SUPERJUNAK - IZZI

1

TIHOMIR MRAOVIĆ

SUPERJUNAK

Roman za djecu i sve one koji se tako osjećaju

„Je li to ptica? Je li to avion?

Ne, to je Superjunak…“

iz popularnoga stripa

BUĐENJE SUPERJUNAKA

DVD JE BIO SPREMAN. Dvanaestogodišnji Tin približavao

mu se lagano drhteći. U rukama je čvrsto stezao video-disk

kojeg je posudio još jučer, nadajući se da će ga prije

pogledati, no tek sada, dan poslije, gotovo sat i pol prije

početka škole, našlo se slobodnog vremena.

Na video-disku je bio „Čovjek pauk”, veliki filmski hit. Tin

je bio vrlo uzbuđen, ali ne zbog toga što će uskoro gledati

sjajan hit već što će gledati svog idola – Čovjeka pauka!

Jednog od mnogobrojnih idola. Naime, cijela Tinova soba u

kojoj se i sad nalazio, bila je oblijepljena posterima

superjunaka. Bio je tu već navedeni Čovjek pauk, zatim

Superman, Batman, X-man, Fantastična četvorka, Osvetnici i

slično.

2

Ta maskirana lica gledala su ga sa zidova i u njihovom

dvodimenzionalnom izdanju osjećao se najsigurnije. Želio je

upiti njihovu snagu, divio im se kako rješavaju svoje

probleme, mnogo brže i bolje i spretnije nego on –

dvanaestogodišnji dječačić, sanjar, možda malo slabije

fizički razvijen, koji je više naginjao stripovima i filmovima

nego sportu ili nekoj drugoj fizičkoj aktivnosti.

Dok su dječaci iz njegova nebodera znali igrati nogomet

ispred zgrade, na igralištu, on je radije bio u svojoj sobi i čitao

stripove. Dok su se njegovi vršnjaci možda i nalazili u

društvu neke djevojčice, on je radije ponovo bio u svojoj sobi

i gledao filmove.

Još uvijek se nije mogao suočiti sa stvarnošću kako su to

možda činili njegovi vršnjaci, malo po malo. Više je volio

izgubiti se u fantastičnom svijetu stripa i filma i činilo mu se

kao da pripada tom izmaštanom svijetu, a ne svijetu u kojem

je bio. Jer u ovom stvarnom svijetu osjećao se nemoćan,

katkad tako nemoćan, a želio je pomoći. Želio je pomoći

ljudima, svojim prijateljima, svima, svojim roditeljima,

svojim najmilijima.

Eto, takav je bio Tin, jedno veliko srce, no za to je znalo

vrlo malo ljudi. Možda su to naslućivali njegovi roditelji,

sestra ili pokoji rijetki prijatelj. Više su o tome znali zidovi

njegove sobe, no oni to nikome nisu mogli reći, nikome to

nisu mogli prenijeti, a Tin je i dalje sanjalački obitavao među

njima i maštao, maštao…

3

Najviše je maštao da želi biti superjunak, maštao je da

spašava svijet, maštao je da ga zbog toga voli neka djevojčica,

maštao je o tome ali nije znao kako to postići.

Kako se postaje superjunak? Gledao je poster na zidu

svoje sobe. Hoće li ikad biti odjeven kao superjunak – pitao

se. Neprestano se to pitao…

No, još je uvijek to pitanje postavljao samome sebi. Bilo

je to vrlo intimno. Kad bi se poveo razgovor na tu temu, još

uvijek nije želio nikome postaviti to pitanje.

Sada se Tin nalazio u svojoj sobi, pripremio je kokice i

udobno se smjestio. Na brzinu je daljinskim upravljačem

vratio kadrove na početak filma. A zatim ga je počeo gutati

svojim gladnim duhovnim bićem, neosjetljiv i gluh na sve

drugo što se možda događalo u to vrijeme.

Glasovi njegove majke i oca koji su dopirali iz susjedne

sobe, glas njegove sestre koja im je upadala u razgovor,

gradska buka koja je dolazila kroz poluotvoren prozor i

slično… Sve to Tin nije čuo niti vidio. Usredotočio se samo na

radnju filma, ona ga je posve obuzela. Mogao se posve

poistovjetiti s glavnim likom, u njemu je Tin vidio sebe.

