SUD BOSNE I HERCEGOVINE Predmet broj: S1 2 K 017264 14 K · 2017-10-09 · S1 2 K 017264 14 K Davor Mandić 22.07.2015. godine 2 U I M E B O S N E I H E R C E G O V I N E! Sud Bosne

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 155

BOSNA I HERCEGOVINA БОСНA И ХЕРЦЕГОВИНA

SUD BOSNE I HERCEGOVINE

СУД БОСНЕ И ХЕРЦЕГОВИНЕ

Predmet broj: S1 2 K 017264 14 K

Datum: objavljivanja: 22.07.2015. godine

pismenog otpravka : 25.09.2015. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: Biljana Ćuković, predsjednik vijeća

Izo Tankić, član vijeća

Tatjana Kosović, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

Protiv optuženog

Davora Mandića

PRVOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine:

Dubravko Čampara

Branioci optuženog Davora Mandića:

Advokati Kadrija Kolić i Marsela Bajramović iz Sarajeva

Zapisničar:

Sanja Salčić-Sabljica, pravni savjetnik-asistent

S1 2 K 017264 14 K Davor Mandić 22.07.2015. godine

1

O b r a z l o ž e nj e

A. UVOD I HRONOLOGIJA POSTUPKA ............................................................................................ 8

B. DOKAZNI POSTUPAK............................................................................................................. 10

1. Optužba............................................................................................................................. 10

2. Odbrana ............................................................................................................................ 12

C. ZAVRŠNE RIJEČI STRANAKA I BRANILACA OPTUŽENOG ............................................................. 13

1. Tužilac ............................................................................................................................... 13

2. Odbrana optuženog Davora Mandića ............................................................................... 13

D. NALAZI I OBRAZLOŽENJA SUDA ............................................................................................. 14

1. Opšta razmatranja i dokazni standardi .............................................................................. 14

2. Procesne odluke ............................................................................................................... 17

E. RELEVANTNE ODREDBE MATERIJALNOG PRAVA I ODLUKA O PRIMJENI BLAŽEG ZAKONA ............... 49

F. DOKAZI I OCJENA DOKAZA ..................................................................................................... 53

G. ODLUKA O KAZNI ................................................................................................................. 78

H. ODLUKA O URAČUNAVANJU PRITVORA ......................................................................... 79

I. ODLUKA O ODUZIMANJU PREDMETA ......................................................................................... 79

J. ODLUKA O ODUZIMANJU IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE IZVRŠENJEM

KRIVIČNOG DJELA ........................................................................................................ 80

K. ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA .................................................................................... 82


2

U I M E B O S N E I H E R C E G O V I N E!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću sastavljenom od sudije Biljane Ćuković, kao

predsjednika vijeća, te sudija Ize Tankića i Tatjane Kosović, kao članova vijeća, uz

učestvovanje pravnog savjetnika-asistenta Sanje Salčić-Sabljica, u svojstvu

zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Davora Mandića, zbog krivičnog

djela Organizirani kriminal iz člana 250. stav (2) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine

(KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. KZ BIH, odlučujući o

optužnici Tužilaštva BiH broj: T20 0 KT 002564 od 28.08.2013. godine, potvrđenoj od

strane ovog Suda dana 04.09.2013. godine, preciziranoj dana 09.12.2014. godine, te

izmijenjenoj dana 05.05.2015. godine, nakon održanog usmenog i javnog glavnog

pretresa, u prisutnosti tužioca Tužilaštva BiH, Dubravka Čampare, optuženog Davora

Mandića i njegovih branilaca, advokata Kadrije Kolića i Marsele Bajramović, donio je, a

predsjednik vijeća dana 22.07.2015. godine i javno objavio

P R E S U D U

OPTUŽENI: DAVOR MANDIĆ, sin Nenada i majke Živana djev. Majmunović, rođen

03.06.1974.god. u Sarajevu, nastanjen u ..., opština ..., po nacionalnosti ...,

državljanin ..., JMB ..., po zanimanju dipl. ekonomista, oženjen, otac jednog

mldb. djeteta, srednje imovno stanje, zaposlen u „Mandić petrol“, služio

vojsku, ranije neosuđivan, ne vodi se drugi krivični postupak

KRIV JE

ŠTO JE: Nakon što je zločinačka organizacija D.E.1. dana 29.06.2006. godine izvršila

krivično djelo razbojništva u Sarajevu u ulici Aleje Bosne Srebrene na štetu

Privredne banke Sarajevo, pri čemu je navedenim krivičnim djelom pribavila

iznos novca ne manji od 2.000.000.00 EURA-a, nakon čega je D.E.1. dio

otuđenog novca u Republici Srbiji zamijenio u mjenjačnicama i potom

prebacio u BiH, u namjeri da ga u BiH stavi u opticaj i legalne tokove novca,

optuženi Davor Mandić se dogovorio sa D.E.1. da će od D.E.1. preuzeti dio

tog novca, staviti ga u opticaj i legalne tokove novca i čuvati ga za zločinačku

organizaciju uz naknadu koju će mu D.E.1. isplatiti za obavljene poslove, pa je

tako Davor Mandić postao pripadnikom zločinačke organizacije kojom


3

rukovodi D.E.1., u smislu člana 1. tačka 19. Krivičnog zakona BiH, nakon

čega je optuženi Davor Mandić po prethodnom dogovoru sa D.E.1. jednim

dijelom tog novca kupio na berzama u BiH neutvrđen broj dionica raznih

preduzeća i 900 dionica „Elektroprivrede BiH“ na svoje ime kao vlasnika,

jedan dio novca nezakonito posuđivao većem broju trećih lica po lihvarskim

kamatnim uslovima i to D. K., vl. firme „Unigrad“ d.o.o. Istočno Sarajevo, G. Š.

iz Istočne Ilidže, D. P. i drugima, koji su taj novac upotrijebili u privrednom

poslovanju i za dobiveni novac plaćali dogovorenu lihvarsku kamatu, pa je

tako Davor Mandić „oprao“ preuzeti novac u iznosu većem od 50.000 KM i

pribavio neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku organizaciju.

Čime je, optuženi počinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav 2.

Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH1), u vezi sa krivičnim djelom

Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH2.

Pa Sud optuženog primjenom navedenih propisa, u vezi sa članovima 42. i 48. KZ BiH

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 (SEDAM) GODINA

Primjenom odredbe člana 56. stav 1. KZ BiH, optuženom se u izrečenu kaznu

zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, i to u periodu od 01.09.2009.-

24.11.2009. godine, 12.09.2012.-11.03.2013. godine.

Na osnovu člana 209. stav 4. KZ BiH, od optuženog se oduzimaju predmeti

privremeno oduzeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a RS,

Uprava kriminalističke policije, Jedinica za posebne istrage Banja Luka broj: 02/1-24/09

od 01.09.2009. godine, i to:

1 Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 37/03)

2 Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 37/03)


4

1. 15 novčanica u apoenu od 20 EUR-a, sijedećih serijskih brojeva: 807359496297,

TJ76414390079, Š7232061179, H00876779183, N46014719808, 822879928014,

822891968691, H1012P51728, Š6021424673, U19537700755, H12522716462,

H10399739546, Š516401030, 823669167579, Š1249719122;

2. 11 novčanica u apoenima od 10 EUR-a slijedećih serijskih brojeva: N54070309668,

U13840345531, N69192244632, N45162975162, H52128575228, N27206922135,

R00290977831, Š1555122189, H00191724869, N62162416443, N61157049168;

3. 8 novčanica u apoenima od 5 EUR-a sljedećih serijskih brojeva: N31088712981,

H22696899662, H17704257464, U957222168, XI1771656049,

H25681629629,Š5293344702, U07122000685;

4. 9 novčanica u apoenima od 500 EUR-a sljedećih serijskih brojeva: H029065518I,

H07671254699, H05230903448, H01495705916, H00334174349, H01128390437,

H03639044666, H04043321894, H05836104533;

5. bijela koverta sa natpisom „3000,00" sa sadržajem novca u sljedećim apoenima: 2 x

500 EUR-a serijskih brojeva: H02003962988, H0P33749541, 5 x 200 EUR-a serijskih

brojeva: H01585680788, N00931316277, 800315877975, 281800145666,

H02304180832, 6 x 100 EUR-a serijskih brojeva: N35061074325, 809123608536,

N14014677891, 815287659477, H018P630351, 811993411014, 14 x 50 EUR-a ser.br

H04P7138436, 801867576615, H48713045654, H33470244605, H17314816277,

823613402994, H03934482014, H32187396809, H41732854238, 823190003124,

H29929103462, H45577598744, H31994350958, H05148753968;

6. Bunt novčanica sa natpisom na omotu „10000,00" sa sadržajem od 50 novčanica u

apoenu od 200 KM, serijskih brojeva: AA2110310, AA6409966, AA6880447,

AA4556950, AA4289806, AA4336122, AA6495897, AA7062370, AA7040181,

AA5640166, AA 05835562, AA 1763266, AA 6794604, AA 0407147, AA2591042,

AA585P05, AA1873686, AA1028544, AA 3788271, AA4981384, AA108I96, AA

6983186, AA 4640434, AA1924425, AA3572826, AA5450948, AA1873036,

AA6567769, AA6968600, AA1620518, AA67P629, AA6146145, AA3438138,

AA2881935, AA4950864, AA6097284, AA1395731, AA0844438, AA0450740,

AA5328683, AA2509958, AA3747259, AA4299227, AA3695690, AA4719584,


5

AA4503179, AA7036477, AA6143857, AA3503753,AA0432285;

7. Bunt novčanica sa natpisom na omotu „4000,00" sa sadržajem od: 20 novčanica u

apoenima od 100 KM: D 0730495, B3654462, B44026I, B1576445, 00916210,

A6427926, A7996519, 02361843, S0599320, B2088074, A9513338, A5484466,

A0614223, O0704159, S1635289, B2379593, V0066979, B2709749, B1470382,

A7844370 i 40 novčanica u apoenu od 50 KM ser br.: 02259717, 01118534,

A3420161, A5849487, V2150689, O3209527, S2290874, V6639800, A2002712,

O4698740, V0974754, B2096948, V4066346, 01631132, V6682295, A1578936,

A0731910, 01472211, 02329215, A2403944, A1298090, A4199250, O0458135,

03016910, 01189894, A4151382, O0979894, 01987914, 04554445, 04364735,

S4292329, A0631673, O0905339, A8358119, S4639650,02856033,02807005,

V5788418,03393603,015522394;

8. Bunt novčanica sa natpisom na omotu „5000,00" sa sadržajem od: 8 X 200 KM

serijskih brojeva: AA1472583, AA5831825, AA3001201, AA4082578, AA3620617,

AA2491744, AA1081762, AA3671347, 34 X 100 KM serijskih brojeva: AA8529106,

AA8643619, 001878978, 004775256, OO0404701, OO0112524, 004431667,

002437842, S1759732, A9083352, S3094227, V0188320, A9350503, O4907147,

O0345465, A9303348, A8434548, A3425772, A9447041, 01257326, A6997463,

O2623720, O0282846, A2618712, A2678672, 01486988, 04593871, O3014258,

O0130706, A6640023, A7966073,03177222,00638010, A5755963;

9. Bunt novčanica sa natpisom na omotu „5000,00" sa sadržajem od 60 X 100 KM

serijskih brojeva: 04786109, A6707979, O4220060, 02387817, O0052664, 01482233,

A4615465, A4068033,. A6905900, 04355359, 01871098, O0740314, 03257967,

A3972310, S3535690, 04356367, O0044579, A9075563, A5891403, O0485568,

O4912074, S0475120, S3397242, 03010818, 011016888, O1090352, A5106537,

S3593740, O2291740, 03869327, 01656721, O24090502, A4350231, A8744257,

S1468422, A9270750, A7489460, A0601637, S3206598, 01249829, A8770531,

O4562082, S3231937, A1533797, A8918604, S1680818, A7600974, S3258746,

02183921, O1777780, S1472409, O5246024, S4913092, A9112557, A6085501,

A9969594, A743754, S1395403, 01156041,00977153;

10. Novčanica od 500 EUR-a, serijskog broja: H02087622713;


6

11. 50 kuna x 2

Na osnovu člana 74. KZ BiH, od optuženog se trajno oduzimaju predmeti, koji su od

optuženog privremeno oduzeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a

RS, Uprava kriminalističke policije, Jedinica za posebne istrage Banja Luka broj: 02/1-

24/09 od 01.09.2009. godine, i to:

1. Mobilni telefon marke Nokia crne boje;

2. Mobilni telefon marke Nokia N96, crne boje;

3. Mobilni telefon NOKIA sive boje;

4. Mobilni telefon Samsung crne boje sa punjačem;

5. Mobilni telefon Nokia N95 sive boje;

6. Roming kartica „Monet" X 4;

7. Sim kartica „mtel" ser br. 8938705080204522985;

8. Baterija za mob. tel Nokia;

9. Memori kartica 0630896;

10. Kutija od mob. Tel. Nokia 7270, ser br. *760821;

11. Najlonska fascikla sa sadržajem: Certifikat i dokument od Registra vrijednosnih papira

F BIH na ime Mandić Davor;

12. Najlonska fascikla sa sadržajem: Ugovor o brokerskom posredovanju br 47926;

13. Najlonska fascikla sa sadržajem: Akt sa prilozima Registra vrijednosnih papira FBiH i

Opšti Ugovor o obavljanju brokerskih poslova sve na ime Mandić Davor,


7

Prijava prenosa vrijednosnih papira sa dva kom uplatnica, Ugovor o darovanju dionica

2 kom, Ugovor od Rajfa. Banke 336/06

14. Najlonska fascikla sadržaja: obavjest o trgovanju od strane Rajfajz. Broker;

15. Najlonska fascikla sadržaja: izvod o stanju računa na ime Mandić Davor;

16. Najlonska fascikla sadržaja : račun i uplatnica BL berze i faktura i 12 komada uplatnica

na ime Mandić Davor, prijava za SASE OBS na ime Mandić Davor i veći broj uplatnica;

17. Mobilni telefon Nokia sivo-plave boje sa odgovarajućim punjačem;

18. Mobilni telefon Nokia sivo crne boje sa zaštitnom folijom;

19. Memorijska kartica mini;

20. Sim kartica TOMATO;

21. Mobitel Nokia N96 crne boje sa punjačem;

22. Nokia sive boje;

23. Nokia sivo-crne boje;

24. Nokia sive boje sa preklopom;

25. Telekard kartica ser.br. 0154001329;

26. Sim kartica 065 325-920;

27. Sim kartica br. 065 326-343;

28. Mobilni telefon Nokia sivo zlatne boje;

29. Telekard kartica zlatne boje x 2;


8

30. Crvena pvc fascikla sa sadržajem: Izjava od dana 30.05.07, Ugovor o brokerskom

poslovanju od 05.06.07, Nalog za prodaju vrijednosnih papira Raif. Bank.

Primjenom članova 110. i 111. KZ BiH, od optuženog se oduzima iznos od

432.385,00 EUR-a , koji je iznos optuženi dužan odmah po pravosnažnosti presude

uplatiti u korist budžeta BiH u protivvrijednosti u konvertibilnim markama prema

srednjem kursu Centralne banke BiH (CBBH) važećem na dan uplate, na ime

imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela.

Na osnovu člana 188. stav 1. ZKP BiH, optuženi se obavezuje da naknadi

troškove krivičnog postupka, čiju će visinu Sud, u skladu sa članom 186. stav 2. ZKP

BiH, utvrditi posebnim rješenjem, a po pribavljanju potrebnih podataka.

Obrazloženje

A. UVOD I HRONOLOGIJA POSTUPKA

1. Optužnicom Tužilaštva BiH (Tužilaštva) broj: T20 0 KT 002654 12 od

28.08.2013. godine (potvrđena od strane ovog Suda dana 04.09.2013. godine) između

ostalih optuženom Davoru Mandić, stavljeno je na teret da je radnjama, opisanim u

činjeničnom supstratu tačke IV optužnice, počinio krivično djelo Organizirani kriminal iz

člana 250. stav (2) KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. KZ

BIH.

2. Na ročištu radi izjašnjenja o krivnji održanom dana 21.02.2014. godine,

optuženi Davor Mandić se izjasnio da nije kriv za radnje koje mu se potvrđenom

optužnicom stavljaju na teret.

3. Nakon potvrđivanja predmetne optužnice, rješenjem ovog Suda broj: S1 2 K

013756 13 Ko od 28.02.2014. godine, razdvojen je krivični postupak u odnosu na

optužene: C.B., B.D., D. M., M.R., S. R., E. A., LJ.L., M.K., S.T., H.Ć., D.V.2, T.N.,

K.E., K.A., K.M., E.Z., A.A., D.V.1., V.P.2., D.J., B.H., D.O., A.K., S.B. i M.M. od

krivičnog postupka u odnosu na ostale tada nedostupne optužene obuhvaćene gore


9

navedenom optužnicom Tužilaštva, budući da su optuženi C.B. i drugi bili dostupni u

toj fazi postupka, te su se izjasnili da nisu krivi po predmetnoj optužnici, a kako bi protiv

istih mogao nesmetano dalje teći krivični postupak u fazi glavnog pretresa pod brojem:

S1 2 K 015384 14 K.

4. Glavni pretres u krivičnom predmetu koji se pred ovim Sudom vodi pod

poslovnim brojem: S1 2 K 015384 14 K je započeo dana 09.04.2014. godine.

5. U daljem toku krivičnog postupka koji se pred ovim Sudom vodi pod

poslovnim brojem: S1 2 K 015384 14 K, dana 06.10.2014. godine odbrana optuženog

Davora Mandić je Sudu dostavila dopis, u kome se navodi da je optuženi objektivno,

zbog zdravstvenog stanja, spriječen da prisustvuje nastavku glavnog pretresa, koji je

bio zakazan za dan 08.10.2014. godine (za što je optuženi dostavio i medicinsku

dokumentaciju), te dodao da je, ukoliko Sud odluči da razdvoji krivični postupak protiv

ovog optuženog, odbrana sa istim saglasna.

6. Optuženi Davor Mandić nije pristupio na nastavak glavnog pretresa održan

dana 08.10.2014. godine u predmetu koji se pred ovim Sudom vodi pod poslovnim

brojem: S1 2 K 015384 14 K. Na istom ročištu, branilac Kadrija Kolić je ostao kod ranije

dostavljenog pismenog izjašnjenja, dok su se ostale odbrane optuženih, kao i

Tužilaštvo, saglasili sa razdvajanjem postupka u odnosu na ovog optuženog.

7. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, uvažavajući zdravstveno stanje

optuženog, te cijeneći i saglasnosti ostalih odbrana ostalih optuženih i Tužilaštva, iz

razloga ekonomičnosti i efikasnosti, vodeći računa o interesima i ostalih optuženih, Sud

je na ročištu od 08.10.2014. godine donio odluku da se postupak protiv optuženog

Davora Mandića razdvoji i da se isti dovrši pred Sudom, ali pod drugim sudskim

brojem, u odvojenom postupku (pod brojem: S1 2 K 017264 14 K).

8. U spis ovog krivičnog predmeta je dana 11.12.2014. godine zaprimljena

precizirana optužnica Tužilaštva kojom se Davor Mandić tereti da je radnjama opisanim

u činjeničnom opisu precizirane optužnice počinio krivična djela: Organizovani kriminal

iz člana 250. stav (2) KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. KZ

BIH. U samoj optužnici je navedeno da je u tački IV optužnice Tužilaštva od

28.08.2013. godine naveden prijedlog za izvođenje materijalnih dokaza i saslušanje

svjedoka, zbog čega tužilac predlaže da se u odnosu na optuženog izvedu predloženi


10

dokazi iz prvobitne optužnice.

9. Dana 05.05.2015. godine tužilac je ovom Sudu dostavio izmijenjenu optužnicu

broj: T20 0 KT 0002564 12 od 05.05.2015. godine, kojom se optuženi tereti da je

radnjama opisanim u činjeničnom opisu precizirane optužnice počinio krivična djela:

Organizovani kriminal iz člana 250. stav (2) KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Pranje

novca iz člana 209. KZ BIH.

B. DOKAZNI POSTUPAK

1. Optužba

10. Na glavnom pretresu tužilac je izveo dokaze saslušanjem svjedoka: M. L., G.

Š., D. K., D. P., te saslušanjem vještaka: Damira Marjanovića, Dine Osmankadića,

Muniba Dedovića, Željka Trninića, Salke Bidževića i Hilmije Mašovića.

11. U spis su uloženi materijalni dokazi optužbe, i to: T-1 (Naredba za pretres lica,

stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari – Mandić Davor, broj X-KRN-09/707, dana

31.08.2009. godine, SUD BiH uz prilog: Zapisnik o pretresanju stana, ostalih prostorija i

pokretnih stvari, broj 02/1-83/09, dana 01.09.2009. godine, MUP RS, Uprava

kriminalističke policije; Zapisnik o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari,

broj 02/1-83/09-A, dana 01.09.2009. godine, MUP RS, Uprava kriminalističke policije;

Izvještaj o realizaciji Naredbe suda, broj 02/1-83/09, dana 01.09.2009.godine, MUP

RS, Uprava kriminalističke policije, Jedinica za posebne istrage Banja Luka; Dopuna

izvještaja, broj 02/1-83/09, dana 07.09.2009. godine, MUP RS Uprava kriminalističke

policije, Jedinica za posebne istrage Banja Luka; Potvrda o privremenom oduzimanju

predmeta, broj 02/1-24/09, dana 01.09.2009. godine), T-2 - Nalaz vještačenja sadržaja

telefonskih aparata i SIM kartica KT-397/09 od 04.09.; 07.09. i 22.09.2009. godine; T-3

(Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN-09/707 od

28.04.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-

KRN-09/707 od 05.05.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih

istražnih radnji broj X-KRN-09/707 od 15.05.2009.godine; Naredba Suda BiH za

provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 22.05.2009.godine;

Ispravka Naredbe Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707

od 02.06.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj


11

X-KRN/09/707 od 24.06.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih

istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 26.06.2009.godine; Naredba Suda BiH za

provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN-09/707 od 08.07.2009.godine;

Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od

24.07.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-

KRN/09/707 od 25.08.2009.godine), T-4 (Dopis Tužilaštva za organizovani kriminal R.

Srbije, MP br 6/12, 13.03.2012. godine sa prilogom Naredba istražnog sudije posebnog

odjeljenja okružnog suda u Beogradu broj kri.p.br.174/09; Naredba istražnog sudije

posebnog odjeljena okružnog suda u Beogradu broj 174/09 od 28.08.2008. godine;

Naredba istražnog sudije posebnog odjeljenja okružnog suda u Beogradu broj 186/08

od 23.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljenja okružnog suda u

Beogradu broj 186/08 od 21.04.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog

odjeljenja okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 23.04.2009. godine; Naredba

istražnog sudije posebnog odjeljena okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od

04.05.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljenja okružnog suda u


odjeljenja okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 05.06.2009. godine; Naredba

istražnog sudije posebnog odjeljenja okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od

05.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljenja okružnog suda u


odjeljenja okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 09.06.2009. godine), T-5 (CD

relevantnih razgovora sa transkriptom audio zapisa 16-02/3-04-1-419-735/12 od

21.08.2013. godine od 21.08.2013. godine), T-6 (Zapisnik o uviđaju MUP-a Sarajevo,

Treća policijska uprava Sarajevo broj 02/3-3-3-633/06 od 29.06.2006.godine), T-7

(Foto dokumentacija „Oružana pljačka“ broj 1755/06 od 29.06.2006.godine, MUP KS,

Sektor kriminalističke policije), T-8 (Izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica

mjesta sačinjen u Ministarstvu unutrašnjih poslova Sarajevo sektor kriminalističke

policije broj 1755/06 O.R. 2044/06 i O.R. 2045/06 od 29.06.2006.godine), T – 9 (

Ovlaštenje Privredne banke Sarajevo broj PV 05-02390/2006 za N. H. i Redžepašić

Sulejmana da izvrše otpremu novca na aerodromu Sarajevo od 28.06.2006.godine uz

prilog Ugovor o fizičkom obezbjeđenju transporta vrijednosti od 06.02.2002. godine i

Sporazum o sigurnosti transporta novca i sredstava od 06.02.2002. godine), T-10

(Specifikacija novčanica USA dolara i Eur sačinjena na 60 stranica), T-11 (Dopis broj

02/2-2-KU:5300/06 od 16.08.2006. godine, MUP KS, uz prilog Dopis broj 14/4-04-5-

3394/06 od 26.07.2006. godine FMUP FUP, Centar za forenziku i podršku uz


12

prilog Nalaz vještačenja mehaničko-elektronskog sklopa broj 14/4-04-5-3394 od

21.07.2006. godine), T-12 (Akt broj 02/2-2-KU:5300/06 od 21.08.2006. godine uz prilog

Dopis broj 14/1-1-04-5-3351 od 08.08.2006. godine uz prilog Nalaz hemijskog

vještačenja broj 14/1-1-04-5-3351 od 08.08.2006. godine, MUP Sarajevo), T-13 (Akt

broj 02/2-2-KU:5300/06 od 26.07.2006. godine, MUP KS, uz prilog Vještačenje tragova

vatrenog oružja broj 02/2-6-04-09-9833 od 20.07.2006.godine, MUP Sarajevo Sektor

krim policije), T-14 (MUP Sarajevo Sektor krim policije Odjeljenje kriminalističke

tehnike-Nalaz daktiloskopskog vještačenja tragova papilarnih linija, pronađenih

pretragom lica mjesta oružane pljačke, izvršene 29.06.2006.godine u ulici Aleja Bosne

srebrene do broja 66 broj, sa prilozima: Izvještaj o krim-tehničkoj pretrazi lica mjesta,

Potvrda poređenja latentnih tragova AFIS sistema od 03.07. i 06.07.2006. godine i

Foto-dokumetacija daktiloskopskog vještačenja broj 02/2.6-04-09-10 od 06.07.2006.

godine), T-15 (Akt broj VT-16-02/3-04-1-419-86/12 od 18.09.2012. godine, uz prilog

Fco Nalaz DNK ekspertize broj 21/09 od 04.03.2009. godine, INGEB), T -16 (audio

zapis – saslušanje svjedoka A.V. u krivičnom predmetu protiv optuženih Bojan Cvijan i

drugi), T – 17 (dopis Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine dd

Sarajevo, broj: 02-6-4832/15 od 20.04.2015. godine sa prilozima: Izvještaj o

transakcijama za vlasnika vrijednosnih papira od 1.1.2000. do 17.4.2015. godine izdat

od strane Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine dana

20.04.2015. godine; Ugovor o darovanju dionica od 13.09.2006. godine; Prijava

prijenosa vrijednosnih papira broj 12 484/06; Potvrda o stanju na računu izdat od

strane Registra vrijednosnih papire u Federaciji Bosne i Hercegovine), T-18

(obavještenje Nove Banke ad Banja Luka zajedno sa prilozima kartice računa za period

od 01.03. do 1.8.2009 godine za: Unigrad d.o.o., D. K., Dedegs doo i Š.G.), T-19

(Dopis Agencije za bankarstvo Republike Srpske broj 02-23-563-2/15 od 9.4.2015.

godine sa prilozima valutnom karticom od 2009 godine. Sa analitičkom karticom na ime

Unigrad doo. Analitička kartica transakcijskog računa, na ime K. D.. Kartica promjena

računa, kartica računa na Unigrad za isti period. Kartica računa na ime unigrad doo za

isti period), T-20 (Zapisnik o saslušanju svjedoka D. P., Državne agencije za istrage i

zaštitu broj 16-04/2-57/15 od 23.04.2015. godine).

