutar sustava. Ovu hegemonsku težnju možemo okarakterizirati kao želju, tj. poriv prema postizanju predvodničke uloge unutar sigurnosnog sustava (takav poriv i željena uloga uvijek su ograničeni određenim pravilima vanjsko-političkog ponašanja, odnosno djelovanja). To znači da hegemoniju pokušavaju prije svega ostvariti slično snažne i perspektiv-ne sile (Mearsheimer, 2001: 79. i dalje, cit. po Münkler, 2005: 67) Nadalje je važno reći kako je već zadobivena hegemonija vrlo nestabilna, jer po svojoj genezi izvire iz okoline usporedivo snažnih, konkurentnih sila te tako postoji visoka vjerojatnost zamjene jednoga hegemona drugim. Hegemonije nastaju u okolišu koji ih prisiljava na pridržavanje pravila međusobnog ophođenja unutar multipolarnog sklopa sila.

Iz ovog razloga hegemon (hegemonska sila) ostaje i dalje država u uobičajenom smislu, tj. ne preoblikuje svoju državnost u imperijalnost. Hegemon ne može postići kontrolu nad svojom hegemonskom sferom koja zadire duboko, već prvenstveno utječe na vanjsku politiku drugih sila, kao i na njihove međusobne odnose. Iako hegemonija nastaje iz drugačijih temeljnih uvjeta nego imperij, hegemonske sile u sebi nose po-

tencijal preobražaja u imperijalnu silu. Münkler u tom kontekstu rabi pojam „potencijalne imperijal-nosti“ (Münkler, 2005.:69). Prije nego pokušamo povući crtu razdjelnicu između hegemonije i im-perija, htio bih ukazati na dvostruku ulogu koju neka sila ima u odnosu na ova dva oblika vla-davine.

Pokušajmo to razjasniti primjerom iz doba Hladnog rata, budući da je upravo to razdo-blje prethodilo imperijalnom stanju oko kojega se kreće naša glavna nit argumentacije. Za vrijeme Hladnoga rata, SAD i Sovjetski Savez vladali su nad dva različita „svijeta“, s time da su Sjedi-njene Države u Zapadnoj Europi djelovale he-gemonski, a u Latinskoj Americi imperijalno, dok je sovjetski imperij vladao u Srednjoj i Istočnoj Europi. Budući da je cijeli svijet bio podijeljen na dva „svijeta“, ni Sovjetski Savez, niti SAD nisu mogli postati globalnom imperijalnom silom. Iz ovog razloga Hladni rat možemo promatrati kao hegemonski konflikt na globalnoj razini. Ovakva hegemonska konstelacija dopušta postojanje ta-kozvanih „međuprostora“ i „međusvjetova“.

Ovdje se prvenstveno radi o Pokretu nesvrstanih (iako je u ovom slučaju Sovjetski Savez postigao u većini nesvrstanih zemalja ba-rem hegemoniju putem konsenzusa u Gramsci-jevom smislu te riječi, tj. na temelju ideologije, no u blažem, odnosno modificiranom obliku) i o NR Kini, koja je iz rubnog područja sovjetskog imperijalnog prostora izrasla u samostalni međunarodno-politički entitet. Naposljetku mo-ramo navesti i SFRJ kao prostor preklapanja i borbe konkurentskih hegemonija Washingtona i Moskve. Upravo za međuprostore hegemonijā karakteristična je visoka vjerojatnost oružanih sukoba (Münkler, 2005: 67-68), dok se može reći da imperijalni poredak ima potencijal pružanja većeg stupnja mira (iako negativnog u smislu kategorizacije vrsta mira).

Dvostruka uloga koju neka sila može imati ukazuje na to da je razlika između im-perija i hegemonije, unatoč svim navedenim značajkama, prilično labava (Münkler, 2005: 77). Iz zaključka kako imperijalna sila može istovre-meno preuzeti i hegemonijalnu ulogu, možemo izvesti slijedeće teze: hegemonija ima poten-cijal prerastanja u imperij. Imperij može privre-meno zatomiti dio svoje moći (tj. dragovoljno je suspregnuti), te nastupati više kao hegemon. Međutim, kada imperij izgubi svoju hegemonsku moć, najvjerojatnije će početi propadati. Na kra-ju treba napomenuti kako hegemonije u pravilu nisu dugovječne, jer ih unutar jednog sustava sila zamijeni neka druga sila ili potpuno pro-padnu uslijed neuspjelog pokušaja širenja svoje




www.cpi.hr82

moći (putem kvalitativnog produbljivanja hege-monije ili mogućeg prelaska u imperijalnu silu), kao što svjedoči primjer Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Michael Doyle argumentira kako je postignuta ili pokušana hegemonija u pravilu odnos unutar centra moći gdje se sukobljavaju velike sile, dok imperiji grade svoje odnose pre-ma periferiji putem struktura koje su onkraj, od-nosno iznad državnosti (Doyle, 1986: 81). Ovo objašnjenje može se dobro povezati s tvrdnjom kako imperij nužno vodi prema opraštanju od uvriježenih među-državnih pravila, te izgrađuje u svijetu odnose koji imaju drugačiji karakter kon-trole i moći nego li onaj državni, te naposljetku pokazuje zašto europski kontinent kao prostor jake koncentracije potencijalnih hegemonskih sila nije podlegao imperiju, već su njegove sile u prekomorskim krajevima pokušale izgraditi imperijalne strukture. Uviđamo, dakle, kako je razlika između hegemonije i imperija struktural-ne naravi, budući da ovo prvo funkcionira unutar među-državnih odnosa, dok ovo drugo nadilazi državnost (iako ponekad samo privremeno, te samo u određenim sferama).

Iz toga slijedi postavka kako kod kon-kretnog istraživanja imperija moramo dati odgo-vor na pitanje je li u danom slučaju riječ o hege-moniji ili o imperiju. Unatoč svim preklapanjima i sličnostima, moramo tražiti značajke koje samo imperij posjeduje, čak i kad privremeno djeluje na hegemonski način te na taj odaje dojam miješanog oblika upotrebe moći.

5. Državnost i imperijalnost

Modernu državu (od ovog trenutka naše analize modernu ćemo državu kontrastirati samo s modernim („novim“) imperijem, te razjasniti ra-zlike ovih dvaju organizacijskih oblika) možemo s jedne strane promatrati kao određeni okvir društvene vladavine i organizacije, s druge stra-ne pak kao koncept ukorijenjen u (europskom, odnosno sjeverno-američkom) prosvjetiteljstvu, popraćen probojem određenog gospodarskog i socijalnog pristupa (kapitalizam kao način dje-lovanja i razmišljanja, kako u svojem privatnom obliku – kao kapitalističko tržišno gospodarst-vo, odnosno u svojem podržavljenom obliku – kao realsocijalističko plansko gospodarstvo) te širenje nacionalne ideje.18

18 Na ovom sam mjestu namjerno sveo realni socijalizam i liberalni kapitalizam na zajednički nazivnik, kako bih naglasio njihove zajedničke korijene u duhovnom naslijeđu prosvjetiteljstva, moderne te pozitivističke znanosti.

Moderna je država, kao što joj i ime go-vori, u okvirima svjetske povijesti recentni feno-men te je se u usporedbi s ranijim društvenim oblicima treba promatrati samo kao djelić ukup-nog iskustva i djelovanja mogućih i zamislivih oblika ljudskog suživota.19 Moderni imperij čini suprotnost modernoj državi (iako, osobito unu-tar imperijalne jezgre, pokazuje državna svoj-stva), budući da u svojoj cjelokupnosti slijedi drugačija pravila i drugačiju logiku. Državnost i imperijalnost treba promatrati kao dva kvalita-tivna izričaja, tj. pokazivati stupanj integracije državnih, odnosno imperijalnih elemenata koje je usvojila određena društvena organizacijska jedinica. Novije politološke analize (u pravilu na-kon i u kontekstu propasti bipolarnog svjetskog poretka) često polaze od suprotnosti između jake i slabe državnosti, s time da ekstremno sla-ba državnost u krajnjem slučaju vodi do stanja propasti države (tzv. failed states).

Na ovom mjestu važno je naglasiti dvije stvari: prvo, natprosječno jako izražena državnost ne vodi nužno prema boljim uvjetima za stvaranje imperijalnosti, te drugo, državnost je potrebno promatrati kao kategoriju, u sklopu koje države izražavaju svoju prirodu, bez ob-zira na moguću jačinu ili slabost konkretne državnosti pojedinih državnih subjekata. Naš zadatak unutar istraživanja imperija, dakle, nije mjerenje državnosti, nego njezino razlaganje na sastavne elemente koje je moguće kontrastirati naspram imperijalnosti. Sama imperijalnost, kao kvalitativna antiteza državnosti, može se ugra-diti u analizu imperija, te naposljetku služiti kao analitičko mjerilo.

6. Država i državnost

Država, kao cjelina službenih (priznatih) upravnih, zakonodavnih i pravosudnih struktura (tj. društveno-organizacijska cjelina koja opstoji u trokutu: državni teritorij-državna vlast-državno stanovništvo),20 koja posjeduje najvišu vlast unu-tar nekog državnog teritorija i dalje je najvažniji akter međunarodno-političkog (ali i unutarnje-političkog) organiziranja i djelovanja.

Usprkos globalizacijskim procesima rastakanja, prelamanja i transnacionalizacije država i njihove „klasične suverenosti“, one ne gube svoju središnju ulogu, kako u politološkoj

19 O razvoju oblika političke i društvene organizacije od lovaca-sakupljača do funkcionalno diferenciranog dru-štva i države, usporedi Wimmer, 1996.

20 O temeljima države vidi više u Doehring, 2004.; Böcken-förde, 1991. te Vrban, 2003.




www.cpi.hr83

analizi, tako i u praksi realnih političkih i društvenih događanja. Bez obzira na moguće postojanje jednog imperija, niti na jačanje drugih ne-državnih aktera u međunarodnim odnosima (međunarodne organizacije, transnacionalne kompanije, nevladine i terorističke organizacije itd.)21 ne možemo u proučavanju međunarodnih odnosa, ni u komparativnim političkim studijama zanemariti državu ili je proglasiti zastarjelom.

Pokušajmo, dakle, razložiti klasični državni trokut kako bismo pojasnili bit državnosti. Državni teritorij je prostorna kategorija unutar koje se prostire određena država, odnosno do-kle dopire vlast državnih tijela dotične države (njezine središnje vlasti). Na ovom području država ima isključivo pravo upravljati svakodne-vicom, osim ako je s nekom drugom institucijom moći (odnosno drugom državom, naddržavnom ili međudržavnom zajednicom) dogovorila drugačije uvjete ili režim upravljanja.

Posjedovanje kontrole nad državnim teritorijem temeljna je postavka unutarnje suve-renosti. No ova unutarnja suverenost može de facto postojati jedino kad su ostvareni i uvje-ti za vanjsku suverenost. Vanjska suverenost označava sposobnost (odnosno mogućnost) obrane vanjskih granica te priznatost legitim-nosti državne vlasti (nedvosmisleno izraženim stajalištem drugih država, što se izražava formal-nim diplomatskim priznanjem, kao kod novonas-talih suverenih država, npr. Hrvatska, Kosovo, ili kod promjene vlasti prevratom, kao što je bilo kod NR Kine) nad njezinim državnim teritorijem. Jedino na temelju tako stečene i priznate vanjs-ke suverenosti država može ravnopravno (iako je ova ravnopravnost u praksi relativizirana s jedne strane asimetričnošću međunarodnih gos-podarskih i političkih konstelacija, globalizacijom suverenosti i problematike državne nadležnosti te na kraju naddržavnim režimima upravljanja) sudjelovati u međunarodnoj politici te ostvariti unutarnju suverenost.22

Uviđamo, dakle, kako se ova dva vida državnosti stalno međusobno uvjetuju i nado-punjuju. Iako u raspravama o jakoj i slaboj (tj. nedovršenoj, nepotpunoj) državnosti možemo primijetiti kako mnoge države posjeduju formal-nu, vanjsku suverenost te tako projiciraju dojam državnosti, no pokazuju manjkavu kontrolu nad vlastitim državnim teritorijem (ovaj slučaj po-sebice je zastupljen u bivšim kolonijama diljem Afrike koje karakterizira latentni, pa i otvoreni

21 Vidi također Vukadinović, 2005.22 O relativnoj suverenosti i državnosti u međunarodnim

odnosima usporedi Sørenson, 2001: 151-155 i 161-164 i Šimonović, 2005.

građanski rat kao temeljna odrednica društvene i političke svakodnevice), dok druge države ops-toje kao prijelazni oblik prema punoj državnosti koja bi se tek trebala realizirati uklanjanjem upravljačkih mehanizama međunarodne zajed-nice (protektorati u Bosni i Hercegovini te na Kosovu kao najsvježiji primjeri ove situacije), zadržimo se, naše teme radi, na postojanju „nor-malnog slučaja“, u kojemu su kako vanjska, tako i unutarnja suverenost dijelovi državnosti, te na taj način iskazuju državni karakter. Ova suvere-nost ne donosi, naravno, samo prava na uprav-ljanje nekim državnim teritorijem, već i dužnosti, odnosno ograničenja, koja se putem vlastitih državnih granica postavljaju naspram susjednih područja.

Državna vlast je, sukladno smislu i na-ravi države, jedina naredbodavna vlast, te u tom smislu posjeduje monopol. Ovako definira-na državna vlast mora moći osigurati sigurnost i red unutar državnog teritorija, predstavljati državu u inozemstvu te štititi državne granice od neovlaštenog djelovanja. Nijedan državljanin ne smije stajati iznad državne vlasti, niti iko-ja druga vlast smije iznad nje stajati, osim ako međunarodnim ugovorima nije drugačije do-govoreno (npr. putem parcijalnog prijenosa državnosti na naddržavne institucije poput Eu-ropske unije).

Državno stanovništvo čine svi državljani (građani) neke države, koji se osjećaju pravno, ali i simbolički-kulturno obvezani prema njoj, te sukladno tome i od nje očekuju određene uslu-ge. Temeljem migracija danas je uobičajeno da jedan značajan dio državnog pučanstva ne pri-pada usko definiranom državnom stanovništvu, budući da se radi o ljudima koji (još) nisu državljani rečene države. Bez obzira na ovu relativizirajuću okolnost, državno stanovništvo je u svakoj modernoj državi i dalje bitan temelj na kojemu se razvija i na koji se oslanja državnost. Iako je u doba, a i prije nastanka modernih, teri-torijalnih i funkcionalno-specijaliziranih23 država bilo moguće pronaći protonacionalne oblike stvaranja identiteta u određenim (europskim) društvima (npr. u Engleskoj i Nizozemskoj), o stvarnoj naciji kao identitetskom kolektivu, te kao održivom konceptu možemo govoriti tek u okviru moderne, novovjekovne države. Svaka moderna država je nužno i nacionalna država, bez obzira na kojem principu je utemeljena nacija (objektivni ili subjektivni pojam nacije, kulturna nacija ili us-tavna nacija) te bez obzira na okolnosti i procese u kojima je nastala. Neizgrađenost nacije nužno

23 U smislu funkcionalne specijalizacije, vidi također Luhmann, 2005a i 2005b.




www.cpi.hr84

je povezana sa smanjenom funkcionalnošću i održivošću države, tj. slabo definiranom državnošću te sukladno tome i suverenitetu.24 Državnost stoga označava opipljivi izraz mo-derne teritorijalne države kojom se upravlja iz jedne središnje točke moći te koju se održava putem nacionalnog koncepta koji se uvijek iz-nova reproducira. Imperijalnost, koja možda na prvi pogled sadrži upravo iste ove elemente koje primjećujemo kod državnosti, funkcionira u prak-si kao oblik koji nadilazi državnost.

7. Obilježja imperija

Imperijalnost kao objektivni kvalitativni izraz diferencijalnog karaktera imperija naspram države može se podijeliti na slijedeće temeljne koncepte, odnosno značajke:

• imperijalno poimanje prostora te kons-trukcija imperijalnog prostora;

• imperijalno poimanje vremena te tuma-čenje povijesti;

• imperijalno poslanje;• imperijalno poimanje prava, te• imperijalno poimanje nacije.

Ove glavne postavke imperijalne logike djelovanja interno su povezane, međusobno se uvjetuju, te stoga zajedno čine temelj imperijalne vladavine. Oslikavanjem internoga funkcionira-nja ovih postavki dobit ćemo uvid u posebnost imperija kao zasebnoga političkoga fenomena.

7.1. Imperijalno poimanje prostora

Unutar jednoga „svijeta“ moguće je postojanje samo jednoga imperija. Taj „svijet“ je konstrukt, te ga treba promatrati u svjetlu impe-rijalnog svijeta, tj. imperijalnog prostora. Putem održavanja ovoga konstrukta i sam se imperij održava na životu. Imperij, za razliku od države, svoju okolinu ne poima kao skupinu država koje mogu imati svoja vlastita potraživanja suvere-nosti, već kao imperijalni svijet unutar kojega se samo imperij može konstituirati kao ultimativna sila i upravljačka snaga. Ovakvo poimanje pros-tora može se objasniti univerzalističkim karakte-rom imperijalne suverenosti.

Imperijalna suverenost definirana je kao otvorena, te se stoga ne odnosi na usko defini-rano stanovništvo jedne države ili državni pros-

24 O izgradnji države i nacije kao temelju održivosti v. tako-đer Fukuyama, 2005.

tor. Ova se vrsta suverenosti poziva na način razmišljanja i osjećaj povijesne uloge i zadaće. Ustavni tekst Ustava Sjedinjenih Država iskazuje želju za posvemašnjim širenjem poimanog ideala slobodnog, demokratskog političkog poretka ute-meljenog na internoj moći naroda (Hardt i Negri, 2000: 163-165) Iz ove želje proizlazi stajalište o otvorenim granicama demokratsko-republikans-ke suverenosti koju je moguće proširiti na proi-zvoljno širok teritorij. Konstrukcija novih, neinte-griranih prostora te širenje imperijalnog prostora po cijelom svijetu, kao potpuna univerzalizacija imperijalne suverenosti novom je imperiju znat-no olakšana zahvaljujući globalizaciji i novim oblicima transporta i komunikacije. Putem glo-balnog umreživanja imperij može uvijek iznova širiti i umnažati svoj prostor te postati sveprisu-tan zahvaljujući svojoj integrativnoj ulozi.

Integrativni i univerzalistički karakter im-perijalne suverenosti koja stvara sveobuhvatan imperijalni prostor u suprotnosti je s uvijek prisut-nom tendencijom k razgraničavanju koja postoji kod imperija. Imperij preuzima razgraničavajuću ulogu tako da crta razdjelnice između onih pros-tora koji su imperijalno integrirani i „civilizirani“, odnosno proklamirani kao napredni (demokrati-zirani i sl.) te onih koji su definirani kao regresiv-ni, nedemokratski i barbarski.

Svaki politički i društveno zamišljen i konstruiran prostor, čak i kad je riječ o imperi-jalnom, široko definiranom prostoru, nastaje kao antiteza neprostoru, Drugome25, Stranome, tj. prostoru koji je isključen iz vlastitog „svijeta“ te kojemu se na taj način nužno pripisuje drugačija (gotovo isključivo negativno nabijena) kakvoća. Razdvajanjem imperijalnog prostora i nepros-tora konstruiraju se asimetrični odnosi između imperijalnog centra i daleke periferije te se le-gitimira provođenje tih odnosa u realnoj politi-ci. Ovakvo razgraničavanje služi prvenstveno drugačijem pravnom i gospodarskom ophođenju s odvojenim prostorom, tj. sustavnom nepri-mjenjivanju principa, prava i ideala koji konstitui-raju sam imperij. Postavljanje ovakvih prostornih odnosa legitimira se jednom vrstom specifičnog imperijalnog diskursa o barbarima i barbarizmu (Münkler, 2005: 150). Na ovaj način imperij postaje djelatni subjekt (granične) politike, dok se prostor definiran kao barbarski i necivilizi-ran preoblikuje u pasivni objekt (Münkler, 2005: 150-151). Priroda ovakvog razgraničavanja, te

25 Pod pojmom Drugoga podrazumijevam konstruiranu sliku stranca, susjeda, suprotnika koji se stvara kao obrnuta slika prema sebi i svojemu kako bi se učvrstio vlastiti identitet, te se pružila legitimacija vlastitom ekspanzionizmu te isključivosti.




www.cpi.hr85

diskurs o barbarima koji ga podržava, temelje se na samoopravdavajućem imperijalnom pos-lanju, koje u imperijalnoj logici posjeduje najvišu političku vrijednost. Na taj način imperijalno pos-lanje zadobiva jaku legitimacijsku snagu koja služi imperijalnom konstruiranju prostora.

Imperiji ulažu puno vremena, resursa i energije u očuvanje i zadržavanje zacrtanih gra-nica, koje se često i fizički manifestiraju u obliku zaštitnih bedema (npr. rimski limes kao brana protiv germanskih invazija ili američka zaštitna ograda protiv ilegalnih useljenika iz Meksika). Ovakva usredotočenost na imperijalne granice naspram drugačijih i izopćenih prostora služi unutarnjoj politici u središtu imperija kako bi se stvorio društveni konsenzus o djelovanju impe-rija, te kako bi se homogeniziralo imperijalno društvo, te naposljetku odvratilo pozornost im-perijalne javnosti s unutarnjih političkih, socijal-nih i gospodarskih nejednakosti, čija bi tematiza-cija mogla dovesti u pitanje imperijalni poredak (Maier u Speck/Sznaider, 2003: 130). Imperijal-na sklonost barbarizaciji određenih prostora te njihovog simboličkog razdvajanja od imperijal-nog svijeta uvijek je popraćena istodobnim po-ticanjem na debarbarizaciju, tj. integraciju ne-prostora u imperijalni prostor te time na širenje imperijalnog načina društvenog organiziranja. Možemo, dakle, uočiti kako imperijalno konstrui-ranje prostora pokazuje internu dvojnost između težnje prema totalnosti i univerzalnosti te težnje prema razgraničavanju i diferencijaciji. Upravo razgraničavanje možemo promatrati kao kamen temeljac samoostvarenja imperijalnog prostora, dok je s druge strane imperij temeljem svoje uni-verzalno shvaćene suverenosti u svojem biću ot-voren prema okolini te se trudi totalizirati prostor i tako stvoriti jedan, univerzalni imperijalni svijet, koji će se poklapati sa stvarnim, zemljopisno poj-mljivim svijetom.

