Stjepan Šešelj ŠESTI TAJNIK ALU ogledi i zapisi o likovnosti
Welcome message from author
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Stjepan Šešelj
ŠESTI TAJNIK ALUogledi i zapisi o likovnosti
HRVAT SKA KULTURNA Z AKL ADAHKZ - HRVAT SKO SLOVO
KNJIŽNICA
KNJIGA XLII .
UrednikMiroslav Klemm
Zagreb, 2019.
Stjepan Šešelj
ŠESTI TAJNIK ALUogledi i zapisi o likovnosti
5
U ovoj knjizi nailazit ćete i na neke moje, kao dnevničke, zapise, što ova knjiga svakako nije, budući da ja nisam od onih koji bi svakodnevice i tijekom više godina za redom sustavno i pomno zapisivao što mi se događalo i u čemu sam sudjelovao. Tako, primjerice, u jednoj mojoj bilježnici, nikako ne i dnevni-ku, stoji zapisano, na početnom listu: ALU – 1. rujna 1980. I to je početak i kraj moga bilježenja za moj prvi radni dan na Aka-demiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u kojoj sam na mjestu tajnika ostao sljedećih petnaest godina i jedan mjesec dana. Do 1. listopada 1995. Bio sam, dakle, šesti tajnik Akademije od njezina utemeljenja 1907., u nizu, od dr. Branka Šenoe, koji je bio Akademijin prvi tajnik od godine 1907. do 1926., pa Vjekoslava Cvetišića od 1926. do 1940., dr. Dane Kneževića od 1941. do 1954., Luka Bradarića od 1954. do 1965., Ivice Vrkljana od 1965. do 1980., pa do mene, Stjepana Šešelja od 1980. do 1995.
Prvi tajnik ALU (1907.–1926.), dr. Branko Šenoa, hrvat-ski je slikar i grafičar, povjesničar umjetnosti, pravnik, rođen u Zagrebu, 7. kolovoza 1879., u kojemu je i umro, 4. prosin-ca 1939. Sin je književnika Augusta Šenoe. Na Sveučilištu u Zagrebu završio je studij prava 1902. i filozofije 1905. te dokto-rirao 1912. iz povijesti umjetnosti, s tezom „Ivan Zagrepčanin i sin mu Jerolim“. Polazio je od 1899. do 1906. privatnu slikar-sku školu Otona Ivekovića, a 1903./1904. je u grafičkom teča-ju Mencija Clementa Crnčića. Član JAZU (danas HAZU) od 1931. Od 1907. nastavnik, potom od 1918. ravnatelj Više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a kada je škola prera-sla u Akademiju likovnih umjetnosti 1921., postavljen joj je za ravnatelja. Bio je scenograf HNK u Zagrebu 1909./10., kon-zervator pri Zemaljskom povjerenstvu za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji od 1912. do 1920. Bio je prvi predavač kolegija Povijest umjet-nosti i oblici umjetnosti na zagrebačkoj Akademiji. Tajnik je Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1907. do godine 1926. Od 1935. do 1938. upravitelj je Hrvatskoga narodnog ka-zališta u Zagrebu. Administrativni direktor Akademije likov-nih umjetnosti u Zagrebu bio je do godine svoje smrti 1939. U slikarstvu predstavnik umjerena kolorizma zagrebačke škole (vedute staroga Zagreba, krajolici Turopolja i Dalmacije), a u
6
grafičkom opusu rabio iskustva bečke i münchenske škole u ciklusima bakropisa Stari Zagreb, Stari Osijek i Brodogradilište u Korčuli, 1934.*
Drugi tajnik ALU (1926. – 1940.), Vjekoslav Cvetišić, rođen u Zagrebu 1881., imenovan je na mjesto tajnika Akademije li-kovnih umjetnosti u Zagrebu 1926., na kojemu ostaje sve do umirovljenja u mjesecu studenome 1940. Vjekoslava Cvetiši-ća, slika Jozo Kljaković s ostalim velikim hrvatskim likovnim umjetnicima i profesorima Akademije, na poznatoj slici, ka-rikaturi, Umjetnost i ljepota, iz godine 1922., 8x4 metra, koja se čuva u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Na stranici 14. ove knjige donosim crtež karikature s popisom karikiranih osoba.
Treći tajnik ALU (1941. – 1954.), dr. Dane Knežević, rođen je u Vela Luci 1889., bio je odvjetnik u Zagrebu, a tajnikom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu postaje imenova-njem, početkom godine 1941., od kada je rukovoditelj admi-nistrativnih poslova Akademije. „…administrativni ograni su – piše dr. Knežević u „Spomenici Akademije 1907. – 1957.“ – nosioci kontinuiteta i stabilnosti u njenu radu. Naročito odgo-vorna uloga pripada tajniku kao šefu administracije. Njegov položaj iziskuje, da on bude pouzdani suradnik i informator rektora, pročelnika odjela i čitavoga nastavničkog zbora; da bude izvršilac raznih odluka i akcija, a često i njihov inicijator, čuvar ugleda i autoriteta zavoda i njegovih predstavnika, tu-mač i zastupnik interesa Akademije, posrednik pri rješavanju i usklađivanju raznih gledišta u pojedinim pitanjima, koja se tiču Akademije, te uopće onaj faktor, koji se brine da pravilno funkcionira čitav administrativni aparat, koji je potreban nor-malnom radu na Akademiji. Jedna od glavnih karakteristika akademijine administracije bila je u tome, a i ostala je takva, što je (…) najuže povezana s čitavim kolektivom zavoda, t.j. s nastavnicima, slušačima i ostalim službenicima. Administra-cija jedne ustanove, kao što je Akademija, nije neki admini-strativni posao šablonske prirode.“ Značaj tajnika Akademije,
*Hrvatska enciklopedija/Spomenica ALU 1907.-1957.
7
dr. Dane Kneževića, ogleda se i u prilozima u „Spomenici ALU 1907.-1957.“: „Uprava i administracija Akademije i njenih or-gana za pedeset godina“ te „Biblioteka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu“ i „O ukrasnom pismu“, što nas navo-di na zaključak o još značajnijem njegovu udjelu u nastanku „Spomenice“ iz godine 1958., kao i u životu Akademije inače. Posebna njegova zasluga za povijest Akademije i povijesti hr-vatske kulture općenito, je u činjenici da je dr. Knežević zaslu-žan za spašavanje arhiva Akademije, godine 1946., kojega su nove komunističke vlasti odlučile uništiti. O čemu svjedoči i u ovoj knjizi, njegov nasljednik, četvrti tajnik Akademije gospar Luko Bradarić.
Četvrti tajnik ALU (1954.-1965.), Luko Bradarić, pravnik, povjesničar i povjesničar umjetnosti, rođen u Dubrovniku 1908., na mjestu tajnika Akademije likovnih umjetnosti u Za-grebu naslijedio je dr. Danu Kneževića godine 1954. i ostao na tom mjestu do odlaska u mirovinu 1965. , kada se vraća na hr-vatski jug, u Dubrovnik. U mirovini je pak Luko Bradarić du-gogodišnji tajnik podružnice HDLU-a Dubrovnik, a također je i „neumorni tragač“ dubrovačke a posebice lapadske povijesti i povijesti umjetnosti, što je tek dijelom tiskao u knjizi „Zapi-si iz lapadske prošlosti“, Ogranak Matice hrvatske Dubrovnik, 2001. Ostalo je još mnogo njegovih istraživačkih radova koje bi trebalo objelodaniti i na kojima bi mladi znanstvenici trebali nastaviti s istraživanjima.
Peti tajnik ALU (1965.-1980.), Ivica Vrkljan, diplomirani pravnik, rođen je u Zagrebu 1932., a tajnikom Akademije li-kovnih umjetnosti postaje 1954. i ostaje do godine 1980.
Šesti tajnik ALU (1980.-1995.), Stjepan Šešelj, rođen u Po-dgradini-Opuzenu, 16. lipnja 1947., književnik i diplomirani pravnik, šesti tajnik Akademije likovnih umjetnosti u Zagre-bu, od 1. rujna 1980., pa do 30. rujna 1995., od kada prelazi u hrvatski nacionalni tjednik za kulturu Hrvatsko slovo, kojega je bio supokretač, urednik i ravnatelj od prvoga broja, od 28. travnja 1995., te glavni urednik od godine 2010. Sve ostale bio-grafske i bibliografske podatke o Stjepanu Šešelju, podrobnije možete saznati iz bilješke Dubravke Vidak o autoru, koja se na-hodi pri kraju ove knjige.
8
Na razgovor o dolasku na Akademiju naveo me je književ-nik Jozo Laušić, jednom obavijesti pisanoj na dopisnici. Laušić je prijateljevao s kiparima i profesorima zagrebačke Akademi-je, Krunom Bošnjakom i Stipom Sikiricom, koji je nešto ranije bio izabran za dekana Akademije te je želio tajnika koji ne bi bio samo pravnik. Laušić im je preporučio mene, tada mladoga književnika s pravnom naobrazbom Zagrebačkoga sveučilišta, a ja sam ponudu prihvatio i podnio molbu Akademiji. Nakon razgovora u Vijećnici Akademije članovi povjerenstva za pri-jem odnosno Komisije za izbor tajnika ALU profesori Dalibor Parać i Raul Goldoni, prihvaćaju me kao novoga tajnika, Ivan Sabolić nije bio nazočan, a „Članovi Savjeta jednoglasno su pri-hvatili prijedlog Stručne i Kadrovske komisije o izboru tajnika Stjepana Šešelja“ – tako stoji u zapisniku 10. sjednice Savjeta Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, održane dana 16. lipnja 1980. Lijepo su me prihvatili i dekan Stipe Sikirica, pro-dekan Frane Paro i profesor Kruno Bošnjak te profesori Raul Goldoni, Dalibor Parać, Ivan Sabolić i Albert Kinert, koji je bio predsjednik Savjeta Akademije i potpisnik odluke o mom primanju na Akademiju. Do tada nisam osobno poznavao niti jednoga profesora kao ni nekoga inog s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ali, povijest i značaj Akademije za hr-vatsku kulturu i te kako mi je bila poznata, što je bilo veoma važno, ako ne i presudno, prigodom propitivanja za prijem. Međutim, ništa nisam znao o životu Akademije, kojega sam morao sam osjetiti i doživjeti.
Sjednica Savjeta Akademije održana dne 16. lipnja 1980. U zapisniku s te sjednice, uz 2. točku dnevnoga reda, piše: „Struč-na komisija za izbor tajnika ALU daje Savjetu Akademije likov-nih umjetnosti izvještaj s održanoga sastanka dana 10. 06. 1980. Stručna komisija u sastavu redoviti profesori Raul Goldoni, Ivan Sabolić i Dalibor Parać, sastala se, pročitala sve molbe i konsta-tirala da svi kandidati odgovaraju uvjetima natječaja. Komisija je zaključila na temelju dokumenata i opisa dosadašnjeg rada da u obzir dolaze… Nakon uvida u svu dokumentaciju, razgo-vora s kandidatima… komisija predlaže Kadrovskoj komisiji i Savjetu Akademije kandidata Stjepana Šešelja, diplomiranog pravnika, pravnog savjetnika Zajednice odgoja i osnovnoga ob-razovanja od 1972. S obzirom na poznavanje školstva i sličnosti
9
materije te poznavanje kulture (književnik), a k tome relativno mlad čini se perspektivan za ovu funkciju. Kadrovska komisija sastala se dana 12. 06. 1980. te na prijedlog Stručne komisije odabrala je od dva kandidata tajnim glasanjem većinom gla-sova 5, 1 suzdržan i 1 uvjetno suzdržan, Stjepana Šešelja, te ga prosljeđuje Savjetu Akademije kao svoj prijedlog. Član Stručne komisije profesor Ivan Sabolić predlaže da se članovima Savje-ta pročitaju molbe kandidata. Nakon pročitanih molbi otvorila se rasprava… Nakon rasprave izvršeno je glasovanje. Članovi Savjeta jednoglasno su prihvatili prijedlog Stručne i Kadrovske komisije o izboru tajnika Stjepana Šešelja.“ Međutim, već na 2. sjednici u šk. god. 1980./1981., održanoj 24. studenoga 1980. „Predsjednik Savjeta profesor Ivan Sabolić daje usmeno obra-zloženje u vezi s ostavkom na dužnost predsjednika Savjeta, uz napomenu da će svoje mišljenje dati napismeno kao prilog ovome zapisniku.“ No, nikada se nije oglasio o razlozima za ostavku i takvih pisanih tragova nema u Akademiji. Nije to uči-nio ni nakon 20. siječnja 1981., kada „Savjet Akademije moli, predsjednika Savjeta prof. Ivana Sabolića u ostavci, da pismeno podnese ostavku Savjetu Akademije.“ Međutim, prof. Sabolić se ne pojavljuje na sjednicama, pa ih saziva zamjenik predsjed-nika prof. Kruno Bošnjak. A šefica računovodstva i partijska drugarica predsjednika Savjeta, kipara Ivana Sabolića – kako bilježi zapisnik - „U vezi s ostavkom drugarice Zdenke Potočki u Kadrovskoj komisiji, Kadrovska komisija je na svom sastanku donijela zaključak da se podnese pismeno obrazloženje zbog čega se daje ostavka u komisiji.“ No, ona na istom (Saboliće-vu) tragu, ne podnosi pisano obrazloženje, nego usmeno „daje obrazloženje članovima Savjeta da je jedan od razloga za ostav-kom u komisiji bio postavljanje tajnika Stjepana Šešelja van organa upravljanja.“ I, „Savjet Akademije likovnih umjetnosti zaključuje da se cijeli predmet uputi na razmatranje Samou-pravnoj radničkoj kontroli i ostalim organima upravljanja.“
Uskoro se dogodila treća sjednica, zakazana za 19. prosinca 1980., predsjedao joj je zamjenik predsjednika Savjeta profe-sor Kruno Bošnjak, a na njoj se „donosi jednoglasno odluka o nabavci knjiga u visini od 15.000.- din, a na prijedlog Ko-ordinacijskog odbora… komisija u sastavu: Matko Peić, red. profesor, Mira Gyory, bibliotekarka i Frane Paro, prodekan…
10
ima zadatak da izvrši nabavku knjiga i potvrdi izvršenje odluke Savjeta.“ Ovom odlukom upozorili smo na nedopustivo sta-nje u fondu knjiga u knjižnici Akademije, pa tajnik Akademije (pravnik i književnik) nije mogao nego biti zadovoljan ovim postignućem. Inače, stanje u knjižnici, koje sam zatekao pri dolasku na Akademiju, bilo je nespojivo sa značajem ove na-obrazbene i kulturne ustanove. O tome sam razgovarao s pro-fesorima, Matkom Peićem, Ferdinandom Kulmerom, Josipom Bifelom… te s Franom Parom, Krunom Bošnjakom i Stipom Sikiricom, koji su mi u ovoj prigodi dali zdušnu podršku.
Ali, već na 5. sjednici Savjeta dekan Stipe Sikirica i pro-dekan Frane Paro daju neopozive ostavke, prof. Albert Kinert, predsjednik Savjeta, priznaje im: „Pokušavali su učiniti reda u čemu je naša služba bila ne desna ruka nego noga. Posebno priznanje prodekanu na nastavnoj problematici. Prigovor na-stavnom vijeću i organima upravljanja. Destruktivno djelova-nje radnika administrativno-tehničke službe.“
No, oštrica „organiziranih partijskih snaga“ bila je uperena i protiv mene, vezujući me s profesorima Sikiricom, Parom i Bošnjakom, dekanom i prodekanom koji daju ostavke. Sikiri-ca: „Na kraju svoga izlaganja ponovno je naglasio, nerad, laž, osobni interes, destruktivno ponašanje.“ I mene ostavlja sama s tim „čoporom malih ljudi“, protiv sve glasnijih nekih članova partije koji im zdušno pomažu. No, nisam se prestrašio osta-jući i dalje odlučno na strani Akademije! Sikirica će odgovori-ti, na pitanje docenta Antuna Bičanića „zbog čega je došlo do ostavki i koji su razlozi ostavkama?“ Odgovara: „Da je jedini razlog njegove ostavke administrativna služba u Akademiji.“ Ja sam iznio svoje stajalište: „Ne dopuštam da se zaključci do-nose u kancelariji – nego da to Vijeće donosi.“ Profesor Kinert: „Ovo je prvi pokušaj uprave* da unese nekakav red ne samo u administraciji. Ja sam pokušao dati podršku, žestoku – to je uslijedilo mojom ostavkom. Ja za ovu situaciju, ovu sadašnju, smatram posebno odgovornim naš sk, kako organizaciju tako i pojedince. Ta organizacija nije htjela diskutirati o nekim stva-rima. Zahtijevao sam da se o drugarici Potočki ispita njezino djelovanje – da se zauzme nekakav stav prema toj drugarici.“
*dekana, prodekana i tajnika
11
Komentar ovakvu duhovnom stanju ili, bolje, stanju duho-va na onodobnoj Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, nije potreban. To je bila situacija koju sam zatekao na samo-me početku moga rada na Akademiji. Dajem ga današnjemu čitatelju kako bi mogao steći dojam o jadnom stanju u koje je dovedena jedna časna ustanova hrvatske naobrazbe i kulture. Na žalost, nije bila i jedina u onoj samoupravnoj komunističkoj satrapiji.
Trebao sam stupiti u službu 1. rujna godine 1980., nakon godišnjega odmora i moga povratka iz Opuzena u Zagreb. Tako se i dogodilo. A pripremao sam se za to već od proljeća 1980., od one Laušićeve dopisnice, kao i u dugim atelijerskim razgovorima s Krunom Bošnjakom, Stipom Sikiricom, Fra-nom Parom, koje sam tako upoznavao. Bili smo u tim čestim prigodama u Bošnjakovu atelijeru odnosno atelijeru profeso-ra Frane Kršinića, na Akademiji, u Ilici 85. Taj atelijer je tada već bolesni akademik Kršinić dao na korištenje kiparu Kruni Bošnjaku, kojega je iznimno cijenio još od studentskih dana, za modeliranje skulptura Tina Ujevića, za Imotski i pete po-staje Križnoga puta Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, za Mariju Bistricu. Ili u atelijeru Stipe Sikirice u dvorištu u Me-dulićevoj ulici, gdje su se nalazili atelijeri i ostalih hrvatskih likovnih umjetnika. Manje sam zalazio u tim predakademskim danima u atelijer Frane Para, kojega ću češće posjećivati tek za moga petnaestogodišnjega djelovanja na Akademiji. U tim čestim susretima, gotovo svakodnevnim, bili su nazočni i zna-čajni hrvatski književnici, koje sam poznavao iz Društva hr-vatskih književnika, kao Jozu Laušića, Juru Kaštelana, Ranka Marinkovića, Ivana Raosa, Mirka Rogošića, povezanih očito plemenitim dinarskim podrijetlom.
Tako smo 17. lipnja 1980., u atelijeru Frane Kršinića, kod Krune Bošnjaka, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u Ilici 85. Bošnjak modelira Tina, a Ranko Marinković o Tinu Ujeviću govori: Tin je imao izrazito tanke, ravne usne. Tin je bio lijep čovjek, izuzetno lijep čovjek, jak, zaista „kao od plani-ne“… I Tin mi je znao govoriti, onim njegovim glasom: „Mene nije rodila majka, mene je rodila planina!“ Sav je bio u simbo-lima, da, sami simboli…
12
Živio je jadan dvojan život: život koji je živio, (boemski, ne-uredno, alkoholizirajući se), iskreno je mrzio, gadio mu se. Ali ga je opet živio. Kao da je bio bačen u taj ponor svjesno, i pli-vao je, plivao!... E… to je mogao izdržati samo fizički izdržljiv, jak čovjek. A Tin je bio zaista jak… onaj njegov vrat, glava… pogledajte ga samo na onoj fotografiji gdje je ošišan pri glavi…
Ranko Marinković ilustrira često Tina njegovom poezijom, govori stihove i zanese se toliko da izrecitira i cijele, velike Tinove pjesme. Govori iskreno, štujući ga! Tako je i obilazio Bošnjakovu skulpturu Tina, zagledavajući ga s čuđenjem – kao, nije li se to Tin vratio među nas zaista i fizički?! Rekao bih, da! Jer Tin Krune Bošnjaka dolazi nam, (kao) malo nesigurna kroka – kao nakon duge vezanosti za krevet, (ne za grob!), ali sa svim onim što je vazda imao za popudbinu!
Nakon povratka iz Pariza sjedio je u atelijeru Jerolima Miše… - govori Ranko Marinković, veli da mu je to pričao Miše - …miran, dugo miran… Miše ga je slikao. Najednom iz te mirnoće provaljuje nezaustavljiv plač. Veliki podočnjaci Ti-novi, shvatio je tada Miše, bili su rezultat ranijih plačeva. Kada se je vratio iz Pariza vidio je samo križeve, sve je bilo za njega jedno veliko groblje, kao da mu je sve znano i blisko, njegovo, pomrlo. Držao je da više nikoga nema (premda su mu bile žive i majka i sestra). Nakon toga više ni s njima nije želio imati veze…
Dok zagrebački „Obzor“, od 27. studenoga 1925., donosi zanimljiv tekst: „Tin Ujević na prolazu kroz Split“. Split, 27. stu-denoga (Mb.) Jučer je ovdje bio na prolazu, uz pratnju detekti-va, pjesnik Tin Ujević na putu za Vrgorac, svoje rodno mjesto. Doputovao je lađom iz Metkovića. Mjesno općinsko redarstvo ukazalo mu je lijep prijem izdavši mu jela i stan i otpratilo ga dalje u Vrgorac. Doznajemo, da će se Ujević nastaniti neko vri-jeme kod jednog svog rođaka kod Imotskoga.
I, 20. lipnja 1980., također smo u Kršinićevu atelijeru, kod Krune Bošnjaka na ALU. Jure Kaštelan govori dok Bošnjak modelira: Stanovao sam tada na Zvijezdi, Tin je znao doći… ali ako ne bi nikoga našao u kući, što mislite da bi otišao?! Ne! Bila su tamo neka crvena vrta, malo uvučena, zgodno mu je bilo tu sjesti… Sjeo bi i čekao… više puta… Jednom je čekao,
13
a uza se je imao smokava, bajama… dječurija iz susjedstva bi se okupila oko njega, dijelio im je smokve i bajame, razgovarao s njima, igrao se… Nakon toga kada bi god došao djeca bi ga opkolila tražeći opet smokava… nije uvijek, naravno, imao… Odgonio ih je, ali bi isto svaki put izvukao nešto iz džepa da im dâ… da ih zadovolji…
Zacijelo su ovi, a i drugi sudionici razgovora, koji su toga proljeća navraćali u Sikiricin ili Bošnjakov atelijer, rekli pokoju i o meni, što je svakako podržavalo Laušićev prijedlog za oda-bir tajnika Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. I Sikiri-cinu, Bošnjakovu i Parovu odlučnost da budem primljen. Tako sam, nakon cjelokupna postupka, koji se temeljio na važećim zakonskim propisima i internim pravilima ALU, bio izabran za šestoga tajnika ove časne hrvatske kuće ili kako bi se i tada u toj kući znalo s uvažavanjem govoriti, časnoga hrvatskog obra-zovnoga zavoda. Uočavao se gotovo svakodnevno taj respekt prema Akademijinoj povijesti, a ujedno i hrvatskoj povijesti, koja je neodvojiva od povijesti Akademije. Ona je neraskidivi dio hrvatskoga identiteta.
Jozo
Klja
kovi
ć, U
mje
tnos
t i lje
pota
, 192
2., s
pop
isom
kar
ikira
nih
osob
a, s
lijev
a na
des
no: M
enci
Kle
men
t Crn
čić,
Lju
bo B
abić
, Dav
or-
in H
otko
, Rob
ert F
rang
eš-M
ihan
ović
, Rob
ert J
ean-
Ivan
ović
, Ivo
Ker
dić,
Tom
isla
v Kr
izm
an, d
rugi
tajn
ik A
LU V
jeko
slav
Cve
tišić
, Mirk
o Ra
čki,
Podu
bsky
, Bel
a Cs
ikos
-Ses
sia,
Voj
ta B
rani
š, Br
anko
Šen
oa, S
ava
Šum
anov
ić, R
ober
t Val
dec,
Fer
do K
ovač
ević
, Pje
r Križ
anić
, D
ušan
Kok
otov
ić, J
oza
Turk
alj,
Mar
in S
tudi
n, M
ilivo
j Uze
lac,
Vin
ko F
oret
ić, M
aksi
mili
jan
Vank
a, Iv
an M
eštr
ović
, Pet
ar D
obro
vić,
To
ma
Rosa
ndić
i (u
kut
u) a
utor
Jozo
Klja
kovi
ć.
15
Ljeto, ljeta Gospodnjega 1980., provodim na Neretvi, u Po-dgradini - Opuzenu i Kleku. U Zagrebu smo još godine 1979., utvrdili Program Galerije Stećak Klek, slikari Vatroslav Kuliš, Antun Boris Švaljek i Josip Turković te književnici Dubravko Horvatić i ja. Galerija je počela djelovati zajedničkom Izložbom slika i crteža članova Galerije Stećak Klek, Branka Čilića, Zlat-ka Kesera, Vatroslava Kuliša, Hrvoja Šercara, Antuna Borisa Švaljeka i Josipa Turkovića, u opuzenskom Likovnom salonu, 18. srpnja 1980. No, o svemu tome više i podrobnije govori se u mojoj knjizi S Neretve i Save, ogledi i zapisi o likovnosti, Zagreb, 1916. U rujnu sam već u Zagrebu, gdje sam 1. rujna započeo moj novi posao, ali nisam se predavao samo Akademiji, već sam ostao vjeran i svojoj staroj ljubavi – književnosti, kazalištu.
Tako sam, 8. rujna 1980., kako piše u momu rokovniku, na Griču, u dvorištu Odgojiteljske škole, u Habdelićevoj. Oluja, Shakespeareova i Histrionova. Izuzetno (praktično) rješenje scenografije, broda-otoka-pozornice, Drage Turine. Na žalost, zbijeno u usko dvorište omeđeno visokim zidovima škole, odu-zima čitavoj toj nakanjenoj histrionskoj plovidbi – more. I otok više nije otok, već obična kopnena uzvisina – brdo, na koje se tek nasuka pozornica, koja još htje biti brodom… Tres! E, ali Prosperov trijes izveden je (domišljen), zaista profesionalno, scenski zavidno, efektno (efektnost ovdje bi odrazom mudrog i znalačkoga). Govorim namjerice prije o Prosperovomu trije-su, nego o samom početku predstave, a stoga, da bih ostavio nedirnutu onu mirnoću i nevinost bijelosti u noći, praćene plamenom svijeća (lojanica). Na takvoj iznimno visokoj razini umjetničkoga (prve i druge spomenute slike) bilo je očekivati predstavu, cjelinu. Histrići to ne polučiše. Makar večeras. Mož-da je Šovagovićeva večerašnja indisponiranost za igru (Šova je zaboravljao tekst više negoli inače), bila presudna za čitavu družinu, jer Šovagović-Prospero ima zaista štapić predstave u svojoj ruci. Ali, na stranu sve to, ne kanim ja sam za sebe, ova-ko, biti „kazališnim tekućim kritikom“: mene Histrion zanima jer još uvijek nosi onu korugvu puntarsku (Tin Ujević), što smo je i skupa razvijali za ljeta 1976., s mojim Krnjevalom, po istim onim mjestima hrvatske primorske i uzmorske zemlje. I bitnije mi je to da je Fabijan Šovagović sve to skupa osjetio dolazeći na zajedničku plovidbu/potrebu, priznajući tako posebnost i
16
neophodnost Histriona u ovom našem nejunačkom vremenu, nego što je on večeras griješio, onoliko puta. Histrioni još, na-kon svega, vjeruju u kazalište! Sretno more i ubuduće, puntari!
10. rujna 1980. Na 1. sjednici, školske godine 1980./1981., predstavljen sam Znanstveno-nastavnoga vijeća Akademije li-kovnih umjetnosti u Zagrebu.
18. rujna 1980. Knjižničarka ALU Mira Gyory i domar Pero Jerkić dostavljaju Tajništvu, pismeno sročeno izviješće o Sta-nju zgrade, prostora i opreme Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, iz kojega sam mogao upoznati stvarne prostorne pri-like i opremljenost Akademije i namjene prostora: klasa, radio-nica, predavaonica, profesorskih atelijera i kabineta, knjižnice, stanova bivših i sadašnjih domara, prodavaonice „Mladosti“, Ljevaonice umjetnina, restauranta, Majstorske radionice aka-demika Frane Kršinića, kotlovnice, skladišta, hodnika… Na Akademiji su u tom trenutku atelijere imali umirovljeni profe-sori ALU, akademici Marino Tartaglia, Omer Mujadžić i Dub-ravko Detoni te Majstorska radionica akademika Frane Krši-nića i aktivni redoviti profesori Ante Lozica, Ferdinad Kulmer, Frane Baće, Dalibor Parać, Valerije Michieli, Želimir Janeš, Ivan Sabolić, Vjekoslav Rukljač, a kabinete doc. Ivo Friščić, red. prof. Matko Peić, doc. Antun Bičanić, red. prof. Albert Kinert te jedan zajednički kabinet za ostalo nastavno osoblje. Ja sam od prvoga dana podržavao pravo na atelijer profesora Aka-demije, za razliku od nekih mišljenja koja će se nakon moga odlaska pretvoriti u pravilo po kojemu profesori Akademije nemaju pravo na atelijer u prostoru Akademije. Prekidajući tako s tradicijom i nastavnom potrebom po kojoj je atelijer bio sastavni dio nastavnoga života, suživota profesora i studena-ta. Ateljerski prostori od utemeljenja Akademije 1907., bili su sastavni dio nastave pa i onda kada su profesori već u mirovi-ni oni su vršili tu funkciju. Sam ulazak studenta u profesorov atelijer za studenta je bio iznimno značajan događaj, a sve ono što je u atelijeru vidio i čuo bilo je više od učenja. Uostalom, nepobitna je činjenica da je Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu nastala i razvijala se iz šest slikarskih i kiparskih ate-lijera. Bili su to atelijeri velikana hrvatske likovne umjetnosti, Vlaha Bukovca, koji potom dobiva Celestin Mate Medović, Otona Ivekovića, Mencija Klementa Crnčića, Ferde Kovačevi-
17
ća, Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca i Roberta Auera, u njima su se prenosila znanja i iskustva studentima, iz njih je izrastala Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu. I to je, između ostaloga, tvorilo njezinu tradiciju, bilo dijelom Akademijina identiteta.
Na toj smo osnovi započeli pripreme za pravilnik o korištenju atelijera i kabineta u Akademiji, u kojemu nastavnici glavnog umjetničkog i pomoćnih stručnih predmeta imaju pravo korištenja kabineta ili atelijera na Akademiji, a u kojima obavljaju svoju osnovnu stvaralačku djelatnost, bave se kiparstvom, slikarstvom ili grafikom, ali vrše i dio nastavnih obveza, pripremaju se za nastavu, vrše konzultacije i demonstracije, drže priručnu stručnu literaturu. Akademija tako ispunjava širu društvenu funkciju.
JAZU – 7. studenoga 1980. 12 i 30. Akademici Andre Mohorovičić i Drago Galić te profesori Stipe Sikirica, Frane Paro i tajnik Stjepan Šešelj. Mohorovičić: JAZU-u je ponuđeno vođenje Majstorskih radionica i JAZU je to prihvatila. Tada je odlučeno da se konačno status Majstorskih radionica naknadno utvrdi. Galić: JAZU je dostavila 1975. prijedlog Akademiji likovnih umjetnosti za suradnju u postdiplomskom studiju likovnih umjetnika. Mohorovičić: JAZU je spremna da zajednički s ALU organizira postdiplomski studij i specijalistički studij – da se utvrde programi nastave, voditelja i ostalog u obliku SAS-a ili dogovora, koji bi se u tim prostorima mogao organizirati. - Radaušev objekt je nedefiniran, njegova supruga vodi postupak da se to pretvori u memorijalni objekt kipara Vanje Radauša. JAZU se otvara prema društvu inače, pa bi se ona i onako uključila u djelatnost unapređivanja razvoja mladih likovnih umjetnika i nastavnika koji su u uskoj vezi s likovnom umjetnosti. Zakon o JAZU - Zakon o usmjerenom obrazovanju. Galić: Prema Zakonu o JAZU i Statutu JAZU, JAZU je dužna omogućiti svojim članovima – rad - stoga je donesen zaključak da se Majstorske radionice uključe u rad JAZU. JAZU mora ostati pri svojoj obvezi da omogući rad svojim članovima i pomaganju mlađim stručnjacima u usavršavanju. Cilj nam treba biti da se rad Majstorskih radionica, uz uvjet obveze JAZU prema svojim članovima, unaprijedi i digne na društveno potrebnu razinu: 1. Jabukovac (Augustinčić), 2.
18
Zamenhofova (Hegedušić), 3. Zmajevac (Radauš), 4. Galićeva, 5. Kršinićeva, na ALU. Sikirica: Mi smo slično mislili, zapravo na istim frekvencijama. Ta razmišljanja su sigurno u općem interesu. Problem prostora ALU. Vjerujem da u predloženoj suradnji između JAZU i ALU leži smisao kompletiranja nastave likovnih umjetnosti. Majstorske radionice trebale bi širiti blok studijskih disciplina, studijskih voditelja, predavača. Galić: U Arhitektonskoj majstorskoj radionici održavaju se stručni razgovori iz arhitekture, a sudjeluju ljudi raznih struka i svi suradnici ostalih Majstorskih radionica. Paro: Program razvoja ALU (izlaže opširnije). Mohorovičić: Gliptoteka, kao mjesto studija. Sikirica: Institut likovnosti-hrvatski. Mohorovičić: Diskusije o postdiplomskom studiju JAZU i ALU ili o pojedinim temama? Grupe postdiplomskoga studija?
Na Akademiji se nastavljao rad na izradi novog Nastavnoga plana i programa Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, taj posao uglavnom obavlja prodekan, izvanredni profesor grafi-ke, Frano Paro - miran, staložen, prema svima susretljiv, znalac u ovome poslu, koji je imao viziju razvitka Akademije, temelje-nu na iskustvima i postignućima naraštaja profesora i suradni-ka Akademije od godine 1907. te ostvarenjima hrvatske likovne umjetnosti i kulture općenito. U poslu se je konzultirao s ne-koliko sveučilišnih profesora s Akademije: Janešom, Sikiricom, Bošnjakom, kao i s drugih fakulteta Zagrebačkoga sveučilišta, Kaštelanom, Kuzmanovićem, a ja sam kao tajnik, uz rješavanje problema Tajništva odnosno administrativno-tehničke službe, koji su se nagomilali godinama, sudjelovao tek kao pripomoć u pravnim pitanjima, međutim, to je za mene bilo veliko iskustvo u kojemu sam otkrivao tajne nastavnoga rada na Akademiji. „Plan i program“ smo objavili na samom kraju njihova, vlasti-tim odlukama prekinutoga mandata, profesora Sikirice i Para. Bilo je to u zasebnoj tzv. žutoj knjizi naslovljenoj „Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu“, Zagreb, 1981. Ova knjiga au-tora izv. prof. Frane Para, nije nikada službeno prihvaćena na Akademiji, jer je po mome sudu bila daleko ispred vremena svoga nastanka odnosno daleko iznad dosega većine tadašnjih nastavnika Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Knjiga nije nikada bila službeno zabranjena ili uništena, nego je, uz duge rasprave na „samoupravnim organima“ o cijeni i njezinu plaćanju, po nalogu dekana „uskladištena“!
19
U završnom dijelu naslovljenu „Položaj likovnoga odgoja u naobrazbenom procesu“, Frano Paro piše: Iz ovog pregleda očito je da se previše toga u naobrazbi likovno nadarenih mla-dih ljudi zbiva posve izvan osmišljenog sustava, a to što postoji održava se tek osobnom inicijativom, entuzijazmom vrlo ma-log broja djelatnika u području likovnog odgoja i naobrazbe. Više nego ikada očito je da se likovna kultura jedne zajedni-ce ne može mjeriti samo brojem članova Udruženja likovnih umjetnika, Društava amatera ili naivaca, ili brojem nastavnih sati likovnog odgoja u školama, ili ukupnim ulaganjem zajed-nice u život i programe rada muzeja i galerija, koji su posred-nici pohranjenih ili živih poruka i znanja u sferi “vizualnog kodiranja”. Mi ne znamo je li itko u nas pokušao barem pobro-jiti sve elemente ili aktivne sudionike u tom čvorenju vizual-no-likovnih fenomena i naobrazbenih sustava, a nekmoli da je promišljenim istraživalačkim programom predočio svim sudi-onicima u naobrazbenom procesu sistematizirani pregled in-terakcija u svim slojevima horizontale i vertikale razmatranog područja. Očito je, također, da bi takvi sistematizirani rezulta-ti, spoznaje i zaključci, te iz njih proizašli optimalni nastavni planovi i programi kao i rezolucije politike kulturnog razvitka zajednice, stavljeni u opticaj danas rodili plodovima tek dora-stanjem današnje generacije dvogodišnjaka u zrele tridesete ili pedesete godine života. (…) Možemo utvrditi da postoji spon-tani vizualni odgoj - učenje, upoznavanje i spoznavanje svijeta vizualnim perceptornim aparatom - učenje gledanjem i viđe-njem zdravim očima. O njegovom značaju imale su punu svi-jest sve civilizacije, jer nema naroda koji nije iznašao uzrečicu «slijep kod zdravih očiju». Upravo stvarani nastavni programi tu staru mudrost prevode (zbog veće razumljivosti i stručno-sti) kao «nepoznavanje gramatike i govora vizualnog jezika» ili kao «nerazumijevanje vizualno kodiranih poruka». Ti oblici i putovi učenja svijeta i života nisu bili sistematizirani nastavnim planom i programom, ali niti jedan predmet u školi nije mogao biti poučavan, ako nije bio “vizualiziran” bilo u udžbeniku ili na školskoj ploči. Učenje gledanjem samo po sebi i bez naše volje, pa i bez volje društvenog organizma ispunjava svoju ulo-gu - oblikuje način poimanja i dubinu razumijevanja vidljivog svijeta. Ono traje neprekinuto od samog rođenja do smrti.
Naslovnica knjige Nastavni plan i program Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu
21
Zadaća i takve “vizualne kulture” ne ispunjava se oblikovanjem čovjekovog osjećanja za lijepo, već i osjećanja za dobro, koji se u svakidašnjem životu ne završavaju samo izborom namještaja, košulje ili boje auta. Za likovni odgoj, međutim, ne možemo utvrditi sveprisutnost u prostoru. Ne postoji trajnost likovnog odgajanja čovjeka od rođenja do smrti. Likovnom je odgoju mjesto u odgojnim i naobrazbenim ustanovama u okviru školskog sustava ili izvan njega. Likovni odgoj kao i svaki drugi odgoj podrazumijeva odnos odgojitelja i odgojenika s precizno postavljenim ciljem kojem i jedan i drugi teže. Predmet koji je u školi pokrivao područje likovno-vizualnog odgoja nekada se zvao Risanje. Risanje je tada (pa čak i u Altamiri) značilo što i danas: - moći vidjeti nešto u realnome prostoru, imenovati viđeno i zatim to viđenje - i kao stvar i kao način viđenja stvari - prikazati metodom crtanja u zadanim koordinatama dvodimenzionalne površine. Bio odgojenik darovit ili ne zadatak mu je bio:. - obaviti niz operacija transformiranja optičke percepcije; - u sustav znakova umom i rukom preraditi mnogobrojne podatke o prostoru (visini, širini, dubini), osvijetljenosti i obojenosti, kvaliteti površine (tvrdoći, mekoći, oštrini, toplini), načinu bivanja (prostiranje, grupiranje, rastenje) ili osjećanja (privlačnost, odbojnost) itd. Zadatak i područje likovnog odgoja bio je nekada kao i sada: složeni niz pretvorbi viđenoga (ali i svega, svim senzorima memoriranoga) upotrebom uma i ruke u novi, jedino čovjekom uspostavljeni realitet - realitet koji se nigdje u prirodi ne nalazi u elementarnom obliku. Ne može se u prirodi naći elementaran crtež bake (Rembrandt) ili pogleda na Fuji iz pokrajine Yoshiwara (Hokusai).
Savladavanje problema i zadataka prostornih relacija praktičnim, crtačkim vježbama pokreće i upošljuje cijeli psihomotorni lanac. Takvo iskustvo presudno je u oslobađanju nataloženih iskustava i spoznaja, otvaranja i protočnosti svih ventila svijesti i podsvijesti na putu od zdravog viđenja, zdravog razumijevanja sebe i svijeta do logičnog zaključivanja o odnosima i proporcijama subjektivnog i emotivnog prema objektivnom i irelevantnom. Ručne, crtalačke pretvorbe cijelog tog procesa oblikuju bilo vidljivu kartografiju objektivnih zakonomjernosti ili rascvjetavanje tokova nadsvijesti i
22
praiskona u likovnoj umjetnini. Tako na planu likovnog odgoja kao i likovnog stvaralaštva možemo razlikovati Objektivaciju činjenica i objektivaciju irealnosti. Iako su procesi tih dviju objektivacija vrlo slični, metodologije i ciljevi znatno im se razlikuju, pa ne treba poistovjećivati likovni odgoj s likovnim stvaralaštvom. Umjetničko likovno djelo, najviša emanacija likovnog rada, najkompleksniji izraz čovjeka i njegove ljudskosti, sinteza umnih, emotivnih i manualnih sposobnosti predstavlja možda najpogodniji ali ne jedini uzor, nastavno pomagalo ili učilo vizualnoj kulturi i likovnom odgoju. Treba, međutim, naglasiti nužnu prisutnost i presudnost likovnog odgoja u formiranju sveukupne strukture ličnosti čovjeka - stvaralačke ličnosti bez obzira u kom se području i kojim oblicima njegovo stvaralaštvo izražavalo. Skoro da bismo mogli utvrditi - vizualna i likovna kultura pasivno jest sudjelovanje u ponuđenom okolišu, podnošenje, prilagođavanje pa čak i asimiliranje. Biti kulturan to znači biti prilagođen. Biti vizualno kultiviran - to znači biti prilagođen važećim standardima lijepog, korisnog ili upotrebljivog okoliša. Biti likovno odgojen znači nositi u sebi ugrađene zasade aktivnog izobrazbenoga procesa razvijanja svojih tvoračkih sposobnosti u najširem smislu: jer likovni je odgoj stvaralačko oblikovanje budućeg oblikovatelja boljih uvjeta ljudskog rada i življenja. Stoga se moramo založiti za uspostavljanje kontinuiteta u vertikali sustava usmjerene likovne izobrazbe. Jedino tada Akademija s punom odgovornošću može preuzeti svoju dionicu u položaju unutar te vertikale, sigurna da će moći održavati visoko naobrazbeni profIl, obogaćujući blagotvornim zračenjem široke lepeze specijaliziranih djelatnika sva područja ljudskog bivanja i rada.
18. studenoga 1980. prof. Josip Poljan obavještaje članove Vijeća da je situacija u vezi s odvijanjem nastave I. i II. godine Nastavničkoga odjela ALU i dalje vezana uz problem prostora za odvijanje nastave na ovome odjelu. Prof. Frane Baće dome-će, da Akademija do sada nije donijela stav o Nastavničkom odjelu. Prof. Matko Peić upozorava da je obveza uprave stu-dente informirati o pravima i dužnostima putem oglasne ploče i da se studenima uz indeks na početku školske godine priloži dokument kojim će student biti upoznat o pravima i dužno-
23
stima na Akademiji te da je obveza dekana svečano uvođenje u studij studenata prve godine, upoznavajući ih s tradicijom i poviješću Akademije.
22. studenoga 1980. Tri sata je i pedeset minuta. Noć je hladna, maglovita. Dvadeset i drugi studenoga 1980. Mislim da je vrijeme zapisivanju, bilježenju, predavanju papiru, neza-boravu. Nervoze se gomilaju toliko da je za pisca spas i izlaz podijeliti teret s Bogom Riječi. Moja veličanstvena Lucija, da, ona mala velika „žena u crnu“ vazda bi na pitanja što je „okru-žuju i muče“, odgovarala: Bog je tako tija, sinko! Ona je bila pje-snikinja trpnje, ufanja i ljubavi. Nesvakidašnja i veličanstvena. Jer je imala svoga iskrenog, iskonskog, nedvojbenog Boga, koji joj je nesebično pomagao nositi teret (taj teret je zacijelo i naš teret!), ona kao da ga nije osjećala. Kada bi se igrala mojom rukom, djetinji, iz njezinih bi naboranih dlanova sijalo sunce. Prenosila mi je, a da zasigurno toga nije znala (jer i to je Bog tako tija!), sve one biti prošlih stoljeća što ih pokatkad oćutimo treperavo u „zraku svijesti“. O kako mi je na divan i nename-tljiv način prenijela vatru obiteljskog ognjišta, likove predaka koje vidjeh kroza njezine dlanove, pa smisao vlastitosti… - O! – A htio sam zapisati nešto posve drugo. Ružno. Probudiše me veliki, i k tome živi, hrvatski kipari, slikari, grafičari i ini likovni profešuri (kak bi rekel Baja – ime od milja za profesora Dalibo-ra Paraća), Akademije likovnih umjetnosti u glavnome gradu Zagrebu. Od prvoga rujna do današnjega dvadeset i drugoga studenoga (1980.), za glavninu onoga što se na ALU događa, mogao bih tek reći mudrošću naroda: Besposlen pop – jariće krsti! Što je s njegovom crkvom, možete predmnijevati: olta-ri mu prašnjavi, svijećnjacima razlivene lojanice, u krstionici dnom svete vode razmilili se bapci, listovi svetih knjiga igraju crkvom raznošeni propuhom (vrata su odvaljena, rozeta razlu-pana, visoki vitraji prozora „bili su“ tek, zna se po krhotina-ma na zmazanu podu), vjernici im postaše pogani il vjerno se mole u osami pred svojim malim svetim slikama s kitom davno blagoslovljene masline, bršljana i kadulje… za one suptilnije, sklonije ljepoti i poeziji, bilo bi još bliže ovako:
24
Nevrijeme će Ponad glava ozarenih svetaca Igra topla prašina I O što se Onda Još oprijeti
(Škrapa, 1970.)
22. studenoga 1980. Razmišljao sam tada o komunističkim posljedcima na naše živote, naroda i kulture. Ali, ne usudih se to u rokovnik svoj zapisati! Eh!? Također, u mojim zapis-cima, 22. studenoga 1980., stoji: B. P*. – iz njegova govorenja odmah osjećaš da je on ustvari drugi, onaj prvi ili je sakriven ili je odavna već mrtav. On je svjestan svoje sposobnosti ka-mufliranja, vještog uspoređivanja i kombiniranja, iz najkom-pliciranijih nesporazuma izvući će sva protumišljenja u jedan pomirljiv zaključak, koji i dalje odgađa, ništa ne rješava, već u dubini i žešće i podmuklije krvi sve zastupnike ovih silno različitih stajališta, želja i nakana. I zanimljivo je, pored svega, svagda većina pristaje na njegova mudra i pomirljiva rješenja… Njegova poza, drugost, očituje se još u onom povijanju glave, šije i dijelom ramena, s pogledom malo u stranu i obvezno k zemlji, dok diže desnom klobuk i klanja se za pozdrav znancu. Je li to iskustvo diplomata, veleposlanika ili atašea za kulturu kod Envera Hodže, tko bi znao? On zna da je zgodno, lijepo, opčinjujuće, kada se govori o slikarstvu, o onomu što bi trebalo naslikati, nazvati sliku „Mjesečina nad Korajbom“… to je, ćuti on, lirika, Lorca (kobile, mjesec, krv, Córdoba)… premda je Korajba Istra, ča, hrvatska siva kupa kanalica i talijanska nadvi-ta prijetnja što struji iz opake visine zvonika rimske crkve… I u onoj drugoj slici-nazivu „Kula Norinska“, ima nešto, a?! O samim slikama, onda kada ih naslika.
*Baja Parać alias Dalibor Parać.
25
Na međustraničju moga rokovnika jedna je bilješka, s neke „komisije“, a o kojemu se povjerenstvu radi nije mi ni danas poznato. Red. prof. Ferdinand Kulmer: (šunja, i opojni miris grofove lule). Red. prof. Matko Peić… dva vida povijesti… Ma-rija Martek, računovodstvena službenica: ekonom je potreban i opisi radnih mjesta. Matko Peić: Komisija je ovakvim postup-kom stavljena a/a… Ad acta, dopisujem.
22. studenoga 1980. Govori se, i to je već žalosno, a tek ako je točno – onda je uistinu pogubno: da u Akademiji postoji s jedne strane, klan, skupina (ili kako se već to može nazvati) Sti-pe Sikirice, a s druge strane klan, grupa itd… šefice računovod-stva. Vidite – za mene postoji samo Akademija. A ta Akademi-ja, opet, za mene, su svi oni koji ne žele da Akademija umre. Jer, budimo toga svjestni, Akademija postoji i bez nas. Ona ima i onu nezaobilaznu dimenziju koja nas sve nadilazi. Ona je sat-kana i od onih neostvarenih snova bivših i dohodećih sanjara ovoga naroda. Ona nije tek obična škola. Akademija stoga ne može stati u naš džep! Naprotiv, držim, da mi se trebamo ogle-dati u Akademiji, a ne ona u nama. Pojedinac ma kako velik bio ne može u svoja zrcala primiti sve ono što čini Akademiju Akademijom. To je tek ideal kojemu bi iskreno trebali težiti (al kojega, znamo, nikada ne će dosegnuti ruka čovječja!). Zato, ono čemu treba težiti svaki koji uspostavlja odnos s Akademi-jom – vjerujem da je to – veličina Akademije. Ona to zaslužuje. I mi se moramo boriti za nju. Mi smo radi nje. Zato moramo učiniti sve da se Akademija održi, nasuprot i usprkos svemu! To, po mom sudu, traži da svatko od nas ponaosob treba znati najprije: želiš li ti Akademiju ili pak nešto drugo?... Biti u Aka-demiji traži – biti opsjednut Akademijom! Akademija je ono oko čega se trebamo okupiti. Stoga, pristupimo napokon Aka-demiji, djelom joj dokažimo odanost, ponašanjem – opsjednu-tosti njome. Ostanemo li samo na pukim pričama, ona će nam biti sve dalja i dalja. Pristupimo, iskreno!
Tada smo sročili Popis akcija i zadataka poduzetih s ciljem saniranja zgrade, saniranja odnosa prema radu pomoćne tehničke i administrativne službe, saniranja nastavno-programskih nedorečenosti, s ciljem stvaranja zdrave osnove za uspješan razvoj svekolike djelatnosti Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu: 1. Izrađen elaborat s troškovnikom
26
sanacije zgrade ALU, od “krova do temelja (hidroizolacijski, građevinski, instalaterski i ličilački radovi) 2. Izrađena snimka stanja zgrade po kvadraturi i opremi svih nastavnih i nenastavnih prostora 3. Položen plinovod do kotlovnice 4. Saniran krov 5. Osigurana sredstva za izradu projektne dokumentacije za novu plinsku kotlovnicu 6. Osiguranje svih prizemnih i podrumskih prozora - ograda uz sjeverni opkop 7. Uvrštenje ALU u petogodišnji plan investicija Republike, u objekte kulture 8. Usuglašavanje Statuta sa zakonom za nužnu registraciju ustanove kod okružnog privrednog suda (predstoji usuglašavanje statuta sa zakonom o visokom obrazovanju, čeka se novi zakon o usmjerenom obrazovanju) 9. Izrađene postavke razvoja Akademije 10. Izrađeni i usvojeni koncepti utemeljenja i opremanja svih radionica ALU: tehnološki praktikum, slikarske radionice, grafičke radionice, kiparske radionice, fotolaboratorija 11. Priprema uvjeta za prihvaćanje Majstorskih radionica i njihova ugradnja u naobrazbeni sustav ALU 12. Osnove programa postdiplomskog studija 13. Program djelatnosti specijalki 14. Nacrt pravilnika o ispitima (definiranje oblika i sadržaja diplomskog ispita) 15. Nacrt pravilnika o postdiplomskom studiju 16. Osnove programa doškolovanja pedagoških kadrova (u nastavnike-profesore) 17. Program obveznog permanentnog obrazovanja i usavršavanja kadrova na ALU 18. Problematiziranje sređivanja arhiva ALU - protegnuto na utemeljenje likovnog analitičko-dokumentacijskoga centara (u suradnji s Hrvatskim arhivom, Sveučilišnim računalnim centrom, Leksikografskim zavodom i Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom) 19. Preliminarni razgovori o stručnoj, profesionalnoj i društvenoj razmjeni ustanove na razini općine, institucija i na međunarodnom planu a) Općina Črnomerec - otvoreni vidovi suradnje na društvenom i profesionalnom planu b) Nacionalna i sveučilišna knjižnica - suradnja i razmjena u izlagalačkoj i izdavačkoj djelatnosti; razmjena programa i kadrova kroz postdiplomski studij s audiovizualnim centrom NSK c) “Karbon“ - suradnja s istraživačkim laboratorijem i razvojnim centrom; traženje oblika razmjene znanja i iskustava bilo kroz oblik „studentske prakse“ ili direktnom materijalnom i stručnom razmjenom d) Papirnica „Vevče“ - direktna suradnja s odjelom ručne
27
izrade papira, na izradi proizvodnog programa, asortimana i kvalitete probnih i standardiziranih vrsta papira ručne izrade e) Izdavačka poduzeća „Školska knjiga“ i „Mladost” - suradnja na projektiranju didaktičkih izložaba i pratećih im udžbenika i grafičkih mapa f) SIZ kulture općine Našice - priprema zajedničkog programa razmjene „keramičkog simpozija“, kao: a) ljetne škole za redovite studente b) kao stalna institucija postdiplomskog studija u području kiparstva i slikarstva g/ Fakultet umjetnosti Beograd h) University Ohio - Columbus i) Academy of Fine Arts, Albany, New York j) Universidad Autonoma Metropolitana - Azcapotzalco, Mexico) „van Rijn“ Akademija - Amsterdam 20. Utemeljenje fonda za proširenje bibliotečnog fundusa 21. Za biblioteku kupljeno X knjiga za X dinara 22. Za biblioteku naručeno iz uvoza X naslova za X dinara 23. Utemeljenje inicijalnog fonda za izdavačku djelatnost 24. Suizdavači kataloga-udžbenika “Grafika-što je to” (predstoji dopuna najkvalitetnijim izborom iz suvremene hrvatske grafike) 25. Izdavači nastavnog plana i programa ALU 26. Omogućili izdvajanje sredstava za nabavu materijala za demonstraciju nastave (X dinara) 27. Omogućili studijsko putovanje za dva posljednja studijska godišta u Amsterdam (uvjet čvršćega kontakta s tamošnjom akademijom nije ispunjen) predviđeno milijun dinara 28. Nužna oprema kancelarija 29. Uveli dva radnika u administraciju 30. Pokušali u okviru naše službe organizirati „biro“ za registraciju profesionalne stručne djelatnosti nastavnika, osobno, studenata i ustanove u cjelini 31. Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta, poslova i radnih zadataka na ALU 32. Pravilnik o kriterijima i raspodjeli osobnih dohodaka (bilanca oba pravilnika-dva neuspjela referenduma) 33. Otrpili uviđaj SDK u poslovanje ALU (na anonimni poziv službenika iz redova administracije) 34. Vukli hipoteku neriješenog nastavničkog odjela (spriječili štrajk studenata tog odjela) 35. Pokrenuli pitanje proslave 75. godina ALU i 100 godina rođenja Ivana Meštrovića 36. Pripremili ugovor o suradnji s Ljevaonicom umjetnina 37. Pripremili elemente za definiranje statusa nastavničkih atelijera na ALU - njihovo ugrađivanje u radni i stvaralački standard svih nastavnika-profesora-likovnih umjetnika Akademije.
28
23. studenoga 1980. Utorak. 15 sati. Okupismo se ispratiti zavazda Dobrišu Cesarića. Smrt nas još okuplja, zamjećujem: P. Šegedin, S. Šuvar, Z. Tomičić, itd. tako. Govori (tri), srećom ne predugi, ali opet bezobrazno mlaćenje gluposti, posebice ono Š. Vučetića: „on je bio član predsjedništva RKSSRNH… i bio je odlikovan…“ Predsjednik, kuku, DHK/DKH. Mate Ganza zamjećuje: Nekako tužan sprovod za pjesnika. Istina. Kao da nitko od mlađih i ne zna da je Dobriša Cesarić umro. Ponad groba Jure Kaštelan svojim slovom, glasom, od srca, spasi čast časnih članova puka književničkoga, te nekako lakše mogoh pogledati Kruni Bošnjaku u kiparske oči.
10. prosinca 1980. U Galeriji Mladosti u Zagrebu, u Ilica 30, prva u Zagrebu, zajednička izložba članova Galerije Stećak Klek: Branka Čilića, Zlatka Kesera, Vatroslava Kuliša, Hrvoja Šercara, Antuna Borisa Švaljeka i Josipa Turkovića. U katalo-gu izložbe koja je trajala od 10. prosinca 1980. do 10. siječnja 1981., Grozdana Cvitan je zapisala: Članove Galerije u njiho-vom radu potakla je želja za oživljavanjem jednog likovno ne-aktivnog područja. No daljnja djelatnost Galerije nastojat će se proširiti i na druge grane kulture, dok će se hrvatskoj kultur-noj javnosti uskoro predstaviti likovno-pjesničkim mapama. Time Galerija ne ostaje usko vezana za Klek.
U 19 sati, na otvorenju izložbe, rekao sam: Zacijelo ne bi se moglo kazati: ovom izložbom predstavljamo vam šestoricu hrvatskih slikara, Antuna Borisa Švaljeka, Branka Čilića, Zlat-ka Kesera, Hrvoja Šercara, Vatroslava Kuliša i Josipa Turko-vića. Sve ih poznajemo iz njihovih dosadašnjih izložaba, bilo samostalnih ili zajedničkih, koje su upriličene u Zagrebu. Oni su se likovnoj publici ovoga grada već predstavili. Mi znademo za crtačku vrsnoću Švaljekovu, Keserovu i Šercarovu, zapam-tili smo bljesak Kuliševih boja, njihovu začudnu životnost, pa onu nezaobilaznu upitnost Čilićevih raskrižja i Turkovićevu Podravinu, u čijim se vodama kao i u onim licima svetaca jed-nako ogleda muka i radost, tuga i nada, moć coprinica i duše vjernika… odabranika il prokletnika. Večeras i za svih dana trajanja ove izložbe, šestorica slikara članova Galerije Stećak Klek, preuzeše na sebe biti mostom između jednoga likovno nevinoga kraja Hrvatske i Zagreba, Neretvanske doline i sre-
29
dišta njezine duhovnosti Zagreba. S vjerom da će taj most biti od koristi, pozivam vas na motrenje ovih slika i s željom da još koji put do 10. siječnja navratite u ovaj prostor Mladosti!
10. siječnja 1981. “Dobri duh Zagreba“. Projekcija filma u Filmoteci 17, Savska cesta. Sve mi govori da je to, napokon, prvi pravi suvremeni hrvatski film. Zoran Tadić, znao sam to i ranije: osjeća, zna i umije filmski iskazati „dušu ovoga na-roda“. Baš dobro da se film zove tako; naznačuje i predskazu-je. Mogući put ove kinematografije – izravno pozivlje u tom smjeru. Pruža šansu pomaku iz krive, pogrješne, ulice – u koju stalno nadolaze novi filmski „poslenici“, jer im je jedino u njoj sigurno, da će jednoga dana makar jedan film dobiti i snimiti. Zoran Tadić godinama motri tu ulicu, ne pristajući na njezina pravila. Sada ona dobiva izazov i pouku. Tadić nosi onu vri-jednost, koja potvrđuje male narode veličinom njihova duha, iskazanog kroza umjetnost. Ona nam pokazuje da bi i hrvatska kinematografija mogla učiniti ono što je učinila Češka, što čini Poljska i Madžarska! Zoran Tadić u „Dobrom duhu Zagreba“ temelji duh naše filmske suvremene umjetnosti. Pa ako i ne bude dopušteno nastaviti ovim putom, još, trebat će ga pamtiti i jednoga dana nastaviti tu gdje je započeo Zoran Tadić. A što se Tadića tiče, znam, on će ili nastaviti ili i dalje ne pristajati. Bilo kako bilo, mi dobismo našu filmsku „Šalu“. Čudno, točno, da smo je dobili prije na filmu negoli u književnosti. Ali!
4. veljače 1981. Bilježim priču suvremenika: - Najzaslužniji za (s)maknuće spomenika bana Josipa Jelačića s Jelačić placa/Trga Republike je Antun Augustinčić, jer je on trebao dobiti i tu izvesti svoj „Spomenik Republici“… - Ne. Nije točno. Najza-služniji za (s)maknuće spomenika bana Josipa Jelačića s Jela-čić placa/Trga Republike je kćer – nasljednica autorskih prava pokojnoga Roberta Frangeša Mihanovića, autora spomenika kralja Tomislava, odnosno njezin suprug Krsto Hegedušić. E! A stvarca je išla ovako: „Hrvatska žena“ naruči spomenik od Roberta Frangeša Mihanovića, hrvatskom kralju Tomislavu. Trebaše isplatiti, recimo, 100. Kako autor umre to trebaše uči-niti nasljednici. Međutim, „Hrvatska žena“ skupi nedostatnu sumu od, recimo, 70 i ne mogavši isplatiti svih rečenih 100, spomenik kralju Tomislavu osta i dalje u glini iliti u najboljem
30
slučaju u gipsu. Uto nesta i „Hrvatske žene“, a nasta priča o spomeniku s Placa/Trga. Nasljednici prihvatiše stavove (ako ih već i ne kreiraše) o reakcionarnom i kontrarevolucionar-nom banu, te dodadoše: a da bi se umirili ti Hrvati – dignimo im na nekom drugom mjestu spomenik kralju Tomislavu, ko-jega imamo, kaj ne, doma (i za kojega već dobismo, ne, onih nedostatnih 70), a oni (ti Hrvati) ionako brzo zaboravljaju i preboljuju pa će tako uz kralja Tomislava zaboraviti na bana Jelačića. Tako, gospodo moja, bi po drugi put prodan kralj To-mislav. A to vam bijahu najzaslužniji za (s)maknuće spomeni-ka banu Josipu Jelačiću s Jelačić placa/Trga Republike. A sve ostalo je kak i sad s tim Trgom. – Ne znam, ja sam čuo priču Prvu. Ne znam. – Ja po prvi put čuh priče, Prvu i Drugu. Ne znam, možda je istinita jedna i druga. A, ja, Stipan, samo to zabilježih navedenoga nadnevka.
11. ožujka 1981. Premda bi se, Akademijo likovnih umjet-nosti u Zagrebu, u tvojoj 74-godišnjoj starosti moglo ispriča-vati i na staračku slabovidnost - navuci oćale i vidi činjenice: 1. Referendumom, najistinitijim, najvjerodostojnijim i najsa-moupravnijim oblikom utvrđivanja tvoje svijesti, savjesti, po-treba i želja – ogovoreno ti je – NE. 2. Ti itekako dobro znaš da NE znači: odustajanje od tebe – zadržavanje postojećeg, a postojeće je ovo samozadovoljno pojedinčevo – „dok je meni dobro i mojoj akademiji je dobro“. 3. Budi demokrat, Akade-mijo, zatomi osjećaje istinskih potreba i – slušaj glas većine. A taj glas uglas ponavlja glasovitu riječ tvoje računovodstvene šefice: Vidjet ćete, da ništa se ne će promijeniti! 4. Vidiš, Aka-demijo, eto, i meni je tražiti neki miran kutak hladovine u tebi, za mene. Ali, ako jednoga dana, ipak, stanemo se okupljati oko tebe, znaj – bit ću među prvima. Samo da ne bude to oko tvoga mrtvačkoga lijesa. Amen.
U godini 1981. pripremam i objavljujem brošuru ALU – Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, a povod su joj bila upozorenja prof. Matka Peića za informiranjem studenata o njihovim pravima i dužnostima i upoznavanje studenata, brucoša s tradicijom i povijesti Akademije. U uvodnom tekstu Iz povijesti ALU, donosim osnovne činjenice o ovome likovnom učilištu: Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu utemeljena je 1907. godine naredbom o osnivanju „Kraljevskog zemaljskog
31
višeg obrazovališta za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu“ odnosno „Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu“ (kako je glasio konačni naziv novoosnovane škole). Tim činom (naredbom) Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade napokon se u Hrvatskoj, a i uopće u ovom južnoslavenskom dijelu Europe, organizira i počinje djelovati jedna (i jedina) toliko potrebna viša likovna umjetnička škola. Premda, relativno kasno, u odnosu na druge europske kulturne centre, osnivanje Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1907. godine ne zbiva se u uvjetima nacionalne likovne pustoši. Naprotiv, u to vrijeme već baštinimo zavidnu višestoljetnu riznicu hrvatske likovne umjetnosti - od bezimenih autora spomenika koji rječito potvrđuju originalnost i snagu likovnog govora naroda (pleterna ornamentika, stećci i ostalo) do izuzetno snažnih stvaralačkih osobnosti majstora Andrije Buvine, Radovana, Mihoja Brajkova, Jurja Matvejeva Dalmatinca, Nikole Firentinca, Vincenta iz Kastva, Julija Klovića, Andrije Medulića, Nikole Božidarevića, Vjekoslava Karasa, Vlaha Bukovca i ostalih. Bio je to uistinu solidan temelj novoosnovanoj školi.
Takvo likovno naslijeđe, kao i potreba za sve većim znanjem s područja likovnih umjetnosti i umjetnoga obrta, činili su nedostatnom naobrazbu koja se postizala u dotadašnjim „crtarskim školama“, umjetničkim radionicama, atelijerima i u Obrtnoj školi (osnovana 1882. godine). Stoga su do osnutka naše Akademije odlasci na školovanje u Beč, Rim, Pariz ili München, nužda. Nažalost, tu nuždu mogli su zadovoljiti samo rijetki u našoj sredini. Postojeću nedostatnost domaće likovne naobrazbe, s puno razumijevanja i nesebična rada riješit će u mnogome već prvi nastavnici Akademije: Robert Frangeš Mihanović (prvi upravitelj), Menci Klement Crnčić, Bela Csikos-Sessia, Branimir Šenoa, te Robert Auer, Rudolf Valdec i Ferdo Kovačević. Njihov rad nastavljat će i unaprjeđivati, među ostalima, Vladimir Becić, Tomislav Krizman, Jozo Kljaković, Maksimilijan Vanka, Ivan Meštrović, Ljubo Babić, Frano Kršinić, Antun Augustinčić, Vanja Radauš, Krsto Hegedušić. Iako Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu relativno brzo nakon svoga osnivanja staje svojom vrijednošću i značenjem
Naslovnica i prva stranica brošure ALU za studente
33
uz bok ostalim evropskim visokim umjetničkim školama, te se time počinje ostvarivati želja mnogih, a i nasušna potreba nacionalne kulture, da se naši mladi umjetnici obrazuju u vlastitoj sredini, u vlastitom likovnom središtu. Osnivanjem Akademije Zagreb uistinu postaje središte i likovnoga života, i čim više, naša Akademija preuzima funkciju likovnoga obrazovatelja za mnoge studente iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Makedonije i Crne Gore, te Bugarske, Albanije, Madžarske, Austrije i Italije. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, pored slikara, kipara i grafičara, obrazovane su generacije nastavnika crtanja odnosno profesora likovnoga odgoja i likovnih umjetnosti. Također i naši prvi arhitekti (S. Planić, L. Horvat, A. Freudenreich, Z. Požgaj i ostali) studirali su i diplomirali na Arhitektonskom odjelu naše Akademije, kojega je godine 1926. osnovao i vodio Drago Ibler. U specijalkama Akademije kao postdiplomskom studiju, usavršavali su svoja stečena likovna znanja mnogi naši likovni umjetnici. Do sada je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu upisano 1873 studenata, a diplomiralo ih je 1101.
Današnja generacija profesora Akademije svjesna cjelokupna djela i značaja sedamdesetpetogodišnjega života i rada Akademije, kao i njezinih današnjih i budućih obveza, prilazi likovnom obrazovanju mladih s željom nastaviti i unaprijediti plodan rad, kako svojih prethodnika tako i svoj.
Svijest i pravilan odnos naših studenata prema zajedničkoj tradiciji utjelovljenoj u Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te dosljedno izvršavanje obveza, prava i odgovornosti studenata, velika je pomoć i garancija njezina budućega života.
U dijelu teksta Akademija likovnih umjetnosti danas, dajem kratku opću informaciju za potrebe budućih studentskih kandidata i zainteresiranih roditelja: Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu… sprema stručnjake za samostalan umjetnički rad u područjima likovnih umjetnosti, obrazuje nastavnike likovnog odgoja i obrazovanja, upućuje u djelatnosti na području primijenjenih umjetnosti, industrijskog oblikovanja, kao i drugih djelatnosti iz oblasti koje zahtijevaju likovnu intervenciju u privredi i okolini gdje se zadaci oblikovanja manifestiraju i kao likovni problem.
34
Studij likovnosti i umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti sistematizirani je pedagoški proces koji otvara i razvija sposobnost likovnog oblikovanja.
Teoretski predmeti stimuliraju provođenje praktične nastave i suvremeno formiranje ličnosti likovnog stručnjaka.
Studij na Akademiji likovnih umjetnosti traje četiri godine, izvodi se po nastavnom planu i programu, a raspodjeljuje se po semestrima.
Nastava koja se na Akademiji likovnih umjetnosti ostvaruje predavanjima, vježbama, seminarima i drugim oblicima rada iskazuje se kroz: Opće programske osnove, Zajedničke programske osnove, Stručne programske osnove, a organizira se u četiri odjela Akademije:
1. Slikarskom, 2. Grafičkom, 3. Kiparskom, 4. Pedagoškom (u zajednici s Filozofskim fakultetom u
Zagrebu). Nastavni rad u Akademiji obavlja se u vidu predavanja,
praktičnog rada u radionicama, atelijerima i kabinetima, u radu u galerijama i ostalim specijaliziranim institucijama, izdavalaštvu, studijskim putovanjima, savjetovanjima, dogovaranjima i ostalim zajedničkim i pojedinačnim vidovima radova sa studentima.
Obranom diplomskoga rada student Akademije likovnih umjetnosti stječe visoku stručnu spremu - akademski naslov:
u Slikarskom odjelu - diplomirani slikar, u Grafičkom odjelu - diplomirani slikar - grafičar, u Kiparskom odjelu - diplomirani kipar, u Pedagoškom odjelu - profesor likovnog odgoja i likovnih
umjetnosti. Treći i najveći dio donosi Izvatke iz važećega Statuta ALU
o pravima, obvezama, odgovornostima kandidata i studenata,
35
pisan je iscrpno budući da mi je želja bila da svaki student ima uvijek pri ruci pravila prema kojima se treba ponašati, izvršavati obveze i koristiti se pravima za vrijeme svoga studiranja na Likovnoj akademiji.
Pridodao sam tu i Kućni red ALU, koji smo prije usvojili, po prvi put, s ciljem da bismo doveli u red i uredovno ponašanje studente i osoblje, a nerijetko i nastavnike Akademije: I. Za provođenje reda i održavanje čistoće u zajedničkim dijelovima zgrade, klasama, radionicama i atelijerima Akademije, odgovorni su svi korisnici kao i osoblje kojemu je radni zadatak čišćenje, i održavanje zgrade. II. Za provođenje reda i održavanja čistoće u klasi odgovoran je profesor-voditelj klase. O disciplinskim prekršajima za koje voditelj klase smatra da prelaze njegovu nadležnost obavještava pročelnika odjela (redovito izostajanje s nastave glavnog stručnog predmeta, neizvršavanje nastavnog programa, odbijanje suradnje u nastavnom procesu). Teže prekršaje i štete pročelnik prijavljuje Tajništvu, koje će ocijeniti potrebu pokretanja disciplinskog postupka. Zakonska i Statutarna je obaveza sve probleme od pohađanja nastave, studentskog ponašanja, organizacije provođenja nastave, pa do podobnosti nastavnih planova i programa raspraviti na Vijeću odjela ili Vijeću godišta, te prijedloge i rješenja predlagati upravnim organima i Nastavničkom vijeću Akademije na usvajanje i provođenje. III. Za čišćenje i održavanje zgrade Akademije: čistač i portir odgovorni su domaru zgrade. Domar o kršenju discipline i neizvršavanju zadataka izvještava Tajništvo Akademije. Studenti su odgovorni voditelju klase ili škole. O kršenju discipline i neizvršavanju radnih zadataka voditelj izvještava pročelnika odjela i Nastavničko vijeće tj. voditelji su odgovorni pročelnicima odjela, ovi Tajništvu, a tajnik odgovara Dekanatu Akademije za cjelokupan obraz zgrade. IV. Zgrada Akademije se otvara u 7 sati ujutro, a zatvara u 20 sati uvečer. Nakon napuštanja klase studenti (posljednji u klasi) dužni su ključ predati na portu Akademije. Portir je dužan provjeriti sve radne prostore (prozore, vodu, svjetlo, vrata itd.). Zabranjuje se izrada i posjedovanje kopija ključeva glavnog ulaza, klasa i svih pomoćnih prostorija Akademije. Pomoćno osoblje je dužno vršiti redovitu svakodnevnu provjeru primjene ove odredbe, na licu mjesta oduzeti duplikate ključeva te o tome izvijestiti
Kruno Bošnjak, Mali zločesti dečko
37
Upravu, koja je dužna postupiti u smislu statutarnih odredaba. V. Slučajno nastale štete kao i štete počinjene namjerno dužni su sanirati sami počinitelji ili snositi trošak organiziranog popravka. U tu grupu štete ulaze: razbijena stakla na vratima i prozorima, uprljani zidovi, razvaljene brave, pokvarene vodo i elektro-instalacije, ako je uzrok kvaru nepravilno rukovanje. Ukoliko se počinitelj štete ili kvara ne može utvrditi, trošak popravka snosi cijela klasa kolektivno (s roditeljem) a trošak bijeljenja zidova u hodnicima i stepeništu snosit će podjednako svi studenti i radni ljudi Akademije. Studentima Slikarskog i Grafičkog odjela ne dopušta se izlijevanje u slivnik otpadaka boja i ulja, jer to izaziva brzo taloženje masnoće, začepljenje i veće materijalne štete. Grafičarima se posebno zabranjuje izlijevanje kiselina u odvode otpadnih voda. Red u grafičkoj radionici određuje poseban Pravilnik o korištenju radionice i kućni red. Kiparima se zabranjuje lijevanje gipsa i poliestera u klasama, te bacanje otpadaka (i gline) u slivnike. Slivnici su u svim klasama na Akademiji projektirani i izvedeni isključivo, za pranje ruku i ne mogu propustiti kruti otpad. Zato ih čuvajmo za osobnu higijenu i higijenu priručnog alata: kistova, pera, spužva i tome slično.
Poslije su slijedile odluke o posjedovanju i upotrebi ključe-va ALU te o ograničavanju opsega korištenja telefona Akade-mije likovnih umjetnosti u Zagrebu, koje nismo objavljivali u posebnim publikacijama, ali su svi studenti, profesori i ostalo osoblje za njih znali. Meni je to donosilo više omraze negoli simpatija, ali sam morao na takav način uredovati kako bismo svi na zadovoljstvo Akademije kao cjeline, mogli obavljati svo-je temeljne obveze i kao Tajništvo i administrativno-tehnička služba, ovoga nekoć slavnog likovnoga naobrazbenog zavoda.
18. ožujka 1981. „Izgubljeni zavičaj“, film Ante Babaje, (sce-narij Slobodan Novak/Ante Babaja; kamera Goran Trbuljak). Sinoć je bila „svečana premijera“, (17. 3. 81.); producent filma antireklamira – „premijera 17. 3., a prikazuje se samo do petka 20. 3. u kinu SC“ – pisalo je na dugačku bijelu platnu rastegnu-tom ispod prozora DKH na glavnome gradskom trgu; s radija i TV buči „polovica članova komisije za ocjenjivanje filmova dala je filmu Ante Babaje „Izgubljeni zavičaj“ najveću ocjenu, dok ga je druga polovica ocijenila najlošijom ocjenom… Za-
38
što?“ E, zašto?... Tu sam nalijepio izrezani razgovor iz časopisa Film ili nekog drugog časopisa, sudeći po prijelomu, sa strani-ca označenih „74 Film – 76 Film“. Razgovor je vodio Vladimir Tomić s Antom Babajom, a naslovljen je „Izgubljen u zavičaju“ i u njemu između ostaloga stoji: „Tako je zagrebačka publika u – za takvu vrstu filma potpuno neodgovarajućem kinu – puna četiri dana mogla gledati jedan od najboljih hrvatskih filmo-va proteklog desetljeća.“ A Ante Babaja na tu tvrdnju dome-će: „Čovjek je zgranut time što je u kinematografiju uključeno mnoštvo ljudi koji film ne vole. Kad je oko „Izgubljenog zavi-čaja“ počelo cjenkanje, postalo mi je jasno da među svim tim prikazivačima, trgovcima i direktorima kina nitko film zapravo ne želi, jer niti ga voli, niti ga razumije.“
18. travnja 1981. Blago onima koji ih ne znaju – njihova je ljubav za suvremene nam hrvatske slikare, kipare i grafičare... velika! Evo: dragi Bog i ja znamo da u „toj stvari“ bijah nevin, dapače samoprijegorno radio sam na opće dobro. Sama „ta stvar“ nije sama po sebi toliko bitna, pa je ni ne navodim, bit-no je drugo. Pritiješnjen, prikliješten… pitanjima-optužbama „istražitelja“ Zvonimira Radića i Ive Friščića (prvog kao člana a drugog kao predsjednika „samoupravne radničke kontro-le Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu!”)… u trenutku kada ostadoh sam s Ivom Friščićem, a već se dobrano osjeća-jući „jadno“ zbog njihova administriranja, birokratiziranja, po-liciziranja… obratih se Ivi Friščiću, iskreno: Dobro, ukoliko se ne razumijemo ovako… evo, obraćam ti se kao kolega. Govo-rimo kao umjetnik s umjetnikom! Pjesnik sa slikarom! Stjepan Šešelj s Ivom Friščićem! Ivo Friščić će na to: Ma kakav slikar! Idi, molim te… I što mu ja mogu, Povijesti pravedna moja, sam je, ne čini li ti se, izabrao.
13. svibnja 1981. Zlatko Kauzlarić Atač: Bog mu dal duši lako, našem Detoniju, nije se još ni ohladil, a ja ipak mislim kak bi se dokopal njegova atelijera, tu, gore, na drugom katu Akademije. Odgovorih mu pomalo zločesto, ali iskreno i pri-jateljski: - Je, pa to me uopće ne čudi, zacijelo nisi jedini likov-njak ( a još k toke i „Bijafranac“) koji to snuje. Vi zapravo kao da samo jedva čekate da netko ode kako biste mu se dokopali atelijera itd… (Hvala Bogu da književnici nemaju pravo na ate-lijer!)
39
15. listopada 1981. Filmski i televizijski redatelj Zoran Tadić započinje predavati kolegij filma studentima Akademije, kolegij je imao svrhu upoznati studente s osnovnim elementima filmskog jezika, filmske estetike, posebno s modernim strujanjima u poslijeratnom filmu, a posebice odnosom filma i likovnih umjetnosti te znati gledati film kao aktivan gledatelj koji razumije jezik filma, što se ilustrira filmovima u izboru predavača. Još 21. svibnja 1981. ročim ugovor o uslugama prikazivanja filmova za potrebe nastave na ALU, koji su potpisali (tek!) 17. svibnja 1983., dekan Akademije i direktor Filmoteke 16. No, Zoran Tadić na kraju prvoga semestra podnosi Vijeću Akademije kratki izvještaj o svom radu i odnosu studenata prema kolegiju.
U prošlom je semestru – piše Tadić - kolegij filma prvi put bio prakticiran na ALU. Predavačka i praktična iskustva unekoliko su stoga dragocjenija i nije na odmet upozoriti ukratko na njih. Kao prvo, zamjetan je interes studenata za ovaj kolegij. Postoji u studenata, istina, neformirano i nedovoljno neartikulirano no ipak uvjerenje, da intelektualac kakva obrazuje ALU, bez elementarnih znanja o filmu, ne može. Ovog trenutka čini se čak irelevantnim činjenica što je uporabnost tog znanja nejasna i nedefinirana: s filmom će se budući diplomand sretati u svojoj bilo kreativnoj bilo nastavnićkoj praksi, a ponajvećma u onom dijelu svoga življenja koji će ga, ako se tako može reći, održavati u intelektualnoj kondiciji. Shodno uočenom, vjerojatnijim se od puko pozitivističko-pobrojilačke, iskazuje predodžba kolegija kao razmatranje odnosa prema filmu i, prvenstveno, odnosa prema tradiciji filma. Jezik filma, filmska teorija i estetika, film i ostale umjetnosti, posebice film i likovna umjetnost, moderna strujanja u poslijeratnom filmu – kao svojevrsne tematske blokove, kao svojevrsne „nastavničke jedinice“ treba promatrati, uputnije se čini, kao dio temeljnog operativnog zadatka kolegija: prepoznavati tradiciju filma u suvremenosti, otkrivati tradiciju u onim filmskim iskazima koji pomažu našem intelektualnom formiranju. Samo se po sebi razumije da sugerirani pristup i dosadašnje, ma kako kratko, iskustvo, podrazumijeva svakotjedne projekcije odabranih filmova. Koliko pridonose studentovom upoznavanju povijesti filma, te projekcije su i ilustracija raznih implikacija predavačke
40
građe, često pak i poticajna provokacija, plodonosni povodi za ozbiljna razmišljanja o predmetu.
27. svibnja 1981. 1. Prije nekoliko dana upoznasmo se, tek izmijenivši prezimena, Mihičić – Šešelj, (na sprovodu Marijanu Detoniju), a danas porazgovorismo. Najprije o Jurju Plančiću. „Nije točno što vam je – veli mi Mihičić – u dokumentarnomu dijelu vaše radiodrame Smrt u Parizu* izjavila Tonica Plančić, da sam ja sredio sve za pogreb Plančiću. Ne, ja uopće nisam ni bio na pogrebu, tek kasnije sam saznao. Bio je Vjeko** Parać. A ja sam bio s Plančićem dan prije nego je umro. Pričao mi je tada kako je sve dobro, kao sve analize pokazuju da je dobro. I stvarno je dobro izgledao. Ali te noći, negdje oko tri sata, za-dušila ga je vlastita krv. Ja se više ne sjećam gdje sam bio toga dana kada je umro, kad je pokopan, negdje sam bio zauzet, na Sorbonnei, ne znam… tek kasnije sam saznao.
U „Obzoru“, godina LXVI., broj 310, Zagreb, ponedjeljak, 16. studenoga 1925., čitamo (nelektorirano, nije usklađeno s hrvatskim standardnim jezikom): Naša je javnost navikla, da početkom svake školske godine čita i sluša opravdane jadikov-ke studenata Hrvata i Slovenaca, koji uz najbolje kvalifikacije nijesu mogli da dobiju francusku stipendiju za školovanje na francuskim univerzitetima. Ovo klasiranje maših građana na pravne i bespravne izazvalo je mnogo pritužaba sa strane ošte-ćenih Hrvata i Slovenaca kod francuskih ministara – prosvjete i spoljnih poslova – tako, da su uglavnom Francuzi dobili živu i jasnu sliku naših mizernih moralnih i političkih prilika. …od uvijek smo bili protivnici šovinizma i raspirivanja građanskog rata, koji bijahu ideologijom čitave jedne „nesebične“ stran-ke. Uvijek smo ustajali proti ovakvih nekulturnih inspiracija državnih organa u izvršavanju njihove historijske misije, koja mora, da teži što većoj kulturi, što većoj snošljivosti i socijalnoj pravdi.