Gotovo je zapljeskao rukama.

U filmu slabašni mladić po imenu Peter Parker odjednom

postaje superjunak zahvaljujući ugrizu radioaktivnog pauka!

Tin poskoči u zrak, gotovo se prevali preko naslonjača u

kojem je sjedio.

- Pa to je to! Pa to je to! – počne vrištati i skakati po sobi

od sreće.

4

Na tu njegovu vrisku odmah se kroz odškrinuta sobna

vrata pojavi glava njegove majke, nakratko promotri scenu u

sobi pa se zatim povuče i uz riječi: „Opet ga hvata ono

njegovo“, vrati razgovoru u susjednoj sobi koji je nakratko

bio prekinut.

A Tin je nastavio skakati po sobi. Najradije bi napravio

kolut naprijed i natrag koliko je bio sretan. Napokon,

napokon je otkrio tajnu kako postati superjunak! Ono što je

oduvijek želio…

Tin počne pretraživati kutove svoje sobe. Film na DVD-u

i dalje je tekao, ali njegova radnja više ga nije zanimala. Činilo

mu se kao da je dobio poruku, jedinstvenu poruku samo za

sebe. Još je pomislio da je zbog toga i posudio taj film, da je

to jedina njegova važnost, iako mu se prije posudbe nije tako

činilo.

Sada, kada je poruka primljena, Tin je svu svoju pažnju

usmjerio na traženje – pauka! Nekog kućnog, domaćeg pauka

za kojeg je znao da ga ima u stanu. Jer, on je bio taj, milosrdno

raspoložen prema svima, pa i prema paucima, koji ih je

čuvao od pospremanja i čišćenja stana koje je vikendom

znala upriličiti njegova majka a koji put i njegova, nekoliko

godina starija sestra.

Znao je da ih ima, da su tu negdje, ali znao je i da su

poprilično ljutiti na njega, ti mali „slatki“ pauci. Jer, Tin ih je

u tim svojim milosrdnim postupcima lišavao hrane, ne

uvijek, ali kada je imao prilike od pauka spašavati muhe.

Želio je pomoći svima, a ta se pomoć protezala i na životinjski

svijet, na minijaturni svijet kukaca u njihovu stanu.

5

Zato je sada s malom nelagodom tražio pauke. Pitao se

imaju li oni sjećanje, sjećaju li se jednog diva koji ih je

rješavao slatkog obroka? Ako se sjećaju tog njegova čina,

hoće li ga napasti, pitao se gotovo sa strahom, ali onda se

sjetio: pa oni ga i trebaju napasti, trebaju ga ugristi i

pretvoriti u superjunaka!

S tim mislima, hrabreći se dalje, Tin krene u potragu za

paukom, bilo kakvim paukom… Nije li njegova majka brisala

prašinu u njegovoj sobi dok je on bio u školi? Ne, ipak ne…

Učinilo mu se kao da u jednom kutu sobe nešto vidi.

Protegnuo se na prste malo bolje pogledao, protrljao oči… i…

Napokon je pronašao jednog!

Ponovo pljesne rukama. Bio je na putu da ostvari svoje

snove.

Pauk, pauk je tu! Gotovo je opet počeo skakati po sobi od

sreće, no odjednom se zamisli.

Znači, uz pomoć takvog pauka Peter Parker postao je

superjunak. No je li baš zbog takvog?

Odmah je uzeo daljinski upravljač i vratio scenu u kojoj

mali pauk ugrize Petera Parkera u ruku i pretvori ga u

superbiće. Stavio je sliku na televizoru u stanje mirovanja ili,

kako se popularno kaže, „zamrznuo ju”. U kadru je ostala

velika slika pauka. Tin je zatim uzeo povećalo i popeo se na

stolac koji je prije toga vrlo oprezno stavio u kut sobe u

kojem je i uočio pauka. Stao ga je pomno povećalom

promatrati. Pauk se naizgled nesvjestan tog iznenadnog

Tinovog zanimanja bezbrižno odmarao na vlastitoj paučini.

6

Tin se zatim izvije kao čovjek od gume pa iz jednog

gotovo nemogućeg kuta, balansirajući na jednoj nozi i na

rubu stolca, pogleda sliku na ekranu.