2. Odbrana


13

12. U toku glavnog pretresa u spis je uložen materijalni dokaz odbrane, i to: O-1

Zapisnik o saslušanju svjedoka D. P., Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-

04/2-57/15 od 23.04.2015. godine

C. ZAVRŠNE RIJEČI STRANAKA I BRANILACA OPTUŽENOG

1. Tužilac

13. Nakon završenog dokaznog postupka, tužilac je u završnoj riječi naveo da je

van svake razumne sumnje dokazano da je optuženi Davor Mandić član organizovane

grupe, kojom je rukovodio D.E.13. S tim u vezi, tužilac se ovom prilikom na detaljan

način osvrnuo na dokaze provedene u toku ovog krivičnog postupka, te je u tom smislu

tužilac ukazao na iskaz svjedoka S. R., iz kojeg proizilazi da je D.E.1. komandovao

grupom za organizirani kriminal, kao i da su se pripadnici te grupe sastali u Sarajevu

radi izvršenja djela, a što je potvrđeno od strane drugih svjedoka, kao i DNK analizom

uzoraka pronađenih u garaži M.R.

14. Prema tvrdnjama tužioca, iz rezultata primjene posebnih istražnih radnji je

vidljivo povjerenje D.E.1. prema optuženom Davoru Mandiću, s obzirom da D.E.1.

Davoru Mandiću povjerava detalje svih izvršenih krivičnih djela. Osim toga, tužilac

iznosi da rezultati primjene posebnih istražnih radnji korespondiraju sa izvedenim

materijalnim dokazima.

15. Na kraju, tužilac predlaže da se optuženi oglasi krivim i da mu Sud izrekne

kaznu zatvora u skladu sa zakonom, kao i da se od optuženog oduzme imovinska

korist u iznosu od 432.385,00 EUR-a, te da se oštećeni u ovom krivičnom postupku

upute na parnicu.

2. Odbrana optuženog Davora Mandića

16. Glavni branilac optuženog Davora Mandića, advokat Kadrija Kolić je u ovom

kontekstu prvo ukazao na hronologiju postupka u ovom predmetu, a zatim analizirao

dokaze provedene u toku ovog krivičnog postupka, te isticao prigovore na pojedine


14

dokaze, koje je prigovore dovodio u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama i

sudskom praksom, a koji će prigovori biti izloženi u dijelu presude koji se tiče odluke po

izjavljenim prigovorima na dokaze.

17. Prema stavu odbrane, Tužilaštvo nije prezentiralo dokaze kojima bi dovelo u

vezu optuženog sa ostalim pripadnicima organizovane skupine, niti provedeni dokazi

dovode u vezu ovog optuženog sa izvršenjem predmetnog krivičnog djela. Nadalje,

branilac iznosi zaključak da nije dokazana veza optuženog sa drugima članovima

grupe, te svjedoci izvedeni na ovu tačku optuženja ne spominju optuženog kao

učesnika ove grupe. Osim toga, branilac je isticao da je precizirana optužnica potpuno

nejasna po pitanju određenih činjenica, te se poziva na primjenu principa in dubio pro

reo.

18. Dakle, imajući u vidu navedeno, odnosno činjenicu da Tužilaštvo nije

dokazalo da je optuženi postao član organizovane kriminalne grupe, odnosno da je

novac koji je stekla ta organizovana kriminalna grupa optuženi prao- stavljao u legalne

finansijske tokove i da je isti novac čuvao za grupu, branilac je predložio da Sud, u

skladu sa odredbom člana 284. ZKP BiH, donese presudu kojom se optuženi oslobađa

od optužbe.

19. Na kraju, optuženi je naveo da je saglasan sa završnom riječi svog branioca.

D. NALAZI I OBRAZLOŽENJA SUDA

1. Opšta razmatranja i dokazni standardi

20. Rukovodeći se prvenstveno principom slobodne ocjene dokaza,

zagarantovanim odredbom člana 15. ZKP BiH, Sud je cijeli postupak vodio sa ciljem da

osigura da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog djela izrekne

krivičnopravna sankcija pod uslovima propisanim KZ BiH i u zakonom propisanom

postupku (član 2. stav 1. ZKP BiH). U tom smislu, Sud je izvedene dokaze u ovom

predmetu cijenio u skladu sa osnovnim načelima ZKP BiH i Evropske konvencije o

3 S obzirom da je lice D.E.1. bilo obuhvaćeno optužnicom Tužilaštva od 28.08.2013. godine u ovom istom

krivičnom predmetu, te imajući u vidu da je tužilac u daljem toku postupka podnio prijedlog da se krivično gonjenje u odnosu na ovo lice ustupi Republici Srbiji, Sud je u ovoj presudi isto lice označio inicijalima.


15

zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP), nalazeći da nije prihvatljivo odlučivati

na štetu optuženog, ako nema jasnih činjenica i dokaza protiv njega, što je u duhu

pravnih načela praesumptio innocentiae i in dubio pro reo, te visokih zahtjeva

dokaznog standarda, odnosno ispunjavanja zahtjeva u odnosu na najviši stepen

vjerovatnosti postojanja bitnih činjenica za oglašavanje optuženog krivcem, a što je od

suštinske važnosti za pravilno i zakonito presuđenje.

21. Osim toga, Sud je dužan razmatrati i ocjenjivati dokaze koji idu u korist

optuženog sa jednakom pažnjom kao i dokaze koji terete optuženog (član 14. ZKP

BiH).

22. U skladu sa navedenim načelima, te principom slobodne ocjene dokaza, Sud

je pažljivo razmotrio sve izvedene dokaze. Pritom, Sud podsjeća da je slobodna

ocjena dokaza ocjena oslobođena pravnih pravila, koja bi a priori određivala vrijednost

pojedinih dokaza. Vrijednost dokaza nije unaprijed određena, ni kvalitativno, ni

kvantitativno. Ocjena dokaza obuhvata logičku i psihološku ocjenu, te iako ne postoje

pravna, ni formalna pravila ocjene, ista je vezana za pravila ljudskog mišljenja i

iskustva.

23. U skladu sa principom slobodne ocjene dokaza, u toku glavnog pretresa

relevantne činjenice mogu se utvrđivati neposrednim i posrednim dokazima, odnosno

indicijama. Neposredni dokazi su oni dokazi koji neposredno utvrđuju spornu činjenicu.

Posrednim dokazima se istinitost sporne činjenice utvrđuje putem drugih činjenica,

odnosno posredni dokazi predstavljaju dokaze o činjenicama o događaju ili krivičnom

djelu, iz kojih logično proizilazi predmetna činjenica. Takvi dokazi uzeti pojedinačno

mogu biti sami po sebi nedovoljni za utvrđivanje neke činjenice, ali ukoliko se sagledaju

u svojoj ukupnosti, njihov kolektivni i kumulativni karakter može biti razotkrivajući i

ponekad i presudan.

24. Sud je određene relevantne činjenice u konkretnom predmetu utvrdio na

osnovu posrednih dokaza – indicija. U ovom predmetu postoji mnoštvo dokaza koji

upućuju na određene okolnosti, koje uzete zajedno upućuju na postojanje konkretnih

činjenica. Zaključak koji se izvodi na osnovu takvih dokaza mora biti jedini mogući

razuman zaključak.

25. U sudskoj praksi utvrđeno je pravilo dokazivanja putem indicija, na način da

indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoreni krug, koji dozvoljava samo


16

jedan opravdan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno isključuje

mogućnost bilo kakvog drugog zaključka u odnosu na istu činjenicu. Prateći ovaj stav,

uzima se da osnov za osuđujuću presudu može predstavljati samo takav niz činjenica

utvrđenih na osnovu posrednih dokaza koje su nesumnjivo utvrđene i međusobno

logički i čvrsto povezane, tako da predstavljaju zatvoreni krug i sa punom sigurnošću

upućuju na jedini mogući zaključak – da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje

mu se optužnicom stavlja na teret i da se izvedenim dokazima isključuje svaka druga

mogućnost.4 Ustavni sud BiH zauzeo je stav da utvrđivanje činjenica putem indicija nije

u suprotnosti sa načelom pravičnosti suđenja predviđenim članom 6. stav 1. EKLJP.5

26. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku, Sud je

cijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost

njihovih iskaza datih u sudnici, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok

svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te činjenicama

utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili

osporeni drugim dokazima u ovom predmetu.

27. Pored toga, pri ocjeni iskaza svjedoka, Sud je imao u vidu da pouzdanost

iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog poznavanja činjenica, ali na pouzdanost

iskaza u velikoj mjeri može uticati protek vremena, nestalnost ljudske percepcije, kao i

traumatičnost samog događaja o kome svjedoči. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne

znače same po sebi da sudsko vijeće koje postupa razložno to svjedočenje mora

odbaciti kao nepouzdano.6 Slično tome, faktori kao što su vremenski razmak između

događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica, nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u

vrijeme događaja ne isključuju automatski mogućnost da se Sud osloni na takav iskaz,

pri čemu je Sud dužan uporediti, kako je naprijed navedeno, činjenice o kojima

određeni svjedok svjedoči sa drugim provedenim dokazima.

28. Istovremeno, Sud je vodio računa da navede jasne i razumljive razloge na

kojima zasniva svoju odluku, a da pri tome nije u obavezi da daje detaljne odgovore na

svako pitanje, ali ako je činjenica ili dokaz od suštinske važnosti za ishod predmeta,

4 Komentar Zakona o krivičnom postupku BiH, Vijeće Evrope i Evropska komisija 2005., član 281., str.

716. 5 AP 5/05 (Ustavni sud BiH), 2006., paragraf 31.

6 MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Čelebić, paragraf 485 i 496 – 498.


17

Sud se u tom slučaju mora pozabaviti sa njim u svojoj presudi.7 Osim toga, pri

odlučivanju Sud je imao u vidu da saglasno praksi ESLJP, Sud, iako je obavezan dati

razloge za svoju odluku, ne mora se detaljno baviti svakim argumentom koji je iznijela

neka od strana u postupku. Iz navedenog proizilazi da se Sud nije dužan baviti svakim

dokazom8, već je u smislu odredaba članova 15. i 281. ZKP BiH dužan da se bavi u

prvom redu onim dokazima koji su nužni za ostvarenje svrhe ove presude, iz čega

proizilazi da nije nužno raspravljati baš o svakom dokazu.9

29. Dakle, iz naprijed navedenih standarda uspostavljenih judikaturom ESLJP,

proizilazi da je obaveza Suda da, iako presudu donosi na temelju savjesne ocjene svih

izvedenih dokaza, u obrazloženju izloži samo one dokaze koji su bili od značaja za

njeno donošenje.

2. Procesne odluke

(a) Probijanje roka od 30 dana

30. Članom 251. stav 2. ZKP BiH propisano je: „glavni pretres koji je odgođen mora

ponovo početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže od 30

dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom

slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se

koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se

koristi zapisnik o uviđaju”.

31. Na dan 23.01.2015. godine (početak glavnog pretresa održan 12.12.2014. godine)

došlo je do odgađanja pretresa na period duži od 30 dana. Tom prilikom, kada je

pretres bilo nužno odgoditi na period duži od 30 dana, Sud je od stranaka i branioca

optuženog zatražio izjašnjenje povodom prekoračenja zakonskog roka, te su se

stranke i branilac optuženog, advokat Kadrija Kolić, tom prilikom izjasnili da ne

zahtijevaju da glavni pretres iznova počne, na osnovu čega je Sud donio odluku o

nastavku glavnog pretresa, u skladu sa odredbom člana 251. ZKP BiH.

7 Presuda Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetu Van der Hurk protiv Nizozemske,

19.04.1994.godine, paragraf 61: „„[S]udovi nisu dužni da daju detaljne odgovore na svako pitanje.“ 8 ESLJP je tako zauzeo stanovište da: „[S]udovi nisu dužni da daju detaljne odgovore na svako pitanje.“

Vidi Van de Hurk vs the Netherlands, 19.april 1994. godine, str. 61. 9 Vidjeti presudu Pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza,

predmet br.IT-95-14/2-T od 26.2.2001., paragraf 20., te presudu Žalbenog vijeća u istom predmetu broj: IT-95-14/2-A od 17-12-2004., paragraf 382.


18

(b) Odbijanje prijedloga odbrane optuženog za isključenje javnosti

32. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 23.01.2015. godine, prije

početka preslušavanja razgovora pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji,

branilac optuženog je predložio da se u cjelosti tokom “puštanja” razgovora isključi

javnost, s obzirom da se u samim razgovorima govori o intimnom životu različitih

osoba. Izjašnjavajući se na navedeni dokazni prijedlog odbrane, postupajući tužilac je

istakao da se protivi istom, s obzirom da nema razgovora takve prirode. Osim toga,

tužilac je ukazao na pravo javnosti da se upozna na koji su se način izvršavala

predmetna krivična djela, pri čemu je tužilac istakao da nikome na ovaj način neće biti

ugrožen lični život, niti privatnost.

33. Sud je, nakon što je razmotrio prijedlog branioca, te imajući u vidu izjašnjenje

tužioca, odbio navedeni prijedlog odbrane. Pri donošenju odluke, Sud se rukovodio

odredbom člana 235. ZKP BiH, cijeneći da odbrana nije osnovano ukazala na razloge

zbog kojih je potrebno isključiti javnost, odnosno nije argumentovano ukazala zbog

čega je isključenje javnosti prilikom “puštanja” razgovora potrebno radi zaštite ličnog i

intimnog života optuženog ili zaštite interesa svjedoka, već je samo na apstraktan način

predlagala isključenje javnosti.

34. Pritom, nakon objave odluke na pretresu naznačeno je od strane

predsjednika vijeća da ukoliko bude takvih dijelova razgovora, onda odbrana

optuženog može opet predložiti isključenje javnosti, ali iz tačno određenog i

konkretizovanog razloga, pri čemu je takođe naznačeno od strane predsjednika vijeća

da je potrebno da se puštaju samo relevantni dijelovi razgovora za dokazivanje

krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, a ne razgovori koji zadiru u privatni

život učesnika razgovora.

(c) Način izvođenja dokaza na glavnom pretresu- provjera vjerodostojnosti pismena I

ulaganje iskaza svjedoka A.V.a

35. U skladu sa odredbom člana 274. stav (2) ZKP BiH za provjeru

vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, potrebni su originalno pismeno, zapis ili

fotografija, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom. U skladu sa stavom (3)

istog člana, izuzetno od stava 2. ovog člana, može se koristiti kao dokaz i


19

ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmjenjena u odnosu na

original.

36. U ovom krivičnom postupku, dokazi optužbe T-1, T-3,T-4 i T-5 - T-15 su

uloženi u običnoj foto-kopiji. U tom pogledu, tužilac je istakao da su originali pismena

uloženi u krivičnom predmetu koji se pred ovim Sudom vodi protiv optuženih C.B. i

dr.10.

37. Izjašnjavajući se u pogledu ovakvog načina ulaganja dokaza objektivne

prirode, odnosno činjenice da se ne radi o originalnim pismenima, branilac optuženog

Davora Mandića, advokat Kadrija Kolić je istakao da nema primjedbi u pogledu

vjerodostojnosti pismena, te je saglasan da isti odgovaraju originalu.

38. Stoga, uvažavajući izjašnjenje tužioca u pogledu vjerodostojnosti pismena,

odnosno objektivnu nemogućnost pribavljanja određenih (naprijed nabrojanih)

originalnih pismena koji čine dokazni materijal optužbe, te imajući u vidu saglasnost

odbrane optuženog sa ovakvim načinom ulaganja dokaza, cijeneći da stranke i branilac

odlučuju o načinu iznošenja dokaznog materijala11, Sud je našao zakonitim ovakav

način ulaganja dokaza optužbe.

39. U ovom krivičnom predmetu kao dokaz subjektivne prirode uložen je i audio

snimak neposrednog saslušanja svjedoka A.V.a na glavnom pretresu u predmetu broj:

S1 2 K 015384 14 K na pretresima održanim na dane 22.10.2014. i 29.10.2014.

godine.

40. Prilikom izjašnjavanja na ovakav način ulaganja dokaza, branilac optuženog

je istakao da je saglasan da se na ovakav način uvede iskaz ovog svjedoka, te da

odustaje od unakrsnog i neposrednog saslušanja ovog svjedoka, s obzirom da je isti

svjedok irelevantan za ovaj krivični predmet.

41. Imajući u vidu navedeno stanje stvari, odnosno da je svjedok A.V. već

neposredno saslušan na glavnom pretresu u krivičnom predmetu koji se prije

razdvajanja vodio i u odnosu na optuženog Davora Mandića12, a da je pritom odbrana

optuženog izrazila saglasnost sa ulaganjem audio snimka o saslušanju ovog svjedoka,

10 Broj predmeta: S1 2 K 015384 14 K

11 Komentar Zakona o krivičnom/kaznenom postupku u BiH, str.697


20

te da je branilac optuženog explicite naveo da odustaje od unakrsnog i neposrednog

saslušanja ovog svjedoka, Sud je usvojio navedeni prijedlog tužioca, cijeneći da

stranke i branilac odlučuju o načinu iznošenja dokaznog materijala13.

42. Međutim, s druge strane Sud napominje da je prilikom donošenja presude

cijenio samo one dokaze koji su izvedeni u ovom postupku, odnosno koji su uvršteni

putem audio zapisa (što se odnosi na svjedoka A.V.a), odnosno da nije cijenio dokaze

koji su izvedeni u predmetu: S1 2 K 015384 14 K, prije nego što je taj postupak

razdvojen u odnosu na ovog optuženog, nalazeći da bi takvo postupanje, bez obzira na

činjenicu da je odbrana optuženog na određenim nastavcima pretresa izražavala

saglasnost da navedeni dokazi budu prihvaćeni u ovom krivičnom predmetu, bilo na

štetu optuženog.

(d) Odbacivanje optužnice Tužilaštva od 30.12.2014. godine

43. Dana 31.12.2014. godine Sud je u spis ovog predmeta zaprimio “izmijenjenu

optužnicu” Tužilaštva broj: T20 0 KT 000 2564 12 od 30.12.2014. godine protiv Davora

Mandića, kojom se isti tereti da je radnjama opisanim u činjeničnom supstratu

optužnice počinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav (2) KZ BiH, u

vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. KZ BiH.

44. Izjašnjavajući se povodom predmetne optužnice, branilac optuženog Davora

Mandića, advokat Kadrija Kolić je predložio da Sud treba ovu optužnicu smatrati novom

optužnicom, te je dostaviti na potvrđivanje, s obzirom da je u ovoj optužnici objektivni

opis radnji optuženog sasvim drugačiji nego u potvrđenoj optužnici. S tim u vezi,

branilac je iznio da je optuženi od početka morao znati da se tereti da je oprao 400.000

EUR-a, te da se ovom optužnicom krši pravo optuženog da od prvog momenta zna za

šta se sumnjiči. U dodatnom izjašnjenju, postupajući tužilac je iznio da su u ovoj

optužnici precizirane samo subjektivne radnje koje se odnose na optuženog, s obzirom

da je sada izdvojen iz predmeta koji se vodio pod poslovnim brojem: S1 2 K 015384 14

K.

12 Krivični predmet broj: S1 2 K 015384 14 K

13 Komentar Zakona o krivičnom/kaznenom postupku u BiH, str.697


21

45. Nakon što je izvršio uvid u predmetnu optužnicu, te imajući u vidu izjašnjenje

branioca, Sud je na nastavku pretresa održanom dana 23.01.2015. godine donio

rješenje kojim se odbacuje kao nedopuštena optužnica Tužilaštva broj:T20 0 KT

002564 12 od 30.12.2014. godine.

46. Naime, sadržinskom ocjenom predmetne optužnice, te poredeći istu sa

potvrđenom, odnosno preciziranom optužnicom od 09.12.2014. godine, Sud je našao

da se radi o izmijenjenoj optužnici, koja izmjena nije bila dopuštena u toj fazi postupka,

zbog čega je Sud istu optužnicu i odbacio. Pri donošenju odluke, Sud je cijenio da do

dana 30.12.2014. godine (dana podizanje te optužnice) u razdvojenom krivičnom

predmetu koji se vodi protiv optuženog Davora Mandić nisu izvođeni dokazi, pri čemu

je naprijed navedenu činjenicu Sud posmatrao u vezi sa odredbom člana 276. ZKP

BiH, kojom je propisano da ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se

izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, može na glavnom pretresu izmijeniti

optužnicu.

47. Pritom, na istom nastavku pretresa na kojem je doneseno rješenje o

odbacivanju optužnice Tužilaštva od 30.12.2014. godine konstatovano je da će se

glavni pretres nastaviti voditi po optužnici Tužilaštva od 09.12.2014. godine, a da se

precizirani prijedlog dokaza Tužilaštva nalazi u optužnici od 30.12.2014. godine.

(e) Odluka o dozvoljenosti izmijenjene optužnice Tužilaštva od 05.05.2015. godine

48. U spis ovog krivičnog predmeta je dana 05.05.2015. godine zaprimljena

izmijenjena optužnica Tužilaštva broj: T20 0 KT 002564 12 od 05.05.2015. godine,

kojom se Davor Mandić tereti da je radnjama opisanim u činjeničnom supstratu

optužnice počinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav (2) KZ BiH, u

vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. KZ BiH.

49. Izjašnjavajući se povodom navedene optužnice, branilac optuženog Davora

Mandića, advokat Kadrija Kolić je predložio da Sud odbaci kao nedopuštenu

predmetnu optužnicu. U tom smislu, branilac je akcentirao da je u istoj optužnici

sadržan potpuno novi opis radnji krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret, kao

i u izmijenjenoj optužnici od 30.12.2014. godine. S tim u vezi, branilac je iznio zaključak

da izmijenjena optužnica „radikalno“ mijenja činjenični opis radnje predmetnog

krivičnog djela, doneseći potpuno novi opis objektivnih i subjektivnih elemenata


22

predmetnog krivičnog djela. Osim toga, branilac je iznio da se optuženi za ovu radnju

krivičnog djela nije izjašnjavao o krivici, te da u dosadašnjem postupku nije mogao

osporavati pojedine elemente radnje koje u kompoziciji prečišćenog teksta optužnog

akta sada predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje se tereti.

50. Sud nalazi da su izmjene sadržane u izmijenjenoj optužnici dozvoljene u

skladu sa članom 275. ZKP BiH , odnosno kreću se u okviru subjektivnog i objektivnog

identiteta, analogno članu 280. stav 1. ZKP BiH. Ukoliko se uporedi činjenični opis prve

optužnice broj: T20 O KT 002564 12 od 28.08.2013. godine (odnosno činjenični opis

precizirane optužnice od 09.12.2014. godine), sa činjeničnim opisom sadržanim u

izmijenjenoj optužnici od 05.05.2015. godine, uočljivo je da tužilac nije izmijenio

činjenični opis radnje krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret, na način da je

optuženom na teret stavio veću kriminalnu količinu, odnosno teže krivično djelo od

onog koje mu je potvrđenom, odnosno preciziranom optužnicom stavljeno na teret, već

je kao rezultat dokaznog postupka došlo do skraćivanja činjeničnog opisa predmetne

optužnice i konkretizacije činjeničnog stanja sadržanog u potvrđenoj, odnosno

preciziranoj optužnici.

51. Pritom, Sud konstatuje da je ispoštovano pravo na odbranu optuženog

Davora Mandića, budući da je branilac optuženog na nastavku glavnog pretresa

održanom 08.05.2015. godine, nakon što je optuženom i njegovom braniocu prethodno

dostavljena izmijenjena optužnica, te omogućeno izjašnjavanje na istu, kako pismeno,

tako i usmeno na ročištu, na izričit upit predsjednika vijeća, naveo da mu nije potrebno

vrijeme za pripremu u skladu sa izmijenjenom optužnicom.

(f) Usvajanje prijedloga za izvođenje dodatnih dokaza Tužilaštva

52. Na ročištu za nastavak glavnog pretresa održanog dana 08.05.2015. godine,

nakon što su provedeni dokazi Tužilaštva saslušanjem vještaka Dine Osmankadića,

Muniba Dedovića i Željka Trninića, tužilac je naveo da je od dokaza navedenih u

optužnici preostalo saslušanje vještaka Hilmije Mašovića i Hurema Šahića, koji su bili

pozvani na navedeni pretres, ali nisu pristupili.

53. Na poseban upit predsjednika vijeća, branilac optuženog Davora Mandića,

advokat Kadrija Kolić je naveo da nema poseban prijedlog dokaza, ukoliko je ovo


23

konačan stav Tužilaštva u pogledu izvođenja dokaza.

54. Imajući u vidu navedeno stanje stvari, odnosno izjašnjenje stranaka i

branioca, Sud je na istom ročištu zatražio izjašnjenje od stranaka i branioca, u smislu

odredbe člana 276. ZKP BiH, da li imaju još neki dokazni prijedlog, nakon čega je

tužilac naveo da predlaže izvođenje dodatnih dokaza subjektivne i objektivne prirode,

koje će naknadno precizirati.

55. Dana 08.05.2015. godine, poslije održanog ročišta, Sud je zaprimio pisani

podnesak Tužilaštva, kojim se predlaže dopuna dokaznog postupka, shodno članu

276. ZKP BiH. U samom podnesku su precizirani dokazi objektivne prirode čije je

izvođenje predloženo i to: Zapisnik o saslušanju svjedoka D. P., sačinjen u Državnoj

agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) broj: 16-04/2-57/15 od 23.04.2015. godine, Dopis

Registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH d.d. Sarajevo broj: 02-6-4832 od

20.04.2015. godine sa prilozima, Dopis Nove banke ad Banja Luka broj: 227/15 od

20.04.2015. godine sa prilozima, Dopis Agencije za bankarstvo Republike Srpske broj:

02-23-562-2/15 od 09.04.2015. godine sa prilozima, te izvođenje dokaza subjektivne

prirode, saslušanjem svjedoka D. P..

56. Navedeni prijedlog dostavljen je van ročišta odbrani optuženog na izjašnjenje,

te je branilac optuženog Davora Mandića, advokat Kadrija Kolić u pismenom

izjašnjenju od 13.05.2015. godine, predložio da se navedeni prijedlog odbije kao

neosnovan. U tom smislu, branilac je istakao da ZKP BiH ne poznaje takav redoslijed

izvođenja dokaza, te da bi svako izvođenje navodnih dopunskih dokaza za posljedicu

imalo kršenje prava na pravično suđenje, s obzirom da odredbe ZKP-a BiH poznaju

dokaze optužbe, dokaze odbrane, dokaze replike i dokaze duplike, te ne postoje

„dopunski dokazi“ ili „dopuna dokaznog postupka“. Prema stavu odbrane, da je

odbrana izvela svoje dokaze, onda bi Tužilaštvo imalo osnova da izvodi dokaze, te

stoga imajući u vidu činjenicu da nije bilo dokaznih prijedloga odbrane, to je prijedlog

Tužilaštva neosnovan.

57. Sud je našao da je prijedlog Tužilaštva za izvođenje dodatnih dokaza

osnovan, te je stoga isti, pritom cijeneći i izjašnjenje odbrane, van ročišta i usvojilo.

58. Odluka o usvajanju prijedloga Tužilaštva za izvođenje dodatnih dokaza je

donesena u skladu sa članom 276. stav 1. ZKP BiH, kojim je propisano da će nakon

izvođenja dokaza sudija, odnosno predsjednik vijeća upitati stranke i


24

branitelja da li imaju još neki dokazni prijedlog. Nadalje, odredbom stava 2. istog člana

je propisano da ukoliko stranke i branilac nemaju nove dokazne prijedloge, sudija

odnosno predsjednik vijeća će objaviti da je dokazni postupak završen. Slijedom

navedenog, vidljivo je da je postupanje Suda bilo u skladu sa citiranom zakonskom

odredbom, budući da su stranke i branilac na nastavku pretresa od 08.05.2015. godine,

upitani da li imaju još neki dokazni prijedlog, te je tada tužilac predložio izvođenje

dodatnih dokaza, koje je potom precizirao u pismenom podnesku. Stoga, imajući u vidu

izloženu zakonsku odredbu, Sud zaključuje, suprotno tvrdnjama branioca, da postoji

pravo na dopunu dokaznog postupka, te se radi kako o pravu stranaka, tako i

branioca14.