7.2. Imperijalno poimanje vremena i tumačenje povijesti

Imperij ne stvara samo prostore (pre-ma tome i „svjetove“ ili jedan „svijet“), već ta-kođer i vremenske i povijesne kategorije. Re-alno postojeće vrijeme „imperijalizira“ se na način, da kako sadašnjost, tako i prošlost i bu-dućnost, bivaju tumačene unutar novog okvira. Idealistična slika budućnosti, proklamirana iz imperija, služi kao opravdanje sadašnjosti, dok se prošlost, kao i fenomeni iz sadašnjosti, koji ne odgovaraju samolegitimirajućem idealu im-perijalne budućnosti, marginaliziraju, radikalno

preoblikuju, prilagođavaju službenom idealu ili služe kao okvirni primjeri za „neciviliziranost“ i nedemokratičnost, koje su u suprotnosti s im-perijalnim, te služe kao opravdanje borbe protiv nositelja takvih značajki (stvarnih ili pripisanih). Snažno medijski prenošeno konstruiranje vre-mena i povijesti imaju ključnu ulogu u unutarnjoj i vanjskoj reprodukciji imperijalnih odnosa.

Jednako tako kao što se svaka država poziva na svoje slavne definirane početke i tvorce, tako i imperijalno tumačenje povijesti pokazuje snažnu orijentiranost prema idealizira-nom postanku imperija. Trenutak, odnosno vri-jeme nastajanja imperija najčešće se proklamira kao čin oslobođenja od prijašnje nepravedne vlasti ili kao čin stvaranja reda, mira i stabilnosti. Imperiji svoju povijest sagledavaju uvijek u kon-tekstu posebnosti i krčenja novih putova u ok-virima cjelokupne povijesti, koju se na taj način imperijalizira.

No, analitički gledano, doista je potre-bno postanak imperija jasno diferencirati od uobičajenog postanka država i nacija, bilo da se radi o nastanku novih oblika političke organizacije (kao što nas to uči primjer nastanka Sjedinjenih Američkih Država) ili o djelovanju karizmatičnih vođa. Ovaj drugi slučaj u većoj mjeri vrijedi za povijesne, dakle predmoderne imperije, budući da moderni imperij, za razliku od vojnih imperija starog vijeka (poput euroazijskih stepskih cars-tava) nema potrebu za karizmatičnim vodstvom. Razlog je to što se karizma stvara, odnosno projicira putem masovnih medija i popularne kul-ture. Uz to je imperijalno vođenje politike više ukorijenjeno u elitnim socijalnim mrežama negoli u individualnom kreiranju politike.

Nadalje je važno pripomenuti kako je kod modernih imperija tumačenje povijesti uvi-jek popraćeno tvrdnjom o kontinuitetu vlastite povijesti i vjernom prenošenju i daljoj razradi ideala i vrijednosnih sudova koji tvore osnivački mit te imperijalno poslanje koje se iz tog mita neposredno izvodi. Dok su nacionalne države zbog ideoloških i političko-gospodarskih lo-mova i promjena stalno prisiljene mijenjati i prilagođavati svoje tumačenje povijesti novonas-talim okolnostima, povijesno predanje kod impe-rija je relativno konstantno te ga je zbog njegove interno zaokružene logike i dosljednosti moguće učinkovitije iskoristiti za reprodukciju imperijal-nog poslanja u sadašnjosti. Ovo poslanje je s druge strane ključno za legitimaciju sadašnje i buduće realne politike.

Značajka imperijalnog ophođenja s vre-menskim kategorijama nije samo velika politička i medijska snaga koju imperij crpi iz vlastite




www.cpi.hr86

povijesti i njezinog tumačenja, već i općenito ophođenje s vremenom, dakle tumačenje sa-dašnjosti, te posebice budućnosti. Imperij koji preobražava svijet kojim ravna, u imperijalni svijet, poistovjećuje sa sobom i vremensku i povijesnu kategoriju sadašnjosti, tako da impe-rijalni poredak preuzima ulogu sadašnjosti te na taj način polaže pravo na sve događaje, us-pjehe i postignuća koji određuju tu sadašnjost. Imperijalni se poredak ovako konstruira kao vremenski neograničen, te orijentiran prema boljoj, beskonačnoj budućnosti. On u konačnici određuje sadašnjost, te mu je zahvaljujući svo-joj ulozi iznimke, koju se naglašava posebnim tumačenjem povijesti, povjereno vlastito repro-duciranje, te određivanje budućnosti unutar im-perijalnog svijeta.

Na primjeru američke konzervativne promišljajuće skupine New American Centu-ry pod vodstvom proučavatelja međunarodnih odnosa Williama Kristola i Roberta Kagana26 moguće je prepoznati snažnu zaokupljenost imperijalnog središta budućnošću, te uranjeno imperijalno zaposjedanje vremena. Imperijalno poimanje vremena uvijek pokušava uspostaviti most između sadašnjosti i budućnosti kako bi u konačnici nestala razlika između ovih dviju ka-tegorija te kako bi se imperijalni poredak mogao konstituirati neovisno i onkraj vremenskih grani-ca. Istodobno je na primjeru imperijalne zaoku-pljenosti vlastitom budućnošću (koja je po inter-nom shvaćanju identična svjetskoj budućnosti) moguće razaznati nestabilnost imperija i imperi-jalnog poretka, koji se s vremenom mora uvijek iznova obnavljati te nanovo definirati pomoću povijesnog predanja. Upravo naglašavanje vre-menske dimenzije te pokušaj izjednačavanja im-perijalne sadašnjosti s nepoznatom budućnošću pokazuje da i imperij, iako pokazuje puno viši stupanj integracije moći nego „obične“ nacional-ne države ili hegemonske države, poput svakog drugog oblika političkog organiziranja i svakog drugog socijalnog konstrukta podliježe vremens-kim (i prostornim) ograničenjima, te se ne može konstituirati mimo povijesnih mijena.

7.3. Imperijalno poslanje

Svaki oblik vlasti i vladavine, pa tako i onaj imperijalni, ima potrebu za legitimacijskom podlogom koja će održavati stanje postojećeg poretka. Imperij se, polazeći od svoje uloge izu-zetka naspram drugih političkih jedinica, osjeća pozvanim, te se predstavlja kao da ima poseban 26 Vidi mrežnu stranicu www.newamericancentury.org.

mandat štititi i univerzalno širiti vlastite konstrui-rane ideale i vrijednosti. Ovaj zadatak, odnosno imperijalno poslanje, služi kao temeljna podloga za intervencionističko djelovanje imperija unutar imperijalnog prostora (tj. imperijalnog svijeta), ali i naspram razgraničenih prostora onkraj imperija. Bitno je napomenuti da je stalno reproduciran-je predodžbe o zadaći imperija posebno važno za jačanje imperijalne jezgre, no ponajprije za stvaranje nove energije za vodeće političke sna-ge koje ravnaju imperijem. Ovdje se, dakle, ne radi samo o utjecaju i uvjeravanju imperijalnog društva, već i o opetovanom samopotvrđivanju imperijalnih struktura moći (Münkler, 2005: 133).

Imperijalno poslanje možemo definirati kao zgusnuti izraz ideologije koja vlada unutar imperija. Na ovom mjestu možemo (kratko, no za našu analizu umjesno) definirati ideologiju kao vremenski prokušan selektivni splet vrijed-nosnih predodžbi i obrazaca ponašanja povezan u logičnu cjelinu koju je moguće dalje razvijati te potvrđivati i braniti naspram okoline.

Kod praktične primjene imperijalnog poslanja i njegove uloge, za imperijalnu politi-ku važno je naglasiti da ono ne služi samo kao smjernica za ekspanziju, intervenciju i aktivaci-ju, već također i za (iako vremenski ograničeno) obuzdavanje i postavljanje pravila za imperijalnu politiku, kako bi je se u duhu ideoloških postu-lata prilagodilo realno postojećim okolnostima. Imperijalno je poslanje (iako podložno većim ili manjim promjenama koje službeno imperijal-no tumačenje povijesti umanjuje ili prešućuje) dugoročna kategorija koja posjeduje određeni fiksni skup postulata. U sklopu toga je samo-obuzdavanje imperija ne samo prilagodba kratkoročno prisutnim okolnostima, nego i oblik dugoročnog političkog usmjeravanja prema ost-varivanju srednjoročnih i dugoročnih imperijalnih ciljeva.

Moderni imperij izražava svoje poslan-je prvenstveno u dva aspekta: 1. u globalnom, univerzalnom širenju te očuvanju kolektivne i individualne slobode te 2. u stalnom stvaranju i održavanju mira. Ova zadaća uvijek funkcionira u povratnoj sprezi s konkretnim ili konstruiranim postignućima u prošlosti, koja bi trebala služiti kao primjeri i smjernice za buduće djelovanje te ga na taj način legitimirati.

Univerzalno zamišljeno promicanje i širenje slobode (slobode u duhu tradicije prosvje-titeljstva, no također i slobode u okviru postulata liberalno-individualnog tržišnog kapitalizma) kao legitimacijska podloga i srž imperijalnog poslan-ja je odlučujuća karakteristika modernog imperi-ja kojeg utjelovljuju Sjedinjene Države.




www.cpi.hr8�

Još je Thomas Jefferson, jedan od rodo-načelnika SAD-a, i jedan od glavnih ideoloških tvoraca američkog političkog načina razmišljanja, govorio o Americi kao „imperiju slobode“ (Bace-vich u Speck i Sznaider, 2003: 73). Doseljenici koji su prvenstveno pristigli s područja europskih sila, koje su i same unutar Europe djelovale he-gemonski, a izvan nje imperijalno, bili su duboko uvjereni da je Amerika ne samo novi početak za njihove individualne živote u materijalnom smislu, već da je novi oblik ustavne demokracije u Sje-dinjenim Državama proboj u ljudskoj povijesti te je stoga ta zemlja i to društvo dobilo zadaću dal-je pronositi i širiti postignuća slobode.

Ova stalna borba za uvijek iznova naglašavane i formulirane ideale slobode pot-vrđena je pri imperijalnim intervencijama u pro-šlosti (npr. u kontekstu uloge Amerike u oslo-bađanju Europe od nacional-socijalističke vla-davine) te je stoga zadobila na vjerodostojnosti koja osnažuje imperijalno poslanje kao misao vo-dilju i izvan imperijalnog središta. Na simboličkoj razini to je izraženo slikom Amerike kao „svjetio-nika slobode“ (beacon of freedom).

Koncept slobode osmišljen u jezgri im-perija kanonizira se, te totalizira u smislu impe-rijalne logike, u obliku univerzalnog koncepta i rješidbenog modela, tako da se stvara mogućnost daljeg širenja specifične predodžbe o slobodi koja je sadržana unutar imperijalnog poslanja, bez obzira na vanjske okolnosti.2� Stajalište im-perijalne strukture moći kako imperijalno poslan-je nije samo vrijedan instrument homogenizacije i discipliniranja imperijalnog društva u jezgri, te legitimacije imperijalnog djelovanja na periferiji, već i viši zadatak u koji trebaju vjerovati dobri sinovi i kćeri imperija, naposljetku vodi do situa-cije u kojoj se imperijalni ideali preobražavaju u metafizičke koncepte.

Imperij, koji ionako putem svojeg univer-zalističkog pristupa i načina tumačenja pokušava nadići prostorno-vremenska ograničenja, smatra se pozvanim širiti svoje ideale diljem povijesti i svijeta te se snažno boriti protiv drugačijih idea-la. Naglašavanjem svoje gotovo kozmičke i me-sijanske misije, imperij utječe na svoju okolinu kako bi slijedila njegov primjer, stalno se s njim uspoređivala, te u krajnjoj liniji mjerila vlastita postignuća u odnosu na imperijalna postignuća i standarde (Bacevich u Speck i Sznaider, 2003: 75). U svojoj težnji k prostornom povlačenju gra-nica, imperij također povlači granice između onih koji slijede njegovo poslanje i onih koji u njega sumnjaju ili mu se protive. Izjednačavanjem

2� O razvoju imperijalnog samorazumijevanja u SAD-u vidi također Anderson i Cayton, 2005.

neprijatelja imperija s neprijateljima imperijal-no konstruiranih ideala slobode28, imperij se poistovjećuje sa svojim poslanjem, te na taj način dodatno izgrađuje svoj koncept totalnosti.

Kao što smo prije spomenuli, očuvanje imperijalnog mira je također jedan od ključnih elemenata imperijalnog poslanja. Ovaj mir, ko-jeg u kontekstu mirovnih studija29 treba na im-perijalnoj periferiji shvatiti kao negativni mir, a u imperijalnom središtu kao pozitivni mir, usko je povezan s vojnim intervencijama. Imperij pre-ma tome stalno vodi ratove, no službeno teži k miru te predstavlja mir kao svoju najveću zas-lugu. Mir kao „civilizatorsko“ postignuće i bitni dio imperijalnog poslanja uvijek iznova legitimi-ra poriv za vojnim djelovanjem koje se realizira univerzalistički, budući da okvir tih djelovanja na osnovi totaliziranog poimanja prostora ne poz-naje granice, odnosno granice se s vremenom stalno pomiču.

Imperijalni mir, čija je provedba zacrta-na, usko je povezan sa sveobuhvatnim pore-tkom kojeg imperij u svijetu utjelovljuje i preds-tavlja. Imperij nastupa naspram periferije na osobit način, predstavljajući se kao provoditelj poretka koji će širenjem mira (putem bilo izravne ili neizravne intervencije) dokinuti proklamirano kaotično i ratoborno stanje perifernog prostora. Slijeđenjem svoje potrebe za ispunjavanjem poslanja i širenjem vlastitih ideala, imperij se uvijek iznova upliće u nove vojne sukobe koji us-prkos enormnoj prednosti na vojnoj, financijskoj i gospodarskoj razini mogu odvesti u dugotrajne oružane sukobe koji umjesto reda stvaraju novu nestabilnost, te se tako udaljavaju ne samo od proklamiranih imperijalnih ciljeva, već često i konkretnih interesa imperijalne jezgre.

Kao što smo vidjeli, imperij opstoji u dijalektičkom odnosu između imperijalnog rata i imperijalnog mira, tj. između ekspanzije i konso-lidacije. Iako imperij, nošen legitimatorskom ulo-gom svojeg poslanja, u fazama ekspanzije ruši ograde i granice koje stoje na putu ostvarivanju njegovih ideala i poretka, on postiže puno veći stupanj integracije u fazama konsolidacije. Iz dosad izloženog možemo izvesti slijedeće: im-perij, iako pokazuje golemu premoć na vojnoj, političkoj, gospodarskoj i tehničkoj razini, te iako ima mogućnost intervenirati na više područja istodobno, ne može nikada dostići priželjkivanu imperijalnu totalnost. No ova nemogućnost pos-tizanja totalne integracije nije u suprotnosti s globalnom sveprisutnošću imperija nego poka-zuje kako svaki imperij ima materijalne granice 28 Usporedi Bacevich u Speck i Sznaider, 2003: 75.29 O konceptima mira vidi više u Dietrich, 2008.




www.cpi.hr88

mogućega. Upravo ova činjenica o nemogućnosti postizanja totalnosti potiče imperij na dalje djelo-vanje prema ostvarenju svojega poslanja.

7.4. Imperijalno poimanje prava

Budući da imperij prenosi poruku o sebi kao čuvaru idealistički koncipiranih društvenih postignuća (npr. prava, sloboda, životnih uvjeta i dr.), postavlja ga se iznad i onkraj (međunarod-nog) prava. Ovako iznimno stanje i iznimna uloga (koji ne moraju uvijek biti prisutni u jednakom op-segu, budući da dinamika imperijalnog djelovanja dopušta raznolike mogućnosti, tako da se impe-rij u danim okolnostima itekako može podvrgnuti međunarodnom pravu) omogućuju imperijalnom biću širenje i stalnu obnovu svoje moći. Na ovaj način imperij u okviru međunarodnih odnosa i međunarodnog prava postaje vrsta Levijatana.

Imperij se postavlja iznad prava kako bi zaustavio rat svih protiv sviju, no istodobno i zadobiva potencijal najveće moguće moći koju je lako zloporabiti. (Zloporaba bi u ovom slučaju bila bilo kakvo djelovanje koje bi značajno odstu-palo od proklamiranih ideala i postignuća). Impe-rijalni Levijatan nastupa kao presjek, težište i srž državno utemeljene moći te se samolegitimira ukazivanjem na predstavljački karakter imperija (imperij kao zaštitnička sila koja zastupa intere-se kolektiva, „svijeta“, „međunarodne zajednice“ ili bar savezničkih nacionalnih država, a ne „po-jedinca“, tj. imperijalne jezgre).

Pri tome je problematična činjenica što se unutar imperijalne jezgre interesi jezgre sma-traju zamjenjivim pojmovima s idealima koje se zastupa na „bojišnici“, što otvara prostor za nji-hove vrlo različite interpretacije.

Moderni imperij u svojim legitimacijskim temeljima ne počiva samo na principu slobo-de, već i na načelu jednakosti pred zakonom i načelu uređenog pravosuđa. Prema tome, pravo i sudstvo mogu se smatrati dijelovima imperijal-nog ideala. Unutar imperijalne jezgre ovaj princip može postići jaku privlačnu i legitimacijsku sna-gu, dok u vanjskoj politici, te u perifernim pros-torima, može često i izostati. Kod imperijalnog poimanja prava uočavamo dihotomiju između razgraničavanja i integracije. Unutar imperijal-ne jezgre stanovništvo je pravno integrirano, te je pravno načelo na visokom mjestu, što je do-datno potvrđeno načelom jednakosti. S druge strane, pravno načelo (prije svega u primijenje-nom obliku ljudskih prava) nije zaštićeno kad ga se tumači kao prepreku pri ostvarivanju zadaća stvaranja mira i reda. U konkretnom američkom

slučaju ovo znači da se zaštita ljudskih prava rabi kao visoki ideal i legitimacija za vojne intervenci-je, no načela američkog liberalizma utemeljenog na pravu i slobodi u tijeku imperijalne ekspanzije ne dolaze do pravog izražaja (Power u Speck i Sznaider, 2003: 142) ili ih se vrlo selektivno pri-mjenjuje. Imperij koji se smatra čuvarom tih pra-va ne smatra se obveznim podvrgnuti im se.

Obveze imperija iskazuju se u porivu prema globalnom širenju svojeg poretka koji bi trebao spomenuta prava dovesti do ispunje-nja. Međutim, put prema ovakvom poretku te ovakvom miru karakteriziraju načini djelovanja koji su u suprotnosti s temeljnim počelima koja konstituiraju imperijalno poslanje kao takvo. Im-perijalni Levijatan shvaća sebe kao pravosud-nu i pravotvornu silu koja, sukladno strateškim planovima ispunjenja svojih obveza, zaobilazi ili drugačije tumači svoje principe povlačenjem granica, konstruiranjem neprijatelja ili novim insceniranjem vlastite uloge. Ne postoji pravna instanca koja bi mogla dovesti u pitanje pravo-valjanost imperijalnog djelovanja, budući da im-perij sebe shvaća kao utjelovljenje prava, te ga uvijek iznova u sebi integrira.

7.5. Imperijalno poimanje nacije

Nacija kao integrativna kategorija mo-dernih društava sastavni je dio modernih država, te je njima uvjetovana. Imperiji također raspolažu nacionalnim predodžbama, no one su jasno različite naravi od onih koje susrećemo kod naci-onalnih država. Nacija je nužno povijesno kons-truirana i masovno unutar društva zamišljena, te u svakom naraštaju ponovno reproducirana or-ganizacijsko-konceptualna jedinica (Anderson, 2005: 15-17) koja, iako zamišljena i podložna predodžbi, ima opipljive utjecaje na stvarnost.

Nacija nastaje u naglašavanju poima-nih zajedničkih značajki koje dijele građani i građanke neke političke jedinice/zajednice. Na-cija se također očituje i u razgraničavanju nas-pram drugih nacija. Ovo razgraničavanje puno je očitije kod kulturno utemeljenih nacija (Kulturna-tionen), dok ustavno utemeljene nacije pokazuju puno otvoreniji i receptivniji karakter. Imperijalna nacija je obilježena već spomenutim sklonosti-ma prema univerzalizaciji i totalizaciji. Svatko može u zadanim okolnostima postati članom im-perijalne nacije. Ovako utemeljena nacija počiva ponajprije na vjerovanju u imperijalno poslanje, te posebnu povijesnu ulogu imperija.

Ovo vjerovanje u vlastitu moralnu i političku nadmoć i predodređenost jedan je od




www.cpi.hr89

najvećih izvora snage imperijalnog poimanja nacije. Ono istodobno potiče na pozivanje na vlastitu prošlost (koja se konstruira kao slavna i izuzetna) te na orijentiranost prema budućnosti. Jedino imperijalna nacija posjeduje samorazum-ljivost svojeg postojanja. Ova samorazumljivost nacije izvire iz činjenice da je moderni imperij itekako svjestan kako je pripadanje imperijalnoj naciji posljedica voljnog odabira, te se ono svjes-no kao takvo i predstavlja. Iz ovakvog samopo-imanja proizlazi velika privlačna moć i visoka integracijska snaga imperijalne nacije. Iako je ova nacija univerzalistički utemeljena, ona ipak pokazuje i značajke utemeljenja na kulturnom identitetu imperijalne jezgre.