* S. Š.: Smrt u Parizu, radiodrama praizvedena 2. listopada 1979. na radiosceni I. progra-ma Radio Zagreba, objelodanjena u časopisu „Dubrovnik“, boj 4/5-1980. i u knjizi S. Š.: Dvije smrti i otak, Zagreb 2007.
** Vjekoslav
41
U „Obzoru“, broj 19., petak, 24. siječnja 1930., se donosi, „Iz umjetničkog svijeta“, tekst „Uspjeh slikara Plančića u Parizu“: Pariz, 2o. siječnja. Pred tri godine* je došao u Pariz. Bio je, kao što je i sada, vrlo skroman. Odmah je osjetio, pošto je zavirio u umjetnički Pariz, da ima da mnogo radi i da mnoga nauči u francuskoj prijestolnici. Nije se razmetao, kao neki naši sve-znadari, megalomanskim kritikama i neumjerenim isticanjem svoga ja. Plančić nije tražio stipendiju, tu vječnu hraniteljicu jugoslavenske boheme. Osjećao je grubi realizam života, kroz koji treba, da prođe siromašan umjetnik dok dođe do korice hljeba. I bacio se u tu borbu sa svom snagom dalmatinskog zanosa i dalmatinske ustrajnosti. I uspjeo je. Uspjeo je da živi u Parizu od slikarstva. Radi kao crnac za jednog trgovca slika. Njegova posljednja izložba u „Galerie de Seine“ markira njegov prvi ozbiljan dodir s jačom umjetničkom pariškom kritikom. Charensol najavljuje u „Art Vivienu“ 1. siječnja da će mu u idu-ćem broju te revije posvetiti posebnu studiju.
U „Candide“ Yves le Noyenne piše, povodom izložbe u Galeriji de Seine, ovo: U istoj galeriji bili smo svjedoci otkri-ća mladog dalmatinskog talenta Plančića, koji izgleda, da se sretno inspirirao na velikim slikarima osamnaestog vijeka, na-ročito na Wateauu. U drugim nekim slikama punim poleta i života kao kod Rubensa Plančić iznosi žarke prizore flamanske inspiracije u jednom vrlo novome modernizmu. Revija „La Se-imoine a Paris“ piše o Plančiću: On je fin crtač, dražesno pove-zuje linije, harmonizira tonove u slatkim nijansama u žarkim potezima stvarajući vesele prizore iz prirode. Vrlo realan osje-ćaj kompozicije izbija iz njegovoga djela. On grupira ličnost i predmet sa točnim poznavanjem ravnoteže, a da to ne „škodi životu i gipkosti njegovih radova“. Ovako francuska kritika o Plančiću. Ali on još uvijek na te kritike primjećuje: Moj je put još dalek, treba još mnogo rada i napora. Plančićev talent je pozitivan. Njegovo gledanje na život je realno, a njegova ljubav za umjetničkim stvaranjem najbolji je zalog njegovih budućih umjetničkih afirmacija. (Adriatikus. M. Vučetić)
*Netočan podatak, Plančić je došao u Pariz godine 1925.
42
Ljubo Babić u „Obzoru“, broj 296, ponedjeljak 28. prosinca 1931. U tekstu „Plančićeva posmrtna izložba“ (u zagrebačkom Salonu Ullrich): Još je u siječnju ove godine bila priređena po-smrtna izložba Jurja Plančića u Parizu… Treću skupinu čine pejzaži, a tih je ponajmanje. Postoji jedan upravo sjajan, a to je „Pariško predgrađe“. Topli sklad boja, daleka perspektiva, u sredini kao dječje igračke bačene svježe šarene mrlje – kola pa-riških čergaša i saltimbanqua*. Svakako bi bila šteta, ako ova malena i dragocjena stvar ne uđe u bilo koji naš muzej. U njoj je pokojni Plančić najviše on sam, i u njoj su sadržane sve naj-pozitivnije strane njegova talenta. Život Plančićev bio je, kako se po ovoj kolekciji vidi, na žalost kratak, a u glavnom pun najvećih tegoba. (…) Smrt je prekinula život i razvoj jednog nesumnjivog talenta. Prerano je klonula ruka, koja je mogla za naš likovni život značiti veliki pozitiv. A ovo, što je ta ruka još dospjela izvršiti vrijedno je i značajno, kako najbolje pokazuje ova potrebna i lijepa posmrtna izložba.
2. Što je, što se događa s Akademijom? – pita me Mihičić - Posljednji rezultati su sve porazniji, to mnogi zamjećuju. A mogu vam reći da je naša Akademija između ratova stvarno značila nešto u svijetu. Svi su cijenili zagrebačke učenike, nji-hovo znanje, majstorstvo. Govorili bi: A, ti znaju crtati, mode-lirati. U to se nije sumnjalo u čitavoj Europi. U Parizu su, bio sam svjedokom, bez dvojbe uzimali zagrebačke đake. Naši ki-pari tamo nisu upravo imali što više učiti. Jednom zgodom sam jednom svom profesoru, inače veoma cijenjenom esteti među francuskim povjesničarima umjetnosti, onako mladenački na-busito rekao: Ma, Meštrović, to je ipak pomalo prenapuhano! On me je skoro napao, nasrnuo, ma da što ja govorim. Rekao mi je: Meštrović je takav da može na svojim plećima ponijeti cijelu Europu! Kasnije sam malo pažljivije vrjednovao svoje.
3. Nekim slučajem bio sam došao u Split. – govori Mihičić - Dva talijanska časnika su komentirala Meštrovićeva „Grgura Ninskoga“: „Kako je velik! A da ga je napravio Talijan – bio bi ogroman!“ Oni, kao i Francuzi, sve svoje, pa i mizerno, znaju veličati do toga da mu se mi divimo, dok mi…?... kako se od-nosimo i prema neprijepornim veličinama?!
*plesač na žici, klaun
43
Lipnja 1981. Lešinari. Stalno mi se nameće upravo taj od-govor, ta riječ kao prava oznaka za postupke nekih ljudi što me (nas!) okružuju. Zapravo, koliko ih je Bože dragi! I hoće li se ikada okončati ta stravična progresija njihova umnožava-nja?! Premda sam mislio kako znam dobro jednoga kojega je nemoguće nadvisiti u lešinarstvu – G* nam vrloga B* - vidim kako se u tome može iz dana u dan griješiti, jer, novi i veći i ljući (valjda gladniji?) samo nadiru – koti se okota kot štakorski brzo i gujski sigurno na ovome im podatnu tlu. V. R., I. S., te hotijući ih u tome nadvisiti, njihov potomak i uzdanica grafičar A. K. Zapisujući predhodnu rečenicu, sjećam se ne bez razloga, onoga mjesta u Nadežde Mandeljštam, kada govori o „ostatci-ma imperija“ koji „jedva čekaju da blagoslove naraštaj svojih osuvremenjenih istomišljenika“**.
Frano Kršinić uz Meštrovića zasigurno najveća vrijednost hrvatskoga kiparstva, ne imajući nikada „dlake na jeziku“ te mi-sleći uglavnom svojom glavom (to o njemu čuh od ljudi kojimasam spreman vjerovati) – nikada zapravo nije bez ograde zado-bio potpuno povjerenje moćnika i tako dobio status „državno-ga umjetnika“ odnosno Majstora, kao što to nedvojbeno bijahu Antun Augustinčić i Krsto Hegedušić. (Možda jednostavno i stoga što je bodul!) I, jer zločesti, a o takvima uglavnom ovisi vazda mnogo, drže puno do toga da cijepaju ovu Hrvatsku na njezine rastavne dijelove – regije, pokrajine, provincije… otoke i otočiće – stvarajući otoke u hrvatskoj svijesti! Takav nepri-jeporno zadobiveni status potvrđivao se dobivanjem posebno izgrađene građevine, na koju se svečano stavljao natpis – „Maj-storska radionica… Antuna Augustinčića te Krste Hegedušića pa Vanje Radauša…“ Reći će oni koji drže da nisu tako neinfor-mirani: Pa i Frano Kršinić je imao svoju Majstorsku! Da. Toč-no. Ali, rekoh, s ogradom! On nikada nije uselio u onu poseb-no izgrađenu zgradu na koju se stavlja rečena službena državna firma: Majstorska… pod pokroviteljstvom velike i starostavne JAZU. Njegova Majstorska bila je ruševna bajtica, skoro baraka, u dvorištu ALU u Zagrebu, Ilica 85, te njegov atelijer kojega je svojedobno dobio kao redoviti profesor ALU. O toj dotrajaloj
* poslije imenovan kao KGB** Nadežda Mandeljštam, „Strah i nada“, Znanje, Zagreb, 1978., str. 267.
44
kućici u dvorištu Akademije dekan Stipe Sikirica obavijestio je „Savjet ALU da će se pristupiti rušenju stambenoga objekta i prostora Majstorske radionice u Ilici 85. Dužni smo u roku od mjesec dana obavijestiti korisnike tih prostora, kućni savjet susjedne kuće, Općinu Črnomerec, računovodstvo ALU ,,kako bi se objekti ispisali iz poslovnih knjiga.“*
Danas, u lipnju godine 1981., meštar Frano Kršinić, bole-stan u svome stanu zacijelo mišlja makar o tome kako je ne-kada lijepo bilo raditi u atelijeru. Znači, gospodo, meštar je još živ, jer on mišlja o prošlom, premda bolestan u svome stanu. I dok je meštar živ, gospodo, on ima „pravo na atelijer“ – nemate pravo oduzimati mu ga, jer to znači za života ga sahranjivati, pokapati! Zacijelo vi to tako ne razumijete, pa sam spreman pomoći vam ovako: Ukoliko tako postupite činite presedan nakon kojega i vi možete za života na osnovi nečije volje izgu-biti vaše neprijeporno i sveto, neotuđivo i nedodirljivo „pravo na atelijer“! A vi jako dobro znadete da mnogi od vas tek su umjetnici, po svemoćnosti činjenice, da imaju atelijer! E, pa!
Ante Kuduz: JAZU je otkazala plaćanje, pa mi moramo ri-ješiti taj financijski vakuum. Jer, ako je ALU preuzela te troš-kove na sebe onda treba preuzeti i taj prostor. Mi znademo da je profesor Kršinić u takvom zdravstvenom stanju da sigurno nikada više ne će raditi u tom atelijeru. Ja sam kontaktirao s obitelji profesora…(?!?).
Pripomenuo sam: Koliko znademo, Frano Kršinić je još živ i pri svijesti, pa što se onda treba „kontaktirati s obitelji“, kada mu još nije potreban tutor?!
Nadolaze, čini mi se, oni što su nam živima spremni klju-cati tijela, uvjeravajući nas pri tom kako smo u zabludi glede našega osjećaja da smo živi.
U jednome protestnome pismu upućenu vrlo visokoj osobi onodobnoga jugokomunističkoga režima, tada mladi akadem-ski kipar Petar Barišić piše, temeljeći pismo na „moja etika i svi drugi moralni razlozi“, i oslikava tadašnje stanje majstora-aka-demika i majstorskih radionica: …obraćam se Vama pošto sam
* Iz zapisnika 1. sjednice Savjeta Akademije od 27. listopada 1980.
45
iscrpio sve druge mogućnosti i istance oko okončanja slučaja majstorske radionice prof. majstora F. Kršinića, a koji se najiz-ravnije odnose i na mene.
Naime, radi se o tome, suradnik sam majstorske radionice prof. F. Kršinića već punu godinu dana. Prostori majstorske ra-dionice gore navedenog majstora nalaze se u dvorištu Akade-mije likovnih umjetnosti Ilica 85. To su dosta stara i dotrajala zdanja. U tim istim prostorima preko trideset godina prošao je veoma reprezentativan broj likovnih umjetnika Hrvatske, počev od Radauša, Michielija, Džamonje, itd. do mene Petra Barišića.
Po nekim procjenama to zdanje je staro oko pedeset go-dina i do danas nisu vršeni veći adaptacijski zahvati. Godina 1979. Savjet majstorskih radionica odobrio je sredstva u visini od 100.000 dinara za gore navedeni prostor. Poslije smrti prof. majstora Antuna Augustinčića naglo se uzurpiraju samouprav-ni procesi u majstorskim radionicama gdje dolazi do izražaja samovolja Drage Galića i nezajažljivi apetiti Ivana Sabolića. Po kratkom postupku njih dvojica dokidaju namijenjena sredstva koja protupravno pretaču na adaptaciju (farbanje) majstorske radionice prof. majstora A. Augustinčića tj. današnjeg voditelja Ivana Sabolića.
Nakon toga ambiciozni Ivan Sabolić u suglasnosti sa Dra-gom Galićem daju direktive tajniku Ivekoviću da nas po krat-kom postupku izbace iz tih prostora i na taj način definitivno zatvaraju majstorsku radionicu prof. F. Kršinića. Kako se sve lomilo preko mene i kolege suradnika Vladimira Radasa bili smo izloženi prijetnjama i ucjenama gore navedenih. Čak se išlo toliko daleko da nam je Ivan Sabolić nudio svoj privatni atelje na određeno vrijeme.
Sve ovo rade bez suglasnosti prof. majstora F. Kršinića, oni osobno dokidaju ovom jedinom majstoru, zaslužnom, prizna-tom i iznimnom pedagogu mogućnost da ima svoju radionicu i svoje suradnike.
Navedeni Ivan Sabolić koliko je meni poznato okupirao je četiri ateljea: Tomislavov trg 13, Ilica 85, Zmajevac 3 i Jabuko-vac 10. Pošto nisam prihvatio uvjete „majstora“ Ivana Sabolića
46
iz pedagoških i drugih razloga želim isključivo i dalje ostati na usavršavanju kod majstora F. Kršinića. Moja etika i svi drugi moralni razlozi stvorili su otpor samovolji ovih gore rečenih ljudi, a teškom bolešću mog prof. F. Kršinića ostao sam totalno izložen na milost i nemilost ovih uzurpatora.
5. lipnja 1981. Skupština JAZU. Izabrani novi akademici. Istržci iz novina, Večernji list od 5. lipnja 1981., među ostalim donosi: „u Razredu za suvremenu književnost Ranko Marin-ković, a u Razredu za likovne umjetnosti Zlatko Prica i Ivan Sabolić.“ i „34. sjednica Centralne redakcije Enciklopedije Ju-goslavije… Osim toga… treba se dogovoriti o istaknutim po-jedincima: Augustu Cesarcu, Rodoljubu Čolakoviću, Milošu Crnjanskom, Branku Ćopiću i drugima.“ Vidjet, otkriti, znati! – ubilježih.
29. lipnja 1981. Predsjednik Savjeta Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu red. prof. Nikola Reiser, u okviru raspra-ve o prednacrtu SAS-a o udruživanju u Sveučilište u Zagre-bu, upućuje prijedlog Akademije, da „Skupština sveučilišta u Zagrebu osniva stalni organ - Odbor za pitanja umjetničkoga obrazovanja“. Posebnim pismom Sveučilištu ponovio sam taj prijedlog 18. studenoga 1981., pošto naš predloženi tekst nije ušao u konačni sporazum o sveučilištu, prema kojemu –„mi i dalje držimo da je neophodno potrebno osnovati jedno tijelo u okviru Sveučilišta koje bi pratilo i djelovalo na unapređivanju rada u oblasti umjetničkoga obrazovanja… koje bi zasigurno umnogome olakšalo i pomoglo u rješavanju problema i poseb-nosti visokoga umjetničkog obrazovanja na Sveučilištu i uopće u Hrvatskoj.“
7./8. rujna 1981. Biti primljen na Akademiju (ALU)! Gle-dam već čitav tjedan te djevojke i dečke – po koji put i u ko-jemu broju opetuju se one poznate mi strepnje i nade, želje i planovi, izazovne unutarnje bure što su se spremne raspoma-miti, ukoliko se samo prijeđe prag, ukoliko se bude primljen… izabran! To stajanje pred moćnim vratima, pred važnim porti-rom (to mu je jedinstvena prilika da jednom u godini uobrazi kako o njemu ovisi njihov ulazak k Muzi likovnih majstorija). To je uistinu najopćenitije mjesto u biografijama naših likov-nih umjetnika. Često prešućeno. Mislim, bilo bi jedino pravo
47
da uđu samo oni odabrani, oni kojima je „Bog dao“ ono što druge čini (moguće i lijepima, i dragima, i dobrostojećima, i utjecajnima, i iz obitelji zaslužnih, i od oca moćnika, i.t.d…), ali s nedostatka onoga božanskoga dara, što ih čini prosječni-ma i ponajviše – punih želja nedostižnih!
27. listopada ’81. Dekan ALU, Ante Kuduz, između ostaloga reče: Eto, kad bih ja mogao pozvati policiju i reći, evo drugovi, uhapsite ovoga, ovoga i ovoga kolegu… sve bi bilo jednostavno i u redu! Ali, ovako, što ja tu mogu…
I opet rasprave o poslijediplomskom studiju na Akademiji ili o Majstorskim radionicama JAZU. I opet se ne će riješiti ništa, premda i u novinama utvrđuju pravo stanje: Pravi postdiplomski studij nije ni postojao i izvođenje postdiplomskoga studija likovnih umjetnosti stopirano je šk. god. 1979./80., kao rezultat dugogodišnjeg neregularnog i nereguliranog oblika usavršavanja, odnosno specijalizacije likovnih umjetnika. Nešto slično obavljalo se do 1963. u okviru majstorskih radionica (koje je vlada fnrj osnovala 1947. da bi služile umjetničkom radu majstora - voditelja i usavršavanju njihovih suradnika, a od 63/64. to se usavršavanje, budući da se radi o jednom stupnju obrazovanja, uklapa u Akademiju likovnih umjetnosti. Međutim, sistem rada ostaje isti: majstori - voditelji radionica prema vlastitim kriterijima, programima i načinima rada vrše izbor studenata i izvode postdiplomski studij. Te, budući da nije zadovoljavao postojeće zakonske norme, studij je ukinut. Naglašava se da o studiju treba odlučivati znanstveno-nastavno vijeće likovnih umjetnika* ta da nije „društveno opravdano da se i dalje imenuju novi majstori-voditelj radionica“. No bilo je u tome i financijskih „propusta“, a sve se je pravdalo „dobrim namjerama nastavnika“, odnosno majstora i akademika, „koji su se trudili pružiti, koliko su mogli, usavršavanju mladih ljudi, a nisu puno razmišljali o materijalnim sredstvima“.
U raspravama se spominje i čak se citira dio iz žute knjige, knjige prof. Frane Para, o poslijediplomskom studiju likovnosti: Društvo u svojoj cijelosti zasigurno još nije svjesno da će mu tijekom vremena nedostajati niz gotovo neophodnih likovnih
* Likovne akademije
48
stručnjaka u vrlo različitim granama, pa zato ALU, izričući tu bojazan, potiče pitanje o školovanju specijaliziranih kadrova koje će društvo u bližoj budućnosti zacijelo tražiti. Istodobno dok znanstvene ustanove udružuju svoj rad s neposrednom proizvodnjom ... zaboravlja se na poslovičnu uzajamnost... likovne umjetnosti i industrije. Osmišljena je i iznađena široka paleta zanimanja, kao: specijalist-likovni tehnolog, likovni specijalist za tekstil, za pokućstvo, za knjigoveštvo, za restauratorstvo. To bi bili stručnjaci koje bi zasigurno trebali u grafičkoj, tekstilnoj, građevnoj, drvno-prerađivačkoj industriji, industriji kamena, itd. Ovaj je nacrt dostavljen u JAZU, ali odgovor nikada nije stigao u Akademiju, kao što se nisu mogli složiti s ocjenom „da je društveno najprihvatljivije da sve majstorske radionice postanu sastavnim dijelom ALU”, čak ni pod prijetnjom „da u postojećim okolnostima… ne će se više financirati majstorske radionice”. Tu je ocjenu „Republičkoga komiteta“ (onodobnog ministarstva) JAZU nazvala „nedopustivom i ishitrenom“. JAZU je majstorske radionice smatrala „samo svojom interesnom sferom“, štiteći stečena prava majstora-akademika. Ja sam tomu dodao, više da bih posvjedočio o stvarnom stanju i dvojnom položaju nastavnika ALU i članova JAZU, kojima to neodrživo stanje, njima osobno, odgovara, a JAZU ga štiti: Začuđujuće je što postdiplomski studij još nije organiziran, premda ima ljudi koji su i u ALU i u JAZU, kao Sabolić, Reiser, odnosno u majstorskim radionicama. Iz toga proistječe zakočenost za bilo kakav dogovor i ocjenjujem da je u tomu „krivi spoj“ i baš ta česta dvostruka pozicija pojedinaca veliki je uzrok otezanju problema. I sada, u zadnje vrijeme JAZU opet inzistira na pokretanju postdiplomskoga studija pa sumnjam da sada „oni tu nešto hoće«. U tomu nisam ništa „otkrivao“, već sam iznio meni poznate činjenice glede postdiplomskoga studija u oblasti likovnih umjetnosti.
Prostorni problemi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu postoje i prije godine 1969., kada su utvrđene potrebe dogradnje i nadogradnje postojeće zgrade u Ilici 85. Akademija je izradila potrebite akte adaptacije. A uvođenjem Pedagoškog odjela na Akademiji likovnih umjetnosti, problem je još uvećan. S rješavanjem problema studijskih prostora ALU isticalo se
49
pitanje majstorskih radionica i dosadašnjeg postdiplomskog studija likovnosti. Opisani sastanak JAZU i ALU, akademici Mohorovičić i Galić te profesori Sikirica i Paro, nije urodio plodom. JAZU neiskreno prihvaća dogovor s Akademijom, ali očito je da ne želi ispustiti majstorske radionice iz svojih ruku, pa tako ni pomoći studentima, usprkos stajalištu predstavnika vlasti koji ih upozoravaju da rad majstorskih radionica likovnih umjetnosti treba biti u skladu s intencijama reforme školstva i stvarnim društvenim potrebama i da nema opravdanja da se i dalje imenuju novi majstori-voditelji radionica. Pristaju na dogovore i pokretanje inicijative za organiziranje postdiplomskih i specijalističkih studija u suradnji s ALU, a istodobno prigovaraju ALU da nije odgovorila „modalitetima suradnje“. Majstorske su radionice, istina, nastale iz potrebe za usavršavanjem mladih diplomiranih i inih likovnih talenata, u izboru i pod mentorstvom profesora, slikara, kipara, arhitekata, članova Akademije znanosti i umjetnosti.
Profesor Frane Paro u svojoj Kratkoj povijesti postdiplomskog studija na ALU-Zagreb, piše: Do 1978. godine postdiplomski studij na ALU imao je neprekinuti kontinuitet od pet desetljeća. Kako prije II. Svjetskog rata tako i nakon rata tzv. specijalke su bile integralni dio šestogodišnjeg studija. Time je najdarovitijim apsolventima (nakon četiri godine) dana mogućnost intenzivnog rada u specijalkama npr. Ljube Babića, Vladimira Becića, Marina Tartaglie, Otona Postružnika i drugih. Budući integralnim dijelom redovitog studija pretpostavljamo da za njih nisu tražene posebne verifikacije. Kada je zakon o visokom školstvu ograničio trajanje studija na maksimalno 5 godina, institucija specijalki je i dalje živjela na Akademiji bez verifikacija i programa do onog momenta kad je zakon kategorizirao školstvo, pa su specijalke trebale ustvari biti III. stupanj studija, pod određenim uvjetima, krojenim za znanstveno poslijediplomsko usavršavanje. Činjenica da su u Zagrebu djelovale Majstorske radionice kiparskog i slikarskog usmjerenja uglavnom je ublažila tzv. gubitak specijalki. Jedino je grafičko područje bilo nepokriveno Majstorskom radionicom, pa na prijedlog prof. Marijana Detonija Nastavničko vijeće i Savjet Akademije donose rješenje o raspisivanju natječaja za upis kandidata u Grafičku specijalku na ALU
50
godine 1962. (Faktor društvene potrebe za specijalistima u području umjetničkog djelovanja nikada nije bio precizno definiran, kao što nije bilo nimalo volje i razumijevanja da se poslijediplomsko umjetničko djelovanje tj. usavršavanje ne trpa pod svaku cijenu u zakonske članke znanstvenih specijalizacija i magisterija, koje je taj zakon jedino citirao.) Ostaje činjenica da od 1962. pa sve do 1976./77. jedino Grafički odjel na ALU održava instituciju specijalke tj. III. stupnja studija, odnosno postdiplomskog studija. Je li tadašnja uprava od bilo kojega republičkog organa zatražila odobrenje i verifikaciju nije nam poznato, niti smo to u dokumentaciji mogli naći. Evidentno je, međutim, da su sve varijante Statuta ALU sadržavale članke ili glavu o postdiplomskom studiju i takve su odobravane, da su natječaji redovito i javno objavljivani, da se taj III. stupanj materijalno pokrivao sredstvima II. stupnja, da su generacije uspješno diplomirale i da svi aktivni grafičari među njima u svoju biografiju u katalozima svih domaćih i međunarodnih likovnih smotri pažljivo unose podatak o specijalizaciji odnosno o postdiplomskom studiju grafike u Zagrebu. Čak je 1965. u Galeriji studentskog centra otvorena velika izložba grafika pod nazivom “Detoni i njegovi učenici”, povodom 40 godina pedagoškog rada prof. Detonija.
Koliko nam je poznato nitko nije, nikada nikakvim aktom ili dopisom, osporio legalitet te djelatnosti Akademiji, njenom profesoru ili postdiplomantima, od kojih posljednje generacije, zbog tvrdog slova zakona, nose čak i zvanje magistra.
Akademija je, također, dodjeljivala naziv specijalist, sve od 1968. Budući da su kolege koji su diplomirali i imali velikih neprilika na Sekretarijatu za rad i zapošljavanje, koji zvanje specijalista nije želio priznati sveučilišnim zvanjem, a naročito ne postdiplomskim i budući da je bila težnja i odluka da ta zvanja budu jedinstvena za sve fakultete u Republici, bez obzira na tip studija (znanstveni ili umjetnički), Likovna akademija je zvanje specijalist promijenila u magistar. Tek je novi Zakon o visokom obrazovanju integrirao umjetničko visoko obrazovanje u Sveučilište i doveo Sveučilišne, isključivo znanstvene komisije pred situaciju da razmišljaju o umjetničkom obrazovanju i zvanjima s novim razumijevanjem. Tako da je predloženi Nacrt samoupravnoga sporazuma o organiziranju poslijediplomskih
51
studija na Sveučilištu prvi put regulira adekvatnost tj. identičnost svih umjetničkih zvanja s onima znanstvenoga tipa, jer sam Zakon priznaje i zvanje doktora umjetniku koji se stvaralačkim radom potvrdio u zemlji i svijetu.
22. prosinca 1981. Još jedan pomak, obogaćenje knjižnice ALU, odobrio 4. studenoga 1981. Koordinacijski odbor Akademije, a potpisao dekan prof. Ante Kuduz, pretplate na časopise: Prolog, Zagreb, Mihanovićeva 22, Život umjetnosti, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, Đ. Salaja 3, Scena, Novi Sad, Zmaj Jovina 22/I, Republika, Zagreb, Trg Republike 7/I, Forum, Zagreb, Braće Kavurić 1, Naše teme, Zagreb, Opatička 10/II, Čovjek i prostor, Zagreb, Trg Republike 3/I, Mogućnosti, Split, Narodni trg 4/I, Dubrovnik, Dubrovnik, Miha Pracata 1, Kaj, Zagreb, Braće Oreški 16, Dometi, Rijeka, Smojevska 11/III, Pitanja, Zagreb, Savska 5, Polet, Zagreb, Savska 5, Studentski list, Zagreb, Trg žrtava fašizma 13.
Zagreb – Nakon duže bolesti u Zagrebu je u 89. godini života umro najistaknutiji hrvatski i jugoslavenski književnik, velikan pisane riječi, pjesnik, romanopisac, novelist, dramatičar, esejist, pokretač prijeratnih književnih časopisa „Književna Republika“,– „Pečat“ i „Danas“, akademik, direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu i član Savjeta federacije Miroslav Krleža. / Književnik Miroslav Krleža bio je član Komunističke partije Jugoslavije od njezina osnivanja, od 1919. godine. / Od 1917. do smrti objavio je više od 60 knjiga, prevedenih na 40 jezika širom svijeta i na sve jezike naših naroda i narodnosti. / Književnik Miroslav Krleža preminuo je jutros u jedan sat u zagrebačkoj bolnici „Dr. Mladen Stojanović“*.
29. prosinca umro književnik Miroslav Krleža, 1981.30. prosinca, umire i jedini hrvatski kardinal dr. Franjo Šeper 1981.1. siječnja umro je akademski kipar Frano Kršinić, 1982.3. siječnja umire tihi pjesnik Nikola Šop, 1982.
*Tanjug, u Večernjem listu.
Ispr
aćaj
Miro
slav
a Kr
leže
na
Miro
goju
53
4. siječnja 1982. Krleža. Od Šepera – Novom Vesi – do Krle-že. Od 12 i 15 do 14 i 15, lagano, od šetnje, svraćajući u pokoju krčmu; dosta ih je i sve „pašu“ na putu do Mirogoja, a posebi-ce – natrag. Dubravko Horvatić, Slavko Mihalić i ja. Sjećamo se slična puta (samo bilo nas je onda više), Vjekoslavu Maje-ru. Ćutim, dospjet ćemo na feštu umjesto na sprovod (šutim o tom, ali kao upravo stoga svi nekako ne želimo dospjeti, i sve više sporimo). Neprestance se vraćam i premećem Krležine stihove iz pjesme „Nad otvorenim grobom“… i sve mi se to miješa s tisućama otvorenih televizora u koje već bulje miliju-ni očiju prateći izravan prijenos i sve one unaprijed najavljene govore, protokolom utvrđene. (Sve ostalo je snimljeno i bit će pohranjeno u novoosnovanoj „Hrvatskoj kinoteci“). Vraćamo se Novom Vesi, sumrak je. S katedrale zvona. Slavko Mihalić:
Slušajte, kako lijepo tamnoZvone zvona…Duboka kao hrvatska povijest…
U DKH, ne svraćamo.
Slijedi, novinska fotografija, potpisana: Žalobna povorka kreće prema posljednjem prebivalištu Miroslava Krleže na zagrebač-kom Mirogoju. A na fotografiji: šest vojnika jna prati „lafet“ na kojemu je svezan kovčeg prekriven crvenom zastavom skj: Pro-leteri svih zemalja ujedinite se. Prvi civili: Jakov Blažević, Mi-lka Planinc, Dušan Dragosavac i… narod odijeljen željeznim rešetkama. Smrt pjesnika! Pjesnikova smrt!
5. siječnja 1982. Šeper. Katedrali se ne možemo približiti. Negdje sam u sredini mnoštva (nekih pedesetak metara od ulaza). Nakon zvona začusmo s razglasa: Molimo da se više ne ulazi u katedralu. Zadržite mir na svojim mjestima. Pripremi-mo se na molitvu. Ta molba bila je topla, blaga, uistinu molba. I tek što sam to osjetio stane me neka matica nositi lagano na-trag, tako nekih desetak metara. Počme molitva. (Usred mnoš-tva stalno su stajali parkirani autobusi prijevoznih poduzeća – desetak njih. Zacijelo, slučajno ostavljeni tu, pa neka im bude oprošteno jer nisu znali što čine dok parkiraše tu!)
54
Dvije malene osmrtnice: U dubokoj boli javljamo da je naš brat i stric / KARDINAL DR. FRANJO ŠEPER / 30. prosinca 1981. godine u 76. godini života blago u Gospodinu preminuo. / Pogrebna svečanost sa svetom misom održat će se u utorak 5. siječnja u 16 sati. / Sestra Ivka, nećaci Mirko i Bruno i ostala tugujuća rodbina.
Uzoriti gospodin / FRANJO kardinal ŠEPER / Pročelnik Svete kongregacije za nauk vjere / zagrebački nadbiskup metro-polit od g. 1960. do 69. / nakon duge i teške bolesti, okrijepljen svetim otajstvima, blago je u Gospodinu preminuo u Rimu 30. prosinca 1981. U atriju Nadbiskupskog dvora na Kaptolu otvo-rena je knjiga žalosti. / Tijelo blagopokojnog Kardinala bit će u ponedjeljak 4. siječnja dovezeno iz Rima i izloženo u zagre-bačkoj katedrali gdje će se pogrebne svečanosti sa svetom mi-som održati u utorak 5. siječnja u 16 sati. / prva svečana misa zadušnica služit će se u zagrebačkoj katedrali 2. siječnja u 17,30 sati. / Blagi Isuse, udijeli mu mir u nebeskoj Crkvi. / Zagrebački nadbiskup i Prvostolni kaptol zagrebački.
6/7. siječnja 1982. Kršinić. (Staviti u svezu s bilješkom od 1. lipnja, neophodno je. A tko je taj Kuduz? – pitao je Kršinić mjesec-dva prije smrti, u jednom razgovoru u svezi s „petljani-jama“ oko njegova atelijera na Akademiji.) Večernji list donosi, 7. siječnja 1982., perom A. L., riječi Ante Kuduza, dekana ALU: Bio je pjesnik kamena, do savršenstva – znao je otkriti dušu u trenutku netom probuđene nage žene ili pak ribara i težaka u svakodnevnoj raboti primorske dnevne zbilje. Majci s djetetom znao je ubilježiti – zaljubljenički – s posebnim tragom, iskon života. Jednako tako igra djeteta ili žene uhvaćena u trenutku vlastite intime imala je za Kršinića gotovo sakralnu ljepotu ko-jom je visoko uzdigao baklju kiparskog lirizma izrečena i za-snovana na čistoj arhitekturi kiparskog volumena (…) Živio je sjetno mediteranski, radio je svakodnevno kao težak rodne Lumbarde, uporno i ustrajno ostavljajući nam u baštinu naše umjetnosti plodove najviše vrijednosti i ljepote kao dar čistog mediteranskog sunca.
ALU je objavila ovu osmrtnicu: Javljamo tužnu vijest da je dugogodišnji i zaslužni član našeg kolektiva / AKADEMIK prof. FRANO KRŠINIĆ / nakon duge i teške bolesti preminuo.
55
Ta osmrtnica stoji u novinama između obiteljske i Majstorskih radionica JAZU: S tugom javljamo rodbini, prijateljima i znan-cima da je naš dragi suprug, otac, brat, tast i djed / FRANO KRŠINIĆ / kipar / preminuo 1. siječnja 1982. u 85. godini ži-vota. / Pogreb će se obaviti u srijedu 6. siječnja 1982. godine u 14,30 sati na groblju Mirogoj. / Misa zadušnica održat će se u petak 8. siječnja u 19 sati u Crkvi sv. Blaža. / Ožalošćeni: su-pruga Anđela, kći Marija, sestre Mandica, zet Ivo Grbić, unuci Maro i Franica i ostala rodbina. / Molimo za tihu sućut! I ona iz Majstorskih radionica: Majstorske radionice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti javljaju tužnu vijest svim su-radnicima, prijateljima i ljubiteljima likovnih umjetnosti da su 1. siječnja izgubile svog majstora kipara, akademika / FRANA KRŠINIĆA / Lik velikog umjetnika, profesora i čovjeka sačuvat ćemo u trajnoj uspomeni. / Majstorske radionice likovnih um-jetnosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Upisujem: Laka mu bila hrvatska gruda i kamen koji je tako žarko ljubio.
7. siječnja 1982. Šop. Blebetanja pjesnika pred mrtvačnicom – unedogled. I poetsko i ljudsko slovo jednoga franjevca, Bo-naventure Dude, nad grobom. Lijep, sunčani zimski dan, kakav je Nikola Šop uistinu zaslužio. Dan kakvih je u životu bezbroj trebao imati, a bili su mu oteti.
Dvije osmrtnice u novinama, obitelji i DKH. 21. siječnja 1982., dekan Akademije red. prof. Ante Kuduz
potpisuje Samupravni sporazum o udruživanju u Sveučilište u Zagrebu.
1. travnja 1982. Pravnosnažnim je postao „Pravilnik o organizaciji rada i sistematizaciji poslova i radnih zadataka“ u Akademiji, ali, kako tvrdim u jednoj mojoj analizi za potrebe Akademijine uprave*: u organizacijskom pogledu situacija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu nije se bitno izmijenila, život u ALU uglavnom se nastavlja, kao i do sada, ovisno o trenutnim potrebama i o trenutnom “rasporedu snaga”.
*dekan, prodekan, predsjednik Savjeta i tajnik
56
U Znanstveno-nastavnom vijeću Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu bili su tada: Frane Baće, Antun Bičanić, Josip Bifel, Kruno Bošnjak, Ivan Friščić, Raoul Goldoni, Želimir Janeš, Vasilije Josip Jordan, Zlatko Kauzlarić Atač, Albert Kinert, Ferdinad Kulmer, Ante Kuduz, Ante Lozica, Valerije Michieli Tomić, Zlatica Meštrović Jukić, Dalibor Parać, Frane Paro, Matko Peić, Šime Perić, Josip Poljan, Vjekoslav Rukljač, Branko Ružić, Zvonimir Radić, Nikola Reiser, Ivan Sabolić, Stipe Sikirica, Miroslav Šutej, Mladen Veža.
Sudbinu cijele Akademije, posve normalno, dijelila je i njezina Zajednička služba i Tajništvo. U okviru Zajedničke službe i Tajništva bili su: Tajnik Akademije, Pomoćnik tajnika, Voditelj poslova studentske referade, Administrator, Knjižničar-arhivar-voditelj fundusa umjetnina, Rukovoditelj knjigovodstva, Blagajnik – knjigovođa osobnih dohodaka, materijalni knjigovođa, Stenodaktilograf, Upravitelj zgrade i centralnoga grijanja, Voditelj ekonomata, Vratar-telefonist, Dostavljač-čistač, Čistači prostora. Dalje pođimo od kraja, od dostavljača i čistača, ako zbog ničega drugoga onda stoga što je čistoća pola zdravlja, tako sam pisao tada a ostalo je zapisano za svagda: Dostavljački poslovi. Do sada uglavnom se obavljaju u skladu s odredbama Pravilnika što znači da pošta koja ulazi odnosno izlazi iz Akademije pravodobno i uredno se donosi i odnosi. Dostavljačka služba prigodom podizanja i donošenja gotovine iz banke adekvatno osiguraje pratnju i pomoć računovodstvu, također se obavlja na zadovoljavajući način kao i ostali poslovi i radni zadaci koji se odnose na područje rada dostavljača. Kod poslova i radnih zadataka iz ovog područja vlastita ocjena radnika može doći do izražaja u trenutcima kada se radi o racionalnom odnosno racionalnijem korištenju radnog vremena. Dogovori i nalozi do sada su se uglavnom izvršavali. Poslovi i radni zadaci iz područja rada čistača prostora, koji se prvenstveno ogledaju u održavanju čistoće unutrašnjih prostora Akademije kao i inventara, te u održavanju vanjskih prostora Akademije (nasadi, klupe, kanali, parkirališta i drugo), do sada se izvršavaju tek kao minimum potrebnih normi čistoće. Čišćenje se obavlja uglavnom od 6,00 sati do 9,00 sati ujutro, znači do početka nastave, nakon toga poslovi čišćenja ili su onemogućeni obavljati ili se nikako ne obavljaju. Što se tiče
57
obveze čistača o pravovremenom uočavanju i evidentiranju svih nedostataka i oštećenja u unutrašnjim i vanjskim prostorima Akademije i obvezi obavještavanja upravitelja zgrade, oni se ne obavljaju prema intencijama iz Poslovnika, a niti prema potrebama Akademije. Što znači da uglavnom oštećenja i nedostaci, osim onih koji su po svom značenju nezaobilazni, ostaju neregistrirani, pa se događa da tek nagomilavanjem „sitnijih problema“ budemo suočeni s potrebom njihova otklanjanja, kada oni već počinju onemogućavati normalan rad Akademije. Očito ovom problemu pridonosi i netraženje takvih obavijesti od strane upravitelja zgrade. Obavljanje pomoćnih poslova vezanih uz nastavni rad i administrativno-tehnički rad Akademije, koji se po prvi put u Pravilniku željelo vezati i obvezati čistače Akademije uz sudbinu i potrebe prostora koji čiste, što znači uz potrebe studenata i profesora, modela i drugih osoba koje u tim prostorima i nakon 9 sati ujutro borave i rade u skladu s Nastavnom planom i programom ALU. Vođenje brige o pridržavanju propisa o zaštiti na radu, nije se moglo u potrebnom obimu ostvarivati, ali ne s krivnje radnika, već stoga što Akademija nije uvijek mogla osigurati dostatna sredstva za sve vidove zaštite na radu. Obavljanje drugih poslova i radnih zadataka iz područja rada čistača prostora obavljalo se uglavnom u skladu s dogovorima ili nalozima, ali samo u vremenu i u okviru koji je na Akademiji i prije i poslije stupanja na snagu pravilnika bio uobičajen. Iz svega proizlazi da se optimalno zamišljen oblik ostvarivanja poslova i radnih zadataka čistača ne ostvaruje u Akademiji, te je očito teško i govoriti i samoinicijativnosti radnika. Poslovi vratara – telefoniste, bez obzira na osobe koje te poslove izvršavaju ili su ih izvršavali, ne obavlja se onako kao što stvarne potrebe Akademije zahtijevaju. Od svih poslova koji su Pravilnikom predviđeni da bi se obavljali kao poslovi vratara – telefoniste, zadovoljavajuće se obavlja održavanje čistoće u portirnici i predvorju zgrade, poštivanje vremena dolaska i odlaska vratara i telefoniste, briga o urednom dostavljanju pošte koja se određenim osobama uručuje na vratarnici Akademije. Međutim, poslovi koji se odnose na brigu i vođenje evidencija o svim službenim odnosno privatnim ulascima i izlascima
58
osobama na glavna vrata Akademije, upućivanje odnosno prijavljivanje stranaka, briga i kontrola unošenja odnosno iznošenja predmeta s Akademije, ne izvršavaju se ni u obimu ni u kvaliteti onako kako bi potrebe Akademije tražile. U Akademiju se i ulazi i iz nje izlazi uglavnom nekontrolirano, a ti ulasci i izlasci vezani su i za slobodno (nekontrolirano) unošenje odnosno iznošenje predmeta s Akademije. Očito su ovi nedostaci vezani i za problem raznih korisnika poslovnih prostora ALU, između kojih odnosi i ponašanja u okviru kućnoga reda nisu detaljnije uređeni, mislim na korisnike privatne osobe trgovine “Mladost”, atelijera, posjetitelje iznutra i izvana kantine ALU. Stoga valja priznati ovo kao olakotnu okolnost za neizvršavanje utvrđenih poslova i radnih zadataka. Rukovanje telefonskom centralom samo tehnički se provodi odgovarajuće (koliko mi je poznato, nema čestih kvarova na tom dijelu postrojenja), ali drugi vidovi poslova koji bi se tu trebali obavljati, po mnogo čemu ne zadovoljavaju. To se očituje u preuzimanju i spajanju vanjskih telefonskih poziva, u neodgovarajućem komuniciranju sa strankama koje se telefonom obraćaju Akademiji te očekuju, s obzirom na ugled i značaj Akademije, drukčiji način telefonskog komuniciranja. (Ova konstatacija rezultat je niza primjedaba stranaka Akademije.) Do sada Akademija nije imala potrebe za uvođenjem pismenih evidencija o službenim ili neslužbenim posjetama Akademiji, te zbog toga u tom dijelu nije niti bilo većih problema. Evidencije narudžaba telefonskih razgovora izvan grada Zagreba, izvršenih na teret ALU, počele su se voditi, ali kako nije dolazilo do realizacije svrhe vođenja (naplaćivanja), postupno je “zaboravljena“ ova odredba kao obveza. Radnici koji obavljaju poslove iz ovoga područja rada sigurno, što se tiče korištenja radnog vremena, najredovitije i u najvećem broju sati izvršavaju svoje poslove, čistim boravkom u vratarnici Akademije. Problemi koji su iz toga proizišli, a reflektirali su se u zahtjevima za određenim dodacima odnosno beneficijama, nisu opravdani. Rjeđa neizvršavanja naloga uglavnom nisu remetila minimum reda u ovom području. Voditelj ekonomata. Planiranje materijala za odvijanje nastave te drugih materijala ne obavlja se. Na osnovi Pravilnika pokušali smo organizirati ekonomat i raspoređivanjem poslova
59
u skladu s Pravilnikom, ali smo u tome tek formalno uspjeli. Izrađivanje i izdavanje predviđenih izdatnica na temelju kojih se vrši izlaz materijala (za nastavu, kancelarijskog materijala, materijala za održavanje čistoće itd.), izdavanje na revers alata i sitnog inventara, vođenje stalne brige o usklađenosti svih evidencija, te problemi vezani uz popis inventara, inventuru i usklađivanje s poslovnim knjigama, ne obavlja se nikako na zadovoljavajući način. Ono što se i obavlja obavlja se s velikim zakašnjenjem i s dosta nedostataka. Iz svega glede područja rada voditelja ekonomata može se zaključiti jedino to da su poslovi ekonomata tek naznačeni samoupravnim aktom - Pravilnikom - a da se uopće ne obavljaju kako to Akademiji treba, što povlači neodloživu potrebu za osiguravanjem uvjeta za ostvarivanje utvrđenih poslova i radnih zadataka - bilo na način kako je to u Pravilniku utvrđeno, drukčijim raspoređivanjem odnosno novim izvršiteljem tih poslova. Područje rada upravitelja zgrade i centralnog grijanja, od izuzetnog je značaja za život i rad Akademije, a posebno za njezinu sigurnost. Iz stvarnog stanja u kojem se ovi poslovi i radni zadaci obavljaju i način na koji se obavljaju, evidentno se izvlači konstatacija da se u potrebnom obimu ne ostvaruje trajno praćenje stanja i potreba Akademije, vezanih uz ovo područje rada, a što se pored činjeničnih nedostataka ogleda i u neispunjavanju minimuma potreba na koje Akademiju obvezuju propisi o radu ložača, o sigurnosti zgrade i o sigurnosti i zaštiti osoba i materijalnih dobara. Neprestano se susrećemo s činjenicom da nije moguće pravovremeno dobiti prave podatke o stanju prostora, o eventualnim opasnostima, o potrebama preventivnog djelovanja itd. Što zasigurno dovodi u veoma tešku situaciju osobe odgovorne i zadužene da povlače korisne i pravovremene poslovne poteze korisne za Akademiju. Tako se problemi vezani za ovo područje rada ne rješavaju sustavno, rijetko kada pravovremeno (a to bi trebalo biti u pravilu prijevremeno), već se suočavamo u većini slučajeva s potrebom “hitnih intervencija”. Hitne intervencije u ovom području rada smjele bi se tolerirati jedino ako su prouzročene višom silom, što znači da nikako ne bi trebale biti tako česte kao što se događa u našoj stvarnoj praksi. Daljnji nedostaci se očituju u vođenju brige o održavanju i funkcioniranju
60
električnih vodova i instalacija, posebno o nepravovremenom otklanjanju nedostataka rasvjete i slično. Ukoliko je suditi po neizvršavanju manjih popravaka, neupozoravanju na potrebe pravovremenog uređenja prostora, nedostacima u redu, čistoći i zaštiti, nameće se zaključak da se obvezni svakodnevni pregledi unutarnjih i vanjskih prostora Akademije ne obavljaju baš najredovitije i najsustavnije. Srećom do sada nismo imali većih problema, koji bi mogli prouzročiti neisključene grijalice i slično. Dio poslova koji se vezuje uz rad kotlovnice obavlja se, što se samoga grijanja tiče, a ovisno o dotrajalosti kotlovnice, na prilično zadovoljavajući način. Međutim, poslovi koje bi trebala obavljati Komisija za preuzimanje goriva, još uvijek nisu onakvi kakvi bi trebali biti (svima jasni i dostupni). Ne vodi se predviđeni dnevnik grijanja, iz kojega bi se iz dana u dan, kroz ogrjevnu sezonu, znalo koliko se goriva troši, niti se vodi briga o potrebnom obimu za racionalizacijom potrošnje goriva (na pr. ovisno o vanjskim temperaturama itd.) Problem dotrajalosti kotlovnice problematizirali smo nadam se do najviših razina odgovornih osoba i organa Akademije, kao i općine i Grada i Republike, pa se nadam da ćemo, nakon investicije dovoda plina od Ilica u zgradu ALU i izrade kompletne projektne dokumentacije rekonstrukcije kotlovnice, ubuduće se ponašati u skladu s tim potrebama. U skladu s Pravilnikom, Savjet Akademije donio je odgovarajuće odluke, kojima se regulira ispravnost i pravovremenost otvaranja i zatvaranja (zaključavanja) svih ulaznih vrata Akademije, a u skladu s tim odlukama dekan i tajnik izradili su rješenja prema kojima se te odluke pojedinačno realiziraju. S tim u skladu većina se korisnika prostora Akademije, uz obvezan potpis pismene izjave, obvezala ponašati s odlukama i rješenjima. Međutim, tijekom vremena, a prošla je već godina dana, svjedoci smo da i dalje mala ulazna vrata i velika ulazna vrata, dvorišna, ne zatvaraju se niti približno odredbama odluka organa upravljanja odnosno stvarnih potreba Akademije. Parkiralište uz Ilicu svačije je prije nego Akademijino, a ukoliko naši okolni auto podstanari nemaju mjesta na parkiralištu bez ustručavanja parkira se po stazi, na travi i pred samim ulazom u zgradu ALU. Glavna ulazna vrata Akademije, koliko mi je iz vlastitog uvida poznato, funkcioniraju približno odredbama iz
61
odluke osim u dijelu koji se odnosi na određenu vrstu korisnika poslovnog prostora Akademije. Što se tiče odredaba o korištenju ključeva, klasa i drugih nastavnih prostora, odluka se u potpunosti ne provodi i vraćeni smo na stanje prije odluke. Evidencija odnosno dnevnik upravitelja zgrade ne vodi se, a kako se ne izvršava ni obvezno evidentiranje nedostataka i slično sa strane čistača, to je jedan od velikih razloga što se problemi Akademije, iz ovog područja, ne mogu preventivno rješavati. Briga i dogovaranje za obavljanje poslova čišćenja i održavanja prostora, uglavnom funkcioniraju na relaciji tajnik - upravitelj zgrade - čistači, ali bi sigurno i taj dio obveznog posla mogao biti efikasniji. Mnogi poslovi koji se sada ne obavljaju kako bi to bilo potrebno, vjerojatno rezultiraju iz činjenice što je izvršitelj poslova i radnih zadataka opterećen i poslovima ekonomata, te stoga što mu radno vrijeme nije konkretnije utvrđeno u odnosu prema konkretnim poslovima i radnim zadacima, već se sve prepušta činjenici da on stanuje u prostoru zgrade ALU i da je u svakom trenutku tu, što zasigurno nije i ne može biti točno, jer očito kao i svi drugi radnici Akademije ima svojih privatnih poslova, na koje mu nitko ne može uskratiti trošenje vremena. U cijelosti gledano, poslovi i radni zadaci ovoga, kako sam utvrdio, izuzetno značajnoga područja rada, mogli bi se i morali organizirati tako da omogućuju bezbrižniji i normalniji rad Akademije. Područje rada stenodaktilografa. Stenodaktilografski poslovi u Akademiji formalno se obavljaju u skladu s odredbama Pravilnika. Vođenje stenografskih zapisnika sjednica organa upravljanja i drugih samoupravnih organa Akademije, te ostalih sjednica i radnih sastanaka Akademije, vode se uvijek prema stvarnim potrebama određenih sjednica. Dešifriranje vođenih stenograma te prijepis dešifriranih stenograma i ostali prijepisi akata i drugih materijala Akademije kao što su izvadci iz zapisnika i zaključaka na osnovi stenografskih zapisnika, u pravilu se nastoje ostvariti u odgovarajućem vremenu, poštivajući rokove iz samoupravnih akata ili dogovorene rokove. Najznačajniji nedostaci u obavljanju poslova i radnih zadataka iz ovog područja rada ogledaju se u dijelovima neadekvatno registriranih dijelova rasprava na sjednicama, a to u mnogome rezultat je predugoga trajanja sjednica, a i naše
62
potrebe za epskim, a često i nedemokratskim i dugim monolozima. Premašivanje dogovorenih rokova za rješavanje stenodaktilografskih poslova događa se rjeđe i obično u vremenima kada se nagomilava potreba za prepisivanjem, a zbog racionalizacije i štednje nismo u mogućnosti plaćati dodatnog daktilografa. Značajna primjedba na rad stenodaktilografa odnosila bi se na pogreške u prijepisima, posebice na one u dopisima koji izlaze iz Akademije, a koje Akademija zbog svoga značaja ne bi smjela imati. Ostaje otvoren kao problem obim obavljanja poslova stenodaktilograafa tijekom radnog dana, tjedna, godine, kao glavni problem, u nedostacima iskazanim za ovo područje rada, koje vidim u nepostojanju uvjeta rada, koji su za zadovoljavajuće obavljanje poslova stenodaktilografa neophodno potrebni,a oni su u osiguravanju zasebnog prostora - sobe, u kojoj bi stenodaktilograf, za razliku od sadašnjih uvjet, a (najprometnija administrativna soba na ALU) mogao obavljati poslove. Premda predviđeno Pravilnikom umnožavanje akata i drug:ih materijala Akademije (misli se na veće obime šapirografiranja, još uvijek se ne obavljaju u Akademiji, a o čemu bi zbog sve većih cijena vanjskih usluga trebalo ozbiljno porazmisliti. Područje rada blagajnika - materijalnog knjigovodje. Obavlja se uglavnom u skladu s odredbama pravilnika i prema zahtjevima važećih financijskih propisa. Što se tiče poslova i radnih zadataka koji se u okviru ovoga područja rada obavljaju, kao sastavni dio tajništva, problemi se povremeno javljaju oko ispunjavanja obveze pisanja virmana te u odnosima usklađivanja evidencija planiranja, nabavljanja, zahtjevnica i izdatnica. Područje rada rukovodioca knjigovodstva. Obavlja se uglavnom prema Pravilniku i financijskim propisima. Jedna od veoma značajnih obveza iz opisa poslova i radnih zadatak iz ovog područja rada - trajno praćenje - ekonomsko financijskih propisa - stanja i potreba Akademije u oblasti ekonomsko financijskog poslovanja i sudjelovanje u unapređivanju ekonomsko financijskih odnosa Akademije i njezinih društvenih i ekonomskih odnosa putem SIZ-a s kojima surađuje Akademija, a što bi trebao obavljati u suradnji s tajnikom, dekanom odnosno prodekanom, ne ostvaruje se kako je to Pravilnikom
63
željeno, tek ako nemamo za te poslove posebnog stručnjaka (ekonomista,) oni se ne ostvaruju stručno već i domišljaju nestručne osobe poput pravnika, slikara, kipara, grafičara, koji se trenutno nađu na određenim odgovornim mjestima u Akademiji. Ostali računovodstveni poslovi (rukovoditelja računovodstva i blagajnika) obavljaju se pravovremeno i ažurno, koliko je meni kao laiku i neodgovornoj osobi za te poslove poznato. Čini mi se da bi valjalo u skladu sa stvarnim obimom i potrebama Akademije, u ovim okolnostima, razmisliti kako bi se ovi poslovi i radni zadaci, ukoliko ne dođe do promjena u obimu rada Akademije, rješavali nakon odlaska u mirovinu radnica koje te poslove sada obavljaju. Područje rada knjižničara - arhivara - voditelja fundusa umjetnina Akademije obavlja se kao sastavni dio nastave i trebao bi se zasnivati na potrebama koje proizlaze iz Nastavnog plana i programa te o tome brine posebna komisija koja skupa s izvršiteljem ovih poslova i radnih zadataka odgovara Nastavnom vijeću Akademije. Stoga o obavljanju ovih poslova i radnih zadataka informaciju treba tražiti od navedenih organa. Obavljanje poslova glavnog arhiva Akademije sastavni dio je djelokruga tajništva. U Akademiji postoji neodloživa potreba da se glavni arhiv Akademije čim prije stručno obradi i sredi, te da isto tako u što skorije vrijeme glavni arhiv bude u mogućnosti preuzimati godišnju dokumentaciju od administratora. Sadašnje stanje glavnog arhiva i zid koji tajništvo dočekuje na kraju svake kalendarske godine bit će moguće premostiti tek ostvarivanjem poslova koji se trebaju obavljati u okviru glavnog arhiva. Također treba voditi računa i o preuzimanju računovodstvene dokumentacije u glavni arhiv, u skladu s aktima o vođenju i organizaciji knjigovodstva. Stručne evidencije glavnog arhiva, uz evidencije tekućeg arhiva, koje vodi administrator, neophodne su za normalan rad Akademije. U području rada administratora kao karakteristično obilježje načina obavljanja poslova i radnih zadataka vidljivo je korektno obavljanje administrativnih poslova, ali samo u obimu koji omogućuje uobičajeni dosadašnji život i rad Akademije. Primanje stranaka, vođenje glavne knjige urudžbenog zapisnika i drugih evidencija, razvođenje spisa u djelovodniku i stavljanje arhivskih znakova, pripremanje akata
64
za arhivu i predavanje u glavni arhiv Akademije, pripremanje akata i njihovo rješavanje, otpremanje pošte itd., poslovi koji se navode u pravilniku obavljaju se korektno, ali zacijelo obavljanje tih poslova moglo bi biti i drukčije i na jednoj višoj razini, kada bi se uistinu trajno pratila dostignuća suvremenog administrativnog poslovanja i propisi iz ove oblasti, te kada bi se očitovalo više samoinicijative u obavljanju ovih poslova, ali i kada bi bilo više razumijevanja i više uvjeta rada za obavljanje ovih poslova na jednoj suvremenijoj razini. Akademija davajući uvijek prednost tzv. tradiciji očito i ne traži i ne omogućuje obavljanje ovih bitnih poslova za život jedne suvremene institucije kao što je Akademija, premda po mom sudu održavanje najboljih karakteristika tradicije moguće je jedino ukoliko se oni danomice osuvremenjuju. Jesmo li na to spremni očito ne ovisi samo o administratoru ili pak samo o tajniku kao dijelu Akademije. U dijelu poslova koje zajedničkim nazivom zovemo „personalni“, očituje se više nedostatka u radu, posebice ovdje je napomenuti evidencije o odsutnosti s rada, bolovanja, godišnji odmori i drugo, ali ova problematika premda se pojavljuje kao problem rada administratora i tajništva znademo to već pouzdano, problem je Akademije kao cjeline. I u ovom dijelu poslova administratora očituje se potreba za još većim i trajnijim praćenjem osnovnih personalno-kadrovskih propisa i potreba veće inicijative u obavljanju ovih poslova. Područje rada voditelja poslova studentske referade. S obzirom na izvršavanje poslova i radnih zadataka dijeli se na dvije vrste i to poslovi izravno vezani za rad studenata i nastavnika i poslovi koji proizlaze iz potreba nastave, a obavljaju se kao dio administrativnih poslova tajništva odnosno organa upravljanja. Karakteristika prvoga dijela poslova iz ovoga područja rada je rješavanje konkretnih pitanja u kontaktu sa strankama (studentima i nastavnicima). Ovi poslovi uglavnom se obavljaju na zadovoljstvo strankama i u okviru interesa Akademije. Poslovi iz ovog područja rada, u kojima se administrativno rješavaju pitanja vezana uz nastavu i organe upravljanja, rješavaju se uglavnom na zadovoljavajući način. Za jednu i drugu vrstu poslova karakteristično je da se njihov obim, veličina i težina, mijenjaju kroz godinu, te nekada ostaje sasvim dovoljno vremena za obavljanjem ovih poslova,
65
dok u određenim „špicama“ moramo se zadovoljiti s minimumom kvalitete. Praćenje stanja i potreba studenata u Akademiji obavlja se na zadovoljavajućoj razini, međutim praćenje potreba naših studenata u okviru Sveučilišta i šire zacijelo moglo bi se ostvarivati i na višem stupnju. To se odnosi i na propise vezane za život i rad studenata. Nedostaci u obavljanju poslova iz područja rada voditelja poslova studentske referade rezultiraju i iz nedovoljne povezanosti i koordiniranosti rada pročelnika i drugih odgovornih osoba za ostvarivanje Nastavnog plana i programa. Područje rada voditelja poslova studentske referade ne može ostvariti zadovoljavajuće rezultate bez stručne pomoći nastavnika, koji se nalaze na odgovornim funkcijama pročelnika, dekana i prodekana. U ovom području rada, u skladu s Pravilnikom, potrebna je veća povezanost i dogovaranje u stručnim pitanjima s izvršiteljem poslova pomoćnika tajnika. Obavljanje poslova i radnih zadataka iz područja rada pomoćnika tajnika Akademije, trebao bi biti prirodan produžetak i u određenim trenucima nadomjestak za poslove i radne zadatke iz područja rada tajnika Akademije, jer i prema profilu uvjeta izvršitelja i prema opisu poslova i radnih zadataka, predstavlja jedinstvenu stručnu cjelinu s poslovima tajnika Akademije. Pravilnikom je, utvrđujući i područje rada pomoćnika tajnika, očito željeno, zbog sve veće potrebe i sve većeg obima stručnog obavljanja poslova u Akademiji, a posebno prema samoupravnim interesnim zajednicama, društveno-političkim zajednicama i organizacijama udruženog rada s kojima Akademija surađuje, osigurati kvalitetno obavljanje tih poslova, u situaciji kada je Akademija već imala, u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, dva diplomirana pravnika. U obavljanju ovih poslova problemi prvenstveno proizlaze iz nesustavnog i nekontinuiranog praćenja zakonskih i drugih samoupravnih propisa, koji se odnose na područje rada Akademije, te je stoga i nemoguće očekivati njihovu odgovarajuću primjenu u radu. Također, bez tog minimuma stručnog angažmana nemoguće je sudjelovanje u pripremanju nacrta općih i pojedinačnih akata, kao i drugih radnih materijala u kojima se zahtjeva pravna stručnost i informiranost. Izrada općih i pojedinačnih akata, u skladu s zapisnicima organa upravljanja i drugih radnih tijela Akademije, pravilnikom je
66
stavljeno u isključivu nadležnost, kao zadatak i posao pomoćnika tajnika, međutim, i premda manje složen posao u odnosu na druge pravničke poslove ne obavlja se te prvenstveno šteti kvaliteti, obavljanja poslova vezanih uz organe upravljanja iz područja nastave i poslove voditelja studentske referade koji bi se trebali temeljiti na ovim aktima. Sudjelovanje u radu i stručna pomoć u radu komisija, i drugih tijela i organa upravljanja tek je formalna, a u poslovima oko nostrifikacija diploma ne zadovoljavaju se uvijek osnovne odredbe upravnog postupka. Tajnik Akademije. Najprije bih komentirao doslovce navedene poslove i radne zadatke tajnika Akademije. Obveza trajnog praćenja zakonskih i drugih propisa koji se odnose na područje rada Akademije, što se tajnika tiče, obavlja se pravovremeno i stječu se bitne stručne informacije koje bi mogle omogućiti normalan rad (u skladu s zakonskim i drugim propisima) Akademije. Pravo, obveza i dužnost praćenja i znanja, primjenjivati na sva područja rada Akademije, nije uvijek moguće, a ponajmanje lako. To zbog odnosa koji su vidljivi iz ovog izvještaja, a posebice zbog odnosa koji se neprestano manifestiraju u životu i radu Akademije, a od kojih nisu imuni ni odgovorne osobe, a niti najviši organi upravljanja ALU.
Koordinacija rada Zajedničke službe – Tajništva. Briga za pravilno i pravovremeno obavljanje poslova
Akademije i odgovornost za pravilnu primjenu Zakona, Statuta i drugih akata Akademije, funkcionira tek kao lijepo ispisana obveza u Pravilniku, ali jednostavno ni približno u tome vidu nije ostvariva, jer je očito više faktora protiv pravilnog i pravovremenog obavljanja poslova. Pripremanje sjednica u suradnji s dekanom, prodekanom, predsjednikom Savjeta i drugim odgovornim osobama ne svodi se na detaljan, a često ni na površan dogovor o dnevnom redu, datumu, satu i prostoru održavanja sjednice, dok o stvarnom stručnom - zajedničkom pripremanju, rijetko kada je bilo govora. Uglavnom se sadržaji problema, do sjednica poznati samo tajniku, administratoru ili nekom drugom iz Tajništva, otkrivaju tek na sjednicama, što normalno je rezultira raspravama o nepoznatim problemima, improvizacijama i paušalnom donošenju rješenja. Stoga nam vjerojatno sjednice završavaju oko 14 ili 15 sati, bez obzira počele one u 8,00, 9,00,10,00 ili najčešće u 11,00 sati. U zastupanje
67
interesa Akademije pred drugima, u okviru danih ovlaštenja odnosno punomoći, do sada nije bilo prekoračenja ni ovlaštenja niti punomoći. Potpisivanje, izdavanje potvrda, uputa, rješenja i drugih akata, u skladu s utvrđenim ovlaštenjima obavlja se u skladu s danim ovlaštenjima, a dogovorno između tajnika, administratora i voditelja poslova studentske referade, a rjeđe pomoćnika tajnika. Nedostaci u poslovima raspoređivanja pošte očituju se u nespretnoj formulaciji obveze iz Pravilnika, prema kojoj ovlašteni radnik i tajnik zajedno otvaraju poštu, što često zbog fizičke okupiranosti različitim poslovima nije moguće, te bi trebalo o toj odredbi razmisliti i samo otvaranje pošte, kao fizički čin, vjerojatno povjeriti administratoru, a razvrstavanje (to praktično tako i provodimo) povjeriti odgovornoj osobi, tajniku ili dekanu. Briga za pravilno i pravovremeno obavljanje poslova vezanih uz nastavu i studentske poslove, te sudjelovanje u njihovu ostvarivanju, prema odredbama Pravilnika, činila bi jedinstvenu cjelinu s poslovima iz područja rada pomoćnika tajnika i voditelja poslova studentske referade. Razvrstavanje ovih poslova po značaju složenosti i važnosti trebalo bi rezultirati iz odnosa troje izvršitelja. Stručna pomoć u obavljanju poslova i radnih zadataka dekana odnosno prodekana, koji se odnose na studentska pitanja i pitanja vezana uz nastavu, provode se bez problema u slučajevima kada nema različitog mišljenja od mišljenja koja zastupa zakonodavac. Tajnik, kao pravna osoba, u takvim slučajevima samo naznačuje problem/e. Pripremanje nacrta akata Akademije veže se uvijek na veću ili manju aktivnost komisija odnosno radnih tijela koja za određene organe pripremaju neki akt. Kao velik problem u obavljanju ovih poslova očituje se poistovjećivanje autora radnoga teksta s odredbama koje se radno predlažu i kao stavovi komisije zastupaju. Stoga bi bilo neophodno potrebno da se predsjednici komisija, radnih tijela, Savjeta i drugih organa upravljanja osobno i kao nosioci određene funkcije više uključe u rad i rješavanje problematike.
Očito da se, u naprijed prokomentiranim poslovima i radnim zadacima iz područja rada tajnika, kada im se pridodaju i druga prava, obveze i odgovornosti, koji su navedeni osim u ovome Pravilniku i u Statutu i drugim aktima i pojedinačnim odlukama Akademije, ne iscrpljuju obveze i dužnosti tajnika Akademije. Očito je da se izvršavanje odnosno ne izvršavanje
68
poslova i radnih zadataka iz područja rada tajnika, ne iscrpljuje sveukupnost obveza tajnika, već cjelovitost poslova Zajedničke službe i ukupno kvalitetno odnosno nekvalitetno obavljanje poslova rezultira prolaznost odnosno neprolaznost ocjene rada tajnika. I konačno, očito nije tek zbog pukog pisanja postavljano načelo organizacije Zajedničke administrativno-tehničke službe – Tajništva, na principima tima, cjeline, s kolektivnom, a svakako i osobnom odgovornošću svih koji tom timu kao osobe i izvršitelji pripadaju. Iz ovoga se lijepo vidi kako je, u travnju 1982., izgledala Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bez komentara.
17. travnja 1982. Često se to spominje. Često, jer očito to se često ponavlja u Akademiji, u bezbrojnim oblicima, čak i u takvima u kojima ni pomisliti ne bismo mogli da se to uistinu ponavlja. U tom čestom ponavljanju ogleda se jedna od bitnih karakteristika koje već dulje, bolje – podulje, čine Akademiju. I do kada još mili Bože?! „Oni su Dulčića htjeli izbaciti kroz prozor! Da, doslovce: kroz prozor!“ Bilo je to ono poraće, vru-će, pobjedničko. Više se nije samo vjerovalo u mogući skladni život Umjetnosti i Vlasti, već se pobjedom odlučilo (da, oruž-jem), da postoji sklad života Vlasti i Umjetnosti. Dulčić je oči-to drukčije osjećao i iz svoje (valjda!) talentom pothranjivane superiornosti to je i pokazivao ostalima. Govori se: da nije htio ići lijepiti i ispisivati parole, „jer sam tu došao studirati slikar-stvo“; da im je na njihove službene citate, zafrkantski (čak!) od-govarao citirajući Sveto Pismo. Iskorišten je Dulčićev sukob u akt-dvorani Akademije (ne znam u čemu se sukob sastojao) s profesorom Tiljkom. Dulčić je izbačen sa studija u ALU. Očito je taj njihov sukob (u akt-dvorani) bio posve druge prirode, a poslužio je drugima da ostvare svoj cilj posve druge prirode. Protivu Dulčiću stali su Roca, Ružić, Michieli, bio je s njima u vezi Despot, vjerojatno Murtić – htjeli su ga u jednoj prilici (prije izbacivanja sa studija!) izbaciti kroz prozor – vani. Na-vodno, Reiser se rasplakao, „pa kak ćete čovjeka ubiti, ne…!“ (što bi moglo, poznavajući Reisera, biti zaista istinito i za nj tipično reagiranje), i tako ih je nekako omeo.
Šezdesetih godina, kad su se „neke stvari“ ipak malčice promijenile, dolazi Ružić Dulčiću. Tada već i Ružić radi za Cr-kvu! (Kasnije će opet, sedamdestih godina, u jednoj prilici doći
69
moliti Ivu Šimata Banova, da nikako u svom tekstu ne spominje njegov rad za Crkvu!) Došavši, dakle prvi put nakon ALU-pro-zora, pred Dulčića, pokorno klekne na koljeno, uzme ljubiti Dulčićevu ruku i moliti oprost. Dulčić na to, očito poznavajući predobro Ružića, reagira odlučno: „Bježi, ne bali me!“ I tako, i do dana današnjega, i do mene nažalost, živi i luta i radi naš Branko Ružić – bez udijeljenoga mu Dulčićeva oprosta. Bog mu dao spokoj vječni!
25. svibnja 1982. Vijeće ALU je prije nekoliko dana rasprav-ljalo na inicijativu prof. Stipe Sikirice o, zapravo, samovoljnom organiziranju izložbe studentskih radova van prostora ALU, u Knjižnici Vladimira Nazora. Samovoljnik ovaj put bio je dekan ALU prof. Ante Kuduz. Zaobiđeno je Vijeće, Savjet, prodekan, studenti… Koliko ta „inicijativa“ bi vlastiti obračun sinjsko-vr-lički, ne znam, ali činjenice i većina očito ovaj put su na Sikiri-činoj strani.
Ali, zašto ja, trebah čuti (od dekana Kuduza): 1. Ako ne ćeš raditi kako treba i biti mi lojalan(!), mogao bi otići s Akademije; 2. Meni su neki ljudi rekli neke stvari koje ti nikako ne će ići u prilog. I on to sve tako meni veli - „tek tako, a i nije mi morao to reći pred Josipom Bifelom“. Možda, neka i on čuje! (Ipak, ja i da-lje cijenim Josipa Bifela i kao čovjeka i kao umjetnika.) Dopisah 1. studenoga 1982. Bifel je čudan čovjek i zacijelo mu je teško u ovoj i ovakvoj zbilji. Senzibilan je, i odveć, u to nema sumnje, reče mi jednom: Ja se svako jutro radujem ponovno što sam se probudio živ!
G. Stjepan Šešelj, 10000 Zagreb, Ilica 85. Akademija likov-nih umjetnosti. Ovo je Bifelovo pisamce meni, bez nadnevka, a ni datum na poštanskom žigu nije čitljiv. U njemu piše: Že-lim se ispričati zbog nepotrebnih riječi. Ako možeš prihvati moje žaljenje koje je iskreno. Žalosno je, ali je tako, da se svima nama događa ono hamletovsko bacanje „strjelica preko zida, koje pogađaju brata…“ ipak ne mogu se oteti dojmu da se neki Polonije zadovoljno ceri iza svojih smrdljivih krpa. Na žalost sve smo manje sposobni za normalan razgovor. Žao mi je. Josip Bifel.
Kratko i iskreno.
Zlatko Kauzlarić-Atač, Stjepan Šešelj
71
9. srpnja 1982. Članovi Komisije za postdiplomski studij, Josip Bifel, Zlatko Kauzlarić Atač, Frane Paro, Želimir Janeš i Nikola Reiser, dostavili su Vijeću Akademije svoje zaključke vezane uz postdiplomski studij na ALU: U želji da stvorimo uvjete za unapređenje i snalaženje posebno darovitih studenata u koordinatama suvremene umjetnosti, a posebno likovne kulture i umjetničkog stvaralaštva, trebalo bi da završnim postdiplomskim studijem omogućimo izgradnju takvih ličnosti koje bi bile sposobne stvaralački pokretati i unapređivati stanje u shvaćanju bitnih karakteristika našeg vremena, kako s obzirom na kretanja i tendencije koje postoje na svjetskom planu tako i u našim specifičnim mogućnostima djelovanja i rada u našim uvjetima. Postdiplomski studij u okviru umjetničkog usavršavanja sačinjavaju tri temeljna područja: slikarstvo, kiparstvo i grafika, unutar kojih je moguće specijalističko usavršavanje. Voditelji pojedinih područja predlažu individualne programe za svakog studenta posebno. Postdiplomski studij slikarstva sadrži upućivanje na likovne i tehničke mogućnosti suvremenih slikarskih izraza primjeren individualnim nastojanjima i mogućnostima polaznika. U najširem smislu studij programski omogućava produbljivanje suvremenih medijskih istraživanja. Postdiplomski studij kiparstva obuhvaća područje plastičnih istraživanja kao i prostor ljudskog kretanja. Postdiplomski studij grafičkih disciplina istražuje, produbljuje i proširuje izražajne mogućnosti djelovanja fenomena linije i grafičkih shvaćanja boje, a logično se nastavlja na iskustvu dodiplomskog studija. Programski studij obuhvaća visoki, duboki i plošni tisak ili kombinirane tehnike što se utvrđuje individualnim programom. Nastava se odvija u obliku vježbi, predavanja i seminara. Postdiplomski studij umjetničkog usavršavanja traje za području slikarstva, grafike i kiparstva 4 semestra, a specijalizacija unutar pojedinih područja traje 2 semestra. Za područje slikarstva predlažu se dva voditelja za ukupno 6 polaznika; za područje kiparstva predlaže se jedan voditelj za tri polaznika, a za područje grafike predlažu se 2 voditelja za 6 studenata. Semestralna nastavna obaveza za voditelje programa iznosi 35 sati. Za odvijanje postdiplomskog studija predviđaju
72
se, iz područja kulturološkog i tehnološkog još dva do četiri predavača, sa obavezom do 20 sati semestralno. Za područje grafike potrebno je također predvidjeti dva demonstratora i jednog stručnog radnika - štampara. Seminarska predavanja se organiziraju povremeno i prema potrebama programa.
Zatim, Komisija za postdiplomski studij i Nastavno-znanstvenog vijeća ALU, roče, istina samo za internu upotrebu, Nacrt pravilnika postdiplomskoga studija, u kojem stoje bitne odredbe: Akademija likovnih umjetnosti kao nastavna organizacija visokog obrazovanja organizira postdiplomski studij u dva osnovna tipa: l. Likovna specijalka - postdiplomsko usavršavanje u određenom području umjetničkog likovnog izraza kao produženi oblik studija za kandidate čiji je ukupan dodiplomski ili diplomski rad izazvao pažnju i najbolju ocjenu komisije, 2. Specijalizacija u tri područja oblikovanja i likovno-vizualnih realizacija. a) Komunikacijski sistemi (primijenjena umjetnost), b) Zaštita spomenika kulture (restauratorstvo i konzervatorstvo), c) Scenografija i kostimografija. Nastavnici i suradnici zajedno sa delegiranim članovima znanstveno-nastavnog Vijeća Akademije čine znanstveno-nastavno vijeće postdiplomskog studija. Nastavno-znanstveno vijeće ALU zadržava stalno mentorstvo nad radom unutar postdiplomskog studija. Nosioci pojedinih programa postdiplomskog studija postaju članovi znanstveno-nastavnog vijeća ALU, za vrijeme trajanja svog angažmana. Odluku o voditeljima pojedinih programa postdiplomskog studija donosi Znanstveno-nastavno vijeće ALU u dogovoru sa drugim sudionicima, zainteresiranim za donošenje i izvođenje pojedinih programa. Voditelji pojedinih programa mogu biti nastavnici ALU ili nastavnici drugih fakulteta, akademija i visokih škola i druge stručne osobe verificirane svojim umjetničkim radom.
Rujan 1982. Klasifikacijski ispiti su prošli još u srpnju, stu-denti će uskoro na nastavu. Izbor je izvršen i tu se očito više ništa ne će moći. Što je tu je! Opet se i ne htijući sjećam bio-grafija naših velikih imena likovne umjetnosti, njihovih želja, strahova i upornih opsjedanja Akademije – sve do sretnih dne-va upisa, koji su i njima i nama omogućili imati našega slikara, kipara, grafičara – školovana doma. Progoni me: upisuju li se zaista samo talentirani na ALU? Ne, krivo: otpadaju li slučajno
73
(nije bitno zbog čega) uistinu talentirani dečki i cure? Zauzme li netko netalentiran njihovo mjesto, a oni odlaze ili ostaju za-vazda, samozvani, samouci… ili naivci? Ovo su činjenice i ne znam koliko su u svezi s mojim gornjim sumnjama: …završi-la je srednju školu i ona bi na Akademiju, na slikarstvo. Prija-telj Murtićev, poštovani bivši dekan ALU, predsjednik Savjeta, predsjednik partije, predsjednik komiteta općenarodne obrane i društvene samozaštite itd., drug Baja, učinit će naravno sve za svoga prijatelja i mala Martina danas je studentica Akademije. Ne znam, zaista ne znam, ima li onih koji su trebali po svom talentu biti na ALU, a nisu zbog ovakvih činjenica. Ali, opet, možda griješim dušu, možda bi se dogodilo upravo ono što do-vodim u pitanje, da je rečena djevojka ostala izvan Akademije. U tom slučaju i sin i Edo i Baja i profesor X čine samo dobro našoj likovnoj umjetnosti?
24. ožujka 1983. Pri poslijepodnevnom povratku kući zate-kla me poruka Tomislava Lalina o profesoru Goldoniju: Jutros, oko 11 sati doživio je kap… Nazvao sam Lalina, ponovno slu-šao, sve, detalje, tužno, tužno… ali neumjesno je prekidati raz-govor. Pri povratku, u Preradovićevoj, Josip Marinović, ukrug špicom žlijebi kamen, kako bi ga rascijepio. Ne znam koliko mu je trebalo vremena do tada, a dok mu kamen pukne kako to on hoće, trebat će mu još oko jedan i pol sat! Ima važnijih stvari nego izdvojiti jedan i pol sat… Mislim: i tko će nekada znati za to vrijeme, za tu šutljivu strpljivost, oskudicu prepu-nu bogatstva volje i odricanja. Promiču mi svi znani tekstovi o sudbinama hrvatskih umjetnika, o Kranjčeviću, o Ujeviću… Trebalo bi napisati tekst… I profesor Raul Goldoni pao je u svome atelijeru, sav umazan glinom… oko 10 i 15 bilo je sve gotovo.
U Zagrebu, u nedjelju 19. lipnja 1983. Prof. Albertu Kiner-tu, predsjedniku Komisije Samoupravne radničke kontrole ALU. Štovani profesore, predsjedniče… prisiljen sam Vam se obrati-ti ovim pismenom i obavijestiti Vas o nekim činjenicama koje između ostaloga danas čine život Akademije likovnih umjet-nosti u Zagrebu, u kojoj nam je do daljnjega, usprkos svemu, živjeti i pokušavati djelovati za Njezin boljitak, kao i za boljitak hrvatske likovne i opće kulture, čija smo još uvijek, držim, sa-stavnica. Prije svega, podsjetio bih Vas da smo u ožujku 1982.
74
godine donijeli pravila (stupila na snagu 1. travnja 1982.) o or-ganizaciji rada i sistematizaciji poslova i radnih zadataka. Pre-ma odredbama toga akta trebala se izvršiti organizacija rada te obavljanje poslova i radnih zadataka u Akademiji. Međutim, ništa se nije dogodilo, ništa se nije promijenilo, svi pokušaji ili promjene ostajali su tek neuspjeli pokušaji ili promjene koje su se veoma brzo opet promijenile – na staro ili pak - kako je kome odgovaralo – ovisno o rasporedu, razmještaju… odnosi-ma „moć“, „moćnika“ itd. Drugo bi po važnosti bilo, a tako i po kronologiji događanja bi, da smo donijeli i drugi skup naših pravila, ovaj put o našim financijskim ponašanjima ili dohod-cima… I tu ostasmo na nekim sitnim pomacima, ništa od pra-voga zahvata! (Olakotno za našu indolentnost u ovom slučaju je umnogome opća kriza i izvan Akademije!) Treće: Pravilnik o radnim odnosima, stari je na snazi, pripremaju se izmjene i dopune njegove odnosno Novi pravilnik o radnim odnosi-ma. Činjenica: sve imalo važnije odredbe staroga pravilnika ne primjenjuju se kao što zapisano u njima jest (radno vrijeme, bolovanja, slobodni dani plaćeni i neplaćeni, godišnji odmo-ri, prava, obveze, odgovornosti radnika itd. itd.) Kao četvrto: uglavnom sve je kao što je bilo, na primjer, pri momu dola-sku na ALU prije tri godine, a čujem da je tako bilo i prije, pa i prije, vjerojatno sve tamo do onih slavnih dana Zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, koji se ponekada spominju a čini se da nitko točno ne zna kada su bili, tko ih je činio, na koji način, zbog čega i radi čega (ili se pak činimo da sve to ne znamo, jer nam, eto, ne ide u špag!). Eh, šesto, ne, ne, nego peto, jer je prije šestoga, a prije je jer je od šestoga važnije i da-pače uzročnikom onoga što ćemo saznati pod šestim: I dalje je najvažnije tko – kome - donese, odnese, očisti, napiše, prepiše, popravi, pribavi i tko – s kim - tikve sadi, na primjer!!! Šesto: Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Ilica 85, tel. 557-300. Sursum corda! Akademijo!