59. Dakle, našavši da je prijedlog Tužilaštva za dopunu dokaznog postupka

osnovan, Sud je usvojio isti prijedlog van ročišta, o čemu je blagovremeno obavijestio

stranke i branioca optuženog, kako bi se isti mogli pripremiti za planirano izvođenje

dodatnih dokaza za dan 22.05.2015. godine.

60. Konačno, Sud naglašava da je nakon izvođenja navedenih dodatnih dokaza

Tužilaštva, i odbrani omogućeno izvođenje dodatnih dokaza, koje pravo je odbrana

iskoristila, čime je u potpunosti ispoštovano načelo jednakosti stranaka u postupku.

(g) Prigovori na dokaze

61. Branilac optuženog se netom prije saslušanja svjedoka M.L. protivio

njegovom saslušanju, ukazujući pritom na odredbu člana 122. ZKP BiH, te iznoseći

zaključak da se, imajući u vidu navedenu odredbu, to lice ne može saslušati kao

svjedok.

62. Neosnovan je navedeni prigovor branioca. Naime, odredbom člana 122. ZKP

BiH je regulisano: „da se tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i

na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku.

Prikriveni istražitelj i informator iz člana 116. stava 2. tačke e. ovog zakona, kao i osobe

koje su provele istražne radnje iz člana 116. stava 2. tačke f. ovog zakona mogu se

14 Komentar zakona o krivičnom/kaznenom postupku u BiH, str.700


25

saslušati kao svjedoci, ili kao zaštićeni svjedoci o toku provođenja radnji ili o drugim

važnim okolnostima“.

63. U konkretnom slučaju svjedok M. L. je zaposlen u SIPA-i, te je, prema

vlastitom kazivanju, radio na ovom predmetu, po nalozima Tužilaštva, na način da je

bio član grupe koja je bila zadužena sa „preslušavanjem“ razgovora D.E.1. sa drugim

osumnjičenim licima, koji su razgovori, kako je svjedok upoznat, dostavljeni od strane

MUP R. Srbije Tužilaštvu, te je preslušavao razgovore u periodu od 6 mjeseci.

64. Svjedok M. L. je saslušan na ročištima za nastavke glavnog pretresa

održanim na dane 23.01.2015., 06.02.2015. i 20.02.2015. godine, na način da svjedok

prilikom direktnog ispitivanja od strane tužioca nije iznosio svoja neposredna saznanja

o krivičnom djelu ili o provođenju posebnih istražnih radnji, već je samo predstavljao

tehničko lice koje je „puštalo“ razgovore pribavljene primjenom posebnih istražnih

radnji, pri čemu nije iznosio svoje zaključke o navedenim razgovorima. Dakle, M.L.

prilikom saslušanja nije iznosio svoja neposredna saznanja o provođenju posebnih

istražnih radnji, o čemu govori odredba člana 122. ZKP BiH. Imajući u vidu navedeno

stanje stvari, Sud napominje da nije cijenio relevantnim iskaz svjedoka M. L .pri

utvrđivanju odlučnih činjenica u konkretnom predmetu, nalazeći da se radi o stručnom

licu, koje je bilo potrebno radi tehničke realizacije neposrednog izvođenja sadržaja

razgovora pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji na glavnom pretresu.

65. Branilac optuženog Davora Mandića je prigovorio i zakonitosti materijalnog

dokaza optužbe T-515, u dijelu koji se odnosi na transkript razgovora pribavljenih

primjenom posebnih istražnih radnji, navodeći da isti transkript nije sastavljen u skladu

sa odredbama ZKP BiH, te da se suštinski ne radi o transkriptu, nego o komentarima.

Takođe, branilac je u ovom kontekstu naveo da transkript nije „pokriven“ naredbom

ovog Suda.

66. Razmatrajući navedeni prigovor branioca, Sud je našao da je u konkretnom

slučaju transkript audio zapisa koji su pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji

sačinjen po naredbi Tužilaštva, vjerovatno u cilju olakšanja pregleda provođenja

posebnih istražnih radnji. Iako odredbama ZKP BiH nije regulisano korištenje

15 T-5 CD relevantnih razgovora sa transkriptom audio zapisa 16-02/3-04-1-419-735/12 od 21.08.2013.

godine od 21.08.2013. godine


26

transkripta kao dokaza, Sud nalazi shodnim uputiti na stavove sudske prakse16, prema

kojima su : “transkripti telefonskih razgovora(zajedno sa orgninalnim snimkom tih

razgovora – tonskim zapisom) su dokazi koji, kao i svaki drugi podliježu slobodnoj

ocjeni i uvjerenju suda, prema njihovom sadržaju i ubjedljivosti“.

67. Iako je u konkretnom slučaju pri odlučivanju Sud imao u vidu navedeni stav

sudske prakse, koji govori u prilog korištenja transkripata o provođenju posebnih

istražnih radnji, Sud je našao da u konkretnom slučaju dokument naslovljen kao

„transkript audio zapisa sa CD-ova“, sačinjen od strane svjedoka M. L., ne zadovoljava

sadržajne standarde potrebne da bi se mogao nazivao „transkriptom“.

68. Naime, osim što navedeni dokument sadrži oznake brojeva razgovora,

datume vođenja razgovora i lica između kojih se vode razgovori, isti „transkript“, kada

je u pitanju sadržaj istih razgovora ne sadrži tačan i autentičan tok razgovora, nego

sadrži prepričavanje toka razgovora, pri čemu su u određenim razgovorima sadržani i

komentari lica koje je sačinjavalo „transkript“ o značenju samih razgovora.

69. Imajući u vidu navedeni sadržajni nedostatak ovog „transkripta“, Sud, iako je

navedeni dokument uvršten u dokazni materijal optužbe, napominje da isti dokument

nije koristio prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom predmetu, nalazeći da je u

konkretnom slučaju, kada su u pitanju dokazi pribavljeni primjenom posebnih istražnih

radnji, validno samo ono što je snimljeno i nadzirano, a ne ono što je prekucano, a što

u potpunosti ne odgovara tačnom i autentičnom toku razgovora. Pritom, imajući u vidu

da su neposredno na glavnom pretresu izvedeni dokazi pribavljeni primjenom posebnih

istražnih radnji, Sud je na istima u tom smislu i zasnovao svoju odluku, posmatrano u

vezi sa drugim dokazima pojedinačno i u međusobnoj povezanosti.

70. Pritom, iako je branilac na glavnom pretresu, pored toga što je prigovarao

navedenom “transkriptu”, isticao i da traži dostavljanje pravog transkripta, Vijeće nije

naložilo da se u fazi pretresa sačinjava transkript, koji bi tekstualno u potpunosti

odgovarao sadržaju provedenih posebnih istražnih radnji, s obzirom da su dokazi

pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji neposredno izvedeni na glavnom

pretresu, te da je branilac optuženog, kao i sam optuženi, već bio upoznat sa

sadržajem istih razgovora, s obzirom da su im dostavljeni u prethodnom toku postupka.

16 Presuda Vrhovnog suda RS broj: 118 0 Kž 06 000079 od 22.5.2007 godine


27

71. U završnoj riječi branilac je prigovarao izvođenju dodatnog dokaza

saslušanjem svjedoka D. P. i izlaganjem zapisnika o njegovom saslušanju, navodeći da

je tužilac mogao saslušati navedenog svjedoka, jedino pod uslovom da je odbrana

izvodila svoje dokaze, nakon što je Tužilaštvo već izvelo dokaze koje je navelo u

optužnici od 04.09.2013. godine. Vezano za zapisnik o saslušanju ovog svjedoka,

branilac je zaključio da se radi o irelevantnom i nezakonitom dokazu, s obzirom da je

način na koji je svjedok saslušan protivan odredbi člana 152. ZKP BiH i EKLJP, budući

da je nedopušteno da se svjedok dovodi u prostoriju, gdje će mu se puštati “ko zna koji

presretnuti razgovori”, a sve imajući u vidu da zapisnik ne sadrži konstataciju da su

svjedoku puštani dijelovi presretnutih razgovora. Takođe, branilac ukazuje da ista

izjava ne sadrži pitanja-odgovore, pri čemu je branilac iznio da na kraju navedenog

zapisnika ne postoji pouka i konstatacija da svjedok ima pravo da pročita iskaz i da je

iskaz pročitan i da ga je svjedok pročitao prije potpisivanja.

72. Prije svega, Sud podsjeća da je u okviru naprijed navedenih procesnih odluka

razmotrio prigovor branioca o izvođenju dokaza putem saslušanja svjedoka D.P., te je

našao da je izvođenje ovog dokaza bilo u skladu sa odredbom člana 276. ZKP BiH,

kojom je regulisana dopuna dokaznog postupka, zbog čega Sud upućuje na dio

argumentacije ove presude u tom pravcu.

73. Suprotno tvrdnjama branioca, Sud ne nalazi da je akt naslovljen kao „zapisnik

o saslušanju svjedoka D. P.“ od 23.04.2015. godine17 nezakonit dokaz.

74. Naime, iz sadržaja predmetnog zapisnika jasno proizilazi da je isti sastavljen

u skladu sa odredbom člana 219. stav 1. ZKP BiH, kojom je u relevantnom dijelu

propisano da radi izvršenja zadataka iz člana 218. ovog zakona, ovlaštena službena

osoba može: prikupljati potrebne izjave od osoba, a što je i učinjeno u konkretnom

slučaju od strane ovlaštenih službenih lica SIPA-e, a po naredbi Tužilaštva BiH broj:

T20 0 KT 0002564 12 od 17.04.2015. godine.

75. Iako je navedeni dokument naslovljen kao „zapisnik o saslušanju svjedoka“,

Sud sadržinskom ocjenom istog dokumenta nalazi da se radi o zapisniku o prikupljanju

izjave od svjedoka. Iz sadržaja navedenog zapisnika je dalje vidljivo da je u

17 T-20 Zapisnik o saslušanju svjedoka D. P., Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-04/2-57/15 od

23.04.2015. godine i ujedno dokaz odbrane O-1


28

konkretnom slučaju postupljeno u skladu sa odredbom člana 219. stav 3. ZKP BiH,

kojom je propisana obaveza ovlaštene službene osobe da prilikom prikupljanja izjava

od osobe postupi u skladu s članom 78. ovog zakona, odnosno u skladu s članom 86.

ovog zakona, budući da je svjedok D. P. poučen o svojim pravima, u skladu sa članom

86. ZKP BiH, a što je svjedok na zapisnik potvrdio vlastoručnim potpisom, te je nakon

upoznavanja sa pravima dao izjavu, čiji je sadržaj unijet u zapisnik, a što je takođe

svjedok potvrdio vlastoručnim potpisom.

76. Imajući u vidu da je odredbom člana 219. stav 3. ZKP BiH dalje propisano da

se zapisnici o prikupljenim izjavama mogu upotrijebiti kao dokazi u krivičnom postupku,

ukoliko je postupljeno u skladu sa članom 78., odnosno članom 86. ovog zakona, Sud

nalazi da se radi o zakonitom dokazu.

77. Iako predmetni zapisnik ne sadrži doslovno pitanja ispitivača (ovlaštenog

službenog lica) i odgovore saslušanog svjedoka, odnosno sadrži izjavu svjedoka, bez

konstatovanja postavljenih pitanje, Vijeće nalazi da je doslovno unošenje pitanja i

odgovara faktičko pitanje koje se procjenjuje u svakom konkretnom slučaju, te da se

takav način sastavljanja zapisnika najčešće primjenjuje u slučaju kada se ispitana

osoba treba izjasniti o nekim stručnim pitanjima (npr. kada se kao svjedok saslušava

vještak određene struke), međutim takav način ispitivanja nije obavezan i odstupanje

od istog ne predstavlja kršenje odredbi ZKP BiH. Nadalje, Vijeće cijeni da je odredbom

člana 151. stav 3. ZKP BiH propisano da se u slučaju kad zapisnik piše zapisničar,

zapisnik sastavlja na taj način što osoba koja preduzima radnju kazuje glasno

zapisničaru što će unijeti u zapisnik.

78. Takođe, razmatrajući prigovor branioca, kojim se ukazuje na navodnu

povredu člana 10. ZKP BiH pri sastavljanju zapisnika, a kojom je u relevantnom dijelu

propisano da je zabranjeno od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja

učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu, Sud nalazi da iz

sadržaja navedenog zapisnika ne proizilazi da se do iskaza ovog svjedoka došlo

upotrebom sile, prijetnjom, prevarom, prinudom, obećanjem, varkom ili primjenom

nekog drugog zabranjenog postupka prema osobi koja učestvuje u postupku, niti je isti

svjedok na pretresu osnovano ukazao na takvo ponašanje ovlaštenih službenih lica

prilikom uzimanja izjave, već naprotiv isti iskaz svjedoka predstavlja rezultat zakonito

provedene radnje, u skladu sa članovima 219. i 86. ZKP BiH.


29

79. Osnovano branilac ukazuje da navedeni zapisnik ne sadrži pouku u skladu

sa članom 154. stav 1. ZKP BiH, kojom je propisano da osobe koje se saslušavaju, kao

i osumnjičeni, odnosno optuženi, branitelj i oštećeni imaju pravo pročitati zapisnik ili

zahtijevati da im se pročita, te da je na to dužna da ih upozori osoba koja preduzima

radnju, a u zapisniku će se naznačiti da li je upozorenje učinjeno. Međutim, imajući u

vidu da se sadržinski i procesno-pravno posmatrano ne radi o zapisniku o saslušanju

svjedoka, već o zapisniku o prikupljanju izjave od svjedoka, to Sud nalazi da za

zakonitost ovog dokaza shodno tome nije ni potrebno da sadrži pouku u skladu sa

članom 154. stav 1. ZKP BiH. Ovo posebno imajući u vidu da zakonodavac u odredbi

člana 219. stav 3. ZKP BiH jedino ograničenje koje postavlja za mogućnost korištenja

zapisnika o prikupljanju izjave je ono da je postupljeno „u skladu s članom 78. ovog

zakona, odnosno u skladu s članom 86. ovog zakona“. Ovakav stav uporište ima i u

Komentarima zakona o krivičnom/kaznenom postupku u BiH, prema kome: „Kad osoba

pristane na davanje izjave, ovlaštena službena osoba će uzimanju izjave pristupiti na

način propisan odredbama člana 78., odnosno člana 86. ovog zakona. Tačnije,

odredbe člana 78., primijenit će se kod ispitivanja osumnjičenog, a odredbe člana 86.

ovog zakona primjenjuju se kod ispitivanja svjedoka. Ukoliko ovlaštene službene osobe

dosljedno primijene navedene zakonske odredbe o ispitivanju osumnjičenog i svjedoka,

takvi zapisnici sa prikupljenim izjavama mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom

postupku18”. Pritom, Sud nalazi da je i sam svjedok D. P.neposredno na glavnom

pretresu naveo da je mogao pratiti davanje iskaza, te shodno tome i ispraviti određene

navode (ukoliko su netačno uneseni u zapisnik).

80. Osim toga, neosnovanim za donošenje drugačije odluke se ukazuje i

prigovor branioca, kojim je apostrofirano da u iskazu ovog svjedoka nije konstatovano

da su istom puštani određeni snimci prilikom pribavljanja iskaza, a kako bi se mogao

prisjetiti određenih činjenica. Naime, svjedok D. P. je prilikom neposrednog saslušanja

na glavnom pretresu u fazi direktnog ispitivanja na pitanje tužioca odgovorio: “Mene je

podsjetio ovaj sad iz SIPA-e kad mi je, onaj, snimak pušt'o, jer ja sam i zaboravio, to je

prije šest mjeseci, nisam znao ni kol'ko sam para bio uz'o od njega“, te je na pitanje

branioca optuženog svjedok potvrdio da su mu puštali jedan tonski zapis prilikom

saslušanja. Iako navedena činjenica nije konstatovana u navedenom zapisniku, Sud ne

nalazi da se radi o nepravilnosti koja bi uzrokovala nezakonitost zapisnika o

18 Komentar zakona o krivičnom/kaznenom postupku u BiH, str.599


30

prikupljanju izjave od svjedoka D. P., odnosno da se na radi o obmani ili prijetnji

prilikom davanja iskaza, pri čemu je Sud imao u vidu da je isti svjedok i neposredno

saslušan na glavnom pretresu, te je odbrani data mogućnost da diskredituje iskaz ovog

svjedoka putem unakrsnog ispitivanja.

81. Dodatno, branilac je u završnoj riječi isticao da u spisu ne postoji nijedan

dokaz optužbe koji se odnosi na otvaranje predmeta oduzetih od Davora Mandića i

drugih, niti fotodokumentacija u vezi s tim, čime se izražava sumnja u način na koji je

Tužilaštvo raspolagalo sa privremeno oduzetim predmetima.

82. Pored toga, odbrana je istakla prigovor zakonitosti na dokaz optužbe T-1,

navodeći da prilikom vršenja radnje pretresanja nije bio prisutan branilac tada

osumnjičenog Davora Mandića, niti je tada osumnjičeni poučen o pravu da obavijesti

branioca, pri čemu je branilac istakao da je radnja pretresanja definisana suprotno

pretresanju lica i objekta.

83. S tim u vezi, branilac je prigovorio zakonitosti vještačenja po vještaku Željku

Trniniću, navodeći da je isti vještak pred Sudom potvrdio da mu je materijal koji je

vještačio dostavljen putem pripadnika MUP-a RS, ali u to nije bio siguran. Osim toga,

vještak je potvrdio da mu u prilogu naredbi za vještačenje, niti u prilogu materijala koji

je vještačio, nisu dostavljeni zapisnik o otvaranju predmeta ili fotodokumentacija o

takvoj radnji, te da nije vidio dokaz o tome da su telefoni oduzeti baš od Davora

Mandića. Stoga je branilac zaključio da se u konkretnom slučaju nalaz i mišljenje

vještaka ne može cijeniti zakonitim, s obzirom da je proizašao iz nezakonitih dokaza.

84. Razmatrajući prigovor branioca optuženog, prvo u dijelu koji se odnosi na

navodnu nezakonitost izvršenog pretresa stana, ostalih prostorija, pokretnih stvari i

osoba i privremeno oduzimanje predmeta, Sud nalazi da je ista radnja preduzeta po

naredbi ovog Suda19, kako to nalaže i zakon. Sadržinskom ocjene navedene naredbe,

Sud nalazi da ista sadrži naziv Suda koji izdaje naredbu (član 58. tačka a) ZKP BiH),

naznačenje ovlaštenih osoba na koje se naredba odnosi (član 58. tačka c) ZKP BiH),

naznačenje svrhe pretresanja (član 58. tačka d) ZKP BiH), opis osobe i stvari koje su

predmet pretresanja (član 58. tačka e) ZKP BiH), određivanje ili opis mjesta, prostorija

ili osoba koje se traže, s navođenjem adrese, vlasništva, imena ili sličnog za sigurno

19 Naredba ovog Suda broj: X-KRN-09/707 od 31.08.2009. godine, dio dokaza T-1


31

utvrđivanje identiteta (član 58. tačka f) ZKP BiH), ovlaštenje da se naredba može

izvršiti u bilo koje vrijeme, prvenstveno u vremenskom periodu od 06.00 do 21.00 sati

(član 58. tačka g) ZKP BiH), ovlaštenje izvršitelju naredbe da može bez prethodne

najave ući u prostorije koje se imaju pretresti (član 58. tačka h) ZKP BiH), uputstvo da

se naredba i oduzete stvari donesu u Sud bez odlaganja, radi evidentiranja u KDP

Suda BiH, nakon čega će biti proslijeđeni Tužilaštvu BiH radi eventualnog korištenja u

krivičnom postupku. Pritom, suprotno prigovorima branioca optuženog, Sud ne nalazi

da je radnja pretresanja u naredbi ovog Suda broj: X-KRN-09/707 od 31.08.2009.

godine definisana suprotno pretresanju lica i objekta, pri čemu se, s obzirom da se radi

o paušalnom prigovoru, Sud ne nalazi potrebnim baviti istim u detaljnijoj mjeri.

85. Osnovano branilac ističe da sama naredba o pretresanju stana, ostalih

prostorija i pokretnih stvari ovog Suda broj: X-KRN-09/706 od 31.08.2009. godine

ne sadrži element propisan tačkom j) odredbe člana 58. ZKP BiH („pouku da

osumnjičeni ima pravo obavijestiti branitelja i da se pretresanje može izvršiti i bez

prisustva branitelja ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti“), niti je branilac, kako to

proizilazi iz sadržaja Zapisnika o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari,

izdat od strane MUP-a RS, Uprava kriminalističke policije broj: 92/1-83/09 od

01.09.2009. godine20, bio prisutan istom pretresanju.

86. Međutim, iako označena naredba ovog Suda od 31.08.2009. godine sadrži

naprijed opisanu manjkavost u pogledu elementa propisanog tačkom j) odredbe člana

58. ZKP BiH, Sud ne nalazi da ta manjkavost dovodi u pitanje zakonitost izvršenog

pretresanja, s obzirom da ni zakonom nije explicite propisana posljedica eventualnog

nedostatka naredbe Suda u tom pravcu, kada ista sadrži sve druge zakonom propisane

elemente. Pritom, Sud nalazi da iz predmetne naredbe proizilazi (tačka VIII) da lica od

koga se predmeti privremeno oduzimaju ima pravo žalbe u roku od 3 (tri) dana od dana

prijema pismenog otpravka naredbe, koja ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta,

što znači da je tada osumnjičeni pravilno poučen o navedenom pravu, te je nesumnjivo

mogao iskoristiti isto, zbog čega je, prema ocjeni Suda, nedostatak naredbe u pogledu

pouke o pravu na branioca, konvalidiran kako ovom poukom, tako i daljim

postupanjem.

20 Dio dokaza T-1


32

87. Naime, iz sadržaja Zapisnika o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih

stvari, izdat od strane MUP-a RS, Uprava kriminalističke policije broj: 92/1-83/09 od

01.09.2009. godine vidljivo je da su pretresu prisustvovali tri ovlaštena službena lica,

od kojih su dvojica vršila pretres, a jedno ovlašteno službeno lice je ujedno bilo i

zaspisničar, optuženi (u ulozi vlasnika stana, drugih prostorija i pokretnih stvari), kao i

dva građana u svojstvu svjedoka. Iz sadržaja istog zapisnika proizilazi da lica nisu imali

primjedbi na izvršeni pretres, što je optuženi i potvrdio vlastoručnim potpisom, a što

ujedno i važi za Zapisnik o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, izdat

od strane MUP-a RS, Uprava kriminalističke policije broj: 92/1-83/09-A od 01.09.2009.

godine.

88. Dakle, Sud nalazi da činjenica da naredba o pretresanju nije sadržavala

pouku o pravu na branioca, niti je branilac bio prisutan pretresanju, ne konstituiše

nezakonitost same naredbe i radnji koje su posljedično izvršene kao rezultat

pretresanja, imajući u vidu naprijed opisane radnje, koje su prema ocjeni Suda

konvalidirale navedene nedostatke, kao i činjenicu da u konačnici prisustvo branioca ne

predstavlja prepreku za zakonito vršenje pretresa21.

89. Osim toga, Sud zaključuje da na ovaj način nije došlo do povrede prava tada

osumnjičenog Davora Mandića, kako to branilac restriktivno tumači, imajući u vidu

naprijed opisano postupanje pri pretresanju, te pouku naredbe o pretresanju o pravu na

žalbu na privremeno oduzimanje predmeta. U ovom kontekstu Sud smatra neophodnim

referisati se i na praksu ESLJP, kao tumača EKLJP, koja ima primat u našem

zakonodavstvu, a prema kojoj se “eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se

pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog

postupka22”, što je i učinjeno u konkretnom slučaju.

90. Pritom, Sud smatra potrebnim ukazati i na stav Apelacionog vijeća ovog Suda

u predmetu Rustempašić23, u kom predmetu sudija za prethodni postupak nije sačinio

službenu zabilješku, povodom usmenog zahtjeva za izdavanja naredbe za pretres, pa

je zaključeno: „propust sudije za prethodni postupak da sačini službenu zabilješku,

21 Shodno stavu Apelacionog vijeća ovog Suda u odluci broj: S1 2 K 015877 15 Kž 8 od 27.05.2015. godine

22 Vidjeti odluku ESLJP u predmetu Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6.12.1988.

godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27.06.003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 23

Presuda Apelacionog vijeća ovog Suda broj: S1 2 K 003342 12 Kž od 29.06.2012. godine


33

verifikovan je naknadnim radnjama i postupcima iz kojih je vidljivo da je isti izdao

naredbu za pretresanje, da su iste provedene u skladu sa relevantnim odredbama ZKP

BiH, te da su naredbe, zapisnici, potvrde o privremeno oduzetim predmetima i oduzeti

predmeti dostavljeni Sudu BiH bez odlaganja“ , te da su : „radnje pretresanja stanova,

porodičnih kuća, drugih prostorija i pokretnih stvari optuženih, provedene na zakonit

način, te su u skladu sa tim i predmeti pronađeni prilikom takvog pretresa, zakonito

pribavljeni dokazi“, a koji stav je prema ocjeni ovog Suda primjenjiv i u konkretnom

slučaju.

91. Sud konstatuje da je branilac kroz prigovore suštinski osporavao i dalji slijed

postupanja sa privremeno oduzetim predmetima, odnosno „lanac čuvanja“ predmeta,

te je potencirao činjenicu da nije izvršeno otvaranje i pregled privremeno oduzetih

predmeta i dokumentacije, pa da je shodno tome i izvršeno vještačenje, kao plod

navedene radnje, nezakonito.

92. Prije svega, u cilju svestranog i pravilnog razmatranja navedenog prigovora,

Sud nalazi neophodnim ukazati na slijed radnji nakon izvršenog pretresanja. U tom

smislu, u naprijed navedenim zapisnicima o pretresanju (u kojima su tačno

individualizirani predmeti koji su pronađeni prilikom pretresa) je navedeno da su za

oduzete predmete izdate potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, koje se imaju

smatrati sastavnim dijelom zapisnika24, a u kojoj potvrdi su taksativno, zaključno sa

rednim brojem 68., numerisani i tačno individualizirani predmeti, koji su privremeno

oduzeti od tada osumnjičenog Davora Mandića, što je isti i potvrdio svojim vlastoručnim

potpisom, pri čemu je u potvrdi navedeno da će privremeno oduzeti predmeti biti

dostavljeni Sudu BiH, što je i učinjeno. Pritom, o privremenom oduzimanju predmeta

ovlaštena službena lica koja su vršila pretresanje su sastavila i Izvještaj o realizacije

označene naredbe Suda BiH25, u kome su taksativno enumerisani predmeti koji su

oduzeti od tada osumnjičenog Davora Mandića.

93. U daljem toku postupka, kako to proizilazi nakon izvršenog uvida u spis ovog

Suda broj: X-KRN-09/707, Sud je dopisom od 03.09.2009. godine dostavio Tužilaštvu

BiH, odnosno postupajućem tužiocu, oduzete predmete, novac, kao i originalnu

24 Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, broj 02/1-24/09, dana 01.09.2009. godine, dio dokaza T-1

25 Izvještaj o realizaciji Naredbe suda, broj 02/1-83/09, dana 01.09.2009.godine, Ministarstva unutrašnjih

poslova Republike Srpske, Uprava kriminalističke policije, Jedinica za posebne istrage Banja Luka


34

dokumentaciju: potvrde o privremeno oduzetim predmetima precizirane u samom

tekstu dopisa, uz opise dostavljenih predmeta, izvještaje o izvršenim pretresima,

zapisnike, te sudske naredbe o izvršenim pretresima, a koji su ovom Sudu dostavljeni

dopisom MUP-a RS, Uprava kriminalističke policije, Jedinica za posebne istrage Banja

Luka broj: 02/1-90/09 od 02.09.2009. godine, i to (između ostalog) i predmete oduzete

po naredbi ovog Suda broj: X-KRN-09/707 od 31.08.2009 za lice Davor Mandić,

precizirane u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, broj 02/1-24/09 od

01.09.2009. godine i Izvještaju o realizaciji Naredbe Suda BiH broj: 02/1-90/09 od

01.09.2009. godine.