Na američkom primjeru možemo uvidjeti kako je američka nacija, unatoč svim univerzalističkim tendencijama i recentnim promjenama na simboličkoj razini (izbor prvog afroameričkog predsjednika Baracka Obame, kao i prvi dvojezični glasački listići na engleskom i španjolskom jeziku) u svojoj internoj jezgri bazirana na anglosaksonskoj kulturi trinaest naseljeničkih kolonija. Dakle, imperij se u svojoj

nacionalnoj konceptualizaciji konstituira pomoću uske strukture simboličke i realne moći, no isto-dobno se neprestano širi putem jakih integracij-skih mogućnosti. Imperijalna nacija ne poznaje granice, te se stoga ne temelji na diferencijaliza-ciji naspram drugih nacija već iskazuje želju za sveobuhvatnošću i reprezentativnošću u ime svih ostalih nacija.

8. Zaključak

Unatoč njegovoj fluidnosti, pojam impe-rija ne treba odbacivati ili ga svrstavati u eksklu-zivnu domenu određenih antiameričkih i antiglo-balizacijskih diskurzivnih pojavnosti, već ga je moguće i potrebno ugraditi u politološku analizu kako međunarodnih odnosa, tako i temeljnih postavki i čimbenika društvenog i političkog uređenja. Imperij, kao koncept i kao smjernicu za sagledavanje političke stvarnosti, potrebno je koristiti kao parnjak pojmu države, te na temelju ključnih značajki imperija prosuđivati (moguću) imperijalnu stvarnost.


Literatura:

Anderson, B. R. O´G. (2005): Die Erfindung der Nation. Zur Karriere eines folgenreichen Konzepts, Frankfurt, New York: Campus Verlag

Bacevich, A. J. (2003): Neues Rom, Neues Jerusalem, u: Speck, U., Sznaider, N. (ur.): Empire Amerika. Pers-pektiven einer neuen Weltordnung, München: DVA

Böckenförde, E. W. (1991): Recht, Staat, Freiheit: Studien zu Rechtsphilosophie, Staatstheorie und Verfassungs-geschichte, Frankfurt: Suhrkamp

Bull, H. (2002): The Anarchical Society: A Study of Order in World Politics, New York: Columbia University Press

Dietrich, W. (2008): Variationen über die vielen Frieden: Band 1 – Deutungen, Wiesbaden: VS VerlagDoehring, K. (2004): Allgemeine Staatslehre: Eine systematische Darstellung, Heidelberg: Müller VerlagDoyle, M. W. (1986): Empires, Ithaca, London: Cornell University PressDvořák, J. (2001): Selbstorganisierter Intellekt: Aufklärung, Bildung und Politik im neuzeitlichen England, Inns-

bruck, Beč: Studien-VerlagFukuyama, F. (2005.): Izgradnja države: Vlade i svjetski poredak u 21. stoljeću, Zagreb: IzvoriFukuyama, F. (1992): Das Ende der Geschichte. Wo stehen wir?, München: Kindler VerlagGoldstein, J. S. (2005): International Relations, 6. izd., New York: Pearson LongmanHamilton, A., Madison, J., Jay, J. (2007): Die Federalist Papers, München: C. H. Beck Hardt, M., Negri, A. (2000): Empire, Cambridge, Mass., London: Harvard University PressHarvey, D. (2005): Der neue Imperialismus, Hamburg: VSAHobbes, T. (2004.): Levijatan ili Građa, oblik i moć crkvene i građanske države, Zagreb: Jesenski i TurkKaldor, M. (2003): Neue und alte Kriege. Organisierte Gewalt im Zeitalter der Globalisierung, Frankfurt: Suhr-

kampKebir, S. (1991): Antonio Gramscis Zivilgesellschaft: Alltag, Ökonomie, Kultur, Politik, Hamburg: VSAKennedy, P. (2000): Aufstieg und Fall der großen Mächte: Ökonomischer Wandel und militärischer Konflikt von

1500 – 2000, Frankfurt: FischerKrauthammer, C. (1990/1991): The Unipolar Moment, Foreign Affairs, 70/1Luhmann, N. (2005a): Einführung in die Theorie der Gesellschaft, Heidelberg: Carl-Auer-VerlagLuhmann, N. (2005b): Die Politik der Gesellschaft, Frankfurt: Suhrkamp



www.cpi.hr90

Lehmkuhl, U. (ur.) (2001): Theorien Internationaler Politik: Einführung und Texte, München: OldenbourgMaier, C. S. (2003): Die Grenzen des Empire, u: Speck, U., Sznaider, N. (ur.): Empire Amerika: Perspektiven

einer neuen Weltordnung, München: DVAMearsheimer, J. J. (2001): The Tragedy of Great Powers, London, New York, citirano po Münkler, H. (2005): Im-

perien: Die Logik der Weltherrschaft: Vom Alten Rom bis zu den Vereinigten Staaten, Berlin: RowohltMenzel, U. (2001): Zwischen Idealismus und Realismus: Die Lehre von den Internationalen Beziehungen,

Frankfurt: SuhrkampMorgenthau, H. J. (2005): Politics Among Nations: The Struggle for Power and Peace, 7. izd., New York: Mc-

Graw-HillMünkler, H. (2006): Der Wandel des Krieges: Von der Symmetrie zur Asymmetrie, Weilerswist: Velbrück Wis-

senschaftMünkler, H. (2005): Imperien: Die Logik der Weltherrschaft: Vom Alten Rom bis zu den Vereinigten Staaten,

Berlin: RowohltMünkler, H. (2004): Die neuen Kriege, Berlin: RowohltÓ Tuathail, G., Dalby, S., Routledge, P. (ur.) (2007.): Uvod u geopolitiku, Zagreb: Politička kulturaPower, S. (2003): Das Empire der Menschenrechte, u: Speck, U., Sznaider, N. (ur.): Empire Amerika: Perspekti-

ven einer neuen Weltordnung, München: DVA Sørenson, G. (2001): Changes in Statehood: The Transformation of International Relations, Houndsmill, Ba-

singstoke/New York: Palgrave MacmillanŠimonović, I. (2005.): Globalizacija, državna suverenost i međunarodni odnosi, Zagreb: Narodne novineVrban, D. (2003.): Država i pravo, Zagreb: Golden marketingVukadinović, R. (2005.): Teorije međunarodnih odnosa, Zagreb: Politička kulturaWallerstein, I. (2004): World Systems Analysis: An Introduction, Durham, NC: Duke University PressWaltz, K. N. (1979): Theory of International Politics, Boston: McGraw-HillWendt, A. (1999): Social Theory of International Politics, Cambridge: Cambridge University PressWimmer, H. (1996): Evolution der Politik : von der Stammesgesellschaft zur modernen Demokratie, Beč: WUV

Empire as a Subject of Political Science Analysis

VIŠESLAV RAOSPolitical Science Research Centre, Zagreb, Croatia

Summary

This paper seeks to clarify conceptual and practical differences between the empire and imperial structures and the state and its determinants. The empire is his-torically and geographically differentiated and then interlinked with the concept of he-gemony. Finally, a possible analytical framework for the research of empire is given. This framework consists of a brief description of fundamental factors and traits that constitute the empire as a distinct subject of political science research.

Key words: empire, imperiality, state, sovereignty, hegemony




www.cpi.hr91

UDK: 355.356(100-622 NATO):327(100)Stručni rad

Primljeno: 03. 12. 2008.

Usporedba geopolitičkog značenja post-hladnoratovskih krugova proširenja NATO-a

PETAR KUREČIĆHrvatski sabor, Hrvatska

Proširenje NATO-a nakon hladnog rata, izvedeno u dva kruga s ukupno deset novih država primljenih u članstvo NATO-a, predstavlja ključan dobitak u izgradnji sigurnosne arhitekture post-hladnoratovske Europe, te je najznačajniji sigurnosni dobitak za Europu nakon raspada Varšavskog ugovora i SSSR-a. Dva kruga proširenja NATO-a bila su vrlo različita po svojem teritorijalnom opsegu, regionalnoj pripadnosti, trenutnim okolnostima unutar NATO-a, te utjecaju na geopolitičke odnose u Europi i geostrateške odnose SAD-a i Rusije. Prethodili su proširenju Europske unije na deset postkomunističkih država Europe. Nakon 11. rujna 2001., uspješna izvedba drugog kruga proširenja NATO-a postala je jedan od strateških ciljeva u borbi protiv terorizma SAD-a i njegovih saveznika. Proširenje je značajno promijenilo odnose u NATO-u i geopolitičku ravnotežu u Europi, šireći zonu sigurnosti i stabilnosti na istok i jugoistok Europe. Utjecaj NATO-a se širi na granične regije Europe, te prelazi i njihove granice. Treći krug proširenja najavljen je na summitu u Bukureštu, tijekom kojeg su Hrvatska i Albanija pozvane da se priključe NATO-u. Treći krug proširenja vjerojatno će uključivati i Makedoniju, ako ta država s Grčkom riješi spor oko imena. Ako bi NATO u članstvo uključio države iz regije Zapadnog Balkana, imao bi još značajniju ulogu u stabilizaciji ovog nestabilnog prostora, posebno u rješavanju problema koji neovisnost Kosova predstavlja za stabilnost regije. Budući strateški izazovi europskoj sigurnosti bit će vezani uz odnose NATO-a i Rusije, posebno uz ambicije NATO-a u istočnoj Europi i u regiji Kavkaza. Ako NATO odluči u članstvo pozvati Gruziju i Ukrajinu, možemo očekivati rusku reakciju, koja bi mogla dovesti do sveprisutne i dugotrajnije nestabilnosti velikog dijela Europe, ali i dijela Euroazije.

Ključne riječi: NATO, post-hladnoratovsko razdoblje, proširenje, geopolitički odnosi, Europa, Rusija, zona sigurnosti, Hrvatska, Zapadni Balkan, Kosovo

Petar Kurečić: Usporedba geopolitičkog značenja post-hladnoratovskih krugova...

1. Uvod

Proširenje NATO-a nakon hladnog rata, koje doživljava svoj treći krug, povećalo je član-stvo ovog vojno-političkog saveza, istodobno uvodeći NATO u regije u kojima nikada prije nije bio prisutan. NATO je u prvom krugu proširenja proširio svoje članstvo sa tri članice: Češka Republika, Mađarska i Poljska, a u drugom krugu s čak sedam novih članica: Bugarska, Estonija, Letonija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. Treći krug proširenja, najavljen na summitu NATO-a u Bukureštu u travnju 2008.

godine, uključio bi u članstvo NATO-a Hrvatsku i Albaniju, jer su te države dobile pozivnicu za ulazak u članstvo. NATO bi time kroz članstvo Hrvatske ovladao i istočnom obalom Jadrana, zaokružio još više nestabilnu regiju Zapadnog Balkana, a kroz članstvo Albanije, te Makedonije ako do njega dođe, postao i još značajnije prisu-tan u regiji Zapadnog Balkana, dobivši tako još veće mogućnosti djelovanja pri rješavanju veli-kih sigurnosnih izazova koji i danas obilježuju ovu regiju: Kosovo, te Bosna i Hercegovina.

Osnovna teza koju će ovaj rad pokušati dokazati jest: proširenje NATO-a nakon hlad-nog rata, dosad izvedeno u dva kruga s deset



www.cpi.hr92


država primljenih u članstvo, predstavlja ključan dobitak u izgradnji sigurnosne arhitekture post-hladnoratovske Europe i najveći sigurnosni do-bitak u Europi.

Proširenje je bilo izvođeno u različitim okolnostima, a svaki krug proširenja donio je, i u budućnosti će donijeti različite implikacije, s ob-zirom na: obuhvat kruga proširenja, regionalnu zastupljenost država obuhvaćenih proširenjem, okolnosti u kojima je proširenje izvođeno, te utjecaj proširenja na geopolitičke odnose u Europi.

Osnovna vrijednost i značaj NATO-a u izgradnji nove, post hladnoratovske sigur-nosne arhitekture u Europi, vidi se u tome da je NATO gotovo potpuno uspio očuvati mir u Europi od svoga postojanja (osim u ratu u bivšoj Jugoslaviji, ali je zaustavio taj rat), te ostaje glav-ni stup koji drži euroatlantsku zajednicu (koju čine Europa i Angloamerika) na okupu. Savez koji okuplja obje strane Atlantika čini okosnicu europske sigurnosti.

Značaj proširenja NATO-a, kao naj-važnije sigurnosne organizacije u Europi, jedine koja nakon hladnog rata ima sposobnosti za dje-lovanje na očuvanju mira i europske sigurnosti, za izgradnju post hladnoratovske sigurnosne arhitekture u Europi bio je ključan. Proširenjem je vraćen dio istočne i srednje Europe natrag u jezgru Europe. Regije su preko članstva u NATO-u povezane s transatlantskim savezom i zapadnom Europom, što je lakšim učinilo nji-hovo primanje u ostale europske organizacije (Simon, 1995: 36).

Proširenje je pomoglo integraciju i izgradnju zajednice sa zapadnim zemljama, te unutar same srednje i istočne Europe, kroz mehanizme kao što su zajedničko sigurnosno planiranje i vojna suradnja. Najvažnije od svega je da je proširenje utemeljilo čvrstu sigurnosnu strukturu u srednjoj i dijelu istočne i jugoistočne Europe, ključnu za daljnji razvoj demokraci-je, tržišnih gospodarstava i suradnje među državama (Cornish, 1996: 68; Simon, 1996: 50).

Proširenje jedinstvene sigurnosne struk-ture sa zapadne polovice kontinenta na onu istočnu, značilo je prelazak linije podjele Europe, te su stvoreni preduvjeti za stvaranje jedinstve-ne, nedjeljive europske sigurnosne arhitekture. NATO je u svim svojim službenim dokumenti-ma tijekom devedesetih godina naglašavao da je europska sigurnost nedjeljiva, te da je cilj izgradnja jedinstvene europske sigurnosne arhitekture. Rusija je htjela europsku sigurnos-nu arhitekturu graditi kroz OESS (tada KESS),

kako bi zadržala utjecaj i mogla sprečavati odluke koje ne bi smatrala korisnima za sebe. No, ova organizacija nije imala ni mogućnosti ni kapacitete stvarna djelovanja, kao što je to imao NATO. Osim toga, NATO je glavni ekspo-nent uključenosti SAD-a u europska sigurnosna i obrambena pitanja, a njegovo djelovanje na očuvanju mira u Europi toijekom hladnog rata, percipirano je kao uspjeh. Kad tome pribrojimo utjecaj koji SAD imaju u NATO-u, bilo je posve logično zašto su SAD insistirale na očuvanju NATO-a i uključenosti u europsku sigurnosnu strukturu, time postavši glavni arhitekt europs-ke sigurnosti i izgradnje europske sigurnosne arhitekture i u post hladnoratovskom dobu. Europska sigurnost i danas je nezamisliva bez sudjelovanja SAD-a.

Važna korist koju su NATO, ali i Europa u cjelini, stoga, dobili proširenjem NATO-a, jest širi zadatak izgradnje europske sigurnosne arhi-tekture. NATO osim davanja jamstva svojim no-vim članicama, treba pomoći državama u Europi koje se možda neće pridružiti, ali su strateški vrlo važne za sigurnost Europe kao što je npr. Ukra-jina. NATO se fizički primaknuo Rusiji, a surad-njom s vojnim snagama država istočne i srednje Europe više se upoznao s doktrinama i načinom rada vojnih snaga nekadašnjeg Varšavskog ugo-vora. Kombinacija koja uključuje prošireni NATO i Partnerstvo za mir kao sredstva razvitka vojne suradnje različitih država, donosi poboljšanja u suradnji na polju sigurnosti među državama.

Proširenje NATO-a i Europske unije ne samo da geografski proširuje mogućnosti su-radnje na političkom, ekonomskom i vojno-si-gurnosnom polju, već daje i priliku da se kroz zajednički rad na potpunoj integraciji ovih država u institucije Zapada, testira transatlantsko part-nerstvo. NATO je dvaput u devedesetim godi-nama 20. stoljeća uspješno intervenirao kako bi zaustavio ratove na Balkanu, potpisao je spora-zum o novim odnosima s Rusijom, te se uspješno proširio na tri države srednje Europe. Po prvi put u povijesti, SAD nisu morale brinuti brigu o tome da li će na europskom kontinentu izbiti rat veli-kih, kontinentalnih razmjera, što je dokaz uspje-ha osiguranja mira u Europi u desetljeću nakon hladnog rata. Istodobno, ostale su u velikoj mjeri uključene u europska sigurnosna i obrambena pitanja. Proširenje je pojačalo mogućnosti NATO-a u rješavanju kriza u njihovim ranijim stadijima. Prošireni NATO posjeduje veće spo-sobnosti za vojne intervencije, dok moguća kriza potpuno ne izmakne kontroli. Države srednje i istočne Europe predstavljaju dobru odskočnu



www.cpi.hr93

dasku za intervencije u lokalnim i regionalnim sukobima na velikom prostoru od Baltika preko Crnog mora do Bliskog istoka, što se pokazalo npr. u ratu u Iraku i Afganistanu, kad je američka vojska koristila teritorij novih članica NATO-a.

Prošireni NATO i Rusija trebaju sura-đivati kako bi Europa postala i ostala stabilnim okruženjem. Proširenje NATO-a donijelo je i mogućnost da se demokracija i ostale vrijed-nosti sa Zapada prošire još dalje na Istok kako bi utjecale na režime u bivšem SSSR-u. Dokaz ove tvrdnje može se vidjeti u smjenama autori-tarnih režima u Gruziji, Ukrajini i Kirgistanu 2004. i 2005. godine, no to je izazvalo sve snažniju rusku reakciju.

Još jedna strateška korist, koja se tiče činjenice da će proširenje omogućiti NATO-u da bude bolje pripremljen za ispunjavanje mi-sija izvan svog teritorija, pa čak i izvan Euro-pe, također se može dovesti u vezu s novim zadaćama i ciljevima NATO-a1.

Učinak svih ovih koristi koje je NATO dobio svojim proširenjem, jest poboljšanje sta-bilnosti i promicanje integracije Europe. Unutar NATO-a prevagnulo je mišljenje da srednja i istočna Europa kao prostor koji bi ostao izvan NATO-a manje doprinosi sigurnosti i stabilnosti nego unutar NATO-a. Što se tiče Rusije i pro-blema koje je tada imala, ispravnim se pokazalo mišljenje da je najbolji način za promicanje de-mokracije u Rusiji upravo snažno promicanje de-mokracije u srednjoj i istočnoj Europi (Duffield, 1994: 106). Iako je Rusija pokazivala da bi bila mnogo zadovoljnija kad bi se Zapad proširio putem drugih mehanizama, NATO je ipak bio i morao biti ključni dio procesa proširenja Zapada (Fierke, 1999: 38).

Europska unija se također proširila, ali EU, bez obzira na svoju sigurnosnu i obrambe-nu politiku, ipak nije obrambeni savez, što NATO jest, te ne može biti zamjena NATO-u, kao što ni NATO ne može biti zamjena EU-u (Schimmel-fennig, 2003: 76).

2. Program i strategija proširenja NATO-a

Program proširenja i djelovanja NATO-a bio je mnogo širi nego što je to bio program

1 Operacije uspostave i održanja mira, stabilizacije i ope-racije „out of area“ postale su dio svakodnevnice NATO-a. NATO je razvio sposobnost projekcije svojih snaga, brzo i na velike udaljenosti (NATO Response Force, uspostavljene na Praškom summitu). Prisutnost snaga NATO-a u srednjoj i istočnoj Europi povećava sposobnost razmještanja snaga NATO-a na Balkanu, Mediteranu, u sjevernoj Africi, te u Perzijskom zaljevu.

djelovanja NATO-a za vrijeme hladnog rata, stoga su napori kako bi proces uspio, morali biti veliki. Post-hladnoratovska proširenja i pomak NATO-a na nekadašnji Istok, za razliku od hlad-noratovskog djelovanja NATO-a, koje je imalo prvenstveno vojnu svrhu, imaju širu političku svr-hu i složenija su. Proširenje je imalo žarište na oblikovanju unutarnje politike i obrambenih pita-nja novih članica, te na oblikovanju odnosa među državama u srednjoj i istočnoj Europi. Ciljevi proširenja bili su demokracija u novim članicama i stabilnost u široj i složenoj regiji čija sigurnosna struktura ne bi trebala biti čvrsto bipolarna, nego multipolarna. U strategiji proširenja, NATO se jako mnogo bavio odnosima s Rusijom. Činjenica je, da je proširenje moglo doživjeti potpuni neus-pjeh ili neuspjeh na nekim poljima, a odnosi s Rusijom ostati dobri. Isto tako, proširenje je moglo u potpunosti uspjeti, a da odnosi s Rusi-jom budu lošiji. Ono što je bilo najvažnije, bio je cilj da NATO i ovako proširen ostane učinkovit, bude sposoban ispunjavati svoje nove obve-ze, zadaće i misije, da uspijeva u pomaganju novim članicama i da ima jake veze s ostalim državama Europe. No, proširenje je uključivalo mnogo više od vojne strategije. Uključivalo je političku, gospodarsku i diplomatsku strategiju, od kojih je svaka imala svoje osjetljive detalje. Ove posebne strategije morale su biti koordi-nirane kao krovna strategija. SAD i Europa su za potpuni uspjeh proširenja trebali strategiju koja je mogla maksimalizirati koristi, kontrolirati troškove i minimalizirati rizike. Ovakva strategija morala je imati koherentnu vezu između ciljeva i sredstava. Morala je biti i sposobna predvidjeti rad na ostvarivanju više ciljeva i baviti se s više različitih političkih ciljeva odjednom. Morala se usmjeriti na ključne igrače u procesu proširenja: tadašnje članice NATO-a, države koje su postale novim članicama, države koje nisu predviđene da postanu članice, Rusiju, te ostale države proizašle iz nekadašnjeg SSSR-a. Izrada Studije o proširenju NATO-a započela je tek u prosincu 1994., a dovršena je u rujnu 1995. godine, te se Studija nametnula kao temeljni dokument prema kojem će se proces proširenja izvoditi. Postavila je i prvenstveno političke kriterije za dobivanje pozivnice za članstvo u NATO-u, koji su se vo-dili prema pet točaka tadašnjeg ministra obra-ne SAD-a W. Perryja, koje su postale službene Strategije proširenja NATO-a. Kriteriji za države kandidate su bili: demokratsko uređenje i vlast, funkcionalno tržišno gospodarstvo, riješena granična pitanja, civilna kontrola oružanih sna-ga i pokazivanje napretka prema kompatibilnosti i inter-operabilnosti oružanih snaga. NATO se




www.cpi.hr94

proširio prema postulatima sadržanim u Studiji o proširenju NATO-a (Study on NATO Enlarge-ment), prihvaćenoj krajem 1995. godine, koja je time postala službeni dokument prema kojem se NATO trebao proširivati, a istodobno i vršiti svoju preobrazbu, kako bi se prilagodio bitno izmijen-jenim uvjetima i novim sigurnosnim izazovima post-hladnoratovskog razdoblja. Kasnije odluke različitih tijela NATO-a, uključujući i odluke Sje-vernoatlantskog vijeća (The North Atlantic Coun-cil), donijete na summitima i sastancima, na ni-vou šefova država i vlada NATO-a, vuku svoje teorijske korijene i zasnovane su na stručnim promišljanjima NATO-ovih stručnjaka i planera politike, u NATO-ovoj strategiji proširenja. Stra-tegija je trebala sadržavati vojne, političke, eko-nomske i diplomatske ciljeve i sredstva za njiho-vo ostvarivanje. Posebna pozornost trebala je biti posvećena i državama koje nisu trebale postati članice u prvom krugu proširenja, državama koje su razvile partnerstvo sa NATO-om, ali nisu predviđene postati članicama (Ukrajina, Uz-bekistan, Azerbejdžan, Gruzija), te Rusiji2.