Vjerujte mi, štovani profesore i predsjedniče, nisam ja tako neozbiljan kao što bi se ovlaš iz ovoga moga pismena moglo ra-zabrati, htio sam ja u početku itekako ozbiljnim dopisom Vama se obratiti, ali toliko puta sam u ove tri godine slične veoma ozbiljne napore činio obraćajući se pojedincima i odgovornim skupinama pojedinaca u našoj kući, pa sve uludo, pa na kra-
75
ju obratih se Vama ovako, neozbiljno, ne ispada drukčije, ne ispada prema onoj mojoj prvotnoj želji. A sve mi se čini da je bolje da je ovako ispalo pa makar se i Vi na mene ljutili, a to mislim stoga što su ozbiljne nakane i ozbiljna obraćanja i drugih nekih, i rijetkih i časnih, isto tako kao i moja uludo sve-jednako završavala! O svemu, o šest i više, nastojat ću, ozbiljno, obavijestiti Koordinacijski odbor i Savjet ALU, a sve će se, i sve se, zapravo, svodi na ovo: ukoliko se ne će organizirati rad i izvršavanje poslova i radnih zadataka za sve radnike na akade-miji prema pravilima koja smo sami utvrdili i donijeli prema pravima i obvezama i odgovornostima svih radnika, onda ni ja, ni kao tajnik ni kao jedan od radnika ALU – ne mogu odgo-varati za poslove Tajništva, čiji sam (prema ignoriranim akti-ma) koordinator rada odnosno odgovorna osoba. Iskreno Vas pozdravlja i nada se razumijevanju, a ako ne i pomoći, a onda barem sućuti, Vaš, Stjepan Šešelj.
7. rujna 1983. Božidar Gagro, u ime onodobnoga Republič-kog komiteta za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu, odašilje Saboru odgovor na postavljeno zastupničko pitanje, a kao povjesničar umjetnosti koji zna za sve igre oko majstorskih radionica pa tako i nama otkriva povijesni rašomon, koji i dalje ostaje bez konačnoga rješenja: Majstorske radionice osnovane su 1947. sa svrhom da se akademskim slikarima, kiparima i arhitektima omogući usavršavanje kod istaknutih i priznatih umjetnika, kao i izrazito ta1entiranim neakademskim umjet-nicima. U 1952. godini ukinuta je nadležnost savezne vlade nad majstorskim radionicama, a Savjet za nauku, prosvjetu i kulturu SR Hrvatske preuzeo je brigu o djelatnosti tih institu-cija, zatim Odjel za prosvjetu grada Zagreba, te ponovno spo-menuti Savjet. Napokon 1959., oformljene su samostalne maj-storske radionice likovnih umjetnosti s Vijećem rukovodilaca majstorskih radionica na čelu. Financiranje radionica također je bilo raz1ičito od budžeta federacije i republike, Fonda za na-učni rad, Fonda za znanost i kulturu do SIZ-a za odgoj i usmje-reno obrazovanje u kulturi i umjetnosti. Kako vidimo, majstor-ske radionice nisu imale stalan društveni status i bile su na neki način izvan postojećeg obrazovnog sistema. Godine 1975. Skupština JAZU, na prijedlog Radne zajednice majstorskih ra-dionica, svojom odlukom pretvara ih u vlastite odjele. Rješe-
76
njem uprave Akademije (od 1. travnja 1975.) one djeluju kao Akademijine jedinice u djelokrugu njenog Predsjedništva. Zgrade majstorskih radionica postaju tako osnovno sredstvo JAZU. Republički sekretarijat za prosvjetu i kulturu i fizičku kulturu pokreće 1974. pitanje društvenog statusa majstorskih radionica u smislu njihovog pretvaranja u visokoškolsku insti-tuciju u oblasti likovne umjetnosti, da bi to htijenje i konkretno formulirao u zaključcima. Program rada, daljeg razvoja i druš-tvenog statusa majstorskih radionica likovnih umjetnosti u Za-grebu treba biti usklađen s intencijama reforme visokoga škol-stva u SR Hrvatskoj i stvarnim društvenim potrebama za takvim oblicima odgojno-obrazovnog rada u okvirima studija likovnih umjetnosti. U skladu s tim Komitet ocjenjuje društve-no najprihvatljivijim da sve majstorske radionice likovnih um-jetnosti postanu sastavni dijelovi odnosno organizirane jedini-ce Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu povjerava se da u skalu sa svo-jim odgojno-obrazovnim društvenim zadacima izradi prošire-ni program likovnih studija ili uvede treći stupanj studija likov-nih umjetnosti s elementima kulturno-znanstvenog usavršavanja kao jodnog od oblika stimuliranja likovnog stvaralaštva. Uko-liko Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, u čijom ne sastavu majstorske radionice sada nalaze, ne prihvati ovakva rješenja njihova daljnjeg statusu, Komitet smatra da se maj-storske radionice likovnih umjetnosti više ne bi mogle financi-rati iz sredstava namijenjenih usmjerenom obrazovanju. Ko-mitet preporučuje SIZ-u za odgoj i usmjereno obrazovanje u kulturi i umjetnosti da iz sredstava tog SIZ-a financira djelat-nost majstorskih radionica likovnih umjetnosti do kraja kalen-darske 1980. godine, i to tako da obavijesti JAZU da nakon toga roka prestaje daljnje financiranja majstorskih radionica iz sredstava ovog SIZ-a. Komitet ujedno smatra da bi sadašnje ra-dionice likovnih umjetnosti trebale zadržati, u spomen, imena svojih prvih majstora osnivača, Antuna Augustinčića, Krste Hegedušića, Vanje Radauša i Drage Iblera. Nakon toga, Skup-ština SIZ-a za odgoj i usmjereno obrazovanje u kulturi i umjet-nosti, kao organ koji financira majstorske radionice zaključuje da se od 1980. godine neće nastaviti financiranje programa rada majstorskih radionica u dosadašnjem obliku, već prihvaća
77
zaključke Republičkog komiteta da Likovna akademija u tim prostorima uvode treći stupanj studija likovnih umjetnosti s elementima kulturno-znanstvenog stvara1aštva u nas. S tim se složila i Likovna akademija, te nakon toga pristupa izradi pro-grama, i to kao jedina odgovorna visokoškolska institucija u oblasti likovne umjetnosti za ostvarenje takvog programa. Na osnovi ovih stavova, JAZU, Likovna akademija i SIZ za odgoj i usmjereno obrazovanje u kulturi i umjetnosti trebale su zaklju-čiti Samoupravni sporazum o osiguranju uvjeta za organizaciju i izvođenje specija1izacije i pos1ijediploskg usavršavanja u oblasti likovnih umjetnosti. Sporazum predviđa sklapanje po-sebnog SAS-a između dvije akademije o dugoročnom korište-nju ili o korištenju na neodređeno vrijeme prostora za odvija-nje nastave u okviru Likovne akademije i njenog statuta. Citiramo stav Jugoslavenske akademije: “Jugoslavenska akade-mija smatra da će majstorske radionice kao jedinice JAZU moći najbolje izvršiti svoje zadaće u skladu s društvenim po-trebama, zakonom i Statutom JAZU i kao takve najbolje pomo-ći u razvoju likovnog podmlatka i likovne umjetnosti u našem samoupravnom socijalističkom društvu“, znači da bi Jugosla-venska akademija zadržala i dalje vlasništvo nad majstorskim radionicama i ona organizirala daljnji studij, što je praktički nemoguće jer Jugoslavenska akademije nije visokoškolska in-stitucija. Prema članu 7. tog prijedloga SAS-a koji je već neko-liko godina u prijedlogu izrade nastava bi se odvijala u objekti-ma majstorskih radionica i to: Majstorske radionice Antuna Augustinčića, zatim u objektu radionice Krste Hegedušića i objektu u ulici Ivana Gorana Kovačića (Majstorska radionica Drage Iblera, koju sada koristi arh. Drago Galić), a nastavu bi organizirala Likovna akademija. No, do tog sporazuma nije došlo. Zgrada u ulici Ivana Gorana Kovačića je inače bila rezi-dencija prvog predsjednika Prezidija Sabora SR Hrvatske, da-kle ima kulturno-povijesnu vrijednost. Treba naglasiti da po-stoji inicijativa da se u toj zgradi, koja je sada nedovoljno iskorištena, osniva klub javnih i kulturnih radnika Hrvatske pod nazivom „Topusko“ ili “Vladimir Nazor i Goran Kovačić“, jer se za takav klub osjeća društvena potreba već dulje vrijeme. Na posljednjem razgovoru od 15. rujna 1983. godine između predstavnika JAZU, i Republičkog komiteta za prosvjetu, kul-
78
turu, fizičku i tehničku kulturu postignut je usmeni sporazum da JAZU u cijelosti ustupi Likovnoj akademiji prostore Maj-storskih radionica na Jabukovcu br. 10, Zmajevcu br. 8 i Za-menhofovoj bb, dok bi četvrta majstorska radionica (arhitektu-ra) u ulici Ivana Gorana Kovačića br. 3, Nazorova kuća, ostala još dalje u sklopu Jugoslavenske akademije za potrebo prošire-nja njene knjižnice. Tim bi dogovorom predloženi SAS postao bespredmetan, jer bi Jugoslavenska akademija u cijelosti preni-jela korištenje i održavanje tih prostora na Likovnu akademiju. Dakle, dogovorom, stvoreni su primarni prostorni uvjeti da Likovna akademija može započeti s organizacijom poslijedi-plomskog studija likovne umjetnosti. Postdiplomski studij bi na osnovi predloženog programa Likovne akademije bio ostva-rivan u dvije etape i obuhvaćo bi teme1jna oblikovna istraživa-nja i usmjerena oblikovna istraživanja ili specijalizaciju. Te-meljna oblikovna istraživanja bila bi stalni sadržaj postdiplomskog studija i ona bi sa naglaskom na lične sklono-sti polaznika sadržavala produbljeno usavršavanje i istraživa-nje kao nastavak osnovnih 1ikovnih sadrža obrađivanih u do-diplomskom studiju. Usmjerena oblikovna istraživanja ili specijalizacije bile bi organizirane na osnovi povremenih pro-grama a u vezi s određenim i posebnim potrebama pojedinih specijalizacija. (To se posebno odnosi na potrebe za stručnjaci-ma iz područja restauriranja i konzerviranja umjetnina). Na-stava postdiplomskog studija obavljala bi se u prostorijama Majstorskih radionica dok bi sredstva za obavljanje specijaliza-cije i postdiplomskih studija bila osigurana putem SIZ-ova i ostalih zainteresiranih radnih organizacija. Program postdi-plomskog studija potvrđuje nadležna komisija Sveučilišta u Zagrebu, a Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu je osnov-ni nosilac studija, te bi po završetku postdiplomskog studija izdavala i za to predviđene dokumente. Time su konačno okončani dugogodišnji razgovori da se prostori majstorskih ra-dionica - nakon smrti njihovih osnivača - ustupe mladim gene-racijama likovnih umjetnika za njihovu visoku stvaralačku izo-brazbu u sklopu našeg odgojno-obrazovnog sistema.
Četvrtak, 15. runa 1983. Otvorili smo u Galeriji Urlich, Ivan Vitez i ja, zajedničku izložbu Galerije Urlich i Galerije Stećak Klek – izložbu slikara Branimira Čilića. Žurili se, pri-
79
stojno, osloboditi prijatelja kako bismo za oko jedan sat bili u Velikoj Gorici, u Galeriji Galženica, gdje je te večeri otvorio izložbu Antun Boris Švaljek. I Čilić i Švaljek članovi su Stećka. Napor, prijateljski te nije težak (premda je dan prije poskupio benzin). Stigli smo, razgledali izložbu, pa i cio sat. Švaljekovi, rekoše nam domaćini, otiđoše u neku birtiju na putu prema Zagrebu. Neki među nama je znaju pa ćemo je naći. Idemo. Ti-šina. Birtija u muku. Jesu li to karmine? – pitamo – ili to jedan od najboljih hrvatskih crtača banči poradi svoje izložbe? Malo smo, zakratko, razbili „otmjenu dosadu“ skupa (Murtić, Mur-tićeva, Maleković, Rus, Maligec…). Kum Vatra* tiho je mo-rao ispijati svoje gemište. Kako se vole hrvatski slikari, kako se slažu članovi Stećka!… kako Murtići predpostavljaju Švaljeka Čiliću… kako ih je Čilić samo godinama dvorio, pa im ljetos umaknuo… kako je sve to borba bez milosti, akmoli sućuti… Akademija se nastavlja vani, u Akademiju dolaze izvana… Klat će se za atelijer, denuncirat će se za dotacije, za izložbu… Poli-tičari ih vole i bez njih ne mogu. Ne čitaju ništa, pa ni tako ne znaju ništa: o Sibiru, o noći do jutra, a ponajmanje o Putu bez sna… Kakvi su to, uglavnom, priznat ću, ponekad mogu ukra-siti zid, ali ne i nadomjestiti policu s knjigama. Rijetki, samo rijetki, samo iznimni (kojih kao da i nije), rječito mi govore svojom šutnjom: Meštrović, Job, Vanka, Račić, Plančić… Vra-timo se, ipak, u onu turopoljsku krčmu, pa neka se i glože i glođu, oni žive, pa i talentirani su, bit će od njih jednoga dana jedna lijepa i tužna hrvatska sudbina.
17. listopada 1983. Napokon je donesena Odluka, na inici-jativu umjetničkih akademija članica Sveučilišta, o osnivanju Sekcije umjetničkih akademija Znanstveno-nastavnog vijeća Sveučilišta u Zagrebu. Član 1. Osniva se Sekcija umjetničkih akademija Znanstveno-nastavnog vijeća Sveučilišta u Zagre-bu (u daljnjem tekst: Sekcija) radi raspravljanja i odlučivanja o pitanjima i poslovima od zajedničkog interesa za umjetničke akademije članice Sveučilišta u Zagrebu. Član 2. Sekciju čine delegati koji su u Znanstveno-nastavno vijeće Sveučilišta u Za-grebu delegirale Akademija likovnih umjetnosti, Akademija za
*Slikar Vatroslav Kuliš, također član Galerije Stećak Klek.
80
kazalište, film i televiziju i Muzička akademija Sveučilišta u Za-grebu te dekani i prodekani tih umjetničkih akademija. Član 3. Sekcija raspravlja i daje mišljenje o svim pitanjima i zajed-ničkim problemima vezanim uz organiziranje i unapređivanje znanstvenog, nastavnog i umjetničkog rada organizacija udru-ženog rada usmjerenog obrazovanja članica Sveučilišta u Za-greb navedenih u članu 2. ove odluke. Član 4. Sekcija posebno utvrđuje zajedničke uvjete i kriterije za organiziranje nastave na postdiplomskim studijima za umjetničko usavršavanje odno-sno stjecanje stručnog naziva magistra umjetnosti te za moguće druge studije postdiplomskog obrazovanja koje organiziraju i izvode organizacije udruženog rada usmjerenog obrazovanja članice Sveučilišta u Zagrebu iz ove odluke. Član 5. Sekcija po-sebno daje mišljenje o uvjetima, klasifikacijskom postupku i kriterijima za upis studenata na studij VII/1 stupnja obrazova-nja i na VII/2 stupanj postdiplomskog obrazovanja koji se stu-diji organiziraju i izvode na umjetničkim akademijama. Član 6. Sekcija prati i razvija suradnju s drugim organizacijama udru-ženog rada usmjerenog obrazovanja i s drugim domaćim i ino-zemnim sveučilištima na području umjetničkog i znanstvenog rada i unapređivanja nastave. Član 7. Sekcija raspravlja i odlu-čuje o svim pitanjima koja joj povjeri Znanstveno-nastavno vi-jeće Sveučilišta u Zagrebu iz svog djelokruga ili znanstveno-na-stavna vijeća organizacija koje su zastupljene u Sekciji. Član 8. Sekcija obavlja sve svoje poslove u sjednicama. Sjednice Sekcije saziva i njima predsjedava jedan od dekana umjetničkih aka-demija članica Sveučilišta u Zagrebu. Prema rasporedu koji će utvrditi Sekcija na svojoj prvoj sjednici, svake školske godine naizmjenično sjednice će sazivati i njima predsjedavati dekan druge akademije. Prvu sjednicu sazvat će rektor Sveučilišta od-nosno predsjednik Odbora za pitanja znanosti i postdiplomske studije ili predsjednik Odbora za nastavu i izdavačku djelatnost Sveučilišta. Sjednice Sekcije su javne i održavaju se prema po-trebi, a najmanje jednom u semestru. Član 9. Radi ostvariva-nja zadataka i ciljeva Sekcija u svojim sjednicama organizira proučavanje pojedinih pitanja, poduzima inicijative, podnosi prijedloge nadležnim organima i donosi u okviru datih ovla-štenja zaključke i druge akte. Član 10. Sve inicijative, prijedlo-ge, zaključke i druge akte usvojene na sjednici Sekcije potpisuje
81
predsjedatelj Sekcije. Član 11. Sekcija može valjano odlučivati kad sjednici prisustvuje većina svih članova Sekcije odnosno delegata umjetničkih akademija iz člana 2. ove odluke delegira-nih u Znanstveno-nastavno vijeće Sveučilišta u Zagrebu, s tim da iz svake umjetničke akademije bude prisutan najmanje jedan delegat. Odluke se donose usuglašavanjem stavova ili većinom glasova članova Sekcije. Na sjednice Sekcije mogu se pozivati i druge zainteresirane osobe koje mogu doprinijeti uspješnijem raspravljanju i odlučivanju, kao npr. predstavnici pojedinih or-gana umjetničkih akademija koje čine Sekciju, organa Sveučili-šta u Zagrebu i drugih organa u Gradu i Republici. Član 12. Ova odluka stupa na snagu odmah, a primjenjivat će se od početka školske godine 1983/84. Objavit će se u Sveučilišnom vjesniku Sveučilišta u Zagrebu. Rektor, dr. Zvonimir Krajina.
2. prosinca 1983. Napokon. Godina prolazi, iscurut će već. Budimo patetični, gigantski, monumentalni: Godina Ivana Meštrovića! Ne bilo čija. Premda i Križanićeva i Nehajevljeva i… Napokon, u studenom ove godine, na sjednici Nastavnoga vijeća Akademije likovnih umjetnosti u glavnom nam gradu Zagrebu, napokon spomen na meštra Meštrovića, glasno, jav-no, u zapisnik. Notiramo. Nakon petosatne rasprave o prima-nju dva (2) nova asistenta za slikarstvo i jednoga (1) predava-ča za kiparsku tehnologiju, negdje oko 14 sati, kada su se svi skoro poustajali, ne slušajući više ništa i nikoga, Jordanov spo-men: Pa ne će valjda jedino Akademija, ova naša, ostati gluha i nijema u Meštrovićevoj obljetnici?! Pa k tome, još nekoliko, mimo veoma dobro znanih, izvrsnih Meštrovićevih zasluga za Akademiju. Mora se nešto napraviti, premda je godina na iz-maku, premda se stoga malo što dostojno oduženju može još učiniti! Svi, svi su posjedali, gospoda moja, nije im se žurilo više kućama. I slušali su, i šumove, bilo je i muka i mučno. Tek kako su se ne-savjesti tada ćutile?! Padali su prijedlozi: - po-prsje iz vijećnice, Meštrovićev autoportret, postaviti u parku Akademije, - poslati, poput bečke Akademije, povelju zahval-nosti Otavicama, - postaviti ploču na ALU u znak sjećanja i zahvalnosti za profesorovanje i rektorovanje, (valjda i za finan-ciranje Akademije), - Akademiji dati ime Meštrovićevo (izre-čeno dosta tiho, ali ipak da se čuje), - Akademijina akademija u čast Meštroviću, - itd. Još nekolicina, suglasni. Ostali? Muk.
82
Ali mučati se u takvim (ne)zgodama ipak ne smije, znaju oni to jako dobro te se i oglašuju: - ukrali bi nam poprsje iz parka, - nisu nas službeno zvali da se uključimo u proslavu godišnjice (Zvonimir Radić), - je, on ni bil student naše Akademije, on je bil samo profesor… (rektor!), - (upada nekolicina, znajući očito što slijedi) … da i rektor, pa mu ne možemo staviti ploču, ni slati plaketu! (Vjekoslav Rukljač), - ne možemo ploču posta-viti na ogradu na Ilici, a unutra nema smisla! (Dalibor Parać Baja), - itd. A još k tome, ono što je i te kako neugodno miri-salo ilinam smrdjelo, smrđelo, donosilo, zaudaralo… isto ono (samo što u vijećnici Meštrovićeve Akademije još nazočnije je) što nas čitavu ovu Meštrovićevu godinu obvija u ovome gradu, u ovoj… (sic!). Ukoliko mi se povrate neki papiri nalijepit ću ih na sljedećim stranicama (rokovnika), a možda štogodarce i pribilježiti, te stoga uputno je ostaviti praznoga prostora.
12. prosinca 1983. Studenti Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu upućuju Savjetu Akademije, a i gradskim i repu-bličkim tijelima vlasti, akt Kritika dosadašnjega načina rada rukovodstva ALU, negativne posljedice i zahtjevi studenata, tražeći: Po našem dubokom uvjerenju tražimo osnovne sveu-čilišne uvjete rada, koji nam pripadaju i kakvi dolikuju ovoj akademskoj ustanovi. 1. Određeni profesori ne održavaju pre-davanja po nastavnom planu i programu, što je dokaz krajnjeg neodgovornog ponašanja i ugrožavanje nastave. (Prof. Kuduz nije držao cijeli semestar prošle godine). Jedan dio teoretskih predavanja nam iz godine u godinu počinju krajem semestra (npr. Plastična anatomija). Studenti smatraju da domar ne iz-vršava svoju dužnost. (Ne brine se o svjetlu, ne obavlja nužne popravke, grijanje ne radi, zahodi se ne održavaju, klase se ne čiste redovito). Studenti također smatraju da je loše organizi-ran prijelaz studenata u klase, pojavljuju se nelogične situacije (stvaranje ilegalnih klasa, pod imenom drugog profesora, npr. prof. Šutej). Također se postavlja pitanje prelaska studenata pe-dagoškog odjela na odjele naše Akademije. 2. Studenti ne dobi-vaju materijal i alat koji je neophodan za njihovo školovanje pa je time onemogućen normalan rad. 3. Inventar na Akademiji se već godinama ne zamjenjuje i ne održava. Pitamo se zašto služi amortizacijski fond, zašto se iz tog fonda ne nabavljaju nova neophodna osnovna sredstva, i zašto ALU u prošloj go-
83
dini nije izdvojila nijedan dinar za investicijsko održavanje? 4. Raspoloživi radni prostor ne odgovara broju i osnovnim potre-bama studenata, dok s druge strane postoje slobodni atelijeri i zatvorene podrumske prostorije. 5. ALU ne informira redovito studente o osnovnim odlukama i ne poziva redovito delegate studenata na vijeće i savjet a Akademije. 6. Studentska putova-nja koja su neophodna studentima se ne organiziraju, a postoje sredstva za tu svrhu. 7. Postdiplomski studij ne postoji. Zaklju-čak: Smatramo da je studentima ugrožena nastava i da se do ovog kritičnog stanja, koji ne zadovoljava osnovni minimum uvjeta rada, došlo većim djelom zbog lošeg rada računovod-stva, neorganiziranosti rukovodećeg kadra i njihove neodgo-vornosti. S tim u vezi smatramo svojom dužnošću i pravom da pozovemo prosvjetnu inspekciju, obavijestimo SDK, i za-htijevamo formiranje samoupravne radničke kontrole. Za-htjevi studenata. 1. Redovito održavanje nastave. Rješavanje statusa studenata pedagoškog odjela. Bolje organiziranje pri-jelaza studenata u klase. 2. Osposobljavanje klasa za normalno odvijanje nastave. 3. Osposobljavanje i organiziranje skladišta za izdavanje materijala i alata svim odjelima. 4. Osposobljava-nje svih radionica. 5. Organiziranje postdiplomskog studija. 6. Organiziranje studentskih putovanja. 7. Formiranje samo-upravne radničke kontrole i podnošenje izvještaja o kretanju društvenih sredstava i njihove raspodjele. Studenti nadalje traže osposobljavanje klasa po odijelim za normalno odvijanje nastave s detaljnim navođenjem potreba Kiparskoga, Slikar-skoga i Grafičkoga odjela. Posebno zahtijevaju osposobljava-nje i organiziranje skladišta za izdavanje materijala i alata svim studentima: Da se ne bi dogodilo kao proteklih godina da se sredstva namijenjena za nabavu materijala i alata neracionalno i nepotpuno iskoriste, zahtijevamo da se osposobi i organizira skladište u kojem bi bio smješten sav alat i materijal koji je ne-ophodan studentima. On bi se izdavao prema potrebama klasa u određenim količinama po nalogu profesora klase. Pročelnik svake klase bi bio odgovoran za posuđeni alat i bio bi ga dužan vratiti na kraju školske godine u ispravnom stanju. Skladište treba biti toliko opskrbljeno da osigura nesmetano odvijanje nastave u svakoj klasi i radionicama. Napominjemo da je dobra opskrbljenost skladišta osnovni i najvažniji faktor za odvijanje
84
rada i nastave na cijeloj Akademiji. Da bi se sačuvala društvena imovina studenti koji ne bi vratili posuđeni alat u ispravnom stanju ne bi mogli testirati semestar ili dobiti diplomu ako se radi o studentima završne godine. Pozivajući se na nastavni plan i program po kojemu se studenti kiparskog, slikarskog i grafičkog odjela moraju upoznati s drugim materijalima i spe-cifičnošću njihovog izraza, zahtijevamo da nam se osposobe radionice za rad. Radionice trebaju biti otvorene cijeli dan za sve studenta na Akademiji i opremljene (slijedi popis inventara i opreme.) Kada bi se ispunili ovi zahtjevi, radionice bi tek bile dovedene u stanje opremljenosti u kojem su bile prije 15 godi-na, pošto nikakvi važniji popravci nisu vršeni u tom razdoblju, zašto? Napominjemo da to stanje ne bi bilo sasvim zadovolja-vajuće pošto ni tada (kada bi se ispunili naši zahtjevi) stanje u radionicama ne bi odgovaralo nastavnom planu i programu i srednjoročnom planu razvoja Akademije za 1981-1985.
28. veljače 1984. Komisija Znanstveno-nastavnoga vijeća Aka-demije za obilježavanje 100-te obljetnice rođenja Ivana Me-štrovića, u sastavu: profesori Stipe Sikirica, predsjednik, Ivan Sabolić, Želimir Janeš i Vjekoslav Rukljač, utvrdila je slijedeće zaključke te svoj prijedlog dostavljaju Vijeću ALU. 1. Zaključe-no je da se u čast Ivanu Meštroviću, a uz materijalnu suradnju Ljevaonice umjetnina, odlije Udovica Ivana Meštrovića te da se postavi u dvorištu Akademije u Ilici 85, na potrebnom posto-lju. 2. Predlaže se da se u hodnicima Akademije, a vezano uz 75. obljetnicu Akademije, postave brončane spomen ploče za sve profesore koji su radili na Akademiji; uz podatke o svakom profesoru na spomen ploči naveli bi se i datumi vezani uz nji-hov rad na Akademiji.
Vije
ćnic
a Ak
adem
ije li
kovn
e um
jetn
osti
u Za
greb
u
86
Jarun, 1. ožujka 1984. Od 15,55 do 17,05.11. ožujka 1984. Od 14,50 do 16,10. Vrane i galebovi nad
jezerom.12. ožujka 1984. Od 16,10 do 17,45. Danijela bi trčala a ne
samo hodala. Pita: A kaj ti pišeš?! Na kraju veli, nakon što smo prešli tih 5-6 kilometra oko jezera: „Daj, a sada opet amo trča-ti!“
Vrane, trome i nekako sigurne u svome mrkom čekanju.13. ožujka 1984. Od 16,30 do 17,45. Mir jezera. Patke. Jato
opušteno pluta. Nervozan lijet fazana. Crveno auto. Ševa. Kako, eto, fazan postaje blizak, kao jučer dolje kos, drozd, liska… Na Jarunskom jezeru već drugi dan ne vidim galebova.
14. ožujka 1984. Od 17,30 do 18,45. Dok stignem do druge strane jezera, suton će. Galebovi se valjda pred suton povlače? Ili već sa suncem? Možda izlaze samo preko podneva. Gospari su u odnosu na sve druge ptice. Mali labudovi. Kako se sutoni tako staza srebreni. Patke: opuštene i ne trome kao vrane, a dobroćudne, ne iščekuju ništa od tuđe zle sudbine. Vrane opo-našaju galebove i grabe krepale ribe s površine mirne jezerske vode.
15. ožujka 1984. Od 17,30 d0 19. Prvi put čujem glasanje pataka na vodi: kao da povlačiš noktom po zupcima vješto iz-diljana drvena češlja. Čini mi se da je to ljubavno glasanje na vodi. S vremena na vrijeme dignu se u parovima zaokruže nad jezerom i opet se u niskom letu spuštaju na nisku vodu, skoro je ne uzbibajući.
16. ožujka 1984. Od 18 do 19,15. Na početku bih uvijek htio odustati. Osjećaš unaprijed napor, težinu pothvata. Predaleko je cilj. Čini ti se predobro poznat put već i uzaludno besko-risno ponavljanje već znanog. Zaputiš li se, sretan si što nisi odustao. Ni jedan put koliko da je puta prijeđen i znan, nije do kraja upoznat. Vazda i kada se ništa ne događa, događa se nešto nova, ako nigdje drugo a onda u nama. Kako najednom sasvim pristojno, uredno pišem. Ovisi li i to o koncentraciji, o stanju duše? Šetnja joj zacijelo pomaže. Večeras su, odmah po momu dolasku, dvije patke visoko zaokružile nad jezerom,
87
nada mnom, nebom. Glasale su se povremeno različito negoli sinoć dok su plutale vodom. Gakale su, ali prodornije i svježije nego to čine pitome domaće gege. I ove su se, čini se, voljele, i to će biti drukčije, glasnije glasanje ljubavi u drugom prostoru, zraku.
17. ožujka 1984. Od 17,35 do 19,15. S Mislavom i Danijelom. Opet dilema na početku, pojačana Mislavovim nećkanjem. Na kraju Mislav odlučuje, i ipak se ide oko jezera. Mislav se već na prvoj trećini puta odvojio i motrio trčeći. Patke su ponovno na jezeru (ili ih sinoć nisam vidio, izgubljene u sutonskoj boji je-zera i zraka). Spustio se mrak. Tišina, ni ptice se više ne glasaju. Mislav je već vjerojatno dotrčao do kuće. U vodi su sada samo odrazi svjetala i mjeseca što se ispentrao između granja stabala. Danijela: I mjesec je, i on je čak u vodi! Tata, čuješ li, voda nam nešto govori. Pitam je: A što? Danijela: Priđi i pitaj je. Miš i Da-nijela, zapisujem.
18. ožujka 1984. Od 12,45 do 14,30.19. ožujka 1984. Od 17,15 do 18,40. Sv. Josip. Zašto je toliko
uginule ribe u rukavcu jezera?20. ožujka 1984. Od 17,15 do 18,40. Galebovi upoprijeko
premostili jezero. Samo nekoliko parova pataka na vodi. Faza-ne, fazane, kokoši jedna, repa zabijena u lovački škrlak.
21. ožujka 1984. Od 17,25 do 18,45. Nela: Nigdje ništa nije krenulo. Uginulih riba je u rukavcu danas više, čini mi se. Ko-koš repata, fazan, prelijeće jezero. Misle li nešto ti što zure u plo-vak? Svi rekviziti su tu; plovak – točka zrenja! I sve je u onomu što namiče mamac i baca udicu u vodu. U dubinu il pak plićak?!
23. ožujka 1984. Od 17,55 do 18,45. Najednom ponad šu-mice izdiglo se jato vrana croa*-čući, zaglušno, neskladno, zlo-guko. Moraš pomisliti na lješine dolje negdje podno njih. I ne pomaže ti ništa znanje da možda nikakvih lješina nije uistinu tamo.
28. ožujka 1984. Od 18,15 do 20,15. Tek toliko da vidim je-zero. Odlučujem se ophoditi ga, ipak.
*Dosjetka kolege mi, književnika i pravnika Dubravka Jelačića Bužimskoga.
88
30. ožujka 1984. Od 18 do 19,50. Mir je na vodama. oko-lo buče strojevi. Stalno me prati pogled lovačkoga psa, samog, bez posla. Iza, uzaludno zavijanje nemoćne motorne pile u nestručnoj ruci. Jedna žena napudranih, nacrvenjenih, ružnih obraza, zagledaje se u ogledalce, očito umorna i bolesna. Jezero je ostalo i bez pataka i bez galebova. Samo vrane još kruže i prosvira pokoji fazan. Razgovorom prestaju sve iluzije. Suočiti se valja sa svim svojim opsjenama, čim prije tim bolje! Davno prihvatih onu „Valjalo se (vrijedno je) na vrijeme (se) razoča-rati“, a zapravo se može to primijeniti na sve što je na „pragu provjere“. E, samo to uglavnom ne činimo na vrijeme. Nepo-trebno i uludo. Čini mi se da to znamo. A opet?!
31. ožujka 1984. Od 18 do 20,15. Prelijepi zadnji dan ožuj-ka! Zašto to zapisati kada se to zna iz današnjih novina? Pih. Ništa ja ne bih znao da nisam prohodio uz jezero, šumicom, i poljem. Premda sam prije toga uobičajeno pročitao novine.
(Ništa se iz tih novina ne saznaje, samo se širi jedna opaka za-raza zaborava i slijepila. Svakim danom po jedna mrena pada na naše oči. Iz radija puca po jedan bubnjić našega sluha. Tele-vizija je čista kretenština.) Biti sam. Hodati, gledati, pipati, nju-šiti, ćutiti, maštati, misliti, prispodobljavati nemoguće… sam. Sam samcat pod kapom nebeskom. Razgovarati s Nelom čita-vim putom, znati da je uza te prijatelj, istinit, iskren… i imati to, i osjećati, i vjerovati… a sve stoga jer si tamo prišao sam, okom, uhom, njuhom, srcem. Živjeti nije ništa drugo. Ne bi smjelo biti. Veliko je, moćno je, korisno, ako si izgradio (nasli-jedio) moći oćutjeti, proživjeti… kao svoje upotrijebiti – tuđe iskustvo! Opet je nestašica, (među mnozim), kave. Svraćamo u jedan kafić, (kako samo brzo niču). Nela bi kavu, ja sam pio u ITD-u prije sat-dva-tri. Na ekranu, ponad šank, automatika ispisuje hrvatskim jezikom (čak!), bez dijakritičkih znakova: Vi ste narucili jednu kavu trebate platiti 40 dinara. Hvala!
6. svibnja 1984. Izvjesniji je usud, svršetak, sudbine čovje-čanstva u atomskoj kataklizmi, nego u ostvarenju komunizma.
8. lipnja 1984. Danas, izvanredna sjednica Nastavnoga vije-ća. Pojam je „izvanredna“ čista izmišljotina Đure Sedera (od-nosno Kuduza, Roce, Rukljača, Zdenke Perez Potočki i Baje Dalibora Paraća), kako bi izbjegli obvezu poštivanja roka za
89
sazivanje sjednice. Naime, imenovani su se noću sastali „prije održavanja partijskog sastanka“ – (na kojemu je terebalo ra-spraviti, utvrditi, odrediti, nositelje funkcija u ALU) – „sastali su se“ – kako se povjerljivo odala Zdenka. Sačinili liste i roko-ve. Odlučili! No, zbor studenata (jučer 7. 6.) nije prošao „plani-rano“, a očito – sve što nije u skladu s onom „noćnom listom“, neregularno je i „manipulirano“, „izvan regula našeg socijali-stičkog samoupravnog društva“- kako je Vijeću objašnjavao drug Josip Roca. Profesor Metodike na ALU. Izvještaj je miri-sao na protudržavnu i čim više na protu-partijsku rabotu pre-ma riječima mirna izvještaja druga partijskog sekretara, tako da je profesor Bifel dobacio dekanu Sederu, povjerljivo preko zelenoga stola, da je nas nekolicina bliže sjedećih mogla lijepo čuti: Ukoliko se opet ne radi o navali čopora?! Drug dekan je pri-hvatio šlagvort ex prodekana, dodavši: Da, ukoliko se ponovno ne radi o maspoku! Stoga sve što su studenti glasovanjem od-bacili, neka „one večeri planirana imena“, na primjer, student Mećava dobio je samo 3 glasa, a student Broz 1 glas (jer nikada nije bio na zborovima studenata, kao ni tada kada se glasovalo o kandidatima za studenta-prorektora). O pritisku, „hitnosti“, „vremenu koje se ne smije gubiti“, nitko ni riječi, ni Seder, ni Kuduz, idejni začetnici žurbe. Onda sam se javio i nabrojio sve te činjenice, prepuštajući Vijeću očit zaključak. Međutim, - sve se čini da im je hrvatski i logično zaključivanje predio negdje u tunguziji. Roca na početku optužuje za manipulaciju i borbu za vlastitu nominaciju za studenta-prorektora, studenta kiparstva Zorana Jurića. Na kraju, Roca traži da bi on napredovao u više zvanje (redovitog profesora), prije roka od pet godina! (Taj rok je zakonska obveza.) Mnogi su se danas kleli da ne govore pro domo sua! – već isključivo s golih interesa Akademije.
P.S. Uobičajeno je bilo na ALU, da se na prvoj sjednici Vi-jeća iskaže počast, u međusjednicama preminulom odličniku. Akademik Marino Tartaglia umro je između ove i prošle sjed-nice Vijeća. Nitko ga se nije sjetio. Očito je ova „izvanredna“ sjednica bila pripremljena i vođena dok je mnoge mučila guzo-bolja! Ne, ma kakvi „pro domo sua“, ne! Prvi se zakleo dekan, slikar i pjesnik Đuro Seder:
90
Bogovi neka se sporeo svjetlost…Tmina jest.
(Đuro Seder: Pravim pokretom)
*
Moram ovdje umetnuti prijepisku, da ne kažem polemiku, koja se inače vodila u daleko širem omjeru između ustanova, a temeljila se na stajalištima pojedinaca i odmjeravanja njihove političke, čitaj partijske moći, i struke i stručnjaka koji nisu do-puštali da nestručna stajališta ulaze i konačno zavladaju u pro-storima njihova stručnoga područja. Ovdje navedena pismena dočekala su me na samom početku moga rada na Akademiji.
Zagreb, 21. veljače, 1980. Filozofski fakultet sveučilišta u Zagrebu. Odsjek za povijest umjetnosti. Radi potpunije infor-macije u vezi s „Nacrtom nastavnog programa za vizualni jezik i likovnu umjetnost“, prilažemo fotokopiju dopisa kojeg smo uputili Prosvjetnom savjetu Hrvatske. Iz Odsjeka za Povijest umjetnosti.
Dne 10. siječnja 1980., Prosvjetnom savjetu Hrvatske. Pri-mili smo “Nacrt nastavnog programa za vizualni jezik i likov-nu umjetnost” što ga ja je pripremio mr. Josip Roca. U ime institucije koja se već sto godina bavi znanošću o umjetnosti upozoravamo da stupanj nestručnosti ovog teksta ne odgova-ra stvarnoj situaciji te struke u nas. Protestiramo i protiv nači-na korištenja tekstova: - prijedloga programa što su ga sasta-vili dr. Jadranka Damjanov, M. Bačić, prof. Dubravka Janda i programa Osnova… koji se još nalazi na snazi, budući da fra-gmenti teksta i rečenica u kontekstu dostavljenog nacrta gube svaki smisao. Pri tom napominjemo da ostajemo pri zahtjevu potvrđenom na sastanku koji je bio održan u zgradi škole na Jabukovcu, od prof. dr. Pere Šimleše, predsjednika Prosvjetnog savjeta da se alternativni programi koji su se polarizirali u rad-noj grupi, podvrgnu mjerodavnoj recenziji. Tekst koji zastupa Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu (sastavili: dr. Jadranka Damjanov, M. Bačić, prof. Dubravka
91
Janda, pregledali: prof. dr. Radovan Ivančević, M. Planić-Lon-čarić) dostavljen je Prosvjetnom savjetu. Molimo Prosvjetni savjet da nas obavijesti o ishodu recenzije, kao i o povodu koji je doveo do spomenutog teksta mr. Josipa Roce. Pročelnik Od-sjeka za povijest umjetnosti: Dr. Marija Planić-Lončarić.
Zagreb, 17. travnja 1980. Branko Ružić, akad. kipar, Zagreb, Voćarska 76. Prosvjetni savjet Hrvatske (drugu prof. Peri Ši-mleši). Odlukom Prosvjetnog savjeta Hrvatske imenovan sam za člana Radne grupe za izradu nastavnog programa za pod-ručje likovni odgoj i obrazovanje. Surađivao sam u toj grupi, dok nisam nakon dugih diskusija ustanovio da se radi o dva suprotna koncepta. Koncept Akademije likovnih umjetnosti svodi se da tada učenik praktičnim radom, a motiviran okolnim svijetom svladava i gramatiku vizualnog jezika. Ta ga grama-tika osposobljava da usvoji i sadržaje svijeta, utvrđuje znanje učenika o svijetu i sebi i tako ga pripravlja za život a po potrebi i za mijenjanje svijeta. Koncept povjesničara umjetnosti u ovoj Radnoj grupi svodi se na usvajanje gramatike vizualnog jezika do koje se dolazi van sadržaja vidljivog svijeta, rad se svodi na potvrđivanje teorije i pretpostavljenih pojmova kao i na nji-hovo usvajanje. Ta se dva koncepta isključuju. Kada sam na sastanku X grupacije u Jabukovcu predložio da se prihvati za nas jedino rješenje da -program za praktičan rad izradi grupa likovnih pedagoga uz suradnju ALU, - program za teoretsku nastavu izradi grupa povjesničara umjetnosti uz suradnju sa Filozofskim fakultetom, smatrao sam da se može nastaviti rad. To mi je glasanjem X grupacija i odobrila. Akademija likovnih umjetnosti i Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakul-teta zaključenim SAS-om odgajaju zajedno pedagoga za ovo područje. Sada to cijelo područje pokriva isto lice odgojeno ovako zajednički, sposobno za rad u praktičnom dijelu držeći se programa praktičnog likovnog rada sastavljeno od prakti-čara, a u teoretskom dijelu držeći se programa sastavljeno od teoretičara. Ti se načini sada ne sukobljavaju jer ih provodi isti pedagog. (…) Nakon toga sastanka u Jabukovcu opet je nastavila rad mješovita grupa na zajedničkom programu. Taj sam prijedlog programa i ja dobio. Nisam sudjelovao u radu jer sam taj zajednički rad smatrao nekorisnim kao i ovaj prijedlog, jer - isključuje stalnu kreativnost učenika i njegov izraz za mene
92
osnovni smisao rada, - je tako sastavljen da ga ni jedan nastav-nik praktičar ne može primijeniti. Kako sam preko dvadeset go-dina odgajao nastavnike za to područje pa sam i njima kao i bu-dućim nastavnicima odgovoran ne mogu dopustiti da se moje ime stavlja ispod programa s kojim ja nemam nikakve veze, što voditelj radne grupe mr. Josip Roca i ovaj puta čini. Molim Vas druže Predsjedniče da uvažite moje razloge. Primite izraze mog najdubljeg poštovanja. Branko Ružić, akad. kipar, profesor Me-todike likovnog odgoja i obrazovanja na ALU, Zagreb.
25. travnja 1980., mr. Josip Roca, savjetnik za nastavu li-kovnog odgoja i obrazovanja, piše prof. Stipi Sikirici, dekanu Akademije: Preobražaj odgoja i obrazovanja je kvalitetno po-boljšanje nastavnih programa osnovnog i općeg odgoja i ob-razovanja u nas. U tom cilju prevladalo je stanovište da novim funkcionalnijim nastavnim programom treba omogućiti i po-dizanje razine vizualne i likovne kulture u nas, bez čega se ne može zamisliti cjelovita ličnost suvremenog mladog čovjeka. Još 1978. godine na znanstvenom skupu, održanom u Zagrebu pod naslovom „Vizualni jezik u preobražaju odgoja i obrazo-vanja“ usuglašeni su koncepcija i stanovišta o budućem pro-gramu likovnog odgoja i obrazovanja. Radna grupa za izradu nacrta programa sastavljena od likovnih umjetnika, pedago-ga i povjesničara umjetnosti konačno je izradila u tom smi-slu nacrt programa. Međutim, s velikim iznenađenjem primio sam danas informaciju od dr. Pere Šimleše, predsjednika Pro-svjetnog savjeta Hrvatske, da je prema usmenoj, osobnoj izjavi dobivenoj od prof. Branka Ružića Akademija likovnih umjet-nosti kategorički protiv predloženog nacrta programa. Nije mi poznato da je do sada od Akademije likovnih umjetnosti tra-ženo mišljenje o najnovijem nacrtu nastavnog programa (za nastavni predmet vizualni jezik i likovna umjetnost) u čijem su koncipiranju i formuliranju uspješno sudjelovali svi članovi radne grupe osim prof. Branka Ružića koji od početka rada na programu uporno ostaje na svojim konformističkim pozicija-ma i preživjelim koncepcijama likovnog odgoja. Imam dojam da je izjava prof. Ružića plod njegove mašte. Ali to ovoga puta može unijeti strahovitu pomutnju i izazvati nove nesporazu-me s težim posljedicama za napredak nastave likovnog odgoja
93
odnosno vizualne kulture u nas. Stoga Vas najljepše molim u koliko navodi prof. Branka Ružića (bivšeg metodičara na istoj Akademiji) nisu istiniti da o tome obavijestite usmeno ili pi-smeno dr. Peru Šimlešu. S poštovanjem, Josip Roca.
Zagreb, 12. svibnja 1980. Filozofski fakultet sveučilišta u Zagrebu. Odsjek za povijest umjetnosti. Prosvjetnom savjetu SR Hrvatske, Trg Jože Vlahovića 6, Zagreb. 1. Odsjek je obavi-ješten da je prof. dr. Milan Prelog izvršio recenziju samo jednog prijedloga programa Vizualni jezik i likovna umjetnost/onoga kojega je priredio mr. Josip Roca/i da je recenzija negativna. 2. Prof. dr. Milan Prelog nije bio službeno pozvan da recenzira naš prijedlog programa Vizualni jezik i likovna umjetnost/sa-stavili su ga dr. Jadranka Damjanov, prof. Marcel Bačić i prof. Dubravka Janda, a redigirali ga prof. dr. Radovan Ivančević i dr. Marija Planić – Lončarić./ 3. Obaviješteni smo nadalje, da vo-ditelj mr. Josip Roca unatoč uspostavljene suradnje/sporazuma na sastanku u Pionirskom gradu početkom travnja, zajedničko redigiranje teksta na sastanku u MIOC-u 21.4.1980./ dovršeni tekst nacrta programa Vizualni jezik i likovna umjetnost sam reducira i nadopunjuje. Želimo upozoriti da intervencije nisu posljedica jedne cjelovite koncepcije već samo narušavaju našu, izopačavaju njen smisao. 4. Prema tome, želimo zaštititi cjelo-vitost našeg teksta, ne možemo dozvoliti da se naša koncepcija na taj način iskrivljuje i energično odbijamo svaku manipula-ciju s našim radom. Pročelnik Odsjeka za povijest umjetnosti: dr. Marija Planić – Lončarić, prof. dr. Radovan Ivančević, doc. dr. Jadranka Damjanov.
*
15. lipnja 1984. Zbor svih. Kako je sve unaprijed isplanirala najmoćnija grupa, sve što nije u skladu s tom križaljkom – tre-ba proglasiti opasnim za samoupravnu demokraciju. Ma, … mi se za sve to …! Eto im tamo i njihove Roce i njihove noćne gru-pe i njihovo poimanje demokracije pa i (s)likovnosti. Ja znam da su sve to …! Idem štiti Šimića, A. B.
28. lipnja 1984. Kako je moralo biti Dulčiću, tik iza ’45., sada vidim. Roca, Seder, Parać, Rukljač… montiraju proces protiv mene: sve sam im ja podmetnuo, sve ih izmanipulirao, sve im podvalio… svu tu protu-?-rabotu! I sve to stoga što studenti ne
94
će misliti fašistoidno ili staljinoidno iliti roicidno, sederoidno, paraćoidno (bajoidno!), rukljačoidno… itd. (ne misli, ne varaj se – da su oni sami!). insnuacije, objede, papazjanije! Složio bih čitavu knjigu sazdanu na činjenicama, istini. Ali, čemu činjeni-ce kontra svemoći animacije?! Pa čitali smo Mandeljštamovu. Zašto?! Zbog čega?! Uistinu to su u ovim situacijama (1984.) najbesmislenije riječi! Riječi lišene razumske osnove – upućene praznini zločinskoga. Mraku.
Listopad 1984. Morao sam prijeći na vi sa Sederom. Udarilo čovjeku dekanatstvo u glavu. Očito. I zaboravio kako je sam, stariji je, tražio po dolasku na Akademiju iz „Vjesnika“, da prije-đemo oslovljavati se na ti. Izmijenili smo tada i knjige. Zaboga. Iz njegove su ona tri stiha navedena u ovim zapisima. Danas, ipak nije bilo druge morao sam ga upozoriti da smo na distanci, na vi.
16. siječnja 1985. Bifel. Otkako više nije prodekan, čini mi se, ponovno se vraća k onom prvotnom Bifelu. Čestitao mi Bo-žić i dapače, poljubismo se uz zaista iskrene i opet prijateljske želje. Vjerujem da je ona njegova pismena isprika uistinu bila iskrena. Ali ni danas mu ne mogu oprostiti onakvu uvrijedu. Čovjek, posebice intelektualac, umjetnik, toga sebi nikako ne smije dopustiti. Isprika mu je bila iskrena. Vidim, i danas žali zbog onoga njegova ispada. Kada razmišljam o tome, ne mogu mu oprostiti. Ali, po svakomu mojem činu u odnosu prema nje-mu, očito mu je oprošteno.
5. veljače 1985. Nakon snimanja u R(ežiji)-10 Radio Zagre-ba, u Šubićevoj, Jerko Šimić nam, između ostalog, priča: Nakon objavljivanja sabranih djela A. B. Š., dojuriše k njemu (tada je već i Stanislav mrtav) Vlado Popović i Antun Šoljan i --- (treće-ga se ne može sjetiti), da bi provjerili nije li Stanko dopisao dije-love teksta o Krleži i Krklecu. O tome je trebala ovisiti odluka o puštanju u prodaju knjiga ABŠ-a. Dopustili su im uvid i nakon toga su „kao ofureni otišli“. Inače – veli Jerko Šimić, na naše čuđenje i dvojenje radi li se tu zaista o Antunu Šoljanu – Šoljan je bio doista neugodan i neuljudan naprama Stanku. Ali, Stanko se nikada nije dao, on je bio rezolutan: Ili ćete se vi gospodine udaljiti od stola ili ja odlazim, ali nikako ne možemo za istim stolom biti! (Zgode, zgode još bijahu… opsjednutost (jedno vri-
95
jeme) astrologijom (prijatelj profesor Mužić, matematičar) …pa „bolnica – bijeg 2-3 dana pred smrt – nepristajanje na povra-tak, energično još oko 9 sati zadnje noći u kojoj i umire“.
Stanislav Šimić: Više nas – više ne zna! Kompromis – kompromitira! Vraćam se početku. Mi, znademo (li), jednoga drugoga An-
tuna Šoljana?28. veljače 1985. Il’ to već dolazi vrijeme kada ne možeš više
tako lako podnositi smrt?! Danima se nisam mogao oteti smrti Mate Pečića. I dalje je on zbog nje često sa mnom i plemeniti trenutci njegova života.
Neprestace, svih tih dana, obuzet isto tako, ne mogu ništa raditi, bavim se životom Tenžerinim. Il’ makar onim trenutci-ma u koja smo bili u društvu skupa. I makar, makar samo za one u kojima sam se ili zbog kojih sam se na nj ljutio ili mu se čitajući njegove tekstove divio. Eh, da je živ! A umro je Veselko 20. veljače 1985. I razmišljaš, po prvi put u životu, da danima već pomno prečitaješ sva imena umrlih, sjećanja i zahvale. A to, pouzdano znaš, ranije nikada činio nisi. A samo ti je 30 i 7 godina. Na radiju se iz tjedna u tjedan (u radiosceni, utorkom u 17,30) vrti drama Matoševa umiranja. Večeras smo: Josip Me-štrović (redatelj), Krešimir Osman (snimatelj) i ja, završili moju dokumentarno-igranu radiodramu Antun Branko Šimić: I smrt će biti sasma nešto ljudsko. Živimo u Hrvatskoj.
P. S. Maločas sam se vratio s „Histrionove“ predstave „U očekivanju Godota“ (Kiki Kapor, Pero Kvrgić, Damir Mejovšek, Žarko Potočnjak i Vitezov nećak mali Ivan Goran Vitez – režija Božidar Violić). Kako je Beckett posve blizu, skoro da i nema „razlike“ između njega i inih, svim pečatima potvrđenih, klasi-ka kazališnih! I kako to nije više šok kao što to bje za praizvedbe 1966. Zar se zbilja toliko toga promijenilo?!
20. travnja 1985. Voditelj fundusa, arhiva i biblioteke Aka-demije Ive Šimat Banov predaje upravi Akademije Popis grafika i crteža, koje je evidentirao u Fundusu Akademije, kao i popis nazvan Fundus Akademije likovnih umjetnosti (slikarstvo). Ta dva dokumenta govore o stanju umjetnina u Fundusu Akade-mije, a vežu se uz Banovljev zapis od 17. rujna 1991.:
96
Popis grafika/crteža Blok 1. III. godina slikari – grafika 1981.: Gereci Mato - 3 kom; Kasapović Milivoje - 2; Tomašević Mirjana - 1; Šva-ljek Zita - 1; Mrkušić Ahmet - 2; Skokandić - 1; Markovski – l; Mara Samov – 3.Blok 2. bez potpisa – 15 komadaBlok 3.: slikari i kipari IV. godina 1979/80 – 32 komada Blok 4. nastavnički odjel – IV. godina 1980/81 - 21 komada Blok 5. grafika - slikari i kipari - III. godina 1981/82: Ozren Feller - 2 kom: Dražen Trogrlić - 1: Petar Ujević - 2: Vin-cek? -3: Sedmić Zdenka - 1: Pavljašević Dario - 2: Škrlin Nada - 4: Čular Nelka - 3: Dragojević Ljubica - 1: Ađievski Tome - 2: Radić Davorin - 2 Biočić Alem - 1: Bilić Jeličić Nikola - 2: ? – 1.Blok 6. grafika – nastavnički odjel IV. godina 1981/82: Pe-trinjak Nina - 3: Krizmanić Krešimir - 3: Šimić ? - 1: Jam-drić ? – 1.: Pokas - 1: ?-slović - 1: Rozarija Radić - 1: Bajt Mira - 3:) Blok 7. III. godina nastavnički odjel - školska godina 1981/82.: Ljubinka Vončina - 1: Missoni Nives - 1: Škudar Jurica - 2: Ana Richter - 2: Vuković Ružica - 1: Jadranka Mlinar - 1: Sonja Gospodnetić - 1: Ivona Matica - 2: Josip Mi1jak - 1: Romana Drndarević - 3: Ivančević Lidija - 2: Šarčević Zvonko - 1: Mustaš Ivan - 2: Anda Čuić – 1.Blok 8. III. godina - grafika 1970/71: Goran Trbuljak - 6: Nikola Skokandić - 1: Balažević - 1: Sazdovski – 9.Blok 9. slikari i kipari IV. godina 1981/82.: Prošić - 4: Pirnat Vlasta - 1: Mušović Marko - 3: Selmić M – 5. Vukadin Mir-jana - 2: H - Sonja (Danska) - 3: Mikulić A. - 3: Pavlaković Vesna - 1: Darko Soša – 2. Blok 10. Vjekoslav Stipica – 18 grafika i 9 monotopija – ukupno = 32 komadaBlok 11. Ž. Čović - 3 grafike i 3 crteža – ukupno= 6 komada Blok 12. B. Šegvić - 1978/79 - 17 crteža i 9 grafika Blok 13. Gluić Igor – 26 crteža
97
Blok 14. Hotko Ervin - 27 kom, Zvonimir Pleše - 13 kom, Zdravko Tišljar - 6 kom
Blok 15. Mihajlovna D. - 18 komada Blok 16. Željko Lordanić - 5 kom Blok 17. Nevenka Šumanov - 8 kom Blok 18. Skokandić Nikola - 8 kom Blok 19. Mirjana Zajec - 5 kom Blok 20. Daniela Lušin – 10 komBlok 21. Tomislav Čulina – 8 komBlok 22. Vlado Herceg - 4 kom Blok 23. Bojana Švertasek – 4 komBlok 24. M. Legin - 8 kom Blok 25. Kipke Željko - 28 kom Blok 26. Andrija Girardi – 4 komBlok 27. Željko Kipke - 11 kom Blok 28. Željko Lapuh - 13 kom Blok 29. Stjepan Čamagajevac - 20 kom Blok 30. Grigor Bojadžijv – 8 komBlok 31. Zelmanović Đurđa – 14 komBlok 32. Zelmanović Đurđa – 12 komBlok 33. M. Verlašević – 9 komBlok 34. Balažević – 7 komBlok 35. Sazdovski - 5 kom Blok 36. Marcel Bačić - 24 kom Blok 37. Jagoda Kaloper - 15 kom Blok 38. Dubravka Babić Vujić - 8 kom Blok 39. Sanja Iveković - 19 kom Blok 40. Jagoda Kaloper - 32 kom Blok 41. Dora Kovačević – 5 komBlok 42. V. Balabanić – 2 komBlok 43. Nuradin Trtovac – 7 komBlok 44. Brodnjak Vlado - 7 kom
98
Blok 45. Minks Josip - 8 kom Blok 46. crteži i grafika: V. Stipica - 2: Fatmir Krypa - 5: Darko Ivošević - 2: Vesna Kožić - 1: Slavoljub Zorković - l:Ivan Dorogi - l:Krešo Haluga - 7: Jasna Šikanja - 1: Ives Krasić - 1: Đikanović Lidija - 1: Kraljević - 2: Vuković. 1: E. Matković - 1: Boris Kerum - 1: Dubravka Gagić - 1: Rajka Ferček - 2: Burić Anđa - 2: Željko Karaula - 2: Marina Banić - 1: Salis Jagoda - 1: Branka Bjelac - 1: Varšić - 1: Plazinić Božidar - 1: Ljiljana Stazić - 1: Zlatko Nežić -3: Dragutin Kovačević - 3: Đurić - 1: M. Garčević -1: Z. Ladiš - 1: B. Vrekalo - 1: Z. Kovač - 1: R. Magaš - 1: M. Kovačićek - 1: Lukašić - l: Darko Ivošević - 1: Zdenko Bužek - 1: Brčić - 1: I. Roso - 2: Bojana Švertasek - l: Stanojčić Tolić Ljiljana -5: Zlatko Slevec -4: Mladen Karan - 3: Dragan Milošević - 1: Jagoda Kaloper - 4: Zelmanović Đurđa - 4: Sazfovski - 12: Balažević - 7: Sanja Iveković - 2: Kipke Željko - 3: Skokan-dić - 19 M. Duga - 1: N. Trtovec - 1: Čović Žarko - 2: Igor Krpan – 3.Blok 47. Crteži za Jugoslavenski simpozij crteža u Zagrebu (zadužen Josip Roca) Blok 48. Crteži grafike fotografije - nepoznati autori - 39 kom Blok 49. Stokić, Bošnjak, ?, Zelić, Pozaić, Vujanović, Friščić, Kaloper, Bačić Mihajlovna, Makanec, Borčić, Slevec, Seder, Gattin, Babić, Kopač, Berl Lozica, Janda, Grbić, Gusić, Ga-tin , Pipinić, Melkus, Barbalić, Kumbatović - crteži i grafike Blok 50. Marcel Bačić 1971/72. - 7 komada Blok 51. K. Nemec - 7 komada Blok 52. V. godina slik. 1962-63. - 14 komada Blok 53. Sanja Iveković, 1969/70, ---- 5 komada Blok 54. Bović - 6 komada Blok 55. Pleše - 1961/62, 18 komada Blok 56. Pleše - diplomski i drugi radovi, V. god Graf. 1962-63, 11 komada Blok 57. Pavić – 3 kom, Rusjan – 2 kom
99
Blok 58. V. godina slik. (Tartaglia) - 1963 - 64 - 12 komada Blok 59. Legin – crteži i grafike – 17 komBlok 60. 3 kom bez potpisa Blok 61. Minks - grafika IV. godina 1972-73. - 4 kom Blok 62. Ante Šuvar - IV godina, 1973-74. - 11 kom Blok 63. Darko Ivošević, IV godina, 1973-74. – 10 kom Blok 64. Branko Vujanović -1969. - 1 kom Blok 65. Z. Pozaić, 1968. - 20 kom Blok 66. Bošnjak, V. godina, 1963 -64. - 3 kom Blok 67. Cetin, V. godina, 1963-64. - 21 komad Blok 68. Zelić, 1967 - 1969, 5 kom Blok 69. Tanja Rovni - specijalka III. stupanj 1962 – 64. - 11 kom Blok 70. Roko Sokić, specijalka III. stupanj 1962-64. – 11 komBlok 71. Grafika IV. godina 1969/70, Ivo Čamagajevac - 5 komBlok 72. IV. godina grafika 1969-70. Šumanov, Nemec, Tel-manović, Čamagejevac, Kaloper, Duga, IvekovićBlok 73. Grafika III. godina 1972/73. - 3 kom Blok 74. Bojadžijev Grisa - 10 kom Blok 75. Krešo Haluga - 17 kom Blok 76. Skorupan Jasna - Zagreb - mapa 1968/69. - 23 kom Blok 77. Ante Kuduz, specijalka, III. godina, 1962-64. – 16 komBlok 78. - b1ok od raznih crteža i grafika -30 kom Blok 79. - blok od crteža i grafika - 30· kom Blok 80. - blokod crteža i grafika – 100 komBlok 81. - blok od crteža i grafika – 50 kom.Blok 82. - blok od crteža i grafika – 100 komBlok 83. - blok od crteža i grafika - 100 kom Blok 84. - blok od crteža i grafika - 225 kom
100
Blok 85. - Manojlović - 4, Bužek -8, Kirac - 2, Banić - 1, Rović - 2, Brčić - 1, Nežić - 1, Roso – 2.
Blok 86. - Kipari i slikari III. godina 1979/80. - 46 komada Blok 87. - Grafika, diplomski radovi 1982. - Tomislav Ču- lina - 4 kom. Blok 88. Nastavnički odjel II. godina 1980/81. - 23 kom Blok 89. Friz - slikari I. god. 1972. - 16 kom Blok 90. - skice i studije - 9 kom Blok 91. Hotko. g. IV. 1961-62. - 17 kom Blok 92. Hotko - 14 kom Blok 93. Hotko V. godina 1962-63.Blok 94. crteži - Fio, Runjić, Priora, Klemenčić, ? Blok 95. Mape “Cvjetovi zla“ M. Detonija Blok 96. Nastavnički odjel III. godina 1980/81. - 16 kom Blok 97. Lacković, 1963-64. -74 crteža i grafike Blok 98. Tišljar IV. godina 1961/62. - 26 grafika Blok 99. Tišljar - 15 kom Blok 100. Marija Duga - crteži i grafike - 54 kom Blok 101. Danica Mihajlovna , 1970/71. - 9 kom Blok 102. Grafički izrazi, Nevenka Šumanov – 40 komBlok 103. Jagoda Kaloper, 1969-70. - 5 kom Blok 104. Grafički izrazi, Ivo Čamagajevac - 29 kom Blok 105. Slobodan Benković, 1971. - 1 kom Blok 106. Bentić - 19 kom Blok 107. - veliki aktovi - role Blok 108.- razno
101
Popis slika
1. Adamović, Dubravko, „Portret“, ulje na platnu, 40x55 cm. 1978.2. Adamović, Dubravko, „Autoportret u košulji“, ulje na drve-noj ploči, 45x57 cm. 1978.3. Adamović, Dubravko, „Poluakt“, ulje na platnu, 150x120 cm. 1975/76.4. Balabanović, Vesna, „Interijer“ ulje na platnu, 96x69 cm. 1975/76.5. Balabanović, Vesna, „Akt“, akrilik, 90x60 cm.1975/76.6. Batutić, Josip, „Lik“, ulje na platnu, 100x70 cm., 1975.7. Bosanac Miljenko, „Kompozicija“, ulje na platnu, 144x77 cm8. Buban, Darko (ili Bubanko), „Pejsaž“, ulje na dasci, 73x87 cm.9. Brodanjak, Vladimir, „Kompozicija“, ulje na platnu, 45x69 cm., 1976/77.10. Budor, Robert, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 45x69 cm. 1976/77.11. Budor, Robert, „Mrtvačka glava“, ulje na kartonu, 50 x 38 cm. 1977/78.12. Budor, Robert, „Ribe“, ulje na kartonu, 30x26 cm. 1978/79.13. Bulj, Jasenka, „Ptica“, kombinirana tehnika, 43x43 cm. 1977/78.14. Bulj, Jasenka, „Lutka“, ulje na platnu, 65x55 cm. 1977.15. Cifrek, Dragutin, „Autoportret“, ulje na platnu, 54x38. 1975/76.16. Čilić, Branko, „Akt“, 88x121 cm. 1977/78.17. Čilić, Branko, „Kompozicija“, ulje na platnu, 93 x121 cm. 1978/79.18. Dedijer, Dana, „Akt“, ulje na platnu, 130x97 cm. 1975/76.19. Dedijer, Dana, „Akt“, ulje na platnu,88x125 cm.20. Detoni, Marijan, „Dječak“, tempera, 51x39 cm. 1926 ili 1937.
102
21. Detoni, Marijan, „Akt“ (s druge strane dječak), tempera, 101x63 cm. 1928.22. Detoni, Marijan, „Dječak“, tempera, 70x99 cm. 1927.23. Detoni, Marijan, „Akt“, tempera, 82x133 cm. 1927.24. Detoni, Marijan, „Željeznička pruga“, ulje na platnu, 21x25 cm. ?25. Detoni, Marijan, „Pejsaž“, ulje na lesonitu, 23x23 cm. ?26. Dančuo, Nenad, „Kompozicija“, ulje na lesonitu, 85x60 cm.27. Dančuo, Nenad, „Za stolom“, ulje na platnu, 67x54 cm. 1975.28. Davor, Marcel, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, , 37x47 cm., 1977.29. Dokić, Dragan, „Skupovi“, komb.tehn.kolaž, 77x70 cm. 1977.30. Dokić, Dragan, „Akt“, komb.tehn. 100x82 cm. 1975/76.31. Dokić, Dragan, „Kompozicija“, tuš na platnu, 102x139 cm.32. Dobrina, ?, „Fotelja“, ulje na platnu, 75x102 cm.33. Dorogi, Ivan, „Srebrna slika“, ulje na platnu, 90x130 cm. 1977.34. Đurić, Rudolf, „Akt“, ulje na platnu, 11x76 cm.35. Ercegović, Marina, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 110x92 cm.36. Fio, Zvjezdana, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 75x51 cm. 1976./77.37. Galić, Zoran, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 82x56 cm. 1978/79.38. Girardi, Andrija, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 98x66 cm 1975/76.39. Gojić, Milutin, „Pejsaž“, ulje na platnu, 130x126 cm. 1974.40. Galina, Vladimir, „Akt s leđa“, ulje na lesonitu, 71x49 cm., 1978/79.41. Fijan, Ivica, „Kompozicija“, ulje na platnu, 82x66 cm. 1975/76.42. Fijan, Ivica, „Mrtva priroda“, akrilik na platnu, 48x49 cm.
103
43. Herceg, Vladimir, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 60x68 cm. 1978/79.44. Horvat, Dragica, „Autoportret“, ulje na platnu, 46x38 cm. 1951.45. Horyna, Miro, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 40x50 cm. 1976/77.46. Hvalić, ?, „Kompozicija“, komb. tehn. 112x135 cm. 1972/73.47. Ibrulj, Hamo, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 100x75 cm. 1975/76.48. Ivančić, Nina, „Slika“, ulje na platnu, 90x75 cm. 1976.49. Ibriks, Antun, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 100x79. cm. 1975/76.50. Jakelić, Andro, „Kompozicija“, komb. tehn. 62x44 1977.51. Jagić, Ana, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 85x64 cm. 1978/79.52. Jerković, Ante, „Kompozicija no 127“, ulje na platnu, 85x64 cm. 1978/79.53. Jozić, Stevan, „Slalom“, ulje na platnu, 72x53 cm. 1983.54. Juričić, Fulvio, „Kompozicija“, komb. tehn., 67x82 cm. 1978.55. Juričić, Fulvio, „Kompozicija“, komb. tehn.,, 56x46 cm. 1978.56. Jurčić, Gordana, „Kompozicija“, kolaž, 83x101 cm. 57. Jurčić, Gordana, „Kompozicija“, kolaž, 83x64 cm. 1978.58. Kaletić, Sanja, „Autoportret“, ulje na platnu, 17 x 19 cm. 1978/79.59. Kovač, Zlatko, „Akt“, ulje na platnu, 40x50 cm. 1976/77.60. Kovačić, Vesna, „Kompozicija“, ulje na platnu, 70x90 cm. 61. Kovačević, Ivanka, „Kompozicija“, ulje na platnu, 65x55 cm. 1975/76.62. Kovačićek, Zlatica, „Soba“, ulje na lesonitu, 101x72 cm. 1977/78.63. Kovačićek, Zlatica, „Čovjek“, ulje na platnu, 74x95 cm. 1979/80.64. Kovačićek, Zlatica, „Dva poluakta“, ulje na platnu, 88x131 cm. 1979/80.
104
65. Kralj, Neven, „Portret s lulom“, ulje na lesonitu, 45x55 cm. 1978/79.66. Kralj, Neven, „Akt s šeširom“, ulje na platnu, 84x115 cm.67. Kralj, Neven, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 73x63 cm. 1977/78.68. Kuliš, Vatroslav, „Kompozicija“, ulje na platnu, 70x52 cm. 1975/76.69. Kutnjak, Zlatko, „Kompozicija“, komb. tehn., 86x61 cm. 1978/79.70. Lasta, Anina, „Akt s leđa“, ulje na platnu, 60x70 cm. 1977/78.71. Lapuh, Željko, „Akt“, ulje na platnu, 35x25 cm. 1975/76.72. Leontić, Jasenka, „Dva akta“, ulje na platnu,, 90x79 cm., 1977/78.73. Leontić, Jasenka, „Muški akt“, ulje na lesonitu, 65x86 cm. 1978/79.74. Leontić, Jasenka, „Ptica“, ulje na lesonitu, 50x39 cm. 1978/79.75. Lončar, Tihomir, „Kompozicija“, ulje na platnu, 50x40 cm. 1977/78.76. Lončar, Tihomir, „Slikar i model“, ulje na platnu, 100x125 cm. 1979/80.77. Lovrić, ?, „Portret žene“, ulje na platnu, 51x62 cm. 1953/54.78. Mareković, Ivica, „Model“, ulje na lesonitu, 52x66 cm. 1977/78.79. Mareković, Ivica, „Dva akta“, ulje na platnu, 100x130 cm. 1979/80.80. Maračić, Antun, „Kompozicija“, ulje na platnu, 117x90 cm. 1975/76.81. Markovoić, ?, „Dva poluakta“, ulje na platnu, 82x61 cm. 1978/79.82. Martinović, Branko, „Mrtva priroda“, ulje na dasci, 52x52 cm., 1977/78.83. Merle, Đurđica, „Kompozicija“, ulje na platnu, 135x95 cm. 1975/76.84. Merle, Đurđica, „Kompozicija“, komb.tehn., 92x130 cm. 1976/77.
105
85. Minovski, Dušan, „Grad“, ulje na lesonitu, 100x83 cm. 1977/78.86. Molnar, Marijan, „Kompozicija“, komb.tehn., 62x82 cm. 1975/76.87. Molnar, Marijan, „Kompozicija“, ulje na platnu, 55x42 cm. 1975/76.88. Monas, Alieta, „Portret g.“, ulje na platnu, 73x87 cm 40x50 cm.89. Milošević, Dragan, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 54x41 cm.90. Musović, Marko, „Kompozicija“, ulje na platnu, 54x50 cm.91. Nadušić, Viktor, „Za stolom“, komb.tehn., 42x45 cm.92. Orioli, Dario, „Akt“, ulje na platnu, 81x67 cm. 1977/78.93. Orioli, Dario, „Akt u sobi“, ulje na platnu, 116x64 cm. 1979/80.94. Ostojić, ?, „Cvijeće“, ulje na platnu, 35x65 cm.95. Ostojić, ?, „Zora“, ulje na platnu, 94x45 cm.96. Paskvan, Danijel, „Portret žene, ulje na platnu, 120x85 cm. 1975/76.97. Petak, Ivan, „Prozor“, ulje na platnu, 40x48 cm. 1975/76.98. Petak, Ivan, „Autoportret“, ulje na platnu, 51x62 cm. 1978/79.99. Petronio, Nenad, „Sprovod u bakru“, ulje na platnu, 50x70 cm. 1971.100. Peter, Jasminko, „Kompozicija“, komb.tehn., 84x62 cm.101. Popović, Dimitrije, „Dijete plača“, ulje na platnu, 58x40 cm. 1975/76.102. Privora, Ivančica, „Kompozicija“, komb.tehn., 120x101 cm. 1977/78.103. Privora, Ivančica, „Kompozicija“, komb.tehn., 122x102 cm. 104. Puhalović, Jurica, „Kompozicija“, ulje na platnu, 53x62 cm. 1975/76.105. Puhalović, ?, „Mrlje“, ulje na kartonu, 200x102 cm.
106
106. Puškaš, Božidar, „Akt“, ulje na platnu, 97x66 cm. 1977/78.107. Puškaš, Božidar, „Kompozicija“, ulje na platnu, 65x80 cm. 1979/80.108. Rački, Velimir, „Ženski akt“, ulje na lesonitu, , 40x55 cm.1978/79.109. Rački, Velimir, „Ženski poluakt“, akrilik na lesonitu, 40x61 cm. 1977/78.110. Rakoci, Dubravka, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 71x60 cm. 1977/78.111. Rakoci, Dubravka, „Autoportret“, ulje na lesonitu, 26x26 cm.112. Rašić, Ante, „Kompozicija“, 120x80 cm. komb. tehn. 1975/1976.113. Runjić, Jadran, „Autoportret“, ulje na kartonu, 33x37 cm. 1978/79.114. Sačić, Darko, „Arena“, komb. tehn. 68x159 cm. 1977.115. Sajko, Ištvan, „Kompozicija“, komb. tehn., 101x147 cm. 1977/78.116. Sajko, Ištvan, „Kompozicija“, komb. tehn., 110x85 cm.117. Santrač, Zvonimir, „Kompozicija“, komb. tehn., 118., 180x110 cm.118. Stančić, (Vrkljan), „Kompozicija“, komb. tehn., 112x170 cm .1977/78.119. Stojanović, Milen, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 50x39 cm. 1975/76.120. Suša, Dušan (Dosan), „Autoportret“, komb. tehn., 33x43 cm. 1977/78.121. Suša, Dušan (Dosan), „Studije I“, ulje na kartonu, 35x30 cm 1976.122. Svetlina, Božena, „Poluakt“, ulje na platnu, 70x54 cm 1975/76.123. Šovagović, Željko, „Autoportret“, ulje na lesonitu, 26x24 cm. 1976/77.124. Šovagović, Željko, „Autoportret“, ulje na platnu, 65x55 cm. 1975/76.
107
125. Ševčik, Anja, „Pogled kroz prozor“, ulje na kartonu, 88x60 cm. 1977/78.126. Šojat, Vesna, „Pejsaž“, ulje na platnu, 92x65 cm. 1968.127. Šošterić, Breda, „Kompozicija“, komb. tehn., 52x123 cm. 1975/76.128. Šimičić, Josip, „Autoportret“, ulje na platnu, 50x41 cm. 1983.129. Šuvar, ?, „Zid I“, komb. tehn., 88x67 cm. 130. Šuvar, ?, „Zid II“, komb. tehn., 108x87 cm.131. Šuvar, ?, „Zid III“, komb. tehn., 104x83 cm.132. Šuvar, ?, „Zid IV“, komb. tehn., 70x58 cm.133. Šuvar, ?, „Zid V“, komb. tehn., 112x95 cm.134. Švaljek, Boris, „Milde sorte“, ulje na platnu, 93x130 cm. 1972.135. Švertasek, Bojana, „Žena“, ulje na platnu, 43x53 cm.136. Švertasek, Bojana, „Vaza sa cvijećem“, ulje na dasci, 50x70 cm., 1975/76.137. Torbarina, Tatjana, „Krateri“, komb. tehn., 88x82 cm.138. Trtovac, Nuradin, „Prozor“, ulje na platnu, 50x50 cm. 1976/77.139. Turković, Zlatko, „Autoportret“, ulje na platnu, 51x41 cm. 1983.140. Uvodić, Dubravka, „Sjedeći akt“, ulje na platnu, 74x60 cm.141. Uvodić, Dubravka, „Kompozicija“, ulje na platnu, 73x73 cm.142. Vejzović, (Munir?), „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 60x45 cm.143. Vijatović, Žarko, „Akt“, ulje na platnu, 37x47 cm. 1978/79.144. Vijatović, Žarko, „Cipele“, ulje na platnu, 46x39 cm. 1978/80.145. Viličić, Radoslav, „Autoportret“, ulje na lesonitu, 39x52 cm. 1978/79.146. Viličić, Radoslav, „Mrtva priroda“, ulje na platnu, 42x32 cm. 1977/78.147. Voljevica, Đenana, „Poluakt“, ulje na platnu, 137x121 cm.
108
1977/78.148. Vrkljan, Zlatan, „Kompozicija“, komb. tehn., 1979/80.149. Vučić, Milan, „Autoportret“, ulje na platnu, 51x71 cm. 1979/80. 150. Vučić, Milan, „Autoportret“, ulje na platnu, 35x27 cm. 1978/79.151. Vukadin, Mirjana, „Kompozicija“, ulje na platnu, 75x101 cm.152. Zdunić, J.(?), „Kompozicija“, komb. tehn., 59x38 cm. 1977/78.153. Zdunić, J.(?), „Kompozicija“, komb. tehn., 72x40 cm., 1977.154. Zdunić, J.(?), „Kompozicija“, ulje na platnu, 103x35 cm. 1977.155. Zmišlja, Nikola, „Pejsaž“, ulje na platnu, 77x100 cm. 156. Žapčić, Danko, „Flose“, ulje na platnu, 34x47 cm.157. Vrkljan, Zlatan, „Figura“, ulje na platnu, 63x129 cm.158. Girardi, Andrija, „Kompozicija“, ulje na platnu, 131x83 cm.159. Jurčić, Gordana, „Kompozicija“, kolaž, 68x90 cm. 1978.
Napomena: Princip abecednog reda nije kod popisa autora dosljedno proveden i u potpunosti poštivan.Naslovi djelima davani su po ikoničkim i tematskom principu i dijelom su proizvoljni.Za „nejasne“ slučajeve korištena je sintagma „kompozicija“.U spomenuti popis nisu uvrštena djela očitih atributivnih pro-blema, za koja je teško utvrditi autorstvo i ostale komponente.Spomenuti popis radova i djela, odnosno autora, odnosi se na razdoblje do 1985. godine.Uz ovaj popis koristiti se i kartotekom i kontakt – kopijama.U Zagrebu, 20. IV.1985. Voditelj fundusa, arhiva i biblioteke, Ive Šimat Banov.
109
Ponedjeljak, 16. rujna 1985. Razmišljam o trenutcima u ko-jima čovjek ne može, nema volje, niti telefonsku slušalicu podi-ći, akmoli, okretati onih 5-6 brojeva. U rujnu se to ne događa, nakon ljeta se još sve može. Biva to posebice s proljeća prema ljetu, u vrijeme kumulirana umora i bezvolja. Razmišljam o tome kako sve kontakte s bližnjima svedosmo u posredništvo telefona, stroja. Razmišljam o tome kako obavljen telefonski razgovor s bližnjima svojim držimo istovrijednim susretu, po-sjetu, sijelu… I zar ne kažemo na svršetku takva razgovora: „Doviđenja! Bog!“ - a da se ni vidjeli nismo. Zadovoljni kao da smo se uistinu susreli, bili zajedno. Razmišljam kako i koliko sami sebe obmanjujemo. Razmišljam, zapravo, kako se samo razgaljujemo i uljujkujemo u nešto što nas sve više odvodi od naše ljudske biti. Stoga nam sve više i smrdi ljudski vonj. Zuj ventilatora nam je ugodniji od vjetra na uzvisini brijega. Do-maće pile nam je žilavo. (Nije podatno za sve veću našu lije-nost!) Razmišljam kako se to radi do strahotna obličja budućeg čeljadeta, kojemu očito ne će biti potrebni danas mu još stršeći eksteremiteti. Vidim Pasquina*, našega potomka.
20. rujna 1985. Svi mi nosimo u sebi neki vječni kip od kamena il’ sveđerne bronceI odzvanja u nama vazdaneki vječni nerazorivi Bog
25. rujna 1985. Nemoćni tu smoDok u nama sva ta stoljeća plove
*kip, groteskni lik, izobličen, kip koji je istodobno predmet i sredstvo poruge.
110
Pred svime Što se Zbilo
*
A Malevič veli: Ne izazivam nikoga, ja tako mislim!*
Čičke je nemoguće iskorijeniti, pa i oni su činjenice Bož-je. Ali ih treba znati svkdevice otresati, bez ljutnje, i posvema prirodno. Trebamo li zmiji strti glavu, prebiti kralješnicu, ili je jednostavno zaobići! Obilazimo li jezero, ukoliko nema lađe da bismo ga prebrodili? Jurišamo li na tu lokvu, da bismo je preplivali, a istodobno nesigurni u svoje plivačke moći za toli-ko neprijateljske vode? Pred sobom biti je najteže, lakše je već ogledati se u mnoštvu.
4. listopada 1985. Zemaljska dobra il’ ovovjeka materijalna dobra puka ili naroda ilinam društva, posebna su briga gospo-dara zemlje, onoga dakle što na zemlji niče i što se u zemlju smiče. S(trka) za zemaljskim, materijalnim, blagostanjem, na-metnuta je svekoliku pučanstvu, temeljem je bezbrižnu vlada-nju. Propovijedaš li siromaštvo, ukazujući tako na odustajanje od s(trke) i mirno kročenje čovjekovo pod nepreglednom ka-pom nebeskom, što činiš? Loš primjer, je li?
26. listopada 1985. Kao i o svemu, i o jeziku prvu i zadnju reći će političari. Oni, koji uz pomoć svojih trabanata novinara, središe jezik na mucanje Kaspara Hausera*. A od njihove prve a posebice zadnje, kao i u svemu, dolaze „stručnjaci iz dotičnog djelokruga društvene nadgradnje…“, koji će sve to uobličiti, te „u svojstvu nauke tzv. lingvistike dostaviti radnicima, radnim ljudima i građanima, kao nedodirljivu svetinju, na javnu dis-kusiju iz koje će ovi dati svoje prijedloge i zauzeti svoja mišlje-nja…“ i.t.d.
Srijeda, 1. siječnja 1986. „Galeb Jonathan Livingston“ Ric-harda Bacha daleko je, daleko, od „Maloga Princa“ Exupérye-va**. Toliko. Jutros.
*tajanstveno, zapušteno dijete... ubijeno od neznanca.**Antonie de Saint-Exupéry, francuski književnik i zrakoplovac.