94. Dakle, privremeno oduzeti predmeti od Davora Mandića, koji su pritom jasno

individualizirani u prethodnom toku postupka su nakon dostavljanja od organa koji su

vršili pretresanje Sudu, od strane Suda dostavljeni Tužilaštvu, kao organu koje je vodilo

istragu u ovom predmetu.

95. Iako tačno branilac ukazuje da u istrazi, nakon dostavljanja privremeno

oduzetih predmeta Tužilaštvu, nije bilo otvaranja i pregleda privremeno oduzetih

predmeta (u spis ovog predmeta nisu uloženi dokazi koji bi ukazivali na suprotno), Sud

nalazi da sama ta činjenica ne znači da se radi o nezakonitim dokazima, imajući u vidu

naprijed opisani slijed postupanja.

96. Pritom, Sud ukazuje da je iz dostavljene dokumentacije (zapisnika o

privremenom oduzimanju predmeta, izvještaja i potvrda), koja je uložena u dokazni

materijal optužbe, vidljivo da ni sama priroda predmeta ne zahtijeva otvaranje i pregled

privremeno oduzetih predmeta (u većem dijelu se radi o novčanicama, čiji su serijski

brojevi i apoeni označeni, te mobilnim telefonima, čije su marke i boje, kao i drugi

podaci navedeni i time individualizirani).

97. Osim toga, Sud primjećuje da je odredbom člana 68. ZKP BiH regulisano

pitanje popisa privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije na način da će se nakon

privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku popisati privremeno

oduzeti predmeti i dokumentacija, i o tome izdati potvrda (stav 1.), te da će u slučaju

ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti

u omot i zapečatiti (stav 2.).

98. Dakle, privremeno oduzeti predmeti od Davora Mandića, prema ocjeni ovog

Suda, predstavljaju zakonit dokaz, jer činjenica da privremeno oduzete


35

predmete nije otvorio i pregledao tužilac, u smislu odredbe člana 71. ZKP BiH, ne

dovodi samo zbog toga do nezakonitosti navedenog dokaza, s obzirom da zakon i ne

propisuje explicite takvu posljedicu, te posljedično nije došlo do nezakonitosti samog

vještačenja privremeno oduzetih predmeta od strane vještaka Željka Trninića.

99. Pritom, Sud smatra neophodnim ukazati i na stav Vrhovnog suda Federacije

BiH26 u ovom pogledu, sa kojim je ovaj Sud u potpunosti saglasan, a prema kome

zaključku: „ Pored toga, bitno je naglasiti da se zaključak o nezakonitosti određenog

dokaza ne može zasnivati isključivo na činjenici da je prilikom njegovog pribavljanja

povrijeđena neka odredba procesnog zakona (osim ukoliko to nije izričito propisano,

kao što je npr. u članu 97. stav 4. ZKP FBiH), nego se u tim situacijama mora cijeniti cilj

odredbe (koja nije primjenjena ili je prekršena), značaj propusta da se postupi u skladu

s njom za osnovna prava i slobode (optuženog ili svjedoka), kao i značaj tog propusta u

odnosu na osnovna načela krivičnog postupka, pa se tek tada može izvesti zaključak o

zakonitosti ili nezakonitosti određenog dokaza. Svako suprotno postupanje značilo bi

da bilo koja povreda odredbi procesnog zakona prilikom pribavljanja dokaza,

automatski ima za posljedicu nezakonitost tog dokaza“.

100. Takođe, Sud cijeni, saglasno stavu Apelacionog vijeća ovog Suda u predmetu

Rustempašić27: „Naime, radnja održavanja ročišta u skladu sa odredbom člana 71. je

radnja koju vrši Tužilaštvo u fazi istrage i neodržavanje istog po ocjeni ovog vijeća ne

dovodi u pitanje zakonitost radnji kojim su predmeti oduzeti“.

101. Osim toga, slijedom prigovora o nezakonitosti izvršenog vještačenja po

vještaku Željku Trniniću, Sud i u ovom pogledu ukazuje na pomenuti stav Vrhovnog

suda FBIH, prema kome: “Naime, prvostepeni je sud, ravnajući se doktrinom „plodova

otrovne voćke“, tj. odredbom člana 11. stav 3. ZKP FBiH, našao da nisu zakoniti ni svi

drugi dokazi koji su proizašli, odnosno, koji su u vezi sa dokazima pribavljenim na

osnovu posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKP FBiH, a radi se

konkretno o iskazima svjedoka Šarić Melisa, Džerek Vedrana, Stevanović Vanje i

Mujkanović Emira (o čemu je riječ na str. 26. pasus 9. i strani 27. pasus 1. pobijane

presude.). Pored toga, u odnosu na iskaze navedenih svjedoka, čak i pod

26 Izražen u rješenju Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 03 0 K 009103 14 Kž od 04.06.2015. godine o

ukidanju prvostepene presude 27

Presuda Apelacionog vijeća ovog Suda broj: S1 2 K 003342 12 Kž od 29.06.2012. godine


36

pretpostavkom da bi se utvrdilo da su naredbe o provođenju posebnih istražnih

radnji nezakoniti dokazi, moralo bi se utvrditi da li se zaista radi o derivativima

nezakonitih dokaza (i to u cjelini ili djelimično), ili su to samostalni dokazi, do

kojih su istražni organi mogli doći i na drugi način, a ne isključivo temeljem

rezultata onih dokaza koje sud cijeni nezakonitim“.

102. Iz naprijed navedenog, jasno je da se vještačenje učinjeno na osnovu

rezultata provedene radnje pretresanja i privremenog oduzimanja predmeta samo po

sebi prima facie ne može odbaciti, bez razmatranja da li se radi o derivatima

nezakonitih dokaza ili samostalnim dokazima.

103. Osim toga, Sud u ovom kontekstu naglašava da privremeno oduzeti predmeti

predstavljaju samo jednu od indicija na kojoj je zasnovana odluka o krivici optuženog,

te u spisu ovog predmeta postoje i drugi dokazi na kojima se zasniva ista odluka, dok

izvršeno vještačenje nije bilo relevantno za utvrđivanje odlučnih činjenica u konkretnom

predmetu.

104. Dodatno, branilac je osporavao zakonitost naredbi Suda BiH za primjenu

posebnih istražnih radnji iz 2009. godine, dovodeći iste u vezu sa stavovima zauzetim u

odlukama Suda BiH u predmetima broj: S1 2 K 002641 14 Kž 4, broj: S1 2 K 010234

12 Kž i S1 2 K 008630 12 KRN 8, kao i stajalištu ESLJP u predmetu 6895/11,

Dragojević protiv Hrvatske. S tim u vezi, branilac je prigovor zakonitosti iz ovog razloga

isticao i za razgovore koji su presretnuti po naredbama suda R.Srbije, imajući u vidu da

iste naredbe, kao ni one iz BiH, nisu sadržavale potrebno obrazloženje u pogledu

osnova sumnje, odnosno nisu sadržale konkretno obrazloženje i ocjenu dokaza na

temelju kojih se može zaključiti o postojanju osnova sumnje kao uslova za primjene

posebne istražne radnje prema nekom licu.

105. Kada su u pitanju naredbe Suda BiH o provođenju posebnih istražnih radnji,

uložene kao dokaz optužbe T-328, Sud konstatuje da je prigovor branioca o zakonitosti

28 T-3 Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN-09/707 od 28.04.2009.godine;

37. Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN-09/707 od 05.05.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN-09/707 od 15.05.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 22.05.2009.godine; Ispravka Naredbe Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 02.06.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 24.06.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 26.06.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN-09/707 od


37

istih u većem dijelu osnovan, osim kada je u pitanju naredba ovog Suda broj: X-KRN-

09/707 od 28.04.2009. godine, kojom je naloženo provođenje posebnih istražnih radnji

iz odredbe člana 116. stav 2. tačka a) ZKP BiH (nadzor i tehničko snimanje

telekomunikacija) prema osumnjičenim licima sa pseudonimma ili nadimcima

označenim u naredbi u periodu od 28.04.2009.-28.05.2009. godine. Pritom su u

navedenoj naredbi u tački 5. naznačeni osnovi sumnje da osumnjičeni vrše krivično

djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav (2) KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelčima

Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav (1) KZ BiH, Iznude iz člana

242. Krivičnog zakona Republike Srpske (KZ RS), te Izazivanje opšte opasnosti iz

člana 402. KZ RS, u vezi sa članom 42. istog zakona, odnosno dokazni materijal na

osnovu kojeg je sudija za prethodni postupak izveo takav zaključak, kao i razlozi zbog

kojih se na drugi način, osim primjenom posebnih istražnih radnji, ne mogu pribaviti

dokazi o načinu organizovanja i vršenja ovog krivičnog djela.

106. Međutim, druge dostavljene naredbe ovog Suda ne slijede navedeni standard.

Naime, u naredbi ovog Suda broj: X-KRN-09/707 od 05.05.2009. godine o određivanju

posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKP BiH nije sadržano

obrazloženje zbog čega se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, odnosno zbog

čega bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama, dok sadrže

obrazloženje osnova sumnje da osumnjičeni učestvuju u učinjenju krivičnog djela iz

člana 117. ZKP BiH, što je nedovoljno sa aspekta obrazloženosti naredbe, kao

sudskog akta.

107. U tom smislu, osnovano branilac ukazuje na stavove ESLJP u predmetu

Dragojević protiv Hrvatske (br. 68955/11, Odluka od 15. 01. 2015. godine) u kojoj je

utvrđena povreda člana 8. Evropske konvencije o osnovnim ljudskim pravima i

slobodama (EKLJP), a u kojoj je odluci, između ostalog navedeno:

„U konkretnom predmetu, četiri naloga za tajno praćenje podnosioca predstavke,

izdata od strane istražnog suca Okružnog suda iz Zagreba, u suštini se zasnivaju samo

na izjavi koja se poziva na zahtjev USKOK-a za izdavanje naloga za tajno praćenje i

08.07.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 24.07.2009.godine; Naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN/09/707 od 25.08.2009.godine


38

zakonsku frazu da se “istraga ne bi mogla provesti na drugi način ili bi bila skopčana sa

nerazmjernim teškoćama.”

“Nije prezentiran nijedan konkretan detalj na osnovu konkretnih činjenica u predmetu i

posebnih okolnosti koje ukazuju da postoji osnov sumnje da su kaznena djela

počinjena i da istraga ne bi mogla biti provedena drugim, manje intruzivnim mjerama.”

“Zakonski uslov postojanja obrazloženog naloga bio je neophodan kao oblik efektivne

sudske kontrole mjera kojima se narušavaju temeljna prava pojedinca.”

108. Pritom, Sud nalazi da u naredbama ovog Suda broj: X-KRN-09/707 od

15.05.2009. godine o provođenju posebnih istražnih radnji iz odredbe člana 116. stav

2. tačka a) ZKP BiH od 15.05.2009. godine, 22.05.2009., 24.06.2009., 26.06.2009.,

08.07.2009., 24.07.2009. i 25.08.2009. godine29 nije sadržano kako ni obrazloženje

osnova sumnje da osumnjičeni sam ili s drugim osobama učestvuje u učinjenju

krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona, niti obrazloženje razloga zbog kojih se na

drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s

nesrazmjernim teškoćama

109. Dakle, naredbe ovog Suda broj: X-KRN-09/707 od 15.05.2009. godine o

provođenju posebnih istražnih radnji iz odredbe člana 116. stav 2. tačka a) ZKP BiH od

15.05.2009. godine, 22.05.2009., 24.06.2009., 26.06.2009., 08.07.2009., 24.07.2009. i

25.08.2009. godine nisu sadržavale dovoljno konkretizacije u pogledu činjenične

osnove i dokaza na osnovu kojih je Sud utvrdio postojanje osnova sumnje, a zbog kojih

bi bilo osnovano izdati takve naredbe, niti obrazloženje razloga zbog kojih se na drugi

način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim

teškoćama.

110. Shodno odredbi člana 122. ZKP BiH, tehničke snimke pribavljene posebnim

istražnim radnjama pod uslovima i na način propisan ovim zakonom, mogu se koristiti

kao dokaz. U suprotom, tumačeći odredbu argumentum a contrario ukoliko nisu

29 Pri čemu naredba ovog Suda broj: X-KRN-09/707 od 02.06.2009. godine predstavlja ispravku naredbe od

broj: X-ovog Suda broj: KRN-09/707 od 28.05.2009. godine


39

ispoštovane odredbe ZKP BiH u smislu njihovog određivanja, a što evidentno u

konkretnom predmetu nisu, takvi dokazi nisu dopušteni u krivičnom postupku30.

111. Stoga, iako su u dokazni materijal uvrštene naredbe ovog Suda broj: X -KRN-

09/707 od 15.05.2009. godine o provođenju posebnih istražnih radnji iz odredbe člana

116. stav 2. tačka a) ZKP BiH od 15.05.2009. godine, 22.05.2009., 24.06.2009.,

26.06.2009., 08.07.2009., 24.07.2009. i 25.08.2009. godine, te naredba od 02.06.2009.

godine o ispravci naredbe, Sud naglašava da iste nije cijenio prilikom donošenja

odluke, s obzirom da takvi dokazi, kako je već naprijed navedeno, s obzirom na

izložene nedostatke u obrazloženju istih, nisu dopušteni u krivičnom postupku. Takođe,

imajući u vidu da su u naredbi ovog Suda broj: X-KRN-09/707 od 28.04.2009. godine,

lica prema kojima su provođene posebne istražne radnje označene inicijalima, Sud nije

razmatrao istu naredbu prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom predmetu.

112. Međutim, kada je u pitanju navodna nezakonitost naredbi za primjenu

posebnih istražnih radnji, izdatih od strane istražnog sudije Posebnog odjeljenja

Okružnog suda u Beogradu, koja se prema tvrdnji branioca, ogleda u istoj nepravilnosti

kao i kad je riječ o naredbama Suda BiH (nedostatak obrazloženja u pogledu

postojanja osnova sumnje i mogućnosti pribavljanja dokaza na drugi način), Sud nalazi

da ne može izvesti isti zaključak, kao što je to učinio branilac optuženog.

113. Naime, iako je ovaj Sud nadležan da procjenjuje i preispituje zakonitost

provedenih posebnih istražnih radnji po naredbama ovog Suda, ta nadležnost prestaje

kada su u pitanju naredbe R. Srbije, s obzirom da su iste izdate od strane organa

strane države, u skladu sa procesnim zakonom te države, u kojoj Sud BiH nema

jurisdikcije. Uvidom u iste naredbe31, Sud konstatuje da se radi o naredbama koje su

izdate od strane istražnog sudije Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu,

30 Stav izražen u rješenju Apelacionog vijeća ovog Suda broj: S1 2 K 002641 14 KŽ 4 od 06.02. 2015.

godine o ukidanju prvostepene presude u predmetu protiv optuženih Fahrudina Čago I dr. 31

T-4- Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 174/09 od 28.08.2008. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 23.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 21.04.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 23.04.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 04.05.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 01.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 05.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 05.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 24.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 09.06.2009. godine


40

postupajući po zahtjevu Specijalnog tužilaštva u Beogradu, u skladu sa relevantnim

odredbama ZKP R. Srbije, navedenim u uvodnom dijelu naredbi, pri čemu je u samim

naredbama naznačena radnja koja se sprovodi, osoba prema kojem se sprovodi

posebna istražna radnja, kao i trajanje istre radnje, te organe koji je sprovode, pri čemu

je sadržano i obrazloženje razloga koji opravdavaju određivanje/produženje takve

mjere, a što je svojim potpisom potvrdio i postupajući sudija, koji je izdao naredbe.

Imajući u vidu da se naredbe u R. Srbiji izdaju u skladu sa odredbama važećeg

procesnog zakona u R. Srbiji, čiji kvalitet i odredbe Sud BiH ne može preispitivati, Sud

nalazi da je prigovor branioca neosnovan za donošenje drugačije odluke. Ovo posebno

imajući u vidu da u skladu sa praksom ESLJP32 pravila o prihvatljivosti dokaza

predstavljaju „prvenstveno pitanje koje se uređuje domaćim zakonodavstvom“, dakle

pitanje koje se u konkretnom slučaju uređuju zakonodavstvom R. Srbije, koje odredbe

ovaj Sud nije nadležan tumačiti.

114. Pritom, branilac je prigovor zakonitosti presretnutih razgovora izložio i sa

aspekta što Tužilaštvo po okončanju primjene posebnih istražnih radnji nije dostavilo

Sudu izvještaj o poduzetim radnjama . Stoga se, prema stavu odbrane, iz spisa trebaju

izdvojiti sve naredbe o primjeni posebnih istražnih radnji, tonski zapisi, te tzv. transkript

(dokazi T-2, T-3, T-5).

115. U predmetnom krivičnom postupku, kako to Sud nalazi, na glavnom pretresu

nisu izvođeni dokazi na okolnost da li je Tužilaštvo po okončanju primjene posebnih

istražnih radnji dostavilo izvještaj o provođenju istih, odnosno da li je Sud o provođenju

posebnih istražnih radnji obavijestio lica protiv koje su ove radnje provođene. Na ovu

okolnost tužilac je u završnoj riječi naveo da je rješenjem ovog Suda broj: X-KRN-

09/707 od 03.09.2009. godine prema osumnjičenim licima određena mjera pritvora, te

da su tada obaviješteni da su bili predmetom posebnih istražnih radnji, pa su im predati

svi transkripti razgovora vođeni s D.E.1. i drugim članovima organizirane grupe u tom

periodu.

116. Imajući u vidu nedostatke naredbi ovog Suda broj: X -KRN-09/707 od



32 Predmet Schenck v Switzerland (1988)


41

08.07.2009., 24.07.2009. i 25.08.2009. godine, te ispravke naredbe od 02.06.2009.

godine, Sud ne nalazi potrebnim razmotriti navedeni prigovor vezano za ove naredbe.

117. Međutim, imajući u vidu da je Sud ocijenio zakonitom naredbu ovog Suda

broj: X-KRN-09/707 od 28.04.2009. godine, kao i naredbe pribavljene primjenom

posebnih istražnih radnji u R. Srbiji, Sud u tom kontekstu smatra potrebnim razmotriti

navedeni prigovor.

118. Razmatrajući navedeni prigovor, Sud nalazi da ni Apelaciono vijeće u

predmetu protiv optuženih Fahrudina Čage, u rješenju o ukidanju prvostepene

presude33, nije eksplicitno navelo, niti zaključilo da neobavještenje osumnjičenih lica o

preduzetim posebnim istražnim radnjama implicira, samo po sebi, nezakonitost takvog

dokaza. Pritom, takvu posljedicu, kako to ovaj Sud primjećuje, nije propisao ni

zakonodavac kroz relevantne odredbe ZKP BiH.

119. Osim toga, Sud smatra potrebnim ukazati na stav ESLJP34 u ovom kontekstu,

prema kome: „ Aktivnost ili opasnost protiv koje su određene mjere nadzora usmjerene,

može trajati godinama, pa čak i decenijama, nakon ukidanja tih mjera. Naknadno

obavještavanje svakog pojedinca pogođenog ukinutog mjerom može bitno ugroziti

dugoročnu svrhu koja je prvobitno iziskivala nadzor.... Prema mišljenju Suda, u mjeri u

kojoj je „miješanje“ uzrokovano spornim propisima, u načelu opravdano prema članu 8.

stav 2. EKLJP. Činjenica da se pojedinac ne obavještava nakon što je ukinut nadzor,

ne može biti suprotna ovoj odredbi, pošto je to važna činjenica koja osigurava

„uspješnost“ miješanja“, odnosno: „Sud ne može tumačiti ili primijeniti član 13. EKLJP,

tako što će doći do rezultata koji će značiti ukidanje njegovog zaključka da je odsustvo

obavještavanja odnosne osobe u skladu sa članom 8., radi osiguranja uspješnosti

mjere nadzora“.

120. Imajući u vidu naprijed izloženo stanje stvari, a pritom uvažavajući izjašnjenje

tužioca na ovu okolnost, navedeni prigovor ne može ishoditi drugačiju odluku ovog

Suda.

121. Pored toga, branilac optuženog je isticao da su naredbe za primjenu posebnih

istražnih radnji bile izdate u vrijeme kada se optuženom stavljalo na teret izvršenje

33 Rješenje Apelacionog vijeća ovog Suda broj: S1 2 K 002641 14 KŽ 4 od 06.02. 2015. godine

34 Predmet Klass i ostali protiv Njemačke (1978)


42

sasvim drugog djela od predmetnog-trgovina opojnim drogama i dr. Ocjenom

navedenog prigovora, Sud nalazi da branilac suštinski navedeni prigovor iznosi u

odnosu na naredbe izdate od strane ovog Suda.

122. Imajući u vidu opisane nedostatke naredbi ovog Suda broj: X -KRN-09/707 od



08.07.2009., 24.07.2009. i 25.08.2009. godine, te ispravke naredbe od 02.06.2009.

godine, odnosno njihovu neupotrebljivost u ovom krivičnom postupku, Vijeće ne nalazi

potrebnim razmotriti navedeni prigovor u odnosu na te naredbe.

123. Kada je u pitanju naredba ovog Suda broj: X-KRN-09/707 od 28.04.2009.

godine, Sud cijeni da je ista (kako je navedeno u tački V iste) izdata zbog postojanja

osnova sumnje da osumnjičeni vrše krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250.

stav (2) KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelima Neovlašteni promet opojnim drogama iz

člana 195. stav (1) KZ BiH, Iznude iz člana 242. KZ RS, te Izazivanje opšte opasnosti

iz člana 402. KZ RS, u vezi sa članom 42. istog zakona. Kako je predmetnom

naredbom dakle obuhvaćeno krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav (2)

KZ BiH, za koje se optuženi i teretio, Sud ne nalazi osnovanim navedeni prigovor za

donošenje drugačije odluke, pa se stoga isti odbija kao neosnovan.

124. Nadalje, branilac je isticao i prigovor relevantnosti na naredbe za primjenu

posebnih istražnih radnji, izdate od strane Okružnog suda u Beogradu, navodeći da se

iste naredbe ne odnose na optuženog, te da njihova primjena počinje od januara 2009.

godine. Iako je nesporno, kako je to branilac dalje naveo, da navedeni dokazi potiču od

organa R. Srbije, Tužilaštvo nije dokazalo da je na zakonit način pribavilo predmetnu

dokumentaciju iz R. Srbije, poštujući put međunarodne pravne pomoći, a pri čemu

Tužilaštvo u svakom slučaju nije dokazalo, odnosno identifikovale učesnike tih

razgovora. S tim u vezi, imajući u vidu prvi datum izdavanja naredbe u R. Srbiji, te

datum zadnje naredbe u BiH, evidentno je da je “prisluškivanje” trajalo duže od

maksimalnih šest mjeseci, što je, prema stavu odbrane, nedozvoljeno.

125. Branilac je pritom osporavao i identitet lica koja su obavljala razgovore, do

kojih se došlo primjenom posebnih istražnih radnji, navodeći da tužilac nijednim

dokazom nije potvrdio da se radi o D.E.1. i optuženom. Takođe, branilac je isticao i da

u spisu ne postoje dokazi o tome kako su pribavljene naredbe iz R. Srbije o primjeni


43

posebnih istražnih radnji, s obzirom da je iz akta R. Srbije od 13.03.2012. godine

vidljivo da se uz isti dostavljaju DVD-ovi presretnutih telefonskih razgovora, ali ne i

naredbe o primjeni posebnih istražnih radnji, koje su uložene u spis ovog predmeta.

126. Prije svega, radi razmatranja navedenih prigovora odbrane koji se tiču dokaza

pribavljenom primjenom posebnih istražnih radnji u R. Srbiji bilo je nužno izvršiti uvid u

iste na detaljan i sveobuhvatan način. Tako iz akta Tužilaštva za organiziriani kriminal

R. Srbije broj: 6/12 od 13.03.2012. godine prije svega proizilazi da je isti naslovljen

Tužilaštvu BiH, Posebnom odjeljenju za organizovani kriminal, privredni kriminal i

korupciju, te da se istim udovoljava zamolnici za pružanje pravne pomoći pod brojem

KTA-366/09 od 06.01.2012. godine, a u skladu sa Evropskom konvencijom o

međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima i Drugim dodatnim

prptokolom uz navedenu konvenciju, te se istim aktom organu države molilje-Tužilaštvu

BiH dostavljaju traženi audio zapisi, i to: 6 (šest) DVD- a oznaka kako je to navedeno u

aktu, snimljenih telefonskih razgovora osuđenog D.E.1., sačinjenih primjenom mjere

nadzora po naredbi Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu od 22.01.2009.

godine, 3 (tri) DVD-a oznaka kako je to navedeno u aktu snimljenih telefonskih

razgovora osuđenog V.P.1., sačinjenih primjenom mjere nadzora po naredbi Posebnog

odjeljenja Višeg suda u Beogradu od 26.02.2009. godine, 2 (dva) DVD-a sa oznakama

kako je to navedeni u aktu snimljenih telefonskih razgovora osuđenog Vase

Ljubibratića, sačinjenih primjenom mjere nadzora po naredbi Posebnog odjeljenja

Višeg suda u Beogradu od 17.03.2009. godine, 1 (jedan) DVD oznaka, kako je to

navedeno u aktu snimljenih telefonskih razgovora osuđenog B.Đ., sačinjenih

primjenom mjere nadzora po naredbi Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu od

01.04.2009. godine i 1 (jedan) DVD-a oznaka kako je to navedeno u aktu snimljenih

telefonskih razgovora osuđenog A.L., sačinjenih primjenom mjere nadzora po naredbi

Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu od 03.06.2009. godine.

127. Dakle, iz samog akta Tužilaštva za organizirani kriminal R. Srbije broj: 6/12

od 13.03.2012. godine je vidljivo da je postupljeno po zamolnici Tužilaštva BiH, što

prethodno podrazumijeva činjenicu da je upućena zamolnica, pri čemu se zamolnica,

kao interni akt Tužilaštva, prema stavu ovog Suda, ne mora nužno prilagati u svrhu

prikazivanja zakonitosti komuniciranja između zamoljenog organa i organa države

molilje.


44

128. Iako je branilac optuženog osporavao način komuniciranja Tužilaštva BiH i

Tužilaštva za organizirani kriminal R. Srbije, Sud nalazi da je odredbama člana 4.

Drugog Dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne

pomoći u krivičnim stvarima, koji je izmijenio član 15. pomenute konvencije,

omogućena direktna komunikacija između sudskih organa strane molilje i sudskih

organa zamoljene strane, na sljedeći način: “Zahtjev za pružanje pravne pomoći, kao i

za dostavljanje informacija bez prethodno upućenog zahtjeva, Ministarstvo pravde

strane molilje uputiće Ministarstvu pravde zamoljene strane i vratiće se istim putem.

Sudski organi strane molilje mogu ih takođe uputiti direktno Sudskim organima

zamoljene strane, i u tom slučaju će se zahtjevi vratiti istim putem”.

129. Nadalje, član 6. istog Protokola propisuje sljedeće: Član 24. Konvencije se

zamjenjuje sljedećim odredbama: "Svaka država će u trenutku potpisivanja ili predaje

svog instrumenta o ratifikaciji, prihvatanju, odobravanju ili pristupanju, navesti u izjavi

upućenoj generalnom sekretaru Savjeta Evrope, koje organe će smatrati pravosudni

organima u smislu ove konvencije. Istim postupkom, u bilo koje vrijeme, može

promjeniti uslove navedene u svojoj izjavi."

130. S tim u vezi, Sud ističe da je u verbalnoj noti upućenoj od strane Ministarstva

inostranih poslova BiH u prilogu instrumenta o ratifikaciji deponovan 07.11.2007.

godine navedeno da u vezi člana 6. Drugog Dodatnog protokola BiH izjavljuje da

redovni Sudovi i Tužilaštvo u BiH će se smatrati sudskim vlastima u svrhu Konvencije i

Protokola.