Ključ za uspješne odnose sa svim državama bivšeg SSSR-a na strateškoj ra-zini, bili su njihovi odnosi s Rusijom, te odnos NATO-Rusija, u kojem je, izuzev zahlađenja od-nosa zbog akcije na Kosovu, bilježen napredak, pojačan nakon 11. rujna 2001. godine Kasnije je opet došlo do zahlađenja odnosa, zbog planira-ne izgradnje raketnog štita u Europi, što Rusija percipira kao prijetnju sigurnosti.

3. Prvi krug proširenja: provedba i geopolitičko značenje

Da se NATO 90-tih godina nije uključio u rješavanje problema sigurnosnog vakuuma u Europi, države srednje i istočne Europe bile bi ostavljene u stanju kronične nesigurnosti, te sto-ga ne bi bile sposobne razviti demokraciju, pro-vesti reforme i napredovati (Asmus et al., 1993: 35). Osim toga, NATO bi postao nepotreban, jer bi se vidjelo da savez s tolikim kvantumom moći i mogućnostima za djelovanje, nije sposoban djelovati. Razlog tome bila je nemogućnost pos-

2 Strategija proširenja kakvu je predlagao strateški mislilac iz think-tanka RAND Corporation, R. Kugler, imala je šest ključnih točaka: poticanje Europske unije na brže proširenje, postizanje jačeg stupnja konsenzusa unutar NATO-a, izvođenje obrambenog dijela proširenja u što većem obimu, prihvaćanje granica proširenja, izgradnja jačih veza na polju sigurnosti s državama koje neće postati članice, te promicanje demokratskih odnosa između Rusije i njenih susjednih država. Veći dio prijedloga ugrađen je u Strategiju proširenja.

tizanja konsenzusa među europskim saveznici-ma. NATO je nekoliko godina mirno promatrao agresiju na Hrvatsku i BiH, ne čineći ništa. Da se nije konačno uključio u rješavanje ovog sukoba, također bi se pokazao nepotrebnim.

Proširenje NATO-a spriječilo je stvara-nje sigurnosnog vakuuma u srednjoj i istočnoj Europi, koja bi bila izložena pseudo neutralnom okružju u kojem bi vojne sile mogle odmjeravati snage. U takvom okružju, svaka država bi bila ranjiva od strane drugih. Druga mogućnost koja bi se pojavila bila bi ranjivost prema Rusiji, koja je mogla steći dovoljno snage da počne ostvari-vati imperijalne težnje prema ovoj regiji. Razvoj događaja kojeg su se svi najviše bojali bio je moguće suparništvo Njemačke i Rusije, koje bi moglo Njemačku izvući iz NATO-a i u Europu vra-titi tripolarni sigurnosni sustav (Chalmers, 1993: 435). Srednja i istočna Europa toliko su važne za sigurnost Europe i NATO-a da bi ih NATO morao braniti bez obzira na to jesu li države iz ove regije članice NATO-a ili ne. Proširenje je stoga omogućilo da NATO brani istočnu i srednju Europu mnogo lakše i s manje napora i troškova nego kad bi regija bila ostavljena izvan članstva.

Članstvo u NATO-u također je omogućilo državama srednje i istočne Europe da se brane s mnogo manjim izdvajanjima za obranu, kao i ra-zvoj civilno-vojnih odnosa u pravcu veće demo-kratizacije. Članstvom u NATO-u postaju korisni-ci sigurnosnih jamstava i koristi koje im pružaju moćni Saveznici. Tako mogu obraniti sami sebe s mnogo manjim snagama i vojnim proračunima, te svoje napore usmjeriti na razvoj vojnih sna-ga veće kvalitete koje mogu blisko surađivati sa snagama NATO-a (Nelson, 1998: 142).

Primanje Češke Republike, Mađarske i Poljske u punopravno članstvo NATO saveza, 1999. godine, izazvalo je opće zadovoljstvo u tim državama. Nakon što su ove tri države zau-zele svoja mjesta u Sjevernoatlantskom vijeću 12. ožujka 1999. godine, došlo je i do novih pogleda na proširenje. Pojavila su se mišljenja da je njihovo uspješno pridruživanje došlo zbog pogrešnih razloga, da je proširenje NATO-a bilo motivirano osjećajem milosrđa ili osjećaja po-trebe da se iskoristi ukazana prigoda, te da su države koje su dobile pozivnicu za pridruživanje izabrane subjektivno, zahvaljujući pritisku SAD-a, bez obzira na to što su njihove oružane sile trebale ozbiljne reforme i nisu predstavljale pra-vi doprinos NATO-u (Brown, 1995; Perlmutter i Carpenter, 1998).

Drugi pogled na prvi krug proširenja nove tri članice smatrao se ključnim za određivanje




www.cpi.hr95

nove uloge NATO-a u Europi, te smatra da proširenje ima jedinstven doprinos poboljšanju odnosa Saveznika s državama nečlanicama (Spinant, 2000: 63; Asmus 2002: 45).

Proširenje je, osim promicanja demo-kracije, imalo, ima i imat će gospodarske učin-ke. Omogućilo je stvaranje klime u kojoj kapital slobodno pritječe u regiju, jer se osjeća sigurnim zbog stabilne okoline koju jamči NATO (Sandler, Hartley, 1999: 97 ). Postojala su dva osnovna pristupa pr-vom krugu proširenja: ograničeno proširenje i širi krug proširenja, koji bi uključivao i Sloveniju i Rumunjsku. Članice NATO-a imale su različite poglede na prvi krug proširenja, u čemu su ulogu imali i geopolitički interesi. Geopolitičko objašnjenje ovih preferencija može se objasniti time da su države koje su bile geografski bliže smještene državama srednje i istočne Europe bile više predane proširenju. Geografska sastav-nica može objasniti zašto su pokretači proširenja bili smješteni u sjeveroistočnom krilu NATO-a, a usporivači u sjeverozapadnom i jugozapadnom krilu Geografska sastavnica također objašnjava zašto su države članice sa sjevera, prvenstve-no nordijske države, uglavnom podržavale ograničeno proširenje, a južne države željele su u članstvo uključiti i Sloveniju i Rumunjsku. Otpočetka je bilo jasno da će Poljska i Češka Republika činiti jezgru novog proširenja. Ra-zumljivo je da su države smještene najbliže ovim državama bile najviše zainteresirane za njihovo uključivanje u članstvo. Prvenstveno se misli na Njemačku. U njenoj perspektivi srednja Europa je bila strateški glacis prema prostoru moguće nove nestabilnosti. Uključivanje srednje Euro-pe u NATO politički bi stabiliziralo ovaj glacis, te bi pomaknulo granicu Zapada dalje na is-tok. Njemačka više ne bi imala status prve linije obrane Zapada. Države sjeveroistočnog sektora NATO-a najviše bi bile pogođene nestabilnošću u srednjoj i istočnoj Europi. Analogijom se može zaključiti da isto vrijedi i za nordijske države NATO-a i njihovo zalaganje za članstvo baltičkih država, te za mediteranske države i njihovo zala-ganje za članstvo Slovenije (Italija) i Rumunjske (Francuska) u NATO-u. Italija je željela Sloveniju u članstvu kako bi stvorila ravnotežu u NATO-u s obzirom na neminovan pohod NATO-a na istok, a Francuska je željela Rumunjsku u članstvu kao svog kandidata kako bi uspostavila ravnotežu prema proameričkim kandidatima iz srednje Eu-rope.

Partnerstvo za mir odigralo je u početku ključnu ulogu u procesu proširenja, jer je omogućilo snagama ove tri današnje članice da

djeluju uz bok snagama NATO-a i ostalih Partne-ra, te su stoga bile sposobne značajno doprinijeti primjeni Daytonskog sporazuma u BiH. Svaka je država bila više ili manje uspješna u izgradnji i primjeni demokratske i civilne kontrole oružanih snaga. Općenito je pred bivšim komunističkim državama bio golem zadatak koji su trebale ispu-niti, kako bi se pridružile NATO-u. One koje ga nisu ispunile, nisu dobile pozivnicu za članstvo i o njima ovisi ako i kada će je dobiti (Nelson, 1998: 145).

Uz opsežne reforme gospodarstva koje su morale i još uvijek moraju vršiti, ove države trebale su vršiti usvajanja demokratskih načela upravljanja oružanim snagama, te obrambene reforme, prvenstveno kroz postizanje inter-ope-rabilnosti. Područje u kojem su Češka, Mađarska i Poljska najviše mogle ponuditi bilo je uspješno promicanje stabilnosti u istočnoj i jugoistočnoj Europi (Cottey, 1995: 78). No, mogle su i mogu ponuditi pozitivno i uspješno iskustvo reformi i zalaganja kako bi postale članicama, što su osta-le države mogle uvidjeti i pokušati ih preslikati, a države koje još nisu postale članicama, mogu iz tog iskustva učiti još uvijek (Gazdag, 1997: 108).

Većina bivših komunističkih država bila je i ostala ujedinjena u zajedničkom cilju član-stva u NATO-u i Europskoj uniji, što je bio glav-ni pokretač njihova postupnog napretka prema tržišnoj ekonomiji i demokratskom društvu, te stabilnijim odnosima sa susjedima. Osim Bje-lorusije i Armenije, koje njeguju bliske odnose s Rusijom, sve post-komunističke europske države izrazile su čvrstu želju postati dijelom eu-roatlantskih integracija. Dosad je 10 država to i uspjelo postati.

Velik prostor istočne polovice europskog kontinenta postao je prostorom integracije, si-gurnosti i stabilnosti. To je proces koji će trajati još 10 do 15 godina, prema sadašnjem tempu. A moguće je i da naiđe na brojne prepreke koje neće biti moguće svladati. Činjenica da su EU i NATO predvidjeli da zapadni Balkan postane jednog dana dio njihova članstva, ne znači da će se ovo u potpunosti i ostvariti, posebno kad je u pitanju Europska unija (Abramowitz, Hurlburt, 2002: 409).

Za određivanje koja će država biti po-zvana u članstvo NATO-a, osim političkih krite-rija za članstvo, bila su bitna dva čimbenika. Su-kladno tome, stav NATO-a se oko svake države iskristalizirao prema njenoj sposobnosti za ak-ciju tj. njenim kapacitetima, te strateškim inte-resima NATO-a. No, politički kriteriji ipak su bili ključni. Primjerice, zbog nepoštivanja političkih kriterija, Slovačka je, usprkos svoje strateške




www.cpi.hr96

važnosti za NATO i sposobnosti doprinosa ukup-nim vojnim sposobnostima NATO-a, 1996. godi-ne izbačena s liste zemalja koje će biti pozvane da se pridruže NATO-u, te je u prosincu 1996. godine odlučeno da će se na Madridskom sum-mitu NATO-a pozvati tri države da počnu pris-tup u članstvo. Tako je otvorena podjela između kandidata za prvi krug proširenja i mogući drugi krug proširenja. NATO je izjavio da „u narednim godinama namjerava uputiti pozivnice državama koje su voljne i sposobne prihvatiti odgovornosti i obveze koje proizlaze iz članstva“3.

Pored prevladavajućih političkih razlo-ga i stavova koji su presudili odabiru kandidata na summitu u Madridu, postojali su i drugi razlo-zi za odabir kandidata za proširenje, a zatim su ponajviše politički razlozi presudili o tome da budu odabrana tri kandidata, koji su ipak najviše zado-voljavali kriterije. No, većinu kriterija su zadovo-ljavali i drugi kandidati, a nisu izabrani. Činjenica da su u prvi krug proširenja bile uključene samo tri države, upućuje na to da su bili primijenjiva-ni uski kriteriji i da je pokrenut ograničen proces. Želja bivših komunističkih država za pristupa-njem europskim i euroatlantskim organizacijama, postavila je tri nove članice NATO-a u jedinstve-nu poziciju, koja je bila promijenjena tek nakon pridruživanja slijedećih sedam članica. Ove tri države bile su prve koje su ucrtale put prema eu-ropskim integracijama, a na sigurnosnom planu ostvarile su željeni cilj. Postale su priznate i pre-poznate kao stabilne države, koje zadovoljavaju uvjete demokracije, s tržišnom ekonomijom, te su pozvane da započnu pregovore s Europskom unijom o priključenju, koje su završile članstvom u Europskoj uniji 1. svibnja 2004. godine.

Tri nove članice NATO-a, primljene u članstvo prvim krugom proširenja nakon hladnog rata, značajno su doprinijele sigurnosti euroat-lantskog prostora na političkom i vojnom polju. Kao predvodnici regionalnog stremljenja u pos-tizanju sigurnih tržišnih ekonomija i liberalne de-mokracije s vjerodostojnim obrambenim kapaci-tetima, Češka, Mađarska i Poljska su bile naj-bolje postavljene, kako bi mogle pomoći svojim susjedima u istočnoj Europi i na Balkanu, koji su željeli jednak put u Europu. Novi NATO, nakon Washingtonskog summita 1999. godine, upotreb-ljavao je ovu činjenicu u promicanju stabilnosti europskog kontinenta (Balogh, 1997: 22).

Nesigurnost iz prve polovine 90-ih godi-na o tome da li će se NATO proširiti, u međuvre-menu je postala prošlo svršeno vrijeme. U srpnju

3 Madrid Summit Declaration on European Security and Cooperation (1997): Bruxelles: NATO Office of Information and Press.

1997. godine, na summitu u Madridu, uručene su pozivnice Češkoj, Mađarskoj i Poljskoj. Jedi-no neslaganje oko proširenja bilo je u tome da su Rumunjska i Slovenija izostavljene iz prvog kru-ga proširenja, s čim se nije slagala Francuska, koja je u vidu imala širi prvi krug proširenja. Fran-cuska je stekla potporu većine članica NATO-a za širi krug proširenja, pa je bila nezadovoljna odlukom SAD-a.

U SAD-u, glavnom pokretaču procesa proširenja između 1994. i 1997. godine, ali i do danas, takva je politika bila moguća jer je raz-nolika skupina podupirala proširenje, iako zbog različitih razloga. Vilsonijanci, kao što su bili predsjednik Clinton i savjetnik za nacionalnu si-gurnost Lake, isticali su, da će proširenje NATO-a pomoći usvajanju demokracije s tržišnom eko-nomijom i poštivanju ljudskih prava u srednjoj i istočnoj Europi, dok je druga skupina, konzerva-tivnija, kojoj su pripadali J. Helms, H. Kissinger i Z. Brzezinski, ukazivala na potrebu proširenja kao zaštitu od mogućeg ponovnog rasta utjecaja Rusije u regiji (Asmus, 2002: 62).

U prvom krugu proširenja, Senat SAD-a, koji je morao ratificirati protokole o pridruživanju novih članica NATO-a, kao i nacionalni parla-menti svih drugih članica, bio je posebno zabri-nut oko tri glavna pitanja o kojima je raspravljao tijekom davanja svog pristanka pridruživanju Češke, Mađarske i Poljske NATO-u. Ta tri pitanja bila su: utjecaj na financijske izdatke sadašnjih članica, reakcija Rusije, te manja sposobnost djelovanja većeg NATO-a (Solomon, 1998: 52). Prevladalo je ipak uvjerenje da tri članice mogu financijski podržati svoj put u NATO, a briga oko Rusije umanjena je promjenom ruske politike. Što se tiče kohezije i sposobnosti djelovanja, NATO s 19 članica nije izgledao mnogo drugačije nego NATO sa 16 članica (De Wijk, 1997; As-mus, 2002).

Kvalitativni i kvantitativni troškovi i do-brobiti bili su dobro ispitani. Relevantne procjene kretale su se između 10 i 40 milijardi dolara, za različite inačice proširenja. Čak i kad je bila do-nesena odluka u Madridu, još je uvijek bilo jakih kritika proširenja. Pojavila su se i mišljenja da je osnovna funkcija proširenja NATO-a, širenje de-mokracije, koje bi potaklo širenje zone sigurnos-ti i stabilnosti dalje od srednje Europe na istok Europe i granice Azije, ostala neispunjena, jer je bila zapostavljena u samom početku, usprkos deklarativnoj orijentaciji samog NATO-a i zapad-ne zajednice (Reiter, 2001: 48).

Sadašnje stanje demokracije i ljudskih prava u državama Kavkaza, Rusiji, Bjelorusiji, a pogotovo središnjoj Aziji, dobar je indikator koji




www.cpi.hr97

podržava valjanost ove teze. Odluci NATO-a da primi prve tri države

iz srednje Europe prethodila je široka i snažna rasprava u akademskoj zajednici, gdje su se pobornici i protivnici proširenja podijelili u dva tabora. Postojala su dva osnovna teorijska pris-tupa proširenju NATO-a u akademskoj zajednici,

geopolitički Jalta pristup (nazvan tako kao pa-radigma moguće ponovne geopolitičke podjele Europe) i regionalni i integracijski Maastricht pristup (nazvan kao paradigma europskog inte-griranja i ujedinjenja). U oba pristupa, postojali su pobornici i protivnici proširenja (David, 1999: 15-18), kao što se vidi u Tablici 1.

Tablica 1. Jalta i Maastricht pristup: glavne značajke, pobornici i protivnici proširenja NATO-a i njihovi argumenti

Pristup proširenju Jalta Maastricht

Fokus pristupa u odnosu na proširenje NATO-a Geopolitički ciljevi Zapada i Rusija Integracija srednje i istočne Europe

sa ZapadomPobornici proširenja – glavni predstavnici H. A. Kissinger, Z. Brzezinski, W. Odom R. D. Asmus, R. Kugler, S. Larrabee,

A. Sens, S. Weber

Pobornici proširenja –argumenti:Proširenje iskoristiti kao geopolitičku zaštitu i prednost protiv tada slabe Rusije i mogućeg ruskog neo-imperijalizma

Proširenje će donijeti multilateralnu sigurnost regiji srednje Europe i treba biti izvedeno paralelno s proširenjem Europske unije

Protivnici proširenja – glavni predstavnici

G. F. Kennan, M. Mandelbaum, M. Brown, C. Kupchan

J. Newhouse, E. Adler, P. Zelikow, C. W. Maynes

Protivnici proširenja –argumenti:

Proširenje će dovesti do nove nestabilnosti u Europi, jer će antagonizirati Rusiju i dovesti do jačanja konzervativnih snaga, te će biti uspostavljen „hladni mir“ u Europi

Proširenje NATO-a nije sredstvo integriranja, ni gospodarskog i društvenog razvoja srednje Europe, nego je to proširenje Europske unije


No, ono što treba naglasiti je da su sve teorijske i akademske rasprave imale vrlo malo utjecaja na donošenje odluka, kao i na proce-se ratifikacija u parlamentima članica. Ključna je bila inicijativa američke administracije, u to doba predsjednika Clintona, koja je od druge polovine 1993. godine snažno poduprla i pokrenula pro-ces proširenja NATO-a na države srednje Euro-pe (De Wijk, 1997: 72).

Konačno, danas vidimo da se NATO proširio prema srednjem scenariju između Jal-ta i Maastricht pristupa, ali se proširio, i to je najvažnije. Postupno se proširio i nastavlja se proširivati, bez obzira na reakcije iz Rusije.