Duboko se zamisli.

Tijelo mu se vrati u početni položaj, uhvati ravnotežu, a

Tin se stane češkati po glavi. Radilo se o tome što i nije vidio

sličnost svojeg „domaćeg” pauka s tim neobičnim

superdavateljem moći iz tko zna koje moćne porodice pauka.

Ovaj mu se sada, barem se tako Tinu činilo, tajanstveno

smiješio nekakvim svojim ticalima nalik na usta, i taj ga je

smiješak sada vrijeđao s ekrana.

Je li na krivom putu? Promatra li krivog pauka? Imaju li

svi pauci tu moć? Mora se uvjeriti u to.

Hm, ponovo se zamisli…

U filmu se spominje i nekakva radioaktivnost, je li ovaj

njegov domaći pauk radioaktivan, je li to presudno da se

postane superjunak ili je dovoljan ugriz? Vjerojatno samo

ovo zadnje. Odgovarao je Tin na pitanja koja su mu

odzvanjala u glavi. Vjerojatno samo ovo zadnje…

Mora probati, mora se odlučiti, mora se baciti pred

gladna paukova usta, mora se baciti pred njegove ralje… Tin

se malo strese od tih misli ali ubrzo dođe k sebi i nasmije se.

„Ja da se plašim, ja? Pa pogledaj me kako sam velik, a kako

je pauk mali. Tko bi se trebao plašiti, on li ja?“ – hrabrio se

tim mislima, ali nije mu bilo svejedno pri pomisli da ga pauk

ipak mora ugristi ako želi ostvariti svoj naum, svoj san… Da,

nema mu druge, mora to učiniti, nema oklijevanja! Čekao je,

dovoljno je čekao, cijeli svoj život možda čeka na neku

7

ovakvu priliku i sada je došao trenutak! Sada je došao pravi

trenutak…

Pomalo oklijevajući, a zatim sve hrabrije Tin ispruži prst

prema pauku. Nije se nikada bojao pauka za razliku od nekih

vršnjaka a osobito vršnjakinja. No jedno je gledati pauka na

pristojnoj udaljenosti i prihvaćati njegov način života,

puštati ga da mirno prede svoju mrežu, koji put iz nje izvaditi

i neku muhu, ali sasvim je drugačije pružati svoj prst

da ga pauk ugrize. Za to treba hrabrosti, a možda je Tin i

nije imao toliko jer pruženi prst tik do pauka iznenada je

počeo drhtati. Tin nije mogao gledati taj prizor…

Nije mogao gledati kako se pauk naizgled nezainteresiran

iznenada zalijeće, širom otvara usta i… grize ga… joj! Tin

pokrije oči. Nije mogao gledati prizor koji je i prije nego što

se i dogodio tako dobro zamislio. Kako bi ublažio svu

strahotu tog prizora zamišljao je da pauk prije nego što se

zaleti na njegov prst, stavlja sebi ubrus oko vrata, kao svaki

pravi gurman… Bon apetit… Čuo je to u nekom zabavnom

filmu. Sada se toga sjetio i bilo mu je lakše pri pomisli na

nešto smiješno, dok čeka da osjeti zubiće pauka na svom

prstu… Čekao je i čekao… No to čekanje se nekako otegnulo.

Tin je malo provirio kroz prste i shvatio da se ništa ne

događa, ništa od onog njegovog zamišljenog prizora. Pauk se

nije micao, čak se i malo maknuo od njegova prsta.

Pomaknuo se u njemu neki sigurniji kut svoje mreže, svojeg

svilenkastog stana.

Tin se ponovo zamislio. Napokon je maknuo s očiju lijevu

ruku. Njome je podupro desnu ruku koja je završila pod

8

njegovom bradom, i na tu se ruku naslonio. Bio je poput kipa

koji je negdje vidio i koji je predstavljao čovjeka, stričeka,

isto tako zamišljenog kao on, samo je taj striček sjedio i bio,

oprostite, nag. Tinu je uvijek bilo žao tog kipa i u svojem

milosrđu mislio je kako kip možda razmišlja kako nabaviti

kaput, deku ili bilo što da se pokrije, da mu nije hladno.

Eto kako su Tinove misli mogle vrlo brzo otploviti s

glavnog problema na neki sasvim sporedni koji i nije u stvari

neki problem nego samo neka maštarija koja bi ga omela.