111
1. siječnja 1986. Mi svoju malenost, u Europi i u svijetu, mo-žemo prevladati, nadvisiti… samo svojom pameću, talentom… Premostiti bedeme državnih i drugih granica možemo jedino snagom svoga duha – šireći hrvatski duhovni prostor, rasplam-savajući žeravicu koja traje u dušama hrvatskih ljudi, što nam se rasuše i Europom, i Australijom, i Zelandijom, i Amerika-ma… Tu žeravicu pronose stoljećima ljudi duha, od Marulića, Zoranića, Gundulića… od Zrinskih, Frankopana… Bernardina Frankopana Modruškog… Filipa Grabovca…
3. siječnja 86. Hrvatska književnost svejednako nastaje u Zagrebu, Visokom, Željeznom, Živoj Vodi Kruču, Torontu, Sy-deyu, Pytsburghu, Antofagasti, Aucklandu… Moramo napokon reći u nos gospodarima zemlje, moćnicima, da se mogu upuštati u raspravljanje o svemu i svačemu, jer je to svačije pravo, ali da ne mogu odlučivati konačno o onomu što netko od njih bolje zna. O jeziku, na primjer! Jer književnici iz toga jezika izrastaju, u njemu žive… Oni u njemu mogu konačan sud reći. Oni to moraju reći! Književnik hrvatski govori već stoljećima ovim je-zikom hrvatskim, od Marulića… i prije.
Zagreb, 19. travnja 1986. E, što bi sve čovjek kad bi mogao. Sve bi. Ali… Tako valjda i dođe do tih silnih hrpa izrezaka, za-pisaka, naznaka, pripomena, misli ili upozorenja na rubovima čitanih knjiga, časopisa, listova… I pitaš se tisućput: Što će sve to tek tako ostati uzaludnom usputnicom života? Sjećam se jedne večeri u Milivoja Slavičeka u Čakovečkoj u Zagrebu. Čitav mu dvosobni stan je zapravo ropotarnica s nekom iskrenom naka-nom odloženih novina, otvorenih knjiga, papira i papirića… to-liko toga u trenu čitanja namišljenoga, željenog. Hoće li ikad biti ostvareno? Tako je i s mnogim drugima, tako je i s mojim saku-pljanjima, premda sam ja daleko manji hrčak od ostalih. Treba to prelistati, pobilježiti, prisjetiti se ujedno svega, jer nikada sve ono ne će biti učinjeno. Neznatni smo pred našim željama! *
*Ovomu tekstu o odloženim tekstovima, fotografijama, bilješkama, skicama, nerealizi-ranim nakanama… valja pridodati i sve slike, skulpture, grafike i ostale vrijednosti, koje sam prikupio u Neretvanskoj riznici umjetnina i inih vrijednosti u Opuzenu, Galeriji Ste-ćak Klek, Crkvici-svjetioniku Zvijezdi mora i sv. Nikoli Putniku, hrvatskom pomorcu u spomen, pred Klekom i Neumom, kao i Križnom putu k sv. Roku u Podgradini-Opuzenu te Galeriji Hrvatske kulturne zaklade-Hrvatskoga slova u Zagrebu.
112
Srijeda, 25. lipnja 1986. Jutros u 6 sati na Rebru umro ki-par Ivan Sabolić. Oko 11 sati, dogovaramo se o komemoraciji, ispraćaju itd. Iz „“Vjesnika“ zove Rada Vnuk, traži podatke za novine. Jasna Bogdanić je s nama, ni ona još ne zna kada će što uslijediti. Razgovara s Koprivnicom. U Vjesnikovoj redakciji tada se već nalazi Branko Ružić. Na to svi se nazočni pogledava-ju, ne znam je li s čuđenjem. U „Vjesniku“, u četvrtak 26. lipnja ’86., tiskan je Ružićev tekst „Visoki dometi dlijeta“: Umro je Ivan Sabolić. Nama kolega, svima prijatelj. Možda ne ću reći sve što bi se moralo reći, bit će osobno i pod dojmom. Poznajemo se sa prijemnog ispita na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kada smo se borili da budemo primljeni. I mnoge godine ka-snije, kao kolege na istoj Akademiji, imali smo uvijek različite stavove, ali smo se uvažavali…
1986./1. Hrvati se stoljećima neprestance bore protiv laži, izmišljotina, prijevara, krpica, etiketa… koje nam se uporno (i na žalost već stoljećima uspješno) nude umjesto stvarnoga zrcala u komu bi se sami mogli vidjeti onakvima kakvima ui-stinu jesmo.
Traumatizirano hrvatstvo, breme teško, kojega ćutimo a ne vidimo, kojega nam neprestance neko tuđe (drugo) svemoćno oko za nas (mjesto nas) gleda i prisiljava nas da vjerujemo da je onako kako nam se kaže, i nikako drukčije. Zagrizli bismo napokon sa stabla dobra i zla, koje je za nas još uvijek tako ne-umoljivo daleko. Znademo da bismo bili izbačeni iz Raja, jer to je jedino ljudski, ali bismo počeli – napokon spoznavši sami da smo goli – iz početka. Taman taj početak bio s grčevima i pro-ljevom od onoga jednog zalogaja jabuke.
1986./2. Neki, čak politički anonimus, dakle politikant, zapodjene raspru o jeziku. (Neka, svatko ima pravo o svemu iznositi svoj sud.) Međutim, u ovoj zemlji to završava raspra-ma u svim novinama, radiju, televiziji… sve do Sabora, Ustav-noga suda (koji, kojega li paradoksa, prihvaća problem u svoju raspravu, postupak, jer zadire u osjetljive i svete naše međuna-cionalne odnose te bi mogao imati loša utjecaja na bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti.) Mimo raspra-ve ostaju jedino vrsnici, životom i djelom potvrđeni stručnja-ci, lingvisti. (Neka samo neki minorni, što se javljaju sporadi
113
svojih partijskih obveza, ne svojataju onoga što im ne pripada). Političari, uz novinare (inače svoje trabante), eto jedini prvi i čini se i zadnji, kazuju prvu i zadnju o jeziku. O onomu što su inače u svojoj profesionalnoj praksi sveli na par stotina riječi, od kojih opet normalan čovjek mnogoj nikako ne može odgo-netnuti značenje, ni smisao. Znači, više od jedne trećine toga njihova „famoznog fundusa inkorporiranog u svakodnevnoj potrebi našega društveno-političkog i javnog radnika koji ne-sebično govori iz sjednice u sjednicu od svoje baze do organa i organizacija političke nadogradnje društveno organizirane u asocijacijama…“.
Petak, 4. srpnja 1986. Ujutro, rano, u nas neuobičajeno, sazvani na predaju darova omladinskim orkestrima Hrvatske bratske zajednice iz U.S.A. i Kanade, i, predstavljanju knjige pje-sama Ivana Marjanovića iz Chicaga – u 8 i 30. Gužva i dosta kaotično, to je namišljeni program. Prevladava engleština, da bi naši iz svijeta bili točno, jasnije, obaviješteni. Odnosi između Hrvata iz svijeta egzila i njihove nacionalne domovine Hrvatske je upravo onakav kako i koliko ga službena domovinska politika dopušta. Čini mi se: to su ljudi prosta srca, neopterećeni su stva-rima koje stoje mimo života, štovatelji tradicije… u tamburici je za njih očitovanje nacionalnog ponosa. A kada bi još više zna-li zacijelo bi i još više sadržavali rasponi njihovih nacionalnih osjećaja.
Poslije podne u Prepuštovcu – picnick! Taj vid zabave, okup-ljanja, posebno drag našima u U.S.A. i Kanadi. Do sada su mi vazda, po povratku iz Amerike, hrvatski intelektualci sa zgra-žanjem (i skoro s gađenjem) govorili o takvim picnicima. Da kako se tamo samo nabija tamburica, jede i pije, tu i tamo (osim pjevanja) progovori koja hrvatska riječ… itd. Da, prave stvari – to su uvijek za hrvatskoga intelektualca sve one stvari koje nisu život. A picnick, i ovaj u Prepuštovcu, kao i oni u Americi, prije svega jest – život! I treba biti idiot, ili „hrvatski intelektualac“ pa da bi zagovarao „prave stvari“ naprama životu onakvom kakav jest. Onakvim kakvim ga čine oni koji se okupiše, očito iskreno: jer ne ide se iz Amerike do u Prepuštovec samo zbog pečene janjetine i gemišta.
114
Ujutro, kao i u Prepuštovcu, uglavnom sam sa slikarom Mladenom Vežom. U Prepuštovcu smo opušteniji i možemo više i iskrenije razgovarati. Ubrzo mi Veža otkriva jednu svoju intimnu „tajnu“: Šešelj, iskreno ste me ugodno iznenadili. Za ono malo vremena što smo skupa bili na Akademiji, nisam vas ovako upoznao. Nisam ni mislio da ste takav kakav ste za-ista. Budući da vas je „doveo Stipe Sikirica“ ja sam, iskreno vam kažem, zazirao. Vezao sam vas uz Sikiricu, a on je meni učinio mnogo pakosti i pokušao nanijeti zlo. On me je nazi-vao „hrvatskom gnjidom“! To mu je bila vrhunska negativna kvalifikacija.
30. siječnja 1987. Dekana Akademije red. prof. Đuru Sedera obavještavam o Sporazumu o organizaciji i izvođenju interfakultetskoga studija za profil profesora likovne kulture, koji se treba sklopiti između Akademije i Filozofskog fakulteta. Dostavljam mu nacrt sporazuma s utvrđenim prijedlogom sadržaja. Sporazumom treba urediti međusobna prava, obveze i odgovornosti glede organiziranja i izvođenja zajedničkog interfakultetskog studija za profil profesora likovne kulture te udruživanje rada i sredstava radi zajedničkog organiziranja i izvođenja programa za obrazovanje profesora likovne kulture - utvrđivanje nositelja organiziranja i izvođenja programa, uvjete i načine izvođenja obrazovnog programa, zajedničko korištenje kadrova, prostora i opreme, uvjete stjecanja i raspoređivanje dohotka, osnivanje zajedničkih organa za obavljanje poslova od zajedničkog interesa odnosno druge načine dogovaranja i odlučivanja o pitanjima od zajedničkog interesa, osiguravanje prava studenata o sudjelovanju u upravljanju u skladu sa zakonom i drugim aktima sudionika ovoga sporazuma, kao i druga međusobna prava odgovornosti i obveze. Također se uređuju međusobne obveze osiguravanja potrebnog broja nastavnika i suradnika za uspješno ostvarivanje obrazovnog programa, te osiguravanje potrebnog prostora i sredstava i opreme za nesmetano obavljanje poslova i radnih zadataka kojima se ostvaruje zajednički obrazovni program.
6. veljače 1987. Na sastanku predstavnika Akademije i Fi-lozofskog fakulteta, nakon što je prof. Josip Poljan pročitao
115
nacrt Sporazuma o organizaciji i izvođenju interfakultetskoga studija za profil profesora likovne kulture, nazočni su ga pri-hvatili i dogovorno utvrdili zajedničke prijedloge koje treba uvrstiti u tekst sporazuma.
16. lipnja 1987. Dekan prof. Đuro Seder, upoznaje članove Vijeća Akademije kako do danas nije riješen problem prostora za Nastavnički odjel te naglašava da smo odlukom siz-a dužni primiti 25 kandidata na taj odjel. Stavlja na raspravu problem upisa 25 kandidata. Prof. Josip Poljan, smatra da u ovakvim uvjetima u kakvima živi i radi Nastavnički odjel, to je neodrživo i nedopustivo. Upis novih studenata ne može se izvršiti ukoliko se ne riješe problemi s prostorom te predlaže da se o tome obavijeste nadležni organi. Prof. Frane Paro, predlaže da se upisni rok izvrši u jesen uz obvezu pozivanja na zakonske odredbe. Asistent Ivica Šiško, naglašava da smo već donijeli odluke o neupisivanju studenata, sve dok se ne pronađe prostor za Nastavnički odjel. Profesor Zlatko Kauzlarić, predlaže da se prostorne mogućnosti potraže u okviru prostora dobivenih za postdiplomski studij. Prof. Frane Paro, misli da će postdiplomski studij početi u jesen, pa je stoga nemoguće razmišljati o tim prostorima. Nadalje, postavlja pitanje, što je sa studentima koji su apsolvirali studij, a ostaju u prostoru Akademije još i po 10 mjeseci. Prof. Stipe Sikirica, podržava prijedlog prof. Josipa Poljana da ne upisujemo nove studente, sve dok se ne riješi problem prostora, uz uvjet da tražimo od društva da osigura prostore za normalno odvijanje nastave. Prof. Josip Roca, smatra da studente moramo upisati, te reagirati početkom školske godine, o čemu svakako obavijestiti i štampu. Nastava se ne može odvijati sve dok se ne stvore materijalni uvjeti za odvijanje nastave. Dekan prof. Đuro Seder, smatra da upisi studenata ne smiju doći u pitanje, te predlaže da se izvrši upis studenata u I. godinu studija, a II., III., i IV., godina ne će se moći upisati dok se ne riješi prostor.
Zagreb, 5. studenoga 1987. Taxi, Jarun – Terminal, Hotel Esplanade. Voza me uistinu tip, svojom rutom, s valjda naj-više semafora u gradu. Zagrebački taxi, oslobodi nas Bože! I gubim autobus za Aerodrom u 9 i 30, no velim šoferu, uljud-
116
no, da stignem još sve obaviti. Lijepo, potvrđuje. Da, u taxiju još zgodna zgoda. Glas spikera što spaja telefonske narudžbe, čita informaciju o subotnjoj vožnji, a subota je za dva dana, 7. 11. u 12 sati, od Lapidarija do Mirogoja, u spomen Tinu Ujeviću. Organizatorica je književnica Ružica Orešković (ne-umorna je svaka joj čast u ovomu nečasnom vremenu!). Nitko se od taxista ne javlja na ovaj poziv. Glas spikera: Da sam znao ne bih vam ni čitao! I tako nekoliko puta. Ni glasa. Moj šofer (tražeći novi semafor): Ne će ni’ko, kad se ne plaća, naravno. Velim: Mogli ste to učiniti za Ujevića. Šofer: Da… da… i kao da biva još dalje terminalu.
Na aerodromu čekiraš kartu. Uputiš se međunarodnom od-lasku i tu platiš 4.000 dinara (za aerodromske usluge, veli cura). Uz pomoć carinika zaboravljaš da si zaboravio uzeti jebenu, tisuću puta jebenu, potvrdu Privredne banke Zagreb, da si si-noć s vlastite knjižice s talogom od ukupno 530 DM dobio uz predočenje pasoša 330 kanadskih dolara. Uspio sam telefonirati doma i reći ime one dobre cure s chekinga, gospođice Mirjane Cvjetičanin, kojoj ostavljam onih 330 kanadskih dolara, jer ih nisam htio predati „milicionerima-carinicima“.
Odletjeh. U avionu sam ograničen na jatovu ponudu, a u onaj Duty Free ne mogu, jer sam doslovce bez kinte. Patim se s onom jatovom kavom i razmišljam: Pa, meni je suđeno u Americi uspjeti! Zar ne, kao u pričama o Američkom snu – bez dolara u džepu! Hahaha, Isuse moj! – nasmijao bio se moj did Stipan, Šešelj, naravno – Živi bili pa vidili!
Na londonskim aerodromu, sve kao u Londonu. Ah, da sam tu morao plaćati aerodromsku taksu, lijepo bih se prošao. Oh yes, imam American karticu. I što bih?! No, nije trebalo, a i vozili su me s dolaznog terminala na № 4, desetak minu-ta i više. Besplatno. I jedan stariji bračni par mi potvrđuje da smo na dobrom mjestu, gate № 7, za Toronto, i da oni lete tamo. Gospođa me nudi čokoladnim bombonima, uzimam i zahvaljujem. (Sačuvao sam za uspomenu omotni papirić, kao što sam sačuvao u sjećanju i ona smrknuta uniformirana lica na zagrebačkom aerodromu i dobrohotni lik Mirjane Cvjeti-čanin.)
117
Letimo za Toronto. BA-Boeing 747. Lažu oni što kažu, go-steći se još pri tom, kako je samo balkanska navada, izuti se u nekom prometalu. Ovdje, svi, na aerodromu, u avionu, odmah izuju cipele, tenisice… samo, čini mi se, čarape su im ipak či-stije. U mladih, isto – tu i tamo – čovjek bi ih najradije u kadu, da time ne priznaje svoje četrdesete. Neka jogunaju, pa ma i u zamazanim čarapama, pod je i onako i na aerodromu i u avio-nu besprijekorno čist, tapeciran.
Toronto. Carina. Ured za strance. Razgovor s policajkom Azijatkinjom, Indijkom ili tako nešto. Kasnili smo pa su An-ton Cetín i Janko Perić već bili zabrinuti, došao li sam uop-će? Upoznajem gospodina Perića, Cetína znam iz Zagreba, upoznali smo se u Muzeju za umjetnost i obrt. Večera kod Cetínovih, prava, krepka, domaća, podravska, gospođe Milke. Do ponoći. Zovem Nelu u Zagreb. Budim je, dakle u 6 sati. Izdržala je veli, do 2 sata. Sve je bilo u redu. (Ne spominje ae-rodrom, pametno.) Hvala Bogu, sve je u redu!
Toronto – Vancouver, 8. studenoga 1987. Oko Toronta sni-jeg. Doživljuje se kao geometrijska grafika na dobru, prebijelu, grafičkom papiru, ručne izradbe. Izvedeno dolje na zemlji: Je-zero i okolo njega polja obrađena u kružnicama.
Nešto kasnije, opet krugovi. Prvi put vidim dugu u kruž-nicama. U podlozi sivkastih oblaka – druga kružnica. Odmah nakon Toronta, nakon tridesetak minuta lijeta, prelijećemo je-zero (il’ more?) Huron i ulazimo u zračni prostor U.S.A., drža-ve Michigan. Preletjet ćemo zatim jezero Michigan, Wiscon-sin i Mississipi… Minnesotu, North Dakotu, Montanu, Idaho, Washington… masiv Columbia i moćnu rijeku Columbia… vratiti se u Kanadu i sletjeti u Vancouver.
Vancouver. Od 8. do 11. studenoga 1987. U obitelji Zdravka Kažulina, ribara, hrvatskoga doseljenika iz Pučišća na Braču. Gospođa Radmila, Mario, Damir, Ana. Govore hrvatski-braš-ki, ka da su eto sad doletili s kalete), pola je Braška, veli sama gospođa Radmila, a pola Poljička, iz Krila Jasenica. U Vanco-uveru ću otvoriti, kao prvi gost koji dolazi iz Hrvatske, 15. Tje-dan hrvatske knjige, što ga upriličuje Društvo prijatelja Matice hrvatske. Upoznajem Berislava i Jelicu Pavlović, Josipa Cecića,
Akademik Dalibor Brozović i Stjepan Šešelj u Društvu Prijatelja Matice hrvatske u Vancouveru u hrvatskom domu obitelji Zdravka Kažulina.
Šešelj s mladim Hrvatima Korićem i Kažulinom, u dvorištu Hrvatske knjižnice u Vancouveru.
119
Paška Ćipina, Gjura i Vlaha Gjurkovića, Veru i Antu Valčića, Višnju Petranović, Jasnu Horvat i Krešu Frankića, Nadu No-vinc, Jozu Grubešića, Antu Perišina, Milislava Korića, Dragu Petera… Dolazi nam i akademik Dalibor Brozović iz Chicaga sa Svjetskog slavističkog kongresa. Velika smo i složna hrvat-ska obitelj. Upamtio sam i zapisujem Brozovićevu misao: Ju-goslavija je rak rana na tijelu Hrvatske, a znade se što se treba činiti u takvu slučaju! Upoznajem pred hrvatskom crkvom Pavelićeva zeta g. Pšeničnika, zanima se jesam li došao iz Hr-vatke. Da, jesam. I domaćin mi Zdravko prigovara Ceciću na nepromišljenosti, a ja im velim da sam se pozdravljao sa svima pred crkvom, primajući i dijeleći im mir Kristov.
Toronto, 13. studenoga 1987. Centar Vancouvera i arhitekt Artur Erickson i njegova Koncertna dvorana u centru Toron-ta. CN Tower arhitekta John Andrewsa, 446 metara, dizalom 58’’ ili 22 km/h. Te visine i te brzine ostvarili su Hrvati: Jure Čuvalo, boksač, Franjo Franck Mahovilić, hokejaš, Bob Brati-na, spiker i voditelj radijskih emisija, sin je Hrvata iz Ozlja, bio je u Hrvatskoj u svibnju 1987., sam je učio hrvatski jezik, jer od oca ga ne može učiti pošto „stari“ govori doma engleski, a kada govori hrvatski jezik, govori jezik sela, na primjer leta, a ne godine… Zanimljivost, na Cetínovoj večeri u prigodi pro-glašenja Umjetnikom godine, prvi put u povijesti Kanade, na jednom hrvatskom događaju je premijer Ontarija, gospodin Peter Peterson. A ja dobivam na dar dvije boce vina, crnoga i bijeloga, glasovitoga vinara, moga Neretvanina i našega Hrva-ta, Miljenka Grgića. U Hrvatskoj, u pelješkom Trsteniku, osni-va Obiteljsku vinariju Grgić Vina, Grgich Hilss, koja proizvodi vrhunska tradicionalna vina hrvatskih sorta grožđa, ponajviše Pošipa, bijelog vina i Plavca malog, crnog vina.
Zove Ante Beljo, iz Sudberya, rado bi da dođemo k njima, ali Cetín ne pristaje, a na Beljin upit da on dođe u Toronto, suglasismo se i Cetín i ja. Tada se sjetih Horvatićeva upozo-renja: Sastaj se sa svakim samo ne s Antom Beljom, jer ako ti to saznaju ovi ovdje, računaj na tri do pet godina! Usprkos svemu, ni nakon dva sata, zvoni Beljo na Cetínovim vratima. I ostao mi je uvijek istim, do danas, radostan i radino predan za Hrvatsku. Slikara, kipara i grafičara Antu Sardelića upoznajem
120
također u Torontu. S Jankom Perićem i sinom mu Tvrtkom se vozimo kroz snježnu Kanadu do Ottawe gdje upoznajem sveu-čilišnoga profesora i književnika Vinka Grubišića, Gojka Šuška i obitelj mu, sestru i brata Cvitku i Andru Fistonića. Raduje me ponovni susret, nakon Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, s Antom Perišem.
4. prosinca 1987. O koliko je toga trebalo zabilježiti u pro-teklu vremenu. No, isto tako sve bit će zabilježeno, tako i tako sve znat će se, kao i uvijek. Svejedno, ovo se mora zabilježiti! Josip Poljan se vratio iz Beograda, s proslave „godišnjice be-ogradske Akademije, gdje bješe kao dekan ALU u Zagrebu. Priča, detalj, ime govornika na beo-proslavi nije upamtio, a nije ni neki njihov slikar, kipar ili grafičar: „Kada se Stjepan, Stefan, Radić dokopao ministarske fotelje… smanjio je za 1000 (?) dinara pomoć, financije, Beogradskoj akademiji, e da bi za toliko povećao pare zagrebačkoj Akademiji.“ (Otprilike tako, prema Poljanovoj priči.) Odmah sam, s nama je bio i Frane Paro, upitao Poljana: A vi niste očito napustili skup odnosno niste ništa rekli, šutjeli ste, mirovali, na mjestu?! On veli: Ne, ja sam ugodan čovjek. Između ostaloga još nam donosi jednu vijest. U Beogradu, otvorena je dvorana imenom Bartolomeo Kašić! U okviru hrvatske isusovačke obitelji.
Pridodatak, danas, 4. prosinca 1987., kada ovo bilježim, na ALU održava se „svečana sjednica zbora radnika ALU – za 80. obljetnicu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu“, spo-men na školsku godinu 1907./1908. Glavni „meštar ceremoni-jala“ ili novogovorom rečeno „koordinator proslave godišnjice ALU“ je Josip Roca. Ja na ALU danas otišao nisam.
12. prosinca 1987. Novine nas stalno lažu. Obmanom do obmane obmanjuju. Država je troma usidjelica što neprestan-ce se cifra, licka, pudra. Usaljuje se!
18. prosinca 1987. Iz Dubrovnika nam je stigao gospar Luko Bradarić, četvrti, IV. po redu, u nizu, tajnik Akademije likovnih umjetnost u Zagrebu. Drag i gosparski miran čovjek. Gužva je, slavi se slavlje 80-godišnje stare dame iz Ilice 85., a gospar bi nam mogao toliko toga ispričati. Trebat ćemo se ponovno, bilo u Zagrebu ili pak Dubrovniku, sastati. Bilo bi
121
daleko uputnije da se to dogodi ponovno ovdje, jer prostor ALU u njemu budi više sjećanja. Bilježim: - Iza II. rata (a kada bi drugo) dr. Kneževiću, tadašnjem tajniku Akademije, III. u nizu, naređeno je da uništi svu prijeratnu i ratnu arhivu Aka-demije. No, on to nije učinio, već su sve složili u jednu prosto-riju, prekrili platnima, te sve to onda „zakamuflirali“ drvom i ugljenom. Nastao je tako službeno „prostor za ogrjev“. Nakon desetak godina, kada su se „želje za sređivanjem arhiva“ sti-šale, gospar Luko Bradarić i pomoćnica tajnika gospođa Ana Lovro, otkopali su i sredili uzorno cjelokupni arhiv Akademi-je, složivši sve u novonabavljene ormare, koje sam i ja zatekao dolaskom 1980. I danas služe svojoj svrsi.
Fama, priča (općeprihvaćena i rabljena), kako Ivo Dulčić, budući da je bio izbačen s Akademije, a na molbe Režekove (vjerojatno i drugih) nije se želio vratiti u redoviti studij, nije diplomirao – ne stoje, nisu točne. Ivo Dulčić je diplomirao, to mora biti zabilježeno negdje u zapisnicima ALU. Među eviden-tiranim diplomantima nije registriran – budući da mu diploma nije tiskana, pisano, niti mu je bila uručena. Stoga ga dr. Kne-žević nije ni upisao u popis diplomiranih. Tamo je upisao samo one kojima je diploma izdana. Potvrđuje gospođa Lovro.
31. prosinca 1987. Silvestrovo. Nakon emisije, ne nakon već još za trajanja emisije „Bolji život“ – zgadilo mi se sve. Više ne-mam živaca trpjeti sve te otvorene uvrjede. To bezočno, primi-tivno, pljuvanje čitavom jednom marodu u silvestrovsku oskud-nu večeru. Kriza je takva da su skoro svi (što narodu pripadaju!) – doma. Očitost podvale; nedvojbena. Otvoreno tv-pitanje. Odlučio sam, zavjetovao se, djeci vlastitoj: Niti novina, nit ra-dija, tv… svih izvora bezočnih laži i zatupljujuće propagande… vrijeđanja, izluđivanja, uništavanja, dokrajčivanja, frustriranja, cijepanja psihe, ličnosti… ne ću više (od 1. siječnja ’88.) pod-nositi! Bez svega toga odvratnoga treba živjeti. Preživjeti možeš samo od njih neinformiran. Prokleta gvana. Čuvati zdravlje; živce, probavu, vid, sluh… Raditi mirno svoj posao, a to je prije svega i ponad svega → pisati, pisati, pisati… gospodine moj! Sa-stančenja su odvratne mlinice duha, nakon kojih iz smrdljivih dvorana mile prazne vreće nalik ljudima. Ako se već mora na njima biti (plaću priskrbiti), onda sudjeluj samo kada se mora,
122
govori samo onda kada te se pita – kratko – bez obzira hoće li te drugi razumjeti, jer nisi ni pitan da bi te netko razumio!
31. siječnja 1988. Uozbiljuje li se to vrijeme ili će nastaviti kao do danas? Radi se o vrmenu, meteorološkom, jednostavno. Sni-jeg nije pao nikako, do današnjega zadnjega dana siječnja. Stoga ljudi, kao i vazda u sličnim „čudima“, spominju „zadnjih stotinu godina“ i „nikada od kada ljudi pamte“, no neki vele da pamte Za-greb iz godine 1944. Tko će znati koliko ćemo još morati čekati?! Snijeg, naravno!
1. ožujka 1988. S Tomislavom Ladanom k Mariji Peakić, kako bismo rasvijetlili neke neočekivane nesporazume oko Ladanova puta u Kanadu, na poziv CCAS-a*. Vladimir Pezo kao direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, dovodi u pitanje „pravovjernost“ „kanadsko-hrvatskog društva…“ te tako stavlja u pitanje opravdanost Ladanova puta među kanadske Hr-vate. On, naravno, ima informaciju, kako se ne zna tko i što je to društvo, te da mu je Bernard Luketich, za zadnjega boravka u Zagrebu, prije par dana rekao, da ni on ne zna za to društvo. Nevjerojatno, i nemoguće, mislim, budući da je Bernard Luketi-ch kao predsjednik Hrvatske bratske zajednice, Pittsburgh, Penn-sylvania, SAD, pristao biti na gala-pedstavi Antona Cetína u To-rontu 14. studenoga 1987.** (Zbog njegove spriječenosti bio je John Plesh, tajnik HBZ; sjedio je s moje desne strane za počasnim stolom uzvanika i ostao do „fajrunta“.) Nekomu je očito stalo da se nikakve veze, osim službenih preko Matice iseljenika, ne us-postavljaju. Koliko je to službeno neko stajalište ili samo privatni business, ili pak lijepa isprepletenost jednoga i drugoga, znat će se, jednom. Nemoguća je Luketicheva „izjava“ i stoga što znam da su uglavnom svi članovi CCSA i članovi, aktivni, Hrvatske bratske zajednice. Na telefonski prijedlog Marije Peakić da na 5 minuta primi Ladana i mene, kako bismo mu pružili dokaze, Pezo je od-govorio: Ni čut!
10. svibnja 1988. Nastavnički odjel. Zabilješka sa sastanka u vezi s nastavom na Nastavničkom odjelu Akademije likov-nih umjetnosti u Zagrebu. U radu sastanka sudjelovali su pred-stavnici Republičkog komiteta, Republičke prosvjetne inspek-cije, Gradskog komiteta te predstavnici Akademije i Zajednice usmjerenog obrazovanja u djelatnosti obrazovanja, znanosti,
*Canadian Croatian Artists Society Inc. / Kanadsko-hrvatsko društvo umjetnika.**Anton Cetín, hrvatski i kanadski slikar i grafičar, dobitnik nagrade Umjetnik godine, koja se obilježavala te večeri.
123
kulture i fizičke kulture. Sastanak je sazvan povodom Odluke Akademije likovnih umjetnosti iz Zagreba o neprovođenju kla-sifikacijskog postupka za upis studenata u I. godinu studija za profesore likovne kulture, u 1988/89. nastavnoj godini. Međutim nije razmatrano samo to pitanje već i pitanje perspektive i statu-sa nastavničkog studija u Akademiji likovnih umjetnosti, pitanja materijalnih i prostornih uvjeta za realizaciju umjetničkih stu-dija te kao nezaobilazno pitanje status i upotreba ateljea odno-sno prava nastavnika na radne kabinete. Predstavnici Akademije iznijeli su što ih je dovelo u situaciju da donesu naznačenu od-luku i istovremeno istakli da Akademija ne odbija organizaciju i izvođenje studija za profesore likovne kulture (za kojeg neki još uvijek, nažalost i unutar Akademije, kažu da nije njezin ma-tični studij). Dojam je da će ovakav pristup nestati, nakon ovog sastanka, barem u terminologiji. Predstavnici ostalih institucija i organa istakli su neospornu potrebu upisa studenata u studij za profesore likovne kulture u Akademiji likovnih umjetnosti, s tim da se problemi rješavaju u hodu. Informirali o osiguranju prostora, kao o kašnjenju s raspisivanjem natječaja za upis. Pred-stavnici Akademije posebno su potencirali potrebu širenja Aka-demije na matičnoj lokaciji, na što im je uzvraćeno da značajnu odgovornost za neostvarivanje određenih prijedloga snosi Aka-demija koja je u prethodnom razdoblju tvrdila da ima građevin-sku dozvolu za širenje kao i da je zemljište za jednu od varijanti proširenja, njezino vlasništvo. U pogledu atelijera predstavnici ostalih organa i institucija podvukli su da iz Akademije dolaze informacije o neracionalnom korištenju postojećeg prostora, te da je činjenica da svaki nastavnik ne može dobiti atelijer na Aka-demiji, stalni su izvor nezadovoljstva većeg dijela nastavnika. S toga je ocjena da izlaz treba tražiti u osiguranju radnih kabine-ta nastavnicima u okviru Akademije, a u Gradu akcijom orga-na vlasti osiguravati prostore za atelijere, kako za aktivne tako i umirovljene poznate, priznate umjetnike i pedagoge. Sastanak je završen slijedećim prijedlozima i konstatacijama: 1. Akademija likovnih umjetnosti hitno će razmotriti donijetu odluku o neu-pisu studenata u nastavnu godinu 1988/89. Ukoliko Akademija ostane kod svoje odluke, predložit će se Republičkom komitetu za prosvjetu da upis izvrši druga organizacija visokog obrazova-nja odnosno da se ne odustaje od usklađenog plana upisa stude-nata u I. godinu studija na Akademiji likovnih umjetnosti. 2. Na
124
inicijativu siza, savez sizova usmjerenog obrazovanja Republi-ke Hrvatske, uputio je dopis Centru “Slava Raškaj”, u pogledu namjene prostora za potrebe Akademije likovnih umjetnosti i Centra za balet i ritmiku. Pod tim uvjetima je usmjereno ob-razovanje spremno suinvestirati izgradnju domskog prostora za Centar u Nazorovoj ulici. Siz će preko saveza sizova ustrajati da se Centar izjasni o namjeni njegovog prostora u Ilici, da već u narednoj, školskoj godini šire otvori svoja vrata potrebama Aka-demije što treba riješiti jednim dokumentom na duži rok, sve do preuzimanja dijela prostora kao trajnog vlasništva Akademije. 3. Ukoliko Centar “Slava Raškaj” odbije prihvatiti uvjete sadržane u dopisu saveza sizova, što je utvrđeno i okvirnim programom investicija u razdoblju 1986.-1991., siz će inzistirati da se kre-ne sa osposobljavanjem prostora, zatvaranjem kosih krovova na objektu Akademije. Pretpostavke ( suglasnost općine i drugih organa) za podizanje kosih krovova, kroz program investicij-skoga održavanja, treba osigurati Akademija likovnih umjet-nosti. 4. Akademija likovnih umjetnosti vodit će kontinuiranu akciju u suradnji s općinom Črnomerec i Gradom Zagrebom za iseljenjem stanara iz objekta Akademije, a tako dobiven pro-stor upotrijebiti će za pedagoški rad na Akademiji. 5. Akademi-ja likovnih umjetnosti pokrenut će i voditi akciju za osiguranje prostora u Gradu za atelijere umirovljenih i aktivnih nastavni-ka i u tome će najuže surađivati sa Republičkim komitetom za prosvjetu, Gradskim komitetom za prosvjetu, usizom kulture i sizom i savezom sizova usmjerenog obrazovanja. 6. Akademija likovnih umjetnosti hitno će održati sjednicu Znanstveno-na-stavnog vijeća i najkasnije u prijepodnevnim satima u ponedje-ljak, 16. svibnja 1988. obavijestiti Republički komitet za prosvje-tu, Gradski komitet za prosvjetu i siz usmjerenog obrazovanja o odluci u vezi s upisom studenata u I. godinu studija u studij za profesore likovne ku1ture u 1988/89.
27. listopada 1988. Mislim da je to bio zadnji dan našega bo-ravka u Australiji, na jutarnjem sastanku s domaćinima s Ma-cquarie University, s Di Yerbury, Lukom Budakom i fra Gracija-nom Biršićem, na kojemu su bili uz Anu Bruning iz Sydneya, još i Vlado Gotovac, Pero Budak sa ženom, Ante Starčević kipar i ja s ženom, profesor Ante Kadić s Indiana University Bloomington, USA, Henrik Heger, profesor Université de Paris-Sorbonne...
125
U jednom trenutku sam se drznuo (!) i predložio, premda od nikoga ovlašten za taj moj postupak, suradnju Sveučilišta Macquarie iz Sydneya i Sveučilišta u Zagrebu. I dok je još tra-jao naš sastanak, s puno dojmova o uspješnom boravku New Sauth Walesu i Australiji i zahvala čelnicima Svučilišta Macqu-arie, pismo je bilo napisano i Mrs. Di Yerbury mogla ga je pot-pisati, što je i učinila, zamolivši me da ga osbno uručim rektoru g. Vladimiru Stipetiću.
27. listopada 1988. SVEUČILIŠTE MACQUARIE, PRO-RETKTOR. Profesor emeritus Di Yerbury. Dragi profesore Sti-petiću, tijekom nedavnog međunarodnog simpozija „Hrvatska i Hrvati u dvadesetom stoljeću“ održanog na Sveučilištu Ma-cquarie, imala sam čast upoznati hrvatske znanstvenike sudi-onike iz raznih zemalja, uključujući Kanadu, Sjedinjene Ame-ričke Države, Francusku, Švicarsku i samu Hrvatsku. Tijekom naših rasprava predloženo je da se stvori neka vrsta suradnje između Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta Macquarie, kako na nastavničkoj, službenoj, tako i na studentskoj razini. Ako bi bilo prikladno, ako vam je zgodno, rado bih posjetila Zagreb u ranom listopadu sljedeće godine kako bih dalje dodatno istra-žila mogućnost uspostavljanja formalnih veza između naša dva sveučilišta. Pratio bi me profesor Keith Goesch, profesor francuskog i ravnatelj naše škole suvremenih jezika. Profesor Goesch je upravitelj naše slavistike, čija je glavna komponenta naš program Hrvatskih studija. Kako čujem, ovo će Vam pismo dostaviti gospodin Stjepan Šešelj, koji je bio jedan od glavnih sudionika nedavnog simpozija, i koji je, sa svojim kolegama iz Zagreba, pomogao unaprijediti Hrvatske studije u Austra-liji. Gospodin Šešelj je ljubazno pristao služiti kao poveznica između naša dva sveučilišta tijekom preliminarnog planiranja moga posjeta. Vjerujem da Vam je ovaj prijedlog zanimljiv te s veseljem uskoro očekujem vaše prijedloge. Također se radujem posjetiti Vašu zemlju, o kojoj sam čula toliko toga lijepog. Pro-dekanica, Di Yerbury.*
Rektoru Sveučilišta u Zagrebu akademiku Vladimiru Stipe-tiću (1986. – 1988.), odlazim odmah po momu povratku iz Au-stralije i predajem mu pismo Sveučilišta Macquarie iz Sydneya, ali na žalost od te žurbe nije bili ništa, sve do rektora Zvonimira Šeparovića (1989. – 1991.) Inače, program koji je nudio moguć-nost učenja hrvatskoga jezika, započeo je u Australiji još u veljači
*prijevod s engleskoga na hrvatski jezik Lucija Katarina Šešelj.
126
1983., a Sveučilište Macquarie je jedno od prvih visokoškolskih institucija u svijetu na kojima se moglo studirati i usvajati iden-titet i samostalnost hrvatskoga jezik i hrvatske kulture.
Zagreb, 27. rujna 1988. Prije moga odlaska na simpozij “Hrvatska i Hrvati u dvadesetom stoljeću” upućujem Savjetu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu žalbu na odluku br. 01-782/ 2-1988.Ulažem žalbu na Odluku Savjeta ALU o odobravanju slobod-nih radnih dana za studijski boravak u inozemstvu, Sydney, Australija. Žalba se odnosi samo na točku 3. Odluke, u kojoj se utvrđuje da mi ne pripada pravo na naknadu osobnog dohotka /neplaćeni dopust/. Žalbu temeljim na sljedećem: - takva odlu-ka Savjeta predstavlja presedan u postupanju u sličnim slučaje-vima, te ispada da se bez posebnog postupka, na osnovi nedo-kazanih objeda, prema meni kazneno postupa stavljajući me i kao radnika ALU i kao kulturnog javnog djelatnika / književni-ka / u neku drugu kategoriju naprama ostalim radnicima ALU koji su ujedno i kulturni javni djelatnici / slikari, kipari, grafi-čari, književnici, kritičari/. Po prvi put u praksi ALU donosi se jedna ovakva odluka! Unaprijed se ispričajem časnim predša-snicima što ću ih poimence spomenuti, a ni najmanje nisu kri-vi što su kao javni kulturni djelatnici bili u prilici u inozenstvo predstavljati vrijednosti kulture ove zemlje: Ferdinand Kulmer, Matko Peić, Miroslav Šutej, Stipe Sikirica, Dubravka Babić... itd. Bilo je prilika i kada se je posvema privatno putovalo, ali se je i tada držalo / držim ispravno! / da i ta putovanja od koristi su i pojednicu i ALU i ovoj kulturi. Bilo je takvih višednevnih, višetjednih... putovanja i u zemlji, pa se i tada isto postupalo. Naime, u svakom takvom slučaju, kada se nije išlo na stručna i sl. putovanja na izričiti putni nalog Akademije, dogovoreno ili na osnovi organa upravljanja, smatralo se da radniku Akade-mije koji je i umjetnik-kulturni javni djelatnik pripada pravo na naknadu OD – plaćeni dopust. Čak niti inspekcija nije na takve odluke stavljala primjedbe. - u ovom mom slučaju naj-ednom se postupa drugačije?! Ukoliko se želi da taj presedan postane nova praksa Akademije, prihvaćam je jer je valjda u interesu svih. No ukoliko je takva odlika samo za mene i samo za ovaj slučaj i ovaj put, onda je nikako ne mogu prihvatiti, već tražim od Savjeta da toč. 3. Odlike br 01-782/2-1988. od 16. rujna 1988. izmijeni i preinači u “pravo na naknadu OD / plaćeni dopust /”, kao što je postupano u svim predhodnim slučajevima. Pozdrav, Stjepan Šešelj.
127
U Zagrebu, u mjesecu studenomu i prosincu 1988. Obilazim meni poznate ljude u dogovoru s dr. Tuđmanom, Horvati-ćem… Razgovaram s Draženom Budišom i Jerkom Đerekom u NSB, Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci (!). I u Šeparovićevu kabinetu na Pravnom fakultetu: prof. dr. Zvonimir Šeparović je spreman sudjelovati u demokratskom pokretu intelektualaca, koristiti položaj u Svjetskom viktimološkom društvu, no nije spreman za izraženiji politički angažman. Ne znam kako će toprimiti Budiša i ostali, „rođeni političari“, mene raduje i svaki i najmanji pomak k slobodi, demokraciji, promjeni iz ove šut-nje, mrtvaje. Sjećam se susreta i vožnje s Draženom Budišom i Dubravkom Horvatićem, od Sveučilišne do Remetinca. Poslije, ispraćajući nas, Budiša onako pokroviteljski veli: Bog, uzdani-ce hrvatske kulture! A Horvatić će na to, meni: Ne dao nam Bog ovakvoga za prvaka! Budiša mi je, za jednoga zajedničko-ga hodanja Ilicom, od Trga do Frankopanske, uskoro nakon povratka iz zatvora, a osjećao sam da ni meni ne vjeruje, tada, rekao: Ne, nisu me tukli! I, bavit ću se stručnim poslom, a poli-tikom nikada, do trenutka kada će se to moći javno, slobodno. Po tome, to vrijeme dolazi. Ipak, sve naše razgovore u NSB vo-dimo u hodnicima (desno prizemno krilo), i uglavnom šaptom (jedino kada je s nama i Jere Đerek onda se znade dići glas, ali Budiša se gotovo vazda kontrolirao). Ja znadem da ja nisam za politiku kao posao, to me tako niti ne zanima. Ne znam kako to Jere za sebe osjeća. Mislim da je i u njega previše srca a da bi se tim poslom uspješno bavio. Tu naiđu, istom, sličnom nakanom i Slavko Jeličić i Slobodan Praljak…
Na osnovi članka 149. Statuta Akademije likovnih umjet-tnosti u Zagrebu, a u skladu s prethodno provedenim rasprava-ma na Koordinacijskom odboru, Savjetu, Odboru za unapred-jenje nastave, Znanstveno-nastavnom vijeću i Zboru radnika Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, Savjet Akademije na 20. i 21. sjednici održanima dna 26.siječnja i 28.veljače 1989. godine, donosi odluku o osnivanju informacijsko-referalno-do-kumentacijske službe Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
I. otvara se postupak za osnivanje informacijsko-referal-no-dokumentacijske službe Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. II. Polaznu osnovu za osnivanje službe iz prethodne točke čini “Informacijsko-referalno-dokumentacijska služba Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (u osnivanju)” broj: 01-82/1-1989. III. Za vodjenje poslova osnivanja službe iz točke I.
128
Ove odluke, sa svim obvezama, odgovornostima i pravi-ma ravnatelja u osnivanju ovlašćuje se Stjepan Šešelj, tajnik akademije. IV. Ova odluka stupa na snagu danom donošenja, oglašava se na oglasnoj ploči Akademije i uručuje imenovanoj osobi. Broj. 01-246/1-1989. U Zagrebu, 26.01.1989. 28.02.1989 Predsjednik Savjeta: red. prof. Kruno Bošnjak. Predsjednik Savjeta: doc. Ivica Šiško.
U Zagrebu, 9. veljače 1989. Štovani prijatelji, Luka i fra Gracijane! Kanio sam još počekati neko vrijeme s mojim javljanjem Vama, a preko Vas razumije se i široj hrvatskoj australskoj javnosti, kako bih Vam mogao više reći o nekim značajnim pothvatima u domovinskoj kulturi, a koji se odnose na naš iseljeni dio. Zapravo, o rezultatima tih pothvata, koje očekujem kroza naredni mjesec. No, budući da su naši sydneyski dečki pred odlaskom iz Hrvatske, javljam Vam se, kako uistinu ne biste pomislili da sam/smo na Vas zaboravili. Nadam se da Vam je obitelj Lušić također prenijela naše pozdrave. I nakon svega ostaje nepomućeno jedno: velebnu ste stvar iznijeli na svojim plećima upravo Vas dvojica. To se i ovdje znade, usprkos svima koji su očito željeli da sve prekrije šutnja. Pa i neka se o simpoziju nije ovdje govorilo koliko je to zaslužio (ja sam na I. programu Radio Zagreba imao, 8-minutni razgovor, očekujem 1h emisiju, ako je dobijem; tjednik „Danas“ nije objavio tekst, (5. kartica), uglavnom se u kulturnim krugovima za njega znade, a “službeni ocjenjivači” očito nisu mogli naći zamjerke. Dapače, koliko se čuje, drže da je šteta što Ladan, Supek, Bilandžić… također nisu išli u Sydney. Pismo rektorice Macquarieja predao sam rektoru Stipetiću, ne znam je li odgovorio. Ja za sada to neću provjeravati budući da je upravo u postupku izbor novoga rektora, a nakon izbora ću o tome porazgovarati s novim rektorom.
Ovom prigodom šaljem Vam “Pjesmu o biedi i nevolji dalmatinskog seljaka i življenje u Zapadnoj Australiji”, koju je skitio Vicko Mišurac, objavljena u Šibeniku 1912., u Hrvatskoj tiskari (Dr. Krstitelj i drugi). Možda Vam je i znana, ali ako nije vjerujem da je zanimljiva za proučavanje povijesti australskih Hrvata. Zasigurno bi bilo vrijedno truda da se ovim stihotvorom pozabavi netko od naših u Australiji. U Hrvatskoj je o ovoj pjesmi pisao dr. Ljubomir Antić (taj tekst
129
nisam čitao) koji se inače bavi poviješću hrvatskoga iseljeništva. Autor pjesme je kao i Antić rodom s otoka Prvića kod Šibenika. Ja na moju veliku žalost za pjesmu nisam znao ranije, otkrio sam je tek nakon povratka od Vas. Molim Vas, ako se netko s njom pozabavi, te u vezi s njom nešto objelodani, obavijestite me o tome. Nela mi upravo veli da je danas “Večernji list” (a valjda i ostali) donio vijest o novom simpoziju na Macquarie sveučilištu, te da je na njemu hrvatski predstavnik prof. Babić! Znači da Mecquarie nije sam po sebi ovdje nepoćudan, već će biti da su bitne teme, valjda, i sudionici? Tko bi znao?! Vjerujem da ćemo se uskoro ponovno čuti, a do tada svako dobro iskreno Vam želim, Vama osobno, te svima s kojima se nas budete spominjati, Stjepan Šešelj. Pozdrav Nela.
*Prof. dr. Zvonimir Šeparović, izabran je na dužnost rektora
Sveučilištu u Zagrebu od 24. veljače 1989. do 24. travnja 1991. Na tu ga je dužnost sveučilišna zajednica izabrala protivno volji vladajućih struktura tadašnje jednopartijske komunističke države. Bio je 83. u nizu rektora, od prvoga rektora Matije Mesića. Čestitao sam mu, brzojavom broj 78158, na izboru: Svako dobro i mnogo naklonosti bogova i zvijezda neka Vas prati dok nosite rektorski lanac glavnoga Hrvatskog sveučilišta zagrebačkoga. Iskreno, Vaš prijatelj i suradnik, Stjepan Šešelj. Profesor Šeparović mi je uzvratio: Rektor Sveučilišta u Zagrebu. Dragi Stjepane, zahvaljujem na čestitkama uz izbor za rektora. To je ohrabrenje u mom nastojanju da se približimo ostvarenju autonomnog, modernog Sveučilišta na svjetskim mjerilima vrsnoće. Hvala Vam, Vaš odani Zvonimir Šeparović. Rektor Šeparović je ubrzo ispravo ono što je svojim nemarom prouzročio akademik Stipetić i sporazum Sveučilišta u Zagrebu i Macquarie univrsity je zaljučen. Moj drski prijedlog, na moju veliku radost, time se ostvario, a osjećao sam da je moguće njegovo ostvarenje i u trenutku njegova predlaganja. Valjda ponesen velikim svehrvatskim uspjehom simpozija Hrvatska i Hrvati u XX. stoljeću, usprkos spoznaji u kakvu se Hrvatsku vraćamo. S tim u vezi više sam puta prijateljski spočitnuo g. Luki Budaku, profesoru Hrvatskih studija, hrvatske književnosti i kulture na Macquarieu u Sydneyu, pa tako činim i sada, što nije objavio sve radove koje su izlagani na simpoziju, kao povijestni spomenik o hrvatskoj borbi za hrvatski jezik i hrvatsku državu, iz godine 1988.
130
*Valjalo bi jednom napisati, zapisati, te slike iz NSB: (-od pr-
voga dolaska –progledavanja -straha od preračunavanja, mno-ženja broja stranica knjiga –stari knjižničari Ivan –Drago (priča o Prpiću Malome) –Janko (dostavljač) –spavanje pa budilica u Velikoj čitaonici). A tko će zapisati one slike, koje se zovu: - sydneyski simpozij „Hrvati i Hrvatska u XX. stoljeću“ - prije toga Kanada, Toronto, Vancouver (s akademikom Dalibo-rom Brozovićem), Ottawa…- kontakt s dr. Franjom Tuđmanom, prvi u njegovu domu s Dub-ravkom Horvatićem- odmah nakon Kanade (studeni 1987.), inicijativa, uz potporu šapćuću, tajnu, Šimuna Šite Ćorića (kojemu je oduzeta putovni-ca i tako spriječen povratak na „radno mjesto“ misionara u Švi-carskoj) i Dubravka Horvatića, a već (10. ožujka 1988.) - „Prijed-log za osnivanje sekcije (odsjeka) za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu“- Pravila Sekcije 1989. → 30. lipnja 1989. prva sjednica*- itd.
To je bio moj glavni posao tada, a kontakti, kao onaj s Draže-nom Budišom, Jerom Đerekom i Zvonimirom Šeparovićem, bili su dodatni (moj prilog politici, usputni, od srca i od potrebe, za narod, za dom), u dogovoru s dr. Tuđmanom, lokomotivom koja nas je sve vukla, i ostalima iz Inicijativnoga kruga Hrvatskog de-mokratskog zbora, i konačno, Hrvatske demokratske zajednice. Da, dr. Franjo Tuđman se prije ikakva razgovora iscrpno infor-mirao, tko sam, što sam, što radim, kakve su mi veze s Kanađani-ma, tko me zove… Postavljao je i još niz drugih pitanja… kako bi mogao „saznati“ koga mu je to Horvatić doveo u kuću?
*Gospodine profesore, (umećem): pitate li se, pita li se uopće
itko, zašto su zgrade (mislim točno na Planića, Iblera…) ljepše, toplije građene nego čitav Novi Zagreb ili ulica Proleterskih bri-gada i njoj slične?
*O tomu se više nahodi u mojim knjigama: Približene daljine Duhovne Hrvatske i Na izvoru Duhovne Hrvatske (knjiga u suautorstvu s Dubravkom Vidak).
131
*
Strah. S novinskih stranica, s televizijskih ekrana, iz ra-dio-kutija. Strah. I kada se govori, eto, kao prođe Orwellova godina, i kako bješe loš prognozer, taj Orwell, i kako još smo puno ljudi, kako još uvijek humani zakoni vladaju… ljudima, nad ljudima! Kako država je dobra hraniteljica: kao zemlja, kao majka! Državu nam, eto, za majku podmeću! Vidim, mućak podmeću za polog kvočki. Državu bi nam, eto za majku pod-mjestili. Ali ni kokoši, te poslovično životinje s malo mozga, nisu vazda za ona duga sjedenja na jajim-mućcima. A i kada jesu, traje to, čini mi se, samo dvadeset i jedan dan, do prvih kljucaja i pucanja ljuski, oklopa… I javljaju se pilići, javlja se u onoj smiješnoj verziji i neki mali Kallimero, koji neušutljiv ponavlja: To je nepravda! To je nepravda!
*
Gluposti! U nas se ljudi pitaju, obično šapćući, ili urlajući pijani po krčmama, posve hrvatski! A je li moguće kriknuti, onako poput Matoša, ili ciknuti onako poput Šimića, Kamova, Donadinija, Nehajeva, istinu pučanstvu u svijest, gospodarima zemlje, vlasti u nos?! Gluposti, moguće je, sigurno! I nije za to potrebno samo uho povjerljiva prijatelja ili onih od alkohola po krčmama, to ovisi samo o tebi, meni, o nama – koji se pita-mo – uz uvjet da ne držimo odgovor unaprijed negativnim i s figom u džepu! Potrebno je samo malo volje, malo truda, i ta tako mala i veličajna misija hrabrosti je izvršena: treba samo zapisati to što se iskreno misli, jer, to se ionako vazda kazuje samome sebi!
Je li njemu ikada bilo dopušteno kazati ono što misli? Je li uistinu morao biti pehlivanom onima za koje je u tim trenutci-ma intimne nemoći, radio?
Pa, eto, nikada vam više ne će V. T. ući u tu zgradi, na ko-joj već godinama niste uspjeli zamijeniti tih desetak razbijenih prozora! I, kako nasljedovati Matoša kada u Hrvatskoj zapravo izlazi samo jedan dnevni list, koji se samo različito zove, ovdje Vjesnik, ondje Večernji list, tamo Slobodna Dalmacija, onamo Glas Slavonije ili pak Novi list!
132
*
O njima ću pisati kao o skupini. Čini mi se da ne pripadaju nekoj skupini? Samo vam se čini! Oni su od onih ljudi koji se tek u skupini dobro osjećaju! Po skupini i jesu ono što su, i onda kada čini se da rade (na primjer slikaju) posao inače osobena karaktera. Svima njima je karakteristika to nešto skupnoga i začudno bi bilo da i njihovim djelom ne struji ta skupnost: po-treba za skupinom. Kolektivne izložbe, funkcije po društvima likovnih umjetnika, profesure na Akademiji, članstvo u žiriji-ma, arbitri u komisijama, članovi u aktivima…
*
Tolike su gluposti, danas, značajne činjenice! Toliki su idio-ti, guzolizi, zakrpe, krpelji, krpice (nove, al’ uvijek za nas fatal-ne poput one riječke!), ljudske spodobe… značajne i znane za hrvatsku tzv. službenu kulturu. Svugdje ih je, zapinješ za njih, a ako to ne želiš, pazi ih se, zapet će oni za tebe, već, ne brini.
*
Sjedam, i ovaj put, zapisati nešto što se zacijelo ne će služ-beno obznaniti. Ali hoće službeno priblježiti prišipetlje (ovih dana, čitamo u novinama onako usput u nekakvu tekstu, tko zna odakle i zbog čega, jezik nam je obogaćen još jednom vrijednom sintagmom: policijski informator!). Ali zato će si-gurno biti upisano, kadli-tadli, u konačnu knjigu vrijednosti, što ih zovemo kulturom i što nadživljuje i nadvisuje dnevnost. Dnevnost – najveću preokupaciju svih vremena! Usprkos joj, sjedam, zapisujući: Zvonimir Bajsić i Maksim Jurjević snimiše radiodramski dokument „Praško proljeće ’84.“ Ovo pismo mo-žete i uništiti ili proslijediti dalje, ili dostaviti (!) – kako vam drago. Jer, ovakva pisma pišu se u kopiji, ne da bi se dostavljala (na što vi prvo pomišljate!), već da bi se ostavljala ostalima da-nas i sutra ili kako se to jednom riječju kaže – povijesti. I da bi jednoga dana možda bila i objelodanjena svima u nekoj mojoj knjizi Usputnih tekstova! Čitam Milana Kunderu, Czesłava Mi-łosza, Carlosa Fuentesa…
28. veljače 1989. Na Tribini Društva književnika Hrvatske, koja se održala u 18 sati, bili su najavljeni kao govornici o potrebi pokretanja Hrvatske demokratske zajednice te neovisnog
133
časopisa i tjednika za kulturu i društvena pitanja: Šime Balen, akademik Dalibor Brozović, prof. dr. Grgo Gamulin, Radovan Grgec, Hrvoje Hitrec, Dubravko Horvatić, Neven Jurica, dr. Anto Matković, dr. Josip Potočanec, ing. Drago Stipac, akademik Petar Šegedin, Vladimir Šeks, Stjepan Šešelj i Franjo Tuđman, a govorili su, prekidajući povijestnu hrvatsku šutnju: Franjo Tuđman, Dubravko Horvatić, Neven Jurica, Drago Stipac, Ante Korljan, Vladimir Šeks, Dalibor Brozović, Stjepan Šešelj, Ivan Gabelica i Hrvoje Hitrec. Te večeri govorio sam o Jedinstvu domovinskih i iseljenih Hrvata:
Štovani skupe! Uistinu mi je žao što nisam mogao biti nazočan prije nekoliko dana na prvom javnom razmišljanju o mogućnosti organiziranja i djelovanja ljudi socijaldemokratske misli u Hrvatskoj. I premda neki »socijaldemokrati« neće možda vjerovati u taj moj žal, on je istinit i iskren, i nije nespojiv s mojom prisutnošću na večerašnjoj tribini prvoga javnoga razmišljanja o mogućnosti organiziranja i djelovanja ljudi demokratske misli u vidu Hrvatske demokratske zajednice.
Ja, naime, svim svojim silama podržavam svaki iskreni demokratski pomak u ovoj zemlji, a naravno, posebice u Hrvata i u SR Hrvatskoj, čiji sam građanin. Jer, predugo je već ovomu narodu demokracija tek apstraktna slutnja i nedosežna želja; temeljena pretežno na vjeri u iskrenost onih njegovih sinova, duhovnih prvaka, koji su u svojoj mašti samo uspijevali predočiti ono što bi bila i kako bi mogla izgledati hrvatska demokratska stvarnost. A za to su, u pravilu, bivali optuživanima i kažnjavanima.
Dakle, na našu veliku žalost, nitko od nas ne može se pohvaliti da je u zbilji, uživo, vidio našu, hrvatsku demokraciju. Od one trajne želje i od ove činjenice mi - složit ćemo se - polazimo. Premda će, eto, kraj dvadesetomu stoljeću. I premda već odavno uđosmo u krug europskih naroda, i još dugo nam je, vjerujemo, u njemu biti.
I zato nam nije nikada do sada, kao ni danas, bilo svejedno - kako bivamo i prebivamo.
Paradoksalno je i nama, a svijetu posebno neshvatljivo, da smo tu gdje smo, a da smo zapravo tako daleko od europskih
134
demokratskih stečevina. Dok istodobno, već stoljećima ravnopravno sudjelujemo u stvaranju svih drugih njezinih vrijednosti, posebice kulturnih. (Mislim da nije potrebno ovdje navoditi sve naše udjele u europskoj kulturi i civilizaciji, od hrvatskih latinista do svih onih ovodobnih gastarbeitera.)
Međutim, ovdje moramo i navoditi i spominjati onu trećinu, polovicu ili kako neki čak tvrde, brojčano: još jedan čitav iseljeni hrvatski narod izvan domovine! Bez obzira, u ovom trenu, koliki je stvaran broj Hrvata raseljenih diljem svijeta (i to ćemo valjda jednoga dana u ovom vremenu kompjutora saznati!), jedno je sigurno: krnja je svaka hrvatska demokratska misao (naprosto ne može se nazivati demokratskom niti posezati za hrvatskim nacionalnim imenom) ukoliko u svom obzoru nema jasan odnos prema vlastitom iseljeništvu i na istinama zasnovanoj projekciji mosta između raseljenoga i domovinskoga naroda. A taj narod, bez obzira na granice država u kojima živi i udaljenosti koje ih fizički dijele, čini jednu i nedjeljivu Duhovnu Hrvatsku.
Hrvati izvan domovine danas su sve značajniji i sve priznatiji dio svojih novih domovina. Rad, stvaranje, uvijek nam je bio posebita čast; na radost sebi i drugima. Sva ta postignuća po svijetu neodvojiv su dio i hrvatskoga nacionalnoga bogatstva. Sve to samo obogaćuje i otvara nove slojeve stvaralačkih mogućnosti hrvatskoga naroda kao cjeline. Toj činjenici danas pogoduje u svijetu sve prihvaćeniji princip multikulture (Kanada, Australija itd.).
(Treba uistinu biti »balkanski političar« pa još i danas vjerovati kako je moguće po vlastitu receptu prekuhavati narode i onda tom ukuhku davati ime koje ti odgovara!)
Štovani skupe, temeljna stvar, što se dijela hrvatskog naroda u iseljeništvu tiče, leži u potrebi da dosadašnji službeni odnos, dosadašnje negativno etiketiranje gotovo čitavoga jednoga naroda, postane zaista prošlost i da u našu svagdnevicu napokon počne stizati istina o našim iseljenicima i njihovim potomcima. Da se prema njima počnemo otvorena srca iskreno odnositi. A posebno bez potvora i držanja u raznim vidovima straha i trajne daljine od domovine.
135
Zašto u tome vidim temeljni odnos prema iseljenoj Hrvatskoj?
Trebate jednostavno steći povjerenje nekoga od višemilijunskoga broja naših iseljenika, bilo u Europi ili prekomorju, pa da vam on progovori iskreno o svojim iskustvima s nekim predstavniciima jugoslavenske diplomacije i drugih pratećih službi. Na temelju takvih iskustava, jedan naš uvaženi gastarbeiter i član Društva književnika Hrvatske ovih je dana obranio doktorsku disertaciiju na Zagrebačkom sveučilištu s temom: Traume hrvatskih iseljenika.
(Slušao sam ga prošle jeseni u Sydneyu na simpoziju »Hrvatska i Hrvati u 20. stoljeću«. Na simpoziju o kojemu na žalost u domovini nije bilo objelodanjeno niti slovca. Dok je Tanjug tih dana iz Sydneya javljao o ljubavnim jadima jedne žirafe u tamošnjem zoološkom vrtu i o najezdi noćnih leptira na Canberru.)
Dakle, budući da traume nikako ne mogu biti posljedak demokracije, te da je na tu temu obranjena jedna doktorska disertacija, očito je da se ne radi više samo o pričama, već i o znanstvenim činjenicama. Vjerujem da će Hrvatska demokratska zajednica učiniti sve da se te činjenice izmijene.
8. ožujka 1989, na ALU. Carol Gabrić, SAD, gošća studentica na ALU, kći arhitekta Tomislava Gabrića iz Metkovića, iseljeni-ka u Americi: Kako je svijet mali, svugdje možeš sresti Hrvate... u Kaliforniji, razumiš... to nije normalno, koliko ima puno Hrvata... Da, da...
Nedjelja, 9. srpnja 1989. O, koliko mi se toga gadi po Hr-vatskoj. Novine, na primjer, od stranice do stranice ne presta-je se čovjeku povraćati. Rigotinom na bljuvotinu! To jadno i frustrirano tzv. hrvatsko novinstvo (a tko u ovoj zemlji hrvat-skoj, posebice u zadnjih pedeset godina, nije frustriran, rasci-jepljen, raspolovljen, rasčetvoren, rastranširan, iskasapljen… razbijen?!), Pa i tu u blizini, okol nas, o onome dalje, u svijetu uglavnom ništa ili nimalo ne znaju, jer za njih nisu, već za tanjugove izabranike, svjetske putošestvije i drugi povjerljivi zadatci u tuđini, u kojoj nema gdje nema i našega svijeta po-sebno hrvatskoga, (nažalost, nasreću?!) Zapisah, ne znajući
136
da ću za nekoliko trenutaka kasnije morati pisati pismo Vje-sniku, zbog „čudna“ spominjanja moga imena… Svaki pisme-niji čitatelj naših (dnevnih, tjednih…) novina, morao bi sva-kodnevno utrošiti znatan dio vlastita vremena, truda i pameti, pišući pisma „svojim“ novinarima i uredništvima, budući da se svakodnevno susreće s nedopustivim nakaradnostima, od jezičnih do faktografskih. Ozbiljan se čitatelj ne može oteti dojmu da je mnoga grješka po našim novinama – namjerna. Takve „režije“ i kad im se razlozi ne mogu naslutiti, zasigurno polučuju tamo neku svrhu. Očito ne u službi istine. Držim da ipak većina tih ružnoća nastaje s površnosti, neodgovornosti, poluznanja i jednostavno – pogrješke u odabiru zanimanja. No, nije mi nakana pisati raspravu o hrvatskom novinstvu… (Pljunuli su nam u lice, opet 1. prosinca one 1971., svaki je Hrvat imao neodoljivu potrebu, sa sviješću ili bez nje, prelaziti dlanom preko vlastita obraza, otirati se. Pljuvotine su dolazile sa svih strana.)
Dvadeset i deveti je srpnja ove 1989. godine. Teče mi 29. 9. 89./-16. 6. 47./=13. 3. 42. dan života. Toliko toga čovjek bi htio učiniti. Dobra. Korisna. Av! Već poodavno zapisah, dakle domislio sam to već bio, iskusio, da kako čineći dobro, kaneći dobro činiti, čovjek toliko zla počini! Toliko dobrih djela za-pasah, započeh. A koliko mi se još novih glavom motaju?! No, što, sebi činim? Društvo književnika, P.E.N., Sekcija za pro-učavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, Okrugli stol „Književnost između dviju domovina“, Akademija (redoviti posao, plaća; služba izdavaštva, arhiva, knjižnice, filmoteke, videoteke… rad studenata u pejzažu, Neretva… kiparstvo na Braču, Pučišćima… Ilok, Dubrovnik, Motovun… postdi-plomski studij…) Galerija Stećak Klek – izložbe. Knjige, ak-cije… Spomenik hrvatskom pomorstvu… Fundus Neretve?... Osinj, stećci u Provića selu, Brštanik… Kula Norinska… sim-pozij, knjiga-zbornik?... Podgradina… skrb za rasprodane kuće, ognjšta, baštinu?... pa vlastita kuća, zemlja?! I tako dalje, i tako dalje… itd…?!?! A ja, a pisanje, a kada napisati sve ono što je već gotovo „u glavi“?! Tjelesni umor je toliki i takav da bih mogao spavati danima. Zaspem nad tekstom, čitajući… I sve više sam opsjednut Gradom. Mojim Gradom ponad Kle-ka. Smrdangradom. Gradom na visu. Poput Vrbnika. Poput
137
Lubenica. Poput Eccova samostana iz „Imena ruže“. Tumačim to: potrebom za mirom, samoćom, skladom – misli, želja, ti-jela… Smiriti se sjedeći na banku od grubo tesane borovine, nad istim takvim mirisnim stolom okružen s nešto nezaobila-znih knjiga na policama, komodno odloženih… S druge strane brda, uza samu močvaru, na pragu Kuti, otkrivamo ovoga ljeta Prevoznik – grozd kuća, grad sam za sebe, što se vere iz voda, hrptom kose, k čistu nebu. Čudno je to, s ovu stranu Grada (brda, uma). Puno drukčije od svega što se gleda i vidi tek kada u nj uđeš. Pruža nešto od one teške srednjovjekovne hrvatske ljepote istarskih gradova. Hum mi prvi pada pred osjetila. Mo-raš mu se vratiti. A trebalo bi šutjeti o toj ljepoti i biti mu u nje-govoj vlastitoj tišini. Koliko bi mi dana bilo potrebno da se na tu ljepotu, na taj sklad naviknem? Ja ovakav nikakav! Gospode, okrijepi me milošću mira! Jednoga ljeta, u istoj toj močvari, shvatio sam puni smisao, značaj, sadržaj, puninu riječi – smi-raj. I one krave na ogradi, sjenokoši, zvonom, klepkom, oglašu-ju svijest o potpunosti, punoći, raskoši življenja. Predvečernji trenutak, tren, čas je to, kojega ljudi teško mogu uhvatiti svojim ogrubjelim ćutilima.
14. rujna 1989. Zapisujem izjavu moga strukovnog druš-tva, Društva književnika Hrvatske, objavljenu u „Vjesniku“: U dugoj suradnji Društva književnika Hrvatske i Udruženja knji-ževnika Srbije bilo je boljih i lošijih razdoblja, ali uvijek se s obje strane našlo dostatno dobre volje da se prevladaju povre-meni nesporazumi. Oni, uostalom, nikad i nisu bili književne naravi. Nastajali su u trenucima kada je književnost odgova-rala na pitanja postavljena u drugim područjima, prije svega i najčešće u ideologiji i politici. Članovi Društva književnika Hrvatske i Udruženja književnika Srbije najvećim su dijelom u cijelom razdoblju postojanja svojih organizacija djelovali u skladu s moralnim i demokratskim načelima naše civilizacije. To je omogućilo ne samo održavanje stalnih književnih veza, nego i nastajanje osobnih simpatija i prijateljstava među pisci-ma. Danas smo opet u prilikama kad su i književnost i književ-ne organizacije i njihovi članovi pojedinačno izloženi snažnim ideološkim i političkim zahtjevima. Preispituju se sve temeljne činjenice državnog i društvenog ustrojstva SFRJ. Razlike u sta-novištima su najčešće veoma velike, a u nekim slučajevima sta-
138
jališta su dijametralno suprotna. Potreban je golemi duhovni napor da se u takvim prilikama suzbiju provale iracionalnoga, da se očuva racionalnost u prosudbi zbivanja i u međusobnu suobraćanju. Upravo bi to trebao biti posao pisaca. I tu bi oni morali postaviti straže svoje umjetnosti, straže nepotkupljive osjetljivosti i vjernosti činjenicama koje uspostavljaju i održa-vaju svijet čovjekovih vrijednost. Umjesto toga među piscima se već oglašavaju provale iracionalnoga. Sve češće one odre-đuju njihove postupke i oblikuju njihove planove. Društvo književnika Hrvatske smatra da Tribine o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, što ih je Udruženje književnika Srbije organizi-ralo u Francuskoj 7, predstavljaju krajnje pogibeljan primjer bezobzirnosti iracionalnog ponašanja. Samo se u njegovu po-svemašnjem pomračenju može tako neobuzdano, tako drsko, tako uvredljivo govoriti o hrvatskom narodu, o njegovoj dr-žavi, o njezinom integritetu i suverenitetu, o srpskom narodu u njoj. Iz svega je izbijala želja za kaosom, strast za rušenjem i nasiljem – atmosfera hegemonističke i iredentističke puči-stičke razornosti popraćena lažima. Zato se Društvo književ-nika Hrvatske obraća Udruženju književnika Srbije s pitanjem: zašto Udruženje književnika Srbije nije osudilo takve pojave i istupe, zašto se nije odlučno ogradilo od njih cjelokupnim svojim autoritetom i ugledom? Društvo književnika Hrvatske poziva Udruženje književnika Srbije da se ogradi od sve učes-talijih agresivnih istupa nekih svojih članova prema hrvatskom i srpskom narodu u SR Hrvatskoj. Unaprijed kažemo da ne pri-stajemo na odgovor koji će potpaljivanje nacionalnih sukoba u Jugoslavije skrivati iza tobožnjeg prava na iznošenje vlastitog mišljenja. Mi sa svoje strane ne ćemo dopustiti da se bilo koji uglednik, bio on i velik pisac ili ma kako autoritativan političar, herostratski igra sudbinama naroda. Od vašeg odgovora ovisit će naši daljnji odnosi.
Sarajevo (Tanjug) Vjesnik , četvrtak, 21. prosinca 1989.– U srijedu je u Sarajevu osnovano Udruženje nezavisnih pisaca Jugoslavije, koje ne priznaje političke i nacionalne podjele, već se zalaže za vrednovanje književnog djela samo umjetničkim mjerilima. Na osnivačkoj skupštini, koja je pobudila izuzetno zanimanje javnosti, nezavisni pisci su usvojili tri dokumenta - Osnovna načela i namjere, Dokument o pravima i slobodama
139
i Inicijativu za osnivanje Nezavisnog sindikata umjetnika. Ta-kođer je izdano i saopćenje o pristupanju tog Udružeenja koje ne priznaje omeđene republičkim niti bilo kakvim drugim granicama, politikama i ideologijama, o pristupanju Evrop-skom kulturnom klubu čiji su Potpisnici i pisci Češke, Slovač-ke, Rusije i Poljske. Na osnivačkoj skupštini oko 30 uglednih pisaca iz svih dijelova naše zemlje književnik Vitomir Lukić je istakao da je taj skup povijesni po tome što se trebao davno dogoditi. Nezavisni pisci, istakao je jedan od osnivača, Filip David, borit će se za obranu ljudskijih i umjetničkih sloboda. Za pravo na drukčije mišljenje, mogućnost javnog dijaloga i toleriranje svih političkih, vjerskih i nacionalnih razlika. Za razliku od postojećeg Udruženja pisaca Jugoslavije, gdje su prekinuti svi oblici komunikacije i gdje se otvara baražna va-tra, taj skup je protekao, uz izuzetno veliko prisustvo novina-ra, u duhu prezentacije zajedništva. Nezavisni pisci neće imat predsjednika, kao ostala udruženja, a ni stalno sjedište. Izabra-na su tri koordinatora - Ivan Lovrenović, Aleksandar Tišma i Velimir Visković koji će ujedinjavati rad Nezavisnih pisaca Jugoslavije. Udruženju nezavisnih pisaca Jugoslavije pristupili su: Filip David, Bogomil Gjuzel, Metodija Fotev, Andrej Hing, Andrej Inkret, Alija Isaković, Drago Jančar, Drago Kekanović, Radomir Konstantinović, Mirko Kovač, Lojze Kovačić, Ivan Lovrenović, Vitomir Lukić, Shkëlzen Maliqi, Mirko Marja-nović, Kolja Mićević, Mihajlo Pantić, Pavao Pavličić, Živojin Pavlović, Podrimja Ali, Vidosav Stevanović, Branko Sömen, Gojko Tešić, Aleksandar Tišma, Ottó Tolnai, Stevan Tontić, Dubravka Ugrešić, Pavle Ugrinov i Velimir Visokvić.
Prosinac 1989. Akademija danas i sutra. Frane Paro: Svaki pokušaj analize živog organizma koji se zove ALU nužno dovodi do saznanja o kontradikciji na kojoj ona počiva i po kojoj je osuđena živjeti. Te kontradikcije najčešće nisu svjesne jedinke koje čine tu cjelinu, i same kontradiktorne u svom biću. Došlo je vrijeme odrastanja i prerastanja te individualne i kolektivne iracionalne svijesti koja do tragikomičnosti blokira mogućnost razvoja misli izvan svojeg Ega, razvoja ALU izvan zidova hipotetskog učilišta za odabrane individualce. O kojoj je to kontradikciji riječ?
140
Akademija ima biti racionalan sistem izgrađen u svrhu optimalnog i djelotvornog prenošenja mudro odmjerenih i iskustveno proporcioniranih znanja u području likovne naobrazbe. Ogromnim naporima Akademija je artikulirala svoj nastavni plan i program (u kojeg se nije zaklela, već je sebi postavila obvezu njegovog preispitivanja svake četiri godine). Sintagmu “ogromni napori” ne koristim zbog slikovitosti ili patetike izraza, već da bih rekao istinu. Naime, grupa izrazitih individualaca - koji su svaki za sebe na sasvim iracionalnim pobudama osvajali vlastitu slobodu (ili svoj univerzum), izgradili svoju ličnost i sticajem okolnosti postali članovima našeg Vijeća - morali su kristalizirati kolektivnu misao, pristati na nju i provoditi je u život. Kako to izgleda danas u praksi? Svaki član ovog vijeća vidi to na sjednicama, osjeća to na hodnicima, komentira u tzv., kuloarima. Svijest o koherentnom akademskom učilištu preplavljena je prodorom kuloarske svijesti u znanstveno-nastavno vijeće. Pospješuje ga činjenica da se vijeće u posljednih 6,7 godina značajno obnovilo - čak 17 članova ovog vijeća pali su u realizaciju programa kojeg evoluciju ne poznaju; ne znaju premise na kojima je građen kao ni ciljeve kojima je težio. U neurozi dnevnih problema, uglavnom izazvanoj 4. odjelom, nije im ga imao tko tumačiti. Toj sedamnaestorici kolega dana je uloga zbunjenih promaatrača, jer je trijeznoj i racionalnoj prosudbi nastalih problema suprotstavljena lažna magla ZA ili PROTIV nastavniičkog odjela. Cijelo desetljeće nismo htjeli vidjeti cjelinu Akademije, a nekmoli da bi njegovali harmoniju odnosa i rada njenih stručnih jedinica. Sada smo pred novim zakonom o organizaciji i razmjeni rada i znanja; smjenjuju nam se dvije važne upravne funkcije i smatram sudbinskim pitanjem dohvat zajedničke svijesti o tome što smo mi u stvari kao “soft-ware” - kao um i dar – i kakav “hard-ware” - regulatornu mrežu smatramo najprimjerenijom našem umu i daru. Uvjeren sam, došlo je vrijeme da se prekine s podilaženjem iracionalnom, anarhiji sklonom duhu koji zazire od općeg reda kao vrag od tamjana, koji stalno sumnjiči kao subverzivno svako zalaganje za koherentnu formu, za nužnost i dosljednost na putu njenog ispunjenja. Došlo je vrijeme da Akademija prestane biti samo kolekcija likovnih individua
141
bez vizije o zajedničkom okviru kojeg uloga neće biti čuvanje formalne cjelovitosti, već funkcionalno okupljanje oko programa - novog programa - za djelotvoran transfer naših pojedinačnih znanja i iskustava ne samo u području ocrtanom nastavnim planom, već i javnim likovnim i znanstvenim djelatnostima (izvan nastave) svakog člana vijeća. Kvalitetna oprema i još bolja i preciznija organiziranost samo mogu pogodovati napretku svakog talenta ali isto tako i napretku ustanove koja uistinu jeste zbir rijetkih talenata - nosioca stručne nastave. Dakle, poboljšana i stručna organiziranost ima osigurati ne samo ujednačen razvitak studenata - subjekata nastavnog procesa, već i bića, karaktera i duha institucije. Moramo dopustiti izgradnju funkcionalne mreže otvorenih kanala komunikacije s kulturnim, privrednim i društvenim subjektima. Bez takvog krvožilja i živčevlja nema realnog, tvoračkog i plodonosnog života za sve nas. Na nama je da se osvjestimo i priznamo da takvu djelotvornu mrežu naš emotivan i varkama osjetila ugođen duh nije u stanju postaviti i održavati. Riječ je o menandžmentu! Za Likovnu akademiju to ne može biti tek spretnost maženja Sizovskih sisa, mehanizama raspodjele hipotetskih viškova ili rezervi. Naš menendžement je, najprije, postavljanje realne cijene dodiplomskog studija, - postavljanje stvarne vrijednosti, značaja pa i cijene postdiplomskog usavršavanje i specijalizacija, -postavljanje aplikativnih mogućnosti likovnog Vježbališta u poslovnu ponudu. Zašto? l. Zato da bi se vratio dio uložene vrijednosti (mislim na temeljnu dotaciju); 2. da bi se studenta lakše discipliniralo pri usvajanju onih vještina koje se samo naporom i disciplinom usvajaju; 3. da bi se u njih ali i u nas razvila odgovornost prema ukazanom povjerenju svojoj struci, svojem zvanju, svojoj Akademiji. Da bi to mogli trebamo znati što možemo osim prepoznavati dar, osebujnost likovna rukopisa i poetike mladih? Treba učiniti popis svih nam znanja koja držimo na istinskom akademskom, najvišem nivou – znanja, kažem, a ne subjektivne poglede na etiku, modu, povijest, ideologiju i t.sl. Znanje je projektil vrijednosti - nešto što se može prenositi, preuzimati pa i prodavati. Od magle samo lovci u mutnom umiju iskovati mali privatni ćar. Toga nam je, međutim i hvala Bogu, dosta. Predloženom
142
se organizacionom shemom administacijskog sektora zalažem za racionalnu podjelu nosećih ili temeljnih poslova organizacije ustanove na dva apsolutno stručna, autonomna i odgovorna sektora: na duhovni - dekana i materiijalni - direktora; na emotivan i simpatično kaotičan tim - nastavno vijeće i na funkcionalan i ponekad antipatičan upravno - administrativni tim. Utakmice nema i ne smije biti! Njihovo preplitanje i sukobljavanje bilo bi idealno izbjeći. Budući da ljudska narav zbog svojeg duševnog zdravlja i ravnoteže čezne sukobe, katarza emotivnog i utilitarnog sektora zbivati će se ne Koordinacijskom odboru. Umjesto daljnjeg tumačenja predložene organizacije komentirao bih svoje motive za njeno promišljanje i volju da se oživotvori. “Rekla-kazala” informacije tvrde da time otvaram prostor za amnestiju grijeha tajnikovih i, štoviše, za stvaranje nagradnog radnog mjesta u biblioteci. Ta objeda, paušalna i izmišljena, otvara ozbiljna pitanja o mom radu, o radu tajnika i o radu bibliotekara. Traži i zaslužuje posebnu sjednicu koju ćemo i organizirati. Odgovoriti ću ukratko: najveći moj privatni razlog leži u činjenici predugog (dvadesetogodišnjeg) koprcanja u ovom kavezu od ovakve ALU. Drugi privatni razlog skriva se u istini da još toliko moram izdržati, najvjerojatnije, neizmijenjeno stanje. Pred devet godina s kolegom Sikiricom smo učinili nemali napor, pokrenuli smo - što pokrenuli - natjerali smo vijeće na napor ozbiljna promišljanja sebe i svojeg sutra. Naši slijednici (jer sljedbenici nisu bili) drug Kuduz i Seder su definirani, od svih odbora i tijela analizirani i dopunjavan plan razvoja ALU, odštampan za trajniju i javnu upotrebu, proglasili otpadnim materijalom, kriminalnom rabotom, nerazumnom pretjeranošću. To isto vijeće i naša partijska organizacija progutali su takvu kvalifikaciju vlastita rada. Zašto? Pa zato jer nije bilo spremno, jer nije željelo izmjenu hladovinske forme bitisanja. Danas kad smo prosjekom tako mlado nastavničko vijeće, ne možemo više očekivati da će nas Akademija trebati samo kao velike umjetnike i medijske ličnosti koje tek za volju taštine i plaće silaze sa svog trona da bi ih studenti mogli dotaknuti i upisati u svoju biografiju. Kao što nam je zadatak studente i nečemu naučiti, tako imamo svi do jednoga zadatak graditi prosperitet škole. To ne možemo svaliti na
143
glavu dekanu i direktoru. Smatram da drugačije postavljena, prihvaćena i doživljena takva škola može biti ne samo zaštita, hladovina već stvarni pokrovitelj svih naših stvaralačkih ambicija i konkretnih društvenih, javnih angažmana. Na kraju molim ispriku za uzurpirano vam vrijeme. Razmišljajte o tome što rekoh. Promislite malo da li ima neke šanse za sve nas i mimo sizova - šanse u našim rukama i glavama. Hoćemo li ih - i dalje (te naše ruke i glave) čuvati za javno djelujuću privatnost, gradnju artističke karijere, obarajući istovremeno školu na nivo otvorenih likovnih tečajeva i seminara bez ikakvog reda vožnje, bez odgovornosti?