4. Provedba i geopolitičko značenje drugog kruga proširenja: strateški dobici NATO-a i utjecaj na odnos NATO-a i EU

U usporedbi prvog i drugog kruga proširenja NATO-a, treba poći od činjenice da je situacija u Europi, svijetu, samom NATO-u, Rusiji i državama koje su bile kandidati za proširenje bila značajno drugačija prije prvog kruga u odnosu na situaciju prije drugog kruga post-hladnoratovskog proširenja. Osim toga dva

kruga post-hladnoratovskog proširenja bila su po svom sadržaju bitno drugačija – geografski, politički i donekle strateški. Odluka o kandida-tima za drugi krug proširenja bila je donesena na osnovu političkih kriterija, jer ruske reakcije u smislu početka konfrontacije nije bilo, pa su oda-brani kandidati čiji je stupanj unutarnjeg demo-kratskog razvoja zadovoljavao političke kriterije koje je NATO postavio kao kriterije za članstvo4. NATO je mogao svoju prosudbu o drugom krugu kandidata, umjesto na političkim, temeljiti više na strateškim kriterijima, pa bi pitanje kandida-ta za drugi krug bilo manje kritički postavljeno. U tom slučaju, prvi krug proširenja uključivao bi uz Češku, Mađarsku i Poljsku još i Rumunjsku, Slovačku i Sloveniju. A drugi krug kandidata bi osim baltičkih država i Bugarske uključivao Al-

4 Načelo koje je primijenjeno ostavilo je Mađarsku izdvojenu od ostatka NATO-a, jer je Slovačka izbačena iz prvog kruga kandidata zbog demokratskog deficita. Mađarska se kao buduća članica našla okružena sa svih strana nečlanicama, a ta zemlja nema ni izlaz na more. Naravno, problema nije bilo, jer sigurnosna situacija u Europi tada više nije dopuštala međunarodne razmirice, a kamoli sukobe u srcu Europe. Stoga Mađarska nikad zbog ove situacije nije trpjela sigurnosne probleme, a nakon pet godina, Slovačka i Slovenija zajedno su primljene u članstvo Saveza, pa je Mađarska postala teritorijalno povezana s ostalim članicama.



www.cpi.hr98

baniju, te sve države bivše Jugoslavije osim Slovenije. Odluka o stvaranju kategorije kandi-data za drugi krug proširenja bila je osnovana ne samo na hijerarhiji strateških ciljeva i tipu proširenja koji je bio odabran, nego i na načinu na koji je organizacija odlučila sebe odrediti. NATO se odlučio na politiku otvorenih vrata, koja je posebno bila značajna zbog baltičkih država (Levesque, 1999: 163).

Već je na summitu u Bruxellesu 1994. godine utvrđeno da pravo pitanje nije hoće li se NATO proširiti, nego kada i kako. Tada su još postojale oprečne vizije i stavovi o proširenju NATO-a i njegovim učincima u SAD-u, NATO-u i Rusiji (Asmus et al., 1995: 27).

Drugi krug proširenja NATO-a nakon hladnog rata nije bio ni izbliza toliko neizvjestan kao prvi. Mnogi su u pitanje doveli politiku «ot-vorenih vrata», jer na summitu u Washingtonu 1999. godine nisu uručene nove pozivnice za članstvo. Kad su napravljeni prvi Akcijski planovi za članstvo, objavljeno je da će NATO pratiti na-predak devet aspiranata za članstvo, te ga ocije-niti na summitu 2002. godine Postignut je učinak koji su htjeli promicatelji proširenja, jer NATO bi ozbiljno doveo u pitanje svoju vjerodostojnost ako bi odbio nove članice 2002. godine Stoga, kad je odbačena mogućnost da neće biti primljena ni-jedna nova članica, za slijedeći krug proširenja više nije bilo pitanje kad će se dogoditi, nego tko će biti primljen. Drugi krug proširenja protekao je lakše i zbog promjene u prirodi odnosa SAD-a i Rusije. Kao rezultat promjena u međunarodnim odnosima, posebno nakon dolaska V. Putina na vlast u Rusiji, te događaja od 11. rujna, priroda odnosa Rusije i SAD-a, a time i NATO-a, se pro-mijenila (Vukadinović, 2002.: 5-20).

Rusija je shvatila da ne može biti rav-nopravan partner, te je morala prihvatiti da će i baltičke države postati članice NATO-a, što ju je najviše smetalo (Black, 2000: 88).

Postojala je mogućnost da će NATO i Rusija razviti mehanizam koji bi Rusiji dao mogućnost odlučivanja, kao što je borba pro-tiv terorizma i proliferacije oružja za masovno uništenje. Ono što je bilo najznačajnije za dru-gi krug proširenja, nije bila odsutnost briga oko reakcija Rusije, nego nedostatak debate o tome što je to proširenje značilo za budući rad NATO-a. Porast sa 16 na 19 članica možda nije bio ve-liki korak. No pitanje je što bi značilo povećanje broja članica s 19 na 24 ili 26 (nije bilo sigurno da li će biti pozvane Rumunjska i Bugarska). Drugi krug proširenja nije značajnije doprinio vo-jnoj snazi NATO-a, što je u suprotnosti s prvim krugom, kad se činilo da te države, a posebno

Poljska, stvarno doprinose kapacitetima NATO-a, a upravo je pitanje koliko nove članice mogu doprinijeti Savezu bilo najvažnije za drugi krug proširenja.

Drugi krug proširenja NATO-a u post-hladnoratovskom razdoblju nije bio automatski nastavak prvog kruga proširenja, niti je u tre-nutku prvog kruga proširenja bilo izvjesno da će biti drugog kruga. Bilo je vjerojatno da će ga biti, samo kada i u kojem opsegu, naravno, nije bilo poznato. Izvedba drugog kruga proširenja nije bila vođena prema ranije uspostavljenoj, na pravilima zasnovanoj rutini ili normativnom kon-senzusu koji bi bio postignut u prvom krugu (Kir-schbaum, 1999: 204).

Drugi krug proširenja počeo je skupom individualnih preferencija koje su imale članice NATO-a u prvom krugu i njegov uspjeh ovisio je o sličnoj skupini čimbenika i uvjeta. One države koje su u prvom krugu usporavale proces, osta-le su skeptične i glede drugog kruga proširenja5 (Schimmelfennig, 2003: 110).

Na summitu u Madridu, gdje su iz kan-didata za prvi krug proširenja izbačene Rumunj-ska, Slovenija i baltičke države, izjavljeno je kako vrata NATO-a ostaju otvorena. Ovo obećanje izvršilo je pritisak na NATO da donese neku odluku na slijedećem summitu u Washingtonu. Uspostavljen je Akcijski plan za članstvo, te je određena 2002., godina slijedećeg summita, kao godina za odluku o novom proširenju.

Drugi krug proširenja nakon hladnog rata trebao je uključiti sve države Europe koje su željele postati članicama, a ispunjavale su kriterije koje im je NATO postavio kroz Akcijski plan za članstvo. Europske države slijedile su vodstvo SAD-a, te s manje protivljenja i skepti-cizma odlučile primiti sedam država u članstvo NATO-a. Može se reći i da nisu imale mnogo izbora, s obzirom na globalnu politiku, novu geostrategiju SAD-a nakon 11. rujna i značenje

5 Velika Britanija i dalje je bila protiv brzog proširenja, i u drugom krugu, kao i u prvom. Smatrala je da proces ne treba biti iniciran na summitu u Washingtonu 1999. g., te je bila zabrinuta za koherentnost i učinkovitost NATO-a. Njemačka nije zagovarala proširenje kao što je to bilo u prvom krugu, jer više nije bila isturena država na istočnoj granici NATO-a. Također je smatrala da je potrebno iznaći dogovor s Rusijom i dobiti ruski pristanak za drugi krug proširenja. Nove članice bile su najveće zagovornice članstva ostalih kandidata za članstvo u NATO-u, jer su kandidati za članstvo uglavnom bile države na njihovim istočnim i južnim granicama, te su smatrale da bi nove članice utjecale i na poboljšanje njihove sigurnosti. Njihova vrlo pozitivna iskustva glede članstva, utjecala su na činjenicu da i dalje podupiru proširenje, a i na pozitivan stav „starih“ članica prema daljnjem proširenju. No, američko vodstvo bilo je presudno i za izvedbu drugog kruga proširenja.




www.cpi.hr99

SAD-a u suvremenim međunarodnim odnosima i u NATO-u (Weber, 2001: 80).

Najvažniji događaj koji je potaknuo drugi krug proširenja bio je Praški summit iz 2002. go-dine S obzirom na program predsjednika Busha, proširenje u početku nije bilo visoko na listi prio-riteta vanjske politike. Kako se približavao sum-mit u Pragu, proširenje je zauzimalo sve veći pri-oritet, dijelom i zbog razloga što je postalo per-cipirano kao proširenje zone sigurnosti, jačanje NATO-a u borbi protiv terorizma i dio američke globalne geostrategije s fokusom na luk nesta-bilnosti, od središnje Azije do sjeverne Afrike6.

SAD su, kao i u prvom krugu proširenja, bile pokretač i glavna snaga koja je izvela cijeli proces, a svaka odluka glede proširenja je, kao i u prvom krugu, prvo bila donijeta unutar američke Administracije, a zatim stavljena na razmatranje Saveznicima i na odlučivanje u NATO-u. Oprav-danje proširenja kao proširivanja liberalne zajed-nice zapadnih demokracija otežalo je posao pro-tivnicima proširenja, koji su nepovratno izgubili bitku argumenata. Američko vodstvo u cijelom procesu proširenja bilo je zasnovano na kombi-naciji soft i hard argumenata, tj. na kombinaciji normativnih i materijalnih argumenata, koje su imale SAD (Asmus, 2002: 50). Vlastiti materi-jalni interesi i dobrobiti ključne su hipoteze za objašnjenje početnih preferencija članica NATO-a i država koje su željele pristupiti NATO-u, a svaka država imala je svoje razloge. Raspod-jela preferencija i moći u procesu pregovaranja bila je ključna za određivanje kojim će smjerom i dinamikom proces teći, što je određeno već na samom početku procesa, te je kasnije usmjera-vano� (Schimmelfennig, 2003: 120-122).

NATO je prihvatio nove članice, koje su prošle mukotrpan proces prilagodbe na poli-tičkom, institucionalnom i vojnom polju, postavši tako stabilne tržišne demokracije s demokrats-kim oružanim snagama i transparentnim civil-

6 Odlučeno je da nijedan dio Europe neće biti isključen iz planova za proširenje zbog svoje povijesti ili geo-grafskog položaja (ovdje se prvenstveno mislilo na problem baltičkih država, zbog njihovog položaja na granici s Rusijom i povijesti ruskih pretenzija i vladavine pribaltičkim prostorom).

7 Osim interesa za koje su smatrale da će kroz daljnje proširenje biti ostvareni, i preferencija koje su njegovale pojedine države prema aspirantima za članstvo, važno je spomenuti i iskustveni moment. Naime, prvi krug proširenja, kad je NATO u članstvo primio Češku, Mađarsku i Poljsku donio je iznimno pozitivna iskustva i Savezu u cjelini i posebice samim novim članicama. Bojazni oko toga da NATO neće biti sposoban apsorbirati nove članice, da neće biti sposoban funkcionirati s toliko članica, da će odlučivanje konsenzusom biti otežano, da će biti povećane mogućnosti za nestabilnost i uvlačenje Saveza u neki sukob, pokazale su se netočnima.

no-vojnim odnosima. Već u vrijeme prvog kru-ga proširenja bilo je još država koje su prema ovim kriterijima mogle biti pozvane u članstvo, ali to nije napravljeno iz strateških i političkih ra-zloga8. Iskustveni moment ne smije biti zanema-ren, uza sve koristi koje je NATO dobio od no-vih članica u smislu bolje strateške pozicije pre-ma prostorima nestabilnosti u Europi (BiH, Ko-sovo), a u slučaju Poljske prema Rusiji i Bjelo-rusiji. Što je još važnije, NATO je prvi put prešao preko linije nekadašnje „željezne zavjese“ i time prevladao nekadašnju podjelu Europe, osigurao je sigurnost i stabilnost novim demokracijama koje su to od njega tražile u prvoj polovini 90-ih godina, te pokazao da pristupanje euroatlants-kim organizacijama donosi sigurnost, stabilnost i prosperitet. Zatim je to iskustvo prenio na novih sedam država u drugom krugu proširenja. To je bio, u trenutku poduzimanja, „eksperiment“ koji je uspio. S obzirom na broj država uključenih u proširenje i osjetljivost strategijske pozicije, po-sebno baltičkih država zbog blizine i povijes-nih odnosa s Rusijom, nije se moglo predvidjeti hoće li uspješno završiti. Na geopolitički položaj baltičkih država također su utjecale ponov-no stečena neovisnost i naslijeđe iz sovjetskog doba. Morale su odrediti svoju sigurnosnu poli-tiku i stvoriti nacionalne oružane snage. U obzir su morale uzeti vlastite ruske manjine, granične probleme, pristup i slobodan prolaz Rusije do ruske eksklave Kalinjingrad, problem pomorskih baza i instalacija izgrađenih u sovjetskom razdo-blju, a posebno vlastiti geostrateški položaj na Baltičkom moru i značenje tog položaja za Rusi-ju, koja izlazi na Baltičko more i u Finskom zalje-vu, koji se zimi zaleđuje. Želja i namjera baltičkih država da se pridruže EU-u i NATO-u, izvirala je iz njihove osviještenosti i shvaćanja da nisu spo-sobne same osiguravati vlastitu sigurnost. Zbog svih ovih razloga su uživale samo ograničenu potporu NATO-a i stoga su stavljene u kategoriju kandidata za drugi krug proširenja. No isto tako, činjenica da su imale male šanse biti kandida-ti za prvi krug proširenja, povećala je potrebu za vjerodostojnom strategijom Zapada, kako bi se podupirala njihova sigurnost i neovisnost.

Uloga Bugarske i Rumunjske kao eks-ponenta američkih interesa bit će vrlo bitna, ne samo zbog članstva u NATO-u, nego i izravne

8 Prevladalo je mišljenje da bi se ostvarenja iz prvog kruga mogla ponoviti, i to s većim brojem država koje će biti pozvane u članstvo. Prevladala je politika „otvorenih vrata“, koja je u NATO-u i dalje službena politika kad je u pitanju moguće proširenje članstva. Zapisana je u svim službenim dokumentima NATO summita, sve do summita održanog u Bukureštu 2008. g., kada su pozivnice za članstvo u NATO-u dobile Hrvatska i Albanija.




www.cpi.hr100

uključenosti Rumunjske u problem Moldove, ali i njenu sadašnjost i budućnost. Rumunjska i Bugarska, koje su pristupile NATO-u u drugom krugu proširenja, izniman su strateški dobitak za NATO. Osim što služe kao „most“ prema Crnom moru i teritorij za američke vojne baze, biti će i „mostobran“ prema Kavkazu i Kaspijskom jeze-ru, što je za SAD ključno u njihovom pohodu na regije bogate naftom. Najvažniji cilj cjelokupne bugarske i rumunjske politike podupiranja SAD-a u svakom njihovom geopolitičkom pohodu bila je potpuna integracija u sigurnosnu arhitekturu Zapada, kao način uspješnog priključivanja Eu-ropskoj uniji, što je i ostvareno. S osiguravanjem strateške pozicije SAD-a u Bugarskoj i Rumunj-skoj, crnomorska regija pomiče se prema novim odnosima moći u prostoru.

Geopolitika crnomorske regije postaje zanimljivija, ali može se reći da je i ovo dio tren-da kojim SAD, na strateškoj razini, ali u svrhu ostvarivanja svojih geopolitičkih i geoekonoms-kih ciljeva, stječu sve veću kontrolu nad Euroa-zijskim Balkanom i prostorima koji ga okružuju. Crnomorska regija je najvažniji prostor za pro-jekciju moći iz Europe prema najvažnijem di-jelu prostora šire regije Bliskog istoka (koji se sastoji od geografskih regija sjeverne Afrike i jugozapadne Azije). Crno more je i prostor koji spaja prostor Kaspijskog jezera, bogat naftom i plinom, s istočnim Sredozemljem. Prostor koji okružuje Kaspijsko jezero je među najvažnijima za budućnost zadovoljavanja energetskih potre-ba Europske unije. Bugarska, Ukrajina i Gruzi-ja predstavljaju tri atraktivnije države za daljnje premještanje vojnih snaga SAD-a i pojačavanje utjecaja NATO-a. Rumunjske i bugarske post komunističke elite pokazale su se mnogo sklo-nijima podupirati politiku SAD-a prema Bliskom istoku, nego većina post-komunističkih elita. Javnost se u tim zemljama također ne protivi ovakvoj politici. Američki geostrateški ciljevi po-dudarali su se s ciljevima novih elita u Rumunj-skoj i Bugarskoj: brza integracija u Europsku uniju, nakon što su postale članicama NATO-a 2004. godine, te dvostruka sigurnosna jamstva (američka preko NATO-a i ona Europske uni-je preko ESDP-a), kako bi se zaštitile od bilo kakvih mogućih ruskih hegemonskih tendenci-ja. Oba cilja su ispunjena. Bugarska i Rumunj-ska američku pomoć doživljavaju kao pomoć u konsolidaciji svoje ekonomske tranzicije prema tržišnom gospodarstvu. Članstvo u NATO-u ima i izraženu ekonomsku funkciju, pomoći konsoli-daciji i osiguravanju stabilnosti koja je nužna za gospodarski razvoj. Kontinuitet uloge i prisut-nosti SAD-a u Bugarskoj i Rumunjskoj ovisit će

ponajviše o ciljevima američke globalne politike, tj. o tome koliko će SAD željeti pojačavati svoj utjecaj na prostoru od Crnog mora prema Kav-kazu i Kaspijskom jezeru.

Možemo zaključiti da širok (sedam prim-ljenih država) i sveobuhvatan (uklapanje prosto-ra od Baltika do Crnog mora u članstvo NATO-a) drugi krug proširenja NATO-a nakon hladnog rata nije iznenadio, a bilo je mnogo manje ne-doumica u odnosu na prvi krug proširenja, na-javljen u Madridu. Pozvano je sedam država koje su čitavo vrijeme bile poznate kao kandi-dati za drugi krug proširenja. Najava se desila istodobno s najavom proširenja Europske uni-je, na summitu u Kopenhagenu 2002. godine, kad je pozivnice dobilo čak deset država, danas članica Unije. Kasnije je EU u članstvo primila i Rumunjsku i Bugarsku. Ovi događaji sami su po sebi iznimno značajni, a osim toga, zauzeli su svoje mjesto u širem kontekstu temeljitog, iako postupnog preoblikovanja europske sigurnosne okoline. Najvidljiviji izraz toga su pomak prema većoj autonomiji od SAD-a i intenzivna debata oko okolnosti u kojima bi u borbi protiv novih pri-jetnji i izazova trebala biti korištena sila. Osim ova dva pitanja, još jedno vrlo bitno pitanje je uloga Rusije u europskoj i globalnoj sigurnosti. Proširenje će imati utjecaj na sva tri pitanja na način koji još ne može biti definiran, ali su obrisi ipak vidljivi. Konačan oblik sigurnosne arhitektu-re Europske unije i njena strategija će odrediti buduću ulogu NATO-a u Europi, jer su uloge i suradnja NATO-a i Europske unije u izgradnji i očuvanje europske sigurnosti naprosto nedjelji-vi9. Dovoljno je podsjetiti da su 21 država članice i NATO-a i Europske unije.

Pitanje je koliko će unutar Europske unije ojačati položaj novih članica i njihova privrženost SAD-u, koji svoj utjecaj na sigurnosnu i obram-benu politiku Europske unije ostvaruju preko savezništva s novim članicama Europe unije, koje su prije toga postale članicama NATO-a, čiji su SAD najjača i daleko najutjecajnija članica. NATO stoga ima i ulogu američkog sredstva utjecaja na sigurnosnu i obrambenu politiku Eu-ropske unije, što kod dijela članica Europske unije izaziva nezadovoljstvo, te traženje alter-nativnih načina vođenja europske sigurnosne i obrambene politike. Tu se prvenstveno misli na Francusku.

9 Ova činjenica istodobno ne znači da njihovu suradnju ne prate nesuglasice uzrokovane različitim stavovima pojedinih europskih država, uglavnom članica i NATO i EU, oko toga kako bi se trebala izgrađivati europska vanjska i sigurnosna politika, te europske vojne snage, ponajviše u odnosu na oslanjanje i ovisnost o SAD-u.




www.cpi.hr101

NATO trenutno sudjeluje u ratu protiv terorizma i bori se protiv proliferacije oružja za masovno uništenje, kroz kontrolu pomorskog i zračnog prostora posebice na Mediteranu, kroz vodstvo u akciji stabilizacije Afganistana, te obuku iračkih snaga, uz mnoge druge mjere koje poduzima. Europsko vijeće također je i prije 11. rujna donijelo mjere za borbu protiv terorizma, te je usvojen plan od pet točaka: poboljšanje polici-jske i pravosudne suradnje, razvoj međunarodnih pravnih instrumenata, zaustavljanje financiranja terorizma, jačanje sigurnosti, te koordinacija glo-balnog djelovanja Europske unije. Nakon 11. ruj-na mjere su dakako pojačane, a suradnja pobolj-šana. Napravljena je i određena podjela rada: Europska unija zadužena je za razvoj ne-vojnih, a NATO za razvoj vojnih sposobnosti u borbi protiv terorizma. Ako ne bi postojala suradnja između dviju navedenih institucija, sigurnost Eu-rope itekako bi bila ugrožena, jer se europske države u velikoj mjeri oslanjaju na obranu koju joj pružaju multilateralne institucije.