131. Stoga, direktna komunikacija između dva Tužilaštva je, prema ocjeni Suda, u

skladu sa naprijed navedenom odredbom Drugog Dodatnog protokola uz Evropsku

konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima35.

132. Iako je iz sadržaja akta Tužilaštva za organizirani kriminal R. Srbije broj: 6/12

od 13.03.2012. godine, vidljivo da se istom ne dostavljaju, naredbe istražnog sudije

posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, koje su uvrštene u dokazni materijal

optužbe36, Sud nalazi da ta činjenica ne čini nezakonitom dostavljanje navedenih

35 Saglasno stavu Apelacionog vijeća ovog Suda iznesenom u presudi broj: X-KŽ-07/436 od 16.12.2010.

godine 36

Radi se o sljedećim naredbama: Naredba istražnog sudije posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu broj 174/09 od 28.08.2008. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda


45

naredbi. Naime, nakon izvršenog uvida u naredbu Istražnog sudije Posebnog odjeljenja

Okružnog suda u Beogradu broj Kri.p.br.174/09 od 28.08.2009. godine, Sud nalazi da

je iz iste vidljivo da je postupljeno po zamolnici Tužilaštva BiH broj: KTA-163/09 od

22.04.2009. godine, te da se istom dostavlja Okružnom javnom tužilaštvu-Specijalno

tužilaštvo snimljeni materijal, i to: jedan CD koji sadrži transkripte razgovora u pismenoj

formi, 4 (četiri) CD-a na kome se nalaze ambijentalni snimci, snimljeni dana

17.04.2009. godine, 31.05.2009. godine, 05.06.2009. godine, 01.08.2009. godine. Iz

samog obrazloženja navedene naredbe je vidljivo da je u istoj opet konstatovano da je

dostavljanje materijala izvršeno po zamolnici Tužilaštva BiH od 22.04.2009. godine.

Pritom, Sud primjećuije da naredba Istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog

suda u Beogradu broj Kri.p.br.174/09 datira od 28.08.2009. godine, te da je očigledno

da se radi o omašci tehničke prirode prilikom navođenja ovog datuma, s obzirom da se

u obrazloženju iste naredbe, kao i u dispozitivu, navodi da se udovoljava zamolnici

Tužilaštva od 22.04.2009. godine, pri čemu su u obrazloženju naredbe pobrojane

prethodno izdate naredbe tog suda iz različitih perioda u 2009. godini.

133. Osim toga, u predmetnoj naredbi Istražnog sudije Posebnog odjeljenja

Okružnog suda u Beogradu od 28.08.2009. godine je konstatovano (na str.2.) da su

mjere nadzora i snimanja telefonskog i drugih razgovora izvršene po naredbi istražnog

sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu sa tačnim naznakama brojeva

naredbi, lica prema kojima su sprovođene „mjere nadzora i snimanja“, telefonskih

brojeva koji su obuhvatali navedene radnje, kao njihovi objekti, zbog čega je sasvim

logično da su uz samu naredbu Istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u

Beogradu broj Kri.p.br.174/09 od 28.08.2009. godine Tužilaštvu BiH dostavljene i

naredbe kojim su određivane, odnosno produžavane „mjere nadzora i snimanja“,

premda to nije izričito naglašeno, s obzirom da to suštinski proizilazi iz navedene

dokumentacije.

u Beogradu broj 186/08 od 23.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 21.04.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 23.04.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 04.05.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 01.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 05.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 05.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 24.06.2009. godine; Naredba istražnog sudije posebnog odjeljena Okružnog suda u Beogradu broj 186/08 od 09.06.2009. godine


46

134. Takođe, branilac je, vezano za naredbe koje se tiču primjene posebnih

istražnih radnji u R. Srbiji, isticao da se iste naredbe ne odnose na Davora Mandića, te

da stoga svi podaci i informacije koje su eventualno dobivene putem naredbi koje su

izdate prema D.E.1. ne mogu biti korištene, jer Davor Mandić nije bio predmetom

posebnih istražnih radnji.

135. Iako je tačno da se naredbe za primjenu posebnih istražnih radnji, koje su

izdate u R. Srbiji ne odnose na optuženog Davora Mandića, odnosno nisu izdate u

odnosu na njega, to ne znači da se navedeni dokazi pribavljeni primjenom posebnih

istražnih radnji ne mogu koristiti u odnosu na ovog optuženog.

136. Naime, jasno je da primjena posebnih istražnih radnji, osim što ima za svrhu

prikupiti potrebne dokaze koji se ne mogu prikupiti na drugi način ili je njihovo

prikupljanje povezano sa nesrazmjernim teškoćama, imaju za cilj i individualizirati sva

umiješana lica, prikupiti saznanja o načinima funkcionisanja i metodama rada

kriminalnih organizacija njihovim unutrašnjim hijerarhijskim odnosima i načinima

komuniciranja.

137. Stoga, jasno je da je optuženi Davor Mandić provođenjem posebnih istražnih

radnji, odnosno primjenom „posebnih istražnih metoda“ identificiran kao učinilac

krivičnog djela za koje se tereti, odnosno da se pojavio kao sastavni dio zločinačke

organizacije, a iz razloga koji će biti navedeni u obrazloženju ove presude, u dijelu koji

se tiče odluke o krivici optuženog. Imajući u vidu navedeno, prema ocjeni ovog Suda,

provođenjem posebnih istražnih radnji po naredbama Posebnog odjeljenja Okružnog

suda u Beogradu se u konkretnom slučaju ispunila svrha i cilj istih, odnosno

individualizirala su se sva umiješana lica i prikupili svi potrebni materijalni dokazi, koji

ukazuju na način izvršenja predmetnog krivičnog djela.

138. Uporište navedenom zaključku, Sud nalazi u praksi Apelacionog vijeća ovog

Suda37, koje je u svoj odluci citiralo stav Vrhovnog suda Republike Slovenije38, kojim je

takođe prihvaćeno da se dokazi koji su zakonito dobiveni na temelju sudske naredbe,

mogu upotrijebiti protiv druge osobe, protiv koje nije bila naređena posebna mjera, ako

je ta osoba učestvovala u izvršenju krivičnog djela, s osobom protiv koje je prikrivena

37 Presuda Apelacionog vijeća ovog Suda broj: X-Kž-07/486 od 20.10.2009. godine

38 Ips 31/97 od 5.11.1998. godine


47

radnja bila naređena. Pritom, Sud napominje da će u daljem obrazloženju presude biti

navedeni razlozi na osnovu kojih je Sud utvrdio da je sagovornik u presretnutim

komunikacijama sa D.E.1. upravo optuženi.

139. Slijedom prigovora branioca da je “prisluškivanje“ trajalo duže od 6 mjeseci,

imajući u vidu prvi datum izdavanja naredbe u R. Srbiji, te datum zadnje naredbe u BiH,

Sud je izvršio uvid u spis, te je utvrdio da je prema sadržaju naredbe Istražnog sudije

Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu od 28.08.2008. godine provođenje

mjere nadzora i snimanja telefonskog i drugih razgovora prema licu D.E.1 započeto

dana 22.01.2009. godine, te zadnja naredba Okružnog suda u Beogradu za produženje

“mjere nadzora i snimanja” datira od 23.07.2009. godine (može trajati najduže 3

mjeseca), dok je prva naredba Suda BiH za određivanje posebne istražne radnje iz

člana 116. stav 2. tačka a) ZKP BiH prema D.E.1. izdata 05.05.2009. godine, dok

zadnja naredba uložena u spis ovog krivičnog predmeta za produženje navedene

posebne istražne radnje ovog Suda datira od 24.07.2009. godine, kojom iste mjere

mogu trajati do 28.08.2009. godine prema licu D.E.1..

140. Iako je tačno da je nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija u dvije

različite države trajalo više od 6 mjeseci, što je najduži rok ove primjene posebne

istražne radnje u BiH (shodno odredbi člana 118. stav 3. ZKP BiH), Sud cijeni da se ne

može vršiti “spajanje” rokova primjene posebnih istražnih radnji, koje su prema istom

licu primjenjivane u različitim državama, s obzirom da je u svakoj od tih država u datim

trenucima egzistirala istraga protiv navedenog lica, a u kojim su istragama samostalno

provođene posebne istražne radnje.

141. U završnoj riječi branilac je isticao prigovor relevantnosti dokaza optužbe

objektivne prirode- T-6-T-14, ukazujući da istima Tužilaštvo dokazuje oružanu pljačku

nad PBS Bankom sa kojom optuženi nema nikakve veze.

142. Razmatrajući navedeni prigovor relevantnosti, napominje da se isti posebno

neće raspraviti u ovom dijelu presude, već će u daljem obrazloženju presude biti

istaknute činjenice i okolnosti zbog kojih je Sud našao relevantnim određene dokaze

optužbe, dok će takođe biti obrazloženo koje dokaze Sud nije našao relevantnim za

rješavanje merituma ove krivično-pravne stvari.


48

143. Međutim, Sud nalazi neophodnim naglasiti da se u izmijenjenoj optužnici od

05.05.2015. godine navodi: „Nakon što je organizovana grupa Elez Darke dana

29.06.2006.godine izvršila krivično djelo razbojništva u Sarajevu u ulici Aleje Bosne

Srebrene na štetu PBS Banke pri čemu je navedenim krivičnim djelom pribavila iznos

novca od 2.200.000.00 EURA-a...“, dakle izvršenje krivičnog djela razbojništva je

prethodilo izvršenju krivičnog djela pranja novca, zbog čega je bilo potrebno činjenično

opisati isto i izvesti dokaze na tu okolnost. Ovo posebno imajući u vidu da je pranje

novca oblik kriminaliteta koji je derivativan po svojoj prirodi, te ne može biti pranja

novca bez prethodnog izvršenja nekog drugog krivičnog djela, koje predstavlja

predikatno krivično djelo,39 odnosno krivično djelo čijim izvršenjem je nastala imovinska

korist koja je predmet krivičnog djela pranja novca40.

144. Dakle, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju predikatno krivično djelo

krivično djelo razbojništva, neophodno je bilo izvesti dokaze na tu okolnost, zbog čega

se prigovori branioca o irelevantnosti navedenih dokaza odbijaju kao neosnovani.

145. Branilac je dodatno prigovorao relevantnosti vještačenja po vještaku Dini

Osmankadiću, relevantnosti i zakonitosti vještačenja po vještaku Munibu Dedoviću i

zakonitosti vještačenja po Željku Trniniću. Osim toga, branilac je prigovorio i

relevantnosti dokaza optužbe objektivne prirode –T-17-T-19, ukazujući da se istima ne

dokazuje krivnja optuženog.

146. Navedene prigovore će Sud, kako je naprijed navedeno, razmotriti u daljem

obrazloženju presude, u kome će biti istaknute činjenice i okolnosti zbog kojih je Sud

našao relevantnim određene dokaze optužbe, dok će takođe biti obrazloženo koje

dokaze Sud nije našao relevantnim za rješavanje merituma ove krivično-pravne stvari.

Isto važi i za prigovore branioca kada je u pitanju osporavanje relevantnosti iskaza

svjedoka A.V., Dina Osmankadića, Muniba Dedovića, Hilmije Mašovića i Salka

Bidževića. Pritom, Sud nalazi da branilac prigovor zakonitosti vještačenja po vještaku

39 Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, Službeni glasnik BiH, br. 53/09,

član 3. tačka h) glasi: „Predikatno krivično djelo je krivično djelo čijim počinjenjem je pribavljena imovina koja je predmet krivičnog djela pranja novca.“. Konvencija o pranju novca, potrazi, pljenidbi i konfiskaciji dobiti stečene putem kriminalnih radnji (Vijeće Evrope, Evropski ugovori, ETS No. 141, Srasbourg 08.11.1990. godine) u članu 1. pod tačkom e) propisuje „krivično djelo u sticaju“ te navodi da isto „podrazumijeva svako krivično djelo putem kojeg je stečen prihod koji može postati predmet djela iz člana 6.ove Konvencije.“ 40

Saglasno stavu Apelacionog vijeća ovog Suda, izraženom u drugostepenoj presudi u predmetu broj:S1 2 K 003354 14 Kž 13 od 19.09.2014. godine


49

Munibu Dedoviću nije obrazložio ni u najmanjoj mogućoj mjeri, zbog čega Sud takođe

ne nalazi potrebnim ocijeniti ovaj prigovor na ovom mjestu, dok je u prethodnom dijelu

presude obrazložen prigovor zakonitosti vještačenja po vještaku Željku Trniniću.

E. RELEVANTNE ODREDBE MATERIJALNOG PRAVA I ODLUKA O PRIMJENI BLAŽEG ZAKONA

147. U vrijeme izvršenja krivičnog djela koje se preciziranom optužnicom od

05.05.2015. godine stavlja na teret optuženom Davoru Mandiću (tokom 2009. godine)

krivično djelo Organizirani kriminal41 je bilo propisano na sljedeći način: (1) Ko učini

krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik zločinačke

organizacije, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se

kaznom zatvora najmanje tri godine. (2) Ko kao pripadnik zločinačke organizacije učini

krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna

zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža

kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. (3) Ko organizira ili bilo kako

rukovodi zločinačkom organizacijom koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša

krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora

najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom. (4) Ko postane pripadnik zločinačke

organizacije koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano

zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža

kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu. (5) Pripadnik zločinačke

organizacije iz st. 1. do 4. ovog člana koji otkrije zločinačku organizaciju, može se

osloboditi od kazne. U to vrijeme, zločinačka organizacija je bila definisana kao

organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji neko vrijeme, djelujući u

cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna

zatvora tri godine ili teža kazna.

148. Iz naprijed navedenih opisa krivičnog djela, vidljivo je da se isto u vrijeme

izvršenje sastojalo u činjenju nekog krivičnog djela propisanog zakonom BiH od strane

pripadnika zločinačke organizacije, ako za određeno krivično djelo nije predviđena teža

kazna (stav (1)), odnosno u vršenju djela od strane pripadnika zločinačke organizacije

41 Krivični zakon BiH (“Službeni glasnik BiH”, br. 03/03, 32/03, 37/03)


50

za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično

djelo nije propisana teža kazna (stav (2)).

149. Nasuprot tome, nakon izmjena odredbe člana 250. KZ BiH u 2010. godine

vidljlivo je da ista odredba osim termina „zločinačka organizacija“, koristi termin „grupa

za organizirani kriminal“, te da u stavu (2) privilegovani oblik ovog krivičnog djela

definiše na način da inkriminiše vršenje djela sa zaprijećenom kaznom zatvora od 5

(pet) godina, a ne kako je to ranije bilo propisano – 3 (tri) godine.

150. U tom kontekstu, Sud cijeni da je odredbom člana 4. stav (1) KZ BiH propisan

princip vremenskog važenja krivičnog zakona (tempus regit actum), na način da se na

učinitelja krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja

krivičnog djela. S tim u vezi, članom 4. stav (2) KZ BiH propisan je princip primjene

blažeg zakona, koji nalaže da u slučaju ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom

ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja. Iako Sud

nalazi da u zakonu nisu izričito propisani kriteriji po kojima se ocjenjuje koji je zakon

blaži za učinioca u svakom konkretnom slučaju, sudska praksa i teorija su utvrdili

određene kriterije na osnovu kojih se utvrđuje koji je zakon blaži.

151. Osnovno polazište je da se pitanje izbora povoljnijeg zakona ne rješava in

abstracto, već in concreto, tj. ne uopštenim upoređivanjem starog i novog ili novih

zakona, već njihovim upoređivanjem u odnosu na dati, konkretni slučaj. Pri tome je

potrebno utvrditi sve okolnosti koje mogu biti relevantne za navedenu ocjenu, pa

shodno tome izvršiti procjenu, primjena kojeg zakona bi predstavljala istinski povoljniji

ishod za učinioca, koji zakon daje veće mogućnosti za povoljniju odluku u konkretnom

slučaju (načelo konkretnosti). Jednostavno upoređivanje tekstova zakona na konkretni

slučaj može dati siguran odgovor samo u slučaju ako je novi zakon dekriminisao nešto

što je po starom bilo krivično djelo, jer je tada novi zakon očigledno blaži.

152. U svim drugim slučajevima, kada je krivično djelo kažnjivo po oba zakona,

rješenje nije nimalo jednostavno, pa je stoga tada potrebno utvrditi sve okolnosti koje

mogu biti relevantne u izboru blažeg zakona, zakona koji je povoljniji za učinioca. Tek

upoređivanjem zakona na taj način moguće je sagledati sve mogućnosti koje pruža

primjena jednog ili drugog zakona, pa će se sud morati odlučiti za onaj zakon koji je

blaži za konkretni slučaj. Pri tome valja imati u vidu da ovdje nije bitno koji od ova dva

zakona daje veće mogućnosti za povoljniju presudu, već koji od njih uistinu daje


51

povoljniji ishod u datom slučaju, za datog učinioca.

153. Stoga pri odlučivanju je potrebno imati u vidu sve odredbe koje se odnose na

kažnjavanje: odredbe o kaznama, njihovom odmjeravanju odnosno ublažavanju (koji je

zakon u tom smislu povoljniji), mjere upozorenja, eventualne sporedne kazne, nove

mjere koje predstavljaju supstitute kazni (npr. rad za opšte dobro na slobodi), mjere

bezbjednosti, pravne posljedice osude, odredbe koje se odnose na krivično gonjenje,

da li je ono uslovljeno odobrenjem, privatnom tužbom ili prijedlogom, itd.

154. Primjenom naprijed navedenih kriterija, a pritom imajući u vidu da se optuženi

preciziranom optužnicom teretio i za krivično djelo Pranje novca iz člana 209. KZ BIH,

te argumentaciju koja će uslijediti za navedenu odredbu, Sud zaključuje da je u

konkretnom slučaju za Davora Mandića povoljnija odredba člana 250. stav (2) KZ BiH,

koja je važila u vrijeme izvršenja djela („Ko kao pripadnik zločinačke organizacije učini

krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna

zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža

kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina“).

155. Iz gore navedenih elemenata, odnosno zakonskih obilježja predmetnog

krivičnog djela, proizilazi da je Tužilaštvo bilo u obavezi dokazati, osnovne elemente

zločinačke organizacije42, odnosno postojanje organizirane grupe ljudi od najmanje tri

osobe, koja postoji neko vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela,

za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.

156. Imajući u vidu da se preciziranom optužnicom optuženom na teret stavlja i

krivično djelo Pranje novca iz člana 209. KZ BIH, Sud smatra neophodnim na ovom

mjestu izložiti i obilježje ovog djela.

157. Krivično djelo Pranje novca je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bilo

propisano na sljedeći način43: (1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni

učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom

ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili

imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i

42 Zakon o izmjenama i dopunama KZ BiH (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 53/06), kojom je član

1. tačka 17., kojom je regulisano pitanje „zločinačke organizacije“, postao član 1. tačka 19. KZ BiH 43

Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 03/03, 32/03, 37/03)


52

Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i

Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Ako

vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 50.000 KM,

učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. (3) Ako je pri učinjenju

krivičnog djela iz stava (1) i (2) ovog člana učinilac postupio nehatno u odnosu na

okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kaznit će se

novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (4) Novac i imovinska korist iz

stava (1) do (3) ovog člana će se oduzeti.

158. Izmjenama ovog člana sadržanim u “Službenom glasniku BiH”, br. 8/10, u

članu 209. u stavu (1) riječi: "šest mjeseci do pet godina" zamjenjuju se riječima: "jedne

do osam godina". Osim toga, ovim izmjenama je iza stava (1) dodat je novi stav (2),

koji glasi: "(2) Ako je počinilac djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i počinilac ili

saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovina iz stava (1) ovog člana,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina." Nadalje, u dosadašnjem stavu

(2), koji postaje stav (3), broj "50.000" zamjenjuje se brojem "200.000", a riječi: "od

jedne do deset godina" zamjenjuju se riječima: "najmanje tri godine", te dosadašnji

stavovi (3) i (4) postaju stavovi (4) i (5). U stavu (5) riječi: "iz st. 1. do 3. ovog člana"

zamjenjuju se riječima: "iz stavova od (1) do (4) ovog člana".

159. Naprijed navedena zakonska odredba je modificirana i izmjenama sadržanim

u “Službenom glasniku BiH”, br. 40/15, na sljedeći način: U članu 209. stav (1) mijenja

se i glasi:"(1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni počinjenjem

krivičnog djela primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili drugom

poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti

njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a

takav novac ili imovinska korist su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela: a) u

inozemstvu ili na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine ili na teritoriji dva entiteta ili na

teritoriji jednog entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ili b) koje je propisano

Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine ili drugim zakonom na državnom nivou,kaznit

će se kaznom zatvora u trajanju od jedne do osam godina."U stavu (2) riječ "imovina"

zamjenjuje se riječima: "imovinska korist".Stav (5) mijenja se i glasi: "(5) Novac,

imovinska korist, prihod, profit ili druga korist iz imovinske koristi ostvarene krivičnim

djelom iz st. (1) do (4) ovog člana oduzet će se."Iza stava (5) dodaje se stav (6), koji

glasi:"(6) Znanje, namjera ili svrha kao elementi radnje krivičnog djela iz stava (1) ovog


53

člana mogu se cijeniti na osnovu objektivnih činjeničnih okolnosti."

160. Imajući u vidu naprijed izložene zakonske formulacije, te s obzirom na

propisanu kaznu (stari zakon- kazna zatvora od jedne do deset godina, a novi zakon-

kazna zatvora najmanje tri godine- za krivično djelo iz stava (2) člana 209. KZ BiH),

jasno je da je zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, povoljniji za

optuženog, s obzirom da je u konkretnom slučaju optuženi oglašen krivim, da je oprao“

preuzeti novac u iznosu većem od 50.000 KM, što predstavlja kvalifikovani oblik

izvršenja predmetnog krivičnog djela propisan odredbom člana 209. stav (2) KZ BiH.

F. DOKAZI I OCJENA DOKAZA

161. Ocjenom izvedenih dokaza u ovom krivičnom postupku, posmatrano

pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, Sud je izveo nesumnjivi zaključak o učešću

optuženog u radnjama kojim mu preciziranom optužnicom stavljaju na teret, odnosno

da je, nakon što je zločinačka organizacija D.E.1. dana 29.06.2006. godine izvršila

krivično djelo razbojništva u Sarajevu na štetu Privredne banke Sarajevo (PBS), pri

čemu je navedenim krivičnim djelom pribavila iznos novca ne manji od 2.000.000.00

EURA-a, te D.E.1. dio otuđenog novca u R. Srbiji zamijenio u mjenjačnicama i potom

prebacio u BiH, optuženi Davor Mandić se dogovorio sa D.E.1. da će od D.E.1.

preuzeti dio tog novca, staviti ga u opticaj i legalne tokove novca i čuvati ga za

zločinačku organizaciju uz naknadu koju će mu D.E.1. isplatiti za obavljene poslove, te

na taj čin optuženi postao pripadnikom zločinačke organizacije kojom rukovodi D.E.1.,

nakon čega je optuženi Davor Mandić po prethodnom dogovoru sa D.E.1. „oprao“

preuzeti novac u iznosu većem od 50.000 KM, te na taj način pribavio neutvrđeni iznos

nezakonite dobiti za zločinačku organizaciju.

162. Prije svega, nesporno je da se dana 29.06.2006. godine desilo razbojništvo

na štetu PBS, što potvrđuju kako dokazi objektivne prirode, tako i svjedok A.V., čiji

iskaz korenspondira objektivnim dokazima optužbe u odlučnom dijelu, kao i da je

navedenim razbojništvom ova banka oštećena za iznos novca ne manji od

2.000.000,00 EUR-a.


54

163. Tako iz Zapisnika o uviđaju MUP KS, Treća policijska uprava (III PU) Sarajevo

broj 02/3-3-3-633/06 od 29.06.2006. godine44 proizilazi da je dana 29.06.2006. godine

u 14,20 sati obaviještena dežurna služba ove PU, o krivičnom djelu iz člana 289. KZ

FBIH, na štetu zaštitara Agencije za zaštitu imovine i lica CIPOS, Sarajevo i

službenika PBS Sarajevo, koje je izvršeno od strane NN izvršilaca ili više njih u ulici

Aleja Bosne Srebrene do broja 66, opština Novi Grad, Sarajevo dana 29.06.2006.

godine, kojom prilikom je otuđen novac u raznim valutama u iznosu od oko

2.000.000,00 EUR-a, te je odmah po dobivenom obavještenju na lice mjesta upućen

potreban broj službenika ove PU, koji dolaskom na lice mjesta nisu zatekli osumnjičene

i oštećene osobe, dok je uz kolovoznu traku primijećeno napušteno vozilo marke Fiat

Punto bijele boje, reg. oznaka 697-M-143. Istovremeno, kako se navodi u zapisniku,

dežurni službenik operativnog centra Istočno Sarajevo je obavijestio operativni centar

MUP-a KS da je u ul. Vasilija Grgića bb, opština Istočno Sarajevo pronađeno blind

vozilo marke VW, tip kombi, bijele boje, reg. oznaka 238-J-686, čiji je motor radio, sa

upaljenim svjetlima, a kraj kojeg su zatečeni službenici policije Istočno Sarajevo, kao i

četiri zaštitara CIPOS-a i blagajnika PBS d.o.o. Sarajevo. Krim-tehničkim pregledom na

licu mjesta su pronađeni, izuzeti i fotografisani radi potrebnih vještačenja određeni

tragovi, pri čemu su određeni tragovi pronađeni i fotografisani i na licu mjesta u ul. Aleja

Bosne Srebrene do broja 66, opština Novi Grad, Sarajevo, a o čemu je obaviješten

dežurni tužilac Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, koji je usmeno naredio da se isti

tragovi izuzmu sa lica mjesta i vještače u Odjeljenju krim. tehnike MUP-a KS.

164. Osim toga, iz sadržaja Izvještaja MUP KS o kriminalističko-tehničkoj pretrazi

lica mjesta broj 1755/06 O.R. 2044/06 i O.R. 2045/06 od 29.06.2006.godine45 proizilazi

da je dana 30.06.2006. godine u garaži MUP KS izvršen krim.tehnički pregled vozila

Opel Omega reg. oznake 339-J-041 i u tom prilikom u vozilu je pronađeno : 2 pištolja,

automatska puška i 2 pakovanja metaka, svijetlo plava košulja, fluorescentni prsluk sa

obilježjem Policija KS, policijska kapa sa obilježjem Policija KS, gornji dio trenetrke

dukserica i u džepu sunčane naočale „Police“, crne pantalone, crne čarape, palica

gumena, futrola za pištolj, dvije radio stanice marke „Motorola“, stop tablica, platneni

opasač, futrola napunjena novinama „Oslobođenje“ izdato 01.06.2006. godine, gornji

dio trenerke „NIKE“, donji dio trenerke „NIKE“, otpali unutrašnji retrovizor, crne cipele,

44 Dokaz T-6

45 Dokaz T-8


55

NN. eksplozivna naprava, 2 uzorka NN materije na zadnjem sjedištu vozila, kao i 3

otiska papilarnih linija i 2 dlake na pretincu unutar vozila, pri čemu su tragovi fiksirani i

dostavljeni na vještačenje.

165. Pored navedenih materijalnih dokaza, Sud je utvrdio i da je dana 29.06.2006.

godine izvršeno krivično djelo razbojništva u Sarajevu na štetu PBS i na osnovu iskaza

svjedoka A.V., koji je prisustvovao istom razbojništvu, odnosno bio direktno involviran u

izvršeno krivično djelo razbojništva, a čiji iskaz u odlučnim dijelovima korespondira

naprijed navedenim dokazima objektivne prirode.

166. U tom smislu, svjedok A.V. je opisao kako su prije izvršenja razbojništva

29.06.2006. godine došli u garažu M.R. , u kojoj je već bilo pripremljeno, zatamnjeno

vozilo marke „Omega“ i čekali, nakon čega su po dogovoru i dojavi krenuli radi

izvršenja krivičnog djela. Svjedok je dalje opisao kako je na sebi u vrijeme izvršenja

djela imao crne pantalone, jaknu na kojoj piše policija, kapu i rukavice, te da su imali

puške. Prema kazivanju svjedoka, u vozilo „Omega“ su te prilike sjeli on, D.E.1., V.P.1.