Zbog toga, već donekle poznavajući taj bijeg svojih misli, Tin

se još više usredotoči na stvarni problem koji se ukazao pred

njim.

Kako navesti pauka da ga ugrize?

Je li trebao na prstu možda nacrtati muhu?

Hm, to nije loša ideja, pomisli, i već je kako bi ostvario tu

zamisao pogledom prelazio sobu u potrazi za nekakvim

flomasterom. No kako bi ubrzao akciju odluči se na sljedeći

korak.

Jednostavno ponovi istu radnju pružanja prsta pauku, tik

pred njega, ali izvodeći to sasvim svjesno i hrabro, otvorenih

očiju. Odnekud je skupio hrabrost.

Ponovo je čekao da ga pauk ugrize, no ponovo se nije

događalo ništa. Pauk ga je ignorirao. Ili je spavao, odmarao

se, meditirao, ili je bio sit.

Koliko se pauk dnevno hrani, i čime – pitao se odjednom.

Možda mu moj prst nije dovoljno ukusan? Hm, zamisli se ali

se brzo prene. Bilo mu je dosta zamišljanja. Mora krenuti u

9

akciju, u akciju, inače će cijeli dan ostati na stolcu, a još malo

manje od pola sata dijeli ga od… škole!

Joj, škola, pa na nju je gotovo i zaboravio. Dobro da se u

tom vrludanju svojih misli, uopće nje i sjetio. Mora požuriti,

mora nešto učiniti, ako prije škole želi postati superjunak.

Nakon škole tog pauka možda više neće biti tu, takva prilika

mu se više neće ukazati, pomisli.

Sada mu ponovno na pamet iznenada dođe pitanje

radioaktivnosti.

Možda je ono zaista važno, ključno? Kako će znati je li taj

pauk pred njim radioaktivan ili nije. Možda svijetli u mraku?

Kako to saznati?

Tin se iznenada dosjeti. Brzo siđe sa stolca, iz jedne ladice

svog radnog đačkog stola uzme kutiju šibica koju je

prošvercao pred roditeljima. Ona mu je, naime, koji put

trebala za petarde. Istrese njezin sadržaj na stol i s praznom

kutijicom brzo se vrati do pauka. Tamo gore na stolcu, opet

hvatajući ravnotežu na jednoj nozi, napravi lagani manevar

ulaska pauka u „sigurnost“ kutijice. Pitao se hoće li pauku biti

dobro unutra. Je li možda trebao unutrašnjost kutijice

obložiti vatom ili nečim sličnim što bi pauku omogućilo

potpunu udobnost?

Nije se toga prije sjetio, no što je tu je, pauk će morati biti

zadovoljan onim što ima.

Tin je kutijicu obujmio objema rukama i oprezno se

spustio sa stolca.

10

Oprezno je odškrinuo kutijicu i pokušao je nazrijeti

pauka kroz mali otvor koji se napravio, ali nije ga vidio. Čini

se da se pauk povukao u dubinu kutijice.

Tin nije želio da mu pauk pobjegne, pa je zatvorio kutijicu

i obratio se pauku umirujućim glasom:

- Ne brini mali… – reče Tin. – Ne želim te povrijediti. Želim

samo tvoju moć, a ako mi je podariš možda se poslije

dogovorimo za muhe, za puno muha, vrijedi?

Stavio je uho na kutijicu kao da će mu pauk zaista

odgovoriti nekim svojim tankim glasićem kako se slaže s

njegovim prijedlogom, ali dakako, to se nije dogodilo. Tin

gotovo razočarano makne glavu s kutijice, uspravi se i krene

ostvariti drugi dio svog „tajnog“ nauma. Uputi se prema

kupaonici. Sva sreća da put do kupaonice ne vodi pokraj

roditelja jer ovo njegovo ponašanje, hod na prstima i

grčevito stezanje kutije šibica kao da se radi o kakvom blagu,

sigurno bi privuklo njihovu pozornost…

Jesmo li spomenuli neobičan žar koji je frcao iz sjajnih, i

za sve drugo osim za kutijicu slijepih očiju. Nismo? Da, taj bi

pogled sigurno bio meta ako ne roditelja, a onda uvijek za

šalu spremne njegove sestre koja bi od toga odmah napravila

pravo kazalište.