Čimbenici koji utječu na sprečavanje učinkovite suradnje NATO-a i EU su: natjecanje između birokracija dviju organizacija, te orga-nizacija u EU u tri stupa i njezina zabavljenost vlastitom autonomijom. Prisutna je i tendencija Europljana za uključivanjem međunarodnih or-ganizacija u rješavanje sigurnosnih pitanja i na stavljanje većeg težišta na ne-vojne sastavnice sigurnosti. Da li će Europska unija više surađivati sa SAD-om, ili će dva entiteta biti postavljena više kao suparnici u budućnosti, pitanje je koje će dakako najviše utjecati na suradnju NATO-a i EU na području sigurnosti. NATO-va kampanja protiv terorizma je ograničena, a EU nema dos-tatne kapacitete vojne prirode za prikladnu borbu protiv terorizma. Općeniti problem je postojanje dvije temeljne sigurnosne organizacije u Euro-pi, koje u ovoj kombinaciji ne mogu učinkovito pružati sigurnost. (Williams, 2003: 99-102)

NATO je zbog transatlantskog raskola pretrpio veliku štetu, a povjerenje na obje stra-ne Atlantika bilo je ugroženo zbog američkog insistiranja na vojnoj intervenciji u Iraku i unilate-ralizma, posebice Bushove doktrine “preventiv-nog ratovanja”. Istodobno, proširenje Europske unije i NATO-a ispravilo je posljednje nepravde hladnog rata i dalo priliku Washingtonu da obno-vi transatlantski savez, kao najuspješniji u povi-jesti. Bitku protiv komunizma, koja je vođena u hladnom ratu, trebalo bi zamijeniti zajedničkom bitkom protiv terorizma i oružja za masovno uništenje, te promicati nove inicijative kao što je mirovna inicijativa za Bliski istok i borba pro-tiv moguće svjetske energetske krize. Tenzije

između SAD-a i europskih država poticale su globalnu nestabilnost, a zajedničkim djelovanjem ove države čine snažnu demokratsku koaliciju koja može upravljati najvećim brojem svjetskih pitanja. (Gardner, 2003: 58-59)

Kako bi se postiglo ovo novo razumije-vanje SAD-a i Europe na strateškoj razini, SAD i Europska unija moraju postići slaganje oko tri ključna aspekta svog savezništva. To su: gos-podarsko partnerstvo, sigurnosna strategija, te vanjska politika. (Drozdiak, 2005: 92)

Napadi od 11. rujna 2001. godine, 11. ožujka 2004. godine u Madridu, te u ljeto 2005. godine u Londonu, utjecali su na činjenicu da i članice NATO-a i Europske unije postanu vrlo zainteresirane za borbu protiv novih prijetnji. Ono oko čega se nisu nužno slagale je kada, protiv koga i pod kojim uvjetima upotrijebiti vojnu silu. Saveznici su se složili oko toga da bi ideal-na vojna akcija morala biti učinkovita i multilate-ralna, ali je važnost koju pojedine zemlje pridaju učinkovitosti ili multilateralizmu različita, kao što se moglo vidjeti tijekom akcija u Afganistanu i Iraku. Pitanje je kako se u ove nove činjenice i razlike uklapaju nove članice, koje su počele punim pravom sudjelovati u radu NATO-a tek nakon proširenja. Čini se da su manje sposob-ne za učinkovitu, nego za multilateralnu stranu. Predanost novih članica da sudjeluju u novim misijama ipak dolazi sa zadrškom. Loša stra-na, što su tek odnedavno slobodne i relativno siromašne, je nastojanje za gledanjem vlastitih interesa na uski način. Ratovi i rekonstrukcija su skupi i pomisao da se oskudni ekonomski i ljudski izvori troše na potrebe za stabilizacijom neke druge države ili prostora, nisu dobrodošli. Novo pridružene članice znaju da njihova nova sloboda izbora uključuje slobodu ostanka izvan tuđih ratova. Nove članice priklonile su se viziji sigurnosti kakvu promoviraju London i Washing-ton. Vlade ovih država imaju viziju manje sigur-nih i naprednijih darvinističkih međunarodnih odnosa nego njihovi zapadni susjedi. Strateški izračuni također govore u korist držanja blizu SAD-u, jer vojna sila je važna, a SAD je imaju najviše. Tako su u mogućnosti iskoristiti koristi koje im pruža hegemonska sila, kroz proces koji se naziva bandwagoning. (Schweller, 1994: 72-107) Ono što povezuje nove članice NATO-a i SAD daleko je više od zahvalnosti i moralne ob-veze. To je realistična geopolitička vizija koju ove države imaju.

Odnosi država koje su pristupile NATO-u nakon hladnog rata i država kandidata za članstvo u NATO-u sa SAD-om, postali su po-sebno važni nakon što je, nekoliko tjedana na-




www.cpi.hr102

kon što se NATO službeno proširio s još sedam novih članica (Bugarska, Estonija, Letonija, Lit-va, Rumunjska, Slovačka, Slovenija), Europska unija otvorila svoja vrata deset novih članica (Ci-par, Češka, Estonija, Letonija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija), od kojih je osam država (sve osim Cipra i Malte) prije toga, u dva kruga proširenja 1999. i 2004. godine, pristupilo NATO-u. Ako ovih osam država, koje su sad članice i EU i NATO-a, te Bugarska i Ru-munjska koje su im se pridružile 2007. godine, uspiju svoj glas u EU podići na razinu da ih se u Bruxellesu dobro čuje, mogle bi igrati važnu ulo-gu u određivanju prirode odnosa Europe i SAD-a, a prema tome i određivanju prirode odnosa Europske unije i NATO-a. Činjenica je da je i Eu-ropska unija na polju sigurnosti prošla promjenu koja nije ništa manje značajna od promjene koju je prošao NATO (Rotfeld, 2001: 114).

Nekim članicama EU-a Europska sigur-nosna i obrambena politika izgleda kao rezervni plan, koji bi se koristio kad se SAD ne mogu ili ne žele uključiti. Ostali ovu mogućnost vide kao manju prisutnost SAD-a u Europi. Treća skupina država Europsku sigurnosnu i obrambenu poli-tiku vidi kao vježbu za izgradnju institucija koja ima malo veze s obrambenim pitanjima. Ove vi-zije, koje se natječu, u sebi sadrže vrlo različite moguće ishode koji bi trebali u budućnosti obliko-vati odnose EU-a i SAD-a, a rezultat bi mogao biti bitno drugačiji odnos EU-a i NATO-a. Nove članice EU-a u raspravu o europskoj sigurnosnoj politici dolaze dosta kasno. Retorika novih članica snažno je naglašavala nedjeljivost uloga EU-a i NATO-a. U praktičnim relacijama, nedjeljivost se odnosi na koordinirane odgovore na prijetnje, na-klonjenost zajedničkim operacijama i zajednički set standarda planiranja. Nove članice NATO-a su najviše sklone potrebi da SAD ostanu što više uključene u europsku sigurnost. Stajališta EU-a o ovom pitanju razlikuju se i obuhvaćaju širok spektar mišljenja, od želje da NATO i SAD os-tanu u središtu europskih obrambenih planova, do prijedloga da SAD odustanu od obrane Eu-rope i ostave je europskim saveznicima. SAD može ozbiljno shvatiti Europsku uniju samo kao regionalnu silu, a osim toga, EU mora odlučiti da li želi dalje razvijati svoju vojnu moć. Bez novih strateških promišljanja, zajednička obrana EU ostat će samo na humanitarnim, mirovnim i kriz-nim operacijama. Neke države će htjeti zadržati vlastitu sposobnost projekcije vojne moći, neo-visno, ili kao sudionici raznih “koalicija voljnih”, čiji će se sastavi i misije mijenjati. NATO bi onda mogao imati više poteškoća u određivanju svoje vlastite uloge. Ako ne bi bio potreban za inter-

vencije kao što su Afganistan ili Irak, inicijative da se razvijaju sredstva za moderno ratovanje neće izgledati hitne i važne.

Nove članice NATO-a, i iz prvog i iz drugog kruga proširenja nakon hladnog rata, zalažu se i dalje čvrsto da NATO i SAD zadrže svoju ulogu. Nove članice uspjele su izraziti svo-ja viđenja, ali njihova mogućnost da učinkovito utječu na sigurnosna pitanja Europske unije os-taje upitna. Vlade ovih novih članica NATO-a i EU-a su integraciju u Europsku uniju uglavnom smatrale pasivnim procesom, u kojem se postiže konsenzus, a njihove politike mijenjaju kako bi odgovarale zajedničkoj politici (Michta, 1999: 66).

Ovakav je pristup pogrešan što se tiče mnogih pitanja, posebno što se tiče pitanja obra-ne. Stvara se europski sigurnosni i obrambeni identitet, a proširenje EU-a i NATO-a predstavlja jedinstvenu priliku za nove članice obiju organi-zacija, da ga oblikuju. Problemi mogu nastajati u slučaju da EU ne bude sposobna u dovoljnoj mjeri naći područja za zajednički nastup. Eu-ropska unija mora raditi na programima koji se tiču mogućeg proširenja i razviti koherentan pris-tup međunarodnim odnosima i pitanjima (Med-calf, 2003: 86).

Nakon uspjeha u jugoistočnoj Euro-pi, budućnost NATO-a mogla bi biti oblikovana u pravcu rada na uspostavi sigurnosti nakon prestanka sukoba, više nego prema zadacima za sprečavanje ili prekidanje sukoba. Stoga postoje i bojazni da bi ovakva podjela zadataka na stranama Atlantika ostavila Europu u poziciji čistača iza američkih intervencija. Bez ozbilj-nog strateškog promišljanja u Europskoj uniji i NATO-u, upravo bi se ovo moglo dogoditi. SAD bi s nekoliko svojih saveznika imale sposobnost za vođenje pravih ratova kad bi to bilo potreb-no, a NATO bi omogućio snage za održanje mira, za mirovne operacije. Europska unija bi bila zadužena za policijske snage i izgradnju društava nakon sukoba. Bolji način od ovoga predstavljala bi uravnoteženija podjela odgovor-nosti za globalnu sigurnost. Ako EU uspije razviti novi strateški koncept koji bi uključivao i snažniji vojni angažman, mogla bi djelovati s NATO-om, kako SAD ne bi bile svjetski policajac (Gnesotto, 2003: 33).

Proširenje NATO-a, prema njenim gra-nicama, promijenilo je pogled Rusije na NATO, jer je službena Moskva na proširenje odgovorila mješavinom skepticizma i neprijateljstva. Nove članice donose pogled na Rusiju, koji NATO do sada nije previše uzimao u obzir. Većina njihovih političkih elita razvijala se s osjećajem jakog ne-




www.cpi.hr103

povjerenja i nelagode prema SSSR-u. Strahovi da će tadašnje pridruživanje Poljske NATO-u zah-laditi odnose s Rusijom pokazali su se neoprav-danim. Bili su zasnovani na prilično površnom razmatranju vanjskopolitičke vizije Poljske, koja je cijelo vrijeme izgrađivala značajnu ulogu Polj-ske u Europi i vodeću ulogu u regiji, te most pre-ma poljskim susjedima Bjelorusiji i Ukrajini na putu ka demokraciji. Sukob s Moskvom mogao je ugroziti ovu politiku. A prioriteti ostalih novih članica su različiti, te možda neće slijediti put koji je zacrtala Poljska (Gati, 2003: 29).

Pristup prema Rusiji koji su upotreblja-vali NATO i EU nikad nije bio jednoznačan, pa bi se moglo pretpostaviti da će se takvo djelovanje nastaviti i u budućnosti. Važnost Rusije u borbi protiv terorizma, njeni energetski izvori, veličina, dominantna uloga u regiji, Rusiji nude dovoljno mogućnosti da odbaci kriticizam i ubaci nesla-ganje među svoje takmace. Ovo je strukturalni problem koji šteti odnosima EU-a i NATO-a s Ru-sijom. Nove članice mogle bi pomoći u uspostavi određene ravnoteže u ovom odnosu. Baltičke države su posebno orijentirane na Rusiju, više nego bilo koji od starih Saveznika, te je bilo vje-rojatno da će biti najmanje sklone kompromisu. Izazov NATO-u predstavljala je i mogućnost da podlegne iracionalnim strahovima, dok je u svo-ju politiku unosio interes novih članica i njihovu politiku prema Moskvi. A pronalaženje ravnoteže bilo je važno, posebno zbog pozornosti koju je Rusija pridala proširenju (Hopkinson, 2001: 142).

U svakom slučaju, primanje baltičkih država u NATO značilo je prelazak nove, važne granice, koja je imala više simboličko značenje, ali je značila i definitivan kraj mogućnosti ob-nove Sovjetskog Saveza i ruskih ambicija. Proširenje NATO-a na Baltik značilo je još jedan geopolitički poraz Rusije nakon prihvaćanja traj-nog razmještanja američkih i europskih snaga u središnjoj Aziji, što predstavlja veliki geostrateški uzmak Rusije. Podrška Rusije “ratu protiv tero-rizma” imala je cijenu u odustajanju od jedne od glavnih postavki ruske sigurnosne strategije: sprečavanja drugih država da uspostave svoje vojno prisustvo na teritoriju bivšeg SSSR-a.

5. Treći krug proširenja i mogući geopolitički učinci

Nakon drugog kruga proširenja, NATO je bio na određeni način, u radu Bushove adminis-tracije, prebačen u drugi plan, a u prvom planu bio je Irak. Prvi krug proširenja izazvao je velike

rasprave, posebno u SAD-u. Postavljana su pi-tanja: da li si nove članice mogu priuštiti troškove članstva, da li će proširenje stabilizirati srednju i istočnu Europu, da li će proširenje promijeniti prirodu NATO-a i pretvoriti ga iz sigurnosne or-ganizacije u političku instituciju, da li će ulazak bivših članica Varšavskog ugovora ugroziti od-nose s Rusijom i udariti temelje novoj podjeli Eu-rope? Proširenje je teklo zajedno s preobrazbom NATO-a u organizaciju sposobnu za izvršavanje novih misija nevezanih uz članak 5. i djelovanje izvan teritorija članica, na rješavanju kriza koje bi mogle ugroziti mir i stabilnost euroatlants-ke zajednice. NATO koji bi ostao usmjeren na sprečavanje velike invazije na Europu s ruskog teritorija nije NATO koji bi bio pripremljen za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala koji izviru iz država na periferiji Europe, niti odi-grati ulogu u stabilizaciji istočnog Sredozemlja, pružajući sigurnost koja omogućava provedbu mirovnih sporazuma na Cipru i u Izraelu, kao ni uspješno izvoditi misiju na Kosovu. U SAD-u, in-teres za ulaganje resursa i ljudstva, kako bi SAD ostale glavni zaštitnik Europe, se bitno smanjio. Oslabljeni NATO upućuje SAD na jačanje bilate-ralnih veza i stvaranje „koalicija voljnih“ po po-trebi.

Navedene okolnosti utjecale su na činjenicu da treći krug proširenja NATO-a na-kon hladnog rata bude odgađan, te na summitu NATO-a u Istanbulu 2004. i na summitu u Rigi 2006. godine države kandidatkinje nisu pozivane u članstvo NATO-a. Bili su to summiti posvećeni unutarnjoj prilagodbi NATO-a.

Tri države koje su pretendirale postati članicama NATO-a u trećem krugu proširenja na-kon hladnog rata, su Albanija, Hrvatska i Make-donija, koje su još u Deklaraciji Praškog summita 2002. godine posebno izdvojene kao države čiji se napori u pristupanju NATO-u posebno prate i honoriraju. U dokumentima summita NATO-a u Pragu, Istanbulu i Rigi, uvijek su tri države, Al-banija, Hrvatska i Makedonija, spominjane kao države koje napreduju prema članstvu u NATO-u i posebno su izdvajane i ohrabrivane. Stoga su ove tri države predstavljale logičan sljedeći korak za članstvo u NATO-u. No, na summitu u Bukureštu su pozivnicu za članstvo dobile samo Hrvatska i Albanija, a Makedonija zbog veta Grčke uzrokovanog sporom oko službenog ime-na Makedonije, ostala bez pozivnice za članstvo u NATO-u10. Od spomenute tri države kandidat-

10 Grčka na veto ima pravo jer se u NATO-u odlučuje konsenzusom. Ovisno o rješenju spora oko imena, Makedonija bi također trebala dobiti pozivnicu za članstvo jer ima potporu svih ostalih država članica NATO-a.




www.cpi.hr104

kinje za članstvo, Hrvatska je najdalje odmakla u provedbi reformi koje se tiču političkih kriterija, posebno na području vladavine prava, ljudskih prava i stanja demokracije. U Hrvatskoj djeluje funkcionirajuće tržišno gospodarstvo. Sigurnos-ni sektor je pod civilnom i demokratskom kon-trolom. Hrvatska je možda pozivnicu za članstvo zaslužila i na summitu u Rigi, ali se na spo-menutom summitu nisu upućivale pozivnice za članstvo.

Hrvatska je evidentno ispunila političke kriterije za članstvo u NATO-u, no predstoje joj i daljnje reforme. Potrebno je i do kraja provesti profesionalizaciju oružanih snaga, ali i konstant-no unapređivati stanje sustava nacionalne sigur-nosti, koji je tehnološki neadekvatan. Ovi napori bi zahtijevali iznimna financijska izdvajanja, koje Hrvatska treba smoći. Članstvo u NATO-u će Hr-vatskoj donijeti mnoge koristi. Osim što će dobiti sigurnosna jamstva najveće svjetske sile, SAD-a, i najjačeg vojno-političkog saveza na svijetu, NATO-a, Hrvatska će s oko dva posto izdvajanja iz BDP-a za obranu, biti njihovim korisnikom.

NATO se tijekom većeg dijela post-hlad-noratovskog razdoblja usmjerio na održavanje partnerstava sa svojim susjedima iz srednje i istočne Europe, te izgradnju stabilnosti u bivšoj Jugoslaviji. Procesi proširenja NATO-a i EU-a su pomaknuli zonu stabilnosti dalje na istok Eu-rope i otvorili veće mogućnosti za razvoj novih partnerstava sa zemljama koje su geografski smještene dalje od granica NATO-a. Prioriteti NATO-a koji se odnose na prostore izvan Balka-na postaju sve važniji (Cornish, 2004: 68).

No, treći krug proširenja trebao bi NATO dovesti na Balkan, koji nije prostor stabilnosti, jer postoji više problema koji neće moći biti riješeni bez uplitanja vanjskih čimbenika. Najveći sigur-nosni problem je Kosovo i legitimno proglašenje neovisnosti u veljači 2008. godine, koju su dosad priznale ključne europske države i SAD. No to je uzrokovalo ozbiljnu diplomatsku, ali i vojnu krizu između Srbije i Kosova, u samoj Srbiji, te između Srbije i međunarodne zajednice, koja traje. Drugi veliki problem je BiH, tj. njeno unutarnje ustroj-stvo i opstanak11.

Provedbom trećeg kruga proširenja 11 Srbija i Republika Srpska žele vezati neovisnost Kosova

uz odcijepljenje Republike Srpske iz BiH i njeno pripojenje Srbiji, što je BiH kao jedinstvenoj državi, međunarodno priznatoj, potpuno neprihvatljivo. Neprihvatljivo je i SAD-u i Europskoj uniji, no ne i Rusiji, koja podržava Srbiju u sprečavanju održanja neovisnosti Kosova. Rusija neovisnost Kosova smatra presedanom koji bi otvorio mogućnost da autonomne republike unutar Ruske Federacije, ali i drugih država bivšeg SSSR-a, posebice na Kavkazu, dobiju međunarodno priznanje. Situacija na Kosovu i dalje zahtijeva prisutnost snaga NATO-a.

NATO-a u post-hladnoratovskom razdoblju, nas-tali geopolitički učinci za NATO, nove članice i cijelu regiju Zapadnog Balkana, bit će vrlo značajni. Regija će postati zonom veće stabil-nosti i sigurnosti, jer će NATO imati veću prisut-nost u regiji i jamčit će sigurnost država, novih članica. Zona stabilnosti i sigurnosti u Europi još će se proširiti. Pozitivni učinci njihova članstva u NATO-u trebali bi se po logici stvari, učincima prelijevanja (spillover effects) preliti i u ostale države, članice Partnerstva za mir. NATO će postati i zainteresiraniji da se problemi Kosova i BiH riješe u kraćem roku i to na način da sta-bilnost i sigurnost u regiji ne budu ugrožene. Što se tiče mogućih novih članica, dobile bi jednake koristi kao što su prije njih dobile nove članice: postale bi korisnice sigurnosnih jamstava NATO-a, dobile bi potvrdu da su uspostavile vladavi-nu prava, funkcionirajuće tržišno gospodarstvo i demokratsku i civilnu kontrolu oružanih snaga i sigurnosnog sektora. Mogle bi djelovati kao pri-mjer ostalim državama regije, olakšale bi si pris-tup Europskoj uniji, postale bi zanimljivije stra-nim ulagačima i unaprijedile bi svoj gospodarski razvoj. Sve ovo su činjenice koje idu u prilog članstvu ovih država u NATO-u.

6. Zaključak

Proširenje u dva kruga je obilježilo NATO u drugoj polovini devedesetih godina 20. stoljeća, nakon preobrazbe i prilagodbe post-hladnoratovskom dobu. Proširenje je, uz rat pro-tiv terorizma, proces koji je obilježio NATO i u pr-vim godinama 21. stoljeća. Nešto manje žarište na proširenju je ostalo nakon uspješno izvede-nog drugog kruga proširenja, što je razumljivo, jer se NATO proširio za sedam članica. Države koje su dobile pozivnicu za članstvo u NATO-u na summitu u Bukureštu u travnju 2008., Hrvatska i Albanija, postaju 27. i 28. članicom NATO-a. Makedonija može postati 29. članicom NATO-a ako s Grčkom riješi spor oko službenog imena države. Hrvatska je najdalje odmaknula u ispu-njavanju potrebnih kriterija za članstvo. Hrvatska članstvom u NATO-u ostvaruje jedan od najvećih vanjskopolitički i prvi sigurnosni nacionalni inte-res, jer postaje korisnikom sigurnosnih jamsta-va najveće svjetske sile SAD-a i najvećeg vo-jno-političkog saveza na svijetu, NATO-a. Time bi opstanak i teritorijalni integritet Hrvatske bili zajamčeni.

Ono čemu je proširenje NATO-a pridoni-jelo, osim je što proširilo članstvo, pomaknulo je NATO na istok i jugoistok, proširilo mu stratešku




www.cpi.hr105

osnovicu. Činjenica je da je proširenje pomaknulo ravnotežu unutar NATO-a, ako je takva ravnoteža ikada postojala na stranu SAD-a i „Nove Euro-pe“, na račun „Stare Europe“, kako su se dvije skupine europskih država počele kolokvijalno nazivati12. Bivše članice Varšavskog ugovora, da-nas nove članice NATO-a, imaju pozitivniji stav prema SAD-u i spremne su za suradnju.