(koji je vozio), te Vaso Ljubibratić. Parkirali su u blizini Doma slijepih, te su čekali da

stane „blinda“, koju su trebali presresti. „Blinda“ je potom prošla sa pratećim vozilom

iza, radilo se o vozilu marke Punto, te se zaustavila na znak B.M, koji se prethodno tu

dovezao sa vozilom marke Golf 2. Po zaustavljanju blinde, oni su izašli iz vozila

„Omege“, te je svako, kako je to svjedok slikovito opisao: „im'o ulogu svoju“.

„Poobarali“ su lica koja su bila u blindi i pratećem vozilu, čime su stekli kontrolu nad

blindom, koju su preuzeli, pa je svjedok sjeo na mjesto vozača blinde, a D.E.1. na

mjesto suvozača, te je potom svjedok odvezao blindu do određenog mjesta „đe nema

naroda“, odnosno „đe je Kula“. Iz vozila blinde su uzeli vreće, kojih je prema kazivanju

svjedoka bilo tri. U iskazu je svjedok dalje opisao kako su pobjegli nakon izvršenja

djela i dolazak u vikendicu „Čupe“, kojom prilikom je izvršena podjela novca

pribavljenog razbojništvom.

167. Činjenice koje proizilaze iz iskaza svjedoka A.V.a su potvrđene sadržajem

materijalnih dokaza, što je Sud opredijelilo da istom pokloni vjeru. Tako svjedok A.V.

navodi da je nakon izvršenja krivičnog djela „blindu“ ostavio na mjestu „đe nema

naroda“, odnosno „đe je Kula“, što se odnosi na mjesto blizu Kazneno-popravnog


56

zavoda Kula u Istočnom Sarajevu, a što potvrđuje sadržaj materijalnog dokaza T-646 ,

iz kojeg proizilazi da je dana 29.06.2006. godine dežurni službenik operativnog centra

Istočno Sarajevo obavijestio operativni centar MUP KS da je u ul. Vasilija Grgića bb,

opština Istočno Sarajevo pronađeno blind vozilo marke VW, tip kombi, bijele boje, reg.

oznaka 238-J-686, čiji je motor radio, sa upaljenim svjetlima, a kraj kojeg su zatečeni

službenici policije Istočno Sarajevo, kao i četiri zaštitara CIPOS-a i blagajnika PBS

banke d.o.o. Sarajevo.

168. Osim toga, u iskazu je svjedok A.V. opisao kako je vozilo Omega trebalo biti

zapaljeno nakon izvršenja djela, a što potvrđuje sadržaj materijalnog dokaza T-1147, u

kome se navodi da je zahtjevom za vještačenje Odjeljenja za KDZ, Sektora

uniformisane policije MUP KS od 03.07.2006. godine zatraženo vještačenje

mehaničko-elektronskog sklopa, koji su pronašli službenici policije MUP-a KS, prilikom

pregleda motornog vozila „Opel Omega“, reg. broja 339-J-041, te je uz zahtjev

dostavljen elektro-mehanički sklop, izolir trakom crne boje vezan u cjelini, na osnovu

čega je vještak dao mišljanje da materijal opisan u nalazu potiče od električnog

nezavisnog bezkontaktnog upaljača, odnosno vremenskog upaljača, pri čemu je

vještak Salko Bidžević, koji je učestvovao u vještačenju mehaničko-elektronskog

sklopa pronađenog na licu mjesta, prilikom saslušanja potvrdio navode iz navedenog

nalaza i mišljenja.

169. Osim toga, naprijed navedeni navod iz iskaza svjedoka A.V.a potvrdio je i

vještak optužbe Hilmija Mašović u nalazu i mišljenju od 08.08.2006. godine48 (koji je

autorizovao prilikom saslušanja), a koji je urađen po prethodno dostavljenim 2 uzoraka

NN materije koji su pronađeni dana 30.06.2006. godine u garaži MUP KS prilikom

krim.- tehničkog pregleda vozila „Opel Omega“, reg. broja 339-J-041, dao mišljenje da

je u dostavljenom materijalu ustanovljeno prisustvo lako zapaljivih materija na bazi

dizel goriva (D2), te da je navedena materija najvjerovatnije predstavlja neku vrstu

zapaljive smjese, a koju prema dostupnim metodama nisu bili u stanju identificirati.

46 T-6 Zapisnik o uviđaju Ministarstva unutrašnjih poslova Sarajevo, Treća policijska uprava Sarajevo

broj 02/3-3-3-633/06 od 29.06.2006.godine 47

T-11 Dopis broj 02/2-2-KU:5300/06 od 16.08.2006. godine, Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, uz prilog Dopis broj 14/4-04-5-3394/06 od 26.07.2006. godine Federalnog Ministarstva Unutrašnjih Poslova Federalne Uprave Policije, Centar za forenziku i podršku uz prilog Nalaz vještačenja mehaničko-elektronskog sklopa broj 14/4-04-5-3394 od 21.07.2006. godine


57

170. Pritom, navode iz iskaza svjedoka V.-u smislu da je u novcu pribavljenog

razbojništvom bilo novčanica raznih valuta potvrđuje i sadržaj materijalnog dokaza

optužbe T-1049, sastavljenog od PBS banke, u kome su tačno individualizirane

novčanice koje su bile obuhvaćene transportom novca.

171. Nadalje, svjedok A.V. je u iskazu opisao da su prilikom izvršenja djela imali

automatske puške, a što se podudara sa sadržajem dokaza optužbe T-1350, koji se

odnosi na vještačenje tragova vatrenog oružja pronađenog prilikom izvršenja krivičnog

djela razbojništva inkriminisane prilike, a u kome stoji da je na vještačenje (između

ostalog) dostavljena i „automatska puška sa okvirom i 60 metaka“, pri čemu je na

glavnom pretresu neposredno saslušan i vještak Dino Osmankadić, koji je potvrdio

navode iz navedenog nalaza i mišljenja.

172. Kod utvrđivanja činjenica da li je postojala zločinačka organizacija, te da li je

planirano izvršenje krivičnog djela razbojništva na štetu PBS, Sud je pošao od iskaza

svjedoka A.V. (neposrednog učesnika u inkriminisanom događaju), koji je u svom

iskazu naveo kako je prije izvršenja predmetnog krivičnog djela bio u zatvoru, te je

„izašao“ na vikend, pa je potom nakon odlaska na Pale, otišao do Beograda, gdje se

sreo sa D.E.1., koji je govorio o planiranoj pljački. Svjedok V. je u iskazu dalje opisao

da je u R. Srbiji bilo više lica- V.P.1, B.M. i D.E.2., koja su lica takođe „krenula“ u

pljačku, pri čemu su znali da imaju pomoć od „ekipe“ iz Sarajeva, što prema ocjeni

Suda govori o tome da je zločinačka organizacija bila razgranata, odnosno imala

pripadnike, ne samo u R. Srbiji, nego i na prostoru BiH, te da se radilo o grupi koja je

postojala već neko vrijeme. Osim toga, svjedok A.V. je potom u iskazu opisao kako su

državnu granicu između R. Srbije i BiH prešli čamcima, te da su imali „dečka“ koji ih je

prevozio, a što dakako govori o stepenu organizovanosti zločinačke organizacije u cilju

učinjenja krivičnih djela.

173. Prema kazivanju svjedoka A.V., u organizaciji je bilo i određenih lica koji su ih

prevozili automobilima, a koji su imala ulogu „čistača“, odnosno taksista, koji su ih vodili

48 T-12 Akt broj 02/2-2-KU:5300/06 od 21.08.2006. godine uz prilog Dopis broj 14/1-1-04-5-3351 od

08.08.2006. godine uz prilog Nalaz hemijskog vještačenja broj 14/1-1-04-5-3351 od 08.08.2006. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Sarajevo 49

T-10 Specifikacija novčanica USA dolara i Eura sačinjena na 60 stranica 50

T-13 Akt broj 02/2-2-KU:5300/06 od 26.07.2006. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, uz prilog: Vještačenje tragova vatrenog oružja broj 02/2-6-04-09-9833 od 20.07.2006.godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Sarajevo - Sektor krim policije


58

do „štekova“ u stanove. Tog puta došli su do A.K. i E.K., tu je bio i B.O., E.A., znali su

da nekad trebaju „doći pare“, što se odnosi na to da su očekivali novčanu pošiljku.

Nakon što je pribavljena informacija o transportu novca od pripadnika zločinačke

organizacije, svjedok dalje navodi da se krenulo sa konkretnim pripremama na

izvršenju djela, koje su se sastojale u pripremi telefona, uniformi, oružja i dr.

174. Osim toga, svjedok je u iskazu opisao podjelu novca u vikendici jednog od

pripadnika organizacije, kada je dijelu grupe D.E.1. podijeljeno 60% novca pribavljenog

razbojništvom, a grupi E.A. 40%, a koja raspodjela novca je bila unaprijed dogovorena.

Radilo se o svakakvim novčanicama, kako je to svjedok slikovito opisao, „svakakve

novčanice i krune i funte i forinte i dinari i ove i šilinzi i sve“. Po podjeli novca otišli su

automobilima do Trebinja, a nakon toga je D.E.1., sa drugim pripadnicima zločinačke

organizacije, prešao državnu granicu, sa novcem poslaganim u sjedište automobila.

175. Ocjenom iskaza svjedoka A.V., Sud cijeni da isti na vrlo plastičan način

opisuje djelovanje zločinačke organizacije, organizaciju iste, činjenicu da svako ima

svoja zaduženja, te da je dogovoren plan, koji su onda članovi grupe dužni provoditi,

što znači da zločinačka organizacija ima i određenu hijerarhiju, pri čemu iz iskaza ovog

svjedoka jasno proizilazi da grupa ima dva “ogranka”, jedan u R. Srbiji, a drugi u BiH.

176. Da je D.E.1. novac dijela organizacije (60%) prebacio na područje R. Srbije

proizilazi takođe iz iskaza ovog svjedoka, koji u iskazu vrlo slikovito opisuje na koji

način je izvršeno prebacivanje novca preko državne granice, uz pomoć drugih

pripadnika zločinačke organizacije.

177. Pritom iz iskaza svjedoka A.V. slijedi da se radi o organizaciji koja je djelovala

duži vremenski period, odnosno (kada se imaju u vidu dokazi iz ovog postupka) slijedi

da je to bilo od 2006. godine, pa najmanje do 2009. godine (kada je vršeno pranje

novca). Takođe iz iskaza ovog svjedoka slijedi da su se pripadnici grupe mijenjali, ali

da ih je uvijek bilo najmanje tri osobe, te da su djelovali u cilju učinjenja jednog ili više

krivičnih djela, za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna,

čime su ispunjeni uslovi za postojanje zločinačke organizacije.

178. Pri ocjeni iskaza svjedoka A.V., Sud je prije svega imao u vidu da isti svjedok

nije neposredno saslušan na glavnom pretresu u ovom krivičnom predmetu, već da je

njegovo neposredno saslušanje provedeno u krivičnom predmetu koji se vodi pod

brojem: S1 2 K 015384 14 K (u kojem predmetu je jedan od optuženih bio I


59

Davor Mandić), ali je pritom Sud istovremeno imao u vidu eksplicitnu saglasnost

odbrane optuženog sa ovakvim načinom uvrštavanja iskaza ovog svjedoka, te

odustanak od prava na unakrsno saslušanje ovog svjedoka.

179. Iako je pri ocjeni iskaza svjedoka Sud vodio računa da se radi o svjedoku koji

je dobio imunitet, Sud istovremeno cijeni da zbog same te činjenice iskaz ovog

svjedoka ne može biti prima facie odbačen, odnosno da se pitanje korištenja iskaza

svjedoka koji su dobili imunitet mora razmatrati na osnovu pojedinačnih okolnosti

svakog konkretnog predmeta, te se radi o dokazu koji ima jednaku vrijednost kao i svi

drugi dokazi i u odnosu na njega se ne primjenjuje pretpostavka pouzdanosti ili

nepouzdanosti.

180. Na ovom stanovištu je i Ustavni sud BiH, koji je u svojoj praksi zauzimao stav

po pitanju prihvatljivosti iskaza svjedoka kojima je dat imunitet od krivičnog gonjenja,

pa je tako u predmetu broj AP-2118/0851 odbacio kao nedopuštenu apelaciju Adema

Šahinovića podnesenu protiv presude Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Kžk-06-000020

od 21.05.2008. godine, a u kojoj apelaciji je apelant, inter alia, prigovarao i načinu na

koji je Kantonalno tužilaštvo zaključilo sporazum s E.S., odnosno pogrešnoj primjeni

odredbe člana 98. ZKP, tvrdeći kako se imunitet od krivičnog gonjenja može dati samo

svjedoku a ne okrivljenom, radi čega navedeni sporazum takođe predstavlja nezakonitu

radnju Kantonalnog tužilaštva, odnosno nezakonit dokaz na kojemu nije mogla biti

zasnovana odluka suda. Naime, zaključak Ustavnog suda je da je Vrhovni sud jasno

obrazložio zbog čega je prihvatio izjavu svjedoka E.S. (a kojem je svjedoku tužilac dao

imunitet od krivičnog gonjenja, uz uslov da se on pojavi kao svjedok i istinito svjedoči o

svim činjenicama koje su mu poznate u navedenom predmetu) i ostale dokaze

prezentirane tokom postupka, te da takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim i

nelogičnim. Pored toga, Ustavni sud BiH je u ovoj odluci primijetio da odluka o krivici

apelanta nije zasnovana samo na iskaza ovog svjedoka, budući da je Vrhovni sud

iskaz spornog svjedoka doveo u vezu sa brojnim drugim provedenim materijalnim

dokazima, iskazima svjedoka i nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, te je

51

Odluka Ustavnog suda BiH o dopustivosti i meritumu broj AP-2118/08 od 12.10.2011. godine, objavljena u “Službenom glasniku BiH”, br. 48/11 od 16. 06. 2011. godine


60

ocjenom izvedenih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, zaključio da je apelant

izvršio krivično djelo za koje je osuđen52.

181. Pri odlučivanju, Sud je imao u vidu da je svjedok A.V., prema vlastitom

kazivanju, učestvovao, odnosno imao određenu ulogu u realizaciji krivičnog djela

razbojništva izvršenog na štetu PBS, te je iscrpno i detaljno svjedočio i odgovarao na

sva postavljena pitanja, čime je pružio značajan činjenični materijal, koji je omogućio da

se stekne jasna i cjelovita slika događaja o kojem je svjedočio. Osim toga, iskaz ovog

svjedoka je u skladu sa dokazima objektivne prirode, što je u konačnici i opredijelilo

Sud da istom iskazu pokloni vjeru pri utvrđivanju pitanja da li je izvršeno krivično djelo

razbojništva na štetu PBS 29.06.2006. godine, da li je postojala zločinačka

organizacija, te da je li je dio novca pribavljen razbojništvom „prebačen“ u R. Srbiju.

182. Pritom, Sud konstatuje da iz iskaza svjedoka A.V. ne proizilazi da je Davor

Mandić bio pripadnik zločinačke organizacije. Međutim, Sud istovremeno nalazi da ovaj

svjedok govori o pripadnicima zločinačke organizacije koji su njemu poznati, a koji su

učestvovali u pripremi izvršenja krivičnog djela razbojništva, realizaciji samog djela, te

pomaganju da D.E.1. sa dijelom novca pribavljenog razbojništvom pređu državnu

granicu.

183. Ova činjenica (da je Davor Mandić pripadnik zločinačke organizacije)

svjedoku A.V. objektivno nije morala biti ni poznata, s obzirom da je svjedok

posjedovao saznanja u skladu sa svojom pozicijom unutar organizacije. Naime,

pojedini članovi u pravilu posjeduju samo ona saznanja koja su neophodna da u skladu

sa svojom pozicijom unutar organizacije obave povjerene im zadatke53. Za odgovornost

članova uobičajeno se ne traži njihovo učestvovanje u kriminalnim aktivnostima, ali je

potrebno njihovo znanje zabranjenih ciljeva organizacije. Posebno bitno za zločinačku

organizaciju je stajalište da za krivičnu odgovornost nije nužna neposredna veza

(komunikacija) između članova, niti je potrebno da je pojedinac učestvovao u stvaranju

plana, budući da se pojedinci kao članovi organizaciji mogu pridružiti u različito vrijeme

i ne moraju znati potpuni plan grupe54.

52 Odluka Ustavnog suda BiH o dopustivosti i meritumu broj AP-2118/08 od 12.10.2011. godine, objavljena u

“Službenom glasniku BiH”, br. 48/11 od 16. 06. 2011. godine 53

M. Singer Organizirani kriminal, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 5, broj 2/1988, str. 566 54

Ibid, str. 745


61

184. Osim toga, iz provedenih dokaza, pri čemu Sud ukazuje na dokaze

pribavljene primjenom posebnih istražnih radnji u R. Srbiji proizilazi da je nakon

izvršenja krivičnog djela razbojništva na štetu PBS banke, D.E.1. dio otuđenog novca

u R. Srbiji zamijenio u mjenjačnicama i potom opet prebacio u BiH, u namjeri da ga u

BiH stavi u opticaj u legalne tokove novca.

185. Tako u presretnutom razgovoru broj: 161 130 od 05.06.2009. godine između

D.E.1. i lica za koje je Sud utvrdio da se radi o optuženom (iz razloga koji će biti dalje

navedeni), nakon izvjesnih problema sa Centralnom bankom BiH u vezi provjera

porijekla novca koje je optuženi dao na „posudbu“, D.E.1 navodi: „Nema iz koje

mjenjačnice ne potiču. Ja lično znam kad sam ti govorio treba mi vremena da okrupnim

i okrupnjavao sam 5-6 dana, promijenim, najviše sam po 500“. U razgovoru od istog

datuma (broj razgovora: 163 027) na pitanje Davora Mandića: „nisu ga pitali porijeklo

para, nego pojedinačno odakle su novčanice. Rekao sam mu ja nema para, kvalitet, da

nije prljavo“, D.E.1. odgovara: „Nema šanse, već i da jeste, otkud znam je li u

mjenjačnici“, da bi potom u daljem razgovoru D.E.1. naveo: „otkud ja znam gdje sam

okrupnjavao, sve i da ima kako ja mogu za svaku novčanicu.“

186. S tim u vezi, u razgovoru od istog dana (broj razgovora: 171 543) D.E.1.

navodi: „ne može biti neregularno, sad je pričao s Ratkom, kaže ona dobro se sjeća,

nema šanse da je negdje moglo nešto, ovdje začas obilježe novčanice, da je nešto

neregularno policija bi ga privela iste sekunde“. U istom razgovoru D.E.1. navodi: „ja

kontam je li sigurno ostalo od banke, a nije?“ , što prema ocjeni ovog Suda govori o

tome da se radi o novcu pribavljenog razbojništvom nad PBS na prethodno opisani

način, da bi onda D.E.1. dodao: „sve i da jest, obilježene su, evo sad gledam, našao

papire, nema nigdje da su obilježene“, te u daljem razgovoru navodi: „ nema šanse da

su povezane sve pare, to je sa svih strana, može biti samo 10-15.000 da je odnekle

bilo, nema šanse sve pare, to je sa svih strana okrupnjivano, može biti 20-30.000

u Beogradu da nisu upisivane pare, kaže Ratka nisu bile obilježene, znam to“. U

istom razgovoru optuženi dalje navodi: „vidi s D., kad hoće đavo, sad mi krivo što

nisam otišao na banku i sve uplatio, da kažem ukrupnjavao moj novac“, što prema

ocjeni Suda govori o tome da optuženi želi da prikaže „prljavi“ novac kao novac stečen

poslovanjem porodične firme Mandić, da bi D.E.1. naveo: „ne trebaš ti njima ništa, ti si

njemu dao, to je njegov problem, šta imaš ti s tim? Prvo bi ti radio zvanično da imaš

firmu, nego prodao 500 stanova? I to ako mogu nešto povezati, 30-40,5.000, to se u


62

10 navrata okrupnjavalo, može iz jedne mjenjačnice da je nešto, šta će banka

znati, njihovo je da zovu kolege da ga zovu na razgovor“, da bi onda D.E.1. rekao:

„gledaj šta piše u službenoj zabilješci, fabrički broj pištolja (čita za PBS banku(), nigdje

nema serijskog broja, ti se nemaš šta petljati“, a što po ocjeni Suda govori o

rukovodnoj ulozi D.E.1. unutar organizacije i činjenici da optuženi, kao pripadnik

organizacije, postupa po njegovim uputstvima.

187. Pored toga, iz narednog razgovora (181 355 od 05.06.2009. godine) vidljivo je

da ista lica opet raspravljaju o tome da li je sav „prljav“ novac razmijenjen u mjenjačnici,

te da li je išta „ostalo“ od razbojništva izvršenog na štetu PBS, pa tako D.E.1. u ovom

razgovoru navodi: „Jesi došao sebi? Ja sve dosad razmišljao, slomio glavu, moglo se

desiti da je negdje 50.000 slučajno negdje ostalo od banke, pošto govoriš da je

po 500 EUR-a, da smo kontali da je promijenjeno, a nije?“, da bi optuženi pitao:

„Šta uraditi?“ (što govori o tome da traži instrukcije o postupanju od D.E.1.), da bi

D.E.1. naveo: „pošto kontam da je po 500, da nije slučajno negdje ostalo, 20-50.000 je

ostalo plafon“ (što se odnosi na količinu „prljavog“ novca koja po procjeni D.E.1. nije

razmijenjena u mjenjačnicama, te na činjenicu da i sam D.E.1 izražava sumnje o tome

da li je sav „prljavi“ novac zamijenjen u mjenjačnicama u R. Srbiji).

188. I u razgovoru broj: 162 130 od 05.06.2009. godine optuženi i D.E.1.

raspravljaju o porijeklu novca, odnosno problemima lica D. (za koje je Sud utvrdio da

se radi o licu D. K.) sa Centralnom bankom BiH u vezi provjera porijekla novca, te u

istim razgovorima D.E.1. dodatno potvrđuje da je novac od izvršenja krivičnog djela

„razmijenjen“ u mjenjačnicama u Beogradu. Tako u ovom razgovoru D.E.1. navodi:

„nema iz koje mjenjačnice ne potiču. Ja lično znam kad sam ti govorio treba mi

vremena da okrupnim i okrupnjavao sam 5-6 dana, promijenim, najviše sam po 500“,

da bi onda D.E.1. dodao: „sve po mjenjačnicama u Beogradu“, na šta optuženi

govori: „da kažem novčanice su regularne, kaže morao sam te zvati šta reći“ , što znači

da optuženi traži instrukcije od D.E.1. kako postupiti u navedenoj situaciji.

189. Naprijed navedeni inserti iz presretnutih razgovora, kod ovog Suda

nesumnjivo proizvode zaključak da se radi o „prljavom“ novcu pribavljenog

razbojništvom nad PBS bankom, a koji je D.E.1., kako to sam naziva, „okrupnjavao“ u

mjenjačnicama u R. Srbiji, kako bi se istom novcu, što ovaj Sud nalazi, što teže ušlo u

trag i tako se olakšalo ponovno „ubacivanje“ „prljavog“ novca u novčane tokove u BiH.


63

190. Iz provedenih dokaza u ovom postupku dalje proizilazi da se optuženi

dogovorio sa D.E.1. da će od D.E.1. preuzeti dio tog novca, staviti ga u opticaj u

legalne tokove novca i čuvati ga za zločinačku organizaciju, uz naknadu koju će mu

D.E.1. isplatiti za obavljene poslove, pa je tako Davor Mandić postao pripadnikom

zločinačke organizacije, te je po prethodnom dogovoru sa D.E.1. jednim dijelom tog

novca kupio na berzama u BiH neutvrđen broj dionica raznih preduzeća i 900 dionica

„Elektroprivrede BiH“, a jedan dio novca nezakonito posuđivao većem broju trećih lica

po lihvarskim kamatnim uslovima, koja su lica taj novac upotrijebili u privrednom

poslovanju i za dobiveni novac plaćali dogovorenu lihvarsku kamatu, na koji način je

Davor Mandić „oprao“ preuzeti novac u iznosu većem od 50.000 KM i pribavio

neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku organizaciju.

191. Prije svega, Sud na ovom mjestu nalazi potrebnim razmotriti prigovor

identifikacije optuženog kao učesnika u presretnutim razgovorima sa D.E.1. U tom

smislu, iako su posebne istražne radnje u R. Srbiji provođene prema licu D.E.1., te nisu

provođene prema optuženom, Sud je utvrdio da je lice s kojim je D.E.1. razgovarao

povodom navedenih radnji, upravo optuženi Davor Mandić. Ovakvo činjenično

utvrđenje Suda proizilazi iz niza indicija, koje u konkretnom slučaju djeluju kao čvrst

zatvoreni krug i dozvoljavaju samo jedan opravdan zaključak u odnosu na relevantnu

činjenicu, te objektivno isključuju mogućnost bilo kakvog drugog zaključka u odnosu na

istu činjenicu, a koje pravilo dokazivanja nije u suprotnosti sa načelom pravičnosti

suđenja, prema stavu Ustavnog suda BiH.

192. Naime, u sadržajima navedenih razgovora je iznesen niz detalja na osnovu

kojih je Sud mogao zaključiti da u istim razgovorima pored D.E.1. učestvuje Davor

Mandić, odnosno na osnovu kojih je Sud sa sigurnošću mogao utvrditi da se radi o licu

Davoru Mandiću, pri čemu Sud u tom smislu posebno ukazuje i na iskaz svjedoka D.

P., koji je u svom iskazu iznio detalje koji se tiču posuđivanja novca po lihvarskim

kamatnim uslovima, za šta je svjedok plaćao kamatu, a koji iskaz korespondira

rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji u R. Srbiji, te na dokaze optužbe koji

se odnose na ulaganja na berzi optuženog, za vrijeme dok vrši razgovore sa D.E.1. oko

tih istih ulaganja.

193. U tom smislu, Sud na prvom mjestu ukazuje na sadržaj presretnutog

razgovora od 24.05.2009. godine, broj razgovora 012738, koji iako nije relevantan sa

aspekta konkretnog krivičnog djela, bitan je sa aspekta identifikacije optuženog


64

kao osobe koja učestvuje u razgovorima sa D.E.1., postupa po njegovim instrukcijama,

traži njegove instrukcije i obavještava ga o preduzetim radnjama.

194. Tako u ovom razgovoru osoba, za koju je Sud utvrdio da se radi o optuženom

Davoru Mandiću, govori licu s druge strane (za koju je Sud utvrdio da se radi o D.E.1.),

: „...Slušaj dalje rođeni, kad naveče ja u bazi, kod telefona, kad ovaj što radi kod nas

na pumpi...“. Naprijed navedenu činjenicu Sud je doveo u vezu sa sadržajem iskaza D.

P. na glavnom pretresu, u dijelu kojem je svjedok naveo da je optuženom novac vratio

na njegovoj pumpi, pri čemu je svjedoku bilo poznato da se porodica Mandić i prije

bavila biznisom. Osim toga, u razgovoru broj 012378 od 24.05.2009. godine D.E.1. u

jednom trenutku govori: „Dobro, Davore, šta ćeš“, a iz čega Sud, posmatrano u vezi sa

naprijed navedenim činjenicama, govori o tome da je optuženi Davor Mandić

sagovornik D.E.1. u presretnutim razgovorima, pribavljenim primjenom posebnih

istražnih radnji u R. Srbiji.