Večarnji list, Plava 9., Moj dio grada, četvrtak, 28. prosinca 1989. Golubovi iz Prilaza. Birajući Zagreb, birao sam ponajviše svoj grad iz mašte. A stvarao sam ga zaista od samoga moga početka. Iz vlastitih maštarija, kao i iz onih živih priča sretnika što su pohodili ili tek prohodili taj grad.
Od samoga početka, rekoh, gradio sam ga sam. Ponajpri-je Mirogoj. Bila je tu jedna široka vlažna zemljana cesta koju je rijetka živica dijelila od nepregledna groblja. Grane stabala spuštale su se do samih humaka i rijetkih ploča, dodirujući križeve s nerazgovjetnim imenima pokojnika. Neprestance sam tražio, tragao, osjećajući da tu negdje u blizini, u tom ma-glovitu polumraku, očev je grob. Toliko puta sanjao sam taj težak san. Toliko mi je bio znan taj predio da mi je za moga pr-vog posjeta Zagrebu bilo dostatno vidjeti oznaku Mirogojska cesta i da se bez ičije upute il savjeta nađem nekoliko koračaja od očeva groba. Znat ću to pouzdano ujesen 1966. godine kad iz grobljanske kartoteke doznajem da je 27. prosinca 1948. u Zagrebu umro i na 106/III. mirogojskom polju u grobu 622 pokopan 23-godišnji Miljenko/Milan Šešelj iz Podgraine. Moj otac. Otad nikad više ne ću sanjati onaj san i Mirogoj mi po-staje dio Zagreba.
Prilaz, drugi je predio moga Zagreba iz snova, druga je to, i moja i njegova, vedrija strana. Naravno, kad ga počinješ stva-rati u svojoj sedamnaestoj, sred jednoga prelijepa ljeta, 1964., i ne sam. I sva kasnije bijela pisma iz bijeloga grada, vjeruješ, ne donosi ti umoran mjesni „poštijer“ već golub pismonoša. Da-nas, svejednako, kad pogledom dohvatim ili, još pouzdanije,
144
kad prošetam Prilazom od Sveučilišta i HNK-a do Rudolfove vojarne, ćutim kao da i mi smo pridodali nešto (našim godina-ma i našom ljubavlju) toj najljepšoj zagrebačkoj ulici. Potom kročim ponosniji. A prenuti golubovi zalepetaju krilima, duž Prilaza.
Stvarni Zagreb za mene počinje dolaskom na Sveučilište 1966. godine. Nakon studentskih domova Lašćina, Šarengrad-ska, Sava i ponovno Šarengradska, podstanarčio sam na Bu-kovačkoj i u Sigetu, živio u svomu stanu u Sopotu i napokon na Jarunu. Radio u Jurišićevoj 3, danas u Ilici 85 (Akademija likovnih umjetnosti). Ni mjesta stanovanja ni mjesta rada ne mogu izdvojiti kao posebno moje, kao iznimno mi drage dije-love grada. Premda svaki ponaosob prinosi i značaju i ljepoti Zagreba. Isto tako za mene ni mnogi drugi i značajni i lijepi predjeli grada (osim onih iz snova, naravno) ne mogu se natje-cati s onim dijelom Zagreba što ga tvore Rektorat Sveučilišta – HNK – Kazališna akademija – PMF/Tehnološki fakultet – NSB – Botanički vrt! S krunom koju neosporno, uza sve nabrojane pratilje, nosi Nacionalna i sveučilišna knjižnica, ta prva hrvat-ska i mudrica i ljepotica. Pa premda sam sve u svojoj skromnoj moći učinio, i riječju (od Hrvatske do Kanade i Australije) i djelom (Neretva od Boga/Prokleta i Amerika Croatan Ameri-ca) za gradnju novoga zdanja NSB, moja neprijeporna ljubav ostaje uz staru secesijsku damu s Marulićeva trga 21. Vidim u njoj i budući hram hrvatske i ine rijetke knjige, trezorskih vrijednosti.
I još nešto prelijepo u Zagrebu ima, što nigdje drugdje „ne imade“. E, ono, kada za nedjeljnih utakmica navijači iz Splita, Rijeke, Osijeka, zaćuhtaju svojim zastavama ovim svojim gra-dom. Ili kada, pa i nemilim dolaskom u bolnicu, naš čovo iz ma kojega dijela „Lijepe naše“, osjeti se dobrodošlim u ovom od svih ponajviše svojim gradom. I kada se sretnim oćuti u njemu hrvatski iseljenik svejedno došao iz Europe, Amerike, Australije… Eto, to je još prelijepo u Zagrebu, to naše pravo na Zagreb, neotuđivo, neograničivo, nepotrošivo… pravo na glavni grad hrvatski!
145
15. veljače 1990. godine. Savijet Akademije likovnih um-jetnosti u Zagrebu donosi odluku o novčanoj pomoći Matici hrvatskoj u Zagrebu. I. Prihvaćajući apel središnjeg Odbora Matice Hrvatske u Zagrebu Savijet Akademije na prijedlog Koordinacionog odbora utvrđuje iznos ponoći za obnavljanje rada Matice Hrvatske od 2.000,00 (slovima: dvijetisuće) dina-ra. II. Iznos iz prethodne točke uplaiti će se na žirio račun Matice Hrvatske broj: 30105-678-74993. III. Ova odluka stu-pa na snagu danom donošenja i objavljuje se na oglasnoj ploči Akademije.
24. i 25. veljače 1990. Prvi opći sabor Hrvatske demokratske zajednice, održava se u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Nazočan sam. Književnik Milivoj Slaviček predlaže da se u Hrvatsku himnu umetnu stihovi Sinje more svijetu reci, što se prihvaća aklamacijom, a kasnije i službeno uvrštava u Hrvatsku himnu:
Teci Dravo, Savo teci Nit’ ti Dunav silu gubi Sinje more svijetu reci, Da svoj narod Hrvat ljubi.
Doplatna poštanska marka Republike Hrvatske. Početkom 1990-ih Hrvatska je još bila u bivšoj satrapiji, a ova u Svjetskoj poštanskoj uniji, pa je Hrvatska pošta odlučila započeti objav-ljivanje doplatnih poštanskih maraka. Prva takva marka bila je objavljena 1. travnja 1991. Bila je to zlatno-crna marka Misa za domovinu u Katedrali. U veljači 1991. Državni sabor Republike Hrvatske imenovao je povjerenstvo koje se brinulo o izdavanju poštanskih maraka Republike Hrvatske, u koje su ušli: akademik Dalibor Brozović, predsjednik, slikar Josip Biffel, dizajner Boris Bućan, slikar Rudolf Labaš, dizajner Boris Ljubičić, književnik Slavko Mihalić, inženjer Ante Šare, književnik Stjepan Šešelj, sli-kar-grafičar Miroslav Šutej, povjesničar umjetnosti, književnik Igor Zidić te priključeni član ravnatelj HTP-a Mato Perak. Taj-nice povjerenstva bile su gospođa Klara Vedriš, a potom Katica Bošnjaković.
Ratna Iskrica, III. (Za 3. broj Hrvatskog tjednika koji nije objavljen 6. siječnja 1992.) Štovani čitatelju, vjerujem da ste
146
se i vi, kao i većina hrvatskih građana, radovali još jednome božićnome daru i znatnu prinosu hrvatskome državnome su-verenitetu - vlastitoj novčanici - CRD - hrvatskom dinaru. U takvoj radosti, uz izjav1jena i obećana medunarodna prizna-nja Republike Hrvatske, istina, lako je zaboraviti da novčanice nisu jedini vrijednosni papiri, te da i oni drugi uvećavaju ili pak umanjuju stupanj suverenosti jedne države. Da su vrijednosni-ce tako, međ inim, i - poštanske marke. Povlačeći i zabranjujući time, u našoj zemlji, službenu uporabu novca bivše satrapije, hrvatska vlada čini značajno dobro, nama, Hrvatskoj. No, ne postupajući na isti način i s poštanskim markama, istodobno čini veliko zlo, Hrvatskoj, svima nama. Prisiljava nas, primjeri-ce, da na čistoću, da na bjelinu božićnih čestitaka, uz hrvatsku prigodnu Božićnu marku (Košljunske jaslice), keljimo i onu s oznakom mraka, otiskom pakla, s imenom Jugoslavije. Neo-prostiva, i za vladu demokratskoga jedinstva. No, štovani či-tatelju, prošašćem Božića, Nove Godine, vremena čestitaka, u našem slučaju, nažalost, ne dolazi i kraj našemu zlu. Od 1. (pa do kraja mjeseca), siječnja 1992., zamijetili ste već, u proda-ji je obvezna doplatna marka Vukovar (za pomoć i obnovu). Uspjelo, i slikovito i simbolično, umjetničko/grafičko rješenje. A, yugo-marke su i dalje u prodaji i službenoj uporabi. Naša ih vlada još nije zabranila, izopćila, protjerala s naše zemlje. Tako smo mi i dalje u stupici. I dalje prisiljeni, sada već, činiti zločin! Jer ako je ono s božićnom čestitkom bilo neprilično, ružno, bogohulno... danas, ovo s Vukovarskom markom, ne može se imenovati drukčije negoli - zločinom. Zločinom nad jednom od najsvetijih i najsvjetlijih žrtava svekolike hrvatske povijesti. Strašnijim s činjenice da bismo ga morali vršiti mi sami. Lijepe-ći poštansku marku! Izjednačujući žrtvu s njezinim krvnikom. Ne učinimo toga, i odbijmo svaku takvu Sotonsku ponudu. Ne odustajmo od našega zavjeta. Vukovarska marka tek jedna je kušnja. Stjepan Šešelj.
29. siječnja 1991. Red. prof. Mladen Pejaković. Identitet ALU.* : Identitet je istovjetnost cjeline. Cjelina je veća od svo-jih dijelova. Cjelina prožima sadržaje svojih sastavnica i usmje-rava ih odgojnome i obrazovnom cilju: izgradnji cjelovite
*Ovo Pejakovićevo mišljenje je sastavni dio zapisnika ZNV Akademije.
147
ličnosti sposobne za obavljanje stručnih djelatnosti. Identitet ustanove, prema tome, ne može se postići parcijalnim, djelo-mičnim dotjerivanjem programa u okvirima postojećih odjela i katedri. Našu ustanovu resi visok naslov AKADEMIJA, ali mi ipak ne smijemo zaboraviti da je ona prvenstveno škola, doduše visoka škola, no kao škola ona prenosi jasno profilirane sadržaje znanja i vještina, to jest nastavno gradivo. Iako su sadržaji ko-jima se ona bavi specifični (s obzirom na karakter naše umjet-nosti i karakter našeg studenta) oni se mogu i moraju se odre-diti po svom opsegu i količini, a prenijeti se mogu i smišljenim pedagoškim postupcima. To je organizirani slijed djelatnosti povezan kroz sve godine nastavne prakse. Jednom rečenicom dao bi se obuhvatiti: crtež i boja od I. do IV. godine. Prema ovom shvaćanju krajnji cilj nastavnoga procesa nije u prvom redu često forsirana raznolikost po osobnosti, zasnovana na hipotetičkom individualnom talentu, nego je krajnji cilj stručno kompetentna ličnost svakog diplomanta. Ova načelna gledišta već implicit-no obuhvaćaju društvene, psihološke stručne i organizacione aspekte problema i rješenja. Akademija je društvena ustanova. Njen program ne ovisi isključivo o internim faktorima, uvjetima i odnosima. Iako program ovisi prvenstveno o normama umjet-ničke struke, a nadalje o psihofiziološkoj strukturi studenata, on se nužno i neporecivo naslanja i na društveni interes, na idea-le, shvaćanja i potrebe sredine, to više što je Akademija jedina institucija ove vrste u domovini, pa ju ta okolnost promiče u ustanovu od nacionalnog značenja. Djelatnost akademije i njen cjelokupni program je autonoman, no on se ipak odnosi prema srodnim ili sličnim programima ustanova koje već postoje ili se primjećuje tendencija da se razmnože, pa postoji opasnost da se zbog krivo shvaćene specijalizacije i interdisciplinarnosti ne po-jave usporedne djelatnosti, paralelne ustanove, od kojih neke se ne će raspravljati o problemu grafičkog i industrijskog dizajna kod nas i okvirima tehničkog fakulteta, o scenografiji s obzirom na postojanje Akademije za kazalište i film, a isto tako o video informatičkom odjelu itd. Predmet dizajn (vjerojatno) besmi-slen je u sadašnjem obliku i po položaju u nastavi (II. godina kada još ne postoje pretpostavke da se program izvrši). Načel-no: Treba provoditi program. On se sastoji iz dvije razlučene ali i povezane djelatnosti: to su slobodne aktivnosti i obvezne aktivnosti vezane uz nastavni plan, program i metodske jedini-
148
ce. PRVO: Slobodne aktivnosti se provode na najrazličitije, ali organizirane načine u svim razdobljima studija svim likovnim sredstvima. Redovita su svakodnevna djelatnost i zadatak im je da kod studenta permanentno budnu pažnju, opažanje, slobo-dan, nesputan izraz i stvore naviku bilježenja. Za ove aktivnosti u prostorima Akademije treba osigurati intimno mjesto za tu vrstu studentske aktivnosti. Na ovom se mjestu rješavaju i slo-bodni domaći zadaci na temu iz metodske jedinice. DRUGO: U klasi pred objektom rješava se obvezno postavljeni zadatak. To su metodske jedinice. Njih treba organizirati i dovesti studen-ta pred objekt kao zadatak sa već ranije pripremljenim i obra-đenim problemima. O tome više u konkretnoj razradi plana i programa. Na istoj osnovi su koncipirani prijemni i diplomski ispiti. Prijemni ispit, u razrađenom testu psihologa, pedagoga i likovnjaka ispituje psihofiziološke, motoričke, senzitivne/dispo-zicije, stupanj znanja i vještine, opću naobrazbu, maštu, inteli-genciju itd. Završni ispit sadrži također obvezno riješen zadatak, to je u neku ruku Meinstrstück, i slobodno rješenje koje poka-zuje artističku zrelost, osobna shvaćanja, predilekcije itd. Kroz ova razmišljanja želi se pokazati da bi se za identitet, cjelovitost Akademije bilo nužno provesti horizontalnu i vertikalnu pove-zanost svih elemenata nastave, plana, programa i tehničke i teh-nološke, prostorne, a dakako i personalne ekipiranosti. Kao što je likovnost jedinstvena, struktura među dijelovima Akademije morala bi biti jedinstvena -između pojedinih godišta slikara, kipara grafičara- (to je horizontalna povezanost) /vertikalna je između raznih godišta, struka i odjela. Konkretne veze naznačit će se u razradi programa. Videokompjutorski odjel morao bi biti u aktivnom odnosu prema cjelokupnom programu i svim odjelima. U njemu su suvremena nastavna pomagala. Neke ele-mente te suvremene pisaljke trebali bi upoznati ili se o njiho-vim mogućnostima bar obavijestiti svi studenti. Odio pomaže nastavu. Konstrukcije, perspektiva, animacija, nastava akta, projektiranje, a kompjutor je neotklonjivo sredstvo u grafičkom dizajnu u pismu, a bavljenje kompjuterom može se razviti i u sa-mostalnu specijalku. O tom drugom zgodom. Teorijski predmeti na stručnoj školi zapravo ne postoje. Oni su dio struke, nastave, prakse. Pripadaju, s jedne strane, općem obrazovanju a sa dru-ge procesu savladavanja vještine. Usko su vezani uz program i metodske jedinice. Tako, vjerojatno, i povijest umjetnosti bi
149
se morala predavati s dva aspekta: kao kronološka disciplina, ali i u problemskim blokovima vezanim uz nastavne jedinice i probleme. Tu vidim usku suradnju nastavnika po klasama i teorijskih nastavnika koji mogu u izvjesnim tematskim bloko-vima pripremiti pomoć za rješavanje konkretnih slikarskih, ki-parskih i grafičkih problema u nastavi. Tako jednako i knjižnica koja je mjesto ne samo za skladištenje knjiga, nego mjesto se-minara, predavanja, nastupa gostiju, seminarskog rada i obra-đivanja teme itd. Treba ju dakako proširiti kompletima videoza-pisa, videotekom značajnih likovnih događaja itd. Ove načelne i, svjestan sam toga, nesistematizirane primjedbe pokušavaju tek naznačiti smjer u kojemu, kako mi se čini, mora ići osuvre-menjivanje Akademije, njeno društveno postiranje, njen odnos prema umjetnosti, prošloj i sadašnjoj, njen odnos prema pozi-tivnim zasadama struke, dispoziciji studenata i postizanje cjelo-vitog, ali i raznolikog jedinstva ustanove, identiteta Akademije.
Prva poštanska marka Republike Hrvatske. D. B. (Dalibor Brozović): Dana 2. travnja 1991. pojavit će se u svim poštama u Hrvatskoj prva marka Republike Hrvatske. Bit će to doplatna po-štanska marka s naslovom “Misa za domovinu u Katedrali”, To je događaj od prvorazredne važnosti u svakom pogledu: još jedan znak i simbol hrvatske državnosti, snažno propagandno sredstvo, znatan izravan finaancijski dobitak i posredno na filatelističkom tržištu. A kada je riječ o konkretnoj marci što se u travnju pušta u promet, onda slobodno možemo reći i da se radi o velikoj afirma-ciji hrvatskoga likovnog izraza i njegovih umjetničkih i tehničkih mogućnosti. No potrebno je nešto reći i o historijatu te marke. Vlada republike Hrvatske donijela je 6. veljače zaključak da se Ministarstvu prometa i veza povjeri da se prouče sve mogućnosti i sva pitanja u vezi s tiskanjem doplatnih poštanskih maraka. Mi-nistarstvo je taj problem svestrano obradilo u najkraćem roku, uz tehničku i operativnu suradnju HPT (Hrvatska Pošta i telekomu-nikacije). Već 3. veljače vlada je imenovala Odbor za izbor motiva i grafičkih rješenja, koje treba u suradnji s HPT provesti u život “Zakon o plaćmju doplatnih poštanskih maraka u poštanskom prometu na teritoriju Republike Hrvatske”, koji je zakon u me-đuvremenu donio Sabor. Odbor će raditi u okviru Ministarstva prosvjete i kulture. U ime toga ministarstva s Odborom će sura-đivati savjetnica za kulturu gđa Klara Vedriš. Za članove odbora vlada je imenovala Dalibora Brozovića, akademika (predsjednik
150
Odbora). Josipa Biffela, slikara, Borisa Bućana, dizajnera, Rudo-lfa Labaša, slikara, Borisa Ljubičića, dizajnera, Slavka Mihalića, književnika, Nedeljka Mihanovića, književnika, Antu Šaru, inži-njera, Stjepana Šešelja, književnika, Miroslava Šuteja, grafičara i Igora Zidića, povjesničara umjetnosti. U Odbor je uključen i dr. Mato Perak, ravnatelj HPT. Cijeli se posao odvija brzo i odluč-no, ali uz puno odgovornost i brigu za najvišu moguću kvalitetu. Odbor je održao nekoliko radnih sastanaka, pozvao na suradnju umjetnike iz svoga kruga i izvan njega, uz rok koji je samo uz najveće zalaganje mogao osigurati dobre rezultate. Spomenuti je zakon predvidio izdavanje 10 doplatnih poštanskih maraka do 31. ožujka 1992. što je naknadno smanjeno na 9, i to: od 1. do 30. travnja 1991. doplatna poštanska marka “Misa za domovinu u katedrali”, od 15. do 31. svibnja “700 godina svetišta Majke Božje na Trsatu”, od 1. do 31. srpnja “Svečanost na Trgu bana Jelačića i Jarunu”, od 1. do 31. kolovoza “Zasjedanje hrvatskoga Sabora”, od 1. do 30. studenoga “Ponovno postavljanje spomenika hrvat-skomu banu Josipu Jelačiću”, od 1. siječnja od 31. prosinca “Do-nošenje hrvatskoga ustava” i od 1. siječnja od 31. ožujka 1992. set od 4 doplatne poštanske marke: “Josip Jelačić”, “Antun Star-čević”, “Stjepan Radić” i “Franjo Tuđman” (po želji Predsjednika posljednja je marka naknadno skinuta s programa). Raspored je donekle bio uvjetovan redoslijedom već postojećih doplatnih maraka što se izdaju svake godine: “Tjedan Crvenoga križa (1.-15. svibnja), “Tjedan solidarnosti” II (1.-7. lipnja), “Dječji tjedan” (l. tjedan u listopadu), “Tjedan borbe protiv TBC” (14-21. rujna) Već 18. veljače vlada je primila izvještaj od Ministarstva prometa i veza i dostavila ga Odboru, a početkom ožujka Odbor je razmo-trio dva prispjela nacrta: jedan iz radionica g. Ljubičića, drugi od g. Bučana. Oba su bila visoke, reprezentativne kvalitete, kakva i odgovara za prvu marku Republike Hrvatske, a odbor se odlučio za nacrt g. Bučana zato što je više odgovarao osnovnoj ideji za-dane teme. U međuvremenu se užurbano radilo na tehničkim problemima. Uz tiskaru “Zrinski” iz Čakovca, koju je predložio HPT, Odbor je razmotrio i eventualne druge moogućnosti, ne samo u Hrvatskoj nego i u Austriji i Italiji, ali odluka je konačno ipak pala u korist “Zrinskoga”, što je, uostalom i dobro - red je da se prva marka Republike Hrvatske i tiska u Hrvatskoj! No razu-mije se, to ne znači da ta čakovačka tiskara ima osiguran posao i za buduće marke - uvijek će se izabrati najbolje moguće rje-
151
šenje, a osim toga, u budućnosti se računa i s već ponuđenom suradnjom svjetski poznatog dizajnera i gravera g. Zlatka Jakuša, našega sunarodnjaka koji izrađuje švedske marke i novčanice. U budućnosti se više neće raditi tako na brzinu - ovaj je put od pri-jedloga do realizacije proteklo manje od dva mjeseca. Posebno pak treba spomenuti namjeru te doplatne marke: čist prihod ići će za obnovu “Hrvatskog radiše” i teško je zamisliti plemenitiju svrhu. Na koncu, donosimo slike pvobitnoga nacrta g. Bućana (A) i konačne verzije izrađene prema primjedbma U odboru (B). Sam je lik u oba slučaja isti (u A uvećan, u B prirodnoj veliči-ni marke), a razlike su samo u natpisima (pri samome tiskanju bit će provedena još jedna izmjena: na probnome otisku, to jest B, manjim slovima piše lijevo “Zrinski”, desno Bućan, u sredini 1991, a u tisku će slova “Zrinski” biti smanjena na veličinu kojom je tiskano Bućan). Dodajmo još samo da će arak: sadržavati 30 mjesta, (6x5), od kojih će na jednome u sredini bit. Službeni grb Republike Hrvatske, a na 4 polja desno dolje bit će motiv sličan marci, s naslovom izdanja. To je dakle veoma orginalan i efektan arak čemu još pridonosi, elegantan okvir. Marke se tiskaju dvo-bojne: crna i zlatna. U svakom slučaju, smijemo reći da će se prva poštanska marka Republike Hrvatske odmah uvrstiti u vrhunske domete na filatelističkom tržištu.
23. svibnja 1991. Velim ja, štovani znatiželjniče, često otkako sam s njima, mojim likovnjacima, da sam ranije najčudnijom i najzločestijom čeljadi držao književnike, moje pobratime, moje suputnike, što se često (kao da je to nešto poetskoga) voli kazati za dionike iste struke. No, i ovo im često velim, i ne iza leđa, i ne sada prvi put, da otkako njih bolje upoznah, da ja bih nemani književničke, u usporedbi s mnozijem od njih, rado na rane pri-vijao! Joj. Jo.
29. svibnja 1991. Koliko toga ovdje nisam zapisivao! Jučer, 28. svibnja ’91., u Medulićevoj, na moj zaziv otvori mi vrata ateli-jera Stanko Jančić. Na vratima dočekaše me suze kipara Stanka Jančića. Dirljivo, do djetinje jednostavne iskrenosti. Zagrlio me i tek nakon nekoga vremena gotovo promucao je kroza suze, suze otirući: Stipe, naša… naša vojska… gledaj! I to smo dočekali, to se tu začinje, naša vojska. Pogledaj, te divne mlade momke! Na-stavili smo zajedno gledati smotru i polaganje prisege Zbora na-rodne garde i predaju zastave. Između 18 i 19 sati.
152
28. lipnja 1991. Po uputi ministra prosvjete i kulture Republi-ke Hrvatske, gospodina prof. dr. Vlatka Pavletića, nalažem vam slijedeće: I. 1. Organizirati i to odmah, dežurstva u svim zgradama članica Sveučilišta u Zagrebu i to od 0-24 sata. 2. Do daljnjega odložiti odlaske osoblja na godišnji odmor. 3. Tijekom radnog vremena obratiti pozornost na stranke. 4. Provjeriti i ažurirati re-žim otključavanja i zaključavanja zgrada i unutrašnjih prostorija. 5. Osigurati dostupnost svih ključeva dežurnima. 6. Svratiti po-zornost na ispravnost i održavanje električnih instalacija i liftova. 7. Staviti pod kontrolu laboratorije s opasnim i potencijalno opa-snim materijala i/ili instalacijama. 8. U čuvanim zgradama, ovi-sno o veličini objekta, portirima dodati dežurne. 9. Organizirati unutrašnji i vanjski obilazak objekta i to najmanje svakog sata. 10. Odmah očistiti okoliš zgrada od zapaljivih i drugih potenci-jalnih opasnih materijala. 11. O svim izvanrednim događanjima obavijestiti najbližu policijsku upravu – ispostavu i Sveučilište. II. Osobe odgovorne za izvršavanje ovih mjera su: a) na fakultetima, umjetničkim akademijama i visokim školama – dekani, b) na sa-mostalnim znanstvenim institutima i drugim članicama Sveuči-lišta – direktori. III. Ove mjere stupaju na snagu odmah. - danas, 28. lipnja 1991., s početkom u 15.30 sati. Rektor, prof. dr. Marijan Šunjić.
7. srpnja 1991. Htio sam, znao sam da mogu, osjećao sam da je to u Susku skriveno – ta prilika da se napravi ponajbolja hrvat-ska „dokumentarno-igrana“ radiodrama. Susak … otok i da stoji tako uz bok Bajsićevu „Praškom proljeću“. Znaju to i danas oni koji su ga slušali! (Miro Pijaca znatno je pomogao u tom poslu. A ponajviše stoga što mi je od prve povjerovao i još više stoga što ga je od prve, dočim je stupio na Susak, osvojila osobitost Suska i neponovljivi Suščani.) Drama je to hrvatska što seže u dubine vremena, u vrijeme pred-povijestno, sudbinsko. Usudno. E, a ja sam htio - (nemilo) - kako i danas na isti način neki drže da „nije vrijeme“ - to slati na natjecanja. (Ne, ne mogu, ne ću ponavljati ta ponavljanja hrvatske kukavnosti. E moj Mate*, e moja Mary**!)
U Novom Sadu, 8. srpnja 1991. Dragi Stjepane, poslije na-ših relaksirajućih i književnih susreta i druženja u Dubrovniku i Baji, sada se suočavamo s manijacima koji hoće ratovati. No
*Mate Ganza, hrvatski pjesnik, urednik moje radidrame Susak… otok.**Sujcanka, žena sa Suska.
153
tko se rata laća od mača gine. (A i od nestanka novaca crkava). Jesi li vidio u časopisu “Jezik” 4 za četvrti mjesec – na posljednjoj strani moju pjesmu “Hrvatski riječnik”? A ti u svojoj zbirci “Dulo” na 25. strani kao da predviđaš tenkove, nebesa i odiljanje. S užitkom sam čitao i priče, pjesme i poslovice s Neretve. Na fotosima što ti ih ša-ljem vidi se dio atmosfere i ljudi po kojima će ovo vrijeme ostati da traje u njihovim knjigama – u pjesama, romanima, kazalištu, felj-tonima. Eto i “Hram” je prava hrvatska (možda i europska) drama o masonima. Sve najbolje, s prijateljstvom. Tvoj Petko***.
31. srpnja 1991./1. kolovoza 1991. Ne će me uvjeriti da se, kako vele, mora funkcionirati (!) ratu usprkos. Citiraju mi Churchilla, bombe u Londonu… trice. Čovječe, mene boli Hrvatska! Meni sve to pale i bombardiraju, čopori… Ćutiš li kako ti se lešinari vrzu okolo kuće, okolo onih štala po Banovini, Slavoniji, okolo hamba-ra, podruma… na sve i dalje oni polažu pravo, na sve tvoje, moje, na sve to naše. I kane tebe, mene… ubiti akoli budemo branili svo-je, sebe. No, lupeži su vazda tek lupeži i oni se u pravilu nadaju u bezglavi bijeg ako li se oglasiš (puškom, topom) sa svoga praga! Koliko li puta, ovih dana, sebe „lovim“, koliko li puta u ovom ne-vremenu krotim zvijer u sebi. A ona svejedno umiče, izmiče. Čini mi se, hoće me pošto-poto sačuvati, tijelo mi, e da bih i dalje, va-ljda, mogao poštogod upisati. Tko bi znao?! Vani kiši. Osvježava Hrvatsku.
Petak, 2. kolovoza 1991. Dan je pred sv. Stipana, pred feštu, der-nek opuzenski. Tu sam, u Zagrebu. Kako mi samo nedostaje makar trun onoga mira, i mirisa gradinskih, ljetnih. Onih nekoliko sta-raca, starica. Mrtvaja Male rike. Pogled na Kapelu, Forticu, Božin do… sve što mogu, postit ću (kao da sam dolje) – da nikada više ne dogodi se da ne mogu biti blizu sv. Stipana. Priupitat ću je li ikada bilo, kao ovoga puta, da se otkrije dernek i slavlje. Kako malo zna-demo o sebi.
5. kolovoza 1991. Svim članicama Sveučilišta u Zagrebu – pred-sjednik skupštine Sveučilašta prof. dr. Jure Radić i rektor Sveučilišta prof. dr. Marijan Šunjić – upućuju obavijest da je na Skupštini Sve-učilišta u Zagrebu donijeta odluka „da od danas, 5. kolovoza 1991., Sveučilište radi u posebnim uvjetima te tome prilagođuje svoju dje-latnost i organizaciju. Time se i Sveučilište uključuje u jedinstven sustav obrane Hrvatske.“
*Petko Vojnič Purčar, hrvatski književnik.
154
Nedjelja, 11. kolovoza 1991. Sinoć, u razgovoru tjedna, na HTV (zacijelo, u izravnoj Vrdoljakovoj namještaljki!) Boris Maruna reče za sebe: Ja kao čovjek s nekoliko putovnica u dže-pu… Kako li samo dobro poznaje sam sebe. Čovjek s nekoliko putovnica u džepu – Boris Maruna. Još ćemo vidjeti, dakle, još ćemo se osvjedočiti…
Subota, 17. kolovoza 1991. Svaki mi povišeni glas sme-ta. Svaki krik pod prozorom, dovikivanje na ulici. Smijeh me svaki dovodi do očaja, do izlijeva bijesa. Strašno je to, dok mi pojave i strašne slike (još uvijek s tv-ekrana) postaju uobičaje-na svakdnevica. Gospode, uistinu, spasi, pomozi da Hrvatsku očistimo od svakovrsne nečisti.
Ponedjeljak, 19. kolovoza 1991. Jutros, iz daljine, ne čuv-ši ništa, vidjevši tv-sliku kroza staklo dnevne sobe, znao sam da se nešto dogodilo u Moskvi. Dakao, srušili su Gorbačova. Osobno, davno me je već razočarao, razljutio, ne vjerujem mu, usprkos svim mu zaslugama. (Ne podnosim one koji ne žele razumjeti Hrvatsku.) Jutros, također (za nas još značajnija vi-jest), netko je minirao Židovsku općinu u Palmotićevoj ulici u Zagrebu i dio židovskoga groblja na Mirogoju. To mi vraća vje-ru u naš, hrvatski, uspjeh. Jer, oni koji na takav način žele, zlo-upotrebom Židova, boriti se protiv Hrvatske, sigurno je jedno, da mogu očekivati sudbinu Hitlera, koji se podvalama, potpa-ljivanjima, želio boriti protiv Židova i svijeta. Osjećam kako su se u ovoj „sprezi“ s Židovima, ovaj put, debelo prešli vrli srpski stratezi. I, sve mi se čini, kako gubitak famoznog Gorbija ne mora pošto-poto biti gubitak i za Hrvatsku. U „ritmu zločina“ kao da se nešto mijenja. Gospode, osjećam li to Tvoj prst na našoj, na hrvatskoj strani! Amen.
*
U zadnje doba neobični zatječu me sni. I ne osjećam umora i ne pomišljam na spavanje, no ipak san me zaskoči. Naravno, slučilo se i loše vrijeme, kiše, oblaci, sivilo, i nekoliko neradnih dana zaredom, te sve ih skoro prospavah. Do boli u kostima, od ležanja. Tek nekoliko stranica uspijem pročitati i već sam u novom snu. Ne raduje me to, dapače, osjećam se počesto nesretnim zbog toga, toliko bi još trebalo učiniti. Od spavanja male su mi koristi, znam te se koječemu domišljam, utaman.
155
I čajevi, i kupke… i svijest da se je u nekom od tisuću stihova i sam „otac hrvatske knjige“ Marko Marulić Pečenić iz Splita grada žalio svomu vjernu štiocu kako mu često glava klone nad bjelinom papira i tako mu mnogo vremena u neradu prođe. Ali ipak sve to što je za jutarnji san vezano neuobičajeno je i zasigurno nikada mi se nije tako nešto složilo zajedno, ispre-pleteno. Toliko da i ne htijući povjerovati nameće se sama od sebe misao o predskazanju. Ne dao Bog!
*
Spavam u sredini između dva niza parkirnih automobila, na asfaltu, u nekoj vreći za spavanje. Budi me nečije urlanje. Vidim da je to jedan od dvojice iz patrole vojne policije, pre-poznajem ih po bijelim naramenicama. Izdire se na jednoga vojnika koji pokazuje crven papir, nekakav dokument, valj-da o pravu na slobodno kretanje gradom. To sve da je oko zagrebačkog Glavnog kolodvora. Ne mogu to opisati, ne što me probudilo već što se bahato iživljava na osobi kao što je i sam. Drugi policajac iz patrole šuti, i ne vidim ga. Na moje: Ostavi čovjeka na miru, što se dereš! Ustremi se mladac na mene izvadivši ogroman pištolj, uglancan. Ne utječem se iz svoje nesreće, znam da me ne će presresti, čini mi se čak ta ogromna sprava u njegovoj ruci igračkom. No, on je iskre-no ljut, sikteći. Prepoznajem u tome zakrvavljenu licu junake Solženjenicinove i Kunderine. Nešto kasnije saznajem, pozi-vam obojicu, ali oni mi prijete u mome uredu na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Dajem im adresu. Dobit ću i kaznu. Probudim se iz sna. Toronto.
10 rujna 1991. Savjet Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu donosi odluku o organizaciji i radu ALU u izvanrednim prilikama i u ratu. 1. Akademija u izvanrednim prilikama i u ratu zadržava u osnovi svoju mirnodopsku organizaciju i funkciju, ali je prilagođava novonastalim uvjetima. 2. Uprava i stručna tijela ALU: Savjet, Znanstveno-nastavno vijeće, dekan, vijeća obrazovnih programa, katedre, odbor za nastavu, kao i ostala radna tijela ALU djeluju u skladu s mogućnostima u izvanrednim prilikama i u ratu. U tim uvjetima tijela iz predhodnog stavka, osim dekana ALU, mogu odlučivati i u sastavu 1/3 mirnodopskoga broja članova.
156
3. U izvanrednim prilikama i u ratu s ALU rukovodi dekan, a u njegovoj odsutnosti zamjenjuje ga predsjednik Savjeta ALU. 4, Ako se Savjet ALU ne može sastati, njegovu funkciju preuzima predsjednik Savjeta. 5. Ako se znanstveno-nastavno vijeće ALU ne može sastati, njegovu ulogu vršit će dekan s prodekanom ALU. 6. Za obavljanje operativnih poslova ALU u uvjetima izvanrednih prilika i rata te vođenja obrane i zaštite, osniva se Operativni štab AL. Na prijedlog dekana i predsjednika Savjeta ALU, Savjet ALU imenuje i razrješava Operativni štab ALU. 7. Zadaci Operativnog štaba ALU jesu: - praćenje i procjenjivanje situacije, - predlaganje dugoročnijih mjera i aktivnosti vezanih za rad, zaštitu i obranu ALU u izvanrednim uvjetima i u ratu, - davanje uputa i zadataka u vezi s nastavom i ostalim poslovima sa studentima, nastavnicima i ostalim zaposlenima te operativnim pitanjima obrane, zaštite i djelatnosti u izvanrednim prilikama i u ratu, - poduzimanje bitnih operativnih mjera obrane i zaštite u ALU, - koordinacija s Operativnim štabom Sveučilišta i koordinacijskim i drugim radnim tijelima visokog obrazovanja, - suradnja s državnim organima, - obavljanje drugih poslova od značaja za rad ALU u izvanrednim prilikama i u ratu. 8. Operativni štab ALU čine: 1. Dekan ALU - zapovjednik Operativnoga štaba (Zoš), 2. predsjednik Savjeta ALU - zamjenik Zoš-a, 3. pomoćnik Zoš-a za nastavu, 4. pomoćnik Zoš-a za materijalno-financijske poslove, 5. pomoćnik Zoš-a za zaštitu osoblja i dobara, 6. pomoćnik Zoš-a obrambeno-zaštitne pripreme studenata 7. tajnik ALU. 9. Operativni štab može osnivati posebne koordinacijske i druge radne skupine za druge pojedine djelatnosti i zadatke ALU. 10. Odluku o organizaciji i radu u izvanrednim prilikama i u ratu donosi Savjet ALU, a u nemogućnosti sazivanja Savjeta odluku donosi dekan i predsjednik Savjeta, odnosno dekan sam, u skladu s ovom odlukom. 11. ALU donosi svoj plan djelatnosti i organizacije u izvanrednim prilikama i u ratu. Plan mora biti usklađen s planom obrane i zaštite grada Zagreba i s planom Sveučilišta. 12. Plan djelatnosti i organizacije izvanrednim prilikama i u ratu donosi se na osnovi procjena, a u načelu sadrži: a) nastavni plan i program i njegova realizacija znanstveno-istraživački i stručni rad i njihova realizacija te funkcioniranje i organizacija ustanove, b) program i plan obrambeno-zaštitnog
157
osposobljavanja djelatnika i studenata, e) plan obrambeno-zaštitne organizacije, d) plan sigurnosti i zaštite ljudi i dobara, e) mjere pripravnosti, f) plan mobilizacije, g) plan djelovanja civilne zašite (samozaštita, samopomoć, uzajamna pomoć, djelovanje jedinica civilne zaštite, sklonišna zaštita, PPZ itd.), h) plan dežurstva, veza, komuniciranja, i) druge elemente i planove od značenja za obranu i zaštitu. 13. Donosioci planova obvezno odmah određuju i izvršitelje predviđenih sadržaja i zadataka. 14. Sredstva za djelatnost ALU u izvanrednim prilikama i u ratu, za obrambeno - zaštitne pripreme i za izvršavanje obrane i zaštite, osiguravaju se iz Proračuna Republike Hrvatske i iz drugih izvora. 15. Ova odluka stupa na sagu odmah. Predsjednik Savjeta ALU, red. prof. Stanko Jančić.
Rujan 1991. Profesor Akademije Mladen Pejaković piše tekst koji je prihvatila Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, na sjednici 3. listopada 1991., kao tekst svih profesora i uputila ga na četiri stotine adresa akademija u svijetu:
Poštovani kolege, Mi, članovi profesorskog zbora Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, hrvatski slikari, kipari i grafičari, želimo vas ovim pismom izravno obavijestiti da se na tlu naše domovine Hrvatske vodi otvoreni rat. Građani Hrvatske su plebiscitarno odlučili da više ne žele biti kolonija u komunističkoj Jugoslaviji, nego da će kao slobodan narod živjeti u vlastitoj demokratskoj državi. Odgovor na ove prirodne težnje naroda bila je agresija komunističke vlasti iz Beograda provedena spomoću armije te bivše države. Mi članovi profesorskog zbora, prestravljeni smo i ogorčeni posljedicama agresije. Veliki dijelovi naše domovine Hrvatske, koja se stere od blagih panonskih ravnica do morskog i nebeskog plavetnila Jadrana, postali su ruševine i zgarišta, dim i pepeo. Ne usuđujemo se prebrojiti mrtve i ozlijeđene građane. Prate ih naše, i suze njihovih bližnjih. Strah i patnje stotine tisuća izbjeglica naša su svakodnevna mora. Ali mi, članovi profesorskog zbora, pedagozi, čija je dužnost prenošenje poruka kulturnih tradicija, posebice se užasavamo nad činjenicom, da je vojna agresija pristupila rušenju najviših umjetničkih ostvarenja na tlu naše domovine i to prema promišljenom planu. Antička baština, crkve ranoga srednjega vijeka, skladne romaničke, gotičke i renesansne katedrale, barokni dvorci i ladanjska arhitektura,
158
klasicistički parkovi u svojoj krhkoj ljepoti, ruralne cjeline, suvremena arhitektura, djela slikara i kipara bivaju razarani udarima eksplozija, razarani sa kopna mora ili zraka. Ono što je preostalo ugroženo je općom namjerom militarističkih bezumnika. Mi, članovi profesorskog zbora Akademije, čija se djelatnost okuplja oko prenošenja smisla prošlosti i oko ostvarenja u budućnosti, osjećamo bezumlje vojske i terorista kao udarce u samo središte svoga bića. Naša duboka zabrinutost pred ranjenim licem domovine šaljemo vam ovo pismo, sa isključivom željom da primite našu poruku i da njenu istinu proširite među sve koji, poput vas, žive i rade za ljepotu svijeta.
Odgovorili su nam mnogi: Institut za klasičnu arheologiju Sveučilišta Johannes Gutenberg, prof. dr. A. Leibundgut-Maye; Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta Johannes Guten-berg, dekan prof. Volker Ellwanger; Kraljevska Katalunjska akademija likovnih umjetnosti Sant Jordi u Barceloni, pred-sjednik Juan Bassegoda Nonell; Izvršni tajnik Kraljevske aka-demije Aldan Duggän; Visoka umjetnička škola, Bremen, prf. Fritz Haase; Akademija Sveučilišta u Kasselu, prof. Heiner Ge-orgsdorf; Akademija likovnih umjetnosti iz Stuttgarta, prof. Wolfganga Henninga; Georgtown sveučilišta u Washingto-nu, prof. Julie B. Kennedy; Akademija likovnih umjetnosti u Nürnbergu, predsjednik Senata, prof. dr. Rainer Beck; Studij za umjetničko crtanje Sveučilišta u Bonnu, Dierk Engelken; Nacionalna akademija u Rimu, predsjednik Giorgo Salvini, Viša umjetnička škola za umjetnost i dizajn u Amiensu, Alan Snyers; Nacionalna akademija lijepih umjetnosti u Parmi, arh. Marco Pellegri; Škola lijepih umjetnosti iz Bordeauxa, Chri-stian Ragot; Umjetnička škola Rödel u Mannheimu, Werner Bergman; Akademija likovnih umjetnosti u Beču, rektor prof. dr. C. Pruscha; Visoka škola za primijenjenu umjetnost u Beču; Škola primijenjenih umjetnosti u Ženevi, Roger Fallet; Kraljev-ska Akademija likovnih umjetnosti San Fernando u Madridu, Enrique Pardo Canalis; Visoka umjetnička škola u Berlinu…
Donosim ovdje samo tekst odgovora francuskoga filozofa Alaina Finkielkrauta, objelodanjen u Le mondeu, u Parizu, 4. listopada 1991., koji rječito govori i u ime svih prijatelja Hrvat-ske u svijetu, koji su iskreno u onim teškim časovima suosjećali s nama:
159
Riječi i rat. U Hrvatskoj nije na sceni građanski rat, kao što se do besvijesti ponavlja, nego vojna invazija. Ratni brodovi, migovi, tenkovi, sila oružja samo je na jednoj strani: na strani „federalne“ armije. Ta armija nije federalna, nego komunistič-ka, ukoliko joj je nešto od ideologije ostalo i, naravno, srpska. Ne bori se protiv uskrslog ustaškog fašizma, nego protiv de-mokratski donesene odluke Hrvata da svoju sudbinu uzmu u vlastite ruke, da ne izdržavaju neprijateljsku vladu i da osnuju suverenu državu u okviru europske zajednice. Ona ne nastoji zaštititi srpsku manjinu u Hrvatskoj, nego kazniti Hrvate, po-stupajući s njihovim spomenicima kao s neprijateljima i osva-jajući njihovu zemlju za račun Srbije. Antifašizmom se ovdje prikriva želja za vlašću i služi kao izgovorom da se slomi narod čiji je grijeh samoodređenje. Što se tiče srpskih »autonomaša« iz Krajine ili Slavonije, oni su bez sumnje s pravom zabrinuti za svoju budućnost, ali se ne bore za autonomiju niti za poštivanje ili osnaženje svojih političkih i kulturnih prava: bore se da svi Srbi, bez obzira na to gdje žive, budu građani jedne i iste drža-ve. Jugoslavenska ideja ubuduće nema drugog značenja. Danas se na Balkanu ne sukobljuju dva arhajska, barbarska naroda, nego imperijalistička moć s jedne strane i težnja za osamo-staljenjem s druge, kao što se to zbilo u Budimpešti 1956. i u Pragu 1968. Sredstva javnog priopćivanja u nastojanju da budu objektivna uspavljuju javnost umjesto da je obavijeste. Ako Eu-ropa, unatoč svemu, dopusti ovaj osvajački rat, a umiri savjest priznavanjem Hrvatske u nezavidnim granicama koje joj na-metne osvajač, znači da je nakon četrdeset pet godina zabrane ponovno na starom kontinentu moguće i dopušteno širiti svoje teritorije silom. Možemo biti u tom slučaju sigurni da će prije ili kasnije i drugi slijediti primjer Srbije.
17. rujna 1991. Broj 01-918/1-0101. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu. Molba za razrješenje dužnosti voditelja biblioteke i fundusa ALU. U skladu s molbom za mjesto docenta-izvanrednog profesora (predavača) iz kolegija Povijesti umjetnosti, te željom da spomenuti kolegij zadobije sadržajnije i funkcionalnije jedinice molim vas da uvažite ovu molbu s napomenom da se želim u cijelosti i potpuno posvetiti predavanjima i radu sa studentima ove ustanove. Rad na nekoliko sadržaja unutar zavoda (četiri sata predavanja, vođenje
160
biblioteke i fundusa), predavanja na Pedagoškom fakultetu u Rijeci u razdoblju od 1985.-1988. Jednostavno nije više moguć. S obzirom na rad sa studentima ovdje ne podrazumijeva samo mehaničko prenošenje znanja nego i uključivanje novih sadržaja, riječ je o temeljitom pretresanju i prijetvorbi ovog kolegija koji zahtjeva, kako drugačiji program, tako i vremena za njegovo oživotvorenje. Polovična rješenja koja su se do sada prakticirala ne mogu odgovoriti niti edukativnim kriterijima niti potrebama ovoga zavoda. Napominjem i na ovom mjestu da su predavanja iz ovog kolegija (kao i vježbe) podrazumijevala dvoje ljudi ali da su se ona, meni nejasnim razlogom, polako ugasila. Revitalizacija te potrebe motivirana je obilnošću građe, teškim nesnalaženjem studenata unutar teorije i prakse naročito recentne umjetnosti. Anatomija pristupa i predavanja građe iz povijesti umjetnosti stvarala je od predavača „specijalista opće prakse“ što nema podlogu u edukacijskim načelima suvremenih srodnih zavoda. Još i na ovom mjestu napominjem da ova molba za razriješenje dužnosti voditelja biblioteke i fundusa nije trenutnog karaktera te da ću u slijedećih nekoliko mjeseci (do Nove godine npr.) biti na usluzi novoizabranom radniku u preuzimanju ovih zadataka. Smatram da čin primopredaje po naravi stvari (za razliku od dosadašnje prakse koja taj čin nije niti poznavala) može potrajati oko 60 dana. Nadam se da će ovaj prijedlog biti temeljito i ozbiljno razmotren te da sam spreman podnijeti sve konzekvence koje će proistjecati iz vaše odluke. Srdačan pozdrav! Ive Šimat Banov. Prilozi: Izvještaj o radu biblioteke i izvještaj o radu fundusa.
17. rujna 1991. Izvješće o radu knjižnice ALU u razdoblju od 1983. do 1991. godine ( s naznakama budućih poslova), naslovio je svoje pismeno Ive Šimat Banov, knjižničar i voditelj fundusa umjetnina Akademije. Nastupivši na radno mjesto voditelja biblioteke ALU – piše dalje Banov - zatekao sam stanje za koje pridjev ,katastrofalno” nije nimalo pretjeran s obzirom na evidenciju, sređenost i fizičko stanje knjižnog fonda. Nisam naišao niti imao vjerodostojni popis knjiga kao ni na bilo kakvu upotrebljivu evidenciju. Na temelju neke stare evidencije i uspoređujući brojeve na pojedinim knjigama zaključio sam de se broj knjiga kretao oko 2800 ali u usporedbi sa zatečenim brojem jedinica primijetio sam da nedostaje oko 300-400
161
jedinica (pretpostavljam: posuđene a ne vraćene knjige, otuđene i sl.). U prvoj fazi sređivanja (1983-1985) učinio sam slijedeće: - sredio sam sve knjige po rodoslovlju u cilju lakšeg popisivanja i inventarsku knjigu, - odvojio sam periodiku od omeđenih publikacija, - očistio sam sve police i ormare uz pomoć ostalog osoblja ALU, - inventirao sam sve knjige po važećim kriterijima i standardima, - popisane knjige smještao samo poradi lakšeg manevriranja u predavaonicu (prostoriju do biblioteke) i zatim ih tematski i abecedno precizirao po strukama (povijest umjetnosti, teorija, estetika, književnosti sl.). U nedostatku prostora u samoj biblioteci pojedine knjige (uglavnom starija literatura), odvojio sam u zatvorene pregrade kao i knjige koje, kako poradi stanja, tako i vrijednosti nije uputno posuđivati niti iznositi iz biblioteke. Uspostavio sam kontakte sa stručnim licima Nacionalne i sveučilišne biblioteke (Nela Schmidichen, Ivančica Gretić) i dogovorio sređivanje knjiga i publikacija po najsuvremenijim metodama (tzv. ISBD-a) tj. po međunarodnim standardima bibliotekarskih opisa omeđenih publikacija i po pravilima Međunarodne federacije bibliotekarskih društava i ustanova. Nažalost, taj posao, osim inicijalnih zahvata, nije nikada završen. Razlozi ne leže niti na ALU niti na voditelju biblioteke, već u objektivnim teškoćama kao što je nedostatak sredstava, te zauzetošću radnika NSB na drugim urgentnijim zadacima. Štoviše, u međuvremenu je izgubljena i inventarska knjiga te se moralo pristupiti ponovnom popisivanju knjižnog fonda (izgubljena u NSB). Stoga sam pokušao svojim vlastitim snagama (jer sredstva za potpuno i cjelovito sređivanje knjižnog fonda ALU nije nikada imala) po poslovnim i prijateljskim nitima u suradnji s knjižnicom „Vladimir Nazor“ dobiti stručnu pomoć. Rad na tome je također započeo i obrađeno je oko 120 jedinica, ali je iz sličnih razloga taj rad prekinut. Usprkos svim teškoćama knjižnica ALU je od samoga početka (1983.) bila na usluzi studentima i oni su se u dobroj mjeri s njom služili. Tako je ipak uspostavljena živa komunikacija sa studentima, preporuka pojedine literature, opetovani kontakti i posudbe knjiga. Nadalje, utvrđena je pretplata na devet stranih časopisa (od 1986.) i to: American Artist, Domus, Flash Art, Graphis, Kunstforum International, Oeil, Opus International, Projekt, Studio International. Knjižnica i čitaonica kompletirani su i novim namještajem (pet stalaža, te dvije za potrebe periodike).
162
Sačinjen je novi inventarski popis knjiga. Na temelju njegovog konačnog broja, u usporedbi s prvotnim stanjem, knjižni se fond povećao za cca 550 jedinica. Preseljenjem (privremeno) u novi prostor u prizemlju stekli su se uvjeti za djelotvorniji rad knjižnice tako i čitaonice, te broj drugih sadržaja unutar te cjeline (izdavačka djelatnost, komorna predavanja, video-programi i sl.). Kao što je navedeno u molbi za razriješnje dužnosti voditelja biblioteke i fudusa ALU, kao i molbi za mjesto docenta-izvanrednog profesora (predavača) za daljnje vođenje biblioteke i fundusa razumljivi poslovi koje osobno nisam više u stanju obavljati. Stoga da ne bih dalje figurirao i vegetirao kao nekakav profesionalni voditelj ovih poslova a faktički ga u daljnjoj fazi neprofesionalno obavljao predlažem da se za ove poslove angažira stručna osoba jer ti poslovi i zahtijevaju cjelovitu ličnost i angažman. Ne naglašavajući položaj srodnih sadržaja na ostalim visokoškolskim ustanovama, ne treba niti dokazivati od kolike je važnosti u procesu kako biblioteka tako i njezini sadržaji. Sadašnja je uloga biblioteke tek elementarna i udovoljava tek startnoj poziciji kako u odnosu na postojeće sadržaje tako i na ciljeve koje bi trebala imati. Da bih naznačio probleme i njezine ciljeve sugeriram:-da knjižnica i čitaonica ALU zadobije optimalne prostorne mogućnosti bilo unutar postojeće zgrade, bilo unutar novih prostornih sadržaja (dogradnji), - sređivanje knjižnog fonda po važećim standardima i principima i u tu svrhu osiguravanje sredstava, - povezivanje u mrežu ostalih visokoškolskih ustanova, naročito srodnih vokacija (Muzička akademija, Kazališna i dr.), - čitaonice za studente i profesore, te mogućnosti manjih projekcija (12-15 sjedećih mjesta), - priručnu aparaturu (episkop, fotokopirni aparat) pomoću koje student-profesor može presnimiti i “izdvojiti” zanimljivi detalj iz knjiga koje nose atribute „rijetkih“ i „raritetnih“, - sačiniti popis dragocjenih knjiga i izdanja i fizički ih odvojiti i posebno čuvati i štititi, - uvezati stare časopise i periodiku i spriječiti njihovo osipanje (Vienac, Telegram i dr.), - odvojiti dio knjiga za potrebe Nastavničkog odjela i eventualno poslijediplomskog studija (Zamenhofova, Jabukovac…), - proširiti pretplatu na domaće časopise i novine (Sinteza, 15 dana, Vjesnik, Slobodna Dalmacija i dr.). Od osobite je važnosti postojanje fonda iz kojeg bi se po potrebi (nova izdanja, uvezivanje i dr.) osiguravala sredstva za pravovremeni rad i nabavu novih knjiga.
163
Istodobno, 17. rujna 1991. Izvještaj Ive Šimata Banova o radu fundusa ALU (1983.-1991.) Zatečeno stanje u fundusu ALU predstavlja zapravo paradoksalni i neobjašnjivi zaborav vlastite likovne i kulturne prošlosti i identiteta. Ono što se fundusom moglo nazvati bili su tek ostaci nekoć, vjerujem, bogate kolek-cije djela, loše ili nikako čuvana* (nekoliko puta preseljavana), neadekvatni prostor (carstvo prašine, šišmiša i golubova) uči-nili su ovaj segment više sramotom nego ponosom ove kuće. Razmjeri te davastacije su takvi da dovode u pitanje i njegovu opravdanost i njegovu egzistenciju tim prije ako se uzme u obzir da osim nekoliko djela Marijana Detonija fundus ne posjeduje nijedno djelo onih koji su osnovali ili bili temeljcima ove usta-nove. Djela koja čine fundus uglavnom su radovi srednje i mla-đe generacije umjetnika. S obzirom na kronične i dugogodišnje nevolje s prostorom (ne)mogućnostima u kojem je manipula-cija djelima u cilju stručne obrade bila nemoguća, a pojedina djela (poradi dimenzija) nisu niti mogla biti smještena u skro-mni prostor, preostalo je pojedinačno inventirati djela dok je za crteže i grafike sačinjen zbirni popis. Nažalost, taj popis (crteža i grafika) nije više vjerodostojan jer su prilikom posljednje eva-kuacije iz naznačenih i klasificiranih mapa brzim i „nervoznim“ prenošenjem „iscurili“ sadržaji tako da ta cjelina zahtjeva novo sređivanje. Napominjem, da je i fundus slika ostao djelomice devastiran nakon izložbe priređene 1987. godine u hodnicima ALU (priredjivač J. Roca) pri čemu je otuđeno (vjerujemo u neimaštini studenata, te „pregrundiranju“) 7 slika. Prostorni je problem bio i ostao glavnom zaprekom kvalitetnijem čuvanju ovog segmenta. Novi prostor u Zamenhofovoj poradi svoje sku-čenosti i neadekvatnosti ne odgovara funkciji čuvanja djela. Sto-ga je nužno preseljenje fundusa u adekvatniji prostor kao i cjelo-vita obrada pojedinih djela i jedinica po važećim standardima.
Sveučilište u Zagrebu, Akademija likovnih umjetnosti, Za-greb, Ilica 85. Broj:01-605/2-1990. Predmet: Izjava akad. Slika-rice-grafičarke Maje Mubrin. Izjavljujem da sam prije otprilike
*Dostatno nam govori zahtjev za povratom slike U krčmi, akad. slikara Iva Vojvodića, koju je ostavio kao diplomski rad u Fundusu Akademije godine 1951., a otkrio je na drugom mjestu, gledajući televizijsku emisiju o Ivanu Saboliću, u njegovu stanu, godine 1986. Vojvodićev zahtjev je Savjet Akademije 21. svibnja 1986., uputio Vijeću Akademije na konačno odlučivanje i slika je na kraju vraćena autoru.
164
dvije godine prvi puta, posjećujući izložbeno-prodajni prostor Galerije “Male-IRO Mladosti” u Radićevoj ulici, primijetila u prodaji jednu moju grafiku iz ranijeg studentskog razdoblja, a koju ja nisam donjela. Godinu dana poslije bila sam čak prisutna kada se također moja grafika iz istog razdoblja pod nazivom “Ptice” prodala. Obzirom da ni tu ja nisam donjela zanimala sam se za ime donosioca, te mi je bilo rečeno da je to neki slikar imenom Pater za kojega do tada nisam nikada čula. Na činjenice da su se te dvije moje grafike prodale nisam reagirala, jer su mogle biti i od mene bilo kada prodane ili poklonjene. Nedavno sam poslovno posjetila Galeriju “Malu” koja se sada nalazi na Trgu Republike i kada sam sišla u donju prostoriju nabrojala sam 14 mojih grafika također iz razdoblja završne IV. godine Akademije koje je donio u prodaju slikar Pater. Činjenica da se u prodaji nalaze moje grafike koje ja nisam donjela me vrlo uzrujala, a pogotovo činjenica da je to bilo 14 komada te sam istoga momenta posumnjala da bi pori-jeklo tih grafika moglo biti iz fundusa Akademije likovnih umjet-nosti u Zagrebu. Naime, praksa na Akademiji likovnih umjetnos-ti bila je da diplomanti Akademije ostavljaju po jedan primjerak svojih uspjelih radova akademijinom fundusu. U IV. završnoj god-ini Akademije ja sam ostavila 27 radova u fundus od ukupno 31 koliko sam te godine napraviila. Kako u mom ateljeu ne nedostaju grafike, a u prodaji se našla čak grafika po nazivom “Hijene” koju ja čak nisam imala u svojoj zbirci navelo me je na sumnju da te grafike potreću sa Akademije. Izjavljujem, da grafike donešene u prodaju u Galeriju “Mala-IRO Mladosti” - nisu moje vlasništvo, - nisu otuđene iz mog ateljera, - da ako sam nekada i poklonila nekom grafiku to je mogao biti broj do najviše 3 komada jednoj osobi, - nikada nisam prodala više od jednog komada jednoj oso-bi, - sve grafike o kojima je riječ su studentski radovi napraavljeni na IV godini Akademije u klasi prof. Alberta Kinerta. Ova izja-va napisana je u pet (5) istovjetnih primjeraka, od kojih se jedan (1) originalni primjerak uručuje akad.slikarici-grafičarki Maji Mubrin, a četri (4) primjerka zadržaje Akademija likovnih um-jetnosti u Zagrebu. Zapisničar: Marija Kirin, akad. slikar-grafičar, Maja Rubin
25. i 28. rujna 1991. Ministar prosvjete i kulture Republi-ke Hrvatske Vlatko Pavletić i rektor Sveučilišta u Zagrebu red. prof. Zvonimir Šeparović, odašilju fakultetima, visokim i višim školama te akademijama zaključak da se prihvaća inicijativa za
165
otkazivanje dogovora o jedinstvenim osnovama odgoja i obra-zovanja omladine za općenarodnu obranu i društvenu samoza-štitu te upućuju preporuku da se ne upisuje u školsku godinu 1990/91. predmet „općenarodna obrana i društvena samozašti-ta“.
2. listopada 1991. Šalje nam izraze sućuti Operativni štab Sveučilišta u Zagrebu: U ime članova Rektorata primite izraze sućuti prigodom pogibije studenta Domagoja Gabrića. Javljaju nam i da nastoje doći do obavijesti o nestalom studentu Siniši Čularu.
U Zagrebu, 7. listopada 1991. Izvještaj o stanju i aktivnostima od obrambeno-zaštitnog značenja u našoj ustanovi: Stanje uobičajeno do ponedjeljka u 12.40 sati kada se javlja Gradski štab civilne zaštite te obavještava o hitnom stavljanju u punu pripravnost Štaba civilne zaštite, što je Akademija u svojim mogućnostima bila već učinila na nalog Sveučilišnog štaba. Posebno Vas upozoravamo i molimo da i Vi poduzmete sve kako bismo utvrdili stvarnu sudbinu našega studenta Siniše Čulara (III. godina slikarstva) koji se navodno nalazi u zarobljeništvu negdje u okolici Gline (ovu informaciju dobili smo od roditelja našega studenta). Posljednji glas roditelji su imali 1. listopada 1991. U prilogu Vam dostavljamo fotokopiju potvrde Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske o njegovoj pripadnosti rezervnom sastavu MUP-a. Očekujući Vaš hitan angažman zahvaljujemo Vam na skrbi i suradnji. Dekan, Zapovjednik Operativnoga štaba, red. prof. V. J. Jordan.
Četvrtak, 7. listopada 1991. Pred zoru je, pet će sati, ostaju mi tek dijelovi slike. Samo sigurno znadem da su bila još dvo-jica, čini mi se, također značajnih, uzoritih muževa. Moguće je, dapače vjerojatno je, da su bili Hrvati. Bila je to atmosfera Zavoda, Rim. Kao da je to bilo u čistoj, jednostavnoj, redov-ničkoj blagovaonici. Sveti Otac Ivan Pavao II., gotovo privatno, naški intimno, ali sa svom onom svojom uzgoritošću i sviješću o svom papinstvu, govorio je s nama o nečemu zajedničkom. O čemu? Ne znam, izblijedjelo je s buđenjem, kao i ona dvojica naših sugovornika rimskih. No zasigurno bilo je to nešto što smo svi osjećali svojim, zajedničkim – pitanjem, problemom, sudbinom… Hrvatska… može biti da je tu bilo riječi prije
166
svega o Hrvatskoj. Ali, riječi samih se ne sjećam. Pred Svetim Ocem je bio nevelik list papira. Kasnije, ustajući se, tako mi se učinilo, prihvatio je rukom (onom svojom poznatom rukom) onaj papirić tako da bi prikrio stihove, pjesmu koju je zapi-sao za trajanja našega zajedničkoga susreta. Posvema sam ga razumio, jer radilo se o netom napisanoj pjesmi. Ni Papa nije siguran odmah je li prosto napisana pjesma i uistinu pjesma. Vjerujem da je i on u ovom našemu susretu i razumio i osjetio Hrvatsku. Kao što je, činilo nam se, na kraju one rimske hrvat-ske svete Mise molio za Hrvatsku. Dok smo mi, cijela crkva, pjevali Lijepu našu.
U Zagrebu, 14. listopad 1991. Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Ilica 85. Broj:01-996/1. Republički fond za kulturu. Komisija za muzejsko-galerijsku i likovnu djelatnost, Zagreb – Kneza Mislava 18/I. Predmet: Monografija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu - pripremni radovi. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu utemeljena je godine 1907. i od tada, sva ta desetljeća, najdireknije je upletena u kulturnu povijest Hrvatske. Cijelo to vrijeme održavala je, i održava, najvrlije i najvitalnije likovne sadržaje utkivajući u hrvatsku kulturu svoju i zajedničku povijest.U ime stanovite reanimacije naše ustanove i likovne kulture uopće, smatramo da bi bilo neophodno omogućiti da Akademija postane i izdavačem pojedinih publikacija koje bi relevantno prezentirale samu Akademiju i likovnu kulturu tj. likovnu atmosferu Hrvatske. U protivnom Akademija će, kao šti je to bio slučaj do sada, biti prezetirana tj. spominjana marginalno i neadekvatno u nekim publikacijama. Istražiti pomno procese pedagoškog i kretivnog rada ove ustanove iziskuje obiman rad cijelog tima ljudi a mnogi od njih već su na izmaku životne dobi a svojim su kreativnim i pedagoškim radom desetljećima bili utakni u samo bilo ove ustanove. Želimo napomenuti da je rad na monografskom prezentiraju cijelokupne povijeti ALU već zakodiran, ali zbog specifičnosti i obimnosti ipak još u pripremnoj fazi. Da bismo mogli nastaviti započeti rad i zabilježiti mnoge profesore (bivše studente ALU) i njihove dragocjene informacije i sjećanja, s ovim radom zbilja morao požuriti. Smatramo da su dosada objavljene tri knjižnice
167
(spomenice) o ALU nedovoljan i više-manje obljetnički vid prezentiranja Akademije. Republički fond za kulturu osigurao je akademiji za pripremne radove na ovoj monografiji u 1991. godini iznos od 80.000,00 dinara, što je stvorilo dobru osnovu za rad na ovom važnom projektu. O tome više u izvještaju o korištenju sredstava.Kako bi se ovaj posao nastavio predviđenim ritmom, u skladu s osnovim planom pripreme monografije, molimo vas da nas i u narednoj 1992. podržite u našem radu osiguravanjem sredstava u iznosu od 200.000,00 dinara. Poslovi koji ulaze kao pripremni u ovaj projekt uglavnom ostaju kao i u 1991. godini. Zahvaljujemo na razumijevanju i suradnji. Za dekana, red. prof. V. J. Jordana, Stjepan Šešelj.
6. prosinca 1991. “Sanjao sam Hrvatsku” je čežnja za zavičajem. Željezno. Hrvatske novine. - U okviru Hrvatsko-austrijskoga društva je promovirana u Hrvatskoj katoličanskoj misiji Am Hof pred kratkim zbirka pjesam “45 hrvatskih emigrantskih pisaca”. Ovu zbirku pripremio je Šimun Šito Ćorić, pjesnik, šansonjer, franjevac i duhovnik u švicarskom Bernu. Ovu zbirku promovirao je akademik i član HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) dr. Nikola Benčić. Hrvati su jedan od najproseljenijih narodov na svitu, iako su samo tako mali narod (kih 4 milijuni u Hrvatskoj, a približno još jednoč toliko u iseljeničtvu). Kako je rekao Stjepan Šešelj, predsjednik sekcije Društva hrvatskih književnikov (DHK) i centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeničtvu, su za ovu literaturu doznali uglavnom iz krivičnih postupkov protiv Hrvatov pojedincev u inozemstvu. Član i odbora Sekcije su med drugimi i Jurica Čenar (Austrija), Vinko Grubišić (Kanada) i Mijo Karagić (Ugarska). Ov dio hrvatske literature a tim i kulture je u medjuvrimenu jur nastao sasstavni dio hrvatske kulture i književnosti (sveuč. prof. Radoslav Katičić). Ovih 45 triba opet uključiti u toke a s tom knjigom ovi emigrantski pisci ulazu u hrvatsko književno obzorje, liiterarni horizont, iz koga su bili isključeni zbog različnih uzrokov. Tim su bili izbačeni iz obzorja hrvatske književnosti uopće. Ali upravo sada, kada je izašla ova knjiga, svi oni zapravo već nisu emigrantski pisci, ar su se mnogi vrnuli u ta zavičaj, za kim su hlepili (čeznuli),
168
ki im je bio središće svih potajnih nadov, ufanj. Meda nje broji i Boris Maruna, “ki je sanjao Hrvatsku”, Vinko Grubišić, Jozo Mršić, Katarina Pejaković i mnogi drugi, od kih je najveći dio prik Beča išao u iseljeničtvo. Kako je rekao Benčić u svoji izlaganji, jezik je književnikov u iseljeničtvu nam Gradišćanskim Hrvatom razumljiviji a slike bliže, to je jezik boli, jezik bliži ljudskim ćutom. Jezik Hrvatov u gradišćanskohrvatskoj dijaspori takaj je bliži seljačtvu, priirodi, a književniki u ovoj zbirki pripadaju onoj Hrvatskoj, ku mi Gradišćanski Hrvati nosimo u sebi (Benčić). Zastupani su u zbirki Hrvati širom svita s osebujnom ulogom Crikve, prez ke emigracija ne more preživiti, rekao je Benčić a predvidja izdati ovakovu knjigu i za Austriju. Stjepan Šešelj je kritizirao, da u Hrvatskoj nisu pisali ni o literaturi Gradišćanskih Hrvatov, iako to nije bila nikakovo ustaštvo: “samo zbog toga ne, kad su se zvali Hrvati” (Šešelj). Na inicijativu uglavnom i Šešelja omogućili su pred nekolikimi ljeti, da gradišćanskohrvatski književniki postanu članom i DHK-a i hrvatskoga P.E.N.-a. Stjepan Šešelj kani nastaviti s ovom izdavačkom djelatnošću i je najavio, da ćedu čim prije izajti iz tiska još tri ovakove knjige. Šimun Šito Ćorić: Prinosi za poviijest književnosti u Hrvata “45 hrvatskih emigrantskih pisaca”, Zagreb 1991. Petar Tyran.
9. prosinca 1992. Monografija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. U povodu pedeset godišnjice svog osnutka zagrebačka Akademija likovnih umjetnosti objavila je 1958. godine “Spomenicu”, knjigu kojom se željela prikazati njezina povijest. Tu su opisane etape njezinog razvoja, od opisa arhitektonske osnove do raznih oblika njezinog likovno-umjetničkog, te pedagoškog profila. Čekalo se nakon toga da se u svijetu i u Hrvatskoj pojave nove knjige koje će govoriti o novitetima u područu povijesti likovnih umjetnosti u svijetu i kod nas. Osim knjige povijesti hrvatske likovne pedagogije, nadali smo se da će naši znanstvenici i umjetnici – povedeni našom Spomenicom - napisati i povijest hrvatskih likovnih umjetnosti de origine do danas koja bi bila organski dio, bolje reći koja bi bila osnova knjige o hrvatskoj likovnoj pedagogiji. Zbog nestašice novaca i vremena mi koji smo radili na pojavi Spomenice, nismo mogli učiniti ništa više ni u dva slijedeća projekta. Povodom novih akademijinih obljetnica, izdali
169
smo još dvije slične knjige, bolje reći, dva manja, broširana knjižuljka koji nisu mogli upotpuniti prazninu o povijesti likovne pedagogije u svijetu, poglavito u Hrvatskoj te povijest hrvatskih likovnih umjetnosti, spise koji bi služili kao uvod u našim obimnije pripremanim Spomenicama. U sve naše tri Spomenice objavljen je među ostalim leksikon, to jest popis studenata koji su bili upisani te pohađali ili diplomirali studije, na našoj Akademiji. Taj leksikon je objavljen u najškrtijoj formi. On donosi prezime i ime studenta, mjesto, godinu, mjesec i dan njegova rođenja, te godinu upisa i diplomiranja. Možda bi to bilo i dovoljno kad bi uz to postojale naše enciklopedije, leksikoni, priručnici u kojima bi se moglo naći obilnije podatke o ovim likovnim stvaraocima. No, treba upozoriti na jednu žalosnu činjenicu u našoj kulturi. Ogroman dio naših likovnih pedagoga, osim u ovom našem preškrtom leksikonu u Spomenicama nije spomenut uopće ni imenom i prezimenom, a kamoli u proširenom obliku u našim knjigama specijaliziranim za povijest umjetnosti kao što su Enciklopedija likovnih umjetnosti, te razni drugi pregledi hrvatskih likovnih umjetnosti. Stojeći na nekom pretvrdo postavljenom kriteriju neke apsolutne čistoće likovne kvalitete, ti uskogrudni sudci ignorirali su pedagošku-likovnu djelatnost stotina i stotina likovnih pedagoga, dakle onih ljudi koji služeći po hrvatskim osnovnim i srednjim školama desetljećima postavljaju temelje likovnog odgoja u našim malim gradovima i regijama. Tim su učinili pogrešku jednako prema pedagogiji, prema likovnim umjetnostima, te napokon prema svom narodu. Pogledajmo istini u oči! U zadnjih pola stoljeća nismo uspjeli napisati ni najkraću povijest likovnih umjetnosti hrvatskog naroda de origine do danas. Nismo objavili ni knjigu povijesti svjetske, poglavito pedagogije hrvatskih likovnih umjetnosti. I niti prstom nismo maknuli da od stotina i stotina vrijednih života stvorimo leksikon hrvatskih likovnih pedagoga. Danas, kada se spremamo da do 1996. godine, u povodu devedeset godišnjice osnutka naše Akademije formiramo jednu novu, primjerenu veličini hrvatskoga likovnoga genija - zemlji sv. Donata, Radovana, Rudine, Klovića, L. i F. Laurane, te Meštrovića i Kraljevića - Povijest likovnih umjetnosti - smatramo da ova nabrojena tri nedostatka u našoj likovnoj kulturi trebaju biti
170
riješena. I to tako, da prva dva objavimo u uvodu: Povijesti Akademije likovnih umjetnosti, a treći (leksikon) u njezinu zaglavku. Našavši se tako u sredini, između pregleda povijesti likovnih umjetnosti hrvatskoga naroda, zatim pregleda povijesti svjetske i hrvatske likovne pedagogije i upotpunjenog leksikona hrvatskih likovnih pedagoga - sama Povijest Akademije dobit će svoj puniji, kauzalniji smisao. Tu će biti rečeno sve ono što nije do sada bilo kazano, propušteno ili do sada izrečeno polovično pa i krivo. Prvi i glavni posao u pripremnoj fazi formiranja naše Povijesti Akademije likovnih umjetnosti jest sabiranje građe - rad na bibliografiji svega što ulazi u corpus Spomenice. Samo soliddno stvorenom bibliografijom može se ući u daljnji postupak, u samo pisanje teksta i raspored reprodukcija. Ova vrijedna građa vjerujemo da zahtijeva minimum od petsto, šesto stranica tiskanoga teksta i oko stotinu crno-bijelih, te desetak kolornih klišeja. Raspored građe bio bi uglavnom sličan onom koji smo u obliku krokija fiksirali u ranijim izdanjima, razumije se obogaćen novim otkrićima i nadasve novim interpretacijama naše današnjice. Akademik Matko Peić, v.r. redoviti profesor Akademije likovnih umjetnosti.
Petek, 18. listopada 1991. Podvaljuju nam, uspješno, naža-lost, sintagmu: Ovaj besmisleni rat. Prepoznatljiv je tu žal za izgubljenim rajom „bratstva i jedinstva“. To umjesto one (ipak se ne usude!) o bratoubilačkom ratu. No ovaj rat može biti sve drugo, može biti (i jest) nametnut, prljav, neravnopravan, jeziv, strašan… ali ne može nikako za nas biti besmislen. Dapače, bilo bi to ono najstrašnije, da je taj rat stvarno za nas besmislen ili da mi povjerujemo da je tome tako. Kada je već tu, onda toliko smislenih poslova treba u njemu ostvariti.
Subota, 19. listopada 1991. Unaprijed ne! Mi, Hrvati svje-sni smo da ne možemo osvojiti Firenzu. Da, isto tako Srbi, ni Crnogorci, pa niti itko drugi s one strane Drine, s one strane svijeta, ne može osvojiti Dubrovnika. Ma sve kada bi to privre-meno i učinili vojskom, stao bi im taj zalogaj u grlu, udavio bi ih nakon svega. Ta ljepota nije ni svačija, niti za svakoga (bilo koga). Ona je, Dubrovnik je jedinica mjere hrvatske duhov-nosti kroza stoljeća. I prošla i ona buduća. Ne dotiči se onoga što ti nije dano, glave će te stajati! (Eto, oni su ga zapravo i imali osvojena, „oslobođena“, 45 godišća, od 1945. do 1990. Pa, oli
171
su mu nešto uspjeli dodati, i oli je on uspio u njima i njihovu komunističkobizantijskomu barbarluku što promijeniti. Kako dođoše, tako ih i istjerasmo, ostavljajući nam samo svojijeh šporkarija, koje ćemo godišćima morati lukšijati. I još jedna, kada bi (eto, zbog zgode predpostavimo, zbog priče, ono što se ne će, ne smije, i ne dao Bog, dogoditi) Srbi i Crni Gorci ovaj put osvojili Dubrovnik, što bi konačno učinili? Digli bi vrata od Ploča i ona od Pila, te Gradom raskotili svoje krmke i krmače i silnu im odojčad. Bre, nigde bezbednije i bez rada nema da gojiš svinje nego u Dubrovniku, jer srpska svinja ne će u more, u tu slanu i golemu lokvu. Uh, lepote, bre!
21. studenoga 1991. U Zagrebu. Ministarstvu prosvjete i kulture, Zagreb, Trg burze 6. Žalba na rješenje Prosvjetnog inspektora. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, izjav-ljuje žalbu na rješenje Republičkog prosvjetnog inspektora K1.oznaka: UP/II-602-04/91-01-08, Ur. broj: 532-02-7/2-91-02. od 31. listopada 1991. Akademija svoju žalbu temelji na mišljenjima i zauzetim stajalištima svoga Nastavničkog odjela, Operativnog štaba ALU i Odbora za nastavu ALU. (Zbog po-ništavanja roka za ovu žalbu, u ovom trenutku nije nam mo-guće dostaviti konačno mišljenje Vijeća i Savjeta, što ćemo biti slobodni učiniti naknadno, kao prilog ovoj žalbi.) Nastavnički odjel Akademije raspravio je naloge iz rješenja Republičkog inspektora (izvjestitelj izv. prof. Eugen Kokot), te smatra da su ne završivši posebno zbog toga što se nalaže ispisivanje jed-nog od najboljih kandidata koji su ionako stekli pravo upisa na osnovi rješenja-naloga Republičkog prosvjetnog inspektora (od 29. srpnja i 3. rujna 1991.), a ne na osnovi stručnog likov-nog i pedagoškog mišljenja Komisije za kvalifikacijske ispite i Znanstveno-nastavnog vijeća ALU. U tom uvjerenju učvršću-je ih i postignuti rezultat u jednomjesečnom studijskom radu studentice Kristine Vizjak. Sa stajalištem Nastavničkog odjela suglasio se Operativni štab ALU te je na zahtjev Odjela njihovo mišljenje proslijeđeno Odboru za nastavu ALU, koji je zaklju-čio slijedeće: „Znanstveno-nastavnom vijeću ALU predlaže se da donese odluku kojom se odbija izvršenje naloga prosvjetne inspekcije o ispisu studentice Kristine Vizjak (I. godina na-stavničkog odjela), te upiše 21. kandidat s rang liste – Željko Opuhač. U obrazloženju, ALU se poziva na član 80. Zakona o
172
usmjerenom obrazovanju, tim više što je imenovana studentica upisana upravo prema nalogu iste prosvjetne inspekcije od ruj-na ove godine.“ I ovom prigodom moramo upozoriti (u smislu zaključka Znanstveno-nastavnog vijeća Akademije od rujna 1991.) da bi trebalo više razumijevanja i vođenja računa o spe-cifičnostima umjetničkog studija odnosno studija likovnosti na ALU. U tom slučaju ne bismo bili prisiljeni upisivati lošije kandidate od onih koje je moguće dobiti za studij na Nastav-ničkom odjelu ALU, a posebno ne bismo bivali prisiljenima ispisivati i te lošije kandidate da bismo upisivali još lošije. Na temeljima gore navedenog molimo da se naša žalba prihvati, kako bi upisani studenti mogli nesmetano nastaviti sa svojim započetim studijskim radom. Dekan Akademije, red.prof. V. J Jordan. (u.z. Dubravka Babić).
29. studenoga 1991. Znanstveno-nastavno vijeće Akademije, u točki 2., očituje se na rješenje Republičke inspekcije u svezi s upisima u škol. god. 1991/92. na ALU, u kojem sudjeluju gotovo svi nazočni profesori Akademije te zaključuju i jednoglasno donose odluku: kojom se podržaje žalba Akademije likovnih umjetnosti, upućena Ministarstvu prosvjete i kulture - odsjek prosvjetne inspekcije, te stoji čvrsto uz svoje stavove donesene još 23. rujna ove godine. Ukoliko ponovno dođe nalog za upis Željka Opuhača, ZNV i dalje stoji pri svojoj odluci te ako inspekcija smatra prekršaj takvim da traži opoziv dekana, tada može opozvati i čitavo ZNV ALU.
Ferdinand Kulmer, iz pjesničko-grafičke mape Samo tebe volim, oj Kroacijo!
174
1. U Zagrebu, u nedjelju 1. prosinca 1991. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Gospode, ja Ti se utječem kruhom i vo-dom za moju Hrvatsku. Njoj usuret, kanim tako, i Tvome danu rođenja, čistom Božiću. Svaku moju riječ prati i moja vjerna pratilja i podržavateljica, zaštitnica obitelji mi majka Marija Djevica Međugorska. Mišlju s njom lakše mi je hoditi. Ne kane-ći posebno da tako bude, pišem ove prve riječi na stolu prekritu bijelom čistom tkaninom, plahtom koja miriše. Jutro je u Za-grebu, nedjelja, dok sam se budio čuo sam zvono s naše župne crkvice (mi imamo malenu, stoji joj ime, selsku crkvicu jarun-sku, i još jednu kapelicu usred glavne selske ulice, straga nekoć plavnoga uzsavskog sela Jaruna). Nakon ove rečenice dopisah naprijed nadnevak, misleći: da nam se nikada više, Gospode, ne ponove strahote što nam ih prvih prosinaca u ovome stolje-ću zasnovaše sile zla, zlokobi Hrvatske. Usliši ovu mi molbu, Gospodine! (Slavit ćemo Te vječno zbog Tvoga pogleda na nas očinskoga, zbog skrbi Tvoje bez koje bi nam bilo teško ovim putovima hoditi. Budi uz nas Majko Mira, kraljice Hrvata.) Mi-sli moje najiskrenije okreću mojoj Hrvatskoj, mojoj obitelji, do-movini i domu, sebi. Pomozite mi, usrdno molim vas, da moje misli ne lete razasute i bez reda, već neka skladno se slažu, čiste i razložne (no ne bez srca!), bližeći se cilju zadanu, želji gotovo sanjanoj što bljesnut će – čistim Božićom. Samostalnom i slo-bodnom i ljudskoga čašćenja dostojnom Hrvatskom.