Zašto je proširenje uspješno i zašto je trend proširenja i dalje prisutan? Pitanje je to na koje postoji višeznačan odgovor. Ako pretpos-tavimo da temelji NATO-a sežu daleko preko obrambenih razloga, šanse da preživi i ima dugovječan život čine se većima. Postojeće članice i kandidati žele koristiti dobrobiti pripa-danja hegemonskom taboru, što je inače u lite-raturi poznato pod nazivom bandwagoning for profit (Schweller, 1994: 74). Osim toga, još je jedna dobit od proširenja NATO-a za izgradnju jedinstvene europske sigurnosti, koja pokazuje da proširenje predstavlja ključan dobitak za si-gurnosnu arhitekturu Europe, a sastoji se u tome da visoka razina institucionalizacije donosi stabil-nost europskog kontinenta, sprečavanje sukoba, upravljanje krizama, te koordinaciju nacionalnih sigurnosnih politika. Ove dobrobiti sežu daleko iznad geopolitičkih razloga (Walt, 1997: 168).

Primanje država srednje Europe u NATO pomoglo je konsolidaciji demokracije i vladavi-ne prava u tim državama, posebno kroz refor-mu civilno-vojnih odnosa. Aspiracija za članstvo baltičkih država i država jugoistočne Europe pomogla je njihovoj stabilizaciji. Indirektno, ali značajno, članstvo u NATO-u pruža jednu vrstu političke sigurnosti za ulaganja u članice, te tako potpomaže njihov gospodarski razvoj. Kapital koji je ušao u nove članice NATO-a osjeća se sigurnijim, te je to jedan od glavnih razloga zašto su ulaganja u ove države porasla. Proces ulaska novih članica u NATO i EU, tekao je gotovo us-poredno, osim što je za članstvo u EU trebalo

12 Nazivi Stara i Nova Europa pojavili su se prvi put u govoru bivšeg američkog ministra obrane Rumsfelda. Rumsfeld ih je prvi put upotrijebio još krajem 2002. g., na vrhuncu transatlantskog neslaganja oko pitanja da li treba napasti Irak ili ne. Upotrijebio ih je kako bi označio i naglasio podjele koje su tada vladale u Europi. Starom Europom nazvao je države kao što su Njemačka, Francuska, Belgija, Luksemburg koje su činile dio jezgre Europske unije i bile protiv napada SAD-a na Irak. Novom Europom označio je drugi dio jezgre Europske unije – Italija, Španjolska i posebno Velika Britanija, a koje su tada podržavale napad na Irak. U međuvremenu, Italija i Španjolska su, nakon pada desničarskih vlada na izborima, promijenile stav o pitanju Iraka. Novu Europu također čine nove članice NATO-a i EU-a koje su najviše podržavale SAD u svim pitanjima, te bile najglasnija potpora SAD-u tijekom razdoblja najveće transatlantske podjele, 2002. i 2003. g.

učiniti mnogo veće reforme svih sektora društva, pa je članstvo u EU bilo ostvarivano kasnije. Ni-jedna nova članica nije postala članicom NATO-a, a da nije poslije ušla i u Europsku uniju, pa je članstvo u NATO-u za ove države bilo svojevrsni test sposobnosti ulaska u EU. Ovo je važan po-kazatelj komplementarnosti procesa proširenja NATO-a i Europske unije.

NATO, osim svega navedenog odražava postojanje zajednice naroda koji dijele demo-kratske vrijednosti, djeluju kroz savjetovanja, odluke donose zajednički, te žele proširiti djelo-vanje i na druge države (Risse-Kappen, 1996: 147).

Kad je u pitanju treći krug proširenja NATO-a, trebao bi biti evolucijski, logičan nas-tavak prethodna dva kruga proširenja, te više tehnički proces, čija strateška važnost ne bi bila tolika, niti bi imao realne geostrateške implikacije. Zašto je tomu tako? Prostor Zapadnog Balkana, na koji bi se treći krug proširenja trebao odnositi, okružen je državama koje su članice NATO-a. No geopolitička važnost proširenja NATO-a na regiju Zapadnog Balkana ipak nije zanemariva. NATO, kao organizacija koja brine o sigurnosti i stabilnosti svojih članica, ali i Europe u cjelini, ne može dopustiti prostor trajne nestabilnosti u regiji okruženoj svojim članicama. Geopolitički učinci ovog kruga proširenja bili bi od velike koristi NATO-u, novim članicama i državama koje neće postati članice u budućem krugu proširenja, ali su članice Partnerstva za mir i moraju proći još dugi put reformi i ispunjavanja kriterija kako bi jednog dana mogle pokušati pristupiti NATO-u. Članstvo njihovih susjeda u NATO-u, bilo bi im poticaj na tome putu.

Daljnja djelovanja NATO-a, u strateškom smislu, koja će ključno određivati sigurnost eu-ropskog, ali i šireg euroazijskog prostora, neće se događati u regiji zapadnog Balkana, nego u međuprostoru između novih članica NATO-a i Rusije. Preciznije, bit će orijentirani na regiju istočne Europe i Kavkaza. SAD su, kao stožerna članica NATO-a, na summitu u Bukureštu željele uputiti i poziv za pristup u Akcijski plan za članstvo Gruziji i Ukrajini, no nije bilo moguće postići konsenzus u NATO-u da se odluka i done-se. Moguće članstvo ovih dviju država u NATO-u, Rusija smatra prijetnjom vlastitoj sigurnosti, a riješenost za akciju pokazala je u ljeto 2008. go-dine, kad je Gruzija silom pokušala vratiti pokra-jine Južnu Osetiju i Abhaziju, koje se nalaze unu-tar međunarodno priznatih granica Gruzije ali su pod ruskom zaštitom, pod središnju vlast. Rusija se uključila u sukob na strani pokrajina, te priz-nala i njihovu proglašenu neovisnost. NATO se




www.cpi.hr106

svrstao na stranu Gruzije, ali nije se uključivao u sukob. Članstvo Ukrajine, kao mnogo veće i Rusiji važnije države, predstavljalo bi nepremos-tivu prepreku za stasanje Rusije kao velesile i nanijelo joj štetu, kad su u pitanju strateško i taktičko vojno, ali i političko djelovanje. Stoga u daljnjem odnosu NATO-Ukrajina i Gruzija-Rusi-ja, te općenito NATO-Rusija treba tražiti moguće izvore ugroza europskoj sigurnosti, posebno u istočnoj Europi i na Kavkazu, ali i u cijeloj Europi

i dijelu Euroazije, jer je europska sigurnost ned-jeljiva. Kraj Busheve ere i svjetska gospodarska kriza dovest će do određenog stupnja snižavanja ambicija SAD-a kad su u pitanju geopolitički i geoekonomski ciljevi na prostoru Euroazije, ali to nikako ne mora značiti da će NATO uzmak-nuti u postupnom procesu daljnjeg proširenja na države u međuprostoru između svojih članica i Rusije, u strateški uvijek iznimno bitnim regijama istočne Europe i Kavkaza.


Literatura:

Abramowitz, M., Hurlburt, H. (2002): Can the EU Hack the Balkans? A Proving Ground for Brussels, Foreign Affairs 81(5): 405-416

Asmus, R., Kugler, R., Larrabee, S. (1993): Building a new NATO, Foreign Affairs 72(4): 28-40Asmus, R., Kugler, R., Larrabee, S. (1995): NATO Expansion: The Next Steps, Survival 37(1): 7-33Asmus, R. (2002): Opening NATO’s Door: How the Alliance Remade itself for a New Era, New York: Co-

lumbia University PressBalogh, A. (1997): The Atlantic Dimension of Central European Security, Foreign Policy 3(1): 18-28Barna, Z. (1999): Prospects and Problems for Further Enlargement of NATO, International Security

Challenges in a Changing World 3(1): 39-50Black, J. (2000): Russia Faces NATO Expansion – Bearing Gift or Bearing Arms?, Oxford: Rowman &

Littlefield PublishersBrown, M. (1995): The Flawed Logic of NATO Expansion, Survival 37(1): 41-56Chalmers, M. (1993): Developing a Security Regime for Eastern Europe, Journal of Peace Research

30(4): 427-444Cornish, P. (1996): European Security: The End of Architecture and the New NATO, International Affairs

72(4): 340-368Cornish, P. (2004): NATO: The Practice and Politics of Transformation, International Affairs 80(1): 63-74Cottey, A. (1995): East-Central Europe after the Cold War: Poland, the Czech Republic, Slovakia and

Hungary in search of security. Basingstoke: Macmillan PressDavid, C. (1999): Fountain of Youth or Cure Worse Than Disease? NATO Enlargement: A Conceptual De-

adlock, u: David, C., Levesque, J. (ur.): The Future of NATO Enlargement, Russia and European Security, Kingston: Mc Gill-Queens University Press, str. 9-25

De Wijk, R. (1997): NATO on the Brink of the New Millenium: The Battle for Consensus, London: Bras-sey

Drozdiak, W. (2005): The North Atlantic Drift, Foreign Affairs 84(1): 88-98Duffield, J. (1994): NATO’s functions after the Cold War, Political Science Quarterly, 109(5): 763-787Fierke, K. (1999): Dialogues of Manoeuvre and Entanglement: NATO, Russia and the CEECS, Millenium

– Journal of International Studies 28(1): 27-52Gardner, H. (2003): Aligning for the future: assertive unilateralism or concert of powers?, Harvard Inter-

national Review 24(4): 56-61Gati, C. (2003): The Unfinished Revolution: East-Central Europe, Democratization and the Euro-Atlantic

Community, National Interest 2(5): 23-38Gazdag, F. (1997): The Visegrad Countries toward NATO, Budapest: ISDSGnesotto, N. (2003): EU, US: Visions of the World, Visions of the Other, u: Lindstrom, G. (ur.): Shift or

Rift? Assessing US-EU relations after Iraq, Bruxelles: EU Institute for Security Studies, str. 21-42

Gompert, D. (2003): What does America want of Europe?, u: Lindstrom, G. (ur.): Shift or Rift?Assessing US-EU relations after Iraq, Bruxelles: EU Institute for Security Studies, str. 43-76

Gordon, P. (1996): Recasting the Atlantic Alliance, Survival 38(1): 40-54Hopkinson, W. (2001): Enlargement: A New NATO, Bruxelles: WEU Institute for Security StudiesKirschbaum, S. (1999): Phase II Candidates: A Political or Strategic Solution?, u: David, C., Levesque, J.



www.cpi.hr10�

(ur.): The Future of NATO Enlargement, Russia and European Security, Kingston: McGill-Que-en’s University Press, str. 97-215

Kugler, R. (1999): Will Enlargement Succeed?, u: David, C., Levesque, J.(ur.): The Future of NATO Enlargement, Russia and European Security, Kingston: McGill-Queen’s University Press, str. 51-78

Levesque, J. (1999): NATO’s Eastward Enlargement: An Instructive Historical Precedent, u: David, C., Levesque, J. (ur.): The Future of NATO Enlargement, Russia and European Security, Kingston: McGill-Queen’s University Press, str. 157-167

Medcalf, J. (2003): Cooperation Between the EU and NATO, u: Krause, J., Watanabe, L., Wenger, A. (ur.): Unraveling the European Security and Defense Policy Conundrum, Bern: Peter Lang, str. 75-92

Michta, A. (1999): America’s New Allies: Poland, Hungary and Czech Republic in NATO, Seattle: Univer-sity of Washington Press

Nelson, D. (1998): Civil Armies, Civil Societies, and NATO’s Enlargement, Armed Forces and Society 25(1): 137-159

Perlmutter, A., Carpenter, T. (1998): NATO’s Expensive Trip East: The Folly of Enlargement, Foreign Af-fairs 77(1): 1-13

Reiter, D. (2001): Why NATO Enlargement Does Not Spread Democracy, International Security 25(4): 41-67

Risse-Kappen, T. (1996): Collective Identity in a Democratic Community: The Case of NATO, New York: Columbia University Press

Rotfeld, A. (2001): The New Security Dimensions. Europe after the NATO and EU Enlargements, Stockholm: Stockholm International Peace Research Institute (SIPRI)

Sandler, T., Hartley, K. (1999): The Political Economy of NATO: Past, Present and into the 21st Century, Cambridge: Cambridge University Press

Schimmelfennig, F. (2003): The EU, NATO and the Integration of Europe, Cambridge: Cambridge Uni-versity Press

Schweller, R. (1994): Bandwagoning for Profit: Bringing the Revisionist State Back In, International Se-curity 19(1): 72-107

Simon, J. (1995): NATO: The Challenge of Change Enlargement: Opinions and Options, Washington: National Defense University Press

Simon, J. (1996): NATO Enlargement and Central Europe: A Study in Civil-Military Relations, Washing-ton: National Defense University Press

Solomon, G. (1998): The NATO Enlargement Debate 1990-1997: Blessings of Liberty, Washington: Cen-ter for Strategic and International Studies

Spinant, D. (2000): NATO Enlargements: Toward a Pan-European Security System?, Bruxelles: NATO Office of Information and Press

Vukadinović, R. (2002): Novi rusko-američki odnosi, Međunarodne studije 2(1-2): 5-20Walt, S. (1997): Why Alliances Endure or Collapse?, Survival 39(1): 156-179Weber, S. (2001): NATO Expansion. New York: Columbia International Affairs OnlineWilliams, T. (2003): EU-NATO Cooperation in the Fight against Islamic Fundamentalist Terrorism, u Krau-

se, J., Watanabe, L., Wenger, A. (ur.): Unraveling the European Security and Defense Policy Conundrum, Bern: Peter Lang, str. 93-109




www.cpi.hr108


Comparison of Geopolitical Significance of Post Cold WarRounds of Enlargement of NATO

PETAR KUREČIĆThe Croatian Parliament, Croatia

Summary

In the Post-Cold War era, NATO enlargements occurred in two rounds. Ten new member states joined NATO. These enlargements represent a major asset to the building of new security architecture of the Post-Cold War Europe, after the dissolution of Warsaw Treaty and the USSR. Two rounds of NATO enlargement were very diffe-rent by their territorial reach, regional determination, current circumstances inside the Alliance and the influence on geopolitical relations in Europe and the US-Russia geos-trategic relations. NATO enlargements were precursory to the EU enlargements on ten post-communist European states. After the September 11, successful implementation of the second round of NATO enlargement became one of the strategic objectives in struggle against terrorism, led by the USA and its allies. The enlargement significantly changed relations within NATO as well as the very geopolitical balance in Europe. The security and stability zone expanded to the East and Southeast of Europe. NATO’s influence has also spread over the border regions of Europe, even transcending those borders. Third round of NATO enlargement was announced at the NATO summit in Bucharest during which Croatia and Albania were invited to join the Alliance. The third round of NATO enlargement will probably refer to Macedonia, if it settles a dispute over its name with Greece. Given that NATO is to include the Western Balkans states, its role of a stabilization force will become even more important in this unstable area, particularly under the aspect problem of solutions to the problems connected with the independence of Kosovo and its consequences to the stability of the region. Future strategic challenges to the European security will be tied to the NATO-Russia relations, regarding the NATO’s future ambitions in the Eastern Europe and Caucasus region. If NATO decides to invite Georgia and Ukraine to become its members, we can expect Russian reaction, which could lead to the period of whole scale and long-term instabi-lity in a large part of Europe, but also in a part of Eurasia.

Key words: NATO, the Post-Cold War era, the enlargement, geopolitical relations, Europe, Russia, security zone, Croatia, The Western Balkans, Kosovo



www.cpi.hr109

Multiculturalism without Culture (Multi-kulturalizam bez kulture) najnovija je knjiga Anne Phillips, profesorice na London School of Eco-nomics and Political Science (LSE) i jedne od vodećih imena suvremene feminističke političke teorije. Odnos multikulturalizma i feminizma za-okuplja Phillips već niz godina, tako da dio ove knjige, u izmijenjenom i prilagođenom obliku, čine i njezini prijašnji, kraći radovi na ovu temu,1 a na kontinuiranost interesa ukazuje i nastavak istraživačkog rada na ovom području i nakon objave knjige koja je predmet ovog prikaza.2 Uz samu dosadašnju reputaciju Phillipsove, knjigu također preporuča za čitanje i činjenica da ju je upravo za taj rad koncem 2008. Political Studi-es Association (PSA) nagradio posebnim prizna-njem. Dodajmo tome da je Phillips, s obzirom na dvojnu profesorsku poziciju na Gender Ins-titutu i Government Departmentu LSE-a, iznim-no upućena u razvoj kako rodne, tako i političke teorije te da je suvremeni razvoj obje discipline uvelike obilježen upravo prijeporima o kulturnim razlikama. Dakle, i stručnost autorice i aktualnost teme navješćuju relevantno i zanimljivo štivo.

Počev od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, politički teoretičari sve više uka-zuju na postojanje kulturoloških razlika, važnost kojih je nužno uzeti u obzir ukoliko se želi ost-variti pravedno društvo. Prema tom shvaćanju,

1 Phillips, A. (2006.): What Is Culture? u: Arneil, B., De-veaux, M., Dhamoon, R., i Eisenberg, A. (ur.), Sexual Justice/Cultural Justice, London: Routledge; Phillips, A. (2003.): When Culture Means Gender: Issues of Cultural Defence in the British Courts, Modern Law Review 66: 510-531; Dustin, M. i Phillips, A. (2003.): UK Initiatives on Forced Marriage: Regulation, Dialogue, and Exit, Po-litical Studies 52: 531-551

2 Phillips, A. (2008.): More on Culture and Representation, Social and Legal Studies 17(4): 555-558; Phillips, A. i Saharso, S. (2008.): The Rights of Women and Crisis of Multiculturalism, uvod u posebno izdanje časopisa Eth-nicities 8 (3): 291-301; Dustin, M. i Phillips, A. (2008.): Whose agenda Is It? Abuses of Women and Abuses of ‘Culture’ in Britain, Ethnicities 8 (3): 405-424

suvremene države uglavnom ne čine homogena društva već kulturno različite nacionalne, etničke i vjerske zajednice, pri čemu tradicionalni okvir nacionalne države, unatoč proklamiranoj neu-tralnosti, favorizira određenu, najčešće većinsku zajednicu. Ukazivanje na nejednakost odnosa moći između većinske i manjinske zajednice te na činjenicu da države nametanjem uniformnog političkog i pravnog okvira mogu dovesti manjin-sku grupu u nepravedan položaj čini temelj na kojem većina teoretičara multikulturalizma gradi svoje argumente.

Na teorijskoj razini, argumenti feminizma i multikulturalizma često su slijedili sličnu logiku. Neutralnost države tako je kod feminističkih au-torica, kao i u multikulturalista, često prokazivana kao krinka za politike koje pogoduju dominantnoj grupi - muškarcima, dok su se politike različitosti zagovarale kao nužne za dokidanje te diskri-minacije. Štoviše, i sam je Will Kymlicka, jedan od najpoznatijih teoretičara multikulturalizma, odao priznanje feminističkoj teoriji kao uvelike zaslužnoj za njegovu konceptualizaciju multikul-turalizma. Osim toga, i prije svojevrsne ekspan-zije u mainstream političkoj teoriji, unutar same je feminističke teorije multikulturalizam dobivao na važnosti zahvaljujući prvenstveno afroameričkim i postkolonijalnim autoricama, koje su upozora-vale kako dotadašnja teorija i praksa feminizma odražava isključivo iskustva zapadnjačkih bjel-kinja čiji diskurs prečesto prati obrasce klasičnog kulturnog imperijalizma. Razmatranje faktora kao što su rasa, etnicitet, religija, ali i klasa, starost te seksualna orijentacija postalo je sastavnim dije-lom rodne analize što je pratila i sve suzdržanija upotreba pojma žene kao unificiranog subjekta feminističke reprezentacije. Multikulturalizam i feminizam stoga su nerijetko doživljavani kao nužni saveznici. Tako u, primjerice, Justice and the Politics of Difference, Iris Marion Young (1990) razmatra nejednak društveni položaj ne samo žena, već i niza drugih grupa, a sama

ANNE PHILLIPS

Multiculturalism without Culture Princeton, NJ: Princeton University Press, 2007, 216 str.

Anne Phillips: Multiculturalism without Culture



www.cpi.hr110

Phillips, zauzimajući se za politics of presence (politiku prisutnosti) u istoimenoj knjizi (Philips, 1995) kao kandidate za političku reprezentaciju na osnovi grupne pripadnosti, osim žena, navodi i pripadnike manjinskih etničkih i rasnih skupina. To savezništvo feminizma i multikulturalizma, međutim, nije bilo dugog vijeka. Ako ne i prvi, onda svakako najglasniji i najutjecajniji prosvjed protiv, po njenoj ocjeni, nekritičkog konsenzusa u prilog multikulturalizmu, izrazila je Susan Mo-ller Okin (1999), naglašavajući potrebu ozbiljnog promišljanja posljedica koje ono može imati po žene, posebice one iz manjinskih grupa. Kultur-ne su tradicije manjinskih grupa koje zahtijevaju grupna prava, naglašava Okin, često patrijarhal-ne i izvor rodne nejednakosti, a multikulturalizam daje legitimitet nastojanju da se takve tradicije održe. Nadalje, Okin se protivi uvriježenoj multi-kulturalnoj poziciji da priznavanje i održanje kul-ture određene grupe doprinosi samopoštovanju njenih pripadnika. Naprotiv, s obzirom na nejed-nakost položaja muškaraca i žena koje pojedi-ne kulture aktivno promiču, mnogim bi ženama bilo bolje ukoliko bi se njihove kulture ili izmije-nile u skladu s manje patrijarhalnim obrascem većinske zajednice ili naprosto izumrle. Ovako formulirani zaključak kao i cijeli tekst uključujući naslov Is Multiculturalism Bad for Women? iza-zvali su snažne i kontroverzne reakcije unutar feminističke, ali i mainstream političke teorije. Unatoč žestokoj kritici Okinove kao predstavnice hegemonijskog diskursa Zapada koji sve ne-za-padne kulture predstavlja kao inherentno patrijar-halne, njezina je intervencija potakla feministice na novo promišljanje odnosa multikulturalizma i feminizma, kao i otvorila vrata posvećivanju veće pozornosti širem problemu manjina unutar manjina. Sve u svemu, za feminističku se teoriju, usprkos prvotnoj bliskosti, multikulturalizam po-kazao kao prilično sklizak teren.