195. Nadalje, u razgovoru broj: 132 312 od 22.05.2009. godine, optuženi

obavještava D.E.1. da je kupio 900 dionica Elektroprivrede BiH za 12.000 EUR-a,

riječima: „slušaj, kupili smo, provjerom sad u banci jesmo li kupili, Elektroprivredu po

27,22“. Ovakvo činjenično utvrđenje korespondira sadržaju materijalnog dokaza T-1755,

i to dijelu koji se odnosi na Potvrdu o stanju na računu Davora Mandić, izdatoj od

strane Registra vrijednosnih papira FBiH, a u kome je naznačeno da je optuženi kupio

900 dionica JP Elektroprivrede BiH d.d. Sarajevo, a što dodatno odgovora i drugom

dijelu istog materijalnog dokaza - Izvještaju o transakcijama za vlasnika vrijednosnih

papira od 1.1.2000. do 17.4.2015. godine izdat od strane Registra vrijednosnih papira

u FBiH, u dijelu koji se odnosi na datum 27.05.2009. godine (s obzirom da je

opštepoznato da je potrebno više dana kako bi se “provele” promjene), a za koji datum

zbir količine dionica sa kojima se trgovalo iznosi 900.

196. Stoga, imajući u vidu datum kada optuženi razgovora sa D.E.1., tačan iznos

dionica o kojima ga obavještava, te sadržaj navedenog materijalnog dokaza, kao i

naprijed navedene inserte presretnutih razgovora, pri čemu Sud na osnovu glasa

55 T – 17 Dopis Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo, broj: 02-6-

4832/15 od 20.04.2015. godine sa prilozima: Izvještaj o transakcijama za vlasnika vrijednosnih papira od 1.1.2000. do 17.4.2015. godine izdat od strane Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine dana 20.04.2015. godine; Ugovor o darovanju dionica od 13.09.2006. godine; Prijava prijenosa


65

sagovornika D.E.1. nalazi da uvijek jedno te isto lice razgovora sa D.E.1., navedeni

dokazi kod ovog Suda tvore jedini mogući zaključak da je optuženi Davor Mandić

učesnik navedenih razgovora, te isključuju svaku drugu mogućnost od one da je neko

drugi bio sagovornik D.E.1. u presretnutim razgovorima pribavljenih primjenom

posebnih istražnih radnji u R. Srbiji.

197. Iako je u završnoj riječi odbrana akcentirala da je iz dokaza T-1756 vidljivo da

se optuženi i ranije „bavio“ trgovinom dionicama, zbog čega ovaj dokaz, prema stavu

odbrane, zapravo govori o nevinosti optuženog za radnje koje mu se stavljaju na teret.

Sud, kod naprijed navedenog stanja stvari nije mogao izvesti drugačiji zaključak.

Pritom, Sud konstatuje da je iz istog dokaza, kako to ispravno primjećuje i odbrana

optuženog, vidljivo da je optuženi i ranije trgovao dionicama, međutim imajući u vidu

sadržaj konverzacije broj: 132 312 od 22.05.2009. godine, Sud nalazi da je kupovina

dionica JP Elektroprivrede BiH d.d. Sarajevo u navedenom periodu bila upravo od

novca pribavljenog izvršenjem krivičnog djela razbojništva nad PBS bankom, a sve u

cilju stavljanja „prljavog novca“ u opticaj i redovne tokove novca.

198. Prema ocjeni Suda, optuženi Davor Mandić je, kako proizilazi iz provedenih

dokaza, znao da se radi o prljavom novcu, odnosno novcu pribavljenom izvršenjem

krivičnog djela, pa je isti novac, postavši pripadnik zločinačke organizacije D.E.1.,

primio i njime raspolagao na naprijed opisani način, s ciljem da se isti novac stavi u

legalne tokove, odnosno da se „opere“, pri čemu je zajedno sa D.E.1. optuženi

nesumnjivo imao cilj da uveća iznos novca prethodno pribavljenog izvršenjem krivičnog

djela. Modus operandi optuženog u konkretnom slučaju je bio, kako to proizilazi iz

izvedenih dokaza, „posuđivanje“ novca trećim licima pod lihvarskim kamatnim

uslovima, koja lica su taj novac stavila u promet, pri čemu je optuženi na taj način

oprao iznos novca veći od 50.000 KM.

199. Da je optuženi postao pripadnik zločinačke organizacije D.E.1., te da je u tom

smislu svakog puta tražio instrukcije od D.E.1. u vezi postupanja sa „prljavim“ novcem

vrijednosnih papira broj 12 484/06; Potvrda o stanju na računu izdat od strane Registra vrijednosnih papire u Federaciji Bosne i Hercegovine 56

T – 17 Dopis Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo, broj: 02-6-4832/15 od 20.04.2015. godine sa prilozima: Izvještaj o transakcijama za vlasnika vrijednosnih papira od 1.1.2000. do 17.4.2015. godine izdat od strane Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine dana 20.04.2015. godine; Ugovor o darovanju dionica od 13.09.2006. godine; Prijava prijenosa


66

potvrđuje, između ostalih, sadržaj razgovora broj: 191 384 od 11.06.2009. godine, u

kome optuženi obavještava D.E.1. o hitnoj potrebi Gagija za novcem, te njegovoj

ponudi, pa zaključuje: „pa ćeš ti odlučivati, nisam se s tobom čuo čitav dan, da vidim

šta mogu, šta ne mogu“. Ovakav zaključak saglasno proizilazi i iz sadržaja razgovora

broj: 192 342 od 09.04.2009. godine, u kome nakon što optuženi obavještava D.E.1 o

dogovorenoj kamati, pita: „smijem li mu reći može li odmah?“, nakon čega D.E.1.

postavlja pitanje: „Koliko ima ih“, optuženi odgovara: „300 Evropljana“, te potom D.E.1.

navodi: „dogovori“. Imajući u vidu da je iz sadržaja ovih razgovora, kao i drugih

razgovora vođenih između D.E.1. i optuženog vidljivo da optuženi stalno traži

„instrukcije“ u vezi postupanja sa „prljavim“ novcem, te obavještava D.E.1. o stanju na

terenu, Sud napominje da je osnovu navedene činjenice takođe bilo moguće

identificirati koje lice govori koje rečenice u razgovorima, te tako razaznati ulogu

optuženog u inkriminisanim radnjama.

200. Iako iz provedenih dokaza, odnosno sadržaja posebnih istražnih radnji

provedenih u R. Srbiji, proizilazi da je optuženi posuđivao novac većem broju lica, neka

od tih lica su tokom ovog krivičnog postupka i precizirana, odnosno utvrđen je njihov

identitet, pa je Sud utvrdio da je optuženi novac pod navedenim uslovima „posuđivao“

prije svega D. K., G. Š. i D. P.. Stoga, Sud na prvom mjestu nalazi potrebnim sadržinski

ukazati na iskaze ovih svjedoka na ovu okolnost.

201. Svjedok optužbe D. K. je u iskazu potvrdio da je zaposlen, odnosno da je

jedan od suvlasnika firme „Unigrad“, koja postoji od 1996. godine. Pomenuta firma se

bavi građevinom, odnosno izvođenjem građevinskih radova, te je firma poslovala i

2009. godine. U tom periodu je firma posjedovala tri objekta- u pitanju su stambeni

objekti, dva su u opštini Istočno Novo Sarajevo- Spasovdanska ulica i jedan je u

Istočnoj Ilidži. Na pitanje tužioca da li je blizu tih objekata autobuska stanica, svjedok je

odgovorio da je „dole sve relativno blizu“, najbliži objekat je udaljenih približno 700m

od autobuske stanice. U iskazu je svjedok potvrdio da poznaje optuženog i njegovu

porodicu duže vremena, pri čemu se sa optuženim nije često viđao u periodu 2009.

godine, jer je on mlađi momak, vrlo rijetko su se viđali, a ukoliko se vide usputno,

pozdravili bi se sa poštovanjem. Prema kazivanju svjedoka, nije poslovno sarađivao sa

optuženim u tom periodu, te nije bilo pregovora oko kupovine stanova, što je svjedok

vrijednosnih papira broj 12 484/06; Potvrda o stanju na računu izdat od strane Registra vrijednosnih papire u


67

opisao na sljedeči način:“ Nije bilo kupovine stanova, trebalo je, možda smo dva, tri

puta razgovarali, on je imao, ili on ili još neko s njim namjeru da nešto gradi tamo, onaj,

i dao sam mu ja podatke kol'ko šta košta i to, to je, kako, kol'ko može da vrijedi, kol'ko

iznosi objekat da se napravi sa grubim građevinskim radovima i tako, eto to, ali nije.”

202. Svjedok je u iskazu negirao da je posuđivao novac od optuženog, pri čemu je

dodao da je u to vrijeme bilans uspjeha firme bio pozitivan. Prema navodima svjedoka,

firma je imala određene kredite u bankama, svjedok je u to vrijeme gradio jedan objekat

na Dobrinji IV sa Novom bankom. Na pitanje je li bilo potraživanja, svjedok je naveo da

nije lično polagao novac u banku, svakodnevno su ljudi iz firme to radili, bilo je kupaca

koji su donosili novac u blagajnu, svaki dan se predavao novac od kupljenih stanova,

odnosno uplaćivao u banku.Svjedok se prilikom saslušanja nije mogao prisjetiti da li je

neka od banaka tražila provjere, objašnjavajući to protekom vremena, kao i činjenicom

da se se radi o organizovanoj firmi, gdje je svako radio posao u svom domenu.

Problema s bankom, prema navodima svjedoka nikad nije bilo.

203. Iako iz iskaza svjedoka D. K. proizilazi da nije uzimao novac od optuženog u

toku 2009. godine, Sud nije mogao pokloniti vjeru takvim navodima ovog svjedoka,

imajući u vidu sadržaj presretnutih razgovora između D.E.1. i optuženog, te činjenicu

da se firma svjedoka D. K. bavila izvođenjem građevinskih radova, odnosno

građevinom.

204. Tako u razgovoru broj: 201 017 od 23.04.2009. godine optuženi obavještava

Mandića da je dao novac na sljedeći način: „dao sam, molio me čovjek, napisaću

datum od prvog, tako smo se dogovorili, kao da sam mu dao od prvog maja, da ne

odugovlačimo...na svaka 3 mjeseca je kamata“, nakon čega D.E.1. odgovara: „dobro“,

te optuženi dodaje: „maj-juli-avgust. U opštini mu pogrešno nacrtali zgradu za koju

uzme pare, trebaju precrtati za 7 dana, ne može mu zgrada stati na taj plac“, te u

daljem razgovoru optuženi pita D.E.1. : „Jesi li zadovoljan mojim radom“ (što govori o

naredbodavnoj ulozi D.E.1. prema optuženom, te činjenici da optuženi „posuđuje“

novac pod opisanim uslovima D. K.).

205. Nadalje, činjenično utvrđenje da optuženi, po instrukcijama D.E.1, daje novac

D. K., pod lihvarskim kamatnim uslovima, proizilazi i iz razgovora broj: 165 003 od

Federaciji Bosne i Hercegovine


68

29.05.2009. godine. U pomenutom razgovoru na pitanje D.E.1. „jesi se vratio od tamo“,

optuženi odgovara: „sad sam 10.000 Evropljana, sve sam pokušavao ...“, što prema

ocjeni Suda znači da je dao 10.000 EUR-a, te D.E.1. pita: „kad će vratiti?“, na šta

optuženi odgovara: „za mjesec dana....Ja kažem D. ovo si me nazvao, ne može me

niko zvati“.

206. Osim toga, u razgovoru broj 160 315 od 05.06.2009. godine, vezanom za upit

Centralne banke oko porijekla novca položenom kod Nove banke, optuženi pita D.E.1.

oko porijekla novca, te navodi : „sad sam bio s njim prije minutu, nazv'o me kaže, ima

problem. Kaže on, uložio, podigao po 30.000 početkom maja, uložio 50.000 poslao

za Crnu Goru i dole je to položeno, sad ga zvali iz Nove banke“.

207. Sadržaj navedenog razgovara, odnosno činjenicu da je D. K., putem svoje

firma Unigrad izvršio uplatu od 30.000 KM početkom mjeseca maja 2009. godine, a koji

novac predstavlja iznos koji mu je dao optuženi Davor Mandić, potvrđuje i sadržaj

uplatnice od 11.05.2009. godine, ovjerene od strane Nove banke a.d., Filijala Istočno

Sarajevo57, u kojoj je na ime kamata Novoj banci od strane firme „Unigrad“ uplaćen

iznos od 30.000 KM.

208. Da je D. K. lice kome optuženi daje „prljavi“ novac pod lihvarskim kamatnim

uslovima potvrđuje posredno i sadržaj razgovora broj: 162 130 od 05.06.2099. godine,

koji se takođe vodi oko provjere porijekla novca, gdje optuženom govori: „kaže dobro,

vidjećemo u ponedjeljak, reći će od kupovine stanova“, što se odnosi na činjenicu da

D.K. nastoji opravdati porijeklo novca tvrdnjom da isti potiče od kupovine stanova.

209. Takođe, u razgovoru broj: 163 027 od 05.06.2009. godine, vezanom za

probleme svjedoka D. K. oko provjere porijekla novca, D.E.1. govori optuženom:

„svega se sjećam Bracko, bilo je po 50,100,200, znaš koliko sam se namučio-

popunjavalo. Otkud sam to? D. prevarant pravi, kontam da nije izmislio“.

210. Nadalje, na okolnost da li je optuženi lice koje je G. Š. davalo novac pod

lihvarskim kamatnim uslovima Tužilaštvo je na prvom mjestu saslušalo svjedoka G. Š..

57 Prilog dokaza T-18 Obavještenje Nove Banke a.d. Banja Luka zajedno sa prilozima kartice računa za

period od 01.03. do 1.8.2009 godine za: Unigrad d.o.o., D.K., Dedegs d.o.o i G. Š.


69

211. Svjedok optužbe G. Š. je u iskazu potvrdio da je zaposlen u firmi Dedex, radi

se o privatnoj firmi, koja postoji od 1999. godine i bavi se građevinom, odnosno

izgradnjom stambenih prostora na području opštine Istočna Ilidža. U toku 2009. godine

svjedok je bio zaposlen u ovoj firmi, te su tada završavali jedan tržni centar (stambeno-

poslovni prostor) na području Dobrinje 1, odnosno autobuske stanice. U iskazu je

svjedok potvrdio da poznaje optuženog, te njegovu porodicu, kao i da je dugo vremena

prijatelj sa ocem optuženog i da se druže. Svjedok je u iskazu negirao da je imao

poslovne odnose sa optuženim, kao što je i negirao da je dogovarao prodaju stanova u

objektu pored Autobuske stanice i da je posuđivao novac od optuženog. Dalje je

svjedok u iskazu potvrdio da poznaje D.E.1., što je opisao riječima: „svi ga tamo znaju“,

ali ni sa njim nije imao kakvih poslova. Svjedok je pritom negirao da je 2009. godine

telefonskim putem pričao sa optuženim, prije njegovog hapšenja.

212. Iako iz iskaza svjedoka optužbe G. Š. proizilazi da isti nije imao poslovne

odnose sa optuženim, te da nije posuđivao novac od optuženog, Sud nije mogao

pokloniti vjeru takvom iskazu ovog svjedoka, imajući u vidu sadržaj presretnutih

telefonskih razgovora.

213. Tako u razgovoru broj: 132 330 od 02.04.2009. godine optuženi priča D.E.1. o

ostvarenom kontaktu sa svjedokom G. Š., što opisuje: „sad sam s njim pričao, treba 25

Evropljana, ima ovdje tržni centar, neće kaže doći do toga, jer mi je pokazivao, treba da

krene, već je on prodao ne zna koliko stanova...“, na šta D.E.1. pita: „Kakav je

dogovor?“, da bi optuženi odgovorio: „Dogovor je 25 % evropljana, 7%, 2 stana, po

kvadrata garancije, to je, ali neće doći do tih stanova“, te u daljem razgovoru se

zaključuje da se radi o kamati od 1.700 „evropskih“, na rok od 3-6 mjeseci, nakon čega

na pitanje D.E.1.: „Gdje pravi tu drugu zgradu, s tim tržnim centrom“, D.E.1. odgovara:

„Pravi je kod Toma“, iz čega proizilazi dogovor o „posuđenom novcu“ i iznosu kamata.

Ovakav zaključak potvrđuje i sadržaj konverzacije broj: 141 515 od 02.04.2009. godine,

u kome optuženi obavještava D.E.1. da je dao 50 Evropljana licu, za koje Sud nalazi da

se radi o G. Š., a koje ima kancelarije: „ovdje gdje je autobuska“, što se očito odnosi na

autobusku stanicu u Istočnom Sarajevu.

214. Sud primjećuje da je iz iskaza svjedoka G.Š. i D. K. evidentno da isti na

pretresu kategorički negiraju bilo kakvu mogućnost poslovnih odnosa sa optuženim u

inkriminisanom periodu, a što je suprotno naprijed navedenim dokazima objektivne


70

prirode, zbog čega Sud nije poklonio vjeru njihovim kazivanjima u tom dijelu.

215. Pritom, Sud nalazi da je takvo kazivanje svjedoka u određenoj mjeri

motivirano i činjenicom nepovoljnog poslovnog položaja u kome su se firme svjedoka u

određenom momentu nalazile58, a koji je položaj optuženi zloupotrijebio da bi stavio

„prljavi“ novac u opticaj i tako uvećao isti, ali i njihovim poznavanjem optuženog i

njegove porodice, koja nesumnjivo zbog svog materijalnog stanja, uživa određeni ugled

i uticaj u sredini u kojoj i svjedoci žive- Istočnom Sarajevu, te se stoga svjedoci sasvim

vjerovatno ne žele „zamjeriti“ optuženom i njegovoj porodici. Osim toga, iz iskaza

svjedoka optužbe G. Š. proizilazi da je isti svjedok, prema vlastitom kazivanju,

dugogodišnji prijatelj sa ocem optuženog, a što takođe govori o motivaciji svjedoka da

prikaže drugačije stanje stvari.

216. Iz provedenih dokaza proizilazi da je optuženi „posuđivao“ novac i D. P., pod

lihvarskim kamatnim uslovima, a koji je taj novac upotrijebio u privrednom poslovanju i

za dobiveni novac plaćao dogovorenu lihvarsku kamatu svakog mejseca.

217. U iskazu na pretresu svjedok optužbe D. P. je potvrdio da je u aprilu 2009.

godine radio u Istočnom Sarajevu, u Balkan Investment banci, na poslovima direktora

filijale, što je svjedok, gdje je premješten sa pozicije u Zvorniku, shvatio kao znak da ne

treba tu više da radi. U međuvremenu je svjedok aktivirao otvaranje firme na ime

supruge, da bi se finansijski obezbijedio na neki drugi način, te je u pripremao uvoz

ulja, za šta su trebala neka obrtna sredstva. S tim u vezi, svjedok je u iskazu opisao

kako je jednog dana doručkovao u „Gradskoj kafani“ kod Dragana Škrbe, koji ima

nekog prijatelja Ogija, koji je tu bio skoro svako jutro, te je tada svjedok spomenuo da

bi mu trebalo otprilike 50.000 KM, dok mu ne bude odobren kredit, pa je pitao ima li

neko da bi mu pomogao u vezi s tim, ali „ne pod zelenaškim kamatama“. Potom je Ogi

rekao da ima dobrog prijatelja koji mu može pomoći, pa je jednog dana Ogi došao i

rekao da će mu njegov prijatelj pomoći na mjesec-dva sa 25.000 EUR-a. Dalje je Ogi

pitao svjedoka kako će garantovati povrat novca, na šta je svjedok odgovorio da ima

stan u Zvorniku, da će potpisati da daje stan, ukoliko ne bude mogao vratiti novac.

58 Što proizilazi iz primjera radi razgovora od 11.06.2009. godine (broj: 191 384), u kome optuženi

obavještava D.E.1. da „Gagiju“, što se odnosi na D. K. treba hitno „50 Evropljana“, „koliko danas“, „jer plate idu“, „treba mu do subote, nije platio, ne bi stavili na ovo 250. bilo bi 300 od 01.06., računali bi 3,5 znaš, bilo bi 300 X 3,5 od 01.06. Ovo bi još dodali ovih 50, jer mi baš govori, treba da počne onu zgradu, da vidimo


71

Svjedok je potom rekao, da „pošto pare su osjetljiva stvar“, ako se taj prijatelj bude

„vezao“ za datum, mogao bi biti problem, pa zbog toga bi tražio da povrat novca bude

u roku od dva mjeseca, s čim je Ogi bio saglasan. U daljem razgovoru svjedok je,

prema vlastitom kazivanju, rekao: „samo, onaj, ja mogu čovjeka počastiti ili tebe ili koga

hoćete, ali sam zelenaški kamate 10 posto mjesečno, ovo, ono, ja to nemam para za

to“, na šta je Ogi odgovorio da je to u redu.

218. Nakon toga su dogovorili susret, jednog dana je došao optuženi u „Gradsku

kafanu“ i tu su sjeli. Potom je optuženi, koga je svjedok ukupno vidio dva puta prije

ovog saslušanja, rekao da će mu dati 25.000 EUR-a, te da će potpisati neku izjavu

(„bezveze izjava“) da optuženi može uzeti njegov stan u Zvorniku od 60m2, ukoliko mu

svjedok ne vrati novac, pri čemu ta izjava nije bila ovjerena od strane suda. Vrijednost

stana svjedoka je u to vrijeme približno bila 60.000 KM. Prilikom saslušanja svjedok se

nije mogao prisjetiti koliko je novca pisalo da treba vratiti na toj izjavi, pri čemu je dodao

da ga je ovlašteno službeno lice iz SIPA-e „podsjetilo“ kad mu je puštao snimak o

kojem iznosu se radilo, što je svjedok zaboravio. Svjedoku nije poznato koliki je iznos

novca uzeo od optuženog, jer je to kratko trajalo, čini mu se da je negdje spomenuto da

se radi o iznosu od 30.000 EUR-a. Vezano za kontradiktirnost iskaza na pretresu i u

ranijoj izjavi na okolnost da li je optuženi imao već pripremljenu izjavu za davanje

novca, svjedok je odgovorio da je to on napisao na stolu, te da optuženi nije imao tu

izjavu. Prilikom saslušanja, svjedok je naveo da je i prilikom davanja izjave rekao da

se ne sjeća je li optuženi donio tu izjavu ili su je pisali u tom trenutku, jer o tome ne

razmišlja svaki dan, niti mu je to „najbitnije u životu“. Nakon toga, svjedok se

opredijelilo da su na običnom papiru u kafani sve potpisali, što nije ovjeravano, te je

tom prilikom svjedok tačno izdiktirao o kom stanu se radi, ulici, zbog čega se nije radilo

o urneku izjave.

219. Prema navodima svjedoka, vratio je taj novac za približno mjesec i po-dva

mjeseca, uglavnom prije isteka roka od dva mjeseca. Pritom je svjedok negirao da se

radilo o roku povrata novca od 4 mjeseca, da bi potom na pitanje predsjednika vijeća

svjedok naveo da je tražio rok od 2 mjeseca, ali kad su sjeli optuženi je rekao da

napiše rok, da ne bi bilo problema, pa je onda optuženi rekao „evo nek' bude 4

mjeseca“, ali je svjedok vratio novac u roku od 2 mjeseca od prijema.

koliko možemo sarađivati, jedno 20-300 uplaćivali na godinu, ja sam računao 5 % na godinu dana ako bi bilo


72

220. Povrat novca se odvijao na način da je svjedok telefonski kontaktirao Ogija

da je donio novac i hoće da ga vrati, nakon čega ga je Ogi kontaktirao i rekao da je

Mandić na pumpi, gdje je svjedok i otišao sa novcem. Tom prilikom su svjedok i

optuženi međusobno pocijepali potvrde, te je svjedok dao optuženom 25.000. Svjedok

je „počastio“ Ogija, jer mu je napravio uslugu i bio korektan.

221. Na pitanje da li je bilo kamata prilikom „posuđivanja“ novca, svjedok odgovara

da „zelenaški oni uzimali su tad 10,15 posto, pa ti nabijaju kamate, to nije ličilo na to“,

te da „banke sad uzimaju kol'ko je on meni uzeo“, odnosno da bi veća bila kamata u

banci nego što je: „on meni, što sam ja njih počastio, odnosno Ogija počastio“. Kada je

u pitanju davanje kamate, a vezano za kontradiktornost u ranijoj izjavi, svjedok je na

pretresu naveo da se tada nije mogao sjetiti detalja, pri čemu je svjedok potvrdio da

nije plaćao zelenašku kamatu, nego: „on je rekao daćeš Ogiju, počastićeš Ogiju, meni

ne treba ništa“. Prema sjećanju svjedoka, Ogi je jednom ili dvaput došao, jer je to

trajalo dva mjeseca, što je svjedok opisao na sljedeći način: „Kad me je ispitivao onaj u

SIPA-i čovjek, šta je već, ne znam ni ja, onaj, malo mi je suflir'o, je li, je li, je li bilo, jesi li

nosio, sjećam se da sam Ogiju jednom ili dvaput, ali mislim da je jednom ili dvaput

došao, jer je to sve trajalo dva mjeseca, ja, on mi je, i kad mi je rekao, kad sam rekao

četri mjeseca u glavi mi je bilo da sam trebao to vratiti za 4 mjeseca, ja sam to vratio i

ranije i odnio i dao Ogiju, onaj, to što sam mu dao. Da li je on jednom doš'o kod mene

pa mi, pa ga ja počastio“. Na pitanje predsjednika vijeća koliko je novca dao za kamatu,

svjedok je naveo da je Ogiju dao 500 ili 750 EUR-a, pri čemu svjedok nije mogao

precizirati o kom se iznosu radi, u dva navrata, dok je 25.000 EUR-a odnio na pumpu

optuženom i predao mu novac lično. Dodatno, na pitanje da li je tih 500 ili 750 EUR-a

bilo za Ogija ili optuženog, svjedok se nije mogao tačno izjasniti, pri čemu je naveo da

je Ogi svo vrijeme bio tu, optuženi mu je rekao da počasti Ogija, što je svjedok i učinio,

a Ogi je, prema navodima svjedoka, jedva čekao da ga počasti.

222. Prema kazivanju svjedoka, od ranije poznaje oca optuženog, dok ranije nije

poznavao optuženog, te mu je poznato da se radi o uspješnoj porodici. Na pitanje

branioca optuženog da li je bio siguran prilikom uzimanja novca od optuženog da

novac ne potiče iz krivičnog djela, svjedok je naveo da je optuženog smatrao

Mandićevim sinom, koji posjeduje pumpe, te stoga nije razmišljao o tome da li novac

u kvadratima, onda je on prelomio“. na 450 dobiti keša“.


73

potiče iz krivičnog djela. Svjedoku je poznato da je porodična firma Mandić jedno

vrijeme poslovala i preko PBS Sarajevo, te mu je poznat termin polog pazara (što znači

da novac potiče od redovne djelatnosti, odnosno polaže se od prethodnog dana

sutradan), pri čemu svjedok prilikom saslušanja nije mogao potvrditi da novac koji je

dobio u zajam od optuženog potiče iz firme Mandić.

223. U svom iskazu svjedok je objasnio i okolnosti vezane za davanje ranijeg

iskaza, te je u tom smislu naveo da je bio u Bijeljini na radnom mjestu kad je pozvan na

davanje izjave u Tuzli od strane ovlaštenog službenog lica SIPA-e, što je svjedok i

učinio. Prilikom saslušanja svjedok se nije mogao sjetiti svih detalja vezanih za

pozajmljeni novac, što je svjedok objasnio protekom vremena od događaja, te je dodao

da su mu „rekli o čemu se radi“, te u „nekim stvarima gdje ja nisam... pripomogli malo“.

Ova pomoć se, prema tvrdnji svjedoka, sastojala u činjenici da su svjedoku puštali

tonske zapise prilikom davanja iskaza. Iako je iz navedene tvrdnje svjedoka evidentno

da isti u određenoj mjeri „sugeriše“ da je na njega vršen uticaj prilikom davanja iskaza,

Sud nije mogao pokloniti vjeru navedenoj tvrdnji, naročito imajući u vidu da je svjedok,

prilikom dodatnog ispitivanja od strane tužioca, potvrdio da je prilikom saslušanja

mogao prati tok davanja izjave, što je i učinio.