2. U Zagrebu, već prođe ponoć, 2/3. prosinca 1991. Vazda je tako: „radnim danom“ gubi se ona neophodna spojenost sa so-bom samim, bez koje pisac niti ne može biti onim što jest, ako ga je Bog takvim stvorio. Radni i još k tome ratni dan. Hvala Bogu da je toliko posla, toliko svakojakih poslova koje čovjek mora za dana napraviti. Tako se lakše podnosi sve to što nas okružuje. Počinješ vjerovati kako je uistinu onima kojima je u ovim da-nima najteže, lakše akoli se svi posli obave „najbolje na svijetu“. Daj Bože da nam se od ove pameti i ove volje za radom (bilo kojim koji je na korist i dobro Domovine!) nešto ostane i nakon ovoga rata. Bilo bi to još jedno dobro u ovom silnom zlu što nam ga nametnuše. Dat će Bog! Lijepo se veli u našemu narodu.
3. U Zagrebu, tijekom utorka, 3. prosinca 1991. Europa odlučuje o nama. Amerikanac je sinoć govorio o susretima s čelnicima nama neprijateljske strane (troglave). S naših boji-
175
šta ne mogu stići neke posebno dobre vijesti. Dobro je da nije onako kako je snovao naš dušmanin. Gospode, učini da nam se ne ponovi ono što su nam toliko puta kroza povijest činili oni što su o nama odlučivali. Poslušaj prvoga slugu svoga na zemlji Svetoga Oca Ivana Pavla II. Slutim da Ti upire molbe istovjetne mojima. Čiste poput molitava hrvatskih starica što isplakane, puna srca, ljubavi i vjere, odašilju svoje riječi, misli i poglede k Tebi. Neka tako budu uslišene naše molitve kroza stoljeća skrušeno moljene u nadi, u ufanju. S ljubavlju.
4. U Zagrebu, dne 4. prosinca godine 1991. Noćas čitam Richarda Wurmbranda i njegov zanimljiv knjižuljak „Marx i đavo“ (Was Karl Marx a Satanist?). Simpatična mi pada na um misao: Ovaj knjižuljak, ovaj kamenčić od knjige zgađa Golija-ta-Marxa (Golijat s težine koju smo ćutili mi koje je gnječila čizma njegove stonoge sekte komunjara, boljševika, srbo-sa-va…), zgađa ga puput Davida. I ne čudi mene to što mi nismo znali neke stvari, mi kojima su mnoge istine bile zabranjene i nedostupne, već me čudi kako čitavo to naše vrijeme, a i danas jošte, i u tzv. slobodnu svijetu živi i, ćutim više, širi se pošast Marxa i marksizma. Eh, u ostalom, u tom slobodnom svijetu proklijao je, stasao je i sam Marx, taj Crveni Sotona. Gdje je tu mjesto nedužna Kumrovca i dužna mu izroda Jo-sipa Broza Tita? Bilo bi zanimljivo na tom istom tragu tragati po našoj ovostoljetnoj prošlosti, od Krležinih „puta u Rusiju“ pa do obrata komunističkih konvertita 1990./1991. (tko bi ih sve brojio, premda ih sve jako dobro pamtimo, za sva vre-mena!). Osvrnuti se na sve iz perspektive, kategorija kao što su: obitelj, čast, čistoća, nevinost, moral, ljubav, poštenje, lje-pota, život… Dopisujem, zaključujem molitvom: Ne dopusti nikada više, Gospode, da nam se i u najsitnijem vidu ponovi ono što nas je zgađalo gotovo čitavo ovo dvadeseto stoljeće. Komunisti i Srbi. Pošast i razor života. Amen.
5. U Zagrebu, na dan 5. prosinca ratne 1991. Ponoć je, kraj ovomu danu. Jutros me ošinula loša vijest, prigovori talijansko-ga ministra vanjskih poslova našemu (jučer donesenu zakonu o nacionalnim manjinama). Opet se tješih kako taj De Michelis vazda „igra“ neke čudne igre; koje li lože, kojega li ogranka ma-fije? A jedno će biti sigurno – ne može taj Mlečić preboljeti sve
176
ono na što ga sjeća samo ime Hrvat. I opet me vjera spašava, ćutim kako „ovaj put“ mi smo u vidokrugu Svevišnjeg oka, te Moćna Ruka našemu brodu pomaže. Gospode, neka ne bude drukčije! Zbog onih stotina dječjih očiju, nevinih, iskrenih, što danas sam ih motrio u jednom zagrebačkom kinu, na Sveto-nikoljskoj priredbi, između tuge i željena veselja. Daj neka se raduju, jer i mi ćemo tek tako moći u veselju sudjelovati. Po-mozi nam i ne dopusti da naši diletantizmi prevagnu, da naša ogrubjelost od prošla vremena i dalje preteže. Pridrži ovaj svoj narod hrvatski, pomozi mu pri prvim koracima, Gospode, a on će Te i ubuduće slaviti. Jer, htjeli su, i sve su na tom činu poduzeli, u nama Boga ubiti, vjeru nam skršiti, no u nama su izranjenima ipak ostale uspravne sve naše svetinje. To je naš ulog, naš to je temeljac s kojega možemo prisezati na buduć-nost. Vjerujemo da našu smo vjeru kroza stoljeća potvrdili, te da to je čist kamen, živac, na kojemu kanimo dalje graditi. No, naša namisao nepouzdana je bez Tvoje potpore. Istina, mi bi u vrijeme buduće htjeli ostati među Tvojim narodima, ali svje-sni smo da to nam je moguće samo uz Tvoj pristanak i naše svesrdno potvrđivanje. Držimo da naših tisuću i tristo godina potvrde dat će nam snagu za novih tisuću i tristo godina novih potvrđivanja. I tako, daj nam snage Gospodine, do ukraj Tvo-jih vjekova da Hrvatska Ti priseže. Neka drukčije ne bude. Ti ponad sviju znadeš da to nije vapaj i molitva i zaziv tek jednoga pjesnika, jednoga zanesenjaka, zaljubljenika u vlastiti narod. To je i skrušena, ponizna molitva i milijuna onih najprostijih (kro-za stoljeća hrvatske povijesti), onih što su poput vode bistrice i kruha svagdašnjega rođeni za kraljevstvo Tvoje, što trajat će ponad i preko onoga što mi smrtnici nazivljemo vremenom. Narodu ovome Tvome usliši molitvu, molimo Te Gospode.
6. Sv. Nikola Putnik, 6. prosinca 1991., zaštitnik pomoraca, grada Varaždina… Valjalo bi današnji dan detaljno zabilježiti, činjenicu do činjenice, susret do susreta, protok stvari i ljudi, put. Nešto poslije 7 sati budim se, budim i Mislava koji opet ne će čuti budilicu (ako je uopće navio za jutarnju zvonjavu). Čudo, ustaje bez mrmljanja i odlazi u kupaonicu. Gledam kroz prozor: vani je čisto, tiho i hladno. Na tren mi se učini da sam po prvi put pred tim prozorom, u nekome meni do tada nepoznatu gra-du, u kojemu su gotovo svi stanovnici već na svojim poslovima.
177
Mir mi se nameće, valjda s podsvjesne želje, a i te kako znadem da smo usred opakoga rata. Gospode, ja ne odustajem od moje/naše molitve, i pored svega moja vjera, koju ćutim kao sretan rasplet ove naše situacije, nije ništa manja. Vozimo se kroz goto-vo čitav grad, od Jaruna do Peščenice. Mislav nameće program „Omladinskoga radija“, slušamo neku daleku glazbu. U školi opet ista priča o pametnu dječaku i njegovoj lijenosti. Jedna pro-fesorica (razgovor se vodi na hodniku) „tuče“ Mislava Kram-pusovom šibom i veli kako je promijenila odnos prema njemu (pedagogija, veli) – s njim se ne može silom. Bit će da je tako. Na Akademiji uobičajeni „žrvanj“, no sam sam ga ustrojio te bih mu mogao umaći samo bijegom. Očekujem, između ostalih stvari, i telefonski poziv prijatelja Ratka Krstičevića iz Metkovi-ća, ali danas se Ratko ne javlja, a ja moram otići, dvanaest je sati. Hvala Bogu u Zagrebu redovito puca tek Grički top. O, kada će, Gospode, u cijeloj Hrvatskoj zagrmiti topovi i zazvoniti zvona, oglašujući sveđerni mir u vlastitoj nam državi. Bit će to, znadem.
S Antom Beljom nađem se oko 12 i 30 u njegovu uredu u Opatičkoj 10. Na ulazu sretnem poznanicu, koja izjavom pecka „uljeze“ u njihove prostore (Povijesni institut). Kao da i oni nisu u odnosu na nekoga bili uljezi. Tek Kršnjavi bio je izvorni gazda toga zdanja. Eh, Kršnjavi! Bio je on očito rezultat dugostoljetna stvaranja hrvatskoga visokoga upravnoga činovnika, ministra. Sve što se u međuvremenu s nama događalo, događalo se protiv nas i mi smo tako u mnogočemu na početku. Ipak, bitna je či-njenica da smo ostali svjestni svoje vlastite biti i bitna određenja da smo nerazlučivi dio Europe. Da, ove iste Europe koja, zbog senilnosti, zbog prevelika dobra i udobnosti (zbog čega li?!), tako nespretno vuče svoje ude. Povratak Hrvatske, kao i Češke, Poljske, Slovačke… zasigurno je može samo oplemeniti, pod-mladiti. Kao što su joj prije dvadeset i više godina naši gastar-beiteri dali živost, dio svoje snage, svoje mladosti, poleta. Hej, stara damo, čuj nas, poradi svoga dobra! (Gospode, usliši nas.) Beljin ured dio je Ministarstva informiranja, a Beljo bi mogao biti, prema nekim naznakama, utemeljitelj našega hrvatskoga “Wiesenthalova” ureda. Pametno, s Antine strane, vratio se po-slovima s kojima se i ranije bavio. A što rade drugi? Obnašaju visoke funkcije, rekao bih, bez zlobe, bez jala, ali čovjek mora biti ogorčen kada vidi toliku količinu nerada, nadmenosti, a s
178
druge strane hrpe samoljuba, pohlepe… do gramzivosti. Sreća naša što sve to nadvisuje sveopća želja za Hrvatskom, za onom iz naših snova, čistom, uljuđenom, ljudskom. Morat će otpada-ti oni što na račun Hrvatske žele vlastite probitke. Na ulaznim vratima jedna medicinska sestra i čovjek bez jedne noge, bez podkoljenice. Dočekuju Antu i zahvaljuju mu na svemu što je već učinio. Ali oni mole još neke usluge jer nitko drugi nije izvr-šio ono što je obećao. U autu, vele, vani na ulici, čeka i još jedan invalid (imenom Mensud, čini mi se da ga Ante pozna, može biti i iz emigracije). Belji je teško susresti toga čovjeka, ispada da se stidi za tuđe propuste. Da, svaki propust nekoga „pizdu-na, pizdeka?“ što je tko zna kako uljegao u naše redove, naš je propust, propust je hrvatske vlasti. Sporo se prelazi tih dvadese-tak metara od izlaza zgrade do ulice. Mensud otvara vrata auta, smiješi se. Dobar dan, gospodine Beljo. Pozdravljaju se. Stao sam postrance, ne poznajem ljude, no neskriveno sudjelujem u ovome susretu. Mensud je bez desne podkoljenice i bez lijevoga stopala. Čovjek na štakama puši, prepušta razgovor Mensudu. Četrdesetogodišnjaci su, ako je vjerovati mojoj prosudbi o godi-nama (meni su svi ljudi vazda mladi!). Svjestan sam, tu su pre-da mnom dva hrvatska ratna invalida, i ja sam možda u ovom trenu tek po prvi put u središtu rata, na zagrebačkome Gornjem gradu, pred velebnim vratima palače u Opatičkoj 10. Pada mi na um Roth i tolike druge scene iz slične literature. I ujedno sjećam se „naših dana“ i TLO-a u ovoj istoj palači 1971./72. – Ivkošić, Čuić, Vrkić (Ivica), Miroslav Tuđman, Rogić… „’izde-ke“ iz našega naraštaja ne ću spominjati. Danas, na tom istom mjestu – ratni invalidi. A mi smo mislili kako je ono što su nam učiniše, najstrašnije što se jednome narodu može nasilnoga učiniti. Ne, mi ne možemo niti naslutiti gdje, dokle seže bez-dano dno pakla. Dulo pakla! U ovom našem paklu previše je neodgovornosti. Ili, istinitije, previše je „kurvinih sinova“ što se motaju međ nama. Ovim tu ljudima, za put u Nizozemsku, put prosvjeda u središte Europske zajednice, nije toliko toga učinje-no. Oni stoje/sjede nemoćni i nepokretni tu na ulici i zdvajaju. Od onih koji do danas ništa ne učiniše i ne traže više ništa, već mole onoga koji je svoje učinio da učini još i ono što nije njego-vo da čini. Htjeli bi znati tko će ih i gdje dočekati, na putu kroz Austriju, Njemačku… gdje će spavati, gdje jesti, na koga se oslo-niti…?! Mensud će: Gospodine Beljo, da nas netko ne smjesti
179
u kakav hotel gdje bi nas moli ubiti četnici, vi znadete koliko ih je po Europi, vi znadete kakvi su. To mi potvrđuje raniji dojam o njegovu emigrantskom iskustvu. I još dodaje: A oni tzv. ratni veterani, partizanski prvoborci, one komunjare, tko ih je samo ovlastio; dali su novinarima da se objavi kako oni šalju skupinu ratnih invalida na put. To je sve sumnjivo, na sve to treba misliti. Mi moramo imati na čitavu putu pouzdane ljude za naš prihvat. Sramotna je tolika neodgovornost. Sve rekavši, kratkim rečeni-cama prepunim sadržaja i neskrivene gorčine. Meni su se usta sušila i nisam imao riječi za sve to. Tek, evo sada, ovo zapisujem, bez posebna promišljanja i bez pročitavanja napisanoga. Život nije literatura. Rat je to još manje. Osvjedočih se to ovdje, izbliza.
U Saboru, na ulazu, temeljite i elektronske prijave i provje-re. Elegantno to obavlja jedna mlada dama iz sigurnosti. Sjetih se ulaska u novi parlament u Canberri, u Australiji. Dolje u restaurantu srest ću moga mladog prijatelja iz Sydneya, Austra-lija. A prije toga na garderobi susretoh uvijek jednako tihoga Anđelka Mijatovića, danas savjetnika predsjednika Republike. Predsjednik, ukoliko ikoga sluša, onda bi mu Anđelko zasigur-no mogao ponuditi obilje mirnoće. Neuobičajeno za jednoga Hercegovca. I s te mu, na prvu uočljive karakteristike, uvijek mi je bilo drago sresti Anđelka Mijatovića. Tako i sada. Kao da i on jedini nije izigrao ništa od sebe, nije se utopio u masu koju čini vlast. Zbogom, do sljedećega susreta, svako dobro.
Dolje, Vice Vukojević i fra Viktor Nuić (upoznali smo se u Metkoviću, 8. lipnja 1991., na povijesnom skupu neretvan-skomu, Matice hrvatske i Napretka i općina što čine duhovni prostor Neretve). Naši ljudi imaju neodoljivu potrebu govoriti o onome što su velika oni učinili, što su umna oni rekli i tome slično. A nikako da šuteći rade i puste djelima svojim da sama govore. Ne, nisam ni ja izvan i mimo „naših ljudi“. Pojedoh svoju krišku kruha i popih čašu neke kiselice. Jamničku nam četnici razvališe do kraja, te kada je ponovno bude na našim stolovima onda ćemo i po tome znati da smo se nakota oslo-bodili i da stolujemo dalje sami za vlastitim stolom. Dat će Bog! Vraćam se na drugi ulaz saborske zgrade, onaj vladin. Kako samo neodgovorno (bez svijesti o važnosti, naivno, ne-znalački, djetinjasto…) pokazuju se neki tako važni (i tajni, morali bi biti pod rednim brojem) podatci. Prevažni i preo-
180
sjetljivi u ovom ratnom vremenu. Upozorio sam da je sve to za… kao i u slučaju visokih upravnih činovnika, kada ćemo doseći ideal vrsne i ovome dobu primjerene sekretarica, vo-diteljice ureda? Dugo. Tek smo na početku. I neka nas nitko ne smeta, Gospode, čuj sve što Te molimo. Usliši nas, udovolji tim naravnim željama podanika svojih. Amen.
I dalje po saborskim sobama priče o ljubavnicama; što neki ljudi ne odu u druge profesije? Posao političara je javan i preod-govoran posao, za hohštaplere to nikako nije. Ali oni umiju do-pasti se moćnicima, kao i djevojčicama. U 16 sati susrećem se s novim, tek nekoliko dana, imenovanim ministrom iseljeništva, časnim gospodinom dr. Zdravkom Sančevićem. Znademo se još iz Sydeya, sa svjetskoga hrvatskog simpozija (u organizaciji Macquarie sveučilišta, a pod pokroviteljstvom australske vlade, vlade New South Walesa), „Hrvati i Hrvatska u 20-om stoljeću“. Susreli smo se i za njegova prvoga boravka, nakon emigracije, u Hrvatskoj, u Zagrebu. Donio mi je tada pedantno izrađene biobibliografije Dušana Žanka (bio mu je tast) i Mirka Sanče-vića (oca mu) za ediciju naših „Prinosa za povijest književnosti u Hrvata“. Po onomu što smo u nekoliko navrata, sve u svemu kratko, razgovarali, vjerujem da će nastojati uistinu utemeljiti Ministarstvo hrvatskoga iseljeništva, ministarstvo nezaobilazno i važno u životu hrvatske države i hrvatskoga naroda. Želimo mu u tome svaki uspjeh. Dogovaramo poseban susret i teme-ljitiji razgovor o problemima vezanim za poslove iseljeništva. (Bilo bi dobro da do tada ispišem sve važnije probleme, onako kako ih ja vidim i zbog čijega neobavljivanja već godinu i više dana ogorčen cvilim!).
S Gornjega grada siđoh Dugom ulicom pa svratih u „Na-mu“. Više sam prolazio kroz taj veliki dućan negoli što sam ne-što tražio, kupovao. Kao i ranije bilo je mnoštvo svijeta, gotovo gužva. Proveo sam bit će i više od pola sata u tom toplom (grija-nom) prostoru, kad me netko zaskoči, upirući mi u leđa i zgra-biv me ujedno za rame.. „Jesi li ti Šešelj?“- promrsi mi strogo iza uha. Dok sam se okrećao ovaj se već počeo smijati. A tko bi drugi na tom mjestu i u ova vremena nego – Ranko Marinko-vić. (Shvatih u taj tren sve njegove priče o Vidinim lakrdijama.) „Šjor Ranko, vi ste to?!“ – rekoh mu. I dometnuh – „A tko bi drugi!“ A on se i dalje smijao: „Ha, prestrašio sam te, priznaj,
181
uplašio si se?“ Da, ružna su vremena za moje prezime, rekoh, i pomislih i umah vidjeh koliko bi jedan glupan, bolesnik ili kriminalac (svejedno) mogao zla nanijeti, toliko da naraštaji ča-snih to ne bi mogli lako ispraviti.
- Zapišite, šjor Ranko, prestrašili ste me, priznajem.I onda smo nastavili razgovarati o njegovu razbijenom sta-
nu, oštećenom nedavno, usput, dok su srpski piloti raketirali Banske dvore. On se nakon toga na nekoliko mjeseci povukao u Italiju, a za to vrijeme stan su mu majstori zaštitili, privre-meno.
7. U Zagrebu, subota dne 7. prosinca 1991. Gledamo jučeraš-nje slike razaranja Dubrovnika. Na Pilama razbiše Dubrovnik, izbiše ga, iz ruku sv. Vlaha. Gospode isukaj bič svoj, udari gada što u svetinje Tvoje dira, što nam skrnavi ljepotu i ponos. Samo batine taj okot razumije, njima je ljepota strana, na nju se oni grste i svoje očnjake kese. Ispruži ruku svoju, Gospode, zaštiti Dubrovnik, Osijek… Hrvatsku. Dosta je žrtava, presijeci pro-htjeve Moloha, smrvi ga. Usliši nas koji Te molimo i riječju i djelom svojim slavimo. Put pakla otpravi one koji jedino tamo i pripadaju. Bedem između dobra i zla, između svjetla i tmina pomozi nam podići, molimo Te. Amen.
8. Dan Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. pro-sinca godine 1991. Noćas je počeo padati snijeg. Jutros se Za-greb bijeli, i ja vjerujem u simboličnost ove slike, ja vjerujem u dobru znakovitost ovoga Gospina jutra. Kada sam prišao prozoru dopirala je zvonjava zvona naše jarunske župne cr-kve. Naša zaštitnica, Kraljica mira, Rajska Djeva – Kraljica Hrvata, Marija majka, bdije nam nama. I neka tako i neka samo tako bude. Sada, ovdje na momu zagrebačkom prozo-ru mislim na Međugorje, vidim sve one pute što ih više puta prođoh, sva ona mnoštva ljudi sa svih strana ovoga svijeta. Ponovno slušam fra Šitinu gitaru u noći u Paoči ponad Me-đugorja, i ponovno pjevamo pjesme u kojima je, u svakoj, molitva za našu Domovinu, za Hrvatsku, za njezin mir, za našu slobodu. Dopusti nam, pomozi nam Gospode, da pro-hodamo i da Ti se muški iskažemo i potvrdimo ravnopravno među Tvojim narodima. Omogući nam naših novih trinaest stoljeća, u miru, u slobodi, u samostalnosti, u neovisnosti o
182
drugima, u našoj vlastitoj Domovini, državi Hrvatskoj. Moli-mo Te, usliši ove naravne molitve naše, na zajedničku radost i slavu.
9. Ponedjeljak, dne 9. prosinca Anno Domini 1991., u glav-nom nam gradu Zagrebu. Pitam se jeli ovako vazda bezdušno izgledao svijet? Jesu li vazda ovako ljudima vladali životinjski nagoni i potrebe? Zapravo, više će to biti prohtjevi negoli potre-be. Jesu li ovako vazda osobni interesi bili u prvomu planu, na prvome mjestu vladarima zemlje? Ne vjerujem da bi tomu mo-glo biti beziznimno tako, budući da je ipak Europa ono što ona uistinu jest po svome duhovnom značaju. Europa bez duhovnih vrijednosti, bez skrbi, kako za svoje tako i za sve ostale duhovne vrijednosti svijeta, prestaje postojati, sama sebe dokida. Euro-pa koja bi bez sućuti, koja bi nedjelatno promatrala kako joj ubijaju gradove (Vukovar, Dubrovnik, Osijek, Lipik, Hrvatsku Kostajnicu, Sisak, Šibenik, Split, Zadar…) ne bi sebe više nikada mogla nazivati Europom. I ona je gotovo dobrano zagazila tom stranom. Mi molimo za duhovnu Europu, za Hrvatsku samo u takvoj Europi. Hrvatska će joj zacijelo više pomoći negoli što bi joj odmogla. Jer, Hrvatska je daleko bliže Europi, dapače je u Europi. Hrvatska jest Europa. Dat će Bog da tako i bude. Amen.
10. 10. prosinca godine 1991. Zagreb. Još je jače zahladilo. Koliko god da su naši dečki, u svojoj i na svojoj zemlji, mora da im je teško na toj hladnoći. Potvrđuje nam na Akademiji, to moje jutarnje razmišljanje, jedan naš student, imenom Ma-rin, koji se vraća s gospićkoga ratišta. U ZNG-u je kao pripad-nik HOS-ovih snaga. No, izdrži se, veli. Na svakom koraku, doslovce, ljudi se pitaju: Što to Amerikanci hoće, što li snu-ju? Vjeruje se da oni i dalje stoje iza monstruma Miloševića, a onda i iza satrapije zvane JNA. Ne bi bilo čudo, toliko su puta krivo računali.
Alois Mock, austrijski ministar vanjskih poslova i danas ponovno pokušaje uvesti austrijsku vladu na put koji ne bi bio „trasiran“ samo interesima real politike, već bi vodio interes o ljudskim i duhovnim realnostima, zahtjevima, europskoga puta, pa tako i Hrvatske. Pa premda nisu prihvatili njegov pri-jedlog za trenutno priznanje Hrvatske, ipak se k tome kreće, kada njihov komentar o tome, kao o realnoj mogućnosti govori.
183
11. Dne 11. prosinca A. D. 1991., srijeda, u Zagrebu, Hrvat-ska. Na Akademiji ništa nova, do jutrošnje nešto teže atmosfe-re, lošijega raspoloženja. Iz svih razgovora izbija lagan strah, a ujedno i optimizam o kojemu se ipak govori, čini mi se više kao utjeha samima sebi negoli stvaran osjećaj. Opet nam američko držanje u hrvatskoj stvari navlači zle slutnje. Teško nam padaju već dana priznanja Ukrajini, koja je prije desetak dana progla-sila nezavisnost, ne stoga što bismo bili protiv Ukrajini, nego zbog omalovažavanja hrvatskih stradanja i naših istih prava. Leži li ipak sila u dnu svih stvari, po kojima političari važu svi-jet? Bit će da je uistinu tako, a onda nedvojben se nadaje osjećaj – svaka takva rabota ne može biti od Boga, kojemu mi priseže-mo i kojemu se mi utječemo. Stvori i nama, Gospode, usprkos svima takvim silama nečastivim, prostor gdje ćemo moći ljud-ski, slobodno, samostalno živjeti i Tebe kroza sve naše vrijedne čine slaviti.
Poslije podne s radošću idem do dvoje dragih ljudi, znan-stvenika, prirodoslovaca, ornitologa – gospođe Renate i gos-podina Dragutina Rucnera. Oni su ponad svega zaljubljenici u Neretvu, u moju rodnu rijeku, njezine ljude i čitav onaj okoliš što se dušom prirode označava Neretvom. Sve naše lijepe priče o Neretvi, njihovim boravcima, susretima s ljudima, ornito-loškim i drugim prirodoslovnim poslovima u neretvanskim predjelima, neprestance remeti naše vraćanje na današnje rat-ne teme, strahote. Učiniše mi se sve još strašnijima kada ih ovako gledam iz ovih prirodnjačkih priča, iz ovih Rucnerovih čistih, naravnih, krajolika – kroz koje s ljubavlju prelijeću sto-tine ptičijih vrsta. „Neretva je uistinu raj na zemlji“ – često ponavlja gospodin Rucner, dok ga gospođa Renata, njegova vjerna suradnica, suputnica, supružnica, prati s uzdasima po-tvrde. Nastavlja otkrivajući mi jednu lijepu i na žalost neo-stvarenu želju: „Mi smo kanili na ušću Neretve, u Metkoviću, osnovati Institut, preseliti Zavod iz Zagreba na Neretvu. Bilo bi to nešto poput onoga francuskoga na ušću Rhône. Bilo je interesa u ono doba za tu ideju, ondašnji predsjednik općine Luka Bebić je bio za to, ali nešto nakon toga on je smijenjen i tako je to propalo. Da, i ja bih i dolje ostao Zagrepčanin, što sam već obiteljski šest stoljeća! Svakako će biti potrebno da vi gospodine Rucner podrobnije opišete i taj detalj, tu zanimljivu
184
zamisao o Institutu. Bio bi to lijep prilog našemu Hrvatskom neretvanskom zborniku.
Spustim se s obronaka Sljemena, iz Rima broj 41, od Rucne-rovih, preko Barutanskoga jarka (ne možeš se ne sjetiti Krle-že!) i preko Maksimira na Borongaj. Do samostana Dominika-naca. Iznenadit ću posjetom o. Rajmunda Kuparea, svećenika, profesora, estetičara, člana Čileanske Akademije. (Uredno mi, veli, šalju sve svoje publikacije. Tamo sam redoviti član Aka-demije, a ovi me naši nisu htjeli u JAZU, a čini mi se da ne ću ni u HAZU.) Složili su mu mladi dominikanci sve (sabrao je na jedan kup) pjesme, ali tko će to tiskati, pita se. Čudi se mogućnostima kompjuterskoga sloga. Kao i ja. Razgovarao je svojedobno u New Yorku s Vladkom Mačekom (bilješka o tom razgovoru nestala je, vjeruje da ju je ne znajući o čemu je ri-ječ „pospremio“ „neki mladi fratrić“. Maček mu se nije sviđao, drži ga kumekom, posebice stoga što nije imao sluha za Her-ceg-Bosnu. Na pitanje o Bosni, veli da mu je Maček odgovo-rio: „A, to je muslimanski problem!“ Strahuje i za Tuđmanov „kumečki sindrom“. Ufati nam se je u Boga da je taj povjesni-čar naučio nešto više iz povijesti od Mačeka. Detalj: Čileanska država je bila prva među svjetskim državama, koja je prizna-la Jugoslaviju. Učinila je to zapravo njezina glavna masonska loža, u kojoj su bili jedni od najutjecajnijih članova Baburica i Petričević. Stoga je, otkriva mi o. Kupareo, ovih ratnih dana, pisao predsjedniku Čileanske Akademije pismo, u kojem ga na to upozorava i moli da isprave tu svoju povijesnu grješku, te da budu prvi koji će danas priznati slobodnu i samostalnu Repu-bliku Hrvatsku. A naša priča o Čileu počela je mojim pitanjem, je li ga posjetio, prije odlaska u Čile, predsjednik Hrvatskoga državnog sabora dr. Žarko Domljan. Naravno da nije! Naši čel-ni ljudi sve znaju. A ne znaju da su Čileanska Akademija, Sve-učilište i često čileanske vlasti slale o. Kuparea u razne stručne i diplomatske misije diljem svijeta. Tako, sa sličnih razloga, dođe razgovor i na časnoga starinu Pavla Tijana. Pričom: U jednoj prigodi, baš ovih dana kad su HDZ-ove vlasti postavile akademika Dalibora Brozovića ravnateljem Leksikografskoga zavoda, pripomenuh g. Brozoviću da makar on ne zaboravi kako „još uvijek živ postoji u Madridu, Španjolska, i prebiva najveći hrvatski leksikograf g. Pavao Tijan“. Kada to nije učinio
185
Vladimir Pezo, - velim mu - kada se prije stanovita vremena slavila obljetnica Leksikografskog zavoda, koji to nikako nije ni mogao učiniti, jer taj zacijelo niti ne zna tko je Pavao Tijan, skrenuo sam pozornost novom ravnatelju Leksikografskog za-voda da on još za života službeno pozove tog časnog čovjeka u Domovinu, u Hrvatsku. Znademo da do danas gospodin Ti-jan nije pohodio Hrvatske. Predao sam o. Kupareu I. knjigu Prinosa za povijest knjiženosti u Hrvata, bio je zadovoljan, no otkrio je dvije grješke, preuzete iz knjige tiskane u „Kršćanskoj sadašnjosti“. Ispratio me je, premda bolestan, do prvih stuba, želeći i meni i njima i nama zajedno u dobru Hrvatske, prizna-te, samostalne i slobodne, blagoslovljen Božić i sretnu novu godinu. Gospode, gledaj kako svi mi isto iskreno želimo. Budi uz nas, usliši naše molitve. Neizmjerno bit će naše veselje u sjaju Tvoje slave, našega zajedničkoga rođenja. Taj Božić bit će među svima dosadašnjim i budućim najsjajnija Tvoja svje-tlost a naša zvijezda vodilja. Ne ostavi nas u mraku, molimo Te. Ozebli smo trebaš nam, sunca smo željni. Hvala Ti, jer ću-timo kako obraćaš svoj pogled na nas. Oprosti nam trenutke sumnje, previše smo bili osuđeni na mrak. Razumi nas dok bauljamo. Pridrži nas. Budi uz nas kao što si u našim mislima i u našim molitvama. Amen.
12. Četvrtak, 12. prosinca, godine 1991., u Zagrebu. Jutros je, vele, bilo u Zagrebu - 12ºC. Hladno je u cijeloj Hrvatskoj. Jučer sam zaboravio, sram me je, važan detalj. Pojavio nam se na Akademiji, drag čovjek, prijatelj, Željko Tomljanović. Svakim danom, vraćajući se s posla, preko Trešnjevke, razmiš-ljao bih o njemu. Ne bih se usudio zvati ga doma telefonom; o čemu razgovarati sa, sigurno, zabrinutom mu ženom. Vratio se s novljanskoga bojišta, iz Cerničke Šagovine. To mjesto svima je već znano, iz svakodnevnih izviješća s ratišta. A što uopće znači Šagovina? Provjerit ćemo stopro izišli rječnik hrvatsko-ga jezika nekoć Šuvarova jezikoslovca Anića, akoli objašnja-va tu riječ, iskupit će se. A Željko nam je, hvala budi Bogu, živ. Koliko je zdrav pokazat će liječnički nalazi s pregleda koje je poduzeo za ovih dana odmora. Inače, trebao bi se vratiti u postrojbu već 20. prosinca. Gospode, podupri nam priznanje države Hrvatske, i njemu će biti tada sve lakše. I Željko iste želje želi, kao i svi mi. Ugrij ga za sve one noći mrzle koje je
186
prestajao na stražama. Vjerujemo da Ti se iskrano molio, kako za sebe tako i za sve nas. Usliši molitve njegove. Čuj ga, on je Tvoje brige dostojan.
Detonacije odjekuju do Neretve, Ratko mi kaže kako se čuju udari granata bliže nego ikada do sada. Radio-izvješće spominje udaranje na naše položaje ponad Stona, čak do Duži u neum-skoj općini. Pa to je ponad samoga stroga Neuma. Poslije podne iste teške vijesti. A kako je tek razgovarati s prijateljima, koji sa svakim odjekom eksplozije strahuju više za vlastitu djecu. Mario je tamo u onim stranama odakle dopiru tutnji, tamo je Damir, i nema kuće iz koje netko nije otišao na one položaje, reče mi Stanko Tutavac Lapić, otac Damirov. A i sam Damir već je otac tek rođena sina. Mario je tako zdravo dijete, Bože, daj da na nje-mu i njemu sličnima uistinu možemo graditi zdravu budućnost naroda. Sačuvaj nam ga, zaštiti tu mladost i ne dopusti da se ponovi i obiteljska i narodna nam tragedija. Ponosan sam danas, više nego ikada do sada na tu mi prijateljsku obitelj. Časni su to ljudi, ti moji Lapići. Slušam sve one molitve, sve one savjete, sve one brige i bdijenja nad svima njima, što ih je gotovo čitavo jed-no stoljeće zračila njihova majka, njihova baba Mara Lapićeva. Ona i danas, negdje u Tvojoj blizini, brižnim okom skrbi za sve nas. Budi blizak njezinim željama, daj joj moć da izravno utječe na naše sudbine. Pouzdaj se u njezinu čast i u njezinu toplinu, od Tebe sve ona je učila, Tebi je svim svojim bićem ovom svi-jetu darivala. Omogući joj da bude zaštitnica svojih najbližih, svojih najdražih. Znadem, mnogi će biti tako zaštićeni. Velikom ljubavlju ona je ispunjena. I ima što mnogima darovati. Vidim kor sličnih mučenica što na putu svetih hode i odazivaju se na bezbrojna imena svojih svetih zaštitnica: Marije, Ivane, Matije, Jurke, Lukrecije, Lucije… čuj njihove molbe, njihove zazive, i mi ćemo se radovati zbog skrbi i ljubavi neizmjerne. O, kako osje-ćam živo jedinstvo sviju nas što ih Ti stvori kroza vjekove, što ih tek zemnici dijele na prošle, sadašnje i buduće. Radovat ćemo se u tom jedinstvu, svi, prvom stoljećima sanjanom Božiću. Kako me raduje ta nepregledna, posvemašnja, Tvoja – bjelina. Kakav osjećaj, nikada do sada oćućen. Tonem li to ili lebdim. Ti nad Neretvom, nad Hrvatskom mi kriliš. Štit si. I dalje će ponovno pustopašice se kretati blago po našim blatijima. Vladat će stare navade, riječ će opet značiti zlato. Dobar glas bit će opet vrjedniji negoli zlatan pas. Starost će opet značiti i mudrost. Taj red neka
187
zavlada među nama. I to će satrti okot zmijski i iskrčit će ga iz naših njedara. Apage, apage satanas!
13. Sveta Lucija, 13. prosinca 1991., petak. Strašna gorčina me probudi, težak osjećaj, ružan okus u ustima. Žao mi je što s ovakvom rečenicom započinjem ovaj zapis, ovaj dan. Imendan moje kćeri. Spomendan na rasadnik svake plemenitosti, što sam ga imao prigodu za života motriti, u pojavi moje babe Lucije. Ovaj okus posljedak je čudna sna, ružna sna, ružna do mučni-ne. Gazio sam neka mršava, kvrgava, besprijekorno čista (po-put smrznutih blijedih pilića) tjelesa životinja. A sve to u nekom meni iz djetinjstva poznatu toru. Znadem, bilo je to u nekom kočaku na Prokopici, ponad puta. Ona bijela, bezglasna tjele-sa na onoj već gnjiloj – travi. Oslobodi nas, Gospodine, svake sveze s tim mučnim slikama, neka je to tek puki san. Uzimam kaugumu. Okus mentola u ustima ne odagnaje posvema onaj ružni osjećaj. Postoji nešto što je mimo onoga što mi imenujemo ćutilima. Jutros sukob, gotovo svađa s jednom našom progna-nicom iz Baranje, iz Belog Manastira (inače mojom Neretvan-kom, iz Metkovića). Ne mogu vjerovati da uopće među onim što imenujemo Srbima ima i jednog poštena, časna čovjeka… toliko su nas opekli, toliko nas peku, toliko su nam boli nanijeli, toliko nam zla čine… toliko da jednostavno je suludo vjerovati u čovjeka među tim spodobama tame. Istoga jutra (s večernjim nastavkom), dopade me Ratkova priča iz Neretve. Dvije priče. Danas su u Metkoviću dva sprovoda. Osmrtnice govore. I sami sprovodi. Prva. Mladić, Albanac, od majke Hrvatice, pokopan na groblju u Metkoviću, majkinu rodnom mjestu. Osmrtnica objavljuje: poginuo u neprijateljskoj vojsci. Naravno da predstav-nika neprijateljske vojske, jna, nije moglo biti toga dana u Nere-tvi, tek su se u daljini čuli njihovi razbojnički plotuni koji gađaju prema Stonu. Druga. Poginuo je sin opuzenskoga „kinooperate-ra“ (tako se to zvalo dok je još šezdesetih godina Opuzen imao djelatno kino) – Laze Simića. Lazo je metkovski pravoslavac (premda sam ja vazda mislio da mu je to nadimak, a ne pravo ime). Mladićeva majka, Lazina žena, Opuzenka je, Hrvatica. Sin im je poginuo u Gardi, Hrvatskoj vojsci. Opuzen nema pravo-slavnoga groblja, nema za to potrebe, tu ih jednostavno nije. Na metkovskom pravoslavnom groblju (u Metkoviću ih ima nešto malo), Lazo ima obiteljsku grobnicu. No, u Metkoviću od po-četka ovoga rata nema više pravoslavnoga popa (pobjegao još u
188
srpnju međ četnike, negdje u Bosnu). Odnekud, valjda iz Her-cegovine, obitelj je smogla dva pravoslavna popa koji su vodili pogrebni obred. Lijes, kako i priliči mrtvom hrvatskom gardisti, bi prekrit s hrvatskim državnim stijegom, te su ga pratili pokoj-nikovi suborci iz Garde. Povorku vodiše ona dva svećenika (slu-šam, korektno obaviše svoj svećenički poziv). Hrvatski gardisti se počasnim rafalima iz svojih strojnica i oproštajnim slovom ponad rake odvojiše od svoga mrtva suborca. S obveznim: Neka mu je laka ova hrvatske zemlja, za koju se borio, za koju je i svoj život dao. Nad ovim pričama trebat će mi još zastati. Da, i nad ovim čitavim, dvodnevnim, zapisom. Gospode, povedi nas dalje čista obraza. Da i sutra, i vazda, u sve vjekove vjekova budemo dostojni, i pojedinci i narod, pred Tobom uzgorice stajati. Slave-ći Te u našem ponosu. Pripomozi, Prečista, Kraljice Hrvata. U toj radosti.
14. Subota, dne 14. prosinca 1991. Dogovorili jutros Božićni domjenak, u jutro na Badnjak, u Društvu hrvatskih književni-ka, na Trgu bana Jelačića 7/I. Akobogda, (dat će Bog!), u znatno boljem raspoloženju od današnjega. Uz uštipke, bajame i smo-kve… u vlastitoj, priznatoj državi, na njezinu glavnomu trgu, njezina glavnoga grada – na pragu Božića. To je početak obilju, radosti, Gospode. Hvalimo Te, s radošću, na vijeke. Amen.
15. Treća nedjelja Došašća. Dne 15. prosinca ratne godine 1991., u nedjelju na zagrebačkom Jarunu. Stalno, svejednako sti-šće zima. Naš jarunski potok smrznut je već petnaestak dana, dan nikako ne započinje u Zagrebu bez minus 10 stupnjeva. U čitavoj Hrvatskoj je hladno. Stegla je zima, kako odavno nije. A još nas više stegne kada čujemo vijesti poput jutrošnjih iz New Yorka, iz UN. Gotovo ozakoniše zabranu priznanja Hrvatske i Slovenije, i to na zahtjev tzv. nesvrstanih zemalja (tvorevine bez temelja, nečega poput i same Jugoslavije, koja ih je, na čelu sa svojim megalomanom i vođom Titom, i osnivala). Europa je, čini se, ipak dala neki znak života, postojanja, odgodila je od-lučivanje o takvoj „rezoluciji“. Gospode, pomozi svima koji ne pristaju u ono sotonsko kolo, ojačaj ih da izdrže na našemu putu. Na putu Tvomu mi znademo da smo. Sve činimo, no bez Tvoje potpore bit će uzaludni svi naši napori. Mi ne posustajemo, jer vjerujemo. Amerika, akoli i dalje u njoj budu vladale snage, kojih glas se sve više čuje, doživjet će sudbinu Rimskoga carstva i prije
189
nego dođu do vrhunaca koje su Rimljani bili dosegli. Stropoštat će se u pola puta svoje samovolje. Civilizacija koju zagovara i svevlast nad svijetom koju (kao da) uspostavlja, kao i svaka su druga povijestna pohlepa i megalomanija, zidanje novoga tornja – do Boga. Bogu usprkos. To završava vazda na zemlji, koja je tek mjera ljudskoga postojanja i ljudskih koraka.
U Zagrebu, 16. prosinca 1991. Dragi prijatelju, uzeh si slobo-du, pa čak i drskost, da u ova strahotna vremena od Tebe molim da napišeš radio komediju. Nekako, znajući samoga sebe, po-nekad se spašavam, kada pišem o smiješnim stvarima. Bar na tren zaboravim surovu stvarnost. Blaga nažalost anestezija, koja traje tek toliko, koliko sklopiš vijeđe, u stotinki minute. Ako si još imalo raspoložen, da ljudima bar na tren pomogneš, mislim radio slušateljima, sjedi. Napiši komediju... negdje oko petnae-stak kartica. Po starom običaju, radio plaća mizerno, ali sigurno. Prije je za to bilo krivo jednoumlje, a sada rat. A kad on prođe, naći će se nešto drugo. Tekst molim poslati na Dramski program HR, Dežmanova 6 ( Kazo). Koristim ovu priliku, da tebi i Tvo-jima poželim sretne nastupajuće blagdane, kao i konačno pravo Novo ljeto 1992. Srdačno, Kazimir.
16. 16. prosinca, ponedjeljak, godine 1991. Danas će opet drugi odlučivati o našoj sudbini, o našoj sadašnjosti i budućno-sti. Europska 12-orica! Ne dao Bog nikome da drugi, do Boga, bez njega o njemu odlučuju. No mi smo tako zavezani i tu se može toliko koliko ćemo moći s našom mudrošću „igrati“ u ovom tijesnom prostoru. Strašni su pritisci na Njemačku i na njezinu naklonost rješavanju hrvatskoga problema – prizna-njem neovisne i samostalne hrvatske države. Bit će kako će biti i bilo bi najbolje sve to danas prespavati. E, kada bi se to tako lako moglo! Mi ćemo u Društvu hrvatskih književnika ipak, dapače usprkos svemu, pripremiti Božićni domjenak i predstavljanje prve knjige iz namišljena niza Prinosi za povijest književnosti u Hrvata. Mi ne smijemo dopustiti zaborav Božića, ni na tren, ni u ovim strašnim ratnim uvjetima. Božić je vazda dan Kristova rođenja, sjećanje na Majku koja u tuđu gradu išće siguran ku-tak (u kojemu će roditi Otkupitelja svijeta). Mi Vukovarci, mi Hrvati danas, u sudbinama tisuću naših majki, tek ponavljamo, obnavljamo put Majke nad majkama, Marijino obijanje tuđih pragova. I u toj vjeri i dalje vjerujemo, da će se patnje i naših hr-
190
vatskih ovodobnih Marija okruniti nagradom Kristova, Otkupi-teljeva rođenja – Božića. Danom od kojega se broje vjekovi. Nije Majka Spasiteljeva Kraljica Hrvata samo u slavljima, u svečanim misama i inim svečanim radostnim trenutcima, ona je isto tako, svejednako, Kraljica naša i u našim postajama. Ona je uz nas i kada nam je teško, kada nam je ružno, kada se ćutimo izgublje-nima, kada smo nad provalijama. Ona je s nama i danas kada je nama, njezinom narodu Hrvata, možda najgore, nego kroza sva vremena od kada ona nad nama pokroviteljski, majčinski bdije. Mi joj se prepuštamo, te ćemo i u našoj tuzi smoći snage i osmi-jeha za podjelu njezine majčinske radosti, s dolaska njezina i na-šega Krista. Blažena je ona među ženama i blažen je plod utrobe njezine. Sreća i mir je s onima koji se mogu s njima radovati na prvi dan Gospodnji. Neka i ovaj Hrvatski Božić bude dosto-jan naše vjere u Boga, u Onoga u kojega je dostojno vjerovati i čije je rođenje vrijedno služiti s radošću i u ovakva teška i tužna vremena. Kada bismo bili drukčiji, ne bismo bili ono što uistinu jesmo. I ne bismo bili dostojni zaštite i skrbi nezamjenjivih – Majke i Sina – s kojima i zbog kojih slavimo Božić. Neka ovaj Božić bude oznaka koja će se u hrvatskoj povijesti pamtiti kao svjetlost koja je odijelila hrvatski prostor zla od hrvatskoga pro-stora dobra. Koja je Hrvatsku ponovno izvela na put predanosti i mira, samostalnosti i sreće, neovisnosti i napretka, suverenosti i vjere, državnosti i privrženosti božanskim zakonima. U buduć-nost budućega vijeka. Do ukraj vremena. Vjerujem.
17. Utorak, 17. prosinca 1991. Svi samo prepričavamo, ko-mentiramo, nagađamo o jučerašnjoj/noćašnjoj/jutrašnjoj na-godbi europskih ministara vanjskih poslova u Bruxelesu. Od-godiše nas do 15. siječnja. No, izgleda, ostaviše Njemačkoj neki međuprostor. Samo da se taj međuprostor do 15. siječnja 1992. ne smanji, a da se tamnica koju podržaju neki drugi ne proširi odnosno ne produži za nas, za Hrvatsku. Oslobodi nas Sveviš-nji od bilo kakvih balkanskih zajednica, osim zajednice Svjetla u Tebi. S Neretve zaziv. I mene mole za pomoć, za intervenciju kod naših vrhovnih vlasti! Mnijem da je veoma, veoma loše, kada se na mene oslanjati moraju. Ne do Bog sličnosti sa slič-nom situacijom Tovarnika. Naime, mjesec, najviše dva, prije pada Tovarnika, sretoše me u Zagrebu prijatelji iz ogranka Ma-tice hrvatske u Tovarniku, Željko Anić i Jozo Nikolić. Mole ako
191
im mogu pomoći da dođu do nekoga tko bi im mogao pomoći u osiguranju oružja, streljiva, opreme… ništa nemaju a četnici i vojska su im pred vratima. Loše je, rekoh im, kada vi od mene morate tražiti pomoć u tim stvarima. I bilo je, na žalost, loše, veoma loše! Ne dao Bog da se taj nemio slučaj ponovi i u slu-čaju moje rodne Neretve. Poslije podne sam i u Saboru. Raduje me da je i s druge strane došlo upozorenje. Već se poduzimaju, vele mi, neki koraci i na civilnom i na vojnom polju. Ujutro će, po ovlaštenju predsjednika države i vlade i stranke, krenuti put juga Luka Bebić i Ante Kutle. Razgovaram s njima i želim im pun uspjeh u zajedničkoj stvari. Luka preda mnom razgova-ra s generalom Tusom. Upućuje ga na obvezan susret u Splitu, prije Neretve, s admiralom Leticom. Gospode, tko da vjeruje, da uistinu i iskreno komunisti brane Hrvatsku? Velika je moć Tvoja, u nju mi vjerujemo. Odvjetnici Hrvata utječemo se da bi nam interesi vazda bili u sigurnim rukama. Krili ona nad našim strahovima, nad našim zebnjama. Hvala joj!
18. Srijeda, 18. prosinca, godine 1991. Čini se da smo ovaj put lako povjerovali kako je ipak dobra odluka 12-orice o na-šoj sudbini. Ipak, osluškujemo i svaki šum što dopire sa svih strana. Onaj Glas koji je svima ostalima osloncem osjećamo svakim trenom. Stoga i vjerujemo dobrom raspletu ovog naše-ga povijesnoga čvora. Neka Tvoje oko i dalje bdije nad nama i neka Tvoja ruka, i ustreba li, i Tvoj mač priječi pristup dušma-nima našim. Hvalimo Te u sve dane.
19. Dne 19. prosinca 1991. Četvrtak u Zagrebu. Jutros, dok svanjiva, kroz prozor mi se ukazuje zapadno nebo, sivo. Čisto, gotovo nježno sivo, kao beskrajna siva pustenina. I u njemu, visoko, probijajući se s vidnim naporom, krijesi zvijezda. Jedna zvijezda koja krijesi, javlja nam se. A otkada mi nismo vidje-li zvijezda?! Pače smo i zaboravili gledati i svrćati poglede k nebu, prikovani za zemna zla što nam ih čine paklenske mrač-ne sile. Spodobe mraka. I najednom – zvijezda. Ustaje u meni Toma, primičem se prozoru, udaljavam se i opet primičem, gledam, provjerajem. Ona zvijezda stalna je. Zatvaram, pa opet otvaram oči, i dalje ona je tamo. Shvaćam, znam, i sam u ovo-me trenutku u tom sam vječnom vremenu u kojemu gospodari Zvijezda nad Betlehemom. Blago onima koji je vide i kojima ona pokazuje put. Oni mogu bezbrižno naprijed. Svevišnji,
192
učini da narod moj vazda vidi tu Zvijezdu na nebu – s vlastita praga, iz vlastita doma, iz svoje slobodne i samostalne države u kojoj će živjeti Tvoje zakone na vijeke Te slaveći. Očekujemo večeras, oko 18 sati, njemačko priznanje Hrvatske, a radio već oko tri sata poslije podne prekida program i objavljuje da nas je priznala Švedska. I Njemačka je svoju riječ održala. I tre-bala je, govorim u šali, s njom smo već dva rata bili izgubi-li; vrijeme je za povrat našega kredita. Zna se da znadem za samo djelomičnu istinitost te moje šale. U večernjem, glavnom dnevniku HTV-a, objavljuje se vijest iz Bonna i Stockholma. I na to, iz svih borbenih i neborbenih oružja, počinje pucanje u zagrebačko nebo. Slavlje, radost. Zovem prijatelje po čitavoj Hrvatskoj, diljem Lijepe naše (o kako to sad priliči!), slavi se. A ja plačem, cmizdrim, od radosti. O, hvala Ti Gospode, na ovim suzama. To je radost neizmjerna, uistinu. Muti je samo nezaobilazna, istodobna svijest, da to nije konačna cijena koju moramo platiti. Rat nije gotov. Zovem prijatelja, slikara Rudija Labaša. I on je sretan, ali u ovom trenu, u dvostrukom je šoku, radostan zbog priznanja i tužan zbog smrti prijateljeva sina, koji je ovoga popodneva poginuo od ručne granate. Bože, budi milostiv prema svim našim pokojnicima, daj neka im svijetli vječna svjetlost i neka počivaju u miru kojega im Ti pružaš. U našoj radosti oni nam nedostaju. Slava im. Ni trena u svemu ovomu, Ti znadeš, mi nismo gubili, a niti sada gubimo nadu. Naša duša puna je vjere i ufanja u Tvoje dobro. U njemu se ogleda naše djelo. A u svemu ovome što se lijepo događa hr-vatskomu narodu, ostvaruje se stoljetna molitva, nada, ufanja. U Tebi je sve to vrijeme viđena ona vodilja Zvijezda. Ista ona što me je onako dočekala u jučerašnje jutro. I danas ona bdije i sudjeluje u našemu buđenju, u našemu Božiću. O, kakav dan! Hvala Ti tiha, brižna zaštitnice, Majko, velebna Kraljice svih Hrvata. Hvala, do neba. Slovenija, Litva, Estonija, Letonija, Ukrajina, zemlje našega tragičnog iskustva, priznaše nas prije, a sada Švedska, Njemačka… Očekujemo ispružene ruke, sve ruke prijateljske, koje će nam se pružiti, još danas. Daj Bože!
20. Prvi dan međunarodno priznate države Republike Hr-vatske, 20. prosinca 1991. Čekam prve jutarnje vijesti. Tri je sata, noć, oglasi se još pokoji slavljenički pucanj. Kako li je na hrvatskim bojištima? Da nas ne zateku u slavlju. Molim. Moli-tva smiruje, pomaže. Čitam, Iz 54, 1-10. I Ps 30(29).
193
Danas predstavljamo javnosti, na posebno upriličenoj ti-skovnoj konferenciji – VUKOVAR – na posebnoj doplatnoj po-štanskoj marki Republike Hrvatske, koja marka ide u prodaju od 1. siječnja 1992. A u dućanima još se prodaju, i lijepe, jugo-slavenske marke. To je, rekao sam već na predposljednjoj sjed-nici Odbora*, nedopustivo, sramotno i uvrjedljivo. Danas sam dodao, ako se ta prodaja nastavi, kako se ne će raditi samo o ne-dopustivom, sramotnom i uvrjedljivom, već ponad svega o činu ravnu sa zločinom. Na tu moju intervenciju, upozorenje, dvora-nom je odzvonio pljesak. Mislim da su prvi zapljeskali predstav-nici Kluba Vukovaraca (vukovarskih prognanika) u Zagrebu, s Trga bana Josipa Jelačića 6.
Večer u Hrvatskom narodnom kazalištu. Darko Ćurdo – Tinu Ujeviću za Stotu. Dojmljivo. Nakon predstave, u foajeu te-atra, priča uz piće. Ja i dalje jedem samo kruh i pijem samo vodu. I uopće mi ništa od toga nije teško, nit mi teško pada. Rekoh, ne radi se tu o želudcu, već o duhu, duši. Pričaju mi ljudi s tele-vizije (Bušić, Šimić) detalje o smrti snimatelja riječkoga studija HTV-a, Nikole Stojanca. Znana mu je smrt postala po tome što je, snimajući negdje ponad Gospića, ubijen, mitraljiran, iz oku-patorskoga srpskog zrakoplova. A on, Srbin, čovjek sam po sebi odnosno po rođenju. Njegova smrt postala je toliko javnom, da čini dio naših tragedija. Stoga se uz imena Gordana Lederera, Željka Kaića… no, svaka medalja ima avers i revers, tako i ova. Okrenimo je, čujmo priču tv-poslenika: Znade se kako je „di-sao“ Nikola Stojanac prije, za života, a čak i pred samu smrt. Nije se izdvajao niti je otklanjao privilegije s činjenice da je jedno-stavno Srbin u Hrvatskoj, a posebice na TV-u. Detalji o tome ovdje uistinu nisu potrebni, tisuće su već, nadamo se, zabilje-ženi za povijestno pamćenje fenomena „Srbin u Hrvatskoj“. Na tv-položaju, negdje ponad Gospića, ponad ekipe nadlijetao je neprijateljski zrakoplov. Ljudi su se na to uznemirili i odmah su predlagali zaklon. Rečeno je, ovaj će se avion vratiti, sakrijmo se, ovaj će na nas pucati, raketirati će nas. I na to su oni koji su iskusili dotadašnja sva stradanja, zločine i razbojstva, učinjene po Hrvatskoj, od istih tih aviona, koji su sve to iskusili kao vla-stitu tragediju, pobjegli u zaklon u šumicu. Nikola Stojanac ih je odvraćao, tvrdeći: Ne će vojska pucati na nas, vojska ne će
*Vidi str. 145. i 149. do 151. ove knjige.
194
pucati na narod. I baš negdje dok je izgovarao te riječi vla-stite vjere i zacijelo iskrena uvjerenja bio je pogođen, ubijen, iz zraka, iz srpskoga aviona, u kojega je tako vjerovao. Bog mu dao pokoj, i pored svega, neka mu je laka ova širokogrudna hrvatska zemlja. No ipak mi se čini da postoji razlika, velika i bitna, iz-među smrti gospodina Lederera, Žarka Kaića… i ove. Vjerujem da je takva razlika postojala i između njihovih života i njihovih doživljaja Hrvatske i njihovih odnosa prema njoj. Istina, o mr-tvima sve najbolje, ali i o činjenicama valja činjenično, što znači istinito govoriti. I naše buduće legende (sinonim za značajne i svima važne osobe) ne smiju izrastati iz laži, već iz čiste istine. Jer, legende iz laži i blata, već smo iskusili, i osjetili na vlastitoj koži putove njihove „svetosti“.
21. Subota, 21. prosinca 1991. U Zagrebu lijep sunčan hla-dan zimski dan. Opet nas tuku iz zraka. A njih iz Washingtona. Koliko je Amerikancima vjerovati? Večeras u jednoj francuskoj komediji veli Francuz Amerikancu: Uvrijedio bih se, no sreća vaša u vas nema gospode. Da sutra opet ne dođe po nas neka loša vijest iz USA?! Strašna realna politika praktične i profitabil-ne Amerike. Srećom se Tuđman, čini se, na vrijeme okrenu i od Amerike Europi. Ipak, ponad svega trebamo biti okrenuti sebi. I ponajviše, što se drugih tiče, svojim latinskim (mislim na hr-vatske latiniste), i protestantskom doprinosu Europi, Marulić, Bunić, Crijević, Česmički, Vrančić… i tolikih, tolikih drugih.
U „Gavelli“, kazalištu, Histrioni nam dadoše, večeras, zgod-nu posuvremenjenu prdstavu Milana Ogrizovića o tragediji Zrinskoga i Frankopana. Gospode, dosta, previše je već naših glava dato na žrtvenik Domovine, nestrpljivo čekamo stvarni početak žetve. Tako ćemo se radovati slaveći Te, kroza slavu Hrvatske. Znademo da je težak teret što nam ga pomažeš nosi-ti, no on je željen i svet. Sanjan stoljećima, pripravljan narašta-jima. S pjesmom ćemo ga ponijeti kroz buduća vremena. Ra-čunaj na nas kao što mi računamo ne Tebe, u svakome trenu. Samo neka tako bude!
22. Četvrta nedjelja Došašća, 22. prosinca 1991. Jedan sat za 12’. Onda, budim se u 3 sata i 7’ iz nebuna sna. (Što uistinu zna-či „nebuno“? Pouzdano je to ono stanje što se tek sluti.) Toliko je eksploziva, doslovce, oko nas, gospode, ne dopusti više novih
195
žrtava. Same žrtve strše oko nas, a mi smo, znano je kozmosu već, tako tromi da ćemo njihove krike, vapaje im, da ćemo čuti tek kada minu svjetlosne silne godine. Svesilni, učini da zavlada mir u cijeloj zemlji nam Hrvatskoj, molimo Te. Kako je, Bože, sveđer slušati molitve, želje, molbe tolikih mnoštava? Tek što im jednu želju ispuniš, već nove slijede. I tako u nedogled. Str-pljenje je bit Tvoja. Daj i na naše molbe strpljivo gledaj. Veselju se mi još ufamo. Čovjek vazda mni kako zaslužuje nagradu, tako i mi, ne zamjeri nam, ipak smo samo Tvoja djeca. Raduju nas i nakon svih velikih, povijestnih, tek sanjanih darova što ih eto i osjećamo, raduju nas, velim, i oni sitni što će se naći u Badnjoj noći, pod okićenim Tebi drvcem, u tisućama naših domova. Budi i dalje tu, budi s nama, inčije, mi smo oni što bi mogli posrnuti, nevješti u prvim koracima, premda toliko ljeta za nama osta. Teških, no utkanih u temelje, u našu postojanost, u našu vjeru, znanje, iskustvo… iz kojih se nadamo crpsti za buduće dane, kao iz Tebe, iz stečene riznice. Ne daj da svoja blaga razmećemo. O, koliko Te toga molimo, moramo Te mo-liti. I jesmo li stoga manje sposobni za samostalan život među narodima? Ne, jer samostalnost nije u tome da bi se živjelo bez Boga! To smo krvavo već jednom iskusili, vjerujem, zavijeke. I uvijeke, to će naše iskustvo valjati prenositi naraštajima, diljem svijeta. Ne ponovilo se, nikome, jer je pogubno, jednostavno pogubno je. Hvala Ti što kraste te gube dižeš s kože čovječan-stva. I da joj se zatre sjeme za sve vjekove vjekova. U ponoćnim vijestima čuh, kao običnu vijest, a zapravo važnu, veliku, bitnu. Pred njom bi trebao na zemlju gluhu pasti nice. A mi je doživ-ljavamo tako obično. U tome je Tvoja veličina, po tome si Ti Velik, Jedan i Jedinstven i jedinstveno jednostavan – Bog. U ponoć, na djelnici treće subote i četvrte subote Došašća, Ti čo-vječanstvu u jednoj običnoj radiovijesti daruješ neizmjerno bo-gatstvo, temelje nove sreće, početak nove ovozemaljske ere… tko sve to što slijedi može izreći do Tebe. Naraštaji će o tome mucati, u usporedbi s Tvojom gestom, kroz buduće vjekove. Ti si zapravo, u tih nekoliko površnih novinskih rečenica izbavio trećinu svekolika čovječanstva iz mraka pakla, iz šapa nečasti-voga. Opet si tolike otkupio. Vijest: U Alma-Ati jedanaest, od dvanaest, osim Gruzije koja je poslala svoga promatrača, bivših republika SSSR-a, potpisalo je međudržavni akt kojim dokida-
196
ju, čine nepostojećom „Prvu zemlju socijalizma“. I obavijestiše o tome Mihaila Gorbačova, da više ne postoji kao predsjednik nečega što od toga trena ne postoji. Da, ne postoji više pošast. Bauk komunizma. Crvenom pauku, jednostavno presjekao si nit o kojoj se klatio, nad glavama milijuna, gotovo čitavo jedno stoljeće. Sitniš za vrijeme kojim Ti vladaš, a neizmjerje za Tvo-ga zemnoga smrtnika, čovjeka. Da Ti to tako jednostavno ne činiš, tko bi preživio, tko bi izdržao silnu veličinu takva doga-đaja, težinu, kada bi je umah bio svjestan. O tome će zato pjevat naraštaji. Polako i pomno kako koji budu postajati svjestni. Ne, ne umišljam da sam onaj koji je prvi ili u cijelosti primio tu radosnu vijest. A sigurno je da sam je čuo i moje je da je otkri-vam ubuduće sebi i svijetu. Daj mi snage za tu radost. Hvala. Onu, drugu dionicu, noćašnjega sna, prospavao sam mirnije. Ne, ne može se ubilježiti u spokoj. Šest je sati i pedeset minuta. Još se ne dani, vani je čujna gradska buka. Buka mira, nadam se. U ruskoj priči dobro je, i vjerujem kako je daleko od tipa bizantinizma kojega mi iskusismo, sa svetosavskim otpadom od iskonskoga pravoslavlja. To što su se državnici u Alma-Ati s Borisom Jeljcinom iskreno zahvalili Mihailu Gorbačovu za sve dobro što ga je zadnjih godina učinio za svijet i za zemlje bivše Lenjino-Staljinije. A uistinu je učinio. A tek Papa, Sveti Otac Ivan Pavao II. Ponad svega hvala mu za svaku misao, za svaku riječ, za sva djela što ih učini za Hrvatsku. Činio je i više nego što bi itko od njega očekivao, skoro da bih rekao – više nego bi smio. Kako ne bi smio kada ga je sama Providnost na to navo-dila, kao što ga je sama Providnost u ova naša vremena Papom stvorila. Neizmjerna je moć Gospodnja, kliču tisuće što ih On sabire okolo svoga stola. Nesretni su oni kojima ni mrvice ne će biti od koristi. Prokleto sjeme je njihovo, što mrvice sa stola Gospodnjega, ne znaju cijeniti kao darove. Trebat će pasat kroz vjekove, dok Zvijezde, milosti Svevišnjega, ne vide. Poniznost i strpljivost krče put u Njegov Zagrljaj. I trpnja, duga, stoljetna. Mi gledamo, vlastitim očima, lomljenje kruha u Njegovim ru-kama i spremni smo blagovati, spremni smo se nasititi s onim što nam podari. Zahvalni to harom zovemo.
Poslije podne, u 18 sati, u velikoj dvorani, na drugome katu Mimarina muzeja, predavanje g. Alaina Finkielkrauta iz Pa-riza, filozofa, francuskoga Židova, čovjeka koji se najenergič-
197
nije založio za Hrvatsku i Hrvate u današnjem francuskome intelektualnom trenutku. Išao je i dalje od Milana Kundere i njegova teksta „Ukradena Europa“. Protivnik bahatoga osjećaja o „velikim povijestnim narodima“ i njihovu pravu na „veliku povijest“. Iz toga se, veli, rađa bešćutan odnos prema tragedi-jama malih naroda, čija bol je s toga nebitna i nema pravo na sućut velikih. Sumnja u uspjeh Europe, ukoliko ne shvati i ne prihvati, i potrebe i pravo na postojanje i na povijest malih na-roda. Gospodin Neven Štimac, Hrvat iz Pariza, govori skupu o upoznavanju i dolasku g. Finkielkrauta u hrvatsku parišku zajednicu. Posebno o odlasku u Maastricht. Hrvatski ratnik bez obiju nogu, kojega sam upoznao pred Beljinim uredom u Opatičkoj 10, zove se Mesud Šabanović.
23. Ponedjeljak, 23. prosinca 1991. Predzadnji dan moga zavjetnoga posta, suha kruha i vode. Čudo kako se ljudi čude takvu činu. Gotovo ne vjeruju u tu dosljednost. Misle da je to nekakav poseban teret, odreknuće… što li?! Ja od toga svega ništa nisam osjećao osim zadovoljstvo i, zapravo, ugodu. Ne mislim da sam učinio nešto posebno velika, ali sigurno sam činio nešto što sam iskreno želio i to je ujedno bilo višestruko korisno. Zahvaljujem Ti Gospode, što si mi dopustio da Ti se toliko blizu približim. Ugodna Tvoja je blizina.
Jutros na Akademiji, na kratko, gost nam je Alain Finkiel-kraut. Drago mi je što sam i tako na tren susreo toga dragoga i pametna hrvatskoga prijatelja. Pozdravljam u Parizu gospodi-na Henrija Hegera.
24. 14. prosinca 1991. Utorak. Točno je jedan sat poslije pola noći. Jedan smo sat već kročili u Badnji dan. Vani se ne prestaju oglašavati ljudi, čujemo ih u autima. Bože, ne dopusti da se prepoznajemo više po kricima. Krči i dalje pred nama prostore za nova slavlja. Slavimo Te. I u svoj našoj tuzi, radostni smo na ovaj dan. Učini, uistinu, da nam ovaj dan bude uvod u Božić, kao prvi hrvatski slobodni Uskrs!
25. Božić, 1991. Hrvatska. I riječju, i mišlju i šutnjom… sla-vimo Te, i zahvaljujemo Kralju nad kraljevima. Radujemo se okupani Tvojom svjetlošću. Veselimo se kao nikada do sada, u društvu s Kraljicom nad kraljicama, Kraljicom Hrvata, Kralji-com mira… vapijući konačan mir u cijeloj nam Domovini Hr-
198
vatskoj. U ovoj Svetoj Zemlji, koju Ti čitavu pod stopala mješće najljepšega saga podastiremo. Jedino Tebi ona pripada, jer si nam je Ti baštinio, vodeći kroza stoljeća sve naše pređe, kao i nas što vodiš, sigurnim putovima, kako bismo je i dalje čistu namrli našim potomcima. Pomozi nam da ih odgojimo tako kako bi je bili dostojni nasljedovati. Tebi u Hrvatskoj na čast i diku, na vijeke vjekova. Amen. Da, tako neka bude.
26. I dalje nam rade o glavi. To što čine Amerikanci, to je podrška Nečastivoga samome Paklu. Njihova otvorena podrška Srbiji, kolovodstvo je strašnu kolu smrti, što ga Srbi pletu oko svega što je hrvatsko. A kad Amerika kolo vodi onda se u tom kolu ne nahodi samo jedan infernalni plesač. Gospode, ne do-pusti paklu da pobjedi, ne dopusti da Europu i nas, Hrvatsku, stropoštaju u sotonske ralje. Ne dopusti, Bože, da okolo nas i dalje caruje mrak, nego podupri nas na našemu putu k svjetlo-sti, k Tebi. Nametni zakone svjetla što će se vidjeti iz svakoga budućega dana sa sve kraćom noći, a sve duljim dijelom dneva, i svjetlosti danje. Uporne su sile pakla i uistinu sotona ne spava već neprestance o zlu misli i zlo čini. Vrati ga, zbij ga, Svevišnji, tamo gdje mu je mjesto – u rupi bez dna! Ne dopusti da nas po-novno kamenuju. Ne dopusti da ikada više na Hrvatsku bace se i jednim kamenom zla, molju Te ja, Tvoj ponizni sluga, Stipan.
27. Dan sv. Ivana, 27. prosinca godine 1991. Čitam Knjigu pouzdanu. Odgovor mi dolazi, pun vjere, mira. Dan ovaj ozna-čava Riječ Ivanova:
U početku bijaše Riječ,i Riječ bijaše kod Boga –i Riječ bijaše Bog.Sve je po njoj postaloi ništa što postojinije bez nje postalo.U njoj bijaše životi život bijaše svjetlo ljudima.
199
I mi ništa drugo do svijetlo zagovaramo, za svjetlo Tvoje se borimo. Svijetlo je naš cilj do nakraj ovoga našega puta. Stoga vidim kako su nemoćne sile mraka što ih na nas odašilje sotona i njegov pakao. Zaludu im, Ti si s nama.
Upućuješ me i ja dalje čitam, Ps 97 (96):Jahve kraljuje; neka kliče zemlja…Oganj ide pred i sažiže okolo dušmane njegove.…Nebesa navješćuju pravednost njegovu, svi narodi gledaju mu slavu.…Jer ti si Jahve, Svevišnji – …Jahve ljubi one koji mrze na zlo, on čuva duše pobožnika svojih, izbavlja ih iz ruku opakih.Svjetlost sviće pravedniku i radost čestitima u srcu.Raduj te se, pravednici, u Jahvi, slavite sveto ime njegovo.
Dalje, Iv 20, 1-8. I vidje i povjerova.
Vjerujem, jer slutim, osjećam. Odatle moj mir u ovomu zlu i nemirnu vremenu. Ćutim Tvoju blizinu, Tvoju skrb, Tvoju ruku uz nas. Zakrili nas mirom do vijeka, molimo Te, podari Tvoj melem na naše otvorene rane. Kraljica mira neka i dalje ostaje s nama. Neka Međugorje oživi kao jedno od središta svi-
200
jeta i svjetla, nama i drugima. Uzdamo se, ufamo se, hvalimo svjetlost. Na vijeke vjekova. Amen.
28. 28. prosinca 1991. Subota. Četiri je sata i deset minuta, u noći. Pred zoru. Trepće mi u daljini jedna Zvijezda. Gasim svjetlo noćne lampe, slušat ću što mi kazuje, što nam donosi iz onoga Božjeg mira, iz sve-mira.
29. Nedjelja, 29. prosinca 1991. Sunce nam je darovano ju-tros. I ptice. Glasaju se pod prozorom, iz tišine, kao da okolo nije rat. Ružan, strašan, krvav, rat. Rat protiv Hrvatske, protiv svega što se hrvatski na bilo koji način oglašuje, protiv Hrva-ta i svakog nam traga. Svesrpski protuhrvatski rat. Tim mon-strumima s druge strane, uistinu, važnije je od samoga Oče-naša poklič – do istrage vaše ili naše! Urazumi ih, O Gospode, i svedi na putove, na drumove njihove, kojima će k sebi (a što dalje od nas!) stizati. Daleko im kuća od naše! Ne susretali se nikada mi s njima, akmoli živjeli. Oslobodi nas zla opaka, neči-sti, nameta, nakota toga paklenskoga. Mir i svoje daj da uživa-mo i Tebe u slavlju slavimo. Molimo Te, Gospodine. Urazumi „gospodare zemlje“, europske i svjetske političare, da najveća sreća bit će za sve, da se mi odjelimo, svatko u svojoj državi, da neovisni i slobodno budemo živjeli. Neka shvate da i dru-gi imaju svoje interese, da nije to samo njihova potreba. Neka nam naš nasušni interes priznaju, onaj po kojemu hoćemo u svojoj kući slobodno živjeti, upravljati, goste vlastite sami bi-rati i po navadama našim ih primati, i Bogu se na starodrevan naš način moliti, a glagoljajući, ako nam se baš prohtjedne, sve Tebi na slavu, a sebi na radost neizmjernu, do Neba, do predje-la sveprotežnih, do neomeđenosti, do u Tvoju bit. Bože. Zbog onakvih mi smo gotovo bili zaboravili i značaj i potrebe nedje-lje, dana kao što je ovaj današnji, ne dopusti da se to više ikada ponovi. Neka se to nikome više nikada ne dogodi. Ukaži na lošu kob svijetu, neka im naše zlo iskustvo bude opomenom. Ne ponovilo se. Nikada, nikada više!
30. Ponedjeljak, 30. prosinca i dalje ratne godine 1991. Goto-vo da nemam volje zapisati niti jednoga slovca. Nespokoj, ne-mir, opet, uvlači se međ nas. nameće nam se tuga. A još nam traje svjetlo Božića. I sutra će Silvestrovo. Noćas, negdje oko 3 sata poslije ponoći, probudio me lavež psa, samog u noći, nitko
201
mu nije odgovarao na njegovo zavijanje. Gledam sinoć služ-beni oproštaj europskih promatrača, autsider-a, „sladoledara“ ili „slastičara“ kako ih je naš narod ubrzo po njihovu dolasku nazvao (što s njihove bijele boje, i odora i auta, što zbog učinka njihove nazočnosti u predjelima ovoga crnoga i krvavoga rata protiv Hrvatske). Ništa ta nizozemska i ina gospoda nisu za sve to vrijeme naučili, a sada im se žuri doma – slaviti Novu godinu. Najavljuju nam opet jednoga Amerikanca. Već je u Portugalu, obrađuje buduće presjedatelje Europske zajednice, dakle, usprkos svemu onomu što je Europa sama i samostalno (?!) odlučila. I tako, dok traju ovi sveti i čisti dani rođenja Dje-teta, Krista, Mirotvorca, Svjetlonosca… Gospode, ja znadem da nas ne ćeš ostaviti same među tim zvjerima. Mi Te molimo, usliši potrebe naše. Satri zmiji glavu moćnim svojim stopalom, petom jakom, neranjivom. Amen.
31. Zadnji dan ove strašne godine 1991. Sinoć me zgro-mila vijest o pogibiji Živka Krstičevića. Snimao je, na žalost po zadnji put, u Karlovcu, na Turnju. Tu na pragu Zagreba, poslaše mu smrt. Prokleto im sjeme, na vijeke. Živko, još je-dan, od onih plemenitih što vjerovaše da njih ne će! Stajao je potpuno na strani života. Nije se sustezao svjedočiti za život. Eto, odoše, odletješe s njim, tolike moguće naše ptice, snimci neretvanskoga carstva nebeskoga, kojega zamišljasmo zabilj-žiti zavazda. Ostaju nam one njegove crne neretvanske lađe snimljene za Macanovu knjigu „Iz povijesti Donjeg Ponere-tavlja“. Bog mu dao spokoj u pokoju vječnomu. Eh, jutros tek postajem svjestan da mi je prošao dan 27. prosinca, sv. Ivan, dan smrti moga oca, a da ga se nisam sjetio, spomenuo. Toliko je svježe smrti okolo, oprosti mi, oče, ćaća, maleni moj! Sin tvoj, ja, Stipan tvoj prvorođeni, strepi i moli se Bogu, onako kao što ga je učila zajednička nam ovozemaljska svećenica Lu-cija. I vjera me ne napušta. Dat će Bog, dobro će se završiti. Jer, i tvoja žrtva, i strica Grge, i dida Stipana, Šešelja i Popovića Matijaša… i tisuće tisuća drugih, do ove jučerašnje prijatelja mi Živka Krstičevića, date su iz vjere za plemenitiju Hrvatsku. Za ljepotu, za čistoću, za prostor ljubavi. To ne može bit ne-uslišeno, neposvećeno. Onaj ki je svim i svemu od’zgara, zna i vidi svaki prinos. Ufamo se u njegovu pravednost i uslišenje naših vapaja.: Hrvatsku nam našu ogradi, Gospodine, od na-
202
srtaja zvijeri paklenskih. Odjeli nas, rastavi nas od zla, osigu-raj nas od zla, osiguraj nam tako mir u sve naše buduće dane. Ni jedna godina da nam više ne bude kao ova koja istječe, kao one što ih u iskušenjima proživjesmo u zagrljaju sotanskoga ropstva, s crvenim licem zvijeri. Iz toga kaveza, zavazda, izbavi narod svoj hrvatski, Gospode. Naš dom blistat će čistoćom, uzornošću, vazda Tebe slaveći, s Tobom se dičeći.
32. Prvi dan nove godine, 1992., 1. siječnja, srijeda. Nakon stanovita promišljanja ipak nastavljam s ovim ispisivanjem. S, nadam se, odbrojavanjem dana do dana konačnoga i neo-pozivoga priznanja Hrvatske, kao ravnopravne međunarodne činjenice. Prođe noćašnji prijelaz iz godine u godinu, kao naj-običniji dio noći, svakodnevne, ratne. Pucnjava i u meni ne-što više straha. Svemu se, goremu od gorega, normalan čovjek može nadati od toga poludjela neprijatelja. Stoga još teže boli kada je nedvojbeno da netko još uvijek iza toga ludila u svijetu stoji. Ako li je Amerika, a čini se da jest, onda je to već danas očit znak njezinoga budućega kraja, svršetka. Kadli-tadli, no istoga. Uostalom, ako kani biti stvarno svjetskim policajcem (za što joj se sada, raspadom SSSR-a, ukazuje primjerena prili-ka), neka već sada zna (a ja to, evo, već sada upisujem, vidim) da će se okončati kao svi oni u povijesti svijeta koji su takvu ulogu željeli priskrbiti. Teško je na svijet omču metnuti – veli hrvatska narodna mudrost. Policajci, pa i svjetski, prolazni su, te stoga i prolaze, a svijet ostaje. Do odluke onoga koji je odlu-čio i o njegovu postanku. U početku… tako i sada… i vazda, u vijeke vjekova…
33. Trideset i treći dan, drugi dan godine 1992., i dalje rat-ne, u Zagrebu. Nakon dva (kakva-takva) broja uprava Matice hrvatske odlučila je obustavit izlaženje „Hrvatskoga tjednika“. Ni 1971. nisu ga obustavili zbog financija, nego zbog politike. Rat je, novaca nema, ali ne će biti ni sada da su CROdin jedini problem(?!). No, svatko nosi svoj obraz sam. Ali, ne može se bilo tko poigravati s obrazom Matice hrvatske, tako mi Boga. Najgore, u svemu tome je, što ja u tomu slutim i opću, da ne velim, temeljnu slabost hrvatsku. Uzdam se, ipak više, ovaj put, u providnost i ruku vodilju, ki je nad nama, a nije ni od zemlje ni sa zemlje. Naši, oni koji bi htjeli biti gospodarima
203
ovoga dijela zemlje što ga osjećamo Hrvatskom, čini se, i da-nas novi učiniše ustupak. Bože daj da se varam u ovoj stvari. Previše muha najeznica zuji nad nama. Odagnati ih valja.
34. Petak, 3. siječnja 1992. Možda, ponad svega, valja nam strpljivo čekati. Sagledavati se do dna, do u dno sebe sama, i vlastita nam naroda. Kako bismo se što više osovili, uspravili, učvrstili. Oduševiše me, i uistinu od srca im hvala, australski Hrvati. Priređuju papren doček na svakome koraku po Austra-liji Georgeu Bushu. I u Sydneyu, Melbourneu, Canberri… U Melbourneu ga prisiliše da ih pozdravi mahanjem ruke, koje se pretvorilo u V(ictoria). Vidjet ćemo već za desetak-petnaest dana. Nakon 15. siječnja. Gori Osijek, Zadar, Karlovac… a u 18 sati bi trebala prestati sva neprijateljstva. Da, dugo će treba-ti (a ponajbolje zavazda) da im kuća bude što dalje od naše, a međ nama široka, široka, nepremostiva rijeka.
35. Dne 4. siječnja A. D. 1992. Opet se govori o primirju. A nas zanima mir i Hrvatska. U miru, samostalna i ravnopravna, ne samo na Balkanu, već u Europi i Svijetu. Željela bi se Hr-vatska uspoređivati, željela bi se napokon takmiti s Europom i Svijetom, gdje joj je (mi to ćutimo) stvarno mjesto. Ujević, kojega kao da nisu zanimale profane stvari kao što je politika, veli (6. zapis pod naslovom „Dva čovjeka, 1921.)“ ovo: “Pre-stiž velikih sila kao da se naročito sastoji u tome što, bez ka-zne, mogu da vrše očiglednu nepravdu. Ironija procesa je u tome što to biva, često puta, i bez hasne.“ Danas, već čujemo, u Australiji polemika, negodovanje, parlamentarna pitanja, s prijetnjom da preraste u međunarodni skandal. Je li Georg Bush uvrijedio Australce (nikada mi ne će biti jasno što su to Australci iliti ini Amerikanci!) dižući V, ili je pak dao znak pobjede hrvatskim australskim demonstrantima. Naime, u Australiji znak „pobjeda, znači uvrjedu (!).
Na Miroševcu, 12,30 sati, pokopali smo Živka Krstičevića. Večer gledamo film o njegovu ratnom tv-poslu, kojega hti po-svetiti pokojnom Goranu Ledereru i Žarku Kaiću, a zapravo opjevao je Turanj kod Karlovca, mjesto svoje pogibije. Čitavo vrijeme taj Turanj mu se svraćao u priči, u slici. I on se konač-no 30. prosinca 1991. vratio Turnju:
204
O turne moj lipi,Lipi ter prostrani,Kako sam te lipo,Lipo sagradio!A sada ne smijemBlizu tebe priti.Komu te ostavljam?Ostavljam te ptici;Ptici lastavici;Ka će letnim danomNad tobom letiti...