Tin uđe u kupaonicu, uhvati svoj odraz u zrcalu i pomalo

se uplaši svog izgleda. Što mu je? Nikada nije tako izgledao.

Zar toliko žudi za onim što mu to malo biće u kutijici može

dati? Što mu je? Mora se malo srediti.

Da bi provjerio je li pauk radioaktivan zatvorit će

kupaonska vrata, izložit će ga mraku i ovaj će, ako je

11

radioaktivan, početi svijetliti. Barem bi tako trebalo biti. To

je vidio na televiziji, ne s paucima, nego s radioaktivnim

predmetima. I neka samo netko kaže da obrazovni program

na televiziji nije obrazovan.

S tim mislima, i posve usredotočen na svoj plan, Tin

zatvori vrata i ostane u mraku. To je trajalo samo nekoliko

trenutaka jer već sljedećeg trenutka koji je zaista vrlo brzo

nastupio Tin kao iz topa izleti iz kupaonice. Ne, nije ga

ugrizao pauk, niti ga je nešto zgrabilo u tom mraku. Dogodilo

se nešto mnogo jednostavnije i njegovoj dobi primjerenije.

Naime, Tin je potpuno zaboravio da je mali dječak i da se

još uvijek boji mraka, pa bio to i domaći mrak njegove

kupaonice.

Počeo je ubrzano razgovarati sam sa sobom, pritom

ponavljajući prizor iz jednog crtica koji je volio gledati,

prizor u kojem je neki profesor hodao od jednog kraja sobe

na drugi, razgovarajući sam sa sobom, odnosno glasno

razmišljajući:

- Joj, bojim se mraka, na to sam posve zaboravio. Nisam

ni vidio svijetli li pauk. Čekat ću noć… No dotle me može

ugristi…

Tin otvori kutijicu i oprezno, vrlo oprezno gurne u nju

prst lijeve ruke. Ponovo to nije mogao gledati. Jednostavno

je zažmirio.

Čekao je da ga pauk ugrize, no nije se ništa događalo.

– No? – reče Tin vadeći prst iz kutijice ogledavajući ga –

Očito nije gladan. Možda mu se moj prst ne sviđa? Možda voli

med?

12

Tin odjuri u kuhinju, i ovog puta nemajući drugi izbor

napravi slalom pokraj iznenađenog oca i majke i malo manje

iznenađene sestre, i u smočnici, u tajnosti, iz jedne omanje

staklenke nakapa si na prst zlatnu kap meda, jednu ali

vrijednu. Zatim držeći prst visoko u zraku, kao da se radi o

štafeti, istim putem ponovo projuri pokraj sada malo manje

iznenađenih roditelja.

- Bio je to Tin? – upita otac ne skidajući oči s novina

koje je čitao.

- Pretpostavljam… – reče jednostavno majka više se

brinući za jelo koje je spravljala, nego za onoga tko je u tom

trenutku promicao pokraj nje, sporo, ili brzo kao vihor, kao

što je to učinio Tin. Jelo joj je ipak bilo važnije.

- Mora se priznati da je brz… – ponovo se nadoveže

otac.

- Opet nešto eksperimentira u svom stilu… – pridruži

se šturom dijalogu i Tinova sestra. No ni ona nema nimalo

volje špijunirati i otkriti što to njen mlađi brat zapravo radi.

U međuvremenu, u tom kratkom intermezzu, Tin se

vratio do kutije šibica, provjerio je li pauk još uvijek unutra,

da kojim čarobnjačkim čudom nije nestao. (Tin je već u glavi

razvijao naslov: Pauk nestao iz zatvorene kutije šibica! Novi

osmonogi majstor bijega i slično. Harry Houdini (negdje je

čuo to ime) iz svijeta paukova.) Kada je utvrdio da je pauk još

uvijek unutra, on nestrpljivo, manje pažljivo napokon stavi

svoj prst, na kojem je blistala kap meda, pred pauka kao da

mu još nestrpljivije želi reći: „Na… Jedi… I debljaj se…”

Tin zatim malo pritvori kutijicu i strpljivo stane čekati…

13

Odjednom prasnu u smijeh…

Je li mu pauk prešao preko prsta ili se popeo na njega, ili

mu se to samo učinilo, Tin nije znao, no osjetio je nešto kao

škakljanje i to je izazvalo smijeh.