Upravo ove teorijske debate čine poza-dinu Multiculturalism without Culture. S jedne strane, Phillips naglašava kako strah od kultur-nog imperijalizma dovodi feminizam u pat-pozi-ciju iz koje je nemoguće označiti bilo koju praksu kao neprihvatljivu s pozicije rodne jednakosti. S druge strane, Phillips dijeli i zabrinutost onih koji smatraju da se načela rodne jednakosti često koriste kako bi se demonizirale manjinske grupe postajući tako izlika za rasizam zaogrnut društveno prihvatljivijim plaštem. Kako sama ističe, njezina prvotna nakana bila je zagovara-nje balansiranja između multikulturalizma i femi-nizma u situaciji kad ova dva podjednako legi-timna zahtjeva jednakosti dođu u sukob. U si-tuaciji kada je multikulturalizam bio na vrhuncu,

bilo je logično upozoriti na neprihvatljivost preds-tavljanja jednog zahtjeva jednakosti kao superi-ornog drugome. Međutim, politički kontekst i politička retorika u posljednje vrijeme, a posebi-ce nakon 11. rujna 2001., ukazuju na zaokret koji obilježava sve veći odmak od multikulturalizma, kao i sve veći rast stereotipa o pripadnicima manjinskih grupa čije se ponašanje doživljava kao inducirano isključivo kulturnim diktatima. Kultura, drugim riječima, postaje objašnjenje za sve što pripadnici manjinske grupe osjećaju, misle, govore i rade. Phillips ističe kako je takvo shvaćanje kulture jednako prisutno i u zagova-ratelja i u protivnika multikulturalizma dok ra-zliku između njih većim dijelom čine političke preporuke koje oni iz takvog shvaćanja izvlače. Za ilustraciju ove teze možda najbolje može poslužiti problem prisilnog sklapanja brakova, najčešće s posve nepoznatim muškarcima iz nji-hove zemlje podrijetla, prisutan u marokanskim, turskim ili bangladeškim zajednicama pojedinih europskih zemalja. Unatoč činjenici da se dje-vojke tjeraju u neželjeni brak, kao i priznanju da takav čin predstavlja nepravdu, zagovornik će multikulturalizma žrtvovati ženska prava u ime poštovanja kulturne različitosti, podupirući tako stav da su za pripadnike manjine kulturni diktati uvijek ispred zahtjeva pravednosti. Protivnik će multikulturalizma zastupati stav sličan onome nekolicine europskih vlada, izraženom u odluci o zabrani brakova s partnerima iz drugih država svima ispod određene dobne granice koja po-nekad dosiže i visokih dvadeset i četiri godine. Sugerirajući kako je svaki brak sklopljen s part-nerom iz druge države prisilan, kulturni se dik-tati opet prikazuju kao ključni za objašnjavanje ponašanja i djevojki i roditelja iz manjinske skupine. Kultura je, zaključuje Phillips, vrlo problematičan pojam ne samo kao kategorija koja stvarnost često objašnjava reducirano, ako ne i potpuno pogrešno, već i zbog politički dubi-oznih implikacija njezine (zlo)uporabe. Rješenje za Phillips nije odbaciti multikulturalizam - takva pozicija u situaciji kada su društvene nejedna-kosti strukturalno vezane za kulturnu pripadnost bilo bi politički neodgovorna – već, kao što naslov izravno ukazuje, verzija multikulturalizma u čijem je središtu autonomija pojedinca, a ne rigidno shvaćanje kulture kao unificiranog, zaokruženog entiteta koji se opire promjeni. Štoviše, odbaci-vanje takvog shvaćanja kulture, omogućuje nam da sagledamo multikulturalizam ne kao program koji potencijalno konkurira i sukobljava se s fe-minizmom, već kao program koji je uvelike kom-patibilan s feminističkim zahtjevom za rodnom jednakošću.




www.cpi.hr111

Za eksplikaciju svoje teze, Phillips nam donosi širok spektar argumenata iz filozofske i antropološke, kao i literature iz pravne, političke i feminističke teorije te analizira niz sudskih slučajeva gdje se cultural defence (obrana zas-novana na različitosti kultura) koristila u svrhu postizanja oslobađajuće ili blaže presude. Bo-gatstvo i raznolikost obrađene literature jest definitivno jedna od jačih prednosti ove knjige, kao i jasnoća i elegancija izvođenja zaključaka. Tome pogoduje i sama struktura izlaganja, koju uz uvod, čini šest poglavlja. U uvodu autorica smješta svoju raspravu unutar postojećih teorij-skih i političkih debata te daje pregled glavnih tema koje će izložiti u pojedinim poglavljima. Prvo poglavlje nosi naslov cijele knjige Multi-culturalism without culture (Multikulturalizam bez kulture), a donosi kritički pregled upotrebe pojma kulture u političkoj i feminističkoj teoriji te analizira njihove pretpostavke i implikacije. Artikulirajući vlastito stajalište, unutar i nasu-prot postojećih pozicija, Phillips zaključuje kako političkoj, ali i velikom dijelu feminističke teorije, nedostaje konstruktivističko razumijevanje kultu-re kao fluidne tvorbe čije su konstantne mijene uzrokovane kako vanjskim utjecajima tako i unu-tarnjim konfliktima te koja ostavlja prostora auto-nomiji pojedinca. Potvrdu toga autorica traži i u recentnoj literaturi iz područja antropologije koja čini fokus drugog poglavlja Between Culture and Cosmos (Između kulture i kozmosa). Ovo nam poglavlje također donosi autoričin osvrt na ko-zmopolitizam kao alternativnu političku strategiju te pruža teoretske i političke argumente u korist multikulturalizma kao opcije koja je (ipak) u stanju pružiti bolje odgovore na suvremene društvene probleme. Treće poglavlje What’s Wrong with Cultural Defence? (Što je loše u obrani zasnova-noj na različitosti kultura?) autorici pruža priliku da svoju konceptualizaciju multikulturalizma tes-tira na konkretnim politikama odnosno sudskim slučajevima gdje se cultural defence koristio u svrhu postizanja oslobađajuće ili blaže presude. Autorica zaključuje kako se upotreba pojma kul-ture u tim slučajevima oslanja na, ali i reproduci-ra, stereotipe o pripadnicima manjina kao potpu-no određenima kulturnim diktatima te stoga nes-posobnima za donošenje autonomnih odluka. U četvrtom se poglavlju Autonomy, Coercion, and Constraint (Autonomija, prisila i ograničenje) ispi-tuje shvaćanje kulture kao one koja ograničava autonomiju pojedinca, shvaćanje podjednako zastupljeno i među zagovornicima i protivnicima multikulturalnog programa. Autorica ističe kako bi dekonstrukcija roda ili klase trebala poslužiti kao primjer za sličan pothvat u odnosu na kul-

turu čime bi se postiglo istančanije shvaćanje kulture kao one koja omogućava, a ne samo ograničava individualnu autonomiju te koja obli-kuje i utječe na ponašanje pojedinaca, ali ga u potpunosti ne determinira. Peto poglavlje Exit and Voice (Izlaz i glas) razmatra postojeće pris-tupe problematici izlaska iz grupe kao strategiji zaštite interesa žena, ali i ostalih manjina unu-tar manjina. Potencijal tog pristupa Phillips ocje-njuje nedovoljnim jer previđa važnost kulturne pripadnosti za mnoge žene pripadnice manjins-kih grupa. Oslanjanje na mogućnost napuštanja grupe kao jamca pravednog i jednakog tretma-na unutar grupe limitirana je, s obzirom da žene često prave kompromis pristajući na neravno-pravan položaj kako bi ostale članice grupe. Phillips pritom upozorava kako takav kompromis ne znači da žene nisu svjesne svog neravno-pravnog položaja, kao što to sugeriraju pristupi koji se oslanjaju na kompaktnije shvaćanje kul-ture. Ta je svijest naprotiv, ključna za koncepciju koju Phillips nudi - osnaživanje žena manjinskih skupina putem osiguravanja uvjeta za njihovo izjašnjavanje o spornim kulturalnim praksama. U posljednjem, šestom poglavlju Multiculturalism without Groups? (Multikulturalizam bez grupa?), Phillips sumira svoje zaključke o odnosu poje-dinca i grupe te analizira značenje tih zaključaka za pristup određenim policy problemima.

Multiculturalism without culture opravda-va očekivanja navedena u uvodnom dijelu te se dokazuje kao relevantno i dobro argumentirano djelo koje uspješno koristi literaturu različitih dis-ciplina kako bi ponudilo nov pristup problemu kul-turnih razlika. Neke će čitatelje možda razočarati što u konkretnim policy rješenjima, Phillips vrlo malo odskače od poznatih nam rješenja koje je literatura o multikulturalizmu već ponudila. Auto-rica je te činjenice i sama svjesna naglašavajući kako njezini prijedlozi nisu posebno originalni. Međutim, glavni doprinos knjige i nije zamišljen da bude u inovativnim, radikalno novim rješenjima za pojedine policy probleme, već u problematiza-ciji pojma kulture te načina i implikacija njegove uporabe u recentnim teorijskim i političkim deba-tama. Zagovaranjem multikulturalizma bez kul-ture, odnosno bez kulture shvaćene kao fiksnog, zatvorenog i sveobuhvatnog sustava, Phillips želi vratiti pojedinca u središte multikulturalnog pro-grama. To je nastojanje hvalevrijedno, pogotovo u svjetlu činjenice da se kultura nerijetko selek-tivno upotrebljava kao nešto što posjeduju samo pripadnici manjinskih, često rasno označenih grupa, dok individualne moralne vrijednosti os-taju privilegija pripadnika većinske zajednice. Međutim, individualna autonomija i pravo na iz-




www.cpi.hr112

bor kao važan dio autoričine analize možda nisu dovoljno elaborirani niti se autorica dovoljno dugo zadržava na mogućim proturječjima. Uzmi-mo kao primjer isticanje novijih, uravnoteženijih pristupa rodnoj ili klasnoj razlici kao onih koji su omogućili relativno lako konceptualiziranje od-nosa autonomije, prisile i ograničenja unutar tih kategorija. Phillips priželjkuje te smatra kako bi sličan pristup kulturnim razlikama jednako tako omogućio i bolje shvaćanje odnosa autonomije i kulture. Međutim, bliže je istini da su nam novije rodne teorije, posebice unutar poststrukturalnog pristupa, ukazale upravo na svu kompleksnost konceptualizacije autonomije. Isto tako, Phillips prebrzo prelazi preko činjenice da pravo žena na izbor može, kao što i vrlo često rezultira izborom koji nije u skladu s principima rodne jednakosti.

Kao feministička autorica, Phillips je više puta is-ticala zahtjev za jednakošću muškaraca i žena kao centralni zahtjev feminizma, i to ne samo u užem smislu jednakopravnosti, već i približavanju životnih stilova i izbora.3 Olakim prelaženjem preko konflikta između autonomije i jednakosti, Phillips lakše argumentira svoju tezu o kompati-bilnosti feminizma i multikulturalizma, no čitatelj se pita nije li tako argumentirana kompatibilnost ipak ona između liberalizma i multikulturalizma, a ne autoričinih ciljanih političkih pozicija.

Nikolina Jožanc

3 Vidi posebice Phillips, A. (1999.): Which Equalities Mat-ter?, Cambridge: Polity Press, str. 90-96 te Phillips, A. (2001.): Feminism and Liberalism Revisited: Has Martha Nussbaum Got It Right?, Constellations 8 (2): 249-266


Literatura

Dustin, M. i Phillips, A. (2008): Whose agenda Is It? Abuses of Women and Abuses of ‘Culture’ in Bri-tain, Ethnicities 8 (3): 405-424

Dustin, M. i Phillips, A. (2003): UK Initiatives on Forced Marriage: Regulation, Dialogue, and Exit, Poli-tical Studies 52: 531-551

Okin, S. M. (1999): Is Multiculturalism Bad for Women? u: Cohen, J., Howard, M. i Nussbaum, M. C. (eds.): Is Multiculturalism Bad for Women?, Princeton, NJ: Princeton University Press

Phillips, A. (2008): More on Culture and Representation, Social and Legal Studies 17(4): 555-558 Phillips, A. i Saharso, S. (2008): The Rights of Women and Crisis of Multiculturalism, Ethnicities 8 (3):

291-301,(uvod u posebno izdanje časopisa)Phillips, A. (2006): What Is Culture? u: Arneil, B., Deveaux, M., Dhamoon, R., i Eisenberg, A. (eds.): Se-

xual Justice/Cultural Justice, London: Routledge Phillips, A. (2003): When Culture Means Gender: Issues of Cultural Defence in the British Courts, Mo-

dern Law Review 66: 510-531 Phillips, A. (2001): Feminism and Liberalism Revisited: Has Martha Nussbaum Got It Right?, Constella-

tions 8 (2): 249-266Phillips, A. (1999): Which Equalities Matter?, Cambridge: Polity PressPhillips, A. (1995): The Politics of Presence: The Political Representation of Gender, Ethnicity, and

Race, Oxford: Oxford University PressYoung, I. M. (1990): Justice and the Politics of Difference, Princeton, NJ: Princeton University Press



www.cpi.hr113

Zbornik radova The Wider Black Sea Region in the 21st Century: Strategic, Economic and Energy Perspectives predstavljen je na jed-nodnevnom znanstvenom skupu „Wider Europe – Black Sea Region: Threats, Challenges and Interests“, održanom 4. lipnja 2008. godine u Beču. Skup su zajednički organizirali Centar za transatlantske odnose, austrijska zaklada „Mar-shall Plan“ i Austrijski institut za međunarodnu politiku.

Ova regionalna studija, koju potpisuju urednici Daniel Hamilton (ravnatelj Centra za transatlantske odnose, Sveučilište „Johns Hop-kins“) i Gerhard Mangott (Sveučilište u Inns-brucku, Diplomatska akademija u Beču), također sadrži i radove sljedećih autora i autorica: Nad-je Aleksandrove-Arbatove (Institut za globalnu ekonomiju i međunarodne odnose, Ruska aka-demija znanosti), Vasilija Astrova (Bečki institut za međunarodne ekonomske studije), Zeyne Baran (Institut „Hudson“), Svantea Cornella (Institut za Srednju Aziju i Kavkaz, Stockholm), Michaela Emersona (CEPS, Bruxelles), Rainera Freitaga-Wirminghausa (Njemački institut za bliskoistočne studije, Hamburg), Petera Havli-ka (Bečki institut za međunarodne ekonoms-ke studije), Anne Jonsson (Institut za Srednju Aziju i Kavkaz, Stockholm), Charlesa Kinga (Sveučilište Georgetown, Washington), Jonat-hana Kulicka (Gruzijska zaklada za strateške i međunarodne studije), F. Stephena Larrabee-ja (RAND, Washington), Ane Matvejeve (LSE), Dmitrija Trenina (Zaklada Carnegie), Kirsten Westphal (Sveučilište „Justus Liebig“ u Giesse-nu) i Temurija Jakobašvilija (gruzijski ministar za reintegraciju).

Zbornik je uspješan spoj multidisci-plinarnih regionalnih studija sa znanošću o međunarodnim odnosima te u zadnjih nekoliko godina ponovno oživljenom geopolitičkom mišlju.

Podijeljen je na uvodni dio, koji se bavi pojmom šire crnomorske regije i njezinim značajem u 21. stoljeću, zatim na dio koji predstavlja poglede na regionalnu problematiku unutar same regije. Slijedi poglavlje o transregionalnoj problematici povezanoj s crnomorskom regijom te naposlje-tku prikaz europskih, ruskih i transregionalnih pristupa Crnomorju.

Charles King se u uvodnom dijelu, koji pojmovno raščlanjuje termin Crnomorja, tj. crno-morske regije, dotiče povijesnih kategorija pod-jele i determinacije prostora i regija te povezuje crnomorsku problematiku s orijentalističkim diskursom u Zapadnoj Europi. Svojim povijes-nim pristupom jednako detaljno raspravlja o ter-minologiji regije i regionalizma, kao i o povijes-nim promjenama značaja i opsega crnomorskog prostora.

Drugo poglavlje, koje donosi poglede au-tora i autorica iz regije, s jedne strane pruža svjež i informativan uvid u višestrukost crnomorske tematike; s druge pak strane radovi regionalnih autora obiluju pokušajima utjecaja na donositelje odluka u zemljama članicama Europske unije putem apelativnog diskursa koji naglašava kako energetsku i stratešku važnost Crnomorja i Za-kavkazja (zbornik inače i u cjelini donosi bogatu paletu relevantnih grafički i numerički jasno pri-kazanih statističkih podataka o gospodarskom i energetskom stanju zemalja rečene regije), tako i europsku pripadnost zemalja regije. Tako je zamjetljiv angažman gruzijskog autora Temurija Jakobašvilija, koji pozivanjem na opća mjesta europske kulture, poput priče o Kolhidi i Zlatnom runu, vrlo otvoreno svojim člankom traži zaštitu EU pred Rusijom te u zamjenu nudi komparativ-ne prednosti provođenja naftovoda i plinovoda kroz Azerbajdžan i Gruziju. Samo dva mjeseca nakon održavanja skupa, u kolovozu 2008. go-dine, Jakobašvili je bio jedna od ključnih osoba

DANIEL HAMILTON I GERHARD MANGOTT (UR.)

The Wider Black Sea Region in the 21st Century: Strategic, Economic and Energy PerspectivesWashington/Beč: Center for Transatlantic Relations, The Johns Hopkins University, Austrian Institute for International Affairs, 2008, 342. str.

D. Hamilton, G. Mangott: The Wider Black Sea Region in the 21st Centuy



www.cpi.hr114

koje su inicirale i provele u djelo neuspjelu gru-zijsku vojnu akciju koja je rezultirala žestokom ruskom odmazdom, teškim vojnim porazom Gru-zije i proglašenjem neovisnosti odmetnutih gru-zijskih pokrajina Abhazije i Južne Osetije, koje Moskva podupire te ih je priznala. Ti su događaji prouzročili tešku krizu u odnosima Rusije sa Za-padom, koja još nije prevladana.

U trećem dijelu, posvećenom transre-gionalnim problemima, posebno bih izdvojio članak Gerharda Mangotta (zajedno s Kirsten Westphal) koji progovara o strateškoj važnosti crnomorske i srednjoazijske nafte i plina. Man-gott postavlja tezu te daje svojevrstan konkret-ni politički prijedlog ukazivanjem na mogućnost zaobilaženja ruske nafte i ruskog te kazačkog naftovoda jačom orijentacijom prema Gruziji kao tranzitnoj zemlji te Iranu kao izvoru fosilnih go-riva. On predlaže novu, aktivnu europsku politi-ku prema Teheranu, koja bi pridobila naklonost iranskih vlasti, postigla transregionalnu ener-getsku suradnju te na taj način dokinula ili barem umanjila ovisnost Zapadne i Srednje Europe o ruskoj isporuci energenata i spriječila politički i gospodarski neugodne situacije poput recetnih ucjenjivačkih prekida dovoda plina Ukrajini i Bje-lorusiji (pa time i Srednjoj i Zapadnoj Europi).

Također treba istaknuti rad švedskih autora S. Cornella i A. Jonsson, koji ukazuju na potrebu jačeg angažmana Europske unije oko crnomorske regije kako bi se proširila i ojačala europska i perieuropska stabilnost (te na neki

način spriječio nastanak još jedne politički eks-plozivne regije, poput Jugoistočne Europe).

Zadnje poglavlje rezervirano za analizu politike Rusije, EU i SAD odnosno Sjevernoat-lantskog saveza prema opisanoj regiji. Ono do-nosi uvid u brojna goruća pitanja međunarodne politike. Postavlja se pitanje na koji bi se način NATO trebao pozicionirati prema crnomorskom i kavkaskom području, pogotovo nakon „šarenih“ revolucija u Ukrajini i Gruziji. Autori potiču na oprez te uspostavu koherentne, uključive upravljačke politike koja bi uključivala koordina-ciju kako SAD i EU, tako i Turske i Rusije. Na ovaj bi se način trebali izbjeći oružani sukobi, osigurati slobodan protok energenata te uspos-taviti međunarodne odnose u i oko crnomorske regije koji bi nadilazili blokovsku, hladnoratovsku podjelu te rusko ljubomorno čuvanje pozicija stečenih unutar i oko ZND, kao i potrebu EU za nedefiniranim, maglovitim širenjem na istok te dali novi značaj i redefinirali svrhu Sjevernoat-lantskog saveza.

Zbornik radova o široj crnomorskoj re-giji u 21. stoljeću jest knjiga koju se može toplo preporučiti kako politolozima (bilo komparatis-tima, bilo proučavateljima međunarodnih od-nosa), tako i političarima, diplomatima, vojnim stratezima, bankarima, investitorima te onima zaposlenim u energetskom sektoru.

Višeslav Raos

D. Hamilton, G. Mangott: The Wider Black Sea Region in the 21st Centuy

suvremene TEME CONTEMPORARY issues · 2016-11-16 · radni jezici časopisa hrvatski i engleski jezik. Uz to, i sastav uredničkog odbora je međunarodnog karaktera, te okuplja znanstvenike

Documents