A prije godinu-dvije snimao je neretvanski turanj, Kulu Norin-sku (za knjigu Trpimira Macana: Iz povijesti Donjeg Poneretav-lja). Naše planirane ptice ostaše nesnimljene*. Sada lete zajedno s Živkom, u nebo. Gospode, primi ga u svoju blizinu.
36. 5. siječnja 1992. Nedjelja. Jutarnja sv. Misa. Kćer moja i ja s njom. Dječja misa u 9 sati. Don Peter Šimić misio je smi-reno i nadahnuto, blisko dječjoj duši. I dječjem uhu. Između ostaloga u propovijedi kazao je priču o zvjezdoznanku, koji je zanosno promatrao i proučavao zvijezde, toliko zaneseno da nije znao kamo hoda, te je završio svoj tjelesni život u jednom potoku. Propovijed i čitava ova dječja sv. Misa, za razliku od priče o zvjezdoznancu, bila je uravnoteženo smiješna, ispreple-tena, između svjestna i čvrsta čovjekova hoda zemljom (nije se zaboravljalo da dio te zemlje imenuje Hrvatskom) i pogleda, misli, uprtih k nebu, božanskoj zvijezdi. Vazda me, svaki put ponovno duboko i iskreno, kao po prvi put, dirne, prene, pro-žme trenutak: Pružite mir jedni drugima! I sva ta rukovanja s ljudima koji se zateknu uza te. Opraštaš slučajniku, čovjeku kojega ne poznaješ, kao što ne znaš ni za njegova dobra niti za
*Poslije ih je sve snimio Vladimir Pfeifer te su objavljene u knjizi D. Rucnera O životu ptica u Dolini Neretve, Galerija Stećak Klek i Matica Hrvatska u Metkoviću, Klek - Metković, 1993.
205
njegove grijehe, kojih ima, kao i ti, kao svi mi. Daješ, razmje-njuješ mir, dobru želju sa svijetom. Tu, uistinu, u tom prvom do tebe, neznancu, slučajniku, čovjeku – događa se božanski susre-taj. Običan, neznatan, zemni događaj – koji seže do zvijezda, do neba. Kako mi se samo jutros nasmiješilo jedno dijete, dok smo pružali ruke jedan drugome, u onomu mnoštvu, dijeleći mir.
37. Sveta Tri Kralja su, ponedjeljak je, dan 6. mjeseca siječnja 1992. U Zagrebu. Vele, primirje se održaje. Danas je i pravoslav-ni Badnjak. A ja ne vjerujem Srbima ni kada istinu govore. Vi-djet ćemo nakon sutrašnjega dana. Dao Bog da nisam u pravu. Gledam jutros nebo, sivo je i s rijetkim oblacima, pa mi se čini kako sve će biti gotovo tek kada po tom našem i Božjem nebu budu svoje tragove ispisivali zrakoplovi čije će lijetove i prelije-te odobravati samo (isključivo) hrvatska kontrola lijeta, hrvat-ska zračna policija. Dao Bog da nismo od toga daleko. 23,45’… slušamo u zagrebačku noć… Ponoć odbi. Ni jednoga pucnja! No, jesu li svi hitci, sva oružja, što su se ranije znala oglašavati Zagrebom u ovu noć, otišla s yugo-vojskom? Ponajmanje vjeru-jem Srbljima kada u Hrvatskoj ne pucaju i uz to još šute.
38. Utorak, 7. dana siječnja, 1992. Srbi svojski slave slavu. Negdje kod Marofa oborili dva bijela helihoptera Europske za-jednice. Jedan raznesen u zraku. Drugi izrešetan i prizemljen. Čovjek zanijemi. (Čekam kako će i to okrenuti protiv nas. Kri-minalci vladaju zemljom, čereče nesmetano, uzduž i poprijeko. Sotonstvo je to na djelu.) Valja zgnječiti zmiji zube, zavazda.
39. 8. siječnja 1992. Teško, sporo, postupno, sve se ozbiljno gradi. Tim veće je zadovoljstvo u ostvarenom. Dok za razgradi-ti treba dopustiti stvari sebi samima, nizbrdici. Nizbrdica, pada-nje, slijed voda – prirodan je put običnih, bezazlenih, bezduhih pojava svijeta. Čovjek osovljuje sebe i svijet okolo sebe. Posao osovljavanja mukotrpan je i vazda svjestan čin. I ovo osovljava-nje nije ono kao kada se ždrijebe ili bilo koje mladunče životinje osovljuje, ubrzo i kao bez veće muke, odmah nakon okota. Ovo je dugo i teško poput čovjekova prohodavanja, duga puta, od rođenja do prvih koraka. Najlakše je svijet srušiti, dovoljno je da ništa ne poduzimaš na njegovu građenju, da ne dodaješ ništa njegovu oplemenjivanju. On će bez tvoje, i bez božanske pomo-ći, samo bauljati i bližiti se kalu. Duhovnost je ovaj svijet.
206
Govor prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tu-đmana izrečen 15. siječnja 1992. Obraćam se Hrvaticama i Hr-vatima i građanima, svim građanima Hrvatske. Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u sveukupnu četrnaeststoljetnu povijest hrvatskoga naroda na ovome za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državnopravne sveze s bivšom jugoslavenskom državnom za-jednicom, Republika Hrvatska postigla je evo i međunarodno priznanje svoje neovisnosti, očuvavši u tijeku cijele svoje povi-jesti, usprkos svim zlehudnim nedaćama i ograničenjima, svoju nacionalnu i državnu samobitnost. Hrvatska se nakon punih devet stoljeća vraća u međunarodnu zajednicu kao slobodna i međunarodno priznata država. Čin međunarodnoga priznanja Hrvatske od svih država Europske zajednice ima posebno povi-jesno značenje stoga što se nakon toga više ne može dovoditi u pitanje raspad Jugoslavije i međunarodno priznanje samostal-nosti Hrvatske i u okviru svjetske zajednice naroda. Odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske donijele su već i prije da-našnjega dana Sveta Stolica, Njemačka, Belgija, Island, Švedska, Slovenija, Ukrajina, Litva, Latvija, Estonija, Malta, San Marino. Na osnovi zajedničke odluke na današnji dan to su učinile sve države članice Europske zajednice: Kraljevina Belgija, Kraljevi-na Danska, Republika Francuska, Republika Grčka, Republika Irska, Republika Italija, Veliko Vojvodstvo Luksemburga, Kra-ljevina Nizozemska, Savezna Republika Njemačka, Republika Portugal, Kraljevina Španjolska, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske. Na današnji dan odluku o priznaju Hrvatske donijele su još i Austrija, Švicarska, Kanada, Norveš-ka, Bugarska, Mađarska, a donijet će jamačno i druge zemlje ovih sati i dana. Vjerujemo da će to uskoro učiniti i preostale europske države i mnoge druge izvaneuropske zemlje među ko-jima Sjedinjene Američke Države i Rusija. Priznajući Hrvatsku Europa je osvjedočila i sebe u ovom novom dobu demokracije i samoodređenja naroda. Hrvatska svoja i suverena ne će izne-vjeriti svoju Europu i slobodan svijet. Ona želi biti njihova i zbiljska sastavnica u izgradnji novoga duhovnoga obzorja i me-đunarodnoga poretka mira i suradnje među narodima. Činom međunarodnoga priznanja otvara se novo razdoblje u povije-
207
sti hrvatskoga naroda. Za oživotvorenje pune samostalnosti i neovisnosti Hrvatske dali su svoj obol u pregnućima i žrtvama svi naraštaji u tijeku naše napaćene, ali i slavne prošlosti. U taj vjekovima sanjan, a sada ostvaren cilj ugrađeni su velebni napo-ri, stradanja i žrtve ljudi naših dana podjednako domovinske i raseljene Hrvatske. Postigli smo to odlučnošću i razboritošću s kojom smo krenuli u preporod hrvatskoga nacionalnog bića i u demokratsku preobrazbu Hrvatske s geslom “Odlučimo sami o svojoj sudbini”. Pred nama je zadaća da dokažemo kako može-mo biti dobri i mudri gospodari u svojoj slobodi, svoji na svo-me u interesu blagostanja i sreće svih građana Hrvatske. Pred nama je isto tako zadaća da svijetu koji nas je priznao i koji će to ubuduće činiti pa i onome što bi nas još uvijek htio poricati, vjerodostojno dokažemo da će demokratska Hrvatska biti do-stojan suradnik najnaprednijih težnji slobodna svijeta. Ne dvo-jim da će hrvatski narod i svi građani Hrvatske znati ispuniti sve te zadaće u novim, posve izmijenjenim, ali bitno povoljnijim povijesnim okolnostima. Ne dvojim zato što nikada nisam po-sumnjao i što duboko vjerujem u izvorne silnice i stvaralačku snagu naših ljudi i hrvatskoga naroda u cjelini. Održali smo se u prošlosti, pobijedili u sadašnjosti, naša je i budućnost. Neka je vječni spomen i slava svima onima koji su svojim životima i djelom pridonijeli oživotvorenju vjekovnoga sna – slobodne i suverene, neovisne i međunarodne priznate Države Hrvatske.
28. siječnja 1992. Umro je Andro Vid Mihičić, profesor po-vijesti umjetnosti na Akademije likovnih umjetnosti u Zagre-bu i hrvatski književnik. Rođen u Belomu na Cresu, 26. ožujka 1896. Profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu bio je od 1947. do 1966. Zbirku filozofsko-estetičkih misli Sonde te pjesničke zbirke Stope u prahu, Kucanje na vrata tajne i Prividi i slutnje, pretežito duhovnoga nadahnuća, kao i vrijednu zbirku umjetnina ostavio je Malom Lošinju. Stihovi pjesnika Mihičića, uklesao je na dvadeset kamenih skulptura umjetnik Ljubo de Karina, koji obilježuju stazu u Šumi Tramuntana na Cresu.
12. veljače 1992. Gospodine Šešelju, moj sin Željko Opuhač nalazi se na fronti braneći Lijepu našu. Preporučam Vam da se puno puno molite za njegov život. Ako se njemu što desi tada znajte da je moja obitelj razorena a time Vi i Vaša obitelj. Dok Vi u toj časnoj Ustanovi radite nečasne radnje i na toploj
Pred
sjed
nik
Repu
blik
e H
rvat
ske
dr. F
ranj
o Tu
đman
s D
anije
lom
Buč
anom
, aka
d. k
ipar
om S
tjepa
nom
Sko
-ko
m, a
utor
om s
pom
enik
a kn
ezu
Dom
agoj
u, a
kad.
kip
arim
a Kr
unom
Boš
njak
om i
Stip
om S
ikiri
com
te
Stje
pano
m Š
ešel
ijom
u a
telje
ru A
LU n
a Ja
buko
vcu.
209
fotelji grijete svoja muda moj sin iz hladnih rovova vodi borbu sa Vašim prezimenjacima. No ako to sve proživimo nastojat ćemo pokrenuti sve pravne mehanizme i časne ljude na čelu sa akademikom Vlatkom Pavletićem, da iz te časne ustanove izletite naglavce. Da je to vrijeme šuvarizma Vi biste na pokret malog prsta izletio na ulicu no zahvaljujući demokraciji i ovom prljavom ratu a što Vi dobro koristite smatrate da ne ćemo dalje tjerati pravdu u što se ljuto varate. Moram Vam priznati da i protiv svoje volje stalno mislim na Vas. Evo primjera. Sada su dva i pol sata od petka na subotu. Jako se zorno prisjećam kako ste me kulturno primio u Vašem uredu. Napomenuo ste da ste pravnik i da će biti kako Vi kažete. No mislim da ipak neće biti na Vaše. Pravda mora pobijediti. Rođeni smo Šestinčani i tu imademo svoje korijene - mi nismo dojdeki kao vi. Dosta su nas srbofili sprečavali i u našem obrazovanju a to nastavljate dalje i vi. Da biste prikrili svoju sramnu rabotu ne poštivate odluke Republičke inspekcije koja je otkrila Vaše nezakonite radnje i naredila da Opuhač Željka upišete na Akademiju. Ne znam koliko je to sada važno. Sada strepim za njegov život. Znajte bradonjo s Vama na večer liježem i s Vama se budim. Ovo nije prijetnja već stvarnost. Boriti ću se za svoga sina jedinca. A ukoliko mu neće trebati upisa i naši životi neće imati svrhe.
12. veljače 1992. Zagreb (Hina) - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman razgledao je u utorak ujutro u prostorima zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti na Jabukovcu skupnu skulpturu - spomenik hrvatskom knezu Domagoju, rad mladog akademskog kipara Stjepana Skoke. Profesori Akademije Kruno Bošnjak i Stipe Sikirica, književnik Stjepan Šešelj te sam autor u razgovoru s dr. Tuđmanom podsjetili su da je zamisao o izgradnji spomenika slavnom hrvatskom knezu iz IX. stoljeća koji se prvi otrgnuo od franačke vlasti, nastala prije tri godine u selu Vidu. To selo nedaleko od Metkovića pripadalo je negdašnjoj rimskoj Naroni, a prije toga bilo je i ilirsko i grčko trgovište. Kip, dugačak pet metara, predočuje Domagojevu lađu kojom se hrvatski knez vraća u Neretvu da bi tamo trajno ostao. Spomenik, koji bi trebao otkriti predsjednik Tuđman, bit će postavljen početkom kolovoza u neretvansko selo Vid. Autor Domagojeve lađe, kipar Stjepan Skoko darovao je predsjedniku mapu svojih ratnih grafika »Križni put«.
210
26. veljače 1992. Ministarstvo unutrašnjih poslova, Policijskoj upravi Zagreb. Predmet: Obavijest o pismeno iskazanoj prijetnji. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu primila je 12.veljače 1992. dopis adresiran na Akademiju, a u tekstu naslovljen na tajnika ALU g. Stjepana Šešelja. Budući da se radi o očito iskazanoj prijetnji i ataku na život imenovanog Operativni štab ALU raspravio je dne 12. veljače o.g. sadržaj i navode predmetnog dopisa. Napominjemo da je Operativni štab Akademije već ranije rješavao zahtjeve Valentina Opuhača te je bio upoznat s njegovim željama. Stajališta Operativnog štaba i ostalih ovlaštenih tijela Akademije vidljiva su iz dokumentacije koju vam uz ovaj naš dopis dostavljamo. Operativni štab Akademije drži da se radi o ozbiljnoj prijetnji te vas stoga o tome obavješćujemo tražeći da postupite u skladu s propisima kako bismo pravodobno zaštitili život i osigurali normalne uvjete rada imenovanog djelatnika Akademije. Za sve ostale potrebne informacije stojimo vam na usluzi, te vam se zahvaljujemo na razumijevanju i suradnji. Red. prof. V. J. Jordan.
27. veljače 1992. Ministru prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske, gospodinu Vlatku Pavletiću, Zagreb, Trg burze 6. Svojedobno dopisom Vam se obratio Valentin Opuhač iz Zagreba, Mlinovi 153, intervenirajući u slučaju neuspjela upisa na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu njegova sina Željka Opuhača. Na osnovi toga dopisa Vaša inspekcija pokrenula je postupak koji se još vodi (sada u fazi sudskog prekršajnog postupka). Na adresu Akademije, 12. veljače 1992., prispjelo je pismo naslovljeno na g. Stjepana Šešelja, tajnika ALU. Operativni štab Akademije razmotrio je sadržaj toga pisma i ocijenio ga ozbiljnom prijetnjom s ciljem ugrožavanja života djelatnika Akademije. Odlukom Operativnog štaba ALU predmetno pismo s cjelovitom dokumentacijom “slučaja Opuhač” dostavili smo MUP-u Republike Hrvatske, Policijskoj upravi Zagreb, radi daljnjeg službenog postupanja. Temeljem iste našega Operativnoga štaba o svemu i Vas obavješćujemo. Uz iskrene pozdrave, Zapovjednik Operativnog štaba, red. prof. Vasilije Josip Jordan, dekan ALU.
12. ožujka 1992. U svezi vašeg dopisa, glede iskazane pismene prijetnje, upućene na Akademiju, gospodinu Stjepanu
211
Šešelju, od strane privatne osobe, gospodina Valenta Opuhača, izvješćujemo vas da su djelatnici ovog Odjela poduzeli potrebite krim. djelatnosti u sagledavanju činjeničnog stanja. Obavljenim info razgovorima i dr. djelatnostima, za sada proizlazi, da je gospodin Valent Opuhač pisao predmetno pismo iritiran postupkom Akademije što je rezultiralo neupisivanjem na studij njegovog sina Željka, a sadržaj pisma je naslovio gospodinu Stjepanu Šešelju, jer je jedino s njim predhodno ostvario neposredni kontakt, u uvjerenju da je on izričito odgovoran za ne upis. Shodno poduzetom, a budući da je u tijeku spor između Akademije, Ministarstva prosvjete i kulture i Gradskog sudca za prekršaje, za sada nisu utvrđeni elementi postojanja kaznene radnje, predviđene u članku 52 st. 1 KZ-a RH ili drugom članku, koji bi tretirao takovu predstavku, u svezi iskazane prijetnje. Načelnik Odjela, Ante Gugić.
Red. prof. Frane Paro. Tražim ovdje i tražiti ću na svim društveno odgovornim instancama zaštitu integriteta i dostojanstva ove ustanove od djelovanja Josipa Roce. Iako praktično umirovljenik, opterećuje nas nesagledivom potrebom destruiranja odnosa među ljudima, dezavuiranjem i insinuacijama onih ličnosti koje mu nisu po volji ili mu nisu poslušne - diskreditiranjem elementarnih zaloga tolerantnom životu, radu i rješavanju problema koji su sami sobom ionako dovoljno složeni i ozbiljni. Montiranje nezdravosti, implikacija izmišljenih ekscesa, imputacija politički negativnih kvalifikacija - sve to uznemiruje iz temelja društveno biće ove škole. Riječ je o zločestoćama u kojima se Roca prevelik broj desetljeća uvježbavao. Motive koji ga pokreću trebalo bi tražiti u patologiji. Traganje za tim motivima, međutim, izgubljen je napor. U našem slučaju još i stoga, što je od jednog dijela kolega šutke podržavan, ako ne po srodnosti karaktera, onda zbog zbunjenosti dvostrukom ulogom u kojoj se nalaze s jedne strane kao likovni stvaraoci a s druge strane kao likovni pedagozi. Trijezan, realan i argumentiran pogled i uvid u razloge svih složenosti ili naprosto: objektiviziranje svoje osobnosti u obrazovnom zadatku oni neće ili ne mogu prihvatiti. Uz manjak minimalne ljudske hrabrosti sve je to hranjivom podlogom za bujanje sindroma zvanog Roca. Teško je ne konstatirati: način vođenja ustanove Kuduza i Sedera
212
odgovarao je ustrojstvu Rocine ličnosti. Njima on nije upućivao i namještao inspektorate. Okomio se u to vrijeme na Sikiricu, Kinerta i Para najgorom dogmatskom frazeologijom. Bitka koju je javno otvorio kao sekretar SK bila je toliko privatna i neukusna da je nije mogao dobiti. Članstvo se poklopilo ušima; javno je ostao usamljen a kabinetski i dalje podržavan. Otvara žestoku bitku svim svojim sposobnostima protiv tajnika Šešelja. Podržavan od simpatizera, on neiscrpnu energiju ulaže u diskreditaciju moje kandidature za predsjednika KPO. Veličanstvenim manevrima pokušava dokazati svoje zakonsko pravo na rad i preko granica koje postavlja zakon. Iz svih tih napora uzaludnih izlazi neoštećen i, naravno, neosvješten. Niti obljetnica Akademije nije spriječila ili smanjila njegovu potrebu izživljavanja revanšizma bez podloge. Kronologija njegovih poteza ocrnjivanja Akademije otkriva smišljen plan. Dramaturgija cijelog niza prijava, vremenski razmaci i hijerarhijski slijed instanci kojima su upućene zadivljuju poznavanjem mehanizma insinuiranja. Iako nije više bio partijskim sekretarom, zloupotrebljava svoj dotadašnji status i šest dana nakon incidenta prijavljuje studente gradskom prosvjetnom inspektoratu. Uradio je to uprkos drugačijem drugarskom dogovoru s dekanom i profesorom, a bez suglasnosti s ijednim samoupravnim tijelom - sekretarijatom SK, Odborom ONO i DSZ, Sindikatom, Samoupravnom pedagoškom kontrolom. Ne može reći da nije imao vremena, jer šest dana dijeli 25. od 31. prosinca. A što mu je trebalo prijaviti pijane studente komitetima i inspektoratima? Nema on ništa protiv njih! Zna on da dvojica studenata ne remete nikakav poredak stvari. Mladi, k tome alkoholizirani, zaštićeni su svojom neodgovornošću jednako kao i alkoholom. Zna Roca da će njih štititi i solidarnost studentska i podilaženje profesora. Zna Roca da kancelarija, da odgovorni u upravi nisu pijani - i da nitko živ nema najmanjih emocionalnih nagnuća štititi administraciju. Za napuhane i lažne nerede i političke objede ona može biti prozvana, pozvana i suđena. Razumije se Roca dobro u taj mehanizam. Kuduzu i Sederu nikad ga nije montirao, mada je Akademija živjela jednakim ritmom onda kao i sada. (Sjetimo se kako je nekoliko, u povijesti ove Akademije, rijetko zdravih i pismenih inicijativa
213
studenata dobilo bljutavu i otužnu političku kvalifikaciju.) Budući da je Roca, u zadovoljenju svojih iracionalnih potreba, otišao predaleko, a očito je, da nema namjeru zaustaviti se nigdje, prisiljen sam tražiti na najodgovornijim mjestima zaštitu ustanove od posljedica bolesna djelovanja ličnosti J.R. u najtežim vremenima našeg razvoja. Ovdje želim da mi se omogući vrijeme i energiju (ionako oduzete od mog stvaralaštva) ulagati u konstruktivne zadatke unapređivanja uvjeta rade i života ove ustanove u cjelini, a ne u borbu s propalim ambicijama i nečisti koje među nas plasira čovjek, usuđujem se reći, nedostojan odgovornosti koju ovaj zavod ima pred javnošću i poviješću.
15. ožujka 1992. Studenti ALU otvaraju, u Muzejskom ga-lerijskom centru Gradec u Zagrebu, izložbu Rat u Hrvatskoj – slike, skulpture, instalacije, video art. Na izložbi je više od stoti-nu studentica i studenata, koje pozdravlja svojim predgovorom dekan Vasilije Josip Jordan: Akademija likovnih umjetnosti, studenti svih godišta i svih odjela, slikari, kipari, grafičari i na-stavnici, ovom izložbom i svojim djelima uključuju se u otpor i moguće svjedočenje protiv nametnutog nam rata u Hrvatskoj. Tema koju smo zadali i predložili uz redoviti nastavni program Akademije za svakog je studenta bio svojevrsni ispit i izazov, kako tematski, tako i slikarski i u tom su smislu imali potpu-nu slobodu. Raznolikost i bogatstvo likovnog izričaja najbolje pokazuje tu slobodu koja je, uostalom, jedna od osobina naše Akademije. Široki raspon slikarskih izraza pokazuje istovreme-no i polivalentnost i mogućnost promatranja te velike teme, pa tako smo svjedoci da ti mladi stvaraoci postižu uz nastojanja istinskog likovnog kazivanja, od sasvim realističkih vizija do video-arta, od kolorističkih ekspresivnih bilješki do semantike plakata, od širokog pristupa do potpuno slobodnih interpre-tacija te teme. Vjerujemo da će dojam cjelokupne postave svih eksponata vjerodostojno svjedočiti o jednoj generaciji koja je imala tu sudbinu da bude prisutna i svjedok ovih teških dana i da svojim djelima tumači svoja viđenja nametnutoga nam rata u Hrvatskoj. Stvaralački zanos vidi se iz gotovo svakog ekspo-nata, a to je najvažnije i najbitnije u umjetnosti.
Također, terenska nastava u ratnim uvjetima ostvaruje se, premda posebni ratni uvjeti vladaju na terenu. Tako je
214
bilo u Samoboru, Žumberku, u franjevačkom samostanu sv. Leonarda u Kotarima, u Dubrovniku. A posebno je značajan rad studenata Akademije u pejzažu Neretve, koji se odvijao od godine 1987. do 1994., s prekidom samo u godini 1991., godini najžešćih srpskih i crnogorskih udara na jug Hrvatske. O tom ratnom slikanju u krajolicima Neretve, svjedoče zapisi u malim, ratnim katalozima, redovitih profesora Rudolfa Labaša, Mladena Pejakovića i ponovno Rudolfa Labaša, iz rujna godine 1992., svibnja 1993. i svibnja 1994.
5. svibnja 1992. Potpisujem ugovor o ustupanju, bez novčane naknade, svih prava glede rukopisa knjige U suvremenom kaosu, s gospodinom ing. Krunoslavom Kljakovićem, nasljednikom autorskih prava Joze Kljakovića, hrvatskoga slikara. Bit će to prvo domovinsko izdanje knjige koja je prvotno objelodanjena u Buenos Aiersu 1952. Nasljednik autorskih prava gospodin ing. Krunoslav Kljaković drži čašću ustupiti Matici hrvatskoj i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu djelo svojega oca, a pod uvjetima koje smo ugovorom utvrdili.
MOJ GROFE
Ulaziš u prazan Klek, onaj napušten od posade i prepušten raznošenju relikvija iz crkvice sv. Nikole. I tvoja kapelica je prazna u Šestinama, gdje palim svijeću u dan Svih svetih. Dragi moj grofe, dok pjeva Miserere ova crkva podsljemenska, spominje li se tko još ... ? Moli li se itko još, za duše onih čije trude uživamo? Prolaziš između maslina, niza suhozide, k moru ostavljajući mlada viteza s gospom nad otvorenim zdencom. Zdenac u tvom dvoru odavna je razoren. Znadeš ti to i posljednji zavlačiš se među kistove i plačeš. Slikaš po platnima raskošne neke nemani što će jednoga dana užgati i zgoriti sve. Oko tebe. Onako, kako i treba.
215
KAVA S KULMEROM NA AKADEMIJI LIKOVNIH UMJETNOSTI U ZAGREBU ZA ZRAČNE UZBUNE 1992.
Putuješ za zvijezdom koja se nazire kroz oblake prašine što taloži se lagano i ti je slikaš. Dok pada, s bogovima starim prastarim i mudrim i dopire do nas u mrak u muk. Evo nas, u dnu smo šalice koju ispijamo u tvome atelijeru mi neznalice u gonetanju. Uzdamo se u tvoju sliku, moj zapis stih. Dok dim lule, zatvara krug. O umu, o zmiji, o jegulji vitorepoj i lijepoj poput torza one opuzenske rimske gospe. Gospođe koju smo zajedno zagledali.
Izvadci iz dnevnika. Studij pejzaža (ratna školska godina 1991/92.) 20. rujna 1992. Jutro. 6 sati. Tajnik stiže točno, no ja još spavam. Nisam čuo buđenje. Ukrcavamo boje, papir, kistove i drugi materijal. Polazimo. Dobro poznati put Karlovac, Josipdol, Senj, Prizna, Pag, Zadar, Biograd, Split, Omiš, Makarska, Opuzen, Metković - samo 10 sati. Putujemo skoro ležerno. No, putem nas kontrolira Garda. Mislim da je to dobro. Kad Garda vidi prezime Šešelj svi moramo pokazati
216
osobne papire i putujemo dalje. Konačno stižemo. Dočekuje nas gosp. Ratko Krstičević. Smještamo se u hotelu “Narona” u Metkoviću. Večeramo, na ulici pucnjevi, to se Garda i Tigrovi vraćaju s prve linije fronte radosni što nitko nije poginuo. 21. rujna 1992. Ustajemo u 6 i 30. Tuš. Kava u 7, odlazak u skladište. Sortiramo boje, kistove i podloge. Svi se veselimo slikanju. Poslije idemo u posjetu Ornitološkom muzeju. Ptice ovog kraja, ptice na proputovanju. Liske, patke, orlovi, sokoli, sove, male ptičice, rode, čaplje, divlje guske, pa čak jedan nesit (pelikan). Ptice ulovljene isključivo na ušću Neretve. Fantastično. Gosp. prof. Ivica Gluščević, kustos i suosnivač Ornitološkog muzeja, divan čovjek, erudit s puno duhovitosti, priča nam povijest lovačkog društva i muzeja. Zatim odlazimo k Norinu. Izabiremo motive. Autohtona arhitektura, smokve, šipak, cvijeće. Posjećujemo Arheološku zbirku, skroman prostor, vrijedni eksponati i saznajemo da je barem 99% iskopina odneseno u tuđe muzeje. Ovdje su zaista nalazišta na svakom koraku - dovoljno je zaorati, zagrepsti, i evo grnčarije, novčića, kopči, skulptura, sarkofaga, rimskih reljefa, kapitela ... Dio je ugrađen u zidove kuća, ali i to nestaje i oštećuje se. To je jedno čudo. Idemo s gosp. Krstičevićem u stari dio Metkovića. Gledamo posljedice napada srpskih aviona. Porušili pravoslavnu crkvu sv. Đorđa, inače sagrađenu na starim temeljima crkve sv. Jurja. Posjet samostanu, fra Mirku i opaticama. Večera sa studentima, spavanje. 22. rujna 1992. Odlazimo u Sv. Vid. Odlažemo štafelaje, boje, platna i papire kod don Jure. Raspoređujemo se po mjestu. Počinjemo s radom. Tražimo motive. Zaista se je teško po prekrasnom suncu odlučiti za motiv kad ih ima na stotine. Studenti crtaju privikavajući se na okolinu, a zatim počinju slikati. Teško je zapravo slikati u plein airu. Još kako tako kad se radi o urbanom pejzažu i staroj kamenoj arhitekturi. Ali pogled na stotine tonova zelene Neretvanske doline zapravo zbunjuje. Kako tu odabrati motiv? Šteta što je Neum pun vojske! 23. rujna 1992. Idemo s Ratkom Krstičevićem u Dubrovnik. Studenti ostaju u pejzažu sv. Vida. Dubrovnik: ranjen i pokrpan, veličanstveno lijep i poluprazan. Štiti ga naša vojska. Sastajemo se s kolegom Lukšom Pekom. U kavani srećemo književnika Feđu Šehovića. Ručamo kod Lukše. Na povratku posjećujemo crkvu i samostan u Slanom. Slano je potpuno spaljeno i srušeno. U crkvi se vide
217
tragovi podmetnute vatre na više mjesta. Slike s oltara skinute s blindrama i odnesene. Najvjerojatnije uništene skidanjem. Prepiljena loza i dalje raste, mirakul. Od vatre rastopljeni radijatori. Po ulicama Slanog brda žbuke i spaljenih stvari. Marljivi ljudi već spašavaju što se spasiti dade. Ston, također ranjen. Kamenice. Povratak studentima predvečer. 25. rujna 1992. Studenti su toliko navikli na pejzaž oko sv. Vida da mole za još koji dan u Vidu. Ljudi su ugodni, a djeca pomažu nositi štafelaje, boje i slike. Don Jure nam dopušta da cijelo vrijeme u njegovom župnom uredu i dvorištu imamo bazu i skladište. Iz Hercegovine se čuje grmljavina haubica, topova i VBR-a. Po mojem mišljenju najvažnija komponenta kod slikanja pejzaža je odabir motiva, smještaj u format, boja i eliminacija suvišnog. 27. rujna 1992. Sa studentima u Međugorju. Nakon međugorskoga mira opet u Metković. Ručamo, a onda odlazimo u Slano. Obišli smo cijeli grad i samostan sa crkvom ovaj put sa studentima. Premda mi je to drugi put u Slanom dojam je jednako dubok i potresan. Sablasno. To što je tamo učinjeno ne može se usporediti ni s čim dosad viđenim. Apsolutno sve je uništeno. Baš niti jedna kuća ili hotel nisu cijeli. Sve je sustavno spaljeno. Doslovce sve. Zločin s umišljajem. Na kraju moram reći, uz izvjesnu dozu divljenja studentima, da su ih pri radu najmanje smetali tutnji povremenih detonacija, koje su se čule iz Hercegovine, prisutnost Garde u hotelu i na ulicama. Puno dublji bio je dojam koji je na njih ostavila pustoš Slanog. Spaljeno sve, kuće u tom prekrasnom gradiću i izrešetani i potopljeni brodovi u (Mokošici) Rijeci Dubrovačkoj. I Neretva, predivni kraj jedinstvene ljepote. Miris zemlje, vode, trske, močvare. Kako opravdati boravak i rad u ovom Raju u okružju rata? Jedino radom. Šipak, smokva, metvica, koromač, lovor, patke, jegulje i divni ljudi. Ostaju u našem sjećanju i, vjerujemo, u budućim slikama. Red. prof. Rudolf Labaš.
S profesorom Labašom i tajnikom Šešeljom na Neretvi su bili od 20. do 30. rujna 1992., hrabri studenti Akademije: Koraljka Čurić, Franjo Ferenčak, Hari Ivančić i Renata Majcan te kao gošća hrvatska i australska slikarica Marija Zrno.
Uz krajoljik. Studij pejzaža (ratna školska godina 1992/93). Klek-Neretva, svibanj 1993. Neretvanski kraj: voda, zemlja, zrak i vatra. U ovom kraju kao da se elementi sastaju i dotiču na čist
218
i gotovo opipljiv način. Prostor i vrijeme tkaju jednostavno i tajanstveno tkanje, prozirno i neprozirno poput misli kakovog predsokratovca. Voda Neretve otapa minerale dalekih planina i naplavljuje ravnicu, nad kojom zrak plete svoje vrpce, a vatra s visina pretvara ovaj talog vremena u trske, ptice, ribe, u najraznolikije plodove obilja. Vespazijan, car iz norinske zbirke, još uvijek tu s blagošću i u pozi posve ljudskoj, nagnute glave promatra ove darove izložene na obali rijeke. Ovo elementarno u oblicima motiv je što kraj, pred okom slikara, pretvara u krajolik. Počela iz kojih se sastoji raznolikost stvari, kozmološki elementi, kao da nas upozoravaju da i slika, kao zatvoren svijet, ima svoje vlastite elemente. Kultura je etimološki od agrikulture, pa oba polja zahtijevaju posebne pažnje, da se poslovi na njima obave u svoje vrijeme i prema nekom redu, da se pripremi oranje i sjetva, plijevljenje i zalijevanje u svoj čas, da se obavi dodavanje i razne eliminacije na putu prema cilju. Potreban je i dobrodošao povoljan trenutak, ali on je ništa bez postupaka koji se vrše prema iskustvu onih prije nas, po kratkim savjetima koji se zovu tradicija, prenošenje i koji podupiru sigurnost našega nastojanja. Jer se ne može žeti ako se nije sijalo. Bez obzira na doživljaj, u polju slike je nužno nešto prije, a nešto poslije. To je vrijeme slike. Pouka o tome čini mi se prvim poglavljem likovne pedagogije. Može li se učiniti vidljivim ono što nismo opazili? Kako gledamo i što gledamo? Sve što zamišljamo da vidimo zapravo nastaje pod našim malim čeličnim perom koje struže po koži papira, nastaje iz kapi koja se razlijeva po papiru, iz masne mrlje koju pije podloga, iz pravilnih i nepravilnih oblika plohe. Gledanje, a u to je teško uvjeriti, upravo su postupci s ovim malim sredstvima, s elementima od kojih se sastoji svijet slike. Odlazak u pejzaž drugo je no šetnja krajem. U kraju se nalazimo obavljajući ili ne obavljajući izvjesne radnje. Ali u pejzažu, u krajo-liku, mi smo zato da vidimo likove; ne kuće, ne drveće, ne oblake nego likove, međe tih likova i međulikove, koji su zapravo ti likovi, onaj međusobno prouzročeni tijesni sklop kojega nema ni u oku, ni u pogledu, kojega nema u zamisli pa čak niti u želji. Su-postojanje oblika, mi slutimo i nisam siguran kako, ali ono što doista vidimo lik je nacrtan na plohi. Gledanje je ono što slikar nacrta ispred sebe. Gledanje je objekat na plohi. Njega
219
vidi i onaj koji gleda preko slikarevih leđa. Odlazak u pejzaž nije izlet sa slikarskim alatom. To je zadatak za gledanje. Kao što škola predlaže model za studij motiva, bilo bi dobro da se bar u jednom dijelu likovnoga izleta izletnici bave zajedničkim motivom. Rezultati na istom objektu pokazali bi koliko se, što se i kako se gledalo. Da jesu prethodne generacije, kada bi sadašnja i ona što će slijedeća doći u pejzaž, bile pred istim motivom, bio bi taj kontinuitet zanimljiv test gledanja. Vidjelo bi se kako se vidjelo, što je smetalo da se vidi, što se vidjelo prije nego se gledalo (trendovi i navike) i što uopće treba činiti da se dođe do vlastita pogleda. Uz poželjnu slobodu izbora i obrade motiva u pejzažu, određeno vrijeme trebalo bi, a vjerujem i moralo, biti odvojeno i osmišljeno kao studij, to jest kao zajedničko vrijeme provedeno pred zajedničkim motivom sa zajedničkim ciljem i zajedničkim sredstvima. Sloboda koju bismo osjetili odlazeći u neke vlastite avanture bila bi tada slađa i veća. Red. prof. Mladen Pejaković.
S profesorom Pejakovićem i tajnikom Šešeljom u pejzažu Neretve su bili od 10. do 20. svibnja 1993. studenti Akademije: Ivana Armanini, Sunčica Balažić, Siniša Čular, Mirjana Koren, Robert Mijalić, Zlatko Modrić i Helena Ramljak.
Izvadci iz dnevnika. Studij pejzaža (školska godina 1993/94.) Klek-Neretva, svibanj 1994. Dan prvi. Stižemo pred hotel “Ploče” u Pločama. Ploče, Aleksandrovo, Ploče, Kardeljevo, Ploče - 1971., a onda ponovno Kardeljevo. A danas opet Ploče. Cijela povijest Ploča ispričana promjenama imena. Kad se tome doda da mjestom ne dominira toranj crkve, već dizalica u luci, sve mi postaje još jasnije. Pod strehom velikog hotela lastavice, a u krošnjama gustog palminog lišća na rivi, stotine vrabaca. Studenti su stigli dan ranije, tako da su već u pejzažu. Vraćaju se propuhani, gladni i crveni od sunca. Bili su na Baćinskim jezerima. Dan drugi. Odlazimo u pejzaž, na Baćinska jezera. Prekrasno. Lađe, trupe, čamci - nešto ljudi u vinogradima. Mega-koncert žaba. Netaknuta priroda. Znatiželja me tjera u potragu za još ljepšim vidikom. Pronalazim tunel kroz koji teče voda i tako spaja dva jezera s priličnom visinskom razlikom. Sa strane je na brzinu napravljeno malo prigodno smetlište na kojem dominiraju odbačena milicijska kapa, torba i kožuh. Recentna
220
povijest. Dan treći. Baćinska jezera, studenti slikaju. Jako crno vino. Gospodin Ante Krstičević i njegova priča o Golom otoku. Crveni makovi, luk i suhi šipci od lani. Dan četvrti. Obnovljena crkvica sv. Nikole, kod spaljenog sela Baćine, na brijegu iznad jezera, podsjeća na Slano: 50 godina između dva zločina! Baćinu su spalili Talijani, a Slano četnici. Pamtimo. S druge strane - dolac, vjerojatno bivši pašnjak, ogromna dolina u zavjetrini, pretvorena u legalni deponij smeća - milijarde muha, crva, štakora, galebova, mačaka, zmija - sve to živi u “skladnoj” zajednici. Za oko slikara ranjena priroda, zločin. Najljepši pogled na Baćinska jezera upravo je sa stijena iznad smetlišta Treba nam pola sata da stignemo na vrh stijena. Prolaze konvoji za Bosnu i Hercegovinu, Unprofor bahatog držanja - kacige na glavi, oružje spremno za pucanje. Na koga? Dan peti. Posjet g. Ivanu Markoti. Lijepa zbirka lovačkih trofeja - puške, video zapisi o muflonima. Domaćin, zaljubljenik u netaknutu prirodu, entuzijast, protivnik izgradnje aerodroma u Opuzenu. Dan šesti. Razgledamo Becićev Rogotin. Stari čamci, lučica puna trupa, stara lađa umire na obali. Galama znatiželjne djece. Studenti slikaju - becićevska atmosfera; motivi: čamci, mreže, stare kuće, ribari, težaci. Dan sedmi i dan osmi. Rogotin. Dan deveti. Posjet Međugorju i Oklajima podno Širokoga Brijega i kiparici Sofiji Naletilić-Penavuši. Stotine koloriranih skulptura fratara, raspela, kornjača, ptica, težaka, svetaca. Koje li snage u toj 80-godišnjoj mudroj i vitalnoj ženi. Svaka joj je rečenica kreacija. Nju treba slušati i gledati. Pijemo dobro bijelo vino, a ja sam ponosan što me odmah prepoznala i oslovila: - Evo moga prijatelja Rudija! Opraštamo se od nje s čudnim osjećajem sjete. Izvor Lištice, Mlinice, zatim slapovi Kravice. Hercegovina je prekrasna! Na povratku u Čeljevo, gosti smo obitelji Filipa Markote - ratnika od prvog dana ovog rata. Njegov otac vraća se iz ribolova. Večeramo kod njih. Studenti uživaju u jednostavnoj, zdravoj i ukusnoj kuhinji i vinu. Dan deseti. Povratak. Red. prof. Rudolf Labaš
S profesorom Labašom i tajnikom Šešeljom u neretvanskom krajoliku su boravili od 8. do 18. svibnja 1994. studenti Akademije: Deniza Dizdarević, Nataša Markovinović, Slobodan Radić i Matko Vekić.
221
U Zagrebu, dne, 14. svibnja 1992. Dekanu ALU – red. prof. Vasiliju Josipu Jordanu, prodekanu ALU – izv. prof. Dubravki Babić, ovdje. Početkom godine 1992. u okviru IRD službe Akademije započelo je sređivanje, slaganje i iventarizacija Fundusa ALU. Za sada se sređuje Grafička zbirka u kojoj se zahvaljujući zalaganju nekih profesora, a posebno prof. Para, nalazi veliki broj sačuvanih listova od osnutka ALU pa sve do početka 80-tih godina. Nažalost, slikarska i kiparska zbirka do sada su znatno osiromašene, a starijih radova uopće nema. Budući da je kraj školske godine veoma blizu, mislimo da bi bilo važno ustanoviti na koji će se način ubuduće sakupljati radovi studenata za naš Fundus. Predlažemo da: - studenti Grafičkog odjela obavezno predaju najmanje po jedan otisak svog diplomskog rada, - studenti Kiparskog i Slikarskog odjela u dogovoru sa svojim profesorima obavezno ostavljaju Fundusu po najmanje jedno djelo iz svog diplomskog rada. Fundus ALU mogao bi i morao postati velika i bogata zbirka radova kojom bi se koristili i studenti i profesori u nastavi, a predstavljala bi veoma važan dokument onoga što se i kako u našoj ustanovi uči. Nažalost, mnogi radovi bivših sudenata, a kasnije velikih hrvatskih umjetnika, iz Fundusa ALU neki profesori još sjećaju, vremenom su izgubljeni, a neki i otuđeni. Od ove se godine svakako treba započeti sustavno sakupljanje onoga što se na akademiji danas stvara. Stoga predlažemo da se prihvati ponuđeno rješenje iz ovog dopisa. Također, držimo da se ovim predavanja obaveznih diplomskih radova, u suradnji – odabiru odgovornog profesora, u Fundusu ALU ostavljaju i pohranjuju vrijedni radovi nastali tijekom školvanja (nakon prve, druge, treće i četvrte godine). Ukoliko prihvatite ponuđeni način izdvajanja dijela za fundus ALU, molimo Vas da se ove godine taj izbor učini najkasnije do zatvaranja završne studenske izložbe. Od strane IRD službe, Fundusa ALU, administrativnu i stručnu pomoć pružit će Tajana Škalamera. Tajana Škalamera, voditeljica Fundusa (vanjska stručna suradnica), Stjepan Šešelj, tajnik ALU, za IRD službu.
1. srpnja 1992. Pišem profesorima Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu: Štovani profesore, kako ste već obaviješteni na sjednici Znanstvenog-nastavnog vijeća ALU, priprema se izdavanje knjige ALU ratne školske godine 1991/92.
222
Akademija je od početka rata sudjelovala u širenju istine o događajima u našoj zemlji. Na naš dopis o razaranju Hrvatske koji smo poslali brojnim Akademijama, visokim školama i kulturnim ustanovama, dobili smo odgovore razumijevanja i suosjećanja, a mnogi su ponudili i konkretnu suradnju. Organizirana je velika izložba Oči istine. Naših studenata bilo je na fronti… Ako ste i Vi imali prilike da se angažirate sudjelujući na izložbama u vezi s ratom u Hrvatskoj, dobrotvornim priredbama, pisanom riječi ili na bilo koji drugi način, molimo Vas da ispunite priloženi list i dostavite s prilozima (katalogom, fotokopijom vašeg teksta i sličnom dokumentacijom) na adresu Akademije. Željeli bismo zabilježiti sudjelovanje svakog člana naše ustanove u borbi za slobodnu Hrvatsku. Rad na knjizi već je započeo, pa Vas najljepše molimo da se javite ili pošaljete svoje priloge što je prije moguće (Tajani Škalameri ili Mariji Roščić). S poštovanjem, Stjepan Šešelj, tajnik ALU.
27. srpnja 1992. Primam pismo urednice, književnice Dub-ravke Oraić-Tolić, upućeno Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u kome nas obavještava da je Zavod za znanost o književnosti priredio zbirku Apeli, iskaza i pjesama, nastalih u vrijeme rata protiv Republike Hrvatske 1991./1992. Kupujući knjigu, vi obnavljate razorenu Domovinu! – apelira kolegica Oraić-Tolić.
15. prosinca 1992. Zaključili smo Izvješće o radu Informa-cijsko-referalno-dokumentacijske službe Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, koje se odnosilo na razdoblje od siječnja 1989. do prosinca 1992., od sjednica Savjeta Akademije odr-žanih dne 26. siječnja i 28. veljače 1989., na kojima je donese-na Odluka o osnivanju IRDS ALU u Zagrebu. Izvješće su pri-premili: Stjepan Šešelj, tajnik ALU, ex ravnatelj IRDS, Marija Roščić, voditeljica knjižnice i arhiva ALU i Tajana Škalamera, voditeljica fundusa ALU.
Frane Paro, Obavijesni znakovi IRDS Akademije
224
Druga Akademija. Pratimo li pomnije život i rad Akademi-je likovnih umjetnosti u Zagrebu i sve njezine mijene, od osni-vanja 1907. do naših dana, uočavamo uz njezinu čistu nastav-nu, likovno-naobrazbenu djelatnost, i onu drugu Akademiju koja je u stopu prati. Taj drugi paralelni život Akademije uvijek se ogledao u onome što se nije moglo svesti u nastavne plano-ve i programe, što se nije moglo nikako uokviriti, a bez čega Akademija, njezini studenti i profesori, opet nikako nisu mo-gli, jer bez toga ovakva ustanova bila bi znatno okrnjena, du-hovno osakaćena. To je bio njezin iskorak u prostor i u vrijeme u kojemu je postojala ne samo kao naobrazbena već i kulturna ustanova grada Zagreba, Hrvatske i hrvatske kulture općenito. Vidljivo je, svaki je naraštaj u svom vremenu znao naći i svoje odgovore, te uz obvezu ostvarivanja nastavnog plana i progra-ma svoj duhovni prostor. Jedno i drugo činilo je Akademiju.
Tražeći osamdesetih godina bolja ustrojbena rješenja likov-ne naobrazbe na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, uz izmjene, dopune, usklađivanja nastavnih planova i programa, nezaobilazno se nametala potreba pronalaženja odgovarajućih rješenja i za onu drugu Akademiju. Mogući odgovori artiku-lirali su se u ideji Informacijsko-referalno-dokumentacijske službe (IRDS) Akademije, o kojoj se u više navrata raspravljalo. Konačno, na prijedlog uprave ALU, odlukom Savjeta Akade-mije prihvaćena je organizacijska shema i osnovne djelatnosti IRDS (Odluka o osnivanju IRDS Akademije likovnih umjetno-sti u Zagrebu od dne 26. siječnja i 28. veljače 1989.).
Informacijsko-referalno-dokumentacijsku službu Akade-mije likovnih umjetnosti u Zagrebu, prema toj odluci, činili bi arhiv/pismohrana, fundus umjetnina, fototeka, videoteka, filmoteka, knjižnica, izdavalaštvo/nakladništvo, izlagalaštvo, tribine, rad izvan Akademije (Samobor, Pučišća, Klek, Ilok) i veze s javnošću.
I. Arhiv/pismohrana ALU. Pismohrana Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu organizira se i vodi u skladu sa zakonom i ostalim važećim propisima, a služi internim potrebama kao i javnim potrebama Akademije.
225
Poslije Drugog svjetskog rata arhivska građa Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu sakupljala se desetljećima bez prave sistematizacije i bez obrade podataka, pa bi se moglo reći da je skladišni prostor, gdje je bila pohranjena do 1980., bio skupljalište dokumentacije. Na takav se način postupalo i s gra-đom koju su komunisti preuzeli iz života Akademije od 1907. Za ilustraciju navodim ovdje jednu zgodu koja me je upozorila na odnos administracije i uprave prema arhivu, a dogodila se neposredno nakon moga dolaska na mjesto tajnika Akademije. Niz ormara nalazio se u prostoru do zahoda, ispred dvorane za veliki akt, vijećnice i ureda uprave, i nisu bili ni s čim za-štićeni osim s roletama ormara, koje su se znale više puta naći otvorene za trajanja radnoga dana. Da se u tim ormarima čuva pamćenje Akademije od osnutka godine 1907., saznao sam za-tekavši poispadale papire, velikoga austrougarskog formata, i neku knjižicu koju sam u žurbi i ne htijući odgurnuo nogom. A ta je knjižica, zapravo, bio indeks studenta slikarskoga odjela Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, poznatoga hrvat-skog slikara Ignjata Joba, koji je Akademiju upisao školske go-dine 1917/18. i nikada je nije završio. Indeks se i danas nalazi u Akademijinoj pismohrani, budući sam nakon toga iskustva naložio postaviti željezne rešetke kojima smo ogradili one fa-mozne ormare.
Godine 1981. zatražen je savjet od Arhiva Hrvatske, kako i što bi se trebalo poduzeti da se sredi arhivska građa. Odgo-vor se svodio na to da bi kroz određeno vremensko razdoblje jedan stručnjak Arhiva, sa dvije pomoćne osobe, trebao obav-ljati taj posao. Ali, za to nije bilo novaca. Te godine uspjelo se preseliti građu iz skladišnog prostora u prostor današnje studentske referade, a od sređivanja učinjen je samo uvid i opći pregled građe. Akademija tek u svibnju 1990. zapošljava osobu za poslove arhiva i knjižnice. Pismohrana se još tada nalazila u neuređenom prostoru, koji će tek po uređenju po-stati studentska referada. U to vrijeme prostor se preuređuje (grijanje, pregrade, prozori). Za vrijeme adaptacije arhivska se građa nalazi u istom prostoru, ali se premješta iz jednog dijela u drugi, da se što manje uništi. Ali, dočim je prostor uređen Savjet donosi odluku o njegovoj prenamjeni. Naime, arhiv-ska građa seli se dijelom na prvi kat, a dijelom ostaje u istom
226
prostoru. Prostor se ponovno preuređuje za novu namjenu, tj. studentsku referadu. Nakon adaptacije studentske referade arhivska se građa opet seli, ovaj put na drugi kat (ponad bivše knjižnice). Cjelokupna građa arhiva Akademije jedva je stala u taj maleni prostor.
Krajem 1990. i početkom 1991. uređuje se današnji prostor pismohrane. Dakle, ponovna selidba građe. U listopadu 1991. nabavljene su nove montažne police-regali. Cijelo to vrijeme adaptacija i selidaba, gotovo u nemogućim uvjetima, arhivska građa se sređuje. Naime, u lipnju 1990. angažirana je stručna osoba (od lipnja do studenoga 1990. i u listopadu 1991.) iz Ar-hiva Hrvatske, te je pod njezinim nadzorom započeto sređiva-nja građe. Nakon uređenja prostora i montaže polica započe-to je razvrstavanje i grupiranje te slaganje građe na police. Uz stručnu reviziju, koju je učinio stručnjak iz Arhiva Hrvatske, načinjen je sumarni inventar Akademije i njezinih prednika tj. popis cijele građe po skupinama. To su osnovne podjele građe arhiva Akademije. Tome se još treba dodati razna dokumen-tacija o majstorskim radionicama, koju smo uspjeli početkom 1991. nabaviti od supruge pokojnoga Rudolfa Maligeca, tajni-ka Majstorskih radionica, uvjerivši je da je toj građi (desetak arhivskih kutija) pravo mjesto u našoj ustanovi.
U listopadu 1991. zbog ratnih strahota što šire se Hrvat-skom naš arhiv seli se još jednom u podrumski tj. skladišni prostor. Iz toga prostora vraćen je godinu dana kasnije tj. u stu-denome 1992. Dakle, u razdoblju od studenoga 1980. do stude-noga 1992. naša se građa seli čak pet puta!
Arhivski savjet Hrvatske uvrstio je Akademiju u skupinu posjednika arhivske i registrirane građe I. i II. kategorije (li-sta objavljena u NN 15/89.), što znači da posjedujemo građu od posebnog društvenog, povijesnog i kulturnog interesa i značaja. Zato, i ovdje treba biti zapisano, kako se nikada ne bi ponovila sudbina pismohrane iz godina poslije Drugoga svjet-skog rata, kada je morala biti domišljato prekrivena naslagama ugljena i tako sačuvana od sigurna uništenja. Radilo se, nai-me, o nalogu koji je na neki čudan i neutvrdiv način prispio na Akademiju, a koji je zapravo trebao izbrisati memoriju jedne ovako važne ustanove, što su odgovorni ljudi prepoznali i zašti-
227
tili, skrivajući arhivalije među ugljen. Danas više nema ugljena i Akademija se grije na plin, a pismohrana je smještena na od-govarajući način, pa neka se i čuva na takav način, jer bez nje to bi bila kuća bez vjerodostojne priče, prazna kuća bez sadržaja, bez povijesti.
II. Fundus umjetnina ALU. Fundus umjetnina Akademije čine: djela diplomiranih studenata, djela postdiplomanata, dje-la gostiju studenata i postdiplomanata, djela profesora i gostu-jućih profesora, darovana djela i predmeti, naslijeđena djela i predmeti.
Tijekom proteklih osamdeset i pet godina na Akademiji li-kovnih umjetnosti u Zagrebu školovan je golem broj umjetni-ka. Akademija je gotovo čitavo stoljeće usmjeravala generacije slikara, kipara i grafičara i jedan je od nezaobilaznih čimbeni-ka koji su odredili pravce razvoja hrvatske umjetnosti. Više ili manje organizirano, profesori su osobno ili u odjelima (pri-mjerice u Grafičkom) sakupljali studijske, diplomske i postdi-plomske radove. Nažalost, tome poslu nikada nije pridavana potrebna važnost, niti su doneseni kriteriji sakupljanja, koje bi utvrdila Akademija kao matična ustanova, osiguravajući i ob-vezujući na taj način njihovo redovito i sustavno provođenje. Iako je Fundus postojao od Akademijina utemeljenja, priku-pljanje, spremanje i čuvanje radova, nažalost, desetljećima je teklo stihijski, a ta stihijnost naročito se očitovala nakon go-dine 1945.
U proteklim vremenima više je puta popisivano zatečeno stanje umjetnina, ali uglavnom bi na tome sve stalo. S vreme-nom su se gubili (?!) stariji popisi, tako da je bilo nemoguće ustanoviti što je sve sadržavao Fundus, i za kakve je vrijednosti osiromašen, bilo gubljenjem, uništenjem ili otuđivanjem. Jed-no su se vrijeme slike pohranjivale u prostoru danas domar-skoga stana ponad Ljevaonice umjetnina, a kada se uređivao taj prostor za novu namjenu, podvornici su dobili nalog da ga isprazne. I to su učinili tako da su sve slike i ostali predmeti završili na dvorištu. Tada je, vjerojatno, s dvorišta nestala i slika profesora Mladena Veže «Muškarac s polucilindrom», za koju smo tada saznali, kao i za ispričanu priču, da je više nema u Fundusu ALU. Uostalom, kao i tolike druge koje se mogu zaci-
228
jelo naći u privatnim zbirkama, odnosno muzejskim i sličnim zbirkama. Samo tko će posvjedočiti za diplomska djela koja su ostavljana Akademiji, prije sedamdeset ili pedeset godina, ako njihovi autori nisu više među živima, a službeni su se popisi izgubili. Sigurno je, da je Akademija za ta djela nenadoknadivo osiromašena.
Fundus obuhvaća tri zbirke: grafičku, slikarsku i kiparsku. Grafička zbirka ALU za sada predstavlja daleko najbogatiji dio Fundusa s oko četiri tisuće listova, mahom unikata, a za-stupljeno je trista osamdeset devet autora (podatci iz godine 1992.). Oko 300 listova predstavlja posebnu skupinu radova koji nisu potpisani, zatim radovi autora za koje se u Arhivu nije do sada utvrdilo da su studirali na ALU, te je nepoznat način ulaska njihovih djela u Zbirku. Tu su i radovi potpisani ili inicijalima ili vrlo nečitljivo, za koje će se budućim istraži-vanjima najvjerojatnije ustanoviti autori. Nešto više od stoti-njak listova s takvim nepotpunim podatcima već je obrađeno. Može se očekivati da će relativno vrlo mali broj ostati samo djelomično opisan. Među autorima gotovo su jednakim bro-jem zatupljeni studenti Grafičkog i Slikarskog odjela (svakako treba uzeti u obzir da dugi niz godina nije bilo odvojenog stu-dija grafike) i znatno manje Kiparskog odjela. Međutim, mape grafičara sadrže puno više radova (pojedine i do stotinu) dok su slikari i kipari ostavili od jednog do pet listova. Tako su, velikom srećom, u Grafičkoj zbirci ostala sačuvana imena ve-likih hrvatskih slikara, bivših studenata Akademije. Nažalost, u Slikarskoj zbirci, osim rijetkih iznimaka, značajnim autori-ma nema ni traga. Kako je na gotovo svim listovima dešifri-ran potpis autora, bilo je moguće abecednim redom razvrstati imena, što listove već sada, i prije nego što su obrađeni i popi-sani u inventarskoj knjizi i na karticama, čini dostupnima za raznovrsno korištenje.
Prvi dio Zbirke, koji je godine 1992. prenešen iz podruma bivše Majstorske radionice u Zamenhofovoj, bio je već jednom popisan kao vlasništvo Fundusa, jer na listovima su ostali redni brojevi, ali sudeći prema tim brojevima dio je izgubljen kao i sam popis i ime onoga koji ga je proveo. To su radovi nastali iz-među 1920-te do kraja pedesetih godina, uključujući i nekoli-ko ranijih, te vjerojatno prvi iz 1910-te (gotovo sve litografije),
229
te uglavnom diplomski radovi studenata do 1970. S obzirom na uvjete i prostor u kojemu su se nalazili neki su u prilično lošem stanju, oštećeni, zgužvani i poderani.
Drugi, obimom najveći dio Zbirke, prikupio je i sačuvao (u odličnom stanju), te ga ustupio Grafičkoj zbirci prof. Fra-ne Paro. Radi se o velikom broju različitih autora od kojih su mnogi predstavljeni cjelovitim mapama s radovima kroz više godina studija, a zastupljene su sve tehnike. Može se reći da ova dijela za sada čine okosnicu Zbirke. Veliku mapu listova primijenjene grafike ustupio je prof. Ante Kuduz.
Tijekom protekle 1992. Grafička zbirka je smještena u zgra-di ALU u Ilici 85, prostor bivše trgovine “Mladosti”, u nepo-srednoj blizini grafičkih klasa. Djela su razvrstana prema au-torima. U tiskari Nacionalne i sveučilišne knjižnice tiskali smo inventarsku knjigu, evidencijske kartice i informacijske nalje-pnice, prema standardiziranim međunarodnim pravilima, a sve prema stručnoj preporuci Grafičke zbirke NSK i u skladu s našim specifičnim potrebama. Ukoliko bi se osiguralo trajno rješenje prostornog smještaja zbirke (što je vrlo važan uvjet za nastavak rada) bili bi u potpunosti stvoreni uvjeti da i svi ostali profesori Grafičkog odjela obogate Zbirku sačuvanim radovi-ma svojih bivših i sadašnjih studenata, kao i vlastitim djelima, uz mogućnost neograničenog korištenja za potrebe nastave, organizaciju internih i otvorenih izložaba.
Slikarska zbirka ALU smještena je u jednoj pomoćnoj sobi i u velikom atelijeru u zgradi bivše Majstorske radionice u Zamenhofovoj. Godine 1989. tadašnji je voditelj Fundusa Ive Šimat Banov napravio cjelokupni popis slika koji uglavnom odgovara današnjem stanju, uključujući i radove nastale po-slije toga. Slikarska zbirka je znatno osiromašena i obuhvaća slike od 1975. godine, a samo se za četrnaest potpisanih rado-va može sigurno utvrditi da su iz perioda od 1926. do 1975. Odabir je prema tome očigledno bio slučajan i stihijski, jer tri godišta 75/76, 77/78, 78/79. predstavljaju brojem jednu četvrti-nu Zbirke. Međutim, može se s velikom vjerojatnošću sumnjati u dugogodišnje i sustavno otuđivanje djela iz Fundusa ALU, a posebice iz Slikarske zbirke. No to bi zahtijevalo ozbiljnije (i kriminološko) istraživanje.
230
Nepotpisane i bez godine nastanka su šezdeset i četiri sli-ke, pa će ih vjerojatno biti teško identificirati, a šezdeset i dvije su potpisane i nedatirane, pa su razvrstane prema godinama studiranja. Neke slike su stradale od vlage i prljavštine. Pro-storija u kojoj su bile spremljene okrečena je 1992., a sve su slike popisane i složene prema godini nastanka. Međutim, pro-storija je toliko mala da se radovi mogu vratiti natrag u nju samo ukoliko se stisnu i uguraju, jednako bez reda kao što je to bilo do sada. Za nove radove pogotovo nema mjesta. Zato treba uredno složiti ono što je moguće, a ostalo dalje ostaviti u velikom atelijeru. Za Slikarsku zbirku također je tiskana inven-tarska knjiga i kartice.
Kiparska zbirka ALU do sada nije objedinjena, ne zna se gdje je i u kakvom su stanju kiparska djela i postoji li uopće takav fundus djela. U godini 1991. izrađen je i predložen način budućeg obveznog prikupljanja djela Fundusa, koji su prihvati-li i odobrili Savjet i Vijeće ALU. Grafički odjel je i do sada radio na sličan način (spremajući određen broj otisaka vrijednijih ili uopće svih radova studenata, a ne samo diplomskih). Poseb-na komisija Slikarskog odjela odabrala je po jedan rad svakog studenta sa završne izložbe prošle godine i oni su pohranjeni u Fundusu. Kiparski odjel odabrao je po jedno djelo svakog di-plomanta, ali nije utvrđen prostor u kojemu će se odlagati djela buduće zbirke. Za sve tri zbirke Fundusa izrađeni su znakovi likovnog identiteta (autor Frane Paro).
Vjerujemo da će važnost Fundusa rasti zajedno sa brojem radova. Ukoliko se predviđeni planovi ostvare, tek tada će se Fundus svojom vrijednošću i služenjem u nastavi pokazati u pravoj mjeri nužnim dijelom Akademije likovnih umjetnosti. Tijekom godine 1992. učinjen je veliki, zapravo osnovni korak u konačnom i temeljitom sređivanju Fundusa ALU. Gotovo svi za sada dostupni radovi su složeni i popisani na trenutačno najbolji mogući način i nabavljen je skoro sav potrebni materi-jal za daljnju obradu. Ukoliko bude razumijevanja i mogućno-sti da se Fundus obogati videotekom, filmotekom i fototekom (što samo na prvi pogled izgleda skuplje i kompliciranije nego što stvarno jest), vjerujemo da će postati izuzetno vrijednom i korisnom ustanovom unutar Akademije likovnih umjetno-
231
sti. A ostvarenjem tako zamišljenog Fundusa ALU nedvojbeno postaje značajnijim sudionikom hrvatske kulture.
III. Fototeka ALU. Fototeka ALU prikuplja i stručno obra-đuje, te čuva i brine se o korištenju fundusa fototeke, kako za potrebe Akademije tako i za potrebe šire kulturne javnosti. O radu i organiziranju Fototeke odlučuje Akademija u okviru pravila rada svoje Informacijsko dokumentacijske službe.
Na osnovi informacija kojima raspolažemo u Akademiji postoji znatan broj fotografija i sličnih dokumenata, koji ned-vojbeno pripadaju Fototeci ALU. No, sve je to razasuto kako u različitim službama, odjelima, katedrama, a ponajviše kod sadašnjih i bivših profesora Akademije. Naš je zadatak, bitan posao Fototeke, prikupiti, srediti, čuvati i koristiti to Akademi-jino bogatstvo. Također, bi se i na druge načine, vjerojatno uz minimalna novčanih sredstava, iz drugih izvora mogla oboga-titi novim foto dokumentima bitnim za Akademiju. Prije svega iz privatnih zbirki i dokumentacija bivših studenata, profeso-ra, namještenika i ostalih prijatelja ALU. Nakon toliko godina Akademijina postojanja, vjerujemo, da je pristupanje ozbilje-nju ovog posla uistinu neodgodivo.
IV. i V. Videoteka i Filmoteka ALU. Temeljnu i stvarnu mogućnost ustanovljenja Akademijine videoteke i filmoteke vidimo u dosadašnjim kontaktima s Hrvatskom televizijom i Filmotekom. Nedvojbeno je da postoje čitavi nizovi filmova o pojavama i osobama i njihovim djelima, koje bismo uz pomoć spomenutih ustanova mogli unijeti u naše zbirke, a time i u nastavu. Ustanovljenjem, popunom i mogućim razvojem ove Akademijine djelatnosti, svakako bi se pružile i ostale moguć-nosti, sve do vlastitog sudjelovanja u nastancima novih urada-ka koji bi pripadali Videoteci ili Filmoteci ALU.
VI. Knjižnica ALU. Knjižnica ALU ima funkciju interne studentske (dodiplomske i postdiplomske) i profesorske knjiž-nice Akademije, ali ona je ujedno i sveučilišna i javna knjižni-ca, koja bi trebala djelovati kao dio jedinstvenoga sustava Naci-onalne i sveučilišne knjižnice.
Knjižnica ALU u Zagrebu utemeljena je školske godine 1907/08., dakle iste godine kada i sama ustanova. Sve do godine
232
1990. poslove knjižnice vodili su tajnici, administratori, pone-kad čak i daktilografi. U toj godini zaposlena je jedna osoba na radno mjesto voditelja knjižnice, arhiva i fundusa umjetnina. U skučenom prostoru, s prilično oštećenim i devastiranim in-ventarom i knjižnim fondom, te gotovo nikakvim novčanim sredstvima, samim uposlenjem te osobe nije se postiglo sve ono što se očekivalo. Zatečene knjige popisane su u inventarnu knjigu, budući da su se prethodni popisi ili inventarne knjige “izgubile”. Kako se u knjižnici nalaze neka veoma vrijedna iz-danja, za pretpostaviti je da ih je bilo još, te da je i knjižni fond pogodila ista briga kao i ona fundusa.
Osim inventarnoga popisa knjiga, koji je ujedno služio i kao pomagalo za izdavanje knjiga, drugih popisa niti katalo-gizacija nije bilo. U jesen 1991. knjižnica je preseljena u veći prostor unutar kojega je predviđeno i šest mjesta za čitaonicu. Preseljenjem knjižnice u veći prostor omogućen je bolji smje-štaj knjiga, a olakšano je i rukovanje s knjigama. U knjižnici je najprije inventarizira zatečeni knjižni fond. Od upisanih 3954 naslova u inventarnoj knjizi nedostajalo ih je oko 300, ali se nji-hov broj povratom smanjio, do listopada 1992. na 210 naslova (dopis br. 01-1278 od 27. listopada 1992.), a za očekivati je da će se taj broj i dalje smanjivati, vjerujući u savjest onih koji su knjige posudili.
Početkom veljače 1992. započela je izrada imeničkog abe-cednog kataloga tj. ispisivanje za svaku knjigu standardiziranih bibliotečnih podataka na kartice. Uspjelo se katalogizirati oko 1600 knjiga (prema pravilniku o bibliotekarstvu predviđala se obrada oko petnaest knjiga za osam sati rada). A budući da Akademija ne posjeduje stroj s memorijom ili računalo pomo-ću kojega bi se kartice umnožile, kartice se moraju prepisivati i nekoliko puta kako bi se našle u svim potrebnim katalozima (imeničnim, predmetnim). Izrađen je privremeni imenični ka-talog, kako bi izdavanje knjiga bilo što efikasnije.
U studenom 1992. imenovana je komisija za knjižnicu, s ciljem da se brine o načinu rada knjižnice, reviziji knjižnog fonda, nabavi novih knjiga, sređivanju dotrajalog knjižnog fonda, primopredaji knjižnice. Članovi komisije obaviješte-ni su o bivšem i dotašnjem stanju knjižnice. A profesor Frane
233
Paro izradio je grafičko rješanje vizualnoga identita IRDS, pa tako i knjižnica dobiva svoj novi znak, žig zaštićenoga fonda, žig posuđenih i vraćenih knjiga. U toj godini naručeno je de-set inozemnih časopisa, a isti broj časopisa i novina priman je iz zemlje. U razdoblju od 15. prosinca 1991. do 15. prosinca 1992., nabavljene su osamdeset i dvije knjige, od toga je kuplje-no dvadeset i sedam, a pedeset i pet ih je dobiveno gratis. Iste je godine upisano u knjižnicu šezdeset i tri studenta (posuđeno je 248 knjiga), te dvanaest profesora (posudili su 74 knjige). Za djelatnost knjižnice, nažalost, nisu bila utvrđena potrebna nov-čana sredstva, što je bitno utjecalo na efikasnost rada knjižnice.
VII. Izdavalaštvo/nakladništvo ALU. Izdavalaštvo/naklad-ništvo ALU ostvaruje se samostalno ili u suradnji s ostalim članicama Sveučilišta, a ostvarivo je posebno s Muzičkom aka-demijom i Akademijom dramskih umjetnosti, kao i u suradnji s drugim akademijama, fakultetima i sveučilištima u zemlji i u svijetu.
Osim povremenih publikacija na Akademiji do sada, naža-lost, nikada nije ostvarena znatnija izdavalačka djelatnost. Čak ni onom obveznom dijelu literature neophodne studentima od-nosno nastavi na Akademiji. Stoga se i događalo da su neka po vrijednosti nezaobilazna djela Akademijinih profesora završa-vala kod drugih izdavača, pa čak i u drugim sredinama, izvan hrvatske kulture (primjer H. Summereckera i njegove “Prepa-racije i upotreba smolastih firnisa”). Ni zakonske obveze nisu pomogle da bi se u tome nešto znatnije pomaklo na korist Aka-demiji. Zato se ne treba posebno ni čuditi što se veoma malo ostvarilo, od onoga što je u shemi IRDS ALU navedeno, no drži-mo da tom ostvarivanju treba pristupiti i dapače znatno ga širiti.
Akademija je, premda IRDS u tome poslu nije sudjelovala, objavila “Spomenicu ALU 1907.-1987.”, koja i površnim uvi-dom otkriva mnoge nedostatke. I zbog toga, a još više zbog stvarne potrebe za temeljitom i kompletnom povijesnicom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, inicirali smo pri-preme za izradu monografije ALU. A pokrenuli smo i osigurali prava, i pripremili za tisak, autobiografsko djela Vlaha Bukov-ca “Moj život”, kao i Joze Kljakovića “U suvremenom kaosu”. “Moj život” je drugo hrvatsko izdanje, poslije onog iz 1918.,
234
a “U suvremenom kaosu” je prvo domovinsko izdanje, dok je prvo izdanje iz 1952. izašlo u Buenos Airesu. Na prijedlog ob-novljene Matice hrvatske, cijeneći njezin značaj u hrvatskom duhovnom prostoru, ali i zbog naših novčanih prilika, ušli smo u ta zajednička izdanja, te će Akademija ostati i u slijedećim projektima suizdavač biblioteke “Dnevnici-sjećanja-životopi-si”. Posebno bi trebalo ustanoviti mjesto izdavalaštva ALU u okviru cjelokupnog izdavalaštva Sveučilišta, ali i tražiti surad-nju drugih nakladnika za izdanja koja su nedvojbeno korisna Akademiji, kao što su:
- udžbenici (knjige, skripta, priručnici itd.)- ostale stručne-umjetničke publikacije- reprint izdanja značajna za ALU odnosno za likovnu po-
vijest, naobrazbu itd.- knjiga i ostalih publikacija iz likovnog i drugog stručnog
života ALU, njezine povijesti, suvremenosti, kao i perspektiva razvoja
- djela aktivnih i bivših profesora, kako likovnih tako i dnevnika, sjećanja, zapamćenja, razgovora, memoara itd.
- publikacije značajnih predavanja, pojedinaca ili skupina autora, važnih skupova, simpozija, obljetnica, događaja i sl.
- internih povremenih ili stalnih publikacija (biltena, listo-va, časopisa)
- popratnih izdanja uz pojedinačne ili skupne izložbe od-nosno druge likovne i ine manifestacije.
VIII. Izlagalaštvo ALU. Izlagalačka djelatnost ALU ostvari-vala bi se i u vlastitim prostorima (od klasa, dvorana do vlasti-toga galerijskog prostora u Ilici 85, odnosno u Zamenhofovoj i Jabukovcu), te u ostalim javnim gradskim izložbenim pro-storima, kao i prostorima izvan Zagreba. Izlagalačka djelatnost ALU temeljila bi se na djelima iz Fundusa, Fototeke, Videoteke, Filmoteke, Knjižnice i Arhiva Akademije, te recentnih ostva-renja studenata, profesora i gostiju, prezentiranih samostalno, skupno ili tematski, u razmjeni s ostalim akademijama iz ze-mlje i inozemstva.
235
Na Akademiji se redovito, u sustavu nastave, u vidu godiš-njih i diplomskih ispita, upriličuju izložbe, koje su premda krat-kotrajne po vremenu trajanja, dostupne i ostaloj zainteresiranoj javnosti. Stalne su pak dvojbe, podijeljena su razmišljanja oko toga, dopustiti ili ne dopustiti veću nazočnost javnosti na tim izložbama. Ta je podijeljenost slična onoj koja se javlja ukoliko se postavi pitanje dopustiti ili zabraniti izlaganja studentima u vanjskim izložbenim prostorima za trajanja studija. Pored toga, stalno je nazočna potreba Akademijine veće nazočnosti u hr-vatskim izložbenim prostorima. Stoga se i organiziraju pojedi-načne izložbe, kako u prostoru Akademije, tako i u suorganiza-ciji s galerijskim prostorima u gradu Zagrebu i izvan Zagreba. Naročito je oživjela ideja Akademijine galerije, u kojoj bi izlagali profesori i studenti, a posebice bi se javnosti mogla predstavljati djela iz akademijina Fundusa. Tim ostvarenjem Akademija bi napokon mogla ugostiti studente i profesore prijateljskih aka-demija iz svijeta. Po našim procjenama Akademija za ostvare-nje ove ideje ima odgovarajućih prostornih mogućnosti, bilo izgradnjom ili adaptacijom postojećih prostora.
IX. Tribine ALU. Tribine ALU, organizirane samostalno ili u suradnji s ostalim mogućim suorganizatorima, uvijek su otvorene kako sveučilišnoj tako i ostaloj kulturnoj javnosti. Predavanja i slična događanja, koja bi se ostvarivala putem tri-bina, ponajviše su vezana uz nastavu, dopune nastavnog plana i programa, i o tome unaprijed odlučuje znanstveno-nastavnič-ko vijeće, utvrđujući plan, teme i predavača. Nažalost, to se do sada nije događalo, pa se sve ono što se ostvarivalo na našim povremenim tribinama, može držati samo usputnim.
X. Rad izvan Akademije. Od svojih početaka Akademi-ja je nastojala omogućiti studentima rad i nastavu u prirodi. Već od 1913. prof. Menci Klement Crnčić vodi svoje studente na “vježbanje u slikanju i risanju morskih krajeva”, najčešće u Novi. Bela Csikos-Sessia to čini u Podsusedu, a kasnije studenti rade u Puli, Rovinju, Lopudu, Malinskoj, Orebiću, Srebrenom, Trakošćanu i drugdje. Osamdesetih godina, i prije nego je IRDS formalno zasnovana, ponovno se obnavlja ideja nastave u pejzažu, s željom da se oživi i nastavi tradicija započeta još od prof. Crnčića, a koja će se od 1989. voditi u organizaciji IRDS.
236
Godine 1986. ZNV Akademije prihvaća moj prijedlog o osnivanju Škole pejzaža na Neretvi, a početkom slijedeće 1987. ostvaruje se sporazum između ALU i “Neretva-Industrije” iz Opuzena, “Zagreb-Neretvanke” iz Opuzena, “Razvitka” iz Met-kovića, te Galerije Stećak Klek, koji još i danas vjerno prate ovaj projekt. U listopadu 1987. održana je prva Škola pejzaža, vo-ditelji su prof. Ferdinand Kulmer, koji s tajnikom Akademije Stjepan Šešelj i s deset studenata kreću na put. Na kraju školske godine, u lipnju 1988. u sklopu godišnje izložbe studenata na ALU izloženi su i radovi s ovog studijskog putovanja, a izložba je tijekom kolovoza i rujna prenešena u Galeriju Stećak Klek. Po dva djela svakoga studenta trajno ostaju u Fundusu Galerije Stećak Klek, a tri rada darovao je i voditelj prof. Ferdinand Kul-mer. Ovakva je praksa izlaganja i pohranjivanja radova nastav-lja se. Svake godine Akademija prigodom izložbe u svojoj na-kladi tiska katalog. Godine 1988., od 18. do 28. rujna održana je druga Škola slikanja u pejzažu. Voditelj je bio prof. Vasilije Josip Jordan, uz tajnika Stjepana Šešelja. Izložba je održana na ALU u Zagrebu od 21. do 28. lipnja, a u Galeriji Stećak Klek od 1. do 30. rujna 1989. Izloženo je i pohranjeno u Fundusu Galerije Stećak dvadeset studentskih radova i jedan rad prof. V. J. Jordana.
Od 18. do 28. rujna 1989. nastava u pejzažu Neretve održa-va se za deset studenata, a voditelj je bio prof. E. Kokot. Izložba na ALU u Zagrebu trajala je od 20. do 29. lipnja 1990., a u Ga-leriji Stećak Klek od 1. do 30. rujna 1990. Izloženo je i poklo-njeno Fundusu “Stećaka” 19 studentskih radova i tri rada prof. Eugena Kokota.
Od 17. do 29. rujna godine 1990. održana je četvrta Škola slikanja u pejzažu. Voditelj je prof. Biffel. Izloženo je i darovano 14 studentskih i 3 rada prof. Josipa Biffela.
1991. Škola nije održana, zbog rata koji je zahvatio i hrvat-ski jug.
Ali od 20. do 30 rujna 1992., usprkos ratnom okruženju studente na Neretvu vodi prof. Rudolf Labaš i tajnik Stjepan Šešelj. Kako bi se nadoknadilo propušteno godine 1991., orga-nizira se rad u pejzažu u proljeće te u jesen 1993. Suorganiza-tori su unaprijed prihvatili takav plan.
237
Također je zaključen sporazum o suradnji i organizaciji rada izvan Akademije s određenim ustanovama u Pučišćima na otoku Braču, Iloku, Samoboru, Sisku, Vrsaru, međutim ta suradnja nije se održala. U nekim slučajevima bilo je to kriv-njom Akademije, primjerice Pučišća, a u nekim razlozi su dolazili s druge strane. No, svakako se ne bi smjeli zadovoljiti postojećim stanjem, jer neophodno je osim slikarskog rada u pejzažu ostvariti i rad studenata kiparstva i grafike u prostori-ma izvan ALU i izvan Zagreba.
U Zagrebu, 16. prosinca (339. dana hnd). Križni puti Ru-dolfa Labaša u Atelijeru Puškarić u Ilici, prek puta Akademi-je likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1984. susrela su se dva iznimna Nazarenčeva sljedbenika. Dva neobična svjedo-ka. Susreli su se na istome putu, zbog istoga posla, a sve zbog toga što su i prije” a da jedan za drugoga nisu ni znali, činili isto. Prepoznavajući, otkrivajući, u sebi, međ nama, ovodob-noga i svakodnevnoga Krista, čovjeka - našega bližnjega. Jedan u domovini, u Hrvatskoj. Drugi po bijelu svijetu, misionareći i vidajući rane našemu puku. Hrvatski slikar i virtuozni crtač Rudolf Labaš bijaše jedan, a drugi Šimun Šito Ćorić, hrvatski franjevac i pjesnik (između ostalih kreposti). Zajednički posao, a zapravo zajedničko svjedočenje bilo je stvaranje knjige AFE-RA PALESTINAC za koju je tekst napisao fra Šito, a crteže, vi-njete i omot Rudi Labaš. Službenoj crkvi, točnije njezinu vrhu, nije se u prvome motrenju knjiga svidjela. No običnu puku, njezinu čitateljstvu, ta knjiga se dojmila bliskom, njihovom, i njezin tekst i njezini crteži. Istinu valja reći, da ni tada a ni ka-snij€, autori joj nisu izopćeni ni iz reda niti iz općinstva naše Crkve. Dapače, i mnogi od onih ćudorednika bliže se njezinoj jednostavnosti, njezinoj istinitosti. Pjesnik tamo bilježi “nešto malo od onoga što (je) sam čuo”, a crtač dio onoga što je vidio, a jedan i drugi ono što su sami iskusili. U taj krug, u taj vječi-ti splet, i mimo svoje volje, ulazimo i mi, čitatelji, motritelji. I ne činimo nikakva grijeha niti bilo kakva svetogrđa kada se zatečemo kako nismo sigurni radi li se to o sudbini našoj ili pak Njegovoj, Bogočovjekovoj, Kristovoj. Svi mi tek ponavlja-mo, svatko na svoj način, svoj križni put. A nekima je, za našu i njihovu sreću (?) da to da to još i naslikaju. Rudi Labaš je nedvojbeno jedan od njih, a u hrvatskoj likovnoj umjetnosti,
238
ponovimo to i mi, jedan je od onih izabranijih. Gotovo čita-vo Labaševo slikarsko djelo događa se na tragu križa, na ne-prehodnim križnim putima. Ove slike (ulja, gvaševi, akvareli, crteži) što nas okružuju, samo su dio, kockice u mozaiku, koji teži totalnoj, sveopćoj slici, koja bi da je svrha Labaševe pojave međ nama. Nu o tome ljudski je tek snovati, upinjati se... Stoga, znajući Rudija Labaša mogu tvrditi: još će nas okupljati nove njegove slike. Ufati se, toliko je još puta pred njim. A mi, kada smo Već tu, pomozimo mu, ako nam i naš križ nije već prete-žak. Samo, ne smetnimo, Šimun je samo onda bio usput.