- Znači, sada mu je do škakljanja… – napokon

progovori smijući se.

Napokon izvuče prst iz kutijice, pa ga počne pomno

ogledavati. Istodobno se udubi u razgovor sa samim sobom

ili, kako je on to volio reći, udubi se u dijalog s jednim od

svojih najboljih sugovornika, sa samim sobom, posve

nesvjestan okoline, zapravo ne mareći čuje li ga netko ili ne.

Ovo što mu se događalo bilo je vrlo važno i bio je posve time

zaokupljen.

- Sada me već morao ugristi… – mrmljao je Tin. – No,

kako ću to znati? Ima li pauk zube, je li ostavio kakav trag?

Tin je bio na pola puta do svoga sna. Bio je sav grozničav.

Od ispunjenja sna dijeli ga samo taj mali trag koji je pauk

morao ostaviti na njegovoj koži. Sada ga je pomno tražio, ali

traga, barem na ovoj vidljivoj razini, nije bilo. Možda da

upotrijebi mikroskop, no mikroskop nije imao i za to nije bilo

više ni vremena. Mudro i nekako opušteno zaključi:

- Hm, kako sam glup, pa znat ću to po porastu snage…

– Da bi potkrijepio tu svoju dosadašnju nepromišljenost, Tin

se vrlo zvonko zvekne lijevom rukom po čelu. Udarac

odjekne u praznoj prostoriji, Tin zatetura, no brzo se pribere.

Već mu misli krenu drugim tokom, ali se iznenada vrate na

udarac.

14

Tin pogleda svoju lijevu ruku, opipa čelo, zatim ponovo

pogleda ruku, kao da se premišlja, a zatim se počne smiješiti.

Kao potvrdu tog smiješka i misli koje su je izazvale taj

smiješak Tin izvede još jedan udarac po svom tijelu, ali ovog

puta ne po glavi i ne lijevom rukom, već se desnom,

zatvorenom šakom vrlo zvonko udari po grudima.

Ne, Tin se nije pridružio nekim neobičnim ljudima koji se

vole samokažnjavati, već je osjetio iznenadni porast snage.

Umišljen ili pravi bilo je teško razlučiti, no taj porast snage

bio je tu, pa možda samo u Tinovoj glavi. On zato usklikne

koliko god je glasnije mogao:

- Da, da, kao da mi dolazi snaga, osjećam se jačim…

Tin kao sumanut odjednom počne skakati po sobi pritom

i dalje vičući:

- Ugrizao me! Ugrizao me!

Na te riječi, bez daha i kao bez glave, u sobu utrči Tinova

majka. Vidjelo se da je zabrinuta. Zamuca:

- T-tko? Š-što? Sine, što je bilo? Tko te ugrizao? – ugleda

sina kako ogledava prst – Ugrizao te pas? A lijepo sam ti rekla

da se ne igraš s lutalicama… Gdje te ugrizao? – Majka vrlo

oprezno uhvati Tinov prst i počne ga ogledavati.

Tin je sav sijao od sreće. S ponosom je pokazivao prst.

Majka se posve približila prstu, gotovo na centimetar,

namjestila malo bolje naočale, no nije vidjela nikakvu ranu.

Napokon se uspravi i odmahne glavom.

- Bio je to neki mini pas… – reče majka s olakšanjem, no

ipak vrlo oprezno zaključi: – Uopće ne vidim gdje te je

15

ugrizao… – nadajući se samo da nije gledala krivi prst a da je

na nekom drugom prstu čeka neka grozna rana. No taj joj je

prst Tin pokazivao s nekim neskrivenim ponosom, pa nije se

valjda toliko prevarila?

- Ugrizao me pauk… – napokon skrušeno prizna

Tin i malo bolje razjasni majci ovu zbrku situacija,

životinja, kukaca i nadasve ugriza.