224. Pri odlučivanju, Sud je imao u vidu i iskaz, koji je svjedok D. P.ranije dao

ovlaštenim službenim licima SIPA-e59. Navedeni iskaz svjedoka P. se od njegovog

iskaza na pretresu razlikuje u pogledu činjenice da je optuženi svjedoku prilikom

sastanka u gradskoj kafani predao već napisanu izjavu, na kojoj je pisalo da svjedok

posuđuje od optuženog 35.00O EUR-a, koje će vratiti najkasnije za četiri mjeseca, a u

slučaju da ne vrati daje garanciju svojim stanom u Zvorniku. Iako se svjedok nije

mogao prisjetiti da li je u toj izjavi bila kamata, naveo je da je optuženi u izjavi

precizirao veći iznos novca, kako bi imao bolju garanciju da će mu svjedok vratiti

novac, jer je njegov stan vrijedio više od 50.000 EUR-a. Prema kazivanju svjedoka u

ovoj izjavi, optuženom je vratio novac u dogovorenom roku od 4 mjeseca, a kada je

uzimao novac na zajam, dogovor je bio da svaki mjesec plati kamatu od 2 ili 3% od

posuđenog iznosa, tako da je na kraju svakog mjeseca, pri čemu svjedok misli da je to

bilo u 3 navrata, kamatu predavao Ognjenu, a on je to vjerovatno dalje nosio

optuženom. Po isteku četvrtog mjeseca svjedok je cjelokupan iznos od 25.000 EUR-a


74

odnio lično i predao optuženom na njegovoj pumpi u Lukavici, te mu tom prilikom

predao i kamatu za taj mjesec. Iako se svjedok u ovoj izjavi nije mogao sjetiti iznosa o

kome se radi, naveo je, da je prema njegom mišljenju, mjesečna kamata koju je plaćao

bila između 500 i 700 EUR-a.

225. Sadržaj iskaza D. P. na pretresu Sud je doveo u vezu sa razgovorom broj:

141 009 od 22.04.2009. godine, vođenom između D.E.1. i optuženog. U ovom

razgovoru optuženi obavještava D.E.1. o sastanku sa D. P. u gradskoj kafani. U tom

smislu, optuženi u ovom razgovoru navodi: „dao mu, rekao ovo je prijateljsko, ovo je

maltene na riječ, ispotpisivali se, sad ću ti pročitati, nismo ovjerili, nas četvorica ovako

(čita): Ja D. P., lična karta ta i ta, izdata do 22.04.2009. godine, izjavljujem da sam

uzeo na zajam 35.000 EUR-a od tog i tog sa rokom vraćanja od 4 mjeseca, u slučaju

da ne vratim stavljam na raspolaganje stan, potpisuje taj i taj“, na šta D.E.1.

komentariše: „samo da ste još ovjerili u sud“, da bi optuženi odgovorio: „rekoh na riječ,

da se družimo, nemoj da fali, kaže on neće faliti, rasprodaću sve i ova dvojica su

potvrdili“ .

226. Stoga, imajući u vidu sadržaj navedenog razgovora, te činjenice koje

proizilaze iz istog, Sud je poklonio vjeru ranijem kazivanju svjedoka D.P. (u iskazu od

23.04.2015. godine), na okolnost da je prilikom sastanka u gradskoj kafani, kome su

prisustvovali Dragan Škrba, Ognjen (Ogi), svjedok i optuženi, optuženi već donio ranije

pripremljenu izjavu, u kojoj je stajao rok u kojem svjedok treba vratiti novac (4

mjeseca), iznos novca koji je svjedok uzeo na „zajam“ (35.000 EUR-a, što je

predstavljao uvećani iznos), te posljedice nevraćanja zajma (garancija stanom

svjedoka u Zvorniku).

227. Iako je svjedok D.P. na pretresu naveo da je samo „počastio“ Ogija zbog

davanja zajma, Sud takvom kazivanju na pretresu nije poklonio vjeru, imajući u vidu

sadržaj njegovog iskaza iz istrage na ovu okolnost (da se radilo o mjesečnoj kamati od

2 ili 3% od posuđenog iznosa), pritom ne nalazeći logičnim da bi bilo koje lice i

posuđivalo toliki iznos novca drugom licu, samo zbog toga da bi svjedok „počastio“

drugo lice, a pritom cijeneći i sadržaj prijašnjih konverzacija D.E.1. i optuženog, koji

govore o davanju kamate, a ne o „čašćenju“. Osim toga, iako je svjedok na pretresu

59 T-20 Zapisnik o saslušanju svjedoka D. P., Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-04/2-57/15 od

23.04.2015. godine i ujedno 0-1


75

nastojao minimizirati djelovanje optuženog, za Sud nema sumnje o tome na šta se

„čašćenje“ zapravo odnosi, te da je isto „čašćenje“ išlo optuženom, koji je u konkretnom

slučaju koristio lice pod nadimkom Ogi kao posrednika. Pritom, Sud cijeni da i iz

sadržaja razgovora broj: 013 004 od 19.04.2009. godine proizilazi da se termin

čašćenje zapravo odnosi na kamate, budući da u navedenom razgovoru optuženi

obavještava D.E.1. o dogovorenom „poslu“, te kaže: „ako dobro krene, častiću te. Eto

kako ti kažeš. I to možemo. Ja bi da saberemo malo, za svaka tri mjeseca“, na šta

D.E.1. odgovara: “Kad nam da kamata 50, odmah da to uložimo, da se to množi “.

228. Takođe, da se nije radilo o „dobročinstvu“ optuženog pri posuđivanju novca,

kako to svjedok D.P. nastoji prikazati na pretresu, odnosno da se radilo o lihvarskim

kamatama, govori i činjenica da je prema kazivanju svjedoka, a što proizilazi i iz

konverzacije broj: 141 009 od 22.04.2009. godine, isti kao garanciju povrata „zajma“ u

iznosu od 25.000 EUR-a (pri čemu je prikazano da se radi o iznosu od 35.000 EUR-a)

ponudio svoj stan u Zvorniku, odnosno nekretninu s kojom je raspolagao.

229. Pritom iz konverzacije broj: 173 756 od 22.05.2009. godine proizilazi da je

novac koji je optuženi dao D. P. predstavlja „prljavi“ novac, s obzirom da D.E.1.

direktno traži informacije od optuženog o novcu koji je dat D. P.. Tako D.E.1. u ovom

razgovoru pita „Šta ti kaže D. još“, na šta optuženi odgovora: „Ništa, sve u redu“, da bi

D.E.1. onda pitao: „Koliko će mu to još trajati?“, nakon čega optuženi odgovara: „2-3

mjeseca“, a što se prema ocjeni Suda nesumnjivo odnosi na rok povrata novca.

230. Osim toga, iz konverzacije broj 182 326 od 02.08.2009. godine između D.E.1. i

optuženog, proizilazi da optuženi obavještava D.E.1. o stanju na terenu, te o licima kojima

je „posuđen“ novac i koja daju kamatu, pri čemu kao jedno od tih lica optuženi nabraja D.,

što se prema ocjeni Suda, imajući u vidu naprijed obrazložene činjenice i okolnosti, odnosi

na svjedoka D. P..

231. Dodatno, iz naprijed navedene konverzacije, ali i ostalih konverzacija u kojima

se govori o „posuđivanju“ novca60, Sud nalazi da je optuženi „oprao“ preuzeti novac u

60 Primjera radi konverzacija broj 191 384 od 11.06.2009. godine, u kojoj optuženi obavještava D.E.1. da

„Gagiju“ hitno treba 50 evropljana, „ono znaš“, 250.000, koliko danas, konverzacija broj: 192 342 od 09.04.2009. godine, u kojoj optuženi obavještava D.E.1. da je dogovorio kamatu od 5% na godinu dana, „na mjesec 25 domaćih“.


76

iznosu većem od 50.000 KM, te da je pribavio neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za

zločinačku organizaciju.

232. Iz svega navedenog, Sud nalazi da se u radnjama optuženog stekla sva bitna

obilježja krivičnog djela Organizirani kriminal iz člana 250. stav (2) KZ BiH, u vezi sa

krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav (2) KZ FBiH.

233. Dakle, Sud je, ocjenom provedenih dokaza, zaključio da je optuženi postao

pripadnik zločinačke organizacije, te u svojstvu zločinačke organizacije učinio krivično

djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora 3

(tri) godina ili teža kazna - krivično djelo pranje novca, na način da je primio novac za koji

je znao da je pribavljen učinjenjem krivičnog djela, te njime raspolagao kupovinom na

berzama u BiH neutvrđenog broj dionica raznih preduzeća i 900 dionica „Elektroprivrede

BiH“ na svoje ime kao vlasnika, te nezakonitim posuđivanjem “prljavog” novca većem

broju trećih lica po lihvarskim kamatnim uslovima plaćali dogovorenu lihvarsku kamatu,

na koji način je Davor Mandić „oprao“ preuzeti novac u iznosu većem od 50.000 KM i

pribavio neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku organizaciju.

234. Sud prihvata da je optuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sposoban

za rasuđivanje i u mogućnosti da shvati i razumije značaj svojih radnji, kao i da je

potpuno sposoban da donese odluku i da shvati njen značaj. Na osnovu prethodno

utvrđenih činjenica, Sud nalazi da je optuženi postupao sa direktnim umišljajem,

odnosno da je u trenutku pristupanja zločinačkoj organizaciji bio svjestan preduzetih

aktivnosti zločinačke organizacije, te je stoga prihvatanjem da učestvuje u aktivnostima

zločinačke organizacije koje su se ogledale u pranju „prljavog“ novca, prihvatio i ciljeve

zločinačke organizacije kao svoje, odnosno uzeo neposredno učešće u aktivnostima

opisanim u izreci presude. Osim toga, Sud cijeni da je umišljaj optuženog upravljen u

pravcu pristupanja zločinačkoj organizaciji, a sve u cilju pribavljanja protipravne

imovinske koristi, pri čemu Sud u tom kontekstu posebno ukazuje na sadržaj razgovora

broj 182 326 od 02.08.2009. godine, u kome optuženi govori D.E.1. : „vidiš da je sve u

fening, ovo je naljepši posao, majke mi“.

235. Konačno, Sud napominje da je izvršio intervenciju u izreci presude u odnosu

na činjenični opis precizirane optužnice, na način da je precizirao, a u skladu sa

rezultatima dokaznog postupka, određene činjenične navode u izreci presude, pri čemu

je određenu zakonsku terminologiju u izreci presude Sud uskladio sa odredbama


77

zakona koji je primijenio u konkretnom slučaju (termin zločinačka organizacija).

236. Kada su u pitanju precizirani činjenični navodi, Sud je našao da iz dokaza

provedenih u toku ovog krivičnog postupka proizilazi da je izvršenjem krivičnog djela

razbojništva na štetu PBS banke pribavljene iznos novca „ne manji od 2.000.000.00

EURA-a“, zbog čega je i precizirao navedeni iznos na navedeni način. Nadalje, Sud je

izostavio nadimak lica Dragana Šehovca iz izreke presude, nalazeći da se radi o

podatku koji nepotrebno opterećuje samu izreku presude. Dodatno, Sud je precizirao

iznos novca koji je optuženi „oprao“ u izreci presude, nalazeći da iz izvedenih dokaza

proizilazi da se radi o iznosu većem od 50.000 KM, dok je izostavio iz izreke presude

dio koji se odnosi na činjenicu da je optuženi “preostali dio preuzetog novca sakrio i

držao na pouzdanim mjestima i čuvao za organizovanu grupu”, nalazeći da se radi o

činjenicama koje ne čine obilježje predmetnog krivičnog djela, te su stoga nepotrebne u

izreci presude.

237. Prema ocjeni Suda, u konkretnom slučaju se radi o izmjeni činjenica koje ne

mijenjaju identitet djela, te izmjena ovih okolnosti ne predstavlja prekoračenje optužbe,

već samo tačnije određivanje krivičnog djela za koje se sudi, odnosno činjenični opis

djela predmetnog krivičnog djela je učinjen preciznijim, a pri čemu se ne radi o izmjeni

odlučnih činjenica, niti izmjeni kojom je optuženi doveden u nepovoljniji položaj.

238. Konačno, vezano za dokaze optužbe T-261, T-762, T-963, T- 1464 T-1565, T-1966,

kao i za iskaz vještaka Muniba Dedovića, Željka Trninića, Damira Marjanovića, te iskaz

svjedoka M. L., Sud napominje da je iste cijenio u skladu sa svojom zakonskom

61 T-2 Nalaz vještačenja sadržaja telefonskih aparata i SIM kartica KT-397/09 od 04.09.; 07.09. i 22.09.2009.

godine 62

T-7 Foto dokumentacija „Oružana pljačka“ broj 1755/06 od 29.06.2006.godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Sektor kriminalističke policije 63

T–9 Ovlaštenje Privredne banke Sarajevo broj PV 05-02390/2006 za N. H. i Redžepašić Sulejmana da izvrše otpremu novca na aerodromu Sarajevo od 28.06.2006.godine uz prilog Ugovor o fizičkom obezbjeđenju transporta vrijednosti od 06.02.2002. godine i Sporazum o sigurnosti transporta novca i sredstava od 06.02.2002. godine 64

T-14 Ministarstvo unutrašnjih poslova Sarajevo; Sektor krim policije Odjeljenje kriminalističke tehnike - Nalaz daktiloskopskog vještačenja tragova papilarnih linija, pronađenih pretragom lica mjesta oružane pljačke, izvršene 29.06.2006.godine u ulici Aleja Bosne srebrene do broja 66 broj, sa prilozima: Izvještaj o krim-tehničkoj pretrazi lica mjesta, Potvrda poređenja latentnih tragova AFIS sistema od 03.07. i 06.07.2006. godine i Foto-dokumetacija daktiloskopskog vještačenja broj 02/2.6-04-09-10 od 06.07.2006. godine 65

T-15 Akt broj VT-16-02/3-04-1-419-86/12 od 18.09.2012. godine, uz prilog Fco Nalaz DNK ekspertize broj 21/09 od 04.03.2009. godine Instututa za genetično inžinjerstvo i biotehnologiju 66

T-19 Dopis Agencije za bankarstvo Republike Srpske broj 02-23-563-2/15 od 9.4.2015. godine sa prilozima: valutna kartica od 2009 godine, sa analitičkom karticom na ime Unigrad doo; analitička kartica


78

obavezom, ali je našao da isti nisu mogli ishoditi drugačije rješenje ove krivično-pravne

stvari.

G. ODLUKA O KAZNI

239. Odlučujući o vrsti kazne za optuženog, Sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja,

zakonski okvir kazne propisane za ovo krivično djelo, ali i sve okolnosti koje mogu biti

od uticaja da kazna bude veća ili manja, a naročito stepen krivične odgovornosti

optuženog, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra,

okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kao i lične i porodične prilike optuženog i druge

okolnosti.

240. Pritom je Sud pri odlučivanju imao u vidu da je ocjenom provedenih dokaza

utvrdio da je optuženi počinio predmetno krivično djelo kao pripadnik zločinačke

organizacije, pri čemu organizirani kriminal u današnje vrijeme predstavlja najopasniji

vid kriminaliteta, te posebnu opasnost za društvo, dok pranje novca neposredno utiče

na smanjenje transparentnosti i narušavanje zdravlja finansijskog tržišta, važnih

odrednica u djelotvornom funkcionisanju cjelokupne privrede.

241. Pri odlučivanju, Sud je cijenio sve olakšavajuće okolnosti na strani optuženog,

a koje se ogledaju u činjenici da se radi o licu relativno mlađe životne dobi, kao i u

porodičnosti optuženog (koja se ogleda u činjenici da je isti oženjen i otac jedan

malodobnog djeteta), te da, prema vlastitom kazivanju, nije ranije osuđivan.

242. Kada su u pitanju otežavajuće okolnosti, Sud je cijenio upornost optuženog u

izvršenju ovog krivičnog djela, a što proizilazi iz činjenice da je optuženi, kako je to

utvrdio ovaj Sud, kontinuirano preduzimao radnje kojim je “oprao” iznos novca veći od

50.000 KM, a koje su radnje preduzimane tokom 2009. godine. Pored toga, Sud je pri

odlučivanju imao u vidu da, iako u konkretnom slučaju visina nezakonito stečenog

novca predstavlja element bića krivičnog djela, da ta visina, prema ocjeni Suda, znatno

premašuje iznos koji je zakonodavac postavio kao minimum od 50.000,00 KM, koju

činjenicu je Sud cijenio kao otežavajuću okolnost.

transakcijskog računa, na ime K. D.; Kartica promjena računa, kartica računa na Unigrad za isti period; Kartica računa na ime unigrad doo za isti period


79

243. Imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, Sud je našao da će se

kaznom zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, postići svrha kažnjavanja predviđena

članom 39. KZ BiH, te da je njena visina u srazmjeri sa navedenim okolnostima na

strani optuženog.

H. ODLUKA O URAČUNAVANJU PRITVORA

244. Primjenom odredbe člana 56. stav 1. KZ BiH, optuženom je u izrečenu kaznu

zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to u periodu od 01.09.2009.-

24.11.2009. godine, 12.09.2012.-11.03.2013. godine.

I. ODLUKA O ODUZIMANJU PREDMETA

245. Na osnovu člana 209. stav 4. KZ BiH, Sud je od optuženog oduzeo predmete

privremeno oduzete po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a RS,

Uprava kriminalističke policije, Jedinica za posebne istrage Banja Luka broj: 02/1-24/09

od 01.09.2009. godine, a koji su taksativno navedeni u izreci presude, te se odnose na

novčanice različitih valuta i serijskih brojeva, koje su zatečene prilikom vršenja pretresa

optuženog.

246. Naime, stavom 4. odredbe člana 209. KZ BiH je propisano obavezno

oduzimanje novca i imovine koji su pribavljeni krivičnim djelom.

247. Nalazeći da je iz sadržaja dokaza pribavljenih primjenom posebnih istražnih

radnji u R. Srbiji, odnosno sadržaja presretnutih razgovora D.E.1. sa optuženim vidljivo

da je D.E.1. iz R. Srbije slao novac optuženom, koji je dalje istim novcem raspolagao,

te ga davao licima pod lihvarskim kamatnim uslovima, koji su ga dalje stavili u

privredno poslovanje i na taj način „oprali“ „prljavi“ novac, Vijeće nalazi da činjenica, da

je kod optuženog pronađena velika količina novca prilikom pretresa (15 novčanica u

apoenu od 20 EUR-a, 11 novčanica u apoenima od 10 EUR-a, 8 novčanica u

apoenima od 5 EUR-a, 9 novčanica u apoenima od 500 EUR-a, 2 x 500 EUR-a, 5 x

200 EUR-a, 6 x 100 EUR-a, 14 x 50 EUR-a, 50 novčanica u apoenu od 200 KM, 20

novčanica u apoenima od 100 KM, 8 X 200 KM, 60 X 100 KM, 500 EUR-a x 2, 50

hrvatskih kuna x 2), odnosno količina novca u iznosu od 9.250,00 EUR-a, 13.600 KM i

100 hrvatskih kuna, upućuje na zaključak da se, imajući u vidu naprijed izloženi modus


80

operandi optuženog, radi o novcu koji je pribavljen krivičnim djelom iz člana 209. KZ

BiH, zbog čega je Sud isti iznos novca i oduzeo.

248. Takođe, Sud je primjenom odredbe člana 74. ZKP BiH, od optuženog trajno

oduzeo predmete, koji su od optuženog privremeno oduzeti po Potvrdi o privremenom

oduzimanju predmeta MUP RS, Uprava kriminalističke policije, Jedinica za posebne

istrage Banja Luka broj: 02/1-24/09 od 01.09.2009. godine, a koji su taksativno

navedeni u izreci presude.

249. Naime, u skladu sa članom 74. stav 1. KZ BiH, predmeti koji su upotrijebljeni

ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog

djela oduzeće se, kada postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje

krivičnog djela ili kada se u cilju zaštite opšte sigurnosti ili iz moralnih razloga

oduzimanje čini apsolutno neophodno, ako su vlasništvo učinioca. Predmetima koji su

namijenjeni za učinjenje krivičnog djela smatraju se predmeti koji su nabavljeni ili

izrađeni prije učinjenja krivičnog djela s ciljem da budu upotrijebljeni za učinjenje

krivičnog djela. Oduzimanje ovih predmeta dolazi u obzir ne samo kod učinjenja

kažnjivog pripremanja krivičnog djela nego i kada učinitelj te predmete, iako je takvu

namjeru imao kada ih je nabavljao ili izrađivao, nije upotrijebio pri učinjenju krivičnog

djela.

250. Sud je našao da se u konkretnom slučaju navedeni predmeti imaju oduzeti, jer

su bili upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, odnosno bili su namijenjeni za

učinjenje krivičnog djela (mobilni telefoni, SIM kartice, dokumentacija koja se odnosi na

poslovanje na berzi), što njihovo oduzimanje čini neophodnim, imajući u vidu i naprijed

izloženi modus operandi djelovanja optuženog u ovom krivičnom predmetu.

J. ODLUKA O ODUZIMANJU IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE IZVRŠENJEM

KRIVIČNOG DJELA

251. Vezano za odluku o oduzimanju imovinske koristi, Sud u ovom kontekstu

prvenstveno podsjeća da postoji opšti interes države da sankcionira počinioce krivičnih

djela, čime država na konkretnog počinioca djeluje restriktivno, a na eventualne ostale

moguće počinioce preventivno.

252. S tim u vezi, Sud konstatuje da je odredbom člana 110. KZ BiH kao opšte


81

načelo propisano obavezno oduzimanje imovinske koristi od počinioca krivičnog djela

(formulacijom: “da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnom

djelom“), te je ratio legis ove odredbe da spriječi lica da “uživaju u rezultatima”

krivičnog djela. Pored toga, odredbom stava 2. istog člana je propisano i da će se korist

iz stava 1. ovog člana oduzeti sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo

učinjeno, pod uslovima propisanim ovim zakonom. Dakle, da bi se izrekla mjera

oduzimanja imovinske koristi prethodno je potrebno utvrditi osnov oduzimanja, koji se

sastoji u utvrđenju izvršenja krivičnog djela i činjenici da je imovinska korist ostvarena.

Potrebno je da imovinska korist bude u kauzalnom odnosu (direktnom ili indirektnom)

sa učinjenjem upravo tog krivičnog djela, a taj odnos može biti izravan ili neizravan. Za

imovinsku korist nije bitno da li je njeno postizanje bilo i cilj poduzimanja inkrimiranog

djela, nego je dovoljno da se ona pojavila kao rezultat krivičnog djela, odnosno da je

nastala učinjenjem djela .

253. Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom je regulisan

odredbom člana 111. KZ BiH, a kojom je prvenstveno normirano da će se imovinska

korist pribavljena krivičnim djelom oduzeti od učinitelja u obliku u kojem je i pribavljena

krivičnim djelom, a da će se tek u slučaju ako takvo oduzimanje nije moguće, učinitelj

obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi.

Pritom je odredbom stava 1. istog člana dalje normirano da se imovinska korist

pribavljena krivičnim djelom može oduzeti od osobe na koju je prenesena bez naknade

ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da

je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

254. Primjenjujući navedene kriterije koji proizilaze iz naprijed izloženih zakonskih

odredbi, Sud je u konkretnom slučaju usvojio prijedlog tužioca za oduzimanje

imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela od strane optuženog, nalazeći

da su ispunjeni uslovi za donošenje takve odluke (sudska odluka kojom je utvrđeno da

je krivično djelo učinjeno, pri čemu je utvrđeno da je djelom pribavljena protivpravna

imovinska korist), zbog čega je i obavezao optuženog da u korist budžeta uplati iznos

od 432.385,00 EUR-a, koji odgovara visini stečene protivpravne imovinske koristi.

255. Činjenično utvrđenje da je u konkretnom slučaju pribavljena protivpravna

imovinska korist u iznosu od 432.385,00 EUR-a proizilazi iz sadržaja razgovora broj

182 326 od 02.08.2009. godine između D.E.1. i optuženog, gdje optuženi obavještava

D.E.1. o stanju na terenu, što de facto znači o iznosu „prljavog“ novca koji je


82

stavljen u promet, iznosu kamata. U navedenom razgovoru optuženi prvo diktira D.E.1.

koliko je novca „stizalo“, te mu govori da je potrebno da u drugo polje on zapisuje „šta

sam ja slao tebi, a vamo posebno je zarada“, pa se onda nabrajaju posebne cifre od

pojedinačnih lica. Nakon toga optuženi govori: „ovo nam je bitno, to su nam datumi

aktuelni. Da znaš đe nam je lova. Hajd'sad saberi zaradu sa ovom cifrom od 432 (došlo

nam je para), zaradi iznosi 444+ 12.000=444.132, oduzmi ono što sam tebi poslao“, te

potom D.E.1. zaključuje da se radi o cifri od „432.375“, da bi optuženi naveo: „Jeste, to

je cifra koja je ovdje, koja je komplet uposlena. To je presjek sa 01.08. „ nakon čega

optuženi opet diktira D.E.1. dodatne iznose koji su „uposleni“, pa na kraju zajedničkim

sabiranjem optuženi i D.E.1. zaključuju da se radi o iznosu od 432.385, pri čemu

optuženi zaključuje da je „sve uposleno“. U daljem razgovoru D.E.1. i optuženi

zaključuju da će uskoro doći do iznosa od 500.000 Evropljana (što se odnosi na EUR-

e), te da će onda dijeliti zaradu.

256. Dakle, iz sadržaja navedenog razgovora nesumnjivo proizilazi da imovinska

korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela predstavlja iznos od 432.385,00 EUR-a, a

koji iznos je Sud stoga i oduzeo od optuženog, odnosno obavezao ga na uplatu

naprijed navedenog iznosa u korist budžeta BiH.

K. ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA

257. Primjenom člana 188. stav (1) ZKP BiH, Sud je obavezao optuženog da snosi

troškove krivičnog postupka, a čija će visina, u skladu sa članom 186. stav (2) ZKP

BiH, biti utvrđena posebnim rješenjem po pribavljanju potrebnih podataka.

258. Pri odlučivanju, Sud je cijenio da presuda kojom se optuženi oglašava krivim,

za optuženog znači i obavezu plaćanja troškova krivičnog postupka, koje pravilo se

redovno primjenjuje, osim izuzetka predviđenog u stavu (4) ovog člana, te je optuženi,

a na kome u ovom smislu leži teret dokazivanja, propustio da do trenutka donošenja

presude pruži potpunije podatke o svom imovnom stanju, a koji podaci su bitni za

donošenje eventualne odluke o oslobođenju troškova krivičnog postupka.

259. Imajući u vidu navedeno, nalazeći da se radi o mladoj, radno sposobnoj osobi,

pri čemu je isti optuženi (prema vlastitoj izjavi) zaposlen u „Mandić petrol“, te je, prema

vlastitom kazivanju, srednjeg imovnog stanja, Sud je cijenio da plaćanjem troškova

postupka ne bi bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog, odnosno njegova


83

egzistencija ili osobe koje je on dužan da izdržava po osnovu zakona, ugovora ili po

sudskoj odluci. Pored toga, Sud je imao u vidu i prirodu krivičnih djela za koje je

optuženi oglašen krivim (pranje novca) nalazeći da je isto vršeno sa ciljem

protivpravnog sticanja materijalne koristi, a što je dodatno opredijelilo Sud da obaveže

optuženog na plaćanje troškova ovog krivičnog postupka.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

ZAPISNIČAR: SUDIJA

Pravni savjetnik-asistent

Sanja Salčić-Sabljica Biljana Ćuković

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba vijeću

Apelacionog odjeljenja Suda BiH u roku od 15 (petnaest) dana od dana prijema

pismenog otpravka iste.

SUD BOSNE I HERCEGOVINE Predmet broj: S1 2 K 017264 14 K · 2017-10-09 · S1 2 K 017264 14 K Davor Mandić 22.07.2015. godine 2 U I M E B O S N E I H E R C E G O V I N E! Sud Bosne

Documents