Zagreb, 12. siječnja 1993. Status studenta iz republike bivše Jugoslavije i ostalih država – zaključak užeg kabineta Vlade Re-publike Hrvatske. U prilogu vam dostavljamo Zaključak užeg kabineta Vlade Republike Hrvatske od 31. prosinca 1992. go-dine, koji se odnosi na status studenata iz republika bivše Ju-goslavije i ostalih država, te molimo da o njemu izvjestite svoje članice. Podsjećamo da je Vlada Republike Hrvatske na sjedni-ci održanoj 19. lipnja 1992. godine dala mišljenje o statusu stu-denata iz republika bivše Jugoslavije, prema kojem svi studenti (izuzev Hrvata) imaju status stranih državljana, te trebaju ubu-duće plaćati školarinu, ukoliko bilateralnim sporazumom nije drugačije uređeno. Do danas je sporazum zaključen samo s Republikom Slovenijom, pa se na studente iz te Republike koji studiraju u Hrvatskoj ne odnosi navedeni Zaključak. U svezi s točkom 1.b. Zaključka izvješćujemo vas da iznimno u 1992/93. školskoj godini studenti iz republika bivše Jugoslavije plaćaju naknadu za studije u iznosu kaji je utvrđen u točki I. Odlu-ke o plaćanju naknade za studij prema osobnim potrebama u 1992/93. školskoj godini, koju je ministar kulture i prosvjete donio 23. srpnja 1992. godine (Kl.ozn. 602-04/92-01-356; Ur.br. 5323/1-92-01). Kako je navedenom Odlukom utvrđenu visinu naknade student uplaćivao prilikom upisa (naveden je u Odluci datum 10. rujna 1992. godine), to su studenti strani državljani iz republika bivše Jugoslavije sada obvezni uplatiti naknadu u realnom iznosu, odnosno u dinarskoj protuvrijed-nosti od: a) 750 DEM-a za studije društvenih i humanističkih znanosti, pravnih, politoloških i ekonomskih znanosti, nastav-ničke studije te studije matematike i fizike, b) 1.000 DEM-a za studije tehničkih znanosti, c) 1.250 DEM-a za studije medicin-
239
skih i prirodoslovno-matematičkih znanosti (osim matematike i fizike), te umjetničke studije. Naknada za studij odnosi se na troškove svih oblika nastave i ispite u 1992/93. školskoj godini. U slučaju kada student ima samo obvezu polaganja preostalih ispita (npr. apsolventi), fakultet mu treba utvrditi samo obvezu plaćanja odgovarajućeg dijela naknade, srazmjerno preostalim obvezama iz studija. Kako su studenti iz republika bivše Jugo-slavije u 1992/93. školskoj godini bili uvjetno upisani, s odgo-dom plaćanja naknade za studij do 31. prosinca 1992. godine, fakulteti, umjetničke akademije i više škole dužne su ih upo-znati sa Zaključkom užeg kabineta Vlade Republike Hrvatske i Odlukom Ministarstva kulture i prosvjete o visini naknade za studij.
Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 26. velajče 1993. Svim znan-stveno- nastavnim ustanovama sveučilišta u Zagrebu. Predmet: školarine za strane studente, državljane republike bivše SFRJ. U svezi školarina za strane studente iz republika hivše SFRJ, za koje je prethodnirm odlukama Ministarstva kulture i prosvje-tete, a slijdom zaključka Vlade, bilo određeno da za nastavak studiranja imaju obvezu plaćanja školarine u iznosu koji je odredilo Ministarstvo, dobili smo od Ministarstva prosvjete dopunu stavova i naputaka za postupanje s tim studentima. Iz tih dopuna proizlazi slijedeće: l. Svim stranim studentima državljanima republiku bivše SFRJ se može omogućti uplata školarine u više obroka s tim da se ukupna školarina mora uplatiti do kraja školske godine. 2. Budući da se očekuje skla-panje protokola o uvjetima studiranja studenta iz BiH i Make-donijom, preporuča se da se studentima iz tih republika omo-gući odgoda uplate prvog obroka školarine do 1. travnja l993. 3. Studentima koji su podnijeli zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva, a taj zahtjev im još nije riješen, mogu nastaviti studirati s odgodom plaćanja do 01. travnja 1993. Kako je rok za upise u ovaj semestar već istekao, upisni rok za te studente treba produžiti do 05. ožujka 1993. 4. Sveučilište treba najka-snije do 10. ožujka l993. dostaviti: a) broj studenata stranih državljana iz Republike Bosne i Hercegovine, b) broj studena-ta stranih državljana iz Republike Makedonije, c) broj stude-nata stranih državljana, koji su podnijeli zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva, a kojima taj zahtjev još nije riješen.
240
Brojeve ovih studenata treba prikazati prema državljanstvu koje sada imaju. Ukoliko neki od ovih studenata spadaju i u kategorije pod a) ili b) treba ih prikazati samo u kategoriji c).
Zagreb, 27. rujna 1993. Predmet. Informacija o statusu dr-žavljana republika bivše Jugoslavije - mišljenje. U vezi s mate-rijalom koji ste nam dostavili faxom 24.rujna 1993. godine, sa zamolbom da Vam odgovorimo koje točke u priloženoj In-formaciji nisu više točne. Izvješćujemo Vas o slijedećem: I. U 1993/94. školskoj godini treba razlikovati slijedeće kategorije studenata: 1. studenti - hrvatski državljani, 2. studenti hrvat-ske narodnosti (bez hrvatskog državljanstva) - iz država bivše Jugoslavije i iz dijaspore, 3. studenti - strani državljni. U ovoj školskoj godini nema više kategorije studenta-gosta. Studenti koji su u 1992/93. školskoj godini imali taj status mogu prijeći na studije u Republici Hrvatskoj u skladu sa zakonom, statu-tom visokog učilišta i slobodnim kapacitetom učilišta. Prijelazi se mogu odobravati samo na temelju dokumenata iz kojih se pouzdano mogu utvrditi položeni ispiti i obavljene druge zada-će, koje slijede iz nastavnog plana i programa. Visoko učilište ima pravo utvrditi razlikovne ispite, koje je student obvezan upisati i položiti, ukoliko to proizlazi nakon poređanja nastav-nih planova i programa. Studentima - apsolventima prijelaz se može odobriti samo upisom posljednje godine studija i pola-ganja razlikovnih ispita, o čemu je Znanstveno-nastavno vijeće Sveučilišta u Zagrebu donijelo odluku već prošle školske godi-ne. Satus studenata prijelaznika (redovni, uz rad, prema osob-nim potrebama) utvrđuje se prema njihovom ranijem statusu odnosno vremenu provedenom na studiju izvan Republike Hrvatske. II. Status i obveze studenata iz Republike Slovenije i Republike Makedonije u 1993/94. školskoj godini uredit će se posebnim protokolom, na temelju zaključka Vlade Republike Hrvatske od 14. rujna 1993. godine. Dok se navedeni protokoli ne potpišu ovim studentima treba odobriti upis u višu, godi-nu studija bez obveze plaćanja školarina koja je utvrđena za studente, strane državljane. III. Studenti mađarske narodnosti iz Vojvodine (14 studenata) studiraju bez obveze plaćanja ško-larine, na temelju postignutog dogovora s Ambasadom Repu-blke Mađarske koja brine o ovim studentima. Pomoćnik mini-stra, prof. dr. Ilija Škrinjarić. Odobreni. Republika Hrvatska,
241
Sveučilište u Zagrebu, Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, Ilica 85. Broj: 01-1348/10-1992. U Zagrebu, 13. studenog 1992. Izvadak iz Zapisnika 2. sjednice Znanstveno-nastavnog vijeća održane dne 13. studenog 1992. ZNV ALU donosi odluku ko-jom se Slobodana Radića, studenta Slikarskog odjela ALU u Sarajevu, upićuje na kontrolni ispit za nastavak studija na Sli-karskom odjelu ALU u Zagrebu. (molba br. 01-1230/1-1992. od 19. listopada 1992. god.). DEKAN red. prof. Vasilije Josip Jordan.
Republika Hrvatska, Sveučilište u Zagrebu, Akademija li-kovnih umjetnosti, Zagreb, Ilica 85. Broj: 01-1348/9-1992. U Zagrebu, 13. studenog 1992. Izvadak iz Zapisnika 2. sjednice Znanstveno-nastavnog vijeća održane dne 13. studenog 1992.
ZNV Alu potvrđuje svoje odluke donesene 1. sjednici od 8. listopada 1992. god., a prema kojima studenti ALU u Sa-rajevu zadržavaju status gosta studenta na našoj akademiji u škol. God. 1992/93. ovime ZNV Alu rješava molbe studenata: Jadranke Popović, br. 01-1299/1-1992. od 30. listopada 1992. god., Rade Jarka, br. 01-1349/1-1992. od 10. studenog 1992. god, Dine Filipović, br. 01-1363/1-1992. od 11. studenog 1992. god., Ružice Savke Krešić, br. 01-1365/1-1992. od 12. studenog 1992. god. I Alema Korkuta, br. 01-1229/1-1992. od 19. listopa-da 1992. god. DEKAN red. prof. Vasilije Josip Jordan.
Tragom arhiva Akademije. Dokument - broj: 25.618. – 1907., izdan - u Zagrebu, dne 21. studenoga 1907., upućen - ravnateljstvu Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. U kojemu stoji - Tamošnji izvještaj od 13. studeno-ga 1907., broj 8., kojim se izvješćuje, da je vođenje knjižničar-skih posala povjereno pomoćnom učitelju Klementu Crnčiću, čuvanje anatomske zbirke učitelju Beli Csikosu, a zbirke odlje-vaka prof. Robertu Frangešu te učeničkih radova pomoćnom učitelju Branimiru Šenoi. Kr. Zemaljska vlada, odio za bogo-štovlje i nastavu, s odobrenjem na znanje, za bana: Kr. Od-sječni savjetnik: (potpis). Vidi se da je već 1907., zapravo, tako ustrojena Knjižnica Akademije, kao i Fundus Akademije te da se vodila brigu posebno o vrijednim knjigama i studentskim radovima. No, Knjižnica Akademije se tek znatnije popunja-va 1915., kada Hrvatsko društvo umjetnosti daruje Akademiji
242
četiri stotine šezdeset i četiri primjerka knjiga i časopisa, na hrvatskom i na stranim jezicima, iz područja likovnih umjet-nosti. Temelj knjižnice bio je u potrebi zadovoljavanja studija likovnosti i studija za nastavnike crtanja, koji se tek ovim da-rovanjem ponešto popravio. Državne potpore za ovu namjenu bile su beznačajne, tako da se fond knjiga i časopisa povećavao samo zahvaljujući darovima pojedinaca i ustanova koje su bri-nule o Akademijinu usponu. U popuni djela francuskih autora i s nizom časopisa pomagao je Francuski institut u Zagrebu. U vrijeme moga dolaska na Akademiju Knjižnica Akademije je bila smještena u prostoru jednoga kabineta na drugome katu, odprilke u dvadeset kvadrata i služnosti ormara s knjigama u susjednoj predavaonici, koja se mogla koristiti za čitanje u vre-menu kada nije bilo predavanja.
2. veljače 1993. Ima Viktor Vida predivnu pjesmu, do zano-sa istinitu, ponosnu, poučnu čak. Samo Hrvati ne čitaju ništa od onoga što su im temeljne vrijednosti i što im vraća ponos i obnavlja pamćenje i pamet. Stoga mi i dalje preuzimamo i pro-nosimo i prenosimo prosudbe, kao već i opća mjesta, primjeri-ce, hrvatske književnosti (panorame, izbori, antologije…), koje su nam sastavljali u pravilu režimima odani, a često prikriveni, kritičari, antologičari, povjesničari… Zato, pomno pretražuj-mo njihove ostvaraje!
*
Kakav smo mi to narod koji ne umije, dapače, koji ne će se okupiti oko svojih velikih stvari, pojava, velikih imena i doga-đaja… Mislim na Međugorje, i na Meštrovića…
*
Nikada nitko nije kao ja osjećao i govorio jezik ovaj što ćutimo ga hrvatskim, razmještao mu riječi, vagao ljekarnički pomno njegovu ljekovitu ljepotu. Tisućljeća iskustva, nikada nitko i nikada ne će umjeti tako znati mi dati. O hrvatski, moja jedina povijesti, iz koje dolaze mi pređi, iz koje niču slijednici mi.
*
243
6. veljače 1993.
Svjedok nepouzdanpoput leptirapoput bljeskamunjeto na tren svijet osvjetljavai zamračuje
23. ožujka 1993. Od ideje Hrvatske do njezina ozbiljenja pa osude i razapinjanja duž čitava križnoga puta, od Bleibur-ga do juga Balkana, pljuvanja i ubijanja pored puta. Nigdje da naiđe neki Šimun, nikoga da ponese Križ, dapače, orga-niziraju one koji mješće vode daju žuč, otrov, pljuvanje – či-tavim putom. Ipak, iz one smrti rodio se život, koji je čekao svoj novi trenutak u svakome pojedincu i konačno u čitavoj Hrvatskoj, opet oživljuje, struji. Onoj koji sada čudi svijet, kako je iz smrti nanovo izišao i samo ta činjenica svijetu čini problem, remeti red, mir u urednu preživljavanju. Kao onda s Isusom Kristom, tako je i danas, Gospod s Hrvatskom nešto je naumio. Najveće zlo koje je učinila vladajuća stranka jest odustajanje od svih vrijednosti koje su je činile pokretom. A te vrijednosti su sve one uznosite koje su činile Hrvatsku i onda kada je nije bilo, nije smjelo biti. Uništili su onaj zanos, onu vjeru u Nju. Hrvatsku. A uskrsnuće Hrvatske moguće je jedi-no ako ono stalno traje zanosno u svakom pojedincu, kao što smo je živom održali, svim silama usprkos, svaki ponaosob u nama i u onom smjelom (!) povjerljivom šaputanju, u uho dobra prijatelja. I tako 45 godina. Kao onda s Isusom iz Naza-reta, tako je i s današnjom Hrvatskom Gospod nešto iznimna namislio. Vjerujem u to. Nema u čovječjem životu, posebice u duhu, tako malene stvari – koja ga muči, tišti, boli – a da ne bi bila vrijedna molitve, pozornosti i uslišanja Gospodnjega. Bol i najneznatnija vrijedna je promišljanja (a svako promišljanje je obraćanje Bogu, objašnjenje te boli prema ukupnoj boli svi-jeta Božjega), vrijedno je zagovora, savjeta, pomoći da se ona odagna, ako li je sam nisam moćan odagnati.
244
Zagreb, 26. listopada 1993. Piše mi bard hrvatske knji-ževnosti Dragutin Tadijanović, kojemu sam na njegovu želju upriličio sastanak na Akademiji s profesorom Matkom Peićem te je Tadijanović ostao fasciniran Peićevim briljantnim sjeća-njem na neke njihove zajedničke susrete. Time je Tadijanović bio zatečen a onda i zabrinut pa me je zamolio da ostanem još neko vrijeme s njim, nakon što je Peić otišao iz Vijećnice Akademije. Šešelje* – govorio mi je tada Tadijanović – je li moguće da se on svega toga sjeća, a on je mlađi od mene i bit će kako on bude svjedočio kad ja odem prije njega? Sutra-dan ponovno me nazove telefonom Tadijanović i veli: Znam, Šešelje! Sjećaš li se onih njegovih Lipa mill notesa? On se je pripremao iščitavajući ih za susret sa mnom. Bog, do viđenja!
*Tadijanović me je uvijek tako oslovljavao.
Tadijanovićevo pisamce
Preslika dopisa Tomislava Krizmana Tadijanoviću
Preslika dopisa Marijana Detonija Tadijanoviću
248
Zagreb, 26. listopada 1993. Tadijanović mi piše: Dragi moj Stjepane Šešelje, iz priloženih dokumenata vidi se da sam šest godina bio (od šk. g. 1939/40. do uklj. šk. g. 1944/45.) honorarni nastavnik Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Znanja i ravnanja radi! Srdačan pozdrav! Tvoj Tadija.
Rektorat Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu / Broj: 728/1939./ Zaključkom sjednice profesorskog savjeta održane dne 13. oktobra 1919.* zaključeno je da se Tadijanović Dragu-tin, urednik službenih novina banovine hrvatske** u Zagrebu, povjeri predavanje u obuci narodni jezik četiri sata tjedno. Na osnovu prednjeg zaključka profesorskog savjeta od 13. okto-bra 1939. I na osnovu ovlaštenja Gospodina Ministra prosvjete Opće odjeljenje I. broj 1080 0d 14/II. 1939, te rješenja banske vlasti banovine Hrvatske predsjednički ured od 29./XI. 1939. br. 27509/Pr. / ODLUČUJEM / Da se postavi za honorarnog na-stavnika na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu za obuku iz narodni jezik Tadijanović Dragutin, urednik službene novine banovine Hrvatske u Zagrebu, sa četiri sata tjedno. Honorar mu se ima računati po 30. Din. /trideset/ dinara od održanog časa. Isplata honorara pada na teret partije 291 pozicija 5 budžeta za 1939./1940. Godinu.- / 27. novembra 1939./Naredbodavac II. stepana U Zagrebu / Administrativni direktor: / Tomislav Kriz-ma, v.r. / profesor / Prijepis se ovjerava! / Žig ALU.
Akademija likovnih umjetnosti / Broj: 490/1945. / G. Prof. Dragutinu Tadijanoviću / Zagreb / Poštovani gosp. profeso-re! / Čast nam je obavijestiti Vas, da prema nastavnome pla-nu ove Akademija za školsku godinu 1945/46, otpada preda-vanje iz hrvatskog jezika, pošto će se ovaj predmet predavati na tečajevima, koji će se držati izvan Akademije. Uslijed toga prestaje razlog da Vas ove godine molimo za Vašu pomoć. Stavljajući Vam ovo do znanja, smatramo svojoj dužnošću, da Vam se najtoplije zahvalimo na Vašoj dragocijenoj surad-nji, koju ste nam kroz nekoliko godina najsusretljivije pruža-li, a nadamo se da ćemo i u buduće za slučaj potrebe moći na Vas računati. Uz izraz odličnog poštovanja S. f. S. N! U Zagre-bu, 6. XI. 1945. Rektor: (potpis) Marijan Detoni. (žig ALU)
*pogrješka, trebalo je stajati 1939.**Banovine Hrvatske
249
*
Antifašistička koalicija još uvijek postoji i djeluje, a posebnu zadaću ima i dalje u Europi, iz više razloga s više ciljeva. A oni su i protunjemački i protuhrvatski (premda s Rusima kao i sa Srbima računaju). Oni su protueuropski. Stoga nikako da ta koalicija postane i antikomunistička, budući da je komunizam jednak (u ideji), a po trajanju i ostvarenju, i veće zlo negoli je nacizam i fašizam.
*
Maestru Borisu Papandopulu
Sve do tvoga dolaskalaganih sandala i bosih noguizišao si iz onihSvijetlih palačaOstvario predivnu glazbu čistu(Oktavu Ti ponavljači virtuozno i vješto svirajuda zid im toči u Tvoje notne rukopise)Ti si pohodio Hrvatskua tamo je ostala (u onom svijetlu) prazna kućaSamo mi smo znali po Tvojim haljinamakoje plešuna Tvojoj glazbida ovdje je Europa
*
Usnuti mi je. Liježem, ne smijem zaspati. Ljetos sam ra-stvorio sat, ne radoznalo nego s vjerom da sam dorastao tom mehanizmu. Naravno, pregršt djelića osta izvan stroja. Ne smi-jem zaspati, bdijem. Ujutro, točan moram biti ili ću zakasniti. Slušam opet tu neretvansku noć.
250
*
U ono vrijeme… u Zagrebu ste mogli rezervirati i telefo-nom karte za večernju predstavu, u kazalištu, u kinu. Mogli ste, dakle, iz vlastita stana, iz vlastita mira, na riječ, ugovoriti kupnju mjesta na koncertu, u kino-dvorani, u teatru. Štovani čitatelju, a posebice mladi moj čitatelju, ti koji si još i mojim zagrebačkim sugrađaninom, pa ti je teško to povjerovati, u ono vrijeme i u Zagrebu riječ je još obvezivala ljude.
Četvrtak, 23. veljače 1995.Vjesnik. Podrška ALU. U srije-du je u Gradskom poglavarstvu Grada Zagreba Zamjenik gradonačelnika mr. Božo Biškupić primio dekana Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, akademskog kipara Stipu Si-kiricu, gospodina Vasilija Josipa Jordana, profesora i tajnika gospodina Stjepana Šešelja. Razgovaralo se o problemima i planovima Likovne akademije, te o programu suradnje s Gra-dom Zagrebom. Gospodin Sikirica je govorio o obnovi bivše majstorske radionice Krste Hegedušića koja će, kao što je ne-kada bila, postati važan kulturni punkt u Zagrebu. Namjera je Akademije da, osim bavljenja nastavnim programima, bude i mjesto gdje će se održavati predavanja s područja likovnih umjetnosti i o problemima oplemenjeivanja javnih gradskih prostora. Postoji želja da se u Zagreb i na Akademiju dovedu i velika svjetska imena, a Zagreb je spreman pružiti pomoć. Biškupić je zahvalio Akademiji, njenim profesorima i hrvat-skim likovnim umjetnicima koji su u ovim teškim vremenima svojim djelima pomogli brojne dobrotvorne akcije i dali veliki doprinos obnovi spomenika kulture.
Srijeda, 26. veljače 1995., Hina/Vjesnik. Posthumna izložba Domagoja Gabrića. U Hrvatskom je vojnom učilištu u utorak navečer posthumno otovorena izložba i promovirana monogra-fija radova hrvatskog branitelja Domagoja Gabrića, koji je po-ginuo 13. listopada braneći domovinu. Domagoj Gabrić bio je apsolvent na Akademiji likovnih umjetnosti i, kako je rečeno, tom se izložbom i monografijom želi odati počast i priznaje njemu i njegovu radu. Dekan Akademije likovnih umjetnosto-sti Vasilije Josip Jordan istaknuo je “njegovo djelo prekinuto u najnadahnutijem stvaralačkom trenutku traženja, pokazujući se kao izuzetno znatiželjna osoba”. Jordan drži da će Gabriće-vo djelo naći svoje mjesto u hrvatskoj modernoj umjetnosti.
251
V.D. dekan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu dana 26. rujna 1995. godine donosi Odluku o sporazumnom prestanku radnog odnosa. Tajnik Akademije likovnih umjetnosti u Za-grebu dipl. pravnik gospodin Stipan Šešelj podnio je molbu za sporazumni prekid radnog odnosa zbog odlaska na drugu dužnost, te mu radni odnos na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu prestaje s danom 1. listopada 1995. godine. Obra-zloženje. Na temelju pismene molbe tajnika ALU gospodina Stipana Šešelja od 26. rujna 1995. godine V.D. dekan Akademi-je likovnih umjetnosti u Zagrebu, odlučio je kao u izrijeku ove odluke. V.D. dekan: red. prof. Stipe Sikirica.
Uz devedesetu obljetnicu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu ute-meljena je godine 1907. naredbom o osnivanju “Kraljevskog zemaljskog višeg obrazovališta za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu” odnosno “Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu” (kako je glasio konačni naziv no-voosnovane škole). Tim činom (naredbom) Odjela za bogo-štovlje i nastavu kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, napokon se u Hrvatskoj, a i uopće u ovom južnoslavenskom dijelu Europe, organizira i počinje djelo-vati jedna (i jedina) toliko potrebna viša likovna umjetnička škola. Premda relativno kasno, u odnosu na druga europska kulturna središta, osnivanje Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu godine 1907. ne zbiva se u uvjetima nacionalne likovne pustoši. Naprotiv, u to vrijeme već baštinimo zavidnu višestoljetnu riznicu hrvatske likovne umjetnosti - od bezi-menih autora spomenika koji rječito potvrđuju originalnost i snagu likovnoga govora naroda (pleterna ornamentika, stećci i ostalo) do iznimno snažnih stvaralačkih osobnosti majstora Andrije Buvine, Radovana, Mihoja Brajkova, Jurja Matveje-va Dalmatinca, Nikole Firentinca, Vincenta iz Kastva, Julija Klovića, Andrije Medulića, Nikole Božidarevića, Tripa Ko-kolje, Vjekoslava Karasa, Vlaha Bukovca i ostalih. Bio je to uistinu solidan temelj novoosnovanoj školi.
Takvo likovno naslijeđe, kao i potreba za sve većim zna-njem s područja likovnih umjetnosti i umjetnoga obrta, činili su nedostatnom naobrazbu koja se postizala u dotadašnjim
252
“crtarskim školama”, umjetničkim radionicama, atelijerima i u Obrtnoj školi (osnovana godine 1882.). Stoga su do osnut-ka naše Akademije odlasci na školovanje u Beč, Rim, Pariz ili Miinchen, nužda. Na žalost, tu nuždu mogli su zadovo-ljiti samo rijetki u našoj sredini. Postojeću nedostatnost do-maće likovne naobrazbe, s puno razumijevanja i nesebična rada riješit će u mnogome već prvi nastavnici Akademije: Robert Frangeš Mihanović (prvi upravitelj), Menci Klement Crnčić, Bela Csikos-Sessia, Branimir Šenoa, te Robert Auer, Rudolf Valdec i Ferdo Kovačević. Njihov rad na stavljat će i unapređivati, među ostalima, Vladimir Becić, Tomislav Krizman, Jozo Kljaković, Maksimilijan Vanka, Ivan Meštro-vić, Ljubo Babić, Frano Kršinić, Antun Augustinčić, Vanja Radauš, Krsto Hegedušić. Tako Akademija likovnih umjet-nosti u Zagrebu relativno brzo nakon svoga osnivanja staje svojom vrijednošću i značenjem uz bok ostalim europskim visokim umjetničkim školama, te se time počinje ostvarivati želja mnogih, a i nasušna potreba nacionalne kulture, da se naši mladi umjetnici obrazuju u vlastitoj sredini, u vlastitom likovnom središtu. Osnivanjem Akademije Zagreb uistinu postaje središte i likovnoga života, i čim više, naša Akade-mija preuzima funkciju likovnoga obrazovatelja za mnoge studente iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Bugarske, Alba-nije, Madžarske, Austrije i Italije, te Srbije, Makedonije i Crne Gore. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, pored slikara, kipara i grafičara, obrazovane su generacije nastav-nika crtanja, odnosno profesora likovnoga odgoja i likovnih umjetnosti. Također i prvi arhitekti (S. Planić, L. Horvat, A. Freudenreich, Z. Požgaj i ostali) studirali su i diplomirali na Arhitektonskom odjelu naše Akademije, kojega je godine 1926. osnovao i vodio Drago Ibler. U Akademijinim speci-jalkama, kao postdiplomskom studiju, usavršavali su svoja stečena likovna znanja mnogi hrvatski i ini likovni umjetni-ci. Na iskustvima Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu bogatile su se i neke europske likovne škole i visoka učilišta, te su se znatno kasnije, uglavnom nakon Drugoga svjetskoga rata, temeljile i novoosnivane akademije u Ljubljani, Beogra-du, Skopju, Novom Sadu, Sarajevu, Prištini i Cetinju. Zani-mljivo je, premda nam ništa nije više nejasno, nakon svega
253
što se hrvatskom narodu i hrvatskoj kulturi dogodilo tijekom ovostoljetnih “zajedničkih iskustava” i još uvijek tutnjajućega svesrpskoga protuhrvatskoga rata, da su beziznimno svi pre-šutjeli koristi koje su, bez posebnih naknada, imali od svoje prethodnice - Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. To, naravno, na svoj način govori i o njima i o nama, o našim nepremostivim razlikama, usprkos Akademiji kao neupitnu im uzoru. Posljednji primjer utkivanja Akademijina značaja i iskustva u jedno novo likovno učilište događa se već ne-koliko godina u osmišljavanju druge hrvatske likovne aka-demije, one što se utemeljuje, uz svesrdnu pomoć hlvatskih herceg-bosanskih vlasti, u sklopu Mostarskoga sveučilišta, na Širokome Brijegu.
I ovakav orisan pogled u povjesnicu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, nedvojbeno govori o njezinu nezao-bilaznu značaju, u svekolikoj hrvatskoj kulturi i u stožernim duhovnim zasadama hrvatskoga naroda. Međutim, ako bi-smo potražili stranice njezine povjesnice koje o tome svjedo-če, koje nam donose stručno zabilježena i obrađena iskustva onih koji su Akademiju i njezin značaj gradili, od samoga njezina početka godine 1907. do danas, do praga obljetničke godine 1997., teško da ćemo biti i približno zadovoljni. Jer, na žalost, takvo štivo ne postoji. I Akademijina pismohrana prepuna je administrativnih, računovodstvenih, prostornih i inih prizemnih njezinih muka, dok se tek rijetko nahode tragovi njezina sigurna stručnoga hoda. Ako se znadu te či-njenice, onda ne čudi bljedilo i prve 0958.) i druge 0987.) akademijine “spomenice”. Dodajmo svakako tome i uvrije-ženi običaj naših priređivača monografskih i inih knjiga i sličnih tiskovina o likovnim umjetnicima da tek usputno, i uglavnom ukrasno, bilježe autorovu vezanost za Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, bilo da joj je bio samo stu-dentom ili da je u njoj ostvario značajan i nastavnički opus. I tako slika nedopustive praznine postaje potpuna, na sveopću nam žalost.
Punih petnaest godina, od 1. rujna 1980. do 30. rujna go-dine 1995., koliko sam vremena proveo radeći kao šesti tajnik (od utemeljenja) Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu,
254
s velikim sam nestrpljenjem očekivao trenutak kad će se na Akademiji progovoriti o bitnim njezinim pitanjima, o temelj-nim pitanjima nastave, o studiju i studentima, o studijskim programima, o učilišnim postignućima. Posebnim i nenado-knadiv im propustom držao sam trajnu profesorsku šutnju o vlastitim obučavateljskim iskustvima, tako da su i umirali ili u mirovinu odlazili a da ih nitko nije imao prilike saslušati o onome što su na ovoj ustanovi, većina i po više od jednoga desetljeća, radili, ostvarili i što su naraštajima svojih gojenaca namirali. Na tomu tragu, na svijesti o nenadoknadivu propu-stu i nedvojbenu sveopćem gubitku, nastajala je želja za bi-lježenjem i zapamćenjem onoga što nam je danas dostupno, što nam ne može umanjiti prošle propuste, ali može spriječiti buduće. U više navrata mi je ova nakana izmicala ostvare-nju; više je mogućih suradnika odustajalo od ovoga teška i zahtjevna posla, sve dok se ukoštac sa svim mogućim iznena-đenjima, koja su izvirala iz ovoga posla, nije spremno uhva-tila povijesničarka umjetnosti Anđelka Dobrijević. Vjerujem da će se, i najzahtjevniji čitatelji ove knjige, složiti i priklju-čiti visokoj vrijednostnoj ocjeni njezina obavljenoga i ovdje objelodanjenoga rada. Iskreno joj se zahvaljujem, nadajući se uskoro, u našoj nakladi, novim knjigama njezinih razgovora sa zaslužnim profesorima Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Naravno, ponajprije s onima - kako uljudnost na-laže - koji su otišli u mirovinu, kao uvaženi profesori Ljubo Ivančić, Ivan Lovrenčić, Šime Perić, Dalibor Parać, Matko Peić, Josip Poljan, Nikola Reiser, Vjekoslav Rukljač. Računa-jući i na one profesore koji su tek povremeno prinosili nao-brazbi studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, poput gg. Jele Tadijanović i Dragutina Tadijanovića, Zlatka Posavca, Zorana Tadića, Hrvoja Gomerčića. Ne ispuštajući iz vida, primjerice, ni iskustvo slikara Zlatana Vrkljana, kojega se rad na Akademiji može doimati kao tek kratak izlet, ali za-sigurno, izlet koji je i na njemu i na onima s kojima se susreo na Akademiji ostavio zamjetna traga, utkivajući se na svoj način u devedesetgodišnju visokoučilišnu posebitost Akade-mije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Iskreno se zahvaljujem suautorima ove vrijedne knjige, akademiku Ferdinandu Kulmeru, te profesorima Ivi Šeba-
255
lju, Branku Ružiću i Mladenu Veži, a pokojnoga akademika Želimira Janeša iskreno bih želio da i svi budući Akademiji-ni naraštaji doživljavaju, onakvim kakvim se i u ovoj knjizi otkriva, jednostavnim, prijateljskim, radinim i u hrvatskoj tradiciji udomljenim, poput znaka što nam govori iz savskih izmaglica, s istarskih puta, s Akademijine vrtne staze u zagre-bačkoj Ilici 85. Zahvaljujem se profesoru Josipu Biffelu, koji je i likovnim oblikovanjem, a još više znalačkim savjetima pomogao nastanak ove knjige. I na kraju, iskreno vjerujem, da je ova knjiga dostojnim darom uz devedesetu obljetnicu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.* Zagreb, u stude-nome 1996. Stjepan Šešelj.
*Akademija je poslije moga odlaska krenula uistinu nekim
drugim putima, no mislim da to nema nikakve sveze sa mnom, tako da mi ni danas nije posvema jasna tvrdnja profesora Mat-ka Peića, izrečena u Akademijinu vrtu - na onoj uskoj stazi na kojoj se susretosmo, nakon vrućega ljeta provedena, on na Savi, ja na Neretvi, u ranu jesen godine 1995. - kako će se povijest Akademije morati pisati… je l de tajniče… do tebe i nakon tebe, do jeseni 1995. i od jeseni 1995. Tako je tvrdio profesor Mat-ko Peić, zasigurno respektirajući povijest Akademije, ovoga časnoga hrvatskoga obrazovnog zavoda. Ponovit ću, zaključno, Akademijina povijest ujedno je i povijest hrvatska, koja je ner-askidivi dio hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga identiteta.
*Na žalost dekanica Akademije red. prof. Dubravka Babić nije nastavila istim putom. Tako da bismo danas imali ovakve razgovore i s profesorima Daliborom Paraćem, Vjeko-slavom Rukljačem, Matkom Peićem, Mladenom Pejakovićem, Antom Kuduzom, Josipom Poljanom i ostalima o čijim se iskustvima u radu sa studentima i iskustvima s Akademije malo ili nimalo zna. Šteta!
Urednikova riječ
259
ŠESTI TAJNIK ALU,ogledi i zapisi o likovnosti
Za vrlo kratko vrijeme, tek tri godine od objave svoje opsež-ne knjige S Neretve i Save - ogledi i zapisi o likovnosti, objavljene 2016. godine, Stjepan Šešelj se javlja novom naslovljenom Šesti tajnik ALU, istog podnaslova. Djelom od preko 250 stranica. Dobro poznat u hrvatskim književnim krugovima i kulturnoj javnosti kao pjesnik, dramatičar i prozni pisac ovom se knji-gom ponovno potvrđuje i kao uvjerljiv svjedok likovnog života Hrvatske, ponajprije Zagreba, osvrtima na događaje u kojima je bio sudionikom. O njegovu općem radu na promicanju hr-vatske kulture, posebno likovnog života, govori i na kraju knji-ge naveden popis njegovih objavljenih književnih djela, osno-vanih kulturnih tjednika, zaklada, galerija i muzeja, počevši od Galerije Stećak - Klek u Kleku, Neretvanske riznice umjetnina i inih vrijednosti u Opuzenu, Galerije AZ Hrvatske kulturne za-klade u Zagrebu, ili kulturnog tjednika Hrvatsko slovo.
Knjiga Šesti tajnik ALU - ogledi i zapisi o likovnosti svjedoči o autorovu društvenom djelovanju u svojstvu tajnika Akade-mije likovnih umjetnosti u Zagrebu tijekom petnaest godina. Tu je dužnost Šešelj obnašao u razdoblju od 1980. do 1995. go-dine. Iako knjiga nije nikakav uobičajeni dnevnik, što i sam autor na početku ističe, čitatelj će u njoj nalaziti brojne napise bilježene godinama. U njima su spomenuta imena i djelova-nje značajnih ljudi iz prošlosti i suvremenosti te iznimno važne obrazovne ustanove hrvatskoga naroda. Također i kulturnoj javnosti manje poznati događaji koji su se u njoj zbivali tijekom autorova službovanja.
Knjiga započinje navođenjem imena, životopisa, vremena djelovanja, te isticanjem značaja prvih pet tajnika Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu počevši od Branka Šenoe 1907. godine. Slijede opisi djelovanja Vjekoslava Cvetišića, započe-ta 1926., Dane Kneževića 1941., Luka Bradarića 1954., te Ivi-ce Vrkljana 1965. godine. Na idućih 250 stranica knjige slijedi
260
autorov opis događaja koji su se zbivali tijekom njegova obav-ljanja odgovorne službe tajnika Akademije, počevši od nago-vora književnika Joze Laušića bliskog kiparima i profesorima Kruni Bošnjaku i Stipi Sikirici, tada dekanu Akademije, koji je želio da mogući tajnik ne bude samo pravnik već i visoko obrazovani pojedinac s razumijevanjem za likovne umjetnosti. Tako autor navodi da je na sjednici Savjeta Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 10. lipnja 1980. godine Stručna komisija, čiji su članovi bili Raul Goldoni, Ivan Sabolić i Dalibor Parać, predložila Kadrovskoj komisiji i Savjetu Akademije da ga pri-me u ustanovu u svojstvu tajnika. Time je započelo njegovo petnaestgodišnje službovanje opisano u knjizi.
Ova knjiga nije namijenjena širokoj čitateljskoj publici, pa čak ni onima koji se zanimaju za kiparstvo i slikarstvo na način da im umjetnička djela pružaju svojevrstan oblik zabave u nji-hovoj svakodnevici. Nju će sa znatiželjom i zanimanjem čitati bolji poznavatelji likovnog života Hrvatske i Zagreba, posebno oni koji su na bilo koji način bili uže povezani s Akademijom kao umjetnici, ili poklonici. Ili oni koje zanima autorov pogled na ljude i zbivanja tijekom njegova službovanja na tom odgo-vornom mjestu. Za to je vrijeme uz redovite tajničke poslove obnovio Akademijinu knjižnicu, pismohranu i fundus umjet-nina, te rad sa studentima organizirajući Školu pejzaža Akade-mije likovnih umjetnosti. Tako je od 1987. do 1994., surađujući s profesorima Kulmerom, Jordanom, Kokotom, Biffelom, La-bašem, Pejakovićem i Keserom, odvodio studente završne go-dine studija u dolinu rijeke Neretve gdje su stjecali dragocjena iskustva slikajući u krajoliku. Brojni radovi nastali tijekom tih godina sada su vrijedno blago Neretvanske riznice umjetnina i inih vrijednosti u Podgradini pokraj Opuzena.
Čitatelj će se u knjizi susresti s brojnim imenima poznatih likovnih umjetnika, profesora Akademije i studenata koji su svojim djelovanjem i umjetničkim radovima stvarali povjesti-cu hrvatske likovne kulture. Pa zar i prosječnom kulturnom Hrvatu ne zvuče tako jasno imena kipara Antuna Augustin-čića, Krune Bošnjaka, Stanka Jančića, Frane Kršinića, Valerija Michielija, Vanje Radauša, Branka Ružića, ili pak slikara Josipa Biffela, Marijana Detonija, Krste Hegedušića, Alberta Kinerta, Ferdinanda Kulmera, Omera Mujadžića, Frane Para, Dalibora
261
Paraća, Ive Šebalja, Marina Tartaglie, Mladena Veže i brojnih drugih kojima bi se još mogle ispuniti mnoge stranice ove knji-ge.
Bilježeći godinama svoja zapažanja o događajima na Aka-demiji, počevši od najobičnijih opisa svakodnevnih potreba za održavanje studentskog rada u klasama, do problema djelo-vanja Akademije kao iznimno važne obrazovne ustanove, po-nekad opterećene posve banalnim problemima, ili pak teškim nerazumijevanjem među radnim osobljem i studentima Šešelj otkriva mnoge zanimljivosti koje su dane na uvid čitateljima. Među njima je i mnogo puta prepričavan i različito tumačen sukob profesora Đure Tiljka sa slikarom Ivom Dulčićem u ko-jem su se nečasno prema Dulčiću ponijeli neki umjetnici čija imena danas zvuče svima općepoznata.
Zanimljiv detalj njegova službovanja na Akademiji je opis čuđenja nad nemarnim čuvanjem Akademijina arhiva kojem je sam svjedočio našavši jednom prilikom na tlu hodnika za-gubljen indeks studenta Akademije Ignjata Joba, ispao iz ne-kog starog ormara o kojem se nitko nije brinuo. U knjizi, uz mnoge činjenice o ustroju i djelovanju Akademije, Šešelj iznosi i naizgled nevažne dokumente među kojima je i prijeteće pi-smo jednog oca koji ga krivi za neuspjeh njegova sina na prija-mnom ispitu. Tu je i zanimljivo pismo književnika Dragutina Tadijanovića koji mu daje na znanje da je šest godina, od 1939. do 1945., bio honorarni nastavnik Akademije likovnih umjet-nosti u Zagrebu.
Knjiga je likovno opremljena s nekoliko fotografija, te crte-žima i grafikama Joze Kljakovića, Krune Bošnjaka, Zlatka Ka-uzlarića, Ferdinanda Kulmera i Frane Para. Vrijedna je čitanja!
Miroslav Klemm
O autoru i djelu
265
STJEPAN ŠEŠELJ, suvremeni je hrvatski književnik, piše pjesme, drame (za radio, kazalište i televiziju) te prozu (romane, putopise, književne i likovne prikaze, osvrte na hrvatske kultur-ne, društvene i političke događaje i pojave). Rođen je 16. lipnja 1947. u Podgradini – Opuzenu. Osnovnu školu do četvrtoga ra-zreda polazi u Podgradini, a od petoga do osmoga u Opuzenu, gimnaziju u Pločama. Pravo je diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živi u Zagrebu. Urednik je u Neretvan-skoj riznici umjetnina i inih vrijednosti – Galeriji Stećak Klek (Knjižnica Liber), Sekciji DHK za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu (Prinosi za povijest književnosti u Hrva-ta), Matici hrvatskoj i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (Dnevnici, Sjećanja, Životopisi) te u Hrvatskoj kulturnoj zakladi – Hrvatskomu slovu (Djela hrvatskih književnika, Knjižnica Hr-vatsko slovo, Oratio pro Croatia, Knjižnica za mladež) te tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo.
Pjesme, drame, putopisi, nalaze mu se u više antologija, pre-gleda i panorama hrvatskoga pjesničkoga, proznoga i dramsko-ga stvaralaštva. Zastupljen je u Hrvatskoj enciklopediji, Enciklo-pediji hrvatske umjetnosti i Hrvatskoj književnoj enciklopediji. Prevođen je na njemački, španjolski, engleski, švedski, bugarski, rumunjski jezik.
Za pjesništvo je nagrađen, u Zagrebu godine 1970., Nagra-dom „A. B. Šimić“. Godine 1996. Predsjednik Republike Hrvat-ske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Godine 2003. dobitnik je Nagrade Grada Opuzena za životno djelo, a godine 2009. prima Plaketu Općine Slivno za doprinos u kulturi, a godine 2018. dodijeljena mu je Nagrada Županije dubrovačko-neretvanske za životno djelo.
Godine 2005. bio je, neutemeljeno, optuženikom pred haaš-kim Međunarodnim kaznenim sudom zbog objavljivanja u Hr-vatskome slovu “transkripata” svjedočenja Stjepana Mesića na tom političkom sudu.Do sada je objavio:Škrapa, pjesme, Nakladni zavod MH i Narodno sveučilište Za-greb, 1970.Lov, radiodrama, Radio-Zagreb, 1970.Vid, radiodrama, Radio-Zagreb, 1971.
266
Pogani Narentini, radiodrame, Narodno sveučilište Zagreb, Za-greb,1974.Lov, tv drama (redatelj Želimir Mesarić), TV Zagreb, 1974.Krnjeval, kazališna drama, izvodi je glumačka družina „Histrion“, Zagreb, ljeti godine 1976. u Kastvu, Krku, Pagu, Bolu, Selcima, Korčuli, Lastovu, Luci Šipanskoj, Lopudu, Varaždinu i Zagrebu. Tiskana u časopisu „Prolog“ br. 53-54, Zagreb, 1976.Očina, pjesme, CDD, Zagreb, 1977.Liberanovi, tv drama, pisana 1978., snimljena (redatelj Zoran Ta-dić i emitirana na TV Zagreb 1979., a 1980. emitirana u progra-mima ostalih studija, kao i u programu TV Švedske.Smrt u Parizu, radiodrama, Radio-Zagreb, 1979., časopis „Du-brovnik“, broj 4/5-1980.Suseda prek puta, radiokomedija, Radio-Zagreb, 1980., časopis „Kaj“, Zagreb 1-2/1992.Gost s Harvarda, radiokomedija, Radio-Zagreb, 1984., časopis MH, „Hrvatska misao“, broj 27-28, Sarajevo, 2003.Kapetan Mikula Mali, roman za djecu (prema scenariju istoime-noga filma O. Gluščevića), Spektar, Zagreb, 1984.Antun Branko Šimić: I smrt će biti sasma nešto ljudsko, radiodra-ma, Radio-Zagreb 1984., časopis HAZU „Forum“, broj 10-12, Zagreb, zima, 2004. i Zbornik 4. Kijevskih književnih susreta, Kijevo, 2005.Božo, radiodrama, Radio-Zagreb 1986. Upis, radiokomedija, Radio-Zagreb, 1986., „Hrvatski neretvan-ski zbornik“, br. 1/1992.Neretva od Boga/Prokleta, pjesničko-grafička mapa i knjiga, bi-bliofilsko izdanje Galerije „Stećak“ Klek, Klek-Zagreb, 1986./87.Pogani Narentini, drame, drugo prošireno izdanje, Zagreb-Klek, 1987.Amerika Croatan America, pjesničko-grafička mapa i knjiga, sa slikarom Antunom Cetínom, Zagreb-Toronto, 1988.Susak… otok, radiodrama, Hrvatski radio – Radiopostaja Zagreb, 1991. i u prilogu Hrvatskoga slova, broj 617, od 16. veljače 2007.Dulo, pjesme, NZMH, Zagreb, 1991.Škrapa, Očina, Dulo, pjesme, NZMH, Zagreb, 1997.Hrvatska jest, sabrani tekstovi, Knjižnica Hrvatsko slovo, Zagreb, 1999.Nepoćudne komedije, radiokomedije, Knjižnica Djela hrvatskih
267
književnika, Zagreb, 2005.S juga glasnik, pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2005.Dvije smrti i otok, radiodrame, Knjižnica Djela hrvatskih knji-ževnika, Zagreb, 2007.Der Bote aus dem Sűden / S juga glasnik, Gedichte / Pjesme, Edi-tion Literaturen der Welt bei Revonnah / Edicija Svjetska knji-ževnost, Naklada Revonnah, Hannover, 2007.Neretva od Boga/Prokleta, drugo izdanje pjesničko-grafičke knji-ge, Hrvatska kulturna zaklada – Hrvatsko slovo i Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti, Zagreb, 2007.Krnjeval/Carnoval, kazališna drama i političke igre oko nje, prevoditelji Vladimir Bubrin i Vinko Grubišić, Petra Mrduljaš i Dubravka Vidak, Hrvatska kulturna zaklada – Hrvatsko slovo i Glumačka družina Histrion, Zagreb, 2007.Približene daljine Duhovne Hrvatske, HKZ - Hrvatsko slovo, Za-greb, 2009.Na izvoru Duhovne Hrvatske (s Dubravkom Vidak), HKZ - Hr-vatsko slovo, Zagreb, 2013.Pet dramskih komada, HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2013. Približene daljine Duhovne Hrvatske (drugo izmijenjeno i dopu-njeno izdanje), HKZ - Hrvatsko slovo, Zagreb, 2014.S Neretve i Save, ogledi i zapisi o likovnosti, HKZ - Hrvatsko slo-vo, Zagreb, 2016.
Uz navedena originalna dramska djela, na radiju, televiziji i u kazalištu, izveden mu je znatan broj prilagodbi uglavnom starijih hrvatskih književnika.
Na Radio Zagrebu: Bezdan i Kroz šibe Ulderika Donadinija, Sanje Andrije Milčinovića, Ponoć Josipa Kulundžića, Kauri-drvo Nike Andrijaševića, Iluzija Milkana Lovinca, Smrt, Svekar i Ispo-vijed Frana Galovića, Pudarica (prema pričama „Kod konjarskih vatara“, „U nagonu“, „Ada“, „Stara rana“, „Garavuša“ i „Stajka“) Ivana Kozarca, Bitanga Janka Polića Kamova, Kob Ceneka Zrelca (prema pripovijesti „Zašto“) Franje Horvata Kiša, Ljubav lajt-nanta Milića Ksavera Šandora Gjalskoga, Turopoljski top Augusta Šenoe i Poslije nesreće Janka Leskovara.
Na TV-Zagreb: Turopoljski top Augusta Šenoe, 1981., i Bijeg (I. i II. dio) Milutina Cihlara Nehajeva, 1983.
268
U kazalištu (produkcija IKRO „Mladost“ i Kazalište „Gave-lla“ iz Zagreba, 1985.): Otmjenost jedne usamljenosti prema živo-topisu i djelu Antuna Branka Šimića.
Do sada su mu ostala neuprizorena djela: Zid, radiodrama, Drama Stjepana Šešelja književnika hrvatskoga u kojoj se uzdrži vrijeme u kom živi međ inima i Marko Marulić Pečenić i jedan Otok a sva je u jeziku hrvatskomu složena i sve je u Toj izmišljeno osim nekih činjenica povjestnih, 1976./77., Žutokosi, 1982.-1984., Gastarbeiterska balada, 1976., Mandragola ilinam okoločep na-stala u ortaštvu s Niccòlom Machiavellijem u Firenzi 1520. i Za-grebu 1984./2012., te monodrama Šimun, 1983.
Godine 1969. pokretač je Neretvanskoga skupa pisaca, a 1977. pokreće i vodi Susrete na Griču, gdje se okupljaju poglavito mla-đi hrvatski književnici (M. Ivkošić, S. Primorac, D. Oraić-Tolić, V. Barbieri, S. Čuić, S. Gulin, D. Jelačić Bužimski, I. Rogić Nehajev, A. Škunca, S. Šešelj, B. Vladović, P. Pavličić, V. Mataga, D. Kekanović, S. Šnajder, Z. Maković, M. Pešorda), koji se svojim djelima javljaju i ulaze u hrvatsku književnost mimo do tada uobičajenih skupina.
Godine 1980., sa skupinom slikara i književnika (H. Šercar, A. B. Švaljek, B. Čilić, V. Kuliš, Z. Keser, J. Turković, D. Horvatić i S. Šešelj), osniva u Kleku Galeriju Stećak Klek, koja je priredi-la niz izložaba suvremenih hrvatskih umjetnika u Kleku i Izlož-benom dvoru Neretvanske riznice u Podgradini - Opuzenu (F. Paro, K. Bošnjak, R. Labaš, E. Murtić, B. Čilić, I. Lacković Croata, Z. Prica, S. Naletilić Penavuša, S. Sikirica, H. Šercar, A. Cetín, V. Kuliš, V. J. Jordan, fra B. Karačić, D. Gabrić, B. Salavarda, M. Sto-jić, M. Zrno, I. Vlašić, Ž. Prstec, J. J. Klović Croata, I. Dulčić, Z. Tišljar, J. Turković, D. Trogrlić, N. Popić, J. Grgevčić, Z. Šulentić, Z. Brkić, J. Biffel, A. B. Švaljek, K. Kovačić, Z. Kauzlarić Atač, I. Šiško, A. Sardelić, D. Babić, D. Jelavić, G. Petrač, N. Koydl, M. Nekić, N. Žiljak, V. Meglić, D. Radić, V. Žiljak, N. Vučković, I. Mareković, B. Ključe, E. Markota, S. Čular, S. Skoko, K. Hraste, I. Skočibušić, D. Žabčić, M. Ivešić, D. Trumbetaš, J. Botteri Dini, N. Arbanas, J. Škerlj, P. Ujević, L. Peko, T. Kršnjavi, M. Baričević, J. Popović, Z. Jurić), u čijoj je nakladi do sada objavljeno četrdeset i devet knjiga, među kojima i tri grafičko-pjesničke mape. Na tim temeljima godine 1991. u Opuzenu se uspostavlja Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti.
269
Od godine 1980. do 1995. radio je kao tajnik (šesti od ute-meljenja) Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Uz redo-vite tajničke poslove na Akademiji likovnih umjetnosti obnavlja knjižnicu, pismohranu i fundus umjetnina, te rad studenata u pejzažu, organizirajući u prostorima Neretve Školu pejzaža ALU, od 1987. do 1994., s profesorima F. Kulmerom, V. J. Jordanom, E. Kokotom, J. Biffelom, R. Labašem, M. Pejakovićem i Z. Kese-rom. Pokreće nakladničku djelatnost ALU, s prof. S. Sikiricom i F. Parom (Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1981.), te s Maticom hrvatskom objavljuje knjige J. Kljakovića U suvreme-nom kaosu (prvo domovinsko izdanje) i V. Bukovca Moj život, a s Neretvanskom riznicom umjetnina i inih vrijednosti i Ivom Šimatom Banovim monografiju Domagoj Gabrić. Objavio je više tekstova o likovnim umjetnostima u časopisima („Život um-jetnosti“, „Hrvatska revija“, „Kontura“), i u pjesničko-grafičkoj mapi i knjizi Neretva od Boga/Prokleta, kao i u predgovorima ka-taloga izložaba F. Paro, H. Šercar, R. Labaš i I. Lacković Croata, S. Naletilić Penavuša, A. Cetín, B. Salavarda, M. Zrno, S. Skoko, M. Arčanin, J. Turković, J. Marinović i dr. Uredio je knjige J. Kljako-vića, V. Bukovca, D. Gabrića, J. J. Klovića Croate, M. Marulića, I. Dulčića, Z. Šulentića i J. Biffela.
Od početka svoga književnoga i javnoga djelovanja posebnu pozornost posvećuje hrvatskom narodu koji živi izvan Hrvatske. Pobliže upoznaje život hrvatskoga iseljeništva prigodom boravka u inozemstvu prije demokratskih promjena u hrvatskome druš-tvu i ponovne uspostave hrvatske države: u Kanadi godine 1987., u Australiji 1988., kao i u Švedskoj, Austriji, SR Njemačkoj, Švi-carskoj, itd. O problemima hrvatske raseljenosti svijetom govo-rio je i na povijestnoj tribini Društva hrvatskih književnika 28. veljače 1989., na kojoj se prvi put hrvatskoj javnosti predstavila Hrvatska demokratska zajednica, prekidajući tako gotovo po-lustoljetnu hrvatsku šutnju. Suautor je i urednik knjige Izlazak iz hrvatske šutnje: 28. veljače 1989. – 1999.
Godine 1988. pokreće, a 1989. utemeljuje Sekciju Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga centra PEN-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, kojoj je predsjednikom i urednikom niza Prinosi za povijest književnosti u Hrvata i knji-ževnoga glasila Korabljica.
270
Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga centra PEN-a. Bio je članom Upravnoga odbora i potpredsjednikom Matice hrvatske (od prosinca 1993. do lipnja 1994.). Sudjelovao je u obnavljanju rada Središnjice i više ogra-naka Matice hrvatske (Slatina, Nova Gradiška, Metković, Ploče) kao i u osnivanju novih ogranaka (Vrgorac, Opuzen). S književ-nikom Vladimirom Pavlovićem pokrenuo je i uredio Hrvatski neretvanski zbornik kao zajedničko glasilo ogranaka, odnosno podružnica Matice hrvatske i Hrvatskoga kulturnoga društva „Napredak“ (Čapljina, Grude, Komin, Konjic, Ljubuški, Metko-vić, Mostar, Neum, Posušje, Prozor, Stolac, Široki Brijeg i Vrgo-rac).
Pokretač je i od godine 1995. direktor Naklade Društva hr-vatskih književnika. Obnovio je glasovitu Knjižnicu Djela hrvat-skih književnika DHK, u kojoj su objavljena djela P. Šegedina, I. Dekanovića, I. Brešana, M. Ganze, S. Vukušića, S. Begovića, V. Pavlovića, M. Kljenka, N. Pulića, te Antologija hrvatske radio-drame, I. i II. N. Vončine. Od godine 2001. istoimena Knjižnica nastavlja s izlaženjem u nakladi HKZ - Hrvatsko slovo, te je do danas objelodanila djela A. Vuletića, Š. Š. Ćorića, V. Koromana, N. Nekić, P. Pavlovića, I. Božičevića, S. Gjurić, S. Šešelja, H. Pe-ričić, I. Pandžića, K. Pejaković, T. Podruga, J. Mršića, V. Andri-lovića, Đ. Vidmarovića, I. Mrduljaša, Z. Gavrana, I. Antolčića i M. Maslaća, G. Sušca, F. Plavšića, A. Sekulića, M. Međimorca, M. Barbarić-Fanuko, Lj. Krmeka, Z. Baloga, Z. Čorkalo, I. Mijačike, A. Kinerta, S. Bakovića, Z. Kordića, A. Vuksanovića.
Jedan je od utemeljitelja i od 1995. ravnatelj i urednik tjedni-ka za kulturu Hrvatsko slovo, a od 2010. njegov je glavni urednik. Urednik je Knjižnice Hrvatsko slovo, u kojoj su objavljena djela V. Barbierija, M. Marjanovića, Đ. Ivanišević, H. Hitreca, S. Šešelja, I. Mrduljaša, Lj. Štefan, S. Laste, M. Freundlich, D. Horvatića, B. Tolića, M. Vukovića, Z. Tadića, M. Rojnice, M. Kovačevića, Z. Magdića, C. G. Strőhma, Đ. Vidmarovića, D. Jelčića, S. Šuleka, D. Vidak i S. Šešelj, Lj. Krmeka, J. Krište, V. Ćorića, Z. Weber.
Godine 2005. pokreće Neretvanske književne, znanstvene i kulturne susrete, kojima su kao posljedci zbornici Fra Andrija Kačić Miošić i Neretva (2006.), Don Mihovil Pavlinović i Neretva (2007.), Fra Luka Vladmirović i Neretva (2008.), Ivo Lendić, knji-
271
ževnik, novinar i prognanik (2009.), Stojan Vučićević – književnik i žrtva (2010.), Nikola Buconjić – hrvatski književnik, etnograf, folklorist i historiograf (2011.), Dr. fra Stanko Petrov, hrvatski franjevac, jezikoslovac, književnik (2012.), Fra Lucijan Kordić, hrvatski književnik, franjevac, svećenik i emigrant (2013.), Petar Tutavac Bilić, hrvatski publicist, književnik, jezikoslovac i prevo-ditelj (2014.), Vladimir Pavlović, hrvatski književnik (2015.), Fra Jeronim Šetka, hrvatski franjevac, svećenik, profesor, jezikoslovac i književnik (2016.), Ivan Slamnig, hrvatski književnik, akademik, poeta ludens, radiodramatičar, prozaik, esejist, prevoditelj, antolo-gičar, sveučilišni profesor… (2018.).
U tim prigodama postavljene su i spomen-ploče u Opuzenu, Metkoviću, Pločama, Janjini, Turkovićima, Neumu i Mostaru, radovi akademskih kipara Zdravka Brkića, Ante Jurkića, Vinka Pešorde, Krune Bošnjaka, Tomislava Kršnjavoga, Petra Ujevi-ća, Stjepana Skoke, Kažimira Hraste, Ilije Skočibušića i Stjepana Divkovića.
Godine 1997., sa suradnicima okupljenim oko Uredništva tjednika za kulturu Hrvatsko slovo, osniva Hrvatsku kulturnu za-kladu, a godine 2005. Hrvatsko kulturno vijeće.
Tekstovi u ovoj knjizi pisani su od 1. rujna godine 1980. do mjeseca studenoga 1996. te završno 2019.
Dubravka Vidak
273
Kazalo imenaAAđievski, Tome 96Anić, Željko 190Antić, Ljubomir 128, 129Armanini, Ivana 219Auer, Robert 17, 31, 252Augustinčić, Antun 17, 29, 31, 43, 45, 76, 77, 252, 260
BBabaja, Ante 37, 38Babić, Dubravka 97, 98, 126, 172, 221, 255, 268Babić, Ljubo 14, 31, 42, 49, 252Bačić, Marcel 90, 93, 97, 98Baće, Frane 16, 22, 56Bajsić, Zvonimir 132, 152Bajt, Mira 96Balažić, Sunčica 219Balen, Šime 133Barišić, Petar 44, 45Bebić, Luka 183, 191Becić, Vladimir 31, 49, 220, 252Beck, Rainer 158Beckett, Samuel 95Beljo, Ante 119, 177, 178Benčić, Nikola 167, 168Bergman, Werner 158Bičanić, Antun 10, 16, 56Bifel / Biffel, Josip 10, 56, 61, 69, 71, 89, 94, 145, 150, 236, 255, 260, 268, 269
Bilić Jeličić, Nikola 96Biočić, Alem 96Biršić, fra Gracijan 124, 128Biškupić, Božo 250Blažević, Jakov 53Bogdanić, Jasna 112Bošnjak, Kruno 8, 9, 10, 11, 12, 13, 18, 28, 36, 56, 128, 208, 209, 260, 261, 268, 271Božidarević, Nikola 31, 251Bradarić, Luko 5, 7, 120, 121, 259Brajkov, Mihoje 31, 251Braniš, Vojta 14Bratina, Bob 119Brozović, Dalibor 118, 119, 130, 133, 145, 149, 184Bruning, Ana 124Bučan, Daniel 150, 208Budak, Luka 124, 128, 129Budak, Pero 124Budiša, Dražen 127, 130Bukovac, Vlaho 16, 31, 233, 251, 269Bush, Georg 203Buvina, Andrija 31, 251
CCanalis, Enrique Pardo 158Cecić, Josip 117, 119Cesarec, August 46
274
Cesarić, Dobriša 28Cetín, Anton 117, 119, 122, 266, 269Churchill, Winston 153Crnčić, Menci Clement (Klement) 5, 14, 16, 31, 235, 241, 252Crnjanski, Miloš 46Csikos-Sessia, Bela 14, 31, 235, 241, 252Cvetišić, Vjekoslav 5, 6, 14, 259Cvitan, Grozdana 28Cvjetičanin, Mirjana 116
ČČenar, Jurica 167Čilić, Branimir (Branko) 15, 28, 78, 79, 101, 268Čolaković, Rodoljub 46Čuić, Stjepan 178, 268Čular, Nelka 96Čular, Siniša 165, 219, 268Čurić, Koraljka 217Čuvalo, Jure 119
ĆĆipin, Paško 119Ćopić, Branko 46Ćorić, Šimun Šito 130, 167, 168, 181, 237, 270, 274Ćurdo, Darko 193
DDamjanov, Jadranka 90, 93David, Filip 139Detoni, Dubravko 16Detoni, Marijan 38, 40, 49, 50, 100, 163, 247, 248, 260Dizdarević, Deniza 220Dobrović, Petar 14Domljan, Žarko 184Donadini, Ulderiko 131, 167Dragojević, Ljubica 96Dragosavac, Dušan 53Duda, fra Bonaventura 55Duggän, Aldan 158Dulčić, Ivo 68, 69, 93, 121, 261, 268, 269
DŽDžamonja, Dušan 45
ĐĐerek, Jerko 127, 130
EEcco, Umberto 137Ellwanger, Volker 158Engelken, Dierk 158Erickson, Arthur 119
FFallet, Roger 158
275
Feller, Ozren 96Ferenčak, Franjo 217Filipović, Dina 241Finkielkraut, Alain 158, 196, 197Fistonić, Andro 120Foretić, Vinko 14Fotev, Metodija 139Frangeš-Mihanović, Robert 14, 17, 29, 31, 241, 252Frankić, Krešo 119Frankopan, Fran Krsto 194Freudenreich, Aleksandar 33, 252Friščić, Ivo 16, 38, 56Fuentes, Carlos 132
GGabelica, Ivan 133Gabrić, Carol 135Gabrić, Domagoj 165, 250, 269Gabrić, Tomislav 135Galić, Drago 17, 18, 45, 49, 77Gamulin, Grgo, prof. dr. 133Ganza, Mate 28, 152Georgsdorf, Heiner 158Gereci, Mato 96Gjurković, Gjuro 119Gjurković, Vlaho 119Gjuzel, Bogomil 139Gluščević, Ivica 216Goesch, Keith 125Goldoni, Raul 8, 56, 73, 260Gomerčić, Hrvoje 254Gotovac, Vlado 125Gretić, Ivančica 161
Grgec, Radovan 133Grgić, Miljenko Mike 119Grgur Ninski 42Grubešić, Jozo 118Grubišić, Vinko 120, 167, 168, 267Gugić, Ante 211Gyory, Mira 9, 16
HHaase, Fritz 158Hegedušić, Krsto 18, 29, 31, 43, 76, 77, 250, 252, 260Henning, Wolfgang 158Hing, Andrej 139Hitrec, Hrvoje 133, 270Hodža (Hoxha), Enver 24Horvat, L. 33Horvat, Jasna 119Horvatić, Dubravko 15, 53, 119, 127, 130, 133, 268, 270Horvat, Lavoslav 252Hotko, Davorin 14
IIbler, Drago 33, 76, 77, 130, 252Inkret, Andrej 139Isaković, Alija 139Ivan Pavao II., papa 165, 175, 196Ivančević, Radovan 91, 93Ivančić, Hari 217Ivančić, Ljubo 254Ivanović, Robert Jean 14Iveković, Oton str. 5, 16Ivkošić, Milan 178, 268
276
JJanda, Dubravka 90, 91, 93Jančar, Drago 139Jančić, Stanko 151, 157, 260Janeš, Želimir 16, 18, 56, 71, 84, 255Jarak, Rade 241Jelačić, ban Josip 29, 30, 150Jeličić, Slavko 127Jerkić, Pero 16Jordan, Vasilije Josip 56, 81, 165, 167, 172, 210, 213, 221, 236, 241, 250, 260, 268, 269Jurj (Matvejev) Dalmatinc 31, 251Jurica, Neven 133Jurić, Zoran 89, 268Jurjević, Maksim 132
KKadić, Ante 124Kaić, Žarko 193, 194, 203Kamov, Janko Polić 131, 267Kapor, Kiki 95Karagić, Mijo 167Karas, Vjekoslav 31, 251Kasapović, Milivoje 96Kaštelan, Jure 11, 12, 18, 28Katičić, Radoslav 167Kažulin, Radmila 117Kažulin, Zdravko 117, 118Kauzlarić (Atač), Zlatko 38, 56, 70, 71, 115, 261, 268Kekanović, Drago 139 , 268Kennedy, Julie B. 158
Kerdić, Ivo 14Keser, Zlatko 15, 28, 260, 268, 269Kinert, Albert 8, 10, 16, 56, 73, 164, 212, 260, 270Kirin, Marija 164Klović, Juraj Julije 31, 169, 251, 268, 269Kljaković, Jozo 6, 14, 31, 214, 233, 252, 261, 269Kljaković, Krunoslav 214Knežević, Dane 5, 6, 7, 121, 259Kokolja, Tripo 251Kokot, Eugen 171, 236, 260, 269Kokotović, Dušan 14Konstantinović, Radomir 139Koren, Mirjana 219Korić, Milislav 119Korkut, Alem 241Kovač, Mirko 139Kovačević, Dora 97Kovačević, Dragutin 98Kovačević, Ferdo 14, 16, 31, 252Kovačić, Ivan Goran 77Kovačić, Lojze 139Kovačićek, M. 98Kovačićek, Zlatica 103Krajina, Zvonimir 81Kranjčević, Silvije Strahimir 73Krešić, Ružica Savka 241Krizman, Tomislav 14, 31, 246, 252Krizmanić, Krešimir 96Križanić, Pjer 14Krklec, Gustav 94Krleža, Miroslav 51, 53, 94, 122, 175, 181, 184
277
Krstičević, Ante 220Krstičević, Ratko 177, 187, 216Krstičević, Živko 201, 203Kršinić, Frano 11, 12, 16, 18, 31, 43, 44, 45, 46, 51, 54, 55, 252Kršnjavi, Izidor 177Kršnjavi, Tomislav 268Kuduz, Ante 44, 47, 51, 54, 55, 56, 69, 82, 88, 89, 99, 142, 211, 212, 229, 255Kuliš, Vatroslav 15, 28, 79, 104, 268Kulmer, Ferdinand 10, 16, 25, 56, 126, 173, 215, 236, 254Kundera, Milan 132, 155, 197Kupareo, o. Rajmund 184, 185Kutle, Ante 191Kuzmanović 18Kvrgić, Pero 95
LLabaš, Rudolf 145, 150, 192, 214, 217, 220, 236, 237, 238, 260, 267. 268Ladan, Tomislav 122, 128Lalin, Tomislav 73Laušić, Jozo 8, 11, 13, 260Lederer, Gordan 193, 194, 203Letica, Sveto, admiral 191Lovro, Ana 121Lovrenčić, Ivan 254Lovrenović, Ivan 139Lozica, Ante 16, 56Luketich, Bernard 122
Lukić, Vitomir 139Lušić, obitelj (Vlado, Vesna) 128
MMacan, Trpimir 201, 204Maček, Vladko 184Mahovilić, Franjo Franck 119Majcan, Renata 217Majer, Vjekoslav 53Maliqi, Shkëlzen 139Mandeljštam (Mandelstham), Na-dežda 43, 94Mandeljštam (Mandelstahm), Osip 43Marinović, Josip 73, 269Marinković, Ranko 11, 12, 46, 180, 181Marjanović, Ivan 112Marjanović, Mirko 139, 270Markota, Filip 220Markota, Ivan 220Markovinović, Nataša 220Markovski 96Martek, Marija 25Marulić (Pečenić), Marko 94, 155Maruna, Boris 154, 168Marx, Karl 175Matković, dr. Anto 133Matoš, Antun Gustav 95, 131Medović, Celestin Mate 16Medulić, Andrija 31, 251Mejovšek, Damir 95Mesić, Matija 129Meštrović, Ivan 14, 27, 31, 42, 43, 81, 84, 89, 169, 242, 252
278
Meštrović, Josip 95Meštrović Jukić, Zlatica 56De Michelis, Gianni 175Michieli Tomić, Valerije 16, 45, 56Mićićević, Kolja 139Mihalić, Slavko 53, 145, 150Mihičić, Andro Vid 40, 42, 207Mijalić, Robert 219Mijatović, Anđelko 179Miłosz, Czesłav 132Missoni, Nives 96Miše, Jerolim 12Mišurac, Vicko 128Mlinar, Jadranka 96Mock, Alois 182Modrić, Zlatko 219Mohorovičić, Andre 17, 18, 49Mrkušić, Ahmet 96Mršić, Jozo 168, 270Mubrin, Maja 163, 164Mujadžić, Omer 16, 260Murtić, Edo 68, 73, 79, 268
NNaletilić, Sofija Penavuša 220, 268Nehajev, Milutin Cihlar 131, 167Nikola Firentinac 31, 251Nikolić, Jozo 190Novak, Slobodan 37Novinc, Nada 119Noyenne, Yves le 41Nuić, Viktor, fra 179
OOgrizović, Milan 194Opuhač, Željko 171, 172, 207, 209, 210, 211Opuhač, Valent 211Oraić-Tolić, Dubravka 222Orešković, Ružica 116Orwell, George 131Osman, Krešimir 95
PPantić, Mihajlo 139Papandopulo, Boris 249Parać, Dalibor 8, 16, 23, 56, 82, 88, 93, 254, 255, 260, 261Parać, Vjekoslav (Vjeko) 40Paro, Frane 8, 9, 10, 11, 13, 17, 18, 19, 47, 49, 56, 71, 115, 120, 139, 211, 212, 223, 229, 230, 232, 233, 268, 269Pater, Rudolf 164Pavelić, Ante 119Pavletić, Vlatko 152, 164, 209, 210Pavličić, Pavao 139, 268Pavlović, Berislav 117Pavlović, Jelica 117Pavlović, Živojin 139Pavljašević, Dario 96Peakić (Mikuljan), Marija 122Pečić, Mate 95Peić, Matko 9, 10, 16, 22, 25, 56, 126, 170, 244, 254, 255Pejaković, Katarina 168Pejaković, Mladen 146,157, 214, 219, 255, 260, 269, 270
279
Peko, Lukša 216Pellegri, Marco 158Perić, Šime 56, 254Perić, Janko 117, 120Perić, Tvrtko 120Periš, Anto 120Perišin, Ante 119Peter, Drago 119Peterson, Peter 119Petranović, Višnja 119Petrinjak, Nina 96Pezo, Vladimir 122, 185Pfeifer, Vladimir 204Plančić, Juraj 40, 41, 42, 79Plančić (Šoljan), Tonica 40, 53Planić, Stjepan 33, 91, 130, 252Planić-Lončarić, Marija 91, 93Podrimja, Ali 139Podubsky 14Poljan, Josip 22, 56, 114, 115, 120, 254, 255Popović, Jadranka 241Popović Matijaš 201Popović, Vlado 94Posavec, Zlatko 254Postružnik, Oton 49Potočanec, Josip, dr. 133Potočki (Perez), Zdenka 9, 10, 88Potočnjak, Žarko 95Požgaj, Zvonimir 33, 252Praljak, Slobodan 127Prelog, Milan 93Prica, Zlatko 46, 268Pruscha, C. 158Pšeničnik 119
Puškarić, Toni (Atelijer Puškarić) 237
RRački, Mirko 14Rački, Velimir 106Radas, Vladimir 45Radić, Davorin 96Radić, dr. Jure 153Radić, Rozarija 96Radić, Slobodan 220, 241Radić, Stjepan 120Radauš, Vanja 17, 18, 31, 43, 45, 76, 252, 260Radić, Zvonimir 38, 56, 82Radovan, Majstor Radovan 31Ragot, Christian 158Ramljak, Helena 219Raos, Ivan 11Reiser, Nikola 46, 48, 56, 68, 71, 254Rembrandt, Harmenszoon van Rijn 21Režek 121Richter, Ana 96Roca, Josip 68, 89, 90, 92, 93, 98, 115, 120, 163, 211, 212, 213Rogić Nehajev, Ivan 178Rogošić, Mirko 11Rosandić, Toma 14Roščić, Marija 222Rubens, Peter Paul 41Rucner, Dragutin 183, 184, 204Rucner, Renata 183, 184
280
Rukljač, Vjekoslav 16, 56, 82, 84, 88, 93, 94, 254, 255Ružić, Branko 56, 68, 69, 91, 92, 93, 112, 255, 260
SSabolić, Ivan 8, 9, 16, 45, 46, 48, 56, 84, 112, 163, 260Salvini, Giorgo 158Samov, Mara 96Sančević, Mirko 180Sančević, Zdravko, 180Sardelić, Ante 119, 268Schmidichen, Nela 161Sedmić, Zdenka 96Seder, Đuro 88, 89, 90, 93, 94, 98, 114, 115, 142, 211, 212Shakespeare, William 15Sikirica, Stipe 8, 10, 11, 13, 17, 18, 25, 44, 49, 56, 69, 84, 92, 114, 115, 126, 208, 209, 212, 250, 251, 268Simić, Lazo 187Skokandić 96Skoko, Stjepan 14, 208, 209, 268, 269Slaviček, Milivoj 111Snyers, Alan 158Sömen, Branko 139Starčević, Ante 124, 150Stevanović, Vidosav 139Stipac, Drago, ing. 133Stipetić, Vladimir 125, 128, 29Stojanac, Nikola 193Studin, Marin 14
ŠŠabanović, Mesud 197Šebalj, Ivan 254, 261Šegedin, Petar, akademik 28, 133, 270Šehović, Feđa 216Šeks, Vladimir 133Šenoa, August str. 5. Šenoa, Branimir (Branko) str. 5, 14, 31, 241, 252Šeparović, Zvonimir 125, 127, 129, 130, 164Šeper, Franjo, kardinal 51, 53, 54Šercar, Hrvoje 15, 28Šešelj, Danijela 86, 87Šešelj, Grga 201Šešelj, Lucija (baka) 187Šešelj, Lucija Katarina 125Šešelj, Mislav 87, 176, 177Šešelj, Nela 87, 88, 129, 161Šešelj, Stjepan/Stipan str. 5, 7, 8, 9,17, 38, 40, 69, 70, 75, 114, 116, 125, 126, 129, 128, 133, 145, 146, 150, 167, 168, 180, 201, 207, 209, 210, 211, 212, 215, 217, 219, 220, 221, 222, 236, 244, 248, 250, 251, 255, 259, 261, 265, 270, 268Šimat Banov, Ive 69, 95, 108, 160, 163, 229, 269Šimić, Antun Branko 93, 95, 131, 265, 266, 268Šimić, Jerko 94Šimić, Petar, don 204Šimić, Stanislav 94, 95
281
Šimleša, Pero 91, 90, 92, 93Šiško, Ivica 115, 128, 268Škalamera, Tajana 221, 222Škrlin, Nada 96Škudar, Jurica 96Šoljan, Antun 94, 95Šop, Nikola 51, 55Šovagović, Fabijan 15Štimac, Neven 197Šumanović, Sava 14Šunjić, Marijan 153Šušak, Cvitko 120Šušak, Gojko 120Šutej, Miroslav 56, 82, 126, 145, 150Šuvar, Stipe 28Švaljek, Antun Boris 15, 28, 79, 268Švaljek, Zita 96
TTadić, Zoran 29, 39, 254, 266, 270Tadijanović, Dragutin 244, 245, 246, 247, 248, 254, 261Tadijanović, Jela 254Tartaglia, Marino 16, 49, 89Tenžera, Veselko 95, 131Tešić, Gojko 139Tijan, Pavao 184, 185Tiljak, Đuro 68, 261Tišma, Aleksandar 139Tolnai, Oto 139Tomašević, Mirjana 96Tomičić, Zlatko 28
Tomić, Vladimir 38Tomislav, hrvatski kralj 30Tomljanović, Željko 185Tontić, Stevan 139Trbuljak, Goran 37, 96Trogrlić, Dražen 96Tuđman, Franjo 127, 130, 133, 150, 184, 194, 206, 208, 209, 265Tuđman, Miroslav 178Turina, Drago 15Turkalj, Joza 14 Turković, Josip 15, 28, 268, 269, 271Tus, Antun 191Tutavac Lapić, Damir 186Tutavac Lapić, Mara 186Tutavac Lapić, Mario 186Tutavac Lapić, Stanko 186
UUgrešić, Dubravka 139Ugrinov, Pavle 139Ujević, Petar 96, 268, 271Ujević, Tin 11, 12, 13, 15, 73, 116, 193, 203Uzelac, Milivoj 14
VValdec, Robert 14, 31Valčić, Ante 119Valčić, Vera 119Vanka, Maksimilijan 14, 31, 79, 252
282
Vekić, Matko 220Veža, Mladen 56, 114, 227Vida, Viktor 180, 242Vidak, Dubravka 7, 130, 267, 270, 271 Vincek 96Vincent iz Kastva 31, 251Violić, Božidar 95Visković, Velimir 139Vitez, Ivan Goran 78, 95Vitez, Zlatko 95Vizjak, Kristina 171Vnuk, Rada 112Vojnić Purčar, Petko 153Vojvodić, Ivo 163Vončina, Ljubinka 96Vrdoljak, Ivan 154Vrkić, Ivica 178Vrkljan, Ivica str. 5,7, 259Vučetić, Š. 28Vučetić, M. 41Vukojević, Vice 179Vuković, Ružica 96
WWurmbrand, Richard 175
YYerburi, Dianne (Di) 124, 125
ZZrinski, Petar 194Zrno, Marija 217, 268, 269
ŽŽanko, Dušan 180
( D. Vidak)
KazaloŠesti tajnik ALU, ogledi i zapisi o likovnosti 5Urednikova riječ (Miroslav Klemm) 257O autoru i djelu (Dubravka Vidak) 263Kazalo imena (Dubravka Vidak) 273
KNJIŽNICA HRVATSKO SLOVO
Veljko Barbieri TKO JE SA MNOM PALIO KUKURUZMirko Marjanović ŽIVJETI SMRTĐurđica Ivanišević LJUDI IZ AKVARIJAHrvoje Hitrec VELIKA KNJIGA ZABORAVAStjepan Šešelj HRVATSKA JESTIgor Mrduljaš O HRVATSKOME GLUMIŠTULjubica Štefan ISTINOM I ČINJENICAMA ZA HRVATSKUSven Lasta IZ GLUMAČKOG KUTAMaja Freundlich HEJSLAVENIDubravko Horvatić HRVATSKA NA STRATIŠTUBenjamin Tolić HAAŠKI SAPUNMilan Vuković SILE ZLA NAD HRVATSKOM KULTUROMZoran Tadić STO GODINA FILMA I NOGOMETAMladen Rojnica ŽIVJETI ZA HRVATSKUMate Kovačević HRVATI HERCEG-BOSNE NAROD KOJI NESTAJEMilan Vuković ESEJI I OSVRTI O TUĐMANU I HRVATSKOJ STVARNOSTIZvonimir Magdić BLJESKOVI I OLUJE HRVATSKOGA ŠPORTACarl Gustaf Ströhm POŠTOVANI HRVATSKI PRIJATELJIĐuro Vidmarović PROTIV TMINEStjepan Šešelj PRIBLIŽENE DALJINE DUHOVNE HRVATSKEDubravko Jelčić PISMA IZ ŽIVOTAStjepan Šulek KAD MISLIM NA HRVATSKUMilan Vuković HRVATSKA SNAGA NAJVEĆE LJUBAVIBenjamin Tolić KRAJ NEOVISNOSTIMate Kovačević HRVATSKA I BALKANSKI SAVEZIDubravka Vidak i Stjepan Šešelj NA IZVORU DUHOVNE HRVATSKEMate Kovačević PET STOLJEĆA BORBE ZA HRVATSKULjubo Krmek NERETVANSKI DOBNIKBenjamin Tolić VESELE KARMINEMate Kovačević SUDBINA HERCEGBOSANSKIH HRVATA - Suverenost u okviru EU federalizmaJure Krišto PARTIJA, UDBA I SVEĆENIČKA UDRUŽENJAStjepan Šešelj PRIBLIŽENE DALJINE DUHOVNE HRVATSKE (drugo izmjenjeno i dopunjeno izdanje)Mate Kovačević PETNAEST MRAČNIH GODINA (2000.-2015.)Valentin Ćorić POMET U GLAVUMate Kovačević BILJEZI HRVATSKOGA IDENTITETAStjepan Šešelj S NERETVE I SAVE ogledi i zapisi o likovnostiBenjamin Tolić KOLONIJALNO KOPRCANJEZdenka Weber GLAZBE PRIJE SVEGAZdenka Čorkalo VESLO
25 godina svakoga petka
HRVATSKO SLOVOjedini hrvatski tjednik za kulturu
i kulturnu politiku
UVIJEK ZA HRVATSKU
25 godina svakoga petka
HRVATSKO SLOVO
Stjepan Šešelj
ŠESTI TAJNIK ALU
NakladnikHKZ - HRVATSKO SLOVO d.o.o.
HR-10000 ZAGREB, HRVATSKE BRATSKE ZAJEDNICE 4
Za nakladnikaDUBRAVKA VIDAK
Ilustracije
na naslovnici, red. prof., akad. kipar KRUNO BOŠNJAK, Stjepan Šešelj - Don Quijote, crtež, 1981. i na stranici 36., Mali zločesti dečko, crtež, detalj,
1987.
na stranici 14., prof. JOZO KLJAKOVIĆ, Umjetnost i ljepota, 1922.
na stranici 70., red. prof., akad. slikar ZLATKO KAUZLARIĆ ATAČ, Stjepan Šešelj
na stranici 173., red. prof., akad. slikar FERDINAND KULMER, Samo tebe volim, oj Kroacijo!
na stranici 223., red. prof., akad. slikar-grafičar FRANE PARO, Obavijesni znakovi IRDS ALU
Slog i grafička pripremaZVONIMIR NOVOSEL
Tiskano u Hrvatskoj2019.
TisakGRAFIKA MARKULIN
Lukavec
ISBN 978-953-6736-91-1 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001046258
Related Documents