Na te riječi njegova majka usklikne:

- Pauk! – zvučala je vrlo uplašeno i možda je svojim

glasom prenijela sinu svoj strah da je nju ne daj bože, nekim

slučajem ugrizao pauk. Shvativši da to i nije neka primjerena

reakcija, i nimalo poučna za dijete, mnogo opuštenije,

hrabrije i mudrije nastavi:

- Pauk, kažeš… Sigurno neki tvoj kućni ljubimac? A onda

dobro. Pauci su dobri. Ništa ne brini. Oni su bezopasni…

Hoću reći, ovi domaći su bezopasni. Treba se čuvati

Tarantule i Crne udovice. Mislim da su to najopasniji pauci…

Majka je sada već vrlo zadovoljna svojim ponašanjem i

izgovorenim riječima. Nada se da će takav stav puno bolje

djelovati na njegovog sina nego neki puki strah. U znak

nježnosti poravna nemirni čuperak Tinove kose, a zatim se

vrlo zadovoljna svojim odgajateljskim nastupom vrati poslu

u kuhinji. Nažalost, tamo je osjetila, najprije nosom, a zatim i

okom da joj je jedan dio jela zagorio. Već je htjela kriknuti

Tin! No onda se sjeti da je sinu još maloprije pokazala sasvim

drukčije lice pa po-misli kako nikakvo vrištanje ne bi bilo

primjereno. Tiho zatvorivši vrata, izviče se na svog supruga

16

što nije pripazio na jelo, već samo čita novine dok ona rinta,

rinta…

Takvih se dijaloga Tin već dobrano naslušao. Zato je i on

zatvorio uši za vanjske podražaje i svim svojim unutrašnjim

bićem vratio se svojem poslu, odnosno svojem

novootkrivenom ili možda bolje rečeno novonastalom

osjećaju silne snage…

- Supersnaga! Yes! Napokon! – reče Tin i u to ime napravi

ono što je običavao, vratolomiju koju je sada već vješto radio,

salto na vlastiti krevet.

Napravio je salto i u tren se našao na krevetu. Ostao je

tako ležati nekoliko trenutaka. Taj preokret, taj skok, nije li

to iznenadni skok iz prijašnjeg života u ovaj novi. Bile su to

sasvim dvije odvojene stvari, kao dva različita poglavlja

knjige. Tin je sada osjećao kao da se staro poglavlje knjige

zatvara, a otvara sasvim novo, poglavlje u kojem on ima

glavnu riječ i glavnu ulogu.

Ulogu SUPERJUNAKA!

Da bi još više isprobao tu svoju iznenadnu supersnagu,

Tin se iznenada baci na pod. Spremao se napraviti sklekove,

to mu do sada uopće nije išlo. Sada je želio vidjeti koliko će

ih moći napraviti s ovom svojom novom snagom.

Jedva ih napravi tri…

Ali Tin nije bio nezadovoljan jer prije ih je jedva mogao

napraviti dva. Ovo povećanje za jedan sklek tumačio je kao

porast nove snage, porast koji neće doći sav odjednom već

postupno, malo po malo. Sutra će već moći napraviti više

17

sklekova, uvjeravao se. Želio je sada isprobati i neke druge

vidove svoje moći.

Izjuri na balkon.

Sva sreća da ga u tim trenucima nije vidjela majka jer bi

premrla od straha. Tin se uvjeren u svoju novostečenu snagu

i moć mislio prebaciti s jednog balkona na drugi, kao što je

to vidio u filmu. Njegov susjed će sigurno biti iznenađen kada

se on pojavi na njegovu balkonu, a onda će mu zavidjeti na

vještini i snazi – razmišljao je Tin.

Srećom, Tina je u tom pomalo samoubilačkom naumu

zaustavio prozaični strah od visine. Naime, kada se Tin već

uhvatio za ogradu i kada je pogledao dolje odjednom mu se

vratio njegov stari strah od visine. Znači, njegove moći nisu

ublažile sve njegove strahove, dobro je to znati – pomislio je

i na brzinu se vratio u dubinu balkona dok su mu noge malo

zaklecale.

- Probat ću tu vratolomiju neki drugi put… – reče nekom

kraj sebe, kao da ga snima neka nevidljiva kamera i brzo se

povuče u sigurnost svoje sobe.

,,Hu!“ – pomisli – „Ovo je bilo blizu, vrlo blizu. pogleda na

sat koji je stajao na radnom stoliću i uhvati se za glavu – ,,A i

škola, škola je vrlo blizu…“